Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije
Potrebe Federalnog ministarstva energi je, rudarstva i industrije
970 Na temelju članka 56. stavak 2. Zakona o upravi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i članka 7. Zakona o javnim nabavama Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/04, 19/05 i 52/05), federalni ministar energije, rudarstva i industrije donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROVOĐENJE POSTUPKA NABAVE NAMJEŠTAJA I OPREME ZA POTREBE FEDERALNOG MINISTARSTVA ENERGI JE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE I Imenuje se Komisija za provođenje postupka nabave namještaja i opreme za potrebe Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije sukladno Zakonu o javnim nabavama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05 i 52/05) u sastavu: –MUHIBIJA DELIĆ, predsjednik –JASMINA PAŠIĆ, član –ELBISA ZAGORČIĆ, član –VITKA BOŠNJAK, tajnik II Komisija iz točke I ovog Rješenja će shodno Odluci Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o nabavi namještaja i opreme za potrebe preseljenja federalnih ministarstava u Mostaru V. broj: 636/05 od 1. 12. 2005. godine provesti ubrzani pregovarački postupak bez objave obavijesti o nabavi za nabavu i isporuku namještaja i opreme za potrebe Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije, za smještaj u novozakupljeni poslovni prostor u Mostaru. III Komisija će nakon provedenog postupka i odabira najpovoljnije ponude sukladno čl. 33. i 34. Zakona o javnim nabavama, sačiniti zapisnike o provedenom postupku i odabiru najpovoljnijeg ponuditelja u koje je potrebno unijeti sve relevantne podatke, te iste dostaviti federalnom ministru energije, rudarstva i industrije na razmatranje i odlučivanje. IV Predsjednik i članovi Komisije dužni su čuvati kao poslovnu tajnu, sve podatke i saznanja koja su stekli o radu Komisije, o čemu su dužni prije početka rada Komisije potpisati izjavu o čuvanju službene tajne (povjerljivosti) u postupku nabave i izjavu nepristrasnosti u odnosu na ponuditelje. V Za sudjelovanje u radu Komisije, njenim članovima i tajniku pripada naknada u skladu sa točkom V Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). VI Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 12-34-4039/05 6. prosinca/decembra 2005. godine Mostar Ministar dr. Izet Žigić, v. r. AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 27. stavak 1. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 21. prosinca 2005. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI ODLUKE O ROK U ZA PRIJAVU JAVNE PRODAJE U MALOJ PRIVATIZACIJI Članak 1. U Odluci o roku za prijavu javne prodaje u maloj privatizaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 14/02, 1/03, 66/03 i 77/04) u članku 1., broj: "31.12.2005." zamjenjuje se brojem: "31.12.2006". Članak 2. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-5162/05 21. prosinca 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, v. r. Na osnovu člana 27. stav 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 21. decembra 2005. godine, donosi ODLUKU O IZMJENI ODLUKE O ROK U ZA PRIJAVU JAVNE PRODAJE U MALOJ PRIVATIZACIJI Član 1. U Odluci o roku za prijavu javne prodaje u maloj privatizaciji ("Službene novine Federacije BiH", br. 14/02, 1/03, 66/03 i 77/04) u članu 1., broj: "31.12.2005." zamjenjuje se brojem: "31.12.2006". Član 2. Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-5162/05 21. decembra 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, s. r. Na temelju članka 12. alineja 8. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i 2/02), članka 20. stavak 1. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", br. 12/98 i 40/99), članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/04), te članka 15. alineja 11. Statuta Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 31/05), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH na 1. sjednici održanoj 21. prosinca 2005. godine, donosi sljedeću ODLUKU O PRIJENOSU SREDSTAVA IZ PASIVNE PODBILANCE I Predmet ove Odluke su odmrznuta i naplaćena novčana sredstva od Yugoimporta (SDPR) Beograd, Srbija i Crna Gora, a na temelju potraživanja poduzeća iz namjenske i nenamjenske industrije, sa sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine. II Gore navedena sredstva ne potpadaju pod sukcesiju i ista se odnose na potraživanja poduzeća iz oblasti namjenske i nenamjenske industrije iskazana u pasivnim podbilancama, a sukladno privatizacijskim propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine. III Sredstva naplaćena iz pasivne podbilance u iznosu od 5.964.074,96 USD, a koja se odnose na poduzeća sa prostora Federacije Bosne i Hercegovine, shodno članku 20. Zakona o početnoj bilanci stanja poduzeća i banaka prenose se / pripadaju Agenciji za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sastavni dio ove Odluke je Popis poduzeća na koja se odnose predmetna potraživanja. IV Sredstva iz točke 1. ove Odluke se nalaze na računu Centralne banke Bosne i Hercegovine, te je ista dužna prebaciti navedena sredstva na račun Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine broj ACC.53011204-037800, SWIFT: UPBKA22 kod UPI banke dd Sarajevo. V Namjenu i raspodjelu nadležnim agencijama za privatizaciju raspoloživih novčanih sredstava će odobriti Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne Hercegovine u suradnji sa Vladom Federacije Bosne i Hercegovine. VI Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a bit će objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-19-5170/05 21. prosinca 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, v. r. POPIS Poduzeća sa iznosima naplaćenih potraživanja od SDPR-a (Yugoimport) Red.br. Naziv poduzeća Iznos u USD 1.Bitas Izotehnika Sarajevo 7.023,02 USD 2.Bosnalijek Sarajevo 57,89 USD 3 Bratstvo Pucarevo (BNT Novi Travnik) 2.319.688,82 USD 4.Bratstvo RO Društveni stan dard 17.890,27 USD 5.Centrotrans Sarajevo 2.658,93 USD 6.Famos Hrasnica 563.198,90 USD 7.Feroelektro Sarajevo 343,47 USD 8.Gradnja Goražde 114,80 USD 9.Hutro Pliva Jajce 12.084,40 USD 10.Greming Sarajevo 0,80 USD 11.Krivaja Zavidovići 20,39 USD 12.Mepros Sarajevo 3.787,04 USD 13.Montaža Antikor Tuzla 542,90 USD 14.PTT Inžinjering Sarajevo 901,78 USD 15.Soko Mostar 13,02 USD 16.Stolac Stolac 7.506,92 USD 17.Šipad Inžinjering Sarajevo 20.759,29 USD 18.Tapetar Sarajevo 2.509,70 USD 19.TRZ Hadžići 817.401,15 USD 20.Unioninvest Sarajevo 88.030,65 USD 21.Unis Igman Konjic 614,02 USD 22.Unis Pobjeda Goražde 37.799,30 USD 23. Unis Pretis Vogošća 82.256,18 USD Red.br. Naziv poduzeća Iznos u USD 24.Unis Promex Sarajevo 1.244,93 USD 25.Unis Inžinjering Sarajevo 431,58 USD 26.Unis Sitevit 7.314,17 USD 27.Unis SRB Bugojno 198.174,50 USD 28.Vranica Sarajevo 1.741.511,27 USD 29.Zlatibor Gradnja Tuzla 22.996,46 USD 30.Zrak Sarajevo 7.198,41 USD UKUPNO 5.964.074,96 USD Na osnovu člana 12. alineja 8. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i 2/02), člana 20. stav 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/98 i 40/99), člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/04), te člana 15. alineja 11. Statuta Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novi- ne Federacije BiH", broj 31/05), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH, na 1. sjednici održanoj 21. decembra 2005. godine, donosi slijedeću ODLUKU O PRIJENOSU SREDSTAVA IZ PASIVNOG PODBILANSA I Predmet ove Odluke su odmrznuta i naplaćena novčana sredstva od Yugoimporta (SDPR) Beograd, Srbija i Crna Gora, a po osnovu potraživanja preduzeća iz namjenske i nenamjenske industrije, sa sjedištem u Federaciji Bosne i Hercegovine. II Gore navedena sredstva ne potpadaju pod sukcesiju i ista se odnose na potraživanja preduzeća iz oblasti namjenske i nenamjenske industrije iskazana u pasivnim podbilansima, a u skladu sa privatizacijskim propisima u Federaciji Bosne i Hercegovine. III Sredstva naplaćena iz pasivnog podbilansa u iznosu od 5.964.074,96 USD, a koja se odnose na preduzeća sa prostora Federacije Bosne i Hercegovine, shodno članu 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka prenose se / pripadaju Agenciji za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sastavni dio ove Odluke je Spisak preduzeća na koja se odnose predmetna potraživanja. IV Sredstva iz tačke 1. ove Odluke se nalaze na računu Centralne banke Bosne i Hercegovine, te je ista dužna prebaciti navedena sredstva na račun Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine broj ACC.53011204-037800, SWIFT: UPBKA22 kod UPI banke dd Sarajevo. V Namjenu i raspodjelu nadležnim agencijama za privatizaciju raspoloživih novčanih sredstava će odobriti Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne Hercegovine u saradnji sa Vladom Federacije Bosne i Hercegovine. VI Ova Odluka stu pa na snagu danom donošenja, a bit će objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-19-5170/05 21. decembra 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, s. r. Broj 75 – Stranica 6688 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6689 SPISAK Preduzeća sa iznosima naplaćenih potraživanja od SDPR-a (Yugoimport) Red.br. Naziv preduzeća Iznos u USD 1.Bitas Izotehnika Sarajevo 7.023,02 USD 2.Bosnalijek Sarajevo 57,89 USD 3 Bratstvo Pucarevo (BNT Novi Travnik) 2.319.688,82 USD 4.Bratstvo RO Društveni stan dard 17.890,27 USD 5.Centrotrans Sarajevo 2.658,93 USD 6.Famos Hrasnica 563.198,90 USD 7.Feroelektro Sarajevo 343,47 USD 8.Gradnja Goražde 114,80 USD 9.Hutro Pliva Jajce 12.084,40 USD 10.Greming Sarajevo 0,80 USD 11.Krivaja Zavidovići 20,39 USD 12.Mepros Sarajevo 3.787,04 USD 13.Montaža Antikor Tuzla 542,90 USD 14.PTT Inžinjering Sarajevo 901,78 USD 15.Soko Mostar 13,02 USD 16.Stolac Stolac 7.506,92 USD 17.Šipad Inžinjering Sarajevo 20.759,29 USD 18.Tapetar Sarajevo 2.509,70 USD 19.TRZ Hadžići 817.401,15 USD 20.Unioninvest Sarajevo 88.030,65 USD 21.Unis Igman Konjic 614,02 USD 22.Unis Pobjeda Goražde 37.799,30 USD 23. Unis Pretis Vogošća 82.256,18 USD 24.Unis Promex Sarajevo 1.244,93 USD 25.Unis Inžinjering Sarajevo 431,58 USD 26.Unis Sitevit 7.314,17 USD 27.Unis SRB Bugojno 198.174,50 USD 28.Vranica Sarajevo 1.741.511,27 USD 29.Zlatibor Gradnja Tuzla 22.996,46 USD 30.Zrak Sarajevo 7.198,41 USD UKUPNO 5.964.074,96 USD Na temelju članaka 14. i 37. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04), a u vezi s člankom 12. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine donosi PRAVILNIK O POSTUPKU PRODAJE METODOM NEPOSREDNE POGODBE I - OSNOVNE ODREDBE Članak 1. Ovim Pravilnikom uređuju se načela i pro ce dure za prodaju imovine, dionica i udjela poduzeća iz članka 1. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04) (u daljnjem tekstu: Zakon), metodom neposredne pogodbe. Prodaja neposrednom pogodbom može se vršiti nakon neuspjele prodaje tenderom ili dražbom. Članak 2. Prodaju neposrednom pogodbom provodi nadležna agencija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: nadležna agencija) sukladno ovim Pravilnikom i pravilnicima po kojima se provodila prethodno neuspjela prodaja. Članak 3. Javni poziv za prodaju metodom neposredne pogodbe objavljuje se u najmanje jednim domaćim dnevnim novinama dostupnim u Federaciji Bosne i Hercegovine na jednom od jezika u službenoj uporabi u Federaciji Bosne i Hercegovine kao i na Internet stranici Agencije, a po potrebi i najmanje u jednim odgovarajućim inozemnim novinama na engleskom jeziku. Članak 4. Pravo učešća na neposrednoj pogodbi imaju sve domaće i strane fizičke i pravne osobe sukladno članku 12. Zakona. Fizičke i pravne osobe koje učestvuju u postupku privatizacije uz ponudu moraju da prilože ovjerenu od strane nadležnog organa pismenu izjavu, pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću, da nema smetnji u smislu odredaba članka 12. stavak 2. alineja 2., 3., 4. i 5. Zakona da učestvuju u postupku privatizacije, i potvrdu od nadležnog organa kojom se potvrđuje da nema smetnji u smislu odredaba članka 12. stavak 2. alineja 2., 3., 4. i 5. Zakona da učestvuju u postupku privatizacije, najkasnije do zaključenja kupoprodajnog ugovora. II - POVJERENSTVO ZA NEPOSREDNU POGODBU Članak 5. Nadležna agencija će za svaku pojedinačnu prodaju neposrednom pogodbom imenovati tročlano Povjerenstvo za neposrednu pogodbu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Ukoliko je neposrednoj pogodbi prethodio neuspješan ten der proveden u suradnji sa Međunarodnom savjetodavnom skupinom za privatizaciju (IAGP), jedan član Povjerenstva će obvezno biti osoba odabrana sa popisa organizacija koje je odobrila IAGP. Ukoliko na dan imenovanja povjerenstva za neposrednu pogodbu, nije osigurana podrška neke od članica IAGP, trećeg člana Povjerenstva će odrediti nadležna agencija iz reda domaćih državljana. Za predmete prodaje čiji je prodavatelj poduzeće jedan član povjerenstva bit će imenovan na prijedlog samog poduzeća. Povjerenstvo će u provođenju neposredne pogodbe pripremiti svu dokumentaciju predviđenu propisima po kojima se provodila prethodno neuspjela prodaja. Nadležna agencija može koristiti usluge savjetnika u cilju pružanja pomoći u radu Povjerenstva u svim ili samo nekim fazama neposredne pogodbe. Za poslove iz st. 5. i 6. ovog članka Povjerenstvo pribavlja odobrenje direktora nadležne agencije. U cilju transparentnosti postupka u fazi pregovora neposredne pogodbe, radu Povjerenstva bez prava glasa i učešća u pregovorima, može prisustvovati predstavnik sindikata i resornog ministarstva. Osobe iz prethodnog stavka dužne su potpisati izjavu o povjerljivosti svih informacija i podataka u postupku neposredne pogodbe i ne smiju ih otkrivati do donošenja odluke o proglašenju pobjednika. III - SUKOB INTERESA Članak 6. Svi zaposleni, članovi Upravnog odbora i Nadzornog odbora nadležne agencije, kao i članovi Povjerenstva (niti članovi njihove uže obitelji) ne mogu učestvovati u neposrednoj pogodbi niti ostvarivati materijalni interes u njemu. Ove osobe su dužne poštovati načela neutralnosti i nepristrasnosti. U tijeku neposredne pogodbe članovi Povjerenstva niti uposlenici nadležne agencije ne mogu davati pravne ili druge savjete trećoj osobi vezanoj za predmet prodaje, osim izjava koje se odnose na ovlaštenja nadležne agencije za privatizaciju u cilju privatizacije predmeta koji je ponuđen putem neposredne pogodbe. IV- INFORMACIJE O NEPOSREDNOJ POGODBI Članak 7. Nakon objavljivanja javnog poziva, zainteresirane strane mogu dobiti informacije i standardnu dokumentaciju kontaktiranjem ovlaštene osobe navedene u javnom pozivu. Informacije će biti na jednom od jezika u službenoj uporabi u Federaciji Bosne i Hercegovine i/ili na engleskom jeziku Dokumentacija, neophodne informacije za neposrednu pogodbu trebaju biti u skladu sa Pravilnikom po kome je provedena prethodna neuspješna prodaja. V - POSTUPAK PODNOŠENJA PONUDA Članak 8. 1. Podnošenje ponude Ponude treba dostaviti osobno ili poštom na adresu nadležne agencije u zapečaćenoj koverti na kojoj se nalazi naziv predmeta prodaje. Ponude sadrže sve informacije i dokumentaciju predviđenu Javnim pozivom. Prijem ponuda vrši osoba ovlaštena od strane direktora nadležne agencije i u roku od pet dana od dana isteka roka za podnošenje ponuda iste dostavlja Povjerenstvu. Identitet ponuđača i sadržaj ponude smatraju se povjerljivom informacijom. 2. Rok za podnošenje ponude Rok za podnošenje ponuda ističe u 16,00 sati po lokalnom vremenu posljednjeg dana kako je navedeno u javnom pozivu. Ponude dostavljene poštom smatrat će se valjanim ukoliko je da tum otpreme pošte u skladu sa rokom utvrđenim u javnom pozivu. Rok za podnošenje ponuda može biti kraći od prethodnog tendera ali ne kraći od 30 dana od dana objave javnog poziva, a za predmete koji se prodaju u maloj privatizaciji ne kraći od 15 dana. Produljenje roka za podnošenje ponuda se izuzetno može dozvoliti, a o čemu na prijedlog Povjerenstva odlučuje direktor nadležne agencije. 3. Depozit i naknada za učešće Ponuđač je dužan uplatiti depozit ili osigurati bankovnu garanciju u iznosi od 10% od početne cijene, ali ne većem od 100.000,00 KM. Garancija izdata na ime depozita mora biti bezuvjetna, neopoziva i plativa na prvi poziv nadležne agencije i mora imati rok važenja najmanje 180 dana od krajnjeg roka za dostavljanja ponude. Povrat depozita neće se izvršiti u slučaju da odabrani ponuđač odbije zaključiti kupoprodajni ugovor sukladno svojoj ponudi. Podnosioci ponuda plaćaju nepovratnu naknadu za učešće u neposrednoj pogodbi u iznosu od 0,1% od početne cijene, s tim da minimalna naknada za učešće iznosi 200,00 KM, a maksimalno 5.000,00 KM. VI - PREGOVORI I VREDNOVANJE PONUDA Članak 9. Prije otpočinjanja pregovora Povjerenstvo otvara sve ponude podnesene u roku za podnošenje ponuda koji je određen javnim pozivom i utvrđuje: –identitet ponuđača, i –formalnu ispravnost svake ponude. Ponuda je formalno ispravna: 1)ako je dostavljena u roku, 2)ako je priložen dokaz da je uplaćena naknada za učešće i depozit, 3)ako je priložena i ostala dokumentacija u skladu sa javnim pozivom. Sa ponuđačima čije su ponude formalno ispravne Povjerenstvo stu pa u pregovore. Ponuđači koji nisu prisustvovali otvaranju ponuda bit će pismeno obaviješteni o formalnoj ispravnosti ponuda u roku od tri dana od dana otvaranja ponuda. Ponuđači iz stavka 3. ovog članka čije su ponude formalno ispravne bit će obaviješteni o mjestu i vremenu održavanja narednog kruga pregovora, a ako se ne odazovu smatrat će se da su odustali od svoje ponude. Sa ponuđačima će se postupati na ravnopravnim osnovama i svi moraju imati isti tretman. Članak 10. U cilju dobijanja što kvalitetnije ponude Povjerenstvo može odlučiti da se pregovori odvijaju u više krugova, s tim da se pregovori moraju okončati u roku od 60 dana od dana otvaranja ponuda. U izuzetnim slučajevima upravni odbor nadležne agencije može produžiti rok iz stavka 1. ovog članka, koji ne može biti duži od 90 dana od dana otpočinjanja pregovora. Povjerenstvo pregovara o svim elementima ponude uključujući i rokove za izvršenje istih. U pregovorima će svim ponuđačima biti omogućeno da putem neposrednog nadmetanja poboljšavaju elemente ponude. Ukoliko u pregovorima učestvuje više od jednog ponuđača nakon svakog kruga pregovora povjerenstvo vrši vrednovanje ponuda što je temelj za dalje nadmetanje u postupku pregovaranja. Konačno vrednovanje ponuda Povjerenstvo će izvršiti u sljedećim slučajevima: –nakon izjašnjenja svih ponuđača da se njihove posljednje ponude imaju smatrati konačnim, –nakon isteka roka za davanje konačnih ponuda utvrđenog od strane Povjerenstva bez obzira na izjašnjenje ponuđača o konačnosti njihovih ponuda, a najkasnije u roku utvrđenom u stavku 1. ovog članka. Članak 11. Povjerenstvo je dužno da o cjelokupnom tijeku pregovora pismeno izvještava direktora nadležne agencije. Povjerenstvo će nakon okončanja pregovora u roku od pet dana, na temelju odobrenja direktora nadležne agencije donijeti: 1)odluku o proglašenju pobjednika ili 2)odluku o proglašenju neposredne pogodbe neuspjelom Nadležna agencija će odluku iz stavka 2. toč. 1) i 2) ovog članka dostaviti ponuđačima. VII - ZAKLJUČIVANJE KUPOPRODAJNOG UGOVORA Članak 12. Pobjednik neposredne pogodbe dužan je potpisati kupoprodajni ugovor u roku od osam dana od izvršnosti odluke kojom je Povjerenstvo proglasilo pobjednika. Članak 13. Ako kupac ne potpiše ugovor u roku utvrđenom u članku 12. ovog Pravilnika, ne uplati ugovorenu cijenu i/ili ne osigura bankovnu garanciju traženu od nadležne agencije, smatrat će se da je odustao od kupovine predmeta neposredne pogodbe. U slučaju iz stavka 1. ovog članka, nadležna agencija je dužna kontaktirati ostale ponuđače radi potpisivanja ugovora prema rangu njihovih ponuda. Ako se niko od ponuđača ne odazove na poziv nadležne agencije iz prethodne stavke, neposredna pogodba će se smatrati neuspješnom. VIII - OBJAVLJIVANJE REZULTATA NEPOSREDNE POGODBE Članak 14. Informacije o zaključenom kupoprodajnom ugovoru javno se objavljuju u roku od pet dana od dana potpisivanja kupoprodajnog ugovora. IX - ZAVRŠNE ODREDBE Članak 15. Povjerenstvo vodi zapisnike o cjelokupnom postupku koji se odnosi na neposrednu pogodbu. Članak 16. Nadležna agencija trajno čuva kompletnu dokumentaciju vezanu za neposrednu pogodbu. Članak 17. Predmeti nakon neuspjele prodaje neposrednom pogodbom mogu se ponovno ponuditi na prodaju putem neposredne pogodbe ili prodavati nekim drugim metodom sukladno Zakonu. Članak 18. Stupanjem na snagu ovog Pravilnika prestaje da važi Uputstvo o neposrednoj pogodbi - Prečišćen tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/05). Članak 19. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-5171/05 21. prosinca 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, v. r. Broj 75 – Stranica 6690 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6691 Na osnovu članova 14. i 37. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04), a u vezi s članom 12. Zakona o Agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine donosi PRAVILNIK O POSTUPKU PRODAJE METODOM NEPOSREDNE POGODBE I - OSNOVNE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom uređuju se načela i pro ce dure za prodaju imovine, dionica i udjela preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04 i 44/04) (u daljnjem tekstu: Zakon), metodom neposredne pogodbe. Prodaja neposrednom pogodbom može se vršiti nakon neuspjele prodaje tenderom ili aukcijom. Član 2. Prodaju neposrednom pogodbom provodi nadležna agencija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: nadležna agencija) u skladu sa ovim Pravilnikom i pravilnicima po kojima se provodila prethodno neuspjela prodaja. Član 3. Javni poziv za prodaju metodom neposredne pogodbe objavljuje se u najmanje jednim domaćim dnevnim novinama dostupnim u Federaciji Bosne i Hercegovine na jednom od jezika u službenoj upotrebi u Federaciji Bosne i Hercegovine kao i na Internet stranici Agencije, a po potrebi i najmanje u jednim odgovarajućim inostranim novinama na engleskom jeziku. Član 4. Pravo učešća na neposrednoj pogodbi imaju sva domaća i strana fizička i pravna lica u skladu sa članom 12. Zakona. Fizička i pravna lica koja učestvuju u postupku privatizacije uz ponudu moraju da prilože ovjerenu od strane nadležnog organa pismenu izjavu, pod punom moralnom, materijalnom i krivičnom odgovornošću, da nema smetnji u smislu odredaba člana 12. stav 2. alineja 2., 3., 4. i 5. Zakona da učestvuju u postupku privatizacije, i potvrdu od nadležnog organa kojom se potvrđuje da nema smetnji u smislu odredaba člana 12. stav 2. alineja 2., 3., 4. i 5. Zakona da učestvuju u postupku privatizacije, najkasnije do zaključenja kupoprodajnog ugovora. II - KOMISIJA ZA NEPOSREDNU POGODBU Član 5. Nadležna agencija će za svaku pojedinačnu prodaju neposrednom pogodbom imenovati tročlanu Komisiju za neposrednu pogodbu (u daljnjem tekstu: Komisija). Ukoliko je neposrednoj pogodbi prethodio neuspješan ten der proveden u saradnji sa Međunarodnom savjetodavnom grupom za privatizaciju (IAGP), jedan član Komisije će obavezno biti lice odabrano sa popisa organizacija koje je odobrila IAGP. Ukoliko na dan imenovanja komisije za neposrednu pogodbu, nije obezbijeđena podrška neke od članica IAGP, trećeg člana Komisije će odrediti nadležna agencija iz reda domaćih državljana. Za predmete prodaje čiji je prodavac preduzeće jedan član komisije bit će imenovan na prijedlog samog preduzeća. Komisija će u provođenju neposredne pogodbe pripremiti svu dokumentaciju predviđenu propisima po kojima se provodila prethodno neuspjela prodaja. Nadležna agencija može koristiti usluge savjetnika u cilju pružanja pomoći u radu Komisije u svim ili samo nekim fazama neposredne pogodbe. Za poslove iz st. 5. i 6. ovog člana Komisija pribavlja odobrenje direktora nadležne agencije. U cilju transparentnosti postupka u fazi pregovora neposredne pogodbe, radu Komisije bez prava glasa i učešća u pregovorima, može prisustvovati predstavnik sindikata i resornog ministarstva. Lica iz prethodnog stava dužna su potpisati izjavu o povjerljivosti svih informacija i podataka u postupku neposredne pogodbe i ne smiju ih otkrivati do donošenja odluke o proglašenju pobjednika. III - SUKOB INTERESA Član 6. Svi zaposleni, članovi Upravnog odbora i Nadzornog odbora nadležne agencije, kao i članovi Komisije (niti članovi njihove uže porodice) ne mogu učestvovati u neposrednoj pogodbi niti ostvarivati materijalni interes u njemu. Ove osobe su dužne poštovati prin cipe neutralnosti i nepristrasnosti. U toku neposredne pogodbe članovi Komisije niti uposlenici nadležne agencije ne mogu davati pravne ili druge savjete trećem licu vezane za predmet prodaje, osim izjava koje se odnose na ovlaštenja nadležne agencije za privatizaciju u cilju privatizacije predmeta koji je ponuđen putem neposredne pogodbe. IV - INFORMACIJE O NEPOSREDNOJ POGODBI Član 7. Nakon objavljivanja javnog poziva, zainteresirane strane mogu dobiti informacije i standardnu dokumentaciju kontaktiranjem ovlaštene osobe navedene u javnom pozivu. Informacije će biti na jednom od jezika u službenoj upotrebi u Federaciji Bosne i Hercegovine i/ili na engleskom jeziku Dokumentacija, neophodne informacije za neposrednu pogodbu trebaju biti u skladu sa Pravilnikom po kome je provedena prethodna neuspješna prodaja. V - POSTUPAK PODNOŠENJA PONUDA Član 8. 1. Podnošenje ponude Ponude treba dostaviti lično ili poštom na adresu nadležne agencije u zapečaćenoj koverti na kojoj se nalazi naziv predmeta prodaje. Ponude sadrže sve informacije i dokumentaciju predviđenu Javnim pozivom. Prijem ponuda vrši lice ovlašteno od strane direktora nadležne agencije i u roku od pet dana od dana isteka roka za podnošenje ponuda iste dostavlja Komisiji. Identitet ponuđača i sadržaj ponude smatraju se povjerljivom informacijom. 2. Rok za podnošenje ponude Rok za podnošenje ponuda ističe u 16,00 sati po lokalnom vremenu posljednjeg dana kako je navedeno u javnom pozivu. Ponude dostavljene poštom smatrat će se valjanim ukoliko je da tum otpreme pošte u skladu sa rokom utvrđenim u javnom pozivu. Rok za podnošenje ponuda može biti kraći od prethodnog tendera ali ne kraći od 30 dana od dana objave javnog poziva, a za predmete koji se prodaju u maloj privatizaciji ne kraći od 15 dana. Produljenje roka za podnošenje ponuda se izuzetno može dozvoliti, a o čemu na prijedlog Komisije odlučuje direktor nadležne agencije. 3. Depozit i naknada za učešće Ponuđač je dužan uplatiti depozit ili obezbijediti bankovnu garanciju u iznosi od 10% od početne cijene, ali ne većem od 100.000,00 KM. Garancija izdata na ime depozita mora biti bezuslovna, neopoziva i plativa na prvi poziv nadležne agencije i mora imati rok važenja najmanje 180 dana od krajnjeg roka za dostavljanja ponude. Povrat depozita neće se izvršiti u slučaju da odabrani ponuđač odbije zaključiti kupoprodajni ugovor u skladu sa svojom ponudom. Ponosioci ponuda plaćaju nepovratnu naknadu za učešće u neposrednoj pogodbi u iznosu od 0,1% od početne cijene, s tim da minimalna naknada za učešće iznosi 200,00 KM, a maksimalno 5.000,00 KM. VI- PREGOVORI I VREDNOVANJE PONUDA Član 9. Prije otpočinjanja pregovora Komisija otvara sve ponude podnesene u roku za podnošenje ponuda koji je određen javnim pozivom i utvrđuje: –identitet ponuđača, i –formalnu ispravnost svake ponude. Ponuda je formalno ispravna: 1)ako je dostavljena u roku, 2)ako je priložen dokaz da je uplaćena naknada za učešće i depozit, 3)ako je priložena i ostala dokumentacija u skladu sa javnim pozivom. Sa ponuđačima čije su ponude formalno ispravne Komisija stu pa u pregovore. Ponuđači koji nisu prisustvovali otvaranju ponuda bit će pismeno obaviješteni o formalnoj ispravnosti ponuda u roku od tri dana od dana otvaranja ponuda. Ponuđači iz stava 3. ovog člana čije su ponude formalno ispravne bit će obaviješteni o mjestu i vremenu održavanja narednog kruga pregovora, a ako se ne odazovu smatrat će se da su odustali od svoje ponude. Sa ponuđačima će se postupati na ravnopravnim osnovama i svi moraju imati isti tretman. Član 10. U cilju dobijanja što kvalitetnije ponude Komisija može odlučiti da se pregovori odvijaju u više krugova, s tim da se pregovori moraju okončati u roku od 60 dana od dana otvaranja ponuda. U izuzetnim slučajevima upravni odbor nadležne agencije može produžiti rok iz stava 1. ovog člana, koji ne može biti duži od 90 dana od dana otpočinjanja pregovora. Komisija pregovara o svim elementima ponude uključujući i rokove za izvršenje istih. U pregovorima će svim ponuđačima biti omogućeno da putem neposrednog nadmetanja poboljšavaju elemente ponude. Ukoliko u pregovorima učestvuje više od jednog ponuđača nakon svakog kruga pregovora komisija vrši vrednovanje ponuda što je osnov za dalje nadmetanje u postupku pregovaranja. Konačno vrednovanje ponuda Komisija će izvršiti u sljedećim slučajevima: –nakon izjašnjenja svih ponuđača da se njihove posljednje ponude imaju smatrati konačnim, –nakon isteka roka za davanje konačnih ponuda utvrđenog od strane Komisije bez obzira na izjašnjenje ponuđača o konačnosti njihovih ponuda, a najkasnije u roku utvrđenom u stavu 1. ovog člana. Član 11. Komisija je dužna da o cjelokupnom toku pregovora pismeno izvještava direktora nadležne agencije. Komisija će nakon okončanja pregovora u roku od pet dana, na osnovu odobrenja direktora nadležne agencije donijeti: 1)odluku o proglašenju pobjednika ili 2)odluku o proglašenju neposredne pogodbe neuspjelom. Nadležna agencija će odluku iz stava 2. tač. 1) i 2) ovog člana dostaviti ponuđačima. VII - ZAKLJUČIVANJE KUPOPRODAJNOG UGOVORA Član 12. Pobjednik neposredne pogodbe dužan je potpisati kupoprodajni ugovor u roku od osam dana od izvršnosti odluke kojom je Komisija proglasila pobjednika. Član 13. Ako kupac ne potpiše ugovor u roku utvrđenom u članu 12. ovog Pravilnika, ne uplati ugovorenu cijenu i/ili ne obezbijedi bankovnu garanciju traženu od nadležne agencije, smatrat će se da je odustao od kupovine predmeta neposredne pogodbe. U slučaju iz stava 1. ovog člana, nadležna agencija je dužna kontaktirati ostale ponuđače radi potpisivanja ugovora prema rangu njihovih ponuda. Ako se niko od ponuđača ne odazove na poziv nadležne agencije iz prethodnog stava, neposredna pogodba će se smatrati neuspješnom. VIII - OBJAVLJIVANJE REZULTATA NEPOSREDNE POGODBE Član 14. Informacije o zaključenom kupoprodajnom ugovoru javno se objavljuju u roku od pet dana od dana potpisivanja kupoprodajnog ugovora. IX - ZAVRŠNE ODREDBE Član 15. Komisija vodi zapisnike o cjelokupnom postupku koji se odnosi na neposrednu pogodbu. Član 16. Nadležna agencija trajno čuva kompletnu dokumentaciju vezanu za neposrednu pogodbu. Član 17. Predmeti nakon neuspjele prodaje neposrednom pogodbom mogu se ponovno ponuditi na prodaju putem neposredne pogodbe ili prodavati nekim drugim metodom u skladu sa Zakonom. Član 18. Stupanjem na snagu ovog Pravilnika prestaje da važi Uputstvo o neposrednoj pogodbi - Prečišćen tekst ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/05). Član 19. Ovaj Pravilnik stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-19-5171/05 21. decembra 2005. godine Sarajevo Predsjednik Upravnog odbora Franjo Šaravanja, s. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO - AVIJACIJU Na osnovu člana 30. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i rješenja fed eral- nog ministra prometa i komunikacija br. 01 27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA PROCES PROVOĐENJA PREGO VARAČKOG POS TUPKA BEZ OBJAVLJIVANJA OBAVJEŠTENJA O NABAVCI Član 1. U Komisiju za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci rezervnih dijelova neophodnih za ispravno funkcioniranje radionavigacionih uređaja (popravak i uključenje) i nadomjestak za iskorištene rezervne ploče za potrebe Odsjeka kontrole letenja Mostar i Tuzla - Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, imenuju se: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik 2.PETAR OBRADOVIĆ, član 3.ARPAD SALAI, član 4.SANELA ZEKIĆ, član 5.ŠERIF SALKIĆ, član te ANA CVITANOVIĆ, kao sekretar Komisije. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan Broj 75 – Stranica 6692 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6693 članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31. 12 .2005. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Naknada za rad u postupku javnog nadmetanja za nabavku roba i vršenju usluga, članovima Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem. Član 8. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-1105-1/05 7. septembra/rujna 2005. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br.10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 01-27-427/03 od 12. maja 2003. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje otvorenog postupka nabavke goriva, ložulja i maziva za potrebe Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplov- stvo, u sljedećem sastavu: 1.BOJANA RADIVOJEVIĆ, predsjednik Komisije, 2.ADISA ĐELMO, član 3.SULEJMAN ČILIĆ, član Za sekretara komisije imenuje se ANA CVITANOVIĆ. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju- Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 31. 3. 2006. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: –direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika komisije, –ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Naknada za rad u postupku javnog nadmetanja za nabavku roba i vršenju usluga, članovima Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i visine naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). Član 8. Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-1504/05 20. decembra/prosinca 2005. godine Mostar Direktor Amadeo Mandić, s. r. ARHIV FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 5. stav 2. i člana 6. Uredbe o uvjetima i načinu sticanja stručnih zvanja u arhivskoj struci ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03, ovlašteni direktor Arhiva Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE ZA POLAGANJE ARHIVISTIČKOG ISPITA I STICANJA STRUČNIH ZVANJA I - Imenuje se Komisija za polaganje arhivističkog ispita i sticanja stručnih zvanja (u daljnjem tekstu: Komisija) u slijedećem sastavu: 1.MENSUR HADŽIMUSIĆ, predsjednik 2.ŠABAN ZAHIROVIĆ, član 3.FRANJO TOLIĆ, član 4.DŽEMAL MUTAPČIĆ, član 5.ČABRILO MLADEN, član. Zamjenici članova Komisije su: 1.BELMA IZMIRLIJA, 2.SRĐAN MIKIĆ 3.SEJDALIJA GUŠIĆ 4.GORAN RATKOVIĆ 5.ŽELJKO SILAĐI, –i zapisničar SABINA MAKSIĆ, a zamjenica GORDANA ZAIMOVIĆ. II - Ispitivači za svaki predmet su: 1.Za predmet Arhivistika, ŠABAN ZAHIROVIĆ, a zamjenik za navedeni predmet je SRĐAN MIKIĆ 2.Za predmet Kancelarijsko poslovanje MENSUR HADŽI - MUSIĆ, a zamjenik za navedeni predmet je BELMA IZMIRLIJA 3.Za predmet Arhivsko zakonodavstvo DŽEMAL MUTAP- ČIĆ, a zamjenik za navedeni predmet je GORAN RATKOVIĆ. 4.Za predmet Historijski razvoj arhivistike FRANJO TOLIĆ, a zamjenik za navedeni predmet je SEJDALIJA GUŠIĆ. 5.Za predmet Arhivistička informatika MLADEN ČABRILO, a zamjenik za navedeni predmet je ŽELJKO SILAĐI. 6.Za predmet strani jezik odredit će se kvalificiran ispitivač. Zadatak zapisničara je da uredno vodi zapisnik o polaganju arhivističkog ispita i sticanju stručnih zvanja. U zapisnik o polaganju arhivističkog ispita unosi se: sastav komisije i da tum i mjesto održavanja ispita, ime i prezime kandidata, postavljena ispitna pitanja, ocjenu za pismeni dio ispita i konačnu ocjenu uspjeha kandidata, kao i evidenciju o kandidatima. III - Danom donošenja ovog Rješenja prestaje da važi Rješenje broj 01-34-7-305/03 od 30. oktobra 2003. godine i Rješenje o izmjeni Rješenja broj 01-34-7-365/05 od 11. novembra 2005. godine. IV - Ovo Rješenje stu pa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-7-456/05 27. decembra/prosinca 2005. godine Sarajevo Ovlašteni direktor Mensur Hadžimusić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 668/04, rješavajući apelaciju M. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija M. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Kž-622/02 od 1. travnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj K-33/01 od 14. listopada 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa R. T., odvjetnik iz Kozarske Dubice, podnio je 28. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-622/02 od 1. travnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-33/01 od 14. listopada 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i sudionika u postupku, Okružnog tužiteljstva Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo), je zatraženo 20. travnja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni je sud dostavio odgovor na apelaciju 9. svibnja 2005. godine, Osnovni sud 13. svibnja 2005. godine, dok Okružno tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 19. svibnja 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud Presudom broj K-33/02 od 14. listopada 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. travnja 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog kaznenog djela teške krađe iz članka 222. stavak 2, u svezi stavka 1. točka 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelant je osuđen jer je 26. srpnja 1999. godine oko 02,25 sati u Kozarskoj Dubici, radeći u noćnoj smjeni, u Službi hitne pomoći pri Domu zdravlja Kozarska Dubica, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a po ranije pripremljenom planu, kroz otvoren prozor u prizemlju zgrade ušao u laboratorij Doma zdravlja, gdje je uklonio frižider postavljen na zaključana vrata koja vode u upravu Doma zdravlja, a zatim odvalio donji par a pet tih vrata, pa kroz tako načinjen otvor došao do stubišta, popeo se na kat i pomoću metalnog pajsera kojeg je ponio sa sobom, djelujući u predjelu brave, obio vrata blagajne, a zatim iz metalnog ormara kojeg je istim pajserom obio, znajući da se u njemu nalazi novac namijenjen za plaće djelatnika Doma zdravlja, oduzeo i prisvojio iznos od 13.336,66 KM. Time je, obijanjem zatvorenih prostora, oduzeo drugom tuđe pokretne stvari u namjeri da prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 10.000,00 KM, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. U obrazloženju drugostupanjske presude, koja je donesena u sjednici vijeća bez nazočnosti stranaka, Okružni sud navodi da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu izveo sve dokaze koje su stranke predlagale, a za koje je smatrao da će se njihovim izvođenjem utvrditi bitne i odlučne činjenice koje su u svezi kaznenog djela. Nadalje, Okružni sud navodi da ponašanje apelanta ranije i neposredno pred izvršenje kaznenog djela nije ukazivalo na njegovu psihičku poremećenost u bilo kojem pravcu, te da njegova uračunljivost nije bila dovedena u pitanje ni neposredno, a ni u vrijeme izvršenja kaznenog dijela, te nije bilo potrebno saslušavati njegove roditelje i vršiti vještačenje sa vještakom neuropsihijatrom, a da je vještačenje vještaka financijske struke obavljeno na zakonit i pravilan način. Okružni sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za kazneno djelo teške krađe iz članka 222. stavak 2. u svezi stavka 1. točke 1. Kaznenog zakonika Republike Srpske, a ujedno je dato i potrebno obrazloženje i analiza izvedenih dokaza, kao i razloga zbog čega se nisu mogli prihvatiti dokazi koje je apelant predložio, a zbog čega su izvedeni dokazi prihvaćeni. IV - Relevantni propisi 8. Kazneni zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) "Članak 222. (1) Ako je krađa izvršena: 1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari ili zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora. Š...Ć (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Š...Ć" 9. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97 u daljnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Članak 369. Primjerak priziva dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci, koja može u roku od osam dana od dana prijama podnijeti sudu odgovor na priziv. Priziv i odgovor na priziv, sa svim spisima, prvostupanjski će sud dostaviti drugos tu panjskom sudu. Članak 371. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branitelj, oštećeni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom." Š...Ć V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da se pobijane presude temelje isključivo na dokazima koje je predložila optužba, dok nije proveden dokaz saslušanjem Broj 75 – Stranica 6694 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6695 svjedoka u svezi stanja alkoholiziranosti i dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, koje je on predlagao. Dalje, smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na obranu, te je zbog navedenih propusta činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je samim tim i pogrešno primijenjen materijalni propis kao i odluka o kazni. Apelant navodi da nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda, čime je povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka, te da mu nije dostavljen odgovor na priziv i predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine pobijane odluke i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da nije povrijeđeno apelantovo prava na obranu, da iz provedenih dokaza, utvrđenih činjenica i apelantove obrane ndvojbeno proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da izvođenje dokaza koje je predlagao osuđeni nije isticano u pravcu utvrđivanja odlučnih činjenica. Dalje, navodi da je za svaki odbijeni prijedlog za izvođenjem dokaza dat razvidan razlog koji ide u prilog odluci da provođenje predloženih dokaza nije isticano u cilju potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i ekonomičnosti postupka, već u cilju njegovog odugovlačenja i pokušaja amortiziranja kaznene odgovornosti. Okružni sud apelantove navode, koji se odnose na neobavještavanje o sjednici vijeća, smatra proizvoljnim jer apelant nije u prizivu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici vijeća. Okružni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu i da su na temelju izvedenih dokaza sve bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, te da presude sadrže dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju također smatra da tijekom postupka nisu učinjeni propusti koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćeno pravo na obranu. Dalje, Osnovni sud ističe da je provođenje dokaza koje je predložio apelant odbijeno zbog toga što provođenje tih dokaza ne bi ništa bitno promijenilo u odnosu na činjenično stanje utvrđeno tijekom postupka, pogotovu glede odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti. Osnovni sud smatra da je poštovano i načelo efikasnosti i ekonomičnosti postupka, a da to ne ide na štetu apelantovog prava na obranu, te apelantove navode smatra neutemeljenim, kao i navode koji se odnose na nedostavljanje odgovora na apelantov priziv, obzirom da je člankom 369. Zakona o kaznenom postupku razvidno propisan postupak po zaprimanju priziva. VI - Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmetom pobijanja apelacijom, je Presuda Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. travnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 26. svibnja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz članka II/2. i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. i 3. točka d. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". 19. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovitim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te se članak 6. Europske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. i 3. točka d. Europske konvencije. 20. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 26. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Ustavni sud opaža da je temeljni apelantov prigovor da prvostupanjski sud nije saslušao svjedoke koje je on predložio, te da nije uvažio apelantov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka neuropsihijatra na okolnost konzumiranja alkohola neposredno pred izvršenje kaznenog djela. U svezi ovog prigovora Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovitom je sudu da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti iznošenja dokaza (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). 23. U tom smislu, Ustavni sud opaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip jednakopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očito u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi imali razumno opravdanje što su odbili apelantov zahtjev za provođenjem dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra, kao i dokaz saslušanjem određenih svjedoka. Odbijanje suda da provodi dokaze vještačenja vještaka medicinske struke i da sasluša svjedoke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu članka 6. Europske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. ožujka 2002. godine, točka 253). Članak 6. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije je saslušanje izričito zahtijevano (vidi Europski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. travnja 1992. godine, serija A, broj 235, točka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. travnja 2002. godine, točka 68). 24. Ustavni sud opaža da iz stanja spisa nedvojeno proizlazi da je apelant imao mogućnost osobnog iznošenja svoje obrane, kao i preko odvjetnika, te da saslušava svjedoke optužbe i daje primjedbe na nalaz vještaka financijske struke. Dalje, Ustavni sud opaža da su u prvostupanjskom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na temelju kojih je sud ustvrdio da je apelant počinio kazneno djelo teške krađe. Osnovni je sud na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je utemeljena, dovoljno je obrazložena, kako u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, tako i u djelu koji se odnosi na razloge odbijanja provođenja dokaza koje je predlagao apelant a što je potvrđeno i pobijanom presudom Okružnog suda. Apelant, također, prigovara da je vještačenje vještaka financijske struke pogrešno provedeno. 25. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni se sud neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/05, i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stavak 78. i). 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su redoviti sudovi ocijenili dokaze proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, pobijana prvostupanjska presuda nije utemeljena isključivo na tom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostupanjski sud procijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud opaža da je prvostupanjski sud dao razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 27. U odnosu na apelantove navode da je kršeno načelo jednakopravnosti stranaka jer apelant nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda na kojoj se odlučivalo o njegovom prizivu, Ustavni sud ističe da je jednakopravnost stranaka jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije, što podrazumijeva da optuženi u kaznenom postupku treba imati ista procesna prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti sukladan principu kontradiktornosti tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, kao i da ima mogućnost odgovoriti na iznesene navode, te mogućnost iznijeti druge dokaze u korist svoje odbrane. Dalje, optuženi mora imati mogućnost osobne nazočnosti suđenju. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se bude nazočan pred sudovima više in stance koji odlučuju o prizivu, osim u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobna nazočnost optuženog nije od značaja. 28. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije spisa predmeta, kao i izjašnjenja Okružnog suda, proizlazi da apelant i njegov branitelj nisu zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici drugostupanjskog vijeća, a iz pobijane presude Okružnog suda proizlazi da sjednici nije bio nazočan ni tužitelj. Stoga, razvidno je da nije došlo do povrede principa jednakopravnosti stranaka. Apelantov navod da mu nije dostavljen odgovor na priziv i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravičan postupak je neutemeljen. Naime, u smislu članka 369. ZKP-a, ne postoji obveza dostavljanja odgovora na priziv suprotnoj strani, te Ustavni sud smatra da apelantov prigovor ne predstavlja povredu prava na pravičan postupak. 29. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Osnovni i Okružni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, te, na temelju svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i stavak 3. točka d. Europske konvencije. 30. Glede apelantovih navoda da redoviti sudovi nisu potpuno i pravilno ustvrdili činjenice, a u svezi odluke o kazni, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti razmatranje i preispitivanje izrečene kazne, sve dok poduzete mjere očito ne krše ustavna prava zaštićena Europskom konvencijom. 31. Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. Europske konvencije. VIII - Zaključak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u pobijanim odlukama, a Ustavni sud nije ustvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Prvostupanjski je sud imao razumno opravdanje što je odbio apelantove prijedloge da se ispituju svjedoci i provodi vještačenje, i sud je djelovao u granicama svoje diskrecije. Nije došlo do povrede principa jednakopravnosti stranaka, jer sjednici vijeća Okružnog suda nije bio nazočan, pored okrivljenog i njegovog branitelja, niti nadležni tužitelj. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 668/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 stav 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatixa Haxiosmanović, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj K-33/01 od 14. oktobra 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. M. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kog zastupa R. T., advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 28. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u Broj 75 – Stranica 6696 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6697 daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-33/01 od 14. oktobra 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 20. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. maja 2005. godine, Osnovni sud 13. maja 2005. godine, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 19. maja 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-33/02 od 14. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 222 stav 2, u vezi sa stavom 1 tačka 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelant je osuđen jer je 26. jula 1999. godine oko 02,25 časova u Kozarskoj Dubici, radeći u noćnoj smjeni, u Službi hitne pomoći pri Domu zdravlja Kozarska Dubica, u namjeri da pribavi protivpravnu imovinsku korist, a po ranije pripremljenom planu, kroz otvoren prozor u prizemqu zgrade ušao u laboratoriju Doma zdravlja, gdje je uklonio frižider postavljen na zakqučana vrata koja vode u upravu Doma zdravlja, a zatim odvalio dowi par a pet tih vrata, pa kroz tako načinjen otvor došao do stepeništa, popeo se na sprat i pomoću metalnog pajsera kog je ponio sa sobom, djelujući u predjelu brave, obio vrata blagajne, a zatim iz metalnog ormara kog je istim pajserom obio, znajući da se u njemu nalazi novac namijenjen za plate radnika Doma zdravlja, oduzeo i prisvojio iznos od 13.336,66 KM. Time je, obijanjem zatvorenih prostora, oduzeo drugom tuđe pokretne stvari u namjeri da prisvajanjem pribavi sebi protivpravnu imovinsku korist, a vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 10.000,00 KM, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. U obrazloženju drugostepene presude, koja je donesena u sjednici vijeća bez prisustva stranaka, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve dokaze koje su stranke predlagale, a za koje je smatrao da će se wihovim izvođenjem utvrditi bitne i odlučne činjenice koje su u vezi sa krivičnim djelom. Nadalje, Okružni sud navodi da apelantovo ponašanje ranije i neposredno pred izvršenje krivičnog djela nije ukazivalo na njegovu psihičku poremećenost u bilo kom pravcu, te da njegova uračunqivost nije bila dovedena u pitanje ni neposredno, a ni u vrijeme izvršewa krivičnog dijela, te nije bilo potrebno da se saslušavaju njegove roditelje i da se vrši vještačenje sa vještakom neuropsihijatrom, a da je vještačenje vještaka finansijske struke obavljeno na zakonit i pravilan način. Okružni sud zakqučuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 222 stav 2 u vezi sa stavom 1 tačke 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske, a ujedno dato je i potrebno obrazloženje i analiza izvedenih dokaza, kao i razloga zbog čega nisu mogli da se prihvate dokazi koje je apelant predložio, a zbog čega su izvedeni dokazi prihvaćeni. IV - Relevantni propisi 8. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) "Član 222 (1) Ako je krađa izvršena: 1) obijanjem ili provaqivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari ili zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora. Š...Ć (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Š...Ć" 9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97 u daqnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Član 369 Primjerak žalbe dostaviće prvostepeni sud protivnoj stranci, koja može u roku od osam dana od dana prijema da podnese sudu odgovor na žalbu. Žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu. Član 371 (1) O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio da se održi pretres pred drugostepenim sudom." Š...Ć V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/2 i II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se osporene presude zasnivaju iskqučivo na dokazima koje je predložila optužba, dok nije sproveden dokaz saslušanjem svjedoka u vezi sa stanjem alkoholisanosti i dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, koje je on predlagao. Dalje, smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na odbranu, te je zbog navedenih propusta činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je samim tim i pogrešno primijenjen materijalni propis kao i odluka o kazni. Apelant navodi da nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda, čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, te da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da nije povrijeđeno apelantovo prava na odbranu, da iz sprovedenih dokaza, utvrđenih činjenica i apelantove odbrane nesumwivo proizilazi da je činjenično stanje dovoqno utvrđeno i da izvođenje dokaza koje je predlagao osuđeni nije isticano u pravcu utvrđivawa odlučnih činjenica. Dalje, navodi da je za svaki odbijeni prijedlog za izvođenje dokaza dat jasan razlog koji ide u prilog odluci da provođenje predloženih dokaza nije isticano u ciqu potpunog utvrđivawa činjeničnog stawa i ekonomičnosti postupka, već u ciqu njegovog odugovlačewa i pokušaja amortizovawa krivične odgovornosti. Okružni sud apelantove navode, koji se odnose na neobavještavanje o sjednici vijeća, smatra proizvoqnim jer apelant nije u žalbi zahtijevao da bude obaviješten o sjednici vijeća. Okružni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da su na osnovu izvedenih dokaza sve bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, te da presude sadrže dovoqno razloga o odlučnim činjenicama, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju takođe smatra da u toku postupka nisu učinjeni propusti koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Dalje, Osnovni sud ističe da je sprovođenje dokaza koje je predložio apelant odbijeno zbog toga što sprovođenje tih dokaza ne bi ništa bitno promijenilo u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u toku postupka, pogotovo u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Osnovni sud smatra da je poštovano i načelo efikasnosti i ekonomičnosti postupka, a da to ne ide na štetu apelantovog prava na odbranu, te apelantove navode smatra neosnovanim, kao i navode koji se odnose na nedostavljanje odgovora na apelantovu žalbu, s obzirom da je članom 369 Zakona o krivičnom postupku jasno propisan postupak po zaprimanju žalbe. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmet osporavawa apelacijom, je Presuda Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/2 i člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe"... 19. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te se član 6 Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. 20. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 26. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor da prvostepeni sud nije saslušao svjedoke koje je on predložio, te da nije uvažio apelantov prijedlog da se sprovede vještačenje vještaka neuropsihijatra na okolnost konzumirawa alkohola neposredno pred izvršenje krivičnog djela. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, shodno kojoj član 6 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima, a iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). 23. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi moglo da se zakquči da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili apelantov zahtjev da se sprovede dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, kao i dokaz saslušanjem određenih svjedoka. Odbijanje suda da sprovodi dokaze vještačewa vještaka medicinske struke i da sasluša svjedoke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6 Evropske konvencije (vidi Dom za qudska prava, odluka o prihvatqivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne pozove one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za qudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za qudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 24. Ustavni sud zapaža da iz stawa spisa nesumwivo proizilazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko advokata, kao i da saslušava svjedoke optužbe, te daje primjedbe na nalaz vještaka finansijske struke. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku sprovedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo teške krađe. Osnovni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, dovoqno je obrazložena, kako u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, tako i u djelu koji se odnosi na razloge odbijawa sprovođewa dokaza koje je predlagao apelant a što je potvrđeno i osporavanom presudom Okružnog suda. Apelant, takođe, prigovara da je vještačenje vještaka finansijske struke pogrešno sprovedeno. 25. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/05, i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78 i). 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze proizvoqno, ili da je d okazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Sem toga, osporavana prvostepena presuda nije zasnovana iskqučivo na tom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud procijenio pojedinačno i u wihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u Broj 75 – Stranica 6698 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6699 obrazloženju osporavane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. 27. U odnosu na apelantove navode da je kršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer apelant nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda na kojoj se odlučivalo o njegovoj žalbi, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista procesna prava kao i ovlašćeni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Dalje, optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se odnosi, prevashodno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje takođe podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više in - stance koji odlučuju o žalbi, sem u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitawa, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. 28. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije spisa predmeta, kao i izjašnjenja Okružnog suda, proizilazi da apelant i njegov branilac nisu zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici drugostepenog vijeća, a iz osporavane presude Okružnog suda proizilazi da sjednici nije prisustvovao ni tužilac. Stoga, jasno je da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka. Apelantov navod da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravičan postupak je neosnovan. Naime, u smislu člana 369 ZKP-a, ne postoji obaveza da se dostavi odgovor na žalbu suprotnoj strani, te Ustavni sud smatra da apelantov prigovor ne predstavlja povredu prava na pravičan postupak. 29. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju način na koji su Osnovni i Okružni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, te, na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d. Evropske konvencije. 30. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenice, a u vezi sa odlukom o kazni, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne, sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava zaštićena Evropskom konvencijom. 31. Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u osporenim odlukama, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoqnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Prvostepeni sud je imao razumno opravdanje što je odbio apelantove prijedloge da se ispituju svjedoci i sprovodi vještačenje, i sud je djelovao u granicama svoje diskrecije. Nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka, jer sjednici vijeća Okružnog suda nije prisustvovao, pored okrivljenog i njegovog branioca, niti nadležni tužilac. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 668/04, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija M. K., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj K-33/01 od 14. oktobra 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa R. T., advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 28. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-33/01 od 14. oktobra 2002. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i učesnika u postupku, Okružnog tužilaštva Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 20. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. maja 2005. godine, Osnovni sud 13. maja 2005. godine, dok Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 19. maja 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Osnovni sud je Presudom broj K-33/02 od 14. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, proglasio apelanta krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 222. stav 2, u vezi sa stavom 1. tačka 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske, br. 22/00, 33/00 i 37/01). Apelant je osuđen jer je 26. jula 1999. godine oko 02,25 sati u Kozarskoj Dubici, radeći u noćnoj smjeni, u Službi hitne pomoći pri Domu zdravlja Kozarska Dubica, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a po ranije pripremljenom planu, kroz otvoren prozor u prizemlju zgrade ušao u laboratoriju Doma zdravlja, gdje je uklonio frižider postavljen na zaključana vrata koja vode u upravu Doma zdravlja, a zatim odvalio donji par a pet tih vrata, pa kroz tako načinjen otvor došao do stepeništa, popeo se na sprat i pomoću metalnog pajsera kojeg je ponio sa sobom, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 djelujući u predjelu brave, obio vrata blagajne, a zatim iz metalnog ormara kojeg je istim pajserom obio, znajući da se u njemu nalazi novac namijenjen za plaće radnika Doma zdravlja, oduzeo i prisvojio iznos od 13.336,66 KM. Time je, obijanjem zatvorenih prostora, oduzeo drugom tuđe pokretne stvari u namjeri da prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a vrijednost oduzetih stvari prelazi iznos od 10.000,00 KM, te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. 