Aktio

O imenovanju Komisije i sekretara Komisije za nabavke putem konkurentskog zahtjeva za potrebe Federalnog

112 Na osnovu člana 27. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), i člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05), federalni ministar unutrašnjih poslova donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE I SEKRETARA KOMISIJE ZA NABAVKE PUTEM KONKURENTSKOG ZAHTJEVA ZA POTREBE FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH POSLOVA - FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTARNJIH POSLOVA U 2006. GODINI I. Imenuje se Komisija i sekretar Komisije za odabir ponuđača putem konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za snabdijevanje robama, uslugama ili radovima u 2006. godini, u sljedećem sastavu: 1.NIJAZ DŽAFEROVIĆ, predsjednik Komisije 2.MEDINA DRNDA, član Komisije 3.FADIL GAZIĆ, član Komisije 4.FINKA KRIŽANAC, član Komisije 5.MIRSADA SADIKOVIĆ, član Komisije AMELA SARIĆ, sekretar Komisije II. Zadatak Komisije iz tačke I. ovog Rješenja je da u vođenju postupaka radi dodjeljivanja konkretnog ugovora postupa u skladu sa odredbama člana 46. i drugim odgovarajućim odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05) i podzakonskim aktima. Zadatak sekretara Komisije je vođenje administrativnih poslova za Komisiju, priprema zapisnika sa sastanka Komisije, izvještaja o radu Komisije, vođenje dokumentacije vezano za rad Komisije i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. III. Naknada predsjedavajućem, članovima i sekretaru Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu s tačkom IV. i V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05). IV. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-113 28. februara/veljače 2006. godine Sarajevo Ministar Mevludin Halilović, s. r. SLUŽBA ZA ZAJEDNIČKE POSLOVE ORGANA I TIJELA FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05), člana 5. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05), člana 22. Procedura postupaka nabavke roba, usluga i ustupanja radova broj 01-02-3319/05 od 7. 6. 2005. godine, u vezi sa članom 21. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH broj 01-02-1618/05 od 30. 5. 2005. godine, direktor Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA IZBORA NAJPOVOLJNIJEG PONUĐAČA ZA IZVOĐENJE RADOVA U BUDŽETSKOJ 2006. GODINI I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka izbora najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje radova u budžetskoj 2006. godini, u sastavu: 1.SVJETLANA MARTINOVIĆ, VSS - dipl. pravnik - predsjednik 2.AZIZ HADŽOVIĆ, VSS - dipl. ing. elektrotehnike - član 3.ŽELIMIR MATIJEVIĆ, VSS - dipl. ing. arh. - član 4.DŽEVAD PROLIĆ, SSS - član 5.AMINA PLEHO, SSS - član 6.JADRANKA VIGNJEVIĆ, SSS - sekretar II. Zadatak Komisije je: –provođenje postupka nabavke putem otvorenog postupka pokrenutog Odlukom broj 03/2-49-11/05 od 16. l2. 2005. godine, –otvaranje ponuda na javnom otvaranju ponuda i dostavljanje zapisnika o otvaranju ponuda svim ponuđačima, –verifikacija i kvalifikacija ponuđača, saglasno uvjetima iz pokrenutog postupka i tenderskoj dokumentaciji, –evaluacija ponuda, –sastavljanje zapisnika o evaluaciji ponuda na zatvorenom sastanku i dostavljanje istog ugovornom organu sa preporukom o dodjeli ugovora najpovoljnijem ponuđaču. III. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije tek nakon što potpiše Izjavu o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače i Izjavu o povjerljivosti. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši administrativne poslove za Komisiju, priprema zapisnike sa sastanka, priprema izvještaje i vodi aktivnosti u smislu čuvanja dokumentacije kao i druge poslove koje od njega zahtijeva predsjednik Komisije. IV. Članovima Komisije pripada pravo na naknadu koja će se utvrditi posebnim rješenjem. V. Ovo rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03/2-49-9/05 16. decembra/prosinca 2005. godine Sarajevo Direktor Haris Ihtijarević, s. r. Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 9/05 i 52/05), člana 5. Uputstva o primjeni Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 3/05), člana 22. Procedura postupaka nabavke roba, usluga i ustupanja radova broj 01-02-3319/05 od 7. 6. 2005. godine, u vezi sa članom 21. Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH broj 01-02-1618/05 od 30. 5. 2005. godine, direktor Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA IZBORA NAJPOVOLJNIJEG PONUĐAČA ZA NABAVKU I SUKCESIVNU ISPORUKU ROBA ZA BUDŽETSKU 2006. GODINU I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka izbora najpovoljnijeg ponuđača za nabavku i sukcesivnu isporuku roba za budžetsku 2006. godinu, u sastavu: 1.SAFET ŽGALJ, VSS - dipl. ecc - predsjednik, 2.BLAGO BOŠNJAK, VSS - dipl. ecc - član, 3.FARUK KESIĆ, VSS - dipl. ing. mašinstva - član, 4.TARIK PAŠIĆ, SSS - član, 5.SANDRA ŽUTIĆ, VSS - dipl. politolog - član 6.EDVIN ŠARIĆ, dipl.pravnik - sekretar II. Zadatak Komisije je: –provođenje postupka nabavke putem otvorenog postupka pokrenutog Odlukom broj 03/2-49-7/05 od 5. 12. 2005. godine; –otvaranje ponuda na javnom otvaranju ponuda i dostavljanje zapisnika o otvaranju ponuda svim ponuđačima; –verifikacija i kvalifikacija ponuđača, saglasno uvjetima iz pokrenutog postupka i tenderskom dokumentacijom; –evaluacija ponuda; –sastavljanje zapisnika o evaluaciji ponuda na zatvorenom sastanku i dostavljanje istog ugovornom organu sa preporukom o dodjeli ugovora najpovoljnijem ponuđaču. III. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije tek nakon što potpise Izjavu o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače i izjavu o povjerljivosti. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši administrativne poslove za Komisiju, priprema zapisnike sa sastanka, priprema izvještaje vodi, aktivnosti u smislu čuvanja dokumentacije, kao i druge poslove koje od njega zahtijeva predsjednik Komisije. IV. Članovima Komisije pripada pravo na naknadu koja će se utvrditi posebnim rješenjem. V. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 03/2-49-10/05 5. decembra/prosinca 2005. godine Sarajevo Direktor Haris Ihtijarević, s. r. AGENCIJA ZA NADZOR OSIGURAWA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 69. stav 6. i članaka 70. i 71. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH", broj 24/05), članka 28. Statuta Agencije za nadzor osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine i Rješenja o proglašenju posebne likvidacije društva za osiguranje "Una-Sana" d.d. Bihać broj 1.0.-021-113/06 od 15. ožujka 2006. godine, direktor Agencije za nadzor osiguranja Federacije BiH donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU PRIVREMENOG UPRAVITELJA 1.U društvu za osiguranje "Una-Sana" d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: Društvo) imenuje se privremeni upravitelj. 2.Na poslove privremenog upravitelja, koji nadzire posebnu likvidaciju portfelja osiguranja, imenuje se Amir Kurbegović, dipl. pravnik iz Bihaća (u daljnjem tekstu: Privremeni upravitelj). 3.Privremeni upravitelj preuzima ovlasti uprave društva i drugih osoba ovlaštenih za predstavljanje svih tijela društva. 4.Privremeni upravitelj je dužan u roku od pet dana od dana imenovanja sačiniti Izvještaj i nadležnom sudu podnijeti zahtjev za pokretanje postupka likvidacije i za imenovanje likvidacijskog upravitelja. Do imenovanja likvidacijskog upravitelja, prema odredbama Zakona o likvidacijskom postupku i Zakona o stečajnom postupku, privremeni upravitelj obavlja sve dužnosti uprave i ravnatelja Društva. 5.Privremeni upravitelj prati napredak likvidacije, daje svoja mišljenja o pitanjima likvidacije, ukoliko to likvidacijski upravitelj zatraži. Pisano obavještava Agenciju za nadzor o toku likvidacije jednom u svaka dva mjeseca, te obavlja sve druge poslove koje Agencija za nadzor od njega zatraži. 6.Privremeni upravitelj podnosi izvješće Agenciji za nadzor po okončanju posebne likvidacije. 7.Agencija za nadzor će odlukom odrediti naknadu privremenom upravitelju. 8.Ovo Rješenje je konačno i stu pa na snagu danom donošenja. 9.Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Fede ra - cije BiH". Broj 1.0.059-114/06 15. ožujka/marta 2006. godine Sarajevo Direktor Branislav Bilić, v. r. CENTAR ZA EDUKACIJU SUDIJA I TUŽILACA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05) i člana 6. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova CEST FBiH, broj 05-05-04UO/05 od 7. jula 2005. godine, direktorica Centra za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPAKA JAVNIH NABAVKI I. Imenuje se Komisija za provođenje postupaka javnih nabavki za 2006. godinu u sastavu: 1.MATO KARAGA, predsjednik Komisije, 2.RADOSLAV MARJANOVIĆ, član 3.ŠTEFICA MATKOVIĆ, član 4.TANJA HADŽIAVDIĆ, sekretar Komisije i 5.RAMIZ ŠAHIĆ, tehničko lice II. Komisija će provoditi postupke javnih nabavki na osnovu pojedinačnih odluka o javnim nabavkama, u skladu sa Zakonom i Pravilnikom. III. Članovima Komisije, sekretaru i tehničkom licu pripada naknada za rad u Komisiji. O visini naknada odlučit će direktorica Centra posebnim rješenjem u svakom konkretnom slučaju. IV. Izjave o povjerljivosti i izjave o nepristrasnosti potpisane od strane svih osoba imenovanih u Komisiju, sastavni su dio ovog Rješenja. V. Ovo Rješenje stu pa na snagu odmah. Broj 01-14-111-06/06 13. marta/ožujka 2006. godine Sarajevo Direktorica Sanela Paripović, s. r. Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05), člana 6. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova CEST FBiH, broj 05-05-04UO/05 od 7. jula 2005. godine i tačke VI Odluke broj 01-14-84/06 od 3. januara 2006. godine, direktorica Centra za edukaciju sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE I. Imenuje se Komisija u sastavu: 1.MATO KARAGA, predsjednik Komisije, 2.RADOSLAV MARJANOVIĆ, član 3.ŽELJKO MATIJEVIĆ, član 4.TANJA HADŽIAVDIĆ, sekretar Komisije i 5.RAMIZ ŠAHIĆ, tehničko lice II. Komisija će provesti postupak javnog nadmetanja za izbor najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje radova na rekonstrukciji i adaptaciji objekta A-002, pomoćnog i aneksa objekta A-002 u Sarajevu, u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 98-a u skladu sa Zakonom i Pravilnikom. III. Članovima Komisije, sekretaru i tehničkom licu pripada naknada za rad u komisiji. O visini naknade odlučit će direktorica Centra posebnim rješenjem. IV. Izjave o povjerljivosti i izjave o nepristrasnosti potpisane od strane svih osoba imenovanih u Komisiju, sastavni su dio ovog Rješenja. V. Ovo Rješenje stu pa na snagu odmah. Broj 01-14-118/06 14. marta/ožujka 2006. godine Sarajevo Direktorica Sanela Paripović, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1101/04, rješavajući apelaciju H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. iz Graza, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija H.I.G.A.T. Ges. m.b.H . iz Graza. Utvrđuje se povreda člana I I/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawaluci da bez daljeg odgađawa donese odluku u predmetu broj P-1058/04, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawaluci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I Uvod 1. H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Graza, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Bawaluke podnio je 14. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Opštinski sud u Bawaluci nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-1058/04. Apelant je dopunio apelaciju 5. maja 2005. godine. II Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Bawaluci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Bawaluci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) i PPP "Domet" Glamočani i Xevada Haznadara (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. februara i 14. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatražena dostava spisa broj P-1058/04. 3. Tuženi i Okružni sud su 14. marta i 8. aprila 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 30. marta 2005. godine od Osnovnog suda ponovo zatražio da dostavi odgovor na apelaciju. Međutim, Osnovni sud odgovor nije dostavio. Osnovni sud je 15. septembra 2005. godine Ustavnom sudu dostavio spis broj P-1058/04. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su 29. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu. III Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 30. juna 1998. godine podnio tužbu protiv tuženih Osnovnom sudu radi poništewa upisa, te predložio da sud donese presudu da je tuženi Xevad Haznadar dužan da prizna da je PPP "Domet" Trn sopstvenik poslovne zgrade u privredi sagrađene na parceli k.č. br. 897/1 upisanoj u p.l. broj 255. k.o. Glamočani, kao i zemqišta neophodnog za korišćenje te zgrade, te da je ništavna ukwižba prava sopstveništva na ime Xevada Haznadara na predmetnoj zgradi i zemqištu upisanom u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, te da je dužan da dopusti i trpi da se na tim nekretninama u p.l. broj 255 kao sopstvenik sa 1/1 upiše PPP "Domet" Trn a na osnovi presude suda pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. U postupku po navedenoj tužbi održana su četiri ročišta, i to: 23. septembra, 15. oktobra, 11. novembra i 29. decembra 1998. godine. Svim ročištima apelant je bio prisutan. Na ročištu od 11. novembra 1998. godine apelant je preinačio svoj tužbeni zahtjev, a što je sud dozvolio, tako što 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 je zahtijevao da se utvrdi da je PPP "Domet" iz Trna sopstvenik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovi građewa i zemqišta na kome je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade, a koje parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Xevad Haznadar dužan da prizna i trpi da se PPP "Domet" iz Trna, na osnovi ove presude, upiše kao sopstvenik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela a u p.l. br. 255 k.o. Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni da nadoknade troškove postupka, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetwom prinudnog izvršewa. Na navedenom ročištu apelant je, takođe, predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će tuženima da zabrani saobraćanje spornom nekretninom i da je zabilježi u zemqišne i katastarske kwige. 8. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1657/98 od 12. novembra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-60/99 od 26. juna 1999. godine, odredio privremenu mjeru zabrane otuđewa i opterećewa nekretnina upisanih u p.l. br. 255 k.o. Glamočani k.č. br. 897/1 zv. "Bašinac", a koje u naravi predstavljaju poslovnu zgradu u privredi i zemqište uz poslovnu zgradu, površine 5000 m 2 . Određena je zabilježba ove zabrane u p.l. br. 255 k.o. Glamočani, te da će zabilježbu sprovesti Opštinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina Opštine Laktaši. Određeno je, takođe, da će privremena mjera trajati do pravosnažnosti odluke u predmetu ovog suda broj P-1657/98 ili do drugačije odluke suda ako se promijene okolnosti pod kojim je ta mjera određena. 9. Osnovni sud je Presudom broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine, utvrdio da je PPP "Domet" iz Trna sopstvenik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovi građewa i zemqišta na kome je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade, a čije parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Xevad Haznadar dužan da prizna i trpi da se PPP "Domet" iz Trna na osnovi ove presude upiše kao sopstvenik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela, a u posjedovnom listu broj 255 katastarska opština Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni da nadoknade troškove postupka od 16.952,00 dinara, a u ostalom dijelu iznad dosuđenog apelant je odbijen. 10. Protiv drugostepene presude tuženi su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj Rev-11/2000 od 18. maja 2001. godine odbio. 11. Nakon toga tuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, te je Ustavni sud Odlukom broj U 7/01 od 24. oktobra 2003. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. Predmet je vraćen Osnovnom sudu u Bawaluci na hitan postupak. Određeno je da privremena mjera Ustavnog suda broj U -47/01 od 2. i 3. novembra 2001. godine ostaje na snazi do pravosnažnog okončawa ponovnog postupka. Navedenom privremenom mjerom obustavljeno je izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Bawaluci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. 12. U ponovnom postupku apelant je podneskom od 9. aprila 2004. godine Osnovnom sudu podnio uređenu tužbu radi utvrđivawa, te od suda zatražio da isti podnesak dostavi tuženim na izjašnjenje, a da se potom zakaže glavna rasprava i raspravi sporno pitanje. Apelant je predložio da sud izvede sve one dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi od 29. decembra 1998. godine. Takođe je naveo da svoj tužbeni zahtjev zasniva na istoj pravnoj osnovi na kojoj je zasnivao i ranije ukinute presude. 13. Podneskom od 5. maja 2004. godine tuženi Xevad Haznadar od Osnovnog suda tražio je da se o predmetnoj stvari zakaže pripremno ročište početkom juna 2004. godine, te naveo da, kako spor dugo traje, nema opravdawa za eventualno odugovlačenje u zakazivanju pripremnog ročišta i istakao da treba voditi računa o odredbi člana 62 Zakona o parničkom postupku. 14. U ponovnom postupku Osnovni sud je 20. septembra 2004. godine donio Rješenje broj P-1058/04 kojim je pripremno ročište zakazano za 23. septembar 2004. godine opozvao, te predmet broj P-1657/98, sada novi broj P-1058/04, ustupio na dalje postupanje Privrednom odjeljenju istog suda. 15. Protiv navedenog rješewa žalbu su izjavili tuženi, te je Okružni sud Rješenjem broj P-258/04 od 12. maja 2005. godine žalbu uvažio i Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine preinačio tako što se, umjesto ustupawa predmeta prvostepenog suda broj P-1058/04 na dalje postupanje Privrednom odjeljenju, predmet ustupa Građanskom odjeljenju istog suda na daqnje postupanje. 16. Apelant je 30. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere obezbjeđewa kojom se tuženima zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje nekretninama upisanim u k.k.ul. br. 1036 k.o. Glamočani, koje se u naravi sastoje od parcele k.č. br. 897 zv. "Baštinac" na kojoj je izgrađena poslovna zgrada u privredi. 17. Podneskom od 30. avgusta 2005. godine apelant se Osnovnom sudu obratio zahtjevom da se hitno zakaže ročište povodom mjere obezbjeđewa. Apelant je u podnesku istakao da od donošewa odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu ništa nije učinjeno. 18. Apelant se 1. septembra 2005. godine podneskom obratio predsjedniku Osnovnog suda sa molbom da se predmet broj P-1058/04 da na rad drugom sudiji. U podnesku je naveo da od odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu nije zakazana niti jedna rasprava iako se u predmetu nalaze i prijedlozi o izdavanju privremene mjere. IV Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Navodi da je Osnovni sud, nakon nekoliko njegovih usmenih molbi, zakazao ročište za 23. septembar 2004. godine, ali da je predmet rješenjem Osnovnog suda ustupljen Privrednom odjeljenju, dozvoljavajući pravo žalbe protiv navedenog rješewa u roku od 30 dana, što je bilo dovoqno da tuženi Xevad Haznadar zakquči ugovor o prodaji spornih nekretnina. Apelant navodi da navedeno ponašenje prvostepenog suda, pa i Ustavnog suda dovoqno govori o pristrasnosti suda u konkretnom slučaju i nepostupanju suda u razumnom roku, te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i jednakost u postupanju, a naročito pravo na pravično postupanje u razumnom roku pred nepristrasnim sudom. Apelant navodi da nije u mogućnosti da dođe do pravosnažne presude ni nakon sedam godina suđewa, a da sve vrijeme tuženi, ne navodeći koji, vrši nevjerovatan pritisak na sud putem medija. Takođe, navodi da je sud podlegao navedenim pritiscima, a što je vidqivo po tome da Osnovni sud ni poslije godinu dana od ukidawa presuda nije zakazao ročište, odnosno i kada je bilo zakazano, ročište je odgodio. Apelant je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju i naloži sudu da navedeni predmet uzme u razmatranje, te da Bosna i Hercegovina, zbog propusta svojih organa, naknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 20. S obzirom na to da u vrijeme podnošewa apelacije i dopune apelacije nije bila riješena žalba na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine, apelant se u dopuni apelacije žalio da se spis po žalbi na navedeno rješenje nalazi pred Okružnim sudom od jeseni 2004. godine i pored njegovih usmenih i pismenih molbi da se spis uzme u rad. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da predmet po žalbi nije uzet u rad iz objektivnih razloga, odnosno zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta. Ističe da je sa 28. majem 2005. godine Privredno upravno odjeljenje Okružnog suda zaduženo sa 911 "Pž" predmeta i sa 1.106 "Ž" predmeta, te da na navedenim referatima rade četiri sudije. Sudija koja je zadužena za konkretan predmet Pž-258/04 sa istim danom je zadužena sa ukupno 271 "Ž" referatom i 271 "Pž" referatom, a da se predmeti rješavaju po redoslijedu prispijeća predmeta u sud. S obzirom na broj predmeta, na činjenicu da je konkretan predmet zaprimljen 3. novembra 2004. godine, a imajući u vidu da se predmeti rješavaju po wihovom redoslijedu prispijeća, ne može da se govori da je u konkretnom slučaju Okružni sud povrijedio pravo na pravično postupanje i suđenje u razumnom roku. Takođe, sud dalje navodi da je prvostepeno rješenje protiv kog je izjavljena žalba procesnog karaktera, te da se wime ne okončava postupak pred sudom, te da protiv njega nije dozvoljena apelacija jer apelant nije iskoristio sva sredstva pravne zaštite pred domaćim sudovima. Stoga, sud predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedozvoljena, a ukoliko je sud ne odbaci, predlaže da se ona odbije kao neosnovana. 22. Tuženi su u svom odgovoru na apelaciju detaqno izložili konkretan predmet. V Relevantni propisi 23. Zakon o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Član 10. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 27. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2, prava i slobode, određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 28. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u postupku radi utvrđivawa sopstveništva. 29. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da primjenjuje uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski i prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Va n Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 30. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugalije broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 31. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). Osim toga, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog koga apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII Meritum 33. Apelant smatra da je u njegovom predmetu došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 34. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 36. Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora da riješi pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava sopstveništva, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 37. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII ). 38. U konkretnom slučaju postupak je počeo 30. juna 1998. godine, kada je apelant protiv tuženih podnio tužbu radi poništewa upisa koju je kasnije preinačio. Osnovni sud je prema navedenoj tužbi donio Presudu broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine odbio revizije tuženih. Dakle, navedeni postupak je okončan u roku od skoro tri godine. 39. Međutim, Ustavni sud je svojom Odlukom broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na hitan ponovni postupak. 40. Navedenu odluku Ustavni sud je 23. februara 2004. godine dostavio Osnovnom sudu. Od tada u navedenom predmetu Osnovni sud nije održao niti jedno ročište, već je donio Rješenje broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine kojim se pripremno ročište, zakazano za 23. septembar 2004. godine, opoziva i predmet ustupa na daqnje postupanje Privrednom odjeljenju istog suda. Navedeno rješenje o žalbi tuženih Okružni sud je Rješenjem broj Pž-258/04 od 12. maja 2005. godine preinačio tako da se navedeni predmet ustupa Građanskom odjeljenju istog suda na daqnje postupanje. Dakle, nakon više od godinu dana od dostavljanja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio meritornu odluku iako je odlukom Ustavnog suda navedeni predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovni postupak. 41. Na osnovi navedenog, a uzimajući u obzir cjelokupan pe - riod od kada je apelant podnio tužbu, može da se zakquči da konkretan predmet nije okončan u roku od ukupno sedam godina od dana podnošewa tužbe. 42. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede, te procijeni pravna pitawa koja treba da riješi. U konkretnom slučaju spor se odnosi na utvrđivanje prava sopstveništva, onako kako je to apelant zatražio u svojoj tužbi. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog suda, može da okarakteriše kao relativno složen predmet s obzirom na dokaze koje treba da provede i činjenice koje treba da utvrdi. b) Ponašanje podnosioca apelacije 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U postupku koji je prethodio donošenju Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine održana su četiri ročišta, te je svakom od wih apelant bio prisutan. Apelant je na ročištu od 11. novembra 1998. godine preinačio svoj tužbeni zahtjev i zatražio da se donese privremena mjera. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedenim radwama apelant nije prouzrokovao odugovlačenje navedenog postupka. 46. Nakon donošewa odluke Ustavnog suda, apelant je u ponovnom postupku Osnovnom sudu 9. aprila 2004. godine dostavio uređenu tužbu radi utvrđivawa, podneskom od 30. juna 2005. godine apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere obezbjeđewa. Podneskom od 30. avgusta 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu zahtjevom da se zakaže ročište povodom mjere obezbjeđewa. Podneskom od 1. septembra 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu, odnosno predsjedniku suda, zahtjevom da se navedeni predmet da u rad nekom drugom sudiji, navodeći da od dana donošewa odluke Ustavnog suda nije zakazana nijedna rasprava o navedenom predmetu iako se u njemu nalaze i predlozi za izdavanje privremene mjere. Na osnovi navedenog Ustavni sud zakqučuje da se apelant u ponovnom postupku nekoliko puta obraćao Osnovnom sudu, stavljajući mu do znawa da o navedenom predmetu od dana ukidawa presuda od Ustavnog suda nije održano niti jedno ročište, niti je riješeno o njegovom zahtjevu za izdavanje privremene mjere. 47. Prema Zakonu o parničkom postupku, apelant nema nikakav pravni lijek kojim bi ubrzao navedeni parnički postupak, tako da njemu jedino preostaje da čeka kada će se njegov predmet pravosnažno okončati. 48. Na osnovi navedenog Ustavni sud zakqučuje da apelant svojim ponašenjem nije doprinio odugovlačenju navedenog postupka. c) Ponašanje suda 49. Prema mišljenju Ustavnog suda, postupak koji je vođen prije donošewa Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 23. oktobra 2003. godine je okončan u relativno kratkom roku na sve tri sudske in stance. Međutim, odlukom Ustavnog suda te su odluke ukinute. 50. Nakon donošewa odluke Ustavnog suda, kojom je predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovan postupak, Osnovni sud još uvijek nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku, već je zakazao pripremno ročište za 23. septembar 2004. godine, ali je ročište Rješenjem broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine opozvao i navedeni predmet ustupio Privrednom odjeljenju istog suda. Takođe, Osnovni sud nije Ustavnom sudu ponudio nikakvo opravdanje za ovakvo ponašanje čak i pored urgencije Ustavnog suda da dostavi izjašnjenje o ovom predmetu. 51. U vezi sa ponašanjem Okružnog suda u postupku rješavawa žalbe tuženih na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud kao glavni razlog zato što nije donesena odluka o žalbi naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Navedeni predmet o žalbi je bio primljen u Okružni sud 13. novembra 2004. godine. Okružni sud je 12. maja 2005. godine, donio Rješenje broj Pž-258/04 kojim je preinačeno rješenje prvostepenog suda. Dakle, predmet se nalazio pred Okružnim sudom šest mjeseci, što Ustavni sud ne uzima kao nerazuman rok u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a posebno uzimajući u obzir opravdanje koje je ponudio Okružni sud u svom izjašnjenju. 52. Stoga, Ustavni sud na osnovi izloženog zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku od Osnovnog suda s obzirom na to da je odlukom Ustavnog suda predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovan postupak, te da on do danas nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku u navedenom predmetu. 53. Apelantove navode koji se odnose na pristrasnost suda Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da su oni paušalni i da u prilog wima apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakav dokaz. 54. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 55. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. Zahtjev za naknadu štete 56. Apelant je tražio da Bosna i Hercegovina zbog propusta svojih organa nadoknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 57. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 58. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoqna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje i izdavanje naloga sudu da bez daqnjeg odgađawa donese odluku. VIII Zakqučak 59. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju po apelantovoj tužbi da se utvrdi sopstveništvo takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 60. Na osnovi člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1101/04, rješavajući apelaciju H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. iz Graza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija H.I.G.A.T. Ges m.b.H. iz Graza. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-1058/04, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graza, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke podnio je 14. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Općinski sud u Banjoj Luci nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-1058/04. Apelant je dopunio apelaciju 5. maja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. februara i 14. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je zatražena dostava spisa broj P-1058/04. 3. Tuženi i Okružni sud su 14. marta i 8. aprila 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni sud je 30. marta 2005. godine od Osnovnog suda ponovo zatražio da dostavi odgovor na apelaciju. Međutim, Osnovni sud odgovor nije dostavio. Osnovni sud je 15. septembra 2005. godine Ustavnom sudu dostavio spis broj P-1058/04. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su 29. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. juna 1998. godine podnio tužbu protiv tuženih Osnovnom sudu radi poništenja upisa, te predložio da sud donese presudu da je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati da je PPP "Domet" Trn vlasnik poslovne zgrade u privredi sagrađene na parceli k.č. br. 897/1 upisanoj u p.l. broj 255. k.o. Glamočani, kao i zemljišta neophodnog za korištenje te zgrade, te da je ništavna uknjižba prava vlasništva na ime Dževada Haznadara na predmetnoj zgradi i zemljištu upisanom u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, te da je dužan dopustiti i trpjeti da se na tim nekretninama u p.l. broj 255 kao vlasnik sa 1/1 upiše PPP "Domet" Trn a na osnovu presude suda pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. U postupku po navedenoj tužbi održana su četiri ročišta, i to: 23. septembra, 15. oktobra, 11. novembra i 29. decembra 1998. godine. Svim ročištima apelant je bio prisutan. Na ročištu od 11. novembra 1998. godine apelant je preinačio svoj tužbeni zahtjev, a što je sud dopustio, tako što je zahtijevao da se utvrdi da je PPP "Domet" iz Trna vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovu građenja i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade, a koje parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se PPP "Domet" iz Trna, na osnovu ove presude, upiše kao vlasnik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela a u p.l. br. 255 k.o. Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni nadoknaditi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na navedenom ročištu apelant je, također, predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će tuženima zabraniti prometovanje spornom nekretninom i zabilježiti je u zemljišne i katastarske knjige. 8. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1657/98 od 12. novembra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-60/99 od 26. juna 1999. godine, odredio privremenu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 mjeru zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upisanih u p.l. br. 255 k.o. Glamočani k.č. br. 897/1 zv. "Bašinac", a koje u naravi predstavljaju poslovnu zgradu u privredi i zemljište uz poslovnu zgradu, površine 5000 m2. Određena je zabilježba ove zabrane u p.l. br. 255 k.o. Glamočani, te da će zabilježbu provesti Općinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Laktaši. Određeno je, također, da će privremena mjera trajati do pravosnažnosti odluke u predmetu ovog suda broj P-1657/98 ili do drugačije odluke suda ako se promijene okolnosti pod kojim je ta mjera određena. 9. Osnovni sud je Presudom broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine, utvrdio da je PPP "Domet" iz Trna vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovu građenja i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade, a čije parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se PPP "Domet" iz Trna na osnovu ove presude upiše kao vlasnik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela, a u posjedovnom listu broj 255 katastarska općina Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni nadoknaditi troškove postupka od 16.952,00 dinara, a u ostalom dijelu iznad dosuđenog apelant je odbijen. 10. Protiv drugostepene presude tuženi su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj Rev-11/2000 od 18. maja 2001. godine odbio. 11. Nakon toga tuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, te je Ustavni sud Odlukom broj U 7/01 od 24. oktobra 2003. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. Predmet je vraćen Osnovnom sudu u Banjoj Luci na hitan postupak. Određeno je da privremena mjera Ustavnog suda broj U-47/01 od 2. i 3. novembra 2001. godine ostaje na snazi do pravosnažnog okončanja ponovnog postupka. Navedenom privremenom mjerom obustavljeno je izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. 12. U ponovnom postupku apelant je podneskom od 9. aprila 2004. godine Osnovnom sudu podnio uređenu tužbu radi utvrđivanja, te od suda zatražio da isti podnesak dostavi tuženim na izjašnjenje, a da se potom zakaže glavna rasprava i raspravi sporno pitanje. Apelant je predložio da sud izvede sve one dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi od 29. decembra 1998. godine. Također je naveo da svoj tužbeni zahtjev temelji na istom pravnom osnovu na kojem je temeljio i ranije ukinute presude. 13. Podneskom od 5. maja 2004. godine tuženi Dževad Haznadar od Osnovnog suda tražio je da se o predmetnoj stvari zakaže pripremno ročište početkom juna 2004. godine, te naveo da, kako spor dugo traje, nema opravdanja za eventualno odugovlačenje u zakazivanju pripremnog ročišta i istakao da treba voditi računa o odredbi člana 62. Zakona o parničnom postupku. 14. U ponovnom postupku Osnovni sud je 20. septembra 2004. godine donio Rješenje broj P-1058/04 kojim je pripremno ročište zakazano za 23. septembar 2004. godine opozvao, te predmet broj P-1657/98, sada novi broj P-1058/04, ustupio na dalje postupanje Privrednom odjeljenju istog suda. 15. Protiv navedenog rješenja žalbu su izjavili tuženi, te je Okružni sud Rješenjem broj P-258/04 od 12. maja 2005. godine žalbu uvažio i Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine preinačio tako što se, umjesto ustupanja predmeta prvostepenog suda broj P-1058/04 na dalje postupanje Privrednom odjeljenju, predmet ustupa Građanskom odjeljenju istog suda na dalje postupanje. 16. Apelant je 30. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere osiguranja kojom se tuženima zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje nekretninama upisanim u k.k.ul. br. 1036 k.o. Glamočani, koje se u naravi sastoje od parcele k.č. br. 897 zv. "Baštinac" na kojoj je izgrađena poslovna zgrada u privredi. 17. Podneskom od 30. augusta 2005. godine apelant se Osnovnom sudu obratio zahtjevom da se hitno zakaže ročište povodom mjere osiguranja. Apelant je u podnesku istakao da od donošenja odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu ništa nije učinjeno. 18. Apelant se 1. septembra 2005. godine podneskom obratio predsjedniku Osnovnog suda sa molbom da se predmet broj P-1058/04 da na rad drugom sudiji. U podnesku je naveo da od odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu nije zakazana niti jedna rasprava iako se u predmetu nalaze i prijedlozi o izdavanju privremene mjere. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Navodi da je Osnovni sud, nakon nekoliko njegovih usmenih molbi, zakazao ročište za 23. septembar 2004. godine, ali da je predmet rješenjem Osnovnog suda ustupljen Privrednom odjeljenju, dopuštajući pravo žalbe protiv navedenog rješenja u roku od 30 dana, što je bilo dovoljno da tuženi Dževad Haznadar zaključi ugovor o prodaji spornih nekretnina. Apelant navodi da navedeno ponašenje prvostepenog suda, pa i Ustavnog suda dovoljno govori o pristrasnosti suda u konkretnom slučaju i nepostupanju suda u razumnom roku, te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i jednakost u postupanju, a naročito pravo na pravično postupanje u razumnom roku pred nepristrasnim sudom. Apelant navodi da nije u mogućnosti da dođe do pravosnažne presude ni nakon sedam godina suđenja, a da sve vrijeme tuženi, ne navodeći koji, vrši nevjerovatan pritisak na sud putem medija. Također, navodi da je sud podlegao navedenim pritiscima, a što je vidljivo po tome da Osnovni sud ni poslije godinu dana od ukidanja presuda nije zakazao ročište, odnosno i kada je bilo zakazano, ročište je odgodio. Apelant je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju i naloži sudu da navedeni predmet uzme u razmatranje, te da Bosna i Hercegovina, zbog propusta svojih organa, naknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 20. S obzirom na to da u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije nije bila riješena žalba na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine, apelant se u dopuni apelacije žalio da se spis po žalbi na navedeno rješenje nalazi pred Okružnim sudom od jeseni 2004. godine i pored njegovih usmenih i pismenih molbi da se spis uzme u rad. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da predmet po žalbi nije uzet u rad iz objektivnih razloga, odnosno zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta. Ističe da je sa 28. majem 2005. godine Privredno upravno odjeljenje Okružnog suda zaduženo sa 911 "Pž" predmeta i sa 1.106 "Ž" predmeta, te da na navedenim referatima rade četiri sudije. Sutkinja koja je zadužena za konkretan predmet Pž-258/04 sa istim danom je zadužena sa ukupno 271 "Ž" referatom i 271 "Pž" referatom, a da se predmeti rješavaju po redoslijedu prispijeća predmeta u sud. S obzirom na broj predmeta, na činjenicu da je konkretan predmet zaprimljen 3. novembra 2004. godine, a imajući u vidu da se predmeti rješavaju po njihovom redoslijedu prispijeća, ne može se govoriti da je u konkretnom slučaju Okružni sud povrijedio pravo na pravično postupanje i suđenje u razumnom roku. Također, sud dalje navodi da je prvostepeno rješenje protiv kojeg je izjavljena žalba procesnog karaktera, te da se njime ne okončava postupak pred sudom, te da protiv njega nije dopuštena apelacija jer apelant nije iskoristio sva sredstva pravne zaštite pred domaćim sudovima. Stoga, sud predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, a ukoliko je sud ne odbaci, predlaže da se ona odbije kao neosnovana. 22. Tuženi su u svom odgovoru na apelaciju detaljno izložili konkretan predmet. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 27. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2., prava i slobode, određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 28. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u postupku radi utvrđivanja vlasništva. 29. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980.; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 30. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 31. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). Osim toga, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelant smatra da je u njegovom predmetu došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 34. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 36. Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 37. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 38. U konkretnom slučaju postupak je počeo 30. juna 1998. godine, kada je apelant protiv tuženih podnio tužbu radi poništenja upisa koju je kasnije preinačio. Osnovni sud je prema navedenoj tužbi donio Presudu broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine odbio revizije tuženih. Dakle, navedeni postupak je okončan u roku od skoro tri godine. 39. Međutim, Ustavni sud je svojom Odlukom broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na hitan ponovni postupak. 40. Navedenu odluku Ustavni sud je 23. februara 2004. godine dostavio Osnovnom sudu. Od tada u navedenom predmetu Osnovni sud nije održao niti jedno ročište, već je donio Rješenje broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine kojim se pripremno ročište, zakazano za 23. septembar 2004. godine, opoziva i predmet ustupa na dalje postupanje Privrednom odjeljenju istog suda. Navedeno rješenje o žalbi tuženih Okružni sud je Rješenjem broj Pž-258/04 od 12. maja 2005. godine preinačio tako da se navedeni predmet ustupa Građanskom odjeljenju istog suda na dalje postupanje. Dakle, nakon više od godinu dana od dostavljanja odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio meritornu odluku iako je odlukom Ustavnog suda navedeni predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovni postupak. 41. Na osnovu navedenog, a uzimajući u obzir cjelokupan pe riod od kada je apelant podnio tužbu, može se zaključiti da konkretan predmet nije okončan u roku od ukupno sedam godina od dana podnošenja tužbe. 42. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na utvrđivanje prava vlasništva, onako kako je to apelant zatražio u svojoj tužbi. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog suda, može okarakterizirati kao relativno složen predmet s obzirom na dokaze koje treba provesti i činjenice koje treba utvrditi. b) Ponašanje podnosioca apelacije 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U postupku koji je prethodio donošenju Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine održana su četiri ročišta, te je svakom od njih apelant bio prisutan. Apelant je na ročištu od 11. novembra 1998. godine preinačio svoj tužbeni zahtjev i zatražio donošenje privremene mjere. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedenim radnjama apelant nije prouzrokovao odugovlačenje navedenog postupka. 46. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda, apelant je u ponovnom postupku Osnovnom sudu 9. aprila 2004. godine dostavio uređenu tužbu radi utvrđivanja, podneskom od 30. juna 2005. godine apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere osiguranja. Podneskom od 30. augusta 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu zahtjevom da se zakaže ročište povodom mjere osiguranja. Podneskom od 1. septembra 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu, odnosno predsjedniku suda, zahtjevom da se navedeni predmet da u rad nekom drugom sudiji, navodeći da od dana donošenja odluke Ustavnog suda nije zakazana nijedna rasprava o navedenom predmetu iako se u njemu nalaze i prijedlozi za izdavanje privremene mjere. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da se apelant u ponovnom postupku nekoliko puta obraćao Osnovnom sudu, stavljajući mu do znanja da o navedenom predmetu od dana ukidanja presuda od Ustavnog suda nije održano niti jedno ročište, niti je riješeno o njegovom zahtjevu za izdavanje privremene mjere. 47. Prema Zakonu o parničnom postupku, apelant nema nikakav pravni lijek kojim bi ubrzao navedeni parnični postupak, tako da njemu jedino preostaje da čeka kada će se njegov predmet pravosnažno okončati. 48. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašenjem nije doprinio odugovlačenju navedenog postupka. c) Ponašanje suda 49. Prema mišljenju Ustavnog suda, postupak koji je vođen prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 23. oktobra 2003. godine je okončan u relativno kratkom roku na sve tri sudske in stance. Međutim, odlukom Ustavnog suda te su odluke ukinute. 50. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda, kojom je predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovan postupak, Osnovni sud još uvijek nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku, već je zakazao pripremno ročište za 23. septembar 2004. godine, ali je ročište Rješenjem broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine opozvao i navedeni predmet ustupio Privrednom odjeljenju istog suda. Također, Osnovni sud nije Ustavnom sudu ponudio nikakvo opravdanje za ovakvo ponašanje čak i pored urgencije Ustavnog suda da dostavi izjašnjenje o ovom predmetu. 51. U vezi sa ponašanjem Okružnog suda u postupku rješavanja žalbe tuženih na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. septembra 2004. godine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud kao glavni razlog nedonošenja odluke o žalbi naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Navedeni predmet o žalbi je bio primljen u Okružni sud 13. novembra 2004. godine. Okružni sud je 12. maja 2005. godine, donio Rješenje broj Pž-258/04 kojim je preinačeno rješenje prvostepenog suda. Dakle, predmet se nalazio pred Okružnim sudom šest mjeseci, što Ustavni sud ne uzima kao nerazuman rok u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a posebno uzimajući u obzir opravdanje koje je ponudio Okružni sud u svom izjašnjenju. 52. Stoga, Ustavni sud na osnovu izloženog zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku od Osnovnog suda s obzirom na to da je odlukom Ustavnog suda predmet vraćen Osnovnom sudu na hitan ponovan postupak, te da on do danas nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku u navedenom predmetu. 53. Apelantove navode koji se odnose na pristrasnost suda Ustavni sud smatra neosnovanim s obzirom na to da su oni paušalni i da u prilog njima apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakav dokaz. 54. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 55. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. Zahtjev za naknadu štete 56. Apelant je tražio da Bosna i Hercegovina zbog propusta svojih organa naknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 57. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njegovog prava na pravično suđenje i izdavanje naloga sudu da bez daljeg odgađanja donese odluku. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je odgađanje u postupanju po apelantovoj tužbi za utvrđivanje vlasništva takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 60. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 1101/04, rješavajući apelaciju H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. iz Graza, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13.listopada 2005. godine, donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija H.I.G.A.T. Ges m.b.H. iz Graza. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da bez daljeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-1058/04, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. H.I.G.A.T. Ges. m.b.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Graza, kojega zastupa Ranko Dukić, odvjetnik iz Banjaluke je podnio 14. prosinca 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što Općinski sud u Banjaluci nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-1058/04. Apelant je dopunio apelaciju 5. svibnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 23. veljače i 14. ožujka 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog je suda zatražena dostava spisa broj P-1058/04. 3. Tuženi i Okružni su sud 14. ožujka i 8. travnja 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Ustavni je sud 30. ožujka 2005. godine od Osnovnog suda ponovo zatražio da dostavi odgovor na apelaciju. Međutim, Osnovni sud odgovor nije dostavio. Osnovni je sud 15. rujna 2005. godine Ustavnom sudu dostavio spis broj P-1058/04. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su 29. rujna 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 30. lipnja 1998. godine podnio tužbu protiv tuženih Osnovnom sudu radi poništenja upisa, te predložio da sud donese presudu da je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati da je PPP "Domet" Trn vlasnik poslovne zgrade u privredi sagrađene na parceli k.č. br. 897/1 upisanoj u p.l. broj 255. k.o. Glamočani, kao i zemljišta neophodnog za uporabu te zgrade, te da je ništavna uknjižba prava vlasništva na ime Dževada Haznadara na predmetnoj zgradi i zemljištu upisanom u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, te da je dužan dopustiti i trpjeti da se na tim nekretninama u p.l. broj 255 kao vlasnik sa 1/1 upiše PPP "Domet" Trn a na osnovi presude suda pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. U postupku po navedenoj tužbi su održana četiri ročišta, i to: 23.rujna, 15. listopada, 11. studenog i 29. prosinca 1998. godine. Svim je ročištima apelant bio nazočan. Na ročištu od 11. studenog 1998. godine je apelant preinačio svoj tužbeni zahtjev, a što je sud dopustio, tako što je zahtijevao da se ustvrdi da je PPP "Domet" iz Trna vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovi građenja i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovitu uporabu te zgrade, a koje parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se PPP "Domet" iz Trna, na osnovi ove presude, upiše kao vlasnik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela a u p.l. br. 255 k.o. Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni nadoknaditi troškove postupka, a sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na navedenom je ročištu apelant, također, predložio da sud donese privremenu mjeru kojom će tuženima zabraniti prometovanje upitnom nekretninom i zabilježiti je u zemljišne i katastarske knjige. 8. Osnovni je sud Rješenjem broj P-1657/98 od 12. studenog 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-60/99 od 26. lipnja 1999. godine, odredio privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upisanih u p.l. br. 255 k.o. Glamočani k.č. br. 897/1 zv. "Bašinac", a koje u naravi predstavljaju poslovnu zgradu u privredi i zemljište uz poslovnu zgradu, površine 5000 m 2 . Određena je zabilježba ove zabrane u p.l. br. 255 k.o. Glamočani, te da će zabilježbu provesti Općinska uprava za geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Laktaši. Određeno je, također, da će privremena mjera trajati do pravomoćnosti odluke u predmetu ovog suda broj P-1657/98 ili do drugačije odluke suda ako se promijene okolnosti pod kojim je ta mjera određena. 9. Osnovni je sud Presudom broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine, ustvrdio da je PPP "Domet" iz Trna vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m², te po osnovi građenja i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovitu uporabu te zgrade, a čije parcele nose oznaku, prema starom premjeru, kao k.č. broj 376/2 zv. "Bašinac", površine od 3655 m², i k.č. broj 376/3 zv. "Bašinac", površine 1345 m², upisane u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani, a kojim, prema novom premjeru, odgovara parcela k.č. broj 897/1, površine 5000 m², upisana u p.l. broj 255 k.o. Glamočani, što je tuženi Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se PPP "Domet" iz Trna na temelju ove presude upiše kao vlasnik u z.k. ul. br. 38 k.o. Glamočani sa 26/900 dijela, a u posjedovnom listu broj 255 katastarska općina Glamočani sa 1/1 dijela, te da su tuženi dužni nadoknaditi troškove postupka od 16.952,00 dinara, a u ostalom dijelu iznad dosuđenog apelant je odbijen. 10. Protiv drugostupanjske presude tuženi su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj Rev-11/2000 od 18. svibnja 2001. godine odbio. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 11. Nakon toga tuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu, te je Ustavni sud Odlukom broj U 7/01 od 24. listopada 2003. godine usvojio apelaciju i ustvrdio povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navedenom odlukom Ustavni je sud ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine. Predmet je vraćen Osnovnom sudu u Banjaluci na žutan postupak. Određeno je da privremena mjera Ustavnog suda broj U-47/01 od 2. i 3. studenog 2001. godine ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ponovnog postupka. Navedenom je privremenom mjerom obustavljeno izvršenje pravomoćne presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine. 12. U ponovnom je postupku apelant podneskom od 9. travnja 2004. godine Osnovnom sudu podnio uređenu tužbu radi ustvrđivanja, te od suda zatražio da isti podnesak dostavi tuženim na izjašnjenje, a da se potom zakaže glavna rasprava i raspravi upitno pitanje. Apelant je predložio da sud izvede sve one dokaze koje je izveo na glavnoj raspravi od 29. prosinca 1998. godine. Također je naveo da svoj tužbeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi na kojoj je temeljio i ranije ukinute presude. 13. Podneskom od 5. svibnja 2004. godine tuženi Dževad Haznadar od Osnovnog je suda tražio da se o predmetnoj stvari zakaže pripremno ročište početkom lipnja 2004. godine, te naveo da, kako spor dugo traje, nema opravdanja za eventualno odugovlačenje u zakazivanju pripremnog ročišta i istaknuo da treba voditi računa o odredbi članka 62. Zakona o parničnom postupku. 14. U ponovnom postupku Osnovni je sud 20. rujna 2004. godine donio Rješenje broj P-1058/04 kojim je pripremno ročište zakazano za 23. rujan 2004. godine opozvao, te predmet broj P-1657/98, sada novi broj P-1058/04, ustupio na dalje postupanje Privrednom odjelu istog suda. 15. Protiv navedenog su rješenja priziv izjavili tuženi, te je Okružni sud Rješenjem broj P-258/04 od 12. svibnja 2005. godine priziv uvažio i Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. rujna 2004. godine preinačio tako što se, umjesto ustupanja predmeta prvostupanjskoga suda broj P-1058/04 na dalje postupanje Privrednom odjelu, predmet ustupa Građan - skom odjelu istog suda na dalje postupanje. 16. Apelant je 30. lipnja 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere osiguranja kojom se tuženima zabranjuje otuđenje, opterećenje ili raspolaganje nekretninama upisanim u k.k.ul. br. 1036 k.o. Glamočani, koje se u naravi sastoje od parcele k.č. br. 897 zv. "Baštinac" na kojoj je izgrađena poslovna zgrada u privredi. 17. Podneskom od 30. kolovoza 2005. godine apelant se Osnovnom sudu obratio zahtjevom da se žurno zakaže ročište glede mjere osiguranja. Apelant je u podnesku istaknuo da od donošenja odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu ništa nije učinjeno. 18. Apelant se 1. rujna 2005. godine podneskom obratio predsjedniku Osnovnog suda sa molbom da se predmet broj P-1058/04 da na rad drugom sucu. U podnesku je naveo da od odluke Ustavnog suda u navedenom predmetu nije zakazana niti jedna rasprava iako se u predmetu nalaze i prijedlozi o izdavanju privremene mjere. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 19. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Navodi da je Osnovni sud, nakon nekoliko njegovih usmenih molbi, zakazao ročište za 23. rujan 2004. godine, ali da je predmet rješenjem Osnovnog suda ustupljen Privrednom odjelu, dopuštajući pravo priziva protiv navedenog rješenja u roku od 30 dana, što je bilo dostatno da tuženi Dževad Haznadar zaključi ugovor o prodaji upitnih nekretnina. Apelant navodi da navedeno ponašenje prvostupanjskog suda, pa i Ustavnog suda dostatno govori o pristranosti suda u konkretnom slučaju i nepostupanju suda u razumnom roku, te da je na taj način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i jednakost u postupanju, a posebno pravo na pravično postupanje u razumnom roku pred nepristranim sudom. Apelant navodi da nije u mogućnosti doći do pravomoćne presude ni nakon sedam godina suđenja, a da sve vrijeme tuženi, ne navodeći koji, vrši nevjerojatan pritisak na sud putem medija. Također, navodi da je sud podlegao navedenim pritiscima, a što je vidljivo po tomu da Osnovni sud ni poslije godinu dana od ukidanja presuda nije zakazao ročište, odnosno i kada je bilo zakazano, ročište je odgodio. Apelant je predložio da Ustavni sud uvaži apelaciju i naloži sudu da navedeni predmet uzme u razmatranje, te da Bosna i Hercegovina, zbog propusta svojih tijela, naknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 20. Obzirom da u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije nije bio riješen priziv na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. rujna 2004. godine, apelant se u dopuni apelacije žalio da se spis o prizivu na navedeno rješenje nalazi pred Okružnim sudom od jeseni 2004. godine i pored njegovih usmenih i pismenih molbi da se spis uzme u rad. b) Odgovor na apelaciju 21. Okružni sud u svojem odgovoru na apelaciju navodi da predmet po prizivu nije uzet u rad iz objektivnih razloga, odnosno zbog preopterećenosti suda velikim brojem predmeta. Ističe da je sa 28. svibnjem 2005. godine Privredni upravni odjel Okružnog suda zadužen sa 911 "Pž" predmeta i sa 1.106 "Ž" predmeta, te da na navedenim referatima rade četiri suca. Sutkinja koja je zadužena za konkretan predmet Pž-258/04 sa istim danom je zadužena sa ukupno 271 "Ž" referatom i 271 "Pž" referatom, a da se predmeti rješavaju po redoslijedu prispijeća predmeta u sud. Obzirom na broj predmeta, na činjenicu da je konkretan predmet zaprimljen 3. studenog 2004. godine, a imajući u vidu da se predmeti rješavaju po njihovom redoslijedu prispijeća, ne može se govoriti da je u konkretnom slučaju Okružni sud povrijedio pravo na pravično postupanje i suđenje u razumnom roku. Također, sud dalje navodi da je prvostupanjsko rješenje protiv kojeg je uložen priziv procesnog karaktera, te da se njime ne okončava postupak pred sudom, te da protiv njega nije dopuštena apelacija jer apelant nije iskoristio sva sredstva pravne zaštite pred domaćim sudovima. Stoga, sud predlaže da se predmetna apelacija odbaci kao nedopuštena, a ukoliko je sud ne odbaci, predlaže da se ona odbije kao neutemeljena. 22. U svom odgovoru na apelaciju tuženi su detaljno izložili konkretan predmet. V. Relevantni propisi 23. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski će se postupak, po pravilu, sastojati od dva ročišta-jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 27. Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2., prava i slobode, određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 28. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer nije u mogućnosti doći do meritorne odluke u postupku radi utvrđivanja vlasništva. 29. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određeni stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i prigodom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980.; serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 30. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 31. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). Osim toga, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1., 2., 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 33. Apelant smatra da je u njegovom predmetu došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 34. "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." 35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 36. Prije nego što se upusti u ispitivanje navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju predmetni se postupak odnosi na ustvrđivanje prava vlasništva, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Razdoblje koje se uzima u obzir 37. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije, razdoblje koji se uzima u obzir prigodom priziva glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 38. U konkretnom je slučaju postupak počeo 30. lipnja 1998. godine, kada je apelant protiv tuženih podnio tužbu radi poništenja upisa koju je kasnije preinačio. Osnovni je sud prema navedenoj tužbi donio Presudu broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine odbio revizije tuženih. Dakle, navedeni je postupak okončan u roku od skoro tri godine. 39. Međutim, Ustavni je sud svojom Odlukom broj U 47/01 od 24. listopada 2003. godine ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. svibnja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. lipnja 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. prosinca 1998. godine i predmet vratio Osnovnom sudu na žurni ponovni postupak. 40. Navedenu odluku Ustavni je sud 23. veljače 2004. godine dostavio Osnovnom sudu. Od tada u navedenom predmetu Osnovni sud nije održao niti jedno ročište, već je donio Rješenje broj P-1058/04 od 20. rujna 2004. godine kojim se pripremno ročište, zakazano za 23. rujan 2004. godine, opoziva i predmet ustupa na dalje postupanje Privrednom odjelu istog suda. Navedeno rješenje o prizivu tuženih Okružni je sud Rješenjem broj Pž-258/04 od 12. svibnja 2005. godine preinačio tako da se navedeni predmet ustupa Građanskom odjelu istog suda na dalje postupanje. Dakle, nakon više od godinu dana od dostave odluke Ustavnog suda, Osnovni sud nije donio meritornu odluku iako je odlukom Ustavnog suda navedeni predmet vraćen Osnovnom sudu na žuran ponovni postupak. 41. Na osnovi navedenog, a uzimajući u obzir cjelokupno razdoblje od kada je apelant podnio tužbu, može se zaključiti da konkretan predmet nije okončan u roku od ukupno sedam godina od dana podnošenja tužbe. 42. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 43. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju spor se odnosi na ustvrđivanje prava vlasništva, onako kako je to apelant zatražio u svojoj tužbi. Takav se spor, prema mišljenju Ustavnog suda, može okarakterizirati kao relativno složen predmet obzirom na dokaze koje treba provesti i činjenice koje treba ustvrditi. b) Ponašanje podnositelja apelacije 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni će sud ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. U postupku koji je prethodio donošenju Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 24. listopada 2003. godine su održana četiri ročišta, te je svakom od njih apelant bio nazočan. Apelant je na ročištu od 11. studenog 1998. godine preinačio svoj tužbeni zahtjev i zatražio donošenje privremene mjere. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedenim postupcima apelant nije prouzročio odugovlačenje navedenog postupka. 46. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda, apelant je u ponovnom postupku Osnovnom sudu 9. travnja 2004. godine dostavio uređenu tužbu radi utvrđivanja, podneskom od 30. lipnja 2005. godine apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog za izdavanje privremene mjere osiguranja. Podneskom od 30. kolovoza 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu zahtjevom da se zakaže ročište povodom mjere osiguranja. Podneskom od 1. rujna 2005. godine apelant se obratio Osnovnom sudu, odnosno predsjedniku suda, zahtjevom da se navedeni predmet da u rad nekom drugom sucu, navodeći da od dana donošenja odluke Ustavnog suda nije zakazana nijedna rasprava o navedenom predmetu iako se u njemu nalaze i prijedlozi za izdavanje privremene mjere. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da se apelant u ponovnom postupku nekoliko puta obraćao Osnovnom sudu, stavljajući mu do znanja da o navedenom predmetu od dana ukidanja presuda od Ustavnog suda nije održano niti jedno ročište, niti je riješeno o njegovom zahtjevu za izdavanje privremene mjere. 47. Prema Zakonu o parničnom postupku, apelant nema nikakav pravni lijek kojim bi ubrzao navedeni parnični postupak, tako da njemu jedino preostaje čekati kada će se njegov predmet pravomoćno okončati. 48. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant svojim ponašenjem nije doprinio odugovlačenju navedenog postupka. c) Ponašanje suda 49. Prema mišljenju Ustavnog suda, postupak koji je vođen prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 23. listopada 2003. godine je okončan u relativno kratkom roku na sve tri sudske in stance. Međutim, odlukom Ustavnog suda te su odluke ukinute. 50. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda, kojom je predmet vraćen Osnovnom sudu na žuran ponovan postupak, Osnovni sud još uvijek nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku, već je zakazao pripremno ročište za 23. rujan 2004. godine, ali je ročište Rješenjem broj P-1058/04 od 20. rujna 2004. godine opozvao i navedeni predmet ustupio Privrednom odjelu istog suda. Također, Osnovni sud nije Ustavnom sudu ponudio nikakvo opravdanje za ovakvo ponašanje čak i pored urgencije Ustavnog suda da dostavi izjašnjenje o ovom predmetu. 51. U svezi ponašanja Okružnog suda u postupku rješavanja priziva tuženih na Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 20. rujna 2004. godine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud kao glavni razlog nedonošenja odluke o prizivu naveo opterećenost suda velikim brojem predmeta. Navedeni je predmet o prizivu bio primljen u Okružni sud 13. studenog 2004. godine. Okružni je sud 12. svibnja 2005. godine, donio Rješenje broj Pž-258/04 kojim je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda. Dakle, predmet se nalazio pred Okružnim sudom šest mjeseci, što Ustavni sud ne uzima kao nerazuman rok u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a posebice uzimajući u obzir opravdanje koje je ponudio Okružni sud u svom izjašnjenju. 52. Stoga, Ustavni sud na temelju izloženog zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku od Osnovnog suda obzirom da je odlukom Ustavnog suda predmet vraćen Osnovnom sudu na žuran ponovan postupak, te da on do danas nije održao niti jedno ročište, niti je donio meritornu odluku u navedenom predmetu. 53. Apelantove navode koji se odnose na pristranost suda Ustavni sud smatra neutemeljenim obzirom da su oni paušalni i da u prilog njima apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakav dokaz. 54. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 55. U svjetlu zaključka glede kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. Zahtjev za naknadu štete 56. Apelant je tražio da Bosna i Hercegovina zbog propusta svojih tijela naknadi apelantu štetu u razumnom iznosu. 57. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 58. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je apelantu dostatna satisfakcija ustvrđivanje kršenja njegovog prava na pravično suđenje i izdavanje naloga sudu da bez daljeg odgađanja donese odluku. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je odgađanje u postupanju po apelantovoj tužbi za ustvrđivanje vlasništva takve prirode da predstavlja kršenje "razumnog roka" iz navedenih članaka. 60. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 61. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 86/05, rješavajući apelaciju Mihajla Kićanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 1 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mihajla Kićanovića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce go - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego vi - 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Mihajlo Kićanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz D. Broca, Bijeqina, kog zastupa Ivica Babić, advokat iz Bijeqine, podnio je 19. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Osnovnog suda broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelant je podnio dopune apelacije 16. februara i 19. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 86/05 od 17. februara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Javno tužilaštvo) zatraženo je 31. januara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Apelacioni sud, Osnovni sud i Javno tužilaštvo su 14. februara 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. jula 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Osnovni sud je Presudom broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog produženog krivičnog djela – poreske utaje iz člana 274 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 6/00). Navedenom presudom je takođe određeno da se imovinska korist, pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 723.524,95 KM, oduzima na osnovu člana 109 stav 1 navedenog zakona. IV. Relevantni propisi 8. Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni list Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 6/00, 1/01 i 3/03) "Poreska utaja Član 274 (1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa zdravstvenog i penzionog osigurawa ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili tko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 2.000,00 KM, kazniće se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako iznos obaveze iz stava 1 ovog člana, čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a kako taj iznos prelazi 50.000,00 KM, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina." 9. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" broj 7/00) "Član 104 stav 3 (3) Nalog za hapšenje izdaje se pismeno. Nalog treba da sadrži ime i prezime osumwičenog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje određene odredbe zakona, razlog zbog kog se izdaje nalog za hapšenje, službeni pečat i potpis sudije koji izdaje nalog. Član 105 (1) Osumwičeni će biti ispitan u prisustvu javnog tužioca. Nakon što je informisan o razlozima zbog kojih se smatra osumwičenim, biće poučen o sljedećim pravima prije ispitivawa: 2. pravo da mu pomaže branilac po njegovom izboru, i pravo da njegov branilac bude prisutan svaki put kada ga ispituju javni tužilac ili ovlašćeno službeno lice; (...). Član 152 stav 1 (1) Ako se osumwičeni ne nalazi u pritvoru, sudija će zakazati prethodno saslušanje u roku od sedam (7) dana od dana prijema optužnice. Ako se osumwičeni nalazi u pritvoru u skladu sa članom 150 ovog zakona, sudija mora da započne prethodno saslušanje u roku od 24 časa od trenutka hapšewa osumwičenog. Ako, nakon početka prethodnog saslušawa bilo koja stranka zatraži prekid saslušawa radi prikupljanja dodatnih informacija relevantnih za postupak, sudija može da prekine saslušanje bez puštawa osumwičenog na slobodu, ali prekid ne može da traje duže od 24 časa." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) u vezi sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 5 st. 1, 2 i 4, člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. a., b. i d., čl. 7 i 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu povrede člana 13 Evropske konvencije apelant navodi da u toku prvostepenog i drugostepenog postupka nije uopšte imao pravo na direktni pravni lijek koji bi omogućio preispitivanje povreda njegovih qudskih prava zagarantovanih Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Navodi da je prvostepeni sud, u obrazloženju odbijawa ovog prigovora, konstatovao da eventualne povrede apelantovih qudskih prava nisu počinjene pred tim sudom, dok je drugostepeni sud potvrdio ovakvo stanovište prvostepenog suda. Apelant, dalje, navodi povredu načela i principa "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije i načela i principa osnovanih razloga za određivanje pritvora u smislu člana 5 stav 1 tač. a. i b. Evropske konvencije, a sve u vezi sa čl. II/2 i II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa povredom navedenih prava apelant navodi da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine, određen pritvor radi obezbjeđewa njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivawa i formalnog prijavqivawa apelantovog boravišta. Pritvor je kasnije više puta ukidan i produžavan da bi na kraju bio zamijenjen kaucijom od 700.000,00 KM. Apelant navodi da su sve žalbe koje je uputio zbog određivawa pritvora, umjesto u "razumnom roku", lošom organizacijom koja graniči sa namjernim odugovlačenjem, rješavane u rokovima 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koje je apelant proveo u pritvoru i da je stav o osnovanosti sumnje i opravdanosti određivawa pritvora formiran zbog administrativne neusklađenosti policijskih evidencija prebivališta i stvarnog mjesta prebivališta i pored nesporno utvrđenog stvarnog fizičkog boravka i prebivawa apelanta, što predstavlja neosnovan i neopravdan razlog za određivanje pritvora, kao i to da je presuda Apelacionog suda dostavljena apelantu i njegovom braniocu četiri mjeseca nakon njenog donošewa. 11. Apelant se, takođe, žali da je došlo do povrede načela "presumpcije nevinosti" u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije zbog predrasuda prilikom razmatrawa uslova, a zatim i određewa mogućeg jamstva, pa je tako javno žigosan kao izvršilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret prije suđewa i pravosnažne sudske presude o utvrđivanju njegove krivice. Pored toga, glavni tužilac je u sredstvima javnog informisawa odmah poslije potvrđivawa optužnice i određivawa pritvora objavio informaciju o hapšenju apelanta iako se on dobrovoqno javio na izdati nalog. U navedenoj informaciji su upotrijebljene formu la cije i riječi koje asociraju na direktno i nesporno izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret a ne "pretpostavljeno ili moguće izvršenje" što su navodi suprotni članu 5 Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ponašanje suprotno članu 19 stav 2 Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i negiranje presumpcije nevinosti. Negacija presumpcije nevinosti i objektivne nepristrasnosti postupajućih sudova uočqiva je i iz stilske gramatičke koncepcije prvostepenih i drugostepenih rješewa i presuda iz kojih jasno proizilazi da sudovi u davanju obrazložewa nisu zadovoqili ni minimalne standarde dužnog izjašnjenja kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjequju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 12. Apelant dalje navodi da je nizom aktivnosti sudova, Javnog tužilaštva i organa MUP-a Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine doveden u neravnopravan i podređen položaj uskraćivanjem osnovnih procesnih ali i qudskih prava kao što su pravo na trenutno obavještenje o pojedinostima optužbe u smislu člana 6 stav 3 Evropske konvencije, koje je prekršeno prezentiranjem apelantu naloga za hapšenje koji nije sadržavao nikakve činjenične navode optužnice, niti pravne detalje sem pravne kvalifikacije. 13. Dalje, da je povrijeđeno njegovo pravo na efikasnu odbranu, efikasno pravno sredstvo i ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku u smislu člana 6 stav 3b. i c. Evropske konvencije. Navodi da se u istražnom postupku, odnosno u toku postupka davawa izjave u Ministarstvu unutrašwih poslova Brčko Distrikta apelant prije početka saslušavawa tek upoznao sa činjeničnim opisom optužbe, te da je tu davao odgovore na pokazane dokazne materijale bez mogućnosti da se konsultuje sa svojim prisutnim braniocem kom je uskraćeno pravo uvida u dokazni materijal sve do 60 minuta prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice i tada prve procesne mogućnosti da se odbrana izjasni o dokaznom materijalu od nekoliko stotina strana. Navodi da apelantova odbrana nije bila efikasna jer prilikom davawa izjave ili odgovora apelant nije mogao da se konsultuje sa svojim braniocem koji je bio samo prisutno lice u smislu člana 105 stav 1 tačka 2 Zakona o krivičnom postupku. Da je njegov branilac u zadwi momenat, odnosno dvadeset treći čas isteka roka dobio na raspolaganje dokazni materijal koji je trebao da u sljedećih čas vremena obradi, analizira i zauzme svoj stav u smislu člana 153 stav 1 tačka 3 Zakona o krivičnom postupku iako je riječ o dokaznom materijalu koji je prikupljan više od godinu dana i koji se sastoji od nekoliko desetina pa i stotina strana dokumenata. Na osnovu izloženog apelantova odbrana nije imala prilike da se pripremi i na efikasan način izjasni o dokazima optužbe. 14. Takođe navodi da je narušen i stan dard "ravno - pravnosti stranaka" da i tužilaštvo i odbrana kao strane u postupku moraju da imaju mogućnost da izlože svoje argumente i da ni jedna strana ne smije da bude u prednosti u odnosu na svog protivnika, a što ukqučuje i blagovremeno saznanje o činjenicama i navodima suprotne strane radi efikasnog odgovora. Navedena ravnopravnost je narušena na štetu apelantove odbrane. Hitnost postupawa ne može da se koristi kao pokriće ovakvog postupawa pravosudnih i optužnih organa. Povreda ravnopravnosti se ogleda i u pogledu davawa odgovora na žalbene navode suprotne strane u postupku, jer žalba Javnog tužilaštva nije nikada bila dostavljena apelantu ili njegovom braniocu. Povredu ravnopravnosti apelant takođe vidi i kroz objektivnost i nepristrasnost postupajućih sudova s obzirom da je prvostepeni sud dokaze odbrane i sadržaj izjava saslušanih svjedoka, koje idu u korist apelantu, interpretirao kao "pristrasne izjave", "diskrecione" i ničim obrazložene i prihvatqive argumentacije, ne provodeći aktivnosti pore đewa, analize, wihove argumentacije i činjenica u odnosu na ostale izvedene dokaze kao jedino mjerilo svih i pogotovo dokaza odbrane. Takođe, navodi i neprihvatanje i nekons ta to vanje kqučnih izjava i dokaza odbrane, neprihvatanje argu mentacije, stručnosti i objektivnosti saslušanih vještaka i wihovih nalaza. 15. Apelant navodi povredu člana 7 Evropske konvencije u vezi sa čl. II/2 i II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produženo krivično djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u prethodnom Krivičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. Dalje, da su sudovi primijenili Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je u primjeni tek od 1. januara 2001. godine, tako da su primijenili zakon koji nije bio na snazi u 2000. godini, te shodno tome nije mogao da bude primijenjen. Sudovi nisu u potrebnoj mjeri ispoqili razumijevanje blanketnog krivičnog djela, te su pogrešno protumačili i primijenili Zakon o akcizama i porezu na promet Republike Srpske. Zakqučak Apelacionog suda da su preduzeća "Vest-prom" i "Medo" zakonito registrovani kod suda i da je prihod ostvaren poslovanjem ovih preduzeća zakonit u direktnoj je koliziji sa dispozitivom presude Osnovnog suda iz kog proizlazi da su navedena preduzeća osnovana vršenjem krivičnih djela, da su osnovana radi vršewa krivičnih djela i da su se tokom poslovawa bavila vršenjem krivičnih djela, što znači da promet i prihod koji je ostvaren poslovanjem ovih preduzeća nije zakonit pa shodno tome nije ni oporeziv. Takođe navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu posve tili ni minimalnu pažnju dokazima odbrane. Sudovi su svoje presude zasnovali i na iskazima vještaka Sekule Mičića, kao i na njegovom pismenom nalazu i mišljenju iako je vještačenje izvršio u drugim predmetima u kojima su osumwičeni bili druga lica, te su zasnovali presudu na dokazu na kom presuda ne može da se zasnova. Takođe, sudovi su zasnovali svoje presude na iskazima službenih lica Slavka Radumila, Milorada Mihajlovića i Branka Brkića koji su saslušani kao svjedoci na okolnosti o toku službene radnje, te su tako zasnovali presudu na dokazu na kom presuda ne može da se zasnova. 16. U dopuni apelacije od 16. februara 2005. godine apelant navodi da Apelacioni sud o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude nije uopšte odlučio. 17. U dopuni apelacije od 19. aprila 2005. godine apelant navodi da, iako presuda Apelacionog suda nije pravosnažna jer sud nije odlučio o apelantovoj žalbi, presuda Osnovnog suda se tretira kao pravosnažna, te se pred Osnovnim sudom u Bijeqini vodi postupak za njeno izvršenje pod brojem IKS-21/05. b) Odgovor na apelaciju 18. Apelacioni sud je naveo da su odluke sudova donesene nakon zakonito sprovedenog i pravičnog suđewa u kom je apelantu suđeno u skladu sa tada važećim zakonskim propi sima procesnog i materijalnog prava uz potpuno poštovanje apelantovog prava na odbranu kroz angažovanje branilaca, mogućnosti da predlaže svjedoke svoje odbrane, kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza, te poštovanje prava na izjavqivanje pravnih lijekova i odlučivanje o wima u zakonom propisanim rokovima. Apelacioni sud navodi da su navodi apelacije neosnovani. U vezi sa apelantovim navodima da drugostepeni sud nije odlučivao o apelantovoj žalbi prili - kom donošewa drugostepene presude sud navodi da nije dostavljena posebna apelantova žalba, nego zajednička žalba apelanta i njegovog branioca. Dalje, da primjena pravne konstrukcije produženog krivičnog djela, koja je normativno regulisana tek članom 55 Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 10/03), ne znači da je povrijeđeno načelo zakonitosti, niti član 7 Evropske konvencije, te da je o razlozima primjene konstrukcije produženog djela u konkretnom predmetu Apelacioni sud dao obrazloženje u svojoj presudi. Naglašava da apelant ne navodi u čemu vidi povredu člana 13 Evropske konvenciju, te da je pravo na djelotvoran pravni lijek apelant u potpunosti iskoristio i da je za svaki izrečeni pravni lijek donesena odluka nadležnog organa. 19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da smatra da su navodi apelacije neosnovani, neargumentovani i neobjektivni, te da tokom trajawa prvostepenog postupka nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava na koje se on poziva. Donošenju prvostepene presude prethodio je vrlo iscrpan glavni pretres tokom kog je održano 14 ročišta, saslušano 40 svjedoka od kojih su neki tokom unakrsnog ispitivawa i postupka osporavawa dokaza saslušani dva, a neki i tri puta, saslušano šest vještaka, izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal. Dinamika suđewa se odvijala u skladu sa predlogom Javnog tužilaštva i apelantove odbrane, ostavljajući dovoqno vremena strankama da se prip reme za svaki naredni glavni pretres. Vijeće prvostepenog suda uvažilo je sve predloge Javnog tužilaštva kao i sve predloge odbrane za izvođenje dokaza. Sud je tokom trajawa glavnog pretresa i u postupku donošewa odluke o apelantovoj krivici vodio računa o svim apelantovim pravima koja su mu garantovana Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. U odgovoru na apelaciju Javno tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu, te daje detaljan odgovor na navode apelacije. Između ostalog, Javno tužilaštvo navodi da je javni tužilac postupao u skladu sa članom 19 stav 2 tačka 5 i u skladu sa članom 20 stav 1 tačka 1 Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji mu daju pravo da javnosti saopšti identitet, starosnu dob, prebivalište, zanimanje i porodični sta tus optuženog, kao i činjenicu da je optužen za krivično djelo. Na osnovu takvog zakonskog ovlašćewa i mogućnosti javni tužilac je te informacije javnosti dao nakon potvrđivawa optužnice, te uvijek govorio da se radi o krivičnom djelu optuženog Mihajla Kićanovića, da je korišćen termin "da je optužen", a ne "da je proglašen krivim ili osuđen", "da se tereti da je izvršeno krivično djelo", "da je optužnicu potvrdio sud" i slično. Time je javnosti jasno stavljeno na znanje da se radi o optužbama koje je potrebno dokazivati u toku daljeg krivičnog postupka. