Aktio

O imenovanju komi sije

940 Na osnovu člana 70. stav 2. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), i člana 7. Zakona o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnikBiH", broj 49/04 i 19/05) federalni ministar, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMI SIJE I Imenuje se Komisija za provođenje postupka javnih nabavki Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša za budžetsku 2006. godinu u sljedećem sastavu: 1.MILKA BJELICA, dip. ekonomista predsjedavajući, 2.DANIJEL ČAPELJ, dip. ing član, 3.HAMID SULJOVIĆ, dip. pravnik član i 4.BILJANA KNEŽEVIĆ, dip. pravnik član. Stručna osoba: 1.MULIJA TABAK ABEDPOUR Tehnička osoba 1.EDIN MAHMUTOVIĆ II Imenovani iz tačke I ovoga Rješenja dužni su postupiti po odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine (Službeni glasnik BiH", br. 49/04 i 9/05)) i podzakonskim aktima za provođenje citiranog Zakona u provođenju postupka javnih nabavki i to: kancelarijskog materijala, goriva i maziva, usluge održavanja računarske opreme, nabavku računarske opreme, održavanje i servisiranje vozila, vulkaniziranje i nabavku guma osiguranje lica i vozila, pranje vozila, nabavku aparata za prijenos govora, usluge umrežavanja i održavanja mreže. III Komisija iz tačke 1. ovog Rješenja dužna je u skladu sa članom 46. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine pripremiti plan rada , izradiditi metodologiju za ocjenu ponuda, obaviti pregovore, otvoriti prispjele ponude,sačiniti zapisnik o otvaranju ponuda, dati ocjenu prispjelih ponuda, sačiniti izvještaj o radu te dati preporuku za dodjelu ugovora i pripremiti nacrte ugovora u skladu sa Zakonom i podzakonskim aktima. IV Ovlaštenja Komisije su: –direktna korespondencija sa ponuditeljima u vezi pojašnjenja ponuda sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjedavajućeg komisije, –ovlaštenje za pregovaranje, –ovlaštenje da se po potrebi angažuju stručne osobe zaposlene u Ministarstvu koje će učestvovati u radu Komisije, ali bez prava odlučivanja, kao pomoć u rješavanju određenih elemenata ponude. V Članovi Komisije kao i stručna osoba i tehnička osoba dužne su čuvati kao poslovnu tajnu sve podatke i saznanja koja steknu u radu Komisije o čemu su dužni potpisati izjavu o čuvanju poslovne tajne kao i potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerlji - vosti u odnosu na ponuditelja koje su sastavni dio ovog Rješenja. VI Naknada članovima Komisije, stručnoj i tehničkoj osobi angažovanim u radu Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tač. IV i V Odluke o načinu i obrazovanju i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). VII Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 07-34-1655/05 2. decembra/prosinca 2005. godine Sarajevo Ministar Ramiz Mehmedagić, s.r . USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu načelnika opštine Novo Sarajevo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u odnosu na Odluku o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 8. novembra 2005. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/04) nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Obrazloženje Zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa donošenjem Odluke o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo (u daqnjem tekstu: Odluka), podnio je načelnik Opštine Novo Sarajevo (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) u skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Zahtjevom se traži da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine ( u daqnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) utvrdi, da pomenuta Odluka nije u skladu sa članom 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službene list Republike BiH", broj 31/94) kojim su propisana osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti i obaveza konsultovawa u procesu planirawa i donošewa svih odluka koje ih se direkno tiču. U konkretnom slučaju, kako to ističe podnosilac zahtjeva, ni Skupština Kantona Sarajevo ni Vlada Kantona Sarajevo nisu proveli ni jednu konsultaciju niti javnu raspravu, a radi se o opštinskoj imovini. Pored toga, navodi se da su donesenom odlukom povrijeđene odredbe člana 8. stav 1. tačka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i člana 9. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97 i 14/00), kojima je propisano "da opština upravlja opštinskom imovinom". Zbog svega navedenog podnosilac zahtjeva smatra da je Skupština Kantona Sarajevo na posredan način uzurpirala pravo na imovinu Opštine Novo Sarajevo, što je suprotno članu II. A. 2.(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedene rasprave utvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Novo Sarajevo. Na traženje Ustavnog suda Federacije Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, u ime Kantona Sarajevo, dostavilo je odgovor povodom zahtjeva načelnika Opštine Novo Sarajevo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu. U odgovoru se navodi da je zahtjev načelnika Opštine Novo Sarajevo u cijelosti neosnovan i nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što zakonitost i ustavnost Odluke proizilazi iz zakona kojim je regulisana imovina Kantona, a to je Zakon o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97), posebno odredbe članova 6. i 7., kojim se Kanton određuje kao tit u lar imovine sa pravima i obavezama vlasnika i utvrđuje da istom imovinom upravlja Skupština Kantona Sarajevo. U konkretnom slučaju, kako se to ističe u odgovoru, Skupština Kantona Sarajevo svoja ovlaštewa u upravljanju i raspolaganju imovinom, imajući u vidu član 8. stav 2. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, prenijela je na Vladu Kantona, pa je neosnovano osporavanje prava vlasništva na 19 poslovnih prostora JSP "Sarajevostan" od strane načelnika Opštine Novo Sarajevo. Ovo zbog toga što se iz priložene dokumen - tacije vidi da je poslovne prostore kupilo JSP "Saraje vostan", koje je osnovano 1965. godine, a kasnije se trans for misalo u dva preduzeća i to OUR za gazdovanje poslovnim i stambenim zgradama i OUR "Toplane". Nadalje, ističu da se iz priložene dokumentacije vidi, i to iz Rješewa Višeg suda u Sarajevu broj UF/I-223/95 od 17.3.1995. godine, da je Skupština grada Sarajeva osnivač JSP "Sarajevostana", pa se može konstatovati da su postojeća sredstva vlasništvo Skupštine Grada Sarajeva. Pored svega navedenog, ističu da treba imati u vidu i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I-2425 od 28.8.1997. godine, kojim je Kanton Sarajevo preuzeo pravo osnivača JSP "Sarajevostana", pa se i sva zatečena imovina, ukqučujući predmetne poslovne prostore, tretira kao državna imovina, odnosno imovina Kantona Sarajevo, a da kod osnivawa Stambenog preduzeća Opština Novo Sarajevo, kao jedan od osnivača ovog preduzeća, nije unijela navedene poslovne prostore u imovinu preduzeća, koji su kupljeni 1969. i 1972. godine. Zbog svega navedenog predlaže da Ustavni sud Federacije, nakon provedene rasprave, donese odluku kojom se utvrđuje da je sporna Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U ovom ustavnosudskom predmetu Ustavni sud Federacije održao je javnu raspravu dana 8.11.2005. godine. Na održanoj raspravi opunomoćenik podnosioca zahtjeva izjasnio se da u cijelosti ostaje pri navodima u zahtjevu, ističući da je navedenom Odlukom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Novo Sarajevo, jer je istom na posredan način uzurpirano pravo na imovinu. Iz tih razloga smatra da je ta Odluka suprotna članu 8. Zakona o osnovama lokalne samouprave i članu 9 Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da opština upravlja opštinskom imovinom", kao i odredbi člana 4. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojim je propisana obaveza konsultovawa opština u procesu planirawa i donošewa svih odluka koje ih se direkno tiču. Opunomoćenici Kantona Sarajevo u svojoj izjavi istakli su da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prava na lokalnu samoupravu Opštine Novo Sarajevo, iz razloga što je sporne poslovne prostore kupilo JSP "Sarajevostan" o čemu postoji kupoprodajni ugovor, te da su isti poslovni prostori, u skladu sa članovima 2, 3, 4 i 8. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, vlasništvo Kantona kojim upravlja Skupština Kantona. Nadalje je istaknuto da ne postoji povreda člana 4. tačke 6 Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, jer se ne radi o imovini Opštine Novo Sarajevo, pa nije vidqivo iz kojih bi razloga Opština trebalo da bude konsultovana, odnosno zašto bi trebalo da bude provedena javna rasprava prilikom donošewa sporne Odluke od strane Skupštine Kantona Sarajevo. Pri razmatranju navedenog zahtjeva Ustavni sud Federacije pošao je od odredbi člana 8. stav 1. tačka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave i člana 9. stav 1. tačka 4. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da opština u okviru svog samoupravnog djelokruga ima pravo upravljati svojom imovinom", te od odredaba člana 4. tačke 1. i 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da su osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti utvđene ustavom i statutom, te da je pravo i dužnost lokalnih vlasti da budu konsultovane u najvećoj mogućoj mjeri pravovremeno i na odgovarajući način u procesu planirawa i donošewa odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču". S obzirom na navedeno, a na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, ukqučujući i iznesene stavove stranaka u ovom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na lokalnu samoupravu Opštine Novo Sarajevo, budući da podnosilac zahtjeva u toku postupka nije ničim dokazao da je vlasnik 28 poslovnih prostora koji su izdvojeni iz bilansa JSP "Sarajevostana", a nalaze se na teritoriji Opštine Novo Sarajevo, niti da polaže pravo upravljanja i raspolagawa na tim prostorima. Naprotiv, kao nesporno utvrđeno je da su ti poslovni prostori vlasništvo Kantona Sarajevo. Ustavni sud Federacije se pri tome nije upuštao u ocjenu pravne valjanosti sticawa tog vlasništva, jer je to nadležnost drugih organa. Ograničivši se na zaštitu prava na lokalnu samoupravu, Ustavni sud Federacije smatra da pravo Opštine Novo Sarajevo na lokalnu samoupravu nije povrijeđeno, jer se ne radi o njenoj imovini. Kako sporni poslovni prostori nisu imovina Opštine Novo Sarajevo, Ustavni sud Federacije je mišljewa da se ne radi o Odluci o kojoj je Kanton bio dužan da konsultuje Opštinu Novo Sarajevo u smislu odredbe člana 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. U smislu izloženog, a krećući se u okviru podnesenog zahtjeva i djelujući u skladu sa svojim ustavnim ovlašćewima, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Novo Sarajevo. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Federacije odlučio je kao izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno, u sastavu: prof. dr. Nedjeqko Milićević, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Mirko Bošković; mr. Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Domin Malbašić; Kata Sewak i prof.dr. Kasim Trnka, sudije Suda. Broj U-3/05 8. novembra2005. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prof. dr. Nedjeqko Milićević, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu načelnika Općine Novo Sarajevo na zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u odnosu na Odluku o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 8. novembra 2005. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/04) nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Obrazloženje Zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa donošenjem Odluke o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odluka), podnio je načelnik Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) u skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Zahtjevom se traži da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) utvrdi da pomenuta Odluka nije u skladu sa članom 4. tač. 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službeni list Republike BiH" broj 31/94), kojim su propisana osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti i obaveza konsultiranja u procesu planiranja i donošenja svih odluka koje ih se direkno tiču. U konkretnom slučaju, kako to ističe podnosilac zahtjeva, ni Skupština Kantona Sarajevo, ni Vlada Kantona Sarajevo nisu proveli ni jednu konsultaciju niti javnu raspravu, a radi se o općinskoj imovini. Pored toga, navodi se da su donesenom odlukom povrijeđene odredbe člana 8. stav 1. tač. 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i člana 9. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97 i 14/00), kojima je propisano "da općina upravlja općinskom imovinom". Zbog svega navedenog, podnosilac zahtjeva smatra da je Skupština Kantona Sarajevo na posredan način uzurpirala pravo na imovinu Općine Novo Sarajevo, što je suprotno članu II. A. 2.(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa predlaže da Ustavni sud Federacije, nakon provedene rasprave, utvrdi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo. Na traženje Ustavnog suda Federacije Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, u ime Kantona Sarajevo, dostavilo je odgovor povodom zahtjeva načelnika Općine Novo Sarajevo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu. U odgovoru se navodi da je zahtjev načelnika Općine Novo Sarajevo u cijelosti neosnovan i nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što zakonitost i ustavnost Odluke proizilaze iz zakona kojim je regulirana imovina Kantona, a to je Zakon o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97), posebno odredbe članova 6. i 7., kojima se Kanton određuje kao tit u lar imovine sa pravima i obavezama vlasnika i utvrđuje da istom imovinom upravlja Skupština Kantona Sarajevo. U konkretnom slučaju, kako se to ističe u odgovoru, Skupština Kantona Sarajevo svoja ovlaštenja u upravljanju i raspolaganju imovinom, imajući u vidu član 8. stav 2. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, prenijela je na Vladu Kantona, pa je neosnovano osporavanje prava vlasništva na 19 poslovnih prostora JSP "Sarajevostan" od strane načelnika Općine Novo Sarajevo. Ovo zbog toga, što se iz priložene dokumentacije vidi da je poslovne prostore kupilo JSP " Sarajevostan", koje je osnovano 1965. godine, a kasnije se transformiralo u dva preduzeća i to OUR za gazdovanje poslovnim i stambenim zgradama i OUR "Toplane". Nadalje, ističu da se iz priložene dokumentacije vidi, i to iz Rješenja Višeg suda u Sarajevu broj UF/I-223/95 od 17.3.1995. godine, da je Skupština grada Sarajeva osnivač JSP "Sarajevostana", pa se može konstatirati da su postojeća sredstva vlasništvo Skupštine Grada Sarajeva. Pored svega navedenog, ističu da treba imati u vidu i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I-2425 od 28.8.1997. godine, kojim je Kanton Sarajevo preuzeo pravo osnivača JSP "Sarajevostana", pa se i sva zatečena imovina, uključujući predmetne poslovne prostore, tretira državnom imovinom, odnosno imovinom Kantona Sarajevo, a da kod osnivanja Stambenog preduzeća Općina Novo Sarajevo, kao jedan od osnivača ovog preduzeća, nije unijela navedene poslovne prostore u imovinu preduzeća, koji su kupljeni 1969. i 1972. godine. Zbog svega navedenog, predlaže da Ustavni sud Federacije, nakon provedene rasprave, donese odluku kojom se utvrđuje da je sporna Odluka u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. U ovom ustavnosudskom predmetu Ustavni sud Federacije održao je javnu raspravu dana 8.11.2005. godine. Na održanoj raspravi punomoćnik podnosioca zahtjeva izjasnio se da u cijelosti ostaje pri navodima u zahtjevu, ističući da je navedenom Odlukom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, jer je istom, na posredan način, uzurpirano pravo na imovinu. Iz tih razloga smatra da je ta Odluka suprotna članu 8. Zakona o osnovama lokalne samouprave i članu 9. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da općina upravlja općinskom imovinom", kao i odredbi člana 4. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojim je propisana obaveza konsultiranja općina u procesu planiranja i donošenja svih odluka koje ih se direkno tiču.. Punomoćnici Kantona Sarajevo u svojoj izjavi istakli su da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prava na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, iz razloga što je sporne poslovne prostore kupilo JSP "Sarajevostan", o čemu postoji kupoprodajni ugovor, te da su isti poslovni prostori u skladu sa članom 2, 3, 4 i 8. Zakona o imovini Kantona Sarajevo vlasništvo Kantona, kojim upravlja Skupština Kantona. Nadalje je istaknuto da ne postoji povreda člana 4. tač. 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, jer se ne radi o imovini Općine Novo Sarajevo, pa nije vidljivo iz kojih bi razloga Općina trebalo da bude konsultirana, odnosno zašto bi trebalo da bude provedena javna rasprava prilikom donošenja sporne Odluke od strane Skupštine Kantona Sarajevo. Pri razmatranju navedenog zahtjeva Ustavni sud Federacije pošao je od odredbi člana 8. stav 1. tačka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave i člana 9. stav 1. tačka 4. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano, "da općina u okviru svog samoupravnog djelokruga ima pravo upravljati svojom imovinom", te od odredaba člana 4. tač. 1. i 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da su temeljna prava i dužnosti lokalnih vlasti utvđene ustavom i statutom, te da je pravo i dužnost lokalnih vlasti da budu konsultirane u najvećoj mogućoj mjeri pravovremeno i na odgovarajući način u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču". S obzirom na navedeno, a na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, uključujući i iznesene stavove stranaka u ovom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, budući da podnosilac zahtjeva u toku postupka nije ničim dokazao da je vlasnik 28 poslovnih prostora koji su izdvojeni iz bilansa JSP "Sarajevostana, a nalaze se na teritoriji Općine Novo Sarajevo, niti da polaže pravo upravljanja i raspolaganja na tim prostorima. Naprotiv, kao nesporno utvrđeno je da su ti poslovni prostori vlasništvo Kantona Sarajevo. Ustavni sud Federacije se pri tome nije upuštao u ocjenu pravne valjanosti sticanja tog vlasništva, jer je to nadležnost drugih organa. Ograničivši se na zaštitu prava na lokalnu samoupravu, Ustavni sud Federacije smatra da pravo Općine Novo Sarajevo na lokalnu samoupravu nije povrijeđeno, jer se ne radi o njenoj imovini. Kako sporni poslovni prostori nisu imovina Općine Novo Sarajevo, Ustavni sud Federacije je mišljenja da se ne radi o odluci o kojoj je Kanton bio dužan da konsultira Općinu Novo Sarajevo u smislu odredbe člana 4. tač. 