7. U obrazloženju drugostepene presude, koja je donesena u sjednici vijeća bez prisustva stranaka, Okružni sud navodi da je prvostepeni sud na glavnom pretresu izveo sve dokaze koje su stranke predlagale, a za koje je smatrao da će se njihovim izvođenjem utvrditi bitne i odlučne činjenice koje su u vezi sa krivičnim djelom. Nadalje, Okružni sud navodi da ponašanje apelanta ranije i neposredno pred izvršenje krivičnog djela nije ukazivalo na njegovu psihičku poremećenost u bilo kojem pravcu, te da njegova uračunljivost nije bila dovedena u pitanje ni neposredno, a ni u vrijeme izvršenja krivičnog dijela, te nije bilo potrebno saslušavati njegove roditelje i vršiti vještačenje sa vještakom neuropsihijatrom, a da je vještačenje vještaka finansijske struke obavljeno na zakonit i pravilan način. Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanta proglasio krivim za krivično djelo teške krađe iz člana 222. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačke 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske, a ujedno dato je i potrebno obrazloženje i analiza izvedenih dokaza, kao i razloga zbog čega se nisu mogli prihvatiti dokazi koje je apelant predložio, a zbog čega su izvedeni dokazi prihvaćeni. IV - Relevantni propisi 8. Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 22/00, 33/00 i 37/01) "Član 222. (1) Ako je krađa izvršena: 1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari ili zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora. Š...Ć (2) Ako vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Š...Ć" 9. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 14/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94 i 6/97 u daljnjem tekstu: ZKP), u relevantnom dijelu, glasi: "Član 369. Primjerak žalbe dostavit će prvostepeni sud protivnoj stranci, koja može u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalbu i odgovor na žalbu, sa svim spisima, prvostepeni sud će dostaviti drugostepenom sudu. Član 371. (1) O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom." Š...Ć V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da se osporene presude zasnivaju isključivo na dokazima koje je predložila optužba, dok nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka u vezi sa stanjem alkoholiziranosti i dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra, koje je on predlagao. Dalje, smatra da mu je na ovaj način povrijeđeno pravo na odbranu, te je zbog navedenih propusta činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je samim tim i pogrešno primijenjen materijalni propis kao i odluka o kazni. Apelant navodi da nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda, čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka, te da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud ističe da nije povrijeđeno apelantovo prava na odbranu, da iz provedenih dokaza, utvrđenih činjenica i apelantove odbrane nesumnjivo proizlazi da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i da izvođenje dokaza koje je predlagao osuđeni nije isticano u pravcu utvrđivanja odlučnih činjenica. Dalje, navodi da je za svaki odbijeni prijedlog za izvođenje dokaza dat jasan razlog koji ide u prilog odluci da provođenje predloženih dokaza nije isticano u cilju potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja i ekonomičnosti postupka, već u cilju njegovog odugovlačenja i pokušaja amortiziranja krivične odgovornosti. Okružni sud apelantove navode, koji se odnose na neobavještavanje o sjednici vijeća, smatra proizvoljnim jer apelant nije u žalbi zahtijevao da bude obaviješten o sjednici vijeća. Okružni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu i da su na osnovu izvedenih dokaza sve bitne činjenice pravilno i potpuno utvrđene, te da presude sadrže dovoljno razloga o odlučnim činjenicama, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju također smatra da u toku postupka nisu učinjeni propusti koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćeno pravo na odbranu. Dalje, Osnovni sud ističe da je provođenje dokaza koje je predložio apelant odbijeno zbog toga što provođenje tih dokaza ne bi ništa bitno promijenilo u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u toku postupka, pogotovo u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Osnovni sud smatra da je poštovano i načelo efikasnosti i ekonomičnosti postupka, a da to ne ide na štetu apelantovog prava na odbranu, te apelantove navode smatra neosnovanim, kao i navode koji se odnose na nedostavljanje odgovora na apelantovu žalbu, s obzirom da je članom 369. Zakona o krivičnom postupku jasno propisan postupak po zaprimanju žalbe. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju konačna odluka, koja je predmet osporavanja apelacijom, je Presuda Okružnog suda broj Kž-622/02 od 1. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. maja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 26. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/2. i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć Broj 75 – Stranica 6700 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6701 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: Š...Ć d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe". 19. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te se član 6. Evropske konvencije primjenjuje u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. 20. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 26. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Ustavni sud zapaža da je osnovni apelantov prigovor da prvostepeni sud nije saslušao svjedoke koje je on predložio, te da nije uvažio apelantov prijedlog za provođenje vještačenja vještaka neuropsihijatra na okolnost konzumiranja alkohola neposredno pred izvršenje krivičnog djela. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). 23. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili apelantov zahtjev za provođenjem dokaza vještačenjem vještaka neuropsihijatra, kao i dokaz saslušanjem određenih svjedoka. Odbijanje suda da provodi dokaze vještačenja vještaka medicinske struke i da sasluša svjedoke koje je predložio apelant, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68). 24. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa nesumnjivo proizlazi da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko advokata, kao i da saslušava svjedoke optužbe, te daje primjedbe na nalaz vještaka finansijske struke. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da je apelant počinio krivično djelo teške krađe. Osnovni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, dovoljno je obrazložena, kako u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, tako i u djelu koji se odnosi na razloge odbijanja provođenja dokaza koje je predlagao apelant a što je potvrđeno i pobijanom presudom Okružnog suda. Apelant, također, prigovara da je vještačenje vještaka finansijske struke pogrešno provedeno. 25. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78. i). 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi ocijenili dokaze proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Osim toga, pobijana prvostepena presuda nije zasnovana isključivo na tom dokazu, već i na drugim izvedenim dokazima, koje je prvostepeni sud procijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 27. U odnosu na apelantove navode da je kršeno načelo ravnopravnosti stranaka jer apelant nije obaviješten o sjednici vijeća Okružnog suda na kojoj se odlučivalo o njegovoj žalbi, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, što podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista procesna prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene navode, te mogućnost da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane. Dalje, optuženi mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više in stance koji odlučuju o žalbi, osim u slučaju kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. 28. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije spisa predmeta, kao i izjašnjenja Okružnog suda, proizlazi da apelant i njegov branilac nisu zahtijevali da budu obaviješteni o sjednici drugostepenog vijeća, a iz pobijane presude Okružnog suda proizlazi da sjednici nije prisustvovao ni tužilac. Stoga, jasno je da nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka. Apelantov navod da mu nije dostavljen odgovor na žalbu i da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravičan postupak je neosnovan. Naime, u smislu člana 369. ZKP-a, ne postoji obaveza dostavljanja odgovora na žalbu suprotnoj strani, te Ustavni sud smatra da apelantov prigovor ne predstavlja povredu prava na pravičan postupak. 29. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Osnovni i Okružni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, te, na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d. Evropske konvencije. 30. U pogledu apelantovih navoda da redovni sudovi nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenice, a u vezi sa odlukom o kazni, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da razmatra i preispituje izrečene kazne, sve dok preduzete mjere očigledno ne krše ustavna prava zaštićena Evropskom konvencijom. 31. Imajući u vidu sveukupno stanje spisa predmeta i rezultate cjelokupnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u osporenim odlukama, a Ustavni sud nije utvrdio proizvoljnu primjenu prava, niti je utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Prvostepeni sud je imao razumno opravdanje što je odbio apelantove prijedloge da se ispituju svjedoci i provodi vještačenje, i sud je djelovao u granicama svoje diskrecije. Nije došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka, jer sjednici vijeća Okružnog suda nije prisustvovao, pored okrivljenog i njegovog branioca, niti nadležni tužilac. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 674/04, rješavajući apelaciju Ž. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 28. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ž. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-40/02 od 9. lipnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je, 28. srpnja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-40/02 od 9. lipnja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. studenoga 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond MIO) je zatraženo, 1. rujna 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 5. listopada 2004. godine, a Fond MIO 13. rujna 2004. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda MIO dostavljeni su apelantu 18. svibnja 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 15. kolovoza 2001. godine podnio zahtjev Fondu MIO, podružnici u Istočnom Sarajevu, da mu se utvrdi u staž osiguranja vrijeme provedeno u članstvu Košarkaškog kluba "Leotar" Trebinje od 1. prosinca 1977. do 20. kolovoza 1980. godine. Zaključkom prvostupanjskog tijela Fonda MIO od 16. listopada 2001. godine odbačen je apelantov zahtjev. Rješenjem drugostupanjskog tijela Fonda MIO od 29. ožujka 2002. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen na zaključak prvostupanjskog tijela Fonda MIO. Protiv rješenja drugostupanjskog tijela Fonda MIO apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj U-29/02 od 30. rujna 2002. godine tužbu uvažio i poništio rješenje drugostupanjskog tijela Fonda MIO. U obrazloženju svoje odluke Okružni je sud naveo da je drugostupanjsko tijelo Fonda MIO nepravilno primijenilo odredbu članka 189. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02 (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO), te da sama činjenica da "važećim zakonom nije predviđen dokup staža" ne znači da se staž navršen po ranijim propisima ne može priznati u staž osiguranja. 7. Protiv presude Okružnog suda Fond MIO je podnio zahtjev za izvanrednim preispitivanjem, koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-40/02 od 9. lipnja 2004. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda, tako što je odbio tužbu kao neutemeljenu. U obrazloženju svoje presude, između ostalog, Vrhovni je sud naveo da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se kod apelanta radi o navršenom mirovinskom stažu u smislu članka 189. Zakona o MIO, jer taj staž nije navršen ni evidentiran, niti su za to razdoblje plaćeni odgovarajući doprinosi. Na to razdoblje neprimjenjiv je i Samoupravni sporazum o provođenju mirovinskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportaša amatera (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum), jer apelant nema priznato svojstvo vrhunskog sportaša amatera (članak 12), niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja (članak 6), niti su temeljem te osnovice plaćeni doprinosi (članak 8). IV - Relevantni propisi 8. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) "Članak 189. Penzijski staž na temelju kojeg se stječu i ostvaruju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja po odredbama ovog zakona, navršen do stupanja na snagu ovog zakona, računa se po odredbama Zakona o temeljnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH, br. 38/90 i 22/91), Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89) i Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96)." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 8/79) "Članak 7. Članak 8. se mijenja i glasi: Za slučaj starosti i smrti, kao i invalidnosti i tjelesnog oštećenja prouzročenih bolešću, povredom van posla, nesrećom na poslu ili profesionalnom bolešću, osiguravaju se, pored osoba iz čl. 7. i 8. Zakona o osnovnim pravima, još i: Š...Ć 3) vrhunski sportaši - amateri - ako nisu osigurani po drugom osnovu. Zajednica i savez organizacija fizičke kulture Bosne i Hercegovine samoupravnim sporazumom utvrđuju tko se smatra vrhunskim sportašem, osnovice osiguranja i druga pitanja u svezi provođenja ovog osiguranja." Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) "Članak 19. Š...Ć Protiv pravomoćne odluke suda čija nadležnost u upravnom sporu nije određena za cijeli teritorij republike stranka može Broj 75 – Stranica 6702 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6703 podnijeti mjerodavnom sudu u republici zahtjev za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke. Taj se zahtjev može podnijeti zbog povrede materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari." Samoupravni sporazum o provođenju mirovinskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportaša amatera ("Službeni list SRBiH, broj 18/80) "Članak 2. (1) Kao vrhunski sportaši amateri osigurani su na mirovinsko i invalidsko osiguranje vrhunski sportaši sa navršenih 18 godina života, koji nisu osigurani po drugom osnovu, a koji u smislu Društvenog dogovora o statusu i stimulaciji vrhunskih sportaša u okviru jedinstvene kategorizacije sportaša Jugoslavije, steknu zvanje: 1) zasluženog sportaša Jugoslavije; 2) sportaša internacionalnog razreda; 3) sportaša saveznog razreda. Članak 7. (1) Pravo na dokup staža osiguranja u smislu članka 60. stavak 2. Zakona imaju vrhunski sportaši amateri koji su prema jedinstvenoj kategorizaciji sportaša Jugoslavije imali zvanje ili bi se mogli razvrstati u zvanje: 1) zaslužnog sportaša Jugoslavije; 2) sportaša internacionalnog razreda; 3) sportaša saveznog razreda. (2) Vrhunski sportaši amateri iz prethodnog stavka mogu dokupiti staž osiguranja najviše onoliko vremena nakon navršenih 18 godina života koliko je ovim samoupravnim sporazumom utvrđeno trajanje mirovinskog i invalidskog osiguranja za pojedine kategorije sportaša, s tim da je dokupljeni staž zajedno sa vremenom provedenim u osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma ne može iznositi više od: - 8 godina za zaslužne sportaše Jugoslavije, - 6 godina za sportaša internacionalnog razreda, - 4 godine za sportaša saveznog razreda. (3) Vrijeme bavljenja sportom prije zaključenja Društvenog dogovora iz članka 2. stavak 1. ovog samoupravnog sporazuma, može dokupiti i osoba koja prema kriterijima koje utvrđuje Savez, a koji su sastavni dio ovog samoupravnog sporazuma, može biti razvrstana u zvanje zaslužnog sportaša Jugoslavije, sportaša internacionalnog razreda ili sportaša saveznog razreda. Članak 12. (1) Svojstvo osiguranika u mirovinskom i invalidskom osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma stiče se danom stjecanja svojstva vrhunskog sportaša amatera iz članka 2. ovog samoupravnog sporazuma. (2) Savez u roku od osam dana od dana utvrđivanja svojstva vrhunskog sportaša amatera iz članka 2. ovog samoupravnog sporazuma, podnosi Zajednici prijavu osiguranja, odnosno odjavu osiguranja po prestanku svojstva vrhunskog sportaša amatera iz članka 2. ovog samoupravnog sporazuma i prijavljuje druge promjene od utjecaja na osiguranje, prema propisima o matičnoj evidenciji osiguranika i korisnika mirovine." Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 3/97) "Članak 23. Prijave podataka za vođenje matične evidencije iz članka 14. ovog zakona dostavljaju se u sljedećim rokovima: Š...Ć 2. prijava na osiguranje, odjava osiguranja i prijava promjena tijekom osiguranja - u roku od 8 dana od dana uposlenja ili početka obavljanja djelatnosti na temelju koje je osiguran, odnosno od dana prestanka uposlenja ili obavljanja djelatnosti temeljem koje je bio osiguran, odnosno od dana nastale promjene u osiguranju." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je u upravnom postupku i postupku pred Vrhovnim sudom uskraćena mogućnost ostvarivanja prava na staž osiguranja, na koji ima pravo prema Samoupravnom sporazumu. Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda nezakonita, da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe članka 189. Zakona o MIO, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na utvrđivanje materijalne istine, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je vršeći kontrolu zakonitosti pobijane presude, a kroz to i činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku ocijenio neprijepornim da je apelant u navedenom razdoblju bio član Košarkaškog kluba "Leotar" iz Trebinja, ali da u tom razdoblju nema navršenog ni evidentiranog staža osiguranja, niti plaćenih doprinosa, da bi se utvrdilo postojanje prijepornog staža. Vrhovni je sud istaknuo da apelant nema priznat sta tus vrhunskog sportaša amatera, niti je razvrstan u odgovarajuću kategoriju po Samoupravnom sporazumu na koji se poziva. Kako je zahtjevom, povodom kojeg je pokrenut predmetni postupak, apelant tražio da mu se prizna odgovarajući staž osiguranja koji on ranije samo "nije evidentirao", Vrhovni sud smatra da je Fond MIO ispravno odbio apelantov priziv izjavljenu protiv prvostupanjskog upravnog akta. Vrhovni je sud istaknuo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane odluke. Smatra da nije počinjena povreda apelantovih prava na koja se poziva u svojoj apelaciji. 11. Fond MIO u odgovoru na apelaciju ističe da pobijanom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđen Zakon o MIO osiguranju na štetu apelanta, kao ni ustavom zagarantirana prava. VI - Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-Uvl-40/02 od 9. lipnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 28. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu i navodi da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 17. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na staž osiguranja u određenom razdoblju, dakle predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred Vrhovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 18. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 19. Apelantovi se prizivni navodi temelje, u suštini, na tvrdnjama da su upravna tijela i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbu članka 189. Zakona o MIO, kao i odredbu Samoupravnog sporazuma, zbog čega mu je uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osiguranja. 20. Vrhovni je sud svojom presudom preinačio presudu Okružnog suda, smatrajući da je taj sud pogrešno protumačio odredbu članka 189. Zakona o MIO. Vrhovni je sud zauzeo stajalište da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se u apelantovom slučaju, za odnosno razdoblje, radi o navršenom mirovinskom stažu u smislu odredbi članka 189. navedenog zakona, jer taj staž nije navršen, niti evidentiran, a niti su za to razdoblje plaćeni odgovarajući doprinosi. Vrhovni je sud ustvrdio da se na prijeporno razdoblje ne može primijeniti Samoupravni sporazum, na koji se apelant poziva, jer on nema priznato svojstvo vrhunskog sportaša amatera, niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja, a niti su po tom temelju plaćeni odgovarajući doprinosi. 21. S druge strane, apelant smatra da je pogrešno primijenjen zakon na njegovu štetu, jer je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu članka 189. Zakona o MIO, zbog čega mu je onemogućeno ostvarivanje prava na priznavanje staža osiguranja za vrijeme provedeno u statusu vrhunskog sportaša košarkaša u Košarkaškom klubu "Leotar" iz Trebinja od 1. prosinca 1977. do 20. kolovoza 1980. godine. 22. Rješavajući apelantov zahtjev Fond MIO je proveo dokazni postupak i donio rješenje koje je, nakon odluke Okružnog suda, bilo predmetom kontrole i Vrhovnog suda, što je sukladno standardima članka 6. Europske konvencije. Fond MIO je, a što je potvrdio i Vrhovni sud, ustvrdio da se apelant bavio sportom u razdoblju od 1. prosinca 1977. godine do 20. kolovoza 1980. godine, tj. prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o MIO ("Službeni list SRBiH", broj 8/79), kojim je ustanovljeno obvezno osiguranje vrhunskih sportaša, te da mu je u smislu članka 7. Samoupravnog sporazuma za razdoblje bavljenja sportom do zaključenja Samoupravnog sporazuma bio omogućen dokup staža osiguranja, a od zaključenja Samoupravnog sporazuma mogao se na propisan način prijaviti za obvezno osiguranje u svojstvu aktivnog sportaša u rokovima utvrđenim zakonom, Samoupravnim sporazumom i propisima u matičnoj evidenciji, što nije učinio. 23. Dakle, apelant u vrijeme bavljenja sportom, kao košarkaš u Košarkaškom klubu "Leotar" Trebinje, nije iskoristio mogućnost reguliranja prijepornog staža osiguranja, a niti je to učinio do 31. prosinca 1993. godine do kada je primjenjivan Zakon o osnovnim pravima iz mirovinsko invalidskog osiguranja SFRJ i Zakon o mirovinsko invalidskom osiguranju SRBiH, kojima je takva mogućnost bila utvrđena, zbog čega se, prema odredbama članka 189. Zakona o MIO, apelantu prijeporno razdoblje nije moglo uračunati u mirovinski staž. Naime, odredbama članka 189. citiranog zakona takva mogućnost je predviđena samo u slučaju kada se radi o mirovinskom stažu koji je navršen do stupanja na snagu navedenog zakona. Prema tomu, kako Vrhovni sud tako i upravna tijela su primijenili relevantnu materijalno-pravnu temelju pri rješavanju apelantovog slučaja. Nadalje, Zakonom o MIO, koji se primjenjuje od 30. rujna 2000. godine, utvrđeni su vidovi osiguranja i rokovi za podnošenje prijave za osiguranje, među kojima nije utvrđena kategorija dokupa staža, niti obveznog osiguranja vrhunskih sportaša amatera. 24. Ustavni je sud, sukladno ustaljenoj praksi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. listopada 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, točka 45), ograničen "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". U svezi s tim prizivna jurisdikcija Ustavnog suda, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, u principu ne podrazumijeva da Ustavni sud može preispitivati odluke redovitih sudova glede utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene materijalnog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada mjerodavna tijela primijene pozitivno-pravne propise ili ustvrde činjenično stanje na proizvoljan način. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost Vrhovnog suda u tumačenju i primjeni materijalnog prava. U pobijanoj su presudi Vrhovnog suda navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 25. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 674/04, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. Ž. S. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je, 28. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. novembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je, 1. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 5. oktobra 2004. godine, a Fond PIO 13. septembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 18. maja 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. Broj 75 – Stranica 6704 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6705 6. Apelant je 15. avgusta 2001. godine podnio zahtjev Fondu PIO, filijali u Istočnom Sarajevu, da mu se utvrdi u staž osigurawa vrijeme provedeno u članstvu Košarkaškog kluba "Leotar" Trebinje od 1. decembra 1977. do 20. avgusta 1980. godine. Zakqučkom prvostepenog organa Fonda PIO od 16. oktobra 2001. godine odbačen je apelantov zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO od 29. marta 2002. godine odbijena je apelantova žalba izrečena na zakqučak prvostepenog organa Fonda PIO. Protiv rješewa drugostepenog organa Fonda PIO apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj U-29/02 od 30. septembra 2002. godine tužbu uvažio i poništio rješenje drugostepenog organa Fonda PIO. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je drugostepeni or gan Fonda PIO nepravilno primijenio odredbu člana 189 Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02 (u daqnjem tekstu: Zakon o PIO), te da sama činjenica da "važećim zakonom nije predviđen dokup staža" ne znači da staž navršen po ranijim propisima ne može da se prizna u staž osigurawa. 7. Protiv presude Okružnog suda Fond PIO je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda, tako što je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zakqučak Okružnog suda da se kod apelanta radi o navršenom penzionom stažu u smislu člana 189 Zakona o PIO, jer taj staž nije navršen ni evidentiran, niti su za taj pe riod plaćeni odgovarajući doprinosi. Na taj pe riod neprimjenqiv je i Samoupravni sporazum o provođenju penzionog i invalidskog osigurawa vrhunskih sportista amatera (u daqnjem tekstu: Samoupravni sporazum), jer apelant nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera (član 12), niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osigurawa (član 6), niti su po osnovu te osnovice plaćeni doprinosi (član 8). IV - Relevantni propisi 8. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) "Član 189 Penzijski staž na osnovu kojeg se stiču i ostvaruju prava iz penzionog i invalidskog osigurawa po odredbama ovog zakona, navršen do stupawa na snagu ovog zakona, računa se po odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzionog i invalidskog osigurawa ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH, br. 38/90 i 22/91), Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89) i Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96)." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 8/79) "Član 7 Član 8 mijewa se i glasi: Za slučaj starosti i smrti, kao i invalidnosti i tjelesnog oštećewa prouzrokovanih bolešću, povredom van posla, nesrećom na poslu ili profesionalnom bolešću, osiguravaju se, pored lica iz čl. 7 i 8 Zakona o osnovnim pravima, još i: Š...Ć 3) vrhunski sportisti - amateri - ako nisu osigurani po drugom osnovu. Zajednica i savez organizacija fizičke kulture Bosne i Hercegovine samoupravnim sporazumom utvrđuju ko se smatra vrhunskim sportistom, osnovice osigurawa i druga pitawa u vezi sa provođenjem ovog osigurawa." Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) "Član 19 Š...Ć Protiv pravosnažne odluke suda čija nadležnost u upravnom sporu nije određena za cijelu teritoriju republike stranka može da podnese nadležnom sudu u republici zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Taj zahtjev može da se podnese zbog povrede materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla da bude od uticaja na rješenje stvari." Samoupravni sporazum o sprovođenju penzionog i invalidskog osigurawa vrhunskih sportista amatera ("Službeni list SRBiH, broj 18/80) "Član 2 (1) Kao vrhunski sportisti amateri osigurani su na penziono i invalidsko osiguranje vrhunski sportisti sa navršenih 18 godina života, koji nisu osigurani po drugom osnovu, a koji u smislu Društvenog dogovora o statusu i stimulaciji vrhunskih sportista u okviru jedinstvene kategorizacije sportista Jugoslavije, steknu zvanje: 1) zasluženog sportiste Jugoslavije; 2) sportiste internacionalnog razreda; 3) sportiste saveznog razreda. Član 7 (1) Pravo na dokup staža osigurawa u smislu člana 60 stav 2 Zakona imaju vrhunski sportisti amateri koji su shodno jedinstvenoj kategorizaciji sportista Jugoslavije imali zvanje ili bi mogli da se razvrstaju u zvanje: 1) zaslužnog sportiste Jugoslavije; 2) sportiste internacionalnog razreda; 3) sportiste saveznog razreda. (2) Vrhunski sportisti amateri iz prethodnog stava mogu da dokupe staž osigurawa najviše onoliko vremena nakon navršenih 18 godina života koliko je ovim samoupravnim sporazumom utvrđeno trajanje penzionog i invalidskog osigurawa za pojedine kategorije sportista, s tim da je dokupljeni staž zajedno sa vremenom provedenim u osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma ne može da iznosi više od: - 8 godina za zaslužne sportiste Jugoslavije, - 6 godina za sportiste internacionalnog razreda, - 4 godine za sportiste saveznog razreda. (3) Vrijeme bavljewa sportom prije zakqučewa Društvenog dogovora iz člana 2 stav 1 ovog samoupravnog sporazuma, može da dokupi i lice koje shodno kriterijumima koje utvrđuje Savez, a koji su sastavni dio ovog samoupravnog sporazuma, može da bude razvrstan u zvanje zaslužnog sportiste Jugoslavije, sportiste internacionalnog razreda ili sportiste saveznog razreda. Član 12 (1) Svojstvo osiguranika u penzionom i invalidskom osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma stiče se danom sticawa svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2 ovog samoupravnog sporazuma. (2) Savez u roku od osam dana od dana utvrđivawa svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2 ovog samoupravnog sporazuma, podnosi Zajednici prijavu osigurawa, odnosno odjavu osigurawa po prestanku svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2 ovog samoupravnog sporazuma i prijavquje druge promjene od uticaja na osiguranje, shodno propisima o matičnoj evidenciji osiguranika i korisnika penzije." Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzionog i invalidskog osigurawa ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 3/97) "Član 23 Prijave podataka za vođenje matične evidencije iz člana 14 ovog zakona dostavljaju se u sljedećim rokovima: Š...Ć 2. prijava na osiguranje, odjava osigurawa i prijava promjena u toku osigurawa - u roku od 8 dana od dana zaposlewa ili početka obavljanja djelatnosti na osnovu koje je osiguran, odnosno od dana prestanka zaposlewa ili obavljanja djelatnosti po osnovu koje je bio osiguran, odnosno od dana nastale promjene u osiguranju." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je u upravnom postupku i postupku pred Vrhovnim sudom uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osigurawa, na koji ima pravo shodno Samoupravnom sporazumu. Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda nezakonita, da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe člana 189 Zakona o PIO, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na utvrđivanje materijalne istine, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je vršeći kontrolu zakonitosti osporavane presude, a kroz to i činjeničnog stawa utvrđenog u upravnom postupku ocijenio nespornim da je apelant u navedenom periodu bio član Košarkaškog kluba "Leotar" iz Trebiwa, ali da u tom periodu nema navršenog ni evidentiranog staža osigurawa, niti plaćenih doprinosa, da bi se utvrdilo postojanje spornog staža. Vrhovni sud je istakao da apelant nema priznat sta tus vrhunskog sportiste amatera, niti je razvrstan u odgovarajuću kategoriju po Samoupravnom sporazumu na koji se poziva. Kako je zahtjevom, povodom kog je pokrenut predmetni postupak, apelant tražio da mu se prizna odgovarajući staž osigurawa koji on ranije samo "nije evidentirao", Vrhovni sud smatra da je Fond PIO ispravno odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog upravnog akta. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Smatra da nije počinjena povreda apelantovih prava na koja se poziva u svojoj apelaciji. 11. Fond PIO u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđen Zakon o PIO osiguranju na štetu apelanta, kao ni ustavom zagarantovana prava. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 28. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant osporava navedenu presudu i navodi da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 17. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na staž osigurawa u određenom periodu, dakle predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1. Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred Vrhovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 18. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 19. Apelantovi žalbeni navodi se zasnivaju, u suštini, na tvrdwama da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbu člana 189 Zakona o PIO, kao i odredbu Samoupravnog sporazuma, zbog čega mu je uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osigurawa. 20. Vrhovni sud je svojom presudom preinačio presudu Okružnog suda, smatrajući da je taj sud pogrešno protumačio odredbu člana 189 Zakona o PIO. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je pogrešan zakqučak prvostepenog suda da se u apelantovom slučaju, za odnosni pe riod, radi o navršenom penzionom stažu u smislu odredbi člana 189 navedenog zakona, jer taj staž nije navršen, niti evidentiran, a niti su za taj pe - riod plaćeni odgovarajući doprinosi. Vrhovni sud je utvrdio da na sporni pe riod ne može da se primijeni Samoupravni sporazum, na koji se apelant poziva, jer on nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera, niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osigurawa, a niti su po tom osnovu plaćeni odgovarajući doprinosi. 21. S druge strane, apelant smatra da je pogrešno primijenjen zakon na njegovu štetu, jer je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 189 Zakona o PIO, zbog čega mu je onemogućeno da ostvari svoje pravo na priznavanje staža osigurawa za vrijeme koje je proveo u statusu vrhunskog sportiste košarkaša u Košarkaškom klubu "Leotar" iz Trebiwa od 1. decembra 1977. do 20. avgusta 1980. godine. 22. Rješavajući apelantov zahtjev Fond PIO je sproveo dokazni postupak i donio rješenje koje je, nakon odluke Okružnog suda, bilo predmet kontrole i Vrhovnog suda, što je u skladu sa standardima člana 6 Evropske konvencije. Fond PIO je, a što je potvrdio i Vrhovni sud, utvrdio da se apelant bavio sportom u periodu od 1. decembra 1977. godine do 20. avgusta 1980. godine, tj. prije nego što je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni list SRBiH", broj 8/79), kojim je ustanovljeno obavezno osiguranje vrhunskih sportista, te da mu je u smislu člana 7 Samoupravnog sporazuma za pe riod bavljewa sportom do zakqučewa Samoupravnog sporazuma bio omogućen dokup staža osigurawa, a od zakqučewa Samoupravnog sporazuma mogao je na propisan način da se prijavi za obavezno osiguranje u svojstvu aktivnog sportiste u rokovima utvrđenim zakonom, Samoupravnim sporazumom i propisima u matičnoj evidenciji, što nije učinio. 23. Dakle, apelant u vrijeme bavljewa sportom, kao košarkaš u Košarkaškom klubu "Leotar" Trebinje, nije iskoristio mogućnost da reguliše sporni staž osigurawa, a niti je to učinio do 31. decembra 1993. godine do kada je primjewivan Zakon o osnovnim pravima iz penziono invalidskog osigurawa SFRJ i Zakon o penziono invalidskom osiguranju SRBiH, kojima je takva mogućnost bila utvrđena, zbog čega, shodno odredbama člana 189 Zakona o PIO, apelantu sporni pe riod nije mogao da se uračuna u penzioni staž. Naime, odredbama člana 189 citiranog zakona takva mogućnost je predviđena samo u slučaju kada se radi o penzionom stažu koji je navršen do stupawa na snagu navedenog zakona. Shodno tome, kako Vrhovni sud tako i upravni organi su primijenili relevantnu materijal no-pravnu osnovu pri rješavanju apelantovog slučaja. Nadalje, Zakonom o PIO, koji se primjenjuje od 30. septembra 2000. godine, utvrđeni su vidovi osigurawa i rokovi za podnošenje prijave za osiguranje, među kojima nije utvrđena kategorija dokupa staža, niti obaveznog osigurawa vrhunskih sportista amatera. 24. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, tačka 45), ograničen "na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu". U vezi s tim apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda, shodno članu VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, u principu ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stawa ili tumačewa i primjene materijalnog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost Vrhovnog suda Broj 75 – Stranica 6706 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6707 u tumačenju i primjeni materijalnog prava. U osporavanoj presudi Vrhovnog suda navedeni su svi potrebni razlozi i data detaqna obrazložewa. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 25. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 26. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 674/04, rješavajući apelaciju Ž. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ž. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Ž. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda podnio je, 28. jula 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 17. novembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) zatraženo je, 1. septembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 5. oktobra 2004. godine, a Fond PIO 13. septembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 18. maja 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelant je 15. augusta 2001. godine podnio zahtjev Fondu PIO, filijali u Istočnom Sarajevu, da mu se utvrdi u staž osiguranja vrijeme provedeno u članstvu Košarkaškog kluba "Leotar" Trebinje od 1. decembra 1977. do 20. augusta 1980. godine. Zaključkom prvostepenog organa Fonda PIO od 16. oktobra 2001. godine odbačen je apelantov zahtjev. Rješenjem drugostepenog organa Fonda PIO od 29. marta 2002. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena na zaključak prvostepenog organa Fonda PIO. Protiv rješenja drugostepenog organa Fonda PIO apelant je podnio tužbu Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj U-29/02 od 30. septembra 2002. godine tužbu uvažio i poništio rješenje drugostepenog organa Fonda PIO. U obrazloženju svoje odluke Okružni sud je naveo da je drugostepeni or gan Fonda PIO nepravilno primijenio odredbu člana 189. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02 (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), te da sama činjenica da "važećim zakonom nije predviđen dokup staža" ne znači da se staž navršen po ranijim propisima ne može priznati u staž osiguranja. 7. Protiv presude Okružnog suda Fond PIO je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, koji je Vrhovni sud Presudom broj Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine uvažio i preinačio presudu Okružnog suda, tako što je odbio tužbu kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude, između ostalog, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se kod apelanta radi o navršenom penzijskom stažu u smislu člana 189. Zakona o PIO, jer taj staž nije navršen ni evidentiran, niti su za taj pe riod plaćeni odgovarajući doprinosi. Na taj pe riod neprimjenjiv je i Samoupravni sporazum o provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportista amatera (u daljnjem tekstu: Samoupravni sporazum), jer apelant nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera (član 12), niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja (član 6), niti su po osnovu te osnovice plaćeni doprinosi (član 8). IV - Relevantni propisi 8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02) "Član 189. Penzijski staž na osnovu kojeg se stječu i ostvaruju prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja po odredbama ovog zakona, navršen do stupanja na snagu ovog zakona, računa se po odredbama Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH, br. 38/90 i 22/91), Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika ("Službeni list SFRJ", br. 7/85, 74/87 i 20/89) i Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96)." Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SRBiH", broj 8/79) "Član 7. Član 8. mijenja se i glasi: Za slučaj starosti i smrti, kao i invalidnosti i tjelesnog oštećenja prouzrokovanih bolešću, povredom van posla, nesrećom na poslu ili profesionalnom bolešću, osiguravaju se, pored lica iz čl. 7. i 8. Zakona o osnovnim pravima, još i: Š...Ć 3) vrhunski sportisti - amateri - ako nisu osigurani po drugom osnovu. Zajednica i savez organizacija fizičke kulture Bosne i Hercegovine samoupravnim sporazumom utvrđuju ko se smatra vrhunskim sportistom, osnovice osiguranja i druga pitanja u vezi sa provođenjem ovog osiguranja." Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) "Član 19. Š...Ć 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Protiv pravosnažne odluke suda čija nadležnost u upravnom sporu nije određena za cijelu teritoriju republike stranka može podnijeti nadležnom sudu u republici zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Taj zahtjev se može podnijeti zbog povrede materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari." Samoupravni sporazum o provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja vrhunskih sportista amatera ("Službeni list SRBiH, broj 18/80) "Član 2. (1) Kao vrhunski sportisti amateri osigurani su na penzijsko i invalidsko osiguranje vrhunski sportisti sa navršenih 18 godina života, koji nisu osigurani po drugom osnovu, a koji u smislu Društvenog dogovora o statusu i stimulaciji vrhunskih sportista u okviru jedinstvene kategorizacije sportista Jugoslavije, steknu zvanje: 1) zasluženog sportiste Jugoslavije; 2) sportiste internacionalnog razreda; 3) sportiste saveznog razreda. Član 7. (1) Pravo na dokup staža osiguranja u smislu člana 60. stav 2. Zakona imaju vrhunski sportisti amateri koji su prema jedinstvenoj kategorizaciji sportista Jugoslavije imali zvanje ili bi se mogli razvrstati u zvanje: 1) zaslužnog sportiste Jugoslavije; 2) sportiste internacionalnog razreda; 3) sportiste saveznog razreda. (2) Vrhunski sportisti amateri iz prethodnog stava mogu dokupiti staž osiguranja najviše onoliko vremena nakon navršenih 18 godina života koliko je ovim samoupravnim sporazumom utvrđeno trajanje penzijskog i invalidskog osiguranja za pojedine kategorije sportista, s tim da je dokupljeni staž zajedno sa vremenom provedenim u osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma ne može iznositi više od: - 8 godina za zaslužne sportiste Jugoslavije, - 6 godina za sportiste internacionalnog razreda, - 4 godine za sportiste saveznog razreda. (3) Vrijeme bavljenja sportom prije zaključenja Društvenog dogovora iz člana 2. stav 1. ovog samoupravnog sporazuma, može dokupiti i lice koje prema kriterijima koje utvrđuje Savez, a koji su sastavni dio ovog samoupravnog sporazuma, može biti razvrstan u zvanje zaslužnog sportiste Jugoslavije, sportiste internacionalnog razreda ili sportiste saveznog razreda. Član 12. (1) Svojstvo osiguranika u penzijskom i invalidskom osiguranju u smislu ovog samoupravnog sporazuma stiče se danom stjecanja svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma. (2) Savez u roku od osam dana od dana utvrđivanja svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma, podnosi Zajednici prijavu osiguranja, odnosno odjavu osiguranja po prestanku svojstva vrhunskog sportiste amatera iz člana 2. ovog samoupravnog sporazuma i prijavljuje druge promjene od utjecaja na osiguranje, shodno propisima o matičnoj evidenciji osiguranika i korisnika penzije." Zakon o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 3/97) "Član 23. Prijave podataka za vođenje matične evidencije iz člana 14. ovog zakona dostavljaju se u sljedećim rokovima: Š...Ć 2. prijava na osiguranje, odjava osiguranja i prijava promjena u toku osiguranja - u roku od 8 dana od dana zaposlenja ili početka obavljanja djelatnosti na osnovu koje je osiguran, odnosno od dana prestanka zaposlenja ili obavljanja djelatnosti po osnovu koje je bio osiguran, odnosno od dana nastale promjene u osiguranju." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je u upravnom postupku i postupku pred Vrhovnim sudom uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osiguranja, na koji ima pravo prema Samoupravnom sporazumu. Apelant tvrdi da je presuda Vrhovnog suda nezakonita, da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbe člana 189. Zakona o PIO, zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na utvrđivanje materijalne istine, što je dovelo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da je vršeći kontrolu zakonitosti pobijane presude, a kroz to i činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku ocijenio nespornim da je apelant u navedenom periodu bio član Košarkaškog kluba "Leotar" iz Trebinja, ali da u tom periodu nema navršenog ni evidentiranog staža osiguranja, niti plaćenih doprinosa, da bi se utvrdilo postojanje spornog staža. Vrhovni sud je istakao da apelant nema priznat sta tus vrhunskog sportiste amatera, niti je razvrstan u odgovarajuću kategoriju po Samoupravnom sporazumu na koji se poziva. Kako je zahtjevom, povodom kojeg je pokrenut predmetni postupak, apelant tražio da mu se prizna odgovarajući staž osiguranja koji on ranije samo "nije evidentirao", Vrhovni sud smatra da je Fond PIO ispravno odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog upravnog akta. Vrhovni sud je istakao da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Smatra da nije počinjena povreda apelantovih prava na koja se poziva u svojoj apelaciji. 11. Fond PIO u odgovoru na apelaciju ističe da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđen Zakon o PIO osiguranju na štetu apelanta, kao ni ustavom zagarantirana prava. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-Uvl-40/02 od 9. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 28. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu i navodi da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 17. Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na utvrđivanje apelantovog prava na staž osiguranja u određenom periodu, dakle predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred Vrhovnim sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 18. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Broj 75 – Stranica 6708 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6709 Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 19. Apelantovi žalbeni navodi se zasnivaju, u suštini, na tvrdnjama da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili odredbu člana 189. Zakona o PIO, kao i odredbu Samoupravnog sporazuma, zbog čega mu je uskraćena mogućnost da ostvari svoje pravo na staž osiguranja. 20. Vrhovni sud je svojom presudom preinačio presudu Okružnog suda, smatrajući da je taj sud pogrešno protumačio odredbu člana 189. Zakona o PIO. Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u apelantovom slučaju, za odnosni pe riod, radi o navršenom penzijskom stažu u smislu odredbi člana 189. navedenog zakona, jer taj staž nije navršen, niti evidentiran, a niti su za taj pe riod plaćeni odgovarajući doprinosi. Vrhovni sud je utvrdio da se na sporni pe riod ne može primijeniti Samoupravni sporazum, na koji se apelant poziva, jer on nema priznato svojstvo vrhunskog sportiste amatera, niti je u tom pravcu razvrstan u neku od osnovica osiguranja, a niti su po tom osnovu plaćeni odgovarajući doprinosi. 21. S druge strane, apelant smatra da je pogrešno primijenjen zakon na njegovu štetu, jer je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 189. Zakona o PIO, zbog čega mu je onemogućeno da ostvari svoje pravo na priznavanje staža osiguranja za vrijeme provedeno u statusu vrhunskog sportiste košarkaša u Košarkaškom klubu "Leotar" iz Trebinja od 1. decembra 1977. do 20. augusta 1980. godine. 22. Rješavajući apelantov zahtjev Fond PIO je proveo dokazni postupak i donio rješenje koje je, nakon odluke Okružnog suda, bilo predmet kontrole i Vrhovnog suda, što je u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Fond PIO je, a što je potvrdio i Vrhovni sud, utvrdio da se apelant bavio sportom u periodu od 1. decembra 1977. godine do 20. augusta 1980. godine, tj. prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO ("Službeni list SRBiH", broj 8/79), kojim je ustanovljeno obavezno osiguranje vrhunskih sportista, te da mu je u smislu člana 7. Samoupravnog sporazuma za pe riod bavljenja sportom do zaključenja Samoupravnog sporazuma bio omogućen dokup staža osiguranja, a od z aključenja Samoupravnog sporazuma mogao se na propisan način prijaviti za obavezno osiguranje u svojstvu aktivnog sportiste u rokovima utvrđenim zakonom, Samoupravnim sporazumom i propisima u matičnoj evidenciji, što nije učinio. 23. Dakle, apelant u vrijeme bavljenja sportom, kao košarkaš u Košarkaškom klubu "Leotar" Trebinje, nije iskoristio mogućnost reguliranja spornog staža osiguranja, a niti je to učinio do 31. decembra 1993. godine do kada je primjenjivan Zakon o osnovnim pravima iz penzijsko invalidskog osiguranja SFRJ i Zakon o penzijsko invalidskom osiguranju SRBiH, kojima je takva mogućnost bila utvrđena, zbog čega se, prema odredbama člana 189. Zakona o PIO, apelantu sporni pe riod nije mogao uračunati u penzijski staž. Naime, odredbama člana 189. citiranog zakona takva mogućnost je predviđena samo u slučaju kada se radi o penzijskom stažu koji je navršen do stupanja na snagu navedenog zakona. Prema tome, kako Vrhovni sud tako i upravni organi su primijenili relevantnu materijalno-pravnu osnovu pri rješavanju apelantovog slučaja. Nadalje, Zakonom o PIO, koji se primjenjuje od 30. septembra 2000. godine, utvrđeni su vidovi osiguranja i rokovi za podnošenje prijave za osiguranje, među kojima nije utvrđena kategorija dokupa staža, niti obaveznog osiguranja vrhunskih sportista amatera. 24. Ustavni sud je, u skladu sa ustaljenom praksom (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 64/02 od 24. oktobra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04, tačka 45), ograničen "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". U vezi s tim apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, u principu ne podrazumijeva da Ustavni sud može da preispituje odluke redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene materijalnog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj, inter alia, kada nadležni organi primijene pozitivno-pravne propise ili utvrde činjenično stanje na proizvoljan način. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije našao da postoji arbitrarnost Vrhovnog suda u tumačenju i primjeni materijalnog prava. U pobijanoj presudi Vrhovnog suda navedeni su svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 25. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 678/04, rješavajući apelaciju N. i Š. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija N. i Š. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-320/01 od 25. ožujka 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. i Š. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva su podnijeli, 3. kolovoza 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-320/01 od 25. ožujka 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva za prostorno uređenje i komunalne poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) je zatraženo, 2. ožujka 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 24. ožujka 2005. godine, Kantonalni sud 14. ožujka 2005. godine, a Kantonalno ministarstvo 14. travnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog ministarstva su dostavljeni apelantu 18. travnja 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 6. Služba za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekovog okoliša Općine Novo Sarajevo je Rješenjem broj 07-364-1918/98 od 14. prosinca 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 05-04-23/2-21/99 od 8. rujna 1999. godine, odbila zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke suglasnosti za izmještanjem prometnice u Ulici reisa Fehima Spahe u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti tražili izmještanje prometnice prema regulacijskom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su oni dobili odobrenje za gradnju stambenog objekta (1974. godine), jer se izgrađena prometnica nalazi na zemljištu koje je njima dodijeljeno za gradnju. Dalje je navedeno da nije udovoljeno zahtjevu apelanata za izmještanje puta jer je novim Regulacijskim planom "Pofalići", koji je usvojen 10. studenoga 1987. godine i izvršenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je predmetna prometnica izvedena na mjestu predviđenom važećim regulacijskim planom i da, prema stručnom nalazu vještaka, ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za njezino izmještanje. Apelanti su protiv drugostupanjskog rješenja podnijeli tužbu Kantonalnom sudu. 7. Kantonalni je sud Presudom broj U-625/99 od 7. lipnja 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-320/01 od 25. ožujka 2004. godine, odbio tužbu apelanata kao neutemeljenu. Vrhovni je sud prihvatio kao pravilne odluke nižestupanjskih tijela i u obrazloženju presude naveo da ukoliko je, kako to navode apelanti, prometnica izgrađena protivno važećem regulacijskom planu i zahvaća i dodijeljeno zemljište apelanata, mogu se eventualno obratiti mjerodavnoj inspekciji da poduzme mjere kako bi se stanje na terenu usuglasilo sa stanjem predviđenim regulacijskim planom. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 i 15/90) "Članak 122. st. 1. i 2. Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno utvrdi da su građevina, drugi radovi i namjena sukladni planu i propisanim uvjetima. Da je građevina, radovi i namjena iz prethodnog stavka sukladna planu i propisanim uvjetima potvrđuje se izdavanjem rješenja o urbanističkoj suglasnosti (u daljnjem tekstu: urbanistička suglasnost). Članak 134. stavak 1. Urbanističku suglasnost izdaje općinsko tijelo uprave nadležno za poslove urbanizma." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Do povreda je, po mišljenju apelanata, došlo jer su redoviti sudovi i upravna tijela u postupku rješavanja po njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti za izmještanje puta postupili nezakonito i površno, odnosno bez detaljnijeg unošenja u relevantne činjenice. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni je sud, u odgovoru na apelaciju, predložio da se apelacija odbije. 11. Kantonalni je sud, u odgovoru na apelaciju, naveo da nisu u mogućnosti dati odgovor na navode iz apelacije obzirom da je Presuda tog suda broj U-625/99 od 7. lipnja 2001. godine, protiv koje je podnesena apelacija, donesena u vijeću od tri suca od kojih ni jedan više nije u tom sudu. 12. Kantonalno je ministarstvo, u odgovoru na apelaciju, navelo da je u postupku rješavanja o prizivu apelanata na rješenje prvostupanjskog tijela priziv rješavalo primjenom pozitivnih pravnih propisa (materijalnog i procesnog prava), pri čemu se vodilo računa da prava žalitelja ne budu ugrožena. VI - Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Už-320/01 od 25. ožujka 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelanti su presudu Vrhovnog suda primili 29. lipnja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. kolovoza 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelanti su pobijali navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Iako apelanti pobijaju samo presudu Vrhovnog suda, iz navoda u apelaciji proizlazi da se apelanti žale i na odluke upravnih tijela i presudu Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud razmotriti navode apelanata i u odnosu na te odluke. a) Pravo na imovinu Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 18. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava koncept "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i u tom smislu mogu predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, od 23. veljače 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stavak 53). 19. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće naravi, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 20. Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je Broj 75 – Stranica 6710 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6711 primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. U konkretnom slučaju je potrebno, prvo, utvrditi tiče li se predmetna apelacija prava apelanata na imovinu. S tim u vezi, upravni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, vođen je po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke suglasnosti za izmještanje prometnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje su apelanti dobili na korištenje prilikom izgradnje obiteljskog stambenog objekta. Dakle, predmetna se apelacija tiče prava korištenja zemljišta koje za apelante neprijeporno predstavlja "imovinsko pravo" u smislu članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije. 22. Apelanti se nisu u svojoj apelaciji pozvali na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu navoda apelanata da su mjerodavna upravna tijela i redoviti sudovi u postupku rješavanja o njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti postupili nezakonito i površno, odnosno utvrdit će je li način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi doveo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 23. U postupku pred upravnim tijelima je utvrđeno da je dio zemljišta koji su apelanti dobili na korištenje za izgradnju stambenog objekta zahvaćen izgrađenom prometnicom čije izmještanje su apelanti tražili. Apelanti su zahtijevali da se prometnica izmjesti prema regulacijskom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su apelanti izgradili svoj stambeni objekt 1974. godine. Međutim, novim Regulacijskim planom "Pofalići", koji je usvojen 1987. godine, zadržana je prometnica na mjestu na kojem je izgrađena ali za jedan metar uža nego što je izgrađena. Vještačenjem je utvrđeno da ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za izmještanje prometnice. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, upravna su tijela zaključila da ne postoje uvjeti, u smislu članka 122. Zakona o prostornom uređenju, da se usvoji zahtjev apelanata. Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje upravna tijela pravilno primijenila relevantne zakonske odredbe, odlučivši da odbiju zahtjev apelanata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da upravna tijela i redoviti sudovi nisu proizvoljno tumačili relevantne zakonske odredbe te da, prema tomu, nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu. 24. Na temelju navedenog, Ustavni je sud zaključio da nije povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. d) Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nije potrebno posebice razmatrati navode apelanata o povredi članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII - Zaključak 26. Ustavni je sud zaključio da nije povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe u postupku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje urbanističke suglasnosti za izmještanje prometnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje je dato apelantima na korištenje. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 678/04, rješavajući apelaciju N. i Š. K., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. i Š. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. N. i Š. K. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su, 3. avgusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva za prostorno uređenje i komunalne poslove Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) zatraženo je, 2. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2005. godine, Kantonalni sud 14. marta 2005. godine, a Kantonalno ministarstvo 14. aprila 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog ministarstva su dostavljeni apelantu 18. aprila 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Služba za oblast prostornog uređewa, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Opštine Novo Sarajevo je Rješenjem broj 07-364-1918/98 od 14. decembra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 05-04-23/2-21/99 od 8. septembra 1999. godine, odbila zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice u Ulici reisa Fehima Spahe u Sarajevu. U obrazloženju rješewa je navedeno da su apelanti tražili izmještanje saobraćajnice shodno regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su oni dobili odobrenje za gradnju stambenog objekta (1974. godine), jer se izgrađena saobraćajnica nalazi na zemqištu koje je wima dodijeljeno za gradnju. Dalje je navedeno da nije udovoljeno zahtjevu apelanata za izmještanje puta jer je novim Regulacionim planom "Pofalići", koji je usvojen 10. novembra 1987. godine i izvršenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je predmetna saobraćajnica izvedena na mjestu predviđenom važećim regulacionim planom i da, shodno stručnom nalazu vještaka, ne postoje urbanističko-tehnički uslovi za njeno izmještanje. Apelanti su protiv drugostepenog rješewa podnijeli tužbu Kantonalnom sudu. 7. Kantonalni sud je Presudom broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine, odbio tužbu apelanata kao 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 neosnovanu. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne odluke nižestepenih organa i u obrazloženju presude naveo da ukoliko je, kako to navode apelanti, saobraćajnica izgrađena protivno važećem regulacionom planu i zahvata i dodijeljeno zemqište apelanata, mogu se eventualno obratiti nadležnoj inspekciji da preduzme mjere kako bi se stanje na terenu usaglasilo sa stanjem predviđenim regulacionim planom. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 i 15/90) "Član 122 st. 1 i 2 Izgradwa građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje kao i promjena namjene građevinskog zemqišta ili građevine, može da se odobri ako se prethodno utvrdi da su građevina, drugi radovi i namjena u skladu sa planom i propisanim uslovima. Da je građevina, radovi i namjena iz prethodnog stava u skladu sa planom i propisanim uslovima potvrđuje se izdavanjem rješewa o urbanističkoj saglasnosti (u daqnjem tekstu: urbanistička saglasnost). Član 134 stav 1 Urbanističku saglasnost izdaje općinski or gan uprave nadležan za poslove urbanizma." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti su naveli da je povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Do povreda je, po mišljenju apelanata, došlo jer su redovni sudovi i upravni organi u postupku rješavawa po wihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje puta postupili nezakonito i površno, odnosno bez detaqnijeg unošewa u relevantne činjenice. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, predložio da se apelacija odbije. 11. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nisu u mogućnosti da daju odgovor na navode iz apelacije s obzirom da je Presuda tog suda broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, protiv koje je podnesena apelacija, donesena u vijeću od trojice sudija od kojih ni jedan više nije u tom sudu. 12. Kantonalno ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je u postupku rješavawa o žalbi apelanata na rješenje prvostepenog organa žalbu rješavalo primjenom pozitivnih pravnih propisa (materijalnog i procesnog prava), pri čemu se vodilo računa da prava žalioca ne budu ugrožena. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelanti su presudu Vrhovnog suda primili 29. juna 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelanti su osporili navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Iako apelanti osporavaju samo presudu Vrhovnog suda, iz navoda u apelaciji proizilazi da se apelanti žale i na odluke upravnih organa i presudu Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud da razmotri navode apelanata i u odnosu na te odluke. a) Pravo na imovinu Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 18. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava koncept "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovawa fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra, takođe, mogu da se smatraju "imovinskim pravima" i u tom smislu mogu da predstavljaju "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava, Gasus Dosier und Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). 19. Član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opšte prirode, i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. 20. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. U konkretnom slučaju potrebno je, prvo, da se utvrdi da li se predmetna apelacija tiče prava apelanata na imovinu. S tim u vezi, upravni postupak, koji je završen presudom Vrhovnog suda, vođen je po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemqišta koje su apelanti dobili na korišćenje prilikom izgradnje porodičnog stambenog objekta. Dakle, predmetna apelacija se tiče prava korišćewa zemqišta koje za apelante nesporno predstavlja "imovinsko pravo" u smislu člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije. 22. Apelanti se nisu u svojoj apelaciji pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu navoda apelanata da su nadležni upravni organi i redovni sudovi u postupku rješavawa o wihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti postupili Broj 75 – Stranica 6712 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6713 nezakonito i površno, odnosno utvrdiće da li je način na koji su primijenili zakon redovni sudovi doveo do povrede prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. U postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je dio zemqišta koji su apelanti dobili na korišćenje za izgradnju stambenog objekta zahvaćen izgrađenom saobra ćaj nicom čije izmještanje su apelanti tražili. Apelanti su zahtijevali da se saobraćajnica izmjesti shodno regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su apelanti izgradili svoj stambeni objekat 1974. godine. Međutim, novim Regulacionim planom "Pofalići", koji je usvojen 1987. godine, zadržana je saobraćajnica na mjestu na kom je izgrađena ali za jedan metar uža nego što je izgrađena. Vještačenjem je utvrđeno da ne postoje urbanis ti čko-teh nički uslovi za izmještanje saobraćajnice. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, upravni organi su zakqučili da ne postoje uslovi, u smislu člana 122 Zakona o prostornom uređenju, da se usvoji zahtjev apelanata. Kantonalni sud i Vrhovni sud su zakqučili da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje upravni organi pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, odlučivši da odbiju zahtjev apelanata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da upravni organi i redovni sudovi nisu proizvoqno tumačili relevantne zakonske odredbe te da, shodno tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu. 24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđen član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno da posebno razmatra navode apelanata o povredi člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 26. Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđen član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer redovni sudovi nisu proizvoqno primijenili relevantne zakonske odredbe u postupku odlučivawa o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemqišta koje je dato apelantima na korišćenje. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 678/04, rješavajući apelaciju N. i Š. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. i Š. K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. i Š. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su, 3. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Ministarstva za prostorno uređenje i komunalne poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) zatraženo je, 2. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2005. godine, Kantonalni sud 14. marta 2005. godine, a Kantonalno ministarstvo 14. aprila 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog ministarstva su dostavljeni apelantu 18. aprila 2005. godine. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Služba za oblast prostornog uređenja, urbanizma i komunalnih poslova i zaštitu čovjekove okoline Općine Novo Sarajevo je Rješenjem broj 07-364-1918/98 od 14. decembra 1998. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog ministarstva broj 05-04-23/2-21/99 od 8. septembra 1999. godine, odbila zahtjev apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice u Ulici reisa Fehima Spahe u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelanti tražili izmještanje saobraćajnice prema regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su oni dobili odobrenje za gradnju stambenog objekta (1974. godine), jer se izgrađena saobraćajnica nalazi na zemljištu koje je njima dodijeljeno za gradnju. Dalje je navedeno da nije udovoljeno zahtjevu apelanata za izmještanje puta jer je novim Regulacionim planom "Pofalići", koji je usvojen 10. novembra 1987. godine i izvršenim uviđajem na licu mjesta utvrđeno da je predmetna saobraćajnica izvedena na mjestu predviđenom važećim regulacionim planom i da, prema stručnom nalazu vještaka, ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za njeno izmještanje. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja podnijeli tužbu Kantonalnom sudu. 7. Kantonalni sud je Presudom broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine, odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne odluke nižestepenih organa i u obrazloženju presude naveo da ukoliko je, kako to navode apelanti, saobraćajnica izgrađena protivno važećem regulacionom planu i zahvata i dodijeljeno zemljište apelanata, mogu se eventualno obratiti nadležnoj inspekciji da preduzme mjere kako bi se stanje na terenu usaglasilo sa stanjem predviđenim regulacionim planom. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH", br. 9/87, 23/88, 24/89, 10/90, 14/90 i 15/90) "Član 122. st. 1. i 2. Izgradnja građevine, vršenje građevinskih i drugih radova na površini ili ispod površine zemlje kao i promjena namjene građevinskog zemljišta ili građevine, može se odobriti ako se prethodno utvrdi da su građevina, drugi radovi i namjena u skladu sa planom i propisanim uvjetima. Da je građevina, radovi i namjena iz prethodnog stava u skladu sa planom i propisanim uvjetima potvrđuje se izdavanjem rješenja o urbanističkoj saglasnosti (u daljnjem tekstu: urbanistička saglasnost). 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Član 134. stav 1. Urbanističku saglasnost izdaje općinski or gan uprave nadležan za poslove urbanizma." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti su naveli da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Do povreda je, po mišljenju apelanata, došlo jer su redovni sudovi i upravni organi u postupku rješavanja po njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje puta postupili nezakonito i površno, odnosno bez detaljnijeg unošenja u relevantne činjenice. b) Odgovor na apelaciju 10. Vrhovni sud je, u odgovoru na apelaciju, predložio da se apelacija odbije. 11. Kantonalni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da nisu u mogućnosti dati odgovor na navode iz apelacije s obzirom da je Presuda tog suda broj U-625/99 od 7. juna 2001. godine, protiv koje je podnesena apelacija, donesena u vijeću od trojice sudija od kojih ni jedan više nije u tom sudu. 12. Kantonalno ministarstvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da je u postupku rješavanja o žalbi apelanata na rješenje prvostepenog organa žalbu rješavalo primjenom pozitivnih pravnih propisa (materijalnog i procesnog prava), pri čemu se vodilo računa da prava žalitelja ne budu ugrožena. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Už-320/01 od 25. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelanti su presudu Vrhovnog suda primili 29. juna 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 3. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelanti su osporili navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iako apelanti pobijaju samo presudu Vrhovnog suda, iz navoda u apelaciji proizlazi da se apelanti žale i na odluke upravnih organa i presudu Kantonalnog suda, pa će Ustavni sud razmotriti navode apelanata i u odnosu na te odluke. a) Pravo na imovinu Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 18. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i neka druga prava i interesi koja predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i u tom smislu mogu predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund Fördertechnik GmbH protiv Holandije, od 23 februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). 19. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 20. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 21. U konkretnom slučaju potrebno je, prvo, utvrditi tiče li se predmetna apelacija prava apelanata na imovinu. S tim u vezi, upravni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, vođen je po zahtjevu apelanata za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje su apelanti dobili na korištenje prilikom izgradnje porodičnog stambenog objekta. Dakle, predmetna apelacija se tiče prava korištenja zemljišta koje za apelante nesporno predstavlja "imovinsko pravo" u smislu člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije. 22. Apelanti se nisu u svojoj apelaciji pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud će predmetnu apelaciju razmotriti u svjetlu navoda apelanata da su nadležni upravni organi i redovni sudovi u postupku rješavanja o njihovom zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti postupili nezakonito i površno, odnosno utvrdit će da li je način na koji su primijenili zakon redovni sudovi doveo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 23. U postupku pred upravnim organima je utvrđeno da je dio zemljišta koji su apelanti dobili na korištenje za izgradnju stambenog objekta zahvaćen izgrađenom saobraćajnicom čije izmještanje su apelanti tražili. Apelanti su zahtijevali da se saobraćajnica izmjesti prema regulacionom planu koji je bio na snazi u vrijeme kada su apelanti izgradili svoj stambeni objekt 1974. godine. Međutim, novim Regulacionim planom "Pofalići", koji je usvojen 1987. godine, zadržana je saobraćajnica na mjestu na kojem je izgrađena ali za jedan metar uža nego što je izgrađena. Vještačenjem je utvrđeno da ne postoje urbanističko-tehnički uvjeti za izmještanje saobraćajnice. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, upravni organi su zaključili da ne postoje uvjeti, u smislu člana 122. Zakona o prostornom uređenju, da se usvoji zahtjev apelanata. Kantonalni sud i Vrhovni sud su zaključili da su na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje upravni organi pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, odlučivši da odbiju zahtjev apelanata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da upravni organi i redovni sudovi nisu proizvoljno tumačili relevantne Broj 75 – Stranica 6714 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6715 zakonske odredbe te da, prema tome, nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu. 24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. c) Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 26. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe u postupku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti za izmještanje saobraćajnice kojom je zahvaćen dio zemljišta koje je dato apelantima na korištenje. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 701/04, rješavajući apelaciju R. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 9, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. i članka 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 28. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelomično se usvaja apelacija R. K. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na nedonošenje odluke u izvršnom postupku u predmetu broj I-241/99 u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po žurnom postupku provede izvršni postupak u predmetu broj I-241/99. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljena apelacija R. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. travnja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 6. kolovoza 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. travnja 2002. godine, te zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. svibnja 1999. godine. Ustavni je sud 23. studenoga 2004. godine, u smislu članka 19. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da precizira apelaciju u smislu članka 18. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je apelaciju precizirao 13. prosinca 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sanskom Mostu i od sudionika u postupku, Federalnog ministarstva obrane (u daljnjem tekstu: tuženi-dužnik) zatraženo je 9. rujna 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Bihaću je zatraženo 8. veljače 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj I-241/99 na uvid. 3. Kantonalni sud i tuženi-dužnik su dostavili odgovore na apelaciju 30. prosinca 2004. godine, Općinski sud u Sanskom Mostu 17. siječnja 2005. godine, a Općinski sud u Bihaću 17. veljače 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. veljače 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Djelomičnom presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. studenoga 1998. godine usvojen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva, pa je obvezan tuženi-dužnik da isplati apelantu, na ime plaća za tri mjeseca 1997. godine, iznos od 1,052 KM, te da uplati odgovarajući iznos na ime pripadajućih doprinosa. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na utvrđivanje da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog-dužnika, te da je tuženi-dužnik obvezan vratiti apelanta na poslove koje je ra dio prije prestanka radnog odnosa, postupak je umirovljen na prijedlog tuženog-dužnika, jer je "postojala mogućnost izvansudbene nagodbe". Kako nije došlo do rješenja spora mirnim putem, apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka, pa je Općinski sud u Sanskom Mostu odbacio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, smatrajući da je njegova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa nepravodobna. Ovu je presudu Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a u ponovnom je postupku predmet zaveden pod brojem P-251/01. 7. U ovom, ponovnom postupku, Općinski je sud u Sanskom Mostu donio pobijanu odluku P-251/01 od 4. travnja 2002. godine, koja je potvrđena pobijanom presudom Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004, a kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče poništenja rješenja o otkazu i vraćanja apelanta na posao kod tuženog-dužnika. U obrazloženju presude prvostupanjski je sud zaključio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos kod tuženog već da je, u razdoblju od 13. prosinca 1995. godine do 14. studenoga 1997. godine, bio angažiran kao kurir temeljem vojne obveze. Na temelju toga apelant je, sukladno odluci o pravima iz MIO i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika Armije Federacije Bosne i Hercegovine, ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu i naknadu za rad. Kantonalni je sud, rješavajući apelantov priziv protiv prvostupanjske presude, ustvrdio da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji BiH. Dalje, Kantonalni je sud ustvrdio da je prvostupanjski sud pogriješio kada se u odluci nije pozvao na odredbe čl. 8, 15. i 17. navedenog zakona, ali da ta činjenica sama po sebi ne znači da je prvostupanjska odluka nezakonita ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Budući da Kantonalni sud nije našao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, apelantov je priziv odbio. 8. S druge strane, tuženi-dužnik nije izvršio isplatu iznosa na koji je obvezan Djelomičnom presudom broj P-134/98 od 10. studenoga 1998. godine, a koja je postala pravomoćna 9. veljače 1999. godine, pa je apelant podnio prijedlog za izvršenjem Općinskom sudu u Sanskom Mostu. Ovaj se sud proglasio mjesno nemjerodavnim i predmet je dostavio Općinskom sudu u Bihaću, koji je donio Rješenje o izvršenju broj I-241/99 od 30. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 svibnja 1999. godine. Na ovo je rješenje tuženi-dužnik izjavio prigovor, ali Općinski sud u Bihaću nije mogao utsvrditi je li prigovor podnesen pravodobno, budući "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo ustvrditi kada je dostavljeno rješenje zakonskom zastupniku dužnika". 9. Apelant je dopisima od 10. prosinca 1999. godine, 25. svibnja 2000. godine, 5. srpnja 2000. godine, 15. srpnja 2000. godine, 16. veljače 2001. godine i 4. kolovoza 2003. godine, tražio od suda i predsjednika suda dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Osim toga, apelant se u tom cilju obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmana za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, te je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao i to 1. kolovoza 2003. godine i 25. kolovoza 2003. godine, na kojima se raspravljalo isključivo o činjenici je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju. 10. Općinski je sud 11. studenoga 2003. godine odbio prigovor tuženog-dužnika, ali je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. ožujka 2004. godine uvažio priziv tuženog-dužnika i ukinuo pobijano rješenje o odbijanju prigovora, pa je predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv", pa smatra da treba naložiti "tražitelju izvršenja da dostavi takav primjerak presude". Osim toga, Kantonalni je sud naložio prvostupanjskom sudu da u ponovnom postupku "otkloni navedene nedostatke", te da "cijeni razloge iz prigovora koji ukazuju na nemogućnost provođenja izvršenja, a posebice, obzirom na narav potraživanja, imajući u vidu i Zakon o privremenom odgađanju izvršenja potraživanja na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine". Do dana podnošenja apelacije Općinski sud u Bihaću nije donio novu odluku o prigovoru tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, niti je izvršni postupak u predmetu broj I-241/99 završen pravomoćnom sudskom odlukom. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98) relevantne odredbe glase: "Članak 8. U radni odnos u tijela uprave i službe za upravu može biti primljena osoba koja ispunjava opće i posebne uvjete utvrđene ovim zakonom, kao i uvjete utvrđene pravilnikom o unutarnjem uređenju tijela uprave i službene za upravu... Članak 11. Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na temelju natječaja, a službenici sa srednjom i osnovnom školskom spremom i namještenici na temelju oglasa... Članak 13. ... Za kandidate koji se prime u radni odnos donosi se rješenje... Članak 15. Rješenje o prijmu u radni odnos sadrži osobne podatke kandidata, nadnevak kad primljeni kandidat treba početi raditi, naziv organizacijske jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i vrijeme trajanja radnog odnosa (neodređeno ili određeno vrijeme)... Članak 17. Službenik stiče svojstvo službenika danom stupanja na posao koji je utvrđen u rješenju iz članka 15. ovog zakona." 12. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno... Član 12. (1) Redoviti pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i priziv, osim ako ovim zakonom nisu isključeni... (5) Prigovor i priziv ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tužitelja izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru... Članak 14. (1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje izvanrednih pravnih lijekova... Članak 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova... Članak 27. (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze... Članak 40. (1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tužitelju izvršenja i izvršeniku... Članak 46. (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom... Članak 226. Postupak izvršenja započet do dana primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona... Članak 230. Ovaj zakon stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su i prvostupanjski i drugostupanjski sud pogrešno utsvrdili da on nije bio u radnom odnosu kod tuženog-dužnika zbog čega je odbijen njegov zahtjev da bude vraćen na posao, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. U svezi izvršnog postupka apelant smatra da je Kantonalni sud, rješavajući prigovor tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, a sukladno odredbama novog Zakona o izvršnom postupku koji se mora u konkretnom slučaju primijeniti, bio dužan otkloniti sve nedostatke, a osobito onaj koji se tiče "pribavljanja čitljive presude". Apelant smatra da postupak izvršenja nepotrebno dugo traje, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neutemeljena, te navodi da pobijanom Odlukom broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004. godine, Kantonalni sud nije povrijedio ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također, Kantonalni sud navodi da je prvostupanjsku odluku ispitao u granicama prizivnih navoda i po službenoj dužnosti, te da nije našao niti jedan razlog zbog kojeg je prvostupanjska odluka mogla biti ukinuta. Na temelju izloženog predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Općinski sud u Sanskom Mostu pobija navode iz apelacije i navodi da iz stanja u spisu ne proizlazi da su u parničnom postupku na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 16. Općinski sud u Bihaću, izjašnjavajući se o dijelu apelacije koji se tiče izvršnog postupka, navodi da ne može dostaviti spis I-241/99, budući je spis dostavljen Vrhovnom sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje o reviziji, koju je apelant podnio protiv Odluke Kantonalnog suda broj Gž-21/04 od 29. ožujka 2004. godine. 17. Tuženi-dužnik je u odgovoru pobijao navode iz apelacije, te navodi da je apelant u izvršnom postupku izjavio reviziju Vrhovnom sudu, zbog čega tuženi-dužnik smatra da je apelacija preuranjena, pa predlaže da je Ustavni sud odbaci kao nedopustivu. VI - Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je, prvo, Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. lipnja Broj 75 – Stranica 6716 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6717 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezentata na pobijanoj presudi se vidi da je Općinski sud u Sanskom Mostu pobijanu odluku primio 14. srpnja 2004. godine radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 6. kolovoza 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 21. Osim toga, apelant se žali i na nemogućnost okončanja izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Bihaću pod brojem I-241/99 u dugom vremenskom razdoblju i poziva se na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". 22. U svezi ovih navoda Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu prizivne nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 23. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove osobne prilike. 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog duljine trajanja izvršnog postupka koji je još u tijeku (vidi: mu ta tis mu - tan dis, Tome Mata v. Por tu gal broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer nije u mogućnosti doći do pravomoćne odluke u izvršnom postupku i da na taj način izdejstvovati izvršenje pravomoćne sudske presude. 25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194 stavak 21). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti dobivanja pravomoćnog rješenja o izvršenju u razumnom roku, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio okončanje izvršnog postupka. 27. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 28. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. travnja 2002. godine prekršeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Osim toga, apelant smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno i u izvršnom postupku, zbog nemogućnosti dobivanja odluke suda u tom postupku u dugom vremenskom razdoblju, točnije od 1999. godine do danas. Pravo na pravično suđenje u odnosu na presude Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. lipnja 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. travnja 2002. godine 29. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on u tom pravcu ne nudi nikakve činjenice ili dokaze. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su sudovi pobijanim presudama pogrešno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. 33. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 34. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud neprijeporno ustvrdio da apelant nikada nije od tuženog dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o zasnivanju radnog odnosa na način na koji to propisuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također zapaža da su navodi iz apelacije već bili istaknuti u prizivu protiv prvostupanjske odluke, te da ih je Kantonalni sud razmotrio i na njih odgovorio. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost iznijeti i braniti svoje argumente pred mjerodavnim sudovima tijrkom cijelog postupka i to na dvije sudske in stance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije pobijao nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. 36. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostupanjski i drugostupanjski sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje su pobijane odluke navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-519/02 od 8. lipnja 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. travnja 2002. godine nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak u svezi izvršnog postupka 37. Apelant se također žali da nije u mogućnosti izdejstvovati izvršenje pravomoćne Djelomične presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. studenoga 1998. godine, a koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. svibnja 1999. godine. Međutim, ovo rješenje nikada nije postalo pravomoćno a izvršni postupak traje predugo, što je, prema apelantovim navodima, oprečno zahtjevu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za suđenjem "u razumnom roku". 38. Glede ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije također štiti i izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sustav država ugovornica dozvoljavao da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, stavci 34-36). Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su principi članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi i na izvršni postupak. 39. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zim - mer mann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a) Složenost predmeta 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem nije bilo nikakvih posebnih pitanja koja bi trebalo ustvrditi tijekom izvršnog postupka, te da ovaj postupak nije bio složen ni na koji način. b) Ponašanje suda 41. Glede ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-241/99 doneseno 30. svibnja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor tek 6. lipnja 2000. godine, navodeći kako mu je tek tada dostavljeno rješenje o dozvoli izvršenja. Ovaj prigovor tuženog-dužnika Općinski sud nije riješio sve do 11. studenoga 2003. godine, kada je konačno donio rješenje kojim prigovor tuženog-dužnika odbija. Iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizlazi da je do ovog odlaganja u rješavanju prigovora na rješenje o izvršenju došlo zato što "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo utvrditi kada je dostavljeno rješenje o izvršenju zakonskom zastupniku dužnika". Također, proizlazi da je sud, u cilju utvrđivanja da je izvršena dostava tuženom-dužniku, održao i dva ročišta i to 1. kolovoza 2003. godine i 25. kolovoza 2003. godine. 42. Ustavni sud smatra da činjenica da Općinski sud nije u spisu imao dostavnicu o uručenju tuženom-dužniku rješenja o izvršenju nije bila takve naravi da bi opravdala odgodu u donošenju odluke po prigovoru tuženog-dužnika, pa dakle i u vođenju izvršnog postupka, u razdoblju duljem od četiri godine. Ustavni sud također ukazuje da je sud mogao, kada nije uspio utvrditi pravodobnost dostave, dostavu izvršiti ponovno, umjesto što je četiri godine kasnije vodio ročišta za utvrđivanje je li dostava izvršena. Ovo tim prije što je obveza suda osigurati pravodobnu dostavu sudskih odluka stranama u postupku na način propisan zakonom. U tom pogledu Ustavni sud također ukazuje kako članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje sudske sustave tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva, uključujući i obvezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Europski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. veljače 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Ustavni sud također zapaža da je prema članku 5. Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak žurne naravi, te smatra da se razlozi zbog kojih prigovor na rješenje o izvršenju nije riješen više od četiri godine u cijelosti mogu staviti na teret sudu. 43. Dalje, nakon što je 11. studenoga 2003. godine konačno donesena odluka o prigovoru na rješenje o izvršenju, tuženi-dužnik je izjavio priziv 27. studenoga 2003. godine, o kojem je Kantonalni sud u Bihaću odlučio Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. ožujka 2004. godine, pa je rješenje o odbijanju prigovora tuženog-dužnika od 11. studenoga 2003. godine ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv i iz kojeg bi se uopće moglo ustvrditi tko su stranke u postupku". Ustavni sud zapaža da od dana donošenja odluke Kantonalnog suda i vraćanja predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o prigovoru tuženog-dužnika, pa do dana odlučivanja o apelaciji, dakle u daljnjem razdoblju od jedanaest mjeseci, nije bilo nikakvih aktivnosti Općinskog suda u Bihaću u svezi konkretnog izvršnog postupka, niti je ovaj sud postupio prema uputama Kantonalnog suda. Iz navoda Općinskog suda proizlazi da je razlog tomu taj što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se konkretni izvršni postupak mora voditi prema odredbama novog Zakona o izvršnom postupku, prema kojem izvanredni pravni lijekovi nisu dopušteni "protiv pravomoćnog rješenja donesenog u postupku izvršenja". Ovo je i apelantu bilo poznato, što se vidi iz revizije u kojoj je sam naveo da "revizija nije dopuštena glede vrijednosti spora i dopuštenosti izvanrednog pravnog lijeka u izvršnom postupku", te da, ustvari, traži mišljenje Vrhovnog suda o tomu kako da ishoduje izvršenje pravomoćne sudske presude. Obzirom da su zakonske odredbe razvidne, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant izjavio reviziju, koja je očito nedopuštena, ne može predstavljati opravdanje za daljnje odlaganje Općinskog suda u Bihaću da privede kraju izvršni postupak. 44. Na temelju svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u Bihaću svojim ponašanjem u ovom izvršnom postupku u značajnoj mjeri doprinio trajanju izvršnog postupka koji je u pitanju. c) Ponašanje apelanta 45. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio prijedlog za izvršenjem Općinskom sudu u Sanskom Mostu, koji se proglasio mjesno nemjerodavnim, te predmet dostavio Općinskom sudu u Bihaću na daljnji postupak. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije uz prijedlog za dozvolu izvršenja dostavio čitljivu presudu, što je i temeljni razlog zbog kojeg je Kantonalni sud usvojio priziv tuženog-dužnika protiv rješenja kojim je njegov prigovor odbijen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Bihaću na temelju takve preslike presude već dopustio izvršenje svojim rješenjem broj I-241/99 od 30. svibnja 1999. godine, te da tokom skoro šest godina od dana pokretanja izvršnog postupka pa do odlučivanja o apelaciji ovaj sud nije zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje u tom pravcu, odnosno da dostavi drugu, čitljivu presliku pravomoćne i izvršne presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant svojim dopisima tražio od suda i predsjednika suda, prije svega, informaciju o tomu je li usvojen njegov prijedlog za izvršenjem, budući da ni apelant nije dobio rješenje o izvršenju, a potom je tražio dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Apelant je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao, ali na kojima se raspravljalo isključivo o tomu je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju. Osim toga, apelant se u cilju dobivanja odluke u izvršnom postupku obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmana za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, što ukazuje da apelant nije bio pasivan u konkretnom slučaju, te da je postupao po nalozima suda, ali i na vlastitu inicijativu. 46. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se činjenice da je apelant prvobitno podnio prijedlog za izvršenjem mjesno Broj 75 – Stranica 6718 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6719 nemjerodavnom sudu, te da je uz prijedlog za izvršenjem dostavio nečitljivu presudu mogu staviti na teret apelantu. Međutim, Ustavni sud smatra da te činjenice, same po sebi, ne mogu ni na koji način opravdati trajanje izvršnog postupka u cjelini (vidi Europski sud za ljudska prava, već citirana presuda Pibernik protiv Hrvatske, stav 59), budući je izvršni sud mogao od apelanta zatražiti da uredi prijedlog za izvršenjem i to prije donošenja rješenja o dozvoli izvršenja. 47. Obzirom na činjenicu da pravomoćna odluka u izvršnom postupku nije donesena u razdoblju od skoro šest godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u najvećem dijelu, pripisati Općinskom sudu u Bihaću, kao izvršnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelant nije u mogućnosti ishoditi pravomoćnu odluku u izvršnom postupku u kojem traži izvršenje pravomoćne sudske presude, i to u razdoblju od šest godina od dana pokretanja tog postupka. 49. Na temelju članka 61. i članka 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 701/04, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 tačka 9, člana 59.stav 2 tačka 2, člana 61 i člana 64 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija R. K. Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na nedonošenje odluke u izvršnom postupku u predmetu broj I-241/99 u razumnom roku. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku provede izvršni postupak u predmetu broj I-241/99. Nalaže se Opštinskom sudu u Bihaću da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo, u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija R. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. R. K. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kog zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 6. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, te zbog neizvršewa Rješewa o izvršenju Opštinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Ustavni sud je 23. novembra 2004. godine, u smislu člana 19 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da precizira apelaciju u smislu člana 18 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je apelaciju precizirao 13. decembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Sanskom Mostu i od učesnika u postupku, Federalnog ministarstva odbrane (u daqnjem tekstu: tuženi-dužnik) zatraženo je 9. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Opštinskog suda u Bihaću zatraženo je 8. februara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj I-241/99 na uvid. 3. Kantonalni sud i tuženi-dužnik su dostavili odgovore na apelaciju 30. decembra 2004. godine, Opštinski sud u Sanskom Mostu 17. januara 2005. godine, a Opštinski sud u Bihaću 17. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. februara 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Djelimičnom presudom Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine usvojen je dio tužiočevog tužbenog zahtjeva, pa je obavezan tuženi-dužnik da isplati apelantu, na ime plata za tri mjeseca 1997. godine, iznos od 1,052 KM, te da uplati odgovarajući iznos na ime pripadajućih doprinosa. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na utvrđivanje da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog-dužnika, te da je tuženi-dužnik obavezan da vrati apelanta na poslove koje je ra dio prije prestanka radnog odnosa, postupak je umirovljen na prijedlog tuženog-dužnika, jer je "postojala mogućnost vansudske nagodbe". Kako nije došlo do rješewa spora mirnim putem, apelant je podnio prijedlog da se postupak nastavi, pa je Opštinski sud u Sanskom Mostu odbacio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, smatrajući da je njegova tužba radi poništewa odluke o prestanku radnog odnosa neblagovremena. Ovu presudu je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a u ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-251/01. 7. U ovom, ponovnom postupku, Opštinski sud u Sanskom Mostu je donio osporavanu odluku P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, koja je potvrđena osporavanom presudom Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004, a kojom je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče poništewa rješewa o otkazu i vraćawa apelanta na posao kod tuženog-dužnika. U obrazloženju presude prvostepeni sud je zakqučio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos kod tuženog već da je, u periodu od 13. decembra 1995. godine do 14. novembra 1997. godine, bio angažovan kao kurir po osnovu vojne obaveze. Na osnovu toga apelant je, u skladu sa odlukom o pravima iz PIO i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika Armije Federacije Bosne i Hercegovine, ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu i nadoknadu za rad. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant 1 Odluka je objavljena "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 nikada nije zasnovao radni odnos u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogriješio kada se u odluci nije pozvao na odredbe čl. 8, 15 i 17 navedenog zakona, ali da ta činjenica sama po sebi ne znači da je prvostepena odluka nezakonita ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Budući da Kantonalni sud nije našao ni bitne povrede odredbi parničnog postupka, apelantovu žalbu je odbio. 8. S druge strane, tuženi-dužnik nije izvršio isplatu iznosa na koji je obavezan Djelimičnom presudom broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koja je postala pravosnažna 9. februara 1999. godine, pa je apelant podnio prijedlog za izvršenje Opštinskom sudu u Sanskom Mostu. Ovaj sud se proglasio mjesno nenadležnim i predmet je dostavio Opštinskom sudu u Bihaću, koji je donio Rješenje o izvršenju broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor, ali Opštinski sud u Bihaću nije mogao da utvrdi da li je prigovor podnesen blagovremeno, budući da "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi moglo da se utvrdi kada je dostavljeno rješenje zakonskom zastupniku dužnika". 9. Apelant je dopisima od 10. decembra 1999. godine, 25. maja 2000. godine, 5. jula 2000. godine, 15. jula 2000. godine, 16. februara 2001. godine i 4. avgusta 2003. godine, tražio od suda i predsjednika suda da dovrše konkretan izvršni postupak. Sem toga, apelant se u tom ciqu obratio sa zahtjevom za zaštitu i Kancelariji ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, te je pristupio i na dvije rasprave koje je Opštinski sud u Bihaću zakazao i to 1. avgusta 2003. godine i 25. avgusta 2003. godine, na kojima se raspravljalo iskqučivo o činjenici je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješewa o izvršenju. 10. Opštinski sud je 11. novembra 2003. godine odbio prigovor tuženog-dužnika, ali je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine uvažio žalbu tuženog-dužnika i ukinuo osporeno rješenje o odbijanju prigovora, pa je predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prepisu koji bi bio čitqiv", pa smatra da treba da se naloži "tražiocu izvršewa da dostavi takav primjerak presude". Sem toga, Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku "otkloni navedene nedostatke", te da "cijeni razloge iz prigovora koji ukazuju na nemogućnost sprovođewa izvršewa, a posebno, s obzirom na prirodu potraživawa, imajući u vidu i Zakon o privremenom odgađanju izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine". Do dana kada je podnesena apelacija Opštinski sud u Bihaću nije donio novu odluku o prigovoru tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, niti je izvršni postupak u predmetu broj I-241/99 završen pravosnažnom sudskom odlukom. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98) relevantne odredbe glase: "Član 8 U radni odnos u organe uprave i službe za upravu može biti primljeno lice koje ispuwava opće i posebne uslove utvrđene ovim zakonom, kao i uslove utvrđene pravilnikom o unutrašnjem uređenju organa uprave i službene za upravu... Član 11 Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a službenici sa sredwom i osnovnom školskom spremom i namještenici na osnovu oglasa... Član 13 ... Za kandidate koji se prime u radni odnos donosi se rješenje... Član 15 Rješenje o prijemu u radni odnos sadrži lične podatke kandidata, da tum kad primljeni kandidat treba da počne da radi, naziv organizacione jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i vrijeme trajawa radnog odnosa (neodređeno ili određeno vrijeme)... Član 17 Službenik stiče svojstvo službenika danom stupawa na posao koji je utvrđen u rješenju iz člana 15 ovog zakona." 12. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno... Član 12 (1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu iskqučeni... (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršewa odlaže do donošewa odluke prvostepenog suda po prigovoru... Član 14 (1) Protiv pravosnažnog rješewa donesenog u postupku izvršewa nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova... Član 23 (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova... Član 27 (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u woj naznačeni tražilac izvršewa i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze... Član 40 (1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršewa i izvršeniku... Član 46 (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom... Član 226 Postupak izvršewa započet do dana primjene ovog zakona okončaće se shodno odredbama ovog zakona... Član 230 Ovaj zakon stu pa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH", a počeće se primjewivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupawa na snagu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili da on nije bio u radnom odnosu kod tuženog-dužnika zbog čega je odbijen njegov zahtjev da bude vraćen na posao, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. U vezi sa izvršnim postupkom apelant smatra da je Kantonalni sud, rješavajući prigovor tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, a u skladu sa odredbama novog Zakona o izvršnom postupku koji mora u konkretnom slučaju da se primijeni, bio dužan da otkloni sve nedostatke, a naročito onaj koji se tiče "pribavljanja čitqive presude". Apelant smatra da postupak izvršewa nepotrebno dugo traje, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neosnovana, te navodi da osporavanom Odlukom broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, Kantonalni sud nije povrijedio ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni odredbe Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, Kantonalni sud navodi da je prvostepenu odluku ispitao u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, te da nije našao niti jedan razlog zbog kog je prvostepena odluka mogla da bude ukinuta. Na osnovu izloženog predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Opštinski sud u Sanskom Mostu osporava navode iz apelacije i navodi da iz stawa u spisu ne proizilazi da su u parničnom postupku na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 16. Opštinski sud u Bihaću, izjašwavajući se o dijelu apelacije koji se tiče izvršnog postupka, navodi da ne može da dostavi spis I-241/99, budući da je spis dostavljen Vrhovnom sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje o reviziji, koju je apelant podnio protiv Odluke Kantonalnog suda broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine. Broj 75 – Stranica 6720 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6721 17. Tuženi-dužnik je u odgovoru osporio navode iz apelacije, te navodi da je apelant u izvršnom postupku izjavio reviziju Vrhovnom sudu, zbog čega tuženi-dužnik smatra da je apelacija preuranjena, pa predlaže da je Ustavni sud odbaci kao nedopustivu. VI - Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je, prvo, Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezentata na osporenoj presudi se vidi da je Opštinski sud u Sanskom Mostu osporenu odluku primio 14. jula 2004. godine radi uručewa apelantu, a apelacija je podnesena 6. avgusta 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. 21. Sem toga, apelant se žali i na nemogućnost da se završi izvršni postupak koji se vodi kod Opštinskog suda u Bihaću pod brojem I-241/99 u dugom vremenskom periodu i poziva se na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". 22. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 23. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa izvršnog postupka koji je još u toku (vidi: mu ta tis mu - tan dis, Tome Mata v. Por tu gal broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do pravosnažne odluke u izvršnom postupku i da na taj način izdejstvuje izvršenje pravosnažne sudske presude. 25. Ustavni sud ističe da na pojedinca ne može da se stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti dobijawa pravosnažnog rješewa o izvršenju u razumnom roku, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio okončanje izvršnog postupka. 27. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3 b), člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 28. Apelant navodi da mu je osporavanim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, apelant smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno i u iz vršnom postupku, zbog nemogućnosti da se dobije odluka suda u tom postupku u dugom vremenskom periodu, tačnije od 1999. godine do danas. Pravo na pravično suđenje u odnosu na presude Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine 29. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 32. Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on u tom pravcu ne nudi nikakve činjenice ili dokaze. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. 33. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 34. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da apelant nikada nije od tuženog dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o zasnivanju radnog odnosa na način na koji to propisuje Zakon o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud takođe zapaža da su navodi iz apelacije već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene odluke, te da ih je Kantonalni sud razmotrio i na wih odgovorio. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske in stance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti sproveli postupak s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošewa osporavanih odluka. 36. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje osporavane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaqna obrazložewa. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zakqučuje da osporenim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-519/02 od 8. juna 2004. godine i Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u vezi sa izvršnim postupkom 37. Apelant se takođe žali da nije u mogućnosti da izdejstvuje izvršenje pravosnažne Djelimične presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Opštinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Međutim, ovo rješenje nikada nije postalo pravosnažno a izvršni postupak traje predugo, što je, shodno apelantovim navodima, u suprotnosti sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za suđenje "u razumnom roku". 38. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije takođe štiti i izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljavao da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije detaqno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, stavovi 34-36). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su principi člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqivi i na izvršni postupak. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršewa prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kom nije bilo nikakvih posebnih pitawa koja bi trebalo da se utvrde tokom izvršnog postupka, te da ovaj postupak nije bio složen ni na koji način. b) Ponašanje suda 41. U pogledu ponašawa izvršnog suda, Ustavni sud zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-241/99 doneseno 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor tek 6. juna 2000. godine, navodeći kako mu je tek tada dostavljeno rješenje o dozvoli izvršewa. Ovaj prigovor tuženog-dužnika Opštinski sud nije riješio sve do 11. novembra 2003. godine, kada je konačno donio rješ enje kojim prigovor tuženog-dužnika odbija. Iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizilazi da je do ovog odlagawa u rješavanju prigovora na rješenje o izvršenju došlo zato što "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi moglo da se utvrdi kada je dostavljeno rješenje o izvršenju zakonskom zastupniku dužnika". Takođe, proizilazi da je sud, s ciljem da utvrdi da je izvršena dostava tuženom-dužniku, održao i dva ročišta i to 1. avgusta 2003. godine i 25. avgusta 2003. godine. 42. Ustavni sud smatra da činjenica da Opštinski sud nije u spisu imao dostavnicu o uručenju tuženom-dužniku rješewa o izvršenju nije bila takve prirode da bi opravdala odgodu u donošenju odluke po prigovoru tuženog-dužnika, pa dakle i u vođenju izvršnog postupka, u periodu dužem od četiri godine. Ustavni sud takođe ukazuje da je sud mogao, kada nije uspio da utvrdi blagovremenost dostave, dostavu izvršiti ponovo, umjesto što je četiri godine kasnije vodio ročišta da utvrdi da li je dostava izvršena. Ovo tim prije što je obaveza suda da obezbijedi pravovremeno dostavljanje sudskih odluka stranama u postupku na način propisan zakonom. U tom pogledu Ustavni sud takođe ukazuje kako član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje sudske sisteme tako da wihovi sudovi mogu da ispune svaki od zahtjeva, ukqučujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud za qudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Ustavni sud takođe zapaža da je shodno članu 5 Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak hitne prirode, te smatra da se razlozi zbog kojih prigovor na rješenje o izvršenju nije riješen više od četiri godine u cijelosti mogu da stave na teret sudu. 43. Dalje, nakon što je 11. novembra 2003. godine konačno donesena odluka o prigovoru na rješenje o izvršenju, tuženi-dužnik je izjavio žalbu 27. novembra 2003. godine, o kojoj je Kantonalni sud u Bihaću odlučio Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine, pa je rješenje o odbijanju prigovora tuženog-dužnika od 11. novembra 2003. godine ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prepisu koji bi bio čitqiv i iz kog bi uopšte moglo da se utvrdi ko su stranke u postupku". Ustavni sud zapaža da od dana donošewa odluke Kantonalnog suda i vraćawa predmeta prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o prigovoru tuženog-dužnika, pa do dana odlučivawa o apelaciji, dakle u daqnjem periodu od jedanaest mjeseci, nije bilo nikakvih aktivnosti Opštinskog suda u Bihaću u vezi sa konkretnim izvršnim postupkom, niti je ovaj sud postupio shodno uputstvima Kantonalnog suda. Iz navoda Opštinskog suda proizilazi da je razlog tome taj što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da konkretni izvršni postupak mora da se vodi shodno odredbama novog Zakona o izvršnom postupku, shodno kom vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni "protiv pravosnažnog rješewa donesenog u postupku izvršewa". Ovo je i apelantu bilo poznato, što se vidi iz revizije u kojoj je sam naveo da "revizija nije dozvoljena u pogledu vrijednosti spora i dozvoljenosti vanrednog pravnog lijeka u izvršnom postupku", te da, ustvari, traži mišljenje Vrhovnog suda o tome kako da ishoduje izvršenje pravosnažne sudske presude. S obzirom da su zakonske odredbe jasne, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant izjavio reviziju, koja je očigledno nedozvoljena, ne može da predstavlja opravdanje za daqnje odlaganje Opštinskog suda u Bihaću da privede kraju izvršni postupak. 44. Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud u Bihaću svojim ponašanjem u ovom izvršnom postupku u značajnoj mjeri doprinio trajanju izvršnog postupka koji je u pitanju. c) Ponašanje apelanta 45. Što se tiče apelantovog ponašawa u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo Broj 75 – Stranica 6722 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6723 podnio prijedlog za izvršenje Opštinskom sudu u Sanskom Mostu, koji se proglasio mjesno nenadležnim, te predmet dostavio Opštinskom sudu u Bihaću na daqwi postupak. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelant nije uz prijedlog za dozvolu izvršewa dostavio čitqivu presudu, što je i osnovni razlog zbog kog je Kantonalni sud usvojio žalbu tuženog-dužnika protiv rješewa kojim je njegov prigovor odbijen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud u Bihaću na osnovu takve kopije presude već dozvolio izvršenje svojim rješenjem broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine, te da tokom skoro šest godina od dana kada je pokrenut izvršni postupak pa do odlučivawa o apelaciji ovaj sud nije zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje u tom pravcu, odnosno da dostavi drugu, čitqivu kopiju pravosnažne i izvršne presude. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je apelant svojim dopisima tražio od suda i predsjednika suda, prije svega, informaciju o tome da li je usvojen njegov prijedlog za izvršenje, budući da ni apelant nije dobio rješenje o izvršenju, a zatim je tražio dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Apelant je pristupio i na dvije rasprave koje je Opštinski sud u Bihaću zakazao, ali na kojima se raspravljalo iskqučivo o tome da li je tuženom-dužniku dostavljeno rješenje o izvršenju. Sem toga, apelant se u ciqu dobijawa odluke u izvršnom postupku obratio sa zahtjevom za zaštitu i Kancelariji ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, što ukazuje da apelant nije bio pasivan u konkretnom slučaju, te da je postupao po nalozima suda, ali i na sopstvenu inicijativu. 46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da činjenice da je apelant prvobitno podnio prijedlog za izvršenje mjesno nenadležnom sudu, te da je uz prijedlog za izvršenje dostavio nečitqivu presudu mogu da se stave na teret apelantu. Međutim, Ustavni sud smatra da te činjenice, same po sebi, ne mogu ni na koji način da opravdaju trajanje izvršnog postupka u cjelini (vidi Evropski sud za qudska prava, već citirana presuda Pibernik protiv Hrvatske, stav 59), budući da je izvršni sud mogao od apelanta da zatraži da uredi prijedlog za izvršenje i to prije donošewa rješewa o dozvoli izvršewa. 47. S obzirom na činjenicu da pravosnažna odluka u izvršnom postupku nije donesena u periodu od skoro šest godina, te da za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u najvećem dijelu, da se pripiše Opštinskom sudu u Bihaću, kao izvršnom sudu, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 48. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant nije u mogućnosti da ishodi pravosnažnu odluku u izvršnom postupku u kom traži izvršenje pravosnažne sudske presude, i to u periodu od šest godina od dana pokretawa tog postupka. 49. Na osnovu člana 61 i člana 64 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 701/04, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Djelimično se usvaja apelacija R. K. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na nedonošenje odluke u izvršnom postupku u predmetu broj I-241/99 u razumnom roku. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da po hitnom postupku provede izvršni postupak u predmetu broj I-241/99. Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija R. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 6. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, te zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Ustavni sud je 23. novembra 2004. godine, u smislu člana 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od apelanta da precizira apelaciju u smislu člana 18. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant je apelaciju precizirao 13. decembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sanskom Mostu i od učesnika u postupku, Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi-dužnik) zatraženo je 9. septembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Bihaću zatraženo je 8. februara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju i spis tog suda broj I-241/99 na uvid. 3. Kantonalni sud i tuženi-dužnik su dostavili odgovore na apelaciju 30. decembra 2004. godine, Općinski sud u Sanskom Mostu 17. januara 2005. godine, a Općinski sud u Bihaću 17. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 9. februara 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Djelimičnom presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine usvojen je dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva, pa je obavezan tuženi-dužnik da isplati apelantu, na ime plaća za tri mjeseca 1997. godine, iznos od 1,052 KM, te da uplati odgovarajući iznos na ime pripadajućih doprinosa. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosio na utvrđivanje da je apelantu nezakonito prestao radni odnos kod tuženog-dužnika, te da je tuženi-dužnik obavezan vratiti apelanta na poslove koje je ra dio prije prestanka radnog odnosa, postupak je umirovljen na prijedlog tuženog-dužnika, jer je "postojala mogućnost vansudske nagodbe". Kako nije došlo do rješenja spora mirnim putem, apelant je podnio prijedlog za nastavak postupka, pa je Općinski sud u Sanskom Mostu odbacio preostali dio 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 apelantovog tužbenog zahtjeva, smatrajući da je njegova tužba radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa neblagovremena. Ovu presudu je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, a u ponovnom postupku predmet je zaveden pod brojem P-251/01. 7. U ovom, ponovnom postupku, Općinski sud u Sanskom Mostu je donio pobijanu odluku P-251/01 od 4. aprila 2002. godine, koja je potvrđena pobijanom presudom Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004, a kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu koji se tiče poništenja rješenja o otkazu i vraćanja apelanta na posao kod tuženog-dužnika. U obrazloženju presude prvostepeni sud je zaključio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos kod tuženog već da je, u periodu od 13. decembra 1995. godine do 14. novembra 1997. godine, bio angažiran kao kurir po osnovu vojne obaveze. Na osnovu toga apelant je, u skladu sa odlukom o pravima iz PIO i pravima iz zdravstvene zaštite pripadnika Armije Federacije Bosne i Hercegovine, ostvario pravo na zdravstvenu zaštitu i naknadu za rad. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nikada nije zasnovao radni odnos u skladu sa Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pogriješio kada se u odluci nije pozvao na odredbe čl. 8, 15. i 17. navedenog zakona, ali da ta činjenica sama po sebi ne znači da je prvostepena odluka nezakonita ili da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Budući da Kantonalni sud nije našao ni bitne povrede odredaba parničnog postupka, apelantovu žalbu je odbio. 8. S druge strane, tuženi-dužnik nije izvršio isplatu iznosa na koji je obavezan Djelimičnom presudom broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koja je postala pravosnažna 9. februara 1999. godine, pa je apelant podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Sanskom Mostu. Ovaj sud se proglasio mjesno nenadležnim i predmet je dostavio Općinskom sudu u Bihaću, koji je donio Rješenje o izvršenju broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor, ali Općinski sud u Bihaću nije mogao utvrditi je li prigovor podnesen blagovremeno, budući da "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo utvrditi kada je dostavljeno rješenje zakonskom zastupniku dužnika". 9. Apelant je dopisima od 10. decembra 1999. godine, 25. maja 2000. godine, 5. jula 2000. godine, 15. jula 2000. godine, 16. februara 2001. godine i 4. augusta 2003. godine, tražio od suda i predsjednika suda dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Osim toga, apelant se u tom cilju obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, te je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao i to 1. augusta 2003. godine i 25. augusta 2003. godine, na kojima se raspravljalo isključivo o činjenici je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju. 10. Općinski sud je 11. novembra 2003. godine odbio prigovor tuženog-dužnika, ali je Kantonalni sud svojim Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine uvažio žalbu tuženog-dužnika i ukinuo osporeno rješenje o odbijanju prigovora, pa je predmet vratio na ponovni postupak. U obrazloženju ove odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv", pa smatra da treba naložiti "tražitelju izvršenja da dostavi takav primjerak presude". Osim toga, Kantonalni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku "otkloni navedene nedostatke", te da "cijeni razloge iz prigovora koji ukazuju na nemogućnost provođenja izvršenja, a posebno, s obzirom na prirodu potraživanja, imajući u vidu i Zakon o privremenom odgađanju izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine". Do dana podnošenja apelacije Općinski sud u Bihaću nije donio novu odluku o prigovoru tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, niti je izvršni postupak u predmetu broj I-241/99 završen pravosnažnom sudskom odlukom. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98) relevantne odredbe glase: "Član 8. U radni odnos u organe uprave i službe za upravu može biti primljeno lice koje ispunjava opće i posebne uvjete utvrđene ovim zakonom, kao i uvjete utvrđene pravilnikom o unutrašnjem uređenju organa uprave i službene za upravu... Član 11. Službenici sa visokom i višom školskom spremom primaju se u radni odnos na osnovu konkursa, a službenici sa srednjom i osnovnom školskom spremom i namještenici na osnovu oglasa... Član 13. ... Za kandidate koji se prime u radni odnos donosi se rješenje... Član 15. Rješenje o prijemu u radni odnos sadrži lične podatke kandidata, da tum kad primljeni kandidat treba da počne da radi, naziv organizacione jedinice i radnog mjesta na koje se raspoređuje, osnovno službeno zvanje i vrijeme trajanja radnog odnosa (neodređeno ili određeno vrijeme)... Član 17. Službenik stiče svojstvo službenika danom stupanja na posao koji je utvrđen u rješenju iz člana 15. ovog zakona." 12. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno... Član 12. (1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni... (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru... Član 14. (1) Protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova... Član 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova... Član 27. (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze... Član 40. (1) Rješenje o izvršenju dostavlja se tražiocu izvršenja i izvršeniku... Član 46. (1) Rješenje o izvršenju može se pobijati prigovorom... Član 226. Postupak izvršenja započet do dana primjene ovog zakona okončat će se prema odredbama ovog zakona... Član 230. Ovaj zakon stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak zato što su i prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno utvrdili da on nije bio u radnom odnosu kod tuženog-dužnika zbog čega je odbijen njegov zahtjev da bude vraćen na posao, te da su sudovi pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. U vezi sa izvršnim postupkom apelant smatra da je Kantonalni sud, rješavajući prigovor tuženog-dužnika na rješenje o izvršenju, a u skladu sa odredbama novog Zakona o izvršnom postupku koji se mora u konkretnom slučaju primijeniti, bio dužan otkloniti sve nedostatke, a naročito onaj koji se tiče "pribavljanja čitljive presude". Apelant smatra da postupak izvršenja nepotrebno dugo traje, čime je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. b) Odgovor na apelaciju 14. Kantonalni sud u odgovoru navodi da je apelacija neosnovana, te navodi da pobijanom Odlukom broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, Kantonalni sud nije povrijedio ni odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ni odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, Kantonalni sud navodi da je prvostepenu odluku ispitao u granicama žalbenih Broj 75 – Stranica 6724 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6725 navoda i po službenoj dužnosti, te da nije našao niti jedan razlog zbog kojeg je prvostepena odluka mogla biti ukinuta. Na osnovu izloženog predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 15. Općinski sud u Sanskom Mostu pobija navode iz apelacije i navodi da iz stanja u spisu ne proizlazi da su u parničnom postupku na bilo koji način povrijeđena prava na koja se apelant poziva. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 16. Općinski sud u Bihaću, izjašnjavajući se o dijelu apelacije koji se tiče izvršnog postupka, navodi da ne može dostaviti spis I-241/99, budući da je spis dostavljen Vrhovnom sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanje o reviziji, koju je apelant podnio protiv Odluke Kantonalnog suda broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine. 17. Tuženi-dužnik je u odgovoru osporio navode iz apelacije, te navodi da je apelant u izvršnom postupku izjavio reviziju Vrhovnom sudu, zbog čega tuženi-dužnik smatra da je apelacija preuranjena, pa predlaže da je Ustavni sud odbaci kao nedopustivu. VI - Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je, prvo, Presuda Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, iz prezentata na osporenoj presudi se vidi da je Općinski sud u Sanskom Mostu osporenu odluku primio 14. jula 2004. godine radi uručenja apelantu, a apelacija je podnesena 6. augusta 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 21. Osim toga, apelant se žali i na nemogućnost okončanja izvršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Bihaću pod brojem I-241/99 u dugom vremenskom periodu i poziva se na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku". 22. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 23. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. 24. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je još u toku (vidi: mu ta tis mu tan - dis, Tome Mata v. Por tu gal broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do pravosnažne odluke u izvršnom postupku i da na taj način izdejstvuje izvršenje pravosnažne sudske presude. 25. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21). 26. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o nemogućnosti dobijanja pravosnažnog rješenja o izvršenju u razumnom roku, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio okončanje izvršnog postupka. 27. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 28. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, apelant smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno i u izvršnom postupku, zbog nemogućnosti dobijanja odluke suda u tom postupku u dugom vremenskom periodu, tačnije od 1999. godine do danas. Pravo na pravično suđenje u odnosu na presude Kantonalnog suda broj Rsž-518/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine 29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 31. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Iako apelant navodi da je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak, on u tom pravcu ne nudi nikakve činjenice ili dokaze. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da su sudovi osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno-pravne propise. 33. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 34. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud nesporno utvrdio da apelant nikada nije od tuženog dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o zasnivanju radnog odnosa na način na koji to propisuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također zapaža da su navodi iz apelacije već bili istaknuti u žalbi protiv prvostepene odluke, te da ih je Kantonalni sud razmotrio i na njih odgovorio. Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske in stance pune jurisdikcije. Sudovi su u potpunosti proveli postupak u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelant nije osporio nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka. 36. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama Kantonalnog suda broj Rsž-519/02 od 8. juna 2004. godine i Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-251/01 od 4. aprila 2002. godine nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u vezi sa izvršnim postupkom 37. Apelant se također žali da nije u mogućnosti izdejstvovati izvršenje pravosnažne Djelimične presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-134/98 od 10. novembra 1998. godine, a koje je dozvoljeno Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Bihaću broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine. Međutim, ovo rješenje nikada nije postalo pravosnažno a izvršni postupak traje predugo, što je, prema apelantovim navodima, u suprotnosti sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za suđenjem "u razumnom roku". 38. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na već dobro utvrđenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije također štiti i izvršenje sudskih odluka. Naime, pravo na pravično suđenje bi bilo iluzorno ukoliko bi domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljavao da konačne, izvršne sudske odluke, ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, stavovi 34-36). Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su principi člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi i na izvršni postupak. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom izvršnom postupku došlo do kršenja prava na "suđenje u razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava Vernillo presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer - mann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a) Složenost predmeta 40. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem nije bilo nikakvih posebnih pitanja koja bi trebalo utvrditi tokom izvršnog postupka, te da ovaj postupak nije bio složen ni na koji način. b) Ponašanje suda 41. U pogledu ponašanja izvršnog suda, Ustavni sud zapaža da je Rješenje o izvršenju broj I-241/99 doneseno 30. maja 1999. godine. Na ovo rješenje tuženi-dužnik je izjavio prigovor tek 6. juna 2000. godine, navodeći kako mu je tek tada dostavljeno rješenje o dozvoli izvršenja. Ovaj prigovor tuženog-dužnika Općinski sud nije riješio sve do 11. novembra 2003. godine, kada je konačno donio rješenje kojim prigovor tuženog-dužnika odbija. Iz dokumenata dostavljenih uz apelaciju proizlazi da je do ovog odlaganja u rješavanju prigovora na rješenje o izvršenju došlo zato što "u spisu ne postoji dostavnica iz koje bi se moglo utvrditi kada je dostavljeno rješenje o izvršenju zakonskom zastupniku dužnika". Također, proizlazi da je sud, u cilju utvrđivanja da je izvršena dostava tuženom-dužniku, održao i dva ročišta i to 1. augusta 2003. godine i 25. augusta 2003. godine. 42. Ustavni sud smatra da činjenica da Općinski sud nije u spisu imao dostavnicu o uručenju tuženom-dužniku rješenja o izvršenju nije bila takve prirode da bi opravdala odgodu u donošenju odluke po prigovoru tuženog-dužnika, pa dakle i u vođenju izvršnog postupka, u periodu dužem od četiri godine. Ustavni sud također ukazuje da je sud mogao, kada nije uspio utvrditi blagovremenost dostave, dostavu izvršiti ponovo, umjesto što je četiri godine kasnije vodio ročišta za utvrđivanje je li dostava izvršena. Ovo tim prije što je obaveza suda da osigura pravovremeno dostavljanje sudskih odluka stranama u postupku na način propisan zakonom. U tom pogledu Ustavni sud također ukazuje kako član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje sudske sisteme tako da njihovi sudovi mogu ispuniti svaki od zahtjeva, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pibernik protiv Hrvatske, presuda od 12. februara 2004. godine, aplikacija broj 75139/01, stav 57). Ustavni sud također zapaža da je prema članu 5. Zakona o izvršnom postupku ovaj postupak hitne prirode, te smatra da se razlozi zbog kojih prigovor na rješenje o izvršenju nije riješen više od četiri godine u cijelosti mogu staviti na teret sudu. 43. Dalje, nakon što je 11. novembra 2003. godine konačno donesena odluka o prigovoru na rješenje o izvršenju, tuženi-dužnik je izjavio žalbu 27. novembra 2003. godine, o kojoj je Kantonalni sud u Bihaću odlučio Rješenjem broj Gž-21/04 od 29. marta 2004. godine, pa je rješenje o odbijanju prigovora tuženog-dužnika od 11. novembra 2003. godine ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud navodi da u "spisima predmeta nema izvršne isprave u prijepisu koji bi bio čitljiv i iz kojeg bi se uopće moglo utvrditi ko su stranke u postupku". Ustavni sud zapaža da od dana donošenja odluke Kantonalnog suda i vraćanja predmeta prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje o prigovoru tuženog-dužnika, pa do dana odlučivanja o apelaciji, dakle u daljnjem periodu od jedanaest mjeseci, nije bilo nikakvih aktivnosti Općinskog suda u Bihaću u vezi sa konkretnim izvršnim postupkom, niti je ovaj sud postupio prema uputstvima Kantonalnog suda. Iz navoda Općinskog suda proizlazi da je razlog tome taj što je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Međutim, Ustavni sud zapaža da se konkretni izvršni postupak mora voditi prema odredbama novog Zakona o izvršnom postupku, prema kojem vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni "protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja". Ovo je i apelantu bilo poznato, što se vidi iz revizije u kojoj je sam naveo da "revizija nije dozvoljena u pogledu vrijednosti spora i dozvoljenosti vanrednog pravnog lijeka u izvršnom postupku", te da, ustvari, traži mišljenje Vrhovnog suda o tome kako da ishoduje izvršenje pravosnažne sudske presude. S obzirom da su zakonske odredbe jasne, Ustavni sud smatra da činjenica da je apelant izjavio reviziju, koja je očigledno nedozvoljena, ne može predstavljati opravdanje za daljnje odlaganje Općinskog suda u Bihaću da privede kraju izvršni postupak. 44. Na osnovu svega izloženog, a cijeneći sve okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u Bihaću svojim ponašanjem u ovom izvršnom postupku u Broj 75 – Stranica 6726 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6727 značajnoj mjeri doprinio trajanju izvršnog postupka koji je u pitanju. c) Ponašanje apelanta 45. Što se tiče apelantovog ponašanja u konkretnom izvršnom postupku, Ustavni sud primjećuje da je apelant prvo podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu u Sanskom Mostu, koji se proglasio mjesno nenadležnim, te predmet dostavio Općinskom sudu u Bihaću na daljnji postupak. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije uz prijedlog za dozvolu izvršenja dostavio čitljivu presudu, što je i osnovni razlog zbog kojeg je Kantonalni sud usvojio žalbu tuženog-dužnika protiv rješenja kojim je njegov prigovor odbijen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u Bihaću na osnovu takve kopije presude već dozvolio izvršenje svojim rješenjem broj I-241/99 od 30. maja 1999. godine, te da tokom skoro šest godina od dana pokretanja izvršnog postupka pa do odlučivanja o apelaciji ovaj sud nije zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje u tom pravcu, odnosno da dostavi drugu, čitljivu kopiju pravosnažne i izvršne presude. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant svojim dopisima tražio od suda i predsjednika suda, prije svega, informaciju o tome je li usvojen njegov prijedlog za izvršenje, budući da ni apelant nije dobio rješenje o izvršenju, a zatim je tražio dovršavanje konkretnog izvršnog postupka. Apelant je pristupio i na dvije rasprave koje je Općinski sud u Bihaću zakazao, ali na kojima se raspravljalo isključivo o tome je li tuženom-dužniku izvršena dostava rješenja o izvršenju. Osim toga, apelant se u cilju dobijanja odluke u izvršnom postupku obratio sa zahtjevom za zaštitu i Uredu ombudsmena za Bosnu i Hercegovinu u Bihaću, što ukazuje da apelant nije bio pasivan u konkretnom slučaju, te da je postupao po nalozima suda, ali i na vlastitu inicijativu. 46. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se činjenice da je apelant prvobitno podnio prijedlog za izvršenje mjesno nenadležnom sudu, te da je uz prijedlog za izvršenje dostavio nečitljivu presudu mogu staviti na teret apelantu. Međutim, Ustavni sud smatra da te činjenice, same po sebi, ne mogu ni na koji način opravdati trajanje izvršnog postupka u cjelini (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Pibernik protiv Hrvatske, stav 59), budući da je izvršni sud mogao od apelanta zatražiti da uredi prijedlog za izvršenje i to prije donošenja rješenja o dozvoli izvršenja. 47. S obzirom na činjenicu da pravosnažna odluka u izvršnom postupku nije donesena u periodu od skoro šest godina, te da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može, u najvećem dijelu, pripisati Općinskom sudu u Bihaću, kao izvršnom sudu, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelant nije u mogućnosti ishoditi pravosnažnu odluku u izvršnom postupku u kojem traži izvršenje pravosnažne sudske presude, i to u periodu od šest godina od dana pokretanja tog postupka. 49. Na osnovu člana 61. i člana 64. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 711/04, rješavajući apelaciju V. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija V. S., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj KŽ 2/03 od 19. srpnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. V. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice je podnio, 12. kolovoza 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ 2/03 od 19. srpnja 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog je suda zatraženo, 19. svibnja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Okružni je sud, 30. svibnja 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog je tužiteljstva u Istočnom Sarajevu zatraženo, 19. svibnja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Okružno je tužiteljstvo u Istočnom Sarajevu, 30. svibnja 2005. godine, dostavilo odgovor na apelaciju. 6. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva u Istočnom Sarajevu su, 1. lipnja 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Osnovni je sud u Vlasenici Presudom broj K-190/02 od 22. listopada 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj KŽ 2/03 od 19. srpnja 2004. godine, apelanta proglasio krivim za kazneno djelo zadovoljenja spolnih strasti pred drugim iz članka 187. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Okružni je sud presudu donio na nejavnoj sjednici vijeća kojoj nisu bili nazočni ni apelant ni okružni javni tužitelj iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: nadležni tužitelj). IV - Relevantni propisi 9. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97, i 61/01) koji je primjenjivan u konkretnom slučaju: "Članak 370. st. 1. i 2. Kad spisi o prizivu stignu drugostupanjskom sudu, predsjednik prizivnog vijeća određuje suca izvjestitelja. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužitelja, sudac izvjestitelj će spise dostaviti mjerodavnom javnom tužitelju koji je dužan razmotriti ih i bez odgađanja vratiti sudu. Javni tužitelj može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu vijeća. Članak 371. stavak 1. O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branitelj, oštećeni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihova nazočnost bila korisna za razrješenje stvari." 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/93): "Članak 5. Neće se primjenjivati rečenica prva u stavku 1, članka 371." 11. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03, 111/04 i 115/04): "Članak 310. stavak 1. O sjednici vijeća obavijestit će se tužitelj, optuženi i njegov branitelj. Članak 442. st. 1. i 3. Postupci u kaznenim predmetima primljenim u rad kod sudova prije stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog članka nije drukčije određeno. Postupci u predmetima iz stavka 1. ovog članka u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drukčije određeno." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je, u svojoj apelaciji, naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer nije dobio poziv, odnosno nije bio nazočan sjednici vijeća Okružnog suda koji je rješavao o njegovom prizivu. Apelant je naveo da je Okružni sud bio obvezan pozvati ga na sjednicu vijeća po novom Zakonu o kaznenom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. srpnja 2003. godine. Na taj je način, po mišljenju apelanta, on doveden u nejednakopravan položaj u odnosu na mjerodavnog tužitelja zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni je sud, u odgovoru na apelaciju, naveo da je kazneni postupak protiv apelanta vođen prema odredbama Zakona o kaznenom postupku koji je primjenjivan u Republici Srpskoj prije donošenja novog Zakona o kaznenom postupku, koji je stupio na snagu 1. srpnja 2003. godine, jer se stari zakon primjenjuje u svim predmetima u kojima je optužnica stekla pravnu snagu do navedenog nadnevka. Kako u konkretnom slučaju stranke u postupku nisu zahtijevale da budu pozvane na sjednicu vijeća Okružnog suda, a ni predsjednik vijeća nije smatrao da bi njihova nazočnost bila korisna, sud nije bio obvezan pozvati ih. Okružni je sud posebice istaknuo da na sjednicu vijeća nije pozvan niti joj je bio nazočan mjerofavni tužitelj, nego je vijeće samo raspolagalo pismenim izjašnjenjem koje je bilo potrebno pribaviti u smislu članka 370. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku. Okružni je sud predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena jer nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 14. Okružno je tužiteljstvo, u odgovoru na apelaciju, navelo da nijedno od apelantovih prava, kao optuženog u kaznenom postupku, nije bilo uskraćeno. Okružno je tužiteljstvo, također, navelo da sjednici vijeća Okružnog suda koje je odlučivalo o apelantovom prizivu nije bio nazočan ni zastupnik optužbe, odnosno nadležni tužitelj, iz čega proizlazi da nije povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku. VI - Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj KŽ- 2/03 od 19. srpnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. kolovoza 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Postupak se pred redovitim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li nenazočenje apelanta sjednici vijeća drugostupanjskog suda koje je odlučivalo o njegovom prizivu narušilo princip pravičnosti suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Postupak mora biti sukladan principu kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužitelj, kao i imati mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje obrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u kaznenom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio neovisni član državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mu ta tis mu tan dis presude Me Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. veljače 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. srpnja 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42). 23. Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora imati mogućnost da osobno bude nazočan sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se bude nazočan pred sudovima više in stance koji odlučuju o prizivima, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada osobna nazočnost optuženog nije od značaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. studenoga 2004. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 19/05). 24. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu vijeća Okružnog suda, čime je taj sud, po njegovom mišljenju, postupio protivno članku 310. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. srpnja 2003. godine, prema kojem se o sjednici vijeća obavještavaju tužitelj, optuženi i njegov branitelj. 25. Kazneni postupak protiv apelanta vođen je sukladno Zakonu o kaznenom postupku, koji je primjenjivan u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu novog Zakona o kaznenom postupku od 1. srpnja 2003. godine. Obzirom da je optužni prijedlog protiv apelanta pravno osnažen 29. kolovoza 2000. godine, kazneni postupak je vođen po odredbama ranijeg Zakona o kaznenom postupku, u smislu članka 442. stavak 3. novog Zakona o kaznenom postupku. Ustavni sud smatra, oprečno apelantovim navodima, da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen članak 371. stavak 1. ranijeg Zakona o kaznenom postupku, a ne članak 310. stavak 1. novog Zakona o kaznenom postupku. Broj 75 – Stranica 6728 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6729 26. Sukladno članku 371. stavak 1. ranijeg Zakona o kaznenom postupku, Okružni sud nije bio obvezan pozvati apelanta na sjednicu vijeća koje je odlučivalo o njegovom prizivu, a predsjednik vijeća nije smatrao potrebnim pozvati stranke na sjednicu. Sjednici vijeća nije bio nazočan ni mjerodavni javni tužitelj. Također, apelantov se priziv odnosio na pravnu kvalifikaciju kaznenog djela za koje je osuđen, a on nije u prizivu predložio izvođenje novih dokaza, odnosno utvrđivanje novih činjenica. Također, mjerodavni je tužitelj, sukladno članku 370. stavak 2. ranijeg Zakona o kaznenom postupku, dao prijedlog da se priziv odbije bez dostavljanja novih dokaza koji bi mogli imati utjecaja na odluku prvostupanjskog suda. Obzirom na sve navedene okolnosti, a posebice činjenicu da nijedna od stranaka u postupku nije bila nazočna sjednici vijeća Okružnog suda, nije u konkretnom slučaju povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 27. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da pobijana presuda nije povrijedila članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 28. Ustavni je sud zaključio da nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da, u konkretnom slučaju, Okružni sud nije bio obvezan sukladno ranijem Zakonu o kaznenom postupku, koji je primjenjivan u Republici Srpskoj, pozvati apelanta, odnosno stranke, na sjednicu vijeća na kojoj je odlučivano o apelantovom prizivu. Također, kako na sjednici vijeća nije bio nazočan ni nadležni javni tužitelj, a nije bilo prijedloga za izvođenjem novih dokaza, odnosno utvrđivanjem novih činjenica, nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 711/04, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija V. S., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službe- nim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. V. S. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice podnio je, 12. avgusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda je zatraženo, 19. maja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je, 30. maja 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 21 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu zatraženo je, 19. maja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je, 30. maja 2005. godine, dostavilo odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu su, 1. juna 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj K-190/02 od 22. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo zadovoljewa polnih strasti pred drugim iz člana 187 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Okružni sud je presudu donio na nejavnoj sjednici vijeća kojoj nisu prisustvovali ni apelant ni okružni javni tužilac iz Istočnog Sarajeva (u daqnjem tekstu: nadležni tužilac). IV - Relevantni propisi 9. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97, i 61/01) koji je primjewivan u konkretnom slučaju: "Član 370 st. 1 i 2 Kad spisi o žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odgađawa vrati sudu. Javni tužilac može, vraćajući spise, da stavi svoj prijedlog ili da izjavi da će prijedlog da stavi na sjednicu vijeća. Član 371 stav 1 O sjednici vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio da se održi pretres pred drugostepenim sudom (čl. 373 do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može da odluči da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi wihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje stvari." 10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/93): "Član 5 Neće se primjewivati rečenica prva u stavu 1 člana 371." 11. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03, 111/04 i 115/04): "Član 310 stav 1 O sjednici vijeća obavijestiće se tužilac, optuženi i njegov branilac. Član 442 st. 1 i 3 Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije stupawa na snagu ovog zakona nastaviće se po odredbama ovog zakona, sem ako odredbama ovog člana nije drugačije određeno. Postupci u predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastaviće se po dosadašwim propisima, sem ako odredbama ove glave nije drugačije određeno." 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je, u svojoj apelaciji, naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije dobio poziv, odnosno nije prisustvovao sjednici vijeća Okružnog suda koji je rješavao o njegovoj žalbi. Apelant je naveo da je Okružni sud bio obavezan da ga pozove na sjednicu vijeća po novom Zakonu o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine. Na taj način je, po mišljenju apelanta, on doveden u neravnopravan položaj u odnosu na nadležnog tužioca zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je krivični postupak protiv apelanta vođen prema odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primjewivan u Republici Srpskoj prije donošewa novog Zakona o krivičnom postupku, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, jer se stari zakon primjenjuje u svim predmetima u kojima je optužnica stekla pravnu snagu do navedenog datuma. Kako u konkretnom slučaju stranke u postupku nisu zahtijevale da budu pozvane na sjednicu vijeća Okružnog suda, a ni predsjednik vijeća nije smatrao da bi wihovo prisustvo bilo korisno, sud nije bio obavezan da ih pozove. Okružni sud je posebno istakao da na sjednicu vijeća nije pozvan niti joj je prisustvovao nadležni tužilac, nego je vijeće samo raspolagalo pismenim izjašnjenjem koje je bilo potrebno da se pribavi u smislu člana 370 stav 1 Zakona o krivičnom postupku. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 14. Okružno tužilaštvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da nijedno od apelantovih prava, kao optuženog u krivičnom postupku, nije bilo uskraćeno. Okružno tužilaštvo je, takođe, navelo da sjednici vijeća Okružnog suda koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi nije prisustvovao ni zastupnik optužbe, odnosno nadležni tužilac, iz čega proizilazi da nije povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj KŽ- 2/03 od 19. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je neprisustvovanje apelanta sjednici vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo o njegovoj žalbi narušilo princip pravičnosti suđewa iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljewima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu uticaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mu ta tis mu tan dis presude Me Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. 80 i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16, st. 42). 23. Shodno praksi Ustavnog suda, apelant mora da ima mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prevashodno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, takođe, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više in stance koji odlučuju o žalbama, sem kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitawa, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 19/05). 24. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu vijeća Okružnog suda, čime je taj sud, po njegovom mišljenju, postupio protivno članu 310 stav 1 Zakona o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine, shodno kom se o sjednici vijeća obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. 25. Krivični postupak protiv apelanta vođen je u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, koji je primjewivan u Republici Srpskoj prije stupawa na snagu novog Zakona o krivičnom postupku od 1. jula 2003. godine. S obzirom da je optužni prijedlog protiv apelanta pravno osnažen 29. avgusta 2000. godine, krivični postupak je vođen po odredbama ranijeg Zakona o krivičnom postupku, u smislu člana 442 stav 3 novog Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim navodima, da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 371 stav 1 ranijeg Zakona o krivičnom postupku, a ne član 310 stav 1 novog Zakona o krivičnom postupku. 26. U skladu sa članom 371 stav 1 ranijeg Zakona o krivičnom postupku, Okružni sud nije bio obavezan da pozove apelanta na sjednicu vijeća koje je odlučivalo o njegovoj žalbi, a predsjednik vijeća nije smatrao potrebnim da pozove stranke na sjednicu. Sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac. Takođe, apelantova žalba se odnosila na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, a on nije u žalbi predložio da se izvedu novi dokazi, odnosno da se utvrde nove činjenice. Takođe, nadležni tužilac je, u skladu sa članom 370 stav 2 ranijeg Zakona o krivičnom postupku, dao prijedlog da se žalba odbije bez dostavljanja novih dokaza koji bi mogli da imaju uticaja na odluku prvostepenog suda. S obzirom na sve navedene okolnosti, a posebno činjenicu da Broj 75 – Stranica 6730 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6731 nijedna od stranaka u postupku nije bila prisutna sjednici vijeća Okružnog suda, nije u konkretnom slučaju povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 27. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da osporavana presuda nije povrijedila član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 28. Ustavni sud je zakqučio da nije povrijeđen član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom da, u konkrentom slučaju, Okružni sud nije bio obavezan u skladu sa ranijim Zakonom o krivičnom postupku, koji je primjewivan u Republici Srpskoj, da pozove apelanta, odnosno stranke, na sjednicu vijeća na kojoj je odlučivano o apelantovoj žalbi. Takođe, kako na sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac, a nije bilo prijedloga da se izvedu novi dokazi, odnosno utvrde nove činjenice, nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 711/04, rješavajući apelaciju V. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija V. S., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim no v - inama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. V. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice podnio je, 12. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog suda je zatraženo, 19. maja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je, 30. maja 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu zatraženo je, 19. maja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu je, 30. maja 2005. godine, dostavilo odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu su, 1. juna 2005. godine, dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 8. Osnovni sud u Vlasenici je Presudom broj K-190/02 od 22. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj KŽ 2/03 od 19. jula 2004. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo zadovoljenja spolnih strasti pred drugim iz člana 187. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Okružni sud je presudu donio na nejavnoj sjednici vijeća kojoj nisu prisustvovali ni apelant ni okružni javni tužilac iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: nadležni tužilac). IV - Relevantni propisi 9. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 27/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 26/93, 14/94, 6/97, i 61/01) koji je primjenjivan u konkretnom slučaju: "Član 370. st. 1. i 2. Kad spisi o žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odgađanja vrati sudu. Javni tužilac može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu vijeća. Član 371. stav 1. O sjednici vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude obaviješten o sjednici ili je predložio održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za razrješenje stvari." 10. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/93): "Član 5. Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1, člana 371." 11. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03, 111/04 i 115/04): "Član 310. stav 1. O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i njegov branilac. Član 442. st. 1. i 3. Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova prije stupanja na snagu ovog zakona nastavit će se po odredbama ovog zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drukčije određeno. Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određeno." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je, u svojoj apelaciji, naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer nije dobio poziv, odnosno nije prisustvovao sjednici vijeća Okružnog suda koji je rješavao o njegovoj žalbi. Apelant je naveo da je Okružni sud bio obavezan da ga pozove na sjednicu vijeća po novom Zakonu o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine. Na taj način je, po mišljenju apelanta, on doveden u neravnopravan položaj u odnosu na nadležnog tužioca zbog čega je došlo do povrede prava na pravično suđenje. b) Odgovor na apelaciju 13. Okružni sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je krivični postupak protiv apelanta vođen prema odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primjenjivan u Republici 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Srpskoj prije donošenja novog Zakona o krivičnom postupku, koji je stupio na snagu 1. jula 2003. godine, jer se stari zakon primjenjuje u svim predmetima u kojima je optužnica stekla pravnu snagu do navedenog datuma. Kako u konkretnom slučaju stranke u postupku nisu zahtijevale da budu pozvane na sjednicu vijeća Okružnog suda, a ni predsjednik vijeća nije smatrao da bi njihovo prisustvo bilo korisno, sud nije bio obavezan da ih pozove. Okružni sud je posebno istakao da na sjednicu vijeća nije pozvan niti joj je prisustvovao nadležni tužilac, nego je vijeće samo raspolagalo pismenim izjašnjenjem koje je bilo potrebno pribaviti u smislu člana 370. stav 1. Zakona o krivičnom postupku. Okružni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. 14. Okružno tužilaštvo je, u odgovoru na apelaciju, navelo da nijedno od apelantovih prava, kao optuženog u krivičnom postupku, nije bilo uskraćeno. Okružno tužilaštvo je, također, navelo da sjednici vijeća Okružnog suda koje je odlučivalo o apelantovoj žalbi nije prisustvovao ni zastupnik optužbe, odnosno nadležni tužilac, iz čega proizlazi da nije povrijeđeno načelo jednakosti strana u postupku. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda, broj KŽ- 2/03 od 19. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Postupak pred redovnim sudovima se, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li neprisustvovanje apelanta sjednici vijeća drugostepenog suda koje je odlučivalo o njegovoj žalbi narušilo princip pravičnosti suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 22. Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. Načelo kontradiktornosti, u svojoj biti, znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mu ta tis mu tan dis presude Me Mi chael protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A br. 322, str. 16. st. 42). 23. Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora imati mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više in stance koji odlučuju o žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 19/05). 24. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu vijeća Okružnog suda, čime je taj sud, po njegovom mišljenju, postupio protivno članu 310. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od 1. jula 2003. godine, prema kojem se o sjednici vijeća obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. 25. Krivični postupak protiv apelanta vođen je u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku, koji je primjenjivan u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku od 1. jula 2003. godine. S obzirom da je optužni prijedlog protiv apelanta pravno osnažen 29. augusta 2000. godine, krivični postupak je vođen po odredbama ranijeg Zakona o krivičnom postupku, u smislu člana 442. stav 3. novog Zakona o krivičnom postupku. Ustavni sud smatra, suprotno apelantovim navodima, da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 371. stav 1. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, a ne član 310. stav 1. novog Zakona o krivičnom postupku. 26. U skladu sa članom 371. stav 1. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, Okružni sud nije bio obavezan pozvati apelanta na sjednicu vijeća koje je odlučivalo o njegovoj žalbi, a predsjednik vijeća nije smatrao potrebnim da pozove stranke na sjednicu. Sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac. Također, apelantova žalba se odnosila na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je osuđen, a on nije u žalbi predložio izvođenje novih dokaza, odnosno utvrđivanje novih činjenica. Također, nadležni tužilac je, u skladu sa članom 370. stav 2. ranijeg Zakona o krivičnom postupku, dao prijedlog da se žalba odbije bez dostavljanja novih dokaza koji bi mogli imati utjecaja na odluku prvostepenog suda. S obzirom na sve navedene okolnosti, a posebno činjenicu da nijedna od stranaka u postupku nije bila prisutna sjednici vijeća Okružnog suda, nije u konkretnom slučaju povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 27. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da pobijana presuda nije povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 28. Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da, u konkrentom slučaju, Okružni sud nije bio obavezan u skladu sa ranijim Zakonom o krivičnom postupku, koji je primjenjivan u Republici Srpskoj, da pozove apelanta, odnosno stranke, na sjednicu vijeća na kojoj je odlučivano o apelantovoj žalbi. Također, kako na sjednici vijeća nije prisustvovao ni nadležni javni tužilac, a nije bilo prijedloga za izvođenje novih dokaza, odnosno utvrđivanje novih činjenica, nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 75 – Stranica 6732 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6733 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 726/04, rješavajući apelaciju N. O., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 28. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-163/04 od 1. lipnja 2004. godine, - Rješenje Kantonalnog suda u Odžaku broj Kv- 1/04 od 7. travnja 2004. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, sukladno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Kantonalnom sudu u Odžaku se nalaže da, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sijekovca, općina Bosanski Brod, kojeg zastupa M. P., odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. kolovoza 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-163/04 od 1. lipnja 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-1/04 od 7. travnja 2004. godine. Apelant je, 13. siječnja 2005. godine, dopunio apelaciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Orašju (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je, 19. siječnja i 9. ožujka 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud odgovor na apelaciju dostavio 28. siječnja 2005. godine, Kantonalni sud 31. siječnja 2005. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 16. ožujka 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. veljače i 22. ožujka 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Okružnog suda Požega, Republika Hrvatska, broj K-40/90 od 20. listopada 1992. godine, koja je postala pravomoćna 7. siječnja 1993. godine, apelant, državljanin Republike BiH, proglašen je krivim za počinjeno kazneno djelo ubojstva iz članka 35. stavak 2. točka 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Apelant je započeo izdržavanje izrečene kazne zatvora u Republici Hrvatskoj i tijekom izdržavanja kazne zatražio nastavak izdržavanja u Bosni i Hercegovini. 7. Kantonalni je sud, na temelju Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima, koji je sklopljen 26. veljače 1996. godine između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Sporazum), odlučujući o Molbi Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj 514 od 16. lipnja 1997. godine za preuzimanje izvršenja kazne zatvora nad apelantom, kao i o Zahtjevu Federalnog ministarstva pravde broj 2467/97 od 24. srpnja 1997. godine, donio Presudu broj Kv-4/97 od 6. kolovoza 1997. godine. Ovom je presudom Kantonalni sud ustvrdio da radnje, zbog kojih je apelant proglašen krivim po presudi Okružnog suda Požega, sadrže sve bitne elemente kaznenog djela ubojstva iz koristoljublja propisanog u članku 36. stavak 2. točka 4. Kaznenog zakona Republike BiH, pa mu je na temelju tog propisa, a u svezi članka 529. stavak 6. preuzetog Zakona o kaznenom postupku, također izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, u koju se na temelju članka 50. preuzetog Kaznenog zakona SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. travnja 1992. godine i na izdržavanju izrečene kazne u Republici Hrvatskoj od 7. siječnja 1993. godine pa nadalje. Kantonalni je sud ustvrdio da je apelant do 24. srpnja 1997. godine u Kaznenom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj izdržao pet godina tri mjeseca i pet dana kazne zatvora od izrečenih 15 godina zatvora. Nakon toga, apelant je nastavio sa izdržavanjem kazne zatvora u Bosni i Hercegovini. 8. Tijekom izdržavanja kazne apelant je, za vrijeme korištenja izvanzavodskih pogodnosti, počinio novo kazneno djelo u Republici Hrvatskoj tako da je Presudom Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. studenoga 2001. godine pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Navedenu je kaznu zatvora u trajanju od dvije godine izdržao u Kaznenopopravnom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj. Nakon toga, apelant je vraćen u Bosnu i Hercegovinu radi nastavka ranije započetog izdržavanja kazne zatvora. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-1/04 od 7. travnja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. lipnja 2004. godine, odbijen je kao neutemeljen apelantov zahtjev za ponavljanjem kaznenog postupka, prema odredbi članka 392. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98), izricanjem jedinstvene kazne zatvora po pravomoćnim presudama Kantonalnog suda broj Kv-4/97 od 6. kolovoza 1997. godine i Općinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska, broj K-242/01-49 od 27. studenoga 2001. godine. 10. Kantonalni je sud ustvrdio da se kod apelanta radi o kaznenim djelima počinjenim u stjecaju, ali da se ne mogu primijeniti odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, jer je člankom 46. stavak 2. točka 2. ranijeg Kaznenog zakona Federacije BiH propisano da, ukoliko je sud za kaznena djela u stjecaju ustvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dosegnuti zbroj utvrđenih kazni niti prijeći 15 godina zatvora. Također, Kantonalni je sud zaključio da su u odnosu na apelanta sudovi pravomoćno izrekli dvije kazne zatvora, jednu u trajanju od 15 godina, a drugu u trajanju od dvije godine. Prema pravilima iz članka 46. stavak 2. točka 2. navedenog zakona, sud ne može za djela u stjecaju izreći kaznu zatvora koja prelazi 15 godina zatvora, što u konkretnom slučaju znači, kada bi se primijenila pravila o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, sud bi mogao izreći samo 15 godina zatvora, odnosno kaznu utvrđenu jednom presudom (presudom suda u Odžaku), dok bi se kazna od dvije godine, izrečena presudom Općinskog suda u Novoj Gradiški, potpuno izgubila. Kantonalni je sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, obzirom na visine izrečenih kazni. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 11. Apelant je također Županijskom sudu u Požegi, Republika Hrvatska, podnio zahtjev za izricanjem jedinstvene kazne zatvora glede pravomoćnih presuda Županijskog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. rujna 1992. godine i Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. studenoga 2001. godine. 12. Županijski je sud u Požegi, Republika Hrvatska, Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. prosinca 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu za izricanjem jedinstvene kazne, na temelju članka 402. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, preinačio odluku o kazni pravomoćne presude, i to presudu Županijskog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. listopada 1992. godine i presudu Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/02-49 od 27. studenoga 2001. godine. Ranije su izrečene kazne u navedenim presudama uzete kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu je kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 21. travnja 1992. godine pa nadalje. Ova je presuda postala pravomoćna 20. prosinca 2004. godine. IV - Relevantni propisi 13. U Kaznenom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) relevantne odredbe glase: "Članak 37. stavak 1. Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. Članak 46. st. 1. i 2. toč. 1. i 2. (1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više kaznenih djela za koja mu se istodobno sudi, sud će najprije ustvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za ta djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora, (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: 1) ako je za neko od kaznenih djela učinjenih u stjecaju utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu. 2) Ako je za kaznena djela u stjecaju ustvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dosegnuti zbroj utvrđenih kazni niti prijeći petnaest godina zatvora. Članak 47. stavak 2. Za kazneno djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora ili malodobničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredbi članka 46. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne." 14. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Članak 392. stavak 1. točka 1. (1) Pravomoćna se presuda može preinačiti i bez ponavljanja kaznenog postupka: 1) ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravomoćno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju". 15. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 ) relevantne odredbe glase: "Članak 452. st. 1. i 3. (1) Postupci u kaznenim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se po odredbama ovog Zakona, osim ako odredbama ovog članka nije drukčije propisano. (3) Postupci u predmetima iz stavka 1. ovog članka u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određen". 16. U Sporazumu između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima ("Službeni list RBiH" - posebno izdanje, broj 1/96) relevantne odredbe glase: "Članak 14. st. 1. i 2. (1) Ako se preuzme izvršenje, sudovi države izvršenja uzimajući u obzir kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru u državi presuđenja, određuju kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru koju treba izvršiti prema svom pravu. (2) Izvršenjem u drugoj državi ugovornici osuđena osoba ne smije ni u kojem slučaju biti dovedena u teži položaj nego što bi ga imala u državi presuđenja". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te predlaže da se apelacija usvoji a pobijana rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što su pravna shvaćanja sudova nepravilna i nezakonita. Apelant ističe "da se kojim slučajem istodobno sudilo i nakon provedenog glavnog pretresa za oba kaznena djela utvrdile iste kazne, primjenom članka 46. stavak 2. točka 2. Kaznenog zakona Federacije BiH, sigurno je da bi izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, što znači da bi ta kazna apsorbirala kaznu zatvora od dvije godine. Konkretnu je pravnu situaciju u cijelosti riješila odredba članka 46. stav 2. točka 1. Kaznenog zakona Federacije BiH". b) Odgovori na apelaciju 18. Vrhovni sud smatra da apelant neutemeljeno ukazuje da je trebalo primijeniti na ovaj slučaj odredbu članka 46. stavak 2. točka 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije BiH, jer ova zakonska odredba predviđa izricanje jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora, a kako se u konkretnom slučaju radi o kazni zatvora, to se i nije mogla primijeniti navedena odredba koja propisuje izricanje jedinstvene kazne kada je u pitanju dugotrajni zatvor. Nadalje, Vrhovni sud ističe da je ranijim Zakonom o kaznenom postupku Federacije BiH, koji je primijenjen na ovaj slučaj, člankom 37. stavak 1. predviđeno da kazna zatvora ne može biti kraća od 15 dana ni dulja od 15 godina, zbog čega je bilo jedino moguće primijeniti odredbu članka 46. stavak 2. točka 2. ranijeg zakona. Zakon o kaznenom postupku Federacije BiH "Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 od 28. srpnja 2003. godine, ne predviđa ovaj institut. Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. 19. Kantonalni sud pobija navode apelacije i smatra da je kazneni postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Europske konvencije, budući je sud u svemu postupio sukladno važećim procesnim i materijalnim propisima. Kantonalni sud smatra da je neutemeljen navod apelacije da bi jedinstvena kazna zatvora od 15 godina apsorbirala kaznu zatvora od dvije godine, jer članak 46. stavak 2. točka 1. ranijeg Kaznenog zakona Federacije BiH propisuje da samo kazna dugotrajnog zatvora apsorbira druge izrečene kazne, što u konkretnom predmetu nije slučaj. 20. Kantonalno tužiteljstvo navodi da je apelacija neutemeljena, jer se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe o stjecaju kaznenih djela iz članka 46. stavak 2. točka 2. Kaznenog zakona Federacije BiH. Kantonalno tužiteljstvo predlaže da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjsk odluke kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 24. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. lipnja 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je rješenje Vrhovnog suda primio 12. srpnja 2004. godine, a apelaciju je podnio 20. kolovoza 2004. Broj 75 – Stranica 6734 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6735 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 26. Apelant se žali da je tijekom postupka pred Vrhovnim sudom i Kantonalnim sudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom . Š...Ć" 28. Članak 6. Europske konvencije je primjenjiv u slučajevima koji se odnose na utvrđivanje kaznene optužbe protiv apelanta. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 29. Apelant se žali protiv rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesenih u postupku koji je vođen po apelantovom zahtjevu za ponavljanjem kaznenog postupka, u cilju izricanja jedinstvene kazne zatvora po pravomoćnim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska. Činjenica da se apelantovi prizivni navodi ne odnose direktno na utemeljenost kaznene optužbe, već na izrečenu kaznu, ne mijenja okolnost da i ovaj postupak predstavlja dio "utvrđivanja" i stoga mora zadovoljiti minimalne standarde koje traži članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 85/03 od 29. rujna 2004. godine). 30. Iz navoda apelacije proizlazi osnovni prigovor da su tumačenje i primjena materijalnog prava, u vezi sa za objedinjavanjem kazni izrečenih po pravomoćnim presudama, bili proizvoljni. 31. Ustavni sud napominje da nije, općenito, mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 32. Prema svojoj praksi, Ustavni sud ulazi u način na koji su redoviti sudovi tumačili i primijenili pozitivno pravo jedino u slučaju kada je primjena prava bila "proizvoljna ili diskriminacijska" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). Obzirom da iz apelacije proizlazi da su primjena i tumačenje zakona bili proizvoljni, Ustavni sud mora ispitati takve navode. 33. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim i nadležni sud u Republici Hrvatskoj mu je izrekao kaznu zatvora. Bosna i Hercegovina je, na temelju Sporazuma, preuzela izvršenje kazne jer je apelant njezin državljanin. Prema ovom Sporazumu pretpostavka za izvršenje kazne zatvora u državi koja nije država presuđivanja je da mjerodavni sud te države odredi kaznu koja će biti izvršena na temelju domaćeg zakona, uz uvjet da "osoba ne smije ni u kojem slučaju biti dovedena u teži položaj nego što bi ga imala u državi presuđivanja". Nadležni je sud u Bosni i Hercegovini ustvrdio kaznu zatvora i apelant je izdržavao kaznu u Bosni i Hercegovini. Međutim, za vrijeme izdržavanja kazne je počinio novo kazneno djelo zbog kojeg ga je sud u Republici Hrvatskoj, gdje je i izdržavao tu kaznu, osudio na kaznu zatvora i vratio ga u Bosnu i Hercegovinu radi izdržavanja preostalog dijela ranije izrečene kazne. Nakon toga se apelant obratio i sudu u Bosni i Hercegovini i sudu u Republici Hrvatskoj radi izricanje jedinstvene kazne. Apelantov su zahtjev kao neutemeljen odbili Vrhovni sud 1. lipnja 2004. godine, a Kantonalni sud 7. travnja 2004. godine. 34. Naknadno, mjerodavni Županijski sud u Požegi, Republika Hrvatska, Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. prosinca 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu za izricanjem jedinstvene kazne, na temelju članka 402. Zakona o kaznenom postupku Republike Hrvatske, preinačio je odluke pravomoćnih presuda Županijskog suda u Požegi, broj K-40/92-28 od 20. listopada 1992. godine i Općinskog suda u Novoj Gradiški, broj K-242/02-49 od 27. studenoga 2001. godine glede kazne. Ranije izrečene kazne u navedenim presudama uzete su kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 21. travnja 1992. godine, pa nadalje. Ova je presuda postala pravomoćna 20. prosinca 2004. godine. 35. Ustavni sud uočava da je čl. 37. stavak 1. i 46. stavak 2. točka 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisano da zatvor ne može biti dulji od 15 godina i, ako su za kaznena djela u stjecaju utvrđene kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbroj utvrđenih kazni, niti prijeći 15 godina zatvora. Dakle, primjenom zakonskog pravila ne smije se prijeći opći maksimum od 15 godina. Osim toga, u konkretnom su slučaju u vezi sa objedinjavanjem kazni apelantu donesene dvije različite odluke. Pobijanim rješenjima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesena je odluka koja je za apelanta nepovoljnija u odnosu na presudu Županijskog suda u Požegi u Republici Hrvatskoj. 36. Ustavni sud smatra da u situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina kao država ugovornica, odnosno država izvršenja preuzela izvršenje kazne, apelant kao osuđena osoba ne smije ni u kojem slučaju, pa ni u konkretnom slučaju, biti doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj kao državi presuđivanja. 37. Prema navedenom, budući da kazna zatvora ne može prijeći zakonski maksimum od 15 godina, a apelant istodobno ne smije biti doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud obvezan uzeti u obzir u ponovnom postupku presudu Županijskog suda u Požegi Republika Hrvatska. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je pobijanim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 726/04, rješavajući apelaciju N. O., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2. tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, - Rješenje Kantonalnog suda u Oxaku broj Kv- 1/04 od 7. aprila 2004. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Oxaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Kantonalnom sudu u Oxaku se nalaže da, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. N. O. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sijekovca, opština Bosanski Brod, kog zastupa M. P., advokat iz Sarajeva, podnio je 20. avgusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine i Rješewa Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-1/04 od 7. aprila 2004. godine. Apelant je, 13. januara 2005. godine, dopunio apelaciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Orašju (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 19. januara i 9. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. januara 2005. godine, Kantonalni sud 31. januara 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 16. marta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. februara i 22. marta 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Okružnog suda Požega, Republika Hrvatska, broj K-40/90 od 20. oktobra 1992. godine, koja je postala pravosnažna 7. januara 1993. godine, apelant, državljanin Republike BiH, proglašen je krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 35 stav 2 tačka 4 Krivičnog zakona Republike Hrvatske, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Apelant je započeo da izdržava izrečenu kaznu zatvora u Republici Hrvatskoj i u toku izdržavawa kazne zatražio da nastavi da je izdržava u Bosni i Hercegovini. 7. Kantonalni sud je, na osnovu Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, koji je sklopljen 26. februara 1996. godine između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske (u daqnjem tekstu: Sporazum), odlučujući o Molbi Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj 514 od 16. juna 1997. godine da preuzme izvršavanje kazne zatvora nad apelantom, kao i o Zahtjevu Federalnog ministarstva pravde broj 2467/97 od 24. jula 1997. godine, donio Presudu broj Kv-4/97 od 6. avgusta 1997. godine. Ovom presudom Kantonalni sud je utvrdio da radnje, zbog kojih je apelant proglašen krivim po presudi Okružnog suda Požega, sadrže sve bitne elemente krivičnog djela ubistva iz koristoqublja propisanog u članu 36 stav 2 tačka 4 Krivičnog zakona Republike BiH, pa mu je na osnovu tog propisa, a u vezi sa članom 529 stav 6 preuzetog Zakona o krivičnom postupku, takođe izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, u koju se na osnovu člana 50 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. aprila 1992. godine i na izdržavanju izrečene kazne u Republici Hrvatskoj od 7. januara 1993. godine pa nadalje. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant do 24. jula 1997. godine u Krivičnom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj izdržao pet godina tri mjeseca i pet dana kazne zatvora od izrečenih 15 godina zatvora. Nakon toga, apelant je nastavio da izdržava kaznu zatvora u Bosni i Hercegovini. 8. U toku izdržavawa kazne apelant je, za vrijeme dok je koristio vanzavodske pogodnosti, počinio novo krivično djelo u Republici Hrvatskoj tako da je Presudom Opštinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Navedenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine izdržao je u Krivično-popravnom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj. Nakon toga, apelant je vraćen u Bosnu i Hercegovinu kako bi nastavio ranije započeto izdržavawa kazne zatvora. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-1/04 od 7. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se ponovi krivični postupak, shodno odredbi člana 392 stav 1 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98), izricanjem jedinstvene kazne zatvora po pravosnažnim presudama Kantonalnog suda broj Kv-4/97 od 6. avgusta 1997. godine i Opštinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska, broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine. 10. Kantonalni sud je utvrdio da se kod apelanta radi o krivičnim djelima počinjenim u sticaju, ali da ne mogu da se primijene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju, jer je članom 46 stav 2 tačka 2 ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH propisano da, ukoliko je sud za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora da bude veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije da dostigne zbir utvrđenih kazni niti da pređe 15 godina zatvora. Takođe, Kantonalni sud je zakqučio da su u odnosu na apelanta sudovi pravosnažno izrekli dvije kazne zatvora, jednu u trajanju od 15 godina, a drugu u trajanju od dvije godine. Shodno pravilima iz člana 46 stav 2 tačka 2 navedenog zakona, sud ne može za djela u sticaju da izrekne kaznu zatvora koja prelazi 15 godina zatvora, što u konkretnom slučaju znači, kada bi se primijenila pravila o odmjeravanju kazne za djela u sticaju, sud bi mogao da izrekne samo 15 godina zatvora, odnosno kaznu utvrđenu jednom presudom (presudom suda u Oxaku), dok bi se kazna od dvije godine, izrečena presudom Opštinskog suda u Novoj Gradiški, potpuno izgubila. Kantonalni sud je zakqučio da u konkretnom slučaju ne mogu da se primijene odredbe o odmjeravanju kazne za djela u sticaju, s obzirom na visine izrečenih kazni. 11. Apelant je takođe Kantonalnom sudu u Požegi, Republika Hrvatska, podnio zahtjev da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora u pogledu pravosnažnih presuda Kantonalnog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. septembra 1992. godine i Opštinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine. 12. Kantonalni sud u Požegi, Republika Hrvatska, je Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. decembra 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu da mu se izrekne jedinstvena kazna, na osnovu člana 402 Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, preinačio odluku o kazni pravosnažne presude, i to presudu Kantonalnog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. oktobra 1992. godine i presudu Opštinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/02-49 od 27. novembra 2001. godine. Ranije izrečene kazne u navedenim presudama uzete su kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne od 21. aprila 1992. godine pa nadalje. Ova presuda je postala pravosnažna 20. decembra 2004. godine. Broj 75 – Stranica 6736 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6737 IV - Relevantni propisi 13. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) relevantne odredbe glase: "Član 37 stav 1 Zatvor ne može da bude kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. Član 46 st. 1 i 2 tač. 1 i 2 (1) Ako je učinilac jednom radwom ili s više radwi učinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za ta djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora, (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: 1) ako je za neko od krivičnih djela učinjenih u sticaju utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu. 2) Ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora da bude veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije da dostigne zbir utvrđenih kazni niti da pređe petnaest godina zatvora. Član 47 stav 2 Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavawa kazne zatvora, dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora sud će učiniocu izreći kaznu nezavisno od ranije izrečene kazne, ako primjenom odredbi člana 46 ovog zakona ne bi mogla da se ostvari svrha kažwavawa s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne." 14. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 392 stav 1 tačka 1 (1) Pravosnažna presuda može da se preinači i bez ponavljanja krivičnog postupka: 1) ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u sticaju". 15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 ) relevantne odredbe glase: "Član 452 st. 1 i 3 (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupawa na snagu ovog Zakona, nastaviće se po odredbama ovog Zakona, sem ako odredbama ovog člana nije drugačije propisano. (3) Postupci u predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastaviće se po dosadašwim propisima, sem ako odredbama ove glave nije drugačije određen". 16. U Sporazumu između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima ("Službeni list RBiH" - posebno izdanje, broj 1/96) relevantne odredbe glase: "Član 14 st. 1 i 2 (1) Ako se preuzme izvršenje, sudovi države izvršewa uzimajući u obzir kaznu zatvora ili bezbjednosnu mjeru u državi presuđivawa, određuju kaznu zatvora ili bezbjednosnu mjeru koju treba da izvrši shodno svom pravu. (2) Izvršenjem u drugoj državi ugovornici osuđeno lice ne smije ni u kom slučaju da bude dovedeno u teži položaj nego što bi ga imalo u državi presuđivawa". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je osporavanim rješewima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te predlaže da se apelacija usvoji a osporavana rješewa ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su pravna shvatawa sudova nepravilna i nezakonita. Apelant ističe "da se kojim slučajem istovremeno sudilo i nakon sprovedenog glavnog pretresa za oba krivična djela utvrdile iste kazne, primjenom člana 46 stav 2 tačka 2 Krivičnog zakona Federacije BiH, sigurno je da bi izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, što znači da bi ta kazna apsorbovala kaznu zatvora od dvije godine. Konkretnu pravnu situaciju u cijelosti je riješila odredba člana 46 stav 2 tačka 1 Krivičnog zakona Federacije BiH". b) Odgovori na apelaciju 18. Vrhovni sud smatra da apelant neosnovano ukazuje da je trebalo da primijeni na ovaj slučaj odredbu člana 46 stav 2 tačka 1 ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH, jer ova zakonska odredba predviđa izricanje jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora, a kako se u konkretnom slučaju radi o kazni zatvora, to i nije mogla da se primijeni navedena odredba koja propisuje izricanje jedinstvene kazne kada je u pitanju dugotrajni zatvor. Nadalje, Vrhovni sud ističe da je ranijim Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH, koji je primijenjen na ovaj slučaj, članom 37 stav 1 predviđeno da kazna zatvora ne može da bude kraća od 15 dana ni duža od 15 godina, zbog čega je bilo jedino moguće da se primijeni odredba člana 46 stav 2 tačka 2 ranijeg zakona. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH "Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 od 28. jula 2003. godine, ne predviđa ovaj institut. Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. 19. Kantonalni sud osporava navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije, budući da je sud u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Kantonalni sud smatra da je neosnovan navod apelacije da bi jedinstvena kazna zatvora od 15 godina apsorbovala kaznu zatvora od dvije godine, jer član 46 stav 2 tačka 1 ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH propisuje da samo kazna dugotrajnog zatvora apsorbuje druge izrečene kazne, što u konkretnom predmetu nije slučaj. 20. Kantonalno tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana, jer na apelanta ne mogu da se primijene odredbe o sticaju krivičnih djela iz člana 46 stav 2 tačka 2 Krivičnog zakona Federacije BiH. Kantonalno tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, protiv kog nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je rješenje Vrhovnog suda primio 12. jula 2004. godine, a apelaciju je podnio 20. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 26. Apelant se žali da je tokom postupka pred Vrhovnim sudom i Kantonalnim sudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 27. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Član 6 Evropske konvencije je primjenqiv u slučajevima koji se odnose na utvrđivanje krivične optužbe protiv apelanta. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 29. Apelant se žali protiv rješewa Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesenih u postupku koji je vođen po apelantovom zahtjevu da se ponovi krivični postupak, s ciljem da se izrekne jedinstvena kazna zatvora po pravosnažnim presudama Kantonalnog suda i Opštinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska. Činjenica da se apelantovi žalbeni navodi ne odnose direktno na osnovanost krivične optužbe, već na izrečenu kaznu, ne mijewa okolnost da i ovaj postupak predstavlja dio "utvrđivawa" i stoga mora da zadovoqi minimalne standarde koje traži član 6 stav 1 Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 85/03 od 29. septembra 2004. godine). 30. Iz navoda apelacije proizlazi osnovni prigovor da su tumačenje i primjena materijalnog prava, u vezi sa za objediwavanjem kazni izrečenih po pravosnažnim presudama, bili proizvoqni. 31. Ustavni sud napominje da nije, generalno, nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 32. Shodno svojoj praksi, Ustavni sud ulazi u način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili pozitivno pravo jedino u slučaju kada je primjena prava bila "proizvoqna ili diskriminatorska" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). S obzirom da iz apelacije proizlazi da su primjena i tumačenje zakona bili proizvoqni, Ustavni sud mora da ispita takve navode. 33. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim i nadležni sud u Republici Hrvatskoj mu je izrekao kaznu zatvora. Bosna i Hercegovina je, na osnovu Sporazuma, preuzela izvršenje kazne jer je apelant njen državljanin. Shodno ovom Sporazumu pretpostavka za izvršenje kazne zatvora u državi koja nije država presuđivawa je da nadležni sud te države odredi kaznu koja će biti izvršena na osnovu domaćeg zakona, uz uslov da "lice ne smije ni u kom slučaju da bude dovedeno u teži položaj nego što bi ga imalo u državi presuđivawa". Nadležni sud u Bosni i Hercegovini je utvrdio kaznu zatvora i apelant je izdržavao kaznu u Bosni i Hercegovini. Međutim, za vrijeme izdržavawa kazne je počinio novo krivično djelo zbog kog ga je sud u Republici Hrvatskoj, gdje je i izdržavao tu kaznu, osudio na kaznu zatvora i vratio ga u Bosnu i Hercegovinu radi izdržavawa preostalog dijela ranije izrečene kazne. Nakon toga apelant se obratio i sudu u Bosni i Hercegovini i sudu u Republici Hrvatskoj da mu se izrekne jedinstvena kazna. Apelantov zahtjev kao neosnovan odbili su Vrhovni sud 1. juna 2004. godine, a Kantonalni sud 7. aprila 2004. godine. 34. Naknadno, nadležni Kantonalni sud u Požegi, Republika Hrvatska, Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. decembra 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu da mu se izrekne jedinstvena kazna, na osnovu člana 402 Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, preinačio je odluke pravosnažnih presuda Kantonalnog suda u Požegi, broj K-40/92-28 od 20. oktobra 1992. godine i Opštinskog suda u Novoj Gradiški, broj K-242/02-49 od 27. novembra 2001. godine u pogledu kazne. Ranije izrečene kazne u navedenim presudama uzete su kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je proveo na izdržavanju kazne od 21. aprila 1992. godine, pa nadalje. Ova presuda je postala pravosnažna 20. decembra 2004. godine. 35. Ustavni sud uočava da je čl. 37 stav 1 i 46 stav 2 tačka 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisano da zatvor ne može da bude duži od 15 godina i, ako su za krivična djela u sticaju utvrđene kazne zatvora, jedinstvena kazna mora da bude veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije da dostigne zbir utvrđenih kazni, niti da pređe 15 godina zatvora. Dakle, primjenom zakonskog pravila ne smije da se pređe opšti maksimum od 15 godina. Sem toga, u konkretnom slučaju u vezi sa objediwavanjem kazni apelantu donesene su dvije različite odluke. Osporavanim rješewima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesena je odluka koja je za apelanta nepovoqnija u odnosu na presudu Kantonalnog suda u Požegi u Republici Hrvatskoj. 36. Ustavni sud smatra da u situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina kao država ugovornica, odnosno država izvršewa preuzela izvršenje kazne, apelant kao osuđeno lice ne smije ni u kom slučaju, pa ni u konkretnom slučaju, da bude doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj kao državi presuđivawa. 37. Shodno navedenom, budući da kazna zatvora ne može da pređe zakonski maksimum od 15 godina, a apelant istovremeno ne smije da bude doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud zakqučuje da je Kantonalni sud obavezan da uzme u obzir u ponovnom postupku presudu Kantonalnog suda u Požegi Republika Hrvatska. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je osporenim rješewima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 726/04, rješavajući apelaciju N. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija N. O. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, - Rješenje Kantonalnog suda u Odžaku broj Kv- 1/04 od 7. aprila 2004. godine. Broj 75 – Stranica 6738 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6739 Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Odžaku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Kantonalnom sudu u Odžaku se nalaže da, u roku od 60 dana od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sijekovca, općina Bosanski Brod, kojeg zastupa M. P., advokat iz Sarajeva, podnio je 20. augusta 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-1/04 od 7. aprila 2004. godine. Apelant je, 13. januara 2005. godine, dopunio apelaciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Orašju (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je, 19. januara i 9. marta 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. januara 2005. godine, Kantonalni sud 31. januara 2005. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 16. marta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 7. februara i 22. marta 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Okružnog suda Požega, Republika Hrvatska, broj K-40/90 od 20. oktobra 1992. godine, koja je postala pravosnažna 7. januara 1993. godine, apelant, državljanin Republike BiH, proglašen je krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 35. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Hrvatske, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina. Apelant je započeo izdržavanje izrečene kazne zatvora u Republici Hrvatskoj i u toku izdržavanja kazne zatražio nastavak izdržavanja u Bosni i Hercegovini. 7. Kantonalni sud je, na osnovu Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, koji je sklopljen 26. februara 1996. godine između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Sporazum), odlučujući o Molbi Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj 514 od 16. juna 1997. godine za preuzimanje izvršenja kazne zatvora nad apelantom, kao i o Zahtjevu Federalnog ministarstva pravde broj 2467/97 od 24. jula 1997. godine, donio Presudu broj Kv-4/97 od 6. augusta 1997. godine. Ovom presudom Kantonalni sud je utvrdio da radnje, zbog kojih je apelant proglašen krivim po presudi Okružnog suda Požega, sadrže sve bitne elemente krivičnog djela ubistva iz koristoljublja propisanog u članu 36. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Republike BiH, pa mu je na osnovu tog propisa, a u vezi sa članom 529. stav 6. preuzetog Zakona o krivičnom postupku, također izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 godina, u koju se na osnovu člana 50. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. aprila 1992. godine i na izdržavanju izrečene kazne u Republici Hrvatskoj od 7. januara 1993. godine pa nadalje. Kantonalni sud je utvrdio da je apelant do 24. jula 1997. godine u Kaznenom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj izdržao pet godina tri mjeseca i pet dana kazne zatvora od izrečenih 15 godina zatvora. Nakon toga, apelant je nastavio sa izdržavanjem kazne zatvora u Bosni i Hercegovini. 8. U toku izdržavanja kazne apelant je, za vrijeme korištenja vanzavodskih pogodnosti, počinio novo krivično djelo u Republici Hrvatskoj tako da je Presudom Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Navedenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine izdržao je u Kaznenopopravnom zavodu Lepoglava u Republici Hrvatskoj. Nakon toga, apelant je vraćen u Bosnu i Hercegovinu radi nastavka ranije započetog izdržavanja kazne zatvora. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-1/04 od 7. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, prema odredbi člana 392. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98), izricanjem jedinstvene kazne zatvora po pravosnažnim presudama Kantonalnog suda broj Kv-4/97 od 6. augusta 1997. godine i Općinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska, broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine. 10. Kantonalni sud je utvrdio da se kod apelanta radi o krivičnim djelima počinjenim u stjecaju, ali da se ne mogu primijeniti odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, jer je članom 46. stav 2. tačka 2. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH propisano da, ukoliko je sud za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći 15 godina zatvora. Također, Kantonalni sud je zaključio da su u odnosu na apelanta sudovi pravosnažno izrekli dvije kazne zatvora, jednu u trajanju od 15 godina, a drugu u trajanju od dvije godine. Prema pravilima iz člana 46. stav 2. tačka 2. navedenog zakona, sud ne može za djela u stjecaju izreći kaznu zatvora koja prelazi 15 godina zatvora, što u konkretnom slučaju znači, kada bi se primijenila pravila o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, sud bi mogao izreći samo 15 godina zatvora, odnosno kaznu utvrđenu jednom presudom (presudom suda u Odžaku), dok bi se kazna od dvije godine, izrečena presudom Općinskog suda u Novoj Gradiški, potpuno izgubila. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju, s obzirom na visine izrečenih kazni. 11. Apelant je također Županijskom sudu u Požegi, Republika Hrvatska, podnio zahtjev za izricanje jedinstvene kazne zatvora u pogledu pravosnažnih presuda Županijskog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. septembra 1992. godine i Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/01-49 od 27. novembra 2001. godine. 12. Županijski sud u Požegi, Republika Hrvatska, je Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. decembra 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu za izricanje jedinstvene kazne, na osnovu člana 402. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, preinačio odluku o kazni pravosnažne presude, i to presudu Županijskog suda u Požegi broj K-40/92-28 od 20. oktobra 1992. godine i presudu Općinskog suda u Novoj Gradiški broj K-242/02-49 od 27. novembra 2001. godine. Ranije izrečene kazne u navedenim presudama uzete su kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 21. aprila 1992. godine pa nadalje. Ova presuda je postala pravosnažna 20. decembra 2004. godine. IV - Relevantni propisi 13. U Krivičnom zakonu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) relevantne odredbe glase: "Član 37. stav 1. Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. Član 46. st. 1. i 2. tač. 1. i 2. (1) Ako je učinitelj jednom radnjom ili s više radnji učinio više krivičnih djela za koja mu se istodobno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih djela, pa će za ta djela izreći jedinstvenu kaznu zatvora ili dugotrajnog zatvora, (2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima: 1) ako je za neko od krivičnih djela učinjenih u stjecaju utvrdio kaznu dugotrajnog zatvora, izreći će samo tu kaznu. 2) Ako je za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći petnaest godina zatvora. Član 47. stav 2. Za krivično djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora ili maloljetničkog zatvora sud će učinitelju izreći kaznu neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom odredbi člana 46. ovog zakona ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdržanog dijela ranije izrečene kazne." 14. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 392. stav 1. tačka 1. (1) Pravomoćna presuda može se preinačiti i bez ponavljanja krivičnog postupka: 1) ako je u dvije ili više presuda protiv istog osuđenog pravosnažno izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju". 15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 ) relevantne odredbe glase: "Član 452. st. 1. i 3. (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovog Zakona, nastavit će se po odredbama ovog Zakona, osim ako odredbama ovog člana nije drugačije propisano. (3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije određen". 16. U Sporazumu između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima ("Službeni list RBiH" - posebno izdanje, broj 1/96) relevantne odredbe glase: "Član 14. st. 1. i 2. (1) Ako se preuzme izvršenje, sudovi države izvršenja uzimajući u obzir kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru u državi presuđenja, određuju kaznu zatvora ili sigurnosnu mjeru koju treba izvršiti prema svom pravu. (2) Izvršenjem u drugoj državi ugovornici osuđena osoba ne smije ni u kojem slučaju biti dovedena u teži položaj nego što bi ga imala u državi presuđenja". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te predlaže da se apelacija usvoji a pobijana rješenja ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su pravna shvatanja sudova nepravilna i nezakonita. Apelant ističe "da se kojim slučajem istovremeno sudilo i nakon provedenog glavnog pretresa za oba krivična djela utvrdile iste kazne, primjenom člana 46. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Federacije BiH, sigurno je da bi izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, što znači da bi ta kazna apsorbirala kaznu zatvora od dvije godine. Konkretnu pravnu situaciju u cijelosti je riješila odredba člana 46. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije BiH". b) Odgovori na apelaciju 18. Vrhovni sud smatra da apelant neosnovano ukazuje da je trebalo primijeniti na ovaj slučaj odredbu člana 46. stav 2. tačka 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH, jer ova zakonska odredba predviđa izricanje jedinstvene kazne dugotrajnog zatvora, a kako se u konkretnom slučaju radi o kazni zatvora, to se i nije mogla primijeniti navedena odredba koja propisuje izricanje jedinstvene kazne kada je u pitanju dugotrajni zatvor. Nadalje, Vrhovni sud ističe da je ranijim Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH, koji je primijenjen na ovaj slučaj, članom 37. stav 1. predviđeno da kazna zatvora ne može biti kraća od 15 dana ni duža od 15 godina, zbog čega je bilo jedino moguće primijeniti odredbu člana 46. stav 2. tačka 2. ranijeg zakona. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH "Službene novine Federacije BiH", broj 35/03 od 28. jula 2003. godine, ne predviđa ovaj institut. Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju. 19. Kantonalni sud pobija navode apelacije i smatra da je krivični postupak proveden na način koji nije prekršio odredbe Evropske konvencije, budući da je sud u svemu postupio u skladu sa važećim procesnim i materijalnim propisima. Kantonalni sud smatra da je neosnovan navod apelacije da bi jedinstvena kazna zatvora od 15 godina apsorbirala kaznu zatvora od dvije godine, jer član 46. stav 2. tačka 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije BiH propisuje da samo kazna dugotrajnog zatvora apsorbira druge izrečene kazne, što u konkretnom predmetu nije slučaj. 20. Kantonalno tužiteljstvo navodi da je apelacija neosnovana, jer se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe o stjecaju krivičnih djela iz člana 46. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Federacije BiH. Kantonalno tužiteljstvo predlaže da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 23. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Kž-163/04 od 1. juna 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelant je rješenje Vrhovnog suda primio 12. jula 2004. godine, a apelaciju je podnio 20. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 26. Apelant se žali da je tokom postupka pred Vrhovnim sudom i Kantonalnim sudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u slučajevima koji se odnose na utvrđivanje krivične optužbe protiv apelanta. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 29. Apelant se žali protiv rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesenih u postupku koji je vođen po apelantovom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka, u cilju izricanja jedinstvene kazne zatvora po pravosnažnim presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda Nova Gradiška, Republika Hrvatska. Činjenica da se apelantovi žalbeni navodi ne odnose direktno na osnovanost krivične optužbe, već na izrečenu kaznu, Broj 75 – Stranica 6740 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6741 ne mijenja okolnost da i ovaj postupak predstavlja dio "utvrđivanja" i stoga mora zadovoljiti minimalne standarde koje traži član 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 85/03 od 29. septembra 2004. godine). 30. Iz navoda apelacije proizlazi osnovni prigovor da su tumačenje i primjena materijalnog prava, u vezi sa za objedinjavanjem kazni izrečenih po pravosnažnim presudama, bili proizvoljni. 31. Ustavni sud napominje da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 32. Prema svojoj praksi, Ustavni sud ulazi u način na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili pozitivno pravo jedino u slučaju kada je primjena prava bila "proizvoljna ili diskriminacijska" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine "Službeni glasnik BiH", broj 25/02). S obzirom da iz apelacije proizlazi da su primjena i tumačenje zakona bili proizvoljni, Ustavni sud mora ispitati takve navode. 33. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim i nadležni sud u Republici Hrvatskoj mu je izrekao kaznu zatvora. Bosna i Hercegovina je, na osnovu Sporazuma, preuzela izvršenje kazne jer je apelant njen državljanin. Prema ovom Sporazumu pretpostavka za izvršenje kazne zatvora u državi koja nije država presuđenja je da nadležni sud te države odredi kaznu koja će biti izvršena na osnovu domaćeg zakona, uz uvjet da "osoba ne smije ni u kojem slučaju biti dovedena u teži položaj nego što bi ga imala u državi presuđenja". Nadležni sud u Bosni i Hercegovini je utvrdio kaznu zatvora i apelant je izdržavao kaznu u Bosni i Hercegovini. Međutim, za vrijeme izdržavanja kazne je počinio novo krivično djelo zbog kojeg ga je sud u Republici Hrvatskoj, gdje je i izdržavao tu kaznu, osudio na kaznu zatvora i vratio ga u Bosnu i Hercegovinu radi izdržavanja preostalog dijela ranije izrečene kazne. Nakon toga apelant se obratio i sudu u Bosni i Hercegovini i sudu u Republici Hrvatskoj radi izricanje jedinstvene kazne. Apelantov zahtjev kao neosnovan odbili su Vrhovni sud 1. juna 2004. godine, a Kantonalni sud 7. aprila 2004. godine. 34. Naknadno, nadležni Županijski sud u Požegi, Republika Hrvatska, Presudom broj K-40/92-70 (Kv-96/04) od 1. decembra 2004. godine, odlučujući o apelantovom prijedlogu za izricanje jedinstvene kazne, na osnovu člana 402. Zakona o krivičnom postupku Republike Hrvatske, preinačio je odluke pravosnažnih presuda Županijskog suda u Požegi, broj K-40/92-28 od 20. oktobra 1992. godine i Općinskog suda u Novoj Gradiški, broj K-242/02-49 od 27. novembra 2001. godine u pogledu kazne. Ranije izrečene kazne u navedenim presudama uzete su kao utvrđene i apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, a u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 21. aprila 1992. godine, pa nadalje. Ova presuda je postala pravosnažna 20. decembra 2004. godine. 35. Ustavni sud uočava da je čl. 37. stav 1. i 46. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine propisano da zatvor ne može biti duži od 15 godina i, ako su za krivična djela u stjecaju utvrđene kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni, niti prijeći 15 godina zatvora. Dakle, primjenom zakonskog pravila ne smije se prijeći opći maksimum od 15 godina. Osim toga, u konkretnom slučaju u vezi sa objedinjavanjem kazni apelantu donesene su dvije različite odluke. Pobijanim rješenjima Vrhovnog suda i Kantonalnog suda donesena je odluka koja je za apelanta nepovoljnija u odnosu na presudu Županijskog suda u Požegi u Republici Hrvatskoj. 36. Ustavni sud smatra da u situaciji u kojoj je Bosna i Hercegovina kao država ugovornica, odnosno država izvršenja preuzela izvršenje kazne, apelant kao osuđena osoba ne smije ni u kojem slučaju, pa ni u konkretnom slučaju, biti doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj kao državi presuđenja. 37. Prema navedenom, budući da kazna zatvora ne može prijeći zakonski maksimum od 15 godina, a apelant istovremeno ne smije biti doveden u teži položaj nego što bi ga imao u Republici Hrvatskoj, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud obavezan uzeti u obzir u ponovnom postupku presudu Županijskog suda u Požegi Republika Hrvatska. 38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 731/04, rješavajući apelaciju A. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija A. M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-134/04 od 18. svibnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog je podnijela, 21. kolovoza 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-134/04 od 18. svibnja 2004. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 23. studenoga 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Ljubuški, koju zastupa Općinsko javno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo, 25. veljače 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 24. travnja 2005. godine, Općinski sud 25. travnja 2005. godine i tužena 4. svibnja 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene su, 6. svibnja 2005. godine, dostavljeni apelantici. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-356/98 od 4. listopada 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-134/04 od 18. svibnja 2004. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev. Ovim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da joj tužena na ime razlike naknade troškova prijevoza isplati iznos od 5.592,00 KM, za pe riod od 17. studenoga 1995. godine do 17. svibnja 1998. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, mjesečni iznos od po 176,00 KM, počevši od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da joj tužena na ime neisplaćenih zakonskih zateznih kamata, za razdoblje 17. studenoga 1995. godine do 17. studenoga 1998. godine, isplati iznos od 88,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 17. studenoga 1998. godine pa do isplate. Istom presudom apelantica je obvezana tuženoj naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.908,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 4. listopada 2002. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantičin tužbeni zahtjev neutemeljen jer je tužena, sukladno relevantnim propisima, pravilno vršila apelantici isplatu naknade za prijevoz. Uzimajući u obzir činjenicu da do mjesta apelantičinog stanovanja ne postoji autobusna linija, apelantici je isplaćivana naknada u visini cijene prijevoza koja bi odgovarala za tu relaciju, te je njen zahtjev da joj se priznaju realni troškovi prijevoza, odnosno taksi usluge, odbijen kao neutemeljen. 7. Općinski je sud Rješenjem broj P-356/98 od 22. rujna 2004. godine odbacio kao nedopuštenu apelantičinu reviziju izjavljenu protiv pravomoćne Presude Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. svibnja 2004. godine, navodeći u obrazloženju da je vrijednost predmeta spora označena sa 5.680,10 KM, dok prema članku 364. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o plaćama i drugim osobnim primanjima djelatnika ("Službeni list RBiH", broj 21/95) relevantna odredba glasi: "Članak 17. Djelatniku kojem nije organiziran prijevoz na posao i sa posla, može se osigurati karta za prijevoz u javnom prometu" 9. U Zakonu o prijevozu u unutarnjem cestovnom prometu ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/98) relevantne odredbe glase: "Članak 16. stavak 1. Javni prijevoz osoba u linijskom cestovnom prometu je prijevoz osoba i stvari na određenim linijama, po unaprijed utvrđenom i registriranom redu vožnje, a cijena i drugi uvjeti prijevoza su unaprijed utvrđeni i objavljeni." U Odluci o naknadama iz osnova materijalnih prava djelatnika tijela uprave Kantona zapadno-hercegovačkog ("Narodne novine Kantona zapadno-hercegovačkog", broj 5/97) relevantne odredbe glase: "Članak 13. Djelatnik čije je mjesto stanovanja udaljeno od radnog mjesta više od 2 kilometra ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza sredstvima javnog prometa. Ukoliko nema javnog prometa djelatniku će se isplatiti sredst vo za javni prijevoz na posao i sa posla u iznosu koji odgovara visini javnog prometa na sličnoj relaciji." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivanja zaštićeno člankom II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, koje je zaštićeno člankom II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava, prema apelantičinim navodima, sudovi su počinili time što nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i time što prvostupanjski sud nije unosio u zapisnik u cijelosti izjave kojim je apelantica obrazlagala svoje tužbene zahtjeve, niti je prihvatio apelantičine zahtjeve da se na raspravu pozovu predstavnik sindikata i om buds man. Apelantica smatra da sudovi nisu pravilno primijenili materijalni propis, a razloge odbijanja tužbenog zahtjeva nisu obrazložili u svojim presudama. Dalje, navodi da su joj navedena ustavna prava povrijeđena time što je bespotrebno izlagana troškovima postupka, a osobito troškovima vještačenja. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi kako u cijelosti ostaje kod pravnog shvaćanja datog u pobijanoj presudi, te da ovom presudom nisu prekršena apelantičina ljudska prava i temeljne slobode. 12. Općinski sud ističe da se apelantica žali na pitanja koja se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Pravomoćna sudska presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi sa navodima iz apelacije, te Općinski sud u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u pobijanoj presudi. Općinski sud ističe da je apelantičina tvrdnja da u zapisnik sa ročišta nisu uneseni svi njezini zahtjevi i izjave proizvoljna i netočna, a što potvrđuju i potpisi stranaka na zapisnicima sa ročišta kojima se potvrđuje točnost zapisnika. To što sud nije pozvao zastupnika sindikata i ombudsmana, uz napomenu da stranaka nije zahtijevala saslušanje predstavnika sindikata, nije od utjecaja na utvrđeno činjenično stanje, niti je sud uskratio apelantici pravo da se za zaštitu svojih prava, eventualno, obrati ombudsmanu. 13. Tužena ističe da su navodi apelacije neutemeljeni. Pobija - ne su presude zakonom utemeljene, činjenično stanje točno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. U konkret - nom slučaju se ne radi ni o jednoj povredi ustavnih prava i sloboda. VI - Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. svibnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, pobijanu je presudu apelantica primila 22. lipnja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 21. kolovoza 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njezina ustavna prava i to: pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na slobodu kretanja i prebivanja, zaštićena člankom II/3.(b), (e), (k) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Popis prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) Broj 75 – Stranica 6742 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6743 (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelantica, u suštini, navodi da je pobijanim presudama na njezinu štetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. 21. U svezi navedenog, Ustavni se sud poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kojoj je "nadležnost Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 22. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su pobijanim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantičina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Redoviti su sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda naveli precizne razloge na temelju kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se temelje donesene presude. Odbili su apelantičin tužbeni zahtjev za isplatom razlike troškova prijevoza za taksi usluge jer takav vid prijevoza nije priznat Odlukom o naknadi iz materijalnih prava djelatnika, već se priznaju troškovi samo u visini troškova prijevoza javnog prometa, kako je i isplaćivano. Apelantica nije uspjela dokazati utemeljenost svog tužbenog zahtjeva u postupku pred redovitim sudovima pune jurisdikcije, na dvije sudske in stance. Apelantica nije predočila Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redoviti sudovi. 24. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 25. U svjetlu zaključka Ustavnog suda glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII - Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio utemeljenost apelantičinih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 731/04, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija A. M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. A. M. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Qubuškog podnijela je, 21. avgusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine. Apelantkiwa je apelaciju dopunila 23. novembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Qubuškom (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i Opštine Qubuški, koju zastupa Opštinsko javno pravobranilaštvo (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 25. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. aprila 2005. godine, Opštinski sud 25. aprila 2005. godine i tužena 4. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužene su, 6. maja 2005. godine, dostavljeni apelantkiwi. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-356/98 od 4. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev. Ovim tužbenim zahtjevom apelantkiwa je tražila da joj tužena na ime razlike nadoknade troškova prevoza isplati iznos od 5.592,00 KM, za pe riod od 17. novembra 1995. godine do 17. maja 1998. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, mjesečni iznos od po 176,00 KM, počev od dospijevawa svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da joj tužena na ime neisplaćenih zakonskih zateznih kamata, za pe riod 17. novembra 1995. godine do 17. novembra 1998. godine, isplati iznos od 88,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 17. novembra 1998. godine pa do isplate. Istom presudom apelantkiwa je obavezana da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.908,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 4. oktobra 2002. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkiwin tužbeni zahtjev neosnovan jer je tužena, u skladu s relevantnim propisima, pravilno vršila apelantkiwi isplatu nadoknade za prevoz. Uzimajući u obzir činjenicu da do mjesta apelantkiwinog stanovawa ne postoji autobuska linija, apelantkiwi je isplaćivana nadoknada u visini cijene prevoza koja bi odgovarala za tu relaciju, te je njen zahtjev da joj se priznaju realni troškovi prevoza, odnosno taksi usluge, odbijen kao neosnovan. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 7. Opštinski sud je Rješenjem broj P-356/98 od 22. septembra 2004. godine odbacio kao nedopuštenu apelantkiwinu reviziju izrečenu protiv pravosnažne Presude Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, navodeći u obrazloženju da je vrijednost predmeta spora označena sa 5.680,10 KM, dok prema članu 364 stav 2 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakvog činjenja, ako vrijednost predmeta spora osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o platama i drugim ličnim primawima radnika ("Službeni list RBiH", broj 21/95) relevantna odredba glasi: "Član 17 Radniku kome nije organizovan prevoz na posao i sa posla, može da se obezbijedi karta za prevoz u javnom saobraćaju" 9. U Zakonu o prevozu u unutrašnjem cestovnom saobraćaju ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/98) relevantne odredbe glase: "Član 16 stav 1 Javni prevoz lica u linijskom cestovnom saobraćaju je prevoz lica i stvari na određenim linijama, po unaprijed utvrđenom i registrovanom redu vožnje, a cijena i drugi uslovi prevoza su unaprijed utvrđeni i objavljeni." U Odluci o nadoknadama iz osnova materijalnih prava radnika organa uprave Kantona zapadno-hercegovačkog ("Narodne novine Kantona zapadno-hercegovačkog", broj 5/97) relevantne odredbe glase: "Član 13 Radnik čije je mjesto stanovawa udaljeno od radnog mjesta više od 2 kilometra ima pravo na nadoknadu troškova prevoza na posao i s posla u visini troškova prevoza sredstvima javnog saobraćaja. Ukoliko nema javnog saobraćaja radniku će se isplatiti sredstvo za javni prevoz na posao i sa posla u iznosu koji odgovara visini javnog saobraćaja na sličnoj relaciji." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije o zaštiti qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretawa i prebivawa zaštićeno članom II/3 m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, koje je zaštićeno članom II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava, shodno apelantkiwinim navodima, sudovi su počinili time što nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i time što prvostepeni sud nije unosio u zapisnik u cijelosti izjave kojim je apelantkiwa obrazlagala svoje tužbene zahtjeve, niti je prihvatio apelantkiwine zahtjeve da se na raspravu pozovu predstavnik sindikata i om - buds men. Apelantkiwa smatra da sudovi nisu pravilno primijenili materijalni propis, a razloge odbijawa tužbenog zahtjeva nisu obrazložili u svojim presudama. Dalje, navodi da su joj navedena ustavna prava povrijeđena time što je bespotrebno izlagana troškovima postupka, a naročito troškovima vještačewa. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi kako u cijelosti ostaje kod pravnog shvatawa datog u osporenoj presudi, te da ovom presudom nisu prekršena apelantkiwina qudska prava i osnovne slobode. 12. Opštinski sud ističe da se apelantkiwa žali na pitawa koja se tiču činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava. Pravosnažna sudska presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi sa navodima iz apelacije, te Opštinski sud u cijelosti ostaje kod obrazložewa datog u osporavanoj presudi. Opštinski sud ističe da je apelantkiwina tvrdwa da u zapisnik sa ročišta nisu uneseni svi njeni zahtjevi i izjave proizvoqna i netačna, a što potvrđuju i potpisi stranaka na zapisnicima sa ročišta kojima se potvrđuje tačnost zapisnika. To što sud nije pozvao predstavnika sindikata i ombudsmena, uz napomenu da stranaka nije zahtijevala saslušanje predstavnika sindikata, nije od uticaja na utvrđeno činjenično stanje, niti je sud uskratio apelantkiwi pravo da se za zaštitu svojih prava, eventualno, obrati ombudsmenu. 13. Tužena ističe da su navodi apelacije neosnovani. Osporavane presude su zakonom zasnovane, činjenično stanje tačno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. U konkretnom slučaju se ne radi ni o jednoj povredi ustavnih prava i sloboda. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantkiwa je primila 22. juna 2004. godine, a apelaciju je podnijela 21. avgusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena ustavna prava i to: pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na slobodu kretawa i prebivawa, zaštićena članom II/3 b), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6 stav 1 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Nabrajanje prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelantkiwa, u suštini, navodi da je osporenim presudama na njenu štetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. 21. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), shodno kojoj je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na Broj 75 – Stranica 6744 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6745 pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 22. Ustavni sud smatra da navedeni stav može da se primijeni i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može da se zakquči da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelantkiwina ustavna prava. Takođe, ne može da se zakquči da je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Redovni sudovi su u obrazložewima osporenih presuda naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Odbili su apelantkiwin tužbeni zahtjev za isplatu razlike troškova prevoza za taksi usluge jer takav vid prevoza nije priznat Odlukom o nadoknadi iz materijalnih prava radnika, već se priznaju troškovi samo u visini troškova prevoza javnog saobraćaja, kako je i isplaćivano. Apelantkiwa nije uspjela da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva u postupku pred redovnim sudovima pune jurisdikcije, na dvije sudske in - stance. Apelantkiwa nije predočila Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoqna ili diskriminatorska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi. 24. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 25. U svjetlu zakqučka Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII - Zakqučak 26. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelantkiwa žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporavanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelantkiwini navodi osnovani, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 731/04, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija A. M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog podnijela je, 21. augusta 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 23. novembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Ljubuški, koju zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 25. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 24. aprila 2005. godine, Općinski sud 25. aprila 2005. godine i tužena 4. maja 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene su, 6. maja 2005. godine, dostavljeni apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-356/98 od 4. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev. Ovim tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da joj tužena na ime razlike naknade troškova prijevoza isplati iznos od 5.592,00 KM, za pe riod od 17. novembra 1995. godine do 17. maja 1998. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, mjesečni iznos od po 176,00 KM, počevši od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate, te da joj tužena na ime neisplaćenih zakonskih zateznih kamata, za pe riod 17. novembra 1995. godine do 17. novembra 1998. godine, isplati iznos od 88,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 17. novembra 1998. godine pa do isplate. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.908,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 4. oktobra 2002. godine pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan jer je tužena, u skladu s relevantnim propisima, pravilno vršila apelantici isplatu naknade za prijevoz. Uzimajući u obzir činjenicu da do mjesta apelanticinog stanovanja ne postoji autobusna linija, apelantici je isplaćivana naknada u visini cijene prijevoza koja bi odgovarala za tu relaciju, te je njen zahtjev da joj se priznaju realni troškovi prijevoza, odnosno taksi usluge, odbijen kao neosnovan. 7. Općinski sud je Rješenjem broj P-356/98 od 22. septembra 2004. godine odbacio kao nedopuštenu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv pravomoćne Presude Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, navodeći u obrazloženju da je vrijednost predmeta spora označena sa 5.680,10 KM, dok prema članu 364. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojim se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o plaćama i drugim ličnim primanjima radnika ("Službeni list RBiH", broj 21/95) relevantna odredba glasi: "Član 17. Radniku kome nije organiziran prijevoz na posao i sa posla, može se osigurati karta za prijevoz u javnom saobraćaju" 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 9. U Zakonu o prijevozu u unutarnjem cestovnom saobraćaju ("Službene novine Federacije BiH", broj 23/98) relevantne odredbe glase: "Član 16. stav 1. Javni prijevoz osoba u linijskom cestovnom saobraćaju je prijevoz osoba i stvari na određenim linijama, po unaprijed utvrđenom i registriranom redu vožnje, a cijena i drugi uvjeti prijevoza su unaprijed utvrđeni i objavljeni." U Odluci o naknadama iz osnova materijalnih prava radnika tijela uprave Kantona zapadno-hercegovačkog ("Narodne novine Kantona zapadno-hercegovačkog", broj 5/97) relevantne odredbe glase: "Član 13. Djelatnik čije je mjesto stanovanja udaljeno od radnog mjesta više od 2 kilometra ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla u visini troškova prijevoza sredstvima javnog saobraćaja. Ukoliko nema javnog saobraćaja radniku će se isplatiti sredstvo za javni prijevoz na posao i sa posla u iznosu koji odgovara visini javnog saobraćaja na sličnoj relaciji." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da joj je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivanja zaštićeno članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, koje je zaštićeno članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava, prema apelanticinim navodima, sudovi su počinili time što nisu potpuno i pravilno utvrdili činjenično stanje i time što prvostepeni sud nije unosio u zapisnik u cijelosti izjave kojim je apelantica obrazlagala svoje tužbene zahtjeve, niti je prihvatio apelanticine zahtjeve da se na raspravu pozovu predstavnik sindikata i om - buds men. Apelantica smatra da sudovi nisu pravilno primijenili materijalni propis, a razloge odbijanja tužbenog zahtjeva nisu obrazložili u svojim presudama. Dalje, navodi da su joj navedena ustavna prava povrijeđena time što je bespotrebno izlagana troškovima postupka, a naročito troškovima vještačenja. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi kako u cijelosti ostaje kod pravnog shvatanja datog u osporenoj presudi, te da ovom presudom nisu prekršena apelanticina ljudska prava i osnovne slobode. 12. Općinski sud ističe da se apelantica žali na pitanja koja se tiču činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Pravomoćna sudska presuda koja je predmet apelacije sadrži sve odgovore u vezi sa navodima iz apelacije, te Općinski sud u cijelosti ostaje kod obrazloženja datog u pobijanoj presudi. Općinski sud ističe da je apelanticina tvrdnja da u zapisnik sa ročišta nisu uneseni svi njeni zahtjevi i izjave proizvoljna i netačna, a što potvrđuju i potpisi stranaka na zapisnicima sa ročišta kojima se potvrđuje tačnost zapisnika. To što sud nije pozvao predstavnika sindikata i ombudsmena, uz napomenu da stranaka nije zahtijevala saslušanje predstavnika sindikata, nije od utjecaja na utvrđeno činjenično stanje, niti je sud uskratio apelantici pravo da se za zaštitu svojih prava, eventualno, obrati ombudsmenu. 13. Tužena ističe da su navodi apelacije neosnovani. Pobijane presude su zakonom utemeljene, činjenično stanje tačno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno. U konkretnom slučaju se ne radi ni o jednoj povredi ustavnih prava i sloboda. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda, broj Gž-134/04 od 18. maja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelantica je primila 22. juna 2004. godine, a apelaciju je podnijela 21. augusta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena ustavna prava i to: pravo da ne bude podvrgnuta ponižavajućem tretmanu, pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu, pravo na slobodu kretanja i prebivanja, zaštićena članom II/3.b), e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. Apelantica, u suštini, navodi da je osporenim presudama na njenu štetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. 21. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02), prema kojoj je "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava". 22. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenim odlukama povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 23. Redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene presude. Odbili su apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike troškova prijevoza za taksi usluge jer takav vid prijevoza nije priznat Odlukom o naknadi iz materijalnih prava radnika, već se priznaju troškovi samo u visini troškova prijevoza javnog saobraćaja, kako je i isplaćivano. Apelantica nije uspjela dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva u postupku pred redovnim sudovima pune jurisdikcije, na dvije sudske in stance. Apelantica nije predočila Ustavnom sudu bilo kakve dokaze da je u konkretnom slučaju primjena procesnog i materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska. Stoga, Ustavni sud neće raspravljati o primjeni Broj 75 – Stranica 6746 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6747 i načinu na koji su tumačenje materijalnog prava izvršili redovni sudovi. 24. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 25. U svjetlu zaključka Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII - Zaključak 26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelantica žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanom presudom, a Ustavni sud nije utvrdio da su apelanticini navodi osnovani, niti postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetima br. AP 773/04 i AP 800/04, rješavajući apelaciju Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Miodrag Simović prof. dr., dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Energoinvesta d.o.o - Energopetrol, Poslovni centar Bihać podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/03 od 6. lipnja 2004. godine, Općinskog suda u Bihaću broj Rs-476/02 od 16. svibnja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-579/03 od 6. lipnja 2004. godine i Općinskog suda u Bihaću broj 2157/01 od 27. ožujka 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa E. I., odvjetnica iz Bihaća, je podnio 2. rujna 2004. godine i 10. rujna 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kako slijedi: apelacija broj AP 773/04 je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-712/03 od 6. lipnja 2004. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-476/02 od 16. svibnja 2003. godine, dok je apelacija broj AP 800/04 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. lipnja 2004. godine i Presude Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. ožujka 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, sukladno članku 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio apelacije AP 773/04 i 800/04 spojiti u jedan predmet, pod brojem AP 773/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku M. K. i B. Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelji) je, 16. prosinca 2004. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 27. prosinca 2004. godine, M. K. 21. prosinca 2004. godine, dok B. Ć. odgovor nije dostavio. 5. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i M. K. su 11. svibnja 2004. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. A) AP 773/04 7. Apelant je donio Odluku broj 62-1/02 od 16. siječnja 2002. godine kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju M. K., zbog teže povrede radne obveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 8. Presudom Općinskog suda broj Rs-476/02 od 16. svibnja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. srpnja 2004. godine, utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj 62-1/02 od 16. siječnja 2002. godine nezakonita, te se apelantu nalaže da vrati tužitelja M. K. na poslove i radne zadaće na koje je raspoređen po Ugovoru o radu broj 1927-56/00 od 3. siječnja 2001. godine u roku od 8 dana po pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. B) AP 800/04 9. Apelant je donio Odluku broj 1101-1/01 od 24. kolovoza 2001. godine, kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju B. Ć., zbog teže povrede radne obveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 10. Djelomičnom presudom Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. ožujka 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. srpnja 2004. godine, utvrđeno je da je apelantova Odluka o otkazu ugovora o radu broj 1101-1/01 od 24. kolovoza 2001. godine nezakonita i da se kao takva poništava, te se apelantu nalaže da rasporedi tužitelja B. Ć. na poslove i radne zadaće koje je obavljao prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu u roku od 8 dana po pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR, "Službene novine Federacije BiH", broj 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase: "Članak 89. Ugovor o radu, u slučaju iz članka 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Ugovorna strana, koja u slučaju iz članka 88. stavak 1. ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz tražiti naknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obveza iz ugovora o radu. Članak 90. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada uposlenika, obvezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Članak 91. Ako uposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članku 88. i 88a. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz. Članak 94. Otkaz se daje u pismenoj formi. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Poslodavac je obvezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz uposleniku. Otkaz se dostavlja uposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. 12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) relevantne odredbe glase: "Članak 33. Članak 88. Zakonu o radu FBiH mijenja se i glasi: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu uposleniku, bez obveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je uposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo utemeljeno očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja uposleniku. Pismeno upozorenje iz stavka 2. ovog članka sadrži opis prijestupa ili povrede radne obveze za koje se uposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obveza iz st. 1. i 2. ovog članka" V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. On navodi da je tužiteljima sasvim zakonito prestao radni odnos obzirom da su počinili povredu radne dužnosti, nesavjesno obavljajući svoj posao i pričinivši pri tomu poslodavcu znatnu materijalnu štetu. I sami tužitelji priznaju da su počinili težu povredu radne dužnost ispoljavajući spremnost da štetu naknade, pa insistiranje da im se pruži pravo na obranu i pravo na konzultiranje vijeća uposlenih protivno je odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti naftne i petrokemijske industrije (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Poslovnika o radu poslodavca. Zato apelant predlaže da se pobijane odluke ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da svojim odlukama nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine, niti odredbe Europske konvencije. Apelant je tijekom cijelog postupka tretiran kao stranka sa svim pravima i obvezama, a to što je nezadovoljan konkretnom odlukom ne znači da su povrijeđena njegova ustavna prava na koja se poziva. Obzirom da se navodi apelacije ne mogu prihvatiti, Kantonalni sud predlaže da se apelacije odbiju kao neutemeljene. 15. U odgovoru na apelaciju tužitelja M. K. navodi se da je apelaciju podnijela neovlaštena osoba, jer apelant nije registriran kao pravni subjekt u registru društava kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, obzirom da je imao priliku iznijeti sve činjenice i priložiti odgovarajuće dokaze u tijeku sudskog postupka pred redovitim sudovima. Pozivanje apelanta na odredbe Kolektivnog ugovora ukazuju upravo oprečno, jer taj ugovor apsolutno ne precizira proceduru otkaza, što je ovdje suštinski prob lem. Obzirom da Kolektivni ugovor štiti uposlenika a ne poslodavca, on predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije. VI - Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom su presude Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. srpnja 2004. godine i broj Rsž-579/03 od 6. lipnja 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijane je presude apelant primio 28. srpnja 2004. godine, odnosno 20. kolovoza 2004. godine, a apelacije su podnesene Ustavnom sudu 10. rujna 2004. godine, odnosno 2. rujna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 22. Članak 6. Europske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovitim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosio na postupak otkaza ugovora o radu, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68, i Ustavni sud Odluku broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan provjeravati utvrđene činjenice i načine na koje su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 26. Apelant navodi da je, obzirom da su tužitelji sami priznali da su miješanjem različitih vrsta goriva učinili težu povredu radnih obveza, izricanje mjere otkaza sa posla zakonito i predviđeno aktima poslodavca. Međutim, otkaz ugovora o radu podrazumijeva "materijalno-pravni i formalnopravni" el e - ment. Materijalno-pravni uvjeti za otkaz ugovora o radu obuhvaćaju radnje koje su zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obveze i koje mogu dovesti do otkaza ugovora o radu i ti uvjeti su, u konkretnom slučaju, bili ispunjeni. Nanošenje štete nemarnim i nesavjesnim radom je, zakonom i aktima apelanta, predviđeno kao teža povreda radne dužnosti. Ali, formalno-pravni uvjeti koji obuhvaćaju pravo na obranu, u konkretnom slučaju, nisu bili ispunjeni. Nisu postojale nikakve zakonske okolnosti na temelju kojih bi poslodavac mogao uskratiti tužiteljima pravo na obranu. To je bio suštinski razlog zašto su nižestupanjski sudovi poništili Broj 75 – Stranica 6748 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6749 odluke poslodavaca o otkazu ugovora o radu i donijeli odluke o vraćanju tužitelja na posao. Prema tomu, navodi apelanta da sudovi nisu poštovali zakonske odredbe o otkazu ugovora o radu su paušalne naravi i oprečni su činjenicama utvrđenim tijekom sudbenih postupaka. 27. Pravo na obranu uposleniku se, sukladno članku 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući obranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. Obzirom na značaj prava na obranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na obranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava uposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na obranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu uposleniku se mora omogućiti pravo na obranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca. 28. Ustavni sud smatra da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg ZOR-u, obzirom da su upravo tim zakonom utvrđeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Osim toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog ZOR-a nisu na bilo koji način diskriminacijske, te njihovom primjenom apelant nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj nepravilnom primjenom materijalnog prava, niti je mogla biti narušena ravnoteža u iznošenju činjenica i dokaza na obje strane. Također, ne može se zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava (primjerice da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek), ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Europske konvencije. 29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da redoviti sudovi nisu nepravilno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta niti su nepravilno primijenili materijalno pravo, te zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 30. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede kršenja prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navode apelanta glede povrede prava na imovinu. VIII - Zaključak 31. Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje i tumačenje i primjena zakona u pobijanim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetima br. AP 773/04 i AP 800/04, rješavajući apelaciju Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 stav 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Miodrag Simović prof. dr, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije Energoinvesta d.o.o - Energopetrol, Poslovni centar Bihać podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine, Opštinskog suda u Bihaću broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-579/03 od 6. juna 2004. godine i Opštinskog suda u Bihaću broj 2157/01 od 27. marta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać (u daqnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kog zastupa E. I., advokat iz Bihaća, podnio je 2. septembra 2004. godine i 10. septembra 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) kako slijedi: apelacija broj AP 773/04 je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, dok je apelacija broj AP 800/04 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Opštinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 30 Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 773/04 i 800/04 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 773/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i da donese jednu odluku. 3. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku M. K. i B. Ć. (u daqnjem tekstu: tužiteqi) je, 16. decembra 2004. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 27. decembra 2004. godine, M. K. 21. decembra 2004. godine, dok B. Ć. odgovor nije dostavio. 5. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i M. K. su 11. maja 2004. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. A) AP 773/04 7. Apelant je donio Odluku broj 62-1/02 od 16. januara 2002. godine kojom je otkazao ugovor o radu tužiocu M. K., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 8. Presudom Opštinskog suda broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj 62-1/02 od 16. januara 2002. godine nezakonita, te se apelantu nalaže da vrati tužioca M. K. na poslove i radne zadatke na koje je raspoređen po Ugovoru o radu broj 1927-56/00 od 3. januara 2001. godine u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetwom prinudnog izvršewa. B) AP 800/04 9. Apelant je donio Odluku broj 1101-1/01 od 24. avgusta 2001. godine, kojom je otkazao ugovor o radu tužiocu B. Ć., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 10. Djelimičnom presudom Opštinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je apelantova Odluka o otkazu ugovora o radu broj 1101-1/01 od 24. avgusta 2001. godine nezakonita i da se kao takva poništava, te se apelantu nalaže da rasporedi 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 tužioca B. Ć. na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošewa Odluke o otkazu ugovora o radu u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetwom prinudnog izvršewa. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZOR, "Službene novine Federacije BiH", broj 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 89 Ugovor o radu, u slučaju iz člana 88 i 88a. ovog zakona, može da se otkaže u roku od 15 dana od dana saznawa za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Ugovorna strana, koja u slučaju iz člana 88 stava 1 ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz da traži nadoknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obaveza iz ugovora o radu. Član 90 Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašawa ili rada zaposlenika, obavezan je da omogući zaposleniku da iznese svoju odbranu, sem ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano da se očekuje od poslodavca da to učini. Član 91 Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88 i 88a. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže da postoji opravdan razlog za otkaz. Član 94 Otkaz se daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan da, u pismenoj formi, obrazloži otkaz zaposleniku. Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kom se otkazuje. 12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 33 Član 88 Zakonu o radu FBiH mijewa se i glasi: "Poslodavac može da otkaže ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštovawa otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano da se očekuje od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu ne može da se otkaže bez prethodnog pismenog upozorewa zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2 ovog člana sadrži opis prestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davawa predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu da se utvrde vrste prestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1 i 2 ovog člana". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On navodi da je tužiocima sasvim zakonito prestao radni odnos s obzirom da su počinili povredu radne dužnosti, nesavjesno obavljajući svoj posao i pričinivši pri tome poslodavcu znatnu materijalnu štetu. I sami tužioci priznaju da su počinili težu povredu radne dužnost ispoljavajući spremnost da štetu nadoknade, pa insistiranje da im se pruži pravo na odbranu i pravo na konsultovanje savjeta zaposlenih protivno je odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije (u daqnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Poslovnika o radu poslodavca. Stoga apelant predlaže da se osporene odluke ukinu i predmet vrati Opštinskom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da svojim odlukama nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine, niti odredbe Evropske konvencije. Apelant je tokom cijelog postupka tretiran kao stranka sa svim pravima i obavezama, a to što je nezadovoljan konkretnom odlukom ne znači da su povrijeđena njegova ustavna prava na koja se poziva. S obzirom da navodi apelacije ne mogu da se prihvate, Kantonalni sud predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane. 15. U odgovoru na apelaciju tužioca M. K. navodi se da je apelaciju podnijelo neovlašćeno lice, jer apelant nije registrovan kao pravni subjekat u registru društava kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, s obzirom da je imao priliku da iznese sve činjenice i priloži odgovarajuće dokaze u toku sudskog postupka pred redovnim sudovima. Pozivanje apelanta na odredbe Kolektivnog ugovora ukazuju upravo suprotno, jer taj ugovor apsolutno ne precizira proceduru otkaza, što je ovdje suštinski prob lem. S obzirom da Kolektivni ugovor štiti zaposlenika a ne poslodavca, on predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. VI - Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom su presude Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine i broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporene presude apelant je primio 28. jula 2004. godine, odnosno 20. avgusta 2004. godine, a apelacije su podnesene Ustavnom sudu 10. septembra 2004. godine, odnosno 2. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 21. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosio na postupak otkaza ugovora o radu, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u datom slučaju. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Broj 75 – Stranica 6750 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6751 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne ukqučuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 26. Apelant navodi da je, s obzirom da su tužioci sami priznali da su miješanjem različitih vrsta goriva učinili težu povredu radnih obaveza, izricanje mjere otkaza sa posla zakonito i predviđeno aktima poslodavca. Međutim, otkaz ugovora o radu podrazumijeva "materijalno-pravni i formalno-pravni" elemenat. Materijalno-pravni uslovi za otkaz ugovora o radu obuhvataju radnje koje su zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu da dovedu do otkaza ugovora o radu i ti uslovi su, u konkretnom slučaju, bili ispunjeni. Nanošenje štete nemarnim i nesavjesnim radom je, zakonom i aktima apelanta, predviđeno kao teža povreda radne dužnosti. Ali, formalno-pravni uslovi koji obuhvataju pravo na odbranu, u konkretnom slučaju, nisu bili ispunjeni. Nisu postojale nikakve zakonske okolnosti na osnovu kojih bi poslodavac mogao da uskrati tužiocima pravo na odbranu. To je bio suštinski razlog zašto su nižestepeni sudovi poništili odluke poslodavaca o otkazu ugovora o radu i donijeli odluke o vraćanju tužilaca na posao. Shodno tome, navodi apelanta da sudovi nisu poštovali zakonske odredbe o otkazu ugovora o radu su paušalne prirode i suprotne su činjenicama utvrđenim tokom sudskih postupaka. 27. Pravo na odbranu zaposlenika, u skladu sa članom 90 ZOR-a, može da se uskrati samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano da se očekuje od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektovano, vodi povredi prava zaposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju iskquči. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku mora da se omogući pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca. 28. Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg ZOR-u, s obzirom da su upravo tim zakonom utvrđeni uslovi za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Sem toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog ZOR-a nisu na bilo koji način diskriminatorske, te wihovom primjenom apelant nije mogao da bude doveden u nepovoqniji položaj nepravilnom primjenom materijalnog prava, niti je mogla da bude narušena ravnoteža u iznošenju činjenica i dokaza na obje strane. Takođe, ne može da se zakquči da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek), ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. 29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da redovni sudovi nisu nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta niti su nepravilno primijenili materijalno pravo, te zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu kršewa prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra navode apelanta u pogledu povrede prava na imovinu. VIII - Zakqučak 31. Ustavni sud konstatuje da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje i tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetima br. AP 773/04 i AP 800/04, rješavajući apelaciju Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Miodrag Simović prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije Energoinvesta d.o.o - Energopetrol, Poslovni centar Bihać podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine, Općinskog suda u Bihaću broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-579/03 od 6. juna 2004. godine i Općinskog suda u Bihaću broj 2157/01 od 27. marta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Energoinvest d.o.o. - Energopetrol, Poslovni centar Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa E. I., advokatica iz Bihaća, podnio je 2. septembra 2004. godine i 10. septembra 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kako slijedi: apelacija broj AP 773/04 je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Rsž-712/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, dok je apelacija broj AP 800/04 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine i Presude Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 30. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 773/04 i 800/04 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 773/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 3. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku M. K. i B. Ć. (u daljnjem tekstu: tužitelji) je, 16. decembra 2004. godine, zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 4. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 27. decembra 2004. godine, M. K. 21. decembra 2004. godine, dok B. Ć. odgovor nije dostavio. 5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i M. K. su 11. maja 2004. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. A) AP 773/04 7. Apelant je donio Odluku broj 62-1/02 od 16. januara 2002. godine kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju M. K., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 8. Presudom Općinskog suda broj Rs-476/02 od 16. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je Odluka o otkazu ugovora o radu broj 62-1/02 od 16. januara 2002. godine nezakonita, te se apelantu nalaže da vrati tužioca M. K. na poslove i radne zadatke na koje je raspoređen po Ugovoru o radu broj 1927-56/00 od 3. januara 2001. godine u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. B) AP 800/04 9. Apelant je donio Odluku broj 1101-1/01 od 24. augusta 2001. godine, kojom je otkazao ugovor o radu tužitelju B. Ć., zbog teže povrede radne obaveze - miješanje različitih vrsta goriva i nanošenje apelantu materijalne štete. 10. Djelimičnom presudom Općinskog suda broj Pr-2157/01 od 27. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Rsž-579/03 od 6. jula 2004. godine, utvrđeno je da je apelantova Odluka o otkazu ugovora o radu broj 1101-1/01 od 24. augusta 2001. godine nezakonita i da se kao takva poništava, te se apelantu nalaže da rasporedi tužioca B. Ć. na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude, a pod prijetnjom prinudnog izvršenja. IV - Relevantni propisi 11. U Zakonu o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR, "Službene novine Federacije BiH", broj 43/99 i 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 89. Ugovor o radu, u slučaju iz člana 88. i 88a. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Ugovorna strana, koja u slučaju iz člana 88. stava 1. ovog zakona, otkaže ugovor o radu, ima pravo od strane koja je kriva za otkaz da traži naknadu štete koja je nastala neizvršavanjem preuzetih obaveza iz ugovora o radu. Član 90. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Član 91. Ako zaposlenik odnosno poslodavac otkazuje ugovor o radu iz razloga navedenih u članu 88. i 88a. ovog zakona, poslodavac je dužan, u slučaju spora pred nadležnim sudom, da dokaže postojanje opravdanog razloga za otkaz. Član 94. Otkaz se daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku. Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje. 12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/00) relevantne odredbe glase: "Član 33. Član 88. Zakonu o radu FBiH mijenja se i glasi: "Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U slučaju lakših prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne može otkazati bez prethodnog pismenog upozorenja zaposleniku. Pismeno upozorenje iz stava 2. ovog člana sadrži opis prijestupa ili povrede radne obaveze za koje se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez davanja predviđenog otkaznog roka za slučaj da se takav prijestup ponovi. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana" V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. On navodi da je tužiocima sasvim zakonito prestao radni odnos s obzirom da su počinili povredu radne dužnosti, nesavjesno obavljajući svoj posao i pričinivši pri tome poslodavcu znatnu materijalnu štetu. I sami tužioci priznaju da su počinili težu povredu radne dužnost ispoljavajući spremnost da štetu naknade, pa insistiranje da im se pruži pravo na odbranu i pravo na konsultiranje vijeća zaposlenih protivno je odredbama ZOR-a, Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske industrije (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i Poslovnika o radu poslodavca. Stoga apelant predlaže da se osporene odluke ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru Kantonalnog suda se navodi da svojim odlukama nije povrijedio Ustav Bosne i Hercegovine, niti odredbe Evropske konvencije. Apelant je tokom cijelog postupka tretiran kao stranka sa svim pravima i obavezama, a to što je nezadovoljan konkretnom odlukom ne znači da su povrijeđena njegova ustavna prava na koja se poziva. S obzirom da se navodi apelacije ne mogu prihvatiti, Kantonalni sud predlaže da se apelacije odbiju kao neosnovane. 15. U odgovoru na apelaciju tužioca M. K. navodi se da je apelaciju podnijelo neovlašteno lice, jer apelant nije registriran kao pravni subjekt u registru društava kod Kantonalnog suda u Sarajevu. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, s obzirom da je imao priliku da iznese sve činjenice i priloži odgovarajuće dokaze u toku sudskog postupka pred redovnim sudovima. Pozivanje apelanta na odredbe Kolektivnog ugovora ukazuju upravo suprotno, jer taj ugovor apsolutno ne precizira proceduru otkaza, što je ovdje suštinski prob lem. S obzirom da Kolektivni ugovor štiti zaposlenika a ne poslodavca, on predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. VI - Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom su presude Kantonalnog suda broj Rsž-712/03 od 6. jula 2004. godine i broj Rsž-579/03 od 6. juna 2004. godine, protiv kojih nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporene presude apelant je primio 28. jula 2004. godine, odnosno 20. augusta 2004. godine, a apelacije su podnesene Ustavnom sudu 10. septembra 2004. godine, odnosno 2. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je Broj 75 – Stranica 6752 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6753 propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. Evropske konvencije glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud primjećuje da se postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosio na postupak otkaza ugovora o radu, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 26. Apelant navodi da je, s obzirom da su tužioci sami priznali da su miješanjem različitih vrsta goriva učinili težu povredu radnih obaveza, izricanje mjere otkaza sa posla zakonito i predviđeno aktima poslodavca. Međutim, otkaz ugovora o radu podrazumijeva "materijalno-pravni i formalnopravni" el e - ment. Materijalno-pravni uvjeti za otkaz ugovora o radu obuhvataju radnje koje su zakonom, Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu propisane kao teže povrede radne obaveze i koje mogu dovesti do otkaza ugovora o radu i ti uvjeti su, u konkretnom slučaju, bili ispunjeni. Nanošenje štete nemarnim i nesavjesnim radom je, zakonom i aktima apelanta, predviđeno kao teža povreda radne dužnosti. Ali, formalno-pravni uvjeti koji obuhvataju pravo na odbranu, u konkretnom slučaju, nisu bili ispunjeni. Nisu postojale nikakve zakonske okolnosti na osnovu kojih bi poslodavac mogao uskratiti tužiocima pravo na odbranu. To je bio suštinski razlog zašto su nižestepeni sudovi poništili odluke poslodavaca o otkazu ugovora o radu i donijeli odluke o vraćanju tužilaca na posao. Prema tome, navodi apelanta da sudovi nisu poštovali zakonske odredbe o otkazu ugovora o radu su paušalne prirode i suprotne su činjenicama utvrđenim tokom sudskih postupaka. 27. Pravo na odbranu zaposlenika se, u skladu sa članom 90. ZOR-a, može uskratiti samo u slučaju ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da omogući odbranu. U ZOR-u nije precizirano koje su to okolnosti. S obzirom na značaj prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da svako ograničenje prava na odbranu ima suštinski značaj za ocjenu zakonitosti otkaza ugovora o radu i, ako nije respektirano, vodi povredi prava zaposlenika. Ovo tim prije jer je pravo na odbranu po svom karakteru univerzalno pravo koje poznaju svi postupci, pa nema razloga da se ono u konkretnom slučaju isključi. Bez obzira o kakvim se okolnostima radi, u postupku otkaza ugovora o radu zaposleniku se mora omogućiti pravo na odbranu u postupku koji je predviđen normativnim aktima poslodavca. 28. Ustavni sud smatra da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe važećeg ZOR-u, s obzirom da su upravo tim zakonom utvrđeni uvjeti za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Osim toga, Ustavni sud smatra da odredbe citiranog ZOR-a nisu na bilo koji način diskriminacijske, te njihovom primjenom apelant nije mogao biti doveden u nepovoljniji položaj nepravilnom primjenom materijalnog prava, niti je mogla biti narušena ravnoteža u iznošenju činjenica i dokaza na obje strane. Također, ne može se zaključiti da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili efektivan pravni lijek), ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije. 29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje konkretnog predmeta niti su nepravilno primijenili materijalno pravo, te zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode apelanta u pogledu povrede prava na imovinu. VIII - Zaključak 31. Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje i tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 910/04, rješavajući apelaciju B. V., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija B. V., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1480/04 od 19. kolovoza 2004. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-693/00 od 19. travnja 2004. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. B. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa S. S., odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 20. listopada 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1480/04 od 19. kolovoza 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-693/00 od 19. travnja 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud je na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda 14. veljače 2005. godine zatražio od Kantonalnog suda, Općinskog suda i DD "Vranica" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore su dostavili Kantonalni sud 22. veljače 2005. godine, Općinski sud 18. veljače 2005. godine i tuženi 24. veljače 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda apelantu su 13. svibnja 2005. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj Pr-693/00 od 19. kolovoza 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. kolovoza 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže izvršiti odluku svoje mjerodavnog stambenog povjerenstva od 21. travnja 2000. godine i izdati mu rješenje o dodjeli stana, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Prvomajska broj 6/II (u daljnjem tekstu: prijeporni stan). 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je stambeno povjerenstvo tuženog 24. srpnja 2000. godine objavilo spisak djelatnika za dodjelu stanova putem rang-liste. Kako je apelant sa 617,50 bodova rangiran na četvrto mjesto, donesena je odluka da se apelantu dodijeli prijeporni stan. Ova rang-lista nije bila konačna, jer je protiv nje izjavljeno nekoliko priziva. Nakon razmatranja priziva apelant je sa 587,50 bodova rangiran na peto mjesto. Međutim, ova rang-lista nikada nije postala konačna, jer nije bila objavljena na oglasnoj ploči niti je prema njoj vršena dodjela stanova. Potom su kod tuženog, u postupku privatizacije u početnoj bilanci, "isknjiženi" svi stanovi, tako da nije postojala mogućnost bilo kakve dodjele stanova. Općinski je sud zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen. 8. Kantonalni je sud u obrazloženju svoje presude istaknuo da činjenično stanje nije prijeporno među strankama. U postupku je utvrđeno da rang-lista, po kojoj je apelant rangiran na četvrto mjesto, nije nikada postala konačna, a ni nova nikada nije objavljena, zbog čega je tužbeni zahtjev neutemeljen. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99), relevantna odredba glasi: "Članak 24. st. 1. i 2. Davatelj stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje sukladno samoupravnom općem aktu. Samoupravnim općim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba djelatnika." 10. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00) relevantna odredba glasi: "Članak 103. st. 1, 2, 4. i 5. Uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Podnošenje zahtjeva iz stavka 1. ovog članka ne sprečava uposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, sukladno zakonu, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kojem slučaju rok za podnošenje zahtjeva mjerodavnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka. Ukoliko se postupak ne okonča sukladno stavku 4. ovog članka u razumnom roku, uposlenik ima pravo podnijeti tužbu mjerodavnom sudu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije proizlazi da su pobijanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, zaštićeni člankom II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. stavak 1. i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebice ističe da je tuženi povrijedio zakon jer nije do kraja proveo postupak dodjele stanova, što je imalo za posljedicu da on ne dobije stan koji mu je po zakonu pripadao. Apelant navodi da predmetni stan koristi privremeni korisnik i to nezakonito, bez rješenja o dodjeli stana i zaključenog ugovora o korištenju stana. b) Odgovori na apelaciju 12. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Općinski je sud istaknuo da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju pobijane presude, smatrajući da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji. 14. Tuženi je u odgovoru na navode apelacije, između ostalog, naveo da je lista sa utvrđenim brojem bodova, na kojoj je apelant ostvario 617,50 bodova, objavljena na oglasnoj ploči u svim dijelovima firme, uz mogućnost podnošenja priziva u roku od 15 dana, a nakon razmatranja izjavljenih priziva sačinjena je nova rang-lista. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tuženi, kao raniji vlasnik stanova, nije bio u mogućnosti vršiti raspodjelu napuštenih stanova, te zbog toga nova rang-lista nikada nije objavljena, niti je prema njoj vršena dodjela stanova. VI - Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. kolovoza 2004. godine, protiv koje se ne mogu izjaviti efektivni pravni lijekovi. Apelant je presudu Kantonalnog suda primio 4. listopada 2004. godine, a apelaciju podnio 20. listopada 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) Broj 75 – Stranica 6754 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6755 (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. 23. Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud smatra da je tijekom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno iznošenje svih dokaza u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantove zahtjeve na temelju pozitivnih zakonskih odredbi i dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 26. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. staval 1. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 27. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". 28. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se ustvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". 31. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). 32. Apelant nikada nije dobio rješenje o dodjeli prijepornog stana niti je zaključio ugovor o korištenju stana, a niti se u njega ikada uselio. Dakle, apelant u bilo kojem razdoblju nije u prijepornom stanu živio, odnosno obavljao uobičajene aktivnosti i zanimanje. Kako članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije ne garantiraju svakom pojedincu ili obitelji da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju prijeporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije. Ostali aspekti članka 8. Europske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Slijedi da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Ostali navodi 33. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede navodne povrede članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na dom iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije, jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna, da krši prin cipe pravičnog suđenja, niti prijeporni stan predstavlja apelantov dom. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 910/04, rješavajući apelaciju B. V., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija B. V., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1480/04 od 19. avgusta 2004. godine i Opštinskog suda u Sarajevu broj Pr-693/00 od 19. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. B. V. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa S. S., advokat iz Sarajeva, podnio je 20. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1480/04 od 19. avgusta 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Pr-693/00 od 19. aprila 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda 14. februara 2005. godine zatražio od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i DD "Vranica" Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore su dostavili Kantonalni sud 22. februara 2005. godine, Opštinski sud 18. februara 2005. godine i tuženi 24. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda apelantu su 13. maja 2005. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj Pr-693/00 od 19. avgusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. avgusta 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da izvrši odluku svoje nadležne stambene komisije od 21. aprila 2000. godine i izda mu rješenje o dodjeli stana, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Prvomajska broj 6/II (u daqnjem tekstu: sporni stan). 7. U obrazloženju presude Opštinskog suda je navedeno da je stambena komisija tuženog 24. jula 2000. godine objavila spisak radnika za dodjelu stanova putem rang-liste. Kako je apelant sa 617,50 bodova rangiran na četvrto mjesto, donesena je odluka da mu se dodijeli sporni stan. Ova rang-lista nije bila konačna, jer je protiv nje izrečeno nekoliko žalbi. Nakon razmatrawa žalbi apelant je sa 587,50 bodova rangiran na peto mjesto. Međutim, ova rang-lista nikada nije postala konačna, jer nije bila objavljena na oglasnoj ploči niti je shodno woj vršena dodjela stanova. Zatim su kod tuženog, u postupku privatizacije u početnoj bilansi, "iskwiženi" svi stanovi, tako da nije postojala mogućnost bilo kakve dodjele stanova. Opštinski sud je zakqučio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. 8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da činjenično stanje nije sporno među strankama. U postupku je utvrđeno da rang-lista, po kojoj je apelant rangiran na četvrto mjesto, nije nikada postala konačna, a ni nova nikada nije objavljena, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99), relevantna odredba glasi: "Član 24 st. 1 i 2 Davalac stana na korišćenje dodjequje stan na korišćenje u skladu sa samoupravnim općim aktom. Samoupravnim općim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i druga pitawa koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika." 10. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00) relevantna odredba glasi: "Član 103 st. 1, 2, 4 i 5 Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može da zahtijeva od poslodavca ostvarivanje tog prava. Podnošenje zahtjeva iz stava 1 ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može da se predvidi postupak mirnog rješavawa radnog spora, u kom slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončawa ovog postupka. Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4 ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo podnijeti tužbu nadležnom sudu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije proizilazi da su osporavanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, zaštićeni članom II/3 e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da je tuženi povrijedio zakon jer nije do kraja proveo postupak dodjele stanova, što je imalo za posljedicu da on ne dobije stan koji mu je po zakonu pripadao. Apelant navodi da predmetni stan koristi privremeni korisnik i to nezakonito, bez rješewa o dodjeli stana i zakqučenog ugovora o korišćenju stana. b) Odgovori na apelaciju 12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da nije došlo do kršewa apelantovih ustavnih prava i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Opštinski sud je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporene presude, smatrajući da nije došlo do kršewa apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji. 14. Tuženi je u odgovoru na navode apelacije, između ostalog, naveo da je lista sa utvrđenim brojem bodova, na kojoj je apelant ostvario 617,50 bodova, objavljena na oglasnoj ploči u svim dijelovima firme, uz mogućnost podnošewa žalbe u roku od 15 dana, a nakon razmatrawa izjavljenih žalbi sačinjena je nova rang-lista. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tuženi, kao raniji vlasnik stanova, nije bio u mogućnosti da vrši raspodjelu napuštenih stanova, te zbog toga nova rang-lista nikada nije objavljena, niti je shodno woj vršena dodjela stanova. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. avgusta 2004. godine, protiv koje ne mogu da se izjave efektivni pravni lijekovi. Apelant je presudu Kantonalnog suda primio 4. oktobra 2004. godine, a apelaciju podnio 20. oktobra 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant osporava navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3 e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1, te člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Broj 75 – Stranica 6756 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6757 svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. 23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze s ciljem da se utvrdi činjenično stanje odlučno za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantove zahtjeve na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi i dovoqno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštovanje principa pravičnog suđewa. 26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 27. Član II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 28. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelant poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". 31. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). 32. Apelant nikada nije dobio rješenje o dodjeli spornog stana niti je zakqučio ugovor o korišćenju stana, a niti se u njega ikada uselio. Dakle, apelant u bilo kom periodu nije u spornom stanu živio, odnosno obavljao uobičajene aktivnosti i zanimanje. Kako član II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije ne garantuju svakom pojedincu ili porodici da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju sporni stan ne može da se smatra apelantovim domom u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8 Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Slijedi da nema kršewa prava iz člana II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Ostali navodi 33. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3 e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na dom iz člana II/3 e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa bila proizvoqna, da krši prin cipe pravičnog suđewa, niti sporni stan predstavlja apelantov dom. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 910/04, rješavajući apelaciju B. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija B. V., podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1480/04 od 19. augusta 2004. godine i Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-693/00 od 19. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. B. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa S. S., advokat iz Sarajeva, podnio je 20. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1480/04 od 19. augusta 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-693/00 od 19. aprila 2004. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda 14. februara 2005. godine zatražio od Kantonalnog suda, Općinskog suda i DD "Vranica" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore su dostavili Kantonalni sud 22. februara 2005. godine, Općinski sud 18. februara 2005. godine i tuženi 24. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda apelantu su 13. maja 2005. godine dostavljeni odgovori na apelaciju. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj Pr-693/00 od 19. augusta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. augusta 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da izvrši odluku svoje nadležne stambene komisije od 21. aprila 2000. godine i izda mu rješenje o dodjeli stana, koji se nalazi u Sarajevu u ul. Prvomajska broj 6/II (u daljnjem tekstu: sporni stan). 7. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je stambena komisija tuženog 24. jula 2000. godine objavila spisak radnika za dodjelu stanova putem rang-liste. Kako je apelant sa 617,50 bodova rangiran na četvrto mjesto, donesena je odluka da mu se dodijeli sporni stan. Ova rang-lista nije bila konačna, jer je protiv nje izjavljeno nekoliko žalbi. Nakon razmatranja žalbi apelant je sa 587,50 bodova rangiran na peto mjesto. Međutim, ova rang-lista nikada nije postala konačna, jer nije bila objavljena na oglasnoj ploči niti je prema njoj vršena dodjela stanova. Potom su kod tuženog, u postupku privatizacije u početnoj bilansi, "isknjiženi" svi stanovi, tako da nije postojala mogućnost bilo kakve dodjele stanova. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. 8. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da činjenično stanje nije sporno među strankama. U postupku je utvrđeno da rang-lista, po kojoj je apelant rangiran na četvrto mjesto, nije nikada postala konačna, a ni nova nikada nije objavljena, zbog čega je tužbeni zahtjev neosnovan. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89, "Službeni list Republike BiH", broj 2/93 te "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98 i 19/99), relevantna odredba glasi: "Član 24. st. 1. i 2. Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa samoupravnim općim aktom. Samoupravnim općim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korištenje, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika." 10. U Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 32/00) relevantna odredba glasi: "Član 103. st. 1, 2, 4. i 5. Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava. Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom. Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu, u skladu sa zakonom, može se predvidjeti postupak mirnog rješavanja radnog spora, u kojem slučaju rok za podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče od dana okončanja ovog postupka. Ukoliko se postupak ne okonča u skladu sa stavom 4. ovog člana u razumnom roku, zaposlenik ima pravo podnijeti tužbu nadležnom sudu." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Iz navoda apelacije proizlazi da su pobijanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu, zaštićeni članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da je tuženi povrijedio zakon jer nije do kraja proveo postupak dodjele stanova, što je imalo za posljedicu da on ne dobije stan koji mu je po zakonu pripadao. Apelant navodi da predmetni stan koristi privremeni korisnik i to nezakonito, bez rješenja o dodjeli stana i zaključenog ugovora o korištenju stana. b) Odgovori na apelaciju 12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Općinski sud je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda datih u obrazloženju osporene presude, smatrajući da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji. 14. Tuženi je u odgovoru na navode apelacije, između ostalog, naveo da je lista sa utvrđenim brojem bodova, na kojoj je apelant ostvario 617,50 bodova, objavljena na oglasnoj ploči u svim dijelovima firme, uz mogućnost podnošenja žalbe u roku od 15 dana, a nakon razmatranja izjavljenih žalbi sačinjena je nova rang-lista. Međutim, stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tuženi, kao raniji vlasnik stanova, nije bio u mogućnosti da vrši raspodjelu napuštenih stanova, te zbog toga nova rang-lista nikada nije objavljena, niti je prema njoj vršena dodjela stanova. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1480/04 od 19. augusta 2004. godine, protiv koje se ne mogu izjaviti efektivni pravni lijekovi. Apelant je presudu Kantonalnog suda primio 4. oktobra 2004. godine, a apelaciju podnio 20. oktobra 2004. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedene presude, smatrajući da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. 23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno Broj 75 – Stranica 6758 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6759 pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 24. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 25. Ustavni sud smatra da je tokom cjelokupnog postupka apelantu bilo omogućeno da iznosi sve dokaze u cilju utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje sudskih odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode i tvrdnje i ispitali apelantove zahtjeve na osnovu pozitivnih zakonskih odredbi i dovoljno jasno obrazložili svoje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način, niti da je došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". 28. Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). 30. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelant poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". 31. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). 32. Apelant nikada nije dobio rješenje o dodjeli spornog stana niti je zaključio ugovor o korištenju stana, a niti se u njega ikada uselio. Dakle, apelant u bilo kojem periodu nije u spornom stanu živio, odnosno obavljao uobičajene aktivnosti i zanimanje. Kako član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije ne garantiraju svakom pojedincu ili porodici da ima dom samo za sebe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije razmatrao. Slijedi da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ostali navodi 33. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa bila proizvoljna, da krši prin cipe pravičnog suđenja, niti sporni stan predstavlja apelantov dom. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 911/04, rješavajući apelaciju N. G. i R. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija N. G. i R. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-473/02 od 2. rujna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-98/01 od 18. travnja 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. G. i R. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju R. i F. K., odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su, 21. listopada 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-473/02 od 2. rujna 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-98/01 od 18. travnja 2002. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 21. listopada 2003. godine od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 23. studenoga 2004. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 24. studenoga 2004. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužiteljstva su, 19. siječnja 2005. godine, dostavljeni apelantu. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 5. Ustavni je sud Odlukom broj AP 911/04 od 27. listopada 2004. godine odbio kao neutemeljen zahtjev za donošenjem privremene mjere. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-98/01 od 18. travnja 2002. godine apelanti su proglašeni krivim zbog toga što su u razdoblju od 29. lipnja do 7. srpnja 1999. godine, nakon prethodnog međusobnog dogovora da pribave sebi i drugome protupravnu imovinsku korist ozbiljnom prijetnjom drugom da im preda novac i robu u određenoj vrijednosti, to realizirali nad grčkim državljaninom K. A., čime su počinili kazneno djelo iznude iz članka 285. stavak 2. u svezi stavka 1. i u svezi članka 23. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon), pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Na temelju članka 48. Kaznenog zakona, u izrečene kazne zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. srpnja 1999. godine do 16. srpnja 1999. godine, i obvezani su da naknade troškove kaznenog postupka. Istom presudom osuđena je i treća osoba koja nije apelant. 8. Protiv navedene su presude Kantonalno tužiteljstvo i apelanti izjavili prizive Vrhovnom sudu. Presudom broj Kž-473/02 od 2. rujna 2004. godine Vrhovni je sud odbio kao neutemeljen priziv Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, a djelomično uvažio prizive apelanata, te i po službenoj dužnosti prvostupanjsku presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da je radnje apelanata, za koje su proglašeni krivim prvostupanjskom presudom, pravno kvalificirao kao kazneno djelo iznude iz članka 285. stavak 2. u svezi stavka 1. i u svezi čl. 20. i 23. Kaznenog zakona, pa su apelanti, uz primjenu članka 40. stavak 1. tog zakona, osuđeni na kazne zatvora od po jedne godine, u koje im je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 7. srpnja 1999. godine do 16. srpnja 1999. godine. U ostalom dijelu, u odnosu na apelante prvostupanjska je presuda ostala neizmijenjena. IV - Relevantni propisi 9. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) "Članak 285. u relevantnom dijelu glasi: 1. Tko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 2. Ako je pri počinjenju djela iz stavka 1. ovog članka uporabljeno kakvo oružje ili opasno oruđe, ili je djelom pribavljena znatna imovinska korist ili je djelo počinjeno u sastavu skupine ili zločinačke organizacije organizirane radi činjenja tog kaznenog djela, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. Članak 20. u relevantnom dijelu glasi: 1. Tko s umišljajem započne izvršenje kaznenog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj kaznenog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Članak 23. u relevantnom dijelu glasi: Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine kazneno djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo". 10. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02) "Članak 13. u relevantnom dijelu glasi: 1. Sud, nadležni tužitelj i or gan unutarnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke. 2. Oni su dužni da s jednakom pozornošću ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist. Članak 360. stavak 2. u relevantnom dijelu glasi: 2. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice i novi dokazi." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode da se sudovi nisu pridržavali Zakona o kaznenom postupku, da su povrijeđena njihova procesna prava glede jednakopravnosti stranaka jer im nije omogućeno na propisan način ispitati oštećenog, da su sudovi subjektivno pristupili ocjeni izvedenih dokaza i zanemarili odlučne činjenice koje idu njima u prilog. Dalje, da su imali punomoć svog prijatelja u čije ime i za čiji račun su poduzimali radnje naplate duga od oštećenog, međutim, Vrhovni je sud u prizivnom postupku ovaj novi dokaz samo paušalno ocijenio. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje pobijane presude. Sud ističe da je navedena presuda donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima, te da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno ustvrdio činjenično stanje. Vrhovni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata da je taj sud paušalno ocijenio prijepornu punomoć kao novi dokaz. Također smatra da su neutemeljeni navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Kantonalno tužiteljstvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije neutemeljeni i da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. VI - Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Kž-473/02 od 2. rujna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu su presudu apelanti primili 6. listopada 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. listopada 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelanti se žale da je u postupku pred sudovima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 20. Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć". 3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (...) Broj 75 – Stranica 6760 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6761 d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". 21. Postupak se pred redovitim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanata, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Apelanti se žale da su im povrijeđena procesna prava glede jednakopravnosti, jer im nije bilo omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom, da su navedene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je prihvatio i Vrhovni sud, te da je Vrhovni sud paušalno ocijenio novi dokaz koji su prezentirali. 23. Svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. travnja 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju se mora procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tijekom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Europska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. prosinca 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. prosinca 2000. godine). Ustavni sud mora ispitati postupak kojim su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. srpnja 2003. godine). 24. U svezi prigovora apelanata koji se odnose na povredu procesnih prava da na propisan način ispitaju oštećenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti od samog početka postupka imali izabrane branitelje koji su bili nazočni svim radnjama u postupku, kao i saslušanju oštećenog grčkog državljanina K. A., koji je saslušan pred istražnim sucem, a da je saslušanje obavljeno na engleskom jeziku uz nazočnost stalnog sudskog tumača za engleski jezik, te da u zapisniku nisu konstatirane bilo kakve primjedbe na stručnost osobe koja vrši prevođenje, niti primjedbe koje su se odnosile na sadržaj prijevoda. Oštećeni je svoj iskaz dao i na glavnom pretresu u nazočnosti sudskog tumača za engleski jezik, a apelanti su u postupku imali mogućnost oštećenom kao svjedoku postavljati pitanja i razjasniti eventualne nesuglasnosti između njegovog iskaza datog u istrazi i na glavnom pretresu. 25. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost predočavanja razloga presude, obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. Europske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25, 240). 26. Ustavni sud smatra da članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo saslušavanja svjedoka pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostupanjski i drugostupanjski sudovi su dužni ocijeniti kvalitetu dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. 27. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se radi o fazi postupka u kojoj stranke nisu različito tretirane, pa nije prekršen princip jednakosti pred sudom kao el e ment prava na pravično suđenje. 28. Glede navoda apelanata, koji se tiču pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a odnose se na ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti preispitivanje načina na koji su sudovi ustvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja članka 6. Europske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Također, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan preispitivati tumačenje ili način na koji su primijenili važeće zakone redoviti sudovi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. lipnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02). 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje dokazne građe. Prvostupanjski je sud proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, a apelanti su bili nazočni suđenju i dobili priliku komentirati i ispitati provedene dokaze. Ustavni sud zapaža, također, da apelanti dovode u pitanje kako su ocijenili provedene dokaze sudovi i, na temelju toga, primjenu pozitivnih propisa, a Ustavni sud nije, kako je već rečeno, mjerodavan taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. Na ovako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni je sud primijenio relevantne zakonske propise, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je utemeljena, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda. 30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 31. Apelanti se žale i na propust Vrhovnog suda koji se ogleda u zanemarivanju ocjene prijeporne punomoći kao novog dokaza (beneficium novorum). 32. Glede ovih prizivnih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na sjednici vijeća od 2. rujna 2004. godine, razmatrao navode priziva koji se odnose na prijepornu punomoć kao novi dokaz i konstatirao da su apelanti i na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom tvrdili da posjeduju prijepornu punomoć, ali da obrana ovaj dokaz, koji je navodno posjedovala i koji ide u njihovu korist, nije priložila. Vrhovni je sud istaknuo da je obrana imala mogućnost tijekom tri godine trajanja sudskog postupka predložiti sudu da kao svjedoka sasluša navodnog davatelja punomoći, osobu za koju je obrana tijekom cijelog postupka tvrdila da je dao nalog apelantima da u njegovo ime izvrše naplatu navodnog duga, ukoliko je smatrala da bi saslušanje ovog svjedoka izdjejstvovalo oslobađajuću presudu. Vrhovni je sud u obrazloženju svoje presude istaknuo da je apelant N. G. u svojoj obrani tijekom prvostupanjskog postupka izjavio da nije imao punomoć svog prijatelja u čije ime i za račun je navodno poduzimao radnje naplate duga od oštećenog. Podnesenu punomoć za apelanta N. G. da u ime vlastodavca naplati bilo koji njegov novčani dug od naznačene firme Vrhovni sud nije prihvatio kao novi dokaz, jer je utvrdio da je na prijepornoj punomoći kao vlastodavac označena osoba za koju apelant N. G., tijekom prvostupanjskog postupka, nije tvrdio da je nalogodavac, zbog čega ju i nije uzeo u obzir kao novi dokaz, o čemu je dao razloge za svoju ocjenu. 33. Ustavni sud ističe da je odredbom članka 378. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku propisano "da će drugostupanjski sud uvažavajući priziv ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti glavni pretres pred prvostupanjskim sudom, a da je odredbom članka 360. stavak 2. tog zakona propisano da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi." U svezi navedenog, Ustavni sud nalazi da je drugostupanjski sud pri odlučivanju cijenio prizivne navode apelanata koji se odnose na prijepornu punomoć kao novi dokaz i dao razloge za svoju ocjenu o ovom pitanju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupio u okviru svoje diskrecije zaključivši da se prijeporna punomoć u konkretnom slučaju ne može smatrati novim dokazom, a koji bi uticao na drukčije utvrđivanje činjeničnog stanja. Obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o ovim prizivnim navodima apelanata, povrijedio njihova ustavna prava. 34. Na temelju svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII - Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i neprihvaćanje od drugostupanjskog suda novog dokaza u prizivnom postupku što je stvar diskrecijske ocjene suda, a u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 36. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 911/04, rješavajući apelaciju N. G. i R. S., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. i R. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. N. G. i R. S. (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju R. i F. K., advokati iz Sarajeva, podnijeli su, 21. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine. Apelanti su, takođe, podnijeli zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora dok se ne donese odluka o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, 21. oktobra 2003. godine od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2004. godine, a Kantonalno tužilaštvo 24. novembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva su, 19. januara 2005. godine, dostavljeni apelantu. 5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 911/04 od 27. oktobra 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev da se donese privremena mjera. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine apelanti su proglašeni krivim zbog toga što su u periodu od 29. juna do 7. jula 1999. godine, nakon prethodnog međusobnog dogovora da pribave sebi i drugome protivpravnu imovinsku korist ozbiqnom prijetwom drugom da im preda novac i robu u određenoj vrijednosti, to realizovali nad grčkim državljaninom K. A., čime su počinili krivično djelo iznude iz člana 285 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 23 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Krivični zakon), pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 48 Krivičnog zakona, u izrečene kazne zatvora apelantima je uračunato vrijeme koje su proveli u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine, i obavezani su da nadoknade troškove krivičnog postupka. Istom presudom osuđeno je i treće lice koje nije apelant. 8. Protiv navedene presude Kantonalno tužilaštvo i apelanti su izjavili žalbe Vrhovnom sudu. Presudom broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a djelimično uvažio žalbe apelanata, te i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da je radnje apelanata, za koje su proglašeni krivim prvostepenom presudom, pravno okvalifikovao kao krivično djelo iznude iz člana 285 stav 2 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa čl. 20 i 23 Krivičnog zakona, pa su apelanti, uz primjenu člana 40 stav 1 tog zakona, osuđeni na kazne zatvora od po jedne godine, u koje im je uračunato i vrijeme koje su proveli u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine. U ostalom dijelu, u odnosu na apelante prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. IV - Relevantni propisi 9. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) "Član 285 u relevantnom dijelu glasi: 1. Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist silom ili ozbiqnom prijetwom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kazniće se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 2. Ako je pri počiwanju djela iz stava 1 ovog člana upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno oruđe, ili je djelom pribavljena znatna imovinska korist ili je djelo počinjeno u sastavu grupe ili zločinačke organizacije organizovane radi činjenja tog krivičnog djela, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. Član 20 u relevantnom dijelu glasi: 1. Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela ako za to djelo prema zakonu može da se izrekne kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Član 23 u relevantnom dijelu glasi: Ako više lica, učešćem u radwi izvršewa ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od wih kazniće se kaznom propisanom za to djelo". 10. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02) "Član 13 u relevantnom dijelu glasi: Broj 75 – Stranica 6762 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6763 1. Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašwih poslova dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje odluke. 2. Oni su dužni da s jednakom pažwom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist. Član 360 stav 2 u relevantnom dijelu glasi: 2. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice i novi dokazi." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da se sudovi nisu pridržavali Zakona o krivičnom postupku, da su povrijeđena wihova procesna prava u pogledu ravnopravnosti stranaka jer im nije omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog, da su sudovi subjektivno pristupili ocjeni izvedenih dokaza i zanemarili odlučne činjenice koje idu wima u prilog. Dalje, da su imali punomoć svog prijatelja u čije ime i za čiji račun su preduzimali radnje naplate duga od oštećenog, međutim, Vrhovni sud je u žalbenom postupku ovaj novi dokaz samo paušalno ocijenio. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje osporene presude. Sud ističe da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je taj sud paušalno ocijenio spornu punomoć kao novi dokaz. Takođe smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 6. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelanti se žale da je u postupku pred sudovima povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 19. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Član 6 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć". "3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (...) d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe"... 21. Postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Apelanti se žale da su im povrijeđena procesna prava u pogledu ravnopravnosti, jer im nije bilo omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom, da su navedene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je prihvatio i Vrhovni sud, te da je Vrhovni sud paušalno ocijenio novi dokaz koji su prezentirali. 23. Svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i wihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora da se procijeni tok postupka kako bi se odlučilo da li je konkretno saslušanje, odnosno postupak suđewa, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušawa, mogu da budu u sukobu sa principom pravičnog saslušawa, tako da se mišljenje o pravičnosti suđewa može dati bez obzira na daqwi tok postupka (vidi Evropska komisija za qudska prava, Crociani protiv Italije, Godišwak XXIV (1981). Takođe, vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Ustavni sud mora da ispita postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili da li će da prihvate dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi obezbijedili da postupak donošewa odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 24. U vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na povredu procesnih prava da na propisan način ispitaju oštećenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti od samog početka postupka imali izabrane branioce koji su prisustvovali svim radwama u postupku, kao i saslušanju oštećenog grčkog državljanina K. A., koji je saslušan pred istražnim sudijom, a da je saslušanje obavljeno na engleskom jeziku uz prisustvo stalnog sudskog tumača za engleski jezik, te da u zapisniku nisu konstatovane bilo kakve primjedbe na stručnost lica koje vrši prevođenje, niti primjedbe koje su se odnosile na sadržaj prevoda. Oštećeni je svoj iskaz dao i na glavnom pretresu u prisustvu sudskog tumača za engleski jezik, a apelanti su u postupku imali mogućnost da oštećenom kao svjedoku postavljaju pitawa i razjasne eventualne nesaglasnosti između njegovog iskaza datog u istrazi i na glavnom pretresu. 25. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za qudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6 Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za qudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazložewa (vidi Evropska komisija za qudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). 26. Ustavni sud smatra da član 6 Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu da ponude korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitawima. Sem toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. 27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se radi o fazi postupka u kojoj stranke nisu različito tretirane, pa nije prekršen princip jednakosti pred sudom kao elemenat prava na pravično suđenje. 28. U pogledu navoda apelanata, koji se tiču pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, a odnose se na ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značewa člana 6 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Takođe, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su primijenili važeće zakone redovni sudovi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02). 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Prvostepeni sud je sproveo sve relevantne dokaze s ciljem da utvrdi odlučne činjenice, a apelanti su prisustvovali suđenju i dobili priliku da komentarišu i ispitaju sprovedene dokaze. Ustavni sud zapaža, takođe, da apelanti dovode u pitanje kako su ocijenili sprovedene dokaze sudovi i, na osnovu toga, primijenili pozitivne propise, a Ustavni sud nije, kako je već rečeno, nadležan da taj aspekat preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantovana prava. Na ovako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio relevantne zakonske propise, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i osporavanom presudom Vrhovnog suda. 30. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 31. Apelanti se žale i na propust Vrhovnog suda koji se ogleda u zanemarivanju ocjene sporne punomoći kao novog dokaza (beneficium novorum). 32. U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na sjednici vijeća od 2. septembra 2004. godine, razmatrao navode žalbe koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i konstatovao da su apelanti i na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom tvrdili da posjeduju spornu punomoć, ali da odbrana ovaj dokaz, koji je navodno posjedovala i koji ide u wihovu korist, nije priložila. Vrhovni sud je istakao da je odbrana imala mogućnost da tokom tri godine trajawa sudskog postupka predloži sudu da kao svjedoka sasluša navodnog davaoca punomoći, lice za koje je odbrana tokom cijelog postupka tvrdila da je dao nalog apelantima da u njegovo ime izvrše naplatu navodnog duga, ukoliko je smatrala da bi saslušanje ovog svjedoka izdejstvovalo oslobađajuću presudu. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude istakao da je apelant N. G. u svojoj odbrani tokom prvostepenog postupka izjavio da nije imao punomoć svog prijatelja u čije ime i za račun je navodno preduzimao radnje naplate duga od oštećenog. Podnesenu punomoć za apelanta N. G. da u ime vlastodavca naplati bilo koji njegov novčani dug od naznačene firme Vrhovni sud nije prihvatio kao novi dokaz, jer je utvrdio da je na spornoj punomoći kao vlastodavac označeno lice za koje apelant N. G., tokom prvostepenog postupka, nije tvrdio da je nalogodavac, zbog čega ju i nije uzeo u obzir kao novi dokaz, o čemu je dao razloge za svoju ocjenu. 33. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 378 stav 1 Zakona o krivičnom postupku propisano "da će drugostepeni sud uvažavajući žalbu ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa treba narediti glavni pretres pred prvostepenim sudom, a da je odredbom člana 360 stav 2 tog zakona propisano da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi." U vezi sa navedenim, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud pri odlučivanju cijenio žalbene navode apelanata koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i dao razloge za svoju ocjenu o ovom pitanju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupio u okviru svoje diskrecije zakqučivši da sporna punomoć u konkretnom slučaju ne može da se smatra novim dokazom, a koji bi uticao na drugačije utvrđivanje činjeničnog stawa. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o ovim žalbenim navodima apelanata, povrijedio wihova ustavna prava. 34. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i neprihvatanje od drugostepenog suda novog dokaza u žalbenom postupku što je stvar diskrecione ocjene suda, a u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 36. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 911/04, rješavajući apelaciju N. G. i R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. i R. S., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. G. i R. S. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju R. i F. K., advokati iz Sarajeva, podnijeli su, 21. Broj 75 – Stranica 6764 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6765 oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud privremeno obustavio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 21. oktobra 2003. godine od Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. novembra 2004. godine, a Kantonalno tužilaštvo 24. novembra 2004. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva su, 19. januara 2005. godine, dostavljeni apelantu. 5. Ustavni sud je Odlukom broj AP 911/04 od 27. oktobra 2004. godine odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-98/01 od 18. aprila 2002. godine apelanti su proglašeni krivim zbog toga što su u periodu od 29. juna do 7. jula 1999. godine, nakon prethodnog međusobnog dogovora da pribave sebi i drugome protupravnu imovinsku korist ozbiljnom prijetnjom drugom da im preda novac i robu u određenoj vrijednosti, to realizirali nad grčkim državljaninom K. A., čime su počinili krivično djelo iznude iz člana 285. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon), pa su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po jedne godine i šest mjeseci. Na osnovu člana 48. Krivičnog zakona, u izrečene kazne zatvora apelantima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine, i obavezani su da naknade troškove krivičnog postupka. Istom presudom osuđeno je i treće lice koje nije apelant. 8. Protiv navedene presude Kantonalno tužilaštvo i apelanti su izjavili žalbe Vrhovnom sudu. Presudom broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine Vrhovni sud je odbio kao neosnovanu žalbu Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, a djelimično uvažio žalbe apelanata, te i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da je radnje apelanata, za koje su proglašeni krivim prvostepenom presudom, pravno kvalificirao kao krivično djelo iznude iz člana 285. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa čl. 20. i 23. Krivičnog zakona, pa su apelanti, uz primjenu člana 40. stav 1. tog zakona, osuđeni na kazne zatvora od po jedne godine, u koje im je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 7. jula 1999. godine do 16. jula 1999. godine. U ostalom dijelu, u odnosu na apelante prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. IV - Relevantni propisi 9. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) "Član 285. u relevantnom dijelu glasi: 1. Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 2. Ako je pri počinjenju djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno oruđe, ili je djelom pribavljena znatna imovinska korist ili je djelo počinjeno u sastavu skupine ili zločinačke organizacije organizirane radi činjenja tog krivičnog djela, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. Član 20. u relevantnom dijelu glasi: 1. Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to djelo prema zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Član 23. u relevantnom dijelu glasi: Ako više osoba, sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo". 10. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 27/02) "Član 13. u relevantnom dijelu glasi: 1. Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke. 2. Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist. Član 360. stav 2. u relevantnom dijelu glasi: 2. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kada na to ukazuju nove činjenice i novi dokazi." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da se sudovi nisu pridržavali Zakona o krivičnom postupku, da su povrijeđena njihova procesna prava u pogledu ravnopravnosti stranaka jer im nije omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog, da su sudovi subjektivno pristupili ocjeni izvedenih dokaza i zanemarili odlučne činjenice koje idu njima u prilog. Dalje, da su imali punomoć svog prijatelja u čije ime i za čiji račun su preduzimali radnje naplate duga od oštećenog, međutim, Vrhovni sud je u žalbenom postupku ovaj novi dokaz samo paušalno ocijenio. b) Odgovor na apelaciju 12. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod svoje osporene presude. Sud ističe da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, te da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Vrhovni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata da je taj sud paušalno ocijenio spornu punomoć kao novi dokaz. Također smatra da su neosnovani navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Kantonalno tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ističe da su navodi iz apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda, broj Kž-473/02 od 2. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelanti su primili 6. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 21. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 18. Apelanti se žale da je u postupku pred sudovima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć". 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (...) d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe". 21. Postupak pred redovnim sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Apelanti se žale da su im povrijeđena procesna prava u pogledu ravnopravnosti, jer im nije bilo omogućeno da na propisan način ispituju oštećenog u sudskom postupku pred Kantonalnim sudom, da su navedene presude zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju koje je prihvatio i Vrhovni sud, te da je Vrhovni sud paušalno ocijenio novi dokaz koji su prezentirali. 23. Svrha člana 6. Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da provede propisanu provjeru podneska, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, predmet Kraska, presuda od 19. aprila 1993. A. 254-B). U svakom pojedinom slučaju mora se procijeniti tok postupka kako bi se odlučilo je li konkretno saslušanje, odnosno postupak suđenja, bio pravičan. Ono što se uzima u obzir jeste dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, mada određeni aspekti, npr. način na koji se prikuplja dokazna građa tokom preliminarnog saslušanja, mogu biti u sukobu sa principom pravičnog saslušanja, tako da se mišljenje o pravičnosti suđenja može dati bez obzira na daljnji tok postupka (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Crociani protiv Italije, Godišnjak XXIV (1981). Također, vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Saunnders protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 17. decembra 1996. godine RJD 1996-VI, Heaney i McGuinness protiv Irske, aplikacija broj 34720/97, presuda od 21. decembra 2000. godine). Ustavni sud mora ispitati postupak kojim su prvostepeni i drugostepeni sudovi odlučili hoće li prihvatiti dokaze koji ugrožavaju pravičnost postupka, kako bi osigurali da postupak donošenja odluke bude adekvatan i zaštiti apelantova prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Edvards i Lewis protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 39647/98 i 4046/98, presuda od 22. jula 2003. godine). 24. U vezi sa prigovorima apelanata koji se odnose na povredu procesnih prava da na propisan način ispitaju oštećenog, Ustavni sud zapaža da su apelanti od samog početka postupka imali izabrane branioce koji su prisustvovali svim radnjama u postupku, kao i saslušanju oštećenog grčkog državljanina K. A., koji je saslušan pred istražnim sudijom, a da je saslušanje obavljeno na engleskom jeziku uz prisustvo stalnog sudskog tumača za engleski jezik, te da u zapisniku nisu konstatirane bilo kakve primjedbe na stručnost osobe koja vrši prevođenje, niti primjedbe koje su se odnosile na sadržaj prijevoda. Oštećeni je svoj iskaz dao i na glavnom pretresu u prisustvu sudskog tumača za engleski jezik, a apelanti su u postupku imali mogućnost da oštećenom kao svjedoku postavljaju pitanja i razjasne eventualne nesaglasnosti između njegovog iskaza datog u istrazi i na glavnom pretresu. 25. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). 26. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženih svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima. Osim toga, prvostepeni i drugostepeni sudovi su dužni da ocijene kvalitet dopuštenih dokaza, a ne Ustavni sud. 27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se radi o fazi postupka u kojoj stranke nisu različito tretirane, pa nije prekršen princip jednakosti pred sudom kao el e ment prava na pravično suđenje. 28. U pogledu navoda apelanata, koji se tiču pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a odnose se na ocjenu izvedenih dokaza, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da preispituje način na koji su sudovi utvrdili činjenice predmeta, kao i dokaze koje su izveli ili koje nisu izveli, ukoliko takav postupak nije sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 17/01). Također, Ustavni sud napominje da nije nadležan da preispituje tumačenje ili način na koji su primijenili važeće zakone redovni sudovi (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 33/00 od 23. juna 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 2/02). 29. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Prvostepeni sud je proveo sve relevantne dokaze u cilju utvrđivanja odlučnih činjenica, a apelanti su prisustvovali suđenju i dobili priliku komentirati i ispitati provedene dokaze. Ustavni sud zapaža, također, da apelanti dovode u pitanje kako su ocijenili provedene dokaze sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, a Ustavni sud nije, kako je već rečeno, nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava. Na ovako utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je primijenio relevantne zakonske propise, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda. 30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. 31. Apelanti se žale i na propust Vrhovnog suda koji se ogleda u zanemarivanju ocjene sporne punomoći kao novog dokaza (beneficium novorum). 32. U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, na sjednici vijeća od 2. septembra 2004. godine, razmatrao navode žalbe koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i konstatirao da su apelanti i na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom tvrdili da posjeduju spornu punomoć, ali da odbrana ovaj dokaz, koji je navodno posjedovala i koji ide u njihovu korist, nije priložila. Vrhovni sud je istakao da je odbrana imala mogućnost da tokom tri godine trajanja sudskog postupka predloži sudu da kao svjedoka sasluša navodnog davaoca punomoći, lice za koje je odbrana tokom cijelog postupka tvrdila da je dao nalog apelantima da u njegovo ime izvrše naplatu navodnog duga, ukoliko je smatrala da bi saslušanje ovog svjedoka izdjejstvovalo oslobađajuću presudu. Vrhovni sud je u Broj 75 – Stranica 6766 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6767 obrazloženju svoje presude istakao da je apelant N. G. u svojoj odbrani tokom prvostepenog postupka izjavio da nije imao punomoć svog prijatelja u čije ime i za račun je navodno preduzimao radnje naplate duga od oštećenog. Podnesenu punomoć za apelanta N. G. da u ime vlastodavca naplati bilo koji njegov novčani dug od naznačene firme Vrhovni sud nije prihvatio kao novi dokaz, jer je utvrdio da je na spornoj punomoći kao vlastodavac označena osoba za koju apelant N. G., tokom prvostepenog postupka, nije tvrdio da je nalogodavac, zbog čega ju i nije uzeo u obzir kao novi dokaz, o čemu je dao razloge za svoju ocjenu. 33. Ustavni sud ističe da je odredbom člana 378. stav 1. Zakona o krivičnom postupku propisano "da će drugostepeni sud uvažavajući žalbu ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako smatra da zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba narediti glavni pretres pred prvostepenim sudom, a da je odredbom člana 360. stav 2. tog zakona propisano da nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi." U vezi navedenog, Ustavni sud nalazi da je drugostepeni sud pri odlučivanju cijenio žalbene navode apelanata koji se odnose na spornu punomoć kao novi dokaz i dao razloge za svoju ocjenu o ovom pitanju. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud postupio u okviru svoje diskrecije zaključivši da se sporna punomoć u konkretnom slučaju ne može smatrati novim dokazom, a koji bi uticao na drugačije utvrđivanje činjeničnog stanja. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi da je Vrhovni sud, odlučujući o ovim žalbenim navodima apelanata, povrijedio njihova ustavna prava. 34. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i neprihvatanje od drugostepenog suda novog dokaza u žalbenom postupku što je stvar diskrecione ocjene suda, a u konkretnom slučaju, Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 36. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 918/04, rješavajući apelaciju A. U. na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija A. U., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-117/04 od 6. listopada 2004. godine i Kantonalnog suda u Mostaru broj K-31/03 od 27. veljače 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. A. U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa A. Š., odvjetnik iz Konjica, podnio je 22. listopada 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-117/04 od 6. listopada 2004. godine i Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K:31/03 od 27. veljače 2004. godine. Apelant je 27. prosinca 2004. godine dopunio apelaciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatraženo je 16. prosinca 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud 22. prosinca 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalno tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog je suda 11. svibnja 2005. godine dostavljen apelantu. 5. Ustavni je sud, na sjednici 27. listopada 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. veljače 2004. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer je, 22. lipnja 1992. godine, pucao u H. K., nanijevši mu tešku i po život opasnu povredu ustrijelom srčane aorte, zbog čega je oštećeni, ubrzo zatim, preminuo. Apelant je obranu bazirao tako da je naveo da je bio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećenog i da nije kazneno odgovoran. 8. Vrhovni je sud Presudom broj Kž-117/04 6. listopada 2004. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i Presudu Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. veljače 2004. godine potvrdio. IV - Relevantni propisi 9. U Kaznenom zakonu Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji je usvojen kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Članak 36. stavak 1. (1) Tko drugog liši života kaznit će se zatvorom najmanje pet godina Š...Ć." 10. U Zakonu o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Članak 13. "(1) Sud, nadležni tužitelj i or gan unutarnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pozornošću ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u tijeku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist." 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). On navodi da je kazneno djelo izvršio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećenu osobu, pa prema tomu se njegova radnja ne može okvalificirati kao umišljajna. Sam tekst prvostupanjske presude je proturječan i nerazumljiv i ne sadrži razloge donošenja presude, čime su počinjene bitne povrede kaznenog postupka iz točke 2. stavak 1. članka 385. Zakona o kaznenom postupku. Činjenična osnova iz optužnice se, navodi apelant, razlikuje od one iz presude. Obzirom da je razdoblje izvršenja kaznenog dijela vrijeme ratnih djelovanja i da je apelant bio u vrijeme izvršenja kaznenog djela na stražarskoj dužnosti, njegov čin se može kvalificirati samo kao povreda stražarske ili patrolne dužnosti iz stavka 1. članka 209. preuzetog Kaznenog zakona SFRJ. Apelant navodi da su kaznena djela ubojstva iz članka 36. Kaznenog zakona RBiH obuhvaćena amnestijom, jer je apelant izbjegla osoba, a prema Dejtonskom mirovnom sporazumu oni su oslobođeni kaznene odgovornosti. Obzirom na učinjene bitne povrede kaznenog postupka, pogrešnu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela i stvarnu zabludu učinitelja, apelant predlaže da se pobijane odluke ponište i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su razlozi koje navodi apelant neutemeljeni i temeljito su ih razmatrala i procijenila sudska tijela. U opisanim radnjama su sva obilježja kaznenog dijela za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Neutemeljeni su apelantovi navodi da je kazneno djelo izvršeno u stvarnoj zabludi, o čemu su dati precizni i uvjerljivi razlozi u sudskim presudama. Obzirom da te iste navode apelant ponavlja i u apelaciji, Vrhovni sud smatra da su oni paušalno dati i da ustavna prava na koja se apelant žali nisu povrijeđena, posebice zbog činjenice da apelant ne navodi u čemu se ta povreda sastoji. Konačno, tijekom kaznenog postupka je neprijeporno utvrđeno da apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, o čemu su dati obrazloženi razlozi u pobijanim odlukama. Zbog svih iznesenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija, kao neutemeljena, odbije. VI - Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-117/04 od 6. listopada 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Pobijanu je presudu Vrhovni sud donio 6. listopada 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 22. listopada 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant se žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 18. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Postupak pred redovitim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovitim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost predočavanja razloga presude, obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova (vidi Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. Europske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49, 67, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, točka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti je li postupak bio pravičan kao što je predviđeno člankom 6. Europske konvencije. 21. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redoviti sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, da su redoviti sudovi pogrešno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno pravno kvalificirali počinjeno kazneno djelo, smatrajući da u pobijanim presudama postoji znatna dvojba o istinitosti odlučnih činjenica, te da pobijane presude ne sadrže razloge za njihovo donošenje. Zbog toga apelant smatra da je u predmetnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 24. Konkretna apelacija pokreće, prvenstveno, pitanje je li apelant, čineći kazneno djelo, postupao u stvarnoj zabludi. On ističe da nije kazneno odgovoran jer u vrijeme izvršenja kaznenog djela "nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja konkretnog kaznenog djela odnosno Š...Ć pogrešno je smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno". Prvostupanjski je sud kao neuvjerljive i nerealne ocijenio navode apelantove obrane po kojoj je osoba koja se prema njemu kretala mogla biti Broj 75 – Stranica 6768 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6769 neprijateljski vojnik. Moglo se znati i očekivati da se neposredno ka svojoj kući kreće oštećeni, da on nije imao nikakvo naoružanje pri sebi, da se kretao bez zaustavljanja, bez skrivanja i bez zauzimanja bilo kakvog položaja koji bi upućivao da ta osoba hoće nekog da napadne. Oštećeni se nije zaustavio iz jednostavnog razloga što je prepoznao apelantov glas i njegovo upozorenje da stane nije shvatio ozbiljno, smatrajući da je i on njega prepoznao, pogotovu što je apelant znao da je oštećeni otišao kod susjeda. U tim je okolnostima nerealno bilo očekivati pojavu navodno neprijateljskog vojnika. Prvostupanjski sud ističe da u takvoj situaciji apelant nije mogao doći u bilo kakav vid zablude da će ga tada njemu nepoznata osoba napasti i ugroziti mu život. Da je ta nepoznata osoba doista htjela napasti apelanta, ponašala bi se sasvim drukčije (zaustavila bi se na upozorenje da stane, zauzela bi određeni položaj radi napada, sklonila bi se u najbliži zaklon, legla bi na zemlju i sl.). Prvostupanjski je sud zaključio da apelant apsolutno nije bio niti je mogao biti u zabludi da će oštećeni izvršiti napad, te da je stoga smatrao da je djelo izvršio u nužnoj obrani. Osim toga, nije bio ni u kakvoj zabludi da je smatrao da, vršeći radnju kaznenog djela, otklanja istodobno opasnost koja mu je prijetila od tada njemu nepoznate osobe, pa tu opasnost nije mogao otkloniti na drugi način, nego onako kako je to učinio kritične prigode. Prvostupanjski je sud zaključio da se apelant, u kritičnom momentu izvršenja kaznenog djela, nije nalazio ni u otklonjivoj ni u neotklonjivoj stvarnoj zabludi. 25. Kantonalni je sud potvrdio da su sve odlučne činjenice u potpunosti točno i objektivno utvrđene, da dati razlozi o tomu u prvostupanjskoj presudi nisu ni proturječni ni nerazumljivi. Nisu učinjene bitne povrede odredaba kaznenog zakona niti je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno ustvrdio činjenično stanje. U kritično vrijeme apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, da bi se ta činjenica uzela kao osnova drukčijeg vrednovanja njegove kaznene odgovornosti. Sve okolnosti predmetnog slučaju ukazuju da apelant nije postupao ni u tzv. putativnoj nužnoj obrani niti krajnjoj nuždi. Apelantovi navodi da je na njegov kazneno-pravni slučaj trebalo primijeniti amnestiju se ne može prihvatiti, jer je Zakonom o amnestiji ("Službene novine FBiH", broj 48/99) kazneno djelo ubojstva iz stavka 1. članka 36. Kaznenog zakona RBiH izuzeto. Obzirom da apelant nije povratnik, a kazneno djelo je izvršio u mjestu gdje je izbjegao, neutemeljeno je njegovo pozivanje da na njegov slučaj treba primijeniti Aneks VII članka 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma o amnestiji za učinjena kaznena djela. Pošto su se stekla sva obilježja kaznenog djela i u objektivnom i u subjektivnom smislu, a budući nije bilo okolnosti koje bi isključivale njegovu kaznenu odgovornost, sudovi su sasvim ispravno postupili kad su apelanta proglasili krivim, pa su prizivni navodi da je povrijeđen kazneni zakon na apelantovu štetu također neutemeljeni. I konačno, izrečena je kazna pravilno odmjerena primjenom odredbama o ublažavanju kazne. 26. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i obrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz članka 6. Europske konvencije su u cijelosti ispoštovani. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su utemeljene i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zlouporabili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije mjerodavan taj aspekt preispitivati, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana ljudska prava. 27. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju pobijanim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 28. Obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje, tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 918/04, rješavajući apelaciju A. U. na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija A. U., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Kantonalnog suda u Mostaru broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. A. U. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa A. Š., advokat iz Kowica, podnio je 22. oktobra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K:31/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant je 27. decembra 2004. godine dopunio apelaciju. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 16. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 22. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 11. maja 2005. godine dostavljen apelantu. 5. Ustavni sud je, na sjednici 27. oktobra 2004. godine, odbio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36 stav 1 Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer je, 22. juna 1992. godine, pucao u H. K., nanijevši mu tešku i po 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 život opasnu povredu ustrelom srčane aorte, zbog čega je oštećeni, ubrzo zatim, preminuo. Apelant je odbranu bazirao tako da je naveo da je bio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećenog i da nije krivično odgovoran. 8. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-117/04 6. oktobra 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine potvrdio. IV - Relevantni propisi 9. U Krivičnom zakonu Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji je usvojen kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 36 stav 1 (1) Ko drugog liši života kazniće se zatvorom najmanje pet godina Š...Ć." 10. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 13 "(1) Sud, nadležni tužilac i or gan unutrašwih poslova dužni su da istinito i potpuno utvrde činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažwom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumwičenog ili okrivljenog tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumwičenom i okrivljenom, odnosno wihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije o qudskim pravima i osnovnim slobodama (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je krivično djelo izvršio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećeno lice, pa shodno tome njegova radwa ne može da se okvalifikuje kao umišljajna. Sam tekst prvostepene presude je protivrječan i nerazumqiv i ne sadrži razloge donošewa presude, čime su počinjene bitne povrede krivičnog postupka iz tačke 2 stava 1 člana 385 Zakona o krivičnom postupku. Činjenični osnov iz optužnice se, navodi apelant, razlikuje od onog iz presude. S obzirom da je pe - riod izvršewa krivičnog dijela vrijeme ratnih dejstava i da je apelant bio u vrijeme izvršewa krivičnog djela na stražarskoj dužnosti, njegov čin može da se okvalifikuje samo kao povreda stražarske ili patrolne dužnosti iz stava 1 člana 209 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Apelant navodi da su krivična djela ubistva iz člana 36 Krivičnog zakona RBiH obuhvaćena amnestijom, jer je apelant izbjeglo lice, a prema Dejtonskom mirovnom sporazumu oni su oslobođeni krivične odgovornosti. S obzirom na učinjene bitne povrede krivičnog postupka, pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela i stvarnu zabludu učinioca, apelant predlaže da se osporene odluke ponište i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su razlozi koje navodi apelant neosnovani i temeqito su ih razmatrali i procijenili sudski organi. U opisanim radwama su sva obilježja krivičnog dijela za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Neosnovani su apelantovi navodi da je krivično djelo izvršeno u stvarnoj zabludi, o čemu su dati precizni i uvjerqivi razlozi u sudskim presudama. S obzirom da te iste navode apelant ponavlja i u apelaciji, Vrhovni sud smatra da su oni paušalno dati i da ustavna prava na koja se apelant žali nisu povrijeđena, posebno zbog činjenice da apelant ne navodi u čemu se ta povreda sastoji. Na kraju, tokom krivičnog postupka nesporno je utvrđeno da apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, o čemu su dati obrazloženi razlozi u osporenim odlukama. Zbog svih iznesenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini 14. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Osporenu presudu Vrhovni sud je donio 6. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 22. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 18. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za qudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6 Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za qudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju da imaju iscrpna obrazložewa (vidi, Evropska komisija za qudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri da li je postupak bio pravičan kao što je predviđeno članom 6 Evropske konvencije. 21. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Broj 75 – Stranica 6770 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6771 Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, sem u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno pravno okvalifikovali počinjeno krivično djelo, smatrajući da u osporenim presudama postoji znatna sumwa o istinitosti odlučnih činjenica, te da osporene presude ne sadrže razloge za wihovo donošenje. Zbog toga apelant smatra da je u predmetnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 24. Konkretna apelacija pokreće, prvenstveno, pitanje da li je apelant, čineći krivično djelo, postupao u stvarnoj zabludi. On ističe da nije krivično odgovoran jer u vrijeme izvršewa krivičnog djela "nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja konkretnog krivičnog djela odnosno Š...Ć pogrešno je smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno". Prvostepeni sud je kao neuvjerqive i nerealne ocijenio navode apelantove odbrane po kojoj je lice koje se prema njemu kretalo moglo da bude neprijateqski vojnik. Moglo je da se zna i da se očekuje da se neposredno ka svojoj kući kreće oštećeni, da on nije imao nikakvo naoružanje pri sebi, da se kretao bez zaustavljanja, bez skrivawa i bez zauzimawa bilo kakvog položaja koji bi upućivao da to lice hoće nekog da napadne. Oštećeni se nije zaustavio iz jednostavnog razloga što je prepoznao apelantov glas i njegovo upozorenje da stane nije shvatio ozbiqno, smatrajući da je i on njega prepoznao, pogotovo što je apelant znao da je oštećeni otišao kod komšije. U tim okolnostima je nerealno bilo da se očekuje pojava navodno neprijateqskog vojnika. Prvostepeni sud ističe da u takvoj situaciji apelant nije mogao da dođe u bilo kakav vid zablude da će ga tada njemu nepoznato lice napasti i ugroziti mu život. Da je to nepoznato lice zaista htjelo da napadne apelanta, ponašalo bi se sasvim drugačije (zaustavilo bi se na upozorenje da stane, zauzelo bi određeni položaj radi napada, sklonilo bi se u najbliži zaklon, leglo bi na zemqu i sl.). Prvostepeni sud je zakqučio da apelant apsolutno nije bio niti je mogao da bude u zabludi da će oštećeni izvršiti napad, te da je stoga smatrao da je djelo izvršio u nužnoj odbrani. Sem toga, nije bio ni u kakvoj zabludi da je smatrao da, vršeći radnju krivičnog djela, otklawa istovremeno opasnost koja mu je prijetila od tada njemu nepoznatog lica, pa tu opasnost nije mogao da otkloni na drugi način, nego onako kako je to učinio kritične prilike. Prvostepeni sud je zakqučio da se apelant, u kritičnom momentu izvršewa krivičnog djela, nije nalazio ni u otklowivoj ni u neotklowivoj stvarnoj zabludi. 25. Kantonalni sud je potvrdio da su sve odlučne činjenice u potpunosti tačno i objektivno utvrđene, da dati razlozi o tome u prvostepenoj presudi nisu ni protivrječni ni nerazumqivi. Nisu učinjene bitne povrede odredbi krivičnog zakona niti je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U kritično vrijeme apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, da bi se ta činjenica uzela kao osnova drugačijeg vrednovawa njegove krivične odgovornosti. Sve okolnosti predmetnog slučaju ukazuju da apelant nije postupao ni u tzv. putativnoj nužnoj odbrani niti krajwoj nuždi. Apelantovi navodi da je na njegov krivično-pravni slučaj trebala da se primijeni amnestija ne može da se prihvati, jer je Zakonom o amnestiji ("Službene novine FBiH", broj 48/99) krivično djelo ubistva iz stava 1 člana 36 Krivičnog zakona RBiH izuzeto. S obzirom da apelant nije povratnik, a krivično djelo je izvršio u mjestu gdje je izbjegao, neosnovano je njegovo pozivanje da na njegov slučaj treba primijeniti Aneks VII člana 6 Dejtonskog mirovnog sporazuma o amnestiji za učinjena krivična djela. Pošto su se stekla sva obilježja krivičnog djela i u objektivnom i u subjektivnom smislu, a budući da nije bilo okolnosti koje bi iskqučivale njegovu krivičnu odgovornost, sudovi su sasvim ispravno postupili kad su apelanta proglasili krivim, pa su žalbeni navodi da je povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu takođe neosnovani. I na kraju, izrečena kazna je pravilno odmjerena primjenom odredbama o ublažavanju kazne. 26. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu navode, činjenice i dokaznu građu. Svi procesni zahtjevi iz člana 6 Evropske konvencije su u cijelosti ispoštovani. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoqno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekat preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana qudska prava. 27. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje, tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 918/04, rješavajući apelaciju A. U. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija A. U., podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Kantonalnog suda u Mostaru broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. A. U. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa A. Š., advokat iz Konjica, podnio je 22. oktobra 2004. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K:31/03 od 27. februara 2004. godine. Apelant je 27. decembra 2004. godine dopunio apelaciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 16. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 22. decembra 2004. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 11. maja 2005. godine dostavljen apelantu. 5. Ustavni sud je, na sjednici 27. oktobra 2004. godine, odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 7. Presudom Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine jer je, 22. juna 1992. godine, pucao u oštećenog H. K., nanijevši mu tešku i po život opasnu povredu ustrijelom aorte srca, od koje je oštećeni, ubrzo zatim, preminuo. Apelant je odbranu bazirao tako da je naveo da je bio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećenog i da nije krivično odgovoran. 8. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-117/04 6. oktobra 2004. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Presudu Kantonalnog suda broj K-31/03 od 27. februara 2004. godine potvrdio. IV - Relevantni propisi 9. U Krivičnom zakonu Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, koji je usvojen kao zakon Republike Bosne i Hercegovine, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 36 stav 1. (1) Ko drugog liši života kazniće se zatvorom najmanje pet godina Š...Ć." 10. U Zakonu o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase: "Član 13. "(1) Sud, nadležni tužitelj i or gan unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke. (2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje rerete osumnjičenog ili okrivljenog tako i one koje mu idu u korist, te da prije početka postupka i u tijeku postupka osunjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniteljima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je krivično djelo izvršio u stvarnoj zabludi u odnosu na oštećeno lice, pa prema tome se njegova radnja ne može okvalificirati kao umišljajna. Sam tekst prvostepene presude je proturječan i nerazumljiv i ne sadrži razloge donošenja presude, čime su počinjene bitne povrede krivičnog postupka iz tačke 2. stava 1. člana 385. Zakona o krivičnom postupku. Činjenična osnova iz optužnice se, navodi apelant, razlikuje od one iz presude. S obzirom da je pe riod izvršenja krivičnog dijela vrijeme ratnih dejstava i da je apelant bio u vrijeme izvršenja krivičnog djela na stražarskoj dužnosti, njegov čin se može kvalificirati samo kao povreda stražarske ili patrolne dužnosti iz stava 1. člana 209. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Apelant navodi da su krivična djela ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona RBiH obuhvaćena amnestijom, jer je apelant izbjeglo lice, a prema Dejtonskom mirovnom sporazumu oni su oslobođeni krivične odgovornosti. S obzirom na učinjene bitne povrede krivičnog postupka, pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela i stvarnu zabludu učinioca, apelant predlaže da se osporene odluke ponište i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. b) Odgovor na apelaciju 12. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su razlozi koje navodi apelant neosnovani i temeljito su ih razmatrali i procijenili sudski organi. U opisanim radnjama su sva obilježja krivičnog dijela za koja je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Neosnovani su apelantovi navodi da je krivično djelo izvršeno u stvarnoj zabludi, o čemu su dati precizni i uvjerljivi razlozi u sudskim presudama. S obzirom da te iste navode apelant ponavlja i u apelaciji, Vrhovni sud smatra da su oni paušalno dati i da ustavna prava na koja se apelant žali nisu povrijeđena, posebno zbog činjenice da apelant ne navodi u čemu se ta povreda sastoji. Konačno, tokom krivičnog postupka nesporno je utvrđeno da apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, o čemu su dati obrazloženi razlozi u osporenim odlukama. Zbog svih iznesenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije. VI - Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-117/04 od 6. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Osporenu presudu Vrhovni sud je donio 6. oktobra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 22. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelant se žali da mu je osporenim presudama, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak 18. Pravo na pravičan postupak je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe Broj 75 – Stranica 6772 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6773 protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassion protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67, Ustavni sud, odluka broj U-62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog ili proceduralnog) zakona, Ustavni sud treba da provjeri je li postupak bio pravičan kao što je predviđeno članom 6. Evropske konvencije. 21. Razmatrajući konkretan slučaj Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03) 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).. 23. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno pravno kvalificirali počinjeno krivično djelo, smatrajući da u osporenim presudama postoji znatna sumnja o istinitosti odlučnih činjenica, te da osporene presude ne sadrže razloge za njihovo donošenje. Zbog toga apelant smatra da je u predmetnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. 24. Konkretna apelacija pokreće, prvenstveno, pitanje je li apelant, čineći krivično djelo, postupao u stvarnoj zabludi. On ističe da nije krivično odgovoran jer u vrijeme izvršenja krivičnog djela "nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja konkretnog krivičnog djela odnosno Š...Ć pogrešno je smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo bilo dozvoljeno". Prvostepeni sud je kao neuvjerljive i nerealne ocijenio navode apelantove odbrane po kojoj je lice koje se prema njemu kretalo moglo biti neprijateljski vojnik. Moglo se znati i očekivati da se neposredno ka svojoj kući kreće oštećeni, da on nije imao nikakvo naoružanje pri sebi, da se kretao bez zaustavljanja, bez skrivanja i bez zauzimanja bilo kakvog položaja koji bi upućivao da to lice hoće nekog da napadne. Oštećeni se nije zaustavio iz jednostavnog razloga što je prepoznao apelantov glas i njegovo upozorenje da stane nije shvatio ozbiljno, smatrajući da je i on njega prepoznao, pogotovo što je apelant znao da je oštećeni otišao kod komšije. U tim okolnostima je nerealno bilo očekivati pojavu navodno neprijateljskog vojnika. Prvostepeni sud ističe da u takvoj situaciji apelant nije mogao doći u bilo kakav vid zablude da će ga tada njemu nepoznato lice napasti i ugroziti mu život. Da je to nepoznato lice zaista htjelo napasti apelanta, ponašalo bi se sasvim drukčije (zaustavilo bi se na upozorenje da stane, zauzelo bi određeni položaj radi napada, sklonilo bi se u najbliži zaklon, leglo bi na zemlju i sl.). Prvostepeni sud je zaključio da apelant apsolutno nije bio niti je mogao biti u zabludi da će oštećeni izvršiti napad, te da je stoga smatrao da je djelo izvršio u nužnoj odbrani. Osim toga, nije bio ni u kakvoj zabludi da je smatrao da, vršeći radnju krivičnog djela, otklanja istovremeno opasnost koja mu je prijetila od tada njemu nepoznatog lica, pa tu opasnost nije mogao otkloniti na drugi način, nego onako kako je to učinio kritične prilike. Prvostepeni sud je zaključio da se apelant, u kritičnom momentu izvršenja krivičnog djela, nije nalazio ni u otklonjivoj ni u neotklonjivoj stvarnoj zabludi. 25. Kantonalni sud je potvrdio da su sve odlučne činjenice u potpunosti tačno i objektivno utvrđene, da dati razlozi o tome u prvostepenoj presudi nisu ni proturječni ni nerazumljivi. Nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog zakona niti je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U kritično vrijeme apelant nije obavljao nikakvu službenu dužnost, da bi se ta činjenica uzela kao osnova drukijeg vrednovanja njegove krivične odgovornosti. Sve okolnosti predmetnog slučaju ukazuju da apelant nije postupao ni u tzv. putativnoj nužnoj odbrani niti krajnjoj nuždi. Apelantovi navodi da je na njegov krivično-pravni slučaj trebalo primijeniti amnestiju se ne može prihvatiti, jer je Zakonom o amnestiji ("Službene novine FBiH", broj 48/99) krivično djelo ubistva iz stava 1. člana 36. Krivičnog zakona RBiH izuzeto. S obzirom da apelant nije povratnik, a krivično djelo je izvršio u mjestu gdje je izbjegao, neosnovano je njegovo pozivanje da na njegov slučaj treba primijeniti Aneks VII člana 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma o amnestiji za učinjena krivična djela. Pošto su se stekla sva obilježja krivičnog djela i u objektivnom i u subjektivnom smislu, a budući da nije bilo okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost, sudovi su sasvim ispravno postupili kad su apelanta proglasili krivim, pa su žalbeni navodi da je povrijeđen krivični zakon na apelantovu štetu također neosnovan. I konačno, izrečena kazna je pravilno odmjerena primjenom odredbama o ublažavanju kazne. 26. Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti ispoštovani. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana ljudska prava. 27. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju, gdje utvrđeno činjenično stanje, tumačenje i primjena zakona u osporenim presudama ne ukazuje na povrede Ustava Bosne i Hercegovine, nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 965/04, rješavajući apelaciju Lj. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Lj. R., podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-213/04 od 29. rujna 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Lj. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gredica, općina Brčko, je podnijela, 3. studenoga 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-2132/04 od 29. rujna 2004. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 20. prosinca 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, je zatraženo 7. veljače 2005. godine od Apelacijskog suda, a 9. veljače 2005. godine od Đ. R., kao sudionika u postupku, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacijski je sud odgovor na apelaciju dostavio 23. veljače 2005. godine, dok Đ. R. nije dostavila odgovor. 4. Na temelju članka 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 21. travnja 2005. godine, dostavljen apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-140/02-I od 17. veljače 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Gž-213/04 od 29. rujna 2004. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o darovanju nekretnina, upisanih u z.k.ul.br. 300 i 363 k.o. Gredice, ukupne površine od 57.505m², a koje odgovaraju nekretninama upisanim u Pl. br. 138 k.o. Gredice, sastavljen 20. lipnja 1986. godine, između darodavca N. R., sina V. i tužene daroprimateljke Đ. R., ovjeren u Općinskom sudu Brčko pod brojem Ov.2231/86 od 8. srpnja 1986. godine, zaključen protivno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i da ne proizvodi pravno djelovanje zbog apsolutne ništavosti. Tužbenim zahtjevom je također traženo da je tužena dužna priznati i dozvoliti da se u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi briše posjedovno i vlasničko stanje zasnovano na navedenom ugovoru o darovanju, u protivnom presuda će služiti kao osnova za brisanje. 7. U presudi Apelacijskog suda, između ostalog, navedeno je da je Osnovni sud pravilno zaključio da je suglasno članku 9. stavak 2. Zakona o prometu nepokretnosti i članku 72. st. 1. i 2. Zakona o obligacijskim odnosima kod ugovora o darovanju za ispunjavanje pismene forme dovoljno da ispravu potpiše, odnosno da na nju stavi rukoznak samo ona strana koja se ugovorom obvezuje. Apelacijski je sud ocijenio da je zaključak Osnovnog suda da je kod ovjere potpisa na ugovoru o darovanju, zaključenom između N. R. i Đ. R., bilo nužno ovjeriti samo potpis darodavca, dakle potvrditi vjerodostojnost samo njegovog potpisa, odnosno rukoznaka, utemeljen na pravilnoj primjeni članka 72. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima jer se obveza da "ispravu potpišu sve osobe koje se njim (ugovorom) obvezuju" ne odnosi kod sklapanja ugovora o darovanju nekretnina i na daroprimatelja. Apelacijski sud navodi, da kod ovog ugovora ovjera potpisa i darodavca i daroprimatelja nema značenje forme potrebne za njegov valjan nastanak, već se za valjanost zahtijeva samo ovjera potpisa darodavca. Nadalje, Apelacijski sud ističe da za pravnu valjanost konkretnog ugovora o darovanju nije bilo nužno da Đ. R. kao daroprimatelj uopće potpiše ugovor, odnosno da se njen potpis-rukoznak ovjeri u nadležnom sudu. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78 i 29/80) relevantne odredbe glase: "Član 9. st. 2, 3. i 4. Ugovor na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog članka ne proizvodi pravno djelovanje. Izuzetno od odredbe prethodnog stavka, ugovor zaključen u pismenoj formi na temelju kojeg se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno djelovanje iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u nazočnosti najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru." 9. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Sastavljanje isprave "Članak 72. st. 1. i 2. (1) Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njim obvezuju. (2) Ugovaratelj koji ne zna pisati stavit će na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda odnosno drugog organa." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom Apelacijskog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni člankom II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica navodi da joj je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na imovinu koja se odnosi na naslijeđe iza njezinog oca. Apelantica posebice ističe da je ugovor o darovanju, koji je zaključen između njenog oca i Đ. R. falsificiran, navodeći između ostalog i greške koje se odnose na netočno ime njezinog oca koje je navedeno u predmetnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 11. Apelacijski sud smatra da apelantica neutemeljeno ukazuje na povredu svojih ustavnih prava, jer su u obrazloženju pobijane presude potpuno konkretno navedeni razlozi zbog kojih ovaj sud nalazi da je zaključeni ugovor mogao proizvesti pravno djelovanje. Suglasno navedenim razlozima Apelacijski sud ne nalazi da je došlo do povrede apelantičinih ustavnih prava. VI - Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Apelacijskog suda broj GŽ-213/04 od 29. rujna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantica je ovu presudu Apelacijskog suda primila 10. listopada 2004. godine, a apelaciju je podnijela 3. studenoga 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je Broj 75 – Stranica 6774 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6775 propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelantica pobija presudu Apelacijskog suda, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke". 18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Ustavni sud uočava da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakomu pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 21. Ustavni sud podsjeća da nije merodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Zakonom o obligacijskim odnosima je propisano da pismenu ispravu o ugovoru potpisuju osobe koje se njim obvezuju, odnosno svaki ugovarač za kojeg iz ugovora proizlazi neka obveza. U konkretnom se slučaju radilo o zaključivanju ugovora o darovanju nekretnina kao jednostrano obveznog ugovora, tj. ugovora iz kojeg samo za jednog ugovarača proizlazi obveza iz ugovora, te je dovoljno da potpisanu izjavu da samo taj ugovarač. Također, zakonom je određeno da ugovarač koji ne zna pisati stavi na mjesto potpisa svoj rukoznak (otisak prsta), koji mora biti ovjeren potpisom dva svjedoka ili pečatom suda ili nekog drugog tijela na samoj ispravi pored rukoznaka. Svjedoci, odnosno sud, odnosno drugo tijelo potvrđuje da je rukoznak stavio odnosni ugovarač na pismenoj ispravi. 24. Ustavni sud smatra da je Apelacijski sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve apelantičine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku pred Osnovnim sudom na okolnosti zaključivanja prijepornog ugovora, te ispitao njezine zahtjeve i na temelju pravno relevantnih zakonskih odredaba donio pobijanu presudu, ustvrdivši da je konkretni ugovor mogao proizvesti pravno djelovanje. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 25. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinih ustavnih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 26. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši prin cipe pravičnog suđenja. 28. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 965/04, rješavajući apelaciju Q. R., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Q. R., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. Q. R. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Gredica, opština Brčko, podnijela je, 3. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-2132/04 od 29. septembra 2004. godine. Apelantkiwa je apelaciju dopunila 20. decembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je 7. februara 2005. godine od Apelacionog suda, a 9. februara 2005. godine od Đ. R., kao učesnika u postupku, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. februara 2005. godine, dok Đ. R. nije dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 21. aprila 2005. godine, dostavljen apelantkiwi. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-140/02-I od 17. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine, odbijen je apelantkiwin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o darovanju nekretnina, upisanih u z.k.ul. br. 300 i 363 k.o. Gredice, ukupne površine od 57.505m², a koje odgovaraju nekretninama upisanim u Pl. br. 138 k.o. Gredice, sastavljen 20. juna 1986. godine, između darodavca N. R., sina V. i tužene daroprimateqke Đ. R., ovjeren u Opštinskom sudu Brčko, pod brojem Ov.2231/86 od 8. jula 1986. godine, zakqučen protivno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i da ne proizvodi pravno dejstvo zbog apsolutne ništavnosti. Tužbenim zahtjevom je takođe traženo da je tužena dužna da prizna i da dozvoli da se u katastarskom operatu i zemqišnoj kwizi briše posjedovno i svojinsko stanje zasnovano na navedenom ugovoru o darovanju, u protivnom presuda će služiti kao osnova za brisanje. 7. U presudi Apelacionog suda, između ostalog, navedeno je da je Osnovni sud pravilno zakqučio da je saglasno članu 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti i članu 72 st. 1 i 2 Zakona o obligacionim odnosima kod ugovora o darovanju za ispuwavanje pismene forme dovoqno da ispravu potpiše, odnosno da na nju stavi rukoznak samo ona strana koja se ugovorom obavezuje. Apelacioni sud je ocijenio da je zakqučak Osnovnog suda da je kod ovjere potpisa na ugovoru o darovanju, zakqučenom između N. R. i Đ. R., bilo neophodno da se ovjeri samo potpis darodavca, dakle da se potvrdi vjerodostojnost samo njegovog potpisa, odnosno rukoznaka, zasnovan na pravilnoj primjeni člana 72 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima jer se obaveza da "ispravu potpišu sva lica koja se wim (ugovorom) obavezuju" ne odnosi kod sklapawa ugovora o darovanju nekretnina i na daroprimaoca. Apelacioni sud navodi, da kod ovog ugovora ovjera potpisa i darodavca i daroprimaoca nema značenje forme potrebne za njegov valjan nastanak, već se za valjanost zahtijeva samo ovjera potpisa darodavca. Nadalje, Apelacioni sud ističe da za pravnu valjanost konkretnog ugovora o darovanju nije bilo neophodno da Đ. R. kao daroprimaoc uopšte potpiše ugovor, odnosno da se njen potpis-rukoznak ovjeri u nadležnom sudu. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78 i 29/80) relevantne odredbe glase: "Član 9 st. 2, 3 i 4 Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora da bude sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zakqučen protivno odredbama st. 1 i 2 ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zakqučen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zakqučen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru." 9. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Sastavljanje isprave "Član 72 st. 1 i 2 (1) Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se wim obavezuju. (2) Ugovarač koji ne zna pisati staviće na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda odnosno drugog organa." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantkiwa smatra da su joj osporavanom presudom Apelacionog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa navodi da joj je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na imovinu koja se odnosi na nasljedstvo iza njenog oca. Apelantkiwa posebno ističe da je ugovor o darovanju, koji je zakqučen između njenog oca i Đ. R. falsifikovan, navodeći između ostalog i greške koje se odnose na netačno ime njenog oca koje je navedeno u predmetnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 11. Apelacioni sud smatra da apelantkiwa neosnovano ukazuje na povredu svojih ustavnih prava, jer su u obrazloženju osporene presude potpuno konkretno navedeni razlozi zbog kojih ovaj sud nalazi da je zakqučeni ugovor mogao da proizvede pravno dejstvo. Saglasno navedenim razlozima Apelacioni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelantkiwinih ustavnih prava. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Apelacionog suda broj GŽ-213/04 od 29. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantkiwa je ovu presudu Apelacionog suda primila 10. oktobra 2004. godine, a apelaciju je podnijela 3. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelantkiwa osporava presudu Apelacionog suda, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Ustavni sud uočava da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3 e) Ustava Bosne i Broj 75 – Stranica 6776 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6777 Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da pismenu ispravu o ugovoru potpisuju lica koja se wim obavezuju, odnosno svaki ugovarač za kog iz ugovora proizilazi neka obaveza. U konkretnom slučaju radilo se o zakqučivanju ugovora o darovanju nekretnina kao jednostrano obaveznog ugovora, tj. ugovora iz kog samo za jednog ugovarača proizlazi obaveza iz ugovora, te je dovoqno da potpisanu izjavu da samo taj ugovarač. Takođe, zakonom je određeno da ugovarač koji ne zna pisati stavi na mjesto potpisa svoj rukoznak (otisak prsta), koji mora da bude ovjeren potpisom dva svjedoka ili pečatom suda ili nekog drugog organa na samoj ispravi pored rukoznaka. Svjedoci, odnosno sud, odnosno drugi or gan potvrđuje da je rukoznak stavio odnosni ugovarač na pismenoj ispravi. 24. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve apelantkiwine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku pred Osnovnim sudom na okolnosti zakqučivawa spornog ugovora, te ispitao njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredbi donio osporavanu presudu, utvrdivši da je konkretni ugovor mogao da proizvede pravno dejstvo. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštovanje principa pravičnog suđewa. 25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinih ustavnih prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 26. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 27. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoqna i da krši prin cipe pravičnog suđewa. 28. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 965/04, rješavajući apelaciju Lj. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. R., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. Lj. R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gredica, općina Brčko, podnijela je, 3. novembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-2132/04 od 29. septembra 2004. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 20. decembra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je 7. februara 2005. godine od Apelacionog suda, a 9. februara 2005. godine od Đ. R., kao učesnika u postupku, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. februara 2005. godine, dok Đ. R. nije dostavila odgovor. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je, 21. aprila 2005. godine, dostavljen apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-140/02-I od 17. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-213/04 od 29. septembra 2004. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se utvrdi da je ugovor o darovanju nekretnina, upisanih u z.k.ul.br. 300 i 363 k.o. Gredice, ukupne površine od 57.505m², a koje odgovaraju nekretninama upisanim u Pl. br. 138 k.o. Gredice, sastavljen 20. juna 1986. godine, između darodavca N. R., sina V. i tužene daroprimateljke Đ. R., ovjeren u Općinskom sudu Brčko, pod brojem Ov.2231/86 od 8. jula 1986. godine, zaključen protivno odredbama Zakona o prometu nepokretnosti i da ne proizvodi pravno djejstvo zbog apsolutne ništavosti. Tužbenim zahtjevom je također traženo da je tužena dužna priznati i dozvoliti da se u katastarskom operatu i zemljišnoj knjizi briše posjedovno i vlasničko stanje zasnovano na navedenom ugovoru o darovanju, u protivnom presuda će služiti kao osnova za brisanje. 7. U presudi Apelacionog suda, između ostalog, navedeno je da je Osnovni sud pravilno zaključio da je saglasno članu 9. stav 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 73/05 2. Zakona o prometu nepokretnosti i članu 72. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima kod ugovora o darovanju za ispunjavanje pismene forme dovoljno da ispravu potpiše, odnosno da na nju stavi rukoznak samo ona strana koja se ugovorom obavezuje. Apelacioni sud je ocijenio da je zaključak Osnovnog suda da je kod ovjere potpisa na ugovoru o darovanju, zaključenom između N. R. i Đ. R., bilo nužno ovjeriti samo potpis darodavca, dakle potvrditi vjerodostojnost samo njegovog potpisa, odnosno rukoznaka, zasnovan na pravilnoj primjeni člana 72. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima jer se obaveza da "ispravu potpišu sve osobe koje se njim (ugovorom) obavezuju" ne odnosi kod sklapanja ugovora o darovanju nekretnina i na daroprimaoca. Apelacioni sud navodi, da kod ovog ugovora ovjera potpisa i darodavca i daroprimaoca nema značenje forme potrebne za njegov valjan nastanak, već se za valjanost zahtijeva samo ovjera potpisa darodavca. Nadalje, Apelacioni sud ističe da za pravnu valjanost konkretnog ugovora o darovanju nije bilo nužno da Đ. R. kao daroprimaoc uopće potpiše ugovor, odnosno da se njen potpis-rukoznak ovjeri u nadležnom sudu. IV - Relevantni propisi 8. U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", br. 38/78 i 29/80) relevantne odredbe glase: "Član 9. st. 2, 3 .i 4. Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovorača ovjereni u nadležnom sudu. Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru." 9. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03) relevantne odredbe glase: Sastavljanje isprave "Član 72. st. 1. i 2. (1) Kad je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu sve osobe koje se njim obavezuju. (2) Ugovaratelj koji ne zna pisati stavit će na ispravu rukoznak ovjeren od dva svjedoka ili od suda odnosno drugog organa." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom Apelacionog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zaštićeni članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na imovinu koja se odnosi na naslijeđe iza njenog oca. Apelantica posebno ističe da je ugovor o darovanju, koji je zaključen između njenog oca i Đ. R. falsificiran, navodeći između ostalog i greške koje se odnose na netačno ime njenog oca koje je navedeno u predmetnom ugovoru. b) Odgovor na apelaciju 11. Apelacioni sud smatra da apelantica neosnovano ukazuje na povredu svojih ustavnih prava, jer su u obrazloženju osporene presude potpuno konkretno navedeni razlozi zbog kojih ovaj sud nalazi da je zaključeni ugovor mogao proizvesti pravno djejstvo. Saglasno navedenim razlozima Apelacioni sud ne nalazi da je došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda broj GŽ-213/04 od 29. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantica je ovu presudu Apelacionog suda primila 10. oktobra 2004. godine, a apelaciju je podnijela 3. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 17. Apelantica pobija presudu Apelacionog suda, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Ustavni sud uočava da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Golder protiv Velike Britanije od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 20. Povredu prava na pravično suđenje apelantica, u suštini, vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. 21. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Zakonom o obligacionim odnosima propisano je da pismenu ispravu o ugovoru potpisuju lica koja se njim obavezuju, odnosno svaki ugovarač za kojeg iz ugovora proizlazi Broj 75 – Stranica 6778 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6779 neka obaveza. U konkretnom slučaju radilo se o zaključivanju ugovora o darovanju nekretnina kao jednostrano obaveznog ugovora, tj. ugovora iz kojeg samo za jednog ugovarača proizlazi obaveza iz ugovora, te je dovoljno da potpisanu izjavu da samo taj ugovarač. Također, zakonom je određeno da ugovarač koji ne zna pisati stavi na mjesto potpisa svoj rukoznak (otisak prsta), koji mora biti ovjeren potpisom dva svjedoka ili pečatom suda ili nekog drugog organa na samoj ispravi pored rukoznaka. Svjedoci, odnosno sud, odnosno drugi or gan potvrđuje da je rukoznak stavio odnosni ugovarač na pismenoj ispravi. 24. Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju uzeo u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku pred Osnovnim sudom na okolnosti zaključivanja spornog ugovora, te ispitao njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba donio pobijanu presudu, utvrdivši da je konkretni ugovor mogao proizvesti pravno djejstvo. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 26. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zaključak 27. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši prin cipe pravičnog suđenja. 28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 397/04, rješavajući apelaciju M. T., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija M. T. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-58/03 od 27. siječnja 2004. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dostave ove Odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Počulice, općina Vitez, kojeg zastupa A. G., odvjetnica iz Zenice, podnio je 22. travnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-58/03 od 27. siječnja 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željezare "Zenica" iz Zenice (u daljnjem tekstu: tužena) je zatraženo, 19. studenoga 2004. godine i 23. ožujka 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 30. ožujka 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovor tužene je, 12. svibnja 2005. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Zenici broj P-2088/98 od 25. lipnja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-926/02 od 11. prosinca 2002. godine, naloženo je tuženoj, kao poslodavcu, da apelantu na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati iznos od 348,80 KM, kolika je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 247,50 KM u roku od osam dana od pravomoćnosti presude. 7. Vrhovni je sud, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužene, donio Presudu broj Rev-58/03 od 27. siječnja 2004. godine, kojom je reviziju uvažio i nižestupanjske presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Među razlozima za ovakvu odluku Vrhovni sud navodi da se apelant, u zaključenom sporazumu o njegovom prestanku radnog odnosa kod tužene, odrekao svih potraživanja dospjelih do 31. prosinca 1998. godine i istaknutih tužbenih zahtjeva. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) "Članak 364. stavak 2. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 KM." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 10. Apelant, između ostalog, u apelaciji navodi da je Vrhovni sud trebao odbaciti reviziju kao nedopuštenu, jer se radi o radnom sporu u kojem je vrijednost predmeta spora 348,80 KM, zbog čega revizija nije dopuštena. Pri tome, apelant je u prilogu apelacije dostavio rješenje Vrhovnog suda u jednom drugom predmetu u kojem je revizija odbačena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000,00 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 KM, smatrajući da je i u njegovom predmetu Vrhovni sud morao odlučiti na identičan način. b) Odgovor na apelaciju 11. Tužena u svome odgovoru na apelaciju, u suštini, navodi da je Vrhovni sud pravilno zaključio da se apelant, u Sporazumu o prestanku radnog odnosa, odrekao potraživanja od tužene, što predstavlja otpust duga prema odredbama članka 347. Zakona o obligacijskim odnosima. Zbog toga tužena smatra da su navodi iz apelacije neutemeljeni i da ih kao takve Ustavni sud treba odbiti. VI - Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-58/03 od 27. siječnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, pobijanu je presudu apelant primio 8. ožujka 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. travnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 17. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, garantira svakomu pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenog postupka, odnosno da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975, serija A, broj 18, stavak 36). U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na naknadu plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Prema tomu, spor se odnosi na pravo apelanta koje predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu protiv poslodavca radi isplate naknade plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Nižestupanjski su sudovi zaključili da je apelantu nezakonito obustavljena isplata naknade i naložili su poslodavcu da mu isplati traženi iznos naknade plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Međutim, Vrhovni je sud usvojio reviziju tužene, preinačio nižestupanjske presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe članka 347. Zakona o obligacijskim odnosima, smatrajući da je apelant potpisivanjem Sporazuma o raskidu radnog odnosa sa tuženim poslodavcem otpustio poslodavcu predmetni dug. 22. U konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora iznosi 348,80 KM. Obzirom na odredbu članka 364. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, kojom je određeno da "revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM", Vrhovni je sud trebao reviziju odbaciti kao nedopuštenu. Međutim, Vrhovni je sud, i pored navedene zakonske odredbe, donio presudu kojom je usvojio reviziju. 23. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u postupku o izjavljenoj reviziji protiv drugostupanjske presude, na arbitraran način primijenio odredbu članka 364. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. Ta arbitrarnost se očituje u tomu što je Vrhovni sud prekoračio svoje ovlasti glede dopustivosti revizije. Naime, pitanje dopustivosti revizije je propisano navedenom zakonskom odredbom, pri čemu nije data ovlast revizijskom sudu da u ovisnosti o bilo kojoj okolnosti postupi na oprečan način. Pobijana presuda Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestupanjske presude i odbijen tužbeni zahtjev, izravna je posljedica navedene arbitrarnosti u primjeni citirane zakonske odredbe. Stoga je ovakva arbitrarnost nedvojbeno uticala na apelantovo pravo na pravično suđenje. 24. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, nije nužno posebice razmatrati ostale apelantove navode. VIII - Zaključak 26. Presudom kojom je usvojena revizija u radnom sporu u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi 15.000,00 KM, Vrhovni je sud arbitrarno primijenio članak 364. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, te na taj način prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje garantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 397/04, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je Broj 75 – Stranica 6780 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6781 ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija M. T. Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo, u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. M. T. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Počulice, opština Vitez, kog zastupa A. G., advokat iz Zenice, podnio je 22. aprila 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željezare "Zenica" iz Zenice (u daqnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 19. novembra 2004. godine i 23. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 30. marta 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda odgovor tužene je, 12. maja 2005. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda u Zenici broj P-2088/98 od 25. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-926/02 od 11. decembra 2002. godine, naloženo je tuženoj, kao poslodavcu, da apelantu na ime potraživawa iz radnog odnosa isplati iznos od 348,80 KM, kolika je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 247,50 KM u roku od osam dana od pravosnažnosti presude. 7. Vrhovni sud je, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužene, donio Presudu broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine, kojom je reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Među razlozima za ovakvu odluku Vrhovni sud navodi da se apelant, u zakqučenom sporazumu o njegovom prestanku radnog odnosa kod tužene, odrekao svih potraživawa koja su dospjela do 31. decembra 1998. godine i istaknutih tužbenih zahtjeva. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) "Član 364 stav 2 Revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakvog drugog činjenja, ako vrijednost predmeta spora osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Apelant, između ostalog, u apelaciji navodi da je Vrhovni sud trebalo da odbaci reviziju kao nedopuštenu, jer se radi o radnom sporu u kom je vrijednost predmeta spora 348,80 KM, zbog čega revizija nije dozvoljena. Pri tome, apelant je u prilogu apelacije dostavio rješenje Vrhovnog suda u jednom drugom predmetu u kom je revizija odbačena, jer vrijednost predmeta spora osporavanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM, smatrajući da je i u njegovom predmetu Vrhovni sud morao da odluči na identičan način. b) Odgovor na apelaciju 11. Tužena u svome odgovoru na apelaciju, u suštini, navodi da je Vrhovni sud pravilno zakqučio da se apelant, u Sporazumu o prestanku radnog odnosa, odrekao potraživawa od tužene, što predstavlja otpust duga shodno odredbama člana 347 Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga tužena smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da kao takve Ustavni sud treba da ih odbije. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 8. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 19. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, da razmotri da li se apelantovi navodi odnose na građanska prava u okviru značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 20. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, garantuje svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na nadoknadu plate za vrijeme koje je proveo na bolovanju. Shodno tome, spor se odnosi na pravo apelanta koje predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđewa u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu protiv poslodavca radi isplate nadoknade plate za vrijeme koje je proveo na bolovanju. Nižestepeni sudovi su zakqučili da je apelantu nezakonito obustavljena isplata nadoknade i naložili su poslodavcu da mu isplati traženi iznos nadoknade plate za vrijeme provedeno na bolovanju. Međutim, Vrhovni sud je usvojio reviziju tužene, preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe člana 347 Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da je apelant potpisivanjem Sporazuma o raskidu radnog odnosa sa tuženim poslodavcem otpustio poslodavcu predmetni dug. 22. U konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora iznosi 348,80 KM. S obzirom na odredbu člana 364 stav 2 Zakona o parničnom postupku, kojom je određeno da "revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000 KM", Vrhovni sud je trebalo da reviziju odbaci kao nedopuštenu. Međutim, Vrhovni sud je, i pored navedene zakonske odredbe, donio presudu kojom je usvojio reviziju. 23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u postupku o izrečenoj reviziji protiv drugostepene presude, na arbitraran način primijenio odredbu člana 364 stav 2 Zakona o parničnom postupku. Ta arbitrarnost se očituje u tome što je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlašćewa u pogledu dopustivosti revizije. Naime, pitanje dopustivosti revizije je propisano navedenom zakonskom odredbom, pri čemu nije dato ovlašćenje revizionom sudu da u zavisnosti od bilo koje okolnosti postupi na suprotan način. Osporena presuda Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestepene presude i odbijen tužbeni zahtjev, direktna je posljedica navedene arbitrarnosti u primjeni citirane zakonske odredbe. Stoga je ovakva arbitrarnost nesumwivo uticala na apelantovo pravo na pravično suđenje. 24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zakqučaka u odnosu na član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, nije neophodno da posebno razmatra ostale apelantove navode. VIII - Zakqučak 26. Presudom kojom je usvojena revizija u radnom sporu u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi 15.000,00 KM, Vrhovni sud je arbitrarno primijenio član 364 stav 2 Zakona o parničnom postupku, te na taj način prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje garantovano članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 397/04, rješavajući apelaciju M. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Usvaja se apelacija M. T. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u roku od 90 dana od dostave ove Odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. M. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Počulice, općina Vitez, kojeg zastupa A. G., advokatica iz Zenice, podnio je 22. aprila 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željezare "Zenica" iz Zenice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je, 19. novembra 2004. godine i 23. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju. 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 30. marta 2005. godine, a Vrhovni sud nije dostavio odgovor u ostavljenom roku. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda odgovor tužene je, 12. maja 2005. godine, dostavljen apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Općinskog suda u Zenici broj P-2088/98 od 25. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-926/02 od 11. decembra 2002. godine, naloženo je tuženoj, kao poslodavcu, da apelantu na ime potraživanja iz radnog odnosa isplati iznos od 348,80 KM, kolika je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 247,50 KM u roku od osam dana od pravosnažnosti presude. Broj 75 – Stranica 6782 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6783 7. Vrhovni sud je, odlučujući o izjavljenoj reviziji tužene, donio Presudu broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine, kojom je reviziju uvažio i nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Među razlozima za ovakvu odluku Vrhovni sud navodi da se apelant, u zaključenom sporazumu o njegovom prestanku radnog odnosa kod tužene, odrekao svih potraživanja dospjelih do 31. decembra 1998. godine i istaknutih tužbenih zahtjeva. IV - Relevantni propisi 8. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) "Član 364. stav 2. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 10. Apelant, između ostalog, u apelaciji navodi da je Vrhovni sud trebalo da odbaci reviziju kao nedopuštenu, jer se radi o radnom sporu u kojem je vrijednost predmeta spora 348,80 KM, zbog čega revizija nije dopuštena. Pri tome, apelant je u prilogu apelacije dostavio rješenje Vrhovnog suda u jednom drugom predmetu u kojem je revizija odbačena, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000,00 KM, smatrajući da je i u njegovom predmetu Vrhovni sud morao odlučiti na identičan način. b) Odgovor na apelaciju 11. Tužena u svome odgovoru na apelaciju, u suštini, navodi da je Vrhovni sud pravilno zaključio da se apelant, u Sporazumu o prestanku radnog odnosa, odrekao potraživanja od tužene, što predstavlja otpust duga prema odredbama člana 347. Zakona o obligacionim odnosima. Zbog toga tužena smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da ih kao takve Ustavni sud treba odbiti. VI - Dopustivost 12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 14. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-58/03 od 27. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 8. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 16. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 19. Ustavni sud u ovom predmetu mora, prije svega, razmotriti odnose li se apelantovi navodi na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, garantira svakome pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). U konkretnom slučaju, apelant se žali da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na naknadu plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Prema tome, spor se odnosi na pravo apelanta koje predstavlja građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu protiv poslodavca radi isplate naknade plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Nižestepeni sudovi su zaključili da je apelantu nezakonito obustavljena isplata naknade i naložili su poslodavcu da mu isplati traženi iznos naknade plaće za vrijeme provedeno na bolovanju. Međutim, Vrhovni sud je usvojio reviziju tužene, preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbe člana 347. Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da je apelant potpisivanjem Sporazuma o raskidu radnog odnosa sa tuženim poslodavcem otpustio poslodavcu predmetni dug. 22. U konkretnom slučaju, vrijednost predmeta spora iznosi 348,80 KM. S obzirom na odredbu člana 364. stav 2. Zakona o parničnom postupku, kojom je određeno da "revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge radnje, ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 15.000 KM", Vrhovni sud je trebalo da reviziju odbaci kao nedopuštenu. Međutim, Vrhovni sud je, i pored navedene zakonske odredbe, donio presudu kojom je usvojio reviziju. 23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u postupku o izjavljenoj reviziji protiv drugostepene presude, na arbitraran način primijenio odredbu člana 364. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Ta arbitrarnost se očituje u tome što je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja u pogledu dopustivosti revizije. Naime, pitanje dopustivosti revizije je propisano navedenom zakonskom odredbom, pri čemu nije dato ovlaštenje revizionom sudu da u zavisnosti od bilo koje okolnosti postupi na suprotan način. Osporena presuda Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestepene presude i odbijen tužbeni zahtjev, direktna je posljedica navedene arbitrarnosti u primjeni citirane zakonske odredbe. Stoga je ovakva arbitrarnost nesumnjivo uticala na apelantovo pravo na pravično suđenje. 24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 25. Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno posebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII - Zaključak 26. Presudom kojom je usvojena revizija u radnom sporu u kojem se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi 15.000,00 KM, Vrhovni sud je arbitrarno primijenio član 364. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te na taj način prekršio apelantovo pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 456/04, rješavajući apelaciju H. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 28. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija H. Z., podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-19/03 od 4. ožujka 2004. godine, Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-159/03 od 19. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-528/01-I-4 od 18. veljače 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. H. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa O. M., odvjetnik iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, je podnijela 12. svibnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Rev-19/03 od 4. ožujka 2004. godine, Presude Apelacijskog suda broj Gž-159/03 od 19. rujna 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-528/01-I-4 od 18. veljače 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i Osnovnog suda je zatraženo 14. siječnja 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacijski je sud dostavio 8. veljače 2005. godine, a Osnovni sud 7. veljače 2005. godine. 4. Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, sudionika u postupku, zatraženo je 14. siječnja 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Brčko Distrikta) je 7. veljače 2005. godine dostavila odgovor na apelaciju. 6. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Vlade Brčko Distrikta su 14. lipnja 2005. godine dostavljeni apelantici. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 8. Osnovni je sud Presudom broj P-528/01-I-4 od 18. veljače 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacijskog suda broj Gž.159/03 od 19. rujna 2003. godine, odbio kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), u kojem je tražila da se Brčko Distrikt obveže da joj na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 200.000 KM. Apelantica je u svojoj tužbi navela da je, do 21. ožujka 2001. godine, obavljala dužnost šefa Odjeljenja za obrazovanje u Vladi Brčko Distrikta, kada ju je sa dužnosti smijenio vršitelj dužnosti Supervizora Brčko Distrikta. Dalje je navela da su prije, tijekom i nakon postupka njezinog opoziva tijela i funkcionari Brčko Distrikta povrijedili njezin ugled i čast različitim neistinitim obavještenjima vršitelja dužnosti Supervizora Brčko Distrikta i javnosti o navodnim apelantičinim zlouporabama mjesta šefa odjeljenja, ali i nanošenjem duševnih bolova zbog povrede njezinog ugleda i časti. Apelantica je tražila naknadu štete na temelju članka 172. Zakona o obligacijskim odnosima, navodeći da su vjerojatno neki članovi Vlade Brčko Distrikta ili drugi odgovorni djelatnici u Vladi Brčko Distrikta pogrešno informirali vršitelja dužnosti Supervizora Brčko Distrikta o njezinoj navodnoj zlouporabi položaja, što je rezultiralo njezinim opozivom sa funkcije. U postupku je utvrđeno da je vršitelj dužnosti Supervizora Brčko Distrikta smijenio apelanticu sa funkcije zbog zlouporabe položaja u korist osobnih interesa, nakon što su tijela Vlade Brčko Distrikta proveli akciju kako bi zaustavili zlouporabu službenih položaja viših zvaničnika Vlade Brčko Distrikta. O navedenoj je akciji Vlade Brčko Distrikta obaviještena javnost saopćenjem Ureda visokog predstavnika od 22. ožujka 2001. godine, u kojem je, između ostalog, navedeno da je apelantica zlouporabila svoj položaj u korist firme čiji je vlasnik njezin blizak srodnik. Apelantica je u postupku pokušala dokazati da je navedenim radnjama Brčko Distrikta, a posebice obavještavanjem javnosti o njezinoj smjeni, za nju nastala šteta čiju je naknadu tražila. U presudama je zaključeno da apelantica nije dokazala da su joj tijela Brčko Distrikta prouzročila štetu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije, te da zato Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu čiju naknadu apelantica traži zbog povrede časti i ugleda. Apelantica je protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju Apelacijskom sudu. 9. Apelacijski je sud Presudom broj Rev.19/03 od 4. ožujka 2004. godine odbio apelantičinu reviziju kao neutemeljenu. U presudi je zaključeno da u konkretnom slučaju nije dokazana uzročna veza između štete i radnji tijela Brčko Distrikta, kako bi se apelantici mogla dosuditi pravična naknada iz članka 200. u svezi članka 172. Zakona o obligacijskim odnosima. IV - Relevantni propisi 10. Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Članak 172. Pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete." Članak 200. stavak 1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava osobe, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete, a i kad nje nema." Broj 75 – Stranica 6784 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6785 V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica je navela da je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer na potpuno utvrđeno činjenično stanje pred prvostupanjskim sudom revizijski sud nije pravilno primijenio članak 172. u svezi članka 200. Zakona o obligacijskim odnosima, zbog čega je odbio apelantičinu reviziju. Također je navela da "min i mum prava na fer suđenje jeste da revizijski sud da razloge zbog čega ne prihvaća razloge istaknute u reviziji." U ostalom dijelu apelacije apelantica ponavlja navode iz priziva prvostupanjskom sudu i revizije Apelacijskom sudu o tomu da nije ona bila odgovorna za propuste zbog kojih je smijenjena sa funkcije, te da ju je u tom smislu zlonamjerno optužila Vlada Brčko Distrikta, zbog čega su joj povrijeđeni ugled i čast. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacijski je sud u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje apelantičine tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje jer navodno revizijski sud nije prihvatio razloge istaknute u reviziji. Takvi apelantičini navodi su, po mišljenju Apelacijskog suda, oprečni sadržaju pobijane presude u čijem obrazloženju su na str. 2. i 3. dati razvidni i konkretni razlozi u svezi svih navoda revizije koji se odnose na činjenice koje su od odlučnog značaja za ishod spora. Također, kako se dalje navodi u odgovoru, ne stoje apelantičini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da joj je Brčko Distrikt na bilo koji način prouzročio štetu, te ga se nije ni moglo obvezati na naknadu štete. 13. Osnovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje navodi o povredi apelantičinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je taj sud proveo postupak propisan zakonom, proveo dokaze koje je apelantica predložila, ustvrdio sve činjenice relevantne za odluku i kako nije našao dokazanim i utemeljenim navode o povredi odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da time što nije dokazano postojanje pravnog osnova, odnosno utemeljenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva, istodobno je dokazano da ona nema pravo na isplatu traženog iznosa, zbog čega je neutemeljeno njezino pozivanje na zaštitu prava na neometano uživanje imovine, obzirom da ona tu imovinu nije ni stekla. Iz navedenih razloga, Osnovni je sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. 14. Vlada Brčko Distrikta je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantica imala pravično suđenje pred redovitim sudovima jer je svaki njezin prijedlog u tom postupku usvojen i provedeni su svi dokazi (saslušani svjedoci, provedeno vještačenje sudskog vještaka neuropsihijatra i psihologa). U konkretnom je slučaju odbijen tužbeni zahtjev jer nije utvrđena uzročna veza između štete i radnji štetnika (Brčko Distrikta i njegovih tijela). Naime, kako se navodi u odgovoru, Vlada Brčko Distrikta niti bilo koje njezino tijelo nisu tvrdili da je apelantica zlouporabila svoj položaj, jer je njezina smjena bila posljedica izvješća o izvršenoj kontroli pravilnosti i zakonitosti primjene pro ce dure nabavki od dobavljača - firme čiji je vlasnik njezina snaha, što apelantica nije pobijala. Također, navodi se u odgovoru, apelantica nije dokazala da je neko tijelo Brčko Distrikta dalo vršitelju dužnosti Supervizora Brčko Distrikta neku netočnu informaciju koja bi narušila apelantičinu čast i ugled, a u saopćenju od 22. ožujka 2001. godine je iznesen stav Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a ne Vlade Brčko Distrikta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. VI - Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda, broj Rev-19/03 od 4. ožujka 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelantica primila 2. travnja 2004. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 12. svibnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da je njima povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. U konkretnom se slučaju radi o sporu zbog naknade štete, dakle predmetna se apelacija tiče "utvrđivanja građanskih prava i obveza", pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će ispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 21. Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Apelantica je navela da je u njezinom slučaju pogrešno primijenjen članak 172. Zakona o obligacijskim odnosima u svezi članka 200. tog zakona, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Po njezinom mišljenju neprijeporno je da su joj tijela Brčko Distrikta nanijela štetu svojim radnjama prije, tijekom i nakon njezine smjene sa funkcije. 24. Ustavni sud smatra da je u postupku pred Osnovnim sudom neprijeporno utvrđeno da je odluku o apelantičinom opozivu sa funkcije Supervizor Brčko Distrikta donio na temelju materijalne dokumentacije i utvrđenih činjenica, a ne usmenih navoda odnosno neprovjerenih ili netočnih informacija od tijela ili funkcionara Brčko Distrikta. Također je utvrđeno da je Supervizor razvidno, u obrazlaganju svoje odluke, naveo da je apelantičin opoziv uslijedio kao rezultat gubitka povjerenja koju je Supervizor imao u apelanticu. Na temelju takvih utvrđenja redoviti su sudovi zaključili da Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu, zbog čega je apelantičin zahtjev odbijen kao neutemeljen. 25. Neprijeporno je i za apelanticu da su redoviti sudovi pravilno i potpuno ustvrdili činjenično stanje. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjen članak 172. Zakona o obligacijskim odnosima u svezi članka 200. tog zakona. Također ne stoje apelantičini navodi da revizijska presuda ne sadrži razloge zbog kojih je revizija odbijena. Naime, i revizijska presuda i nižestupanjske presude sadrže razvidne razloge i obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. d) Pravo na imovinu 27. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice ispitivati apelantičine navode u svezi povrede prava na imovinu, obzirom na zaključak u svezi povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan pobijanim presudama, a Ustavni sud nije ustvrdio utemeljenost ovih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 456/04, rješavajući apelaciju H. Z., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija H. Z., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-159/03 od 19. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. H. Z. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Brčkog, koju zastupa O. M., advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 12. maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, Presude Apelacionog suda broj Gž-159/03 od 19. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 14. januara 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 8. februara 2005. godine, a Osnovni sud 7. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 21 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, učesnika u postupku, zatraženo je 14. januara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vlada Brčko Distrikta) je 7. februara 2005. godine dostavila odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i Vlade Brčko Distrikta su 14. juna 2005. godine dostavljeni apelantkiwi. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 8. Osnovni sud je Presudom broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž.159/03 od 19. septembra 2003. godine, odbio kao neosnovan apelantkiwin tužbeni zahtjev protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt), u kom je tražila da se Brčko Distrikt obaveže da joj na ime nadoknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 200.000 KM. Apelantkiwa je u svojoj tužbi navela da je, do 21. marta 2001. godine, obavljala dužnost šefa Odjeljewa za obrazovanje u Vladi Brčko Distrikta, kada ju je sa dužnosti smijenio vršilac dužnosti Supervizora Brčko Distrikta. Dalje je navela da su prije, u toku i nakon postupka njenog opoziva organi i funkcioneri Brčko Distrikta povrijedili njen ugled i čast različitim neistinitim obavještewima vršioca dužnosti Supervizora Brčko Distrikta i javnosti o navodnim apelantkiwinim zloupotrebama mjesta šefa odjeljewa, ali i nanošenjem duševnih bolova zbog povrede njenog ugleda i časti. Apelantkiwa je tražila nadoknadu štete na osnovu člana 172 Zakona o obligacionim odnosima, navodeći da su vjerovatno neki članovi Vlade Brčko Distrikta ili drugi odgovorni radnici u Vladi Brčko Distrikta pogrešno informisali vršioca dužnosti Supervizora Brčko Distrikta o njenoj navodnoj zloupotrebi položaja, što je rezultiralo njenim opozivom sa funkcije. U postupku je utvrđeno da je vršilac dužnosti Supervizora Brčko Distrikta smijenio apelantkinju sa funkcije zbog zloupotrebe položaja u korist ličnih interesa, nakon što su organi Vlade Brčko Distrikta sproveli akciju kako bi zaustavili zloupotrebu službenih položaja viših zvaničnika Vlade Brčko Distrikta. O navedenoj akciji Vlade Brčko Distrikta obaviještena je javnost saopštenjem Kancelarije visokog predstavnika od 22. marta 2001. godine, u kom je, između ostalog, navedeno da je apelantkiwa zloupotrijebila svoj položaj u korist firme čiji je vlasnik njen blizak srodnik. Apelantkiwa je u postupku pokušala da dokaže da je navedenim radwama Brčko Distrikta, a posebno obavještavanjem javnosti o njenoj smjeni, za nju nastala šteta čiju je nadoknadu tražila. U presudama je zakqučeno da apelantkiwa nije dokazala da su joj organi Brčko Distrikta prouzrokovali štetu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije, te da stoga Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu čiju nadoknadu apelantkiwa traži zbog povrede časti i ugleda. Apelantkiwa je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Apelacionom sudu. 9. Apelacioni sud je Presudom broj Rev.19/03 od 4. marta 2004. godine odbio apelantkiwinu reviziju kao neosnovanu. U presudi je zakqučeno da u konkretnom slučaju nije dokazana uzročna veza između štete i radwi organa Brčko Distrikta, kako bi apelantkiwi mogla da se dosudi pravična nadoknada iz člana 200 u vezi sa članom 172 Zakona o obligacionim odnosima. Broj 75 – Stranica 6786 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka je objavljena "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6787 IV - Relevantni propisi 10. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Član 172 Pravno lice odgovara za štetu koju njen or gan uzrokuje trećem licu u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Ako za određeni slučaj nije šta drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na nadoknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajwom nepažwom. To pravo zastarjeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene nadoknade štete." Član 200 stav 1 Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i wihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu nadoknadu, nezavisno od nadoknade materijalne štete, a i kad nje nema." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer na potpuno utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom revizioni sud nije pravilno primijenio član 172 u vezi sa članom 200 Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odbio apelantkiwinu reviziju. Takođe je navela da "min i mum prava na fer suđenje jeste da revizioni sud da razloge zbog čega ne prihvata razloge istaknute u reviziji." U ostalom dijelu apelacije apelantkiwa ponavlja navode iz žalbe prvostepenom sudu i revizije Apelacionom sudu o tome da nije ona bila odgovorna za propuste zbog kojih je smijenjena sa funkcije, te da ju je u tom smislu zlonamjerno optužila Vlada Brčko Distrikta, zbog čega su joj povrijeđeni ugled i čast. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje apelantkiwine tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje jer navodno revizioni sud nije prihvatio razloge istaknute u reviziji. Takvi apelantkiwini navodi su, po mišljenju Apelacionog suda, u suprotnosti sa sadržajem osporene presude u čijem obrazloženju su na str. 2 i 3 dati jasni i konkretni razlozi u vezi sa svim navodima revizije koji se odnose na činjenice koje su od odlučnog značaja za ishod spora. Takođe, kako se dalje navodi u odgovoru, ne stoje apelantkiwini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer u konkretnom slučaju apelantkiwa nije dokazala da joj je Brčko Distrikt na bilo koji način uzrokovao štetu, te nije ni moglo da ga se obaveže na nadoknadu štete. 13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje navodi o povredi apelantkiwinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je taj sud sproveo postupak propisan zakonom, sproveo dokaze koje je apelantkiwa predložila, utvrdio sve činjenice relevantne za odluku i kako nije našao dokazanim i osnovanim navode o povredi odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da time što nije dokazano da postoji pravni osnov, odnosno osnovanost apelantkiwinog tužbenog zahtjeva, istovremeno je dokazano da ona nema pravo na isplatu traženog iznosa, zbog čega je neosnovano njeno pozivanje na zaštitu prava na neometano uživanje imovine, s obzirom da ona tu imovinu nije ni stekla. Iz navedenih razloga, Osnovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 14. Vlada Brčko Distrikta je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantkiwa imala pravično suđenje pred redovnim sudovima jer je svaki njen predlog u tom postupku usvojen i sprovedeni su svi dokazi (saslušani svjedoci, sprovedeno vještačenje sudskog vještaka neuropsihijatra i psihologa). U konkretnom slučaju je odbijen tužbeni zahtjev jer nije utvrđena uzročna veza između štete i radwi štetnika (Brčko Distrikta i njegovih organa). Naime, kako se navodi u odgovoru, Vlada Brčko Distrikta niti bilo koji njen or gan nisu tvrdili da je apelantkiwa zloupotrijebila svoj položaj, jer je njena smjena bila posljedica izvještaja o izvršenoj kontroli pravilnosti i zakonitosti primjene pro ce dure nabavki od dobavljača - firme čiji je vlasnik njena snaha, što apelantkiwa nije osporila. Takođe, navodi se u odgovoru, apelantkiwa nije dokazala da je neki or gan Brčko Distrikta dao vršiocu dužnosti Supervizora Brčko Distrikta neku netačnu informaciju koja bi narušila apelantkiwinu čast i ugled, a u saopštenju od 22. marta 2001. godine je iznesen stav Kancelarije visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a ne Vlade Brčko Distrikta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantkiwa je primila 2. aprila 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 12. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelantkiwa osporava navedene presude, tvrdeći da je wima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. U konkretnom slučaju, radi se o sporu zbog nadoknade štete, dakle predmetna se apelacija tiče "utvrđivawa građanskih prava i obaveza", pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Ustavni sud će ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Apelantkiwa je navela da je u njenom slučaju pogrešno primijenjen član 172 Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 200 tog zakona, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Po njenom mišljenju nesporno je da su joj organi Brčko Distrikta nanijeli štetu svojim radwama prije, u toku i nakon njene smjene sa funkcije. 24. Ustavni sud smatra da je u postupku pred Osnovnim sudom nesporno utvrđeno da je odluku o apelantkiwinom opozivu sa funkcije Supervizor Brčko Distrikta donio na osnovu materijalne dokumentacije i utvrđenih činjenica, a ne usmenih navoda odnosno neprovjerenih ili netačnih informacija od organa ili funkcionera Brčko Distrikta. Takođe je utvrđeno da je Supervizor jasno, u obrazlaganju svoje odluke, naveo da je apelantkiwin opoziv uslijedio kao rezultat gubitka povjerewa koji je Supervizor imao u apelantkinju. Na osnovu takvih utvrđewa redovni sudovi su zakqučili da Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu, zbog čega je apelantkiwin zahtjev odbijen kao neosnovan. 25. Nesporno je i za apelantkinju da su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjen član 172 Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 200 tog zakona. Takođe ne stoje apelantkiwini navodi da reviziona presuda ne sadrži razloge zbog kojih je revizija odbijena. Naime, i reviziona presuda i nižestepene presude sadrže jasne razloge i obrazložewa. Takođe, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđen član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 27. Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantkiwine navode u vezi sa povredom prava na imovinu, s obzirom na zakqučak u vezi sa povredom člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer se apelantkiwa žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenim presudama, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 456/04, rješavajući apelaciju H. Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija H. Z., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-159/03 od 19. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. H. Z. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa O. M., advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 12. maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, Presude Apelacionog suda broj Gž-159/03 od 19. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 14. januara 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju Apelacioni sud je dostavio 8. februara 2005. godine, a Osnovni sud 7. februara 2005. godine. 4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, učesnika u postupku, zatraženo je 14. januara 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 5. Vlada Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Brčko Distrikta) je 7. februara 2005. godine dostavila odgovor na apelaciju. 6. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i Vlade Brčko Distrikta su 14. juna 2005. godine dostavljeni apelantici. III - Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 8. Osnovni sud je Presudom broj P-528/01-I-4 od 18. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž.159/03 od 19. septembra 2003. godine, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev protiv tuženog Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), u kojem je tražila da se Brčko Distrikt obaveže da joj na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 200.000 KM. Apelantica je u svojoj tužbi navela da je, do 21. marta 2001. godine, obavljala dužnost šefa Odjeljenja za obrazovanje u Vladi Brčko Distrikta, kada ju je sa dužnosti smijenio vršilac dužnosti Supervizora Brčko Distrikta. Dalje je navela da su prije, u toku i nakon postupka njenog opoziva organi i funkcioneri Brčko Distrikta povrijedili njen ugled i čast različitim neistinitim obavještenjima vršioca dužnosti Supervizora Brčko Distrikta i javnosti o navodnim apelanticinim zloupotrebama mjesta šefa odjeljenja, ali i nanošenjem duševnih bolova zbog povrede njenog ugleda i časti. Apelantica je tražila naknadu štete na osnovu člana 172. Zakona o obligacionim odnosima, navodeći da su vjerovatno neki članovi Vlade Brčko Distrikta ili drugi odgovorni radnici u Vladi Brčko Distrikta pogrešno informirali vršioca dužnosti Supervizora Brčko Distrikta o njenoj navodnoj Broj 75 – Stranica 6788 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 78/05 Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6789 zloupotrebi položaja, što je rezultiralo njenim opozivom sa funkcije. U postupku je utvrđeno da je vršilac dužnosti Supervizora Brčko Distrikta smijenio apelanticu sa funkcije zbog zloupotrebe položaja u korist ličnih interesa, nakon što su organi Vlade Brčko Distrikta proveli akciju kako bi zaustavili zloupotrebu službenih položaja viših zvaničnika Vlade Brčko Distrikta. O navedenoj akciji Vlade Brčko Distrikta obaviještena je javnost saopćenjem Ureda visokog predstavnika od 22. marta 2001. godine, u kojem je, između ostalog, navedeno da je apelantica zloupotrijebila svoj položaj u korist firme čiji je vlasnik njen blizak srodnik. Apelantica je u postupku pokušala dokazati da je navedenim radnjama Brčko Distrikta, a posebno obavještavanjem javnosti o njenoj smjeni, za nju nastala šteta čiju je naknadu tražila. U presudama je zaključeno da apelantica nije dokazala da su joj organi Brčko Distrikta prouzrokovali štetu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svoje funkcije, te da stoga Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu čiju naknadu apelantica traži zbog povrede časti i ugleda. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju Apelacionom sudu. 9. Apelacioni sud je Presudom broj Rev.19/03 od 4. marta 2004. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu. U presudi je zaključeno da u konkretnom slučaju nije dokazana uzročna veza između štete i radnji organa Brčko Distrikta, kako bi se apelantici mogla dosuditi pravična naknada iz člana 200. u vezi sa članom 172. Zakona o obligacionim odnosima. IV - Relevantni propisi 10. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94) "Član 172. Pravna osoba odgovara za štetu koju njezin or gan uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Ako za određeni slučaj nije šta drugo u zakonu određeno, pravna osoba ima pravo na naknadu od osobe koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom. To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete." Član 200. stav 1. Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, narušenosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer na potpuno utvrđeno činjenično stanje pred prvostepenim sudom revizijski sud nije pravilno primijenio član 172. u vezi sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je odbio apelanticinu reviziju. Također je navela da "min i mum prava na fer suđenje jeste da revizijski sud da razloge zbog čega ne prihvata razloge istaknute u reviziji." U ostalom dijelu apelacije apelantica ponavlja navode iz žalbe prvostepenom sudu i revizije Apelacionom sudu o tome da nije ona bila odgovorna za propuste zbog kojih je smijenjena sa funkcije, te da ju je u tom smislu zlonamjerno optužila Vlada Brčko Distrikta, zbog čega su joj povrijeđeni ugled i čast. b) Odgovor na apelaciju 12. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje apelanticine tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje jer navodno revizioni sud nije prihvatio razloge istaknute u reviziji. Takvi apelanticini navodi su, po mišljenju Apelacionog suda, u suprotnosti sa sadržajem osporene presude u čijem obrazloženju su na str. 2. i 3. dati jasni i konkretni razlozi u vezi sa svim navodima revizije koji se odnose na činjenice koje su od odlučnog značaja za ishod spora. Također, kako se dalje navodi u odgovoru, ne stoje apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer u konkretnom slučaju apelantica nije dokazala da joj je Brčko Distrikt na bilo koji način uzrokovao štetu, te ga se nije ni moglo obavezati na naknadu štete. 13. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ne stoje navodi o povredi apelanticinog prava na pravično suđenje i prava na imovinu jer je taj sud proveo postupak propisan zakonom, proveo dokaze koje je apelantica predložila, utvrdio sve činjenice relevantne za odluku i kako nije našao dokazanim i osnovanim navode o povredi odbio apelantičin tužbeni zahtjev. Dalje je navedeno da time što nije dokazano postojanje pravnog osnova, odnosno osnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva, istovremeno je dokazano da ona nema pravo na isplatu traženog iznosa, zbog čega je neosnovano njeno pozivanje na zaštitu prava na neometano uživanje imovine, s obzirom da ona tu imovinu nije ni stekla. Iz navedenih razloga, Osnovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 14. Vlada Brčko Distrikta je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantica imala pravično suđenje pred redovnim sudovima jer je svaki njen prijedlog u tom postupku usvojen i provedeni su svi dokazi (saslušani svjedoci, provedeno vještačenje sudskog vještaka neuropsihijatra i psihologa). U konkretnom slučaju je odbijen tužbeni zahtjev jer nije utvrđena uzročna veza između štete i radnji štetnika (Brčko Distrikta i njegovih organa). Naime, kako se navodi u odgovoru, Vlada Brčko Distrikta niti bilo koji njen or gan nisu tvrdili da je apelantica zloupotrijebila svoj položaj, jer je njena smjena bila posljedica izvještaja o izvršenoj kontroli pravilnosti i zakonitosti primjene pro ce dure nabavki od dobavljača - firme čiji je vlasnik njena snaha, što apelantica nije osporila. Također, navodi se u odgovoru, apelantica nije dokazala da je neki or gan Brčko Distrikta dao vršiocu dužnosti Supervizora Brčko Distrikta neku netačnu informaciju koja bi narušila apelanticinu čast i ugled, a u saopćenju od 22. marta 2001. godine je iznesen stav Ureda visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, a ne Vlade Brčko Distrikta. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda, broj Rev-19/03 od 4. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelantica je primila 2. aprila 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu je podnesena 12. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da je njima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 20. U konkretnom slučaju, radi se o sporu zbog naknade štete, dakle predmetna se apelacija tiče "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će ispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 22. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Apelantica je navela da je u njenom slučaju pogrešno primijenjen član 172. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 200. tog zakona, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje. Po njenom mišljenju nesporno je da su joj organi Brčko Distrikta nanijeli štetu svojim radnjama prije, u toku i nakon njene smjene sa funkcije. 24. Ustavni sud smatra da je u postupku pred Osnovnim sudom nesporno utvrđeno da je odluku o apelanticinom opozivu sa funkcije Supervizor Brčko Distrikta donio na osnovu materijalne dokumentacije i utvrđenih činjenica, a ne usmenih navoda odnosno neprovjerenih ili netačnih informacija od organa ili funkcionera Brčko Distrikta. Također je utvrđeno da je Supervizor jasno, u obrazlaganju svoje odluke, naveo da je apelanticin opoziv uslijedio kao rezultat gubitka povjerenja koju je Supervizor imao u apelanticu. Na osnovu takvih utvrđenja redovni sudovi su zaključili da Brčko Distrikt nije odgovoran za štetu, zbog čega je apelanticin zahtjev odbijen kao neosnovan. 25. Nesporno je i za apelanticu da su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjen član 172. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 200. tog zakona. Također ne stoje apelanticini navodi da reviziona presuda ne sadrži razloge zbog kojih je revizija odbijena. Naime, i reviziona presuda i nižestepene presude sadrže jasne razloge i obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Uzimajući u obzir postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje. 26. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Pravo na imovinu 27. Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu, s obzirom na zaključak u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelantica žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u postupku koji je okončan osporenim presudama, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANT ONA Na osnovu člana 16. stav 3. Zakona o Vladi Zeničko- dobojskog kantona ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 16/00, 7/05), i člana 25. Zakona o ustanovama ("Službeni list RBiH", broj 6/92, 8/93 i 13/94), a u skladu sa članom 12. stav 3. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 34/03) i člana 83. stav 2. Zakona o osnovnoj školi ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 5/04), nakon provedenog postupka po Oglasu za imenovanje u školske odbore u osnovnim školama na području Zeničko- dobojskog kantona, Vlada Zeničko-dobojskog kantona, na prijedlog ministra za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, na 89. sjednici, održanoj 14. decembra 2005. godine, donosi RJEŠENJE O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA Š KOLSKOG ODBORA OSNOVNE ŠKO LE "ARNAUTI" U ARNAUTIMA, ZENICA I. Imenuju se članovi Školskog odbora Osnovne škole "Arnauti" u Arnautima, Zenica, na pe riod od četiri godine, u sastavu: –ZEHRUDIN ARNAUT, predsjednik –NIHAD KOKIĆ, član –SAFET SALČINOVIĆ, član –ENVER HAMZIĆ, član –IBRAHIM KARALIĆ, član. II. Rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službe - nim novinama Federacije BiH". Broj 02-34-36378/05 14. decembra/prosinca 2005. godine Zenica Premijer Nedžad Polić, s. r. Broj 75 – Stranica 6790 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005. Subota, 31.12.2005. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 75 – Stranica 6791 KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 951Odluka o izmjeni Odluke o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava tekućih transfera utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke 6661 952Odluka o davanju saglasnosti za prenošenje prava korištenja 6661 953Odluka o izmjeni Odluke o osnivanju Fondacije za pružanje pomoći u rješavanju stambenih pitanja pripadnika boračkih populacija 6661 954Odluka o izmjeni Odluke o davanju saglasnosti na ugovor o načinu izmirenja duga za isporučenu toplotnu energiju i Protokol o uvjetima za isporuku toplotne energije na početku sezone grijanja 6662 955Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu za sufinanciranje Projekta "Upravljanje čvrstim otpadom" za Drugi kvartal 2005. godine (hrvatski jezik)6662 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu za sufinansiranje Projekta "Upravljanje čvrstim otpadom" za Drugi kvartal 2005. godine (bosanski jezik)6662 956Odluka o izdvajanju sredstava u Fond solidarnosti Federacije Bosne i Hercegovine za 2006. godinu 6662 957Odluka o raspodjeli preostalog dijela sredstava tekućeg transfera "Poticaj industrijskoj proizvodnji" Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije (hrvatski jezik) 6663 Odluka o raspodjeli preostalog dijela sredstava tekućeg transfera "Podsticaj industrijskoj proizvod- wi" Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije (srpski jezik) 6663 Odluka o raspodjeli preostalog dijela sredstava tekućeg transfera "Podsticaj industrijskoj proizvodnji" Fed eral- nog ministarstva energije, rudarstva i industrije (bosanski jezik) 6663 958Odluka o raspodjeli sredstava "Trans fer za osobe sa invaliditetom-neratni invalidi" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike6664 959Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu prostornog uređenja i okoliša6664 960Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Federalnom ministarstvu trgovine i turizma 6664 961Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Proračuna Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Zavodu za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 6665 Odluka o odobravanju izdvajanja sredstava iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu Zavodu za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6665 962Odluka o izmjenama Odluke o utvrđivanju prioriteta izmirenja obveza iz temelja neisplaćenih neto plaća i naknada i neisplaćenih obveza prema dobavljačima za robe, materijale i usluge u 2005. godini (hrvatski jezik)6665 Odluka o izmjenama Odluke o utvrđivanju prioriteta izmirenja obaveza na osnovu neisplaćenih neto plaća i naknada i neisplaćenih obaveza prema dobavljačima za robe, materijale i usluge u 2005. godini (bosanski jezik)6665 963Odluka o prestanku važenja Odluke o davanju suglasnosti za raspored dobiti Gospodarskog društva "BH-Gas" d.o.o. Sarajevo ostvarene u 2004. godini (hrvatski jezik) 6666 Odluka o prestanku važewa Odluke o davanju saglas- nosti za raspored dobiti Privrednog društva "BH-Gas" d.o.o. Sarajevo ostvarene u 2004. godini (srpski jezik) 6666 Odluka o prestanku važenja Odluke o davanju saglas- nosti za raspored dobiti Privrednog društva "BH-Gas" d.o.o. Sarajevo ostvarene u 2004. godini (bosanski jezik)6666 964Odluka o implementaciji Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu o sufinansiranju izgradnje puta za Žepu 6666 965Odluka o implementaciji inicijative Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine o sufinansiranju izgradnje puta za Žepu i puta za Dobretiće6666 966Odluka o davanju na korištenje nekretnina na kojima je nosilac prava upravljanja i korištenja Federalno ministarstvo odbrane - Federalno ministarstvo obrane 6667 967Rješenje o imenovanju člana Upravnog odbora Agencije za unapređenje stranih investicija u Bosni i Hercegovini - FIPA 6667 968Rješenje o imenovanju članova Federalnog tima (FTMC) za mon i tor ing cijena nakon uvođenja poreza na dodatnu vrijednost 6668 FEDERALNO MINISTARSTVO PRAVDE 969Pravilnik o sadržaju i načinu polaganja stručnog ispita namještenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 6668 Pravilnik o sadržaju i načinu polagawa stručnog ispita namještenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 6674 Pravilnik o sadržaju i načinu polaganja stručnog ispita namještenika u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6681 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 970Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka nabave namještaja i opreme za potrebe Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije6687 AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjeni Odluke o roku za prijavu javne prodaje u maloj privatizaciji (hrvatski jezik) 6687 Odluka o izmjeni Odluke o roku za prijavu javne prodaje u maloj privatizaciji (bosanski jezik) 6687 Odluka o prijenosu sredstava iz pasivne podbilance (hrvatski jezik) 6687 Odluka o prijenosu sredstava iz pasivnog podbilansa (bosanski jezik) 6688 Pravilnik o postupku prodaje metodom neposredne pogodbe (hrvatski jezik) 6689 Pravilnik o postupku prodaje metodom neposredne pogodbe (bosanski jezik) 6691 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNO ZRAKOPLOVSTVO - AVIJACIJU Rješenje o imenovanju Komisije za proces provođenja pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci 6692 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke6693 ARHIV FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju Komisije za polaganje arhivističkog ispita i sticanja stručnih zvanja 6693 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 668/04 (hrvatski jezik) 6694 Odluka broj AP 668/04 (srpski jezik) 6696 Odluka broj AP 668/04 (bosanski jezik) 6699 Odluka broj AP 674/04 (hrvatski jezik) 6702 Odluka broj AP 674/04 (srpski jezik) 6704 Odluka broj AP 674/04 (bosanski jezik) 6707 Odluka broj AP 678/04 (hrvatski jezik) 6709 Odluka broj AP 678/04 (srpski jezik) 6711 Odluka broj AP 678/04(bosanski jezik) 6713 Odluka broj AP 701/04 (hrvatski jezik) 6715 Odluka broj AP 701/04 (srpski jezik) 6719 Odluka broj AP 701/04 (bosanski jezik) 6723 Odluka broj AP 711/04 (hrvatski jezik) 6727 Odluka broj AP 711/04 (srpski jezik) 6729 Odluka broj AP 711/04 (bosanski jezik) 6731 Odluka broj AP 726/04 (hrvatski jezik) 6733 Odluka broj AP 726/04 (srpski jezik) 6735 Odluka broj AP 726/04 (bosanski jezik) 6738 Odluka broj AP 731/04 (hrvatski jezik) 6741 Odluka broj AP 731/04 (srpski jezik) 6743 Odluka broj AP 731/04 (bosanski jezik) 6745 Odluka broj AP 773/04 i AP 800/04 (hrvatski jezik)6747 Odluka broj AP 773/04 i AP 800/04 (srpski jezik) 6749 Odluka broj AP 773/04 i AP 800/04 (bosanski jezik)6751 Odluka broj AP 910/04 (hrvatski jezik) 6753 Odluka broj AP 910/04 (srpski jezik) 6755 Odluka broj AP 910/04 (bosanski jezik) 6757 Odluka broj AP 911/04 (hrvatski jezik) 6759 Odluka broj AP 911/04 (srpski jezik) 6762 Odluka broj AP 911/04 (bosanski jezik) 6764 Odluka broj AP 918/04 (hrvatski jezik) 6767 Odluka broj AP 918/04 (srpski jezik) 6769 Odluka broj AP 918/04 (bosanski jezik) 6771 Odluka broj AP 965/04 (hrvatski jezik) 6773 Odluka broj AP 965/04 (srpski jezik) 6775 Odluka broj AP 965/04 (bosanski jezik) 6777 Odluka broj AP 397/04 (hrvatski jezik) 6779 Odluka broj AP 397/04 (srpski jezik) 6780 Odluka broj AP 397/04 (bosanski jezik) 6782 Odluka broj AP 456/04 (hrvatski jezik) 6784 Odluka broj AP 456/04 (srpski jezik) 6786 Odluka broj AP 456/04 (bosanski jezik) 6788 VLADA ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA Rješenje o konačnom imenovanju članova Školskog odbora Osnovne škole "Arnauti" u Arnautima, Zenica 6790 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - v.d. direktor i odgovorni urednik Nino Hasanović - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA B ANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju v.d. direktor Zulfikar Jašarević - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Na osnovu odredaba člana 13. stav 1. tačka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH", broj 62/04) i Mišljenja Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje broj UO 14-02-05-7/05 od 14. 2. 2005. godine, "Službene novine Federacije BiH" su proizvod na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski i porezni broj 4200226120002. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za II polugodište na "Službene novine Federacije BiH" 80,00 KM. Pretplata za II polugodište na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 90,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenilist.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku Broj 75 – Stranica 6792 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Subota, 31.12.2005.