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 st. 1, 2 i 4, člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. a., b. i d., čl. 7 i 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu iskqučiti s čitavog ili jednog dijela suđewa u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao da nanese štetu interesima pravde. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe"... 27. Ustavni sud konstatuje da je član 6 Evropske konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno da se u predmetnom postupku radilo o "utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv" kako je propisano u prvom stavu ovog člana. 28. Apelant se žali da je nalog za hapšenje sadržavao samo pravnu kvalifikaciju, odnosno samo zakonski naziv djela koje mu se stavlja na teret, što njemu ništa ne znači, niti mu daje mogućnost da se psihološki pripremi na davanje iskaza, zbog čega je odredba člana 104 stav 3 Zakona o krivičnom postupku suprotna standardima Evropske konvencije koja predviđa u članu 6 stav 3a. da svako optužen za krivično djelo ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten detaqno i na jeziku koji razumije o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega. 29. Međutim, time što član 6 Evropske konvencije zahtijeva da apelant bude u najkraćem roku obaviješten o optužbi koja se podiže protiv njega, ne znači da o tome mora da bude obaviješten u nalogu za hapšenje već u najkraćem roku, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. 30. Apelant se žali što u toku postupka davawa izjave u Ministarstvu unutrašwih poslova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao da se konsultuje sa svojim braniocem. 31. U vezi sa ovim apelantovim navodom Ustavni sud zapaža da sam apelant navodi da je njegov branilac bio prisutan prilikom davawa iskaza, što je u skladu sa članom 105 stav 1 tačka 2 Zakona o krivičnom postupku, te je stoga ovaj apelantov navod neosnovan. 32. Apelant se žali da je u konkretnom predmetu došlo do povrede principa donošewa odluke u "razumnom roku" u vezi sa postupkom određivawa pritvora, navodeći da su sudovi odlučivali o pravnim lijekovima i prijedlozima u periodu od ukupno 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koju je apelant proveo u pritvoru. 33. Ustavni sud smatra da ovi navodi nisu osnovani, s obzirom da je Rješenje broj Kt-192/02, kojim je apelantu određen pritvor, doneseno 20. novembra 2002. godine, a da je Rješenje broj K-192/02, kojim se apelantu ukida pritvor doneseno 15. januara 2003. godine, dakle u periodu manjem od dva mjeseca. 34. Apelant se takođe žali da je povrijeđen princip "presumpcije nevinosti" jer je bio "javno žigosan" kao izvršilac krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i prije suđewa i pravosnažne sudske odluke. 35. Ustavni sud ne smatra da su sudovi i Javno tužilaštvo postupali sa predrasudom da je apelant kriv, s obzirom da su tokom postupka sprovedeni brojni dokaze, te odluka donesena tek nakon brižqive i svestrane analize tih dokaza. 36. Apelantove navode da njegova odbrana nije imala dovoqno vremena za pripremu jer je obiman dokazni materijal dobijen jedan čas prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice, Ustavni sud smatra neosnovanim uzimajući u obzir činjenicu da je navedeno saslušanje započeto u roku od 24 časa s obzirom da se apelant nalazio u pritvoru i da je mogao da traži prekid saslušawa radi prikupljanja dodatnih informacija, u smislu odredbi člana 152 stav 1 Zakona o krivičnom postupku, a što apelant nije učinio. 37. Apelant se žali da je došlo do povrede principa "ravnopravnosti stranaka" u smislu da tužilaštvo i odbrana moraju da imaju iste mogućnosti da izlože svoje argumente i da niti jedna strana ne može da ima prednost u odnosu na svog protivnika. 38. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za qudska prava "Š...Ćda objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - ukqučujući i iznošenje dokazne građe - pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnikaŠ...Ć" (vidi Dombo Beheer B.V., presuda od 27. oktobra 1993. godine). U konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da je apelant u toku krivičnog postupka imao dva branioca i mogućnost da predlaže da se izvedu dokazi. Tokom dokaznog postupka sud je saslušao brojne svjedoke i vještake, kako odbrane, tako i Javnog tužilaštva, izvršio uvid u vrlo obiman dokazni materijal, te je na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je razmatrao pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Takođe, apelant je imao i iskoristio pravo žalbe, tako da ni u kom slučaju ne može da se prihvati njegova tvrdwa da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede principa "ravnopravnosti" stranaka. 39. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi odbili da prihvate bilo koji argumenat i činjenicu koja ide njemu u prilog, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava koji smatra da je "Š...Ćostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugojŠ...Ć". Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stawa koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. 40. Apelant se žali da sudovi u obrazložewima presuda nisu zadovoqili minimalne standarde dužnog izjašwavawa, kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjequju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 41. U vezi s tim Ustavni sud navodi da je elemenat pravičnog suđewa i zahtjev da sudska odluka mora da navede razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može da je procijeni samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Shodno stanovištu Evropskog suda za qudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi Hadjiana stassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan da daje detaljan odgovor na svaki argumenat" (vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Shodno stanovištu bivše Evropske komisije za qudska prava "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo da navodi te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori, zbog toga što osporene presude sadrže sasvim dovoqno razloga i objašnjenja. 42. Apelant se žali da Apelacioni sud nije riješio o njegovoj žalbu, tako da prvostepena presuda nije postala pravosnažna. U prilog navedenom apelant kao dokaz dostavlja kopiju prve strane žalbe protiv prvostepene presude na kojoj je navedeno da je izjavquju apelant i njegov branilac Risto Kojić, advokat iz Beograda. 43. Uzimajući u obzir da je Apelacioni sud riješio o žalbi oba apelantova branioca, navodeći izvode žalbi na skoro trinaest strana presude koja ima ukupno 25 strana, te da apelant nije dokazao da je on lično podnio žalbu, Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod neosnovanim. 44. Apelant se žali da mu nije bila dostavljena žalba Javnog tužilaštva na odgovor. 45. Iako se niko od sudova niti Javno tužilaštvo nisu izjasnili o ovom apelantovom navodu, Ustavni sud smatra da, ukoliko navedena žalba nije bila dostavljena apelantu na odgovor, to predstavlja propust sudova. Međutim, kako je žalba odbijena onda ovaj propust ima mawi značaj u odnosu na pravičnost cjelokupnog krivičnog postupka. 46. Apelant se, takođe, žali da mu je presuda Apelacionog suda dostavljena nekoliko mjeseci od dana kada je donesena. 47. Ova presuda Apelacionog suda je donesena i javno objavljena 27. septembra 2004. godine, a apelant je navedenu presudu primio 5. januara 2005. godine, kako proizilazi iz obavještewa pošte u Brčkom. Apelantovom braniocu Ivici Babiću navedena presuda dostavljena je 10. januara 2005. godine, braniocu Risti Kojiću 3. februara 2005. godine, a Javnom tužilaštvu 4. januara 2005. godine. Apelacioni sud se izjasnio da je drugostepena presuda dostavljena apelantu nakon nekoliko mjeseci zbog toga što je bilo potrebno vrijeme za njenu izradu zbog obimnosti i izuzetne složenosti predmeta. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je postojalo kašnjenje u izradi i dostavljanju drugostepene presude apelantu i njegovom braniocu. Međutim, Ustavni sud će na osnovu cjelokupnog postupka, a uzimajući u obzir i ovaj apelantov navod, utvrditi da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje u okviru kog je i pravo da se donese odluka u "razumnom roku". Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, za početak relevantnog perioda uzima se trenutak u kom je podignuta "krivična optužnica" jer jedino od tog trenutka može da započne "razmatranje (…) bilo kakve krivične tužbe" (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968. godine, A. 8, str. 41). Međutim, navedeno obrazloženje podrazumijeva da taj pe riod ne mora u svim slučajevima da počne u trenutku u kom je lice službeno optuženo. Čak i prije toga lice može da shvati da je osumwičeno za krivično djelo, tako da od tog trenutka postoji interes da se odluka o toj sumwi iznese pred sudom. To je sasvim očigledno u onim predmetima gdje hapšenje prethodi trenutku formalne optužnice (vidi presudu Wemhoff od 27. juna 1968. godine, A. 7, str. 26). Ukoliko se navedeno uzme u obzir proizilazi da je u konkretnom predmetu apelant uhapšen 19. novembra 2002. godine, da je Javno tužilaštvo podiglo optužnicu 19. novembra 2002. godine, te da je ona potvrđena 20. novembra 2002. godine, a da je navedeni krivični postupak okončan 27. septembra 2004. godine, dakle oko dvije godine nakon podizawa optužnice. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom krivičnom predmetu nije došlo do prekoračewa prava na donošenje odluke u "razumnom roku", pogotovo ako se ima u vidu da se radilo o kompleksnom predmetu u kom je tokom glavnog pretresa održano četrnaest ročišta, saslušano 40 svjedoka, šest vještaka i izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal. 48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost 49. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost." 50. Član 5 stav 1 tač. a., b. i c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i ličnu bezbjednost. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišewa slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog hapšewa ili lišewa slobode zbog nepovi no - vawa zakonitom nalogu suda i u ciqu obezbjeđewa izvršewa bilo koje obaveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšewa ili lišewa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se to lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; 2. Svako ko je uhapšen biće odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšewa i o svim optužbama protiv njega. 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odred bama stava 1(c) ovog člana mora odmah da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora da ima pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može da se uslovi garancijama o pojavqivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili liša - vanjem slobode ima pravo da uloži žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." 51. U konkretnom predmetu, apelant se žali na povredu principa da moraju da postoje "osnovani razlozi za određivanje pritvora", navodeći da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine određen pritvor radi obezbjeđewa njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivawa i formalnog prijavqivawa apelantovog boravišta. 52. Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite qudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetqivu mjeru oduzimawa čovjekove lične slobode. Stoga je dopušteno da se pritvor odredi samo u slučaju u kom postoji visok stepen vjerovatnosti utvrđivawa krivice i izricawa kazne, tj. u kom postoji osnovana sumwa da je lice počinilo krivično djelo te, principijelno, samo u svrhu obezbjeđivawa pokretawa i vođewa krivičnog postupka. 53. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoqnog hapšewa i pritvarawa, a u svrhu sprečavawa kršewa osnovnih qudskih prava, svi oblici pritvarawa moraju da budu podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. 54. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije "da svako ko je lišen slobode mora da bude izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast", te da su sudovi prilikom određivawa pritvora vodili računa o svim bitnim elementima za donošenje takve odluke. 55. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tač. a., b. i c. i st. 2, 3 i 4 Evropske konvencije. Kažwavanje samo na osnovu zakona 56. Član 7 Evropske konvencije, glasi: "1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršewa, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjewivala u vrijeme izvršewa krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utiče na suđenje ili kažwavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrije me izvršewa predstavljalo krivično djelo prema opštim pravnim načelima priznatim kod civilizovanih naroda". 57. Obim člana 7 Evropske konvencije u suštini je određen konceptom "krivičnog djela" i konceptom "teža kazna". Čini se očiglednim da je značenje riječi krivično djelo tijesno povezano sa pojmom "krivične optužnice" iz člana 6 Evropske konvencije. 58. Prvi stav člana 7 Evropske konvencije sadrži sljedeća dva zasebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava: (1) krivična presuda može da bude zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminisani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršewa te norme, ne može da se nametne teža kazna od one koja je bila primjewiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Ciq člana 7 Evropske konvencije je da ponudi "suštinske garancije" protiv samovoqnog gonjenja, presuđivawa i kažwavawa. Pored principa nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege Evropski sud za qudska prava je uspostavio i treći, a to je da or gan vlasti koji primjenjuje krivični zakon neće ga tumačiti preširoko, odnosno analogijom, sem ako takva primjena ide u prilog optuženom. Iz ovog trećeg principa slijedi, shodno Evropskom sudu za qudska prava, da će zakonodavstvo jasno formulisati normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud za qudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Wegove odredbe moraju da budu dovoqno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud za qudska prava, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 325-B, str. 38). Ovaj zahtjev služi da se izbjegne da se krivična presuda zasniva na pravnoj normi za koju dotično lice nije moglo, ili barem nije moralo, da bude unaprijed svjesno. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe, ako je potrebno i uz pomoć sudskog tumačewa, jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Dovoqno pravnog osnova za krivičnu presudu daje ne samo pisani zakoni već i pravila običajnog ili precedentnog prava pod uslovom da je zakon adekvatno dostupan i formulisan dovoqno precizno da omogućava građanima da regulišu svoje ponašanje (vidi Evropski sud za qudska prava, X Ltd. I Y. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 8710/79, Odluke i izvještaji 28 (1982), str. 77 (80-81). 59. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produženo krivično djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u Krivičnom zakonu Brčko Distri - kta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao katego rija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. 60. Ovaj apelantov navod Ustavni sud smatra neosnovanim i uvažava obrazloženje koje je dao Apelacioni sud u svojoj presudi, shodno kom je institut produženog krivičnog djela u krivično zakonodavstvo uveden u interesu optuženog, te da on predstavlja povoqnost za optuženog. Da nema tog instituta optuženom bi bilo suđeno za svaku od učinjenih krivično - pravnih radwi i za svaku od tih radwi bi mu bile utvrđene posebne kazne, pa bi mu po tome uz primjenu odredbi o sticanju krivičnih djela bila izrečena jedinstvena kazna, što je za optuženog nesumwivo nepovoqnije nego u slučaju kada se primjenjuje institut produženog krivičnog djela, te kada mu se sudi i utvrđuje kazna propisana za jedno djelo. I dok nije bio uveden kao institut u krivično zakonodavstvo, konstrukcija produženog krivičnog djela, koju je stvorila pravna teorija, je bila prihvaćena u sudskoj praksi i faktički sudovi su taj institut opravdano primjewivali i prije nego što je uveden u krivično zakonodavstvo. 61. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, primjenom instituta produženog krivičnog djela, što je u konkretnom predmetu bilo povoqnije za apelanta, nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 7 Evropske konvencije. Ostali navodi 62. U skladu sa zakqučcima u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 te članom 7 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra ostale apelantove navode. VIII. Zakqučak 63. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 64. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 86/05, rješavajući apelaciju Mihajla Kićanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Mihajla Kićanovića, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mihajlo Kićanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz D. Broca, Bijeljina, kojeg zastupa Ivica Babić, advokat iz Bijelji ne, podnio je 19. januara 2005. godine apelaciju Ustav nom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Osnovnog suda broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnio dopune apelacije 16. februara i 19. aprila 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 86/05 od 17. februara 2005. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužilaštvo) zatraženo je 31. januara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Apelacioni sud, Osnovni sud i Javno tužilaštvo su 14. februara 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgo - vori na apelaciju su 8. jula 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Osnovni sud je Presudom broj Kp-241/02 od 9. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog produženog krivičnog djela – poreske utaje iz člana 274. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Herce - govine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercego vine", broj 6/00). Navedenom presudom je također određeno da se imovinska korist, pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 723.524,95 KM, oduzima na osnovu člana 109. stav 1. navedenog zakona. IV. Relevantni propisi 8. Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni list Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 6/00, 1/01 i 3/03) "Poreska utaja Član 274. (1) Ko u namjeri da on ili ko drugi izbjegne potpuno ili djelimično plaćanje poreza, doprinosa zdravstvenog i penzionog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obaveza ili tko u istoj namjeri u slučaju obavezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od uticaja na utvrđivanje ovakvih obaveza, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 2.000,00 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako iznos obaveze iz stava 1. ovog člana, čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a kako taj iznos prelazi 50.000,00 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do dvanaest godina." 9. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" broj 7/00) "Član 104. stav 3. (3) Nalog za hapšenje izdaje se pismeno. Nalog treba da sadrži ime i prezime osumnjičenog, naziv krivičnog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje određene odredbe zakona, razlog zbog kojeg se izdaje nalog za hapšenje, službeni pečat i potpis sudije koji izdaje nalog. Član 105. (1) Osumnjičeni će biti ispitan u prisustvu Javnog tužioca. Nakon što je informisan o razlozima zbog kojih se smatra osumnjičenim, biće poučen o slijedećim pravima prije ispitivanja: 2. pravo da mu pomaže branilac po njegovom izboru, i pravo da njegov branilac bude prisutan pri svakom njegovom ispitivanju od strane Javnog tužioca ili ovlaštenog službenog lica; (...). Član 152. stav 1. (1) Ako se osumnjičeni ne nalazi u pritvoru, sudija će zakazati prethodno saslušanje u roku od sedam (7) dana od dana prijema optužnice. Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru u skladu sa članom 150. ovog zakona, sudija mora započeti prethodno saslušanje u roku od 24 sata od trenutka hapšenja osumnjičenog. Ako, nakon početka prethodnog saslušanja bilo koja stranka zatraži prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija relevantnih za postupak, sudija može prekinuti saslušanje bez puštanja osumnjičenog na slobodu, ali prekid ne može trajati duže od 24 sata." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana 5. st. 1, 2. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a), b) i d), čl. 7. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U pogledu povrede člana 13. Evropske konvencije apelant navodi da u toku prvostepenog i drugostepenog postupka nije uopće imao pravo na direktni pravni lijek koji bi omogućio preispitivanje povreda njegovih ljudskih prava zagarantovanih Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Navodi da je prvostepeni sud, u obrazloženju odbijanja ovog prigovora, konstatovao da eventualne povrede apelantovih ljudskih prava nisu počinjene pred tim sudom, dok je drugostepeni sud potvrdio 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 ovakvo stanovište prvostepenog suda. Apelant, dalje, navodi povredu načela i principa "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i načela i principa osnovanih razloga za određivanje pritvora u smislu člana 5. stav 1. tač. a) i b) Evropske konvencije, a sve u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa povredom navedenih prava apelant navodi da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine, određen pritvor radi obezbjeđenja njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta. Pritvor je kasnije više puta ukidan i produžavan da bi na kraju bio zamijenjen kaucijom od 700.000,00 KM. Apelant navodi da su sve žalbe koje je uputio zbog određivanja pritvora, umjesto u "razumnom roku", lošom organizacijom koja graniči sa namjernim odugovlačenjem, rješavane u rokovima 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koje je apelant proveo u pritvoru i da je stav o osnovanosti sumnje i opravdanosti određivanja pritvora formiran zbog administrativne neusklađenosti policijskih evidencija prebivališta i stvarnog mjesta prebivališta i pored nesporno utvrđenog stvarnog fizičkog boravka i prebivanja apelanta, što predstavlja neosnovan i neopravdan razlog za određivanje pritvora, kao i to da je presuda Apelacionog suda dostavljena apelantu i njegovom braniocu četiri mjeseca nakon njenog donošenja. 11. Apelant se, također, žali da je došlo do povrede načela "presumpcije nevinosti" u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije zbog predrasuda prilikom razmatranja uvjeta, a zatim i određenja mogućeg jamstva, pa je tako javno žigosan kao izvršilac krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret prije suđenja i pravosnažne sudske presude o utvrđivanju njegove krivice. Pored toga, glavni tužilac je u sredstvima javnog informisanja odmah poslije potvrđivanja optužnice i određivanja pritvora objavio informaciju o hapšenju apelanta iako se on dobrovoljno javio na izdati nalog. U navedenoj informaciji su upotrijebljene formulacije i riječi koje asociraju na direktno i nesporno izvršenje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret a ne "pretpostavljeno ili moguće izvršenje" što su navodi suprotni članu 5. Zakona o krivičnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ponašanje suprotno članu 19. stav 2. Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i negiranje presumpcije nevinosti. Negacija presumpcije nevinosti i objektivne nepristranosti postupajućih sudova uočljiva je i iz stilske gramatičke koncepcije prvostepenih i drugostepenih rješenja i presuda iz kojih jasno proizlazi da sudovi u davanju obrazloženja nisu zadovoljili ni minimalne standarde dužnog izjašnjenja kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 12. Apelant dalje navodi da je nizom aktivnosti sudova, Javnog tužilaštva i organa MUP-a Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine doveden u neravnopravan i podređen položaj uskraćivanjem osnovnih procesnih ali i ljudskih prava kao što su pravo na trenutno obavještenje o pojedinostima optužbe u smislu člana 6. stav 3. Evropske konvencije, koje je prekršeno prezentiranjem apelantu naloga za hapšenje koji nije sadržavao nikakve činjenične navode optužnice, niti pravne detalje osim pravne kvalifikacije. 13. Dalje, da je povrijeđeno njegovo pravo na efikasnu odbranu, efikasno pravno sredstvo i ravnopravnost stranaka u krivičnom postupku u smislu člana 6. stav 3.b. i c. Evropske konvencije. Navodi da se u istražnom postupku, odnosno u toku postupka davanja izjave u Ministarstvu unutrašnjih poslova Brčko Distrikta apelant prije početka saslušavanja tek upoznao sa činjeničnim opisom optužbe, te da je tu davao odgovore na pokazane dokazne materijale bez mogućnosti da se konsultuje sa svojim prisutnim braniocem kojem je uskraćeno pravo uvida u dokazni materijal sve do 60 minuta prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice i tada prve procesne mogućnosti da se odbrana izjasni o dokaznom materijalu od nekoliko stotina stranica. Navodi da apelantova odbrana nije bila efikasna jer prilikom davanja izjave ili odgovora apelant nije mogao da se konsultuje sa svojim braniocem koji je bio samo prisutno lice u smislu člana 105. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku. Da je njegov branilac u zadnji momenat, odnosno dvadeset treći sat isteka roka dobio na raspolaganje dokazni materijal koji je trebao da u sljedećih sat vremena obradi, analizira i zauzme svoj stav u smislu člana 153. stav 1. tačka 3. Zakona o krivičnom postupku iako je riječ o dokaznom materijalu koji je prikupljan više od godinu dana i koji se sastoji od nekoliko desetina pa i stotina stranica dokumenata. Na osnovu izloženog apelantova odbrana nije imala prilike da se pripremi i na efikasan način izjasni o dokazima optužbe. 14. Također navodi da je narušen i stan dard "ravnopravnosti stranaka" da i tužilaštvo i odbrana kao strane u postupku moraju imati mogućnost da izlože svoje argumente i da ni jedna strana ne smije biti u prednosti u odnosu na svog protivnika, a što uključuje i blagovremeno saznanje o činjenicama i navodima suprotne strane radi efikasnog odgovora. Navedena ravnopravnost je narušena na štetu apelantove odbrane. Hitnost postupanja se ne može koristiti kao pokriće ovakvog postupanja pravosudnih i optužnih organa. Povreda ravnopravnosti se ogleda i u pogledu davanja odgovora na žalbene navode suprotne strane u postupku, jer žalba Javnog tužilaštva nije nikada bila dostavljena apelantu ili njegovom braniocu. Povredu ravnopravnosti apelant također vidi i kroz objektivnost i nepristranost postupajućih sudova s obzirom da je prvostepeni sud dokaze odbrane i sadržaj izjava saslušanih svjedoka, koje idu u korist apelantu, interpretirao kao "pristrane izjave", "diskrecione" i ničim obrazložene i prihvatljive argumentacije, ne provodeći aktivnosti usporedbe, analize, njihove argumentacije i činjenica u odnosu na ostale izvedene dokaze kao jedino mjerilo svih i pogotovo dokaza odbrane. Također, navodi i neprihvatanje i nekonstatovanje ključnih izjava i dokaza odbrane, neprihvatanje argumentacije, stručnosti i objektivnosti saslušanih vještaka i njihovih nalaza. 15. Apelant navodi povredu člana 7. Evropske konvencije u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produženo krivično djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u prethodnom Krivičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. Dalje, da su sudovi primijenili Krivični zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je u primjeni tek od 1. januara 2001. godine, tako da su primijenili zakon koji nije bio na snazi u 2000. godini, te prema tome nije mogao biti primijenjen. Sudovi nisu u potrebnoj mjeri ispoljili razumijevanje blanketnog krivičnog djela, te su pogrešno protumačili i primijenili Zakon o akcizama i porezu na promet Republike Srpske. Zaključak Apelacionog suda da su preduzeća "Vest-prom" i "Medo" zakonito registrovani kod suda i da je prihod ostvaren poslovanjem ovih preduzeća zakonit u direktnoj je koliziji sa dispozitivom presude Osnovnog suda iz kojeg proizlazi da su navedena preduzeća osnovana vršenjem krivičnih djela, da su osnovana radi vršenja krivičnih djela i da su se tokom poslovanja bavila vršenjem krivičnih djela, što znači da promet i prihod koji je ostvaren poslovanjem ovih preduzeća nije zakonit pa prema tome nije ni oporeziv. Također navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu posvetili ni minimalnu pažnju dokazima odbrane. Sudovi su svoje presude zasnovali i na iskazima vještaka Sekule Mičića, kao i na njegovom pismenom nalazu i mišljenju iako je vještačenje izvršio u drugim predmetima u kojima su osumnjičeni bili druga lica, te su zasnovali presudu na dokazu na kojem se presuda ne može zasnovati. Također, sudovi su zasnovali svoje presude na iskazima službenih lica Slavka Radumila, Milorada Mihajlovića i Branka Brkića koji su saslušani kao svjedoci na okolnosti o toku službene radnje, te su tako zasnovali presudu na dokazu na kojem se presuda ne može zasnovati. 16. U dopuni apelacije od 16. februara 2005. godine apelant navodi da Apelacioni sud o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude nije uopće odlučio. 17. U dopuni apelacije od 19. aprila 2005. godine apelant navodi da, iako presuda Apelacionog suda nije pravosnažna jer sud nije odlučio o apelantovoj žalbi, presuda Osnovnog suda se tretira kao pravosnažna, te se pred Osnovnim sudom u Bijeljini vodi postupak za njeno izvršenje pod brojem IKS-21/05. b) Odgovor na apelaciju 18. Apelacioni sud je naveo da su odluke sudova donesene nakon zakonito provedenog i pravičnog suđenja u kojem je apelantu suđeno u skladu sa tada važećim zakonskim propisima procesnog i materijalnog prava uz potpuno poštivanje apelantovog prava na odbranu kroz angažovanje branilaca, mogućnosti da predlaže svjedoke svoje odbrane, kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza, te poštivanje prava na izjavljivanje pravnih lijekova i odlučivanje o njima u zakonom propisanim rokovima. Apelacioni sud navodi da su navodi apelacije neosnovani. U vezi sa apelantovim navodima da drugostepeni sud nije odlučivao o apelantovoj žalbi prilikom donošenja drugostepene presude sud navodi da nije dostavljena posebna apelantova žalba, nego zajednička žalba apelanta i njegovog branioca. Dalje, da primjena pravne konstrukcije produženog krivičnog djela, koja je normativno regulisana tek članom 55. Krivičnog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" broj 10/03), ne znači da je povrijeđeno načelo zakonitosti, niti član 7. Evropske konvencije, te da je o razlozima primjene konstrukcije produženog djela u konkretnom predmetu Apelacioni sud dao obrazloženje u svojoj presudi. Naglašava da apelant ne navodi u čemu vidi povredu člana 13. Evropske konvenciju, te da je pravo na djelotvoran pravni lijek apelant u potpunosti iskoristio i da je za svaki izjavljeni pravni lijek donesena odluka nadležnog organa. 19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da smatra da su navodi apelacije neosnovani, neargumentovani i neobjektivni, te da tokom trajanja prvostepenog postupka nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava na koje se on poziva. Donošenju prvostepene presude prethodio je vrlo iscrpan glavni pretres tokom kojeg je održano 14 ročišta, saslušano 40 svjedoka od kojih su neki tokom unakrsnog ispitivanja i postupka pobijanja dokaza saslušani dva, a neki i tri puta, saslušano šest vještaka, izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal. Dinamika suđenja se odvijala u skladu sa prijedlogom Javnog tužilaštva i apelantove odbrane, ostavljajući dovoljno vremena strankama da se pripreme za svaki naredni glavni pretres. Vijeće prvostepenog suda uvažilo je sve prijedloge Javnog tužilaštva kao i sve prijedloge odbrane za izvođenje dokaza. Sud je tokom trajanja glavnog pretresa i u postupku donošenja odluke o apelantovoj krivici vodio računa o svim apelantovim pravima koja su mu garantovana Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. U odgovoru na apelaciju Javno tužilaštvo predlaže da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu, te daje detaljan odgovor na navode apelacije. Između ostalog, Javno tužilaštvo navodi da je javni tužilac postupao u skladu sa članom 19. stav 2. tačka 5. i u skladu sa članom 20. stav 1. tačka 1. Zakona o javnom tužilaštvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji mu daju pravo da javnosti saopći identitet, starosnu dob, prebivalište, zanimanje i porodični sta tus optuženog, kao i činjenicu da je optužen za krivično djelo. Na osnovu takvog zakonskog ovlaštenja i mogućnosti javni tužilac je te informacije javnosti dao nakon potvrđivanja optužnice, te uvijek govorio da se radi o krivičnom djelu optuženog Mihajla Kićanovića, da je korišten termin "da je optužen", a ne "da je proglašen krivim ili osuđen", "da se tereti da je izvršeno krivično djelo", "da je optužnicu potvrdio sud" i slično. Time je javnosti jasno stavljeno na znanje da se radi o optužbama koje je potrebno dokazivati u toku daljeg krivičnog postupka. VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž-92/04 od 27. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. st. 1, 2. i 4, člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d., čl. 7. i 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe". 27. Ustavni sud konstatira da je član 6. Evropske konven cije primjenljiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno da se u predmetnom postupku radilo o "utvrđivanju osnovanosti krivične optužbe protiv" kako je propisano u prvom stavu ovog člana. 28. Apelant se žali da je nalog za hapšenje sadržavao samo pravnu kvalifikaciju, odnosno samo zakonski naziv djela koje mu se stavlja na teret, što njemu ništa ne znači, niti mu daje mogućnost da se psihološki pripremi na davanje iskaza, zbog čega je odredba člana 104. stav 3. Zakona o krivičnom postupku suprotna standardima Evropske konvencije koja predviđa u članu 6. stav 3.a. da svako optužen za krivično djelo ima pravo da u najkraćem roku bude obaviješten detaljno i na jeziku koji razumije o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega. 29. Međutim, time što član 6. Evropske konvencije zahtijeva da apelant bude u najkraćem roku obaviješten o optužbi koja se podiže protiv njega, ne znači da o tome mora biti obaviješten u nalogu za hapšenje već u najkraćem roku, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. 30. Apelant se žali što se u toku postupka davanja izjave u Ministarstvu unutrašnjih poslova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao konsultovati sa svojim braniocem. 31. U vezi sa ovim apelantovim navodom Ustavni sud zapaža da sam apelant navodi da je njegov branilac bio prisutan prilikom davanja iskaza, što je u skladu sa članom 105. stav 1. tačka 2. Zakona o krivičnom postupku, te je stoga ovaj apelantov navod neosnovan. 32. Apelant se žali da je u konkretnom predmetu došlo do povrede principa donošenja odluke u "razumnom roku" u vezi sa postupkom određivanja pritvora, navodeći da su sudovi odlučivali o pravnim lijekovima i prijedlozima u periodu od ukupno 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koju je apelant proveo u pritvoru. 33. Ustavni sud smatra da ovi navodi nisu osnovani, s obzirom da je Rješenje broj Kt-192/02, kojim je apelantu određen pritvor, doneseno 20. novembra 2002. godine, a da je Rješenje broj K-192/02, kojim se apelantu ukida pritvor doneseno 15. januara 2003. godine, dakle u periodu manjem od dva mjeseca. 34. Apelant se također žali da je povrijeđen princip "presumpcije nevinosti" jer je bio "javno žigosan" kao izvršilac krivičnih djela koja su mu stavljena na teret i prije suđenja i pravosnažne sudske odluke. 35. Ustavni sud ne smatra da su sudovi i Javno tužilaštvo postupali sa predrasudom da je apelant kriv, s obzirom da su tokom postupka provedeni brojni dokaze, te odluka donesena tek nakon brižljive i svestrane analize tih dokaza. 36. Apelantove navode da njegova odbrana nije imala dovoljno vremena za pripremu jer je obiman dokazni materijal dobijen sat vremena prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice, Ustavni sud smatra neosnovanim uzimajući u obzir činjenicu da je navedeno saslušanje započeto u roku od 24 sata s obzirom da se apelant nalazio u pritvoru i da je mogao tražiti prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija, u smislu odredaba člana 152. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, a što apelant nije učinio. 37. Apelant se žali da je došlo do povrede principa "ravnopravnosti stranaka" u smislu da tužilaštvo i odbrana moraju imati iste mogućnosti da izlože svoje argumente i da niti jedna strana ne može imati prednost u odnosu na svog protivnika. 38. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda za ljudska prava "Š...Ćda objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnikaŠ...Ć" (vidi Dombo Beheer B.V., presuda od 27. oktobra 1993. godine). U konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da je apelant u toku krivičnog postupka imao dva branioca i mogućnost da predlaže izvođenje dokaza. Tokom dokaznog postupka sud je saslušao brojne svjedoke i vještake, kako odbrane, tako i Javnog tužilaštva, izvršio uvid u vrlo obiman dokazni materijal, te je na osnovu svih izvedenih dokaza, koje je razmatrao pojedinačno i u uzajamnoj vezi, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Također, apelant je imao i iskoristio pravo žalbe, tako da se ni u kojem slučaju ne može prihvatiti njegova tvrdnja da je u predmetnom krivičnom postupku došlo do povrede principa "ravnopravnosti" stranaka. 39. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi odbili da prihvate bilo koji ar gu ment i činjenicu koja ide njemu u prilog, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji smatra da je "Š...Ćostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugojŠ...Ć". Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 40. Apelant se žali da sudovi u obrazloženjima presuda nisu zadovoljili minimalne standarde dužnog izjašnjavanja, kako na navode odbrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 41. U vezi s tim Ustavni sud navodi da je el e ment pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode, postoji na primjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran" (vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki ar gu ment" (vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori, zbog toga što osporene presude sadrže sasvim dovoljno razloga i objašnjenja. 42. Apelant se žali da Apelacioni sud nije riješio o njegovoj žalbu, tako da prvostepena presuda nije postala pravosnažna. U prilog navedenom apelant kao dokaz dostavlja kopiju prve strane žalbe protiv prvostepene presude na kojoj je navedeno da je izjavljuju apelant i njegov branilac Risto Kojić, advokat iz Beograda. 43. Uzimajući u obzir da je Apelacioni sud riješio o žalbi oba apelantova branioca, navodeći izvode žalbi na skoro trinaest strana presude koja ima ukupno 25 strana, te da apelant nije dokazao da je on lično podnio žalbu, Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod neosnovanim. 44. Apelant se žali da mu nije bila dostavljena žalba Javnog tužilaštva na odgovor. 45. Iako se niko od sudova niti Javno tužilaštvo nisu izjasnili o ovom apelantovom navodu, Ustavni sud smatra da, ukoliko navedena žalba nije bila dostavljena apelantu na odgovor, to predstavlja propust sudova. Međutim, kako je žalba odbijena onda ovaj propust ima manji značaj u odnosu na pravičnost cjelokupnog krivičnog postupka. 46. Apelant se, također, žali da mu je presuda Apelacionog suda dostavljena nekoliko mjeseci od dana donošenja. 47. Ova presuda Apelacionog suda je donesena i javno objavljena 27. septembra 2004. godine, a apelant je navedenu presudu primio 5. januara 2005. godine, kako proizlazi iz obavijesti pošte u Brčkom. Apelantovom braniocu Ivici Babiću navedena presuda dostavljena je 10. januara 2005. godine, braniocu Risti Kojiću 3. februara 2005. godine, a Javnom tužilaštvu 4. januara 2005. godine. Apelacioni sud se izjasnio da je drugostepena presuda dostavljena apelantu nakon nekoliko mjeseci zbog toga što je bilo potrebno vrijeme za njenu izradu zbog obimnosti i izuzetne složenosti predmeta. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je postojalo kašnjenje u izradi i dostavljanju drugostepene presude apelantu i njegovom braniocu. Međutim, Ustavni sud će na osnovu cjelokupnog postupka, a uzimajući u obzir i ovaj apelantov navod, utvrditi da li je došlo do povrede prava na pravično suđenje u okviru kojeg je i pravo na donošenje odluke u "razumnom roku". Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, za početak relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je podignuta "krivična optužnica" jer jedino od tog trenutka može započeti "razmatranje (…) bilo kakve krivične tužbe" (vidi presudu Neumeister od 27. juna 1968. godine, A. 8, str. 41). Međutim, navedeno obrazloženje podrazumijeva da taj pe riod ne mora u svim slučajevima početi u trenutku u kojem je osoba službeno optužena. Čak i prije toga osoba može shvatiti da je osumnjičena za krivično djelo, tako da od tog trenutka postoji interes da se odluka o toj sumnji iznese pred sudom. To je sasvim očigledno u onim predmetima gdje hapšenje prethodi trenutku formalne optužnice (vidi presudu Wemhoff od 27. juna 1968. godine, A. 7, str. 26). Ukoliko se navedeno uzme u obzir proizlazi da je u konkretnom predmetu apelant uhapšen 19. novembra 2002. godine, da je Javno tužilaštvo podiglo optužnicu 19. novembra 2002. godine, te da je ona potvrđena 20. novembra 2002. godine, a da je navedeni krivični postupak okončan 27. septembra 2004. godine, dakle oko dvije godine nakon podizanja optužnice. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom krivičnom predmetu nije došlo do prekoračenja prava na donošenje odluke u "razumnom roku", pogotovo ako se ima u vidu da se radilo o kompleksnom predmetu u kojem je tokom glavnog pretresa održano četrnaest ročišta, saslušano 40 svjedoka, šest vještaka i izvršen uvid u vrlo obiman dokazni materijal. 48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost 49. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) d) Pravo na slobodu i sigurnost." 50. Član 5. stav 1. tač. a., b. i c. i st. 2., 3. i 4. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: d. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; e. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; 2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje." 51. U konkretnom predmetu, apelant se žali na povredu principa da moraju postojati "osnovani razlozi za određivanje pritvora", navodeći da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. novembra 2002. godine određen pritvor radi obezbjeđenja njegovog prisustva u daljem toku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta. 52. Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove lične slobode. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stepen vjerovatnosti utvrđivanja krivice i izricanja kazne, tj. u kojem postoji osnovana sumnja da je osoba počinila krivično djelo te, principijelno, samo u svrhu osiguranja pokretanja i vođenja krivičnog postupka. 53. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti. 54. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije "da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast", te da su sudovi prilikom određivanja pritvora vodili računa o svim bitnim elementima za donošenje takve odluke. 55. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tač. a., b. i c. i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona 56. Član 7. Evropske konvencije, glasi: "1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda". 57. Opseg člana 7. Evropske konvencije u suštini je određen konceptom "krivičnog djela" i konceptom "teža kazna". Čini se očiglednim da je značenje riječi krivično djelo tijesno povezano sa pojmom "krivične optužnice" iz člana 6. Evropske konvencije. 58. Prvi stav člana 7. Evropske konvencije sadrži sljedeća dva zasebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava: (1) krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je krivično djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj člana 7. Evropske konvencije je da ponudi "suštinske garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. Pored principa nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege Evropski sud za ljudska prava je uspostavio i treći, a to je da or gan vlasti koji primjenjuje krivični zakon neće ga tumačiti preširoko, odnosno analogijom, osim ako takva primjena ide u prilog optuženom. Iz ovog trećeg principa slijedi, prema Evropskom sudu za ljudska prava, da će zakonodavstvo jasno formulirati normu krivičnog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Evropski sud za ljudska prava, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A, broj 325-B, str. 38). Ovaj zahtjev služi da se izbjegne da se krivična presuda temelji na pravnoj normi za koju dotična osoba nije mogla, ili barem nije morala, biti unaprijed svjesna. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe, ako je potrebno i uz pomoć sudskog tumačenja, jasno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Dovoljno pravnog osnova za krivičnu presudu daje ne samo pisani zakoni već i pravila običajnog ili precedentnog prava pod uvjetom da je zakon adekvatno dostupan i formuliran dovoljno precizno da omogućava građanima da reguliraju svoje ponašanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, X Ltd. I Y. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 8710/79, Odluke i izvještaji 28 (1982), str. 77 (80-81). 59. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produženo krivično djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u Krivičnom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. 60. Ovaj apelantov navod Ustavni sud smatra neosnovanim i uvažava obrazloženje koje je dao Apelacioni sud u svojoj presudi, prema kojem je institut produženog krivičnog djela u krivično zakonodavstvo uveden u interesu optuženog, te da on predstavlja povoljnost za optuženog. Da nema tog instituta optuženom bi bilo suđeno za svaku od učinjenih krivičnopravnih radnji i za svaku od tih radnji bi mu bile utvrđene posebne kazne, pa bi mu po tome uz primjenu odredaba o sticanju krivičnih djela bila izrečena jedinstvena kazna, što je za optuženog nesumnjivo nepovoljnije nego u slučaju kada se primjenjuje institut produženog krivičnog djela, te kada mu se sudi i utvrđuje kazna propisana za jedno djelo. I dok nije bio uveden kao institut u krivično zakonodavstvo, konstrukcija produženog krivičnog djela, koju je stvorila pravna teorija, je bila prihvaćena u sudskoj praksi i faktički sudovi su taj institut opravdano primjenjivali i prije nego što je uveden u krivično zakonodavstvo. 61. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da, primjenom instituta produženog krivičnog djela, što je u konkretnom predmetu bilo povoljnije za apelanta, nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 7. Evropske konvencije. Ostali navodi 62. U skladu sa zaključcima u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. te članom 7. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 63. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 64. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 86/05, rješavajući apelaciju Mihajla Kićanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Mihajla Kićanovića, podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kž-92/04 od 27. rujna 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Kp-241/02 od 9. lipnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Mihajlo Kićanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz D. Broca, Bijeljina, kojeg zastupa Ivica Babić, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 19. siječnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Kž-92/04 od 27. rujna 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Kp-241/02 od 9. lipnja 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Presude Osnovnog suda broj Kp-241/02 od 9. lipnja 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnio dopune apelacije 16. veljače i 19. travnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 86/05 od 17. veljače 2005. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Javnog tužiteljstva Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Javno tužiteljstvo) je zatraženo 31. siječnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Apelacijski sud, Osnovni sud i Javno tužiteljstvo su 14. veljače 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. srpnja 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Osnovni je sud Presudom broj Kp-241/02 od 9. lipnja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Kž-92/04 od 27. rujna 2004. godine, osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog produljenog kaznenog djela – porezne utaje iz članka 274. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Brčko Distrikta Bosne i Herce govine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Herce govine", broj 6/00). Navedenom je presudom također određeno da se imovinska korist, pribavljena kaznenim djelom u iznosu od 723.524,95 KM, oduzima na temelju članka 109. stavak 1. navedenog zakona. IV. Relevantni propisi 8. Kazneni zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni list Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 6/00, 1/01 i 3/03) "Porezna utaja Članak 274. (1) Tko u namjeri da on ili tko drugi izbjegne potpuno ili djelomično plaćanje poreza, doprinosa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja ili drugih propisanih doprinosa, daje lažne podatke o svojim zakonito stečenim prihodima, o predmetima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa ovakvih obveza ili tko u istoj namjeri u slučaju obvezne prijave ne prijavi zakonito stečeni prihod odnosno predmet ili druge činjenice koje su od utjecaja na utvrđivanje ovakvih obveza, a iznos obveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 2.000,00 KM, kaznit će se zatvorom do tri godine i novčanom kaznom. (2) Ako iznos obveze iz stavka 1. ovog članka, čije se plaćanje izbjegava prelazi 10.000,00 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a kako taj iznos prelazi 50.000,00 KM, kaznit će se zatvorom od dvije do dvanaest godina." 9. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" broj 7/00) "Članak 104. stavak 3. (3) Nalog za hapšenje izdaje se pismeno. Nalog treba sadržavati ime i prezime osumnjičenog, naziv kaznenog djela koje mu se stavlja na teret uz navođenje određene odredbe zakona, razlog zbog kojeg se izdaje nalog za hapšenje, službeni pečat i potpis suca koji izdaje nalog. Članak 105. (1) Osumnjičeni će biti ispitan u nazočnosti javnog tužitelja. Nakon što je informiran o razlozima zbog kojih se smatra osumnjičenim, bit će poučen o sljedećim pravima prije ispitivanja: 2. pravo da mu pomaže branitelj po njegovom izboru, i pravo da njegov branitelj bude nazočan pri svakom njegovom ispitivanju od strane Javnog tužitelja ili ovlaštene službene osobe; (...). Članak 152. stavak 1. (1) Ako se osumnjičeni ne nalazi u pritvoru, sudac će zakazati prethodno saslušanje u roku od sedam (7) dana od dana prijama optužnice. Ako se osumnjičeni nalazi u pritvoru sukladno članku 150. ovog zakona, sudac mora započeti prethodno saslušanje u roku od 24 sata od trenutka hapšenja osumnjičenog. Ako, nakon početka prethodnog saslušanja bilo koja stranka zatraži prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija relevantnih za postupak, sudac može prekinuti saslušanje bez puštanja osumnjičenog na slobodu, ali prekid ne može trajati dulje od 24 sata." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant navodi da su mu pobijanim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) u svezi članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz članka 5. st. 1, 2. i 4, članka 6. st. 1, 2. i 3. toč. a., b. i d., čl. 7. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Glede povrede članka 13. Europske konvencije apelant navodi da tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka nije uopće imao pravo na izravni pravni lijek koji bi omogućio preispitivanje povreda njegovih ljudskih prava zagarantiranih Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 konvencijom. Navodi da je prvostupanjski sud, u obrazloženju odbijanja ovog prigovora, konstatirao da eventualne povrede apelantovih ljudskih prava nisu počinjene pred tim sudom, dok je drugostupanjski sud potvrdio ovakvo stajalište prvostupanjskog suda. Apelant, dalje, navodi povredu načela i principa "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije i načela i principa utemeljenih razloga za određivanje pritvora u smislu članka 5. stavak 1. toč. a. i b. Europske konvencije, a sve u svezi čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi povrede navedenih prava apelant navodi da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. studenoga 2002. godine, određen pritvor radi osiguravanja njegove nazočnosti u daljem tijeku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta. Pritvor je kasnije više puta ukidan i produljivan da bi konačno bio zamijenjen kaucijom od 700.000,00 KM. Apelant navodi da su svi prizivi koje je uputio zbog određivanja pritvora, umjesto u "razumnom roku", lošom organizacijom koja graniči sa namjernim odugovlačenjem, rješavane u rokovima 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koje je apelant proveo u pritvoru i da je stav o utemeljenosti dvojbe i opravdanosti određivanja pritvora formiran zbog administrativne neusklađenosti policijskih evidencija prebivališta i stvarnog mjesta prebivališta i pored neprijeporno utvrđenog stvarnog fizičkog boravka i prebivanja apelanta, što predstavlja neutemeljen i neopravdan razlog za određivanje pritvora, kao i to da je presuda Apelacijskog suda dostavljena apelantu i njegovom branitelju četiri mjeseca nakon njenog donošenja. 11. Apelant se, također, žali da je došlo do povrede načela "presumpcije nevinosti" u smislu članka 6. stavak 2. Europske konvencije zbog predrasuda prigodom razmatranja uvjeta, a potom i određenja mogućeg jamstva, pa je tako javno žigosan kao izvršitelj kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret prije suđenja i pravomoćne sudske presude o utvrđivanju njegove krivnje. Pored toga, glavni je tužitelj u sredstvima javnog informiranja odmah poslije potvrđivanja optužnice i određivanja pritvora objavio informaciju o hapšenju apelanta iako se on dobrovoljno javio na izdati nalog. U navedenoj su informaciji uporabljene formulacije i riječi koje asociraju na izravno i neprijeporno izvršenje kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret a ne "pretpostavljeno ili moguće izvršenje" što su navodi oprečni članku 5. Zakona o kaznenom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i ponašanje oprečno članku 19. stavak 2. Zakona o javnom tužiteljstvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i negiranje presumpcije nevi nosti. Negacija presumpcije nevinosti i objektivne nepris tranosti postupajućih sudova uočljiva je i iz stilske gramatičke koncepcije prvostupanjskih i drugostupanjskih rješenja i presuda iz kojih razvidno proizlazi da sudovi u davanju obrazloženja nisu zadovoljili ni minimalne standarde dužnog izjašnjenja kako na navode obrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 12. Apelant dalje navodi da je nizom aktivnosti sudova, Javnog tužiteljstva i tijela MUP-a Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine doveden u nejednakopravan i podređen položaj uskraćivanjem temeljnih procesnih ali i ljudskih prava kao što su pravo na trenutačnu obavijest o pojedinostima optužbe u smislu članka 6. stavak 3. Europske konvencije, koje je prekršeno prezentiranjem apelantu naloga za hapšenje koji nije sadržavao nikakve činjenične navode optužnice, niti pravne detalje osim pravne kvalifikacije. 13. Dalje, da je povrijeđeno njegovo pravo na djelotvornu obranu, djelotvorno pravno sredstvo i jednakopravnost stranaka u kaznenom postupku u smislu članka 6. stavak 3.b. i c. Europske konvencije. Navodi da se u istražnom postupku, odnosno tijekom postupka davanja izjave u Ministarstvu unutarnjih poslova Brčko Distrikta apelant prije početka saslušavanja tek upoznao sa činjeničnim opisom optužbe, te da je tu davao odgovore na pokazane dokazne materijale bez mogućnosti konzultiranja sa svojim nazočnim braniteljem kojem je uskraćeno pravo uvida u dokazni materijal sve do 60 minuta prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice i tada prve procesne mogućnosti da se obrana izjasni o dokaznom materijalu od nekoliko stotina stranica. Navodi da apelantova obrana nije bila efikasna jer se prigodom davanja izjave ili odgovora apelant nije mogao konzultirati sa svojim braniteljem koji je bio samo nazočna osoba u smislu članka 105. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku. Da je njegov branitelj u zadnji mo ment, odnosno dvadeset treći sat isteka roka dobio na raspolaganje dokazni materijal koji je trebalo u sljedećih sat vremena obraditi, analizirati i zauzeti svoj stav u smislu članka 153. stavak 1. točka 3. Zakona o kaznenom postupku iako je riječ o dokaznom materijalu koji je prikupljan više od godinu dana i koji se sastoji od nekoliko desetina pa i stotina stranica dokumenata. Na temelju izloženog apelantova obrana nije imala prigode pripremiti se i na efikasan način izjasniti o dokazima optužbe. 14. Također navodi da je narušen i stan dard "jednako prav - nosti stranaka" da i tužiteljstvo i obrana kao strane u postupku moraju imati mogućnost izložiti svoje argumente i da ni jedna strana ne smije biti u prednosti u odnosu na svog protivnika, a što uključuje i pravodobno saznanje o činjenicama i navodima oprečne strane radi efikasnog odgovora. Navedena je jednakopravnost narušena na štetu apelantove obrane. Žurnost postupanja se ne može koristiti kao pokriće ovakvog postu panja pravosudnih i optužnih tijela. Povreda jednakopravnosti se zrcali i glede davanja odgovora na prizivne navode oprečne strane u postupku, jer priziv Javnog tužiteljstva nije nikada bio dostavljen apelantu ili njegovom branitelju. Povredu jednako pravnosti apelant također vidi i kroz objektivnost i nepris tranost postupajućih sudova obzirom da je prvostu panjski sud dokaze obrane i sadržaj izjava saslušanih svjedoka, koje idu u korist apelantu, interpretirao kao "pristrane izjave", "diskre cijske" i ničim obrazložene i prihvatljive argumentacije, ne provodeći aktivnosti usporedbe, analize, njihove argumentacije i činjenica u odnosu na ostale izvedene dokaze kao jedino mjerilo svih i poglavito dokaza obrane. Također, navodi i neprihvaćanje i nekonstatiranje ključnih izjava i dokaza obrane, neprihvaćanje argumentacije, stručnosti i objektivnosti saslušanih vještaka i njihovih nalaza. 15. Apelant navodi povredu članka 7. Europske konvencije u svezi čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produljeno kazneno djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u prethodnom Kaznenom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. Dalje, da su sudovi primijenili Kazneni zakon Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je u primjeni tek od 1. siječnja 2001. godine, tako da su primijenili zakon koji nije bio na snazi u 2000. godini, te prema tomu nije mogao biti primijenjen. Sudovi nisu u potrebnoj mjeri ispoljili razumijevanje blanketnog kaznenog djela, te su pogrešno protumačili i primijenili Zakon o akcizama i porezu na promet Republike Srpske. Zaključak Apelacijskog suda da su poduzeća "Vest-prom" i "Medo" zakonito registrirani kod suda i da je prihod ostvaren poslovanjem ovih poduzeća zakonit u izravnoj je koliziji sa dispozitivom presude Osnovnog suda iz kojeg proizlazi da su navedena poduzeća utemeljena vršenjem kaznenih djela, da su utemeljena radi vršenja kaznenih djela i da su se tijekom poslovanja bavila vršenjem kaznenih djela, što znači da promet i prihod koji je ostvaren poslovanjem ovih poduzeća nije zakonit pa prema tomu nije ni oporeziv. Također navodi da prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu posvetili ni minimalnu pozornost dokazima obrane. Sudovi su svoje presude temeljili i na iskazima vještaka Sekule Mičića, kao i na njegovom pismenom nalazu i mišljenju iako je vještačenje izvršio u drugim predmetima u kojima su osumnjičeni bile druge osobe, te su utemeljili presudu na dokazu na kojem se presuda ne može temeljiti. Također, sudovi su utemeljili svoje presude na iskazima službenih osoba Slavka Radumila, Milorada Mihajlovića i Branka Brkića koji su saslušani kao svjedoci na okolnosti o tijeku službene radnje, te su tako utemeljili presudu na dokazu na kojem se presuda ne može temeljiti. 16. U dopuni apelacije od 16. veljače 2005. godine apelant navodi da Apelacijski sud o njegovom prizivu protiv prvostupanjske presude nije uopće odlučio. 17. U dopuni apelacije od 19. travnja 2005. godine apelant navodi da, iako presuda Apelacijskog suda nije pravomoćna jer sud nije odlučio o apelantovom prizivu, presuda Osnovnog suda se tretira kao pravomoćna, te se pred Osnovnim sudom u Bijeljini vodi postupak za njezino izvršenje pod brojem IKS-21/05. b) Odgovor na apelaciju 18. Apelacijski je sud naveo da su odluke sudova donesene nakon zakonito provedenog i pravičnog suđenja u kojem je apelantu suđeno sukladno tada važećim zakonskim propisima procesnog i materijalnog prava uz potpuno poštivanje apelantovog prava na obranu kroz angažiranje branitelja, mogućnosti da predlaže svjedoke svoje obrane, kao i da predlaže izvođenje drugih dokaza, te poštivanje prava na izjavljivanje pravnih lijekova i odlučivanje o njima u zakonom propisanim rokovima. Apelacijski sud navodi da su navodi apelacije neutemeljeni. U svezi apelantovih navoda da drugostupanjski sud nije odlučivao o apelantovom prizivu prigodom donošenja drugostupanjske presude sud navodi da nije dostavljen poseban apelantov priziv, nego zajednička priziv apelanta i njegovog branitelja. Dalje, da primjena pravne konstrukcije produljenog kaznenog djela, koja je normativno regulirana tek člankom 55. Kaznenog zakona Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" broj 10/03), ne znači da je povrijeđeno načelo zakonitosti, niti članak 7. Europske konvencije, te da je o razlozima primjene konstrukcije produljenog djela u konkretnom predmetu Apelacijski sud dao obrazloženje u svojoj presudi. Naglašava da apelant ne navodi u čemu vidi povredu članka 13. Europske konvenciju, te da je pravo na djelotvoran pravni lijek apelant u potpunosti iskoristio i da je za svaki izjavljeni pravni lijek donesena odluka nadležnog tijela. 19. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da smatra da su navodi apelacije neutemeljeni, neargumentirani i neobjektivni, te da tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije došlo do povrede niti jednog apelantovog prava na koje se on poziva. Donošenju prvostupanjske presude prethodio je vrlo iscrpan glavni pretres tijekom kojeg je održano 14 ročišta, saslušano 40 svjedoka od kojih su neki tijekom unakrsnog ispitivanja i postupka pobijanja dokaza saslušani dva, a neki i tri puta, saslušano šest vještaka, izvršen uvid u vrlo opsežan dokazni materijal. Dinamika suđenja se odvijala sukladno prijedlogu Javnog tužiteljstva i apelantove obrane, ostavljajući dovoljno vremena strankama da se pripreme za svaki naredni glavni pretres. Vijeće prvostupanjskog suda je uvažilo sve prijedloge Javnog tužiteljstva kao i sve prijedloge obrane za izvođenje dokaza. Sud je tijekom trajanja glavnog pretresa i u postupku donošenja odluke o apelantovoj krivnji vodio računa o svim apelantovim pravima koja su mu garantirana Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine. 20. U odgovoru na apelaciju Javno tužiteljstvo predlaže da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neutemeljenu, te daje detaljan odgovor na navode apelacije. Između ostalog, Javno tužiteljstvo navodi da je javni tužitelj postupao sukladno članku 19. stavak 2. točka 5. i sukladno članku 20. stavak 1. točka 1. Zakona o javnom tužiteljstvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji mu daju pravo da javnosti priopći identitet, starosnu dob, prebivalište, zanimanje i obiteljski sta tus optuženog, kao i činjenicu da je optužen za kazneno djelo. Na temelju takve zakonske ovlasti i mogućnosti javni je tužitelj te informacije javnosti dao nakon potvrđivanja optužnice, te uvijek govorio da se radi o kaznenom djelu optuženog Mihajla Kićanovića, da je korišten termin "da je optužen", a ne "da je proglašen krivim ili osuđen", "da se tereti da je izvršeno kazneno djelo", "da je optužnicu potvrdio sud" i slično. Time je javnosti zorno stavljeno na znanje da se radi o optužbama koje je potrebno dokazivati tijekom daljeg kaznenog postupka. VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj Kž-92/04 od 27. rujna 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, pobijanu je presudu apelant primio 5. siječnja 2005. godine, a apelacija je podnesena 19. siječnja 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 5. st. 1, 2. i 4, članka 6. st. 1, 2. i 3. toč. a., b. i d., čl. 7. i 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde. 2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: a. da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane; c. da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega sam izabere ili, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branitelja, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". 27. Ustavni sud konstatira da je članak 6. Europske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju, jer je očito da se u predmetnom postupku radilo o "utvrđivanju utemeljenosti kaznene optužbe protiv" kako je propisano u prvom stavku ovog članka. 28. Apelant se žali da je nalog za hapšenje sadržavao samo pravnu kvalifikaciju, odnosno samo zakonski naziv djela koje mu se stavlja na teret, što njemu ništa ne znači, niti mu daje mogućnost psihološke pripreme za davanje iskaza, zbog čega je odredba članka 104. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku oprečna standardima Europske konvencije koja predviđa u članku 6. stavak 3.a. da svako optužen za kazneno djelo ima pravo u najkraćem roku biti obaviješten detaljno i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega. 29. Međutim, time što članak 6. Europske konvencije zahtij - eva da apelant bude u najkraćem roku obaviješten o optužbi koja se podiže protiv njega, ne znači da o tomu mora biti obaviješten u nalogu za hapšenje već u najkraćem roku, te stoga Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neutemeljenim. 30. Apelant se žali što se tijekom postupka davanja izjave u Ministarstvu unutarnjih poslova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao konzultirati sa svojim braniteljem. 31. U svezi s ovim apelantovim navodom Ustavni sud zapaža da sam apelant navodi da je njegov branitelj bio nazočan prigodom davanja iskaza, što je sukladno članku 105. stavak 1. točka 2. Zakona o kaznenom postupku, te je stoga ovaj apelantov navod neutemeljen. 32. Apelant se žali da je u konkretnom predmetu došlo do povrede principa donošenja odluke u "razumnom roku" u svezi postupka određivanja pritvora, navodeći da su sudovi odlučivali o pravnim lijekovima i prijedlozima u razdoblju od ukupno 15 do 29 dana, što predstavlja polovinu vremena koju je apelant proveo u pritvoru. 33. Ustavni sud smatra da ovi navodi nisu utemeljeni, obzirom da je Rješenje broj Kt-192/02, kojim je apelantu određen pritvor, doneseno 20. studenoga 2002. godine, a da je Rješenje broj K-192/02, kojim se apelantu ukida pritvor doneseno 15. siječnja 2003. godine, dakle u razdoblju manjem od dva mjeseca. 34. Apelant se također žali da je povrijeđen princip "presumpcije nevinosti" jer je bio "javno žigosan" kao izvršitelj kaznenih djela koja su mu stavljena na teret i prije suđenja i pravomoćne sudske odluke. 35. Ustavni sud ne smatra da su sudovi i Javno tužiteljstvo postupali sa predrasudom da je apelant kriv, obzirom da su tijekom postupka provedeni brojni dokaze, te odluka donesena tek nakon brižljive i svestrane analize tih dokaza. 36. Apelantove navode da njegova obrana nije imala dovoljno vremena za pripremu jer je opsežan dokazni materijal dobiven sat vremena prije početka ročišta za potvrđivanje optužnice, Ustavni sud smatra neutemeljenim uzimajući u obzir činjenicu da je navedeno saslušanje započeto u roku od 24 sata obzirom da se apelant nalazio u pritvoru i da je mogao tražiti prekid saslušanja radi prikupljanja dodatnih informacija, u smislu odredaba članka 152. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, a što apelant nije učinio. 37. Apelant se žali da je došlo do povrede principa "jednakopravnosti stranaka" u smislu da tužiteljstvo i obrana moraju imati iste mogućnosti za izlaganje svojih argumenat i da niti jedna strana ne može imati prednost u odnosu na svog protivnika. 38. U svezi s tim, Ustavni se sud poziva na stav Europskog suda za ljudska prava "Š...Ćda objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređeniji položaj u odnosu na protivnikaŠ...Ć" (vidi Dombo Beheer B.V., presuda od 27. listopada 1993. godine). U konkretnom predmetu, Ustavni sud nalazi da je apelant tijekom kaznenog postupka imao dva branitelja i mogućnost da predlaže izvođenje dokaza. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao brojne svjedoke i vještake, kako obrane, tako i Javnog tužiteljstva, izvršio uvid u vrlo opsežan dokazni materijal, te je na temelju svih izvedenih dokaza, koje je razmatrao pojedinačno i u uzajamnoj vezi, ustvrdio da je apelant počinio kazneno djelo za koje se tereti. Također, apelant je imao i iskoristio pravo priziva, tako da se ni u kojem slučaju ne može prihvatiti njegova tvrdnja da je u predmetnom kaznenom postupku došlo do povrede principa "jednakopravnosti" stranaka. 39. U svezi sa apelantovim navodima da su sudovi odbili prihvatiti bilo koji ar gu ment i činjenicu koja ide njemu u prilog, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava koji smatra da je "Š...Ćostavljeno domaćim sudovima da procijene treba li izjava koju je dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom biti izjava na koju će se osloniti, i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktorna drugojŠ...Ć". Identičan je i stav Ustavnog suda u Odluci broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da Ustavni sud, u principu, nije mjerodavan vršiti procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redoviti sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 40. Apelant se žali da sudovi u obrazloženjima presuda nisu zadovoljili minimalne standarde dužnog izjašnjavanja, kako na navode obrane tako i na razloge koji opredjeljuju donošenje odluke i zauzimanje konkretnog stava. 41. U svezi s tim Ustavni sud navodi da je el e ment pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je utemeljena. Međutim, kolika je ta dužnost ovisi o prirode naravi i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje, zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve prizivne navode, postoji na primjer: "kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerojatno postati iluzoran" (vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A-252) ili "sud nije obvezan dati detaljan odgovor na svaki ar gu ment" (vidi Van de Hurk, presuda od 19. travnja 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A-303). Prema stajalištu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava "kada prizivni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovno navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi prigovori, zbog toga što pobijane presude sadrže sasvim dovoljno razloga i objašnjenja. 42. Apelant se žali da Apelacijski sud nije riješio o njegovom prizivu, tako da prvostupanjska presuda nije postala pravomoćna. U prilog navedenom apelant kao dokaz dostavlja presliku prve stranice priziva protiv prvostupanjske presude na kojoj je navedeno da je izjavljuju apelant i njegov branitelj Risto Kojić, odvjetnik iz Beograda. 43. Uzimajući u obzir da je Apelacijski sud riješio o prizivu oba apelantova branitelja, navodeći izvode priziva na skoro trinaest stranica presude koja ima ukupno 25 stranica, te da apelant nije dokazao da je on osobno podnio priziv, Ustavni sud smatra ovaj apelantov navod neutemeljenim. 44. Apelant se žali da mu nije bio dostavljen priziv Javnog tužiteljstva na odgovor. 45. Iako se nitko od sudova niti Javno tužiteljstvo nisu izjasnili o ovom apelantovom navodu, Ustavni sud smatra da, ukoliko navedeni priziv nije bio dostavljena apelantu na odgovor, to predstavlja propust sudova. Međutim, kako je priziv odbijen onda ovaj propust ima manji značaj u odnosu na pravičnost cjelokupnog kaznenog postupka. 46. Apelant se, također, žali da mu je presuda Apelacijskog suda dostavljena nekoliko mjeseci od dana donošenja. 47. Ova presuda Apelacijskog suda je donesena i javno objavljena 27. rujna 2004. godine, a apelant je navedenu presudu primio 5. siječnja 2005. godine, kako proizlazi iz obavijesti pošte u Brčkom. Apelantovom branitelju Ivici Babiću navedena je presuda dostavljena 10. siječnja 2005. godine, branitelju Risti Kojiću 3. veljače 2005. godine, a Javnom tužiteljstvu 4. siječnja 2005. godine. Apelacijski se sud izjasnio da je drugostupanjska presuda dostavljena apelantu nakon nekoliko mjeseci zbog toga što je bilo potrebno vrijeme za njezinu izradu zbog opsežnosti i izuzetne složenosti predmeta. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da je postojalo kašnjenje u izradi i dostavljanju drugostupanjske presude apelantu i njegovom branitelju. Međutim, Ustavni će sud na temelju cjelokupnog postupka, a uzimajući u obzir i ovaj apelantov navod, utvrditi je li došlo do povrede prava na pravično suđenje u okviru kojeg je i pravo na donošenje odluke u "razumnom roku". Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, za početak relevantnog razdoblja se uzima trenutak u kojem je podignuta "kaznena optužnica" jer jedino od tog trenutka može započeti "razmatranje (…) bilo kakve kaznene tužbe" (vidi presudu Neumeister od 27. lipnja 1968. godine, A. 8, str. 41). Međutim, navedeno obrazloženje podrazumijeva da to razdoblje ne mora u svim slučajevima početi u trenutku u kojem je osoba službeno optužena. Čak i prije toga osoba može shvatiti da je osumnjičena za kazneno djelo, tako da od tog trenutka postoji interes da se odluka o toj dvojbi iznese pred sudom. To je sasvim očito u onim predmetima gdje hapšenje prethodi trenutku formalne optužnice (vidi presudu Wemhoff od 27. lipnja 1968. godine, A. 7, str. 26). Ukoliko se navedeno uzme u obzir proizlazi da je u konkretnom predmetu apelant uhapšen 19. studenoga 2002. godine, da je Javno tužiteljstvo podiglo optužnicu 19. studenoga 2002. godine, te da je ona potvrđena 20. studenoga 2002. godine, a da je navedeni kazneni postupak okončan 27. rujna 2004. godine, dakle oko dvije godine nakon podizanja optužnice. Stoga, po mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom kaznenom predmetu nije došlo do prekoračenja prava na donošenje odluke u "razumnom roku", poglavito ako se ima u vidu da se radilo o kompleksnom predmetu u kojem je tijekom glavnog pretresa održano četrnaest ročišta, saslušano 40 svjedoka, šest vještaka i izvršen uvid u vrlo opsežan dokazni materijal. 48. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1, 2. i 3. Europske konvencije. Pravo na slobodu i sigurnost 49. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe." 50. Članak 5. stavak 1. toč. a., b. i c. i st. 2, 3. i 4. Europske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda i u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obveze propisane zakonom; c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne; 2. Svako tko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 51. U konkretnom predmetu, apelant se žali na povredu principa da moraju postojati "utemeljeni razlozi za određivanje pritvora", navodeći da mu je Rješenjem Osnovnog suda broj Kt-192/02 od 20. studenoga 2002. godine određen pritvor radi osiguravanja njegove nazočnosti u daljem tijeku postupka, a zbog različitog mjesta stvarnog prebivanja i formalnog prijavljivanja apelantovog boravišta. 52. Ustavni sud uvažava činjenicu da, sa aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebice osjetljivu mjeru oduzimanja čovjekove osobne slobode. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđivanja krivnje i izricanja kazne, tj. u kojem postoji utemeljena dvojba da je osoba počinila kazneno djelo te, principijelno, samo u svrhu osiguranja pokretanja i vođenja kaznenog postupka. 53. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu osobnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja temeljnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih tijela vlasti. 54. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredila tijela sudske vlasti, što je u suglasnosti sa zahtjevom iz članka 5. stavak 3. Europske konvencije "da svako tko je lišen slobode mora biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast", te da su sudovi prigodom određivanja pritvora vodili računa o svim bitnim elementima za donošenje takve odluke. 55. Stoga, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. toč. a., b. i c. i st. 2, 3. i 4. Europske konvencije. Kažnjavanje samo na temelju zakona 56. Članak 7. Europske konvencije, glasi: "1. Nitko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela. 2. Ovaj članak ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo kazneno djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda". 57. Opseg članka 7. Europske konvencije je u suštini određen konceptom "kaznenog djela" i konceptom "teža kazna". Čini se očitim da je značenje riječi kazneno djelo tijesno povezano sa pojmom "kaznene optužnice" iz članka 6. Europske konvencije. 58. Prvi stavak članka 7. Europske konvencije sadrži sljedeća dva zasebna principa koja su suštinski elementi vladavine prava: (1) kaznena presuda može biti utemeljena samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminirani čin ili nečinjenje (nullum crimen sine lege); (2) što se tiče kršenja te norme, ne može se nametnuti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno (nulla poena sine lege). Cilj članka 7. Europske konvencije je da ponudi "suštinske garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. Pored principa nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege Europski sud za ljudska prava je uspostavio i treći, a to je da tijelo vlasti koji primjenjuje kazneni zakon neće ga tumačiti preširoko, odnosno analogijom, osim ako takva primjena ide u prilog optuženom. Iz ovog trećeg principa slijedi, prema Europskom sudu za ljudska prava, da će zakonodavstvo zorno formulirati normu kaznenog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi Europski sud za ljudska prava, G. protiv Francuske, presuda od 27. rujna 1995. godine, serija A, broj 325-B, str. 38). Ovaj zahtjev služi da se izbjegne da se kaznena presuda temelji na pravnoj normi za koju dotična osoba nije mogla, ili barem nije morala, biti unaprijed svjesna. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe, ako je potrebno i uz pomoć sudskog tumačenja, zorno pojedincu navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. svibnja 1993. godine, serija A, broj 260-A, str. 22). Dovoljno pravnog osnova za kaznenu presudu daje ne samo pisani zakoni već i pravila običajnog ili precedentnog prava pod uvjetom da je zakon adekvatno dostupan i formuliran dovoljno precizno da omogućuje građanima da reguliraju svoje ponašanje (vidi Europski sud za ljudska prava, X Ltd. I Y. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda broj 8710/79, Odluke i izvješća 28 (1982), str. 77 (80-81). 59. U konkretnom slučaju, apelant navodi da je postupak vođen i on optužen za "produljeno kazneno djelo" koje kao takvo nije bilo propisano u Kaznenom zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, niti kao institut ili kao kategorija, niti kao konkretna činjenica ili pravna kvalifikacija. 60. Ovaj apelantov navod Ustavni sud smatra neute meljenim i uvažava obrazloženje koje je dao Apelacijski sud u svojoj presudi, prema kojem je institut produljenog kaznenog djela u kazneno zakonodavstvo uveden u interesu optuženog, te da on predstavlja povoljnost za optuženog. Da nema tog instituta optuženom bi bilo suđeno za svaku od učinjenih kaznenopravnih radnji i za svaku od tih radnji bi mu bile utvrđene posebne kazne, pa bi mu po tome uz primjenu odredaba o sticanju kaznenih djela bila izrečena jedinstvena kazna, što je za optuženog nedvojbeno nepovoljnije nego u slučaju kada se primjenjuje institut produljenog kaznenog djela, te kada mu se sudi i utvrđuje kazna propisana za jedno djelo. I dok nije bio uveden kao institut u kazneno zakono davstvo, konstrukcija produljenog kaznenog djela, koju je stvorila pravna teorija, je bila prihvaćena u sudskoj praksi i faktički sudovi su taj institut opravdano primjenjivali i prije nego što je uveden u kazneno zakonodavstvo. 61. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da, primjenom instituta produljenog kaznenog djela, što je u konkretnom predmetu bilo povoljnije za apelanta, nije došlo do povrede apelantovog prava iz članka 7. Europske konvencije. Ostali navodi 62. Sukladno zaključcima u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. te članka 7. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 63. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 64. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 528/04, rješavajući apelaciju Đure Maksi movića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Đure Maksimovića. Utvrđuje se povreda člana II /3k) Ustava Bosne i Hercego - vine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64 st. 1, 5 i 6 Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercego vine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Đuro Maksimović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mra - mora, opština Tuzla, koga zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, Rješewa Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daqnjem tekstu: Federalna uprava) broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine i Rješewa Opštinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Opštine Tuzla (u daqnjem tekstu: Opštinska uprava) broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalne uprave, zatraženo je 18. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. maja 2005. godine, a Federalna uprava 17. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgo - vori na apelaciju su 4. jula 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Opštinske uprave broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine, usvojen je predlog Rudnika uglja Tuzla da se radi izgradnje ulaza glavnog sloja od apelanta, uz naknadu, potpuno eksproprišu nepokretnosti označene kao k.č.broj 881/2, wiva površine 1227 m 2, zvana "Luka". Tačkom 2 dispozitiva navedenog rješewa odbijen je apelantov zahtjev da mu se eksproprišu i preostale nepokretnosti označene kao k.č. broj 882/2, livada površine 773 m 2, zvana "Luka". 7. Vrhovni sud donio je Presudu u upravnom sporu broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, koju je apelant primio 14. maja 2004. godine, i wome odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv Rješewa Federalne uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i zakqučili da eksproprijacijom susjedne parcele nije onemogućeno niti bitno pogoršano normalno korišćenje preostalog dijela apelantovih nepokretnosti, te da je na pravilan način primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrije đeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Herce govine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ističe da sama činjenica da je usvojen predlog o potpunoj eksproprijaciji njegove parcele, koja je označena kao k.č. broj 881/2, površine od 1.227 m 2, sa pomoćnim objektima na woj, znači da kod njega ne postoji privredni interes za korišćenje preostalih nepo kretnosti, označenih kao k.č. broj 882/2, površine od 773 m 2, na kojoj se nalazi porodična kuća. Naime, osporenim odlukama, navodi apelant, oduzete su mu 2/3 nepokretnosti, a porodični objekat udaljen je od granice eksproprijacionog pojasa 4,30 m, čime mu je bitno narušena egzistencija. Prema apelantovim navodima, u takvim uslovima nemoguće je živjeti zbog štetnih imisija koje se proizvode svakodnevnim radom i bukom teških mašina na radilištu koje je u neposrednoj blizini njegovog stambenog objekta. Osim toga, apelant ističe da se na preostalim nepokretnostima, usljed nestru č nog izvođewa radova korisnika eksproprijacije, pričiwava meterijalna šteta i da mu je narušen normalan život kako sa ekonomskog, tako i sa ekološkog aspekta. 9. S obzirom na navedeno, apelant traži da se ponište osporene odluke i da se izvrši eksproprijacija i preostale parcele sa stambenim objektom, ili da se ne prihvati predlog korisnika eksproprijacije za eksproprijaciju već ekspro - prisanih nepokretnosti, jer je svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja ostvario eksproprišući susjedne parcele. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je dao u osporenoj odluci i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji tim prije što apelant osporava utvrđeno činjenično stanje u spornom predmetu, koje ne može da bude ustavni osnov za meritorno odlučivanje o apelaciji. Osim navedenog, Vrhovni sud ukazuje da je osporena presuda dostavljena apelantovom punomoćniku 14. maja 2000. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 22. juna 2004. godine, tj. po proteku roka od 60 dana, pa predlaže da se zbog tog razloga odbaci. 11. Federalna uprava u odgovoru na apelaciju ističe da u potpunosti ostaje pri navodima iz svoga rješewa kojim je odlučila o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvoste penog rješewa. Federalna uprava smatra da nisu povrijeđena 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 apelantova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 12/87 i 38/88, "Službeni list RBiH" broj 15/94) Član 9 Zakona u relevantnom dijelu glasi: "(1) Na sopstvenikov zahtjev eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti: ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da sopstvenik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašwa egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti. Š...Ć." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Herce go vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kog je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 22. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda. U pogledu tvrdwi Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, Ustavni sud je uvidom u fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu utvrdio da je apelantu osporena presuda dostavljena 14. maja 2004. godine, a ne 14. maja 2000. godine, kako navodi Vrhovni sud, što je vidqivo kako iz ispisanog datuma prijema od apelanta, tako i iz otiska štambilja pošte iz Tuzle. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, te ih kao takve i odbija. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) k) Pravo na imovinu;" 19. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 20. Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak se sastoji u razmatranju da li je apelant imao pravo koje može da se tumači u smislu značewa pojma "imovina", a koji potpada pod član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Pojam "imovina" podrazumijeva široke sopstveničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Takođe, prema jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "imovina" koja se štiti može da bude samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995, serija A, br. 332, tačka 31). Ustavni sud u svojim ranijim odlukama zakqučio je da pojam "imovina" ne treba da se tumači restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da ukqučuje i postojeća novčana potraživawa pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantove nepokretnosti koje su predmet eksproprijacije, kao i one za koje apelant smatra da bi trebalo da budu eksproprisane, predstavljaju ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije eksplicitno naveo da li osporene odluke predstavljaju lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1 ovog člana, nadziranje korišćewa imovine u smislu stava 2 ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1 ovog člana. U konkretnom slučaju apelant se žali što su osporenim odlukama upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu odbili njegov zahtjev da mu se, osim nepokretnosti koje su eksproprisane u korist Rudnika uglja Tuzla, u svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja, uz naknadu, potpuno eksproprišu i preostale nepokretnosti, u smislu člana 9 Zakona o eksproprijaciji. 24. S obzirom na navode iz apelacije, prema kojim apelant nema uslova za daqnje korišćenje preostalih nepokretnosti zbog štetnih imisija, buke i stalnog plavljewa njegovog zemqišta, stambenog i pomoćnih objekata, proizilazi da se apelant žali da je osporenim odlukama, kojim nije usvojen njegov zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalih nepo - kret nosti, onemogućen da mirno koristi svoju imovinu. Razmatrajući navode iz apelacije, osporene odluke i ostalu dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud smatra da posljedice na koje se apelant žali jesu rezultat smanjenja mogućnosti da se raspolaže nepokretnostima koje, prema apelantovom zahtjevu, nisu eksproprisane osporenim odlu - kama. Te posljedice po apelanta nastale su zbog ograničewa koja su mu nametnuta na neeksproprisanom zemqištu i stambenom i pomoćnim objektima, a usljed oduzimawa eksproprisanih nepokretnosti. Međutim, iako je apelantovo pravo na nepokretnostima koje nisu oduzete izgubilo sadržaj, ovo imovinsko pravo nije nestalo, već je dobilo izvjesna ograničewa. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao da nastavi da koristi sporne nepokretnosti, te da je u odnosu na wih mogao da crpi i sva ostala sopstveničko-pravna ovlašćewa. Stoga, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju oduzimanjem jednih, a neoduzimanjem drugih nepok - retnosti radi o miješanju u pravo na mirno uživanje apelantovih nepokretnosti koje nisu eksproprisane. 25. Imajući u vidu prethodnu konstataciju, Ustavni sud dalje mora da utvrdi da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i uslova za zaštitu apelantovih osnovnih prava koja su zagarantovana članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na utvrđeno miješanje i da li su organi uprave i Vrhovni sud postupili u skladu sa principom zakonitosti (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52). 26. U pogledu razmatrawa pitawa da li su osporene odluke zasnovane na principu zakonitosti, Ustavni sud zapaža da su te odluke donesene na osnovu odredbe stava 1 člana 9 Zakona o eksproprijaciji. Naime, nadležna Opštinska i Federalna uprava, kao i Vrhovni sud u upravnom sporu utvrdili su da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe da se, osim nepokretnosti koje su bile predmet eksproprijacije, od apelanta, na osnovu njegovog zahtjeva, eksproprišu i ostale nepokretnosti. U postupku, u kom je odlučivano o navedenom apelantovom zahtjevu, u vezi sa mogućnostima korišćewa stambenog objekta i preostalog zemqišta, provedeno je vještačenje vještaka građevinske struke. Na osnovu nalaza i mišljewa tog vještaka, drugih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka Vrhovni sud i organi uprave utvrdili su da apelantu neće biti bitno pogoršana dosadašwa egzistencija u stambenom objektu, niti da je ispunjen bilo koji drugi uslov iz navedene zakonske odredbe koji bi mogao da predstavlja osnov za usvajanje apelantovog zahtjeva. 27. Međutim, Ustavni sud, razmatrajući cjelokupnu dokumentaciju ovoga slučaja, dajući posebnu pažnju nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke, dr Ibrahima Čačkovića, i vještaka u području geologije i hidrogeologije Envera Brkića, iskazao je sumnju u ispravnost navedenog zakqučka Vrhovnog suda i organa uprave do kog su oni došli na osnovu utvrđenog činjeničnog stawa. Naime, nalazima i mišljewima navedenih vještaka, koji su vještačenje proveli za potrebe Opštinskog suda u Tuzli u predmetu broj P-2155/99, izražen je stav, između ostalog, da je izgradwa pristupnog puta i radnog platoa oko jame rudnika Mramor na parcelama tužioca (odnosno apelanta), na način kako je izvedena, izazvala trajni poremećaj prirodnog režima površinskih i podzemnih voda Mramorskog potoka (preusmjereno razlivanje, spriječeno oticanje, produženo zadržavanje vode na parcelama, podizanje nivoa podzemnih voda i dr.) čiji su rezultat postepene, ali dugoročne štete na zemqištu i objektima tužioca. Dakle, prema navedenim nalazima i mišljewima, evidentno je da je izgradwom pristupnog puta i prekidom površinskog kanala za odvod površinskih voda iz apelantovog dvorišta apelantova imovina, odnosno njegovi stambeni i pomoćni objekti, izložena stalnom plavljenju usljed pojačanih padavina. 28. Osim toga, činjenica da je granica eksproprijacionog pojasa od apelantove kuće udaljena svega 4,30 m i da se projektovani put za pristup ulazu glavnog sloja nalazi na udaljenosti od 26,50 m nesporno dovodi do zakqučka da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva svakodnevno izloženi buci teških mašina i kamiona koji prolaze navedenim putem, kao i prašini i štetnim imisijama nastalim sagorijevanjem pogonskog goriva koji oni koriste. Imajući u vidu ove činjenice, Ustavni sud smatra da je, usljed navedenog stawa, na preostalom dijelu apelantovih nepokretnosti, za čiju eksproprijaciju nije usvojen zahtjev, ako ne onemogućena, a ono sigurno bitno pogoršana njegova dotadašwa egzistencija, ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti, u smislu odredbe člana 9 stav 1 Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na to da ovakvo činjenično stanje ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud je našao uporište da preispita činjenice koje su utvrđene u upravnom postupku od nadležnih organa uprave (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 29. Ustavni sud ne može da podrži stav koji je na osnovu ovako utvrđenih činjenica donio Vrhovni sud u osporenoj presudi prema kojem je apelant u slučaju da, zbog izvođewa radova na susjednim nepokretnostima, trpi materijalnu štetu ovlašćen da traži naknadu takve štete od korisnika eksproprijacije vansudskim ili sudskim putem, podnošenjem tužbe redovnom, stvarno i mjesno nadležnom sudu. Naime, postojanje mogućnosti da nastupi eventualna šteta na apelan - tovim nepokretnostima u budućnosti, u tolikom obimu, veoma je izvjesno usljed čega bi bila onemogućena ili bitno pogoršana apelantova dotadašwa egzistencija ili onemo - gućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokre t - nosti. Takva permanentna šteta, koja bi se izvjesno apelantu događala svake godine, možda i više puta, može da bude osnov za potpunu eksproprijaciju preostalih apelantovih nepo kret - nosti. Ustavni sud smatra da bi se upućivanjem apelanta na obavezu da nakon svake tako pretrpljene štete podnosi tužbu nadležnom sudu za njenu nadoknadu na njega prenio pretjeran i obiman teret. 30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke, zasnovane na odredbi stava 1 člana 9 Zakona o eksproprijaciji, kako su je primijenili Vrhovni sud i organi uprave, ne ispuwavaju uslove postavljenog principa zakonitosti koje zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Na osnovu izloženog Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konven - ciju u slučaju kada u postupku eksproprijacije činjenice pred - meta ukazuju da su ispunjeni zakonski uslovi za ekspro prijaciju, osim eksproprisanih nepokretnosti, i preostalih apelantovih nepokretnosti iako je nadležni or gan uprave odbio njegov zahtjev. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broju AP 528/04, rješavajući apelaciju Đure Maksi - movića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Đure Maksimovića. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 1., 5. i 6. Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Đuro Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, općina Tuzla, kojega zastupa Subhija Đuzić, advokatica iz Tuzle, podnio je 22. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine i Rješenja Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalne uprave, zatraženo je 18. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 4. maja 2005. godine, a Federalna uprava 17. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgo - vori na apelaciju su 4. jula 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Općinske uprave broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. aprila 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-220/98 od 15. maja 1998. godine, usvojen je prijedlog Rudnika uglja Tuzla da se radi izgradnje ulaza glavnog sloja od apelanta, uz naknadu, potpuno ekspropriraju nekretnine označene kao k.č.broj 881/2, njiva površine 1227 m 2 , zvana "Luka". Tačkom 2. dispozitiva navedenog rješenja odbijen je apelantov zahtjev da mu se ekspropriraju i preostale nekretnine označene kao k.č. broj 882/2, livada površine 773 m 2 , zvana "Luka". 7. Vrhovni sud donio je Presudu u upravnom sporu broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine, koju je apelant primio 14. maja 2004. godine, i njome odbio apelantovu tužbu izjavljenu protiv Rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su organi uprave pravilno utvrdili činjenično stanje i zaključili da eksproprijacijom susjedne parcele nije onemogućeno niti bitno pogoršano normalno korištenje preostalog dijela apelantovih nekretnina, te da je na pravilan način primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u apelaciji ističe da sama činjenica da je usvojen prijedlog o potpunoj eksproprijaciji njegove parcele, koja je označena kao k.č. broj 881/2, površine od 1.227 m 2 , sa pomoćnim objektima na njoj, znači da kod njega ne postoji privredni interes za korištenje preostalih nekretnina, označenih kao k.č. broj 882/2, površine od 773 m 2 , na kojoj se nalazi porodična kuća. Naime, ospo renim odlukama, navodi apelant, oduzete su mu 2/3 nekretnina, a porodični objekt udaljen je od granice eksproprijacionog pojasa 4,30 m, čime mu je bitno narušena egzistencija. Prema apelantovim navodima, u takvim uvjetima nemoguće je živjeti zbog štetnih imisija koje se proizvode svakodnevnim radom i bukom teških mašina na radilištu koje je u neposrednoj blizini njegovog stambenog objekta. Osim toga, apelant ističe da se na preostalim nekretninama, usljed nestručnog izvođenja radova korisnika eksproprijacije, pričinjava meterijalna šteta i da mu je narušen normalan život kako sa ekonomskog, tako i sa ekološkog aspekta. 9. S obzirom na navedeno, apelant traži da se ponište osporene odluke i da se izvrši eksproprijacija i preostale parcele sa stambenim objektom, ili da se ne prihvati prijedlog korisnika eksproprijacije za eksproprijaciju već ekspropriranih nekretnina, jer je svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja ostvario eksproprirajući susjedne parcele. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je dao u pobijanoj odluci i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji tim prije što apelant pobija utvrđeno činjenično stanje u spornom predmetu, koje ne može biti ustavni osnov za meritorno odlučivanje o apelaciji. Osim navedenog, Vrhovni sud ukazuje da je osporena presuda dostavljena apelantovom opunomoćeniku 14. maja 2000. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena je 22. juna 2004. godine, tj. po proteku roka od 60 dana, pa predlaže da se zbog tog razloga odbaci. 11. Federalna uprava u odgovoru na apelaciju ističe da u potpunosti ostaje pri navodima iz svoga rješenja kojim je odlu čila o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog rješe nja. Federalna uprava smatra da nisu povrijeđena apelan tova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 12/87 i 38/88, "Službeni list RBiH" broj 15/94) Član 9. Zakona u relevantnom dijelu glasi: "(1) Na vlasnikov zahtjev eksproprirat će se i preostali dio nekretnine: ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nekretnine utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemo - gućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Š...Ć." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Herce govine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanji ma koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1100/98 od 24. februara 2000. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 22. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U pogledu tvrdnji Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, Ustavni sud je uvidom u fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu utvrdio da je apelantu osporena presuda dostavljena 14. maja 2004. godine, a ne 14. maja 2000. godine, kako navodi Vrhovni sud, što je vidljivo kako iz ispisanog datuma prijema od apelanta, tako i iz otiska štambilja pošte iz Tuzle. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi Vrhovnog suda da je apelacija neblagovremena, te ih kao takve i odbija. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) k) Pravo na imovinu;" 19. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 20. Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak se sastoji u razmatranju da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma "imovina", a koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 21. Pojam "imovina" podrazumijeva široke vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983., serija A, br. 70, tačka 48.) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31.). Ustavni sud u svojim ranijim odlukama zaključio je da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelan tove nekretnine koje su predmet eksproprijacije, kao i one za koje apelant smatra da bi trebalo da budu eksproprirane, predstavljaju ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61.). 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije eksplicitno naveo da li osporene odluke predstavljaju lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, nadziranje korištenja imo vi ne u smislu stava 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju apelant se žali što su osporenim odlukama upravni organi i Vrhovni sud u upravnom sporu odbili njegov zahtjev da mu se, osim nekretnina koje su ekspro prirane u korist Rudnika uglja Tuzla, u svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja, uz naknadu, potpuno ekspropriraju i preostale nekretnine, u smislu člana 9. Zakona o eksproprijaciji. 24. S obzirom na navode iz apelacije, prema kojima apela nt nema uvjeta za dalje korištenje preostalih nekretnina zbog štetnih imisija, buke i stalnog plavljenja njegovog zemljišta, stambenog i pomoćnih objekata, proizlazi da se apelant žali da je osporenim odlukama, kojima nije usvojen njegov zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalih nekretnina, onemogućen da mirno koristi svoju imovinu. Razmatrajući navode iz apelacije, osporene odluke i ostalu dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud smatra da posljedice na koje se apelant žali jesu rezultat smanjenja mogućnosti raspolaganja nekretninama koje, prema apelantovom zahtjevu, nisu eksproprirane osporenim odlukama. Te posljedice po apelanta nastale su zbog ograni čenja koja su mu nametnuta na neekspropriranom zemljištu i stambenom i pomoćnim objektima, a usljed oduzimanja ekspropriranih nekretnina. Međutim, iako je apelantovo pravo na nekretninama koje nisu oduzete izgubilo sadržaj, ovo imovinsko pravo nije nestalo, već je dobilo izvjesna ograni čenja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao nastaviti koristiti sporne nekretnine, te da je u odnosu na njih mogao crpiti i sva ostala vlasničko-pravna ovlaštenja. Stoga, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju oduzi manjem jednih, a neoduzimanjem drugih nekretnina radi o miješanju u pravo na mirno uživanje apelantovih nekretnina koje nisu eksproprirane. 25. Imajući u vidu prethodnu konstataciju, Ustavni sud dalje mora utvrditi da li je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitu apelantovih osnovnih prava koja su zagarantirana članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u odnosu na utvrđeno miješanje i da li su organi uprave i Vrhovni sud postupili u skladu sa principom zakonitosti (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982., serija A, broj 52.). 26. U pogledu razmatranja pitanja da li su osporene odluke zasnovane na principu zakonitosti, Ustavni sud zapaža da su te odluke donesene na temelju odredbe stava 1. člana 9. Zakona o eksproprijaciji. Naime, nadležna Općinska i Federalna uprava, kao i Vrhovni sud u upravnom sporu utvrdili su da u apelan tovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe da se, osim nekretnina koje su bile predmet ekspro prijacije, od apelanta, na osnovu njegovog zahtjeva, ekspro priraju i ostale nekretnine. U postupku, u kojem je odlučivano o navedenom apelantovom zahtjevu, u vezi sa mogućnostima korištenja stambenog objekta i preostalog zemljišta, provedeno je vještačenje vještaka građevinske struke. Na osnovu nalaza i mišljenja tog vještaka, drugih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka Vrhovni sud i organi uprave utvrdili su da apelantu neće biti bitno pogoršana dosadašnja egzistencija u stambenom objektu, niti da je ispunjen bilo koji drugi uvjet iz navedene zakonske odredbe koji bi mogao predstavljati osnov za usvajanje apelantovog zahtjeva. 27. Međutim, Ustavni sud, razmatrajući cjelokupnu doku men - taciju ovoga slučaja, dajući posebnu pažnju nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke, dr. Ibrahi ma Čačkovića, i vještaka u oblasti geologije i hidrogeologije Envera Brkića, iskazao je sumnju u ispravnost navedenog zaključka Vrhovnog suda i organa uprave do kojeg su oni došli na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, nalazima i mišljenjima navedenih vještaka, koji su vještačenje proveli za potrebe Općinskog suda u Tuzli u predmetu broj P-2155/99, izražen je stav, između ostalog, da je izgradnja pristupnog puta i radnog platoa oko jame rudnika Mramor na parcelama tužioca (odnosno apelanta), na način kako je izvedena, izazvala trajni poremećaj prirodnog režima površi nskih i podzemnih voda Mramorskog potoka (preusmjereno razlijevanje, spriječeno oticanje, produženo zadržavanje vode na parcelama, podizanje nivoa podzemnih voda i dr.) čiji su rezultat postepene, ali dugoročne štete na zemljištu i objektima tužioca. Dakle, prema navedenim nalazima i mišljenjima, evidentno je da je izgradnjom pristupnog puta i prekidom površinskog kanala za odvod površinskih voda iz apelantovog dvorišta apelantova imovina, odnosno njegovi stambeni i pomoćni objekti, izložena stalnom plavljenju usljed pojačanih padavina. 28. Osim toga, činjenica da je granica eksproprijacionog pojasa od apelantove kuće udaljena svega 4,30 m i da se projektirani put za pristup ulazu glavnog sloja nalazi na udaljenosti od 26,50 m nesporno dovodi do zaključka da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva svako dnev - no izloženi buci teških mašina i kamiona koji prolaze navedenim putem, kao i prašini i štetnim imisijama nastalim sagorijevanjem pogonskog goriva koje oni koriste. Imajući u vidu ove činjenice, Ustavni sud smatra da je, usljed navedenog stanja, na preostalom dijelu apelantovih nekretnina, za čiju eksproprijaciju nije usvojen zahtjev, ako ne onemogućena, a ono sigurno bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija, ili mu je onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine, u smislu odredbe člana 9. stav 1. Zakona o eksproprijaciji. S obzirom na to da ovakvo činjenično stanje ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, Ustavni sud je našao uporište za preispitivanje činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku od nadležnih organa uprave (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 29. Ustavni sud ne može podržati stav koji je na osnovu ovako utvrđenih činjenica donio Vrhovni sud u osporenoj presudi prema kojem je apelant u slučaju da, zbog izvođenja radova na susjednim nekretninama, trpi materijalnu štetu ovlašten tražiti naknadu takve štete od korisnika eksproprijacije vansudskim ili sudskim putem, podnošenjem tužbe redovnom, stvarno i mjesno nadležnom sudu. Naime, postojanje mo guć nosti za nastupanje eventualne štete na apelantovim nekre t ninama u budućnosti, u tolikom obimu, veoma je izvjesno usljed čega bi bila onemogućena ili bitno pogoršana apelantova dotadašnja egzistencija ili onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnine. Takva permanentna šteta, koja bi se izvjesno apelantu događala svake godine, možda i više puta, može biti osnov za potpunu eksproprijaciju preostalih apelan tovih nekretnina. Ustavni sud smatra da bi se upućivanjem apelanta na obavezu da nakon svake tako pretrpljene štete podnosi tužbu nadležnom sudu za njenu nadoknadu na njega prenio pretjeran i obiman teret. 30. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke, utemeljene na odredbi stava 1. člana 9. Zakona o eksproprijaciji, kako su je primijenili Vrhovni sud i organi uprave, ne ispunjavaju uvjete postavljenog principa zakonitosti koje zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Na osnovu izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konven ciju u slučaju kada u postupku eksproprijacije činjenice pred meta ukazuju da su ispunjeni zakonski uvjeti za ekspro prijaciju, osim ekspropriranih nekretnina, i preostalih apelan tovih nekretnina iako je nadležni or gan uprave odbio njegov zahtjev. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broju AP 528/04, rješavajući apelaciju Đure Maksimovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. ičlanka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Đure Maksimovića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1100/98 od 24. veljače 2000. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na žuran ponovni postupak, sukladno članku 64. st. 1, 5. i 6. Pravila Ustavnog suda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Đuro Maksimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, općina Tuzla, kojega zastupa Subhija Đuzić, odvjetnica iz Tuzle, je podnio 22. lipnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1100/98 od 24. veljače 2000. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 01-473-220/98 od 15. svibnja 1998. godine i Rješenja Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinska uprava) broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. travnja 1998. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Federalne uprave, je zatraženo 18. travnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 4. svibnja 2005. godine, a Federalna uprava 17. svibnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 4. srpnja 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 6. Rješenjem Općinske je uprave broj 11-473-97/86-10 i 11-473-110/86 od 4. travnja 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalne uprave broj 01-473-220/98 od 15. svibnja 1998. godine, usvojen prijedlog Rudnika ugljena Tuzla da se radi izgradnje ulaza glavnog sloja od apelanta, uz naknadu, potpuno ekspropriraju nekretnine označene kao k.č.broj 881/2, njiva površine 1227 m 2 , zvana "Luka". Točkom 2. dispozitiva navedenog je rješenja odbijen apelantov zahtjev da mu se ekspropriraju i preostale nekretnine označene kao k.č. broj 882/2, livada površine 773 m 2 , zvana "Luka". 7. Vrhovni je sud donio Presudu u upravnom sporu broj U-1100/98 od 24. veljače 2000. godine, koju je apelant primio 14. svibnja 2004. godine, i njome odbio apelantovu tužbu uloženu protiv Rješenja Federalne uprave. U obrazloženju presude Vrhovni sud, između ostalog, navodi da su tijela uprave pravilno ustvrdila činjenično stanje i zaključila da ekspro - prijacijom susjedne parcele nije onemogućena niti bitno pogoršana normalna uporaba preostalog dijela apelantovih nekretnina, te da je na pravilan način primijenjeno materijalno pravo. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrije đeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konven ciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u apelaciji ističe da sama činjenica da je usvojen prijedlog o potpunoj ekspro prijaciji njegove parcele, koja je označena kao k.č. broj 881/2, površine od 1.227 m 2 , sa pomoćnim objektima na njoj, znači da kod njega ne postoji gospodarski interes za uporabu preo stalih nekretnina, označenih kao k.č. broj 882/2, površine od 773 m 2 , na kojoj se nalazi obiteljska kuća. Naime, pobijanim su mu odlukama, navodi apelant, oduzete 2/3 nekretnina, a obiteljski je objekt udaljen od granice eksproprijacijskog pojasa 4,30 m, čime mu je bitno narušena egzistencija. Prema apelantovim navodima, u takvim je uvjetima nemoguće živjeti zbog štetnih imisija koje se proizvode svakodnevnim radom i bukom teških strojeva na radilištu koje je u neposrednoj blizini njegovog stambenog objekta. Osim toga, apelant ističe da se na preostalim nekretninama, usljed nestručne izvedbe radova korisnika eksproprijacije, pričinjava meterijalna šteta i da mu je narušen normalan život kako sa ekonomskog, tako i sa ekološkog aspekta. 9. Obzirom na navedeno, apelant traži da se ponište pobijane odluke i da se izvrši eksproprijacija i preostale parcele sa stambenim objektom, ili da se ne prihvati prijedlog koris nika eksproprijacije za eksproprijaciju već ekspropriranih nekretnina, jer je svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja ostvario eksproprirajući susjedne parcele. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelo s ti ostaje pri razlozima koje je dao u pobijanoj odluci i smatra da tom odlukom nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u podnesenoj apelaciji tim prije što apelant pobija ustvrđeno činjenično stanje u pobijanom predmetu, koje ne može biti ustavni temelj za meritorno odlučivanje o apelaciji. Osim navedenog, Vrhovni sud ukazuje da je pobijana presuda dostav - ljena apelantovom opunomoćeniku 14. svibnja 2000. godine, a apelacija Ustavnom je sudu podnesena 22. lipnja 2004. godine, tj. po proteku roka od 60 dana, pa predlaže da se zbog tog razloga odbaci. 11. Federalna uprava u odgovoru na apelaciju ističe da u potpunosti ostaje pri navodima iz svoga rješenja kojim je odlučila o apelantovom prizivu uloženom protiv prvostu panj skog rješenja. Federalna uprava smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SRBiH" broj 12/87 i 38/88, "Službeni list RBiH" broj 15/94) Članak 9. Zakona u relevantnom dijelu glasi: "(1) Na vlasnikov zahtjev eksproprirat će se i preostali dio nekretnine: ako se prigodom eksproprijacije jednog dijela nekretnine ustvrdi da vlasnik nema gospodarskog interesa koristiti preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućena normalna uporaba preostalog dijela nekretnine. Š...Ć." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj U-1100/98 od 24. veljače 2000. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 14. svibnja 2004. godine a apelacija je podnesena 22. lipnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Glede tvrdnji Vrhovnog suda da je apelacija nepravovremena, Ustavni je sud uvidom u fotokopiju dostavnice o uručenju pobijane presude apelantu ustvrdio da je apelantu pobijana presuda dostavljena 14. svibnja 2004. godine, a ne 14. svibnja 2000. godine, kako navodi Vrhovni sud, što je vidljivo kako iz ispisanog nadnevka prijema od apelanta, tako i iz otiska pečata pošte iz Tuzle. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi Vrhovnog suda da je apelacija nepravovremena, te ih kao takve i odbija. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) (k) Pravo na imovinu;" 19. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 20. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvi se korak sastoji u razmatranju je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma "imovina", a koji potpada pod članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 21. Pojam "imovina" podrazumijeva široke vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Također, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenog 1983, serija A, br. 70, točka 48) ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Pine Val ley De vel op ments Ltd i drugi, presuda od 29. studenog 1995, serija A, br. 332, točka 31). Ustavni je sud u svojim ranijim odlukama zaključio da pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. prosinca 2001. godine). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantove nekretnine koje su predmet eksproprijacije, kao i one za koje apelant smatra da bi trebale biti eksproprirane, predstavljaju ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 22. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo je pravilo, navedeno u prvom stavku, opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće se pravilo odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 23. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. On, naime, nije eksplicitno naveo predstavljaju li pobijane odluke lišavanje imovine u smislu druge rečenice stavka 1. ovog članka, nadziranje uporabe imovine u smislu stavka 2. ovog članka, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stavka 1. ovog članka. U konkretnom se slučaju apelant žali što su pobijanim odlukama upravna tijela i Vrhovni sud u uprav nom sporu odbili njegov zahtjev da mu se, osim nekretnina koje su eksproprirane u korist Rudnika ugljena Tuzla, u svrhu izgradnje ulaza glavnog sloja, uz naknadu, potpuno ekspro priraju i preostale nekretnine, u smislu članka 9. Zakona o eksproprijaciji. 24. Obzirom na navode iz apelacije, prema kojima apelant nema uvjeta za dalju uporabu preostalih nekretnina zbog štetnih imisija, buke i stalnog plavljenja njegovog zemljišta, stambenog i pomoćnih objekata, proizlazi da se apelant žali da je pobijanim odlukama, kojima nije usvojen njegov zahtjev za potpunu eksproprijaciju preostalih nekretnina, onemogućen mirno koristiti svoju imovinu. Razmatrajući navode iz apela cije, pobijane odluke i ostalu dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud smatra da posljedice na koje se apelant žali jesu rezultat smanjenja mogućnosti raspolaganja nekretninama koje, prema apelantovom zahtjevu, nisu eksproprirane pobijanim odlukama. Te posljedice po apelanta su nastale zbog ograni čenja koja su mu nametnuta na neekspropriranom zemljištu i stambenom i pomoćnim objektima, a usljed oduzimanja ekspropriranih nekretnina. Međutim, iako je apelantovo pravo na nekretninama koje nisu oduzete izgubilo sadržaj, ovo imov i sko pravo nije nestalo, već je dobilo izvjesna ograničenja. U svezi toga, Ustavni sud zapaža da je apelant mogao nastaviti koristiti upitne nekretnine, te da je u odnosu na njih mogao crpiti i sve ostale vlasničko-pravne ovlasti. Stoga, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju oduzimanjem jednih, a neoduzimanjem drugih nekretnina radi o miješanju u pravo na mirno uživanje apelantovih nekretnina koje nisu eksproprirane. 25. Imajući u vidu prethodnu konstataciju, Ustavni sud dalje mora ustvrditi je li postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitu apelan tovih temeljnih prava koja su zagarantirana člankom 1. Proto kola broj 1 uz Europsku konvenciju u odnosu na ustvrđeno miješanje i jesu li tijela uprave i Vrhovni sud postupili suklad no načelu zakonitosti (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982, serija A, broj 52). 26. Glede razmatranja pitanja jesu li pobijane odluke utemeljene na načelu zakonitosti, Ustavni sud zapaža da su te odluke donesene na temelju odredbe stavka 1. članka 9. Zakona o eksproprijaciji. Naime, nadležna Općinska i Federal na uprava, kao i Vrhovni sud u upravnom sporu su ustvrdili da u apelantovom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz navedene zakonske odredbe da se, osim nekretnina koje su bile predmet eksproprijacije, od apelanta, na osnovi njegovog zahtjeva, ekspropriraju i ostale nekretnine. U postupku, u kojem je odlu či - vano o navedenom apelantovom zahtjevu, u svezi moguć no sti uporabe stambenog objekta i preostalog zemljišta je, prove deno vještačenje vještaka građevinske struke. Na temelju nalaza i mišljenja tog vještaka, drugih izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka Vrhovni sud i tijela uprave su ustvrdili da apelantu neće biti bitno pogoršana dosadašnja egzistencija u stambenom objektu, niti da je ispunjen bilo koji drugi uvjet iz navedene zakonske odredbe koji bi mogao predstavljati temelj za usvajanje apelantovog zahtjeva. 27. Međutim, Ustavni je sud, razmatrajući cjelokupnu dokumentaciju ovoga slučaja, dajući posebnu pozornost nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka građevinske struke, dr. Ibrahima Čačkovića, i vještaka u području geologije i hidrogeologije Envera Brkića, iskazao dvojbu u ispravnost navedenog zaključka Vrhovnog suda i tijela uprave do kojeg su oni došli na temelju ustvrđenog činjeničnog stanja. Naime, nalazima i mišljenjima navedenih vještaka, koji su vještačenje proveli za potrebe Općinskog suda u Tuzli u predmetu broj P-2155/99, je izraženo stajalište, između ostalog, da je izgradnja pristupnog puta i radnog platoa oko jame rudnika Mramor na parcelama tužitelja (odnosno apelanta), na način kako je izvedena, izazvala trajni poremećaj prirodnog režima površinskih i podzemnih voda Mramorskog potoka (preusmje - reno razlijevanje, spriječeno oticanje, produženo zadržavanje vode na parcelama, podizanje razine podzemnih voda i dr.) čiji su rezultat postupne, ali dugoročne štete na zemljištu i objektima tužitelja. Dakle, prema navedenim nalazima i mišljenjima, je evidentno da je izgradnjom pristupnog puta i prekidom površinskog kanala za odvod površinskih voda iz apelantovog dvorišta apelantova imovina, odnosno njegovi stambeni i pomoćni objekti, izložena stalnom plavljenju usljed pojačanih padavina. 28. Osim toga, činjenica da je granica eksproprijacijskog pojasa od apelantove kuće udaljena svega 4,30 m i da se projektirani put za pristup ulazu glavnog sloja nalazi na udaljenosti od 26,50 m nedvojbeno dovodi do zaključka da su apelant i članovi njegovog obiteljskog kućanstva svakodnevno izloženi buci teških strojeva i kamiona koji prolaze navedenim putem, kao i prašini i štetnim imisijama nastalim sagorije vanjem pogonskog goriva koje oni koriste. Imajući u vidu ove činjenice, Ustavni sud smatra da je, usljed navedenog stanja, na preostalom dijelu apelantovih nekretnina, za čiju eksproprija ciju nije usvojen zahtjev, ako ne onemogućena, a ono sigurno bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija, ili mu je onemogućena normalna uporaba preostalog dijela nekretnine, u smislu odredbe članka 9. stavak 1. Zakona o eksproprijaciji. Obzirom da ovakvo činjenično stanje ukazuje na povredu apelantovih ustavnih prava, Ustavni je sud našao uporište za preispitivanje činjenica koje su ustvrđene u upravnom postupku od nadležnih tijela uprave (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). 29. Ustavni sud ne može podržati stajalište koje je na osnovi ovako ustvrđenih činjenica donio Vrhovni sud u pobijanoj presudi prema kojem je apelant u slučaju da, zbog izvedbe radova na susjednim nekretninama, trpi materijalnu štetu ovlašten tražiti naknadu takve štete od korisnika eksproprijacije izvansudskim ili sudskim putem, podnošenjem tužbe redovitom, stvarno i mjesno nadležnom sudu. Naime, postojanje mogućnosti za nastupanje eventualne štete na apelantovim nekretninama u budućnosti, u tolikom opsegu, veoma je izvjesno usljed čega bi bila onemogućena ili bitno pogoršana apelantova dotadašnja egzistencija ili onemogućena normalna uporaba preostalog dijela nekretnine. Takva permanentna šteta, koja bi se izvjesno apelantu događala svake godine, možda i više puta, može biti temelj za potpunu eksproprijaciju preostalih apelantovih nekretnina. Ustavni sud smatra da bi se upućivanjem apelanta na obvezu da nakon svake tako pretrpljene štete podnosi tužbu nadležnom sudu za njezinu naknadu na njega prenio pretjeran i opsežan teret. 30. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da pobijane odluke, utemeljene na odredbi stavka 1. članka 9. Zakona o eksproprijaciji, kako su je primijenili Vrhovni sud i tijela uprave, ne ispunjavaju uvjete postavljenog načela zakonitosti koje zahtijeva članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 31. Na temelju izloženog Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konven ciju u slučaju kada u postupku eksproprijacije činjenice pred meta ukazuju da su ispunjeni zakonski uvjeti za ekspro prijaciju, osim ekspropriranih nekretnina, i preostalih apelan tovih nekretnina iako je nadležno tijelo uprave odbilo njegov zahtjev. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 542/04, rješavajući apelaciju Sabahete Beganović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 15, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine je donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kome je podnesena zbog toga što Opštinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Visokom da bez daqnjeg odgađawa donese odluku u predmetu broj P-82/90, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Visokom da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kome je podnesena zbog toga što Opštinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetima br. P-658/90 i O-294/87, te u dijelu u kome je podnesena zbog kršewa prava na zabranu podvrgavawa torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kome je podnesena usljed toga što Opština Visoko nije donijela odluku u razumnom roku u predmetu broj 03/5-364-26/89, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Herce go - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sabaheta Beganović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Kakwa podnijela je 24. juna i 23. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetima koji se vode na Opštinskom sudu u Visokom (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod br. P-82/90, P-658/90 i O-294/87 i u predmetu koji se vodi u Opštini Visoko pod brojem 03/5-364-26/89. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je 28. juna 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi na uvid predmetne sudske spise. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju, kao i predmetne sudske spise 7. jula 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda je dostavljen apelantkiwi 8. septembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je poslije smrti oca 1987. godine pokrenula ostavinski postupak pred Opštinskim sudom. Navedeni postupak se vodi pod brojem O-294/87 i prekinut je Rješenjem broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine zbog spora oko predmeta ostavine. Ostavinski postupak još nije završen. Osim toga, pokrenuta su dva parnička postupka pod br. P-82/90 i P-658/90, koji, takođe, nisu završeni. Prema stanju u spisu, proizilazi da je apelantkiwa tražila da se nastavi postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-82/90, ali ju je predsjednik Opštinskog suda dopisom broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine obavijestio da navedeni predmet nije pronađen u wihovoj arhivi. 7. Osim toga, iz spisa apelacije vidqivo je da apelantkiwa vodi i postupak od 1989. godine kod Opštine Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove, pod brojem 03/5-364-26/89, koji, takođe, još nije završen. Apelantkiwa ne daje detaqnije podatke u vezi sa postupkom koji se vodi pred Opštinom Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove osim što navodi da je nužno bilo pribaviti ugovor iz zemqišno-kwižne kancelarije pod brojem DN-31/45, ali je i taj predmet izgubljen. 8. Uvidom u predmetne sudske spise Opštinskog suda utvrđeno je sljedeće: Postupak pred Opštinskim sudom u predmetu P-658/90 9. Opštinskom sudu je 25. juna 1990. godine podnesena tužba radi utvrđivawa prava sopstveništva na nepokret nostima. Kao tužioci označeni su: Subha Mustajbegović rođ. Buza, Arifa Salčinović rođ. Buza, Muhamed Buza i Subha Beganović (kod posljednjeg imena radi se najvjerovatnije o štamparskoj greški, pa je apelantkiwino ime navedeno kao Subha umjesto Sabaheta). Tužioce je zastupao Zahid Hadžić, advokat iz Visokog. Kao tuženi označeni su: Omer Buza i Zakira Bojčić rođ. Buza. Navedeni predmet registrovan je pod brojem P-658/90. Na raspravi 2. aprila 1991. godine apelantkinju i ostale tužioce zastupao je advokat koji je u ime tužilaca izjavio da predlaže da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari dok se ne završi parnica koja se vodi u predmetu broj P-82/90 s tim da je sud napravio štamparsku grešku pa je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 napisao da se traži prekid postupka u predmetu broj P-80/90, umjesto u predmetu broj P-82/90, što je naknadno konstatovano u podnesku suda od 9. maja 2005. godine, koji je upućen Kancelariji disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Apelantkiwin punomoćnik je na navedenoj raspravi izjavio da ne traži pismeni otpravak rješewa o prekidu postupka, pa sud nije ni donosio posebno rješenje o prekidu postupka. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantkiwa tražila nastavak postupka za koji je predložila da se prekine osim podneska advokata od 27. juna 2005. godine, u kojem obavještava sud da mu je apelantkiwa otkazala punomoć za zastupanje u predmetu broj P-658/90, ali da mu nije jasno da li je punomoć otkazana i u ime ostalih tužilaca. Postupak pred Opštinskim sudom u predmetu broj O-294/87 10. Pred Opštinskim sudom je 7. februara 1990. godine održana rasprava u ostavinskom postupku koji se vodi pod brojem O-294/87, a koji se vodio nakon smrti ostavioca Muje Buza. Kao nasljednici u navedenom ostavinskom postupku učestvovali su: Omer Buza, Muhamed Buza, Arifa Buza, Subha Mustajbegović rođ. Buza, Sabaheta Beganović rođ. Buza (apelantkiwa), Zakira Bojčić rođ. Buza i Zekija Bulut rođ. Buza. Na ostavinskoj raspravi se pojavio spor o obimu zaostavštine poslije umrlog, te su nasljednici upućeni na parnicu, a sud je donio Rješenje o prekidu ostavinskog postupka broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine. Navedenim rješenjem o prekidu ostavinskog postupka nasljednici Subha Mustajbegović, Sabaheta Beganović (apelantkiwa), Arifa Buza i Muhamed Buza upućeni su na parnicu protiv nasljednika Omera Buza, Zakire Bojčić i Zekije Bulut radi utvrđivawa obima zaostavštine poslije umrlog Muje Buza i dokazivawa da im pripada iskqučivo pravo na nasljeđe poslije umrlog. Nakon toga Opštinski sud je donio Rješenje broj O-147/90 od 4. septembra 1995. godine kojim se prekida ostavinski postupak poslije umrlog Muje Buza zbog okolnosti uslovljenih ratnim stanjem s obzirom na to da su nasljednici nedostupni sudu, pa im sud nije mogao da dostavi pozive za raspravu. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantkiwa tražila da se nastavi ostavinski postupak u ovoj pravnoj stvari. U spisu samo postoji apelantkiwin zahtjev od 24. maja 2004. godine, kojim traži da joj se omogući da izvrši uvid u ovaj spis, u okviru kog se nalazi i zabilješka radnika suda da je apelantkiwi omogućeno da izvrši uvid u spis, te da su joj kopirana rješewa br. O-294/87 i O-147/90. Postupak pred Opštinskim sudom u predmetu broj P-82/90 (rekonstrukcija spisa) 11. U predmetnom sudskom spisu postoji zahtjev od 4. maja 2005. godine Kancelarije disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se traži informacija o stanju predmeta broj P-82/90, u kome se kao tužilac pojavquje Muhamed Buza i dr. sa tužbom radi poništewa ugovora o poklonu ili ustanovljewa protiv tuženog Omera Buza i Zakire Buza. Sudski službenik načinio je zabilješku u kojoj je konstatovao da je 24. januara 1990. godine Opštinskom sudu podnesena tužba tužioca Muhameda Buza i dr. protiv tuženog Omera Buza i Zakire Bojičić radi poništewa ugovora. Prema stanju u sudskom upisniku, 2. maja 1995. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut, a spis je arhiviran 26. aprila 2002. godine. Nakon toga predsjednik Opštinskog suda je donio Naredbu broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine kom je naložio rekonst rukciju-obnavljanje spisa broj P-82/90 s obzirom na to da je utvrđeno da je on izgubljen, a stranke požuruju da se nastavi postupak u navedenom predmetu. O naredbi za rekonstrukciju predmeta obaviještena je Kancelarija disciplinskog tužioca, te je predmetom, koji se nalazi u fazi rekons truk cije, zadužen novi sudija koji je od Kancelarije discipli nskog tužioca, 6. juna 2005. godine, tražio podatke o stran kama u postupku kako bi mogao da ih pozove. Kancelarija disciplinskog tužioca je 23. juna 2005. godine dostavila Opštinskom sudu podatke o strankama u predmetnom postupku. To su svi podaci koji mogu da se nađu u navedenom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Iako se apelantkiwa nije eksplicitno pozvala na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), iz navoda apelacije proizilazi da se apelantkiwa žali na povredu prava na pravično suđenje zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. Naime, apelantkiwa navodi da je došlo do povrede njenih ustavnih prava jer se ne završavaju postupci pred Opštinskim sudom, kao i da su neki spisi tog suda izgubljeni. Osim toga, apelantkiwa smatra da je, zbog navedenih postupaka (nedonošewa odluke u razumnom roku), izložena kontinuiranoj torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Apelantkiwa predlaže da Ustavni sud naloži Opštinskom sudu i Opštini Visoko da obezbijede uslove i dokumentaciju kako bi se okončali navedeni postupci, odnosno da Ustavni sud proglasi apelaciju osnovanom i da sam riješi navedene predmete, ili da to naloži Opštinskom sudu i Opštini Visoko. Apelantkiwa traži i da joj Ustavni sud dodijeli obeštećenje-kompenzaciju od 20.000 KM zbog pretrpljenog maltretirawa i tor ture do kojih je došlo zbog toga što se 15 godina odugovlače predmetni postupci, usljed čega joj je umrla sestra. b) Odgovor na apelaciju 13. Opštinski sud navodi da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine nakon čega je predmet arhiviran, te pošto je ustanovljeno da je spis izgubljen, predsjednik suda je 9. maja 2005. godine, nakon saznawa da predmeta nema, donio naredbu o rekonstrukciji. Osim toga, navodi se da je postupak u predmetu broj P-658/90 prekinut 2. aprila 1991. godine, na predlog punomoćnika tužilaca, tj. apelantkinje, te da stranke nisu iznijele predlog za nastavak postupka. Sud navodi da je apelantkiwa u apelaciji pogrešno navela da se ne dovršava postupak u predmetu broj O-297/87 u kome apelantkiwa nije stranka, te da zato dostavlja na uvid predmet broj O-294/87 u kome je apelantkiwa stranka. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03): Član 10 "Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na predmete br. P-658/90 i O-294/87, te u odnosu na navode u pogledu kršewa prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije 17. Prilikom ispitivawa dopustivosti ovog dijela apela - cije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: "Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud će prvo da ispita da li su apelantkiwini navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani u pogledu dužine trajawa postupka u predmetima Opštinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno uvidom u spise Opštinskog suda br. P-658/90 i O-294/87, Ustavni sud smatra da ono ukazuje da "predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava". Naime, u predmetu broj P-658/90 do prekida postupka došlo je 2. aprila 1991. godine, na apelantkiwin zahtjev, nakon čega ona više nije tražila nastavak predmetnog postupka. U drugom predmetu, broj O-294/87, postupak je prekinut zbog zakonom predviđenih okolnosti, koje se ogledaju u činjenici da je među nasljednicima nastao spor o obimu nasljeđa, te je stoga sud morao da prekine predmetni ostavinski postupak i nasljednike uputi da svoja prava utvrde u parničkom postupku. Nakon toga sud je 4. septembra 1995. godine donio još jedno rješenje o prekidu postupka do kog je došlo zbog ratnih djelovawa u Bosni i Hercegovini, čime je bila onemogućena komunikacija između suda i stranaka u postupku. Međutim, apelantkiwa nije podnijela zahtjev za nastavak tog postupka iako je od prestanka ratnih djelovawa, 14. decembra 1995. godine, do podnošewa apelacije prošlo skoro deset godina. 19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni sudski postupci ne završavaju zbog apelantkiwinog ponašawa (u jednom slučaju apelantkiwa je tražila prekid postupka, a u oba slučaja nije tražila nastavak prekinutih postupaka). S tim u vezi se naglašava da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i okončanje postupka u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Osim toga, Ustavni sud se poziva i na svoju Odluku broj AP 519/04 od 22. jula 2005. godine, gdje je, takođe, utvrđeno da se postupak ne okončava u razumnom roku zbog apelantovog ponašawa kao strane koja učestvuje u njemu. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se ni na koji način ne može da opravda tvrdwa da postoji kršenje ustavnih prava s obzirom na to da se predmetni sudski postupci ne završavaju usljed apelantkiwinog ponašawa, zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima fa cie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na predmete Opštinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. 20. Nakon ovoga, Ustavni sud će ispitati da li je predmetna apelacija očigledno (prima fa cie) neosnovana u odnosu na apelantkiwine navode da je došlo do kršewa prava na zabranu tor ture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije zbog toga što se predmetni postupci ne završavaju u razumnom roku. S tim u vezi naglašava se da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine naveo da tortura ili nehuman tretman mora da ima minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3 Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržina postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i pol, starosna uzrast i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, strana 65, stav 162). Osim toga, naglašava se da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoqni dokazi o nastalim povredama (vidi odluku bivšeg Doma za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH /97/34, Šqivo protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 10. septembra 1998. godine). Takođe, naglašava se i da podnosilac apelacije mora da dostavi bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku ombudsmana za qudska prava, predmet broj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109). 21. Iz navedenog obrazložewa proizilazi da se mora da dokaže da je postojao minimalan stepen jačine tor ture ili nehumanog tretmana ukoliko se poziva na član 3 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantkiwa samo navodi (bez predočavawa bilo kakvih dokaza) da je izložena torturi i nehumanom tretmanu usljed činjenice da se ne završavaju postupci koje je pokrenula pred Opštinskim sudom. Takvi navodi očigledno (prima fa cie) ne pokreću pitawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. 22. U smislu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno ( prima fa cie) neosnovana. Dopustivost apelacije u dijelu u kome se odnosi na postupak u Opštini Visoko broj 03/5-364-26/89 23. Prilikom ispitivawa dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu." 24. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će da koristi pravni lijek, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 25. U konkretnom slučaju nakon što u zakonskom roku nije donesena odluka o apelantkiwinom zahtjevu u predmetu broj 03/5-364-26/89, koji se vodi u Opštini Visoko, apelantkiwa je trebalo da, prema članu 243 Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), podnese žalbu nadležnom drugostepenom organu uprave, kao da je njen zahtjev odbijen. U tom slučaju, te ukoliko drugostepeni or gan uprave utvrdi da nisu opravdani razlozi zbog kojih prvostepeni or gan uprave nije donio rješenje u zakonom predviđenom roku, drugostepeni or gan uprave će, prema stanju spisa, sam riješiti predmet i donijeti svoje rješenje, ili će sam sprovesti upravni postupak i donijeti rješenje. Dakle, žalba iz člana 243 Zakona o upravnom postupku, kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku, predstavlja djelotvoran pravni lijek i on mora da se iscrpi prije podnošewa apelacije Ustavnom sudu. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpqivawa svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 26. U smislu odredbe člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na postupak pred Opštinskim sudom broj P-82/90 27. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantkiwa podnijela apelaciju 24. juna 2004. godine, trinaest dana nakon što je dobila dopis Opštinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine, kojim je obaviještena da Opštinski sud ne može da nađe njen predmet broj P-82/90. Dakle, 24. juna 2004. godine, kada je apelantkiwa podnijela apelaciju, bile su opravdane njene sumnje da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu da je tužba radi poništewa ugovora o poklonu podnesena 24. januara 1990. godine, da presuda još nije donesena, te da se najvjerovatnije neće ni donijeti u skorijoj budućnosti s obzirom na to da je sud obavještava da ne može da nađe njen predmet. 29. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 30. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantkiwa poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer odluka u predmetu broj P-82/90, koji se vodi povodom tužbe radi poništewa ugovora o poklonu pred Opštinskim sudom, još nije donesena iako je od podnošewa tužbe (24. januar 1990. godine) prošlo više od 15 godina. 31. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantkiwi da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugalije, broj 32082/98, ECHR 1999-IX ). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 33. Prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 34. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da postoje izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 35. Apelantkiwa smatra da se postupak koji se vodi radi poništewa ugovora o poklonu pred Opštinskim sudom u predmetu broj P-82/90 ne završava u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;" Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 37. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na tužbu radi poništewa ugovora o poklonu. Iz navedenog je vidqivo da se radi o imovini, tj. o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je stoga član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 38. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajawa postupka, počinje sa danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 39. U konkretnom slučaju postupak je počeo 24. januara 1990. godine, kada je podnesena tužba radi poništewa ugovora o poklonu. Međutim, pe riod koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još nije završen. Dakle, konstatuje se da postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u pe riod koji Ustavni sud treba da ispita. Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 40. Stadijum postupka, u kom se nalazio apelantkiwin predmet 14. decembra 1995. godine, bio je takav da je postupak prekinut 2. maja 1995. godine, te da je spis arhiviran 26. aprila 2002. godine. Kasnije, tj. 11. juna 2004. godine, Opštinski sud obavještava apelantkinju da ne može da nađe njen predmet, a u podnesku od 9. maja 2005. godine, koji Opštinski sud šalje Kancelariji disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, priznaje se da je apelantkiwinin predmet izgubljen, te se izdaje naredba o rekonstrukciji-obnovi spisa broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine. 41. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evrop skog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 42. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkret nog spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni i pravnih pitawa koja treba da riješi. U konkretnom slučaju složenost predmeta ne može da se procijeni s obzirom na to da je predmet izgubljen, a u spisu postoji samo informacija da se radilo o tužbi radi poništewa ugovora o poklonu, što je ma lo podataka da se donese zakqučak u pogledu složenosti predmeta. b) Ponašanje podnosioca apelacije 43. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslu - šanje u razumnom roku, kao i donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi, mu - ta tis mu tan dis, odluku bivše Evropske komisije za qudska prava br. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 44. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može detaqnije da ispita apelantkiwino ponašanje u postupku koji se vodio radi poništewa ugovora o poklonu pred Opštinskim sudom u predmetu broj P-82/90 s obzirom na to da je navedeni spis izgubljen. Ono što može da se zakquči na osnovu spisa broj P-82/90, koji se rekonstruiše, jeste da se apelantkiwa interesovala za svoj predmet, na što upućuje podnesak suda od 11. juna 2004. godine u kome se apelantkiwa obavještava da ne može da se nađe njen predmet, kao i naredba o rekonstrukciji od 9. maja 2005. godine, u kojoj se navodi da je rekonstrukcija potrebna zbog toga što stranke požuruju rješavanje ovog predmeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantkiwino ponašanje nije razlog što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. c) Ponašanje suda 45. Ustavni sud ponovo naglašava da ne može detaqnije da se ispita ni ponašanje Opštinskog suda u ovom predmetu s obzirom na to da je on izgubljen. Ono što može da se zakquči na osnovu stawa u spisu jeste da je predmet izgubljen iskqučivom krivicom Opštinskog suda. Naime, u infor maciji broj SU-VI-23-219/05 od 9. maja 2005. godine, koja je dostavljena Kancelariji disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, navodi se da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine, kao i da je arhiviran 26. aprila 2002. godine, od kada mu se gubi trag. Navedeni podaci ponavljaju se i u naredbi o rekonstrukciji spisa. Ustavni sud naglašava da su netačne tvrdnje Opštinskog suda, koje su iznesene u odgovoru na apelaciju, da je naredba o rekonstrukciji spisa izdata "nakon saznawa da je predmet izgubljen". Naime, iz navedenog moglo bi da se zakquči da je Osnovni sud izdao naredbu o rekonstrukciji odmah kad je saznao da je spis izgubljen, tj. 9. maja 2005. godine. Međutim, ta tvrdwa demantuje se upravo dopisom Opštinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine u kome se apelantkiwa obavještava da sud ne može da nađe njen predmet koji je zaveden pod poslovnim brojem P-82/90. Dakle, već 11. juna 2004. godine Opštinski sud je imao podatak da u njegovoj arhivi nema predmeta broj P-82/90, te s obzirom na to da se apelantkiwa interesovala za njega trebalo je tada donijeti naredbu o rekonstrukciji spisa, ne čekajući da prođe godina dana i da se apelantkiwa obrati Kancelariji disciplinskog tužioca, pa da se tek 9. maja 2005. godine donese naredba o rekonstrukciji predmetnog spisa. Činjenica je da je nakon naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa odmah zadužen sudija predmetom koji je u fazi rekonstrukcije, koji je 6. juna 2005. godine kontaktirao sa Kancelarijom disciplinskog tužioca tražeći adrese stranaka kako bi im mogao da uputi poziv. Međutim, te aktivnosti nisu dovoqne da bi opravdale ponašanje Opštinskog suda u periodu u kom nije donesena odluka u predmetu broj P-82/90, posebno kad se uzme u obzir da je spis izgubljen iskqučivom krivicom Opštinskog suda, te da je naredba o rekonstrukciji spisa donesena nakon godinu dana od kada je Opštinski sud prvi put došao do podataka da navedenog predmeta nema u njegovoj arhivi. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ponašanje Opštinskog suda razlog što navedeni predmet nije okončan u razumnom roku. Završna razmatrawa u pogledu dužine trajawa predmet nog postupka 46. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. Navedeni princip ističe i član 10 Zakona o parničkom postupku. 47. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni pe riod nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, uzimajući u obzir činjenice da postupak traje više od 15 godina i da još nije meritorno okončan, bez apelantkiwine krivice, te da je spis izgubljen greškom Opštinskog suda, kao i da je taj sud naredbu o rekonstrukciji izgubljenog spisa odgađao godinu dana od dana kad je saznao da predmetnog spisa nema u njegovoj arhivi, može da se zakquči da odluka u predmetu broj P-82/90 nije donesena u razumnom roku krivicom Opštinskog suda. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelantkiwa traži da joj Ustavni sud dodijeli 20.000 KM kao kompenzaciju zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu samo u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio je povredu prava na suđenje u razumnom roku i naložio donošenje odluke bez daqnjeg odgađawa, te, stoga, smatra da utvrđena povreda i naložene mjere predstavljaju dovoqnu satisfakciju. VIII. Zakqučak 50. Nesporne činjenice da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni pe riod nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponašanje podnosioca apelacije nije uzrok što postupak toliko traje, a na drugoj strani kod Opštinskog suda postoje očiti propusti zbog gubljewa predmetnog sudskog spisa, te odgađawa da se donese naredba o rekonstrukciji predmetnog spisa, dovoqne su Ustavnom sudu da zakquči da je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 51. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 542/04, rješavajući apelaciju Sabahete Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 16. stav 2. i stav 4.tačka 15., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-82/90, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Bega nović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u pred metima br. P-658/90 i O-294/87, te u dijelu u kojem je podne sena zbog kršenja prava na zabranu podvrgavanja torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena usljed toga što Općina Visoko nije donijela odluku u razumnom roku u predmetu broj 03/5-364-26/89, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sabaheta Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja podnijela je 24. juna i 23. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima koji se vode na Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-82/90, P-658/90 i O-294/87 i u predmetu koji se vodi u Općini Visoko pod brojem 03/5-364-26/89. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 28. juna 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi na uvid predmetne sudske spise. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju, kao i predmetne sudske spise 7. jula 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantici 8. septembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je poslije smrti oca 1987. godine pokrenula ostavinski postupak pred Općinskim sudom. Navedeni postupak se vodi pod brojem O-294/87 i prekinut je Rješenjem broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine zbog spora oko predmeta nasljedstva. Ostavinski postupak još nije završen. Osim toga, pokrenuta su dva parnična postupka pod br. P-82/90 i P-658/90, koji, također, nisu završeni. Prema stanju u spisu, proizlazi da je apelantica tražila da se nastavi postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-82/90, ali ju je predsjednik Općinskog suda dopisom broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine obavijestio da navedeni predmet nije pronađen u njihovoj arhivi. 7. Osim toga, iz spisa apelacije vidljivo je da apelantica vodi i postupak od 1989. godine kod Općine Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove, pod brojem 03/5-364-26/89, koji, također, još nije završen. Apelantica ne daje detaljnije podatke u vezi sa postupkom koji se vodi pred Općinom Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove osim što navodi da je nužno bilo pribaviti ugovor iz zemljišno-knjižnog ureda pod brojem DN-31/45, ali je i taj predmet izgubljen. 8. Uvidom u predmetne sudske spise Općinskog suda utvrđeno je sljedeće: Postupak pred Općinskim sudom u predmetu P-658/90 9. Općinskom sudu je 25. juna 1990. godine podnesena tužba radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Kao tužioci označeni su: Subha Mustajbegović rođ. Buza, Arifa Salčinović rođ. Buza, Muhamed Buza i Subha Beganović (kod posljednjeg imena radi se najvjerovatnije o štamparskoj greški, pa je apelanticino ime navedeno kao Subha umjesto Sabaheta). Tužioce je zastupao Zahid Hadžić, advokat iz Visokog. Kao tuženi označeni su: Omer Buza i Zakira Bojčić rođ. Buza. Navedeni predmet registriran je pod brojem P-658/90. Na raspravi 2. aprila 1991. godine apelanticu i ostale tužioce zastupao je advokat koji je u ime tužilaca izjavio da predlaže da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari dok se ne završi parnica koja se vodi u predmetu broj P-82/90 s tim da je sud napravio štamparsku grešku pa je napisao da se traži prekid postupka u predmetu broj P-80/90, umjesto u predmetu broj P-82/90, što je naknadno konstatirano u podnesku suda od 9. maja 2005. godine, koji je upućen Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine. Apelanticin opunomoćenik je na navedenoj raspravi izjavio da ne traži pismeni otpravak rješenja o prekidu postupka, pa sud nije ni donosio posebno rješenje o prekidu postupka. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila nastavak postupka za koji je predložila da se prekine osim podneska advokata od 27. juna 2005. godine, u kome obavještava sud da mu je apelantica otkazala punomoć za zastupanje u predmetu broj P-658/90, ali da mu nije jasno da li je punomoć otkazana i u ime ostalih tužilaca. Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj O-294/87 10. Pred Općinskim sudom je 7. februara 1990. godine održana rasprava u ostavinskom postupku koji se vodi pod brojem O-294/87, a koji se vodio nakon smrti ostavioca Muje Buza. Kao nasljednici u navedenom ostavinskom postupku učestvovali su: Omer Buza, Muhamed Buza, Arifa Buza, Subha Mustajbegović rođ. Buza, Sabaheta Beganović rođ. Buza (apelantica), Zakira Bojčić rođ. Buza i Zekija Bulut rođ. Buza. Na ostavinskoj raspravi se pojavio spor o obimu zaostavštine poslije umrlog, te su nasljednici upućeni na parnicu, a sud je donio Rješenje o prekidu ostavinskog postupka broj O-294/87 od 7. februara 1990. godine. Navedenim rješenjem o prekidu ostavinskog postupka nasljednici Subha Mustajbegović, Sabaheta Beganović (apelantica), Arifa Buza i Muhamed Buza upućeni su na parnicu protiv nasljednika Omera Buza, Zakire Bojčić i Zekije Bulut radi utvrđivanja obima zaostavštine poslije umrlog Muje Buza i dokazivanja da im pripada isključivo pravo na naslijeđe poslije umrlog. Nakon toga Općinski sud je donio Rješenje broj O-147/90 od 4. septembra 1995. godine kojim se prekida ostavinski postupak poslije umrlog Muje Buza zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem s obzirom na to da su nasljednici nedostupni sudu, pa im sud nije mogao dostaviti pozive za raspravu. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila da se nastavi ostavinski postupak u ovoj pravnoj stvari. U spisu samo postoji apelanticin zahtjev od 24. maja 2004. godine, kojim traži da joj se omogući da izvrši uvid u ovaj spis, u okviru kog se nalazi i zabilješka radnika suda da je apelantici omogućeno da izvrši uvid u spis, te da su joj kopirana rješenja br. O-294/87 i O-147/90. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 (rekonstrukcija spisa) 11. U predmetnom sudskom spisu postoji zahtjev od 4. maja 2005. godine Ureda disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se traži informacija o stanju predmeta broj P-82/90, u kojem se kao tužilac pojavljuje Muhamed Buza i dr. sa tužbom radi poništenja ugovora o daru ili ustanovljenja protiv tuženog Omera Buza i Zakire Buza. Sudski službenik načinio je zabilješku u kojoj je konstatirao da je 24. januara 1990. godine Općinskom sudu podnesena tužba tužioca Muhameda Buza i dr. protiv tuženog Omera Buza i Zakire Bojičić radi poništenja ugovora. Prema stanju u sudskom upisniku, 2. maja 1995. godine, postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut, a spis je arhiviran 26. aprila 2002. godine. Nakon toga predsjednik Općinskog suda je donio Naredbu broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine kojom je naložio rekonstrukciju-obnavljanje spisa broj P-82/90 s obzirom na to da je utvrđeno da je on izgubljen, a stranke požuruju da se nastavi postupak u navedenom predmetu. O naredbi za rekonstrukciju predmeta obaviješten je Ured disciplinskog tužioca, te je predmetom, koji se nalazi u fazi rekonstrukcije, zadužen novi sudija koji je od Ureda disciplinskog tužioca, 6. juna 2005. godine, tražio podatke o strankama u postupku kako bi ih mogao pozvati. Ured disciplinskog tužioca je 23. juna 2005. godine dostavio Općinskom sudu podatke o strankama u predmetnom postupku. To su svi podaci koji se mogu naći u navedenom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Iako se apelantica nije eksplicitno pozvala na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Naime, apelantica navodi da je došlo do povrede njenih ustavnih prava jer se ne završavaju postupci pred Općinskim sudom, kao i da su neki spisi tog suda izgubljeni. Osim toga, apelantica smatra da je, zbog navedenih postupaka (nedonošenja odluke u razumnom roku), izložena kontinuiranoj torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelantica predlaže da Ustavni sud naloži Općinskom sudu i Općini Visoko da osiguraju uvjete i dokumentaciju kako bi se okončali navedeni postupci, odnosno da Ustavni sud proglasi apelaciju osnovanom i da sam riješi navedene predmete, ili da to naloži Općinskom sudu i Općini Visoko. Apelantica traži i da joj Ustavni sud dodijeli obeštećenje-kompenzaciju od 20.000 KM zbog pretrpljenog maltretiranja i tor ture do kojih je došlo zbog toga što se 15 godina odugovlače predmetni postupci, usljed čega joj je umrla sestra. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud navodi da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine nakon čega je predmet arhiviran, te pošto je ustanovljeno da je spis izgubljen, predsjednik suda je 9. maja 2005. godine, nakon saznanja da predmeta nema, donio naredbu o rekonstrukciji. Osim toga, navodi se da je postupak u predmetu broj P-658/90 prekinut 2. aprila 1991. godine, na prijedlog opunomoćenika tužilaca, tj. apelantice, te da stranke nisu iznijele prijedlog za nastavak postupka. Sud navodi da je apelantica u apelaciji pogrešno navela da se ne dovršava postupak u predmetu broj O-297/87 u kojem apelantica nije stranka, te da zato dostavlja na uvid predmet broj O-294/87 u kome je apelantica stranka. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03): Član 10. "Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na predmete br. P-658/90 i O-294/87, te u odnosu na navode u pogledu kršenja prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije 17. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa - cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud će prvo ispitati da li su apelanticini navodi očigledno (prima fa cie) neosnovani u pogledu dužine trajanja postupka u predmetima Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. Imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno uvidom u spise Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87, Ustavni sud smatra da ono ukazuje da "predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava". Naime, u predmetu broj P-658/90 do prekida postupka došlo je 2. aprila 1991. godine, na apelanticin zahtjev, nakon čega ona više nije tražila nastavak predmetnog postupka. U drugom predmetu, broj O-294/87, postupak je prekinut zbog zakonom predviđenih okolnosti, koje se ogledaju u činjenici da je među nasljednicima nastao spor o obimu naslijeđa, te je stoga sud morao prekinuti predmetni ostavinski postupak i nasljednike uputiti da svoja prava utvrde u parničnom postupku. Nakon toga sud je 4. septembra 1995. godine donio još jedno rješenje o prekidu postupka do kog je došlo zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, čime je bila onemogućena komunikacija između suda i stranaka u postupku. Međutim, apelantica nije podnijela zahtjev za nastavak tog postupka iako je od prestanka ratnih djelovanja, 14. decembra 1995. godine, do podnošenja apelacije prošlo skoro deset godina. 19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni sudski postupci ne završavaju zbog apelanticinog ponašanja (u jednom slučaju apelantica je tražila prekid postupka, a u oba slučaja nije tražila nastavak prekinutih postupaka). S tim u vezi se naglašava da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i okončanje postupka u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Osim toga, Ustavni sud se poziva i na svoju Odluku broj AP 519/04 od 22. jula 2005. godine, gdje je, također, utvrđeno da se postupak ne okončava u razumnom roku zbog apelantovog ponašanja kao strane koja učestvuje u njemu. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje ukazuje da se ni na koji način ne može opravdati tvrdnja da postoji kršenje ustavnih prava s obzirom na to da se predmetni sudski postupci ne završavaju usljed apelanticinog ponašanja, zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima fa cie) neosnovana u dijelu koji se odnosi na predmete Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. 20. Nakon ovoga, Ustavni sud će ispitati da li je predmetna apelacija očigledno (prima fa cie) neosnovana u odnosu na apelanticine navode da je došlo do kršenja prava na zabranu tor - ture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zbog toga što se predmetni postupci ne završavaju u razumnom roku. S tim u vezi naglašava se da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 81/04 od 28. januara 2005. godine naveo da tortura ili nehuman tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je po prirodi stvari relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25., strana 65., stav 162.). Osim toga, naglašava se da određeni nivo patnje postoji kada se predoče dovoljni dokazi o nastalim povredama (vidi odluku bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 10. septembra 1998. godine). Također, naglašava se i da podnosilac apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 6. aprila 1998. godine, stav 109.). 21. Iz navedenog obrazloženja proizlazi da se mora dokazati da je postojao minimalan stepen jačine tor ture ili nehumanog tretmana ukoliko se poziva na član 3. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica samo navodi (bez predočavanja bilo kakvih dokaza) da je izložena torturi i nehumanom tretmanu usljed činjenice da se ne završavaju postupci koje je pokrenula pred Općinskim sudom. Takvi navodi očigledno (prima fa cie) ne pokreću pitanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. 22. U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima fa cie) neosnovana. Dopustivost apelacije u dijelu u kojem se odnosi na postupak u Općini Visoko broj 03/5-364-26/89 23. Prilikom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu." 24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 25. U konkretnom slučaju nakon što u zakonskom roku nije donesena odluka o apelanticinom zahtjevu u predmetu broj 03/5-364-26/89, koji se vodi u Općini Visoko, apelantica je trebalo da, prema članu 243. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), podnese žalbu nadležnom drugostepenom organu uprave, kao da je njen zahtjev odbijen. U tom slučaju, te ukoliko drugostepeni or gan uprave utvrdi da nisu opravdani razlozi zbog kojih prvostepeni or gan uprave nije donio rješenje u zakonom predviđenom roku, drugostepeni or gan uprave će, prema stanju spisa, sam riješiti predmet i donijeti svoje rješenje, ili će sam provesti upravni postupak i donijeti rješenje. Dakle, žalba iz člana 243. Zakona o upravnom postupku, kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku, predstavlja djelotvoran pravni lijek i on se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 26. U smislu odredbe člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na postupak pred Općinskim sudom broj P-82/90 27. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica podnijela apelaciju 24. juna 2004. godine, trinaest dana nakon što je dobila dopis Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine, kojim je obaviještena da Općinski sud ne može da nađe njen predmet broj P-82/90. Dakle, 24. juna 2004. godine, kada je apelantica podnijela apelaciju, bile su opravdane njene sumnje da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebno kada se ima u vidu da je tužba radi poništenja ugovora o daru podnesena 24. januara 1990. godine, da presuda još nije donesena, te da se najvjerovatnije neće ni donijeti u skorijoj budućnosti s obzirom na to da je sud obavještava da ne može naći njen predmet. 29. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 30. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer odluka u predmetu broj P-82/90, koji se vodi povodom tužbe radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom, još nije donesena iako je od podnošenja tužbe (24. januar 1990. godine) prošlo više od 15 godina. 31. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.). 33. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 34. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir da postoje izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 35. Apelantica smatra da se postupak koji se vodi radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 ne završava u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;" Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 37. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na tužbu radi poništenja ugovora o daru. Iz navedenog je vidljivo da se radi o imovini, tj. o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je stoga član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Pe riod koji se uzima u obzir 38. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da pe riod koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 39. U konkretnom slučaju postupak je počeo 24. januara 1990. godine, kada je podnesena tužba radi poništenja ugovora o daru. Međutim, pe riod koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još nije završen. Dakle, konstatira se da postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u pe riod koji Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 40. Stadij postupka, u kom se nalazio apelanticin predmet 14. decembra 1995. godine, bio je takav da je postupak prekinut 2. maja 1995. godine, te da je spis arhiviran 26. aprila 2002. godine. Kasnije, tj. 11. juna 2004. godine, Općinski sud obavještava apelanticu da ne može naći njen predmet, a u podnesku od 9. maja 2005. godine, koji Općinski sud šalje Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, priznaje se da je apelanticin predmet izgubljen, te se izdaje naredba o rekonstrukciji-obnovi spisa broj V-P-82/90 od 9. maja 2005. godine. 41. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebno se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30.; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24.). a) Složenost predmeta 42. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju složenost predmeta se ne može procijeniti s obzirom na to da je predmet izgubljen, a u spisu postoji samo informacija da se radilo o tužbi radi poništenja ugovora o daru, što je malo podataka za donošenje zaključka u pogledu složenosti predmeta. b) Ponašanje podnosioca apelacije 43. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, mu ta tis mu tan dis, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava br. 11541/85, 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 44. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može detaljnije ispitati apelanticino ponašanje u postupku koji se vodio radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 s obzirom na to da je navedeni spis izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju spisa broj P-82/90, koji se rekonstruira, jeste da se apelantica interesirala za svoj predmet, na što upućuje podnesak suda od 11. juna 2004. godine u kome se apelantica obavještava da se ne može naći njen predmet, kao i naredba o rekonstrukciji od 9. maja 2005. godine, u kojoj se navodi da je rekonstrukcija potrebna zbog toga što stranke požuruju rješavanje ovog predmeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelanticino ponašanje nije razlog što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. c) Ponašanje suda 45. Ustavni sud ponovo naglašava da se ne može detaljnije ispitati ni ponašanje Općinskog suda u ovom predmetu s obzirom na to da je on izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju stanja u spisu jeste da je predmet izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda. Naime, u informaciji broj SU-VI-23-219/05 od 9. maja 2005. godine, koja je dostavljena Uredu disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, navodi se da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. maja 1995. godine, kao i da je arhiviran 26. aprila 2002. godine, od kada mu se gubi trag. Navedeni podaci ponavljaju se i u naredbi o rekonstrukciji spisa. Ustavni sud naglašava da su netačne tvrdnje Općinskog suda, koje su iznesene u odgovoru na apelaciju, da je naredba o rekonstrukciji spisa izdata "nakon saznanja da je predmet izgubljen". Naime, iz navedenog moglo bi se zaključiti da je Osnovni sud izdao naredbu o rekonstrukciji odmah kad je saznao da je spis izgubljen, tj. 9. maja 2005. godine. Međutim, ta tvrdnja demantira se upravo dopisom Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. juna 2004. godine u kome se apelantica obavještava da sud ne može naći njen predmet koji je zaveden pod poslovnim brojem P-82/90. Dakle, već 11. juna 2004. godine Općinski sud je imao podatak da u njegovoj arhivi nema predmeta broj P-82/90, te s obzirom na to da se apelantica interesirala za njega trebalo je tada donijeti naredbu o rekonstrukciji spisa, ne čekajući da prođe godina dana i da se apelantica obrati Uredu disciplinskog tužioca, pa da se tek 9. maja 2005. godine donese naredba o rekonstrukciji predmetnog spisa. Činjenica je da je nakon naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa odmah zadužen sudija predmetom koji je u fazi rekonstrukcije, koji je 6. juna 2005. godine kontaktirao sa Uredom disciplinskog tužioca tražeći adrese stranaka kako bi im mogao uputiti poziv. Međutim, te aktivnosti nisu dovoljne da bi opravdale ponašanje Općinskog suda u periodu u kom nije donesena odluka u predmetu broj P-82/90, posebno kad se uzme u obzir da je spis izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda, te da je naredba o rekonstrukciji spisa donesena nakon godinu dana od kada je Općinski sud prvi put došao do podataka da navedenog predmeta nema u njegovoj arhivi. Prema tome, Ustavni sud smatra da je ponašanje Općinskog suda razlog što navedeni predmet nije okončan u razumnom roku. Završna razmatranja u pogledu dužine trajanja predmetnog postupka 46. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sistem. Navedeni princip ističe i član 10. Zakona o parničnom postupku. 47. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni pe riod nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, uzimajući u obzir činjenice da postupak traje više od 15 godina i da još nije meritorno okončan, bez apelanticine krivice, te da je spis izgubljen greškom Općinskog suda, kao i da je taj sud naredbu o rekonstrukciji izgubljenog spisa odgađao godinu dana od dana kad je saznao da predmetnog spisa nema u njegovoj arhivi, može se zaključiti da odluka u predmetu broj P-82/90 nije donesena u razumnom roku krivicom Općinskog suda. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelantica traži da joj Ustavni sud dodijeli 20.000 KM kao kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu samo u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Ustavni sud u konkretnom slučaju utvrdio je povredu prava na suđenje u razumnom roku i naložio donošenje odluke bez daljeg odgađanja, te, stoga, smatra da utvrđena povreda i naložene mjere predstavljaju dovoljnu satisfakciju. VIII. Zaključak 50. Nesporne činjenice da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantni pe riod nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponašanje podnosioca apelacije nije uzrok što postupak toliko traje, a na drugoj strani kod Općinskog suda postoje očiti propusti zbog gubljenja predmetnog sudskog spisa, te odgađanja donošenja naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa, dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 542/04, rješavajući apelaciju Sabahete Beganović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2., članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 15., članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj P-82/90, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Visokom da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena zbog toga što Općinski sud u Visokom nije donio odluku u razumnom roku u predmetima br. P-658/90 i O-294/87, te u dijelu u kojem je podnesena zbog kršenja prava na zabranu podvrgavanja torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je bjelodano (prima fa cie) neutemeljena. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabahete Beganović u dijelu u kojem je podnesena usljed toga što Općina Visoko nije donijela odluku u razumnom roku u predmetu broj 03/5-364-26/89, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sabaheta Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja je podnijela 24. lipnja i 23. kolovoza 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima koji se vode na Općinskom sudu u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod br. P-82/90, P-658/90 i O-294/87 i u predmetu koji se vodi u Općini Visoko pod brojem 03/5-364-26/89. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatraženo 28. lipnja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju, kao i da dostavi na uvid predmetne sudske spise. 3. Općinski je sud dostavio odgovor na apelaciju, kao i predmetne sudske spise 7. srpnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog je suda dostavljen apelantici 8. rujna 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je poslije smrti oca 1987. godine pokrenula ostavinski postupak pred Općinskim sudom. Navedeni se postupak vodi pod brojem O-294/87 i prekinut je Rješenjem broj O-294/87 od 7. veljače 1990. godine zbog spora oko predmeta nasljedstva. Ostavinski postupak još nije završen. Osim toga, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 pokrenuta su dva parnična postupka pod br. P-82/90 i P-658/90, koji, također, nisu završeni. Prema stanju u spisu, proizlazi da je apelantica tražila da se nastavi postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-82/90, ali ju je predsjednik Općinskog suda dopisom broj SU-VI-23-310/04 od 11. lipnja 2004. godine obavijestio da navedeni predmet nije pronađen u njihovoj arhivi. 7. Osim toga, iz spisa je apelacije vidljivo da apelantica vodi i postupak od 1989. godine kod Općine Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove, pod brojem 03/5-364-26/89, koji, također, još nije završen. Apelantica ne daje detaljnije podatke u svezi postupka koji se vodi pred Općinom Visoko-Služba za imovinsko-pravne poslove osim što navodi da je bilo nužno pribaviti ugovor iz zemljišno-knjižnog ureda pod brojem DN-31/45, ali je i taj predmet izgubljen. 8. Uvidom u predmetne sudske spise Općinskog je suda ustvrđeno sljedeće: Postupak pred Općinskim sudom u predmetu P-658/90 9. Općinskom je sudu 25. lipnja 1990. godine podnesena tužba radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama. Kao tužitelji su označeni: Subha Mustajbegović rođ. Buza, Arifa Salčinović rođ. Buza, Muhamed Buza i Subha Beganović (kod posljednjeg imena radi se najvjerojatnije o tiskarskoj greški, pa je apelantičino ime navedeno kao Subha umjesto Sabaheta). Tužitelje je zastupao Zahid Hadžić, odvjetnik iz Visokog. Kao tuženi su označeni: Omer Buza i Zakira Bojčić rođ. Buza. Navedeni je predmet registriran pod brojem P-658/90. Na raspravi 2. travnja 1991. godine apelanticu i ostale tužitelje je zastupao odvjetnik koji je u ime tužitelja izjavio da predlaže da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari dok se ne završi parnica koja se vodi u predmetu broj P-82/90 s tim da je sud napravio tiskarsku grešku pa je napisao da se traži prekid postupka u predmetu broj P-80/90, umjesto u predmetu broj P-82/90, što je naknadno konstatirano u podnesku suda od 9. svibnja 2005. godine, koji je upućen Uredu disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine. Apelantičin je opunomoćenik na navedenoj raspravi izjavio da ne traži pismeni otpravak rješenja o prekidu postupka, pa sud nije ni donosio posebno rješenje o prekidu postupka. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila nastavak postupka za koji je predložila da se prekine osim podneska odvjetnika od 27. lipnja 2005. godine, u kojem obavještava sud da mu je apelantica otkazala punomoć za zastupanje u predmetu broj P-658/90, ali da mu nije jasno je li punomoć otkazana i u ime ostalih tužitelja. Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj O-294/87 10. Pred Općinskim je sudom 7. veljače 1990. godine održana rasprava u ostavinskom postupku koji se vodi pod brojem O-294/87, a koji se vodio nakon smrti ostavitelja Muje Buza. Kao nasljednici u navedenom ostavinskom su postupku sudjelovali: Omer Buza, Muhamed Buza, Arifa Buza, Subha Mustajbegović rođ. Buza, Sabaheta Beganović rođ. Buza (apelantica), Zakira Bojčić rođ. Buza i Zekija Bulut rođ. Buza. Na ostavinskoj se raspravi pojavio spor o opsegu nasljedstva poslije umrlog, te su nasljednici upućeni na parnicu, a sud je donio Rješenje o prekidu ostavinskog postupka broj O-294/87 od 7. veljače 1990. godine. Navedenim rješenjem o prekidu ostavinskog postupka nasljednici Subha Mustajbegović, Sabaheta Beganović (apelantica), Arifa Buza i Muhamed Buza su upućeni na parnicu protiv nasljednika Omera Buza, Zakire Bojčić i Zekije Bulut radi utvrđivanja opsega nasljedstva poslije umrlog Muje Buza i dokazivanja da im pripada isključivo pravo na naslijeđe poslije umrlog. Nakon toga Općinski je sud donio Rješenje broj O-147/90 od 4. rujna 1995. godine kojim se prekida ostavinski postupak poslije umrlog Muje Buza zbog okolnosti uvjetovanih ratnim stanjem obzirom da su nasljednici nedostupni sudu, pa im sud nije mogao dostaviti pozive za raspravu. U predmetnom sudskom spisu nema dokaza da je apelantica tražila da se nastavi ostavinski postupak u ovoj pravnoj stvari. U spisu samo postoji apelantičin zahtjev od 24. svibnja 2004. godine, kojim traži da joj se omogući uvid u ovaj spis, u okviru kojeg se nalazi i zabilješka djelatnika suda da je apelantici omogućen uvid u spis, te da su joj kopirana rješenja br. O-294/87 i O-147/90. Postupak pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 (rekonstrukcija spisa) 11. U predmetnom sudskom spisu postoji zahtjev od 4. svibnja 2005. godine Ureda disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se traži informacija o stanju predmeta broj P-82/90, u kojem se kao tužitelj pojavljuje Muhamed Buza i dr. sa tužbom radi poništenja ugovora o daru ili ustanovljenja protiv tuženog Omera Buza i Zakire Buza. Sudski je službenik načinio zabilješku u kojoj je konstatirao da je 24. siječnja 1990. godine Općinskom sudu podnesena tužba tužitelja Muhameda Buza i dr. protiv tuženog Omera Buza i Zakire Bojičić radi poništenja ugovora. Prema stanju u sudskom upisniku, 2. svibnja 1995. godine, postupak u ovoj pravnoj je stvari prekinut, a spis je arhiviran 26. travnja 2002. godine. Nakon toga predsjednik Općinskog je suda donio Naredbu broj V-P-82/90 od 9. svibnja 2005. godine kojom je naložio rekonstrukciju-obnavljanje spisa broj P-82/90 obzirom da je ustvrđeno da je on izgubljen, a stranke požuruju da se nastavi postupak u navedenom predmetu. O naredbi za rekonstrukciju predmeta je obaviješten Ured disciplinskog tužitelja, te je predmetom, koji se nalazi u fazi rekonstrukcije, zadužen novi sudac koji je od Ureda disciplinskog tužitelja, 6. lipnja 2005. godine, tražio podatke o strankama u postupku kako bi mogao pozvati ih. Ured discip lin skog je tužitelja 23. lipnja 2005. godine dostavio Općinskom sudu podatke o strankama u predmetnom postupku. To su svi podaci koji se mogu naći u navedenom sudskom spisu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Iako se apelantica nije eksplicitno pozvala na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), iz navoda apelacije proizlazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Naime, apelantica navodi da je došlo do povrede njezinih ustavnih prava jer se ne završavaju postupci pred Općinskim sudom, kao i da su neki spisi tog suda izgubljeni. Osim toga, apelantica smatra da je, zbog navedenih postupaka (nedonošenja odluke u razumnom roku), izložena kontinuiranoj torturi ili nehumanom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Apelantica predlaže da Ustavni sud naloži Općinskom sudu i Općini Visoko da osiguraju uvjete i dokumentaciju kako bi se okončali navedeni postupci, odnosno da Ustavni sud proglasi apelaciju utemeljenom i da sam riješi navedene predmete, ili da to naloži Općinskom sudu i Općini Visoko. Apelantica traži i da joj Ustavni sud dodijeli obeštećenje-kompenzaciju od 20.000 KM zbog pretrpljenog maltretiranja i tor ture do kojih je došlo zbog toga što se 15 godina odugovlače predmetni postupci, usljed čega joj je umrla sestra. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud navodi da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. svibnja 1995. godine nakon čega je predmet arhiviran, te pošto je ustanovljeno da je spis izgubljen, predsjednik je suda 9. svibnja 2005. godine, nakon saznanja da predmeta nema, donio naredbu o rekonstrukciji. Osim toga, navodi se da je postupak u predmetu broj P-658/90 prekinut 2. travnja 1991. godine, na prijedlog opunomoćenika tužitelja, tj. apelantice, te da stranke nisu iznijele prijedlog za nastavak postupka. Sud navodi da je apelantica u apelaciji pogrešno navela da se ne dovršava postupak u predmetu broj O-297/87 u kojem apelantica nije stranka, te da zato dostavlja na uvid predmet broj O-294/87 u kojem je apelantica stranka. V. Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03): Članak 10. "Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na predmete br. P-658/90 i O-294/87, te u odnosu na navode glede kršenja prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije 17. Prigodom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao bjelodano (prima fa - cie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 18. Ustavni sud će prvo ispitati jesu li apelantičini navodi bjelodano (prima fa cie) neutemeljeni glede duljine trajanja postupka u predmetima Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. Imajući u vidu činjenično stanje koje je ustvrđeno uvidom u spise Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87, Ustavni sud smatra da ono ukazuje da "predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava". Naime, u predmetu broj P-658/90 do prekida je postupka došlo 2. travnja 1991. godine, na apelantičin zahtjev, nakon čega ona više nije tražila nastavak predmetnog postupka. U drugom predmetu, broj O-294/87, postupak je prekinut zbog zakonom predviđenih okolnosti, koje se ogledaju u činjenici da je među nasljednicima nastao spor o opsegu naslijeđa, te je stoga sud morao prekinuti predmetni ostavinski postupak i nasljednike uputiti da svoja prava ustvrde u parničnom postupku. Nakon toga je sud 4. rujna 1995. godine donio još jedno rješenje o prekidu postupka do kojeg je došlo zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, čime je bila onemogućena komunikacija između suda i stranaka u postupku. Međutim, apelantica nije podnijela zahtjev za nastavak tog postupka iako je od prestanka ratnih djelovanja, 14. prosinca 1995. godine, do podnošenja apelacije prošlo skoro deset godina. 19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni sudski postupci ne završavaju zbog apelantičinog ponašanja (u jednom slučaju apelantica je tražila prekid postupka, a u oba slučaja nije tražila nastavak prekinutih postupaka). U svezi toga se naglašava da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i okončanje postupka u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). Osim toga, Ustavni se sud poziva i na svoju Odluku broj AP 519/04 od 22. srpnja 2005. godine, gdje je, također, ustvrđeno da se postupak ne okončava u razumnom roku zbog apelantovog ponašanja kao strane koja sudjeluje u njemu. Prema tomu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ustvrđeno činjenično stanje ukazuje da se ni na koji način ne može opravdati tvrdnja da postoji kršenje ustavnih prava obzirom da se predmetni sudski postupci ne završavaju usljed apelantičinog ponašanja, zbog čega je predmetna apelacija bjelodano (prima fa cie) neutemeljena u dijelu koji se odnosi na predmete Općinskog suda br. P-658/90 i O-294/87. 20. Nakon ovoga, Ustavni će sud ispitati je li predmetna apelacija bjelodano (prima fa cie) neutemeljena u odnosu na apelantičine navode da je došlo do kršenja prava na zabranu tor - ture, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije zbog toga što se predmetni postupci ne završavaju u razumnom roku. U svezi toga se naglašava da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 81/04 od 28. siječnja 2005. godine naveo da tortura ili nehuman tretman mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir članka 3. Europske konvencije. Procjena ovog je minimuma po prirodi stvari relativna. Ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi presudu Europs kog suda za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljev stva, od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25., strana 65., stavak 162). Osim toga se naglašava da određena razina patnje postoji kada se predoče dostatni dokazi o nastalim povredama (vidi odluku bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu broj CH/97/34, Šljivo protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 10. rujna 1998. godine). Također se naglašava i da podnositelj apelacije mora dostaviti bar neke elemente dokaza koji se odnose na navodno nehumano postupanje (vidi odluku ombudsmana za ljudska prava, predmet broj 331/97, R.G. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 6. travnja 1998. godine, stavak 109). 21. Iz navedenog obrazloženja proizlazi da se mora dokazati da je postojao minimalan stupanj jačine tor ture ili nehumanog tretmana ukoliko se poziva na članak 3. Europske konvencije. U konkretnom slučaju apelantica samo navodi (bez predočavanja bilo kakvih dokaza) da je izložena torturi i nehumanom tretmanu usljed činjenice da se ne završavaju postupci koje je pokrenula pred Općinskim sudom. Takvi navodi bjelodano (prima fa cie) ne pokreću pitanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. 22. U smislu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je bjelodano (prima fa cie) neutemeljena. Dopustivost apelacije u dijelu u kojem se odnosi na postupak u Općini Visoko broj 03/5-364-26/89 23. Prigodom ispitivanja dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu." 24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je učinkovit i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) se ne može smatrati konačnom. Uporaba takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine). 25. U konkretnom slučaju nakon što u zakonskom roku nije donesena odluka o apelantičinom zahtjevu u predmetu broj 03/5-364-26/89, koji se vodi u Općini Visoko, apelantica je trebala, prema članku 243. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99), podnijeti priziv nadležnom drugostupanjskom tijelu uprave, kao da je njezin zahtjev odbijen. U tome slučaju, te ukoliko drugostupanjsko tijelo uprave ustvrdi da nisu opravdani razlozi zbog kojih prvostupanjsko tijelo uprave nije donijelo rješenje u zakonom predviđenom roku, drugostupanjsko tijelo uprave će, prema stanju spisa, samo riješiti predmet i donijeti svoje rješenje, ili će samo provesti upravni postupak i donijeti rješenje. Dakle, priziv iz članka 243. Zakona o upravnom postupku, kad prvostupanjsko rješenje nije doneseno u zakonskom roku, predstavlja učinkovit pravni lijek i on se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Prema tomu, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 26. U smislu odredbe članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. Dopustivost apelacije u dijelu koji se odnosi na postupak pred Općinskim sudom broj P-82/90 27. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 28. U konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica podnijela apelaciju 24. lipnja 2004. godine, trinaest dana nakon što je dobila dopis Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. lipnja 2004. godine, kojim je obaviještena da Općinski sud ne može naći njezin predmet broj P-82/90. Dakle, 24. lipnja 2004. godine, kada je apelantica podnijela apelaciju, bile su opravdane njezine dvojbe da se predmet neće završiti u razumnom roku, posebice kada se ima u vidu da je tužba radi poništenja ugovora o daru podnesena 24. siječnja 1990. godine, da presuda još nije donesena, te da se najvjerojatnije neće ni donijeti u skorijoj budućnosti obzirom da je sud obavještava da ne može naći njezin predmet. 29. Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 30. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer odluka u predmetu broj P-82/90, koji se vodi povodom tužbe radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom, još nije donesena iako je od podnošenja tužbe (24. siječanj 1990. godine) prošlo više od 15 godina. 31. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mu ta tis mu tan dis,Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 33. Prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 34. Imajući u vidu navedeno, te uzevši u obzir da postoje iznimne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvaća da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 35. Apelantica smatra da se postupak koji se vodi radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 ne završava u razumnom roku, te da je time povrijeđeno njezino pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka;" Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 37. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na tužbu radi poništenja ugovora o daru. Iz navedenog je vidljivo da se radi o imovini, tj. o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je stoga članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Razdoblje koje se uzima u obzir 38. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije utemeljila svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir, u svrhu priziva glede duljine trajanja postupka, počinje sa danom utemeljenja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske , broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 39. U konkretnom je slučaju postupak počeo 24. siječnja 1990. godine, kada je podnesena tužba radi poništenja ugovora o daru. Međutim, razdoblje koje spada u nadležnost Ustavnog suda nije počelo tog nadnevka, već 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još nije završen. Dakle, konstatira se da postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 40. Stadij postupka, u kojem se nalazio apelantičin predmet 14. decembra 1995. godine, bio je takav da je postupak prekinut 2. svibnja 1995. godine, te da je spis arhiviran 26. travnja 2002. godine. Kasnije, tj. 11. lipnja 2004. godine, Općinski sud obavještava apelanticu da ne može naći njezin predmet, a u podnesku od 9. svibnja 2005. godine, koji Općinski sud šalje Uredu disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine, se priznaje da je apelantičin predmet izgubljen, te se izdaje naredba o rekonstrukciji-obnovi spisa broj V-P-82/90 od 9. svibnja 2005. godine. 41. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta. Posebice se uzima u obzir složenost predmeta, te ponašanje stranaka u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u predmetnom sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, predmet Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. lipnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 42. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti i pravnih pitanja koja treba riješiti. U konkretnom se slučaju složenost predmeta ne može procijeniti obzirom da je predmet izgubljen, a u spisu postoji samo informacija da se radilo o tužbi radi poništenja ugovora o daru, što je malo podataka za donošenje zaključka glede složenosti predmeta. b) Ponašanje podnositelja apelacije 43. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku, kao i donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi, mu ta tis mu tan dis, odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava br. 11541/85, 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 44. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može detaljnije ispitati apelantičino ponašanje u postupku koji se vodio radi poništenja ugovora o daru pred Općinskim sudom u predmetu broj P-82/90 obzirom da je navedeni spis izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju spisa broj P-82/90, koji se rekonstruira, jeste da se apelantica interesirala za svoj predmet, na što upućuje podnesak suda od 11. lipnja 2004. godine u kojem se apelantica obavještava da se ne može naći njezin predmet, kao i naredba o rekonstrukciji od 9. svibnja 2005. godine, u kojoj se navodi da je rekonstrukcija potrebita zbog toga što stranke požuruju rješavanje ovog predmeta. Prema tomu, Ustavni sud smatra da apelantičino ponašanje nije razlog što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu broj P-82/90. c) Ponašanje suda 45. Ustavni sud ponovo naglašava da se ne može detaljnije ispitati ni ponašanje Općinskog suda u ovom predmetu obzirom da je on izgubljen. Ono što se može zaključiti na temelju stanja u spisu jeste da je predmet izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda. Naime, u informaciji broj SU-VI-23-219/05 od 9. svibnja 2005. godine, koja je dostavljena Uredu disciplinskog tužitelja Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća za Bosnu i Hercegovinu, se navodi da je postupak u predmetu broj P-82/90 prekinut 2. svibnja 1995. godine, kao i da je arhiviran 26. travnja 2002. godine, od kada mu se gubi trag. Navedeni se podaci ponavljaju i u naredbi o rekonstrukciji spisa. Ustavni sud naglašava da su netočne tvrdnje Općinskog suda, koje su iznesene u odgovoru na apelaciju, da je naredba o rekonstrukciji spisa izdata "nakon saznanja da je predmet izgubljen". Naime, iz navedenog bi se moglo zaključiti da je Osnovni sud izdao naredbu o rekonstrukciji odmah kad je saznao da je spis izgubljen, tj. 9. svibnja 2005. godine. Međutim, ta se tvrdnja demantira upravo dopisom Općinskog suda broj SU-VI-23-310/04 od 11. lipnja 2004. godine u kojem se apelantica obavještava da sud ne može naći njezin predmet koji je zaveden pod poslovnim brojem P-82/90. Dakle, već 11. lipnja 2004. godine Općinski je sud imao podatak da u njegovoj arhivi nema predmeta broj P-82/90, te obzirom da se apelantica interesirala za njega trebalo je tada donijeti naredbu o rekonstrukciji spisa, ne čekajući da prođe godina dana i da se apelantica obrati Uredu disciplinskog tužitelja, pa da se tek 9. svibnja 2005. godine donese naredba o rekonstrukciji predmetnog spisa. Činjenica je da je nakon naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa odmah zadužen sudac predmetom koji je u fazi rekonstrukcije, koji je 6. lipnja 2005. godine kontaktirao sa Uredom disciplinskog tužitelja tražeći adrese stranaka kako bi im mogao uputiti poziv. Međutim, te aktivnosti nisu dostatne da bi opravdale ponašanje Općinskog suda u razdoblju u kojem nije donesena odluka u predmetu broj P-82/90, posebice kad se uzme u obzir da je spis izgubljen isključivom krivicom Općinskog suda, te da je naredba o rekonstrukciji spisa donesena nakon godinu dana od kada je Općinski sud prvi put došao do podataka da navedenog predmeta nema u njegovoj arhivi. Prema tomu, Ustavni sud smatra da je ponašanje Općinskog suda razlog što navedeni predmet nije okončan u razumnom roku. Završna razmatranja glede duljine trajanja predmetnog postupka 46. Ustavni sud naglašava da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Navedeno načelo ističe i članak 10. Zakona o parničnom postupku. 47. Ustavni sud primjećuje da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantno razdoblje nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tomu, uzimajući u obzir činjenice da postupak traje više od 15 godina i da još nije meritorno okončan, bez apelantičine krivice, te da je spis izgubljen greškom Općinskog suda, kao i da je taj sud naredbu o rekonstrukciji izgubljenog spisa odgađao godinu dana od dana kad je saznao da predmetnog spisa nema u njegovoj arhivi, može se zaključiti da odluka u predmetu broj P-82/90 nije donesena u razumnom roku krivicom Općinskog suda. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je, zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 49. Apelantica traži da joj Ustavni sud dodijeli 20.000 KM kao kompenzaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu samo u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Ustavni sud u konkretnom je slučaju ustvrdio povredu prava na suđenje u razumnom roku i naložio donošenje odluke bez daljnjeg odgađanja, te, stoga, smatra da ustvrđena povreda i naložene mjere predstavljaju dostatnu satisfakciju. VIII. Zaključak 50. Nepobitne činjenice da predmetni postupak traje ukupno 15 godina i devet mjeseci, od toga devet godina i devet mjeseci spadaju u relevantno razdoblje nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, te da ponašanje podnositelja apelacije nije uzrok što postupak toliko traje, a na drugoj strani kod Općinskog suda postoje očiti propusti zbog gubljenja predmetnog sudskog spisa, te odgađanja donošenja naredbe o rekonstrukciji predmetnog spisa, su dostatne Ustavnom sudu da zaključi da je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 51. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 599/04, rješavajući apelaciju Industrije mesa "Pasuscuro " d.o.o. Bawa Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Industrije mesa " Pasuscuro" d.o.o. Bawa Luka. Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka c Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Suda za prekršaje u Bawoj Luci broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. Nalaže se Sudu za prekršaje u Bawoj Luci da sprovede ponovni hitni postupak u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje u Bawoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Herce go - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Industrija mesa "Pasuscuro" d.o.o. Bawa Luka (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko Plavšić i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 7. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Rješewa Suda za prekršaje u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje i Gradske uprave u Bawoj Luci-Odsjek za inspekcione poslove (u daqnjem tekstu: Gradska uprava-Odsjek za inspekcione poslove) zatraženo je 22. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. jula, a Sud za prekršaje 6. jula 2005. godine zajedno sa kompletnim sudskim spisom broj II-P-5536/02. Gradska uprava-Odsjek za inspekcione poslove nije dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. jula 2005. godine dostavljeni apelantkiwi. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Sud za prekršaje je Rješenjem broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine, proglasio apelantkinju i Dragana Guzijana krivim za prekršaje iz člana 6 stav 1 Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe i člana 65 stav 1 Zakona o zdravstvenoj zaštiti životiwa i veterinarskoj djelatnosti čije su radnje više opisane u izreci Rješewa Suda za prekršaje broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. Apelantkiwa, Industrija mesa "Pasuscuro" Bawa Luka, kao pravno lice, kažnjena je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 200 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 5.000 KM. Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, kažnjen je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 100 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 500 KM, uz obavezu da nadoknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 20 KM. 7. Sud za prekršaje je donio osporeno rješenje nakon što je prethodno pokrenuo prekršajni postupak, po Zahtjevu Veterinarske inspekcije-Gradske uprave Bawa Luka broj 07/3-336-198/02 od 5. marta 2002. godine. U toku dokaznog postupka Dragan Guzijan je saslušan u svojstvu predstavnika pravnog lica (zastupnika) i u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu. Na osnovu njegove izjave da je sopstvenik Industrije mesa "Pasuscuro" i da je odgovorno lice u pravnom licu, te priznawa utvrđenih činjenica sadržanih u zapisniku Veterinarske inspekcije, koji je sačinjen 28. februara 2002. godine, neposrednim zapažanjem i kontrolom veterinarskog inspektora, doneseno je osporeno rješenje. 8. Sud za prekršaje je utvrdio da su apelantkiwa, kao pravno lice, i Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, 28. februara 2002. godine stavili u promet utvrđene količine slanine iz sopstvene proizvodnje bez ikakvih oznaka o deklaraciji i utvrđene količine junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Prilikom odmjeravawa kazne Sud za prekršaje je ocijenio sve okolnosti predviđene članom 29 Zakona o prekršajima, a naročito težinu učinjenih prekršaja, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojim su prekršaji učinjeni, a kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da je apelantkiwa priznala učinjene prekršaje. 9. Povodom žalbenih navoda apelantkinje i Dragana Guzijana protiv prvostepenog rješewa da Dragan Guzijan nije sopstvenik Industrije mesa "Pasuscuro" u Bawoj Luci, Okružni sud je osporenim rješenjem odbio žalbu kao neosnovanu, obrazlažući da "žalbeni prigovori okrivljenog odgovornog lica da nije ovlašćeni predstavnik pravnog lica nisu tačni, jer u samom zapisniku o ispitivanju okrivljenog pred prvostepenim sudom nije prigovorio da on nije ovlašćeni predstavnik, odnosno zastupnik pravnog lica". Što se tiče činjeničnog stawa, Okružni sud navodi da okrivljeno odgovorno lice nije prigovaralo ni u zapisniku o ispitivanju, ni u žalbi, tako da je ovaj sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrdio sanitarni inspektor i zapisnik o ispitivanju. Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, prihvatajući u cijelosti utvrđeno činjenično stanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da su osporenim rješewima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu zaštićeni članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u tome što je u prvostepenom prekršajnom postupku okrivljeno pravno lice mogao da zastupa direktor Dejan Guzijan ili lice koje je on ovlastio, a ne Dragan Guzijan, otac Dejana Guzijana, koji je bio samo osnivač pravnog lica u momentu kada je, navodno, učinjen prekršaj. U konkretnom prekršajnom postupku sud nije pozvao zakonskog zastupnika okrivljenog pravnog lica radi iznošewa odbrane, a odluka o odgovor nosti zasnovana je iskqučivo na iskazu Dragana Guzijana, koji nije imao punomoć ovlašćenog lica (apelantkinje) da ga zastupa u tom postupku. Apelantkiwa smatra da sud nije mogao da odlučuje, niti donese odluku o kažwavanju bez saslušawa zakonskog zastupnika. Postupajući suprotno, sud je učinio bitne povrede prekršajnog postupka na štetu okrivljenog pravnog lica i grubo povrijedio njegovo pravo na odbranu iz člana 230 stav 1 tačka 2 Zakona o prekršajima, kao i člana 6 Evropske konvencije. Apelantkiwa skreće pažnju na rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci, kao registarskog suda, od 28. januara 2002. godine i 4. marta 2003. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 godine, koja u prilogu apelacije dostavlja, ističući da iz priloga (1, 2. i 4.) navedenih rješewa proizilazi da je od 28. januara 2002. godine direktor preduzeća Dejan Guzijan i da su tog dana Draganu Guzijanu prestala ovlašćewa za zastupanje. Naknadno, 4. marta 2003. godine, Dejan Guzijan upisan je u sudski registar kao osnivač preduzeća. Apelantkiwa navodi da je sve ovo isticano u žalbi i da je sud upućivan da izvrši uvid u sudski registar. b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je prekršajni postupak protiv kažnjenih, pravnog lica i odgovornog lica, u svemu vođen u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima kako pred Sudom za prekršaje, tako i pred ovim sudom u postupku povodom žalbe. U konkretnom predmetu Sud za prekršaje nije donio rješenje primjenjujući član 215 Zakona o prekršajima, kako se navodi u apelaciji, nego je osporeno rješenje doneseno nakon sprovedenog dokaznog postupka i svi dokazi su pribavljeni zakonito. Okružni sud zakqučuje da su neosnovani navodi apelacije da je sud učinio bitne povrede prekršajnog postupka i povrijedio pravo na odbranu iz člana 230 stav 1 tačka 2 Zakona o prekršajima, kao i odredbe člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 12. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo je da je po prijemu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zakazao ročište na koje je pozvao predstavnika pravnog lica i Dragana Guzijana, odgovorno lice u pravnom licu, radi iznošewa odbrane u vezi sa okolnostima prekršaja kojim su ih teretili. Zakazanom ročištu odazvao se Dragan Guzijan, koji je izjavio, što je i u zapisnik uneseno, "da je sopstvenik preduzeća i da je saglasan da odbranu iznese u svojstvu predstavnika pravnoglica i u svoje ime kao odgovornog lica u pravnom licu", što jevidqivo iz zapisnika o ispitivanju koji je svojeručno potpisaoDragan Guzijan bez primjedbi. Nije uredu prigovor naveden uapelaciji da je isticano da je direktor pravnog lica, odnosnoovlašćeno lice Dejan Guzijan. U tom slučaju okrivljeniDragan Guzijan bi pred prvostepenim sudom tu činjenicu iznio,ne bi priznao da je sopstvenik preduzeća i da je odgovorno liceu pravnom licu. U prvostepenom postupku, kao ni u postupkupovodom žalbe okrivljeni nisu predočili dokaz sudovima da jeDejan Guzijan direktor pravnog lica u vrijeme kada je učinjenprekršaj. Zbog ovih razloga, Sud za prekršaje smatra da nijepovrijeđeno pravo na odbranu, posebno ističući da, ukoliko jeapelantkiwa smatrala da je došlo do povrede prava na odbranu,zaštitu svojih prava mogla je da ostvaruje vanrednim pravnimlijekovima kod nadležnih sudova. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe ("Službeni list SFRJ" broj 53/91) relevantne odredbe glase: "Član 6 stav 1 Higijenski neispravnim smatraju se i namirnice, odnosno predmeti opšte upotrebe kojim je istekao rok upotrebe označen u deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može da utvrdi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakovanju. KRIVIČNE ODREDBE Član 38 stav 1 tačka 2 i stav 2 Novčanom kaznom od …kazniće se za privredni prestup preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi…ili prometom namirnica ili predmeta opšte upotrebe: 2) ako stavi u promet namirnice ili predmete opšte upotrebe kojim je istekao rok upotrebe označen u wihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može da utvrdi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakovanju (član 6 stav 1);" 14. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti životiwa i veteri - narskoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/95, 10/97 i 52/01) relevantne odredbe glase: "Član 65 stav 1 Veterinarsko –sanitarnom pregledu podliježu, …, meso kopitara, papkara, peradi, kunića i divljači, ribe, mlijeko, jaja, te proizvodi od mesa…koji su namijenjeni javnoj potrošwi. Član 131 stav 1 tačka 13 i stav 2 Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 17.000 KM kazniće se za prekršaj pravno lice ako: 13. … proizvodi od mesa koji su namijenjeni javnoj potrošwi nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu (član 65 stav 1). Za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.700 KM." 15. U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republi - ke Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01, 96/03 i 32/04) relevantne odredbe glase: "Član 2 Niko ne može da bude kažnjen za radnju koja, prije nego što je učinjena, nije bila zakonom ili drugim propisom određena kao prekršaj i za koju nije bila propisana kazna. Član 6 stav 1 tačka 1 Prekršaji mogu da se propisuju: 1. zakonom, … Član 7 Prekršaj može da bude izvršen činjenjem ili nečinjenjem. Prekršaj je izvršen nečinjenjem ako je učinilac propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši. Usmeni pretres Član 210 st. 1 i 2 Usmeni pretres počinje objavqivanjem glavne sadržine zahtjeva. Zatim se pristupa ispitivanju okrivljenog, a ako je okrivljeni pravno lice, onda ispitivanju njegovog predsta v - nika. Po saslušanju okrivljenog izvodi se dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještaka i izvođenjem drugih dokaza. Član 212 stav 2 Rješenje o prekršaju može da se odnosi samo na lice protiv koga je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i na činjenični opis prekršaja naveden u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Član 230 stav 1 tačka 2 Suštinska povreda odredbi prekršajnog postupka postoji: 2. ako okrivljeni nije ispitan prije donošewa rješewa o prekršaju osim u slučajevima iz članova 215 i 216 ovog zakona,… Član 234 stav 3 Kad prvostepeni sud koji je donio rješenje o prekršaju povodom žalbe nađe da je postupak nepotpun, a da je to moglo da utiče na pravilnosti i zakonitosti rješewa o prekršaju prije dostavljanja žalbe višem sudu, upotpuniće postupak u granicama navoda u žalbi." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantkiwi ovo rješenje Okružnog suda uručeno 14. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantkiwa osporava navedena rješewa, tvrdeći da su tim rješewima povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na odbranu (nije joj omogućena odbrana pred sudom) koja garantuju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije. 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivič nim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 st. 1 i 3 tačka c Evropske konvencije u relevan tnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da... (…)." 22. Zakonom o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opšte upotrebe propisano je da će se novčanom kaznom kazniti za privredni prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi prometom namirnica ako stavi u promet namirnice ili predmete opšte upotrebe kojim je istekao rok upotrebe označen u wihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti životiwa i veterinarskoj djelatnosti, između ostalog, propisane su novčane kazne za prekršaj kako za pravno, tako i za odgovorno lice u pravnom licu ako meso, te proizvodi od mesa namijenjeni javnoj potrošwi nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu. Dakle, navedeni postupci kvalifikovani su kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. 23. Međutim, to ne određuje primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za qudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može, ipak, da pokrene pitanje krivične optužbe u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislativne šeme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi da obezbijedi da država ne može da izbjegne obavezu da obezbijedi pravično saslušanje jednostavnim kvalifikovanjem nekog djela nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švajcarske, presuda od 19. avgusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI , str. 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne šeme krivični, sudovi moraju da razmotre niz faktora, ukqučujući posebno: a) da li je ciq ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažwavanje određenog ponašawa, b) ako postoji ciq sprečavawa ili kažwavawa, da li ponašanje koje treba da bude spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne može da se nametne za prekršaj. 24. Gledano sa stanovišta sudske prakse, u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Wen jasan ciq je da se spriječi da se stave namirnice u prodaju kojim je istekao rok upotrebe označen u wihovoj deklaraciji, ili im nedostaje potrebna deklaracija, koje su namijenjene javnoj potrošwi a nisu podvrgnute veterinarsko-sanitarnom pregledu. Ustano v - ljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantkiwa počinila prekršaje za koje je proglašena odgovornom, jer su stavljene u promet utvrđene količine mesnih prerađevina bez ikakvih oznaka, kao i sirovog junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6 Evropske konvencije. 25. Svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da sprovede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudicirawa wihove procjene i wihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za qudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993, A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora da se procijeni tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđewa bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste utisak koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se , npr, način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušawa, mogu da budu u sukobu sa principom pravičnog saslušawa, tako da se mišljenje o pravičnosti suđewa može dati bez obzira na daqwi tok postupka (vidi, Evropska komisija za qudska prava, Crociani protiv Italije, Godišwak XXIV, 1981). Takođe, vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora da ispita postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi obezbijedili da postupak donošewa odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedi nje nog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 26. Član 6 Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elemen ta pravičnog suđewa (presuda od 19. decembra 1990, Delta , A. 191-A, presuda od 19. februara 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 28. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantkiwin prigovor da u postupku nije saslušan zakonski zastupnik, odnosno ovlašćeni predstavnik pravnog lica, i da sudovi nisu uvažili žalbene razloge protiv osporenog prvostepenog rješewa iako je apelantkiwa, osim žalbenih navoda, upućivala sudove da izvrše uvid u promjene podataka kod nadležnog registarskog suda u Bawoj Luci. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud zapaža iz dokaza u spisima da uz apelantkiwinu žalbu nije dostavljen dokaz u vezi sa okolnostima upisa promjena kod nadležnog suda. Ustavni sud dalje zapaža iz dostavljenih dokumenata-kompletnog sudskog spisa i zapisnika sa ročišta "o ispitivanju okrivljenog" od 10. aprila 2003. godine, koji je sastavni dio spisa, da je Dragan Guzijan saslušan u svojstvu apelantkiwinog zastupnika kao pravnog lica, bez prethodnog uvida suda u dokumentaciju vezanu za apelantkiwinu registraciju kao pravnog lica i bez propisane punomoći koju je dala apelantkiwa i koja nije naknadno dostavljena u spis. 30. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud, rješavajući apelantkiwinu žalbu protiv prvostepenog osporenog rješewa, odlučivao i o žalbenim navodima koji su ukazivali na propust vezan za saslušanje apelantkiwinog zastupnika, koji može da se posmatra kao bitna povreda odredbi prekršajnog postupka (član 230 stav 1 tačka 2). Ustavni sudističe da je opšti princip člana 6 stav 3 tačka c Evropskekonvencije da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da sesami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. Ukonkretnom predmetu Ustavni sud uočava da nije saslušanapelantkiwin zastupnik niti njen ovlašćeni predstavnik, a užalbenom postupku je ukazivala na ove propuste, zahtijevajućizaštitu svojih minimalnih prava na odbranu. Okružni sud,iako je imao zakonsku mogućnost da izvrši djelotvornu pravnukontrolu apelantkiwinih žalbenih navoda, propustio je dapri razmatranju navedenih pitawa sagleda član 6 stav 3 tačka cEvropske konvencije. Ustavni sud smatra da postupakdonošewa osporenih rješewa nije bio adekvatan da zaštitiapelantkiwina minimalna prava na odbranu, jer je bilopotrebno omogućiti apelantkiwi da se sama brani ili uzpomoć branioca koga sama izabere. Ustavni sud, takođe, smatrada je uskraćivanje ovih prava apelantkiwi i prihvatanje dokaza koji na ovaj način ugrožavaju pravičan postupak moglo dananese štetu apelantkiwinim minimalnim pravima naodbranu, koja su garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine iEvropskom konvencijom. 31. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zakqučuje da su povrijeđena apelantkiwina prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka c Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da se, u situaciji kada se ne obezbijedi propisano pravo optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca, odluka suda ne može iskqučivo ili uglavnom da zasniva na iskazu lica koje se predstavilo kao zastupnik optuženog pravnog lica, ali bez propisane punomoći optuženog. U takvom slučaju su povrijeđena prava optuženog iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 3 tačka c Evropske konvencije. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 599/04, rješavajući apelaciju Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne iHercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Suda za prekršaje u Banjoj Luci broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjoj Luci da provede ponovni hitni postupak u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjoj Luci da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službe nom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Industrija mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupaju Marinko Plavšić i Radmila Plavšić, advokati iz Banje Luke, podnijela je 7. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje i Gradske uprave u Banjoj Luci-Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove) zatraženo je 22. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. jula, a Sud za prekršaje 6. jula 2005. godine zajedno sa kompletnim sudskim spisom broj II-P-5536/02. Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove nije dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. jula 2005. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Sud za prekršaje je Rješenjem broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine, proglasio apelanticu i Dragana Guzijana krivim za prekršaje iz člana 6. stav 1. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe i člana 65. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti čije su radnje više opisane u izreci Rješenja Suda za prekršaje broj II-P-5536/02 od 22. aprila 2003. godine. Apelantica, Industrija mesa "Pasuscuro" Banja Luka, kao pravno lice, kažnjena je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 200 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 5.000 KM. Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, kažnjen je za prvi prekršaj novčanom kaznom od 100 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 500 KM, uz obavezu da nadoknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 20 KM. 7. Sud za prekršaje je donio pobijano rješenje nakon što je prethodno pokrenuo prekršajni postupak, po Zahtjevu Veterinarske inspekcije-Gradske uprave Banja Luka broj 07/3-336-198/02 od 5. marta 2002. godine. U toku dokaznog postupka Dragan Guzijan je saslušan u svojstvu predstavnika 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 pravnog lica (zastupnika) i u svojstvu odgovornog lica u pravnom licu. Na osnovu njegove izjave da je vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" i da je odgovorno lice u pravnom licu, te priznanja utvrđenih činjenica sadržanih u zapisniku Veterinarske inspekcije, koji je sačinjen 28. februara 2002. godine, neposrednim zapažanjem i kontrolom veterinarskog inspektora, doneseno je pobijano rješenje. 8. Sud za prekršaje je utvrdio da su apelantica, kao pravno lice, i Dragan Guzijan, kao odgovorno lice, 28. februara 2002. godine stavili u promet utvrđene količine slanine iz vlastite proizvodnje bez ikakvih oznaka o deklaraciji i utvrđene količine junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Prilikom odmjeravanja kazne Sud za prekršaje je ocijenio sve okolnosti predviđene članom 29. Zakona o prekršajima, a naročito težinu učinjenih prekršaja, stepen odgovornosti, okolnosti pod kojima su prekršaji učinjeni, a kao olakšavajuće okolnosti činjenicu da je apelantica priznala učinjene prekršaje. 9. Povodom žalbenih navoda apelantice i Dragana Guzijana protiv prvostepenog rješenja da Dragan Guzijan nije vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" u Banjoj Luci, Okružni sud je pobijanim rješenjem odbio žalbu kao neosnovanu, obrazlažući da "žalbeni prigovori okrivljenog odgovornog lica da nije ovlašteni predstavnik pravnog lica nisu tačni, jer u samom zapisniku o ispitivanju okrivljenog pred prvostepenim sudom nije prigovorio da on nije ovlašteni predstavnik, odnosno zastupnik pravnog lica". Što se tiče činjeničnog stanja, Okružni sud navodi da okrivljeno odgovorno lice nije prigovaralo ni u zapisniku o ispitivanju, ni u žalbi, tako da je ovaj sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrdio sanitarni inspektor i zapisnik o ispitivanju. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, prihvatajući u cijelosti utvrđeno činjenično stanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu zaštićeni članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što je u prvostepenom prekršajnom postupku okrivljeno pravno lice mogao da zastupa direktor Dejan Guzijan ili lice koje je on ovlastio, a ne Dragan Guzijan, otac Dejana Guzijana, koji je bio samo osnivač pravnog lica u momentu kada je, navodno, učinjen prekršaj. U konkretnom prekršajnom postupku sud nije pozvao zakonskog zastupnika okrivljenog pravnog lica radi iznošenja odbrane, a odluka o odgovornosti osnovana je isključivo na iskazu Dragana Guzijana, koji nije imao punomoć ovlaštenog lica (apelantice) da ga zastupa u tom postupku. Apelantica smatra da sud nije mogao odlučivati, niti donijeti odluku o kažnjavanju bez saslušanja zakonskog zastupnika. Postupajući suprotno, sud je učinio bitne povrede prekršajnog postupka na štetu okrivljenog pravnog lica i grubo povrijedio njegovo pravo na odbranu iz člana 230. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima, kao i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica skreće pažnju na rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci, kao registarskog suda, od 28. januara 2002. godine i 4. marta 2003. godine, koja u prilogu apelacije dostavlja, ističući da iz priloga (1., 2. i 4.) navedenih rješenja proizlazi da je od 28. januara 2002. godine direktor preduzeća Dejan Guzijan i da su tog dana Draganu Guzijanu prestala ovlaštenja za zastupanje. Naknadno, 4. marta 2003. godine, Dejan Guzijan upisan je u sudski registar kao osnivač preduzeća. Apelantica navodi da je sve ovo isticano u žalbi i da je sud upućivan da izvrši uvid u sudski registar. b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je prekršajni postupak protiv kažnjenih, pravnog lica i odgovornog lica, u svemu vođen u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima kako pred Sudom za prekršaje, tako i pred ovim sudom u postupku povodom žalbe. U konkretnom predmetu Sud za prekršaje nije donio rješenje primjenjujući član 215. Zakona o prekršajima, kako se navodi u apelaciji, nego je pobijano rješenje doneseno nakon provedenog dokaznog postupka i svi dokazi su pribavljeni zakonito. Okružni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je sud učinio bitne povrede prekršajnog postupka i povrijedio pravo na odbranu iz člana 230. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima, kao i odredbe člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 12. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo je da je po prijemu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zakazao ročište na koje je pozvao predstavnika pravnog lica i Dragana Guzijana, odgovorno lice u pravnom licu, radi iznošenja odbrane u vezi sa okolnostima prekršaja kojim su ih teretili. Zakazanom ročištu odazvao se Dragan Guzijan, koji je izjavio, što je i u zapisnik uneseno, "da je vlasnik preduzeća i da je saglasan da odbranu iznese u svojstvu predstavnika pravnog lica i u svoje ime kao odgovornog lica u pravnom licu", što je vidljivo iz zapisnika o ispitivanju koji je svojeručno potpisao Dragan Guzijan bez primjedaba. Nije uredu prigovor naveden u apelaciji da je isticano da je direktor pravnog lica, odnosno ovlašteno lice Dejan Guzijan. U tom slučaju okrivljeni Dragan Guzijan bi pred prvostepenim sudom tu činjenicu iznio, ne bi priznao da je vlasnik preduzeća i da je odgovorno lice u pravnom licu. U prvostepenom postupku, kao ni u postupku povodom žalbe okrivljeni nisu predočili dokaz sudovima da je Dejan Guzijan direktor pravnog lica u vrijeme kada je učinjen prekršaj. Zbog ovih razloga, Sud za prekršaje smatra da nije povrijeđeno pravo na odbranu, posebno ističući da, ukoliko je apelantica smatrala da je došlo do povrede prava na odbranu, zaštitu svojih prava mogla je da ostvaruje vanrednim pravnim lijekovima kod nadležnih sudova. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe ("Službeni list SFRJ" broj 53/91) relevantne odredbe glase: "Član 6. stav 1. Higijenski neispravnim smatraju se i namirnice, odnosno predmeti opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može utvrditi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakiranju. KAZNENE ODREDBE Član 38. stav 1. tačka 2. i stav 2. Novčanom kaznom od …kaznit će se za privredni prestup preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi…ili prometom namirnica ili predmeta opće upotrebe: 2) ako stavi u promet namirnice ili predmete opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može utvrditi rok upotrebe, ako se u promet stavljaju u originalnom pakiranju (član 6. stav 1.);" 14. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/95, 10/97 i 52/01) relevantne odredbe glase: "Član 65. stav 1. Veterinarsko–sanitarnom pregledu podliježu, …, meso kopitara, papkara, peradi, kunića i divljači, ribe, mlijeko, jaja, te proizvodi od mesa…koji su namijenjeni javnoj potrošnji. Član 131. stav 1. tačka 13. i stav 2. Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 17.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice ako: 13. … proizvodi od mesa koji su namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu (član 65. stav 1.). Za prekršaj iz stava 1. ovog člana kaznit će se i odgovorno lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.700 KM." 15. U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01, 96/03 i 32/04) relevantne odredbe glase: "Član 2. Niko ne može biti kažnjen za radnju koja, prije nego što je učinjena, nije bila zakonom ili drugim propisom određena kao prekršaj i za koju nije bila propisana kazna. Član 6. stav 1. tačka 1. Prekršaji se mogu propisivati: 1. zakonom, … Član 7. Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem. Prekršaj je izvršen nečinjenjem ako je učinilac propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši. Usmeni pretres Član 210. st. 1. i 2. Usmeni pretres počinje objavljivanjem glavne sadržine zahtjeva. Zatim se pristupa ispitivanju okrivljenog, a ako je okrivljeni pravno lice, onda ispitivanju njegovog predstavnika. Po saslušanju okrivljenog izvodi se dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještaka i izvođenjem drugih dokaza. Član 212. stav 2. Rješenje o prekršaju može se odnositi samo na lice protiv koga je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i na činjenični opis prekršaja naveden u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Član 230. stav 1. tačka 2. Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji: 2. ako okrivljeni nije ispitan prije donošenja rješenja o prekršaju osim u slučajevima iz članova 215. i 216. ovog zakona,… Član 234. stav 3. Kad prvostepeni sud koji je donio rješenje o prekršaju povodom žalbe nađe da je postupak nepotpun, a da je to moglo utjecati na pravilnosti i zakonitosti rješenja o prekršaju prije dostavljanja žalbe višem sudu, upotpunit će postupak u granicama navoda u žalbi." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. februara 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelantici ovo rješenje Okružnog suda uručeno 14. juna 2004. godine a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na odbranu (nije joj omogućena odbrana pred sudom) koja garantiraju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. st. 1. i 3. tačka c. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da... (…)." 22. Zakonom o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće upotrebe propisano je da će se novčanom kaznom kazniti za privredni prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice koje se bavi prometom namirnica ako stavi u promet namirnice ili predmete opće upotrebe kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti, između ostalog, propisane su novčane kazne za prekršaj kako za pravno, tako i za odgovorno lice u pravnom licu ako meso, te proizvodi od mesa namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu. Dakle, navedeni postupci kvalificirani su kao prekršaj, a ne kao krivično djelo. 23. Međutim, to ne određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom zakono davstvu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50.; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. augusta 1997. godine, Izvještaji 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998-VI, str. 2492., stav 56.; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav 65.). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj spreča vanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj. 24. Gledano sa stanovišta sudske prakse, u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična prema svojoj prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje stavljanja namirnica u prodaju kojima je istekao rok upotrebe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje potrebna deklaracija, koje su namijenjene javnoj potrošnji a nisu podvrgnute veterinarsko-sanitarnom pregledu. Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju je zasnovano na odluci da je apelantica počinila prekršaje za koje je proglašena odgovornom, jer su stavljene u promet utvrđene količine mesnih prerađevina bez ikakvih oznaka, kao i sirovog junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije. 25. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993., A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, npr., način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV, 1981.). Također, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. decembra 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 26. Član 6. Evropske konvencije zahtijeva "pravično suđe - nje", pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslu šanje bude javno, pred nezavisnim i nepristranim, zako nom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj član sadrži spisak minimalnih prava koje ima svako ko je optužen za krivično djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere. Ova odredba tijesno je povezana sa principom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. decembra 1990., Delta , A. 191-A, presuda od 19. februara 1991., Isgio, A. 194-A, str. 12.). 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercego vine" broj 31/03). 28. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelanticin prigovor da u postupku nije saslušan zakonski zastupnik, odnosno ovlašteni predstavnik pravnog lica, i da sudovi nisu uvažili žalbene razloge protiv pobijanog prvostepenog rješenja iako je apelantica, osim žalbenih navoda, upućivala sudove da izvrše uvid u promjene podataka kod nadležnog registarskog suda u Banjoj Luci. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud zapaža iz dokaza u spisima da uz apelanticinu žalbu nije dostavljen dokaz u vezi sa okolnostima upisa promjena kod nadležnog suda. Ustavni sud dalje zapaža iz dostavljenih dokume natakompletnog sudskog spisa i zapisnika sa ročišta "o ispitivanju okrivljenog" od 10. aprila 2003. godine, koji je sastavni dio spisa, da je Dragan Guzijan saslušan u svojstvu apelanticinog zastupnika kao pravnog lica, bez prethodnog uvida suda u dokumentaciju vezanu za apelanticinu registraciju kao pravnog lica i bez propisane punomoći koju je dala apelantica i koja nije naknadno dostavljena u spis. 30. Ustavni sud je utvrdio da je Okružni sud, rješavajući apelanticinu žalbu protiv prvostepenog pobijanog rješenja, odlučivao i o žalbenim navodima koji su ukazivali na propust vezan za saslušanje apelanticinog zastupnika, koji se može posmatrati kao bitna povreda odredaba prekršajnog postupka (član 230. stav 1. tačka 2.). Ustavni sud ističe da je opći princip člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije da optuženim licima mora biti dopušteno da se sami brane ili uz pomoć branioca koga sami izaberu. U konkretnom predmetu Ustavni sud uočava da nije saslušan apelanticin zastupnik niti njen ovlašteni predstavnik, a u žalbenom postupku je ukazivala na ove propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava na odbranu. Okružni sud, iako je imao zakonsku mogućnost da izvrši djelotvornu pravnu kontrolu apelanticinih žalbenih navoda, propustio je da pri razmatranju navedenih pitanja sagleda član 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da postupak donošenja pobijanih rješenja nije bio adekvatan da zaštiti apelanticina minimalna prava na odbranu, jer je bilo potrebno omogućiti apelantici da se sama brani ili uz pomoć branioca koga sama izabere. Ustavni sud, također, smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantici i prihvatanje dokaza koji na ovaj način ugrožavaju pravičan postupak moglo nanijeti štetu apelanticinim minimalnim pravima na odbranu, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 31. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena apelanticina prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da se, u situaciji kada se ne osigura propisano pravo optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca, odluka suda ne može isključivo ili uglavnom zasnivati na iskazu lica koje se predstavilo kao zastupnik optuženog pravnog lica, ali bez propisane punomoći optuženog. U takvom slučaju su povrijeđena prava optuženog iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 599/04, rješavajući apelaciju Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banjaluka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2.,članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog sudaBosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine"broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Industrije mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banjaluka. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Pž-1969/03 od 25. veljače 2004. godine i Suda za prekršaje u Banjaluci broj II-P-5536/02 od 22. travnja 2003. godine. Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjaluci da provede ponovni žurni postupak sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Sudu za prekršaje u Banjaluci da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Industrija mesa "Pasuscuro" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Marinko Plavšić i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banjaluke, je podnijela 7. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-1969/03 od 25. veljače 2004. godine i Rješenja Suda za prekršaje u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj II-P-5536/02 od 22. travnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda, Suda za prekršaje i Gradske uprave u Banjaluci-Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove) je zatraženo 22. lipnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni je sud odgovor na apelaciju dostavio 1. srpnja, a Sud za prekršaje 6. srpnja 2005. godine zajedno sa kompletnim sudskim spisom broj II-P-5536/02. Gradska uprava-Odsjek za inspekcijske poslove nije dostavila odgovor. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 27. srpnja 2005. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Sud za prekršaje je Rješenjem broj II-P-5536/02 od 22. travnja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. veljače 2004. godine, proglasio apelanticu i Dragana Guzijana krivim za prekršaje iz članka 6. stavak 1. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće uporabe i članka 65. stavak 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti čiji su postupci više opisani u izreci Rješenja Suda za prekršaje broj II-P-5536/02 od 22. travnja 2003. godine. Apelantica, Industrija mesa "Pasuscuro" Banjaluka, kao pravna osoba, je kažnjena za prvi prekršaj novčanom kaznom od 200 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 5.000 KM. Dragan Guzijan, kao odgovorna osoba, je kažnjen za prvi prekršaj novčanom kaznom od 100 KM, a za drugi prekršaj novčanom kaznom od 500 KM, uz obvezu da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 20 KM. 7. Sud za prekršaje je donio pobijano rješenje nakon što je prethodno pokrenuo prekršajni postupak, po Zahtjevu Veterinarske inspekcije-Gradske uprave Banjaluka broj 07/3-336-198/02 od 5. ožujka 2002. godine. Tijekom dokaznog je postupka Dragan Guzijan saslušan u svojstvu predstavnika pravne osobe (zastupnika) i u svojstvu odgovorne osobe u pravnoj osobi. Na temelju njegove izjave da je vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" i da je odgovorna osoba u pravnoj osobi, te priznanja ustvrđenih činjenica sadržanih u zapisniku Veterinarske inspekcije, koji je sačinjen 28. veljače 2002. godine, neposrednim zapažanjem i kontrolom veterinarskog inspektora, je doneseno pobijano rješenje. 8. Sud za prekršaje je ustvrdio da su apelantica, kao pravna osoba, i Dragan Guzijan, kao odgovorna osoba, 28. veljače 2002. godine stavili u promet ustvrđene količine slanine iz vlastite proizvodnje bez ikakvih oznaka o deklaraciji i ustvrđene količine junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Prigodom odmjeravanja kazne Sud za prekršaje je ocijenio sve okolnosti predviđene člankom 29. Zakona o prekršajima, a naročito težinu učinjenih prekršaja, stupanj odgovornosti, okolnosti pod kojima su prekršaji učinjeni, a kao olakotne okolnosti činjenicu da je apelantica priznala učinjene prekršaje. 9. Povodom prizivnih navoda apelantice i Dragana Guzijana protiv prvostupanjskoga rješenja da Dragan Guzijan nije vlasnik Industrije mesa "Pasuscuro" u Banjaluci, Okružni je sud pobijanim rješenjem odbio priziv kao neutemeljen, obrazlažući da "prizivni prigovori okrivljene odgovorne osobe da nije ovlašteni predstavnik pravne osobe nisu točni, jer u samom zapisniku o ispitivanju okrivljene pred prvostupanjskim sudom nije prigovorila da ona nije ovlašteni predstavnik, odnosno zastupnik pravne osobe". Glede činjeničnog stanja, Okružni sud navodi da okrivljena odgovorna osoba nije prigovarala ni u zapisniku o ispitivanju, ni u prizivu, tako da je ovaj sud u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je ustvrdio sanitarni inspektor i zapisnik o ispitivanju. Okružni je sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno ustvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, prihvaćajući u cijelosti ustvrđeno činjenično stanje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na obranu zaštićeni člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tomu što je u prvostupanjskom prekršajnom postupku okrivljenu pravnu osobu mogao zastupati direktor Dejan Guzijan ili osoba koju je on ovlastio, a ne Dragan Guzijan, otac Dejana Guzijana, koji je bio samo osnivač pravne osobe u momentu kada je, navodno, učinjen prekršaj. U konkretnom prekršajnom postupku sud nije pozvao zakonskog zastupnika okrivljene pravne osobe radi iznošenja obrane, a odluka o odgovornosti je utemeljena isključivo na iskazu Dragana Guzijana, koji nije imao punomoć ovlaštene osobe (apelantice) da je zastupa u tome postupku. Apelantica smatra da sud nije mogao odlučivati, niti donijeti odluku o kažnjavanju bez saslušanja zakonskog zastupnika. Postupajući protivno, sud je učinio bitne povrede prekršajnog postupka na štetu okrivljene pravne osobe i grubo povrijedio njezino pravo na obranu iz članka 230. stavak 1. točka 2. Zakona o prekršajima, kao i članka 6. Europske konvencije. Apelantica skreće pozornost na rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, kao registarskog suda, od 28. siječnja 2002. godine i 4. ožujka 2003. godine, koja u dodatku apelacije dostavlja, ističući da iz dodatka (1., 2. i 4.) navedenih rješenja proizlazi da je od 28. siječnja 2002. godine direktor poduzeća Dejan Guzijan i da su tog dana Draganu Guzijanu prestale ovlasti za zastupanje. Naknadno, 4. ožujka 2003. godine, Dejan Guzijan je upisan u sudski registar kao osnivač poduzeća. Apelantica navodi da je sve ovo isticano u prizivu i da je sud upućivan da izvrši uvid u sudski registar. b) Odgovori na apelaciju 11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju ističe da je prekršajni postupak protiv kažnjenih, pravne osobe i odgovorne osobe, u svemu vođen sukladno odredbama Zakona o prekršajima kako pred Sudom za prekršaje, tako i pred ovim sudom u postupku glede priziva. U konkretnom predmetu Sud za prekršaje nije donio rješenje primjenjujući članak 215. Zakona o prekršajima, kako se navodi u apelaciji, nego je pobijano rješenje doneseno nakon provedenog dokaznog postupka i svi su dokazi pribavljeni zakonito. Okružni sud zaključuje da su neutemeljeni navodi apelacije da je sud učinio bitne povrede prekršajnog postupka i povrijedio pravo na obranu iz članka 230. stavak 1. točka 2. Zakona o prekršajima, kao i odredbe članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 12. Sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju je naveo da je po primitku zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka zakazao ročište na koje je pozvao predstavnika pravne osobe i Dragana Guzijana, odgovorne osobe u pravnoj osobi, radi iznošenja obrane u svezi okolnosti prekršaja kojim su ih teretili. Zakazanom se ročištu odazvao Dragan Guzijan, koji je izjavio, što je i uneseno u zapisnik, "da je vlasnik poduzeća i da je suglasan obranu iznijeti u svojstvu predstavnika pravne osobe i u svoje ime kao odgovorne osobe u pravnoj osobi", što je vidljivo iz zapisnika o ispitivanju koji je vlastoručno potpisao Dragan Guzijan bez primjedaba. Nije uredu prigovor naveden u apelaciji da je isticano da je direktor pravne osobe, odnosno ovlaštena osoba Dejan Guzijan. U tome slučaju okrivljeni Dragan Guzijan bi pred prvostupanjskim sudom tu činjenicu iznio, ne bi priznao da je vlasnik poduzeća i da je odgovorna osoba u pravnoj osobi. U prvostupanjskom postupku, kao ni u postupku povodom priziva okrivljeni nisu predočili dokaz sudovima da je Dejan Guzijan direktor pravne osobe u vrijeme kada je učinjen prekršaj. Zbog ovih razloga, Sud za prekršaje smatra da nije povrijeđeno pravo na obranu, posebice ističući da, ukoliko je apelantica smatrala da je došlo do povrede prava na obranu, zaštitu svojih prava mogla je ostvarivati izvanrednim pravnim lijekovima kod nadležnih sudova. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće uporabe ("Službeni list SFRJ" broj 53/91) relevantne odredbe glase: "Članak 6. stavak 1. Higijenski neispravnim se smatraju i namirnice, odnosno predmeti opće uporabe kojima je istekao rok uporabe označen u deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može ustvrditi rok uporabe, ako se u promet stavljaju u izvornom pakiranju. KAZNENE ODREDBE Članak 38. stavak 1. točka 2. i stavak 2. Novčanom kaznom od …kaznit će se za gospodarski prijestup poduzeće ili druga pravna osoba koja se bavi…ili prometom namirnica ili predmeta opće uporabe: 2) ako stavi u promet namirnice ili predmete opće uporabe kojima je istekao rok uporabe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija, ili se iz deklaracije ne može ustvrditi rok uporabe, ako se u promet stavljaju u izvornom pakiranju (članak 6. stavak 1.);" 14. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 11/95, 10/97 i 52/01) relevantne odredbe glase: "Članak 65. stavak 1. Veterinarsko –sanitarnom pregledu podliježu, …, meso kopitara, papkara, peradi, kunića i divljači, ribe, mlijeko, jaja, te proizvodi od mesa…koji su namijenjeni javnoj potrošnji. Članak 131. stavak 1. točka 13. i stavak 2. Novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 17.000 KM kaznit će se za prekršaj pravna osoba ako: 13. … proizvodi od mesa koji su namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu (članak 65. stavak 1.). Za prekršaj iz stavka 1. ovog članka kaznit će se i odgovorna osoba u pravnoj osobi novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.700 KM." 15. U Zakonu o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01, 96/03 i 32/04) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Nitko ne može biti kažnjen za postupak koji, prije nego što je učinjen, nije bio zakonom ili drugim propisom određen kao prekršaj i za koji nije bila propisana kazna. Članak 6. stavak 1. točka 1. Prekršaji se mogu propisivati: 1. zakonom, … Članak 7. Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem. Prekršaj je izvršen nečinjenjem ako je učinitelj propustio izvršiti postupak koji je bio dužan izvršiti. Usmeni pretres Članak 210. st. 1. i 2. Usmeni pretres počinje objavljivanjem glavnog sadržaja zahtjeva. Potom se pristupa ispitivanju okrivljenog, a ako je okrivljeni pravna osoba, onda ispitivanju njegovog predstavnika. Po saslušanju okrivljenog se izvodi dokazni postupak saslušanjem svjedoka, vještaka i izvođenjem drugih dokaza. Članak 212. stavak 2. Rješenje o prekršaju se može odnositi samo na osobu protiv koje je podnesen zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i na činjenični opis prekršaja naveden u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka. Članak 230. stavak 1. točka 2. Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji: 2. ako okrivljeni nije ispitan prije donošenja rješenja o prekršaju osim u slučajevima iz članaka 215. i 216. ovog zakona,… Članak 234. stavak 3. Kad prvostupanjski sud koji je donio rješenje o prekršaju povodom priziva nađe da je postupak nepotpun, a da je to moglo utjecati na pravilnosti i zakonitosti rješenja o prekršaju prije dostave priziva višem sudu, upotpunit će postupak u granicama navoda u prizivu." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Rješenje Okružnog suda broj Pž-1969/03 od 25. veljače 2004. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom da je apelantu ovo rješenje Okružnog suda uručeno 14. lipnja 2004. godine a apelacija je podnesena 7. srpnja 2004. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njezina prava na pravično suđenje i pravo na obranu (nije joj omogućena obrana pred sudom) koja garantiraju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije. 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š…Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." Članak 6. st. 1. i 3. točka c. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c) da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere ili da... (…)." 22. Zakonom o zdravstvenoj ispravnosti životnih namirnica i predmeta opće uporabe je propisano da će se novčanom kaznom kazniti za gospodarski prekršaj poduzeće ili druga pravna osoba koja se bavi prometom namirnica ako stavi u promet namirnice ili predmete opće uporabe kojima je istekao rok uporabe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje deklaracija. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti, između ostalog, su propisane novčane kazne za prekršaj kako za pravnu, tako i za odgovornu osobu u pravnoj osobi ako meso, te proizvodi od mesa namijenjeni javnoj potrošnji nisu podvrgnuti veterinarsko-sanitarnom pregledu. Dakle, navedeni postupci kvalificirani su kao prekršaj, a ne kao kazneno djelo. 23. Međutim, to ne određuje primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Europski sud za ljudska prava smatra da je "kaznena optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje kaznene optužbe u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi kazneni, a ne građanski. Ovim se želi osigurati da država ne može izbjeći obvezu osiguravanja pravičnog saslušanja jednostavnim kvali fi ciranjem nekog djela nekaznenim u svom zakonodav stvu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Engel protiv Nizozemske (broj 1), presuda od 8. lipnja 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. svibnja 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. kolovoza 1997. godine, Izvješća 1997-V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. rujna 1998. godine, Izvješća 1998-VI, str. 2492, stavak 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. srpnja 2002. godine, stavak 65). Da bi se odredilo je li suštinski karakter legislativne sheme kazneni, sudovi moraju razmotriti niz čimbenika, uključujući posebice: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (primjerice, nepoštenje ili nebriga) i c) koja se visina kazne može nametnuti za prekršaj. 