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. U smislu izloženog, a krećući se u okviru podnesenog zahtjeva i djelujući u skladu sa svojim ustavnim ovlašćenjima, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilansa JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Federacije odlučio je kao izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno u sastavu: prof.dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Mirko Bošković; mr. Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Domin Malbašić; Kata Senjak i prof.dr. Kasim Trnka, sudije Suda. Broj U-3/05 8. novembra 2005. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prof. dr. Nedjeljko Milićević, s. r. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu načelnika Općine Novo Sarajevo na zaštitu prava na lokalnu samoupravu, u odnosu na Odluku o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilance JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, temeljem Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 8. studenoga 2005. godine, donio je PRESUDU Utvrđuje se da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilance JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 31/04) nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo". Obrazloženje Zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u svezi donošenja Odluke o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilance JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odluka), podnio je načelnik Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) sukladno Amandmanu XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Zahtjevom se traži da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) utvrdi da pomenuta Odluka nije sukladna članku 4. točka 6. Europske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službeni list Republike BiH" broj 31/94) kojim su propisana temeljna prava i dužnosti lokalnih vlasti i obveza konsultiranja u procesu planiranja i donošenja svih odluka koje ih se direkno tiču. U konkretnom slučaju, kako to ističe podnositelj zahtjeva, ni Skupština Kantona Sarajevo, ni Vlada Kantona Sarajevo nisu sproveli niti jednu konzultaciju niti javnu raspravu, a radi se o općinskoj imovini. Pored toga, navodi se da su donesenom Odlukom povrijeđene odredbe članka 8. stavak 1. točka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i članka 9. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97 i 14/00), kojima je propisano "da općina upravlja općinskom imovinom". Radi svega navedenog podnositelj zahtjeva smatra da je Skupština Kantona Sarajevo na posredan način uzurpirala pravo na imovinu Općine Novo Sarajevo, što je suprotno članku II. A. 2.(k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa predlaže da Ustavni sud Federacije, nakon provedene rasprave, utvrdi da je u konkretnom slučaju povrije - đeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo. Na traženje Ustavnog suda Federacije, Pravobraniteljstvo Kantona Sarajevo, u ime Kantona Sarajevo, dostavilo je odgovor u povodu zahtjeva načelnika Općine Novo Sarajevo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu. U odgovoru se navodi da je zahtjev načelnika Općine Novo Sarajevo u cijelosti neutemeljen i nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što zakonitost i ustavnost Odluke proizilaze iz zakona kojim je regulirana imovina Kantona, a to je Zakon o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97), posebice odredbe članaka 6. i 7., kojima se Kanton određuje kao tit u lar imovine sa pravima i obvezama vlasnika i utvrđuje da istom imovinom upravlja Skupština Kantona Sarajevo. U konkretnom slučaju, kako se to ističe u odgovoru, Skupština Kantona Sarajevo svoja ovlaštenja u upravljanju i raspolaganju imovinom, imajući u vidu članak 8. stavak 2. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, prenijela je na Vladu Kantona, pa je neutemeljeno osporavanje prava vlasništva na 19 poslovnih prostora JSP "Sarajevostan" od strane načelnika Općine Novo Sarajevo. Ovo radi toga, što se iz priložene dokumentacije vidi da je poslovne prostore kupilo JSP " Sarajevostan", koje je osnovano 1965. godine, a kasnije se transformiralo u dva poduzeća i to OUR za gazdovanje poslovnim i stambenim zgradama i OUR "Toplane". Nadalje, ističu da se iz priložene dokumentacije vidi, i to iz Rješenja Višeg suda u Sarajevu broj UF/I-223/95 od 17.3.1995. godine, da je Skupština Grada Sarajeva osnivač JSP "Sarajevostana", pa se može konstatirati da su postojeća sredstva vlasništvo Skupštine Grada Sarajeva. Pored svega navedenog, ističu da treba imati u vidu i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I-2425 od 28.8.1997. godine, kojim je Kanton Sarajevo preuzeo pravo osnivača JSP "Sarajevostana", pa se i sva zatečena imovina, uključujući predmetne poslovne prostore, tretira državnom imovinom, odnosno imovinom Kantona Sarajevo, a da kod osnutka Stambenog poduzeća Općina Novo Sarajevo, kao jedan od osnivača ovog poduzeća, nije unijela navedene poslovne prostore u imovinu poduzeća, koji su kupljeni 1969. i 1972. godine. Radi svega navedenog, predlaže da Ustavni sud Federacije, nakon provedene rasprave, donese odluku kojom se utvrđuje da je sporna Odluka sukladna Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine. U ovom ustavnosudskom predmetu Ustavni sud Federacije održao je javnu raspravu dana 8.11.2005. godine. Na održanoj raspravi punomoćnik podnositelja zahtjeva izjasnio se da u cijelosti ostaje pri navodima u zahtjevu, ističući da je navedenom Odlukom povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, jer je istom na posredan način uzurpirano pravo na imovinu. Iz tih razloga smatra da je ista Odluka suprotna članku 8. Zakona o osnovama lokalne samouprave i članku 9. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da općina upravlja općinskom imovinom", kao i odredbi članka 4. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, kojim je propisana obveza konsultiranja općina u procesu planiranja i donošenja svih odluka koje ih se direkno tiču.. Punomoćnici Kantona Sarajevo u svojoj izjavi istakli su da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi prava na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, iz razloga što je sporne poslovne prostore kupilo JSP "Sarajevostan", o čemu postoji kupoprodajni ugovor, te da su isti poslovni prostori sukladno članku 2, 3, 4 i 8. Zakona o imovini Kantona Sarajevo vlasništvo Kantona kojim upravlja Skupština Kantona. Nadalje je istaknuto, da ne postoji povreda članka 4. točka 6. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, jer se ne radi o imovini Općine Novo Sarajevo, pa nije vidljivo iz kojih bi razloga Općina trebala biti konsultirana, odnosno zašto bi trebala biti provedena javna rasprava prilikom donošenja sporne Odluke od strane Skupštine Kantona Sarajevo. Pri razmatranju navedenog zahtjeva Ustavni sud Federacije pošao je od odredbi članka 8. stavak 1. točka 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave i članka 9. stavak 1. točka 4. Zakona o lokalnoj samoupravi, kojima je propisano "da općina u okviru svog samoupravnog djelokruga ima pravo upravljati svojom imovinom", te od odredbe članka 4. točke 1. i 6. Europske povelje o lokalnoj samoupravi, kojim je propisano "da su temeljna prava i dužnosti lokalnih vlasti utvrđene ustavom i statutom, te da je pravo i dužnost lokalnih vlasti da budu konzultirane u najvećoj mogućoj mjeri pravovremeno i na odgovarajući način u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču". S obzirom na navedeno, a na temelju ocjene svih izvedenih dokaza, uključujući i iznesene stavove stranaka u ovom predmetu, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo, budući da podnositelj zahtjeva u tijeku postupka nije ničim dokazao da je vlasnik 28 poslovnih prostora koji su izdvojeni iz bilance JSP "Sarajevostana", a nalaze se na teritoriji Općine Novo Sarajevo, niti da polaže pravo upravljanja i raspolaganja na tim prostorima. Naprotiv, kao nesporno utvrđeno je da su ti poslovni prostori vlasništvo Kantona Sarajevo. Ustavni sud Federacije se pri tome nije upuštao u ocjenu pravne valjanosti sticanja tog vlasništva, jer je to nadležnost drugih organa. Ograničivši se na zaštitu prava na lokalnu samoupravu Ustavni sud Federacije smatra da pravo Općine Novo Sarajevo na lokalnu samoupravu nije povrijeđeno, jer se ne radi o njenoj imovini. Kako sporni poslovni prostori nisu imovina Općine Novo Sarajevo, Ustavni sud Federacije je mišljenja da se ne radi o Odluci o kojoj je Kanton bio dužan da konsultira Općinu Novo Sarajevo u smislu odredbe članka 4. točka 6. Europske povelje o lokalnoj samoupravi. U smislu izloženog, a krećući se u okviru podnesenog zahtjeva i djelujući sukladno svojim ustavnim ovlašćenjima, Ustavni sud Federacije je utvrdio da Odlukom o potvrđivanju Odluke Vlade Kantona Sarajevo o izdvajanju poslovnih prostora iz bilance JSP "Sarajevostan" i stavljanju istih u vlasništvo Kantona Sarajevo, nije povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Općine Novo Sarajevo. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude. Ovu presudu Ustavni je sud Federacije donio jednoglasno, u sastavu: prof.dr. Nedjeljko Milićević, predsjedatelj Suda; Sead Bahtijarević; mr. Mirko Bošković; mr. Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Domin Malbašić; Kata Senjak i prof.dr. Kasim Trnka, suci Suda. Broj U-3/05 8. studenoga 2005. godine Sarajevo Predsjedatelj Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prof. dr. Nedjeljko Milićević, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 505/04, rješavajući apelaciju E. Č., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija E. Č., podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu, broj Ps-308/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službe - nim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. E. Č. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Zadra podnijela je, 2. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj Ps-308/03. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od Opštinskog suda zatraženo je, 7. aprila 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je, 29. aprila 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda je, 9. maja 2005. godine, dostavljen apelantkiwi. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je, 21. aprila 2003. godine, podnijela tužbu Opštinskom sudu zbog povrede autorskih prava, protiv tužene "Sarajevo - Pub lish ing " d.d. iz Sarajeva" (u daqnjem tekstu: tužena) u vezi sa bespravnim štampanjem "Izabranih dijela" njenog pokojnog oca, kwiževnika A. M. 7. Opštinski sud je, 14. avgusta 2003. godine, preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ministarstvo), s obzirom da apelantkiwa živi u Republici Hrvatskoj, pozvao apelantkinju da svoj tužbeni zahtjev iz tužbe od 21. aprila 2003. godine opredijeli u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i Zakonom o parničnom postupku, u protivnom će tužba biti odbačena kao neuredna. Apelantkiwa je, 25. avgusta 2003. godine, podnijela uređenu tužbu u skladu sa uputstvima Opštinskog suda. 8. Opštinski sud se Rješenjem broj P-749/03 od 5. septembra 2003. godine proglasio stvarno nenadležnim u postupku po apelantkiwinoj tužbi i proslijedio predmet Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu. 9. Nakon toga predmet je, zbog izmjene nadležnosti shodno Zakonu o sudovima, nakon 15. decembra 2003. godine, vraćen Privrednom odjeljenju Opštinskog suda i zaveden pod brojem Ps-308/03. U tom predmetu je određen postupajući sudija koji je preuzeo predmet nakon 31. avgusta 2004. godine. 10. Opštinski sud je, 1. septembra 2004. godine, obavi jestio apelantkinju da je, u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, potrebno da uredi tužbu od 25. avgusta 2003. godine, uz napomenu da će tužba biti odbačena odnosno da će se smatrati povučenom ukoliko apelantkiwa ne postupi po uputstvima suda. Apelantkiwa je, 17. januara 2005. godine, zahtijevala da joj se produži rok za uređenje tužbe. 11. Opštinski sud je u apelantkiwinom predmetu zakazao pripremno ročište za 15. juni 2005. godine, o čemu je apelantkinju obavijestio dopisom 1. septembra 2004. godine, koji je apelantkiwa primila, uz posredovanje Ministarstva, 18. marta 2005. godine. 12. Apelantkiwa je u toku postupka intervenisala kod Opštinskog suda nekoliko puta da se u njenom predmetu zakaže rasprava. Opštinski sud je, 16. avgusta 2004. godine i 25. oktobra 2004. godine, odgovorio na njena pisma obrazlažući u kojoj je fazi postupak i navodeći da će predmet biti uzet u rad odmah nakon što postupajući sudija preuzme predmet. IV - Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) "Član 10 Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantkiwa je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) jer u postupku po njenoj tužbi nije zakazana rasprava, iako se ona mnogo puta obraćala nadležnom sudu i molila da zakaže raspravu, a sud se na njene molbe oglušio. Proizilazi da se apelantkiwa žali da parnični postupak po njenoj tužbi nije okončan u "razumnom roku" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. Opštinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je postupajući po apelantkiwinoj tužbi sud donio rješenje kojim se taj sud proglasio stvarno nenadležnim, nakon čega je predmet dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje. U odgovoru se dalje navodi da je zbog izmjene nadležnosti u Zakonu o sudovima predmet vraćen Opštinskom sudu u vrijeme kada je postupajući sudija bio na godišnjem odmoru, a sudija je po povratku sa godišnjeg odmora, 1. septembra 2004. godine, odmah uzeo spis u rad. Ovo je istaknuto kao važna činjenica u svjetlu ocjene opravdanosti dužine postupka, s obzirom da je taj sudija, kao i ostale sudije tog odjeljewa, zadužen sa 3.000 do 4.000 spisa. Opštinski sud je, dalje, naveo da su apelantkiwini navodi da se svih ovih godina obraćala uredujućem sudiji nerazumqivi i netačni, jer je predmetni spis imao svoj tok odnosno dostavljanje zbog nadležnosti suda drugim sudijama i sudovima. Takođe, kako je još navedeno u odgovoru, komunikacija sa apelantkiwom se vrši uz posredovanje Ministarstva, za šta je potrebno dosta vremena (na primjer Opštinski sud je, 1. septembra 2004. godine, poslao dopis apelantkiwi da postupi u skladu sa wim, a 18. marta 2005. godine je dobio obavještenje Ministarstva da je dopis uručen apelantkiwi). Opštinski sud je naveo da je pripremno ročište u predmetu zakazano tek za 15. juni 2005. godine, jer je trebalo da se sačeka potpisane dostavnice o uručenju dopisa, kako bi se stekli formalno-pravni uslovi za održavanje ročišta. VI - Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. Shodno praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba da ukqučuje samo sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 19. Apelantkiwa se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da u postupku po njenoj tužbi nije zakazana rasprava, iako je ona tužbu podnijela 25. avgusta 2003. godine, i s tim u vezi pozvala se na povredu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Iako je pripremno ročište u apelantkiwinom predmetu zakazano za 15. juni 2005. godine, apelantkiwa je ostala kod svojih navoda o povredi prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Proizilazi da se apelantkiwa žali da u njenom slučaju nije u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 67/05 "razumnom roku" donesena odluka po njenoj tužbi, pa je u konkretnom slučaju predmetna apelacija dopustiva. VII - Meritum 20. Apelantkiwa smatra da postupak po njenoj tužbi nije okončan u razumnom roku, zbog čega je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" . Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 21. Ustavni sud je utvrdio da je konkretan parnični postupak spor građansko-pravne prirode, tj. tužba radi nadoknade štete zbog povrede autorskog prava, u kom apelantkiwa traži da se donese konačna odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelantkinju dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 23. Apelantkiwa je Opštinskom sudu podnijela tužbu 21. aprila 2003. godine, a Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 15. juni 2005. godine. Opštinski sud je prvo ročište u postupku zakazao dvije godine i nepuna dva mjeseca od dana podnošewa tužbe, i postupak još uvijek traje. a) Složenost predmeta 24. Složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 25. U konkretnom slučaju, radi se o tužbi radi nadoknade štete zbog povrede autorskog prava. Po svojoj suštini takav spor ne bi trebalo da bude posebno složen, međutim, kako postupak po tužbi još nije počeo, u ovoj fazi nije moguće ocijeniti da li će postupak biti složen. Činjenica je da se komunikacija sa apelantkiwom vrši preko Ministarstva, i da je i dosada to imalo uticaja na dužinu postupka, pa može da se zakquči da je postupak zbog toga relativno složen. b) Ponašanje podnosioca apelacije 26. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 27. Apelantkiwa je Opštinskom sudu podnijela tužbu 21. aprila 2003. godine, ali je Opštinski sud zatražio da ona tužbu uredi, jer je tužba imala ozbiqne nedostatke u smislu Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Apelantkiwa je uređenu tužbu podnijela 25. avgusta 2003. godine. Na taj način je apelantkiwa doprinijela, mada ne značajno, da postupak duže traje. Takođe, ovdje treba da se uzme u obzir i to da se apelantkiwa nekoliko puta obraćala Opštinskom sudu sa molbom da se u postupku po njenoj tužbi zakaže rasprava. c) Ponašanje suda 28. Nakon što je apelantkiwa uredila tužbu Sud je, 5. septembra 2003. godine, donio rješenje kojim se proglašava stvarno nenadležnim i predmet je dostavljen Kantonalnom sudu u Sarajevu. Nakon reorganizacije sudova, u okviru reforme sudstva u Bosni i Hercegovini, Opštinski sud I u Sarajevu je prestao sa svojim radom 14. decembra 2003. godine i spojen je sa Opštinskim sudom II u Sarajevu, nakon čega je nastao Opštinski sud. S obzirom na izmjenu nadležnosti u Zakonu o sudovima, predmet je sa Kantonalnog suda vraćen Privrednom odjeljenju Opštinskog suda nakon 15. decembra 2003. godine. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda je navedeno da je u toku godišwih odmora određen postupajući sudija u predmetu koji je, 1. septembra 2004. godine, preuzeo spis u rad. Takođe, navedeno je da, uprkos činjenici da je postupajući sudija, kao i sve sudije tog odjeljewa suda zadužen sa 3.000 do 4.000 predmeta, predmet uzet u rad i kada su se stvorile formalno-pravne pretpostavke zakazano je pripremno ročište. 29. Nadalje, komunikacija sa apelantkiwom je vršena uz posredovanje Ministarstva, pa je za te radnje bio potreban duži vremenski pe riod. Na primjer, Opštinski sud je 1. septembra 2004. godine poslao apelantkiwi dopis, a tek 15. marta 2005. godine je od Ministarstva dobio obavještenje o uručenju dopisa apelantkiwi, zbog čega je pripremno ročište zakazano tek za 15. juni 2005. godine. 30. Ustavni sud smatra da je niz faktora uticalo na dužinu postupka u ovom predmetu, prije svega reforma sudstva u Bosni i Hercegovini, zbog čega je došlo do izmjene stvarne nadležnosti, zatim činjenica da apelantkiwa boravi na teritoriji druge države, zbog čega je komuniciranje vršeno uz posredovanje Ministarstva i opterećenost Privrednog odjeljewa Opštinskog suda predmetima. Takođe je, zbog izmjena Zakona o parničnom postupku, apelantkiwa morala ponovo da uredi svoju tužbu, što je takođe uticalo na dužinu postupka. 31. Ustavni sud smatra da ne može da se stavi na teret Opštinskom sudu odlaganje postupawa po apelantkiwinoj tužbi, što je uzrokovano reformom sudstva u Bosni i Hercegovini. Takođe, značajno je uticalo na dužinu postupka to što je komunikacija sa apelantkiwom vršena uz posredovanje Ministarstva, a to je bilo van uticaja Opštinskog suda. I apelantkiwina obaveza da svoju tužbu uredi u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku, što je doprinijelo odugovlačenju postupku, ne može da se stavi na teret Opštinskom sudu. Što se tiče isticawa Opštinskog suda da su preopterećeni predmetima, te da svaki sudija u Privrednom odjeljenju ima 3.000 do 4.000 zaduženih predmeta, u principu ne bi trebalo da bude izgovor u situacijama kada je u parničnom postupku od podnošewa tužbe do zakazivawa prvog ročišta (pripremnog) proteklo više od dvije godine. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za qudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je predmet sa Kantonalnog suda vraćen Opštinskom sudu na postupak, uredujući sudija je odmah uzeo predmet u rad i zakazao ročište čim su se stekli formalno-pravni uslovi za to. Opštinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da apelantkiwa ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzrokovan kako zakonskim reformama, tako preopterećenošću tog suda. 32. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po apelantkiwinoj tužbi nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 33. Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđen član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer odlaganje u postupanju po apelantkiwinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 505/04, rješavajući apelaciju E. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija E. Č., podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-308/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. E. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zadra podnijela je, 2. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-308/03. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je, 7. aprila 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je, 29. aprila 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je, 9. maja 2005. godine, dostavljen apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelantica je, 21. aprila 2003. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu zbog povrede autorskih prava, protiv tužene "Sarajevo - Pub lish ing" d.d. iz Sarajeva" (u daljnjem tekstu: tužena) u vezi sa bespravnim štampanjem "Izabranih dijela" njenog pokojnog oca, književnika A. M. 7. Općinski sud je, 14. augusta 2003. godine, preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), s obzirom da apelantica živi u Republici Hrvatskoj, pozvao apelanticu da svoj tužbeni zahtjev iz tužbe od 21. aprila 2003. godine opredijeli u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i Zakonom o parničnom postupku, u protivnom će tužba biti odbačena kao neuredna. Apelantica je, 25. augusta 2003. godine, podnijela uređenu tužbu u skladu sa uputama Općinskog suda. 8. Općinski sud se Rješenjem broj P-749/03 od 5. septembra 2003. godine proglasio stvarno nenadležnim u postupku po apelanticinoj tužbi i proslijedio predmet Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu. 9. Nakon toga predmet je, zbog izmjene nadležnosti prema Zakonu o sudovima, nakon 15. decembra 2003. godine, vraćen Privrednom odjeljenju Općinskog suda i zaveden pod brojem Ps-308/03. U tom je predmetu određen postupajući sudija koji je preuzeo predmet nakon 31. augusta 2004. godine. 10. Općinski sud je, 1. septembra 2004. godine, obavijestio apelanticu da je, u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine, potrebno da uredi tužbu od 25. augusta 2003. godine, uz napomenu da će tužba biti odbačena odnosno da će se smatrati povučenom ukoliko apelantica ne postupi po uputama suda. Apelantica je, 17. januara 2005. godine, zahtijevala produženje roka za uređenje tužbe. 11. Općinski sud je u apelanticinom predmetu zakazao pripremno ročište za 15. juni 2005. godine, o čemu je apelanticu obavijestio dopisom 1. septembra 2004. godine, koji je apelantica primila, uz posredovanje Ministarstva, 18. marta 2005. godine. 12. Apelantica je u toku postupka intervenirala kod Općinskog suda nekoliko puta da se u njenom predmetu zakaže rasprava. Općinski sud je, 16. augusta 2004. godine i 25. oktobra 2004. godine, odgovorio na njena pisma obrazlažući u kojoj je fazi postupak i navodeći da će predmet biti uzet u rad odmah nakon što postupajući sudija preuzme predmet. IV - Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer u postupku po njenoj tužbi nije zakazana rasprava, iako se ona mnogo puta obraćala nadležnom sudu i molila da zakaže raspravu, a sud se na njene molbe oglušio. Proizlazi da se apelantica žali da parnični postupak po njenoj tužbi nije okončan u "razumnom roku" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. Općinski sud je, u odgovoru na apelaciju, naveo da je postupajući po apelanticinoj tužbi sud donio rješenje kojim se taj sud proglasio stvarno nenadležnim, nakon čega je predmet dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje. U odgovoru se dalje navodi da je zbog izmjene nadležnosti u Zakonu o sudovima predmet vraćen Općinskom sudu u vrijeme kada je postupajući sudija bio na godišnjem odmoru, a sudija je po povratku sa godišnjeg odmora, 1. septembra 2004. godine, odmah uzeo spis u rad. Ovo je istaknuto kao važna činjenica u svjetlu ocjene opravdanosti dužine postupka, s obzirom da je taj sudija, kao i ostale sudije tog odjeljenja, zadužen sa 3.000 do 4.000 spisa. Općinski sud je, dalje, naveo da su apelanticini navodi da se svih ovih godina obraćala uredujućem sudiji nerazumljivi i netačni, jer je predmetni spis imao svoj tok odnosno dostavljanje zbog nadležnosti suda drugim sudijama i sudovima. Također, kako je još navedeno u odgovoru, komunikacija sa apelanticom se vrši uz posredovanje Ministarstva, za šta je potrebno dosta vremena (na primjer Općinski sud je, 1. septembra 2004. godine, poslao dopis apelantici da postupi u skladu sa njim, a 18. marta 2005. godine je dobio obavještenje Ministarstva da je dopis uručen apelantici). Općinski sud je naveo da je pripremno ročište u predmetu zakazano tek za 15. juni 2005. godine, jer je trebalo sačekati potpisane dostavnice o uručenju dopisa, kako bi se stekli formalno-pravni uvjeti za održavanje ročišta. VI - Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 67/05 18. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 19. Apelantica se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da u postupku po njenoj tužbi nije zakazana rasprava, iako je ona tužbu podnijela 25. augusta 2003. godine, i s tim u vezi pozvala se na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Iako je pripremno ročište u apelanticinom predmetu zakazano za 15. juni 2005. godine, apelantica je ostala kod svojih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Proizlazi da se apelantica žali da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka po njenoj tužbi, pa je u konkretnom slučaju predmetna apelacija dopustiva. VII - Meritum 20. Apelantica smatra da postupak po njenoj tužbi nije okončan u razumnom roku, zbog čega je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" . Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 21. Ustavni sud je utvrdio da je konkretan parnični postupak spor građanskopravne prirode, tj. tužba radi naknade štete zbog povrede autorskog prava, u kojem apelantica traži donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanticu dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Pe riod koji se uzima u obzir 23. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 21. aprila 2003. godine, a Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 15. juni 2005. godine. Općinski sud je prvo ročište u postupku zakazao dvije godine i nepuna dva mjeseca od dana podnošenja tužbe, i postupak još uvijek traje. a) Složenost predmeta 24. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 25. U konkretnom slučaju, radi se o tužbi radi naknade štete zbog povrede autorskog prava. Po svojoj suštini takav spor ne bi trebao biti posebno složen, međutim, kako postupak po tužbi još nije počeo, u ovoj fazi nije moguće ocijeniti hoće li postupak biti složen. Činjenica je da se komunikacija sa apelanticom vrši preko Ministarstva, i da je i dosada to imalo utjecaja na dužinu postupka, pa se može zaključiti da je postupak zbog toga relativno složen. b) Ponašanje podnosioca apelacije 26. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 27. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 21. aprila 2003. godine, ali je Općinski sud zatražio da ona tužbu uredi, jer je tužba imala ozbiljne nedostatke u smislu Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Apelantica je uređenu tužbu podnijela 25. augusta 2003. godine. Na taj način je apelantica doprinijela, mada ne značajno, da postupak duže traje. Također, ovdje treba uzeti u obzir i to da se apelantica nekoliko puta obraćala Općinskom sudu sa molbom da se u postupku po njenoj tužbi zakaže rasprava. c) Ponašanje suda 28. Nakon što je apelantica uredila tužbu Sud je, 5. septembra 2003. godine, donio rješenje kojim se proglašava stvarno nenadležnim i predmet je dostavljen Kantonalnom sudu u Sarajevu. Nakon reorganizacije sudova, u okviru reforme sudstva u Bosni i Hercegovini, Općinski sud I u Sarajevu je prestao sa svojim radom 14. decembra 2003. godine i spojen je sa Općinskim sudom II u Sarajevu, nakon čega je nastao Općinski sud. S obzirom na izmjenu nadležnosti u Zakonu o sudovima, predmet je sa Kantonalnog suda vraćen Privrednom odjeljenju Općinskog suda nakon 15. decembra 2003. godine. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda je navedeno da je u toku godišnjih odmora određen postupajući sudija u predmetu koji je, 1. septembra 2004. godine, preuzeo spis u rad. Također, navedeno je da, usprkos činjenici da je postupajući sudija, kao i sve sudije tog odjeljenja suda zadužen sa 3.000 do 4.000 predmeta, predmet uzet u rad i kada su se stvorile formalno-pravne pretpostavke zakazano je pripremno ročište. 29. Nadalje, komunikacija sa apelanticom je vršena uz posredovanje Ministarstva, pa je za te radnje bio potreban duži vremenski pe riod. Na primjer, Općinski sud je 1. septembra 2004. godine poslao apelantici dopis, a tek 15. marta 2005. godine je od Ministarstva dobio obavijest o uručenju dopisa apelantici, zbog čega je pripremno ročište zakazano tek za 15. juni 2005. godine. 30. Ustavni sud smatra da je niz faktora uticalo na dužinu postupka u ovom predmetu, prije svega reforma sudstva u Bosni i Hercegovini, zbog čega je došlo do izmjene stvarne nadležnosti, zatim činjenica da apelantica boravi na teritoriji druge države, zbog čega je komuniciranje vršeno uz posredovanje Ministarstva i opterećenost Privrednog odjeljenja Općinskog suda predmetima. Također je, zbog izmjena Zakona o parničnom postupku, apelantica morala ponovo urediti svoju tužbu, što je također uticalo na dužinu postupka. 31. Ustavni sud smatra da se ne može staviti na teret Općinskom sudu odlaganje postupanja po apelanticinoj tužbi, što je uzrokovano reformom sudstva u Bosni i Hercegovini. Također, značajno je uticalo na dužinu postupka to što je komunikacija sa apelanticom vršena uz posredovanje Ministarstva, a to je bilo van utjecaja Općinskog suda. I apelanticina obaveza da svoju tužbu uredi u skladu sa novim Zakonom o parničnom postupku, što je doprinijelo odugovlačenju postupku, ne može se staviti na teret Općinskom sudu. Što se tiče isticanja Općinskog suda da su preopterećeni predmetima, te da svaki sudija u Privrednom odjeljenju ima 3.000 do 4.000 zaduženih predmeta, u principu ne bi trebao biti izgovor u situacijama kada je u parničnom postupku od podnošenja tužbe do zakazivanja prvog ročišta (pripremnog) proteklo više od dvije godine. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je predmet sa Kantonalnog suda vraćen Općinskom sudu na postupak, uredujući sudija je odmah uzeo predmet u rad i zakazao ročište čim su se stekli formalno-pravni uvjeti za to. Općinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzrokovan kako zakonskim reformama, tako preopterećenošću tog suda. 32. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po apelanticinoj tužbi nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer odlaganje u postupanju po apelanticinoj tužbi nije bilo takve prirode da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članova. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 505/04, rješavajući apelaciju E. Č., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija E. Č., podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-308/03. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. E. Č. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zadra podnijela je, 2. lipnja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-308/03. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Općinskog je suda zatraženo, 7. travnja 2005. godine, da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski je sud, 29. travnja 2005. godine, dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je, 9. svibnja 2005. godine, dostavljen apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je, 21. travnja 2003. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu zbog povrede autorskih prava, protiv tužene "Sarajevo - Pub lish ing" d.d. iz Sarajeva" (u daljnjem tekstu: tužena) u svezi bespravnog tiskanja "Izabranih dijela" njenog pokojnog oca, književnika A. M. 7. Općinski je sud, 14. kolovza 2003. godine, preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), obzirom da apelantica živi u Republici Hrvatskoj, pozvao apelanticu da svoj tužbeni zahtjev iz tužbe od 21. travnja 2003. godine opredijeli sukladno Zakonu o obligacijskim odnosima i Zakonom o parničnom postupku, u protivnom će tužba biti odbačena kao neuredna. Apelantica je, 25. kolovoza 2003. godine, podnijela uređenu tužbu sukladno uputama Općinskog suda. 8. Općinski se sud Rješenjem broj P-749/03 od 5. rujna 2003. godine proglasio stvarno nenadležnim u postupku po apelantičinoj tužbi i proslijedio predmet Kantonalnom sudu kao stvarno nadležnom sudu. 9. Nakon toga je predmet, zbog izmjene nadležnosti prema Zakonu o sudovima, nakon 15. prosinca 2003. godine, vraćen Gospodarskom odjeljenju Općinskog suda i zaveden pod brojem Ps-308/03. U tom je predmetu određen postupajući sudac koji je preuzeo predmet nakon 31. kolovoza 2004. godine. 10. Općinski je sud, 1. rujna 2004. godine, izvijestio apelanticu da je, sukladno novom Zakonu o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. studenoga 2003. godine, potrebno urediti tužbu od 25. kolovoza 2003. godine, uz napomenu da će tužba biti odbačena odnosno da će se smatrati povučenom ukoliko apelantica ne postupi po uputama suda. Apelantica je, 17. siječnja 2005. godine, zahtijevala produljenje roka za uređenje tužbe. 11. Općinski je sud u apelantičinom predmetu zakazao pripremno ročište za 15. lipnja 2005. godine, o čemu je apelanticu obavijestio dopisom 1. rujna 2004. godine, koji je apelantica primila, uz posredovanje Ministarstva, 18. ožujka 2005. godine. 12. Apelantica je tijekom postupka intervenirala kod Općinskog suda nekoliko puta da se u njezinom predmetu zakaže rasprava. Općinski je sud, 16. kolovoza 2004. godine i 25. listopada 2004. godine, odgovorio na njezina pisma obrazlažući u kojoj je fazi postupak i navodeći da će predmet biti uzet u rad odmah nakon što postupajući sudac preuzme predmet. IV - Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelantica je navela da je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) jer u postupku po njezinoj tužbi nije zakazana rasprava, iako se ona mnogo puta obraćala mjerodavnom sudu i molila da zakaže raspravu, a sud se na njezine molbe oglušio. Proizlazi da se apelantica žali da parnični postupak po njenoj tužbi nije okončan u "razumnom roku" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 15. Općinski je sud, u odgovoru na apelaciju, naveo da je postupajući po apelantičinoj tužbi sud donio rješenje kojim se taj sud proglasio stvarno nemjerodavnim, nakon čega je predmet dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje. U odgovoru se dalje navodi da je zbog izmjene nadležnosti u Zakonu o sudovima predmet vraćen Općinskom sudu u vrijeme kada je postupajući sudac bio na godišnjem odmoru, a sudac je po povratku sa godišnjeg odmora, 1. rujna 2004. godine, odmah uzeo spis u rad. Ovo je istaknuto kao važna činjenica u svjetlu ocjene opravdanosti duljine postupka, obzirom da je taj sudac, kao i ostale suci tog odjeljenja, zadužen sa 3.000 do 4.000 spisa. Općinski je sud, dalje, naveo da su apelantičini navodi da se svih ovih godina obraćala uredujućem sucu nerazumljivi i netočni, jer je predmetni spis imao svoj tok odnosno dostavljanje zbog nemjerodavnosti suda drugim sucima i sudovima. Također, kako je još navedeno u odgovoru, komunikacija sa apelanticom se vrši uz posredovanje Ministarstva, za što je potrebno dosta vremena (primjerice Općinski je sud, 1. rujna 2004. godine, poslao dopis apelantici da postupi sukladno s njim, a 18. ožujka 2005. godine je dobio obavijest Ministarstva da je dopis uručen apelantici). Općinski je sud naveo da je pripremno ročište u predmetu zakazano tek za 15. lipnja 2005. godine, jer je trebalo sačekati potpisane dostavnice o uručenju dopisa, kako bi se stekli formalno-pravni uvjeti za održavanje ročišta. VI - Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 67/05 roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 18. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 10/01). 19. Apelantica se Ustavnom sudu obratila apelacijom zbog činjenice da u postupku po njezinoj tužbi nije zakazana rasprava, iako je ona tužbu podnijela 25. kolovoza 2003. godine, i s tim u vezi pozvala se na povredu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Iako je pripremno ročište u apelantičinom predmetu zakazano za 15. lipnja 2005. godine, apelantica je ostala kod svojih navoda o povredi prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Proizlazi da se apelantica žali da u njezinom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka po njenoj tužbi, pa je u konkretnom slučaju predmetna apelacija dopustiva. VII - Meritum 20. Apelantica smatra da postupak po njezinoj tužbi nije okončan u razumnom roku, zbog čega je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" . Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 21. Ustavni je sud ustvrdio da je konkretan parnični postupak spor građanskopravne naravi, tj. tužba radi naknade štete zbog povrede autorskog prava, u kojem apelantica traži donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom slučaju. 22. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanticu dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koji se uzima u obzir 23. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 21. travnja 2003. godine, a Općinski je sud zakazao pripremno ročište za 15. lipnja 2005. godine. Općinski je sud prvo ročište u postupku zakazao dvije godine i nepuna dva mjeseca od dana podnošenja tužbe, i postupak još uvijek traje. a) Složenost predmeta 24. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 25. U konkretnom slučaju, radi se o tužbi radi naknade štete zbog povrede autorskog prava. Po svojoj suštini takav spor ne bi trebao biti posebice složen, međutim, kako postupak po tužbi još nije počeo, u ovoj fazi nije moguće ocijeniti hoće li postupak biti složen. Činjenica je da se komunikacija sa apelanticom vrši preko Ministarstva, i da je i dosada to imalo utjecaja na duljinu postupka, pa se može zaključiti da je postupak zbog toga relativno složen. b) Ponašanje podnositelja apelacije 26. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 27. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu 21. travnja 2003. godine, ali je Općinski sud zatražio da ona tužbu uredi, jer je tužba imala ozbiljne nedostatke u smislu Zakona o obligacijskim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Apelantica je uređenu tužbu podnijela 25. kolovoza 2003. godine. Na taj je način apelantica doprinijela, mada ne značajno, da postupak dulje traje. Također, ovdje treba uzeti u obzir i to da se apelantica nekoliko puta obraćala Općinskom sudu sa zamolbom da se u postupku po njezinoj tužbi zakaže rasprava. c) Ponašanje suda 28. Nakon što je apelantica uredila tužbu Sud je, 5. rujna 2003. godine, donio rješenje kojim se proglašava stvarno nemjerodavnim i predmet je dostavljen Kantonalnom sudu u Sarajevu. Nakon reorganizacije sudova, u okviru reforme sudstva u Bosni i Hercegovini, Općinski je sud I u Sarajevu prestao raditi 14. prosinca 2003. godine i spojen je sa Općinskim sudom II u Sarajevu, nakon čega je nastao Općinski sud. Obzirom na izmjenu nadležnosti u Zakonu o sudovima, predmet je sa Kantonalnog suda vraćen Gospodarskom odjeljenju Općinskog suda nakon 15. prosinca 2003. godine. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda je navedeno da je tijekom godišnjih odmora određen postupajući sudac u predmetu koji je, 1. rujna 2004. godine, preuzeo spis u rad. Također, je navedeno da, unatoč činjenici da je postupajući sudac, kao i svi suci tog odjeljenja suda zadužen sa 3.000 do 4.000 predmeta, predmet uzet u rad i kada su se stvorile formalno-pravne pretpostavke zakazano je pripremno ročište. 29. Nadalje, komunikacija je s apelanticom vršena posredstvom Ministarstva, pa je za te radnje bio potrebno dulje vremensko razdoblje. Primjerice, Općinski je sud 1. rujna 2004. godine poslao apelantici dopis, a tek 15. ožujka 2005. godine je od Ministarstva dobio obavijest o uručenju dopisa apelantici, zbog čega je pripremno ročište zakazano tek za 15. lipnja 2005. godine. 30. Ustavni sud smatra da je niz faktora uticalo na duljinu postupka u ovom predmetu, prije svega reforma sudstva u Bosni i Hercegovini, zbog čega je došlo do izmjene stvarne nadležnosti, potom činjenica da apelantica boravi na teritoriju druge države, zbog čega je komuniciranje vršeno posredstvom Ministarstva i uz opterećenje Gospodarskog odjeljenja Općinskog suda predmetima. Također je, zbog izmjena Zakona o parničnom postupku, apelantica morala ponovno urediti svoju tužbu, što je također uticalo na duljinu postupka. 31. Ustavni sud smatra da se ne može staviti na teret Općinskom sudu odlaganje postupanja po apelantičinoj tužbi, što je prouzročeno reformom sudstva u Bosni i Hercegovini. Također, značajno je uticalo na duljinu postupka to što je komunikacija sa apelanticom posredstvom Ministarstva, a to je bilo van utjecaja Općinskog suda. I apelantičina obveza da svoju tužbu uredi sukladno novom Zakonom o parničnom postupku, što je doprinijelo odugovlačenju postupku, ne može se staviti na teret Općinskom sudu. Što se tiče isticanja Općinskog suda da su preopterećeni predmetima, te da svaki sudac u Gospodarskom odjeljenju ima 3.000 do 4.000 zaduženih predmeta, u principu ne bi trebao biti izgovor u situacijama kada je u parničnom postupku od podnošenja tužbe do zakazivanja prvog ročišta (pripremnog) proteklo više od dvije godine. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Europski sud za ljudska prava, Zim mer mann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju, nakon što je predmet sa Kantonalnog suda vraćen Općinskom sudu na postupanje, uredujući sudac je odmah uzeo predmet u rad i zakazao ročište čim su se stekli formalno-pravni uvjeti za to. Općinski je sud, dakle, poduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja u radu tog suda, koji je prouzročen kako zakonskim reformama, tako preopterećenošću tog suda. 32. Uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po apelantičinoj tužbi nije prešlo granice "razumnog roka" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđen članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII - Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer odlaganje u postupanju po apelantičinoj tužbi nije bilo takve naravi da bi predstavljalo kršenje "razumnog roka" iz navedenih članaka. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 569/04, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službe - nim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Repub - like Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. N. B. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Qubuškog, kog zastupa A. G., advokat iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je, 9. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2005. godine, a Tužilaštvo BiH 2. marta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. maja 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. novembra 2003. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih, apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Federacije BiH (u daqnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je uz primjenu čl. 42, 48 i 50 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZ BiH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. godine pa do 27. novembra 2003. godine. 7. Sud BiH je u toku postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, ukqučujući između ostalog i saslušanje svjedoka uz sadržajno prezentiranje potvrde o oduzetim predmetima. U smislu člana 223 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: ZKP BiH), sud nije u cijelosti prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, a s tim u vezi djelimično je izmijenio i činjenični supstrat optužnice. Sud BiH nije stekao čvrsto uvjerenje da je postojala organizovana grupa, odnosno da povezivanje optuženih, pa i apelanta, sadrži i najmawi organizacioni oblik grupe koja bi u smislu odredbi člana 249 stav 1 KZ BiH imala za ciq vršenje krivičnih djela određene vrste. Sud BiH nije našao dokazanim da su se optuženi, između kojih i apelant, bavili prebacivanjem oštećenih preko državne granice, niti su im to omogućavali, jer su shodno iskazima oštećenih, a i shodno svojim iskazima u svojstvu svjedoka, oštećene ostavili u šumi, nakon što su im oduzeli novac, ne preduzimajući bilo kakvu radnju da im omoguće prelazak preko državne granice. Sud BiH je utvrdio da se očigledno radilo o jednom ciqu da se oštećeni koji su imali namjeru da nelegalno pređu državnu granicu opljačkaju, odnosno da im se oduzme wihov novac, što je na kraju i učinjeno. Na okolnost da li je novac oduzet uz prijetnju, silom i uz upotrebu oružja Sud BiH je zakqučio da je apelant bio naoružan, a što se tiče dinamike događaja, vezanog za navedenu okolnost, u cijelosti je povjerovano iskazima oštećenih. Na osnovu svih sprovedenih dokaza, Sud BiH je zakqučio da je apelant počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim. 8. Sud BiH je Presudom broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Suda BiH broj K-16/03 od 27. novembra 2003. godine, žalbu djelimično uvažio i presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji, tako što je apelantu za djelo za koje je proglašen krivim izrekao kaznu zatvora od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. do 27. novembra 2003. godine. 9. U obrazloženju Sud BiH je istakao da nesumwivo proizlazi da je za tužioca BiH optužba riješena i da prihvata razloge presude koja se žalbom osporava, a u kojima se obrazlaže zašto se ne prihvata pravna kvalifikacija optužbe i s tim u vezi se i mijewa činjenični supstrat optužnice u korist apelanta i drugih optuženih, faktički ih u obrazloženju presude oslobađa krivičnog djela iz člana 249 stav 2 u vezi sa stavom 1 i člana 189 KZ BiH, propuštajući da to navede u izreci presude. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Član 7 Pravo na odbranu (1) Osumwičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere. (2) Ako osumwičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć Član 14 Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažwom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15 Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima. Član 281 stav 1 Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana. Član 284 tačka c. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Član 290 stav 7 (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitawa, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjewivanju određenih odredbi krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo." 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je osporavanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da Sud BiH u prvostepenom i u drugostepenom postupku nije izveo valjan zakqučak koji se odnosi na to da je on imao i koristio oružje prilikom izvršewa krivičnog djela, odnosno da zakqučak nema uporište u materijalnim dokazima. Takođe, apelant smatra da je pitanje oslobađajućeg dijela presude nerazumqivo jer se, po apelantovom mišljenju, ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv njega za krivično djelo za koje je bio optužen. Sem toga, apelant smatra da nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitawima, a da je visoka kazna zatvora rezultat pogrešne i proizvoqne primjene materijalnog i procesnog prava. Takođe, ističe da mu je povrijeđeno pravo na lični i porodični život iz člana 8 Evropske konvencije. Navedenu povredu apelant vidi u tome što će on i njegova porodica biti odvojeni tri godine, za koje vrijeme njegova supruga i četvoro djece neće imati sredstava za život, što je sve posljedica neopravdano visoko izrečene kazne. b) Odgovor na apelaciju 12. Sud BiH osporava navode iz apelacije i ističe da se nije radilo o proizvoqnoj ili diskriminatorskoj primjeni zakona, nego na osnovu zakonito sprovedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i zajedno, s obzirom da se radilo o saizvršiocima i grupnom djelovanju. Sud BiH posebno navodi da je u prvostepenoj presudi jasno obrazloženo saizvrši laštvo konkretnih lica što je drugostepenom presudom prihvaćeno, pri čemu se u okviru izreke prvostepene presude ne izdvajaju radnje apelanta, na što neosnovano ukazuje apelacija. 13. Tužilaštvo BiH osporava navode apelacije i smatra da apelant potpuno neosnovano tvrdi da nije dokazana činjenica da je imao i upotrebljavao oružje koje se i sada nalazi u dokaznom materijalu. U toku postupka pred Sudom BiH, Tužilaštvo BiH navodi da je u potpunosti dokazano da je razbojništvo nad stranim državljanima izvršeno na način iznesen u činjeničnom opisu optužnice. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH prilikom utvrđivawa i izricawa krivične sankcije pravilno ocijenio stepen apelantove krivične odgovornosti, a da je apelacija neosnovana. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2004. godine, a apelaciju je podnio 5. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i pravo na lični i porodični život iz člana 8 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali protiv presude donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Ustavni sud nije generalno nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Iz apelacije proizilazi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije izveden valjan zakqučak u vezi sa upotrebom oružja prilikom izvršewa krivičnog djela, što je došlo do pogrešne i proizvoqne primjene materijalnog i procesnog prava, što nedostaju valjani razlozi za činjenična i pravna pitawa, te što je osporavana presuda nerazumqiva jer ostavlja na dispoziciju tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda. Ove navode apelant obrazlaže time da iz sprovedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizilazi zakqučak suda da je apelant upotrebljavao silu, a pogotovo koristio oružje. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je osporena odluka nerazumqiva i da ne sadrži valjane razloge. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj je zadatak redovnih sudova, a prevashodno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i wihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li postupak u cjelini, ukqučujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zadovoljava zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. U krivičnim predmetima poštovanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju da budu izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje optuženi može da ih ospori i dovede u pitanje (vidi Evropski sud za qudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68 i 78). 24. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Sem toga, svi dokazi na kojima se zasniva osporavana presuda izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i preko branioca. Ustavni sud smatra da pravo apelanta na odbranu ni na koji način nije bilo uskraćeno ili limitirano. 25. U vezi sa apelantovim prigovorom da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da osporavana presuda ne sadrži valjan zakqučak, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklawaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je iskqučivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za qudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te donijeli pogrešne zakqučke neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi u konkretnom slučaju procijenili dokaze proizvoqno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Takođe, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Apelaciono vijeće Suda BiH ove prigovore ocijenilo neosnovanim, a za takav zakqučak su dati jasni razlozi i obrazložewa. Sem toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. 26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da presuda ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje ukqučuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 stav 1 Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda, br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporavane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo samo po sebi. 27. U odnosu na navode apelacije da je osporavana presuda nerazumqiva jer ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda, Ustavni sud uočava da je osporavanom presudom apelant oslobođen od optužbe za krivična djela iz člana 249 stav 2 u vezi sa stavom 1 i člana 189 KZ BiH. Sud BiH je prilikom donošewa navedene odluke, između ostalih dokaza, posebno imao u vidu stav tužioca BiH koji je dat u odgovoru na apelantovu žalbu, a koji glasi: "Na osnovu izloženih činjenica nedvojbeno proizlazi da su optuženi počinili krivično djelo iz člana 289 stav 2 a u vezi sa stavom 1 KZ FBiH" i dalje: "U tom smislu tužilaštvo nije ulagalo žalbu već je prihvatilo ispravnim zakqučak suda da su optuženi u suštini imali namjeru da od oštećenih oduzmu novac, a ne da ih prebace preko državne granice." Kod ovakvog činjeničnog stawa Ustavni sud zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi, jer se protiv njega u smislu člana 4 ZKP BiH ne može podići nova optužnica, budući da je povodom optužbe za navedena krivična djela donesena pravosnažna oslobađajuća sudska presuda. 28. Ustavni sud smatra da osporavana presuda, u odnosu na istaknute navode iz apelacije, ne ostavlja neriješena pitawa niti se doima nerazumqivom. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih ustavnih prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 30. Apelant tvrdi da je osporavanom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na lični i porodični život zaštićen članom 8 Evropske konvencije. Navedenu povredu vidi u neopravdano visokoj izrečenoj kazni od tri godine, kada će on i njegova porodica, supruga i četvoro djece, biti odvojeni i bez sredstava za život. 31. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 8 Evropske konvencije. VIII - Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoqnu primjenu materijalnog i procesnog prava u krivičnom postupku te na nerazumqivost osporavane presude, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoqno primijenjen ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak, niti da je osporavana presuda nerazumqiva. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 569/04, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 28. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa A. G., advokatica iz Sarajeva, podnio je 5. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je, 9. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2005. godine, a Tužilaštvo BiH 2. marta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. maja 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. novembra 2003. godine, u krivičnom predmetu protiv apelanta i drugih, apelant je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je uz primjenu čl. 42, 48. i 50. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. godine pa do 27. novembra 2003. godine. 7. Sud BiH je u toku postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i odbrana, uključujući između ostalog i saslušanje svjedoka uz sadržajno prezentiranje potvrde o oduzetim predmetima. U smislu člana 223. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), sud nije u cijelosti prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, a s tim u vezi djelimično je izmijenio i činjenični supstrat optužnice. Sud BiH nije stekao čvrsto uvjerenje da je postojala organizirana grupa, odnosno da povezivanje optuženih, pa i apelanta, sadrži i najmanji organizacijski oblik grupe koja bi u smislu odredbi člana 249. stav 1. KZ BiH imala za cilj vršenje krivičnih djela određene vrste. Sud BiH nije našao dokazanim da su se optuženi, između kojih i apelant, bavili prebacivanjem oštećenih preko državne granice, niti su im to omogućavali, jer su prema iskazima oštećenih, a i prema svojim iskazima u svojstvu svjedoka, oštećene ostavili u šumi, nakon što su im oduzeli novac, ne preduzimajući bilo kakvu radnju da im omoguće prelazak preko državne granice. Sud BiH je utvrdio da se očigledno radilo o jednom cilju da se oštećeni koji su imali namjeru nelegalno preći državnu granicu opljačkaju, odnosno da im se oduzme njihov novac, što je konačno i učinjeno. Na okolnost je li novac oduzet uz prijetnju, silom i uz upotrebu oružja Sud BiH je zaključio da je apelant bio naoružan, a što se tiče dinamike događaja, vezanog za navedenu okolnost, u cijelosti je povjerovano iskazima oštećenih. Na osnovu svih provedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je i proglašen krivim. 8. Sud BiH je Presudom broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, rješavajući apelantovu žalbu protiv Presude Suda BiH broj K-16/03 od 27. novembra 2003. godine, žalbu djelimično uvažio i presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji, tako što je apelantu za djelo za koje je proglašen krivim izrekao kaznu zatvora od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. juna 2003. do 27. novembra 2003. godine. 9. U obrazloženju Sud BiH je istakao da nesumnjivo proizlazi da je za tužioca BiH optužba riješena i da prihvata razloge presude koja se žalbom pobija, a u kojima se obrazlaže zašto se ne prihvata pravna kvalifikacija optužbe i s tim u vezi se i mijenja činjenični supstrat optužnice u korist apelanta i drugih optuženih, faktički ih u obrazloženju presude oslobađa krivičnog djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 189. KZ BiH, propuštajući da to navede u izreci presude. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Član 7. Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere. (2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postavit će mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć Član 14. Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima. Član 281. stav 1. Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 284. tačka c. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe c) ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Član 290. stav 7. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da Sud BiH u prvostepenom i u drugostepenom postupku nije izveo valjan zaključak koji se odnosi na to da je on imao i koristio oružje prilikom izvršenja krivičnog djela, odnosno da zaključak nema uporište u materijalnim dokazima. Također, apelant smatra da je pitanje oslobađajućeg dijela presude nerazumljivo jer se, po apelantovom mišljenju, ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv njega za krivično djelo za koje je bio optužen. Osim toga, apelant smatra da nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitanjima, a da je visoka kazna zatvora rezultat pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na lični i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Navedenu povredu apelant vidi u tome što će on i njegova porodica biti odvojeni tri godine, za koje vrijeme njegova supruga i četvoro djece neće imati sredstava za život, što je sve posljedica neopravdano visoko izrečene kazne. b) Odgovor na apelaciju 12. Sud BiH pobija navode iz apelacije i ističe da se nije radilo o proizvoljnoj ili diskriminacijskoj primjeni zakona, nego na osnovu zakonito provedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i zajedno, s obzirom da se radilo o saizvršiocima i grupnom djelovanju. Sud BiH posebno navodi da je u prvostepenoj presudi jasno obrazloženo saizvršilaštvo konkretnih lica što je drugostepenom presudom prihvaćeno, pri čemu se u okviru izreke prvostepene presude ne izdvajaju radnje apelanta, na što neosnovano ukazuje apelacija. 13. Tužilaštvo BiH pobija navode apelacije i smatra da apelant potpuno neosnovano tvrdi da nije dokazana činjenica da je imao i upotrebljavao oružje koje se i sada nalazi u dokaznom materijalu. U toku postupka pred Sudom BiH, Tužilaštvo BiH navodi da je u potpunosti dokazano da je razbojništvo nad stranim državljanima izvršeno na način iznesen u činjeničnom opisu optužnice. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH prilikom utvrđivanja i izricanja krivične sankcije pravilno ocijenio stepen apelantove krivične odgovornosti, a da je apelacija neosnovana. VI - Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2004. godine, a apelaciju je podnio 5. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i pravo na lični i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali protiv presude donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Ustavni sud nije općenito nadležan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Iz apelacije proizlazi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije izveden valjan zaključak u vezi sa upotrebom oružja prilikom izvršenja krivičnog djela, što je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što nedostaju valjani razlozi za činjenična i pravna pitanja, te što je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja na dispoziciju tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda. Ove navode apelant obrazlaže time da iz provedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi zaključak suda da je apelant upotrebljavao silu, a pogotovo koristio oružje. Dakle, osnovni apelantov prigovor je da je Sud BiH pogrešno utvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je osporena odluka nerazumljiva i da ne sadrži valjane razloge. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni zadovoljava li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i odbrane, zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. U krivičnim predmetima poštovanje prava na odbranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može osporiti i dovesti u pitanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, st. 68. i 78). 24. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelji pobijana presuda izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i preko branioca. Ustavni sud smatra da pravo apelanta na odbranu ni na koji način nije bilo uskraćeno ili limitirano. 25. U vezi sa apelantovim prigovorom da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da pobijana presuda ne sadrži valjan zaključak, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje te donijeli pogrešne zaključke neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi u konkretnom slučaju procijenili dokaze proizvoljno, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Apelaciono vijeće Suda BiH ove prigovore ocijenilo neosnovanim, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. 26. U vezi sa apelantovim navodima o tome da presuda ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda, br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 27. U odnosu na navode apelacije da je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja mogućnost tužiocu da podnese novu optužnicu protiv apelanta za krivična djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda, Ustavni sud uočava da je pobijanom presudom apelant oslobođen od optužbe za krivična djela iz člana 249. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 189. KZ BiH. Sud BiH je prilikom donošenja navedene odluke, između ostalih dokaza, posebno imao u vidu stav tužioca BiH koji je dat u odgovoru na apelantovu žalbu, a koji glasi: "Na osnovu izloženih činjenica nedvojbeno proizlazi da su optuženi počinili krivično djelo iz člana 289. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZ FBiH" i dalje: "U tom smislu tužilaštvo nije ulagalo žalbu već je prihvatilo ispravnim zaključak suda da su optuženi u suštini imali namjeru da od oštećenih oduzmu novac, a ne da ih prebace preko državne granice." Kod ovakvog činjeničnog stanja Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi, jer se protiv njega u smislu člana 4. ZKP BiH ne može podići nova optužnica, budući da je povodom optužbe za navedena krivična djela donesena pravomoćna oslobađajuća sudska presuda. 28. Ustavni sud smatra da pobijana presuda, u odnosu na istaknute navode iz apelacije, ne ostavlja neriješena pitanja niti se doima nerazumljivom. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 30. Apelant tvrdi da je pobijanom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na lični i porodični život zaštićen članom 8. Evropske konvencije. Navedenu povredu vidi u neopravdano visokoj izrečenoj kazni od tri godine, kada će on i njegova porodica, supruga i četvoro djece, biti odvojeni i bez sredstava za život. 31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana 8. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u krivičnom postupku te na nerazumljivost pobijane presude, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak, niti da je pobijana presuda nerazumljiva. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 569/04, rješavajući apelaciju N. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 28. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija N. B., podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Kž-13/04 od 27. travnja 2004. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa A. G., odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 5. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-13/04 od 27. travnja 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) je zatraženo, 9. veljače 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 21. veljače 2005. godine, a Tužiteljstvo BiH 2. ožujka 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 23. svibnja 2005. godine dostavljeni apelantu. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. studenoga 2003. godine, u kaznenom predmetu protiv apelanta i drugih, apelant je proglašen krivim za kazneno djelo razbojništva iz članka 289. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelant je uz primjenu čl. 42, 48. i 50. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. lipnja 2003. godine pa do 27. studenoga 2003. godine. 7. Sud BiH je tijekom postupka proveo dokaze koje su predložili i optužba i obrana, uključujući između ostalog i saslušanje svjedoka uz sadržajno prezentiranje potvrde o oduzetim predmetima. U smislu članka 223. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), sud nije u cijelosti prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, a s tim u vezi je djelomično izmijenio i činjenični supstrat optužnice. Sud BiH nije stekao čvrsto uvjerenje da je postojala organizirana grupa, odnosno da povezivanje optuženih, pa i apelanta, sadrži i najmanji organizacijski oblik grupe koja bi u smislu odredbi članka 249. stav 1. KZ BiH imala za cilj vršenje kaznenih djela određene vrste. Sud BiH nije našao dokazanim da su se optuženi, između kojih i apelant, bavili prebacivanjem oštećenih preko državne granice, niti su im to omogućavali, jer su prema iskazima oštećenih, a i prema svojim iskazima u svojstvu svjedoka, oštećene ostavili u šumi, nakon što su im oduzeli novac, ne poduzimajući bilo kakvu radnju da im omoguće prelazak preko državne granice. Sud BiH je utvrdio da se očito radilo o jednom cilju da se oštećeni koji su imali namjeru nelegalno preći državnu granicu opljačkaju, odnosno da im se oduzme njihov novac, što je konačno i učinjeno. Na okolnost je li novac oduzet uz prijetnju, silom i uz uporabu oružja Sud BiH je zaključio da je apelant bio naoružan, a što se tiče dinamike događaja, vezanog za navedenu okolnost, u cijelosti je povjerovano iskazima oštećenih. Na temelju svih provedenih dokaza, Sud BiH je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo za koje je i proglašen krivim. 8. Sud BiH je Presudom broj Kž-13/04 od 27. travnja 2004. godine, rješavajući apelantov priziv protiv Presude Suda BiH broj K-16/03 od 27. studenoga 2003. godine, priziv djelomično uvažio i presudu preinačio u odluci o kaznenoj sankciji, tako što je apelantu za djelo za koje je proglašen krivim izrekao kaznu zatvora od tri godine u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 19. lipnja 2003. do 27. studenoga 2003. godine. 9. U obrazloženju Sud BiH je istaknuo da nedvojbeno proizlazi da je za tužitelja BiH optužba riješena i da prihvaća razloge presude koja se prizivom pobija, a u kojima se obrazlaže zašto se ne prihvaća pravna kvalifikacija optužbe i s tim u vezi se i mijenja činjenični supstrat optužnice u korist apelanta i drugih optuženih, faktički ih u obrazloženju presude oslobađa kaznenog djela iz članka 249. stavak 2. u svezi stavka 1. i članka 189. KZ BiH, propuštajući to navesti u izreci presude. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 36/03) relevantne odredbe glase: "Članak 7. Pravo na obranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja kojega sam izabere. (2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.Š...Ć Članak 14. Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću ispitati i utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Članak 15. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pravilima. Članak 281. stavak 1. Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 Članak 284. točka c. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe c) ako nije dokazano da je optuženi učinio kazneno djelo za koje se optužuje. Članak 290. stavak 7. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba kaznenog zakona na optuženog i njegovo djelo." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, da Sud BiH u prvostupanjskom i u drugostupanjskom postupku nije izveo valjan zaključak koji se odnosi na to da je on imao i koristio oružje prilikom izvršenja kaznenog djela, odnosno da zaključak nema uporište u materijalnim dokazima. Također, apelant smatra da je pitanje oslobađajućeg dijela presude nerazumljivo jer se, po apelantovom mišljenju, ostavlja mogućnost tužitelju da podnese novu optužnicu protiv njega za kazneno djelo za koje je bio optužen. Osim toga, apelant smatra da nisu dati valjani razlozi o činjeničnim i pravnim pitanjima, a da je visoka kazna zatvora rezultat pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na osobni i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije. Navedenu povredu apelant vidi u tomu što će on i njegova obitelj biti odvojeni tri godine, za koje vrijeme njegova supruga i četvoro djece neće imati sredstava za život, što je sve posljedica neopravdano visoko izrečene kazne. b) Odgovor na apelaciju 12. Sud BiH pobija navode iz apelacije i ističe da se nije radilo o proizvoljnoj ili diskriminacijskoj primjeni zakona, nego na temelju zakonito provedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i zajedno, obzirom da se radilo o suizvršiteljima i grupnom djelovanju. Sud BiH posebice navodi da je u prvostupanjskoj presudi razvidno obrazloženo suizvršiteljstvo konkretnih osoba što je drugostupanjskom presudom prihvaćeno, pri čemu se u okviru izreke prvostupanjske presude ne izdvajaju radnje apelanta, na što neutemeljeno ukazuje apelacija. 13. Tužiteljstvo BiH pobija navode apelacije i smatra da apelant potpuno neutemeljeno tvrdi da nije dokazana činjenica da je imao i uporabljivao oružje koje se i sada nalazi u dokaznom materijalu. Tijekom postupka pred Sudom BiH, Tužiteljstvo BiH navodi da je u potpunosti dokazano da je razbojništvo nad stranim državljanima izvršeno na način iznesen u činjeničnom opisu optužnice. Tužiteljstvo BiH smatra da je Sud BiH prilikom utvrđivanja i izricanja kaznene sankcije pravilno ocijenio stupanj apelantove kaznene odgovornosti, a da je apelacija neutemeljena. VI - Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj Kž-13/04 od 27. travnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Pobijanu je presudu apelant primio 27. svibnja 2004. godine, a apelaciju je podnio 5. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kao i pravo na osobni i obiteljski život iz članka 8. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali protiv presude donesene u kaznenom postupku koji je protiv njega vođen, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Prema tomu, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Ustavni sud nije općenito mjerodavan provjeravati utvrđene činjenice i način na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 23. Iz apelacije proizlazi da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno time što je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što nije izveden valjan zaključak u svezi uporabe oružja prilikom izvršenja kaznenog djela, što je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što nedostaju valjani razlozi za činjenična i pravna pitanja, te što je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja na dispoziciju tužitelju da podnese novu optužnicu protiv apelanta za kaznena djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda. Ove navode apelant obrazlaže time da iz provedenih dokaza u prvostupanjskom postupku ne proizlazi zaključak suda da je apelant uporabljivao silu, a pogotovu koristio oružje. Dakle, temeljni apelantov prigovor je da je Sud BiH pogrešno ustvrdio činjenice u konkretnom predmetu, te da je pobijana odluka nerazumljiva i da ne sadrži valjane razloge. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je zadaća redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, ocijeniti izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadaća je Ustavnog suda ocijeniti zadovoljava li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i optužbe i obrane, zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. U kaznenim predmetima poštovanje prava na obranu zahtijeva da svi dokazi, u principu, moraju biti izvedeni uz nazočnost optuženog, na javnoj raspravi gdje ih optuženi može pobijati i dovesti u pitanje (vidi Europski sud za ljudska prava, već citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, st. 68. i 78). 24. Ustavni sud zapaža da je apelant tijekom cijelog postupka imao branitelja, te da je imao i koristio mogućnost predlaganja i izvođenja dokaza. Osim toga, svi su dokazi na kojima se temelji pobijana presuda izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih osobno i preko branitelja. Ustavni sud smatra da pravo apelanta na obranu ni na koji način nije bilo uskraćeno ili limitirano. 25. U vezi sa apelantovim prigovorom da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da pobijana presuda ne sadrži valjan zaključak, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U svezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Europski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tomu da su sudovi pogrešno ustvrdili činjenično stanje te donijeli pogrešne zaključke neutemeljeni i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju procijenili dokaze proizvoljno, niti da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza je već bila predmetom apelantovog priziva protiv prvostupanjske odluke, pa je Apelacijsko vijeće Suda BiH ove prigovore ocijenilo neutemeljenim, a za takav su zaključak dati razvidni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u prizivu na prvostupanjsku odluku. 26. U svezi apelantovih navoda o tomu da presuda ne sadrži valjane razloge, Ustavni sud ističe da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, nužnost predočavanja razloga za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova. Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da redoviti sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi odluke Ustavnog suda, br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao razvidne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. 27. U odnosu na navode apelacije da je pobijana presuda nerazumljiva jer ostavlja mogućnost tužitelju da podnese novu optužnicu protiv apelanta za kaznena djela za koja je bio optužen, iako je donesena oslobađajuća presuda, Ustavni sud uočava da je pobijanom presudom apelant oslobođen od optužbe za kaznena djela iz članka 249. stavak 2. u svezi stavka 1. i članka 189. KZ BiH. Sud BiH je prilikom donošenja navedene odluke, između ostalih dokaza, posebice imao u vidu stav tužitelja BiH koji je dat u odgovoru na apelantov priziv, a koji glasi: "Na temelju izloženih činjenica nedvojbeno proizlazi da su optuženi počinili kazneno djelo iz članka 289. stavak 2. a u svezi stavka 1. KZ FBiH" i dalje: "U tom smislu tužiteljstvo nije ulagalo priziv već je prihvatilo ispravnim zaključak suda da su optuženi u suštini imali namjeru od oštećenih oduzeti novac, a ne prebaciti ih preko državne granice." Kod ovakvog činjeničnog stanja Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi, jer se protiv njega u smislu članka 4. ZKP BiH ne može podignuti nova optužnica, budući je povodom optužbe za navedena kaznena djela donesena pravomoćna oslobađajuća sudska presuda. 28. Ustavni sud smatra da pobijana presuda, u odnosu na istaknute navode iz apelacije, ne ostavlja neriješena pitanja niti se doima nerazumljivom. 29. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih ustavnih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 30. Apelant tvrdi da je pobijanom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na osobni i obiteljski život zaštićen člankom 8. Europske konvencije. Navedenu povredu vidi u neopravdano visokoj izrečenoj kazni od tri godine, kada će on i njegova obitelj, supruga i četvoro djece, biti odvojeni i bez sredstava za život. 31. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu članka 8. Europske konvencije. VIII - Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u kaznenom postupku te na nerazumljivost pobijane presude, a Ustavni sud nije ustvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, da je zakon proizvoljno primijenjen ili da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak, niti da je pobijana presuda nerazumljiva. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 556/04, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVO STI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija S. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine i Rješewa Ministarstva rada i boračko - invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-562-3291/03 od 20. avgusta 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEWE I - Uvod 1. S. P. (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Bratunca podnijela je, 26. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine i Rješewa Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-562-3291/03 od 20. avgusta 2003. godine. Apelantkiwa je apelaciju dopunila 5. oktobra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21 st 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je, 8. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Istovremeno je od Ministarstva zatraženo da dostavi kompletan spis. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 25. marta 2005. godine, a Ministarstvo odgovor i spis 7. marta 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 4. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 21. aprila 2005.godine, dostavljeni apelantkiwi. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelan tki winih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Ministarstva broj 05/5-562-3291/03 od 20. avgusta 2003. godine ukinuto je prvostepeno Rješenje Opštine Bratunac - Odjeljenje za opštu upravu broj 03-562-10 od 4. februara 2003. godine i odbijen apelantkiwin zahtjev da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu. Ministarstvo je vršeći reviziju navedenog rješewa, u skladu sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, utvrdilo da je apelantkiwi bilo priznato pravo na porodičnu invalidninu povodom smrti njenog supruga, pripadnika Vojske Republike Srpske (u daqnjem tekstu: VRS). Rješenje se zasnivalo na činjeničnom stanju dopunjenom vještačenjem ljekarske komisije od 12. decembra 2002. godine, shodno kom su "učešće u ratu i ratni uslovi doprinijeli pogoršanju bolesti i nastanku smrti". 7. U navedenom rješenju Ministarstva je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo, 22. oktobra 2001. godine, vratilo prvostepenom organu uprave spis u konkretnoj upravnoj stvari, sa uputstvom da se izvrši usklađivanje sa novim Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, u smislu člana 151 tog zakona. S obzirom na činjenice u vezi sa okolnostima smrti apelantkiwinog supruga, prvostepenom organu su bila data konkretna uputstva. Međutim, Ministarstvo je utvrdilo da prvostepeni or gan nije pravilno primijenio član 151 stav 2 Zakona o pravima boraca vojnih invalida i porodica poginulih boraca, kojim je utvrđena obaveza za prvostepeni or gan uprave da poništi ili ukine postojeće rješenje, ukoliko je pravo na invalidninu priznato suprotno propisima na osnovu kojih je rješenje doneseno. Ministarstvo je zakqučilo da je, za dalje priznavanje prava, zakonitost rješewa trebalo da se cijeni u odnosu na odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je doneseno rješenje koje se usklađuje (Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93. 29/94 i 16/95). Iz uvjerewa vojne jedinice nesumwivo je slijedilo da se nije radilo o borcu koji je umro učestvujući u oružanoj akciji za odbranu Republike Srpske, već o pripadniku VRS koji je umro prirodnom smrću u svom stanu u Haxićima, te da je bilo nepotrebno da se traži mišljenje ljekarske komisije o uzročno-posljedičnoj vezi između smrti i vršewa vojne službe. Kako je prvostepeni or gan propustio da ukine ranije rješenje, to je učinilo Ministarstvo u saglasnosti sa svojim revizionim ovlašćewima. 8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantkiwinu tužbu protiv navedenog rješewa Ministarstva, smatrajući da je nesumwivo utvrđeno da je apelantkiwin suprug preminuo iznenada i nepredvidivo, pa njegova smrt i pravo supruge preminulog mora da se tumači u skladu sa odredbama člana 5 Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, s obzirom da iz uvjerewa vojne jedinice nesumwivo slijedi da se nije radilo o borcu koji je umro učestvujući u oružanoj akciji, već o pripadniku VRS koji je umro prirodnom smrću u svom stanu. Vrhovni sud je zakqučio da su činjenice u toku postupka pravilno utvrđene i da su pravilno primijenjene odgovarajuće zakonske odredbe. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) relevantne odredbe glase: "Član 5 Porodica palog borca je porodica lica koje je, kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije, odnosno Vojske Republike Srpske učestvovalo u oružanim akcijama poslije 17. avgusta 1990. godine za odbranu Jugoslavije i Republike Srpske i u tim akcijama poginulo, umrlo ili nestalo.Š...Ć" 10. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 35/99) relevantne odredbe glase: "Član 5 stav 1 Ratni vojni in valid je lice iz člana 2 ovog zakona koje je, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu ili u oružanoj akciji za očuvanje državne bezbjednosti u miru, zadobilo ranu, povredu, ozljedu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Član 151 Opštinski, odnosno gradski organi nadležni za pitanje boraca i žrtava rata donijeće po službenoj dužnosti, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješenje o prevođenju, u skladu sa odredbama ovog zakona, rješewa na osnovu kojih su vojni invalidi, korisnici porodične invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/96 i 22/96). U postupku iz stava 1 ovog člana rješenje kojim je svojstvo vojnog invalida, pravo na ličnu, porodičnu, povećanu i uvećanu porodičnu invalidninu, pravo na dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na oslobađanje od plaćawa ca rine za uvoz putničkog motornog vozila priznato suprotno propisima na osnovu kojih je doneseno, poništiće se ili ukinuti." 11. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) relevantna odredba glasi: "Član 33 O upravnim sporovima se rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stawa stvari, sud može da riješi da se održi usmena rasprava. Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantkiwa smatra da su joj osporavanim odlukama Vrhovnog suda i Ministarstva povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu zaštićena članom II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa ističe da joj je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na porodičnu invalidninu. Takođe, ističe da je Ministarstvo jednostrano i bez njenog saslušawa (koje nije obavio ni Vrhovni sud) preinačilo prvostepeno rješenje organa uprave i svojim rješenjem ukinulo već priznato pravo na porodičnu invalidninu. Apelantkiwa tvrdi da Ministarstvo nije imalo nikakvog pravnog osnova niti razloga da mijewa već pravosnažno rješenje prvostepenog organa, koje je bilo zakonito. Apelantkiwa posebno ističe da je Ministarstvo pogrešno tumačilo da je njen suprug umro kao civilno lice jer se iz prikupljene dokumentacije vidi da je bio pripadnik VRS i da ga je smrt zatekla u momentu kada je polazio da se javi na dužnost. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud smatra da apelantkiwa neosnovano ukazuje na povredu svojih prava, tvrdeći da je Vrhovni sud postupao u skladu sa zakonom i pravilima struke i da u konkretnom slučaju nema kršewa ustavnih prava. 14. Ministarstvo ističe da navodi u apelaciji ne mogu da budu od uticaja na priznavanje prava apelantkiwi na porodičnu invalidninu, uzimajući u obzir materijalne propise na osnovu kojih je rješavano u konkretnom upravnom predmetu. Ministarstvo ostaje pri svemu što je utvrđeno u postupku, smatrajući da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantkiwa je presudu Vrhovnog suda primila 28. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 26. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelantkiwa osporava presudu Vrhovnog suda i rješenje Ministarstva, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3 e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelantkiwa vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo za posljedicu i povredu njenog prava na imovinu, jer joj je uskraćeno pravo na porodičnu invalidninu. 23. Ustavni sud ne sumwa da je predmetni slučaj građansko-pravne prirode. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 24. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 26. Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju shodno članu 151 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca određeno da nadležni opštinski odnosno gradski organi za pitawa boraca i žrtava rata po službenoj dužnosti donesu, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješewa o usklađivanju sa odredbama tog zakona, rješewa na osnovu kojih su, između ostalog, i korisnici porodične invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona, ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i 22/96). Takođe, Ustavni sud uočava da su u navedenom službenom postupku nadležni organi ovlašćeni da ponište ili ukinu rješewa kojima su priznata prava, između kojih je i pravo na porodičnu invalidninu, suprotno propisima na osnovu kojih su donesena. 27. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Ministarstvo uzeli u obzir sve apelantkiwine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku na okolnost nastupawa smrti apelantkiwinog supruga, te ispitali njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredbi jasno obrazložili svoje odluke. U tom smislu apelantkiwi je bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem da se utvrdi činjenično stanje odlučno za donošenje odluke. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštovanje principa pravičnog suđewa, jer se u konkretnom slučaju u vršenju javnih ovlašćewa postupalo po službenoj dužnosti, koja je propisana zakonom, u ciqu provjere dokaza sprovedenih u postupcima, da li su ranija rješewa, kojima su konstituisana određena prava, donesena u skladu sa zakonom, što predstavlja specijalan postupak koji se bavi iskqučivo pravnim pitawima, a ne utvrđivanjem činjenica. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantkiwinog prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 29. S obzirom na zakqučak u pogledu navodne povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoqna i da krši prin cipe pravičnog suđewa. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 556/04, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 15. juna 2005. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija S. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko- invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-562-3291/03 od 20. augusta 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca podnijela je, 26. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-562-3291/03 od 20. augusta 2003. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 5. oktobra 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva zatraženo je, 8. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Istovremeno je od Ministarstva zatražena dostava kompletnog spisa. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 25. marta 2005. godine, a Ministarstvo odgovor i spis 7. marta 2005. godine. 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 21. aprila 2005.godine, dostavljeni apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Rješenjem Ministarstva broj 05/5-562-3291/03 od 20. augusta 2003. godine ukinuto je prvostepeno Rješenje Općine Bratunac - Odjeljenje za opću upravu broj 03-562-10 od 4. februara 2003. godine i odbijen apelanticin zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. Ministarstvo je vršeći reviziju navedenog rješenja, u skladu sa Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, utvrdilo da je apelantici bilo priznato pravo na porodičnu invalidninu povodom smrti njenog supruga, pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Rješenje se zasnivalo na činjeničnom stanju dopunjenom vještačenjem ljekarske komisije od 12. decembra 2002. godine, prema kojem su "učešće u ratu i ratni uvjeti doprinijeli pogoršanju bolesti i nastanku smrti". 7. U navedenom rješenju Ministarstva je, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo, 22. oktobra 2001. godine, vratilo prvostepenom organu uprave spis u konkretnoj upravnoj stvari, sa uputstvom da se izvrši usklađivanje sa novim Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca, u smislu člana 151. tog zakona. S obzirom na činjenice u vezi sa okolnostima smrti apelanticinog supruga, prvostepenom organu su bila data konkretna uputstva. Međutim, Ministarstvo je utvrdilo da prvostepeni or gan nije pravilno primijenio član 151. stav 2. Zakona o pravima boraca vojnih invalida i porodica poginulih boraca, kojim je utvrđena obaveza za prvostepeni or - gan uprave da poništi ili ukine postojeće rješenje, ukoliko je pravo na invalidninu priznato suprotno propisima na osnovu kojih je rješenje donijeto. Ministarstvo je zaključilo da je, za dalje priznavanje prava, zakonitost rješenja trebalo cijeniti u odnosu na odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja koje se usklađuje (Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93. 29/94 i 16/95). Iz uvjerenja vojne jedinice nesumnjivo je slijedilo da se nije radilo o borcu koji je umro učestvujući u oružanoj akciji za odbranu Republike Srpske, već o pripadniku VRS koji je umro prirodnom smrću u svom stanu u Hadžićima, te da je bilo nepotrebno tražiti mišljenje ljekarske komisije o uzročnoposljedičnoj vezi između smrti i vršenja vojne službe. Kako je prvostepeni or gan propustio da ukine ranije rješenje, to je učinilo Ministarstvo saglasno svojim revizionim ovlaštenjima. 8. Vrhovni sud je Presudom broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine odbio kao neosnovanu apelanticinu tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva, smatrajući da je nesumnjivo utvrđeno da je apelanticin suprug preminuo iznenada i nepredvidivo, pa se njegova smrt i pravo supruge preminulog mora tumačiti u skladu sa odredbama člana 5. Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, s obzirom da iz uvjerenja vojne jedinice nesumnjivo slijedi da se nije radilo o borcu koji je umro učestvujući u oružanoj akciji, već o pripadniku VRS koji je umro prirodnom smrću u svom stanu. Vrhovni sud je zaključio da su činjenice u toku postupka pravilno utvrđene i da su pravilno primijenjene odgovarajuće zakonske odredbe. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) relevantne odredbe glase: "Član 5. Porodica palog borca je porodica lica koje je, kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije, odnosno Vojske Republike Srpske učestvovalo u oružanim akcijama poslije 17. augusta 1990. godine za odbranu Jugoslavije i Republike Srpske i u tim akcijama poginulo, umrlo ili nestalo.Š...Ć" 10. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 35/99) relevantne odredbe glase: "Član 5. stav 1. Ratni vojni in valid je lice iz člana 2. ovog zakona koje je, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu ili u oružanoj akciji za očuvanje državne bezbjednosti u miru, zadobilo ranu, povredu, ozljedu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Član 151. Općinski, odnosno gradski organi nadležni za pitanje boraca i žrtava rata donijet će po službenoj dužnosti, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješenje o prevođenju, u skladu sa odredbama ovog zakona, rješenja na osnovu kojih su vojni invalidi, korisnici porodične invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/96 i 22/96). U postupku iz stava 1. ovog člana rješenje kojim je svojstvo vojnog invalida, pravo na ličnu, porodičnu, povećanu i uvećanu porodičnu invalidninu, pravo na dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na oslobađanje od plaćanja ca rine za uvoz putničkog motornog vozila priznato suprotno propisima na osnovu kojih je donijeto, poništit će se ili ukinuti." 11. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) relevantna odredba glasi: "Član 33. O upravnim sporovima se rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama Vrhovnog suda i Ministarstva povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu zaštićena članom II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ističe da joj je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na porodičnu invalidninu. Također, ističe da je Ministarstvo jednostrano i bez njenog saslušanja (koje nije obavio ni Vrhovni sud) preinačilo prvostepeno rješenje organa uprave i svojim rješenjem ukinulo već priznato pravo na porodičnu invalidninu. Apelantica tvrdi da Ministarstvo nije imalo nikakvog pravnog osnova niti razloga da mijenja već pravosnažno rješenje prvostepenog organa, koje je bilo zakonito. Apelantica posebno ističe da je Ministarstvo pogrešno tumačilo da je njen suprug umro kao civilno lice jer se iz prikupljene dokumentacije vidi da je bio pripadnik VRS i da ga je smrt zatekla u momentu kada je polazio da se javi na dužnost. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud smatra da apelantica neosnovano ukazuje na povredu svojih prava, tvrdeći da je Vrhovni sud postupao u skladu sa zakonom i pravilima struke i da u konkretnom slučaju nema kršenja ustavnih prava. 14. Ministarstvo ističe da navodi u apelaciji ne mogu biti od utjecaja na priznavanje prava apelantici na porodičnu invalidninu, uzimajući u obzir materijalne propise na osnovu kojih je rješavano u konkretnom upravnom predmetu. Ministarstvo ostaje pri svemu što je utvrđeno u postupku, smatrajući da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. VI - Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1267/03 od 28. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantica je presudu Vrhovnog suda primila 28. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 26. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda i rješenje Ministarstva, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo za posljedicu i povredu njenog prava na imovinu, jer joj je uskraćeno pravo na porodičnu invalidninu. 23. Ustavni sud ne sumnja da je predmetni slučaj građansko- pravne prirode. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 24. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 26. Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju prema članu 151. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca određeno da nadležni općinski odnosno gradski organi za pitanja boraca i žrtava rata po službenoj dužnosti donesu, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješenja o usklađivanju sa odredbama tog zakona, rješenja na osnovu kojih su, između ostalog, i korisnici porodične invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona, ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i 22/96). Također, Ustavni sud uočava da su u navedenom službenom postupku nadležni organi ovlašteni da ponište ili ukinu rješenja kojima su priznata prava, između kojih je i pravo na porodičnu invalidninu, suprotno propisima na osnovu kojih su donijeta. 27. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Ministarstvo uzeli u obzir sve apelanticine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostepenom postupku na okolnost nastupanja smrti apelanticinog supruga, te ispitali njene zahtjeve i na osnovu pravno relevantnih zakonskih odredaba jasno obrazložili svoje odluke. U tom smislu apelantici je bilo omogućeno da iznese sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluka. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, jer se u konkretnom slučaju u vršenju javnih ovlaštenja postupalo po službenoj dužnosti, koja je propisana zakonom, u cilju provjere dokaza provedenih u postupcima, da li su ranija rješenja, kojima su konstituirana određena prava, donesena u skladu sa zakonom, što predstavlja specijalan postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima, a ne utvrđivanjem činjenica. 28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 29. S obzirom na zaključak u pogledu navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši prin cipe pravičnog suđenja. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 556/04, rješavajući apelaciju S. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 15. lipnja 2005. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIV OSTI I MERITUMU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija S. P., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-1267/03 od 28. travnja 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko- invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-562-3291/03 od 20. kolovoza 2003. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Uvod 1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca je podnijela, 26. lipnja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1267/03 od 28. travnja 2004. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-562-3291/03 od 20. kolovoza 2003. godine. Apelantica je apelaciju dopunila 5. listopada 2004. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Ministarstva je zatraženo, 8. veljače 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju. Istovremeno je od Ministarstva zatražena dostava kompletnog spisa. 3. Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 25. ožujka 2005. godine, a Ministarstvo odgovor i spis 7. ožujka 2005. godine. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 21. travnja 2005.godine, dostavljeni apelantici. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Ministarstva broj 05/5-562-3291/03 od 20. kolovoza 2003. godine je ukinuto prvostupanjsko Rješenje Općine Bratunac - Odjeljenje za opću upravu broj 03-562-10 od 4. veljače 2003. godine i odbijen apelantičin zahtjev za priznavanjem prava na obiteljsku invalidninu. Ministarstvo je vršeći reviziju navedenog rješenja, sukladno Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca, utvrdilo da je apelantici bilo priznato pravo na obiteljsku invalidninu povodom smrti njezinog supruga, pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Rješenje se temeljiko na činjeničnom stanju dopunjenom vještačenjem liječničkog povjerenstva od 12. prosinca 2002. godine, prema kojem su "sudjelovanje u ratu i ratni uvjeti doprinijeli pogoršanju bolesti i nastanku smrti". 7. U navedenom je rješenju Ministarstva, između ostalog, navedeno da je Ministarstvo, 22. listopada 2001. godine, vratilo prvostupanjskom tijelu uprave spis u konkretnoj upravnoj stvari, sa uputom da se izvrši usklađivanje sa novim Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca, u smislu članka 151. tog zakona. Obzirom na činjenice u svezi okolnosti smrti apelantičinog supruga, prvostupanjskom su tijelu bile date konkretne upute. Međutim, Ministarstvo je ustvrdilo da prvostupanjskom tijelu nije pravilno primijenio članak 151. stavak 2. Zakona o pravima boraca vojnih invalida i obitelj poginulih boraca, kojim je utvrđena obveza za prvostupanjsko tijelo uprave da poništi ili ukine postojeće rješenje, ukoliko je pravo na invalidninu priznato oprečno propisima na temelju kojih je rješenje donijeto. Ministarstvo je zaključilo da je, za dalje priznavanje prava, zakonitost rješenja trebalo cijeniti u odnosu na odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja koje se usklađuje (Zakona o pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93. 29/94 i 16/95). Iz uvjerenja vojne jedinice nedvojbeno je slijedilo da se nije radilo o borcu koji je umro sudjelujući u oružanoj akciji za obranu Republike Srpske, već o pripadniku VRS koji je umro naravnom smrću u svom stanu u Hadžićima, te da je bilo nepotrebno tražiti mišljenje liječničkog povjerenstva o uzročnoposljedičnoj vezi između smrti i vršenja vojne službe. Kako je prvostupanjsko tijelo propustilo ukinuti ranije rješenje, to je učinilo Ministarstvo suglasno svojim revizijskim ovlastima. 8. Vrhovni je sud Presudom broj U-1267/03 od 28. travnja 2004. godine odbio kao neutemeljenu apelantičinu tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva, smatrajući da je nedvojbeno utvrđeno da je apelantičin suprug preminuo iznenada i nepredvidivo, pa se njegova smrt i pravo supruge preminulog mora tumačiti sukladno odredbama članka 5. Zakona o pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca, obzirom da iz uvjerenja vojne jedinice nedvojbeno slijedi da se nije radilo o borcu koji je umro sudjelujući u oružanoj akciji, već o pripadniku VRS koji je umro naravnom smrću u svom stanu. Vrhovni je sud zaključio da su činjenice tijekom postupka pravilno utvrđene i da su pravilno primijenjene odgovarajuće zakonske odredbe. IV - Relevantni propisi 9. U Zakonu o pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Obitelj palog borca je obitelj osobe koja je, kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije, odnosno Vojske Republike Srpske sudjelovala u oružanim akcijama poslije 17. kolovoza 1990. godine za obranu Jugoslavije i Republike Srpske i u tim akcijama poginulo, umrlo ili nestalo.Š...Ć" 10. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i obitelj poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 35/99) relevantne odredbe glase: "Članak 5. stavak 1. Ratni vojni in valid je osoba iz članka 2. ovog zakona koja je, vršeći vojne dužnosti ili druge dužnosti za vojne ciljeve u ratu ili u oružanoj akciji za očuvanje državne sigurnosti u miru, zadobilo ranu, povredu, ozljedu ili bolest, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. Članak 151. Općinska, odnosno gradska tijela nadležna za pitanje boraca i žrtava rata donijet će po službenoj dužnosti, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješenje o prevođenju, sukladno odredbama ovog zakona, rješenja na temelju kojih su vojni invalidi, korisnici obiteljske invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 16/96 i 22/96). U postupku iz stavka 1. ovog članka rješenje kojim je svojstvo vojnog invalida, pravo na osobnu, obiteljsku, povećanu i uvećanu obiteljsku invalidninu, pravo na dodatak za njegu i pomoć, ortopedski dodatak, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na oslobađanje od plaćanja ca rine za uvoz osobnog motornog vozila priznato oprečno propisima na temelju kojih je donijeto, poništit će se ili ukinuti." 11. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94) relevantna odredba glasi: "Članak 33. O upravnim sporovima se rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti prijeporne stvari ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Iz istih razloga i stranka može predložiti da se održi usmena rasprava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama Vrhovnog suda i Ministarstva povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu zaštićena člankom II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da joj je, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uskraćeno pravo na obiteljsku invalidninu. Također, ističe da je Ministarstvo jednostrano i bez njezinog saslušanja (koje nije obavio ni Vrhovni sud) preinačilo prvostupanjsko rješenje tijela uprave i svojim rješenjem ukinulo već priznato pravo na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 69/05 obiteljsku invalidninu. Apelantica tvrdi da Ministarstvo nije imalo nikakvog pravnog osnova niti razloga da mijenja već pravomoćno rješenje prvostupanjskog tijela, koje je bilo zakonito. Apelantica posebice ističe da je Ministarstvo pogrešno tumačilo da je njezin suprug umro kao civilna osoba jer se iz prikupljene dokumentacije vidi da je bio pripadnik VRS i da ga je smrt zatekla u momentu kada je polazio da se javi na dužnost. b) Odgovori na apelaciju 13. Vrhovni sud smatra da apelantica neutemeljeno ukazuje na povredu svojih prava, tvrdeći da je Vrhovni sud postupao sukladno zakonu i pravilima struke i da u konkretnom slučaju nema kršenja ustavnih prava. 14. Ministarstvo ističe da navodi u apelaciji ne mogu biti od utjecaja na priznavanje prava apelantici na obiteljsku invalidninu, uzimajući u obzir materijalne propise na temelju kojih je rješavano u konkretnom upravnom predmetu. Ministarstvo ostaje pri svemu što je utvrđeno u postupku, smatrajući da su materijalni propisi pravilno primijenjeni. VI - Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-1267/03 od 28. travnja 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelantica je presudu Vrhovnog suda primila 28. maja 2004. godine, a apelaciju je podnijela 26. lipnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunja - va i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 20. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda i rješenje Ministarstva, smatrajući da su joj povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke". 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 22. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo za posljedicu i povredu njezinog prava na imovinu, jer joj je uskraćeno pravo na obiteljsku invalidninu. 23. Ustavni sud ne dvoji da je predmetni slučaj građansko- pravne naravi. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakomu pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 24. Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03). 25. Pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03). 26. Ustavni sud uočava da je u konkretnom slučaju prema članku 151. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca određeno da mjerodavni općinski odnosno gradska tijela za pitanja boraca i žrtava rata po službenoj dužnosti donesu, u roku od tri godine od dana početka primjene ovog zakona, rješenja o usklađivanju sa odredbama tog zakona, rješenja na temelju kojih su, između ostalog, i korisnici obiteljske invalidnine, do dana početka primjene ovog zakona, ostvarili pravo po Zakonu o pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 29/94 i 16/95) i Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i obitelji poginulih boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i 22/96). Također, Ustavni sud uočava da su u navedenom službenom postupku mjerodavna tijela ovlaštena da ponište ili ukinu rješenja kojima su priznata prava, između kojih je i pravo na obiteljsku invalidninu, oprečno propisima na temelju kojih su donijeta. 27. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Ministarstvo uzeli u obzir sve apelantičine navode i tvrdnje, odnosno dokaze koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku na okolnost nastupanja smrti apelantičinog supruga, te ispitali njezine zahtjeve i na temelju pravno relevantnih zakonskih odredaba razvidno obrazložili svoje odluke. U tom je smislu apelantici bilo omogućeno iznošenje svih dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje odluka. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje elementi koji ukazuju da je postupak vođen na nepravičan način, niti je došlo do procesnih povreda koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, jer se u konkretnom slučaju u vršenju javnih ovlasti postupalo po službenoj dužnosti, koja je propisana zakonom, u cilju provjere dokaza provedenih u postupcima, jesu li ranija rješenja, kojima su konstituirana određena prava, donesena sukladno zakonu, što predstavlja specijalan postupak koji se bavi isključivo pravnim pitanjima, a ne utvrđivanjem činjenica. 28. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 29. Obzirom na zaključak glede navodne povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije jer ne postoje elementi koji ukazuju da je primjena materijalnih propisa proizvoljna i da krši prin cipe pravičnog suđenja. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 2. stava 3. tačke h, člana 7. tačke e, člana 39. i člana 42. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03 i 9/05) i Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine broj 01-011-981-27/05 od 15. jula 2005. godine o dizajnu kovanog novca, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 12. sjednici od 22. decembra 2005. godine, donosi ODLUKU 1 O IZDAVAWU, OSNOVNIM OBIQEŽJIMA I PUŠTAWU U OPTICAJ KOVANOG NOVCA U APOENIMA OD 5 KONVERT IBILNIH MARAKA I 5 FENINGA 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Centralna banka) izdaće kovani novac u apoenima od 5 Konvertibilnih maraka (u daqnjem tekstu: KM) i 5 Feninga, kao zakonito sredstvo plaćawa u Bosni i Hercegovini. 2.Kovani novac u apoenu od 5 KM izradiće se u dvometalu: unutrašwi prsten nikl-mesing (Cu 70%, Ni 5,5%, Zn 24,5%), spoqni prsten bakar-nikl (Cu 75%, Ni 25%), a od 5 Feninga od legure čelika presvučene niklom. 3.Apoeni kovanog novca iz tačke 1. ove odluke biće okruglog oblika i imaće slijedeće tehničke karakteristike: 1)apoen od 5 KM - masu 10,33 grama (unutrašwi prsten 4,55 grama, spoqni prsten 5,78 grama), prečnik 30,00 milimetara (unutrašwi prsten 17,80 milimetara, spoqni prsten 29,59 milimetara) i nazubljenu ivicu debqine 1,95 milimetara; 2)apoen od 5 Feninga - masu 2,70 grama, prečnik 18,00 milimetara i nazubljenu ivicu. 4.Izgled lica apoena kovanog novca iz tačke 1. ove odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je brojčana oznaka vrijednosti, a ispod brojčane oznake vrijednosti nalazi se slovna oznaka "KM". Oko brojčane oznake vrijednosti ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" unutar spoqnog prstena i to desno od brojčane oznake vrijednosti, naziv "Bosna i Hercegovina" ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom, koji su razdvojeni sa dva trokuta. 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je brojčana oznaka vrijednosti u pozadini koje se nalazi mapa Bosne i Hercegovine. Oko brojčane oznake vrijednosti ispisane su riječi "Feninga" tako da su iznad brojčane oznake vrijednosti riječi "Feninga" ispisane latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom. Oko riječi "Feninga" ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" tako da je iznad brojčane oznake vrijednosti naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan ćiriličnim, a ispod latiničnim pismom, između kojih se nalaze znakovi trokuta. Između riječi "Feninga" i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se tačkice u nizu. 5.Izgled naličja apoena kovanog novca iz tačke 1. ove odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je golub sa grančicom masline u kqunu, a iznad goluba nalazi se brojčana oznaka "2005". Unutar spoqnog prstena ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" i to desno od goluba naziv "Bosna i Hercegovina" ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom koji su razdvojeni sa dva trokuta. 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je trokut, a paralelno njegovoj lijevoj strani proteže se red zvijezda petokraka i lijevo od trokuta nalazi se oznaka "2005". Oko trokuta ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" tako da je iznad trokuta naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom, između kojih se nalaze znakovi trokuta. Između trokuta i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se tačkice u nizu. 6.Kovani novac iz tačke 1. ove odluke staviće se u opticaj u 2006. godini, a precizan da tum će odrediti i objaviti guverner Centralne banke u sredstvima javnog informisawa. 7.Ova odluka stu pa na snagu danom objavqivawa u "Službenom glasniku BiH", a objaviće se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UO broj 157/05 22. decembra 2005. godine Sarajevo Predsjedavajući Upravnog odbora Centralne banke BiH Guverner Kemal Kozarić, s. r. Na osnovu člana 2. stava 3. tačke h, člana 7. tačke e, člana 39. i člana 42. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03 i 9/05) i Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine broj 01-011-981-27/05 od 15. jula 2005. godine o dizajnu kovanog novca, Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine na 12. sjednici od 22. decembra 2005. godine, donosi ODLUKU 2 O IZDAVANJU, OSNOVNI M OBILJEŽJIMA I PUŠTANJU U OPTICAJ KOVANOG NOVCA U APOENIMA OD 5 KONVERTIBILNIH MARAKA I 5 FENINGA 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Centralna banka) izdaće kovani novac u apoenima od 5 Konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) i 5 Feninga, kao zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. 2.Kovani novac u apoenu od 5 KM izradiće se u dvometalu: unutrašnji prsten nikl-mesing (Cu 70%, Ni 5,5%, Zn 24,5%), vanjski prsten bakar-nikl (Cu 75%, Ni 25%), a od 5 Feninga od legure čelika presvučene niklom. 3.Apoeni kovanog novca iz tačke 1. ove odluke biće okruglog oblika i imaće slijedeće tehničke karakteristike: 1)apoen od 5 KM - masu 10,33 grama (unutrašnji prsten 4,55 grama, vanjski prsten 5,78 grama), prečnik 30,00 milimetara (unutrašnji prsten 17,80 milimetara, vanjski prsten 29,59 milimetara) i nazubljenu ivicu debljine 1,95 milimetara; 2)apoen od 5 Feninga - masu 2,70 grama, prečnik 18,00 milimetara i nazubljenu ivicu. 4.Izgled lica apoena kovanog novca iz tačke 1. ove Odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je brojčana oznaka vrijednosti, a ispod brojčane oznake vrijednosti nalazi se slovna oznaka "KM". Oko brojčane oznake vrijednosti ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" unutar vanjskog prstena i to desno od brojčane oznake vrijednosti, naziv "Bosna i Hercegovina" ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom, koji su razdvojeni sa dva trokuta. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je brojčana oznaka vrijednosti u pozadini koje se nalazi mapa Bosne i Hercegovine. Oko brojčane oznake vrijednosti ispisane su riječi "Feninga" tako da su iznad brojčane oznake vrijednosti riječi "Feninga" ispisane latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom. Oko riječi "Feninga" ispisan je naziv "Bosna i Herce - govina" tako da je iznad brojčane oznake vrijednosti naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan ćiriličnim, a ispod latinič nim pismom, između kojih se nalaze znakovi trokuta. Između riječi "Feninga" i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se tačkice u nizu. 5.Izgled naličja apoena kovanog novca iz tačke 1. ove Odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je golub sa grančicom masline u kljunu, a iznad goluba nalazi se brojčana oznaka "2005". Unutar vanjskog prstena ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" i to desno od goluba naziv "Bosna i Hercegovina" ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom koji su razdvojeni sa dva trokuta. 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je trokut, a paralelno njegovoj lijevoj strani proteže se red zvijezda petokraka i lijevo od trokuta nalazi se oznaka "2005". Oko trokuta ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" tako da je iznad trokuta naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom, između kojih se nalaze znakovi trokuta. Između trokuta i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se tačkice u nizu. 6.Kovani novac iz tačke 1. ove Odluke staviće se u opticaj u 2006. godini, a precizan da tum će odrediti i objaviti guverner Centralne banke u sredstvima javnog informisanja. 7.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objaviće se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 157/05 22. decembra 2005. godine Sarajevo Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke BiH Guverner Kemal Kozarić, s. r. Na osnovi članka 2. stavka 3. točke h, članka 7. točke e, članka 39. i članka 42. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 29/02, 8/03, 13/03, 14/03 i 9/05) i Odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine broj 01-011-981-27/05 od 15. srpnja 2005. godine o dizajnu kovanog novca, Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine na 12. sjednici od 22. prosinca 2005. godine, donosi ODLUKU 1 O IZDAVANJU, OSNOVNI M OBILJEŽJIMA I PUŠTANJU U OPTJECAJ KO VANOG NOVCA U APOENIMA OD 5 KONVERTIBILNIH MARAKA I 5 FENINGA 1.Centralna banka Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Centralna banka) izdat će kovani novac u apoenima od 5 Konvertibilnih maraka (u daljem tekstu: KM) i 5 Feninga, kao zakonito sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. 2.Kovani novac u apoenu od 5 KM izradit će se u dvometalu: unutarnji prsten nikal-mesing (Cu 70%, Ni 5,5%, Zn 24,5%), vanjski prsten bakar-nikal (Cu 75%, Ni 25%), a od 5 Feninga od legure čelika presvučene niklom. 3.Apoeni kovanog novca iz točke 1. ove odluke bit će okruglog oblika i imat će slijedeće tehničke karakteristike: 1)apoen od 5 KM - masu 10,33 grama (unutarnji prsten 4,55 grama, vanjski prsten 5,78 grama), promjer 30,00 milimetara (unutarnji prsten 17,80 milimetara, vanjski prsten 29,59 milimetara) i nazubljenu ivicu debljine 1,95 milimetara; 2)apoen od 5 Feninga - masu 2,70 grama, promjer 18,00 milimetara i nazubljenu ivicu. 4.Izgled lica apoena kovanog novca iz točke 1. ove Odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je brojna oznaka vrijednosti, a ispod brojne oznake vrijednosti nalazi se slovna oznaka "KM". Oko brojne oznake vrijednosti ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" unutar vanjskog prstena i to desno od brojne oznake vrijednosti naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom, koji su razdvojeni sa dva trougla. 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je brojna oznaka vrijednosti u pozadini koje se nalazi mapa Bosne i Hercegovine. Oko brojne oznake vrijednosti ispisane su riječi "Feninga" tako da su iznad brojne oznake vrijednosti riječi "Feninga" ispisane latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom. Oko riječi "Feninga" ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" tako da je iznad brojne oznake vrijednosti naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan ćiriličnim, a ispod latiničnim pismom, između kojih se nalaze znakovi trouglova. Između riječi "Feninga" i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se točkice u nizu. 5.Izgled naličja apoena kovanog novca iz točke 1. ove Odluke je slijedeći: 1)kod apoena od 5 KM u sredini je golub sa grančicom masline u kljunu, a iznad goluba nalazi se brojna oznaka "2005". Unutar vanjskog prstena ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" i to desno od goluba naziv "Bosna i Hercegovina" ćiriličnim, a lijevo latiničnim pismom koji su razdvojeni sa dva trougla. 2)kod apoena od 5 Feninga u sredini je trougao, a paralelno njegovoj lijevoj strani proteže se red zvijezda petokraka i lijevo od trougla nalazi se oznaka "2005". Oko trougla ispisan je naziv "Bosna i Hercegovina" tako da je iznad trougla naziv "Bosna i Hercegovina" ispisan latiničnim, a ispod ćiriličnim pismom, između kojih se nalaze znakovi trouglova. Između trouglova i naziva "Bosna i Hercegovina" nalaze se tri koncentrična kruga, a između naziva "Bosna i Hercegovina" i okvirne linije nalaze se točkice u nizu. 6.Kovani novac iz točke 1. ove Odluke stavit će se u optjecaj u 2006. godini, a precizan da tum će odrediti i objaviti guverner Centralne banke u sredstvima javnog informiranja. 7.Ova Odluka stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službe - nom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 157/05 22. prosinca 2005. godine Sarajevo Predsjedatelj Upravnog vijeća Centralne banke BiH Guverner Kemal Kozarić, v. r. SAVEZ RAČUNOVOĐA, REVIZORA I FINANSIJSKIH/FINANCIJSKIH RADNIKA/DJELATNIKA FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 13. stav 6. i člana 16. stav 4. Zakona o računovodstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/05), Upravni odbor Saveza računovođa, revizora i finansijskih radnika Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2005. godine, donosi slijedeću ODLUKU 1 O DOPUNI KONTNIH PLANOVA KO JI SE PRIMJENJUJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE I Ova Odluka se donosi u cilju uvođenja jedinstvenih konta za evidentiranje ulaznog poreza i poreznih obaveza po Zakonu o porezu na dodatnu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05 i 35/05) kod pojedinih kategorija pravnih lica -računovodstvenih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine. II Postojeći kontni planovi, koji se primjenjuju na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine prema grupacijama i djelatnos - tima subjekata iz tačke I ove odluke, dopunjuju se slijedećim kontima: 1.Kontni plan za preduzeća 26 ULAZNI POREZ (PDV) 260 Ulazni porez (PDV) 56 OBAVEZE ZA PDV 560 Obaveze za PDV 2.Kontni plan za banke i slične finansijske organizacije 286 ULAZNI POREZ (PDV) 2860 Ulazni porez (PDV) 684 OBAVEZE ZA POREZE I DOPRINOSE 6848 Obaveze za PDV 3.Kontni plan za društva za osiguranje 27 ULAZNI POREZ (PDV) 270 Ulazni porez (PDV) 48 OBAVEZE ZA PDV 480 Obaveze za PDV 4.Kontni plan za neprofitna udruženja, organizacije i udruženja građana 14 ULAZNI POREZ (PDV) 140 Ulazni porez (PDV) 34 OBAVEZE ZA PDV 340 Obaveze za PDV III Konta iz tačke II ove Odluke, svaki računovodstveni subjekt može analitički raščlaniti prema vlastitim potrebama, a u cilju pravilnog i potpunog analitičkog evidentiranja ulaznog poreza i poreznih obaveza u smislu poreza na dodatnu vrijednost. IV Konta iz tačke II ove Odluke primjenjuju se od 1. januara 2006. godine. Broj O-3/12-05 9. decembra 2005. godine Mostar Predsjednik Upravnog odbora Merima Kovačević, s. r. Na temelju članka 13. stavak 6. i članka 16. stavak 4. Zakona o računovodstvu u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/05), Upravni odbor Saveza raču - no vođa, revizora i financijskih djelatnika Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2005. godine, donosi slijedeću ODLUKU 2 O DOPUNI KONTNIH PLANOVA KO JI SE PRIMJENJUJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE I Ova odluka se donosi u cilju uvođenja jedinstvenih konta za evidentiranje ulaznog poreza i poreznih obveza po Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ("Službeni glasnik BiH", br. 9/05 i 35/05) kod pojedinih kategorija pravnih osoba-računovods - tvenih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine. II Postojeći kontni planovi, koji se primjenjuju na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine prema grupacijama i djelatnos - tima subjekata iz točke I ove Odluke, dopunjuju se slijedećim kontima: 1.Kontni plan za gospodarska društva 26 ULAZNI POREZ (PDV) 260 Ulazni porez (PDV) 56 OBVEZE ZA PDV 560 Obveze za PDV 2.Kontni plan za banke i slične financijske organizacije 286 ULAZNI POREZ (PDV) 2860 Ulazni porez (PDV) 684 OBVEZE ZA POREZE I DOPRINOSE 6848 Obveze za PDV 3.Kontni plan za društva za osiguranje 27 ULAZNI POREZ (PDV) 270 Ulazni porez (PDV) 48 OBVEZE ZA PDV 480 Obveze za PDV 4.Kontni plan za neprofitne udruge, organizacije i udruge građana 14 ULAZNI POREZ (PDV) 140 Ulazni porez (PDV) 34 OBVEZE ZA PDV 340 Obveze za PDV III Konta iz točke II ove Odluke, svaki računovodstveni subjekt može analitički raščlaniti prema vlastitim potrebama, a u cilju pravilnog i potpunog analitičkog evidentiranja ulaznog poreza i poreznih obveza u smislu poreza na dodanu vrijednost. IV Konta iz točke II ove Odluke primjenjuju se od 1. siječnja 2006. godine. Broj O-3/12-05 9. prosinca 2005. godine Mostar Predsjednik Upravnog odbora Merima Kovačević, v. r. Na osnovu odredaba člana 13. stav 6. Zakona o računovodstvu i reviziji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/05) i člana 27. Statuta Saveza računovođa, revizora i finansijskih radnika Federacije Bosne i Hercegovine, Upravni odbor Saveza računovođa, revizora i finansijskih radnika Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. decembra 2005. godine, donio je slijedeću ODLUKU 3 I Primjena Međunarodnih računovodstvenih standarda I Međunarodnih standarda finansijskog izvještavanja, koje na osnovu ovlaštenja Komisije za računovodstvo i reviziju Bosne i Hercegovine, broj 05/07, objavi, Savez računovođa, revizora i finansijskih radnika Federacije Bosne i Hercegovine, će se u Federaciji Bosne i Hercegovine obavezno primjenjivati za izradu finansijskih izvještaja koji se odnose za periode koji počinju od 1. januara 2006. godine. II Primjena Međunarodnih standarda revizije i načela profesionalne etike profesionalnih računovođa i revizora, kodeks etike za profesionalne računovođe i prateća uputstva i smjernice koje donosi Međunarodna federacija računovođa (IFAC) primjenjuju se u roku iz tačke I ove Odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 3 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 III Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj O-1/12-05 9. decembar 2005. godine Mostar Predsjednik Upravnog odbora Merima Kovačević, s. r. Na temelju odredaba članka 13. stavak 6. Zakona o računovodstvu i reviziji Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/05) i članka 27. Statuta Saveza računovođa, revizora i financijskih djelatnika Federacije Bosne i Hejcegovine, Upravni odbor Saveza računovođa, revizora i financijskih djelatnika Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 9. prosinca 2005. godine, donio je slijedeću ODLUKU 1 I Primjena Međunarodnih računovodstvenih standarda I Međunarodnih standarda financijskog izvještavanja, koje na temelju ovlaštenja Komisije za računovodstvo i reviziju Bosne i Hercegovine, broj 5/07, objavi, Savez računovođa, revizora i financijskih djelatnika Federacije Bosne i Hercegovine, će se u Federaciji Bosne i Hercegovine obvezno primjenjivati za izradu financijskih izvješća koji se odnose za razdoblja koji počinju od 1. siječnja 2006. godine. II Primjena Međunarodnih standarda revizije i načela profesionalne etike profesionalnih računovođa i revizora, kodeks etike za profesionalne računovođe i prateće upute i smjernice koje donosi Međunarodna federacija računovođa (IFAC) primjenjuju se u roku iz točke I ove Odluke. III Ova Odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj O-1/12-05 9. prosinca 2005. godine Mostar Predsjednik Upravnog odbora Merima Kovačević, v. r. SADRŽAJ PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 927Zakon o unutrašwoj i pomorskoj plovidbi (srpski jezik) 6557 Zakon o unutrašnjoj i pomorskoj plovidbi (bosanski jezik) 6570 Zakon o unutarnjoj i pomorskoj plovidbi (hrvatski jezik)6582 928Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (srpski jezik) 6594 Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (bosanski jezik) 6594 Zakon o izmjeni Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (hrvatski jezik) 6595 929Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku (srpski jezik) 6595 Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku (bosanski jezik) 6595 Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku (hrvatski jezik) 6596 930Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku (srpski jezik) 6596 Zakon o dopuni Zakona o vanparničnom postupku (bosanski jezik) 6596 Zakon o dopuni Zakona o izvanparničnom postupku (hrvatski jezik) 6596 931Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 6597 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)6597 Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik)6597 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 932Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "Staro za novo" putničkog vozila za potrebe Federalnog tužilaštva 6598 933Rješenje V broj 710/05 6598 934Rješenje o imenovanju privremenog direktora Fonda za zaštitu okoliša Federacije Bosne i Hercegovine 6598 935Rješenje o imenovanju predsjednika i članova Komisija za provedbu redovnog godišnjeg popisa u 2005. godini6598 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐEWA I OKOLIŠA 936Rješenje broj 01-34-1687/05 6599 937Rješenje o obrazovanju Centralne inventurne komisije Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša6599 938Rješenje o obrazovanju Komisije Federalnog ministar - stva prostornog uređenja i okoliša za popis novčanih sredstava 6599 939Rješenje o obrazovanju Komisije Federalnog ministar - stva prostornog uređenja i okoliša za popis sitnog inventara i osnovnih sredstava 6599 940Rješenje o imenovanju Komisije 6600 USTAVNI SUD FEDERACIJ E BOSNE I HERCEGOVINE Presuda broj U 3/05 (srpski jezik) 6600 Presuda broj U 3/05 (bosanski jezik) 6601 Presuda broj U 3/05 (hrvatski jezik) 6602 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 505/04 (srpski jezik) 6603 Odluka broj AP 505/04 (bosanski jezik) 6606 Odluka broj AP 505/04 (hrvatski jezik) 6608 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 92/05 Odluka broj AP 569/04 (srpski jezik) 6610 Odluka broj AP 569/04 (bosanski jezik) 6612 Odluka broj AP 569/04 (hrvatski jezik) 6615 Odluka broj AP 556/04 (srpski jezik) 6617 Odluka broj AP 556/04 (bosanski jezik) 6619 Odluka broj AP 556/04 (hrvatski jezik) 6621 CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izdavanju, osnovnim obilježjima i puštanju u opticaj kovanog novca u apoenima od 5 konvertibilnih maraka i 5 feninga (srpski jezik) 6624 Odluka o izdavanju, osnovnim obilježjima i puštanju u opticaj kovanog novca u apoenima od 5 konvertibilnih maraka i 5 feninga (bosanski jezik) 6624 Odluka o izdavanju, osnovnim obilježjima i puštanju u optjecaj kovanog novca u apoenima od 5 konvertibilnih maraka i 5 feninga (hrvatski jezik) 6625 SAVEZ RAČUNOVOĐA, REVIZORA I FINANSIJ SKIH/ FINANCIJSKIH RADNIKA /DJELATNIKA FEDERACIJE BiH Odluka o dopuni kontnih planova koji se primjenjuju u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 6625 Odluka o dopuni kontnih planova koji se primjenjuju u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 6626 Odluka broj O-1/12-05 (bosanski jezik) 6626 Odluka broj O-1/12-05 (hrvatski jezik) 6627 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - v.d. direktor i odgovorni urednik Nino Hasanović - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 32 0 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Bawa Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju v.d. direktor Zulfikar Jašarević - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Na osnovu odredaba člana 13. stav 1. tačka 13. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službeni glasnik BiH", broj 62/04) i Mišljewa Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje broj UO 14-02-05-7/05 od 14. 2. 2005. godine, "Službene novine Federacije BiH" su proizvod na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski i porezni broj 4200226120002. Izdanje na srpskom, bosanskom i hrvatskom jeziku. Pretplata za II polugodište na "Službene novine Federacije BiH" 80,00 KM. Pretplata za II polugodište na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 90,00 KM, Web izdanje: http: //www.zakoni.ba - godišwa pretplata 200,00 KM po korisniku