24. Gledano sa stajališta sudske prakse, u svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u biti, kaznena prema svojoj prirodi. Njezin razvidan je cilj sprečavanje stavljanja namirnica u prodaju kojima je istekao rok uporabe označen u njihovoj deklaraciji, ili im nedostaje potrebita deklaracija, koje su namijenjene javnoj potrošnji a nisu podvrgnute veterinarsko-sanitarnom pregledu. Ustanovljavanje krivice u ovom je slučaju utemeljeno na odluci da je apelantica počinila prekršaje za koje je proglašena odgovornom, jer su stavljene u promet ustvrđene količine mesnih prerađevina bez ikakvih oznaka, kao i sirovog junećeg mesa bez dokaza o izvršenom veterinarsko-sanitarnom pregledu. Uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike, Ustavni sud zaključuje da apelantica ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju prigodom ustvrđivanja kaznene optužbe iz članka 6. Europske konvencije. 25. Svrha članka 6. Europske je konvencije, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudske odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. travnja 1993, A. 254-B). U svakom se pojedinom slučaju mora procijeniti tijek postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, per se, primjerice, način na koji se prikuplja dokazna građa tijekom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa načelom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tijek postupka (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV, 1981). Također, vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 17. prosinca 1996. godine, RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine). Sud mora ispitati postupak kojim su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi odlučili o tomu prihvaćaju li dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, da bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan kako bi zaštitio apelantova prava iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. srpnja 2003. godine). 26. Članak 6. Europske konvencije zahtijeva "pravično suđenje", pravo da se bude saslušano u razumnom roku, pravo da saslušanje bude javno, pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Osim toga, ovaj članak sadrži spisak minimalnih prava koje ima svatko tko je optužen za kazneno djelo. Među ova prava spada i pravo optuženog da se brani sam ili uz pomoć branitelja koga sam izabere. Ova je odredba tijesno povezana sa načelom "jednakosti oružja", odnosno "jednake dostupnosti pravnih sredstava" kao elementa pravičnog suđenja (presuda od 19. prosinca 1990, Delta, A. 191-A, presuda od 19. veljače 1991, Isgio, A. 194-A, str. 12). 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila bjelodano proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercego vine" broj 31/03). 28. Pravičnost se postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 29. Ustavni sud zapaža da je temeljni apelantičin prigovor da u postupku nije saslušan zakonski zastupnik, odnosno ovlašteni predstavnik pravne osobe, i da sudovi nisu uvažili prizivne razloge protiv pobijanog prvostupanjskog rješenja iako je apelantica, osim prizivnih navoda, upućivala sudove da izvrše uvid u promjene podataka kod nadležnog registarskog suda u Banjaluci. U svezi ovog prigovora Ustavni sud zapaža iz dokaza u spisima da uz apelantičin priziv nije dostavljen dokaz u svezi okolnosti upisa promjena kod nadležnog suda. Ustavni sud dalje zapaža iz dostavljenih dokumenatakompletnog sudskog spisa i zapisnika sa ročišta "o ispitivanju okrivljene" od 10. travnja 2003. godine, koji je sastavni dio spisa, da je Dragan Guzijan saslušan u svojstvu apelantičinog zastupnika kao pravne osobe, bez prethodnog uvida suda u dokumentaciju vezanu za apelantičinu registraciju kao pravne osobe i bez propisane punomoći koju je dala apelantica i koja nije naknadno dostavljena u spis. 30. Ustavni je sud ustvrdio da je Okružni sud, rješavajući apelantičin priziv protiv prvostupanjskog pobijanog rješenja, odlučivao i o prizivnim navodima koji su ukazivali na propust vezan za saslušanje apelantičinog zastupnika, koji se može posmatrati kao bitna povreda odredaba prekršajnog postupka (članak 230. stavak 1. točka 2.). Ustavni sud ističe da je opće načelo članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije da optuženim osobama mora biti dopušteno da se same brane ili uz pomoć branitelja kojega sami izaberu. U konkretnom predmetu Ustavni sud uočava da nije saslušan apelantičin zastupnik niti njezin ovlašteni predstavnik, a u prizivnom je postupku ukazivala na ove propuste, zahtijevajući zaštitu svojih minimalnih prava na obranu. Okružni je sud, iako je imao zakonsku mogućnost izvršiti učinkovitu pravnu kontrolu apelantičinih prizivnih navoda, propustio da prigodom razmatranja navedenih pitanja sagleda članak 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije. Ustavni sud smatra da postupak donošenja pobijanih rješenja nije bio adekvatan zaštititi apelantičina minimalna prava na obranu, jer je bilo potrebito omogućiti apelantici da se sama brani ili uz pomoć branitelja kojega sama izabere. Ustavni sud, također, smatra da je uskraćivanje ovih prava apelantici i prihvaćanje dokaza koji na ovaj način ugrožavaju pravičan postupak moglo nanijeti štetu apelantičinim minimalnim pravima na obranu, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 31. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da su povrijeđena apelantičina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da se, u situaciji kada se ne osigura propisano pravo optuženoj da se brani sama ili uz pomoć branitelja, odluka suda ne može isključivo ili uglavnom temeljiti na iskazu osobe koja se predstavila kao zastupnik optužene pravne osobe, ali bez propisane punomoći optužene. U takvom su slučaju povrijeđena prava optužene iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 3. točka c. Europske konvencije. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 602/04, rješavajući apelaciju Ivana Kožula i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ivana Kožula, Pere Kožula, Ruže Kožul, Dražena Kožula, Dinka Kožula, Bože Zovke, Mire Zovko i Marija Zovke. Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Nalaže se Opštini Široki Brijeg da bez daqnjeg odgađa - wa izvrši Rješenje Službe za privredu, Odsjek za inspek cione poslove, broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine. Nalaže se Opštini Široki Brijeg da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko, Mira Zovko i Mario Zovko (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Uzarića-Opština Široki Brijeg, koje zastupa prvi apelant Ivan Kožul, podnijeli su 12. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije izvršeno Rješenje Opštine Široki Brijeg- Služba za privredu, Odsjek za inspekcione poslove (u daqnjem tekstu: Opština) broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine. Apelanti su apelaciju dopunili 3. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Pravilnika Ustavnog suda, od Opštine i preduzeća "Paškić" d.o.o. Uzarići-Široki Brijeg (u daqnjem tekstu: preduzeće "Paškić") zatraženo je 21. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opština je odgovor na apelaciju dostavila 21. juna 2005. go d i ne, te dopunila odgovor i dostavila dokumentaciju 5. sep te - m bra 2005. godine, a preduzeće "Paškić" 23. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. septembra 2005.godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Služba prostornog uređewa i zaštite okoline Opštine je Rješenjem broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine izdala lokacijsku dozvolu preduzeću "Paškić" za "zahvat u prostoru: legalizacija pogona za separaciju šqunka, izgrađenog u Uzarićima, na zemqištu označenom kao k.č. br. 510, 511, 513 i 519/3 k.o. Uzarići". U lokacijskoj dozvoli je, između ostalog, navedeno da se, prema članu 25 Zakona o građenju, na osnovu ove lokacijske dozvole ne može da započne građenje, već je potrebno dobiti građevinsku dozvolu, a da lokacijska dozvola važi dvije godine od dana njene pravosnažnosti s tim da je potrebno u tom roku podnijeti zahtjev za građevinsku dozvolu. 7. Ministarstvo prostornog uređewa, resursa i zaštite okoline Zapadnohercegovačkog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) je 7. novembra 2001. godine, povodom žalbe apelanata protiv navedenog prvostepenog rješewa broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, donijelo Rješenje broj 06-02-240/01 kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Ministarstvo je utvrdilo da prvostepeno rješenje nije zasnovano na Zakonu o prostornom uređenju prema kom se lokacijska dozvola izdaje samo za planiranu gradnju, a ne i za izgrađeni objekat, ističući da legalizacija pogona za separaciju šqunka nije zasnovana na važećim propisima. 8. Povodom Rješewa Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješenje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, Opština je 7. decembra 2001. godine, na osnovu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, donijela Rješenje broj 04-8-362-36/01 kojim je naređeno preduzeću "Paškić" da obustavi sve radove na rekonstrukciji-dogradwi betonare. Istim rješenjem je određeno da prigovor na rješenje ne odgađa izvršenje rješewa. 9. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj U-3/01 od 26. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu tužbu preduzeća "Paškić" protiv Rješewa Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je Ministarstvo poništilo prvostepeno rješenje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine. Kantonalni sud je obrazložio da se lokacijska dozvola može dati samo za planirane zahvate, a ne za već izgrađene objekte, kako propisuju odredbe čl. 35 i 36 Zakona o prostornom uređenju. Kantonalni sud je, takođe, istakao da su se pred wim, kao i pred Ministarstvom pojavili apelanti-mještani sela Uzarići kao zainteresovana lica. Apelanti su u odgovoru na tužbu preduzeća "Paškić", između ostalog, naveli da se izgrađeni objekat nalazi samo 50 metara od wihovih kuća u kojim žive od 1936. godine. Istakli su da mašine stvaraju buku, da dolazi do negativnog uticaja na tlo, vazduh, predio, prirodu samog mjesta. Takođe su naveli da u sadržini lokacijske dozvole nije navedena udaljenost od susjednih objekata, a što je trebalo učiniti prema odredbama člana 37 Zakona o prostornom uređenju, te da je neshvatqivo da je tužilac imao pravo da dobije naknadno lokacijsku dozvolu, zanemarujući specifičnu vrstu djelatnosti. Kantonalni sud je zakqučio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je poništilo prvostepeno rješenje. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ne utiče to što Ministarstvo u svom rješenju nije dalo uputu prvostepenom organu za ponovni postupak. Ovo je obrazložio činjenicom da je u svakom slučaju trebalo poništiti prvostepeno rješenje. 10. Opština je Rješenjem broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, na osnovu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, naredila preduzeću "Paškić" da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa ukloni novoizgrađenu građevinu "koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojewa vezanih za novoizgrađenu građevinu". Istim rješenjem je određeno da, ukoliko izvršenik ne postu pi prema ovom rješenju, rješenje će se izvršiti posredstvom drugog lica na trošak izvršenika. U obrazloženju rješewa je navedeno da je inspekcionim pregledom 29. januara 2002. godine utvrđeno da je preduzeće "Paškić" u svojstvu investitora izgradilo navedene građevinske objekte, čija je gradwa nastavljena i nakon obustave građewa, bez pribavljanja građevinske dozvole. 11. Povodom žalbe preduzeća "Paškić" na navedeno rješenje, Ministarstvo je Rješenjem broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 obrazloženju navedenog rješewa je istaknuto da je uvidom u spise predmeta, kao i na osnovu navoda u žalbi utvrđeno da je preduzeće "Paškić" pristupilo postavljanju dva silosa za beton, te pratećih postrojewa novoizgrađenog dijela objekta, i to nakon što je doneseno rješenje o obustavi radova do dobivawa građevinske dozvole, što je suprotno čl. 25 i 65 stav 1 alineja 6 Zakona o građenju. U rješenju je obrazloženo da je građevinsko-urbanistički inspektor donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje i da nisu relevantni navodi žalilaca da je u toku dobivanje građevinske dozvole, te da je objekat značajan za društvo i širu zajednicu. Protiv navedenog rješewa Ministarstva preduzeće "Paškić" nije iskoristilo zakonsku mogućnost da pokrene upravni spor. 12. Nakon Rješewa Ministarstva broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine, kojim je kao neosnovana odbijena žalba preduzeća "Paškić" protiv Rješewa Opštine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine i presude Kantonal nog suda, Opština je 18. aprila 2002. godine donijela Zakqučak broj 04-8-362-36/6 kojim je utvrđeno da je Rješenje broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine izvršno, te je preduzeću "Paškić" ostavljen rok od sedam dana od dana prijema zakqučka da samo rješenje izvrši, odnosno da ukloni novoizgrađenu građevinu. U zakqučku je navedeno da, ukoliko ne postupi u određenom roku, izvršenje će se obaviti prisilnim putem preko ovlašćenog lica, a da žalba ne odgađa izvršenje. 13. Nakon što su doneseni svi navedeni akti nije se pristupalo izvršenju pravosnažnog i izvršnog Rješewa Opštine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, mada se u spisu nalazi tekst javnih konkursa koje je raspisao načelnik Opštine 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine bez zvaničnog broja i bez dokaza o tome da li su konkursi objavljeni i na koji način. Apelanti su radi realizacije izvršewa rješewa tražili intervenciju i Federalnog ministarstva prostornog uređewa i okoline (zahtjevi ustupljeni Federalnom ministarstvu pravde i Federalnoj upravnoj inspekciji) i u više navrata kod ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine (Kancelarije u Mostaru i Sarajevu). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da su im time što nije izvršeno pravosnažno i izvršno rješenje Opštine o uklawanju bespravno sagrađenih objekata povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek zaštićeni članom II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 i čl. 8 i 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava i prava većeg broja mještana sela Uzarići apelanti vide u tome što se nije pristupilo izvršenju pravosnažnog i izvršnog rješewa iako je 18. aprila 2002. godine donesen i zakqučak o dozvoli izvršewa rješewa. Apelanti posebno naglašavaju da im se, usljed djelatnosti preduzeća "Paškić", gotovo svaki dan onemogućava da mirno uživaju u sopstvenim porodičnim kućama, zbog nesagledivih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevawa i nesnošqive buke koja se stvara mljevenjem kamena, radom mašina, što sve prelazi dozvoljenu granicu čime se dovodi u pitanje sluh i uopšte zdravlje na tom području. U vezi s tim da rješenje nije izvršeno apelanti navode da, iako su u više usmenih i pisanih zahtjeva tražili da Opština izvrši rješenje, tim zahtjevima nije se udovoqilo. Apelanti traže od Ustavnog suda da usvoji wihovu apelaciju i svojom odlukom obezbijedi realizaciju pravosnažnog i izvršnog rješewa Opštine, kao i zaštitu wihovih ustavnih prava. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Opština je istakla da preduzeće "Paškić" nije postupilo prema Rješenju broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, kao i zakqučku o dozvoli izvršewa tog rješewa. Radi izvršewa pravosnažnog i izvršnog rješewa, Opština je objavila tri javna konkursa, 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine, a "opštinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade da iznađu rješenje komplikovanog predmeta u interesu obje strane". 16. Preduzeće "Paškić" u odgovoru na apelaciju iznijelo je da je spornim rješenjem Opštine pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da su wime povrijeđeni "Zakon o upravnom postupku i donijeta odluka o kazni". Dalje navodi da su rješenje i zakqučak o izvršenju rješewa "zasnovani na predstavci inspektora i inspektorijata koji u postupku nije izveo zakonite i stručne analize na kojim mogu da se zasnivaju donijeta rješewa". Preduzeće smatra da, ukoliko bi došlo do izvršewa rješewa, nastupile bi "neprocjewive štete sa opasnim i nepredvidivim posljedicama. U preduzeću je zaposleno više desetina radnika čije porodice zavise od wihovog zaposlewa, a izvršenjem osporenog rješewa postoji mogućnost štrajka zaposlenih, štrajka stanovnika Uzarića sa 360 domaćinstava". V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa Član 5 stav 1 Kad organi i institucije koje imaju javna ovlašćewa vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje wihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom. Pravne posljedice poništavawa i ukidawa Član 266 stav 1 (1) Poništavanjem rješewa i oglašavanjem rješewa ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. IZVRŠEWE RJEŠEWA I ZAKQUČAKA Član 267 st. 1 i 7 (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. (2) Nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ne može da se traži njegovo izvršenje. Član 268 stav 5 (5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješewa važe i za izvršenje zakqučka. Član 272 stav 2 (2) Administrativno izvršenje sprovode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona… Član 273 stav 1 (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se administrativnim putem. Član 274 stav 2 (2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može da sprovodi or gan uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, a posebnim propisima nije određen or gan koji je za to ovlašćen, izvršenje provodi opštinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opšte uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika… Član 275 stav 3 (3) Kad administrativno rješenje ne sprovodi or gan koji je rješavao u prvom stepenu, već drugi or gan određen posebnim propisom,…ako je rješenje postalo izvršno, ovaj or gan, odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno i dostavlja ga radi izvršewa organu nadležnom za izvršenje s tim što obavezno istovremeno mora da predloži i način izvršewa. Član 281 Izvršenje radi ostvarewa nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se preko drugih lica ili prinudom. a) Izvršenje preko drugih lica Član 282 (1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može da izvrši i drugo lice, a izvršenik je ne izvrši uopšte ili je ne izvrši u cijelosti, ova radwa će se izvršiti preko drugog lica, na trošak izvršenika. Izvršenik mora da bude na to prethodno pismeno opomenut. (2) U takvom slučaju or gan koji sprovodi izvršenje može da zakqučkom naloži izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršewa a da se obračun naknadno izvrši… Član 284 Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopšte ili ne može pravovremeno da provede primjenom sredstava predviđenih u čl. 282 i 283 ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može da sprovede i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno." Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/20) "Član 17 Treće lice kome bi poništenje osporenog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresovana strana) ima u sporu položaj stranke." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koga je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je neizvršavanje pravosnažnog i izvršnog Rješewa Opštine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. 21. Apelanti su kao zainteresovana strana imali položaj stranke u postupku upravnog spora u smislu člana 17 Zakona o upravnom sporu, koji je prethodio donošenju ovog rješewa. U konkretnom slučaju apelanti imaju opravdan interes za izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješewa organa uprave, jer se to direktno tiče wihove zaštite od uznemiravawa u uživanju ustavnih prava. Naime, produžetak ranijeg stawa, koje treba da se promijeni izvršenjem predmetnog rješewa, negativno utiče na mogućnost apelanata da uživaju u ugodnostima wihovih domova, usljed velikih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevawa i buke koja se stvara mljevenjem kamena i radom mašina. Sve ovo može da implicira i povredu prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ponjell i Rayner, presuda od 21. februara 1990. godine). 22. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo da se izvrše konačne i izvršne odluke. 23. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog koga apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da su im time što nije izvršeno pravosnažno i izvršno rješenje povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i čl. 8 i 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 st. 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(…)" 27. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što se ne izvršava rješenje Opštine, kojim je utvrđena obaveza preduzeća "Paškić" da ukloni novoizgrađenu građevinu koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojewa koja su podignuta suprotno zakonskim propisima. Apelanti posebno ističu da im je onemogućeno da mirno uživaju u sopstvenim porodičnim kućama, usljed nesagledive količine prašine od cementa i kamena, dima i nesnošqive buke koji se stvaraju mljevenjem kamena i radom mašina. 28. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije treba detaqno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite sprovođewa sudske odluke; tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa", u smislu člana 6 Evropske konvencije. Evropski sud za qudska prava u predmetu Hornsby, takođe, naglasio je da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41 navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za qudska prava odlučio da je član 6 stav 1 Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude. 29. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može da primijeni i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se, takođe, odnosi na neizvršavanje pravosnažne i izvršne odluke. 30. U vezi sa praksom u pogledu neizvršavawa sudskih odluka, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, a postoji i veliki broj odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivawa odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Naprimjer, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi, predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna uprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6 Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Takođe, om - buds men za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe". 31. Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da Rješenje Opštine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine nije izvršeno u vremenskom periodu od 18. aprila 2002. godine, kada je postalo izvršno. Nastojawa Opštine da se izvrši rješenje izražena su samo u raspisivanju tri javna konkursa, u toku 2002. godine, i njenom objašnjenju da "opštinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na rješavanju komplikovanog predmeta u interesu obje strane". Međutim, ovakvo angažovanje Opštine u izvršenju rješewa odudara od odredbi Zakona o upravnom postupku u kome je utvrđena obaveza da se izvrše pravosnažna i izvršna rješewa u kojim su detaqno razrađene obaveze i mjere u postupku izvršewa pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zakqučak da je proteklo više od tri godine, a da rješenje nije izvršeno, odnosno da su protekle skoro 2/3 od zakonskog roka za izvršenje (jer nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, ne može da se traži njegovo izvršenje), pa se osnovano može da postavi pitanje u čemu se sastoji nastojanje Opštine da putem Mjesne zajednice Uzarići i Mirovnog vijeća "nađe rješenje u interesu obje strane". Ustavni sud posebno naglašava opasnost zbog mogućnosti proteka zakonskog roka za izvršenje, a time i do obustave izvršewa, što je u suprotnosti sa principom vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da je time što nije izvršeno pravosnažno i izvršno rješenje Opštine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 33. U smislu zakqučka o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 34. Izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješewa donesenog u upravnom postupku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te njegovo neizvršenje predstavlja povredu toga prava. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 602/04, rješavajući apelaciju Ivana Kožula i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. PravilaUstavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ivana Kožula, Pere Kožula, Ruže Kožul, Dražena Kožula, Dinka Kožula, Bože Zovke, Mire Zovko i Marija Zovke. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nalaže se Općini Široki Brijeg da bez daljeg odgađanja izvrši Rješenje Službe za privredu, Odsjek za inspekcijske poslove, broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine. Nalaže se Općini Široki Brijeg da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko, Mira Zovko i Mario Zovko (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Uzarića-Općina Široki Brijeg, koje zastupa prvi apelant Ivan Kožul, podnijeli su 12. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Općine Široki Brijeg- Služba za privredu, Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Općina) broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine. Apelanti su apelaciju dopunili 3. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Pravilnika Ustavnog suda, od Općine i preduzeća "Paškić" d.o.o. Uzarići-Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: preduzeće "Paškić") zatraženo je 21. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općina je odgovor na apelaciju dostavila 21. juna 2005. godine, te dopunila odgovor i dostavila dokumentaciju 5. septembra 2005. godine, a preduzeće "Paškić" 23. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. septembra 2005.godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Služba prostornog uređenja i zaštite okoliša Općine je Rješenjem broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine izdala lokacijsku dozvolu preduzeću "Paškić" za "zahvat u prostoru: legalizacija pogona za separaciju šljunka, izgrađenog u Uzarićima, na zemljištu označenom kao k.č. br.510, 511, 513 i 519/3 k.o. Uzarići". U lokacijskoj dozvoli je, između ostalog, navedeno da se, prema članu 25. Zakona o građenju, na temelju ove lokacijske dozvole ne može započeti građenje, već je potrebno dobiti građevinsku dozvolu, a da lokacijska dozvola važi dvije godine od dana njene pravomoćnosti s tim da je potrebno u tom roku podnijeti zahtjev za građevinsku dozvolu. 7. Ministarstvo prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 7. novembra 2001. godine, povodom žalbe apela - nata protiv navedenog prvostepenog rješenja broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, donijelo Rješenje broj 06-02-240/01 kojim je poništilo prvostepeno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak. Ministar stvo je utvrdilo da prvostepeno rješenje nije zasnovano na Zakonu o prostornom uređenju prema kome se lokacijska dozvola izdaje samo za planiranu gradnju, a ne i za izgrađeni objekt, ističući da legalizacija pogona za separaciju šljunka nije utemeljena na važećim propisima. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 8. Povodom Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je poništeno prvostepeno rješe nje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine, Općina je 7. decembra 2001. godine, na osnovu Zakona o prostor nom ure đenju i Zakona o građenju, donijela Rješenje broj 04-8-362-36/01 kojim je naređeno preduzeću "Paškić" da obustavi sve radove na rekonstrukciji-dogradnji betonare. Istim rješenjem je određeno da prigovor na rješenje ne odgađa izvršenje rješenja. 9. Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj U-3/01 od 26. marta 2002. godine odbio kao neosnovanu tužbu preduzeća "Paškić" protiv Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. novembra 2001. godine, kojim je Ministarstvo poništilo prvostepeno rješenje broj 06-364-232/00 od 27. septembra 2001. godine. Kantonalni sud je obrazložio da se lokacijska dozvola može dati samo za planirane zahvate, a ne za već izgrađene objekte, kako propisuju odredbe čl. 35. i 36. Zakona o prostornom uređenju. Kantonalni sud je, također, istakao da su se pred njim, kao i pred Ministarstvom pojavili apelanti-mještani sela Uzarići kao zainteresirana lica. Apelanti su u odgovoru na tužbu preduzeća "Paškić", između ostalog, naveli da se izgrađeni objekt nalazi samo 50 metara od njihovih kuća u kojima žive od 1936. godine. Istakli su da strojevi stvaraju buku, da dolazi do negativnog utjecaja na tlo, zrak, krajolik, prirodu samog mjesta. Također su naveli da u sadržaju lokacijske dozvole nije navedena udaljenost od susjednih objekata, a što je trebalo učiniti prema odredbama člana 37. Zakona o prostornom uređenju, te da je neshvatljivo da je tužilac imao pravo dobiti naknadno lokacijsku dozvolu, zanemarujući specifičnu vrstu djelatnosti. Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je poništilo prvostepeno rješenje. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da ne utječe to što Ministarstvo u svom rješenju nije dalo uputu prvostepenom organu za ponovni postupak. Ovo je obrazložio činjenicom da je u svakom slučaju trebalo poništiti prvostepeno rješenje. 10. Općina je Rješenjem broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, na osnovu Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, naredila preduzeću "Paškić" da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja ukloni novoizgrađenu građevinu "koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojenja vezanih za novoizgrađenu građevinu". Istim rješenjem je određeno da, ukoliko izvršenik ne postupi prema ovom rješenju, rješenje će se izvršiti posredstvom drugog lica na trošak izvršenika. U obrazloženju rješenja je navedeno da je inspekcijskim pregledom 29. januara 2002. godine utvrđeno da je preduzeće "Paškić" u svojstvu investitora izgradilo navedene građevinske objekte, čija je gradnja nastavljena i nakon obustave građenja, bez pribavljanja građevinske dozvole. 11. Povodom žalbe preduzeća "Paškić" na navedeno rješenje, Ministarstvo je Rješenjem broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine odbilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja istaknuto je da je uvidom u spise predmeta, kao i na temelju navoda u žalbi utvrđeno da je preduzeće "Paškić" pristupilo postavljanju dva silosa za beton, te pratećih postrojenja novoizgrađenog dijela objekta, i to poslije donošenja rješenja o obustavi radova do dobivanja građevinske dozvole, što je suprotno čl. 25. i 65. stav 1. alineja 6. Zakona o građenju. U rješenju je obrazloženo da je građe vin skourbanistički inspektor donio pravilno i na zakonu utemeljeno rješenje i da nisu relevantni navodi žalilaca da je u toku dobivanje građevinske dozvole, te da je objekt značajan za društvo i širu zajednicu. Protiv navedenog rješenja Ministarstva preduzeće "Paškić" nije iskoristilo zakonsku mogućnost da pokrene upravni spor. 12. Nakon Rješenja Ministarstva broj 06-02-69/02 od 6. marta 2002. godine, kojim je kao neosnovana odbijena žalba preduzeća "Paškić" protiv Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine i presude Kantonalnog suda, Općina je 18. aprila 2002. godine donijela Zaključak broj 04-8-362-36/6 kojim je utvrđeno da je Rješenje broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine izvršno, te je preduzeću "Paškić" ostavljen rok od sedam dana od dana prijema zaključka da samo rješenje izvrši, odnosno da ukloni novoizgrađenu građevinu. U zaključku je navedeno da, ukoliko ne postupi u određenom roku, izvršenje će se obaviti prisilnim putem preko ovlaštenog lica, a da žalba ne odgađa izvršenje. 13. Nakon donošenja svih navedenih akata nije se pristupalo izvršenju pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, mada se u spisu nalazi tekst javnih natječaja koje je raspisao načelnik Općine 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine bez službenog broja i bez dokaza o tome da li su natječaji objavljeni i na koji način. Apelanti su radi realizacije izvršenja rješenja tražili intervenciju i Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice (zahtjevi ustupljeni Federalnom ministarstvu pravde i Federalnoj upravnoj inspekciji) i u više navrata kod ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine ( Uredi u Mostaru i Sarajevu). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da su im neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine o uklanjanju bespravno sagrađenih objekata povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek zaštićeni članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu svojih prava i prava većeg broja mještana sela Uzarići apelanti vide u tome što se nije pristupilo izvršenju pravosnažnog i izvršnog rješenja iako je 18. aprila 2002. godine donesen i zaključak o dozvoli izvršenja rješenja. Apelanti posebno naglašavaju da im se, usljed djelatnosti preduzeća "Paškić", gotovo svaki dan onemogućava mirno uživanje vlastitih porodičnih kuća, zbog nesagledivih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i nesnošljive buke koja se stvara mljevenjem kamena, radom strojeva, što sve prelazi dopuštenu granicu čime se dovodi u pitanje sluh i uopće zdravlje na tom području. Povodom neizvršavanja rješenja apelanti navode da, iako su u više usmenih i pisanih zahtjeva tražili izvršenje rješenja od Općine, tim zahtjevima nije se udovoljilo. Apelanti traže od Ustavnog suda da usvoji njihovu apelaciju i svojom odlukom osigura realizaciju pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine, kao i zaštitu njihovih ustavnih prava. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općina je istakla da preduzeće "Paškić" nije postupilo prema Rješenju broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine, kao i zaključku o dozvoli izvršenja tog rješenja. Radi izvršenja pravosnažnog i izvršnog rješenja, Općina je objavila tri javna natječaja, 20. septembra, 15. oktobra i 21. novembra 2002. godine, a "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane". 16. Preduzeće "Paškić" u odgovoru na apelaciju iznijelo je da je spornim rješenjem Općine pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da su njime povrijeđeni "Zakon o upravnom postupku i donijeta odluka o kazni". Dalje navodi da su rješenje i zaključak o izvršenju rješenja "zasnovani na predstavci inspektora i inspektorijata koji u postupku nije izveo zakonite i stručne analize na kojima se mogu temeljiti donijeta rješenja". Preduzeće smatra da, ukoliko bi došlo do izvršenja rješenja, nastupile bi "neprocjenjive štete sa opasnim i nepredvidivim posljedicama. U preduzeću je zaposleno više desetina radnika čije porodice zavise od njihovog zaposlenja, a izvršenjem osporenog rješenja postoji mogućnost štrajka zaposlenih, štrajka stanovnika Uzarića sa 360 domaćinstava". V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa Član 5. stav 1. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja Član 266. stav 1. (1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA Član 267. st. 1. i 7. (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. (2) Nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje. Član 268. stav 5. (5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka. Član 272. stav 2. (2) Administrativno izvršenje provode organi uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona… Član 273. stav 1. (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem. Član 274. stav 2. (2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi or gan uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, a posebnim propisima nije određen or gan koji je za to ovlašten, izvršenje provodi općinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika… Član 275. stav 3. (3) Kad administrativno rješenje ne provodi or gan koji je rješavao u prvom stepenu, već drugi or gan određen posebnim propisom,…ako je rješenje postalo izvršno, ovaj or gan, odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno i dostavlja ga radi izvršenja organu nadležnom za izvršenje s tim što obavezno istovremeno mora predložiti i način izvršenja. Član 281. Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se preko drugih lica ili prinudom. a) Izvršenje preko drugih lica Član 282. (1) Ako se izvršenikova obaveza sastoji u izvršenju radnje koju može izvršiti i drugo lice, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ova radnja će se izvršiti preko drugog lica, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismeno opomenut. (2) U takvom slučaju or gan koji provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja a da se obračun naknadno izvrši… Član 284. Ako se izvršenje nenovčane obaveze ne može uopće ili ne može pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obaveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno." Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/20) "Član 17. Treće lice kojem bi poništenje osporenog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresirana strana) ima u sporu položaj stranke." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je neizvršavanje pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. 21. Apelanti su kao zainteresirana strana imali položaj stranke u postupku upravnog spora u smislu člana 17. Zakona o upravnom sporu, koji je prethodio donošenju ovog rješenja. U konkretnom slučaju apelanti imaju opravdan interes za izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja organa uprave, jer se to direktno tiče njihove zaštite od uznemiravanja u uživanju ustavnih prava. Naime, produžavanje postojanja ranijeg stanja, koje se treba promijeniti izvršenjem predmetnog rješenja, negativno utječe na mogućnost uživanja apelanata u ugodnostima njihovih domova, usljed velikih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i buke koja se stvara mljevenjem kamena i radom strojeva. Sve ovo može implicirati i povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ponjell i Rayner, presuda od 21. februara 1990. godine). 22. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na izvršenje konačnih i izvršnih odluka. 23. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da su im neizvršavanjem pravosnažnog i izvršnog rješenja povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 8. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. st. 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(…)" 27. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što se ne izvršava rješenje Općine, kojim je utvrđena obaveza preduzeća "Paškić" da ukloni novoizgrađenu građevinu koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojenja koja su podignuta suprotno zakonskim propisima. Apelanti posebno ističu da im je onemogućeno mirno uživanje vlastitih obiteljskih kuća, usljed nesagledive količine prašine od cementa i kamena, dima i nesnošljive buke koji se stvaraju mljevenjem kamena i radom strojeva. 28. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvata "pravo na sud" u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59.). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36.). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio je da "efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda" (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude. 29. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju s obzirom na to da se, također, odnosi na neizvršavanje pravosnažne i izvršne odluke. 30. U vezi sa praksom u pogledu neizvršavanja sudskih odluka, Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, a postoji i veliki broj odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi, predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao je povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave". Također, om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao je povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7. u korist podnosioca žalbe". 31. Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da Rješenje Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine nije izvršeno u vremenskom periodu od 18. aprila 2002. godine, kada je postalo izvršno. Nastojanja Općine da se izvrši rješenje izražena su samo u raspisivanju tri javna natječaja, u toku 2002. godine, i njenom objašnjenju da "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane". Međutim, ovakvo angažiranje Općine u izvršenju rješenja odudara od odredaba Zakona o upravnom postupku u kome je utvrđena obaveza izvršavanja pravosnažnih i izvršnih rješenja u kojima su detaljno razrađene obaveze i mjere u postupku izvršenja pravosnažnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zaključak da je proteklo više od tri godine, a da rješenje nije izvršeno, odnosno da su protekle skoro 2/3 od zakonskog roka za izvršenje (jer nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje), pa se osnovano može postaviti pitanje u čemu se sastoji nastojanje Općine da putem Mjesne zajednice Uzarići i Mirovnog vijeća "nađe rješenje u interesu obje strane". Ustavni sud posebno naglašava opasnost zbog mogućnosti proteka zakonskog roka za izvršenje, a time i do obustave izvršenja, što je u suprotnosti sa načelom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 32. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da je neizvršenjem pravosnažnog i izvršnog rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. februara 2002. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 33. U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 34. Izvršenje pravosnažnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te njegovo neizvršenje predstavlja povredu toga prava. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 602/04, rješavajući apelaciju Ivana Kožula i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine,članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64.stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeniglasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Ivana Kožula, Pere Kožula, Ruže Kožul, Dražena Kožula, Dinka Kožula, Bože Zovke, Mire Zovko i Marija Zovke. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Nalaže se Općini Široki Brijeg da bez daljeg odgađanja izvrši Rješenje Službe gospodarstva, Odsjek za inspekcijske poslove, broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine. Nalaže se Općini Široki Brijeg da u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ivan Kožul, Pero Kožul, Ruža Kožul, Dražen Kožul, Dinko Kožul, Božo Zovko, Mira Zovko i Mario Zovko (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Uzarića-Općina Široki Brijeg, koje zastupa prvi apelant Ivan Kožul, su podnijeli 12. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja Općine Široki Brijeg- Služba gospodarstva, Odsjek za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Općina) broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine. Apelanti su apelaciju dopunili 3. ožujka 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st 1. i 2. tada važećeg Pravilnika Ustavnog suda, od Općine i poduzeća "Paškić" d.o.o. Uzarići- Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: poduzeće "Paškić") je zatraže no 21. travnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općina je odgovor na apelaciju dostavila 21. lipnja 2005. godine, te dopunila odgovor i dostavila dokumentaciju 5. rujna 2005. godine, a poduzeće "Paškić" 23. svibnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 8. rujna 2005.godine dostavljeni apelantima. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Služba prostornog uređenja i zaštite okoliša Općine je Rješenjem broj 06-364-232/00 od 27. rujna 2001. godine izdala lokacijsku dozvolu poduzeću "Paškić" za "zahvat u prostoru: legalizacija pogona za separaciju šljunka, izgrađenog u Uzarićima, na zemljištu označenom kao k.č. br. 510, 511, 513 i 519/3 k.o. Uzarići". U lokacijskoj je dozvoli, između ostalog, navedeno da se, prema članku 25. Zakona o građenju, na temelju ove lokacijske dozvole ne može započeti građenje, već je potrebito dobiti građevinsku dozvolu, a da lokacijska dozvola važi dvije godine od dana njezine pravomoćnosti s tim da je potrebito u tome roku podnijeti zahtjev za građevinsku dozvolu. 7. Ministarstvo prostornog uređenja, resursa i zaštite okoliša Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 7. studenog 2001. godine, povodom priziva apelanata protiv navedenog prvostupanjskog rješenja broj 06-364-232/00 od 27. rujna 2001. godine, donijelo Rješenje broj 06-02-240/01 kojim je poništilo prvostupanjsko rješenje i predmet vratilo prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Ministarstvo je ustvrdilo da prvostupanjsko rješenje nije utemeljeno na Zakonu o prostornom uređenju prema kojem se lokacijska dozvola izdaje samo za planiranu gradnju, a ne i za izgrađeni objekt, ističući da legalizacija pogona za separaciju šljunka nije utemeljena na važećim propisima. 8. Glede Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. studenog 2001. godine, kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje broj 06-364-232/00 od 27. rujna 2001. godine, Općina je 7. prosinca 2001. godine, na temelju Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, donijela Rješenje broj 04-8-362-36/01 kojim je naređeno poduzeću "Paškić" da obustavi sve radove na rekonstrukciji-dogradnji betonare. Istim je rješenjem određeno da prigovor na rješenje ne odgađa izvršenje rješenja. 9. Kantonalni je sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) Presudom broj U-3/01 od 26. ožujka 2002. godine odbio kao neutemeljenu tužbu poduzeća "Paškić" protiv Rješenja Ministarstva broj 06-02-240/01 od 7. studenog 2001. godine, kojim je Ministarstvo poništilo prvostupanjsko rješenje broj 06-364-232/00 od 27. rujna 2001. godine. Kantonalni je sud obrazložio da se lokacijska dozvola može dati samo za planirane zahvate, a ne za već izgrađene objekte, kako propisuju odredbe čl. 35. i 36. Zakona o prostornom uređenju. Kantonalni je sud, također, istaknuo da su se pred njim, kao i pred Ministarstvom pojavili apelanti-mještani sela Uzarići kao zainteresirane osobe. Apelanti su u odgovoru na tužbu poduzeća "Paškić", između ostalog, naveli da se izgrađeni objekt nalazi samo 50 metara od njihovih kuća u kojima žive od 1936. godine. Istaknuli su da strojevi stvaraju buku, da dolazi do negativnog utjecaja na tlo, zrak, krajolik, prirodu samog mjesta. Također su naveli da u sadržaju lokacijske dozvole nije navedena udaljenost od susjednih objekata, a što je trebalo učiniti prema odredbama članka 37. Zakona o prostornom uređenju, te da je neshvatljivo da je tužitelj imao pravo dobiti naknadno lokacijsku dozvolu, zanemarujući specifičnu vrstu djelatnosti. Kantonalni je sud zaključio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je poništilo prvostupanjsko rješenje. Pri tomu, Kantonalni je sud istaknuo da ne utječe to što Ministarstvo u svojem rješenju nije dalo uputu prvostupanjskom tijelu za ponovni postupak. Ovo je obrazložio činjenicom da je u svakom slučaju trebalo poništiti prvostupanjsko rješenje. 10. Općina je Rješenjem broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine, na temelju Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, naredila poduzeću "Paškić" da u roku od 15 dana od dana primitka rješenja ukloni novoizgrađenu građevinu "koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih postrojenja vezanih za novoizgrađenu građevinu". Istim je rješenjem određeno da, ukoliko izvršenik ne postupi prema ovom rješenju, rješenje će se izvršiti posredstvom druge osobe na trošak izvršenika. U obrazloženju je rješenja navedeno da je inspekcijskim pregledom 29. siječnja 2002. godine ustvrđeno da je poduzeće "Paškić" u svojstvu investitora izgradilo navedene građevinske objekte, čija je gradnja nastavljena i nakon obustave građenja, bez pribavljanja građevinske dozvole. 11. Glede priziva poduzeća "Paškić" na navedeno rješenje, Ministarstvo je Rješenjem broj 06-02-69/02 od 6. ožujka 2002. godine odbilo priziv kao neutemeljen. U obrazloženju navedenog je rješenja istaknuto da je uvidom u spise predmeta, kao i na temelju navoda u prizivu ustvrđeno da je poduzeće "Paškić" pristupilo postavljanju dva silosa za beton, te pratećih uređaja novoizgrađenog dijela objekta, i to poslije donošenja rješenja o obustavi radova do dobivanja građevinske dozvole, što je protivno čl. 25. i 65. stavak 1. alineja 6. Zakona o građenju. U rješenju je obrazloženo da je građevinskourbanistički inspektor donio pravilno i na zakonu utemeljeno rješenje i da nisu relevantni navodi žalitelja da je u tijeku dobivanje građevinske dozvole, te da je objekt značajan za društvo i širu zajednicu. Protiv navedenog rješenja Ministarstva poduzeće "Paškić" nije iskoristilo zakonsku mogućnost pokretanja upravnog spora. 12. Nakon Rješenja Ministarstva broj 06-02-69/02 od 6. ožujka 2002. godine, kojim je kao neutemeljen odbijen priziv poduzeća "Paškić" protiv Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine i presude Kantonalnog suda, Općina je 18. travnja 2002. godine donijela Zaključak broj 04-8-362-36/6 kojim je ustvrđeno da je Rješenje broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine izvršno, te je poduzeću "Paškić" ostavljen rok od sedam dana od dana primitka zaključka da samo rješenje izvrši, odnosno da ukloni novoizgrađenu građevinu. U zaključku je navedeno da, ukoliko ne postupi u određenom roku, izvršenje će se obaviti prisilnim putem preko ovlaštene osobe, a da priziv ne odgađa izvršenje. 13. Nakon donošenja svih navedenih akata nije se pristupalo izvršenju pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine, mada se u spisu nalazi tekst javnih natječaja koje je raspisao načelnik Općine 20. rujna, 15. listopada i 21. studenog 2002. godine bez službenog broja i bez dokaza o tomu jesu li natječaji objavljeni i na koji način. Apelanti su radi realizacije izvršenja rješenja tražili intervenciju i Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okolice (zahtjevi ustupljeni Federalnom ministarstvu pravde i Federalnoj upravnoj inspekciji) i u više navrata kod ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine ( Uredi u Mostaru i Sarajevu). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da su im neizvršenjem pravomoćnog i izvršnog rješenja Općine o uklanjanju bespravno sagrađenih objekata povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek zaštićeni člankom II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. i čl. 8. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu svojih prava i prava većeg broja mještana sela Uzarići apelanti vide u tomu što se nije pristupilo izvršenju pravomoćnog i izvršnog rješenja iako je 18. travnja 2002. godine donesen i zaključak o dozvoli izvršenja rješenja. Apelanti posebice naglašavaju da im se, usljed djelatnosti poduzeća "Paškić", gotovo svaki dan onemogućava mirno uživanje vlastitih obiteljskih kuća, zbog nesagledivih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i nesnošljive buke koja se stvara mljevenjem kamena, radom strojeva, što sve prelazi dopuštenu granicu čime se dovodi u pitanje sluh i uopće zdravlje na tome području. Glede neizvršavanja rješenja apelanti navode da, iako su u više usmenih i pisanih zahtjeva tražili izvršenje rješenja od Općine, tim se zahtjevima nije udovoljilo. Apelanti traže od Ustavnog suda da usvoji njihovu apelaciju i svojom odlukom osigura realizaciju pravomoćnog i izvršnog rješenja Općine, kao i zaštitu njihovih ustavnih prava. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Općina je istaknula da poduzeće "Paškić" nije postupilo prema Rješenju broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine, kao i zaključku o dozvoli izvršenja tog rješenja. Radi izvršenja pravomoćnog i izvršnog rješenja, Općina je objavila tri javna natječaja, 20. rujna, 15. listopada i 21. studenoga 2002. godine, a "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane". 16. Poduzeće "Paškić" u odgovoru na apelaciju je iznijelo da je pobijanim rješenjem Općine pogrešno i nepotpuno ustvrđeno činjenično stanje, da su njime povrijeđeni "Zakon o upravnom postupku i donijeta odluka o kazni". Dalje navodi da su rješenje i zaključak o izvršenju rješenja "utemeljeni na predstavci inspektora i inspektorijata koji u postupku nije izveo zakonite i stručne analize na kojima se mogu temeljiti donijeta rješenja". Poduzeće smatra da, ukoliko bi došlo do izvršenja rješenja, nastupile bi "neprocjenjive štete sa opasnim i nepredvidivim posljedicama. U poduzeću je uposleno više desetina radnika čije obitelji ovise o njihovom uposlenju, a izvršenjem pobijanog rješenja postoji mogućnost štrajka uposlenih, štrajka stanovnika Uzarića sa 360 kućanstava". V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase: "Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa Članak 5. stavak 1. Kad tijela i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su strankama omogućiti da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba niti u suprotnosti sa zakonom ustvrđenim javnim interesom. Pravne posljedice poništavanja i ukidanja Članak 266. stavak 1. (1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim se poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo. IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA Članak 267. st. 1. i 7. (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku se izvršava pošto postane izvršno. (2) Nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno ne može se tražiti njegovo izvršenje. Članak 268. stavak 5. (5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka. Članak 272. stavak 2. (2) Administrativno izvršenje provode tijela uprave po odredbama ovog, odnosno posebnog zakona… Članak 273. stavak 1. (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika se provodi administrativnim putem. Članak 274. stavak 2. (2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne može provoditi tijelo uprave koje je o stvari rješavalo u prvom stupnju, a posebnim propisima nije određeno tijelo koje je za to ovlašteno, izvršenje provodi općinska, odnosno gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika… Članak 275. stavak 3. (3) Kad administrativno rješenje ne provodi tijelo koje je rješavalo u prvom stupnju, već drugo tijelo određeno posebnim propisom,…ako je rješenje postalo izvršno, ovo tijelo, odnosno institucija stavlja na rješenje potvrdu da je postalo izvršno i dostavlja ga radi izvršenja tijelu nadležnom za izvršenje s tim što obvezno istodobno mora predložiti i način izvršenja. Članak 281. Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se preko drugih osoba ili prinudom. a) Izvršenje preko drugih osoba Članak 282. (1) Ako se izvršenikova obveza sastoji u izvršenju postupka koji može izvršiti i druga osoba, a izvršenik je ne izvrši uopće ili je ne izvrši u cijelosti, ovaj postupak će se izvršiti preko druge osobe, na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismeno opomenut. (2) U takvom slučaju tijelo koje provodi izvršenje može zaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji je potreban za podmirenje troškova izvršenja a da se obračun naknadno izvrši… Članak 284. Ako se izvršenje nenovčane obveze ne može uopće ili ne može pravodobno provesti primjenom sredstava predviđenih u čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obveze, može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nije drugačije određeno." Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/20) "Članak 17. Treća osoba kojoj bi poništenje pobijanog upravnog akta neposredno bilo na štetu (zainteresirana strana) ima u sporu položaj stranke." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom neizvršavanje pravomoćnog i izvršnog Rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih po zakonu. 21. Apelanti su kao zainteresirana strana imali položaj stranke u postupku upravnog spora u smislu članka 17. Zakona o upravnom sporu, koji je prethodio donošenju ovog rješenja. U konkretnom slučaju apelanti imaju opravdan interes za izvršenje pravomoćnog i izvršnog rješenja tijela uprave, jer se to izravno tiče njihove zaštite od uznemiravanja u uživanju ustavnih prava. Naime, produljavanje postojanja ranijeg stanja, koje se treba promijeniti izvršenjem predmetnog rješenja, negativno utječe na mogućnost uživanja apelanata u ugodnostima njihovih domova, usljed velikih količina prašine od cementa i kamena, dima od sagorijevanja i buke koja se stvara mljevenjem kamena i radom strojeva. Sve ovo može implicirati i povredu prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ponjell i Rayner, presuda od 21. veljače 1990. godine). 22. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelanti pozivaju na svoje pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na izvršenje konačnih i izvršnih odluka. 23. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti se žale da su im neizvršavanjem pravomoćnog i izvršnog rješenja povrijeđena prava na pravično suđenje, pravo na dom, pravo na imovinu i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i čl. 8. i 13. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š…Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." Članak 6. st. 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(…)" 27. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tomu što se ne izvršava rješenje Općine, kojim je ustvrđena obveza poduzeća "Paškić" da ukloni novoizgrađenu građevinu koja se sastoji od dva silosa za spravljanje betona i pratećih uređaja koji su podignuti protivno zakonskim propisima. Apelanti posebice ističu da im je onemogućeno mirno uživanje vlastitih obiteljskih kuća, usljed nesagledive količine prašine od cementa i kamena, dima i nesnošljive buke koji se stvaraju mljevenjem kamena i radom strojeva. 28. Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40), prema kojoj članak 6. stavak 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tri bu nal. To obuhvaća "pravo na sud" u čijem je okviru pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi, Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59.. Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije treba detaljno propisivati proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provedbe sudske odluke; tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Europsku konvenciju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja", u smislu članka 6. Europske konvencije. Europski je sud za ljudska prava u predmetu Hornsby, također, naglasio da "efektivna zaštita sudionika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obvezu upravnih tijela da ispoštuju presudu suda" (vidi stavak 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Europski sud za ljudska prava odlučio da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude. 29. Ustavni sud smatra da se navedeno stajalište može primijeniti i u konkretnom slučaju obzirom da se, također, odnosi na neizvršavanje pravomoćne i izvršne odluke. 30. U svezi prakse glede neizvršavanja sudskih odluka, Ustav - ni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 288/03 od 17. prosinca 2004. godine, a postoji i veliki broj odluka koje su donije le institucije utemeljene sukladno Aneksu 7. Općeg okvir nog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepo šti vanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Primjerice, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi, predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato "što je policija bila pasivna usprkos svojoj obvezi da pomogne u izvršenju sudske odluke". Om buds men za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B. Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine) je našao povredu članka 6. Europske konvencije u činjenici da "vlasti nisu, više od dvije godine, izvr ši le presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnositelja prijave". Također, om buds men za ljud ska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvješća od 13. travnja 1999. godine) je našao povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije u "propustu Osnovnog suda iz Banjaluke da izvrši konačnu i obvezujuću odluku, koju je donijelo Povje ren stvo utemeljeno prema Aneksu 7. u korist podnositelja priziva". 31. Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da Rješenje Opći ne broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine nije izvrše no u vremenskom razdoblju od 18. travnja 2002. godine, kada je postalo izvršno. Nastojanja Općine da se izvrši rješenje su izražena samo u raspisivanju tri javna natječaja, tijekom 2002. godine, i njezinom objašnjenju da "općinski načelnik preko Mjesne zajednice Uzarići i Mirovno vijeće i dalje rade na iznalaženju rješenja kompliciranog predmeta u interesu obje strane". Međutim, ovakvo angažiranje Općine u izvršenju rješenja odudara od odredaba Zakona o upravnom postupku u kojem je ustvrđena obveza izvršavanja pravomoćnih i izvršnih rješenja u kojima su detaljno razrađene obveze i mjere u postupku izvršenja pravomoćnih i izvršnih upravnih akata. U konkretnom predmetu činjenice upućuju na zaključak da je proteklo više od tri godine, a da rješenje nije izvršeno, odnosno da su protekle skoro 2/3 od zakonskog roka za izvršenje (jer nakon isteka roka od pet godina od dana kada je rješenje pos talo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje), pa se ute melje no može postaviti pitanje u čemu se sastoji nastojanje Općine da putem Mjesne zajednice Uzarići i Mirovnog vijeća "nađe rješenje u interesu obje strane". Ustavni sud posebice naglašava opasnost zbog mogućnosti proteka zakonskog roka za izvršenje, a time i do obustave izvršenja, što je protivno na če lu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 32. Na temelju navedenog Ustavni sud zaključuje da je nei z v - ršenjem pravomoćnog i izvršnog rješenja Općine broj 04-8-362-36/5 od 4. veljače 2002. godine došlo do povrede pra va apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bos ne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 33. U smislu zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 34. Izvršenje pravomoćnog i izvršnog rješenja donesenog u upravnom postupku je sastavni dio prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te njegovo neizvršenje predstavlja povredu toga prava. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 642/04, rješavajući apelaciju Seada Talama, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Talama podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego vi - ne", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Sead Talam (u daqnjem tekstu: apelant) podnio je 20. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Kantonalnog suda i Šuhrete Alić (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2005. godine, a tužena je u međuvremenu umrla. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgo vor na apelaciju dostavljen je apelantu 21. septembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 19. septembra 2001. godine Opštinskom sudu podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je on, na osnovu kupoprodajnog ugovora, stekao susopstvenički dio na nepokretnostima tužene kako slijedi: a) susopstvenički dio od po ½ na nepokretnostima upisanim u k.č. br. 201 "Vrtlić", što u naravi predstavlja kuću i zgradu od 24 m² i dvorište od 406 m² (ukupno 430 m² ) i b) susopstvenički dio od ½ na ne po - kretnostima upisanim u k.č. br. 243 voćwak-bašta od 260 m², ½ na nepokretnostima upisanim u k.č. br. 308 voćwak i livada "Nadkućnica" od 224 m² i 608 m² i ½ na nepokretnostima upisanim u k.č. br. 309 voćwak i livada "Nadkućnica" od 103 m 2 i 142 m 2 . Predmetne nepokretnosti su upisane, na ime tužene u njenom susopstveničkom dijelu, u popisni list br. 516/03 k.o. Crkvice, što je po starom premjeru bilo upisano u z.k. uložak br. 91, 175 i 197 k.o. Crkvice. U tužbi je navedeno da je tužena svoj susopstvenički dio na predmetnim nepokretnostima stekla po osnovu nasljeđa od svoje sestre. Osim toga, navedeno je da je apelant od tužene kupio njene susopstveničke dijelove na navedenim nepokretnostima, te da joj je, nakon zakqučewa kupoprodajnog ugovora, odmah isplaćena ugovorena cijena. Kupoprodajne pregovore, u apelantovo ime, vodio je njegov otac koji je i zakqučio pismeni ugovor sa tuženom, koji su oboje potpisali u prisustvu dva svjedoka. Međutim, dio lista na kome je napisan ugovor je uništen. Predmetne nepokretnosti apelant u svom posjedu drži od 1980. godine, ali nije preduzimao nikakve radnje u pogledu wihove ukwižbe na svoje ime zbog toga što je bio u teškom materijalnom stanju. Prije podnošewa tužbe apelant je tuženoj ponudio na potpis i ovjeru novi kupoprodajni ugovor, ali je ona saopštila da neće da ovjeri potpis na tom ugovoru. 7. Nakon provedenog parničkog postupka Opštinski sud je donio Presudu broj P-1287/01 od 7. avgusta 2003. godine kom je utvrdio da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao pravo sopstveništva na susopstveničkim dijelovima nepokretnosti tužene, koje su opisane pod tačkom a) u prethodnoj tački ove odluke, a odbio je tužbeni zahtjev koji se odnosio na sticanje prava sopstveništva na susopstven i čkim dijelovima nepokretnosti tužene, koje su opisane pod tačkom b) u prethodnoj tački ove odluke. Osim toga, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude je navedeno da je utvrđeno da je predmet ni kupoprodajni ugovor zakqučen u odnosu na susopstvenički dio kuće i okućnice tužene, dok nije utvrđeno da je ugovor zakqučen i u odnosu na ostale susopstveničke dijelove tužene na predmetnim nepokretnostima, usljed čega se na wima nije moglo ni steći pravo sopstveništva održajem (dosjelošću) s obzirom na to da posjed nije bio savjestan i zakonit. Svoj zakqučak u pogledu toga da je kupoprodajni ugovor zakqučen samo u odnosu na susopstvenički dio tužene na kući i okućnici Opštinski sud zasniva na izjavama svjedoka kako slijedi: a) svjedok S.A. izjavio je da je bio prisutan kada je predmet "pazara" bila kuća koja je u apelantovom posjedu oko 20 godina, b) svjedok I.A. izjavio je da je bio pozvan da "potpiše neki papir" kao dokaz da je tuženoj isplaćena cijena za kupoprodaju kuće, c) svjedok M.A. izjavio je da je oko 1980. godine sa svojom majkom-tuženom došao ispred kuće u kojoj apelant i sada stanuje zbog toga da se sa apelantovim ocem postigne konačan dogovor o korišćenju kuće i okućnice i d) svjedok H.M. izjavila je da je bila prisutna dogovoru koji je postignut u vezi sa kupoprodajom kuće. Iz navedenog je vidqivo da izjave svih saslušanih svjedoka govore u prilog tome da je kupoprodajni ugovor zakqučen samo u odnosu na susopstvenički dio tužene na kući i okućnici, a niko od pozvanih svjedoka nije izjavio da su predmet kupoprodaje bili i ostali susopstvenički dijelovi tužene na predmetnim nepokretnostima. Odluku o troškovima parničkog postupka Opštinski sud zasniva na odredbama člana 144 stav 2 Zakona o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) kojim je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, da odredi da svaka stranka snosi svoje troškove. 8. Apelant i tužena izjavili su žalbu na Presudu Opštinskog suda. Obje žalbe su odbijene Presudom Kanto - nalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, te je prvostepena presuda Opštinskog suda potvrđena u cijelosti. Kantonalni sud je naveo da odgovori na žalbe nisu dati, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te nije poči nio bitnu povredu odredbi parničkog postupka. Naglašava se da su svi svjedoci saglasno izjavili da je predmet kupoprodaje bio susopstvenički dio tužene na kući i okućnici, a ne i na ostalim nepokretnostima koje se navode u tužbi. Posebno se ističe izjava svjedoka I.T. koji je izjavio da mu je apelant, kao njegov radni kolega, rekao da je već plaćeno za nepokretnosti, što se odnosilo na kuću i okućnicu. Imajući u vidu sve navedeno, a u skladu sa čl. 203 i 206 Zakona o parničkom postupku (dužnost stranke da predoči dokaze na kojim zasniva svoje navode, kao i dispozicija suda da će, kada ne može sa sigurnošću da utvrdi postojanje neke činjenice, njeno postojanje da utvrdi primjenom pravila o teretu dokazivawa), Kantonalni sud je zakqučio da je pravilna odluka Opštinskog suda što je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen s obzirom na to da apelant nije uspio da dokaže da je stekao pravo sopstveništva na preostalim nepokretnostima koje su bile predmet tužbenog zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercego vine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konven cija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. 10. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prven s - tveno u tome što su redovni sudovi proizvoqno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje (misli se na apelantovo pravo sopstveništva u odnosu na preostale nepokretnosti iz tužbenog zahtjeva) usljed čega je i došlo do proizvoqne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nepokretnosti koje 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da ih apelant koristi dugi niz godina. Wihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu, na čemu onda i zasnivaju svoje zakqučke da apelant nije uspio da dokaže da su preostale nepokretnosti bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nepokretnosti savjesno i zakonito koristio. Uporište za ovakve tvrdnje apelant nalazi u izjavama svjedoka, na osnovu kojih može da se utvrdi da je apelant sporne nekretnine koristio savjesno i zakonito. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud netačno naveo da odgovori na žalbu nisu dati, jer je on svoj odgovor na žalbu dostavio putem Opštinskog suda, kao i da drugostepeni sud nije sa dužnom pažwom ocijenio sve navode koje je iznio u žalbi na prvostepenu presudu, te naglašava da ostaje pri navodima iz svoje žalbe na prvostepenu presudu. 11. Povredu prava na imovinu apelant zasniva na netačno utvrđenom činjeničnom stanju koje je uzrokovano proizvoq nom i pogrešnom interpretacijom iskaza svjedoka. Stoga je on de facto lišen imovine na koju, kako smatra, ima pravo pod uslovima koji nisu u javnom interesu i koji su suprotni principima prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na zabranu diskrimi - nacije apelant vidi u sljedećem: a) redovni sudovi su odbili dio tužbenog zahtjeva iako je on očigledno osnovan, b) prilikom postupka nije ispoštovana "jednakost oružja" i c) odgovor na žalbu je predat, a drugostepeni sud ga ne uzima u obzir, nego tvrdi da odgovor na žalbu nije dat. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, te predlaže da se ona odbije. Naglašava se da iz iskaza svjedoka nesporno proizilazi da su predmet kupoprodaje bile samo kuća i okućnica, a ne i ostale nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant nije uspio da dokaže da drži u posjedu ostale nepokretnosti, osim kuće i okućnice, što je bio dužan prema čl. 203 i 206 Zakona o parničkom postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) "Član 7 st. 1 i 2 Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice o kojim zavisi zasnovanost zahtjeva. Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojim zasnivaju svoje zahtjeve i predlože dokaze kojim se utvrđuju te činjenice. Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na osnovu savjesne i brižne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 203 Svaka stranka je dužna da iznese činjenice i predloži dokaze na kojim zasniva svoj zahtjev ili kojim osporava navode i dokaze protivnika. Član 204 stav 1 Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Član 206 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza (član 8) ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zakqučiće primjenom pravila o teretu dokazivawa." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, s obzirom na to da se predmetni postupak završio prema odredbama ranije važećeg Zakona o parničkom postupku koji u članu 364 stav 3 iskqučuje mogućnost revizije ako vrijednost predmeta spora koji je tužilac naveo u tužbi ne prelazi 15.000 KM. Imajući u vidu navedeno ograničenje, kao i činjenicu da je visina vrijednosti predmeta spora koju je apelant naveo u tužbi 10.000 KM, očigledno je da revizija uovom slučaju ne bi zadovoljavala proceduralne uslove upogledu visine vrijednosti postav ljenog tužbenog zahtjeva,zbog čega se osporena presuda Kanto nalnog suda smatrakonačnom u ovom slučaju. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 25. maja 2004. godine, a apelacija jepodnesena 20. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako jepropisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno,apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant osporava navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercego vine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1) Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Ustavni sud prvo mora da riješi pitanje primjenqi - vosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi naglašava se da se u konkretnom slučaju radi o sporu privatnih lica koji se tiče imovinskog prava, odnosno prava sopstveništva. Prema praksi Evropskog suda za qudska prava, koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na wih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine). 21. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što su redovni sudovi proizvoqno ocije - nili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje, usljed čega je došlo i do proizvoqne primjene mate rija - lnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant te nepokretnosti koristi dugi niz godina. Wihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu na čemu onda i zasnivaju svoje zakqučke da apelant nije uspio da dokaže da su preostale nepokretnosti bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nepokretnosti savjesno i zakonito koristio. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište izneseno u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da: "Nadležnost Ustavnog suda u apelaci o nim postupcima je ograničena 'na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojim su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskri - mina cio na, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava." 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, pogrešno citiranje izjava svjedoka, suprotno od onoga što su oni izjavili i što je uneseno u zapisnik, te unošenje takvih izjava u obrazloženje presude i donošenje odluke na osnovu izjave suprotne od onoga što je svjedok rekao svakako bi predstavljalo primjer proizvoqnosti, suprotno od standarda koje propisuje član 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, tvrdnje o proizvoqnoj primjeni prava, kao, uostalom, i sve druge apelantove tvrdnje u pogledu povrede ustavnih prava moraju da budu potkrijep ljene relevantnim i uvjerqivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant nije priložio bilo kakve dokaze u pogledu toga da su redovni sudovi donijeli presudu na osnovu iskaza svjedoka suprotnih od onoga što su svjedoci izjavili na suđenju. Apelant naglašava da ne posjeduje zapisnik sa suđewa, te predlaže da Ustavni sud pribavi te izjave zvaničnim putem. 23. U nedostatku bilo kakvog relevantnog dokaza koji potkrepquje navode o proizvoqnoj primjeni prava Ustavni sud nema razloga da sumwa u vjerodostojnost izjava svjedoka koje su unesene u presude redovnih sudova tim prije što u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud decidirano tvrdi da su svi svjedoci saglasno izjavili da su predmet kupoprodaje i kasnijeg korišćewa bile samo nepokretnosti iz prvog dijela tužbenog zahtjeva. 24. Dalje, apelant navodi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što Kantonalni sud sa dužnom pažwom nije ocijenio sve navode u žalbi na prvostepenu presudu. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na sljedeću praksu Evropskog suda za qudska prava: "Član 6 zahtijeva da domaći sudovi navedu obrazloženje svoje presude u građanskim, kao i krivičnim postupcima. Sudovi nisu obavezni da daju detaqne odgovore na svako pitanje, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno da pozabavi s wim u svojoj presudi" (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, stav 61, i Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve navode o tome koji su to žalbeni razlozi bili suštinski važni da se donese odluka, a te navode nije razmotrio Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedene apelantove prigovore, jer oni ne sadrže bilo kakve činjenice koje bi mogle da pokrenu pitawa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Osim toga, apelant je naveo da je dostavio odgovor na žalbu druge strane (tužene), ali da je sud u presudi napisao da odgovori na žalbu nisu dati, te da se u tome sastoji povreda prava na pravično suđenje. Ovdje se ponavlja gotovo identična situacija iz prijašnjeg prigovora. Naime, apelant nije dao razloge i dokaze zašto smatra da je eventualno zanemarivanje njegovog odgovora na žalbu dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Takođe, apelant nije priložio dokaze da je odgovor na apelaciju zaista dostavljen Kantonalnom sudu putem Opštinskog suda. U spisu apelacije nalazi se samo apelantov odgovor na žalbu, bez dokaza da je on predat sudu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedeni apelantov prigovor. 26. Ustavni sud smatra da osporena presuda zadovoljava standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da se zasniva na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se zasniva na važećim pravnim odredbama. Apelant je imao priliku da se izjasni o svim dokazima, kao i da predlaže svoje dokaze, te da osporava dokaze druge strane i izjavquje žalbu na prvostepenu presudu. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojim se zasniva izgledaju logično i uvjerqivo i nema očiglednih (prima fa cie) dokaza da je presuda donesena na temequ proizvoqne primjene prava, ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tokom kontradiktornog postupka. Presuda se zasniva na relevantnim pozitivnopravnim zakonskim odredbama koje ukazuju da apelant nije uspio u cijelosti da dokaže navode iz svog tužbenog zahtjeva zbog čega je i odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva. Navedeno, u konačnici, predstavlja dispoziciju suda, tj. slobodnu ocjenu suda u pogledu postojawa relevantnih dokaza kojim se dokazuju ili ne dokazuju navodi iz tužbe, koja je u skladu sa standardima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali apelantovi navodi o povredama ustavnih prava 28. Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje ostale apelantove navode o povredama prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskrimi nacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije s obzirom na to da apelant navode o povredama navedenih prava zasniva na proizvoqnoj primjeni prava, što su, ustvari, pitawa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a Ustavni sud je prethodno utvrdio da nije došlo do kršewa prava koja garantuje taj član. VIII. Zakqučak 29. U konkretnom slučaju ne postoje dokazi da su redovni sudovi proizvoqno primijenili pravo i donijeli arbitrarne odluke zbog čega Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 642/04, rješavajući apelaciju Seada Talama, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59.stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Talama podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasni - ku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Talam (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 20. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kanto nal nog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Kantonalnog suda i Šuhrete Alić (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. februara 2005. godine, a tužena je u međuvremenu umrla. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgo - vor na apelaciju dostavljen je apelantu 21. septembra 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 19. septembra 2001. godine Općinskom sudu podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je on, na temelju kupoprodajnog ugovora, stekao suvlasnički dio na nekretninama tužene kako slijedi: a) suvlasnički dio od po ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 201 "Vrtlić", što u naravi predstavlja kuću i zgradu od 24m 2 i dvorište od 406m 2 ² (ukupno 430m 2 ) i b) suvlasnički dio od ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 243 voćnjak-bašča od 260m 2 , ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 308 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 224m² i 608m 2 i ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 309 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 103 m² i 142m². Predmetne nekretnine upisane su, na ime tužene u njenom suvlasničkom dijelu, u popisni list br. 516/03 k.o. Crkvice, što je po starom premjeru bilo upisano u z.k. uložak br. 91, 175 i 197 k.o. Crkvice. U tužbi je navedeno da je tužena svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama stekla po osnovu naslijeđa od svoje sestre. Osim toga, navedeno je da je apelant od tužene kupio njene suvlasničke dijelove na navedenim nekretninama, te da joj je, nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, odmah isplaćena ugovorena cijena. Kupoprodajne pregovore, u apelantovo ime, vodio je njegov otac koji je i zaključio pismeni ugovor sa tuženom, koji su oboje potpisali u prisustvu dva svjedoka. Međutim, dio lista na kojem je napisan ugovor je uništen. Predmetne nekretnine apelant u svom posjedu drži od 1980. godine, ali nije preduzimao nikakve radnje u pogledu njihove uknjižbe na svoje ime zbog toga što je bio u teškom materijalnom stanju. Prije podnošenja tužbe apelant je tuženoj ponudio na potpis i ovjeru novi kupoprodajni ugovor, ali je ona saopćila da neće ovjeriti potpis na tom ugovoru. 7. Nakon provedenog parničnog postupka Općinski sud je donio Presudu broj P-1287/01 od 7. augusta 2003. godine kojom je utvrdio da je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod tačkom a) u prethodnoj tački ove odluke, a odbio je tužbeni zahtjev koji se odnosio na stjecanje prava vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod tačkom b) u prethodnoj tački ove odluke. Osim toga, sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju presude navedeno je da je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u odnosu na suvlasnički dio kuće i okućnice tužene, dok nije utvrđeno da je ugovor zaključen i u odnosu na ostale suvlasničke dijelove tužene na predmetnim nekretninama, usljed čega se na njima nije moglo ni steći pravo vlasništva održajem (dosjelošću) s obzirom na to da posjed nije bio savjestan i zakonit. Svoj zaključak u pogledu toga da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici Općinski sud temelji na izjavama svjedoka kako slijedi: a) svjedok S.A. izjavio je da je bio prisutan kada je predmet "pazara" bila kuća koja je u apelantovom posjedu oko 20 godina, b) svjedok I.A. izjavio je da je bio pozvan da "potpiše neki papir" kao dokaz da je tuženoj isplaćena cijena za kupoprodaju kuće, c) svjedok M.A. izjavio je da je oko 1980. godine sa svojom majkom-tuženom došao ispred kuće u kojoj apelant i sada stanuje zbog toga da se sa apelantovim ocem postigne konačan dogovor o korištenju kuće i okućnice i d) svjedokinja H.M. izjavila je da je bila prisutna dogovoru koji je postignut u vezi sa kupoprodajom kuće. Iz navedenog je vidljivo da izjave svih saslušanih svjedoka govore u prilog tome da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a niko od pozvanih svjedoka nije izjavio da su predmet kupoprodaje bili i ostali suvlasnički dijelovi tužene na predmetnim nekretninama. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud temelji na odredbama člana 144. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) kojima je propisano da, ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. 8. Apelant i tužena izjavili su žalbu na Presudu Općinskog suda. Obje žalbe odbijene su Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, te je prvostepena presuda Općinskog suda potvrđena u cijelosti. Kantonalni sud je naveo da odgovori na žalbe nisu dati, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naglašava se da su svi svjedoci saglasno izjavili da je predmet kupoprodaje bio suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a ne i na ostalim nekretninama koje se navode u tužbi. Posebno se ističe izjava svjedoka I.T. koji je izjavio da mu je apelant, kao njegov radni kolega, rekao da je već plaćeno za nekretnine, što se odnosilo na kuću i okućnicu. Imajući u vidu sve navedeno, a u skladu sa čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku (dužnost stranke da predoči dokaze na kojim zasniva svoje navode, kao i dispozicija suda da će, kada ne može sa sigurnošću utvrditi postojanje neke činjenice, njeno postojanje utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja), Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka Općinskog suda što je apelantov preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen s obzirom na to da apelant nije uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva na preostalim nekretninama koje su bile predmet tužbenog zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. 10. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što su redovni sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje (misli se na apelantovo pravo vlasništva u odnosu na preostale nekretnine iz tužbenog zahtjeva) usljed čega je i došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da ih apelant koristi dugi niz godina. Njihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve ih unijeli u presudu, na čemu onda i temelje svoje zaključke da apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. Uporište za ovakve tvrdnje apelant nalazi u izjavama svjedoka, na temelju kojih se može utvrditi da je apelant sporne nekretnine koristio savjesno i zakonito. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud netačno naveo da odgovori na žalbu nisu dati, jer je on svoj odgovor na žalbu dostavio putem Općinskog suda, kao i da drugostepeni sud nije sa dužnom pažnjom ocijenio sve navode koje je iznio u žalbi na prvostepenu presudu, te naglašava da ostaje pri navodima iz svoje žalbe na prvostepenu presudu. 11. Povredu prava na imovinu apelant temelji na netačno utvrđenom činjeničnom stanju koje je uzrokovano proizvoljnom i pogrešnom interpretacijom iskaza svjedoka. Stoga je on de facto lišen imovine na koju, kako smatra, ima pravo pod uvjetima koji nisu u javnom interesu i koji su suprotni principima prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelant vidi u sljedećem: a) redovni sudovi su odbili dio tužbenog zahtjeva iako je on očigledno osnovan, b) prilikom postupka nije ispoštovana "jednakost oružja" i c) odgovor na žalbu je predat, a drugostepeni sud ga ne uzima u obzir, nego tvrdi da odgovor na žalbu nije dat. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, te predlaže da se ona odbije. Naglašava se da iz iskaza svjedoka nesporno proizlazi da su predmet kupoprodaje bile samo kuća i okućnica, a ne i ostale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant nije uspio dokazati da drži u posjedu ostale nekretnine, osim kuće i okućnice, što je bio dužan prema čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) "Član 7. st. 1. i 2. Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka. Član 203. Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Član 204. stav 1. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Član 206. Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza (član 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. aprila 2004. godine, protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, s obzirom na to da se predmetni postupak okončao prema odredbama ranije važećeg Zakona o parničnom postupku koji u članu 364. stav 3. isključuje mogućnost revizije ako vrijednost predmeta spora koji je tužilac naveo u tužbi ne prelazi 15.000 KM. Imajući u vidu navedeno ograničenje, kao i činjenicu da je visina vrijednosti predmeta spora koju je apelant naveo u tužbi 10.000 KM, očigledno je da revizija u ovom slučaju ne bi zadovoljavala proceduralne uvjete u pogledu visine vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega se osporena presuda Kantonalnog suda smatra konačnom u ovom slučaju. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 25. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjenljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi naglašava se da se u konkretnom slučaju radi o sporu privatnih lica koji se tiče imovinskog prava, odnosno prava vlasništva. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih lica koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Pretto protiv Italije, od 8. decembra 1983. godine). 21. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tome što su redovni sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netačno utvrdili činjenično stanje, usljed čega je došlo i do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant te nekretnine koristi dugi niz godina. Njihove izjave sudovi su pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu na čemu onda i temelje svoje zaključke da apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da: "Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava." 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, pogrešno citiranje izjava svjedoka, suprotno od onoga što su oni izjavili i što je uneseno u zapisnik, te unošenje takvih izjava u obrazloženje presude i donošenje odluke na temelju izjave suprotne od onoga što je svjedok rekao svakako bi predstavljalo primjer proizvoljnosti, suprotno od standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, tvrdnje o proizvoljnoj primjeni prava, kao, uostalom, i sve druge apelantove tvrdnje u pogledu povrede ustavnih prava moraju biti potkrijepljene relevantnim i uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant nije priložio bilo kakve dokaze u pogledu toga da su redovni sudovi donijeli presudu na temelju iskaza svjedoka suprotnih od onoga što su svjedoci izjavili na suđenju. Apelant naglašava da ne posjeduje zapisnik sa suđenja, te predlaže da Ustavni sud pribavi te izjave službenim putem. 23. U nedostatku bilo kakvog relevantnog dokaza koji potkrepljuje navode o proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud nema razloga da sumnja u vjerodostojnost izjava svjedoka koje su unesene u presude redovnih sudova tim prije što u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud decidirano tvrdi da su svi svjedoci saglasno izjavili da su predmet kupoprodaje i kasnijeg korištenja bile samo nekretnine iz prvog dijela tužbenog zahtjeva. 24. Dalje, apelant navodi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što Kantonalni sud sa dužnom pažnjom nije ocijenio sve navode u žalbi na prvostepenu presudu. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na sljedeću praksu Evropskog suda za ljudska prava: "Član 6. zahtijeva da domaći sudovi navedu obrazloženje svoje presude u građanskim, kao i krivičnim postupcima. Sudovi nisu obavezni da daju detaljne odgovore na svako pitanje, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti s njim u svojoj presudi" (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994. godine, stav 61. i Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve navode o tome koji su to žalbeni razlozi bili suštinski važni za donošenje odluke, a te navode nije razmotrio Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedene apelantove prigovore, jer oni ne sadrže bilo kakve činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Osim toga, apelant je naveo da je dostavio odgovor na žalbu druge strane (tužene), ali da je sud u presudi napisao da odgovori na žalbu nisu dati, te da se u tome sastoji povreda prava na pravično suđenje. Ovdje se ponavlja gotovo identična situacija iz prijašnjeg prigovora. Naime, apelant nije dao razloge i dokaze zašto smatra da je eventualno zanemarivanje njegovog odgovora na žalbu dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Također, apelant nije priložio dokaze da je odgovor na apelaciju zaista dostavljen Kantonalnom sudu putem Općinskog suda. U spisu apelacije nalazi se samo apelantov odgovor na žalbu, bez dokaza da je on predat sudu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navedeni apelantov prigovor. 26. Ustavni sud smatra da osporena presuda zadovoljava standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da se temelji na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se zasniva na važećim pravnim odredbama. Apelant je imao priliku da se izjasni o svim dokazima, kao i da predlaže svoje dokaze, te da osporava dokaze druge strane i ulaže žalbu na prvostepenu presudu. Obrazloženje osporene presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema očiglednih (prima fa cie) dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava, ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tokom kontradiktornog postupka. Presuda se temelji na relevantnim pozitivno-pravnim zakonskim odredbama koje ukazuju da apelant nije uspio u cijelosti dokazati navode iz svog tužbenog zahtjeva zbog čega je i odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva. Navedeno, u konačnici, predstavlja dispoziciju suda, tj. slobodnu ocjenu suda u pogledu postojanja relevantnih dokaza kojima se dokazuju ili ne dokazuju navodi iz tužbe, koja je u skladu sa standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali apelantovi navodi o povredama ustavnih prava 28. Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati ostale apelantove navode o povredama prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant navode o povredama navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, što su, ustvari, pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a Ustavni sud je prethodno utvrdio da nije došlo do kršenja prava koja garantira taj član. VIII. Zaključak 29. U konkretnom slučaju ne postoje dokazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo i donijeli arbitrarne odluke zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 642/04, rješavajući apelaciju Seada Talama, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnogsuda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Seada Talama podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1908/03 od 20. travnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Sead Talam (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 20. srpnja 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1908/03 od 20. travnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 2/04), od Kantonalnog suda i Šuhrete Alić (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo 11. veljače 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni je sud dostavio odgovor na apelaciju 22. veljače 2005. godine, a tužena je u međuvremenu umrla. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 21. rujna 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 19. rujna 2001. godine Općinskom sudu podnio tužbu sa tužbenim zahtjevom da se ustvrdi da je on, na temelju kupoprodajnog ugovora, stekao suvlasnički dio na nekretninama tužene kako slijedi: a) suvlasnički dio od po ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 201 "Vrtlić", što u naravi predstavlja kuću i zgradu od 24m² i dvorište od 406m² (ukupno 430m²) i b) suvlasnički dio od ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 243 voćnjak-vrt od 260m² , ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 308 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 224m² i 608m² i ½ na nekretninama upisanim u k.č. br. 309 voćnjak i livada "Nadkućnica" od 103m² i 142m². Predmetne su nekretnine upisane, na ime tužene u njezinom suvlasničkom dijelu, u popisni list br. 516/03 k.o. Crkvice, što je po starom premjeru bilo 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 upisano u z.k. uložak br. 91, 175 i 197 k.o. Crkvice. U tužbi je navedeno da je tužena svoj suvlasnički dio na predmetnim nekretninama stekla na temelju naslijeđa od svoje sestre. Osim toga je navedeno da je apelant od tužene kupio njezine suvlasničke dijelove na navedenim nekretninama, te da joj je, nakon zaklju čenja kupoprodajnog ugovora, odmah isplaćena ugovorena cijena. Kupoprodajne je pregovore, u apelantovo ime, vodio njegov otac koji je i zaključio pismeni ugovor sa tuženom, koji su oboje potpisali u nazočenju dva svjedoka. Međutim, dio lista na kojem je napisan ugovor je uništen. Predmetne nekretnine apelant u svojem posjedu drži od 1980. godine, ali nije poduzimao nikakve postupke glede njihove uknjižbe na svoje ime zbog toga što je bio u teškom materijalnom stanju. Prije podnošenja tužbe je apelant tuženoj ponudio na potpis i ovjeru novi kupoprodajni ugovor, ali je ona priopćila da neće ovjeriti potpis na tome ugovoru. 7. Nakon provedenog parničnog postupka Općinski je sud donio Presudu broj P-1287/01 od 7. kolovoza 2003. godine kojom je ustvrdio da je apelant na temelju kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod točkom a) u prethodnoj točki ove odluke, a odbio je tužbeni zahtjev koji se odnosio na stjecanje prava vlasništva na suvlasničkim dijelovima nekretnina tužene, koje su opisane pod točkom b) u prethodnoj točki ove odluke. Osim toga je sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju je presude navedeno da je ustvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen u odnosu na suvlasnički dio kuće i okućnice tužene, dok nije utvrđeno da je ugovor zaključen i u odnosu na ostale suvlasničke dijelove tužene na predmetnim nekretninama, usljed čega se na njima nije moglo ni steći pravo vlasništva održajem (dosjelošću) obzirom da posjed nije bio savjestan i zakonit. Svoj zaključak glede toga da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici Općinski sud temelji na izjavama svjedoka kako slijedi: a) svjedok S.A. je izjavio da je bio nazočan kada je predmet "trgovine " bila kuća koja je u apelantovom posjedu oko 20 godina, b) svjedok I.A. je izjavio da je bio pozvan "potpisati neki papir" kao dokaz da je tuženoj isplaćena cijena za kupoprodaju kuće, c) svjedok M.A. je izjavio da je oko 1980. godine sa svojom majkom-tuženom došao ispred kuće u kojoj apelant i sada stanuje da se sa apelantovim ocem postigne konačan dogovor o uporabi kuće i okućnice i d) svjedokinja H.M. je izjavila da je bila nazočna dogovoru koji je postignut u svezi kupoprodaje kuće. Iz navedenog je vidljivo da izjave svih saslušanih svjedoka govore u prilog tomu da je kupoprodajni ugovor zaključen samo u odnosu na suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a nitko od pozvanih svjedoka nije izjavio da su predmet kupoprodaje bili i ostali suvlasnički dijelovi tužene na predmetnim nekretninama. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud temelji na odredbama članka 144. sta vak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Fede ra cije BiH" br. 42/98 i 3/99) kojima je propisano da, ako stra n ka djelomično uspije u parnici, sud može, obzirom na postig nuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. 8. Apelant i tužena su uložili priziv na Presudu Općinskog suda. Oba su priziva odbijena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. travnja 2004. godine, te je prvo stu panjska presuda Općinskog suda potvrđena u cijelosti. Kanto nalni je sud naveo da odgovori na prizive nisu dati, te da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ustvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Naglašava se da su svi svjedoci suglasno izjavili da je predmet kupoprodaje bio suvlasnički dio tužene na kući i okućnici, a ne i na ostalim nekretninama koje se navode u tužbi. Posebice se ističe izjava svjedoka I.T. koji je izjavio da mu je apelant, kao njegov radni kolega, rekao kako je već plaćeno za nekretnine, što se odnosilo na kuću i okućnicu. Imajući u vidu sve navedeno, a sukladno čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku (duž nost stranke predočiti dokaze na kojim temelji svoje navode, kao i dispozicija suda, kada ne može sa sigurnošću ustvrditi postojanje neke činjenice, njezino postojanje će ustvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja), Kantonalni je sud zaključio da je pravilna odluka Općinskog suda što je apelan tov preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen obzirom da apelant nije uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva na preostalim nekretninama koje su bile predmet tužbenog zahtjeva. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da su pobijanim presudama redovitih sudova povrijeđena njegova ustavna prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. 10. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tomu što su redoviti sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netočno ustvrdili činjenično stanje (misli se na apelantovo pravo vlasništva u odnosu na preostale nekretnine iz tužbenog zahtjeva) usljed čega je i došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili kako su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da ih apelant rabi niz godina. Njihove su izjave sudovi pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu, na čemu onda i temelje svoje zaključke kako apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. Uporište za ovakve tvrdnje apelant nalazi u izjavama svjedoka, na temelju kojih se može ustvrditi da je apelant upitne nekretnine koristio savjesno i zakonito. Apelant tvrdi i da je Kantonalni sud netočno naveo da odgovori na priziv nisu dati, jer je on svoj odgovor na priziv dostavio putem Općinskog suda, kao i da drugostupanjski sud nije sa dužnom pozornošću ocijenio sve navode koje je iznio u prizivu na prvostupanjsku presudu, te naglašava kako ostaje pri navodima iz svog priziva na prvostupanjsku presudu. 11. Povredu prava na imovinu apelant temelji na netočno ustvrđenom činjeničnom stanju koje je prouzročeno proizvoljnom i pogrešnom interpretacijom iskaza svjedoka. Stoga je on de facto lišen imovine na koju, kako smatra, ima pravo pod uvjetima koji nisu u javnom interesu i koji su protivni načelima prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na zabranu diskriminacije apelant vidi u sljedećem: a) redoviti su sudovi odbili dio tužbenog zahtjeva iako je on bjelodano utemeljen, b) prigodom postupka nije ispoštovana "jednakost oružja" i c) odgovor je na priziv predat, a drugostupanjski sud ga ne uzima u obzir, nego tvrdi da odgovor na priziv nije dat. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud navodi da je apelacija neutemeljena, te predlaže da se ona odbije. Naglašava se da iz iskaza svjedoka nepobitno proizlazi da su predmet kupoprodaje bile samo kuća i okućnica, a ne i ostale nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant nije uspio dokazati da drži u posjedu ostale nekretnine, osim kuće i okućnice, što je bio dužan prema čl. 203. i 206. Zakona o parničnom postupku. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) "Članak 7. st. 1. i 2. Sud je dužan potpuno i istinito ustvrditi upitne činjenice o kojima ovisi utemeljenost zahtjeva. Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se ustvrđuju te činjenice. Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebice i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Članak 203. Svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Članak 204. stavak 1. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Članak 206. Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću ustvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1908/03 od 20. travnja 2004. godine, protiv koje nema učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, obzirom da se predmetni postupak okončao prema odredbama ranije važećeg Zakona o parničnom postupku koji u članku 364. stavak 3. isključuje mogućnost revizije ako vrijednost predmeta spora koji je tužitelj naveo u tužbi ne prelazi 15.000 KM. Imajući u vidu navedeno ograničenje, kao i činjenicu da je visina vrijednosti predmeta spora koju je apelant naveo u tužbi 10.000 KM, bjelodano je da revizija u ovom slučaju ne bi zadovoljavala proceduralne uvjete glede visine vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, zbog čega se pobijana presuda Kantonalnog suda smatra konačnom u ovom slučaju. Potom, pobijanu je presudu Kantonalnog suda apelant primio 25. svibnja 2004. godine, a apelacija je podnesena 20. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova ustavna prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1) Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 20. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjenljivosti članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi toga se naglašava da se u konkretnom slučaju radi o sporu privatnih osoba koji se tiče imovinskog prava, odnosno prava vlasništva. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, sporovi između privatnih osoba koji se tiču imovinskih prava uvijek spadaju u građanska prava, te se stoga na njih primjenjuju i standardi koje propisuje članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Pretto protiv Italije, od 8. prosinca 1983. godine). 21. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prvenstveno u tomu što su redoviti sudovi proizvoljno ocijenili iskaze svjedoka, čime su netočno ustvrdili činjenično stanje, usljed čega je došlo i do proizvoljne primjene materijalnog prava, te je u konačnici apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva odbijen. Naime, apelant tvrdi da su svjedoci na suđenju decidirano izjavili da su predmet kupoprodaje bile sve nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva, kao i da apelant te nekretnine koristi niz godina. Njihove su izjave sudovi pogrešno interpretirali i kao takve unijeli ih u presudu na čemu onda i temelje svoje zaključke da apelant nije uspio dokazati da su preostale nekretnine bile predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, kao i da je te nekretnine savjesno i zakonito koristio. U svezi toga Ustavni se sud poziva na svoje stajalište izneseno u Odluci broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02), gdje je navedeno da: "Nadležnost Ustavnog je suda u apelacijskim postupcima ograničena 'na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu' i Sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava." 22. Prema mišljenju Ustavnog suda, pogrešno citiranje izjava svjedoka, protivno onome što su oni izjavili i što je uneseno u zapisnik, te unošenje takvih izjava u obrazloženje presude i donošenje odluke na temelju izjave protivne onome što je svjedok rekao svakako bi predstavljalo primjer proizvoljnosti, protivno standardima koje propisuje članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, tvrdnje o proizvolj noj primjeni prava, kao, uostalom, i sve druge apelantove tvrdnje glede povrede ustavnih prava moraju biti potkrijepljene relevantnim i uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju apelant nije priložio bilo kakve dokaze glede toga da su redoviti sudovi donijeli presudu na temelju iskaza svjedoka protivnih onome što su svjedoci izjavili na suđenju. Apelant naglašava da ne posjeduje zapisnik sa suđenja, te predlaže da Ustavni sud pribavi te izjave službenim putem. 23. U nedostatku bilo kakvog relevantnog dokaza koji potkrepljuje navode o proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud nema razloga dvojiti u vjerodostojnost izjava svjedoka koje su unesene u presude redovitih sudova tim prije što u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud decidirano tvrdi da su svi svjedoci suglasno izjavili da su predmet kupoprodaje i kasnije uporabe bile samo nekretnine iz prvog dijela tužbenog zahtjeva. 24. Dalje, apelant navodi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što Kantonalni sud sa dužnom pozornošću nije ocijenio sve navode u prizivu na prvostupanjsku presudu. U vezi toga Ustavni se sud poziva na sljedeću praksu Europskog suda za ljudska prava: "Članak 6. zahtijeva da domaći sudovi navedu obrazloženje svoje presude u građanskim, kao i kaznenim postupcima. Sudovi nisu obvezni dati detaljne odgovore na svako pitanje, ali ako je podnesak suštinski važan za rezultat predmeta, sud se u tome slučaju mora posebice pozabaviti s njim u svojoj presudi" (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Van der Hurk protiv Nizozemske, od 19. travnja 1994. godine, stavak 61. i Hiro Balani protiv Španjolske, od 9. prosinca 1994. godine). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nije dao bilo kakve navode o tomu koji su to prizivni razlozi bili suštinski važni za donošenje odluke, a te navode nije razmotrio Kantonalni sud. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim navedene apelantove prigovore, jer oni ne sadrže bilo kakve činjenice koje bi mogle pokrenuti pitanja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Osim toga, apelant je naveo da je dostavio odgovor na priziv druge strane (tužene), ali da je sud u presudi napisao da odgovori na priziv nisu dati, te da se u tomu sastoji povreda prava na pravično suđenje. Ovdje se ponavlja gotovo identična situacija iz prijašnjeg prigovora. Naime, apelant nije dao razloge i dokaze zašto smatra da je eventualno zanemarivanje njegovog odgovora na priziv dovelo do povrede prava na pravično suđenje. Također, apelant nije priložio dokaze da je odgovor na apelaciju odista dostavljen Kantonalnom sudu putem Općinskog suda. U spisu se apelacije nalazi samo apelantov odgovor na priziv, bez dokaza da je on predat sudu. Stoga, Ustavni sud smatra neutemeljenim navedeni apelantov prigovor. 26. Ustavni sud smatra da pobijana presuda zadovoljava standarde članka 6. stavak 1. Europske konvencije obzirom da se temelji na dokazima izvedenim u kontradiktornom postupku, te da se temelji na važećim pravnim odredbama. Apelant je imao prigodu izjasniti se o svim dokazima, kao i predložiti svoje dokaze, te osporavati dokaze druge strane i uložiti priziv na prvostupanjsku presudu. Obrazloženje pobijane presude, odnosno razlozi na kojima se temelji izgledaju logično i uvjerljivo i nema bjelodanih (prima fa cie) dokaza da je presuda donesena na temelju proizvoljne primjene prava, ili da je došlo do povrede nekih procesnih prava koja pripadaju strankama tijekom kontradiktornog postupka. Presuda se temelji na relevantnim pozitivno-pravnim zakonskim odredbama koje ukazuju da apelant nije uspio u cijelosti dokazati navode iz svog tužbenog zahtjeva zbog čega je i odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva. Navedeno, u konačnici, predstavlja dispoziciju suda, tj. slobodnu ocjenu suda glede postojanja relevantnih dokaza kojima se dokazuju ili ne dokazuju navodi iz tužbe, koja je sukladna standardima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali apelantovi navodi o povredama ustavnih prava 28. Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati ostale apelantove navode o povredama prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije obzirom da apelant navode o povredama navedenih prava temelji na proizvoljnoj primjeni prava, što su, ustvari, pitanja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a Ustavni je sud prethodno ustvrdio da nije došlo do kršenja prava koja garantira taj članak. VIII. Zaključak 29. U konkretnom slučaju ne postoje dokazi da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili pravo i donijeli arbitrarne odluke zbog čega Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 689/04, rješavajući apelaciju Zorana Đerića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Đerića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Herce - govi ne", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Đerić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokatica iz Rogatice, podnio je 2. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Srednje škole u Rogatici (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 1. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. septembra 2004. godine, a tužilac 16. septembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužioca su 20. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužioca kojim je zatražio da apelant dvosoban stan u Rogatici, Trg solidarnosti broj 5, slobodan od qudi i stvari preda na raspolaganje tužiocu, te da mu nadoknadi parnične troškove u iznosu od 1.200,00 KM. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je sporni stan svojina tužioca, da ga je tužilac dao na korišćenje Enesu Šatroviću na kom je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. avgusta 1988. godine, "UPI Trans" Sarajevo dodijelilo na korišćenje jednosoban stan u Sarajevu, da je isto preduzeće Rješenjem broj 01-3-1073/2 od 22. avgusta 1988. godine dalo saglasnost apelantu za zamjenu ovog jednosobnog stana za sporni stan u Rogatici, na kom je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužilac nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužilac protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korišćenju stana. Presudom Osnovnog suda broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, koja je postala pravosnažna 1. decembra 1991. godine, usvojen je otkaz ugovora o korišćenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužiocu, kao davaocu stana na korišćenje. 7. Sudovi su, pozivajući se na utvrđenje iz Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, zakqučili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korišćenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljewa, odnosila i na apelanta kao podstanara, pa kako je traženo izvršenje navedene presude, nije mogla da nastupi zastara shodno odredbama člana 30 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 list RS" br. 19/93 i 22/93). Tužilac je, nakon pokretawa izvršnog postupka radi predaje u posjed predmetnog stana, preduzimao različite radnje da dođe do ostvarewa ovoga prava. Ovo naročito nakon okončawa ratnih sukoba koji su, objektivno, mogli da utiču na tok izvršnog postupka, a na kraju su i uticali jer je izvršni postupak prekinut Rješenjem broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka. Tako se Zahtjevom broj 611-426 od 2. oktobra 1996. godine, tužilac obratio Osnovnom sudu za izvršenje sudske presude, jasno označavajući da se u predmetnom stanu nalazi apelant, te ponovnim zahtjevom, gotovo istog sadržaja, od 7. maja 1998. godine, kao i sa zahtjevom Opštinskom sekreta rijatu za opštu upravu – Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove 11. oktobra 1999. godine. 8. Tužilac je 19. decembra 1991. godine, na osnovu navedene presude, podnio izvršni predlog radi prinudne deložacije Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz spornog stana. Ovaj izvršni postupak je prekinut Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka, na osnovu odredbe člana 213 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 do 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 do 32/94). Poslije toga, tužilac je nekoliko puta slao urgencije nadležnom upravnom organu u opštini, sudu i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, radi vraćawa u posjed predmetnog stana. 9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, Presudom broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je konstatovao da je tužilac, podnescima od 1996. i 1998. godine, od suda zatražio izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, te da je Osnovni sud trebao da nastavi već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio. Međutim, kako je tužilac radi ostvarivawa svojih prava podnio novu tužbu protiv apelanta, to su nižestepeni sudovi, po ocjeni ovoga suda, a suprotno stavu revizije, pravilno postupili kada tužbu nisu odbacili (kao da se radi o presuđenoj stvari) jer, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz predmetnog stana (pa tako, kako je već rečeno, i tuženog apelanta), ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333 stav 2 Zakona o parničnom postupku RS). Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu počinili bitnu povredu odredbi parničnog postupka na koju ukazuje revizija. 10. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustav nom sudu, vidqivo je da je na osnovu pravosnažne izvršne Presude Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju navedene presude broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine, koje je po žalbi apelanta Rješenjem Okružnog suda u Sarajevu broj Gž-111/03 od 25. februara 2003. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Razloge za ukidanje navedenog rješewa Okružni sud je obrazložio navodima da je apelant izjavio reviziju na Presudu Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, te u slučaju da uspije sa revizijom pretrpio bi štetu zbog izvršene deložacije. Iz navoda apelacije proizlazi da je nakon iscrpljenih pravnih lijekova u sudskom postupku, koji nisu rezultirali uspjehom u sporu, proveden izvršni postupak i apelant deložiran iz stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant osporava navedene presude navodeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da od 25. avgusta 1988. godine koristi stan sa svojom porodicom, što je tužiocu bilo apsolutno poznato. Ističe da je tužilac izgubio pravo da podnese zahtjev za njegovo iseljenje iz stana, jer je presuda kojom je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korišćenju stana postala pravosnažna 1. decembra 1991. godine, pa je do podizawa tužbe protiv apelanta, 25. aprila 2000. godine, proteklo više od osam godina. Protekom roka od osam godina, davalac stana je izgubio pravo da zahtijeva njegovo iseljenje iz stana. Smatra da je u avgustu 1998. godine, stekao stanarsko pravo, što predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Propust u formalnom postupku davawa saglasnosti za zamjenu stana, o kom on nije blagovremeno obaviješten propustom državnih organa, je njemu stvorio prekomjerni teret. Jer, ne samo da je lišen spornog stana u Rogatici, nego i mogućnosti da vrati stan u Sarajevu, s obzirom da su za takav zahtjev protekli svi razumni rokovi. Apelant ističe da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovao isti sudija. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. 13. Tužilac je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nijednom svojom radwom nije ugrozio apelantova ustavna prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, i smatra da su redovni sudovi donijeli pravičnu i zakonitu odluku. Tužilac ističe da su radnje koje su apelant i nosilac stanarskog prava Enes Šatrović preduzimali u vezi sa zamjenom stana protivpravne i nezakonite. 14. Tužilac, takođe, navodi da je apelantu bilo poznato da raniji nosilac stanarskog prava nije od davaoca stana dobio saglasnost za zamjenu stana. U pogledu apelantovih navoda da su protekli rokovi za povraćaj njegovog stana u Sarajevu, tužilac je naveo da se radi o apelantovom ličnom propustu, koji je zahtjev za povraćaj stana mogao da podnese i 2000. godine, kada je navodno saznao da se vodi sudski spor za otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava na spornom stanu Enesu Šatroviću. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 12/99 i 31/99) "Član 2 Građanin koji je uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi." Član 11 st. 1 i 2 Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljewa u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan. Član 30 Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljewa do pokretawa postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješewa iz prethodnog stava može u roku od tri mjeseca da se izjavi žalba, koja ne zadržava izvršenje rješewa. Š...Ć Protekom roka iz stava 2 ovog člana ne iskqučuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daqwih pet godina. Član 32 Nosilac stanarskog prava može da izvrši zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku. (…) Za zamjenu stanova potrebna je pismena saglasnost davalaca tih stanova na korišćenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korišćenje. (…) Ugovor koji je zakqučen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korišćenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče se danom useljewa na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Zabranjeno je vršenje fiktivne zamjene stana." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercego vi ne, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pita wima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu pred met spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6 i 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 22. Apelant ističe prigovor zastare, smatra da tužilac nije mogao da traži njegovo iseljenje budući da je on predmetni stan koristio duže od osam godina do momenta podnošewa tužbe za njegovo iseljenje, te da je u donošenju presude Vrhovnog suda učestvovao sudija koji je u izvršnom postupku učestvovao kao predsjednik drugostepenog vijeća. 23. Evidentno je da nosilac stanarskog prava nije obezbijedio saglasnost vlasnika stana – tužioca za zamjenu stana sa apelantom, što su nadležni sudovi i utvrdili kao odlučnu činjenicu, u sporu koji je okončan Presudom broj P-63/90 od 18. oktobra 1990. godine, čije je izvršenje prekinuto Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine zbog nedostupnosti stranaka. Zbog nemogućnosti izvršewa navedene presude, tužilac je podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta radi predaje spornog stana tužiocu, koji je usvojen Presudom Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, a apelantova revizija na ovu presudu je odbijena. Nesporno je da osporavane presude nisu donesene u korist apelanta te da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na Presudu broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, utvrdili da je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korišćenju stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, te da se izvršni predlog Osnovnog suda od 19. decembra 1991. godine radi prinudne deložacije odnosio na sva lica i stvari iz spornog stana, što znači da se izvršenje presude odnosilo i na apelanta kao podstanara. 24. Presudom Vrhovnog suda je dat odgovor na pravno pitanje koje se odnosi na izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, shodno kom je Osnovni sud trebao da nastavi već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio, zbog čega je tužilac radi ostvarewa svojih prava podnio tužbu protiv apelanta pa, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje ranijeg nosioca stanarskog prava pa tako, kako je već rečeno, i apelanta, ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333 stav 2 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske). 25. Vrhovni sud je ocijenio da je nižestepenim presudama pravilno utvrđeno da je apelant nezakonito koristio sporni stan i da je tužilac, u skladu sa zakonom predviđenim rokom, preduzimao sve pravne radnje da dođe u posjed spornog stana, te da se tužilac nije držao pasivno, što bi uzrokovalo gubljenje prava na zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed. 26. Apelant smatra da je ovakvim pravnim stanovištem njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno. Međutim, Ustavnom sudu nije predočen nijedan dokaz da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski elemenat" prava na pravično suđenje. I na kraju, sudski postupci nisu trajali predugo da bi moglo da se smatra da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispuwava uslove za sticanje statusa nosioca stanarskog prava. Wegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su Osnovni i Okružni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o statusu nosioca stanarskog prava i pravnoj valjanosti rješewa o dodjeli stana. Pojam pravičnog suđewa u određivanju građanskih prava ne ukqučuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđewa. Drugim riječima, pojedinac u određivanju svojih građanskih prava ima pravo da traži presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pravičnog suđewa" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom može da se podnese zahtjev sudu s ciljem da se donese odluka. Uskraćivanje sudskog preispitivawa u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 28. Apelant se žali da je protivno odredbama člana 357 stav 1 tačka 4 Zakona o parničnom postupku u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovao isti sudija. 29. Odredbama člana 357 stav 1 tačka 4 Zakona o parnič nom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) propisano je da sudija ne može da sudi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Iz navedenih odredbi vidqivo je da Zakon o parničnom postupku iskqučuje mogućnost da sudija može da sudi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. 30. Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem drugostepenog suda u izvršnom postupku broj 111/03 od 25. februara 2003. godine, uvažena apelantova žalba i ukinuto prvostepeno Rješenje o izvršenju broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine. Dakle, u ovom slučaju odluka suda na čiji sastav vijeća apelant prigovara je donesena u apelantovu korist, jer je sud uvažio apelantovu žalbu da se odloži izvršenje prvostepenog izvršewa donesenog u izvršnom postupku dok se ne okonča postupak po apelantovoj reviziji izrečenoj na odluku drugostepenog suda donesenu u parničnom postupku. 31. Ustavni sud zakqučuje da činjenica da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda, koje je donijelo odluku u sudskom postupku o reviziji koju je apelant uložio na odluku drugostepenog suda, učestvovao sudija koji je učestvovao u vijeću drugostepenog suda koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke donesene u izvršnom postupku, sama po sebi ne krši princip nepristrasnosti suda s obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da postoje druge okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristrasnost suda. Sem toga, radi se o dva odvojena postupka, pa s obzirom na navedene zakonske odredbe nisu postojale zakonske smetnje na koje apelant prigovara, a koje bi mogle da utiču na povredu postupka na pravično suđenje. 32. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršewa principa "nepristrasnog suda", kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uslovi (odlučivanje o "građanskim pravima i obavezama", načelo ravnopravnosti stranaka, rasprava pred nezavisnim i nepristranim tribunalom osnovanim po zakonu, odlučivanje u "razumnom roku"), Ustavni sud zakqučuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Osnovni ciq člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihovo pravo na dom (vidi Evropski suda za qudska prava, Kroon protiv Holandije , presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31). 35. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije da utvrdi li stan o kom je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li mjere koje su preduzete predstavljaju (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano shodno stavu 2 člana 8 Evropske konvencije. 36. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za qudska prava koja pojašwava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8 Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korišćenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV , Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za qudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). 37. Što se tiče pitawa da li stan o kom je riječ može da se smatra apelantovim "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža na osnovu činjeničnog stawa koje su utvrdili redovni sudovi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu kog je dobio na korišćenje od "UPI Trans" Sarajevo, Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. avgusta 1988. godine, i koji je dao saglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za stan u Rogatici, na kom je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović. Apelant je, vjerujući da će doći do zakqučivawa ugovora o zamjeni stanova, u sporni stan uselio u avgustu 1988. godine, uz saglasnost ranijeg nosioca stanarskog prava. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant je koristio sporni stan duže od osam godina, pa je nesumwivo da se radi o domu apelanta u smislu člana 8 Evropske konvencije. 38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan može da se smatra domom u značenju člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 39. Sljedeće pitanje koje treba da se razmotri povodom konkretne apelacije je da li je bilo miješawa državnih organa u pravo na dom i da li je to miješanje bilo opravdano, odnosno da li je imalo legitiman ciq. 40. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora da bude u "skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koji mogu da se primijene na dati predmet; i c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01 i Evropski sud za qudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stav 49). 41. Dakle, organi vlasti mogu da se miješaju u pravo na poštovanje doma ukoliko su ispunjena tri uslova: prvo, ometanje mora da bude u skladu sa domaćim zakonom, tj. zakon mora da bude dostupan i ne smije da bude arbitraran, drugo, ometanje mora da ima legitiman ciq, i treće, ometanje mora da bude razmjerno ciqu kom se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivawa prava "u skladu sa zakonom", sljedeći korak je da se ustanovi da li je ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela: a) utvrđivanje da li ima ometanje legitiman ciq i b) da li se uspostavlja odgovarajuća ravnoteža između interesa podnosilaca prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti). Ustavni sud podsjeća da, čak i ako je ometanje u skladu sa zakonom, ono može u nekim slučajevima da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije. Pojam "neophodno" u ovom kontekstu korespondira sa "neophodnom društvenom potrebom" i potrebno je da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ometawa i legitimnog cilja kom se teži (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Niemietz protiv Wemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, str. 35-36, st. 34-38). 42. Ograničavawa prava iz prvog stava člana 8 Evropske konvencije mogu da budu opravdana kada ispuwavaju zahtjeve iz drugog stava. U okviru koncepta testa utvrđivawa da li je neki postupak "neophodna mjera u demokratskom društvu", sud se u velikoj mjeri oslawa na princip "proporcionalnosti". To omogućava Ustavnom sudu da razmotri sve relevantne interese i činjenične okolnosti, da uzme u obzir intenzitet povrede, kao i pitawa da li je suština prava na koji se poziva bila prekršena (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 28. aprila 2004. godine). 43. U konkretnom slučaju, osporene odluke su donesene primjenom Zakona o stambenim odnosima. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, a primijenjene odredbe su formulisane sa dovoqnom preciznošću i jasnoćom, tako da sve zainteresovane strane razumno mogu da predvide sve posljedice koje data aktivnost može da podrazumijeva. Dakle, "miješanje" je bilo u skladu sa "zakonom". 44. Dalje, Ustavni sud mora da odgovori da li je miješanje bilo u svrhu legitimnog cilja u skladu sa stavom 2 člana 8 Evropske konvencije. 45. U postupku pred sudovima je utvrđeno da je sporni stan svojina tužioca, da ga je tužilac dao na korišćenje Enesu Šatroviću na kom je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu, rješenjem preduzeća "UPI Trans" Sarajevo dodijeljen na korišćenje drugi stan u Sarajevu, da je isto preduzeće dalo saglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za sporni stan, na kom je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužilac nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužilac protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korišćenju stana. Presudom Osnovnog suda usvojen je otkaz ugovora o korišćenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužiocu, kao davaocu stana na korišćenje. Sudovi su zakqučili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korišćenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljewa, odnosila i na apelanta kao podstanara. 46. Shodno navedenom, očigledno je da je miješanje izvršeno s ciljem zaštite "prava ili sloboda drugih", što je u skladu sa stavom 2 člana 8 Evropske konvencije. 47. Završna faza testa za član 8 Evropske konvencije je određenje da li je miješanje "neophodno u demokratskom društvu". 48. Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac stanarskog prava nije obezbijedio saglasnost vlasnika stana za zamjenu stana, što su sudovi utvrdili kao odlučnu činjenicu i dali pravnu ocjenu o primjeni člana 32 Zakona o stambenim odnosima i obrazložili razloge zbog kojih apelant nije stekao pravnu poziciju za prenošenje stanarskog prava. 49. Ustavni sud smatra ovu činjenicu naročito važnom. U ovakvim predmetima gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost bilo kog potencijalnog miješawa u pravo druge strane. Balans interesa je neophodan te prava i interes jedne strane ne mogu da se razmatraju, a da se ne obrati pažwa na posljedice koje može da ima odluka donesena u korist bilo koje strane, na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora da razmotri relativni intenzitet veze bilo koje strane sa stanom te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana. 50. Ustavni sud konstatuje, da s obzirom na preduzete radnje ne može da se zakquči da se tužilac držao pasivno, dakle preduzimao je pravne radnje, radi ustanovljewa prava nad stanom, dokazujući svoje svojina na stanu za koji ima interes i potrebu da ga vrati. Sudovi su nedvojbeno utvrdili da apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava, čime se lišio mogućnosti da sporni stan nastavi da koristi kao svoj dom i postane tit u lar stanarskog prava. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ispuwava kriterijum opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu. Primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima koji nalažu da ugovor o zamjeni stanova mora da bude sačinjen u pismenoj formi i da mora obavezno da sadrži saglasnost davaoca stana za zamjenu, jeste zapravo primjena materijalno-proceduralnih odredbi pozitivnopravnih propisa. To, drugim riječima, znači da je uplitanje države u regulisanje nastalog spornog odnosa bilo opravdano i legitimno (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, tačke 19. i 25, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/02). 52. S obzirom na sve izloženo, slijedi da nije povrijeđen član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 53. U svjetlu zakqučaka u pogledu navodnih povreda člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da razmatra ostale navode apelanta u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud, zakqučuje da nema povrede prava na dom apelanta s obzirom da je miješanje bilo na osnovu zakona u ciqu zaštite prava drugih i proporcionalno ciqu koji se želi ostvariti u demokratskom društvu. 55. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 689/04, rješavajući apelaciju Zorana Đerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59.stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Đerića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokatica iz Rogatice, podnio je 2. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Srednje škole u Rogatici (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 1. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. septembra 2004. godine, a tužitelj 16. septembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja su 20. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da apelant dvosoban stan u Rogatici, Trg solidarnosti broj 5, slobodan od ljudi i stvari preda na raspolaganje tužitelju, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.200,00 KM. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je sporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. augusta 1988. godine, "UPI Trans" Sarajevo dodijelilo na korištenje jednosoban stan u Sarajevu, da je isto preduzeće Rješenjem broj 01-3-1073/2 od 22. augusta 1988. godine dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog jednosobnog stana za sporni stan u Rogatici, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, koja je postala pravosnažna 1. decembra 1991. godine, usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužitelju, kao davaocu stana na korištenje. 7. Sudovi su, pozivajući se na utvrđenje iz Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara, pa kako je traženo izvršenje navedene presude, nije mogla nastupiti zastara prema odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RS" br. 19/93 i 22/93). Tužitelj je, nakon pokretanja izvršnog postupka radi predaje u posjed predmetnog stana, preduzimao različite radnje da dođe do ostvarenja ovoga prava. Ovo naročito nakon okončanja ratnih sukoba koji su, objektivno, mogli uticati na tok izvršnog postupka, a konačno su i uticali jer je izvršni postupak prekinut Rješenjem broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka. Tako se Zahtjevom broj 611-426 od 2. oktobra 1996. godine, tužitelj obratio Osnovnom sudu za izvršenje sudske presude, jasno označavajući da se u predmetnom stanu nalazi apelant, te ponovnim zahtjevom, gotovo istog sadržaja, od 7. maja 1998. godine, kao i sa zahtjevom Općinskom sekretarijatu za opću upravu – Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove 11. oktobra 1999. godine. 8. Tužitelj je 19. decembra 1991. godine, na temelju navedene presude, podnio izvršni prijedlog radi prinudne deložacije Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz spornog stana. Ovaj izvršni postupak je prekinut Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka, na osnovu odredbe člana 213. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 do 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 do 32/94). Poslije toga, tužitelj je nekoliko puta slao urgencije nadležnom upravnom organu u općini, sudu i Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, radi vraćanja u posjed predmetnog stana. 9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, Presudom broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni sud je konstatovao da je tužitelj, podnescima od 1996. i 1998. godine, od suda zatražio izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, te da je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio. Međutim, kako je tužitelj radi ostvarivanja svojih prava podnio novu tužbu protiv apelanta, to su nižestepeni sudovi, po ocjeni ovoga suda, a suprotno stavu revizije, pravilno postupili kada tužbu nisu odbacili (kao da se radi o presuđenoj stvari) jer, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje Enesa Šatrovića i svih lica i stvari iz predmetnog stana (pa tako, kako je već rečeno, i tuženog apelanta), ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS). Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija. 10. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je na temelju pravosnažne izvršne Presude Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju navedene presude broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine, koje je po žalbi apelanta Rješenjem Okružnog suda u Sarajevu broj Gž-111/03 od 25. februara 2003. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Razloge za ukidanje navedenog rješenja Okružni sud je obrazložio navodima da je apelant izjavio reviziju na Presudu Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, te u slučaju da uspije sa revizijom pretrpio bi štetu zbog izvršene deložacije. Iz navoda apelacije proizlazi da je nakon iscrpljenih pravnih lijekova u sudskom postupku, koji nisu rezultirali uspjehom u sporu, proveden izvršni postupak i apelant deložiran iz stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant pobija navedene presude navodeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da od 25. augusta 1988. godine koristi stan sa svojom porodicom, što je tužitelju bilo apsolutno poznato. Ističe da je tužitelj izgubio pravo da podnese zahtjev za njegovo iseljenje iz stana, jer je presuda kojom je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju stana postala pravomoćna 1. decembra 1991. godine, pa je do podizanja tužbe protiv apelanta, 25. aprila 2000. godine, proteklo više od osam godina. Protekom roka od osam godina, davalac stana je izgubio pravo da zahtijeva njegovo iseljenje iz stana. Smatra da je u augustu 1998. godine, stekao stanarsko pravo, što predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Propust u formalnom postupku davanja saglasnosti za zamjenu stana, o kojem on nije blagovremeno obaviješten propustom državnih organa, je njemu stvorio prekomjerni teret. Jer, ne samo da je lišen spornog stana u Rogatici, nego i mogućnosti da vrati stan u Sarajevu, s obzirom da su za takav zahtjev protekli svi razumni rokovi. Apelant ističe da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovao isti sudija. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. 13. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nijednom svojom radnjom nije ugrozio apelantova ustavna prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, i smatra da su redovni sudovi donijeli pravičnu i zakonitu odluku. Tužitelj ističe da su radnje koje su apelant i nosilac stanarskog prava Enes Šatrović preduzimali u vezi sa zamjenom stana protupravne i nezakonite. 14. Tužitelj, također, navodi da je apelantu bilo poznato da raniji nosilac stanarskog prava nije od davaoca stana dobio saglasnost za zamjenu stana. U pogledu apelantovih navoda da su protekli rokovi za povrat njegovog stana u Sarajevu, tužitelj je naveo da se radi o apelantovom ličnom propustu, koji je zahtjev za povrat stana mogao podnijeti i 2000. godine, kada je navodno saznao da se vodi sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava na spornom stanu Enesu Šatroviću. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 12/99 i 31/99) "Član 2. Građanin koji je uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi." Član 11. st. 1. i 2. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan. Član 30. Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni or gan će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri mjeseca izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Š...Ć Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Član 32. Nosilac stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nosioca stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku. (…) Za zamjenu stanova potrebna je pismena suglasnost davalaca tih stanova na korištenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davaocima stanova na korištenje. (…) Ugovor koji je zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Stanarsko pravo, prilikom zamjene stanova, stiče se danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Zabranjeno je vršenje fiktivne zamjene stana." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-40/03 od 30. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 22. Apelant ističe prigovor zastare, smatra da tužitelj nije mogao tražiti njegovo iseljenje budući da je on predmetni stan koristio duže od osam godina do momenta podnošenja tužbe za njegovo iseljenje, te da je u donošenju presude Vrhovnog suda učestvovala sutkinja koja je u izvršnom postupku učestvovala kao predsjednica drugostepenog vijeća. 23. Evidentno je da nosilac stanarskog prava nije obezbijedio suglasnost vlasnika stana – tužitelja za zamjenu stana sa apelantom, što su nadležni sudovi i utvrdili kao odlučnu činjenicu, u sporu koji je okončan Presudom broj P-63/90 od 18. oktobra 1990. godine, čije je izvršenje prekinuto Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. oktobra 1993. godine zbog nedostupnosti stranaka. Zbog nemogućnosti izvršenja navedene presude, tužitelj je podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta radi predaje spornog stana tužitelju, koji je usvojen Presudom Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. novembra 2002. godine, a apelantova revizija na ovu presudu je odbijena. Nesporno je da pobijane presude nisu donesene u korist apelanta te da su nižestepeni sudovi, pozivajući se na Presudu broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, utvrdili da je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, te da se izvršni prijedlog Osnovnog suda od 19. decembra 1991. godine radi prinudne deložacije odnosio na sva lica i stvari iz spornog stana, što znači da se izvršenje presude odnosilo i na apelanta kao podstanara. 24. Presudom Vrhovnog suda je dat odgovor na pravno pitanje koje se odnosi na izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. oktobra 1990. godine, prema kojem je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio, zbog čega je tužitelj radi ostvarenja svojih prava podnio tužbu protiv apelanta pa, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje ranijeg nosioca stanarskog prava pa tako, kako je već rečeno, i apelanta, ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (član 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske). 25. Vrhovni sud je ocijenio da je nižestepenim presudama pravilno utvrđeno da je apelant nezakonito koristio sporni stan i da je tužitelj, u skladu sa zakonom predviđenim rokom, preduzimao sve pravne radnje da dođe u posjed spornog stana, te da se tužitelj nije držao pasivno, što bi uzrokovalo gubljenje prava na zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed. 26. Apelant smatra da je ovakvim pravnim stanovištem njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno. Međutim, Ustavnom sudu nije predočen nijedan dokaz da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije u toku cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski el e ment" prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje ispunjava li apelant uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje jesu li Osnovni i Okružni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o statusu nosioca stanarskog prava i pravnoj valjanosti rješenja o dodjeli stana. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Drugim riječima, pojedinac u određivanju svojih građanskih prava ima pravo tražiti presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pravičnog suđenja" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom se može podnijeti zahtjev sudu s ciljem donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 28. Apelant se žali da je protivno odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostepenog suda u izvršnom postupku učestvovala ista sutkinja. 29. Odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) propisano je da sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. Iz navedenih odredbi vidljivo je da Zakon o parničnom postupku isključuje mogućnost da sudija može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa. 30. Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem drugostepenog suda u izvršnom postupku broj 111/03 od 25. februara 2003. godine, uvažena apelantova žalba i ukinuto prvostepeno Rješenje o izvršenju broj I-96/02 od 31. januara 2003. godine. Dakle, u ovom slučaju odluka suda na čiji sastav vijeća apelant prigovara je donesena u apelantovu korist, jer je sud uvažio apelantovu žalbu za odlaganje izvršenja prvostepenog izvršenja donesenog u izvršnom postupku do okončanja postupka po apelantovoj reviziji izjavljenoj na odluku drugostepenog suda donesenu u parničnom postupku. 31. Ustavni sud zaključuje da činjenica da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda, koje je donijelo odluku u sudskom postupku o reviziji koju je apelant uložio na odluku drugostepenog suda, učestvovala sutkinja koja je učestvovala u vijeću drugostepenog suda koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi protiv prvostepene odluke donesene u izvršnom postupku, sama po sebi ne krši princip nepristranosti suda s obzirom da Ustavni sud nije utvrdio da postoje druge okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristranost suda. Osim toga, radi se o dva odvojena postupka, pa s obzirom na navedene zakonske odredbe nisu postojale zakonske smetnje na koje apelant prigovara, a koje bi mogle uticati na povredu postupka na pravično suđenje. 32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa "nepristranog suda", kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. S obzirom da su tokom sudskog postupka pred sudovima bili ispunjeni svi ovi uvjeti (odlučivanje o "građanskim pravima i obavezama", načelo ravnopravnosti stranaka, rasprava pred nezavisnim i nepristranim tribunalom osnovanim po zakonu, odlučivanje u "razumnom roku"), Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski suda za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stav 31). 35. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije utvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li preduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaji 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. decembra 1996. godine, Izvještaji 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Evropska komisija za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvještaj od 27. februara 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Evropski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. juna 1997, RJD 1997-III, broj 39). 37. Što se tiče pitanja može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili redovni sudovi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu kojeg je dobio na korištenje od "UPI Trans" Sarajevo, Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. augusta 1988. godine, i koji je dao saglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za stan u Rogatici, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović. Apelant je, vjerujući da će doći do zaključivanja ugovora o zamjeni stanova, u sporni stan uselio u augustu 1988. godine, uz suglasnost ranijeg nosioca stanarskog prava. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je nesporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant je koristio sporni stan duže od osam godina, pa je nesumnjivo da se radi o domu apelanta u smislu člana 8. Evropske konvencije. 38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da se sporni stan može smatrati domom u značenju člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 39. Sljedeće pitanje koje treba razmotriti povodom konkretne apelacije je da li je bilo miješanja državnih organa u pravo na dom i je li to miješanje bilo opravdano, odnosno je li imalo legitiman cilj. 40. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti u "skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01 i Evropski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stav 49). 41. Dakle, organi vlasti se mogu miješati u pravo na poštovanje doma ukoliko su ispunjena tri uvjeta: prvo, ometanje mora biti u skladu sa domaćim zakonom, tj. zakon mora biti dostupan i ne smije biti arbitraran, drugo, ometanje mora imati legitiman cilj, i treće, ometanje mora biti razmjerno cilju kojem se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivanja prava "u skladu sa zakonom", sljedeći korak je ustanoviti da li je ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela: a) utvrđivanje ima li ometanje legitiman cilj i b) uspostavlja li se odgovarajuća ravnoteža između interesa podnosilaca prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti). Ustavni sud podsjeća da, čak i ako je ometanje u skladu sa zakonom, ono može u nekim slučajevima predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije. Pojam "neophodno" u ovom kontekstu korespondira sa "nužnom društvenom potrebom" i potrebno je da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ometanja i legitimnog cilja kojem se teži (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251, str. 35-36, st. 34-38). 42. Ograničavanja prava iz prvog stava člana 8. Evropske konvencije mogu biti opravdana kada ispunjavaju zahtjeve iz drugog stava. U okviru koncepta testa utvrđivanja je li neki postupak "nužna mjera u demokratskom društvu", sud se u velikoj mjeri oslanja na princip "proporcionalnosti". To omogućava Ustavnom sudu da razmotri sve relevantne interese i činjenične okolnosti, da uzme u obzir intenzitet povrede, kao i pitanja je li suština prava na koji se poziva bila prekršena (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 28. aprila 2004. godine). 43. U konkretnom slučaju, osporene odluke su donesene primjenom Zakona o stambenim odnosima. Ovaj zakon je javno objavljen u službenom glasilu, a primijenjene odredbe su formulirane sa dovoljnom preciznošću i jasnoćom, tako da sve zainteresirane strane razumno mogu predvidjeti sve posljedice koje data aktivnost može podrazumijevati. Dakle, "miješanje" je bilo u skladu sa "zakonom". 44. Dalje, Ustavni sud mora odgovoriti je li miješanje bilo u svrhu legitimnog cilja u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije. 45. U postupku pred sudovima je utvrđeno da je sporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu, rješenjem preduzeća "UPI Trans" Sarajevo dodijeljen na korištenje drugi stan u Sarajevu, da je isto preduzeće dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za sporni stan, na kojem je nosilac stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao saglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obavezan da predmetni stan, slobodan od lica i stvari, preda na raspolaganje tužitelju, kao davaocu stana na korištenje. Sudovi su zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, u pogledu iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara. 46. Prema navedenom, očigledno je da je miješanje izvršeno s ciljem zaštite "prava ili sloboda drugih", što je u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije. 47. Završna faza testa za član 8. Evropske konvencije je određenje je li miješanje "neophodno u demokratskom društvu". 48. Ustavni sud podsjeća da raniji nosilac stanarskog prava nije obezbijedio saglasnost vlasnika stana za zamjenu stana, što su sudovi utvrdili kao odlučnu činjenicu i dali pravnu ocjenu o primjeni člana 32. Zakona o stambenim odnosima i obrazložili razloge zbog kojih apelant nije stekao pravnu poziciju za prenošenje stanarskog prava. 49. Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom. U ovakvim predmetima gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, neophodno je da se uzme u obzir proporcionalnost bilo kojeg potencijalnog miješanja u pravo druge strane. Balans interesa je neophodan te se prava i interes jedne strane ne mogu razmatrati, a da se ne obrati pažnja na posljedice koje može imati odluka donesena u korist bilo koje strane, na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti relativni intenzitet veze bilo koje strane sa stanom te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana. 50. Ustavni sud konstatuje, da se s obzirom na preduzete radnje ne može zaključiti da se tužitelj držao pasivno, dakle preduzimao je pravne radnje, radi ustanovljenja prava nad stanom, dokazujući svoje vlasništvo na stanu za koji ima interes i potrebu da ga vrati. Sudovi su nedvojbeno utvrdili da apelant nije obezbijedio pravnu poziciju za sticanje stanarskog prava, čime se lišio mogućnosti da sporni stan nastavi koristiti kao svoj dom i postane tit u lar stanarskog prava. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ispunjava kriterij opravdanosti i neophodnosti u demokratskom društvu. Primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima koji nalažu da ugovor o zamjeni stanova mora biti sačinjen u pismenoj formi i da mora obavezno sadržavati saglasnost davaoca stana za zamjenu, jeste zapravo primjena materijalno-proceduralnih odredbi pozitivno-pravnih propisa. To, drugim riječima, znači da je uplitanje države u reguliranje nastalog spornog odnosa bilo opravdano i legitimno (vidi, mu ta - tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. decembra 2001. godine, tačke 19. i 25, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/02). 52. S obzirom na sve izloženo, slijedi da nije povrijeđen član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 53. U svjetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale navode apelanta u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud, zaključuje da nema povrede prava na dom apelanta s obzirom da je miješanje bilo na osnovu zakona u cilju zaštite prava drugih i proporcionalno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu. 55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 689/04, rješavajući apelaciju Zorana Đerića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zorana Đerića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-40/03 od 30. travnja 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici broj P-43/02 od 22. travnja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, odvjetnica iz Rogatice, je podnio 2. kolovoza 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-40/03 od 30. travnja 2004. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Rogatici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-43/02 od 22. travnja 2002. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku Srednje škole u Rogatici (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 1. rujna 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud odgovor na apelaciju dostavio 14. rujna 2004. godine, a tužitelj 16. rujna 2004. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužitelja su 20. rujna 2005. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud Presudom broj P-43/02 od 22. travnja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da apelant dvosoban stan u Rogatici, Trg solidarnosti broj 5, slobodan od ljudi i stvari preda na raspolaganje tužitelju, te da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.200,00 KM. U postupku pred Osnovnim sudom je utvrđeno da je prijeporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. kolovoza 1988. godine, "UPI Trans" Sarajevo dodijelilo na korištenje jednosoban stan u Sarajevu, da je isto poduzeće Rješenjem broj 01-3-1073/2 od 22. kolovoza 1988. godine dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog jednosobnog stana za prijeporni stan u Rogatici, na kojem je nositelj stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao suglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda broj P-63/90 od 19. listopada 1990. godine, koja je postala pravomoćna 1. prosinca 1991. godine, usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obvezan predmetni stan, slobodan od osoba i stvari, predati na raspolaganje tužitelju, kao davatelju stana na korištenje. 7. Sudovi su, pozivajući se na utvrđenje iz Presude broj P-63/90 od 19. listopada 1990. godine, zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, glede iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara, pa kako je traženo izvršenje navedene presude, nije mogla nastupiti zastara prema odredbama članka 30. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RS" br. 19/93 i 22/93). Tužitelj je, nakon pokretanja izvršnog postupka radi predaje u posjed predmetnog stana, poduzimao različite radnje da dođe do ostvarenja ovoga prava. Ovo osobito nakon okončanja ratnih sukoba koji su, objektivno, mogli uticati na tijek izvršnog postupka, a konačno su i uticali jer je izvršni postupak prekinut Rješenjem broj I-43/92 od 11. listopada 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka. Tako se Zahtjevom broj 611-426 od 2. listopada 1996. godine, tužitelj obratio Osnovnom sudu za izvršenje sudske presude, razvidno označavajući da se u predmetnom stanu nalazi apelant, te ponovnim zahtjevom, gotovo istog sadržaja, od 7. svibnja 1998. godine, kao i sa zahtjevom Općinskom tajništvu za opću upravu – Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove 11. listopada 1999. godine. 8. Tužitelj je 19. prosinca 1991. godine, na temelju navedene presude, podnio izvršni prijedlog radi prinudne deložacije Enesa Šatrovića i svih osoba i stvari iz prijepornog stana. Ovaj je izvršni postupak prekinut Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. listopada 1993. godine, zbog nedostupnosti stranaka, na temelju odredbe članka 213. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77 do 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93 do 32/94). Poslije toga, tužitelj je nekoliko puta slao urgencije nadležnom upravnom tijelu u općini, sudu i Ministarstvu za izbjeglice i raseljene osobe, radi vraćanja u posjed predmetnog stana. 9. Vrhovni je sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine, Presudom broj Rev-40/03 od 30. travnja 2004. godine apelantovu reviziju odbio. Vrhovni je sud konstatirao da je tužitelj, podnescima od 1996. i 1998. godine, od suda zatražio izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. listopada 1990. godine, te da je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio. Međutim, kako je tužitelj radi ostvarivanja svojih prava podnio novu tužbu protiv apelanta, to su nižestupanjski sudovi, po ocjeni ovoga suda, a oprečno stavu revizije, pravilno postupili kada tužbu nisu odbacili (kao da se radi o presuđenoj stvari) jer, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje Enesa Šatrovića i svih osoba i stvari iz predmetnog stana (pa tako, kako je već rečeno, i tuženog apelanta), ne radi se o presuđenoj stvari budući nema identiteta stranaka (članak 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku RS). Vrhovni je sud ocijenio da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ukazuje revizija. 10. Iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, vidljivo je da je na temelju pravomoćne izvršne Presude Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. travnja 2002. godine, Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju navedene presude broj I-96/02 od 31. siječnja 2003. godine, koje je po prizivu apelanta Rješenjem Okružnog suda u Sarajevu broj Gž-111/03 od 25. veljače 2003. godine ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak. Razloge za ukidanje navedenog rješenja Okružni je sud obrazložio navodima da je apelant izjavio reviziju na Presudu Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine, te u slučaju da uspije sa revizijom pretrpio bi štetu zbog izvršene deložacije. Iz navoda apelacije proizlazi da je nakon 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 iscrpljenih pravnih lijekova u sudskom postupku, koji nisu rezultirali uspjehom u sporu, proveden izvršni postupak i apelant deložiran iz stana. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant pobija navedene presude navodeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da od 25. kolovoza 1988. godine koristi stan sa svojom obitelji, što je tužitelju bilo apsolutno poznato. Ističe da je tužitelj izgubio pravo da podnese zahtjev za njegovo iseljenje iz stana, jer je presuda kojom je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju stana postala pravomoćna 1. prosinca 1991. godine, pa je do podizanja tužbe protiv apelanta, 25. travnja 2000. godine, proteklo više od osam godina. Protekom roka od osam godina, davatelj stana je izgubio pravo da zahtijeva njegovo iseljenje iz stana. Smatra da je u kolovozu 1998. godine, stekao stanarsko pravo, što predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Propust u formalnom postupku davanja suglasnosti za zamjenu stana, o kojem on nije pravodobno obaviješten propustom državnih tijela, je njemu stvorio prekomjerni teret. Jer, ne samo da je lišen prijepornog stana u Rogatici, nego i mogućnosti da vrati stan u Sarajevu, obzirom da su za takav zahtjev protekli svi razumni rokovi. Apelant ističe da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostupanjskog suda u izvršnom postupku sudjelovao isti sudac. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da su navodi apelacije neutemeljeni, te da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude. 13. Tužitelj je u svom odgovoru na apelaciju naveo da nijednom svojom radnjom nije ugrozio apelantova ustavna prava na koja se poziva u svojoj apelaciji, i smatra da su redoviti sudovi donijeli pravičnu i zakonitu odluku. Tužitelj ističe da su radnje koje su apelant i nositelj stanarskog prava Enes Šatrović poduzimali u vezi sa zamjenom stana protupravne i nezakonite. 14. Tužitelj, također, navodi da je apelantu bilo poznato da raniji nositelj stanarskog prava nije od davatelja stana dobio suglasnost za zamjenu stana. Glede apelantovih navoda da su protekli rokovi za povrat njegovog stana u Sarajevu, tužitelj je naveo da se radi o apelantovom osobnom propustu, koji je zahtjev za povrat stana mogao podnijeti i 2000. godine, kada je navodno saznao da se vodi sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana nositelju stanarskog prava na prijepornom stanu Enesu Šatroviću. V. Relevantni propisi 15. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službeni glasnik RS" br. 19/93, 12/99 i 31/99) "Članak 2. Građanin koji je uselio u stan u društvenom vlasništvu na temelju akta koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristiti." Članak 11. st. 1. i 2. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu temelju za useljenje u stan. Članak 30. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom tijelu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeno će tijelo donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješenja iz prethodnog stavka može se u roku od tri mjeseca izjaviti priziv, koji ne zadržava izvršenje rješenja. Š...Ć Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Članak 32. Nositelj stanarskog prava može izvršiti zamjenu stana za stan drugog nositelja stanarskog prava. Zamjena stana vrši se ugovorom u pismenom obliku. (…) Za zamjenu stanova potrebna je pismena suglasnost davatelja tih stanova na korištenje, koja se traži podnošenjem ugovora o zamjeni stanova davateljima stanova na korištenje. (…) Ugovor koji je zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene suglasnosti davatelja stanova na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje. Stanarsko pravo, prigodom zamjene stanova, stiče se danom useljenja na temelju pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Zabranjeno je vršenje fiktivne zamjene stana." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-40/03 od 30. travnja 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, pobijanu je presudu apelant primio 3. lipnja 2004. godine, a apelacija je podnesena 2. kolovoza 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude navodeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na poštivanje doma i pravo na imovinu i iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi s kaznenim postupkom" (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 22. Apelant ističe prigovor zastare, smatra da tužitelj nije mogao tražiti njegovo iseljenje budući je on predmetni stan koristio dulje od osam godina do momenta podnošenja tužbe za njegovo iseljenje, te da je u donošenju presude Vrhovnog suda sudjelovala sutkinja koja je u izvršnom postupku sudjelovala kao predsjednica drugostupanjskog vijeća. 23. Evidentno je da nositelj stanarskog prava nije osigurao suglasnost vlasnika stana – tužitelja za zamjenu stana sa apelantom, što su nadležni sudovi i utvrdili kao odlučnu činjenicu, u sporu koji je okončan Presudom broj P-63/90 od 18. listopada 1990. godine, čije je izvršenje prekinuto Rješenjem Osnovnog suda broj I-43/92 od 11. listopada 1993. godine zbog nedostupnosti stranaka. Zbog nemogućnosti izvršenja navedene presude, tužitelj je podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta radi predaje prijepornog stana tužitelju, koji je usvojen Presudom Osnovnog suda broj P-43/02 od 22. travnja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-262/02 od 4. studenoga 2002. godine, a apelantova revizija na ovu presudu je odbijena. Neprijeporno je da pobijane presude nisu donesene u korist apelanta te da su nižestupanjski sudovi, pozivajući se na Presudu broj P-63/90 od 19. listopada 1990. godine, ustvrdili da je nositelju stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, te da se izvršni prijedlog Osnovnog suda od 19. prosinca 1991. godine radi prinudne deložacije odnosio na sve osobe i stvari iz prijepornog stana, što znači da se izvršenje presude odnosilo i na apelanta kao podstanara. 24. Presudom Vrhovnog suda je dat odgovor na pravno pitanje koje se odnosi na izvršenje sudske Presude broj P-63/90 od 19. listopada 1990. godine, prema kojem je Osnovni sud trebao nastaviti već započeti izvršni postupak u predmetu I-43/90, što nije učinio, zbog čega je tužitelj radi ostvarenja svojih prava podnio tužbu protiv apelanta pa, bez obzira što je ranija presuda (iz 1990. godine) nalagala iseljenje ranijeg nositelja stanarskog prava pa tako, kako je već rečeno, i apelanta, ne radi se o presuđenoj stvari budući da nema identiteta stranaka (članak 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske). 25. Vrhovni je sud ocijenio da je nižestupanjskim presudama pravilno utvrđeno da je apelant nezakonito koristio prijeporni stan i da je tužitelj, sukladno zakonom predviđenim rokom, poduzimao sve pravne radnje da dođe u posjed prijepornog stana, te da se tužitelj nije držao pasivno, što bi uzrokovalo gubljenje prava na zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed. 26. Apelant smatra da je ovakvim pravnim stajalištem njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđeno. Međutim, Ustavnom sudu nije predočen nijedan dokaz da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Apelant je imao pravo pristupa sudovima pune jurisdikcije tijekom cjelokupnog postupka. Ni u jednoj fazi postupka apelantu nije onemogućena suštinska jednakopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Dalje, apelantu je pružena mogućnost javne rasprave pred svim sudovima pune jurisdikcije kao "suštinski el e ment" prava na pravično suđenje. I konačno, sudski postupci nisu trajali predugo da bi se moglo smatrati da je narušen princip "razumnosti roka" kao elementa prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Zadaća Ustavnog suda nije da određuje ispunjava li apelant uvjete za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava. Njegova zadaća je ograničen na ispitivanje jesu li Osnovni i Okružni sud povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje kada su odlučivali o statusu nositelja stanarskog prava i pravnoj valjanosti rješenja o dodjeli stana. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Drugim riječima, pojedinac u određivanju svojih građanskih prava ima pravo tražiti presudu suda kojom se razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pravičnog suđenja" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru sukladno kojoj se može podnijeti zahtjev sudu s ciljem donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 28. Apelant se žali da je protivno odredbama članka 357. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku u sastavu vijeća Vrhovnog suda i vijeća drugostupanjskog suda u izvršnom postupku sudjelovala ista sutkinja. 29. Odredbama članka 357. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03) je propisano da sudac ne može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela. Iz navedenih odredbi je vidljivo da Zakon o parničnom postupku isključuje mogućnost da sudac može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela. 30. Ustavni sud primjećuje da je Rješenjem drugo stu - panjskog suda u izvršnom postupku broj 111/03 od 25. veljače 2003. godine, uvažen apelantov priziv i ukinuto prvostu panjsko Rješenje o izvršenju broj I-96/02 od 31. siječnja 2003. godine. Dakle, u ovom slučaju odluka suda na čiji sastav vijeća apelant prigovara je donesena u apelantovu korist, jer je sud uvažio apelantov priziv za odlaganje izvršenja prvostupanjskog izvršenja donesenog u izvršnom postupku do okončanja postupka po apelantovoj reviziji izjavljenoj na odluku drugostupanjskog suda donesenu u parničnom postupku. 31. Ustavni sud zaključuje da činjenica da je u sastavu vijeća Vrhovnog suda, koje je donijelo odluku u sudskom postupku o reviziji koju je apelant uložio na odluku drugostupanjskog suda, sudjelovala sutkinja koja je sudjelovala u vijeću drugostupanjskog suda koje je odlučivalo o apelantovoj prizivu protiv prvostupanjske odluke donesene u izvršnom postupku, sama po sebi ne krši princip nepristranosti suda obzirom da Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih okolnosti koje bi dovele u pitanje nepristranost suda. Osim toga, radi se o dva odvojena postupka, pa obzirom na navedene zakonske odredbe nisu postojale zakonske smetnje na koje apelant prigovara, a koje bi mogle uticati na povredu postupka na pravično suđenje. 32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja principa "nepristranog suda", kao elementa prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Obzirom da su tijekom sudskog postupka pred sudo vima bili ispunjeni svi ovi uvjeti (odlučivanje o "građanskim pravima i obvezama", načelo jednakopravnosti stranaka, ras prava pred neovisnim i nepristranim tribunalom utemeljenim po zakonu, odlučivanje u "razumnom roku"), Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 34. Temeljni cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i Herce govine i članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Europski suda za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A broj 279-C, str. 56 stavak 31). 35. U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora najprije ustvrditi može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, predstavljaju li poduzete mjere (u konkretnom slučaju donošenje sudskih presuda) "miješanje" u njegovo pravo na poštivanje doma i je li to miješanje opravdano prema stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 36. Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda za ljudska prava koja pojašnjava da je "dom" pojedinca, u smislu članka 8. Europske konvencije, mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak iako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu, izuzev za privatne svrhe (vidi Europski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. rujna 1996. godine, Izvješća 1996-IV, Aplikacija broj 20348/92; Loizidou protiv Turske, presuda od 18. prosinca 1996. godine, Izvješća 1996-VI, aplikacija broj 15318/89; Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, izvješće od 27. veljače 1996. godine; aplikacija broj 23238/94; Europski sud za ljudska prava, Pentidis protiv Grčke, odluka od 9. lipnja 1997, RJD 1997-III, broj 39). 37. Što se tiče pitanja može li se stan o kojem je riječ smatrati apelantovim "domom" u okviru značenja članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža na temelju činjeničnog stanja koje su ustvrdili redoviti sudovi da je apelant bio nositelj stanarskog prava na stanu u Sarajevu kojeg je dobio na korištenje od "UPI Trans" Sarajevo, Rješenjem broj 02-1076/88 od 22. kolovoza 1988. godine, i koji je dao suglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za stan u Rogatici, na kojem je nositelj stanarskog prava bio Enes Šatrović. Apelant je, vjerujući da će doći do zaključivanja ugovora o zamjeni stanova, u prijeporni stan uselio u kolovozu 1988. godine, uz suglasnost ranijeg nositelja stanarskog prava. Činjenica da je apelant koristio navedeni stan kao svoj dom bila je neprijeporna u postupku koji je vođen pred nadležnim sudovima. Dakle, apelant je koristio prijeporni stan dulje od osam godina, pa je nedvojbeno da se radi o domu apelanta u smislu članka 8. Europske konvencije. 38. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da se prijeporni stan može smatrati domom u značenju članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 39. Sljedeće pitanje koje treba razmotriti povodom konkretne apelacije je da li je bilo miješanja državnih tijela u pravo na dom i je li to miješanje bilo opravdano, odnosno je li imalo legitiman cilj. 40. Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude adekvatno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01 i Europski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine serija A broj 30, str. 31, stavak 49). 41. Dakle, tijela vlasti se mogu miješati u pravo na poštovanje doma ukoliko su ispunjena tri uvjeta: prvo, ometanje mora biti sukladno domaćim zakonom, tj. zakon mora biti dostupan i ne smije biti arbitraran, drugo, ometanje mora imati legitiman cilj, i treće, ometanje mora biti razmjerno cilju kojem se teži. Ako se, dakle, utvrdi da je ometanje ostvarivanja prava "sukladno zakonu", sljedeći korak je ustanoviti je li ono opravdano. Određivanje takve opravdanosti vrši se pomoću testa koji se sastoji od dva dijela: a) utvrđivanje ima li ometanje legitiman cilj i b) uspostavlja li se odgovarajuća ravnoteža između interesa podnositelja prijave i interesa društva (tzv. test proporcionalnosti). Ustavni sud podsjeća da, čak i ako je ometanje sukladno zakonu, ono može u nekim slučajevima predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije. Pojam "nužno" u ovom kontekstu korespondira sa "nužnom društvenom potrebom" i potrebno je da postoji razuman odnos proporcionalnosti između ometanja i legitimnog cilja kojem se teži (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251, str. 35-36, st. 34-38). 42. Ograničavanja prava iz prvog stavka članka 8. Europ ske konvencije mogu biti opravdana kada ispunjavaju zahtjeve iz drugog stava. U okviru koncepta testa utvrđivanja je li neki pos - tupak "nužna mjera u demokratskom društvu", sud se u velikoj mjeri oslanja na princip "proporcionalnosti". To omo gućuje Ustavnom sudu da razmotri sve relevantne interese i činje nične okolnosti, da uzme u obzir intenzitet povrede, kao i pita nja je li suština prava na koji se poziva bila prekršena (vidi Odlu ku Ustavnog suda broj U 102/03 od 28. travnja 2004. godine). 43. U konkretnom slučaju, pobijane su odluke donesene primjenom Zakona o stambenim odnosima. Ovaj je zakon javno objavljen u službenom glasilu, a primijenjene odredbe su formulirane sa dovoljnom preciznošću i razvidnošću, tako da sve zainteresirane strane razumno mogu predvidjeti sve posljedice koje data aktivnost može podrazumijevati. Dakle, "miješanje" je bilo sukladno "zakonu". 44. Dalje, Ustavni sud mora odgovoriti je li miješanje bilo u svrhu legitimnog cilja sukladno stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 45. U postupku pred sudovima je utvrđeno da je prijeporni stan vlasništvo tužitelja, da ga je tužitelj dao na korištenje Enesu Šatroviću na kojem je ovaj stekao stanarsko pravo, da je apelantu, rješenjem poduzeća "UPI Trans" Sarajevo dodijeljen na korištenje drugi stan u Sarajevu, da je isto poduzeće dalo suglasnost apelantu za zamjenu ovog stana za prijeporni stan, na kojem je nositelj stanarskog prava bio Enes Šatrović, a da tužitelj nikada nije dao suglasnost za zamjenu ovih stanova, te da je tužitelj protiv Enesa Šatrovića vodio sudski spor za otkaz ugovora o korištenju stana. Presudom Osnovnog suda usvojen je otkaz ugovora o korištenju stana Enesu Šatroviću koji je obvezan predmetni stan, slobodan od osoba i stvari, predati na raspolaganje tužitelju, kao davatelju stana na korištenje. Sudovi su zaključili da je Enesu Šatroviću otkazan ugovor o korištenju predmetnog stana, između ostalog, i zbog toga što je stan koristio apelant kao podstanar, pa da se ta presuda, glede iseljenja, odnosila i na apelanta kao podstanara. 46. Prema navedenom, očito je da je miješanje izvršeno s ciljem zaštite "prava ili sloboda drugih", što je sukladno stavku 2. članka 8. Europske konvencije. 47. Završna faza testa za članak 8. Europske konvencije je određenje je li miješanje "nužno u demokratskom društvu". 48. Ustavni sud podsjeća da raniji nositelj stanarskog prava nije osigurao suglasnost vlasnika stana za zamjenu stana, što su sudovi ustvrdili kao odlučnu činjenicu i dali pravnu ocjenu o primjeni članka 32. Zakona o stambenim odnosima i obrazložili razloge zbog kojih apelant nije stekao pravnu poziciju za prenošenje stanarskog prava. 49. Ustavni sud smatra ovu činjenicu osobito važnom. U ovakvim predmetima gdje obje strane brane svoje ustavno pravo, nužno je uzeti u obzir proporcionalnost bilo kojeg potencijalnog miješanja u pravo druge strane. Balans interesa je nužan te se prava i interes jedne strane ne mogu razmatrati, a da se ne obrati pozornost na posljedice koje može imati odluka donesena u korist bilo koje strane, na prava druge strane. Stoga, Ustavni sud mora razmotriti relativni intenzitet veze bilo koje strane sa stanom te probleme koje bi bilo koja strana imala zbog odluke donesene u korist jedne od strana. 50. Ustavni sud konstatira, da se s obzirom na poduzete radnje ne može zaključiti da se tužitelj držao pasivno, dakle poduzimao je pravne radnje, radi ustanovljenja prava nad stanom, dokazujući svoje vlasništvo na stanu za koji ima interes i potrebu vratiti ga. Sudovi su nedvojbeno ustvrdili da apelant nije osigurao pravnu poziciju za stjecanje stanarskog prava, čime se lišio mogućnosti da prijeporni stan nastavi koristiti kao svoj dom i postane tit u lar stanarskog prava. 51. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na dom ispunjava kriterij opravdanosti i nužnosti u demokratskom društvu. Primjena odredbi Zakona o stambenim odnosima koji nalažu da ugovor o zamjeni stanova mora biti sačinjen u pismenoj formi i da mora obvezno sadržavati suglasnost davatelja stana za zamjenu, jeste zapravo primjena materijalno-proceduralnih odredbi pozitivno-pravnih propisa. To, drugim riječima, znači da je uplitanje države u reguliranje nastalog prijepornog odnosa bilo opravdano i legitimno (vidi, mu ta tis mu tan dis, Odluku Ustavnog suda broj U 31/01 od 21. prosinca 2001. godine, točke 19. i 25, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/02). 52. Obzirom na sve izloženo, slijedi da nije povrijeđen članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije. Ostali navodi 53. U svjetlu zaključaka glede navodnih povreda članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati ostale navode apelanta u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i prava na dom iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud, zaključuje da nema povrede prava na dom apelanta obzirom da je miješanje bilo na temelju zakona u cilju zaštite prava drugih i proporcionalno cilju koji se želi ostvariti u demokratskom društvu. 55. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 694/04, rješavajući apelaciju Nasihe Kulenović-Čivša, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nasihe Kulenović-Čivša . Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese odluku u vanparničnom postupku broj R:83/82, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo s ciljem da izvrši ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercego - vine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službe nom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nasiha Kulenović-Čivša (u daqnjem tekstu: apelan t ki wa) iz Sarajeva podnijela je 9. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u vanparničnom postupku određivawa nadoknade za oduzeto zemqište, Opštinskog suda u Bihaću (ranije Osnovnog suda u Drvaru) broj R:83/82. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Bihaću zatraženo je 24. februara 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od Opštinskog suda u Livnu zatraženo 29. jula 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Dalje, od opštinskog pravobranioca u Bihaću i kantonalnog pravobranioca u Bihaću je zatraženo 24. februara 2005. i 23. avgusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud u Bihaću je 11. marta 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je Opštinski sud u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru, dostavilo odgovor 12. avgusta 2005. godine. Opštinski i kantonalni pravobranilac u Bihaću nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu tada važećeg člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Opštinskog suda u Livnu i Opštin - skog suda u Bihaću su dostavljeni apelantu 10. avgusta 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwi nih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Tadašnje Međuopštinsko javno pravobranilaštvo Bihać, kao punomoćnik Opštine Bosanski Petrovac je, po službenoj dužnosti, 1982. godine podnijelo predlog ranijem Osnovnom sudu u Drvaru da se u vanparničnom postupku utvrdi nadoknada za oduzeto zemqište koje se nalazilo u Bosanskom Petrovcu, a koje je bilo u svojini apelantkiwine sestre Asime Kulenović. Pred ranijim Osnovnim sudom u Drvaru je po predlogu vođen vanparnični postupak broj R:83/82 do 19. avgusta 1992. godine, kada je predmet ustupljen u rad ranijem Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu. Nakon toga nema podataka o tome gdje se nalazi predmetni spis. 7. Opštinski sud u Bihaću je Rješenjem o nasljeđivanju broj O-346/98 od 28. oktobra 1998. godine proglasilo apelan t ki nju za jednu od nasljednica Asime Kulenović (u daqnjem tekstu: apelantkiwina prednica). 8. Apelantkiwa je 8. juna 2004. godine podnijela Opštin - skom sudu u Bihaću zahtjev da se nastavi vanparnični postupak broj R:83/82. Opštinski sud u Bihaću nije postupio po zahtjevu do danas. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantkiwa je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dugogodišnjeg odugovlačewa vanparničnog postupka koji je pokrenula apelantkiwina prednica 1982. godine. Apelantkiwa je, dalje, navela da je "na insistiranje kod Opštinskog suda u Bihaću odgovoreno da navodno ne mogu da pronađu vanparnični predmet broj R:83/82." Apelantkiwa je, takođe, navela da čak i da je tačno da vanparnični spis ne može da bude pronađen pravobranilaštvo posjeduje taj cjelokupni predmet sa potrebnom dokumentacijom na osnovu koje bi moglo da se zakaže ročište i okonča sve radnje postupka. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Apelantkiwa je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušavawa prava ličnosti, maltretirawa, fizičkog i psihičkog iscrpqivawa, zbog zloupotrebe položaja i bahatog postupawa službenih lica prema vlasnicima zemqišta, zbog životne i egzistencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." b) Odgovor na apelaciju 10. Opštinski sud u Bihaću je naveo da nikada nije preuzeo predmet bivšeg Osnovnog suda u Drvaru broj R:83/82, te da samim tim ne stoje navodi iz apelacije da je nepostupanjem Opštinskog suda u Bihaću došlo do kršewa apelantkiwinih prava. Dalje je navedeno u odgovoru, iz odredbi Zakona o sudovima Unsko-sanskog kantona ("Službe ni list Unsko-sanskog kantona" br. 6/96, 7/98, 7/99, 11/99 i 10/02), da je vidqivo da Opštinski sud u Bihaću nije preuzimao niti sredstva, niti dokumentaciju, opremu niti radnike Osnovnog suda u Drvaru. 11. Opštinski sud u Livnu je naveo da je reformom pravosuđa u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine u Drvaru formirano odjeljenje Opštinskog suda Livno, a prestao je sa radom Opštinski sud u Drvaru koji je funkcionisao od 1. septembra 1996. godine, do ukidawa, te da je dio predmeta tadašnjeg Osnovnog suda u Drvaru u toku ratnih zbivawa izmješten u Osnovni sud u Bawoj Luci. Takođe je navedeno da je sporazumom međuentitetskih ministarstava u toku 2004. godine dio predmeta bivšeg Osnovnog suda u Drvaru vraćen Opštinskom sudu u Livnu i to uglavnom predmeti iz zemqišnokwižne oblasti i dio upisnika iz parnične i vanparnične oblasti, a da nije vraćeno ništa od spisa. Na kraju je navedeno da je uvidom u vanparnični upisnik utvrđeno da je kod bivšeg Opštinskog suda u Drvaru vođen postupak između predlagača Asime Kulenović iz Bosanskog Petrovca i protupredlagača SO Bosanski Petrovac pod poslovnim brojem R:83/82 i da je taj predmet 19. avgusta 1992. godine ustupljen u rad Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu, te da o daqwoj sudbini spisa nema više nikakvih saznawa. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Član 13 stav 3 Kada se u vanparničnom postupku odlučuje o nepokretnosti, iskqučivo je nadležan sud na čijem se području nepokretnost nalazi, a ako se nepokretnost nalazi na području više sudova nadležan je svaki od tih sudova. Član 146 U postupku određivawa nadoknade za eksproprisanu nepokretnost sud određuje visinu nadoknade za eksproprisanu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o nadoknadi za eksproprisanu nepokretnost. Član 148 Postupak određivawa naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. Postupak iz stav 1 ovog člana mora da se završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretawa postupka pred sudom. Član 153 Odredbe o postupku određivawa naknade za eksproprisanu nepokretnost shodno se primjenjuju i u drugim slučajevima kada se ranijem vlasniku po zakonu priznaje pravo na naknadu za nepokretnost na kojoj je izgubio pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo." 14. Zakon o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" 38/05) "Član 1 stav 1 tačka 1 Opštinski sudovi u Unsko-sanskom kantonu: 1) Opštinski sud u Bihaću za područje opština Bihać i Bosanski Petrovac." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 17. Shodno praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 18. Apelantkiwa se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da vanparnični postupak za određivanje pravične naknade za oduzeto zemqište apelantkiwine prednice, koji je pokrenut 1982. godine, nije nastavljen ni nakon što je apelantkiwa, 8. juna 2004. godine, podnijela zahtjev da se nastavi postupak, i s tim u vezi pozvala se na povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Proizilazi da se apelantkiwa žali da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u vanparničnom postupku, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantkiwa je navela da je zbog dugogodišnjeg odugovlačewa vanparničnog postupka koji je pokrenula apelantkiwina prednica, a čiji je nastavak tražila apelantkiwa od Opštinskog suda u Bihaću, došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" a) Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 21. Ustavni sud je utvrdio da je konkretan vanparnični postupak spor građanskopravne prirode, koji se tiče određivawa naknade za oduzeto zemqište. U postupku koji je pokrenut 1982. godine, kao protivpredlagač je učestvovala apelantkiwina prednica. Nakon smrti apelantkiwine prednice apelantkiwa je proglašena jednom od njenih nasljednica, te ona nesporno ima pravni interes da se nastavi vanparnični postupak, što je i iskazano podnošenjem zahtjeva za nastavak postupka. Radi se, dakle, o postupku u kom se utvrđuju apelantkiwina građanska prava. Apelantkiwa je u postupku tražila da se donese konačna odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evrop skog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). b) Pe riod koji se uzima u obzir 23. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir kod žalbe u pogledu dužine trajawa postupka, počinje sa danom zasnivawa wihove nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj rok, mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, presuda broj 28616/95, ECHR 1998-VIII ). 24. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut 1982. godi ne pred tadašwim Osnovnim sudom u Drvaru. Vanparnični predmet je 19. avgusta 1992. godine ustupljen Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu i nakon toga nema više podataka o tome gdje se spis nalazi. Pe riod koji spada u nadležnost ispitivawa Ustavnog suda je počeo 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Vanparnični postupak do danas ukupno traje 23 godine od kojih deset godina i dva mjeseca spadaju u pe riod koji treba ispitati Ustavni sud. c) Stadij postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 25. S obzirom da nije mogao da bude izvršen uvid u vanparnični spis, Ustavni sud nije mogao da utvrdi stadijum postupka u kom se nalazio apelantkiwin predmet na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. d) Složenost predmeta 26. Složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 27. U konkretnom predmetu sa radi o vanparničnom postupku radu utvrđivawa nadoknade za oduzeto zemqište. Imajući u vidu da je članom 148 Zakona o vanparničnom postupku predviđeno da vanparnični postupak ove vrste mora da se završi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretawa postupka, može da se zakquči da po svojoj suštini takav postupak nije složen. Ustavni sud nije mogao da utvrdi da li su postojale neke specifičnosti vezane za konkretan vanparnični postupak, koje bi taj postupak činile složenijim, jer nije mogao da bude izvršen uvid u spis. Takođe, ni Opštinski sud u Bihaću nije u odgovoru na apelaciju pružio nikakve podatke iz kojih bi moglo da se zakquči da je taj postupak bio složen. S tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da postupak nije bio složen. e) Ponašanje podnosioca apelacije 28. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za qudska prava, odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 29. Apelantkiwa je 8. juna 2004. godine Opštinskom sudu u Bihaću podnijela zahtjev da se nastavi vanparnični postupak. Apelantkiwa je na insistiranje kod Opštinskog suda u Bihaću dobila odgovor da oni ne mogu da nađu vanparnični spis broj R-83/82. 30. Ustavni sud zakqučuje da apelantkiwa ni na koji način nije doprinijela da ovaj vanparnični postupak duže traje. f) Ponašanje suda 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10 i 11 st. 19). 32. Opštinski sud u Bihaću je u odgovoru na apelaciju naveo da nikada nije preuzeo vanparnični predmet broj R-83/82, te da stoga ne stoje apelantičini navodi da je nepostupanjem tog suda povrijeđeno neko njeno pravo. Ustavni sud je utvrdio da za postupanje u ovom vanparničnom postupku mjesno nadležan Opštinski sud u Bihaću u smislu člana 13 stav 3 Zakona o vanparničnom postupku, jer se oduzete nekretnine nalaze u Bosanskom Petrovcu. Naime, članom 22 stav 1 tačka 1 Zakona o sudovima u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 12. jula 2005. godine, predviđeno je da je za opštine Bihać i Bosanski Petrovac nadležan Opštinski sud u Bihaću. Ne mogu da se prihvate argumenti Opštinskog suda u Bihaću da nije preuzimao spise ranijeg Osnovnog suda u Drvaru, pa da stoga nije odgovoran za odugovlačenje konkretnog vanparničnog postupka. Opštinski sud u Bihaću je i prije podnošewa apelantkiwinog zahtjeva trebao po službenoj dužnosti da nastavi vanparnični postupak u smislu člana 148 stav 1 Zakona o vanparničnom postupku. To je moglo da bude učinjeno pribavljanjem relevantnih podataka Opštinskog suda u Livnu o "kretanju" vanparničnog spisa. Opštinski sud u Bihaću je trebao da pribavi sve relevantne podatke i, kao stvarno i mjesno nadležni sud, da okonča vanparnični postupak, posebno imajući u vidu da se postupak vodi još od 1982. godine. Takođe, iz navoda u apelaciji koje Opštinski sud Bihać nije osporio, proizilazi da se sva relevantna dokumentacija iz vanparničnog spisa nalazi kod nadležnog pravobranilaštva. Dakle, i ukoliko spis nije mogao da bude pronađen Opštinski sud u Bihaću je mogao da izvrši rekonstrukciju spisa i da okonča postupak. Opštinski sud u Bihaću je ostao potpuno pasivan i nikada nije ni odgovorio na apelantkiwin zahtjev, niti je pokazao namjeru da ovaj vanparnični predmet riješi. 33. Uzevši u obzir sve navedene razloge Ustavni sud smatra da je parnični postupak u apelantkiwinom slučaju prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 34. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zahtjev za nadoknadu neimovinske štete 35. Apelantkiwa je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušavawa prava ličnosti, maltretirawa, fizičkog i psihičkog iscrpqivawa, zbog zloupotrebe položaja i bahatog postupawa službenih lica prema vlasnicima zemqišta, zbog životne i egzistencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." 36. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi nadoknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, nadoknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je za apelantkinju dovoqna satisfakcija utvrđivanje kršewa njenog prava na pravično suđenje i izdati nalog sudu da bez daljeg odlagawa donese odluku. VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđen član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6 stav 1 Evropske konvencije, jer vanparnični postupak u kom je apelantkiwa tražila određivanje nadoknade za oduzeto zemqište nije okončan u "razumnom roku". Naime, Opštinski sud u Bihaću je, kao stvarno i mjesno nadležni sud za rješavanje u tom postupku, trebao da postupi po apelantkiwinom zahtjevu i da nastavi postupak posebno imajući u vidu činjenicu da je postupak pokrenut još 1982. godine. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 694/04, rješavajući apelaciju Nasihe Kulenović-Čivša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne iHercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nasihe Kulenović-Čivša. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku donese odluku u vanparničnom postupku broj R:83/82, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nasiha Kulenović-Čivša (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 9. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u vanparničnom postu p ku određivanja naknade za oduzeto zemljište, Općinskog suda u Bihaću (ranije Osnovnog suda u Drvaru) broj R:83/82. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću zatraženo je 24. februara 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od Općinskog suda u Livnu zatraženo 29. jula 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Dalje, od općinskog pravobranioca u Bihaću i kantonalnog pravobranioca u Bihaću je zatraženo 24. februara 2005. i 23. augusta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud u Bihaću je 11. marta 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je Općinski sud u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru, dostavilo odgovor 12. augusta 2005. godine. Općinski i kantonalni pravobranilac u Bihaću nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustav - nog suda, odgovori Općinskog suda u Livnu i Općinskog suda u Bihaću su dostavljeni apelantu 10. augusta 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tadašnje Međuopćinsko javno pravobranilaštvo Bihać, kao punomoćnik Općine Bosanski Petrovac je, po službenoj dužnosti, 1982. godine podnijelo prijedlog ranijem Osnovnom sudu u Drvaru da se u vanparničnom postupku utvrdi naknada za oduzeto zemljište koje se nalazilo u Bosanskom Petrovcu, a koje je bilo u vlasništvu apelanticine sestre Asime Kulenović. Pred ranijim Osnovnim sudom u Drvaru je po prijedlogu vođen vanparnični postupak broj R:83/82 do 19. augusta 1992. godine, kada je predmet ustupljen u rad ranijem Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu. Nakon toga nema podataka o tome gdje se nalazi predmetni spis. 7. Općinski sud u Bihaću je Rješenjem o nasljeđivanju broj O-346/98 od 28. oktobra 1998. godine proglasilo apelanticu za jednu od nasljednica Asime Kulenović (u daljnjem tekstu: apelanticina prednica). 8. Apelantica je 8. juna 2004. godine podnijela Općinskom sudu u Bihaću zahtjev da se nastavi vanparnični postupak broj R:83/82. Općinski sud u Bihaću nije postupio po zahtjevu do danas. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog dugogodišnjeg odugovlačenja vanparničnog postupka koji je pokrenula apelanticina prednica 1982. godine. Apelan tica je, dalje, navela da je "na insistiranje kod Općinskog suda u Bihaću odgovoreno da navodno ne mogu da pronađu vanparnični predmet broj R:83/82." Apelantica je, također, navela da čak i da je tačno da vanparnični spis ne može biti pronađen pravobranilaštvo posjeduje taj cjelokupni predmet sa potrebnom dokumentacijom na osnovu koje bi se moglo zakazati ročište i okončati sve radnje postupka. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušavanja prava ličnosti, maltretiranja, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, zbog zloupotrebe položaja i bahatog postupanja službenih lica prema vlasnicima zemljišta, zbog životne i egzistencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." b) Odgovor na apelaciju 10. Općinski sud u Bihaću je naveo da nikada nije preuzeo predmet bivšeg Osnovnog suda u Drvaru broj R:83/82, te da samim tim ne stoje navodi iz apelacije da je nepostupanjem Općinskog suda u Bihaću došlo do kršenja apelanticinih prava. Dalje je navedeno u odgovoru, iz odredaba Zakona o sudovima Unsko-sanskog kantona ("Službeni list Unsko-sanskog kantona" br. 6/96, 7/98, 7/99, 11/99 i 10/02), da je vidljivo da Općinski sud u Bihaću nije preuzimao niti sredstva, niti dokumentaciju, opremu niti radnike Osnovnog suda u Drvaru. 11. Općinski sud u Livnu je naveo da je reformom pravo suđa u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine u Drvaru formirano odjeljenje Općinskog suda Livno, a prestao je sa radom Općinski sud u Drvaru koji je funkcionirao od 1. septembra 1996. godine, do ukidanja, te da je dio predmeta tadašnjeg Osnovnog suda u Drvaru u toku ratnih zbivanja izmješten u Osnovni sud u Banjoj Luci. Također je navedeno da je sporazumom međuentitetskih ministarstava u toku 2004. godine dio predmeta bivšeg Osnovnog suda u Drvaru vraćen Općinskom sudu u Livnu i to uglavnom predmeti iz zemljišno knjižne oblasti i dio upisnika iz parnične i vanparnične oblasti, a da nije vraćeno ništa od spisa. Na kraju je navedeno da je uvidom u vanparnični upisnik utvrđeno da je kod bivšeg Općinskog suda u Drvaru vođen 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 postupak između predlagača Asime Kulenović iz Bosanskog Petrovca i protupredlagača SO Bosanski Petrovac pod poslovnim brojem R:83/82 i da je taj predmet 19. augusta 1992. godine ustupljen u rad Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu, te da o daljnjoj sudbini spisa nema više nikakvih saznanja. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Član 13. stav 3. Kada se u vanparničnom postupku odlučuje o nepokretnosti, isključivo je nadležan sud na čijem se području nepokretnost nalazi, a ako se nepokretnost nalazi na području više sudova nadležan je svaki od tih sudova. Član 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Član 148. Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokret - nost sud vodi po službenoj dužnosti. Postupak iz stav 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom. Član 153. Odredbe o postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost shodno se primjenjuju i u drugim slučajevima kada se ranijem vlasniku po zakonu priznaje pravo na naknadu za nepokretnost na kojoj je izgubio pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo." 14. Zakon o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" 38/05) "Član 1. stav 1. tačka 1. Općinski sudovi u Unsko-sanskom kantonu: 1) Općinski sud u Bihaću za područje općina Bihać i Bosanski Petrovac." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 17. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 18. Apelantica se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da vanparnični postupak za određivanje pravične naknade za oduzeto zemljište apelanticine prednice, koji je pokrenut 1982. godine, nije nastavljen ni nakon što je apelantica, 8. juna 2004. godine, podnijela zahtjev za nastavak postupka, i s tim u vezi pozvala se na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Proizlazi da se apelantica žali da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u vanparničnom postupku, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima fa cie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica je navela da je zbog dugogodišnjeg odugovlačenja vanparničnog postupka koji je pokrenula apelanticina prednica, a čiji je nastavak tražila apelantica od Općinskog suda u Bihaću, došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 21. Ustavni sud je utvrdio da je konkretan vanparnični postupak spor građanskopravne prirode, koji se tiče određivanja naknade za oduzeto zemljište. U postupku koji je pokrenut 1982. godine, kao protupredlagač je učestvovala apelanticina prednica. Nakon smrti apelanticine prednice apelantica je proglašena jednom od njenih nasljednica, te ona nesporno ima pravni interes za nastavak vanparničnog postupka, što je i iskazano podnošenjem zahtjeva za nastavak postupka. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelanticina građanska prava. Apelantica je u postupku tražila donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). b) Pe riod koji se uzima u obzir 23. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, pe riod koji se uzima u obzir kod žalbe u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj rok, mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, presuda broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 24. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut 1982. godine pred tadašnjim Osnovnim sudom u Drvaru. Vanparnični predmet je 19. augusta 1992. godine ustupljen Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu i nakon toga nema više podataka o tome gdje se spis nalazi. Pe riod koji spada u nadležnost ispitivanja Ustavnog suda je počeo 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Vanparnični postupak do danas ukupno traje 23 godine od kojih deset godina i dva mjeseca spadaju u pe riod koji treba ispitati Ustavni sud. c) Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 25. S obzirom da nije mogao biti izvršen uvid u vanparnični spis, Ustavni sud nije mogao utvrditi stadij postupka u kojem se nalazio apelanticin predmet na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. d) Složenost predmeta 26. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 27. U konkretnom predmetu sa radi o vanparničnom postupku radu utvrđivanja naknade za oduzeto zemljište. Imajući u vidu da je članom 148. Zakona o vanparničnom postupku predviđeno da se vanparnični postupak ove vrste mora završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka, može se zaključiti da po svojoj suštini takav postupak nije složen. Ustavni sud nije mogao utvrditi jesu li postojale neke specifičnosti vezane za konkretan vanparnični postupak, koje bi taj postupak činile složenijim, jer nije mogao biti izvršiti uvid u spis. Također, ni Općinski sud u Bihaću nije u odgovoru na apelaciju pružio nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je taj postupak bio složen. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da postupak nije bio složen. e) Ponašanje podnosioca apelacije 28. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 29. Apelantica je 8. juna 2004. godine Općinskom sudu u Bihaću podnijela zahtjev za nastavak vanparničnog postupka. Apelantica je na insistiranje kod Općinskog suda u Bihaću dobila odgovor da oni ne mogu naći vanparnični spis broj R-83/82. 30. Ustavni sud zaključuje da apelantica ni na koji način nije doprinijela da ovaj vanparnični postupak duže traje. f) Ponašanje suda 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. st. 19). 32. Općinski sud u Bihaću je u odgovoru na apelaciju naveo da nikada nije preuzeo vanparnični predmet broj R-83/82, te da stoga ne stoje apelantičini navodi da je nepostupanjem tog suda povrijeđeno neko njeno pravo. Ustavni sud je utvrdio da za postupanje u ovom vanparničnom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Bihaću u smislu člana 13. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku, jer se oduzete nekretnine nalaze u Bosanskom Petrovcu. Naime, članom 22. stav 1. tačka 1. Zakona o sudovima u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 12. jula 2005. godine, predviđeno je da je za općine Bihać i Bosanski Petrovac nadležan Općinski sud u Bihaću. Ne mogu se prihvatiti argumenti Općinskog suda u Bihaću da nije preuzimao spise ranijeg Osnovnog suda u Drvaru, pa da stoga nije odgovoran za odugovlačenje konkretnog vanparničnog postupka. Općinski sud u Bihaću je i prije podnošenja apelanticinog zahtjeva trebao po službenoj dužnosti nastaviti vanparnični postupak u smislu člana 148. stav 1. Zakona o vanparničnom postupku. To je moglo biti učinjeno pribavljanjem relevantnih podataka Općinskog suda u Livnu o "kretanju" vanparničnog spisa. Općinski sud u Bihaću je trebao pribaviti sve relevantne podatke i, kao stvarno i mjesno nadležni sud, okončati vanparnični postupak, posebno imajući u vidu da se postupak vodi još od 1982. godine. Također, iz navoda u apelaciji koje Općinski sud Bihać nije osporio, proizlazi da se sva relevantna dokumentacija iz vanparničnog spisa nalazi kod nadležnog pravobranilaštva. Dakle, i ukoliko spis nije mogao biti pronađen Općinski sud u Bihaću je mogao izvršiti rekonstrukciju spisa i okončati postupak. Općinski sud u Bihaću je ostao potpuno pasivan i nikada nije ni odgovorio na apelanticin zahtjev, niti je pokazao namjeru da ovaj vanparnični predmet riješi. 33. Uzevši u obzir sve navedene razloge Ustavni sud smatra da je parnični postupak u apelanticinom slučaju prešao granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zahtjev za naknadu neimovinske štete 35. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušavanja prava ličnosti, maltretiranja, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, zbog zloupotrebe položaja i bahatog postupanja službenih lica prema vlasnicima zemljišta, zbog životne i egzistencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." 36. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda. 37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je za apelanticu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njenog prava na pravično suđenje i izdati nalog sudu da bez daljeg odlaganja donese odluku. VIII. Zaključak 38. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije, jer vanparnični postupak u kojem je apelantica tražila određivanje naknade za oduzeto zemljište nije okončan u "razumnom roku". Naime, Općinski sud u Bihaću je, kao stvarno i mjesno nadležni sud za rješavanje u tom postupku, trebao postupiti po apelanticinom zahtjevu i nastaviti postupak posebno imajući u vidu činjenicu da je postupak pokrenut još 1982. godine. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 694/04, rješavajući apelaciju Nasihe Kulenović-Čivša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2.Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnikBosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio ODLUKU O MERITUMU 1 Usvaja se apelacija Nasihe Kulenović-Čivša. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po žurnom postupku donese odluku u vanparničnom postupku broj R:83/82, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 17/06 Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego - vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nasiha Kulenović-Čivša (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 9. kolovoza 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u vanparničnom postu p ku određivanja naknade za oduzeto zemljište, Općinskog suda u Bihaću (ranije Osnovnog suda u Drvaru) broj R:83/82. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog je suda u Bihaću zatraženo 24. veljače 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od Općinskog suda u Livnu zatraženo 29. srpnja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Dalje, od općinskog je pravobranitelja u Bihaću i kantonalnog pravobranitelja u Bihaću zatraženo 24. veljače 2005. i 23. kolovoza 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Općinski je sud u Bihaću 11. ožujka 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok je Općinski sud u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru, dostavilo odgovor 12. kolovoza 2005. godine. Općinski i kantonalni pravobranitelj u Bihaću nisu dostavili odgovor na apelaciju. 4. Na temelju tada važećeg članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Općinskog suda u Livnu i Općinskog suda u Bihaću su dostavljeni apelantu 10. kolovoza 2005. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Tadašnje Međuopćinsko javno pravobraniteljstvo Bihać, kao punomoćnik Općine Bosanski Petrovac je, po službenoj dužnosti, 1982. godine podnijelo prijedlog ranijem Osnovnom sudu u Drvaru da se u vanparničnom postupku utvrdi naknada za oduzeto zemljište koje se nalazilo u Bosanskom Petrovcu, a koje je bilo u vlasništvu apelantičine sestre Asime Kulenović. Pred ranijim Osnovnim sudom u Drvaru je po prijedlogu vođen vanparnični postupak broj R:83/82 do 19. kolovoza 1992. godine, kada je predmet ustupljen u rad ranijem Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu. Nakon toga nema podataka o tomu gdje se nalazi predmetni spis. 7. Općinski je sud u Bihaću Rješenjem o nasljeđivanju broj O-346/98 od 28. listopada 1998. godine proglasilo apelanticu za jednu od nasljednica Asime Kulenović (u daljnjem tekstu: apelantičina prednica). 8. Apelantica je 8. lipnja 2004. godine podnijela Općinskom sudu u Bihaću zahtjev da se nastavi vanparnični postupak broj R:83/82. Općinski sud u Bihaću nije postupio po zahtjevu do danas. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog dugogodišnjeg odugovlačenja vanparničnog postupka koji je pokrenula apelantičina prednica 1982. godine. Apelantica je, dalje, navela da je "na insistiranje kod Općinskog suda u Bihaću odgovoreno da navodno ne mogu pronaći vanparnični predmet broj R:83/82." Apelantica je, također, navela da čak i da je točno da vanparnični spis ne može biti pronađen pravobraniteljstvo posjeduje taj cjelokupni predmet sa potrebnom dokumentacijom na temelju koje bi se moglo zakazati ročište i okončati sve radnje postupka. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušava nja prava osobnosti, maltretiranja, fizičkog i psihičkog iscrplji vanja, zbog zlouporabe položaja i bahatog postupanja službe nih osoba prema vlasnicima zemljišta, zbog životne i egzis tencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." b) Odgovor na apelaciju 10. Općinski je sud u Bihaću naveo da nikada nije preuzeo predmet bivšeg Osnovnog suda u Drvaru broj R:83/82, te da samim tim ne stoje navodi iz apelacije da je nepostupanjem Općinskog suda u Bihaću došlo do kršenja apelantičinih prava. Dalje je navedeno u odgovoru, iz odredaba Zakona o sudovima Unsko-sanskog kantona ("Službeni list Unsko-sanskog kantona" br. 6/96, 7/98, 7/99, 11/99 i 10/02), da je vidljivo da Općinski sud u Bihaću nije preuzimao niti sredstva, niti dokumentaciju, opremu niti djelatnike Osnovnog suda u Drvaru. 11. Općinski je sud u Livnu naveo da je reformom pravosuđa u Bosni i Hercegovini iz 2004. godine u Drvaru formirano odjeljenje Općinskog suda Livno, a prestao je sa radom Općinski sud u Drvaru koji je funkcionirao od 1. rujna 1996. godine, do ukidanja, te da je dio predmeta tadašnjeg Osnovnog suda u Drvaru tijekom ratnih zbivanja izmješten u Osnovni sud u Banjaluci. Također je navedeno da je sporazumom međuentitetskih ministarstava tijekom 2004. godine dio predmeta bivšeg Osnovnog suda u Drvaru vraćen Općinskom sudu u Livnu i to poglavito predmeti iz zemljišno knjižne oblasti i dio upisnika iz parnične i vanparnične oblasti, a da nije vraćeno ništa od spisa. Na koncu je navedeno da je uvidom u vanparnični upisnik utvrđeno da je kod bivšeg Općinskog suda u Drvaru vođen postupak između predlagača Asime Kulenović iz Bosanskog Petrovca i protupredlagača SO Bosanski Petrovac pod poslovnim brojem R:83/82 i da je taj predmet 19. kolovoza 1992. godine ustupljen u rad Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu, te da o daljnjoj sudbini spisa nema više nikakvih saznanja. V. Relevantni propisi 12. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 53/03) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 13. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 2/98) "Članak 13. stavak 3. Kada se u vanparničnom postupku odlučuje o nepokretnosti, isključivo je nadležan sud na čijem se području nepokretnost nalazi, a ako se nepokretnost nalazi na području više sudova nadležan je svaki od tih sudova. Članak 146. U postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud određuje visinu naknade za ekspropriranu nepokretnost kada korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnom službom odnosno organom nisu postigli sporazum o naknadi za ekspropriranu nepokretnost. Članak 148. Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti. Postupak iz stavak 1. ovog članka mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka pred sudom. Članak 153. Odredbe o postupku određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost dosljedno se primjenjuju i u drugim slučajevima kada se ranijem vlasniku po zakonu priznaje pravo na naknadu za nepokretnost na kojoj je izgubio pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo." 14. Zakon o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH" 38/05) "Članak 1. stavka 1. točka 1. Općinski sudovi u Unsko-sanskom kantonu: 1) Općinski sud u Bihaću za područje općina Bihać i Bosanski Petrovac." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 17. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 18. Apelantica se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da vanparnični postupak za određivanje pravične naknade za oduzeto zemljište apelantičine prednice, koji je pokrenut 1982. godine, nije nastavljen ni nakon što je apelantica, 8. lipnja 2004. godine, podnijela zahtjev za nastavkom postupka, i s tim u svezi pozvala se na povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Proizlazi da se apelantica žali da u njezinom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u vanparničnom postupku, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima fa cie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelantica je navela da je zbog dugogodišnjeg odugovlačenja vanparničnog postupka koji je pokrenula apelantičina prednica, a čiji je nastavak tražila apelantica od Općinskog suda u Bihaću, došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" a) Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 21. Ustavni je sud ustvrdio da je konkretan vanparnični postupak spor građanskopravne naravi, koji se tiče određivanja naknade za oduzeto zemljište. U postupku koji je pokrenut 1982. godine, kao protupredlagač je sudjelovala apelantičina prednica. Nakon smrti apelantičine prednice apelantica je proglašena jednom od njenih nasljednica, te ona neprijeporno ima pravni interes za nastavak vanparničnog postupka, što je i iskazano podnošenjem zahtjeva za nastavak postupka. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelantičina građanska prava. Apelantica je u postupku tražila donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 23. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije, razdoblje koje se uzima u obzir kod priziva glede duljine trajanja postupka, počinje sa danom ustrojavanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj rok, mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, presuda broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 24. U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut 1982. godine pred tadašnjim Osnovnim sudom u Drvaru. Vanparnični je predmet 19. kolovoza 1992. godine ustupljen Osnovnom sudu u Bosanskom Petrovcu i nakon toga nema više podataka o tomu gdje se spis nalazi. Razdoblje koje spada u nadležnost ispitivanja Ustavnog suda je počelo 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Vanparnični postupak do danas ukupno traje 23 godine od kojih deset godina i dva mjeseca spadaju u razdoblje koje treba ispitati Ustavni sud. c) Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 25. Obzirom da nije mogao biti izvršen uvid u vanparnični spis, Ustavni sud nije mogao utvrditi stadij postupka u kojem se nalazio apelantičin predmet na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. d) Složenost predmeta 26. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 27. U konkretnom predmetu sa radi o vanparničnom postupku radu utvrđivanja naknade za oduzeto zemljište. Imajući u vidu da je člankom 148. Zakona o vanparničnom postupku predviđeno da se vanparnični postupak ove vrste mora završiti što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana pokretanja postupka, može se zaključiti da po svojoj suštini takav postupak nije složen. Ustavni sud nije mogao ustvrditi jesu li postojale neke specifičnosti vezane za konkretan vanparnični postupak, koje bi taj postupak činile složenijim, jer nije mogao biti izvršiti uvid u spis. Također, ni Općinski sud u Bihaću nije u odgovoru na apelaciju pružio nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da je taj postupak bio složen. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da postupak nije bio složen. e) Ponašanje podnosioca apelacije 28. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, odluka broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 29. Apelantica je 8. lipnja 2004. godine Općinskom sudu u Bihaću podnijela zahtjev za nastavak vanparničnog postupka. Apelantica je na insistiranje kod Općinskog suda u Bihaću dobila odgovor da oni ne mogu naći vanparnični spis broj R-83/82. 30. Ustavni sud zaključuje da apelantica ni na koji način nije doprinijela da ovaj vanparnični postupak duže traje. f) Ponašanje suda 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira sva - komu pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. st. 19). 32. Općinski je sud u Bihaću u odgovoru na apelaciju naveo da nikada nije preuzeo vanparnični predmet broj R-83/82, te da stoga ne stoje apelantičini navodi da je nepostupanjem tog suda povrijeđeno neko njezino pravo. Ustavni je sud utvrdio da za postupanje u ovom vanparničnom postupku mjesno nadležan Općinski sud u Bihaću u smislu članka 13. stavak 3. Zakona o vanparničnom postupku, jer se oduzete nekretnine nalaze u Bosanskom Petrovcu. Naime, člankom 22. stavak 1. točka 1. Zakona o sudovima u Federaciji BiH, koji je stupio na snagu 12. srpnja 2005. godine, predviđeno je da je za općine Bihać i Bosanski Petrovac nadležan Općinski sud u Bihaću. Ne mogu se prihvatiti argumenti Općinskog suda u Bihaću da nije preuzimao spise ranijeg Osnovnog suda u Drvaru, pa da stoga nije odgovoran za odugovlačenje konkretnog vanparničnog postupka. Općinski sud u Bihaću je i prije podnošenja apelantičinog zahtjeva trebao po službenoj dužnosti nastaviti vanparnični postupak u smislu članka 148. stavak 1. Zakona o vanparničnom postupku. To je moglo biti učinjeno pribavljanjem relevantnih podataka Općinskog suda u Livnu o "kretanju" vanparničnog spisa. Općinski je sud u Bihaću trebao pribaviti sve relevantne podatke i, kao stvarno i mjesno nadležni sud, okončati vanparnični postupak, posebno imajući u vidu da se postupak vodi još od 1982. godine. Također, iz navoda u apelaciji koje Općinski sud Bihać nije pobijao, proizlazi da se sva relevantna dokumentacija iz vanparničnog spisa nalazi kod nadležnog pravobraniteljstva. Dakle, i ukoliko spis nije mogao biti pronađen Općinski sud u Bihaću je mogao izvršiti rekonstrukciju spisa i okončati postupak. Općinski sud u Bihaću je ostao potpuno pasivan i nikada nije ni odgovorio na apelantičin zahtjev, niti je pokazao namjeru da ovaj vanparnični predmet riješi. 33. Uzevši u obzir sve navedene razloge Ustavni sud smatra da je parnični postupak u apelantičinom slučaju prešao granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 34. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zahtjev za naknadu neimovinske štete 35. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da odluči "o moralnoj (neimovinskoj) šteti pretrpljenoj zbog višegodišnjeg narušavanja prava osobnosti, maltretiranja, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, zbog zlouporabe položaja i bahatog postupanja službenih osoba prema vlasnicima zemljišta, zbog životne i egzistencijalne neizvjesnosti, otežanih životnih okolnosti u poznim godinama starosti itd." 36. U smislu članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu za materijalnu štetu određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je za apelanticu dovoljna satisfakcija utvrđivanje kršenja njenog prava na pravično suđenje i izdati nalog sudu da bez daljeg odlaganja donese odluku. VIII. Zaključak 38. Ustavni je sud zaključio da je povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stavak 1. Europske konvencije, jer vanparnični postupak u kojem je apelantica tražila određivanje naknade za oduzeto zemljište nije okončan u "razumnom roku". Naime, Općinski je sud u Bihaću, kao stvarno i mjesno nadležni sud za rješavanje u tom postupku, trebao postupiti po apelantičinom zahtjevu i nastaviti postupak posebice imajući u vidu činjenicu da je postupak pokrenut još 1982. godine. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. KONKURENCIJSKI SAVJET/VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. stav (1) tačka d) i člana 25. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05), Konkurencijski savjet na 22. sjednici, održanoj 24. januara 2006. godine, donio je ODLUKU 1 O GRUPNOM IZUZEĆU SPORAZUMA O DISTRIBUCIJI I SERVISIRAWU MOTORNIH VOZILA I.OPŠTE ODREDBE Član 1. (Predmet) Ovom Odlukom propisuju se uslovi za grupno izuzeće sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila, određuju se uslovi koje sporazumi moraju sadržavati, ograničewa ili uslovi koje takvi sporazumi ne smiju sadržavati, te drugi uslovi koji se moraju ispuniti za grupno izuzeće tih sporazuma od primjene odredbi o zabranjenim sporazumima a u smislu člana 4. Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon). Član 2. (Sporazumi na koje se primjenjuje grupno izuzeće) (1)Grupna izuzeća primjenjuju se na sporazume zakqučene između dva ili više privrednih subjekata koji u svrhu sporazuma ne djeluju na istom nivou proizvodnje odnosno distribucije (u daqnjem tekstu: vertikalni sporazumi) iz člana 7. stav (1) tačka d) Zakona, kada se oni odnose na uslove po kojima ugovorne strane mogu kupovati, prodavati ili preprodavati nova motorna vozila, rezervne dijelove za motorna vozila ili pružati usluge popravke ili održavawa motornih vozila, a posebno na sporazume koji: a)primjenjuju kvalitativni, kvantitativni ili mješo - viti kvalitativno-kvantitativni selektivni distri - bucijski sistem kao oblik distribucije i servisirawa motornih vozila; b)primjenjuju iskqučivu distribuciju ili iskqučivo snabdijevanje kao oblik distribucije i servisirawa motornih vozila; c)sadrže odredbe kojima se kupcu ustupaju ili daju na korištenje prava intelektualnog vlasništva, pod uslovom da te odredbe ne čine primarni ciq takvih sporazuma, te da su u direktnoj vezi sa upotrebom, prodajom i/ili preprodajom proizvoda koji su predmet sporazuma od strane tog kupca ili njegovih kupaca. (2)Grupna izuzeća izuzetno se primjenjuju, po uslovima propisanim članom 6. ove Odluke, i na određene vertikalne sporazume zakqučene između interesnih udružewa priv - red nih subjekata i članova tih udružewa, kao i između tih udružewa i wihovih dobavljača, odnosno određene vertikalne sporazume zakqučene između tržišnih konkurenata. (3)Pod motornim vozilima iz stava (1) ovog člana smatraju se: a)vozila na vlastiti pogon namijenjena upotrebi na javnim putevima, te vozila koja imaju tri ili više točkova, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 16/06 b)putnička vozila namijenjena prevozu putnika, te vozila koja uz vozačevo sjedište imaju najviše osam sjedišta; c)laka privredna vozila namijenjena prevozu roba ili putnika, čija ukupna masa ne prelazi 3,5 tone; ukoliko se pojedino lako privredno vozilo takođe prodaje u verziji čija ukupna masa prelazi 3,5 tone, sve verzije tog vozila smatraju se lakim privrednim vozilom. (4)Pod selektivnim distribucijskim sistemom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se sistem distribucije uspostavljen na osnovu sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila u kojem se dobavljač obavezuje na prodaju roba i usluga iz sporazuma, bilo posrednim ili neposrednim putem, samo distributerima ili serviserima odabranim na osnovu posebnih kriterija te tamo gdje se ovi distributeri ili serviseri obavezuju kako neće prodavati takvu robu ili usluge neovlaštenim distributerima ili nezavisnim serviserima, ne dovodeći u pitanje mogućnost prodaje rezervnih dijelova nezavisnim serviserima ili obavezu pružawa svih tehničkih informacija, opreme za dijagnostiku, alata i obuke za popravku i održavanje motornih vozila nezavisnim operaterima ili za provođenje mjera zaštite okoline. (5)Pod kvalitativnim selektivnim distribucijskim sistemom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se selektivni distribucijski sistem u kojem dobavljač određuje kriterije za izbor distributera ili servisera koji su kvalitativni samo po prirodi, koje zahtijeva priroda roba ili usluga koji su predmet sporazuma, koji su jedinstveno utvrđeni za sve distributere ili servisere koji se žele prikqučiti sistemu distribucije, koji se ne primjenjuju na diskriminirajući način, te koji direktno ne ograničavaju broj distributera ili servisera na relevantnom tržištu. (6)Pod kvantitativnim selektivnim distribucijskim siste - mom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se selek - tivni distribucijski sistem u kojem dobavljač određuje kriterije za izbor distributera ili servisera kojima direktno ograničava wihov broj na relevantnom tržištu. (7)Sporazum koji primjenjuje iskqučivu distribuciju kao oblik distribucije i servisirawa motornih vozila iz stava (1) tačka b) ovog člana je vertikalni sporazum kojim se dobavljač obavezuje prodati proizvode koji su predmet sporazuma samo jednom distributeru odabranom na određenom području ili posebno određenoj grupi kupaca koja je iskqučivo dodijeljena tom distributeru. (8)Sporazum koji primjenjuje iskqučivo snabdijevanje kao oblik distribucije i servisirawa motornih vozila iz stava (1) tačka b) ovog člana je vertikalni sporazum kojim se dobavljač direktno ili indirektno obavezuje prodavati proizvode koji su predmet sporazuma samo jednom kupcu na tržištu Bosne i Hercegovine u svrhu specifične upotrebe ili dalje prodaje. (9)Nije dozvoljeno da se na istom tržištu sporazumom o distribuciji i servisiranju motornih vozila kombinuje primjena selektivnog distribucijskog sistema iz stava (1) tačka a) i st. (4), (5) i (6) ovog člana sa oblikom iskqučive distribucije ili iskqučivog snabdijevawa iz stava (1) tačka b) i st. (7) i (8) ovog člana. Član 3. (Sporazumi na koje se ne primjenjuje grupno izuzeće) Od zabrane od grupnog izuzeća prema odredbama ove Odluke ne mogu biti izuzeti: a)vertikalni sporazumi koji ne ispuwavaju kumulativne uslove propisane članom 4. stav (3) Zakona i koji nisu usklađeni sa ovom Odlukom; b)vertikalni sporazumi koji prema svom predmetu spadaju u kategoriju nekog drugog propisa u skladu sa odredbama člana 7. Zakona. II. USLOVI KOJE SPORAZUM MORA SADRŽAVATI Član 4. (Tržišno učešće) (1)Grupna izuzeća za vertikalne sporazume primjenjuju se pod uslovom da tržišno učešće dobavljača na relevantnom tržištu na kojem on prodaje nova motorna vozila, rezervne dijelove za motorna vozila ili pruža usluge popravke i održavawa, nije veće od 30% (trideset). (2)Za grupna izuzeća vertikalnih sporazuma kojima se uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila tržišno učešće nije veće od 40% (četrdeset). (3)Međutim, visina tržišnog učešća iz st. (1) i (2) ovog člana ne primjenjuje se za grupna izuzeća vertikalnih sporazuma kojima se uspostavlja kvalitativni selektivni distribucijski sistem. (4)U slučaju vertikalnih sporazuma koji sadrže obavezu iskqučivog snabdijevawa, grupno izuzeće se primjenjuje onda kada tržišno učešće kupca na relevantnom tržištu na kojem kupuje proizvode ili usluge koje su predmet sporazuma nije veće od 30% (trideset). Član 5. (Izračunavanje tržišnog učešća) (1)Tržišno učešće na relevantnom tržištu u skladu sa članom 4. ove Odluke izračunava se: a)za distribuciju novih motornih vozila na osnovu prodajne količine proizvoda koji su predmet sporazuma i odgovarajućih proizvoda koje je dobavljač prodao, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju wihovim zamjewivim proizvodima, odnosno supstitutima (u daqnjem tekstu: zamjewivim proizvodima); b)za distribuciju rezervnih dijelova na osnovu prihoda koji je ostvario dobavljač od prodaje proizvoda koji su predmet sporazuma, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju wihovim zamjewivim proizvodima; c)za pružanje usluga popravke i održavawa na osnovu iskazanog prihoda koji su ostvarili članovi distribucijske mreže dobavljača od pružawa usluga koji su predmet sporazuma, kao i ostalih usluga koje se smatraju wihovim zamjewivim uslugama. (2)Tržišno učešće iz stava (1) ovog člana uvećava se za iznos prihoda povezanih privrednih subjekata koji je ostvaren na tržištu proizvoda koji su predmet sporazuma i wihovih zamjewivih proizvoda. (3)Kod izračunavawa tržišnog učešća ne uzima se u obzir međusobni promet proizvoda koji su predmet sporazuma i wihovih zamjewivih proizvoda između dobavljača iz stava (1) ovog člana i povezanih privrednih subjekata iz stava (2) ovog člana, te međusobni promet tih proizvoda i wihovih zamjewivih proizvoda između povezanih privrednih subjekata. (4)Prihod izračunat u skladu sa st. (1), (2) i (3) ovog člana umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodatnu vrijednost, drugih poreza koji se direktno odnose na promet i ra bat u finansijskoj godini koja je prethodila zakqučivanju sporazuma. (5)Tržišno učešće kupca na relevantnom tržištu na kojem kupuje proizvode koji su predmet sporazuma koje nije veće od 30% (trideset), a propisan je kao uslov za primjenu grupnog izuzeća ako sporazum predviđa obavezu iskqučivog snabdijevawa u smislu člana 5. stav (4) ove Odluke, izračunava se primjenom kriterija iz stava (1) do (4) ovog člana, na vrijednost nabavke kupca ili na procjenu te vrijednosti. (6)Ako podaci o iznosu prihoda nisu poznati, za utvrđivanje tržišnog učešća privrednih subjekata mogu se koristiti i drugi raspoloživi podaci, ukqučujući i količinu proizvoda koji su prodati na tržištu, osim ako privredni subjekt nije obavljao djelatnost na relevantnom tržištu u finansijskoj godini koja je prethodila zakqučivanju sporazuma. (7)Ako tržišno učešće privrednih subjekata u momentu zakqučivawa sporazuma nije veće od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspos - tav lja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, a naknadno se poveća iznad tog iznosa, ne više od 35% (trideset pet), odnosno 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjewivati u periodu od dvije uzastopne kalendarske godine koje slijede godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog učešća iznad 30% (trideset), odnosno iznad 40% (četrdeset). (8)Ako tržišno učešće privrednih subjekata u momentu zakqučivawa sporazuma nije veće od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, ali naknadno se poveća na više od 35% (trideset pet), odnosno na više od 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjewivati u periodu od jedne kalendarske godine koja slijedi godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog učešća iznad 35% (trideset pet), odnosno iznad 45% (četrdeset pet). (9)Izuzeće iz stava (7) i (8) ne može se kumulativno posmatrati u svrhu produžewa vremenskog perioda izuzeća sporazuma na više od dvije kalendarske godine. Član 6. (Ukupan godišwi prihod za određene vertikalne sporazume) (1)Grupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume zakqučene između interesnih udružewa privrednih subjekata i članova tih udružewa, kao i između tih udružewa i wihovih dobavljača: a)ako su svi članovi tih udružewa distributeri motor - nih vozila ili rezervnih dijelova za motorna vozila ili serviseri; b)ako ni jedan član tih udružewa zajedno sa wihovim povezanim privrednim subjektima nema ukupni godišwi prihod veći od 4.000.000,00 KM. (2)Grupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume zakqučene između privrednih subjekata koji su međusobni konkurenti, pod uslovom da sporazum ne garantuje jednaka prava i obaveze svakoj od strana: a)ako je dobavljač ujedno proizvođač i distributer proizvoda, a kupac vrši distribuciju ali ne proizvodi zamjewive proizvode, i/ili b)ako je dobavljač davalac usluga na nekoliko trgovinskih nivoa, a kupac ne daje zamjewive usluge na nivou trgovine na kojoj kupuje usluge koje su predmet sporazuma, i/ili c)ako kupac ima ukupni godišwi prihod koji nije veći od 4.000.000,00 KM. Član 7. (Izračunavanje ukupnog godišnjeg prihoda) (1)Ukupni godišwi prihod izračunava se kao ukupan godišwi prihod koji je privredni subjekt ostvario tokom finansijske godine koja je prethodila zakqučivanju sporazuma kojem se dodaje ukupan godišwi prihod ostvaren od strane svih privrednih subjekata koji su povezani sa tim privrednim subjektom. (2)Kod izračunavawa ukupnog godišnjeg prihoda iz stava (1) ovog člana ne uzima se u obzir ukupan godišwi prihod od prodaje proizvoda između privrednih subjekata i wihovih povezanih privrednih subjekata, te od prodaje proizvoda između povezanih privrednih subjekata. (3)Ukupan godišwi prihod izračunat u skladu sa stavom (1) i (2) ovog člana umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodatnu vrijednost, drugih poreza koji se direktno odnose na promet i ra bat. (4)Grupno izuzeće za sporazume iz člana 7. ove Odluke primjewivaće se i kada iznos ukupnog godišnjeg prihoda nije povećan za više od 10% (deset) u toku perioda od dvije uzastopne finansijske godine. Član 8. (Trajanje i primjena grupnog izuzeća) (1)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uslovom da vertikalni sporazum, koji je dobavljač novih motornih vozila zakqu - čio sa distributerom ili ovlaštenim serviserom, uređuje: a)zakqučivanje sporazuma na period od najmanje pet godina, a svaka stranka u sporazumu se obavezuje da će obavijestiti drugu stranku najmanje šest mjeseci unaprijed o svojoj namjeri da neće obnoviti sporazum, ili b)zakqučivanje sporazuma na neodređeno vrijeme, sa tim da je rok za dostavljanje obavještewa o otkazivanju sporazuma za obje stranke u sporazumu najmanje dvije godine od namjere otkazivawa sporazuma. (2)Rok za otkazivanje vertikalnog sporazuma iz stava (1) tačka b) ovog člana može se smawiti na najmanje jednu godinu u slučajevima: a)kada zakon ili poseban sporazum obavezuju dobavljača na plaćanje odgovarajuće naknade za otkazivanje sporazuma, ili b)kada dobavljač otkazuje sporazum jer je potrebno reorganizovati cijelu ili veći dio mreže. (3)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uslovom da je u vertikal - nom sporazumu zakqučenim sa distributerom ili servi se - rom definisano da dobavljač koji želi raskinuti sporazum to mora učiniti pismenim putem i na način da priloži detaqne i objektivne razloge raskidawa spora zuma, kako bi se dobavljač spriječio da raskine vertikalni sporazum sa distributerom ili serviserom zbog djelovawa koja ne smiju biti ograničena u skladu sa ovom Odlukom. (4)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uslovom da vertikalni sporazum osigura svakoj od stranaka u sporazumu pravo na rješavanje sporova koji proizilaze iz sporazuma. (5)Grupno izuzeće se primjenjuje pod uslovom da je u vertikal - nom sporazumu zakqučenim sa distributerom ili servise - rom uređeno da je dobavljač saglasan sa prenosom prava i obaveza iz vertikalnog sporazuma na drugog distributera, odnosno servisera u okviru distribucijskog sistema. III. TEŠKA OGRANIČEWA TRŽIŠNE KONKURENCIJE Član 9. (Teška ograničewa tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravke i održavawa) (1)Grupno izuzeće ne može se primjewivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravke i održavawa koji direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničewa koja imaju za ciq: a)ograničavanje mogućnosti distributera ili servisera da određuje prodajnu cijenu proizvoda, što ne iskqučuje mogućnost dobavljača da odredi ili preporuči maksimalnu prodajnu cijenu, pod uslovom da nije u pitanju fiksna ili minimalna prodajna cijena koja je rezultat pritiska ili stimulacije od bilo koje ugovorne strane; b)ograničavanje područja na kojem distributer ili serviser mogu prodavati proizvode iz sporazuma ili ograničavanje prodaje ugovorenih proizvoda određenoj grupi potrošača, osim u slučajevima: 1)aktivne prodaje na iskqučivo dodijeljenom području ili iskqučivoj grupi potrošača koji su rezervisani za dobavljača ili koje je dobavljač iskqučivo ustupio za prodaju drugom distri bute - ru ili serviseru, pod uslovom da takva ograni - čewa ne omogućavaju prodaju od strane kupca tih distributera ili servisera; 2)prodaje krajwim korisnicima od strane distri - butera koji djeluje na nivou veleprodaje; 3)prodaje novih motornih vozila i rezervnih dijelova neovlaštenim distributerima od strane učesnika selektivnog distribucijskog sistema na tržištima na kojima se primjenjuje selektivna distribucija; 4)prodaje proizvoda koje kupac nabavlja od doba - vljača kao rezervne dijelove u svrhu ugradnje u novi proizvod, krajwim korisnicima koji bi te dijelove koristili za proizvodnju proizvoda koji su zamjenski proizvodi proizvoda koje proizvodi dobavljač. c)ograničavanje međusobne nabavke između distributera ili servisera u okviru selektivnog distribucijskog sistema, ukqučujući i ograničavanje međusobne nabavke između distributera ili servisera koji djeluju na različitim nivoima trgovine; d)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih putni - čkih vozila ili lakih privrednih vozila, rezervnih dijelova za bilo koje motorno vozilo ili usluge poprav - ke i održavawa motornog vozila krajwim korisni cima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sistema koji djeluju na nivou maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija; e)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih motornih vozila koja nisu putnička ili laka privredna vozila krajwim korisnicima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sistema koji djeluju na nivou maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača da zabrani učesniku tog sistema djelovanje iz neovlaštenog poslovnog prostora. (2)Pod aktivnom prodajom u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se aktivno traženje i pristupanje kupcima ili određenoj grupi kupaca koji se nalaze na iskqučivoj teritoriji drugog distributera, zakqučivanje pojedina - čnih ugovora te preduzimanje mjera za ponudu proizvoda tim kupcima, te osnivanje podružnica, skladišta ili organizovanje distributivne mreže i reklamiranje na iskqučivoj teritoriji drugog distributera. Pod aktivnim pristupanjem smatra se posjećivanje kupaca, slanje pošte kupcima što ukqučuje i elektronsku poštu, oglašavanje putem medija i drugih sredstava javnog informisawa ciljanih iskqučivo na te kupce ili grupu kupaca na iskqučivoj teritoriji drugog distributera. (3)Pod pasivnom prodajom u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se odgovaranje na zahtjeve pojedinačnih kupaca ukqučujući isporuku proizvoda takvim kupcima, uz napomenu da takvo odgovaranje ne smije biti posljedica djelovawa aktivne prodaje. Pod pasivnom prodajom smatra se i opšte reklamiranje ili oglašavanje u medijima ili na internetu koje dopire izvan nečije iskqučive teritorije ili određene grupe kupaca, koje je rezultat razvoja tehnologije, odnosno jednostavnosti pristupa, pa se smatra razumnim načinom pristupawa tim kupcima ili grupama kupaca. Član 10. (Teška ograničewa tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila) (1)Grupno izuzeće ne može se primjewivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, koji direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničewa koja imaju za ciq: a)ograničavanje mogućnosti distributera da prodaje bilo koje novo motorno vozilo koje odgovara nekom modelu u okviru ugovornog obima proizvoda utvrđenih sporazumom; b)ograničavanje mogućnosti distributera da zakquči podugovor za pružanje usluga popravke i održavawa sa ovlaštenim serviserima, ne iskqučujući mogućnost dobavljača da od distributera zahtijeva da krajwim korisnicima pruži informacije o nazivu i adresi ovlaštenog servisa prije sklapawa ugovora o prodaji. (2)Pod ugovornim obimom proizvoda utvrđenih sporazumom iz stava (1) ovog člana smatra se svaki različiti model motornog vozila koje dis trib uter može kupovati od dobavljača. (3)Pod motornim vozilom koje odgovara modelu iz ugovornog obima proizvoda utvrđenih sporazumom iz stava (1) ovog člana smatra se vozilo koje je predmetom sporazuma o distribuciji sa drugim privrednim subjektom u okviru distribucijskog sistema kojeg je uspostavio proizvođač, odnosno koji je uspostavljen uz njegov pristanak, te koje je: a)serijski proizvedeno ili sastavljeno od strane proizvođača; b)identično po obliku, pogonu, podvožju, te vrsti motora određenom vozilu iz modela utvrđenog sporazumom. (4)Pod ovlaštenim serviserom iz stava (1) ovog člana smatra se davalac usluga popravke i održavawa motornih vozila koji ne djeluju u okviru distribucijskog sistema koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge popravke ili održavawa. Član 11. (Teška ograničewa tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravke i održavawa) (1)Grupno izuzeće ne može se primjewivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravke i održavawa, koje direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničewa koja imaju za ciq: a)ograničavanje mogućnosti ovlaštenog servisera da svoju djelatnost ograniči na pružanje usluga popravke i održavawa, te distribuciju rezervnih dijelova; b)ograničavanje prodaje rezervnih dijelova za motorna vozila od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sistema nezavisnim serviserima koji te dijelove koriste za popravke i održavanje motornog vozila; c)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno sa proizvođačem motornih vozila, da prodaje originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove usporedivog kvaliteta, alate za popravke, te dijagnostičku ili drugu opremu ovlaštenim ili nezavisnim distributerima, ovlaštenim ili nezavisnim serviserima ili krajwim korisnicima; d)ograničavanje mogućnosti distributera ili ovlašte - nog servisera da nabavlja originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove usporedivog kvaliteta od trećeg privrednog subjekta po svom izboru, te da ih koristi za popravke ili održavanje motornih vozila, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača novih motornih vozila da zahtijeva upotrebu originalnih rezervnih dijelova koje je on nabavio za popravke koje se obavljaju pod garancijom, besplatno servisiranje i poslove opoziva vozila; e)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno sa proiz - vođačem motornih vozila koji koristi dijelove za prvu ugradnju u proizvodwi motornih vozila, kojim se dobavljač ograničava da te dijelove ili rezervne dijelove efikasno i na vidqivom mjestu označi svojim robnim žigom ili logotipom. (2)Pod nezavisnim serviserom iz stava (1) tačka b) i c) ovog člana podrazumijeva se davalac usluga popravke i održa - vawa motornih vozila koji ne djeluje u okviru distri - bucijskog sistema koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge popravke i održavawa. Ovla - š teni serviser u okviru distribucijskog sistema pojedinog dobavljača smatra se nezavisnim distributerom u smislu ove Odluke, u onoj mjeri u kojoj on pruža usluge popravke i održavawa motornih vozila u pogledu kojih on nije pripadnik distribucijskog sistema navedenog dobavljača. (3)Pod rezervnim dijelovima iz stava (1) tačka b) ovog člana podrazumijevaju se dijelovi koje treba ugraditi u ili na motorno vozilo, kako bi se zamijenili dijelovi tog vozila, ukqučujući robu poput maziva koja je neophodna za upotrebu motornog vozila, uz izuzetak goriva. (4)Pod rezervnim dijelovima usporedivog kvaliteta iz stava (1) tačka c) ovog člana podrazumijevaju se rezervni dijelovi koje je izradio bilo koji privredni subjekt koji može u svakom trenutku potvrditi kako su navedeni rezervni dijelovi usporedivo jednakog kvaliteta u odnosu na dijelove koji se koriste, ili su se koristili za sastavljanje motornih vozila. (5)Pod originalnim rezervnim dijelovima iz stava (1) tačka c) ovog člana podrazumijevaju se rezervni dijelovi koji su istog kvaliteta kao i dijelovi koji se koriste za sastavljanje motornog vozila te koji se proizvode u skladu sa propisima i proizvodnim standardima koje proizvođač vozila pruža za proizvodnju dijelova ili rezervnih dijelova za navedena motorna vozila. Ovo ukqučuje rezervne dijelove koji se proizvode na istoj proizvodnoj liniji kao dijelovi. Pretpostavlja se, osim ako se ne dokaže drugačije, da su dijelovi originalni rezervni dijelovi ako proizvođač dijelova izda potvrdu da rezervni dijelovi odgovaraju kvalitetu dijelova koji se koriste za sastavljanje navedenog vozila, te da su proizvedeni u skladu sa propisima i proizvodnim standardima proizvođača vozila. Član 12. (Ostala teška ograničewa tržišne konkurencije) (1)Grupno izuzeće ne može se primijeniti u slučajevima kada dobavljač motornih vozila uskrati nezavisnim privrednim subjektima pristup tehničkim informacijama, dijagnos - tičkoj i drugoj opremi, alatima, ukqučujući odgovarajuće računarske programe, odnosno uskrati obuku potrebnu za popravke i održavanje tih motornih vozila ili za provođenje mjera zaštite okoline. (2)Pod nezavisnim privrednim subjektima iz stava (1) ovog člana smatraju se privredni subjekti koji su direktno ili indirektno ukqučeni u poslove servisirawa i održavawa motornih vozila, posebno nezavisni serviseri, proizvođa - či opreme ili alata za popravke, nezavisni distributeri rezervnih dijelova, izdavači tehničkih informacija, automo bilski klubovi, operateri za pomoć na putu, operateri koji pružaju usluge pregleda i testirawa, te operateri koji pružaju obuku serviserima. Član 13. (Posebni uslovi koje sporazumi ne smiju sadržavati) (1)Grupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluge popravke i održavawa, koji sadrže sljedeća ograničewa: a)direktne ili indirektne obaveze konkurencije; b)direktne ili indirektne obaveze koje ograničavaju pravo ovlaštenog servisera da pruža usluge popravke i održavawa vozila od dobavljača - tržišnih konkurenata; c)direktne ili indirektne obaveze nametnute članovima distribucijskog sistema da ne prodaju motorna vozila ili rezervne dijelove određenog dobavljača - tržišnog konkurenta ili da ne pružaju usluge popravke i održavawa za ta motorna vozila; d)direktne ili indirektne obaveze zbog kojih distributer ili ovlašteni serviser nakon prestanka sporazuma ne smije proizvoditi, kupovati, prodavati ili distribuirati motorna vozila niti pružati usluge popravke i održavawa. (2)Izuzetno od stava (1) tačka a) ovog člana, obaveza konkurencije ne smatra se zabranjenim vertikalnim ograničenjem kada dis trib uter prodaje motorna vozila različitih dobavljača u odvojenim prostorijama izložbenog salona u ciqu izbjegavawa zabune. Obaveza nametnuta distributeru da za prodaju pojedinog vlastitog vozila određenog zaštitnog znaka ima posebno osoblje smatra se zabranjenim vertikalnim ograničenjem, osim ako to odluči dis trib uter, te ako dobavljač snosi sve dodatne troškove vezane uz posebno osoblje. (3)Obaveza konkurencije u vezi sa stavom (1) tačka d) i stava (2) ovog člana podrazumijeva svaku direktnu ili indirektnu obavezu zbog koje kupac ne može proizvoditi, prodavati ili preprodavati zamjewive proizvode koji se takmiče sa proizvodima koji su predmet sporazuma, ili svaku direktnu ili indirektnu obavezu kupca da kupi od dobavljača ili od nekog drugog privrednog subjekta na kojeg ga uputi dobavljač više od 30% (trideset) od ukupne količine proizvoda. Taj dio izračunava se na osnovu vrijednosti kupovine proizvoda i wihovih zamjewivih proizvoda na relevantnom tržištu koju je kupac ostvario u prethodnoj finansijskoj godini. (4)Grupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova, usluge popravke i održavawa koje sadrže ograničewa vezana uz mjesto poslovnog prostora, gdje se primjenjuje selektivni distribucijski sistem. IV. OSTALI USLOVI KOJI MORAJU BITI ISPUWENI ZA GRUPNA IZUZEĆA Član 14. (Ostali bitni kriteriji za grupno izuzeće) (1)Pri procjeni da li sporazum ispuwava uslove za grupno izuzeće u smislu člana 4. stav (3) Zakona i članova od 4. do 8. ove Odluke, uzimaju se u obzir i drugi bitni kriteriji, a naročito: a)struktura relevantnog tržišta, odnosno stepen njegove razvijenosti sa obzirom na ponudu i tražnju; b)tržišni položaj tržišnih konkurenata, odnosno stepen izloženosti tržišnoj konkurenciji učesnika sporazuma i ostalih dobavljača zamjewivih proizvoda na relevantnom tržištu; c)priroda vertikalnih ugovornih ograničewa, zavisno da li ograničavaju tržišnu konkurenciju između proizvoda istog zaštitnog znaka ili proizvoda različitog zaštitnog znaka; d)postojanje paralelne mreže vertikalnih sporazuma. (2)Vertikalna ograničewa iz stava (1) tačka c) ovog člana smatraće se dozvoljenim ili zabranjenim u zavisnosti od ekonomske i pravne analize uslova na relevantnom tržištu na kojem ti sporazumi proizvode određene efekte, odnosno u zavisnosti od odnosa između pozitivnih i negativnih efekata. V. UKIDAWE GRUPNOG IZUZEĆA I POJEDINAČNA IZUZEĆA Član 15. (Ukidanje grupnog izuzeća) (1)Konkurencijski savjet po službenoj dužnosti u skladu sa članom 7. stav (1) tačka d) Zakona može pokrenuti postupak ocjene usklađenosti pojedinačnog ili više sporazuma sa Zakonom i ovom Odlukom, ako efekti takvih sporazuma samostalno ili kumulativno sa sličnim sporazumima na relevantnom tržištu ne ispuwavaju uslove za grupno izuzeće, a naročito u slučajevima: a)kada je pristup relevantnom tržištu ili tržišna konkurencija značajno narušena kumulativnim efektima vertikalnih sporazuma koji imaju slična vertikalna ograničewa; b)kada je tržišna konkurencija ograničena na način da jedan dobavljač nije izložen efikasnoj tržišnoj konkurenciji od strane drugih dobavljača; c)kad se cijene ili drugi uslovi nabavke proizvoda iz sporazuma ili odgovarajućih proizvoda značajno razlikuju na različitim relevantnim tržištima u geografskom smislu; d)kada se u okviru relevantnog tržišta primjenjuju diskriminatorske cijene ili uslovi prodaje. (2)Ako Konkurencijski savjet utvrdi da ne postoje razlozi za izuzeće sporazuma u skladu sa odredbama Zakona i ove Oduke, rješenjem će ukinuti primjenu grupnog izuzeća za pojedini ili više vertikalnih sporazuma. Član 16. (Pojedinačno izuzeće) Konkurencijskom savjetu učesnici vertikalnog sporazuma mogu podnijeti zahtjev za pojedinačnim izuzećem sporazuma u skladu sa članom 5. Zakona, ako taj sporazum nije obuhvaćen grupnim izuzećem u skladu sa Ovom odlukom ili po svojim obilježjima ne spada u kategoriju nekog drugog grupnog izuzeća u smislu člana 3. stav (1) tačka b) ove Odluke. Član 17. (Iskqučenje obaveze prijave za učesnike sporazuma) Učesnici vertikalnog sporazuma koji ispuwavaju uslove za grupno izuzeće iz ove Odluke, u smislu člana 7. stav (3) Zakona ne moraju podnositi takve sporazume na ocjenu Konkurencijskom savjetu radi njegovog pojedinačnog izuzeća. VI. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 18. (Prelazne odredbe) (1)Vertikalni sporazumi iz člana 2. ove Odluke koji su zakqučeni do stupawa na snagu ove Odluke moraju biti usklađeni sa njenim odredbama do 31.12.2006. godine. (2)Za vertikalne sporazume koji su zakqučeni do stupawa na snagu ove Odluke, pod uslovom da su usklađeni sa njenim odredbama u roku iz stava (1) ovog člana, tržišno učešće se, sa izuzetkom od člana 6. stav (2) i (4) ove Odluke, izračunava na osnovu prihoda ostvarenog u finansijskoj godini koja prethodi godini stupawa na snagu ove Odluke. (3)Za vertikalne sporazume koji su zakqučeni do stupawa na snagu ove Odluke, pod uslovom da su usklađeni sa njenim odredbama u roku iz stava (1) ovog člana, za izračunavanje ukupnog godišnjeg prihoda, sa izuzetkom od člana 7. stav (1) i (2) ove Odluke, uzima se u obzir ukupni godišwi prihod ostvaren u godini koja prethodi godini stupawa na snagu ove Odluke. Član 19. (Stupanje na snagu) Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavqivawa u "Službenom glasniku BiH", a objaviće se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH. K.S. broj 01-01-26-124-I/06 24. februara 2006. godine Sarajevo Predsjednica Konkurencijskog savjeta Sena Hatibović, s. r. Na osnovu člana 7. stav (1) tačka d) i člana 25. stav (1) tačka a) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj 48/05),Konkurencijsko vijeće na 22. sjednici, održanoj 24. januara2006. godine, donijelo je ODLUKU 1 O GRUPNOM IZUZEĆU SPORAZUMA O DISTRIBUCIJI I SERVISIRANJU MOTORNIH VOZILA I. OPĆE ODREDBE Član 1. (Predmet) Ovom Odlukom propisuju se uvjeti za grupno izuzeće sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila, određujuse uvjeti koje sporazumi moraju sadržavati, ograničenja ili uvjetikoje takvi sporazumi ne smiju sadržavati, te drugi uvjeti koji semoraju ispuniti za grupno izuzeće tih sporazuma od primjeneodredbi o zabranjenim sporazumima a u smislu člana 4. Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon). Član 2. (Sporazumi na koje se primjenjuje grupno izuzeće) (1)Grupna izuzeća primjenjuju se na sporazume zaključene između dva ili više privrednih subjekata koji u svrhu sporazuma ne djeluju na istom nivou proizvodnje odnosno distribucije (u daljnjem tekstu: vertikalni sporazumi) iz člana 7. stav (1) tačka d) Zakona, kada se oni odnose na uvjete po kojima ugovorne strane mogu kupovati, prodavati ili preprodavati nova motorna vozila, rezervne dijelove za motorna vozila ili pružati usluge popravke ili održavanja motornih vozila, a posebno na sporazume koji: a)primjenjuju kvalitativni, kvantitativni ili mješoviti kvalitativno-kvantitativni selektivni distribucijski sistem kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila; b)primjenjuju isključivu distribuciju ili isključivo snabdije - vanje kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila; c)sadrže odredbe kojima se kupcu ustupaju ili daju na korištenje prava intelektualnog vlasništva, pod uvjetom da te odredbe ne čine primarni cilj takvih sporazuma, te da su u direktnoj vezi sa upotrebom, prodajom i/ili preprodajom proizvoda koji su predmet sporazuma od strane tog kupca ili njegovih kupaca. (2)Grupna izuzeća izuzetno se primjenjuju, po uvjetima propisanim članom 6. ove Odluke, na određene vertikalne sporazume zaključene između interesnih udruženja privrednih subjekata i članova tih udruženja, kao i između tih udruženja i njihovih dobavljača, odnosno određene vertikalne sporazume zaključene između tržišnih konkurenata. (3)Pod motornim vozilima iz stava (1) ovog člana smatraju se: a)vozila na vlastiti pogon namijenjena upotrebi na javnim putevima, te vozila koja imaju tri ili više točkova, b)putnička vozila namijenjena prijevozu putnika, te vozila koja uz vozačevo sjedište imaju najviše osam sjedišta; c)laka privredna vozila namijenjena prijevozu roba ili putnika, čija ukupna masa ne prelazi 3,5 tone; ukoliko se pojedino lako privredno vozilo također prodaje u verziji čija ukupna masa prelazi 3,5 tone, sve verzije tog vozila smatraju se lakim privrednim vozilom. (4)Pod selektivnim distribucijskim sistemom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se sistem distribucije uspos - tavljen na osnovu sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila u kojem se dobavljač obavezuje na prodaju roba i usluga iz sporazuma, bilo posrednim ili neposrednim putem, samo distributerima ili serviserima odabranim na osnovu posebnih kriterija te tamo gdje se ovi distributeri ili serviseri obavezuju kako neće prodavati takvu robu ili usluge neovlaštenim distributerima ili nezavisnim servise - rima, ne dovodeći u pitanje mogućnost prodaje rezervnih dijelova nezavisnim serviserima ili obavezu pružanja svih tehničkih informacija, opreme za dijagnostiku, alata i obuke za popravku i održavanje motornih vozila nezavisnim operaterima ili za provođenje mjera zaštite okoline. (5)Pod kvalitativnim selektivnim distribucijskim sistemom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se selektivni 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 16/06 distribucijski sistem u kojem dobavljač određuje kriterije za izbor distributera ili servisera koji su kvalitativni samo po prirodi, koje zahtijeva priroda roba ili usluga koji su predmet sporazuma, koji su jedinstveno utvrđeni za sve distributere ili servisere koji se žele priključiti sistemu distribucije, koji se ne primjenjuju na diskriminirajući način, te koji direktno ne ograničavaju broj distributera ili servisera na relevantnom tržištu. (6)Pod kvantitativnim selektivnim distribucijskim sistemom iz stava (1) tačka a) ovog člana podrazumijeva se selektivni distribucijski sistem u kojem dobavljač određuje kriterije za izbor distributera ili servisera kojima direktno ograničava njihov broj na relevantnom tržištu. (7)Sporazum koji primjenjuje isključivu distribuciju kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila iz stava (1) tačka b) ovog člana je vertikalni sporazum kojim se dobavljač obavezuje prodati proizvode koji su predmet sporazuma samo jednom distributeru odabranom na određenom području ili posebno određenoj grupi kupaca koja je isključivo dodijeljena tom distributeru. (8)Sporazum koji primjenjuje isključivo snabdijevanje kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila iz stava (1) tačka b) ovog člana je vertikalni sporazum kojim se dobavljač direktno ili indirektno obavezuje prodavati proizvode koji su predmet sporazuma samo jednom kupcu na tržištu Bosne i Hercegovine u svrhu specifične upotrebe ili dalje prodaje. (9)Nije dozvoljeno da se na istom tržištu sporazumom o distribuciji i servisiranju motornih vozila kombinira primjena selektivnog distribucijskog sistema iz stava (1) tačka a) i st. (4), (5) i (6) ovog člana sa oblikom isključive distribucije ili isključivog snabdijevanja iz stava (1) tačka b) i st. (7) i (8) ovog člana. Član 3. (Sporazumi na koje se ne primjenjuje grupno izuzeće) Od zabrane od grupnog izuzeća prema odredbama ove Odluke ne mogu biti izuzeti: a)vertikalni sporazumi koji ne ispunjavaju kumulativne uvjete propisane članom 4. stav (3) Zakona i koji nisu usklađeni sa ovom Odlukom; b)vertikalni sporazumi koji prema svom predmetu spadaju u kategoriju nekog drugog propisa u skladu sa odredbama člana 7. Zakona. II. UVJETI KOJE SPORAZUM MORA SADRŽAVATI Član 4. (Tržišno učešće) (1)Grupna izuzeća za vertikalne sporazume primjenjuju se pod uvjetom da tržišno učešće dobavljača na relevantnom tržištu na kojem on prodaje nova motorna vozila, rezervne dijelove za motorna vozila ili pruža usluge popravke i održavanja, nije veće od 30% (trideset). (2)Za grupna izuzeća vertikalnih sporazuma kojima se uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila tržišno učešće nije veće od 40% (četrdeset). (3)Međutim, visina tržišnog učešća iz st. (1) i (2) ovog člana ne primjenjuje se za grupna izuzeća vertikalnih sporazuma koji - ma se uspostavlja kvalitativni selektivni distribucijski sistem. (4)U slučaju vertikalnih sporazuma koji sadrže obavezu isključivog snabdijevanja, grupno izuzeće se primjenjuje onda kada tržišno učešće kupca na relevantnom tržištu na kojem kupuje proizvode ili usluge koje su predmet sporazu - ma nije veće od 30% (trideset). Član 5. (Izračunavanje tržišnog učešća) (1)Tržišno učešće na relevantnom tržištu u skladu sa članom 4. ove Odluke izračunava se: a)za distribuciju novih motornih vozila na osnovu prodajne količine proizvoda koji su predmet sporazuma i odgovarajućih proizvoda koje je dobavljač prodao, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju njihovim zamjenjivim proizvodima, odnosno supstitutima (u daljnjem tekstu: zamjenjivim proizvodima); b)za distribuciju rezervnih dijelova na osnovu prihoda koji je ostvario dobavljač od prodaje proizvoda koji su predmet sporazuma, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju njihovim zamjenjivim proizvodima; c)za pružanje usluga popravke i održavanja na osnovu iskazanog prihoda koji su ostvarili članovi distribucijske mreže dobavljača od pružanja usluga koji su predmet sporazuma, kao i ostalih usluga koje se smatraju njihovim zamjenjivim uslugama. (2)Tržišno učešće iz stava (1) ovog člana uvećava se za iznos prihoda povezanih privrednih subjekata koji je ostvaren na tržištu proizvoda koji su predmet sporazuma i njihovih zamjenjivih proizvoda. (3)Kod izračunavanja tržišnog učešća ne uzima se u obzir međusobni promet proizvoda koji su predmet sporazuma i njihovih zamjenjivih proizvoda između dobavljača iz stava (1) ovog člana i povezanih privrednih subjekata iz stava (2) ovog člana, te međusobni promet tih proizvoda i njihovih zamjenjivih proizvoda između povezanih privrednih subjekata. (4)Prihod izračunat u skladu sa st. (1), (2) i (3) ovog člana umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodatnu vrijednost, drugih poreza koji se direktno odnose na promet i ra bat u finansijskoj godini koja je prethodila zaključivanju sporazuma. (5)Tržišno učešće kupca na relevantnom tržištu na kojem kupuje proizvode koji su predmet sporazuma koje nije veće od 30% (trideset), a propisan je kao uvjet za primjenu grupnog izuzeća ako sporazum predviđa obavezu isključivog snabdijevanja u smislu člana 5. stav (4) ove Odluke, izračunava se primjenom kriterija iz stava (1) do (4) ovog člana, na vrijednost nabavke kupca ili na procjenu te vrijednosti. (6)Ako podaci o iznosu prihoda nisu poznati, za utvrđivanje tržišnog učešća privrednih subjekata mogu se koristiti i drugi raspoloživi podaci, uključujući i količinu proizvoda koji su prodati na tržištu, osim ako privredni subjekt nije obavljao djelatnost na relevantnom tržištu u finansijskoj godini koja je prethodila zaključivanju sporazuma. (7)Ako tržišno učešće privrednih subjekata u momentu zaključivanja sporazuma nije veće od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, a naknadno se poveća iznad tog iznosa, ne više od 35% (trideset pet), odnosno 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjenjivati u periodu od dvije uzastopne kalendarske godine koje slijede godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog učešća iznad 30% (trideset), odnosno iznad 40% (četrdeset). (8)Ako tržišno učešće privrednih subjekata u momentu zaključivanja sporazuma nije veće od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, ali naknadno se poveća na više od 35% (trideset pet), odnosno na više od 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sistem za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjenjivati u periodu od jedne kalendarske godine koja slijedi godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog učešća iznad 35% (trideset pet), odnosno iznad 45% (četrdeset pet). (9)Izuzeće iz stava (7) i (8) ne može se kumulativno posmatrati u svrhu produženja vremenskog perioda izuzeća sporazuma na više od dvije kalendarske godine. Član 6. (Ukupan godišnji prihod za određene vertikalne sporazume) (1)Grupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume zaključene između interesnih udruženja privrednih subjekata i članova tih udruženja, kao i između tih udruženja i njihovih dobavljača: a)ako su svi članovi tih udruženja distributeri motornih vozila ili rezervnih dijelova za motorna vozila ili serviseri; b)ako ni jedan član tih udruženja zajedno sa njihovim povezanim privrednim subjektima nema ukupni godišnji prihod veći od 4.000.000,00 KM. (2)Grupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume zaključene između privrednih subjekata koji su međusobni konkurenti, pod uvjetom da sporazum ne garantira jednaka prava i obaveze svakoj od strana: a)ako je dobavljač ujedno proizvođač i distributer proizvoda, a kupac vrši distribuciju ali ne proizvodi zamjenjive proizvode, i/ili b)ako je dobavljač davalac usluga na nekoliko trgovinskih nivoa, a kupac ne daje zamjenjive usluge na nivou trgovine na kojoj kupuje usluge koje su predmet sporazuma, i/ili c)ako kupac ima ukupni godišnji prihod koji nije veći od 4.000.000,00 KM. Član 7. (Izračunavanje ukupnog godišnjeg prihoda) (1)Ukupni godišnji prihod izračunava se kao ukupan godišnji prihod koji je privredni subjekt ostvario tokom finansijske godine koja je prethodila zaključivanju sporazuma kojem se dodaje ukupan godišnji prihod ostvaren od strane svih privrednih subjekata koji su povezani sa tim privrednim subjektom. (2)Kod izračunavanja ukupnog godišnjeg prihoda iz stava (1) ovog člana ne uzima se u obzir ukupan godišnji prihod od prodaje proizvoda između privrednih subjekata i njihovih povezanih privrednih subjekata, te od prodaje proizvoda između povezanih privrednih subjekata. (3)Ukupan godišnji prihod izračunat u skladu sa stavom (1) i (2) ovog člana umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodatnu vrijednost, drugih poreza koji se direktno odnose na promet i ra bat. (4)Grupno izuzeće za sporazume iz člana 7. ove Odluke primjenjivat će se i kada iznos ukupnog godišnjeg prihoda nije povećan za više od 10% (deset) u toku perioda od dvije uzastopne finansijske godine. Član 8. (Trajanje i primjena grupnog izuzeća) (1)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da vertikalni sporazum, koji je dobavljač novih motornih vozila zaključio sa distributerom ili ovlaštenim serviserom, uređuje: a)zaključivanje sporazuma na period od najmanje pet godina, a svaka stranka u sporazumu se obavezuje da će obavijestiti drugu stranku najmanje šest mjeseci unaprijed o svojoj namjeri da neće obnoviti sporazum, ili b)zaključivanje sporazuma na neodređeno vrijeme, sa tim da je rok za dostavljanje obavještenja o otkazivanju sporazuma za obje stranke u sporazumu najmanje dvije godine od namjere otkazivanja sporazuma. (2)Rok za otkazivanje vertikalnog sporazuma iz stava (1) tačka b) ovog člana može se smanjiti na najmanje jednu godinu u slučajevima: a)kada zakon ili poseban sporazum obavezuju dobavljača na plaćanje odgovarajuće naknade za otkazivanje sporazuma, ili b)kada dobavljač otkazuje sporazum jer je potrebno reorganizirati cijelu ili veći dio mreže. (3)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da je u vertikal - nom sporazumu zaključenim sa distributerom ili serviserom definirano da dobavljač koji želi raskinuti sporazum to mora učiniti pismenim putem i na način da priloži detaljne i objektivne razloge raskidanja sporazuma, kako bi se dobavljač spriječio da raskine vertikalni sporazum sa distri - bu terom ili serviserom zbog djelovanja koja ne smiju biti ograničena u skladu sa ovom Odlukom. (4)Grupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da vertikalni sporazum osigura svakoj od stranaka u sporazumu pravo na rješavanje sporova koji proizilaze iz sporazuma. (5)Grupno izuzeće se primjenjuje pod uvjetom da je u vertikal - nom sporazumu zaključenim sa distributerom ili serviserom uređeno da je dobavljač saglasan sa prenosom prava i obaveza iz vertikalnog sporazuma na drugog distributera, odnosno servisera u okviru distribucijskog sistema. III. TEŠKA OGRANIČENJA TRŽIŠNE KONKURENCIJE Član 9. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravke i održavanja) (1)Grupno izuzeće ne može se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravke i održavanja koji direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti distributera ili servisera da određuje prodajnu cijenu proizvoda, što ne isključuje mogućnost dobavljača da odredi ili preporuči maksimalnu prodajnu cijenu, pod uvjetom da nije u pitanju fiksna ili minimalna prodajna cijena koja je rezultat pritiska ili stimulacije od bilo koje ugovorne strane; b)ograničavanje područja na kojem distributer ili serviser mogu prodavati proizvode iz sporazuma ili ograničavanje prodaje ugovorenih proizvoda određenoj grupi potrošača, osim u slučajevima: 1)aktivne prodaje na isključivo dodijeljenom području ili isključivoj grupi potrošača koji su rezervirani za dobavljača ili koje je dobavljač isključivo ustupio za prodaju drugom distributeru ili serviseru, pod uvjetom da takva ograničenja ne omogućavaju prodaju od strane kupca tih distributera ili servisera; 2)prodaje krajnjim korisnicima od strane distributera koji djeluje na nivou veleprodaje; 3)prodaje novih motornih vozila i rezervnih dijelova neovlaštenim distributerima od strane učesnika selektivnog distribucijskog sistema na tržištima na kojima se primjenjuje selektivna distribucija; 4)prodaje proizvoda koje kupac nabavlja od dobavljača kao rezervne dijelove u svrhu ugradnje u novi proizvod, krajnjim korisnicima koji bi te dijelove koristili za proizvodnju proizvoda koji su zamjenski proizvodi proizvoda koje proizvodi dobavljač. c)ograničavanje međusobne nabavke između distributera ili servisera u okviru selektivnog distribucijskog sistema, uključujući i ograničavanje međusobne nabavke između distributera ili servisera koji djeluju na različitim nivoima trgovine; d)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih putničkih vozila ili lakih privrednih vozila, rezervnih dijelova za bilo koje motorno vozilo ili usluge popravke i održavanja motornog vozila krajnjim korisnicima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sistema koji djeluju na nivou maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija; e)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih motornih vozila koja nisu putnička ili laka privredna vozila krajnjim korisnicima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sistema koji djeluju na nivou maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača da zabrani učesniku tog sistema djelovanje iz neovlaštenog poslovnog prostora. (2)Pod aktivnom prodajom u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se aktivno traženje i pristupanje kupcima ili određenoj grupi kupaca koji se nalaze na isključivoj teritoriji drugog distributera, zaključivanje pojedinačnih ugovora te poduzimanje mjera za ponudu proizvoda tim kupcima, te osnivanje podružnica, skladišta ili organiziranje distributivne mreže i reklamiranje na isključivoj teritoriji drugog distribu - tera. Pod aktivnim pristupanjem smatra se posjećivanje kupaca, slanje pošte kupcima što uključuje i elektronsku poštu, oglašavanje putem medija i drugih sredstava javnog informiranja ciljanih isključivo na te kupce ili grupu kupaca na isključivoj teritoriji drugog distributera. (3)Pod pasivnom prodajom u smislu stava (1) ovog člana, podrazumijeva se odgovaranje na zahtjeve pojedinačnih kupaca uključujući isporuku proizvoda takvim kupcima, uz napomenu da takvo odgovaranje ne smije biti posljedica djelovanja aktivne prodaje. Pod pasivnom prodajom smatra se i opće reklamiranje ili oglašavanje u medijima ili na internetu koje dopire izvan nečije isključive teritorije ili određene grupe kupaca, koje je rezultat razvoja tehnologije, odnosno jednostavnosti pristupa, pa se smatra razumnim načinom pristupanja tim kupcima ili grupama kupaca. Član 10. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila) (1)Grupno izuzeće ne može se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, koji direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti distributera da prodaje bilo koje novo motorno vozilo koje odgovara nekom modelu u okviru ugovornog obima proizvoda utvrđenih sporazumom; b)ograničavanje mogućnosti distributera da zaključi podugovor za pružanje usluga popravke i održavanja sa ovlaštenim serviserima, ne isključujući mogućnost dobavljača da od distributera zahtijeva da krajnjim korisnicima pruži informacije o nazivu i adresi ovlaštenog servisa prije sklapanja ugovora o prodaji. (2)Pod ugovornim obimom proizvoda utvrđenih sporazumom iz stava (1) ovog člana smatra se svaki različiti model motornog vozila koje dis trib uter može kupovati od dobavljača. (3)Pod motornim vozilom koje odgovara modelu iz ugovornog obima proizvoda utvrđenih sporazumom iz stava (1) ovog člana smatra se vozilo koje je predmetom sporazuma o distribuciji sa drugim privrednim subjektom u okviru distribucijskog sistema kojeg je uspostavio proizvođač, odnosno koji je uspostavljen uz njegov pristanak, te koje je: a)serijski proizvedeno ili sastavljeno od strane proizvođača; b)identično po obliku, pogonu, podvožju, te vrsti motora određenom vozilu iz modela utvrđenog sporazumom. (4)Pod ovlaštenim serviserom iz stava (1) ovog člana smatra se davalac usluga popravke i održavanja motornih vozila koji ne djeluju u okviru distribucijskog sistema koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge popravke ili održavanja. Član 11. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravke i održavanja) (1)Grupno izuzeće ne može se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravke i održavanja, koje direktno ili indirektno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti ovlaštenog servisera da svoju djelatnost ograniči na pružanje usluga popravke i održavanja, te distribuciju rezervnih dijelova; b)ograničavanje prodaje rezervnih dijelova za motorna vo - zila od strane članova u okviru selektivnog distribucijs - kog sistema nezavisnim serviserima koji te dijelove koriste za popravke i održavanje motornog vozila; c)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno sa proizvođačem motornih vozila, da prodaje originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove usporedivog kvaliteta, alate za popravke, te dijagnostičku ili drugu opremu ovlaštenim ili nezavisnim distributerima, ovlaštenim ili nezavisnim serviserima ili krajnjim korisnicima; d)ograničavanje mogućnosti distributera ili ovlaštenog servisera da nabavlja originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove usporedivog kvaliteta od trećeg privrednog subjekta po svom izboru, te da ih koristi za popravke ili održavanje motornih vozila, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača novih motornih vozila da zahtijeva upotrebu originalnih rezervnih dijelova koje je on nabavio za popravke koje se obavljaju pod garancijom, besplatno servisiranje i poslove opoziva vozila; e)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno sa proizvođačem motornih vozila koji koristi dijelove za prvu ugradnju u proizvodnji motornih vozila, kojim se dobavljač ograničava da te dijelove ili rezervne dijelove efikasno i na vidljivom mjestu označi svojim robnim žigom ili logotipom. (2)Pod nezavisnim serviserom iz stava (1) tačka b) i c) ovog člana podrazumijeva se davalac usluga popravke i održa - vanja motornih vozila koji ne djeluje u okviru distribu - cijskog sistema koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge popravke i održavanja. Ovlašteni serviser u okviru distribucijskog sistema pojedinog dobavljača smatra se nezavisnim distributerom u smislu ove Odluke, u onoj mjeri u kojoj on pruža usluge popravke i održavanja motornih vozila u pogledu kojih on nije pripadnik distribucijskog sistema navedenog dobavljača. (3)Pod rezervnim dijelovima iz stava (1) tačka b) ovog člana podrazumijevaju se dijelovi koje treba ugraditi u ili na motorno vozilo, kako bi se zamijenili dijelovi tog vozila, uključujući robu poput maziva koja je neophodna za upotrebu motornog vozila, uz izuzetak goriva. (4)Pod rezervnim dijelovima usporedivog kvaliteta iz stava (1) tačka c) ovog člana podrazumijevaju se rezervni dijelovi koje je izradio bilo koji privredni subjekt koji može u svakom trenutku potvrditi kako su navedeni rezervni dijelovi usporedivo jednakog kvaliteta u odnosu na dijelove koji se koriste, ili su se koristili za sastavljanje motornih vozila. (5)Pod originalnim rezervnim dijelovima iz stava (1) tačka c) ovog člana podrazumijevaju su rezervni dijelovi koji su istog kvaliteta kao i dijelovi koji se koriste za sastavljanje motornog vozila te koji se proizvode u skladu sa propisima i proizvodnim standardima koje proizvođač vozila pruža za proizvodnju dijelova ili rezervnih dijelova za navedena motorna vozila. Ovo uključuje rezervne dijelove koji se proizvode na istoj proizvodnoj liniji kao dijelovi. Pretpostavlja se, osim ako se ne dokaže drugačije, da su dijelovi originalni rezervni dijelovi ako proizvođač dijelova izda potvrdu da rezervni dijelovi odgovaraju kvalitetu dijelova koji se koriste za sastavljanje navedenog vozila, te da su proizvedeni u skladu sa propisima i proizvodnim standardima proizvođača vozila. Član 12. (Ostala teška ograničenja tržišne konkurencije) (1)Grupno izuzeće ne može se primijeniti u slučajevima kada dobavljač motornih vozila uskrati nezavisnim privrednim subjektima pristup tehničkim informacijama, dijagnostičkoj i drugoj opremi, alatima, uključujući odgovarajuće računarske programe, odnosno uskrati obuku potrebnu za popravke i održavanje tih motornih vozila ili za provođenje mjera zaštite okoline. (2)Pod nezavisnim privrednim subjektima iz stava (1) ovog člana smatraju se privredni subjekti koji su direktno ili indirektno uključeni u poslove servisiranja i održavanja motornih vozila, posebno nezavisni serviseri, proizvođači opreme ili alata za popravke, nezavisni distributeri rezervnih dijelova, izdavači tehničkih informacija, automobilski klubovi, operateri za pomoć na putu, operateri koji pružaju usluge pregleda i testiranja, te operateri koji pružaju obuku serviserima. Član 13. (Posebni uvjeti koje sporazumi ne smiju sadržavati) (1)Grupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluge popravke i održavanja, koji sadrže sljedeća ograničenja: a)direktne ili indirektne obaveze konkurencije; b)direktne ili indirektne obaveze koje ograničavaju pravo ovlaštenog servisera da pruža usluge popravke i održavanja vozila od dobavljača - tržišnih konkurenata; c)direktne ili indirektne obaveze nametnute članovima distribucijskog sistema da ne prodaju motorna vozila ili rezervne dijelove određenog dobavljača - tržišnog konkurenta ili da ne pružaju usluge popravke i održavanja za ta motorna vozila; d)direktne ili indirektne obaveze zbog kojih distributer ili ovlašteni serviser nakon prestanka sporazuma ne smije proizvoditi, kupovati, prodavati ili distribuirati motorna vozila niti pružati usluge popravke i održavanja. (2)Izuzetno od stava (1) tačka a) ovog člana, obaveza konkurencije ne smatra se zabranjenim vertikalnim ograničenjem kada dis trib uter prodaje motorna vozila različitih dobavljača u odvojenim prostorijama izložbenog salona u cilju izbjegavanja zabune. Obaveza nametnuta distributeru da za prodaju pojedinog vlastitog vozila određenog zaštitnog znaka ima posebno osoblje smatra se zabranjenim vertikalnim ograničenjem, osim ako to odluči dis trib uter, te ako dobavljač snosi sve dodatne troškove vezane uz posebno osoblje. (3)Obaveza konkurencije u vezi sa stavom (1) tačka d) i stava (2) ovog člana podrazumijeva svaku direktnu ili indirektnu obavezu zbog koje kupac ne može proizvoditi, prodavati ili preprodavati zamjenjive proizvode koji se takmiče sa proizvodima koji su predmet sporazuma, ili svaku direktnu ili indirektnu obavezu kupca da kupi od dobavljača ili od nekog drugog privrednog subjekta na kojeg ga uputi dobavljač više od 30% (trideset) od ukupne količine proizvoda. Taj dio izračunava se na osnovu vrijednosti kupovine proizvoda i njihovih zamjenjivih proizvoda na relevantnom tržištu koju je kupac ostvario u prethodnoj finansijskoj godini. (4)Grupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne spora - zume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova, usluge popravke i održavanja koje sadrže ograničenja vezana uz mjesto poslovnog prostora, gdje se primjenjuje selektivni distribucijski sistem. IV. OSTALI UVJETI KOJI MORAJU BITI ISPUNJENI ZA GRUPNA IZUZEĆA Član 14. (Ostali bitni kriteriji za grupno izuzeće) (1)Pri procjeni da li sporazum ispunjava uvjete za grupno izuzeće u smislu člana 4. stav (3) Zakona i članova od 4. do 8. ove Odluke, uzimaju se u obzir i drugi bitni kriteriji, a naročito: a)struktura relevantnog tržišta, odnosno stepen njegove razvijenosti sa obzirom na ponudu i tražnju; b)tržišni položaj tržišnih konkurenata, odnosno stepen izloženosti tržišnoj konkurenciji učesnika sporazuma i ostalih dobavljača zamjenjivih proizvoda na relevantnom tržištu; c)priroda vertikalnih ugovornih ograničenja, zavisno da li ograničavaju tržišnu konkurenciju između proizvoda istog zaštitnog znaka ili proizvoda različitog zaštitnog znaka; d)postojanje paralelne mreže vertikalnih sporazuma. (2)Vertikalna ograničenja iz stava (1) tačka c) ovog člana smatrat će se dozvoljenim ili zabranjenim u zavisnosti od ekonomske i pravne analize uvjeta na relevantnom tržištu na kojem ti sporazumi proizvode određene efekte, odnosno u zavisnosti od odnosa između pozitivnih i negativnih efekata. V.UKIDANJE GRUPNOG IZUZEĆA I POJEDINAČNA IZUZEĆA Član l5. (Ukidanje grupnog izuzeća) (1)Konkurencijsko vijeće po službenoj dužnosti u skladu sa članom 7. stav (1) tačka d) Zakona može pokrenuti postupak ocjene usklađenosti pojedinačnog ili više sporazuma sa Zakonom i ovom Odlukom, ako efekti takvih sporazuma samostalno ili kumulativno sa sličnim sporazumima na relevantnom tržištu ne ispunjavaju uvjete za grupno izuzeće, a naročito u slučajevima: a)kada je pristup relevantnom tržištu ili tržišna konkurencija značajno narušena kumulativnim efektima vertikalnih sporazuma koji imaju slična vertikalna ograničenja; b)kada je tržišna konkurencija ograničena na način da jedan dobavljač nije izložen efikasnoj tržišnoj konkurenciji od strane drugih dobavljača; c)kad se cijene ili drugi uvjeti nabavke proizvoda iz sporazuma ili odgovarajućih proizvoda značajno razlikuju na različitim relevantnim tržištima u geografskom smislu; d)kada se u okviru relevantnog tržišta primjenjuju diskriminatorske cijene ili uvjeti prodaje. (2)Ako Konkurencijsko vijeće utvrdi da ne postoje razlozi za izuzeće sporazuma u skladu sa odredbama Zakona i ove Oduke, rješenjem će ukinuti primjenu grupnog izuzeća za pojedini ili više vertikalnih sporazuma. Član 16. (Pojedinačno izuzeće) Konkurencijskom vijeću učesnici vertikalnog sporazuma mogu podnijeti zahtjev za pojedinačnim izuzećem sporazuma u skladu sa članom 5. Zakona, ako taj sporazum nije obuhvaćen grupnim izuzećem u skladu sa Ovom odlukom ili po svojim obilježjima ne spada u kategoriju nekog drugog grupnog izuzeća u smislu člana 3. stav (1) tačka b) ove Odluke. Član 17. (Isključenje obaveze prijave za učesnike sporazuma) Učesnici vertikalnog sporazuma koji ispunjavaju uvjete za grupno izuzeće iz ove Odluke, u smislu člana 7. stav (3) Zakona ne moraju podnositi takve sporazume na ocjenu Konkurencijskom vijeću radi njegovog pojedinačnog izuzeća. VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 18. (Prelazne odredbe) (1)Vertikalni sporazumi iz člana 2. ove Odluke koji su zaključeni do stupanja na snagu ove Odluke moraju biti usklađeni sa njenim odredbama do 31.12.2006. godine. (2)Za vertikalne sporazume koji su zaključeni do stupanja na snagu ove Odluke, pod uvjetom da su usklađeni sa njenim odredbama u roku iz stava (1) ovog člana, tržišno učešće se, sa izuzetkom od člana 6. stav (2) i (4) ove Odluke, izračunava na osnovu prihoda ostvarenog u finansijskoj godini koja prethodi godini stupanja na snagu ove Odluke. (3)Za vertikalne sporazume koji su zaključeni do stupanja na snagu ove Odluke, pod uvjetom da su usklađeni sa njenim odredbama u roku iz stava (1) ovog člana, za izračunavanje ukupnog godišnjeg prihoda, sa izuzetkom od člana 7. stav (1) i (2) ove Odluke, uzima se u obzir ukupni godišnji prihod ostvaren u godini koja prethodi godini stupanja na snagu ove Odluke. Član 19. (Stupanje na snagu) Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta BiH. K.V. broj 01-01-26-124-I/06 24. februara 2006. godine Sarajevo Predsjednica Konkurencijskog vijeća Sena Hatibović, s. r. Na temelju članka 7. stavka (1) točka d) i članka 25. stavka (1) točka a) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", broj48/05), Konkurencijsko vijeće na 22. sjednici, održanoj 24.siječnja 2006. godine, donijelo je ODLUKU 1 O SKUPNOM IZUZEĆU SPORAZUMA O DISTRIBUCIJI I SERVISIRANJU MOTORNIH VOZILA I.OPĆE ODREDBE Članak 1. (Predmet) Ovom Odlukom propisuju se uvjeti za skupno izuzeće sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila, određujuse uvjeti koje sporazumi moraju sadržavati, ograničenja ili uvjetikoje takvi sporazumi ne smiju sadržavati, te drugi uvjeti koji semoraju ispuniti za skupno izuzeće tih sporazuma od primjeneodredbi o zabranjenim sporazumima, u smislu članka 4. Zakonao konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon). Članak 2. (Sporazumi na koje se primjenjuje skupno izuzeće) (1)Skupna izuzeća se primjenjuju na sporazume sklopljene između dva ili više gospodarskih subjekata koji u svrhu sporazuma ne djeluju na istoj razini proizvodnje odnosno distribucije (u daljnjem tekstu: vertikalni sporazumi) iz članka 7. stavka (1) točka d) Zakona, kada se oni odnose na uvjete po kojima ugovorne strane mogu kupovati, prodavati ili preprodavati nova motorna vozila, rezervne dijelove za motorna vozila ili pružati usluge popravke ili održavanja motornih vozila, a posebno na sporazume koji: a)primjenjuju kvalitativni, kvantitativni ili mješoviti kvalitativno-kvantitativni selektivni distribucijski sustav kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila; b)primjenjuju isključivu distribuciju ili isključivo snabdije - vanje kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila; c)sadrže odredbe kojima se kupcu ustupaju ili daju na korištenje prava intelektualnog vlasništva, pod uvjetom da te odredbe ne čine primarni cilj takvih sporazuma, te da su u izravnoj vezi sa uporabom, prodajom i/ili preprodajom proizvoda koji su predmet sporazuma od strane tog kupca ili njegovih kupaca. (2)Skupna izuzeća se primjenjuju iznimno, pod uvjetima propisanim člankom 6. ove Odluke, i na određene vertikalne sporazume sklopljene između interesnih udruženja gospodar - skih subjekata i članova tih udruženja, kao i između tih udruženja i njihovih dobavljača, odnosno određene vertikal - ne sporazume sklopljene između tržišnih konkurenata. (3)Pod motornim vozilima iz stavka (1) ovoga članka smatraju se: a)vozila na vlastiti pogon namijenjena uporabi na javnim cestama, te vozila koja imaju tri ili više kotača; b)putnička vozila namijenjena prijevozu putnika, te vozila koja uz vozačevo sjedalo imaju najviše osam sjedala; c)laka gospodarska vozila namijenjena prijevozu proizvoda ili putnika, čija ukupna masa ne prelazi 3,5 tone; ukoliko se pojedino lako gospodarsko vozilo također prodaje u verziji čija ukupna masa prelazi 3,5 tone, sve verzije tog vozila smatraju se lakim gospodarskim vozilom. (4)Pod selektivnim distribucijskim sustavom iz stavka (1) točka a) ovoga članka podrazumijeva se sustav distribucije uspostavljen temeljem sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila u kojim se dobavljač obvezuje posrednim ili neposrednim putem na prodaju proizvoda i usluga iz sporazuma, samo distributerima ili serviserima odabranim na osnovi posebnih kriterija a ovi distributeri ili serviseri se obvezuju da neće prodavati takve proizvode ili usluge neovlaštenim distributerima ili neovisnim serviserima, ne dovodeći u pitanje mogućnost prodaje rezervnih dijelova neovisnim serviserima ili obvezu pružanja svih tehničkih informacija, opreme za dijagnostiku, alata i obuke za popravku i održavanje motornih vozila neovisnim operaterima ili za provedbu mjera zaštite okoliša. (5)Pod kvalitativnim selektivnim distribucijskim sustavom iz stavka (1) točka a) ovoga članka podrazumijeva se selektivni distribucijski sustav u kojem dobavljač određuje kriterije za izbor distributera ili servisera koji su kvalitativni samo po prirodi, koje zahtijeva priroda proizvoda ili usluga koji su predmet sporazuma, koji su jedinstveno utvrđeni za sve distributere ili servisere koji se žele priključiti sustavu distribucije, koji se ne primjenjuju na diskriminirajući način, te koji izravno ne ograničavaju broj distributera ili servisera na mjerodavnom tržištu. (6)Pod kvanititativnim selektivnim distribucijskim sustavom iz stavka (1) točka a) ovoga članka podrazumijeva se selektivni distribucijski sustav u kojem dobavljač određuje kriterije za odabir distributera ili servisera kojima izravno ograničava njihov broj na mjerodavnom tržištu. (7)Sporazum koji primjenjuje isključivu distribuciju kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila iz stavka (1) točka b) ovoga članka je vertikalni sporazum kojim se dobavljač obvezuje prodati proizvode koji su predmet sporazuma samo jednom distributeru odabranom na određenom području ili posebno određenoj skupini kupaca koja je isključivo dodijeljena tom distributeru. (8)Sporazum koji primjenjuje isključivo snabdijevanje kao oblik distribucije i servisiranja motornih vozila iz stavka (1) točka b) ovoga članka je vertikalni sporazum kojim se dobavljač neposredno i posredno obvezuje prodavati proiz - vo de koji su predmet sporazuma samo jednom kupcu na tržiš tu Bosne i Hercegovine u svrhu specifične uporabe ili daljnje prodaje. (9)Nije dopušteno na istom tržištu sporazumom o distribuciji i servisiranju motornih vozila kombinirati primjenu selektivnog distribucijskog sustava iz stavka (1) točka a) i st. (4), (5) i (6) ovoga članka s oblikom isključive distribucije ili isključivog snabdijevanja iz stavka (1) točka b) i st. (7) i (8) ovoga članka. Članak 3. (Sporazumi na koje se ne primjenjuje skupno izuzeće) Od zabrane od skupnog izuzeća prema odredbama ove Odluke ne mogu biti izuzeti: a)vertikalni sporazumi koji ne ispunjavaju kumulativne uvjete propisane člankom 4. stavka (3) Zakona i koji nisu usklađeni s ovom Odlukom; b)vertikalni sporazumi koji prema svom predmetu spadaju u kategoriju nekog drugog propisa, sukladno odredbama članka 7. Zakona. II. UVJETI KOJE SPORAZUM MORA SADRŽAVATI Članak 4. (Tržišni udjel) (1)Skupna izuzeća za vertikalne sporazume primjenjuju se pod uvjetom da tržišni udjel dobavljača na mjerodavnom tržištu na kojem on prodaje nova motorna vozila, rezervne dijelove 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 16/06 za motorna vozila ili pruža usluge popravka i održavanja, nije veći od 30% (trideset). (2)Za skupna izuzeća vertikalnih sporazuma kojima se uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sustav za prodaju novih motornih vozila tržišni udjel nije veći od 40% (četrdeset). (3)Međutim, visina tržišnog udjela iz st. (1) i (2) ovoga članka ne primjenjuje se za skupna izuzeća vertikalnih sporazuma kojima se uspostavlja kvalitativni selektivni distribucijski sustav. (4)U slučaju vertikalnih sporazuma koji sadrže obvezu isključivog snabdijevanja, skupna izuzeća se primjenjuje onda kada tržišni udjel kupca na mjerodavnom tržištu na kojem kupuje proizvode ili usluge koje su predmet sporazuma nije veće od 30% (trideset). Član 5. (Izračun tržišnog udjela) (1)Tržišni udjel na mjerodavnom tržištu, u smislu članka 4. ove Odluke izračunava se: a)za distribuciju novih motornih vozila temeljem prodate količine proizvoda koji su predmet sporazuma i odgovarajućih proizvoda koje je dobavljač prodao, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju njihovim zamjenskim proizvodima, odnosno supstitutima (u daljnjem tekstu: zamjenskim proizvodima); b)za distribuciju rezervnih dijelova temeljem prihoda koje je ostvario dobavljač od prodaje proizvoda koji su predmet sporazuma, kao i ostalih proizvoda koji se smatraju njihovim zamjenskim proizvodima; c)za pružanje usluga popravke i održavanja temeljem iskazanog prihoda koji su ostvarili članovi distribucijske mreže dobavljača od pružanja usluga koji su predmet sporazuma, kao i ostalih usluga koje se smatraju njihovim zamjenskim uslugama. (2)Tržišni udjel iz stavka (1) ovoga članka uvećava se za iznos prihoda povezanih gospodarskih subjekata koji je ostvaren na tržištu proizvoda koji su predmet sporazuma i njihovih zamjenskih proizvoda. (3)Kod izračuna tržišnog udjela ne uzima se u obzir međusobni promet proizvoda koji su predmet sporazuma i njihovih zamjenskih proizvoda između dobavljača iz stavka (1) ovoga članka i povezanih gospodarskih subjekata iz stavka (2) ovoga članka, te međusobni promet tih proizvoda i njihovih zamjenskih proizvoda između povezanih gospodarskih subjekata. (4)Prihod izračunat sukladno st. (1), (2) i (3) ovoga članka umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodanu vrijednost, drugih poreza koji se izravno odnose na promet i ra bat u financijskoj godini koja je prethodila sklapanju sporazuma. (5)Tržišni udjel kupca na mjerodavnom tržištu na kojem kupuje proizvode koji su predmet sporazuma koji nije veći od 30% (trideset), a propisan je kao uvjet za primjenu skupnog izuzeća ako sporazum predviđa obvezu isključivog snabdijevanja, u smislu članka 5. stavka (4) ove Odluke, izračunava se primjenom kriterija iz st. (1) do (4) ovoga članka, na vrijednost nabave kupca ili na procjenu te vrijednosti. (6)Ako podaci o iznosu prihoda nisu poznati, za utvrđivanje tržišnog udjela gospodarskih subjekata mogu se koristiti i drugi raspoloživi podaci, uključujući i količinu proizvoda koji su prodati na tržištu, osim ako subjekt nije obavljao djelatnost na mjerodavnom tržištu u financijskoj godini koja je prethodila sklapanju sporazuma. (7)Ako tržišni udjel gospodarskih subjekata u momentu sklapanja sporazuma nije veće od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sustav za prodaju novih motornih vozila, a naknadno se poveća iznad tog iznosa, ne više od 35% (trideset pet), odnosno 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sustav za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjenjivati u razdoblju od dvije uzastopne kalendarske godine koje slijede godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog udjela iznad 30% (trideset), odnosno iznad 40% (četrdeset). (8)Ako tržišni udjel gospodarskih subjekata u momentu sklapanja sporazuma nije veći od 30% (trideset), odnosno 40% (četrdeset) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sustav za prodaju novih motornih vozila, ali naknadno se poveća na više od 35% (trideset pet), odnosno na više od 45% (četrdeset pet) u slučaju da se sporazumom uspostavlja kvantitativni selektivni distribucijski sustav za prodaju novih motornih vozila, izuzeće će se primjenjivati u razdoblju od jedne kalendarske godine koja slijedi godini u kojoj je prvi put povećan iznos tržišnog učešća iznad 35% (trideset pet), odnosno iznad 45% (četrdeset pet). (9)Izuzeće iz st. (7) i (8) ne može se kumulativno posmatrati u svrhu produljenja vremenskog razdoblja izuzeća sporazuma na više od dvije kalendarske godine. Članak 6. (Ukupan godišnji prihod za određene vertikalne sporazume) (1)Skupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume sklopljene između interesnih udruženja gospodarskih subjekata i članova tih udruženja, kao i između tih udruženja i njihovih dobavljača: a)ako su svi članovi tih udruženja distributeri motornih vozila ili rezervnih dijelova za motorna vozila ili serviseri, b)ako ni jedan član tih udruženja zajedno sa njihovim povezanim gospodarskim subjektima nema ukupni godišnji prihod veći od 4.000.000,00 KM. (2)Skupna izuzeća primjenjuju se i na vertikalne sporazume sklopljene između gospodarskih subjekata koji su međusobni konkurenti, pod uvjetom da sporazum ne jamči jednaka prava i obveze svakoj od strana: a)ako je dobavljač ujedno proizvođač i distributer proiz vo - da, a kupac vrši distribuciju ali ne proizvodi zamjenske proizvode; i/ili b)ako je dobavljač davatelj usluga na nekoliko trgovinskih razina, a kupac ne daje zamjenske usluge na razini trgo - vine na kojoj kupuje usluge koje su predmet sporazuma; i/ili c)ako kupac ima ukupni godišnji prihod koji nije veći od 4.000.000,00 KM. Članak 7. (Izračunavanje ukupnog godišnjeg prihoda) (1)Ukupni godišnji prihod izračunava se kao ukupan godišnji prihod koji je gospodarski subjekt ostvario tijekom financijske godine koja je prethodila sklapanju sporazuma kojem se dodaje ukupan godišnji prihod ostvaren od strane svih gospodarskih subjekata koji su povezani s tim gospodarskim subjektom. (2)Kod izračuna ukupnog godišnjeg prihoda iz stavka (1) ovoga članka ne uzima se u obzir ukupan godišnji prihod od prodaje proizvoda između gospodarskih subjekata i njihovih povezanih gospodarskih subjekata, te od prodaje proizvoda između povezanih gospodarskih subjekata. (3)Ukupan godišnji prihod izračunat sukladno st. (1) i (2) ovoga članka umanjuje se za iznos carinske tarife, poreza na dodanu vrijednost, drugih poreza koji se izravno odnose na promet i ra bat. (4)Skupno izuzeće za sporazume iz članka 6. ove Odluke primjenjivat će se i kada iznos ukupnog godišnjeg prihoda nije povećan za više od 10% (deset) tijekom razdoblja od dvije uzastopne financijske godine. Članak 8. (Trajanje i primjena skupnog izuzeća) (1)Skupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da vertikalni sporazum, koji je dobavljač novih motornih vozila sklopio s distributerom ili ovlaštenim serviserom, uređuje: a)sklapanje sporazuma na razdoblje od najmanje pet godina, a svaka stranka u sporazumu se obvezuje da će obavijestiti drugu stranku najmanje šest mjeseci unaprijed o svojoj namjeri da neće obnoviti sporazum; ili b)sklapanje sporazuma na neodređeno vrijeme, s tim da je rok za dostavu obavijesti o otkazivanju sporazuma za obje stranke u sporazumu najmanje dvije godine od namjere otkazivanja sporazuma. (2)Rok za otkazivanje vertikalnog sporazuma iz stavka (1) točka b) ovoga članka može se smanjiti na najmanje jednu godinu u slučajevima: a)kada zakon ili poseban sporazum obvezuju dobavljača na pla ćanje odgovarajuće naknade za otkazivanje spora - zuma; ili b)kada dobavljač otkazuje sporazum jer je potrebno reorganizirati cijelu ili značajan dio mreže. (3)Skupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da je u vertikal - nom sporazumu sklopljenim s distributerom ili serviserom uređeno da dobavljač koji želi raskinuti sporazum to mora učiniti pisanim putem i na način da priloži detaljne i objektivne razloge raskidanja sporazuma, kako bi se dobavljač spriječio da raskine vertikalni sporazum s distribu - terom ili serviserom zbog djelovanja koja ne smiju biti ograničena sukladno s ovom Odlukom. (4)Skupno izuzeće primjenjuje se pod uvjetom da vertikalni sporazum osigura svakoj od stranaka u sporazumu pravo na rješavanje sporova koji proizilaze iz sporazuma. (5)Skupno izuzeće se primjenjuje pod uvjetom da je u vertikal - nome sporazumu sklopljenim s distributerom ili serviserom uređeno da je dobavljač suglasan s prijenosom prava i obveza iz vertikalnog sporazuma na drugog distributera, odnosno servisera u okviru distribucijskog sustava. III. TEŠKA OGRANIČENJA TRŽIŠNE KONKURENCIJE Članak 9. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravka i održavanja) (1)Skupno izuzeće ne može se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluga popravka i održavanja koji izravno ili neizravno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti distributera ili servisera da određuje prodajnu cijenu proizvoda, što ne isključuje mogućnost dobavljača da odredi ili preporuči maksimalnu prodajnu cijenu, pod uvjetom da nije u pitanju fiksna ili minimalna prodajna cijena koja je rezultat pritiska ili stimulacije od bilo koje ugovorne strane; b)ograničavanje područja na kojem distributer ili serviser mogu prodavati proizvode iz sporazuma ili ograničavanje prodaje ugovorenih proizvoda određenoj skupini potrošača, osim u slučajevima: 1)aktivne prodaje na isključivo dodijeljenom području ili isključivoj skupini potrošača koji su rezervisani za dobavljača ili koje je dobavljač isključivo ustupio za prodaju drugom distributeru ili serviseru, pod uvjetom da takva ograničenja ne omogućavaju prodaju od strane kupca tih distributera ili servisera; 2)prodaje krajnjim korisnicima od strane distributera koji djeluje na razini veleprodaje; 3)prodaje novih motornih vozila i rezervnih dijelova neovlaštenim distributerima od strane sudionika selektivnog distribucijskog sustava na tržištima na kojima se primjenjuje selektivna distribucija; 4)prodaje proizvoda koje kupac nabavlja od dobavljača kao rezervne dijelove u svrhu ugradnje u novi proizvod, krajnjim korisnicima koji bi te dijelove koristili za proizvodnju proizvoda koji su zamjenski proizvodi proizvoda koje proizvodi dobavljač. c)ograničavanje međusobne nabave između distributera ili servisera u okviru selektivnog distribucijskog sustava, uključujući i ograničavanje međusobne nabave između distributera ili servisera koji djeluju na različitim razinama trgovine; d)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih putničkih vozila ili lakih gospodarskih vozila, rezervnih dijelova za bilo koje motorno vozilo ili usluge popravka i održavanja motornog vozila krajnjim korisnicima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sustava koji djeluju na razini maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija; e)ograničavanje aktivne ili pasivne prodaje novih motornih vozila koja nisu putnička ili laka gospodarska vozila krajnjim korisnicima od strane članova u okviru selektivnog distribucijskog sustava koji djeluju na razini maloprodaje na tržištima na kojima se koristi selektivna distribucija, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača da zabrani sudioniku tog sustava djelovanje iz neovlaštenog poslovnog prostora. (2)Pod aktivnom prodajom u smislu stavka (1) ovoga članka, se podrazumijeva aktivno traženje i pristupanje kupcima ili određenoj skupini kupaca koji se nalaze na isključivoj teritoriji drugog distributera, sklapanje pojedinačnih ugovora te poduzimanje mjera za ponudu proizvoda tim kupcima, te osnivanje podružnica, skladišta ili organizovanje distributiv - ne mreže i reklamiranje na isključivom teritoriju drugog distri bu tera. Pod aktivnim pristupanjem smatra se posjeći - vanje kupca, slanje pošte kupcima što uključuje i elektronsku poštu, oglašavanje putem medija i drugih sredstava javnog priopćavanja ciljanih isključivo na te kupce ili skupinu kupaca na isključivom teritoriju drugog distributera. (3)Pod pasivnom prodajom u smislu stavka (1) ovog članka, podrazumijeva se odgovaranje na zahtjeve pojedinačnih kupaca uključujući isporuku proizvoda takvim kupcima, uz napomenu da takvo odgovaranje ne smije biti posljedica djelovanja aktivne prodaje. Pod pasivnom prodajom smatra se i opće reklamiranje ili oglašavanje u medijima ili na Internetu koje dopire izvan nečijeg isključivog teritorija ili određene skupine kupaca, koje je rezultat razvoja tehnologije, odnosno jednostavnosti pristupa, pa se smatra razumnim načinom pristupanja tim kupcima ili skupinama kupaca. Članak 10. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju novih motornih vozila) (1)Skupno izuzeće ne može se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, koji neposredno ili posredno, samostalno ili zajedno s drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti distributera da prodaje bilo koje novo motorno vozilo koje odgovara nekom modelu u okviru ugovornog opsega proizvoda utvrđenih sporazu - mom; b)ograničavanje mogućnosti distributera da zaključi podugovor za pružanje usluga popravke i održavanja s ovlaštenim serviserima, ne isključujući mogućnost dobavljača da od distributera zahtijeva da krajnjim korisnicima pruži informacije o nazivu i adresi ovlaštenog servisa prije sklapanja ugovora o prodaji. (2)Pod ugovornim opsegom proizvoda utvrđenih sporazumom, u smislu stavka (1) ovoga članka, smatra se svaki različiti model motornog vozila koje dis trib uter može kupovati od dobavljača. (3)Pod motornim vozilom koje odgovara modelu iz ugovornog opsega proizvoda utvrđenih sporazumom iz stavka (1) ovoga članka smatra se vozilo koje je predmetom sporazuma o distribuciji s drugim gospodarskim subjektom unutar distribucijskog sustava kojeg je uspostavio proizvođač, odnosno koji je uspostavljen uz njegov pristanak, te koje je: a)serijski proizvedeno ili sastavljeno od strane proizvođača; b)identično po obliku, pogonu, podvozju, te vrsti motora određenom vozilu iz modela utvrđenog sporazumom. (4)Pod ovlaštenim serviserom, u smislu stavka (1) ovoga članka, se smatra davatelj usluga popravka i održavanja motornih vozila koji ne djeluju u okviru distribucijskog sustava koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge poravka ili održavanja. Članak 11. (Teška ograničenja tržišne konkurencije u sporazumima koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravka i održavanja) (1)Skupno izuzeće ne može se se primjenjivati na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova i usluge popravka i održavanja, koji posredno ili neposredno, samostalno ili zajedno sa drugim faktorima pod kontrolom ugovornih strana, sadrže vertikalna ograničenja koja imaju za cilj: a)ograničavanje mogućnosti ovlaštenog servisera da svoju djelatnost ograniči na pružanje usluga popravka i održavanja, te distribuciju rezervnih dijelova; b)ograničavanje prodaje rezervnih dijelova za motorna vozila od strane članova u okviru selektivnog distribu - cijskog sustava neovisnim serviserima koji te dijelove koriste za popravak i održavanje motornog vozila; c)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno s proizvo - đačem motornih vozila, da prodaje originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove usporedivog kakvoće, alate za popravke, te dijagnostičku ili drugu opremu ovlaš tenim ili neovisnim distributreima, ovlaštenim ili neovisnim serviserima ili krajnjim korisnicima; d)ograničavanje mogućnosti distributera ili ovlaštenog servisera da nabavlja originalne rezervne dijelove ili rezervne dijelove uporedivog kakvoće od trećeg gospodarskog subjekta po svom izboru, te da ih koristi za popravak ili održavanje motornih vozila, ne dovodeći u pitanje mogućnost dobavljača novih motornih vozila da zahtijeva uporabu originalnih rezervnih dijelova koje je on nabavio za popravke koje se obavljaju pod jamstvom, besplatnog servisiranja i poslova opoziva vozila; e)ograničavanje prava dobavljača, ugovoreno s proizvođačem motornih vozila koji koristi dijelove za prvu ugradnju u proizvodnji motornih vozila, kojim se dobavljač ograničava da te dijelove ili rezervne dijelove efikasno i na vidljivom mjestu označi svojim robnim žigom ili logotipom. (2)Pod neovisnim serviserom iz stavka (1) točke b) i c) ovoga članka podrazumijeva se davatelj usluga popravka i održavanja motornih vozila koji ne djeluje u okviru distribucijskog sustava koji je uspostavio dobavljač motornih vozila za kojeg pruža usluge popravka i održavanja. Ovlašteni serviser u okviru distribucijskog sustava pojedinog dobavljača smatra se neovisnim distributerom u smislu ove Odluke, u onoj mjeri u kojoj on pruža usluge popravka i održavanja motornih vozila u pogledu kojih on nije pripadnik distribucijskog sustava navedenog dobavljača. (3)Pod rezervnim dijeovima iz stavka (1) točka b) ovoga članka podrazumijevaju se dijelovi koje treba ugraditi u ili na motorno vozilo, kako bi se zamijenili dijelovi tog vozila, uključujući proizvode poput maziva koja je neophodna za uporabu motornog vozila, uz iznimku goriva. (4)Pod rezervnim dijelovima uporedivo jednake kakvoće iz stavka (1) točka c) ovoga članka podrazumijevaju se rezervni dijelovi koje je izradio bilo koji gospodarski subjekat koji može u svakom trenutku potvrditi kako su navedeni rezervni dijelovi uporedivo jednake kakvoće u odnosu na dijelove koji se koriste, ili su se koristili za sastavljanje motornih vozila. (5)Pod originalnim rezervnim dijelovima iz stavka (1) točka c) ovoga članka podrazumijevaju su rezervni dijlovi koji su iste kakvoće kao i dijelovi koji se koriste za sastavljanje motornog vozila te koji se proizvode sukladno s propisima i proizvodnim standardima koje proizvođač vozila pruža za proizvodnju dijelova ili rezervnih dijelova za navedena motorna vozila. Ovo uključuje rezervne dijelove koji se proizvode na istoj proizvodnoj liniji kao i dijelovi. Pretpostavlja se, osim ako se ne dokaže drukčije, da su dijelovi originalni rezervni dijelovi ako proizvođač dijelova izda potvrdu da rezervni dijelovi odgovaraju kakvoći dijelova koji se koriste za sastavljanje navedenog vozila, te da su proizvedeni sukladno s propisima i proizvodnim standardima proizvođača vozila. Članak 12. (Ostala teška ograničenja tržišne konkurencije) (1)Skupno izuzeće ne može se primijeniti u slučajevima kada dobavljač motornih vozila uskrati neovisnim gospodarskim subjektima pristup tehničkim informacijama, dijagnostičkoj i drugoj opremi, alatima, uključujući odgovarajuće računalne programe, odnosno uskrati obuku potrebnu za popravke i održavanje tih motornih vozila ili za provođenje mjera zaštite okoliša. (2)Pod neovisnim gospodarskim subjektima, u smislu svavka (1) ovoga članka, smatraju se gospodarski subjekti koji su neposredno ili posredno uključeni u poslove servisiranja i održavanja motornih vozila, posebno neovisni serviseri, proiz vođači opreme ili alata za popravke, neovisni distribu - teri rezervnih dijelova, izdavači tehničkih informacija, automobilski klubovi, operateri za pomoć na cesti, operateri koji pružaju usluge pregleda i testiranja, te operateri koji pružaju obuku serviserima. Članak 13. (Posebni uvjeti koje sporazumi ne smiju sadržavati) (1)Skupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju novih motornih vozila, rezervnih dijelova, usluge popravka i održavanja, koji sadrže sljedeća ograničenja: a)neposredne i posredne obveze konkurencije; b)neposredne i posredne obveze koje ograničavaju pravo ovlaštenog servisera da pruža usluge popravka i održavanja vozila od dobavljača - tržišnih konkurenata; c)neposredne i posredne obveze nametnute članovima distribucijskog sustava da ne prodaju motorna vozila ili rezervne dijelove određenog dobavljača - tržišnog konkurenta ili da ne pružaju usluge popravka i održavanja za ta motorna vozila; d)neposredne i posredne obveze zbog kojih distributer ili ovlašteni serviser nakon prestanka sporazuma ne smije proizvoditi, kupovati, prodavati ili distribuirati motorna vozila niti pružati usluge popravka i održavanja. (2)Iznimno od stavka (1) točka a) ovoga članka, obveza konkurencije ne smatra se zabranjenim vertikalnim ograniče - njem kada dis trib uter prodaje motorna vozila različitih dobavljača u odvojenim prostorijama izložbenog salona u cilju izbjegavanja zabune. Obveza nametnuta distributeru da za prodaju pojedinog vlastitog vozila određenog zaštitnog znaka ima posebno osoblje smatra se zabranjenim vertikalnim ograničenjem, osim ako to odluči dis trib uter, te ako dobavljač snosi sve dodatne troškove vezane uz posebno osoblje. (3)Obveza konkurencije u svezi s stavkom (1) točka d) i stavkom (2) ovoga članka podrazumijeva svaku neposrednu i posrednu obvezu zbog koje kupac ne može proizvoditi, prodavati ili preprodavati zamjenske proizvode koji konkuriraju proizvodima koji su predmet sporazuma, ili svaku neposrednu i posrednu obvezu kupca da kupi od dobavljača ili od nekog drugog gospodarskog subjekta na kojeg ga uputi dobavljač više od 30% (trideset) od ukupne količine proizvoda. Taj udio se izračunava na temelju vrijednosti kupovine proizvoda i njihovih zamjenskih proizvoda na mjerodavnom tržištu koju je kupac ostvario u prethodnoj financijskoj godini. (4)Skupno izuzeće ne može se primijeniti na vertikalne sporazume koji se odnose na prodaju rezervnih dijelova, usluge popravka i održavanja koji sadrže ograničenja vezana uz mjesto poslovnog prostora, gdje se primjenjuje selektivni distribucijski sustav. IV. OSTALI UVJETI KOJI MORAJU BITI ISPUNJENI ZA SKUPNA IZUZEĆA Članak 14. (Ostali bitni kriteriji za skupno izuzeće) (1)Pri procjeni da li sporazum ispunjava uvjete za skupno izuzeće u smislu članka 4. stavka (3) Zakona i čl. od 4. do 8. ove Odluke, uzimaju se u obzir i drugi bitni kriteriji, a naročito: a)struktura mjerodavnog tržišta, odnosno stupanj njegove razvijenosti s obzirom na ponudu i potražnju; b)tržišni položaj tržišnih konkurenata, odnosno stupanj izloženosti tržišnoj konkurenciji sudionika sporazuma i ostalih dobavljača zamjenskih proizvoda na mjerodav - nom tržištu; c)priroda vertikalnih ugovornih ograničenja, ovisno da li ograničavaju tržišnu konkurenciju između proizvoda istog zaštitnog znaka ili proizvoda različitog zaštitnog znaka; d)postojanje paralelne mreže vertikalnih sporazuma. (2)Vertikalna ograničenja iz stavka (1) točka c) ovoga članka smatrat će se dozvoljenim ili zabranjenim u ovisnosti od ekonomske i pravne analize uvjeta na mjerodavnom tržištu na kojem ti sporazumi proizvode određene učinke, odnosno u ovisnosti od odnosa između pozitivnih i negativnih učinaka. V. UKIDANJE SKUPNOG IZUZEĆA I POJEDINAČNA IZUZEĆA Članak 15. (Ukidanje skupnog izuzeća) (1)Konkurencijsko vijeće po službenoj dužnosti, sukladno članku 7. stavka. (1) točka d) Zakona, može pokrenuti postupak ocjene sukladnosti pojedinačnog ili više sporazuma s Zakonom i ovom Odlukom, ako učinci takvih sporazuma samostalno ili kumulativno s sličnim sporazumima na mjerodavnom tržištu ne ispunjavaju uvjete za skupno izuzeće, a naročito u slučajevima: a)kada je pristup mjerodavnom tržištu ili je tržišna konku re - n cija značajno narušena kumulativnim učincima vertikal - nih sporazuma koji imaju slična vertikalna ograničenja; b)kada je tržišna konkurencija ograničena na način da jedan dobavljač nije izložen učinkovitoj tržišnoj konkurenciji od strane drugih dobavljača; c)kad se cijene ili drugi uvjeti nabave proizvoda iz spora - zuma ili odgovarajućih proizvoda značajno razlikuju na različitim mjerodavnim tržištima u zemljopisnom smislu; d)kada se u okviru mjerodavnog tržišta primjenjuju diskri - minirajuće cijene ili uvjeti prodaje. (2)Ako Konkurencijsko vijeće utvrdi da ne postoje razlozi za izuzeće sporazuma, sukladno odredbama Zakona i ovom Odukom, rješenjem će ukinuti primjenu skupnog izuzeća za pojedini ili više vertikalnih sporazuma. Članak 16. (Pojedinačno izuzeće) Konkurencijskom vijeću sudionici vertikalnog sporazuma mogu podnijeti zahtjev za pojedinačnim izuzećem sporazuma, sukladno članku 5. Zakona, ako taj sporazum nije obuhvaćen grupnim izuzećem, sukladno s ovom Odlukom ili po svojim obilježjima ne spada u kategoriju nekog drugog skupnog izuzeća, u smislu članka 3. stavka (1) točka b) ove Odluke. Članak 17. (Isključenje obveze prijave za učesnike sporazuma) Sudionici vertikalnog sporazuma koji ispunjavaju uvjete za skupno izuzeće iz ove Odluke, u smislu članka 7. stavka (3) Zakona, ne moraju podnositi takve sporazume na ocjenu Konkurencijskom vijeću radi njegovoga pojedinačnog izuzeća. VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 18. (Prijelazne odredbe) (1)Vertikalni sporazumi iz članka 2. ove Odluke koji su sklopljeni do stupanja na snagu ove Odluke moraju biti usklađeni s njenim odredbama do 31.12.2006. godine. (2)Za vertikalne sporazume koji su sklopljeni do stupanja na snagu ove Odluke, pod uvjetom da su usklađeni s njenim odredbama u roku iz stavka (1) ovoga članka, tržišni se udjel, iznimno od članka 5. st. (2) i (4) ove Odluke, izračunava na temelju prihoda ostvarenog u financijskoj godini koja prethodi godini stupanja na snagu ove Odluke. (3)Za vertikalne sporazume koji su sklopljeni do stupanja na snagu ove Odluke, pod uvjetom da su usklađeni sa njenim odredbama u roku iz stavka (1) ovoga članka, za izračun ukupnog godišnjeg prihoda, s izuzetkom od članka 7. st. (1) i (2) ove Odluke, uzima se u obzir ukupni godišnji prihod ostvaren u godini koja prethodi godini stupanja na snagu ove Odluke. Članak 19. (Stupanje na snagu) Ova Odluka stu pa na snagu osmog dana od dana objave u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se u službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. K.V. broj 01-01-26-124-I/06 24. veljače 2006. godine Sarajevo Predsjednica Konkurencijskog vijeća Sena Hatibović, v. r. FOND KANTONA SARAJEVO ZA ZAŠTITU I ODRŽAVAWE GROBAQA ŠEHIDA I POGINULIH BORACA KOMISIJA ZA PROVOĐENJE KONKURSA ZA IZRADU IDEJNOG RJEŠENJA TURBE-GENERALU/NARODNOM HEROJU Na osnovu tačke IV.2. raspisanog javnog, anonimnog i jednostepenog konkursa za odabir idejnog rješenja TURBE generalu/narodnom heroju, objavljenog 30. decembra 2005. godine u dnevnim novinama ŽIRI U SASTAVU 1.prof. dr. AHMET HADROVIĆ, predsjednik žirija 2.doc. dr. ISMET BUŠATLIĆ, član 3.mr. LAMIJA ABDIJEVIĆ, član 4.mr. MUHAMED MADŽAREVIĆ, član 5.AMIR VUK, član 6.NERMINA NANIĆ, član 7.ENES SIVAC, član 8.FEDINA LJUBUNČIĆ, dipl. ing. arh. jednoglasno je donio ODLUKU O NAGRADAMA I. I. nagrada u iznosu od 7.000,00 KM rad pod šifrom 111AA Autor: Nihad Babović, mr. arh. II. nagrada u iznosu od 2.000,00 KM pod šifrom 001EO Autori: Emir Džuvić i Omer Hasanbegović II. Javna prezentacija i izložba nagrađenih radova na temu javnog, anonimnog i jednostepenog konkursa za odabir idejnog rješenja Turbe-generalu/narodnom heroju, održat će se u prostorijama Fonda Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, ul. Širokac 22. dana 30. 3. 2006. godine u 10,00 sati. III. Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u sredstvima informisanja koje odredi raspisivač konkursa. Predsjednik žirija Prof. dr. Ahmed Hadrović, s. r. VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko- dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00 i 7/05) i člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), a u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03) i članom 83. stav 2. Zakona o osnovnoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 5/04), nakon provedenog postupka po oglasu za imenovanje u školske odbore u osnovnim školama na području Zeničko-dobojskog kantona, Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 5. sjednici održanoj 24. februara 2006. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKOLE "KOVAČI", ZAVIDOVIĆI I. Imenuje se član Školskog odbora Osnovne škole "Kovači", Kovači u Zavidovićima, na pe riod od četiri godine, i to: –HATIDŽA KARAHASANOVIĆ, član II. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-5131/06 24. februara/veljače 2006. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničkodobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00 i 7/05), a u vezi sa članom 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), nakon provedenog postupku po oglasu za upražnjene pozicije u reguliranom tijelu Zeničko-dobojskog kantona, Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na 6. sjednici održanoj 8. marta 2006. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG ODBORA AGENCIJE ZA PRIVATIZACIJU ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA I. Imenuje se Upravni odbor Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, na pe riod od četiri godine, u sastavu; 1.VENAN HADŽISELIMOVIĆ, predsjednik 2.VAHID ZAIMOVIĆ, član 3.ESAD DŽANANOVIĆ, član 4.DRAGAN BRKOVIĆ, član i 5.EJAZ ŠARIĆ, član II. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službe - nim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-4980/06 8. marta/ožujka 2006. godine Zenica Premijer Miralem Galijašević, s. r. OPŠTINA ZENICA Na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03), članova 52. i 53. Statuta Općine Zenica ("Službene novine Općine Zenica", broj 3/98 - prečišćen tekst, 6/99), nakon provedenog postupka po ponovoljenom Oglasu za poziciju u reguliranom tijelu Općine Zenica, načelnik Općine Zenica donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA JAVNE USTANOVE "MUZEJ GRADA" ZENICE I. HUSNIJA NESLANOVIĆ, prof. sociologije, imenuje se za člana Upravnog odbora Javne ustanove "Muzej grada" Zenice. II. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Općine Zenica". Broj 02-05-14255-2/06 8. marta/ožujka 2006. godine Zenica Načelnik Općine Husejin Smajlović, s. r. OPŠTINA BANOVIĆI Na osnovu člana 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03), člana 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97), člana 29. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Tuzlanskog kantona", broj 6/98), člana 31. Statuta Općine Banovići ("Službeni glasnik Općine Banovići", broj 3/00 i 10/02) i člana 89. Poslovnika o radu Općinskog vijeća ("Službeni glasnik Općine Banovići", broj 6/02, 10/02 i 1/05), nakon provedene konkursne pro ce dure, a u skladu sa Prijedlogom Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona, Općinsko vijeće na 17. redovnoj sjednici Općinskog vijeća održanoj dana 3. marta 2006. godine, donijelo je ODLUKU O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA JZU"DOM ZDRAVLJA" BANOVIĆI KAO PREDSTAVNIKA MINISTARSTVA ZDRAVSTVA TUZLANSKOG KANTONA Član 1. Ovom Odlukom imenuje se dr. TEUFIK ARAPČIĆ za člana Upravnog odbora JZU"Dom zdravlja" Banovići kao predstavnik Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona. Član 2. Mandat imenovanog iz člana 1. ove Odluke traje 4 (četiri) godine. Član 3. Odluka stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Općine Banovići". Broj 12/01-02-53/06 3. marta/ožujka 2006. godine Banovići Zamjenik predsjedavajućeg Općinskog vijeća Safet Softić, s. r. OPŠTINA PROZOR/RAMA Na temelju članka 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03) a sukladno članku 52. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije/kantona", broj 3/05), članka 19. Statuta Općine Prozor/Rama - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Općine Prozor/Rama", broj 3/01), Općinsko vijeće Prozor/Rama na sjednici održanoj 9. 3. 2006. godine u predmetu imenovanja Upravnog vijeća ustanove Centar za socijalni rad Prozor/Rama, nakon provedenog postupka izbora, objave u dnevnom listu od 23. 9. 2005. godine i "Službenim novinama Federacije BiH", broj 57/05 od 28. rujna 2005. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU PREDSJEDNIKA I ČLANOVA UPRAVNOG VIJEĆA CENTRA ZA SOCIJALNI RAD PROZOR/RAMA I. Imenuje se Upravno vijeće Centra za socijalni rad Prozor/Rama u sastavu: 1.SMAJO HELJIĆ, predsjednik 2.IVAN ŠIMUNOVIĆ, član 3.BRANKO SIČAJA, član 4.DRAGO TULE, član 5.AMIR HADŽIĆ, član II. Upravno vijeće imenuje se na mandatno razdoblje od četiri (4) godine. III. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenom glasilu Općine Prozor/Rama" i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-06-401/06 10. ožujka/marta 2006. godine Prozor/Rama Predsjednik Sejad Čolak, v. r. SADRŽAJ PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 100Odluka o izboru člana Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 1317 Odluka o izboru člana Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 1317 Odluka o izboru člana Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 1317 DOM NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 101Odluka o razrješenju potpredsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 1318 Odluka o razrješenju potpredsjedavajućeg Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 1318 Odluka o razrješenju potpredsjedatelja Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 1318 102Odluka o izmjeni Odluke o izboru predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik)1318 Odluka o izmjeni Odluke o izboru predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)1318 Odluka o izmjeni Odluke o izboru predsjedatelja i potpredsjedatelja Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 1319 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 103Odluka o davanju saglasnosti na Ugovor o osnivanju Društva za realizaciju Projekta informaciono - telekomunikacione mreže na postojećoj željezničkoj infrastrukturi u Bosni i Hercegovini 1319 104Odluka o prestanku važenja Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, za preseljenje u Mostar (bosanski jezik) 1319 Odluka o prestanku važenja Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, za preseljenje u Mostar (hrvatski jezik) 1319 105Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Odluke o privremenom finansiranju Federacije Bosne i Hercegovine za pe riod januar-mart 2006. godine Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, za preseljenje u Mostar (bosanski jezik) 1319 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Odluke o privremenom financiranju Federacije Bosne i Hercegovine za razdoblje siječanj-ožujak 2006. godine Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, za preseljenje u Mostar (hrvatski jezik) 1320 106Odluka o prestanku važenja Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu finansija/financija - Porezna uprava Hercegovačko- neretvanskog kantona/županije, za preseljenje u Mostar (bosanski jezik) 1320 Odluka o prestanku važenja Odluke o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu financija/finansija - Porezna uprava Hercegovačko- neretvanskog kantona/županije, za preseljenje u Mostar (hrvatski jezik) 1320 107Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Odluke o privremenom finansiranju Federacije Bosne i Hercego - vine za pe riod januar-mart 2006. godine Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu financija - Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalnom poreznom uredu Mostar, za nabavku namještaja i opreme (bosanski jezik)1321 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Odluke o privremenom financiranju Federacije Bosne i Hercegovine za razdoblje siječanj-ožujak 2006. godine Federalnom ministarstvu financija- Federalnom ministarstvu finansija - Poreznoj upravi Federacije Bosne i Hercegovine - Kantonalnom poreznom uredu Mostar, za nabavu namještaja i opreme (hrvatski jezik)1321 108Odluka o davanju saglasnosti na cijenu prirodnog gasa (srpski jezik) 1321 Odluka o davanju saglasnosti na cijenu prirodnog gasa (bosanski jezik) 1322 Odluka o davanju suglasnosti na cijenu prirodnog plina (hrvatski jezik) 1322 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 109Rješenje o imenovanju Komisije za izbor kandidata za upražnjene pozicije članova nadzornih odbora u privrednim društvima prema kojima ovlašćenja po osnovu državnog kapitala vrši Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije - Federalna direkcija za namjensku industriju 1322 FEDERALNO MINISTARSTVO PROMETA I KOMUNIKACIJA 110Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivaju poslova u Federalnoj direkciji za civilnu avijaciju-Federalnoj direkciji za civilno zrakoplovstvo za koje se plate uvećavaju zbog posebnih uslova rada i odgovornosti (srpski jezik) 1323 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju poslova u Federalnoj direkciji za civilnu avijaciju-Federalnoj direkciji za civilno zrakoplovstvo za koje se plaće uvećavaju zbog posebnih uslova rada i odgovornosti (bosanski jezik) 1324 Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o utvrđivanju poslova u Federalnoj direkciji za civilno zrakoplovstvo - Federalnoj direkciji za civilnu avijaciju za koje se plaće uvećavaju zbog posebnih uvjeta rada i odgovornosti (hrvatski jezik) 1324 FEDERALNO MINISTARSTVO UNUTRAŠWIH/ UNUTARWIH POSLOVA 111Rješenje o imenovanju Komisije za izradu Pravilnika o internim kontrolama - internim kontrolnim postupcima u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova - Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova1325 112Rješenje o imenovanju Komisije i sekretara Komisije za nabavke putem konkurentskog zahtjeva za potrebe Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova - Federalnog ministarstva unutarnjih poslova u 2006. godini 1326 SLUŽBA ZA ZAJEDNIČKE POSLOVE ORGANA I TIJELA FEDERACIJE BiH Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka izbora najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje radova u budžetskoj 2006. godini 1326 Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka izbora najpovoljnijeg ponuđača za nabavku i sukcesivnu isporuku roba za budžetsku 2006. godinu 1327 AGENCIJA ZA NADZOR OSIGURAWA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju privremenog upravitelja1327 CENTAR ZA EDUKACIJU SUDIJA I TUŽILACA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupaka javnih nabavki 1327 Rješenje o imenovanju Komisije 1328 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1101/04 (srpski jezik) 1328 Odluka broj AP 1101/04 (bosanski jezik) 1332 Odluka broj AP 1101/04 (hrvatski jezik) 1336 Odluka broj AP 86/05 (srpski jezik) 1339 Odluka broj AP 86/05 (bosanski jezik) 1345 Odluka broj AP 86/05 (hrvatski jezik) 1350 Odluka broj AP 528/04 (srpski jezik) 1355 Odluka broj AP 528/04 (bosanski jezik) 1357 Odluka broj AP 528/04 (hrvatski jezik) 1360 Odluka broj AP 542/04 (srpski jezik) 1363 Odluka broj AP 542/04 (bosanski jezik) 1367 Odluka broj AP 542/04 (hrvatski jezik) 1372 Odluka broj AP 599/04 (srpski jezik) 1376 Odluka broj AP 599/04 (bosanski jezik) 1380 Odluka broj AP 599/04 (hrvatski jezik) 1383 Odluka broj AP 602/04 (srpski jezik) 1386 Odluka broj AP 602/04 (bosanski jezik) 1390 Odluka broj AP 602/04 (hrvatski jezik) 1393 Odluka broj AP 642/04 (srpski jezik) 1396 Odluka broj AP 642/04 (bosanski jezik) 1399 Odluka broj AP 642/04 (hrvatski jezik) 1402 Odluka broj AP 689/04 (srpski jezik) 1405 Odluka broj AP 689/04 (bosanski jezik) 1409 Odluka broj AP 689/04 (hrvatski jezik) 1414 Odluka broj AP 694/04 (srpski jezik) 1418 Odluka broj AP 694/04 (bosanski jezik) 1421 Odluka broj AP 694/04 (hrvatski jezik) 1423 KONKURENCIJSKI SAVJET/VIJEĆE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o grupnom izuzeću Sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila (srpski jezik)1426 Odluka o grupnom izuzeću Sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila (bosanski jezik)1431 Odluka o skupnom izuzeću Sporazuma o distribuciji i servisiranju motornih vozila (hrvatski jezik)1436 FOND KANTONA SARAJEVO ZA ZAŠTITU I ODRŽAVAWE GROBAQA ŠEHIDA I POGINULIH BORACA Odluka o nagradama 1440 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Rješenje o konačnom imenovanju člana Školskog odbora Osnovne škole "Kovači", Zavidovići 1441 Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog odbora Agencije za privatizaciju Zeničko- dobojskog kantona 1441 OPŠTINA ZENICA Rješenje o konačnom imenovanju člana Upravnog odbora Javne ustanove "Muzej grada" Zenica1441 OPŠTINA BANOVIĆI Odluka o konačnom imenovanju člana Upravnog odbora JZU "Dom zdravlja" Banovići kao predstavnika Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona 1441 OPŠTINA PROZOR/RAMA Rješenje o konačnom imenovanju predsjednika i članova Upravnog vijeća Centra za socijalni rad Prozor/Rama1442 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - v.d. direktor i odgovorni urednik Nino Hasanović - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 32 0 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju v.d. direktor Zulfikar Jašarević - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.zakoni.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku