FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE
Upravnog odbora rudni ka lignita
313 Na osnovu člana 7. Uredbe o vršenju ovlašćenja i obaveza organa Federacije Bosne i Hercegovine u privrednim društvima po osnovu državnog kapitala ("Službene novine Federacije BiH", br. 8/00, 40/00, 43/00, 4/01 i 5/01), Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije, donosi RJEŠENJE O RAZRJEŠENJU I IMENOVANJU ČLANA UPRAVNOG ODBORA RUDNI KA LIGNITA "GRAČANICA" GO RNJI VAKUF I IRENA SUPUR, razrješava se dužnosti člana Upravnog odbora Rudnika lignita "Gračanica" d.o.o. Gornji Vakuf. II Za člana Upravnog odbora Rudnika lignita "Gračanica" d.o.o. Gornji Vakuf, imenuje se DŽEVAD ABAZOVIĆ. III Ovo rješenje stu pa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 13-34-1280/01 7. juna/lipnja 2001. godine Sarajevo Ministar Hasan Bećirović, s.r. Po izvršenom sravnjavanju sa izvornim tekstom utvrđeno je da se u tekstu Uredbe o prestanku važenja Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/01) na bosanskom jeziku, potkrala niže navedena štamparska greška, pa se na osnovu člana 90. stav 1. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/01), daje slijedeća ISPRAVKA 1. U članu 2. u četvrtom redu umjesto riječi: "stav 3." treba da stoje riječi: "stav 4". 2. Ovu ispravku objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-02-8-138/01 11. juna 2001. godine Sarajevo Sekretar Ureda za zakonodavstvo Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Valerija Galić, s. r. Po izvršenom sravnjavanju sa izvornim tekstom utvrđeno je da se u tekstu Uredbe o prestanku važenja Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/01) na hrvatskom jeziku, potkrala niže navedena tiskarska greška, pa se na temelju članka 90. stavak 1. Poslovnika o radu Vlade Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/01), daje slijedeća ISPRAVKA 1. U članku 2. u četvrtom redu umjesto riječi: "stavak 3." treba da stoje riječi: "stavak 4". 2. Ovu ispravku objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-02-8-138/01 11. lipnja 2001. godine Sarajevo Sekretar Ureda za zakonodavstvo Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Valerija Galić, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu čl. 81., 82., 83. i 86. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. februara 2001. godine, donio je ODLUKU O IZBORU PREDSJEDNIKA I ZAMJENIKA PREDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE I Za predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izabrana je prof. dr. SNEŽANA SAVIĆ. II Za zamjenike predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izabrani su: -prof. dr. LOUIS FAVOREU, -AZRA OMERAGIĆ, -MIRKO ZOVKO. III Ova odluka stu pa na snagu 7. februara 2001. godine. IV Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Broj P.70/01 3. februara 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, s. r. Na temelju čl. 81., 82., 83. i 86. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. veljače 2001. godine, donio je ODLUKU O IZBORU PREDSJEDNIKA I DOPREDSJEDNIKA USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE I Za predsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izabrana je prof. dr. SNEŽANA SAVIĆ. II Za dopredsjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izabrani su: - prof. dr. LOUIS FAVOREU, - AZRA OMERAGIĆ, - MIRKO ZOVKO. III Ova odluka stu pa na snagu 7. veljače 2001. godine. IV Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Broj P 70/01 3. veljače 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. decembra 2000. godine, donio je ODLUKU Usvaja se apelacija gđe. S. Z., rođene B. Ustavni sud: 1.Ukida presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 91/98 od 26. maja 1999. godine, presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-474/97 od 25. septembra 1997. godine i presudu Osnovnog suda u Prijedoru broj P-61/96 od 27. decembra 1996. godine. 2.Proglašava ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. augusta 1995. godine između S. Z. i B. V., ništavim. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE 1. Činjenično stanje Ugovor o zamjeni imovine, od 10. augusta 1995. godine, je zaključen između S. Z. i B. V. Prema ovom ugovoru, B. V. je prenio na S. Z. svoju imovinu, registriranu kao k.č. 2308/1, površine 202 m 2 , koja se nalazi u Bolu na ostrvu Braču u Hrvatskoj, u zamjenu za imovinu S. Z., k.č. 10/118, površine 459 m 2 , koja se nalazi na adresi ul. Petra Preradovića 12 u Prijedoru. Ugovor je sklopljen u uredu advokata M. D. u Prijedoru i ovjeren je 5. septembra 1995. godine u Osnovnom sudu u Prijedoru. S. Z. je, 8. marta 1996. godine, pokrenula postupak (predmet br. P-61/96) pred Osnovnim sudom u Prijedoru, tražeći poništenje ugovora o zamjeni nekretnina. Navela je da je ugovor zaključen pod prijetnjama i da to nije bio njen dobrovoljan čin. Pozivala se na ratno stanje u vrijeme kada je ugovor zaključen, zbog kojeg se, kao Hrvatica koja živi u Prijedoru kojim su dominirali Srbi, osjećala ugroženom i prinuđenom da zaključi ugovor. B. V. je osporio navod S. Z. i naveo da je ugovor o zamjeni bio dobrovoljan i pravno valjan sporazum. Tražio je da Osnovni sud naloži S. Z. da iseli iz kuće u Prijedoru sa svojim članovima domaćinstva i da mu preda kuću. Osnovni sud je 27. decembra 1996. godine, na osnovu pismenih i usmenih dokaza, odlučio da odbije zahtjev S. Z. i naložio joj je da iseli iz kuće u Prijedoru sa članovima svoga domaćinstva i da preda kuću B. V. u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U svojoj presudi, Osnovni sud je odlučio da je ugovor bio pravno valjan i da je B. V. sada zakonski vlasnik kuće u Prijedoru. S. Z. se žalila protiv ove presude Okružnom sudu u Banjoj Luci (predmet br. Gž-474/97). U svojoj presudi, od 25. septembra 1997. godine, Okružni sud je odlučio da je ugovor o zamjeni valjan prema Zakonu o obligacionim odnosima i odbio žalbu S.Z. S. Z. je, zatim, uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (predmet br. Rev. 91/98), koji je, presudom od 26. maja 1999. godine, odbio reviziju. 2. Postupak pred Ustavnim sudom S. Z. koju zastupa M. K., advokat iz Banje Luke, 21. oktobra 1999. godine je uložila apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske. Gđa. S. Z. je tvrdila da su osporena presuda, kao i prvostepena i drugostepena presuda, zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer sudovi nisu uzeli u obzir ratne uvjete u kojima je zaključila ugovor o razmjeni i teškoće sa kojima je bila suočena kao pripadnica hrvatske manjine u Prijedoru. Nadalje, navela je da je bila prisiljena da zaključi uguvor, te da su njena ljudska prava na mirno uživanje u imovini, poštovanje doma i pravo na pravičan postupak - prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima - povrijeđena navedenim presudama, koje su potvrdile valjanost ugovora. Apelacija je dostavljena B. V., koji je 18. aprila 2000. godine dostavio svoj odgovor. U tom odgovoru osporio je zahtjev S. Z., tvrdeći da je ugovor koji je sklopio sa njom bio pravno valjan. Pozvao se na činjenicu da su sudovi na tri nivoa zaključili da je S. Z. zaključila ugovor slobodnom voljom, budući da je ni on ni neko treće lice nisu prisilili da se odrekne kuće. Ona se predomislila tek nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, želeći kuću nazad. Međutim, prema njegovom mišljenju, nije bilo pravnog osnova za poništenje ugovora. Prema članu 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zapažanja o apelaciji su zatražena i od Vrhovnog suda Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud nije dostavio nikakve komentare. Tokom postupka pred Ustavnim sudom, S.Z. je 15. novembra 1999. zatražila da Ustavni sud, kao privremenu mjeru, obustavi izvršenje presude Osnovnog suda, kojom joj je naloženo da napusti svoju kuću u Prijedoru i da je preda B. V. Istakla je da bi je izvršenje te presude dovelo u vrlo težak položaj, jer bi praktično bila izbačena na ulicu sa svojom porodicom, bez ikakvog mogućeg utočišta. Ustavni sud je 3. decembra 1999. godine, na osnovu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda, donio rješenje kojim je izvršenje presude Osnovnog suda u Prijedoru, br. P-61/96 od 27. decembra 1996. godine, obustavljeno na osnovu toga što bi izvršenje te presude moglo imati neotklonjive štetne posljedice za S. Z. Ustavni sud je 3. novembar 2000. godine, održao javnu raspravu u ovom predmetu, kojoj su prisustvovali, s jedne strane, S. Z. i njen advokat Z. O., s druge strane B. V. i njegov advokat R. S., kao i predstavnik Vrhovnog suda Republike Srpske, P. B. Na raspravi, obje strane su iznijele svoja gledišta na predmet i odgovarale na pitanja. Gosp. P. B. je dao i izjavu u ime Vrhovnog suda. 3. Dopustivost apelacije Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost po pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su svi pravni lijekovi protiv osporene presude iscrpljeni i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku (član 11. Poslovnika Suda). Ustavni sud konstatuje da presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru pokreću pitanja iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i njenim Prvim protokolom, koji se, prema članu II/2. Ustava, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Nadalje, S. Z. je, pokrećući predmet pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, iscrpila sve pravne lijekove, a apelaciju je uložila u okviru roka predviđenog članom 11. Poslovnika Suda. Apelacija je, stoga, dopustiva. 4. Pravna ocjena predmeta U ovom predmetu, Osnovni sud u Prijedoru je utvrdio da je ugovor o zamjeni između S. Z. i B. V. pravno valjan prema Zakonu o obligacionim odnosima, i da je S. Z. stoga obavezna da napusti svoju kuću u Prijedoru i da je preda B. V. kao novom vlasniku kuće. Ovu presudu je potvrdio Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske. S. Z. je osporila ove sudske odluke u svojoj apelaciji pred Ustavnim sudom. Nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan da odredi da li su sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijedile Ustav Bosne i Hercegovine i, posebno, član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Član 8. Konvencije predviđa: "1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2.Javna vlast se neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." Član 1. Prvog protokola predviđa: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava." Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. Jasno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugom licu u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva zaštita se gubi samo kada je prodaja dobrovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je prodavač bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja da li se za njega može smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. U konkretnom predmetu, ne tvrdi se da je B. V. podvrgao S. Z. prijetnjama ili da ju je prisilio na neki drugi način da zaključi ugovor o razmjeni s njim. Nadalje, navodi S. Z. da je prije zaključenja ugovora dobivala prijetnje telefonom su prilično neodređeni i općeg karaktera. Nijedna osoba nije identificirana kao odgovorna za te prijetnje i navodi nisu podržani ni na koji način. Međutim, postoje druge okolnosti koje se, također, moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja transakcije sa B. V. Kao prvo, treba primijetiti da je kuća koju je S. Z. zamijenila bila kuća u kojoj je ona živjela 60 godina, čitav svoj život, i da ju je naslijedila od svog oca. Ona, stoga, mora da je posebno vezana za tu kuću i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima bila voljna da je napusti da bi otišla živjeti u neko daleko mjesto sa kojim nema posebne povezanosti. Nadalje, ono što je dobila u zamjenu na ostrvu Brač je opisano kao nedovršena vikendica ili ljetna kuća i tu kuću ona nije posjetila prije zaključenja ugovora. Vjerovatno je da kuća na Braču ima znatno manju vrijednost od kuće S. Z. u Prijedoru, te da je ugovor o zamjeni, stoga, sa ekonomskog stanovišta, bio nepovoljan po S. Z. Svi ti faktori čine da ugovor djeluje kao abnormalna transakcija koja se ne bi desila pod normalnim okolnostima. Zaista, transakcija se desila u ratnim okolnostima i dok je S. Z, koja je Hrvatica, bila pod bitnim teškoćama, i, kao što je objasnila, u Prijedoru se osjećala izložena čak i opasnosti po život. Ne može biti sumnje u to da je B. V. bio svjestan ranjivog i teškog položaja S. Z., i zasigurno je razumio da je to bio razlog zbog kojeg je ona bila spremna da s njim zaključi sporazum o zamjeni. Ugovor je datiran 10. augusta 1995. godine, ali je S. Z. izjavila da je bio antidatiran i da je ustvari bio zaključen 4. septembra 1995. godine. Izjavila je da je "to bilo par dana nakon što je veći dio njene kuće zauzela, u skladu sa odlukom lokalnih vlasti, porodica srpskih izbjeglica, porodica K. U vezi s tim, S. Z. se osjećala prinuđenom da privremeno napusti svoju kuću i ode živjeti drugdje u komšiluku. Koji god bili tačni datumi, nije bilo sporno da je ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme kada se pravo S. Z. da ostane u posjedu svoje kuće i svoje budućnosti u Prijedoru činilo nesigurnim". Objasnila je da je planirala, čak i da je pokušala da napusti Prijedor, ali da se to nije desilo kako je ona zamislila. Stoga je ostala u Prijedoru, i kada je porodica K napustila njenu kuću nakon što je u njoj provela osam i po mjeseci, S. Z. se vratila da živi u njoj uprkos ugovoru o zamjeni koji je zaključila. Od onda je ponovo živjela u kući tokom nekoliko godina. Jedan od osnovnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, koji predstavlja Aneks 4. na ovaj sporazum, je borba za uklanjanje etničkog čišćenja koje se dešavalo tokom ratnog perioda i koje je i uzrokovalo da mnoga lica, koja pripadaju etničkim manjinama u raznim područjima Bosne i Hercegovine, napuste svoje domove i odu živjeti drugdje, bilo u inozemstvo ili u druge dijelove Bosne i Hercegovine. Jedan važan cilj, koji se odražava u članu II/5. Ustava, među ostalim, je povratak izbjeglica i raseljenih lica mjestima iz kojih potiču i svojim domovima. U Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma, član XII/3. predviđa da u određivanju zakonitog vlasnika neke imovine, Komisija za raseljena lica i izbjeglice neće priznavati kao valjane bilo kakve nelegalne transakcije imovine, uključujući prijenos koji je učinjen pod prinudom, u zamjenu za dozvole izlaska ili dokumente, ili koje su na neki drugi način povezani sa etničkim čišćenjem. Ovo pokazuje da se, u kontekstu Općeg okvirnog sporazuma, cilj eliminiranja efekata i tragova etničkog čišćenja smatra od takvog osnovnog značaja da u nekim slučajevima utiče na valjanost pravnih transakcija koje bi, inače, zadovoljavale pretpostavke civilnog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor. Pod tim okolnostima, Ustavni sud mora zaključiti da provođenje ugovora o razmjeni ne bi bilo u skladu sa pravom S. Z. na poštovanje njenog doma iz člana 8. Konvencije i člana II/3.(f) Ustava, te sa njenim pravom na poštovanje njene imovine iz člana 1. Protokola broj 1 i člana II/3.(k) Ustava. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru se, stoga, moraju poništiti i sporazum o razmjeni proglasiti bez pravnog djejstva. Pošto je Sud odlučio u odnosu na povredu člana 8. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1, Ustavni sud ne smatra potrebnim da razmatra da li je povrijeđeno pravo S. Z. na pravično suđenje iz člana 6. Konvencije u postupcima pred sudovima. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija prof. dr. Vitomir Popović izdvojio je mišljenje na donesenu odluku. Tekst izdvojenog mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 15/99 15. decembar 2000. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, s. r. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE P ROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM S UDA BR. U 15/99 Odlukom Ustavnog suda broj U 15/99 od 15. i 16. decembra 2000. godine usvojena je apelacija gospođe S. Z., rođene B. iz Prijedora i ukinuta presuda Vrhovnog suda RS br. Rev. 91/98 od 26. maja 1999. godine, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci, br. Gž-474/97 od 25. septembra 1997. godine i presuda Osnovnog suda u Prijedoru br. P-61/96 od 27. decembra 1996. godine. Istom odlukom proglašen je ništavim ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. augusta 1995. godine između S. Z. i B. V. Na osnovu člana 36. st. 2. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH, izdvajam svoje mišljenje o neslaganju sa navedenom Odlukom Ustavnog suda iz sljedećih razloga: 1. U tački 4. Odluke Ustavni sud konstatuje kako slijedi: "Nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan da odredi da li su sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda RS, povrijedile Ustav BiH i, posebno, član 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i član 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, dio prava BiH i imaju prioritet nad svim drugim zakonima." Nakon citiranja navedene odredbe Konvencije, Sud u stavu 4. iste tačke zaključuje: "Jasno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugom licu u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva se zaštita gubi samo kada je prodaja dobrovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se desila u urgentnim situacijama ili dok je prodavač bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu se ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja da li se za njega može smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije." U stavu 13. Sud zaključuje: "U konkretnom slučaju Ustavi sud smatra jasno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor." Dakle, analizom navedenih stavova i izvedenog zaključka lako se može zaključiti da je navedena Odluka Ustavnog suda kontradiktorna sama sebi jer prvo polazi od pretpostavke da "nije zadatak Ustavnog suda da ispita konkretan predmet na osnovu odredbi Zakona o obligacionim odnosima ili drugih pravila civilnog prava", da bi se nakon toga upravo upustio u ispitivanje merituma presuda koje su donijeli redovni sudovi kao sudovi pune jurisdikcije. Naime, navedena Odluka Ustavnog suda, izuzev samo formalnopravnog pozivanja na član 8. Evropske konvencije, ne navodi niti jedan valjan razlog u čemu se sastoji povreda Ustava BiH a posebno Evropske konvencije, a ne navodi niti jednu odluku koja je do sada donesena pred sudom u Strasbourgu koja bi, kao pre ce - dent, mogla biti od značaja u konkretnom slučaju. Više je nego jasno da Ustavni sud BiH ne može ovako paušalno zaključiti da je "jasno ustanovljeno da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod uticajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine" jer to ne spada u nadležnost Ustavnog suda BiH, kako to i sam Ustavni sud praktično zaključuje u stavu 2. tačke 4. Ustavni sud ne navodi niti jedan valjan ar gu ment na osnovu čega je to "jasno da ugovor nije u skladu sa onim što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima", te da ne može biti sumnje u to da je B. V. bio svjestan "ranjivog i teškog položaja S. Z. i sigurno je razumio da je to bio razlog zbog koga je ona bila spremna da s njim zaključi sporazum o zamjeni." Pravni sistem ne poznaje termin "ranjivog položaja", nego pojmovno na jasan i precizan način propisuje šta se to ima smatrati "silom, prijetnjom i prinudom", kako je to i navedeno u Zakonu o obligacionim odnosima i tačno navedene razloge radi kojih bi ugovor bilo moguće raskinuti ili tražiti njegovo poništenje. U konkretnom slučaju, predmetni ugovor je apelantica zaključila sa B. V. na njenu inicijativu, u postupku pred Ustavnim sudom kao i na javnoj raspravi nije iznijela niti jedan valjan razlog kojim bi dovela u pitanje činjenicu da je navedeni ugovor zaključen pod silom, prijetnjom ili prinudom, te da bi ovakvo zaključivanje ugovora moglo biti u suprotnosti sa Evropskom konvencijom i Protokolom br. 1 na ovu konvenciju. Naprotiv, redovni sudovi su, provodeći cijeli dokazni postupak i analizirajući volju ugovornih strana, način i vrijeme zaključenja ugovora itd. stali na stanovište da je navedeni ugovor zaključen na način i pod uvjetima predviđenim Zakonom o obligacionim odnosima. Ustavi sud, dakle, u skladu sa svojim ovlaštenjima predviđenim Ustavom i Poslovnikom nije imao ovlaštenja da ulazi u meritum presuda redovnih sudova izuzev u dijelu koji se odnosi na povrede Ustava ili Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Postupajući na ovaj način, Ustavni sud se udaljio od svoje ustavne funkcije i počeo se pretvarati u sud pune jurisdikcije, odnosno nepostojeću instancu nekog redovnog, saveznog ili drugog, suda i praktično, kao "čuvar Ustava", počeo kršiti vlastiti Ustav. Posebno napominjem da su važeće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje definišu pojam "sile, prijetnje i prinude", preuzeti pravni pojmovi iz starih građanskih zakonika (švajcarskog iz 1911. godine, njemačkog iz 1990. godine, francuskog iz 1904. godine, austrijskog i srpskog koje se i danas primjenjuju u evropskom zakonodavstvu i koju Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, koji se bavi direktnom primjenom Evropske konvecije o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima, do sada nije doveo u pitanje, a niti bilo koji od ovih zakona proglasio suprotnim Konvenciji). 2. U posljednjem stavu navedeno je da je ovu odluku Ustavni sud donio u punom sastavu, što, međutim, nije tačno s obzirom da je Odluka donesena većinom glasova šest naprema tri, jer su, pored mene, protiv ovakve Odluke glasale sudije prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. prosinca 2000. godine, donio je ODLUKU Usvaja se apelacija gđe. S. Z., rođene B. Ustavni sud: 1. Ukida presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev. 91/98 od 26. svibnja 1999. godine, presudu Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-474/97 od 25. rujna 1997. godine i presudu Osnovnog suda u Prijedoru broj P-61/96 od 27. prosinca 1996. godine. 2. Proglašava ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. kolovoza 1995. godine između S. Z. i B. V., ništavim. Odluku objaviti u “Službenom glasniku BiH”, “Službenim novinama Federacije BiH” i u “Službenom glasniku Republike Srpske”. OBRAZLOŽEN JE 1. Činjenično stanje Ugovor o zamjeni imovine, od 10. kolovoza 1995. godine, je zaključen između S. Z. i B. V. Prema ovom ugovoru, B. V. je prenio na S. Z. svoju imovinu, registriranu kao k.č. 2308/1, površine 202 m2, koja se nalazi u Bolu na otoku Braču u Hrvatskoj, u zamjenu za imovinu S. Z., k.č. 10/118, površine 459 m2, koja se nalazi na adresi ul. Petra Preradovića 12 u Prijedoru. Ugovor je sklopljen u uredu odvjetnika M. D. u Prijedoru i ovjeren je 5. rujna 1995. godine u Osnovnom sudu u Prijedoru. S. Z. je, 8. ožujka 1996. godine, pokrenula postupak (predmet br. P-61/96) pred Osnovnim sudom u Prijedoru, tražeći poništenje ugovora o zamjeni nekretnina. Navela je da je ugovor zaključen pod prijetnjama i da to nije bio njen dragovoljan čin. Pozivala se na ratno stanje u vrijeme kada je ugovor zaključen, zbog kojeg se, kao Hrvatica koja živi u Prijedoru kojim su dominirali Srbi, osjećala ugroženom i prinuđenom na zaključenje ugovora. B. V. je pobio navod S. Z. i naveo da je ugovor o zamjeni bio dragovoljan i pravno valjan sporazum. Tražio je da Osnovni sud naloži S. Z. da iseli iz kuće u Prijedoru sa svojim članovima kućanstva i preda mu kuću. Osnovni je sud 27. prosinca 1996. godine, na temelju pismenih i usmenih dokaza, odlučio odbiti zahtjev S. Z. i naložiti joj je da iseli iz kuće u Prijedoru sa članovima svoga kućanstva i preda kuću B. V. u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U svojoj presudi, Osnovni je sud odlučio da je ugovor bio pravno valjan i da je B. V. sada zakonski vlasnik kuće u Prijedoru. S. Z. je uložila priziv protiv ove presude Okružnom sudu u Banjoj Luci (predmet br. Gž-474/97). U svojoj presudi, od 25. rujna 1997. godine, Okružni je sud odlučio da je ugovor o zamjeni valjan prema Zakonu o obligacijskim odnosima i odbio priziv S. Z. S. Z. je, zatim, uložila reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (predmet br. Rev. 91/98), koji je, presudom od 26. svibnja 1999. godine, odbio reviziju. 2. Postupak pred Ustavnim sudom S. Z. koju zastupa M. K., odvjetnik iz Banje Luke, je 21. listopada 1999. godine uložila apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske. Gđa. S. Z. je tvrdila da su pobijana presuda, kao i prvostupna i drugostupna presuda, utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer sudovi nisu uzeli u obzir ratne uvjete u kojima je zaključila ugovor o razmjeni, i teškoće s kojima je bila suočena kao pripadnica hrvatske manjine u Prijedoru. Nadalje, navela je da je bila prisiljena zaključiti uguvor, te da su njena ljudska prava na mirno uživanje u imovini, poštovanje doma i pravo na pravičan postupak – prava zajamčena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i Europskom konvencijom o ljudskim pravima – povrijeđena narečenim presudama, koje su potvrdile valjanost ugovora. Apelacija je dostavljena B. V., koji je 18. travnja 2000. godine dostavio svoj odgovor. U tom je odgovoru pobio zahtjev S. Z., tvrdeći da je ugovor koji je sklopio s njom bio pravno valjan. Pozvao se na činjenicu da su sudovi na tri razine zaključili da je S. Z. zaključila ugovor slobodnom voljom, budući da je niti on niti neka treća osoba nisu prisilili da se odrekne kuće. Ona se predomislila tek nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, želeći kuću nazad. Međutim, prema njegovom mišljenju, nije bilo pravnog osnova za poništenje ugovora. Prema članku 16. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, zapažanja o apelaciji su zatražena i od Vrhovnog suda Republike Srpske. Međutim, Vrhovni sud nije dostavio nikakve komentare. Tijekom postupka pred Ustavnim sudom, S. Z. je 15. studenoga 1999. zatražila da Ustavni sud, kao privremenu mjeru, obustavi izvršenje presude Osnovnog suda, kojom joj je naloženo da napusti svoju kuću u Prijedoru i preda ju B. V. Istaknula je da bi je izvršenje te presude dovelo u vrlo težak položaj, jer bi praktično bila izbačena na ulicu sa svojom obitelji, bez ikakvog mogućeg pribježišta. Ustavni je sud 3. prosinca 1999. godine, na temelju članka 75. Poslovnika Ustavnog suda, donio rješenje kojim je izvršenje presude Osnovnog suda u Prijedoru, br. P-61/96 od 27. prosinca 1996. godine, obustavljeno na temelju toga što bi izvršenje te presude moglo imati neotklonjive štetne posljedice za S. Z. Ustavni je sud, 3. studenoga 2000. godine, održao javnu raspravu u ovom predmetu, kojoj su nazočili, s jedne strane, S. Z. i njen odvjetnik Z. O., s druge strane B. V. i njegov odvjetnik R. S., kao i predstavnik Vrhovnog suda Republike Srpske, P. B.. Na raspravi, obje strane su iznijele svoja motrišta na predmet i odgovarale na pitanja. Gosp. je P. B. dao i izjavu u ime Vrhovnog suda. 3. Dopustivost apelacije Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacijsku ovlast po pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su svi pravni lijekovi protiv pobijane presude iscrpljeni i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku (članak 11. Poslovnika Suda). Ustavni sud konstatira da presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru pokreću pitanja iz članka II Ustava Bosne i Hercegovine i iz Europske konvencije o ljudskim pravima i njenim Prvim protokolom, koji se, prema članku II/2. Ustava, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Nadalje, S. Z. je, pokrećući predmet pred Vrhovnim sudom Republike Srpske, iscrpila sve pravne lijekove, a apelaciju je uložila u okviru roka predviđenog člankom 11. Poslovnika Suda. Apelacija je, zato, dopustiva. 4. Pravna ocjena predmeta U ovom predmetu, Osnovni je sud u Prijedoru ustvrdio da je ugovor o zamjeni između S. Z. i B. V. pravno valjan prema Zakonu o obligacijskim odnosima, i da je S. Z. zato obvezna napustiti svoju kuću u Prijedoru i predati je B. V. kao novom vlasniku kuće. Ovu je presudu potvrdio Okružni sud u Banjoj Luci i Vrhovni sud Republike Srpske. S. Z. je pobijala ove sudske odluke u svojoj apelaciji pred Ustavnim sudom. Nije zadaća Ustavnog suda ispitivati konkretan predmet na temelju odredbi Zakona o obligacijskim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan odrediti jesu li sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijedile Ustav Bosne i Hercegovine i, posebice, članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i članak 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članku II/2. Ustava, dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Članak 8. Konvencije predviđa: "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna se vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." Članak 1. Prvog protokola predviđa: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Predbježne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Razvidno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugoj osobi u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva zaštita se gubi samo kada je prodaja dragovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključivanja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se dogodila u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja može li se za njega smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije. U konkretnom predmetu, ne tvrdi se da je B. V. podvrgnuo S. Z. prijetnjama ili da ju je prisilio na neki drugi način da zaključi ugovor o razmjeni s njim. Nadalje, navodi S. Z. da je prije zaključenja ugovora dobivala prijetnje brzoglasom su prilično neodređeni i općeg karaktera. Nijedna osoba nije identificirana kao odgovorna za te prijetnje i navodi nisu podržani ni na koji način. Međutim, postoje druge okolnosti koje se, također, moraju uzeti u obzir prilikom ocjenjivanja transakcije s B. V. Kao prvo, treba primijetiti da je kuća koju je S. Z. zamijenila bila kuća u kojoj je ona živjela 60 godina, čitav svoj život, i da ju je naslijedila od svog oca. Ona, zato, mora da je posebito vezana za tu kuću i nema razloga vjerovati da bi u normalnim okolnostima bila voljna napustiti je da bi otišla živjeti u neko daleko mjesto s kojim nema posebite povezanosti. Nadalje, ono što je dobila u zamjenu na otoku Brač je opisano kao nedovršena vikendica ili ljetna kuća i tu kuću ona nije posjetila prije zaključenja ugovora. Vjerojatno je da kuća na Braču ima znatno manju vrijednost od kuće S. Z. u Prijedoru, te da je ugovor o zamjeni, zato, s ekonomskog stajališta, bio nepovoljan po S. Z. Svi ti faktori čine da ugovor djeluje kao abnormalna transakcija koja se ne bi dogodila pod normalnim okolnostima. Doista, transakcija se dogodila u ratnim okolnostima i dok je S. Z, koja je Hrvatica, bila pod bitnim teškoćama, i, kao što je objasnila, osjećala se izloženom čak i opasnosti po život u Prijedoru. Ne može biti dvojbe u to da je B. V. bio svjestan ranjivog i teškog položaja S. Z., i zasigurno je razumio da je to bilo razlogom zbog kojeg je ona bila spremna s njim zaključiti sporazum o zamjeni. Ugovor je datiran 10. kolovoza 1995. godine, ali je S. Z. izjavila da je bio antidatiran i da je ustvari bio zaključen 4. rujna 1995. godine. Izjavila je da je "to bilo par dana nakon što je veći dio njene kuće zauzela, sukladno odluci lokalnih vlasti, obitelj srpskih izbjeglica, obitelj K. U svezi s tim, S. Z. se osjećala prinuđenom privremeno napustiti svoju kuću i otići živjeti drugdje u susjedstvu. Koji god bili točni nadnevci, nije bilo prijeporno da je ugovor o zamjeni zaključen u vrijeme kada se pravo S. Z. da ostane u posjedu svoje kuće i svoje budućnosti u Prijedoru činilo nesigurnim". Ona je objasnila da je planirala, i da je pokušala napustiti Prijedor, ali da se to nije dogodilo kako je ona zamislila. Zato je ostala u Prijedoru, i kada je obitelj K. napustila njenu kuću nakon što je u njoj provela osam i po mjeseci, S. Z. se vratila živjeti u njoj unatoč ugovoru o zamjeni koji je zaključila. Od onda je ponovno živjela u kući tijekom nekoliko godina. Jedan od temeljnih ciljeva Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, koji predstavlja Aneks 4. na ovaj sporazum, je borba za uklanjanje etničkog čišćenja koje se događalo tijekom ratnog perioda i koje je i prouzročilo da mnoge osobe, koje pripadaju etničkim manjinama u raznim područjima Bosne i Hercegovine, napuste svoje domove i odu živjeti drugdje, bilo u inozemstvo ili u druge dijelove Bosne i Hercegovine. Jedan važan cilj, odražen u članku II/5. Ustava, među ostalim, je povratak izbjeglih i raseljenih osoba mjestima iz kojih potječu i svojim domovima. U Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma, članak XII/3. predviđa da u određivanju zakonitog vlasnika neke imovine, Povjerenstvo za raseljene i izbjegle osobe neće priznavati kao valjane bilo kakve nelegalne transakcije imovine, uključujući prijenos koji je učinjen pod prinudom, u zamjenu za dopuštenje izlaska ili dokumente, ili koje su na neki drugi način povezani s etničkim čišćenjem. Ovo pokazuje da se, u kontekstu Općeg okvirnog sporazuma, cilj eliminiranja efekata i tragova etničkog čišćenja smatra od takve osnovne važnosti da u nekim slučajevima utječe na valjanost pravnih transakcija koje bi, inače, zadovoljavale pretpostavke civilnog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra razvidno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod utjecajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je razvidno da ugovor nije sukladan onome što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor. Pod tim okolnostima, Ustavni sud mora zaključiti da sprovođenje ugovora o razmjeni ne bi bilo sukladno pravu S. Z. na poštovanje njenog doma iz članka 8. Konvencije i članka II/3.(f) Ustava, te sa njenim pravom na poštovanje njene imovine iz članka 1. Protokola broj 1 i članka II/3.(k) Ustava. Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Banjoj Luci i Osnovnog suda u Prijedoru se, zato, moraju poništiti i sporazum o razmjeni proglasiti bez pravnog djejstva. Pošto je Sud odlučio u odnosu na povredu članka 8. Konvencije i članka 1. Protokola broj 1, Ustavni sud ne smatra potrebitim razmatrati je li povrijeđeno pravo S. Z. na pravično suđenje iz članka 6. Konvencije u postupcima pred sudovima. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Na temelju članka 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudac prof. dr. Vitomir Popović izuzeo je mišljenje na donesenu odluku. Tekst izuzetog mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 15/99 15. prosinca 2000. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, v. r. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUCA USTAVNOG S UDA BOSNE I HERCEGOVINE P ROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM S UDA BR. U 15/99 Odlukom Ustavnog suda br. U 15/99 od 15. i 16. prosinca 2000. godine usvojena je apelacija gospođe S. Z., rođene B. iz Prijedora i ukinuta presuda Vrhovnog suda RS br. Rev. 91/98 od 26. svibnja 1999. godine, presuda Okružnog suda u Banjaluci, br. Gž-474/97 od 25. rujna 1997. godine i presuda Osnovnog suda u Prijedoru br. P-61/96 od 27. prosinca 1996. godine. Istom odlukom proglašen je ništavim ugovor o zamjeni nekretnina, zaključen 10. kolovoza 1995. godine između S. Z. i B. V. Na temelju članka 36. st. 2. i 3. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH, izuzimam svoje mišljenje o neslaganju s narečenom Odlukom Ustavnog suda iz sljedećih razloga: 1. U točki 4. Odluke Ustavni sud konstatira kako slijedi: "Nije zadaća Ustavnog suda ispitivati konkretan predmet na temelju odredbi Zakona o obligacijskim odnosima ili drugih pravila civilnog prava, već je Ustavni sud pozvan odrediti jesu li sudske odluke, i kao konačna, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, povrijedile Ustav Bosne i Hercegovine i, posebice, članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i članak 1. Prvog protokola na Konvenciju, koji su, prema članku II/2. Ustava, dio prava Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima”. Nakon citiranja narečene odredbe Konvencije, Sud u stavku 4. iste točke zaključuje: "Razvidno je da vlasnik kuće koji proda kuću drugoj osobi u normalnim okolnostima ne može nakon prodaje tražiti zaštitu svojih prava na tu kuću kao svoj dom i svoju imovinu. Međutim, takva zaštita se gubi samo kada je prodaja dragovoljna transakcija čija je valjanost priznata zakonom. Slobodna izražena volja prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora može biti dovedena u pitanje i ako se dogodila u urgentnim situacijama ili dok je prodavac bio pod velikim pritiskom ili u ozbiljnoj opasnosti, pri čemu su ovo elementi koji se moraju uzeti u obzir prilikom određivanja može li se za njega smatrati da je na valjan način prenio svoja prava na drugu osobu ili nije.” U stavku 13. Sud zaključuje: "U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra razvidno ustanovljenim da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod utjecajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Također je razvidno da ugovor nije sukladan onome što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima, i mora se pretpostaviti da je B. V., barem na jedan općenit način, bio sasvim svjestan razloga koji su je naveli da prihvati ugovor." Dakle, raščlambom narečenih stavki i izvedenog zaključka lako se može zaključiti da je narečena Odluka Ustavnog suda kontradiktorna sama sebi jer prvo polazi od pretpostavke da “nije zadaća Ustavnog suda ispitati konkretan predmet na temelju odredbi Zakona o obligacijskim odnosima ili drugih pravila civilnog prava”, da bi se nakon toga upravo upustio u ispitivanje merituma presuda koje su donijeli redoviti sudovi kao sudovi pune jurisdikcije. Naime, narečena Odluka Ustavnog suda, osim samo formalnopravnog pozivanja na članak 8. Europske konvencije, ne navodi niti jedan valjan razlog u čemu se sastoji povreda Ustava BiH a posebice Europske konvencije, a ne navodi niti jednu odluku koja je do sada donesena pred sudom u Strasbourgu koja bi, kao pre ce dent, mogla biti od važnosti u konkretnom slučaju. Više je nego razvidno da Ustavni sud BiH ne može ovako paušalno zaključiti da je "razvidno ustanovljeno da je S. Z. zaključila ugovor o zamjeni pod utjecajem svog ranjivog položaja kao pripadnika etničke manjine u vrijeme kada se politika etničkog čišćenja vodila u velikom dijelu Bosne i Hercegovine” jer to ne spada u ovlasti Ustavnog suda BiH, kako to i sam Ustavni sud praktično zaključuje u stavku 2. točke 4. Ustavni sud ne navodi niti jedan valjan ar gu ment na temelju čega je to "razvidno da ugovor nije sukladan onom što bi bile njene želje pod normalnim okolnostima”, te da ne može biti dvojbe u to da je B. V. bio svjetan "ranjivog i teškog položaja S. Z. i zasigurno je razumio da je to blio razlogom njene spremnosti da s njim zaključi sporazum o zamjeni." Pravni sustav ne poznaje termin “ranjivog položaja”, nego pojmovno na razvidan i precizan način propisuje šta se to ima smatrati “silom, prijetnjom i prinudom”, kako je to i narečeno u Zakonu o obligacijskim odnosima i točno narečene razloge radi kojih bi ugovor bilo moguće raskinuti ili tražiti njegovo poništenje. U konkretnom slučaju, predmetni ugovor je apelantica zaključila sa B. V. na njenu inicijativu, u postupku pred Ustavnim sudom kao i na javnoj raspravi nije iznijela niti jedan valjan razlog kojim bi dovela u pitanje činjenicu da je narečeni ugovor zaključen pod silom, prijetnjom ili prinudom, te da bi ovakvo zaključivanje ugovora moglo biti oprečno Europskoj konvenciji i Protokolu br. 1. na ovu konvenciju. Naprotiv, redoviti sudovi su, provodeći cijeli dokazni postupak i raščlanjujući volju ugovornih strana, način i vrijeme zaključenja ugovora itd. zauzeli stajalište da je narečeni ugovor zaključen na način i pod uvjetima predviđenim Zakonom o obligacijskim odnosima. Ustavi sud, dakle, sukladno svojim ovlastima predviđenim Ustavom i Poslovnikom, nije imao ovlasti ulaziti u meritum presuda redovitih sudova osim u dijelu koji se odnosi na povrede Ustava ili Europske konvencije o ljudskim pravima i slobodama. Postupajući na ovaj način, Ustavni sud se udaljio od svoje ustavne funkcije i počeo se pretvarati u sud pune jurisdikcije, odnosno nepostojeću instancu nekog redovitog, saveznog ili drugog, suda i praktično, kao “čuvar Ustava”, počeo kršiti vlastiti Ustav. Posebito napominjem da su važeće odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, koje definiraju pojam “sile, prijetnje i prinude”, preuzeti pravni pojmovi iz starih građanskih zakonika (švicarskog iz 1911. godine, njemačkog iz 1990. godine, francuskog iz 1904. godine, austrijskog, i srpskog koje se i danas primjenjuju u europskom zakonodavstvu i koju Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, koji se bavi izravnom primjenom Europske konvecije o ljudskim pravima i slobodama i njenim protokolima, do sada nije doveo u pitanje, a niti bilo koji od ovih zakona proglasio oprečnim Konvenciji). 2. U posljednjem stavku narečeno je da je ovu odluku Ustavni sud donio u punom sastavu, što, međutim, nije točno obzirom da je Odluka donesena većinom glasova šest naprema tri, jer su, pored mene, protiv ovakve Odluke glasovali suci prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne I Hercegovine, na sjednici održanoj 2. februara 2001. godine, usvojio je sljedeću ODLUKU Ustavni sud proglašava da je član 8.a stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ova odluka će biti objavljena u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje 1. Činjenice Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljem tekstu: Zakon o stanovima) Predstavnički dom Federacije Bosne i Hercegovine je usvojio 11. juna 1997. godine, a Dom naroda Federacije 21. oktobra 1997. godine. Objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" 28. novembra 1997. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) i stupio je na snagu osam dana po objavljivanju, odnosno 6. decembra 1997. godine. Zakon o stanovima uređuje uvjete i način prodaje stanova sa stanarskim pravom i cijene po kojima se ovakvi stanovi prodaju (član 1). Nosilac stanarskog prava na stanu bi trebao imati, uz neke izuzetke, pravo da otkupi stan pod uvjetom da je podnio zahtjev u određenom vremenskom roku (član 7.), a tu su i detaljna pravila o načinu određivanja cijena (čl. 16. - 23.). Carlos Westendorp, tadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, 5. jula 1999. godine donio je određene odredbe kojima je izmijenjen Zakon o stanovima (novi član 8.a). Ove odredbe, koje su se bavile pravom nosioca stanarskog prava, glase: "Nosilac stanarskog prava na stanu, koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašen napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana. U postupku rješavanja zahtjeva za kupovinu stana vlasnik stana dužan je utvrditi, na osnovu raspoložive dokumentacije, da li se radi o nosiocu stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana." Ugovor o kupoprodaji stana, zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana, smatra se ništavim. Nosilac stanarskog prava iz stava 1. ovog člana može podnijeti zahtjev za kupovinu stana u skladu sa članom 7. stav 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupovinu stana." Osnovna pravila o napuštenim stanovima su bila sadržana u Zakonu o napuštenim stanovima ("Službene novine RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), u Uredbi o korištenju napuštenih stanova i u ostalim propisima donesenim u periodu od 30. aprila 1991. godine do 12. marta 1998. godine. U skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima, stan se proglašava napuštenim ukoliko su ga nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva napustili ili privremeno prestali da koriste nakon 30. aprila 1991. godine. Ipak, stan nije mogao biti proglašen napuštenim ukoliko su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva bili prisiljeni da ga napuste zbog etničkog čišćenja, ili ukoliko je stan bio uništen, izgoren ili doveden u opasnost zbog rata, ili ukoliko su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog domaćinstva ponovno stupili u posjed stana prije određenog datuma. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljem tekstu: Zakon o prestanku) usvojio je Dom naroda Federacije 26. februara 1998. godine, a Predstavnički dom Federacije Bosne i Hercegovine 12. marta 1998. godine. Ovaj zakon objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH" 3. aprila 1998. godine ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98) i stupio je na snagu sljedećeg dana, 4. aprila 1998. godine. Prema Zakonu o prestanku, razni drugi propisi više nisu na snazi (član 1). Nosilac stanarskog prava nad stanom koji je proglašen napuštenim ima pravo da se vrati u stan, a osobe koje su živjele u stanu bez pravnog osnova će iz njega biti iseljene (član 3.). Nosilac stanarskog prava, čiji je ugovor raskinut poslije 30. aprila 1991. godine i kome je stan vraćen prema Zakonu o prestanku, imao je pravo da ga, prema Zakonu o stanovima, otkupi nakon šest mjeseci korištenja, ali ga ne može prodati u roku od pet godina od dana registracije njegovog prava vlasništva (član 15). Visoki predstavnik je u 1998. i 1999. godini donio više izmjena i dopuna Zakona o prestanku koje se tiču, inter alia, produženja roka u kome se može podnositi zahtjev za povrat stana, poništenja određenih ugovora o korištenju stanova koji su zaključeni u toku rata ili u periodu neposredno nakon rata, kao i statusa osoba koje su napustile svoje stanove u ratu i u postratnom periodu. Kao rezultat ovih promjena ukinut je i navedeni član 15. Zakona o stanovima. 2. Postupak pred Ustavnim sudom Jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine - Mirko Banjac, Branko Dokić, Nikola Špirić, Vito Rakić, Mišo Deretić, Desanka Rađević, Milanka Bošnjak, Mara Perkanović, Dragan Mirković, Radenka Balta i Branka Jovanović - podnijeli su 28. jula 2000. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenjivanje saglasnosti člana 8.a stava 1. Zakona o stanovima sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Zahtjev je 18. oktobra 2000. godine proslijeđen Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini od koga je traženo da dostavi svoj komentar. Gosp. Ian Camp bell, u svojstvu šefa odjela za pravne poslove i zamjenika Visokog predstavnika za pravne poslove (u daljem tekstu: OHR), 29. novembra 2000. godine je dostavio komentare na zahtjev. 3. Navodi Podnosioci zahtjeva smatraju da član 8.a stav 1. Zakona o stanovima nije u saglasnosti sa članom II/2. do 5. Ustava Bosne i Hercegovine jer pravi diskriminaciju nad izbjeglicama i raseljenim licima i stavlja ove kategorije građana u nejednak položaj u odnosu na ostale građane. Oni tvrde da su većinom pripadnici srpske i hrvatske etničke grupe ti koji, kao rezultat ove odredbe, trpe diskriminaciju. Također su naveli da ta odredba ograničava pravo vlasništva i nije u saglasnosti sa članom II/3.(k) Ustava niti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima koja ima primat nad svim ostalim zakonima u Bosni i Hercegovini. Ističu da, u skladu sa članom II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo da se slobodno vrate svojim kućama i pravo da ponovo dođu u posjed svoje imovine, te da bilo kakva ograničenja u ovoj oblasti i nejednak tretman sa ostalim građanima predstavlja očito kršenje Ustava. OHR je naglasio da dostavlja svoje komentare bez ikakvog izričitog ili implicitnog priznavanja nadležnosti Ustavnog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika i bez posljedica na bilo koje pitanje koje bi se moglo, u ovom ili nekom drugom slučaju, pokrenuti u vezi sa nadležnoću Ustavnog suda ili bilo kog drugog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika. Što se tiče suštine samog slučaja OHR je istakao da, u skladu sa Zakonom o stanovima, nosilac stanarskog prava ima pravo da otkupi stan te da je pravo da kupi i potom proda stan način uživanja svoje imovine - stana. Zbog toga OHR smatra da ovaj slučaj pokreće pitanja da li je član 8.a Zakona o stanovima, koji ograničava pravo na kupovinu i prodaju stana, u saglasnosti sa zaštitom vlasništva iz člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije i da li je član diskriminatoran? OHR je prihvatio da član 8.a ograničava pojedinca, ali smatra da je ovo ograničenje u javnom interesu i da je proporcionalno cilju koji se želi postići odredbom. OHR je objasnio pozadinu i svrhu odredbe na sljedeći način. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba predstavlja jedan od glavnih ciljeva Ustava (član II/5.) i Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Mora se smatrati da ovaj cilj služi javnom interesu i da je zato uveden dvogodišnji vremenski rok dat u članu 8.a Zakona o stanovima. U vrijeme kada je OHR-a (juli 1999. godine) proglasio ovaj član, u Federaciji su uvjeti za manjinske povratke bili ekstremno nepovoljni. Tada se smatralo da su povratnici, koji su suočeni sa nepovoljnim uvjetima, bili praktično prisiljeni da "prodaju" svoje stanove članovima većinskih grupa koje su živjele u tom području, premda nisu imali pravnog osnova za to. Takvi postupci, ukoliko bi se ponavljali, učinili bi uspostavu održivih manjinskih povrataka praktično nemogućom. Štoviše, to bi gotovo sigurno prisililo pojedince da prodaju stanove ispod pune tržišne vrijednosti. Uvođenje dvogodišnjeg vremenskog ograničenja, koje čini takve prodaje nevažećim i ništavim ukoliko se nisu uklapale u vremenski rok, je bilo jasno namijenjeno da ohrabri izbjeglice da žive u svojim stanovima umjesto da ih prodaju odmah po kupovini. Cilj je bio, očito, da se osigura da, ako se i kada se imovina po isteku roka proda, to bude po fer tržišnim cijenama. Ograničenje koje je nametnuto nosiocima stanarskog prava nije bilo apsolutno s obzirom da oni mogu kupovati i prodavati stanove po isteku ovog dvogodišnjeg perioda. Stoga se pažljivo vodilo računa da se izbalansira opći interes sa, što je moguće manjim, uplitanjem u prava pojedinaca. Princip proporcionalnosti je bio ispoštovan i ne može se smatrati da član 8.a Zakona o stanovima krši član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije. OHR, dalje, tvrdi da ne postoji diskriminacija u ovom slučaju zbog sljedećih razloga. Grupe koje treba porediti su, s jedne strane, nosioci stanarskog prava koji nisu otišli i, sa druge strane, oni koji su napustili zemlju ili su bili interno raseljeni i čiji su stanovi bili proglašeni napuštenima. Članovi prve grupe mogu kupiti i potom prodati svoje stanove po općeprihvatljivim uvjetima, dok članovi druge grupe mogu samo dobiti pravo da kupe i potom prodaju svoje stanove dvije godine nakon što su ponovo došli u njihov posjed i živjeli u njima dvije godine. Što se tiče legitimnih ciljeva ovog različitog tretiranja, tj. promoviranja održivog povratka manjinskih naroda i sprječavanje prodaje po veoma niskim cijenama, razlika se mora smatrati legitimnom, proporcionalnom i nediskriminatornom. 4. Dopustivost Predmetni zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.(a) Ustava koji glasi: "Ustavni sud će podržavati ovaj ustav. (a)Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsje - davajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." Postojeći zahtjev spada pod član VI/3.(a), druga alineja. U skladu sa članom IV/2. Ustava Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je sastavljen od 42 člana, a zahtjev je podnijelo 11 članova, što čini četvrtinu članova Doma. Ostaje da se razmotri da li je Ustavni sud nadležan da ispita da li je član 8.a Zakona o stanovima u skladu sa Ustavom uprkos činjenici da ga je proglasio Visoki predstavnik. Slično pitanje se pojavilo u slučaju broj U 9/00 u kojem je Ustavni sud ispitivao da li je Zakon o graničnoj državnoj službi, koji je također donio Visoki predstavnik, bio u skladu sa Ustavom. U Odluci o tom slučaju, Ustavni sud je odlučio da je nadležan da ispita saglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi sa Ustavom. Ustavni sud ne nalazi razlog zašto bi došao do različitog zaključka o ovom pitanju u predmetnom slučaju. Iz ovih razloga, Ustavni sud je zaključio da je predmetni zahtjev jedanaest članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine dopušten. 5. Zaključci 5.1. Opća zapažanja Pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori u predmetnom slučaju je da li vremenski rok od dvije godine iz člana 8.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (Zakon o stanovima) krši: (a)pravo nosioca stanarskog prava na zaštitu njegove imovine iz člana 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i člana II/3.(k) Ustava ili, alternativno, (b)pravo nosioca stanarskog prava po članu 14. Evropske konvencije i članu II/4. Ustava da ne bude predmetom diskriminacije kod uživanja prava na zaštitu njegove imovine. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najveći nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2., prava i slobode određene Evropskom konvencijom direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. U pogledu historije člana 8.a Zakona o stanovima važno je, također, obratiti pažnju na još jednu odredbu Ustava, tj. član II/5. koja osigurava: "Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su." 5.2. Pravo na imovinu Član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi: "Svako fizičko i pravno lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni." Član 1. Protokola br. 1. Evropske konvencije sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da lišavanje imovine može da se desi pod specifičnim uvjetima, koji su definisani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno po uvjetima koji su dati u drugom stavu. Pojmovi "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola br. 1., ne treba da se tumače na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju ekonomska prava i tražbine, koji premda nisu imovina u skladu sa domaćim zakonima, ipak imaju ekonomsku vrijednost. S druge strane, treba primijetiti da član 1. Protokola br. 1 samo štiti postojeću svojinu i imovinu, ali je općenito shvaćen tako da ne uključuje pravo sticanja imovine (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, volumen 31, stav 50). Dakle, proizilazi pitanje da li se može smatrati da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ima imovinsko pravo zaštićeno članom 1. Protokola br. 1. U ovom pogledu, pozivamo se na član 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (Zakon o prestanku) u kojem se kaže da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dalje je određeno da se ovo primjenjuje na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje stanove u skladu sa članom 1. Aneksa 7 i da se osobe koje su napustile svoje stanove poslije 30. aprila 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako je dokazano da su ih napustili iz razloga koji nisu u vezi sa sukobom. Mora se prihvatiti da se član 8.a Zakona o stanovima odnosi na ove kategorije osoba koje zato, prema zakonu, imaju pravo na povratak u svoje napuštene stanove kako bi nastavili živjeti u njima. Ovo pravo je nesumnjivo pravo ekonomske prirode koje je zaštićeno članom 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije. Ipak, pravo nosioca stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupovinu. Kao rezultat kupovine nosilac stanarskog prava postaje vlasnik stana. S obzirom da pravo nosioca stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana, slijedi da je zaštita osigurana u članu 1. Protokola br. 1 također ograničena. Gledano izolovano i odvojeno od aspekta moguće diskriminacije, ne može se smatrati da ono daje pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnik. Pitanje da li su pravila u pogledu kupovine diskriminatorna je druga materija i bit će ispitana odvojeno. Ne može se, stoga, smatrati da član 8.a Zakona o stanovima, kada se razmatra odvojeno, krši član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije. Ne može se smatrati da član II/3.(k) Ustava, koji u općim terminima štiti pravo na imovinu, osigurava, u ovom pogledu, širu zaštitu. 5.3. Zaštita protiv diskriminacije Član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima glasi: "Uživanje prava i sloboda iz ove konvencije omogućit će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus." Čini se iz teksta ove odredbe da je zaštita protiv diskriminacije u članu 14. ograničena na uživanje prava i sloboda zaštićenih Konvencijom, kojima treba dodati prava iz Protokola Konvencije. U Ustavu postoji slična odredba u članu II/4. koja navodi da će uživanje prava i sloboda iz tog člana i raznih međunarodnih sporazuma biti osigurana svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije. Prema dosadašnjoj sudskoj praksi, u pogledu člana 14. Evropske konvencije može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju. Ovo je slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje. Pitanje da li takvo opravdanje postoji mora biti procijenjeno u vezi sa ciljem i efektima mjere koja se razmatra. Razlika u tretmanu ne smije samo slijediti zakonski cilj već tu mora, također, postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su se koristila i cilja koji treba realizovati. (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, volumen 6, Zakon, I B, stav 10.) Ovaj slučaj se tiče nosilaca stanarskog prava čija su stanarska prava zaštićena članom 1. Protokola br. 1. U skladu s tim, član 14. Konvencije zahtijeva uživanje njihovih prava bez diskriminacije. Također je jasno da se, kao rezultat člana 8.a Zakona o stanovima, oni koji imaju stanarsko pravo na napuštenim stanovima tretiraju različito od onih koji nisu napustili svoje stanove, s obzirom da nosiocima stanarskog prava koji pripadaju prvoj kategoriji, suprotno onim iz druge kategorije, nije dozvoljeno da otkupe odmah svoje stanove i da ih prodaju drugim osobama, nego moraju čekati dvije godine od svog povratka prije nego steknu to pravo. Tako postoji razlika u tretmanu, i OHR je objasnio koji su razlozi uzrokovali ovu razliku i koje ciljeve je Visoki predstavnik želio da postigne donošenjem navedenog člana 8.a. Cilj je bio da se ohrabre izbjeglice i raseljene osobe da se vrate svojim predratnim domovima i da se obeshrabri prodaja njihovih stanova po veoma niskim cijenama članovima većinskih naroda u određenim područjima. S obzirom da je povratak izbjeglica i raseljenih osoba njihovim kućama porijekla glavni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, i također se oslikava u članu II/5. Ustava, mora se zaključiti da je cilj sam po sebi bio razuman i legitiman. Ostaje ipak da se razmotri da li ili ne pe riod od dvije godine, koji mora proći prije nego nosilac stanarskog prava može otkupiti i prodati svoj stan, predstavlja proporcionalno ograničenje njegovih prava. Moglo bi se razmišljati da je bilo moguće da OHR da pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan odmah, kako bi se postigao željeni cilj, dok bi ograničio njegovo pravo da ga proda dok ne provede dvije godine u njemu. Ipak, biti vlasnik stana bez prava prodaje bi involviralo važno i neobično ograničenje normalnih imovinskih prava koje bi ga činile manje zainteresiranim za kupovinu stana. Takvo rješenje bi također dovelo do drugih pravnih teškoća, na primjer ukoliko jedna osoba nakon povratka i kupovine stana odluči da ne ostane u njemu dvije godine. Tada bi se postavilo pitanje da li njemu, premda je vlasnik, još uvijek zabranjivati da prodaje stan i koje bi bile pravne posljedice u ovakvoj situaciji. Ustavni sud dalje primjećuje da je član 8.a Zakona o stanovima od opće primjene i ne može se smatrati da se on primjenjuje posebno na osobe određenog etničkog porijekla. Svrha je da se izbjeglice i raseljene osobe, bez obzira na njihovo etničko porijeklo, vrate u svoje stare domove i da se spriječi da etničko čišćenje koje se pojavilo u vezi sa ratom postane stalno. Štoviše, mora se smatrati da Visoki predstavnik, koji je u ovom slučaju bio kreator zakona i koji je donio pravne odredbe kako bi služio legitimnom i važnom cilju, ima određeni stepen slobodne procjene pri određivanju kako najbolje postići cilj. S obzirom na to i činjenicu da je dvogodišnji pe riod relativno kratak, Ustavni sud je zaključio da član 8.a Zakona o stanovima ima cilj i razumno opravdanje i da nije diskriminatoran niti u neskladu sa članom 14. Evropske konvencije ili članom II/4. Ustava. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne I Hercegovine, sudije prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko izdvojili su svoja mišljenja na donesenu odluku. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 16/00 2. februara 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, s. r. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA BROJ U 1 6/00 Ustavni sud BiH je svojom Odlukom br. U 16/00 proglasio ustavnim odredbe stava 1. člana 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, objavljenog u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 27/99 od 5. jula 1999. godine. Na osnovu člana 36. stava 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, izdvajam mišljenje o neslaganju sa Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 16/00 od 2. februara 2001. godine iz sljedećih razloga: Ustavni sud BiH je pogrešno stao na stanovište da ovaj zakon nije u suprotnosti sa članom 2. tač. 2., 4. i 5. Ustava BiH kao Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Naime, članom 3.a stava 1. osporenog Zakona propisano je da: “Nosilac stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašavan napuštenim, stiče pravo na kupovinu stana po odredbama ovog zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.” Članom 2. st.1. i 2. Ustava BiH propisano je kako slijedi: “BiH i oba entiteta osigurat će najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda…… “ Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. U stavu 3. ovog člana Ustav je naveo prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U ova prava, pored navedenih, spada i “pravo na imovinu”. Stavom 5. navedenog člana je propisano da “sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti svojim domovima. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma, na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za onu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave o takvoj imovini, date pod prisilom, su ništavne.” Dom za ljudska prava za BiH, koji je formiran Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, sa ciljem zaštite ljudskih prava i sloboda predviđenih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, njenim protokolima i drugim dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH je, razmatrajući odnos stanarskog prava, kao prava korištenja u smislu ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima u svjetlu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda i strazburške prakse, zauzeo stanovište da je stanarsko pravo ustvari vlasničko pravo sui generis, te da se ono ne može ograničavati u svom vršenju. Dakle, imajući u vidu činjenicu da bi se postigla potpuna ravnopravnost i ravnopravno uživanje prava i sloboda u BiH, čija su kršenja naročito došla do izražaja u vremenskom periodu od 30. aprila 1991. godine, pa sve do 14. decembra 1995. godine kao dana potpisivanja i stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Daytonski sporazum, tvorci ovog sporazuma su, u cilju izjednačavanja ovih prava sa međunarodnim standardima, predvidjeli direktnu primjenu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda sa njenim protokolima i drugih dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH i njen prioritet u primjeni u odnosu na domaće zakonodavstvo, kako je to i predviđeno članom 2. tačke 2. Ustava BiH. Dakle, upravo u tom smislu osporena odredba člana 8.a stava 1. Zakona nije u skladu sa navedenim odredbama Ustava BiH i naročito je suprotna članu 1. Protokola iz Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda koja glasi: “Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava”. Više je nego očito da javni interes u BiH treba biti usmjeren ka ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih da se vraćaju svojim domovima, i na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, kako je to predviđeno tačkom 5. člana 2. Ustava i Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH a ne ograničavanjem tog prava, u “javnom“ interesu, kako to konstatuje Sud. Naime, postavlja se pitanje zašto bi određen broj izbjeglih i raseljenih lica morao biti ograničen u ostvarivanju svog prava na otkup stana nakon dvije godine provedene u stanu, dok drugi, odnosno veći broj ovih lica, nema ovih niti bilo kakvih ograničenja vezanih za prava koja proističu iz vršenja stanarskog prava i njegovog prava na otkup. Postupajući na ovakav način navedene odredbe osporenog zakona su očito stavile u neravnopravan položaj ranije nosioce stanarskog prava u pogledu prava na otkup stanova kao mirnog korištenja njihove imovine. Imajući u vidu činjenicu da ovakva odredba zakona pogađa najveći broj izbjeglih i raseljenih lica kao ranijih nosilaca stanarskog prava koji potiču iz reda srpskog i hrvatskog naroda, moglo bi se zaključiti da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, te da je suprotna članu 2. stava 4. Ustava BiH i članu 14. Protokola br. 11 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Upravo iz iznesenih razloga glasao sam da Ustavni sud prihvati prijedlog Predstavničkog doma Parlamentarne Skupštine BiH od 26. jula 2000. godine kao osnovan, te proglasi neustavnim odredbu stava 1. člana 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Federacije BiH objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 27/99 od 5. jula 1999. godine. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ U PREDMETU U 16/00 Dopustivost zahtjeva: Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/97) usvojio je Predstavnički dom Federacije BiH 11. juna 1997. godine, a Dom naroda 21. oktobra 1997. godine. Visoki predstavnik za BiH je 5. jula 1999. godine predmetni zakon izmijenio i dopunio članom 8.a koji je na taj način postao sastavni dio predmetnog zakona. Bez obzira na to što je institucija Visokog predstavnika međunarodna institucija, sa specifičnim pravnim statusom u odnosu na državnopravni poredak BiH i njenih entiteta, u ovom slučaju se radi o aktu zakonodavnog organa Federacije BiH koji je donesen u skladu sa njenim ustavom, te je stoga, u skladu sa članom VI/3.a Ustava BiH, moguće ispitivati ustavnost osporene odredbe. Suština zahtjeva Članom 8.a predmetnog zakona propisano je da nosilac stanarskog prava na stanu, koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriji Federacije BiH u periodu od 30. aprila 1991. godine do 4. aprila 1998. godine proglašen napuštenim, stiče pravo na otkup stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana, te da zahtjev za otkup stana može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je nosilac stanarskog prava stekao pravo na otkup stana. Smatram da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, odnosno da nije u skladu sa čl. II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH kao i sa članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, te da je suprotna članu 1. Protokola br. 1. U tom smislu se ne slažem sa većinskim mišljenjem iz sljedećih razloga: Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima koji glasi: “Svako fizičko i pravno lice ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni”, govori o korištenju i lišavanju imovine, kao i o kontroli države nad korištenjem privatne imovine, što je dozvoljeno pod uvjetima iz drugog stava istog člana. U većinskoj odluci Suda konstatovano je da ovaj član ne uključuje pravo na sticanje svojine (imovine), već štiti i istovremeno, pod određenim uvjetima, ograničava samo postojeću svojinu (imovinu). Pored toga, u većinskoj odluci se staje na stanovište da “pravo nosioca stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupovinu…” S obzirom da “pravo nosioca stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana slijedi da je zaštita osigurana u članu 1. Protokola br. 1 također ograničena. Gledano izolovano i odvojeno od aspekta moguće diskriminacije ne može se smatrati da ono daje pravo nosiocu stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnik”. Ovakvo gledište ne može se prihvatiti kao opravdano i u skladu sa Evropskom konvencijom i Ustavom BiH. Naime, stanarska prava su specifična imovinska prava karakteristična za socijalističke državnopravne poretke. U procesu tranzicije, zakonskim normama, predviđeni su uvjeti i postupak za njihovu transformaciju u pravo svojine, imovinsko pravo apsolutnog karaktera. Kao takva, ona moraju da se tretiraju kao imovinska prava specifičnog karaktera. Razlozi za to su i sljedeći. Prema Evropskoj konvenciji, odnosno članu 1. Protokola br. 1, svako fizičko i pravno lice ima pravo da mirno uživa u svojoj imovini. U pravnoj nauci i praksi postoji stanovište da su u pogledu određivanja samog pojma imovine u praksi organa Evropske konvencije postojale neke tehničke poteškoće. Prvi Protokol upotrebljava izraz kojim se štiti pravo na mirno uživanje u svojim dobrima (eng. pos ses sions, fr. biens). Evropski sud je, pozivajući se na pripremne radove, utvrdio da, priznajući svakome pravo da uživa u svojim dobrima, član 1. Protokola u suštini garantuje pravo na imovinu, (eng. Right of proprety; Marckx protiv Belgije, 1979., V. Dimitrijević i drugi, Ljudska prava, Beograd, 1997. str. 299). Ako se u praksi Evropskog suda i Evropske konvencije pokazuju takvi primjeri kao što je stav Suda da se pod izuzetnim uvjetima i klijentela jednog računovođe može smatrati imovinom (Van Marle i drugi protiv Holandije, 26. juna 1986., isto), kao i pozitivnopravni zahtjevi kao npr. da pravo na sklapanje ugovora o zakupu predstavlja vid posjedovanja imovine (Mellacher i drugi protiv Austrije od 19. decembra 1989. godine i sl., isto), onda se mora podrazumijevati da je i stanarsko pravo, ali i pravo na otkup stanova, imovinsko pravo, tj. pravo na imovinu. Iako član 1. Protokola br. 1 ne govori o sticanju već samo o korištenju imovine, ova se situacija, analogijom, mora podvesti pod njega. U prilog ovom stavu ide i činjenica da je u pogledu penzionih propisa i socijalne zaštite Komisija pravila razliku između sistema u skladu s kojim uplata doprinosa stvara individualni udio u fondu, koji može biti određen svakog trenutka i sistema gdje je odnos uplaćenih doprinosa i kasnijih primanja potpuno neodređen. Prvi sistem stvara imovinu i zahtjevi za kasnije beneficije iz takve imovine u skladu su sa članom 1. Protokola br. 1. (Predstavka br. 4130/ 69, X protiv Holandije i 5763/72 , X protiv Holandije, isto, str. 300.) Ako primijenimo analogiju, ovo se može odnositi i na stanarsko pravo, pravo na otkup stana, kao i na izdvajanja u stambeni fond u periodu prije rata, što, sasvim očito, također predstavlja jednu vrstu imovine, pogotovo s obzirom da se prilikom otkupa stanova i ta imovina - po osnovu radnog odnosa - na određen način obračunava u njihovu realnu vrijednost koja se po tom osnovu umanjuje za određeni procenat. Pored toga, nosioci stanarskog prava koji stan mogu otkupiti odmah, indirektno uvećavaju svoju imovinu za iznos stanarine koji u periodu od dvije godine, za razliku od povratnika (koji stanarinu moraju da plaćaju dvije godine više kao i za pe riod koji im je nakon toga potreban za otkup stana čime se njihova imovina umanjuje), ne moraju da plaćaju. Dakle, iz navedenog proizlazi da je stanarsko pravo, kao i pravo na otkup stana, imovinsko pravo i da njihova zaštita, ali i ograničenja, na ovaj način mogu da se podvedu pod član 1. Protokola br. 1. Ostaje da se vidi da li između javnog interesa i osnovnih prava pojedinaca postoji balans koji traži Evropska konvencija kao cjelina, kao i Ustav BiH, te da li u ovom slučaju postoji diskriminacija po bilo kom osnovu iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Konvencije. Obrazloženje većinske odluke da “prema dosadašnjoj praksi u pogledu člana 14. Evropske konvencije, može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju, te da je ovo slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje…”, nije prihvatljivo. Smatram da cilj donošenja ovakve norme nije razuman i legitiman, odnosno nije proporcionalan, kako tvrdi većinsko mišljenje, te da u ovom slučaju, s obzirom na član 14. Konvencije, kao i s obzirom na član II/4. i II/5. Ustava BiH, Visoki predstavnik ne može imati određeni stepen “slobodne procjene” pri određivanju kako “najbolje postići cilj”. Cilj bilo koje pravne norme u pravnom poretku entiteta i BiH kao cjeline, saglasno Ustavu, mora biti ograničen, odnosno ne smije biti suprotstavljen odredbama člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji podrazumijevaju nepostojanje diskriminacije po bilo kom osnovu. Ovom odredbom subjekti prava, tj. titulari imovinskih prava u Federaciji BiH, konkretno dvije kategorije nosilaca stanarskog prava: povratnici i ostali koji za vrijeme rata nisu mijenjali mjesto prebivališta, stavljeni su u neravnopravan položaj pri sticanju prava svojine (vlasništva) na stanovima na kojima su nosioci stanarskog prava, koje se, saglasno navedenom, također mora tretirati kao imovinsko pravo, iako većinsko mišljenje stoji na stanovištu da član 1. Protokola br. 1 ne uključuje pravo sticanja imovine, već samo korištenje. To je očit primjer diskriminacijskog položaja pojedinaca iz više razloga i po više osnova. Naime, povratnici koji su uspjeli ostvariti povrat stanarskog prava u periodu od dvije godine izloženi su permanentnoj provjeri da li koriste stanove na kojima imaju stanarsko pravo ili pak ne, zbog čega im u krajnjoj liniji može biti otkazan ugovor o korištenju stana te mogu izgubiti i samo stanarsko pravo. Ovo ugrožava druga prava zajamčena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, konkretno prava iz člana II/3.(f) Ustava – pravo na privatan i porodični život, dom i korespondenciju. Potom, u budućnosti, oni su izloženi umanjenju svoje imovine zbog obaveze plaćanja stanarine u roku od dvije godine za razliku od subjekata prve grupe koji su u mogućnosti da svoje stanove otkupe odmah i time postanu njihovi vlasnici bez obaveze daljnjeg plaćanja stanarine. Pored toga, najveći broj subjekata prava koji su stanarsko pravo stekli prije rata, ulagali su, pod istim uvjetima, u stambeni fond, što, u skladu sa praksom Evropske konvencije, također predstavlja jednu vrstu imovine. U predmetu U 29/00, u kome je postupak pokrenut po zahtjevu tri fizička lica srpske nacionalnosti, grupe građana hrvatske nacionalnosti (njih 97) i nevladine organizacije Alternativa, a povodom kojih je vođena rasprava zajedno sa raspravom u ovom predmetu, može se vidjeti da se uglavnom radi o povratnicima hrvatske i srpske nacionalnosti, tj. o izbjeglicama iz Federacije BiH, što na indirektan način predstavlja diskriminaciju i po tom osnovu. “Cilj i razumno opravdanje različitog tretmana proporcionalno efektima mjere koja se razmatra, u skladu sa sudskom praksom”, kako se navodi u većinskoj odluci, za donošenje ovakve odredbe, po mom mišljenju, ne postoji. Upravo stoga smatram da se obrazloženje koje počiva na razumnom opravdanju i slobodnoj procjeni Visokog predstavnika, “kako najbolje postići cilj”, ne može prihvatiti. U ovom slučaju, činjenica da prema osporenoj odredbi jedna grupa subjekata prava koji ispunjavaju identične uvjete za otkup stana (povratnici koji su usljed ratnih djejstava i zbog određene nacionalne pripadnosti napustili svoje stanove), ima neravnopravan položaj u odnosu na drugu grupu (koja obuhvata lica koje nisu napuštala svoje stanove), samo zbog “slobodne ocjene“ Visokog predstavnika, da je ona u funkciji cilja povratka, ne može biti razumno opravdanje za ovakav diskriminacijski položaj, odnosno ne predstavlja balans koji praksa Evropske konvencije i Ustav BiH zahtijevaju. Ovo je posebno značajno ako se ima u vidu i član II/5. Ustava BiH koji propisuje da “sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim domovima. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir, na povraćaj imovine koje su bili lišeni tokom neprijateljstava od 1991. godine, i na naknadu za bilo koju imovinu koja im se ne može vratiti.” Svi subjekti prava, u ovom slučaju nosioci stanarskog prava, saglasno članu II/4. Ustava BiH, odnosno članu 14. Evropske konvencije, moraju pri sticanju prava svojine na stanovima na kojima već imaju jednu vrstu imovinskih prava - stanarska prava, imati jednak sta tus. Obrazloženje većinske odluke da se u ovom slučaju ne radi o onemogućavanju ostvarivanja prava na otkup stana već samo o prolongiranju roka za njegovu realizaciju, također ne zadovoljava. Iako na prvi pogled ono može da se učini logičkim, posljedice ovog nejednakog statusa subjekata prava nisu samo prolongiranje ostvarivanja prava, već su, između ostalog, i imovinske prirode. Pri ovome mora se postaviti pitanje: po čemu je rok od dvije godine, i to od momenta ulaska u posjed stana, a ne od momenta povrata stanarskog prava (između ova dva momenta najčešće prođe i dodatno vrijeme potrebno za izvršenje akta o povratu stanarskog prava), razuman rok u odnosu na neki drugi, npr. kraći? Šta je odlučujući faktor da on iznosi dvije godine, da li je to diskrecijska ocjena ili nešto drugo? U obrazloženju većinske odluke nema logičkog objašnjenja za ovaj stav, osim konstatacije da je riječ o “relativno kratkom periodu”, te da, saglasno tome, član 8.a predmetnog zakona, “ima cilj i razumno opravdanje” kome je kao “legitimnom i važnom služio Visoki predstavnik kao kreator zakona”. Zbog svega navedenog, smatram da osporena odredba nije u skladu sa čl. II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH, članom 1. Protokola br. 1, odnosno da krši član 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima, tj. da ima diskriminacijski karakter, te da se u konkretnom slučaju opravdanje za njeno donošenje ne može naći u stavu 2. člana 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. veljače 2001. godine, usvojio sljedeću ODLUKU Ustavni sud proglašava da je članak 8.a stavak 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00) sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku BiH”, “Službenim novinama Federacije BiH” i u “Službenom glasniku Republike Srpske”. OBRAZLOŽEN JE 1. Činjenice Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o stanovima) Zastupnički dom Federacije Bosne i Hercegovine je usvojio 11. lipnja 1997. godine, a Dom naroda Federacije 21. listopada 1997. godine. Objavljen je u “Službenim novinama Federacije BiH” 28. studenoga 1997. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 27/97) i stupio je na snagu osam dana po objavljivanju, odnosno 6. prosinca 1997. godine. Zakon o stanovima uređuje uvjete i način prodaje stanova sa stanarskim pravom i cijene po kojima se ovakvi stanovi prodaju (članak 1.). Nositelj stanarskog prava na stanu bi trebao imati, uz neke iznimke, pravo otkupiti stan pod uvjetom da je podnio zahtjev u određenom vremenskom roku (članak 7.), a tu su i detaljna pravila o načinu određivanja cijena (čl. 16. – 23.). Carlos Westendorp, tadašnji Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, 5. srpnja 1999. godine donio je određene odredbe kojima je izmijenjen Zakon o stanovima (novi članak 8.a). Ove odredbe, koje se bave pravom nositelja stanarskog prava, glase: “Nositelj stanarskog prava na stanu, koji je posebitim propisima koji su primjenjivani na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine u periodu od 30. travnja 1991. godine do 4. travnja 1998. godine proglašen napuštenim, stječe pravo na kupnju stana po odredbama ovoga zakona nakon proteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana. U postupku rješavanja zahtjeva za kupnju stana vlasnik stana dužan je utvrditi, na temelju raspoložive dokumentacije, radi li se o nositelju stanarskog prava na stanu iz stavka 1. ovog članka. Ugovor o kupoprodaji stana, zaključen oprečno odredbi stavka 1. ovog članka, smatra se ništavim. Nositelj stanarskog prava iz stavka 1. ovog članka može podnijeti zahtjev za kupnju stana sukladno članku 7. stavak 1. ovog zakona u roku od šest mjeseci od dana kada je stekao pravo na kupnju stana.” Temeljna pravila o napuštenim stanovima su bila sadržana u Zakonu o napuštenim stanovima (“Službene novine Republike Bosne i Hercegovine”, br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), u Uredbi o korištenju napuštenih stanova i u ostalim propisima donesenim u periodu od 30. travnja 1991. godine do 12. ožujka 1998. godine. Sukladno Zakonu o napuštenim stanovima, stan se proglašava napuštenim ukoliko su ga nositelj stanarskog prava i članovi njegovog kućanstva napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. travnja 1991. godine. Ipak, stan nije mogao biti proglašen napuštenim ukoliko su nositelj stanarskog prava i članovi njegovog kućanstva bili prisiljeni napustiti ga zbog etničkog čišćenja, ili ukoliko je stan bio uništen, izgoren ili doveden u opasnost zbog rata, ili ukoliko su nositelj stanarskog prava i članovi njegovog kućanstva ponovno stupili u posjed stana prije određenog nadnevka. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku) usvojio je Dom naroda Federacije 26. veljače 1998. godine, a Zastupnički dom Federacije Bosne i Hercegovine 12. ožujka 1998. godine. Ovaj zakon objavljen je u “Službenim novinama Federacije BiH” 3. travnja 1998. godine (“Službene novine Federacije BiH”, broj 11/98) i postao pravomoćan sljedećeg dana, 4. travnja 1998. godine. Prema Zakonu o prestanku, razni drugi propisi više nisu pravomoćni (članak 1.). Nositelj stanarskog prava nad stanom koji je proglašen napuštenim ima pravo vratiti se u stan, a osobe koje su živjele u stanu bez pravnog osnova će iz njega biti iseljene (članak 3.). Nositelj stanarskog prava, čiji je ugovor raskinut poslije 30. travnja 1991. godine i kome je stan vraćen prema Zakonu o prestanku, imao je pravo, prema Zakonu o stanovima, otkupiti ga nakon šest mjeseci korištenja, ali ga nije mogao prodati u roku od pet godina od dana registracije njegovog prava vlasništva (članak 15.). Visoki je predstavnik u 1998. i 1999. godini donio više izmjena i dopuna Zakona o prestanku koje se tiču, inter alia, produljenja roka u kome se može podnositi zahtjev za povrat stana, poništenja određenih ugovora o korištenju stanova koji su zaključeni tijekom rata ili u periodu izravno nakon rata, kao i statusa osoba koje su napustile svoje stanove u ratu i u postratnom periodu. Kao rezultat ovih promjena ukinut je i narečeni članak 15. Zakona o stanovima. 2. Postupak pred Ustavnim sudom Jedanaest članova Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine – Mirko Banjac, Branko Dokić, Nikola Špirić, Vito Rakić, Mišo Deretić, Desanka Rađević, Milanka Bošnjak, Mara Perkanović, Dragan Mirković, Radenka Balta i Branka Jovanović – podnijeli su 28. srpnja 2000. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine zahtjev za ocjenjivanje suglasnosti članka 8.a stavak 1. Zakona o stanovima s Ustavom Bosne i Hercegovine. Zahtjev je 18. listopada 2000. godine proslijeđen Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini od koga je traženo da dostavi svoj komentar. Gosp. Ian Camp bell, u svojstvu šefa odjela za pravne poslove i zamjenika Visokog predstavnika za pravne poslove (dalje u tekstu: OHR), 29. je studenoga 2000. godine dostavio komentare na zahtjev. 3. Navodi Podnositelji zahtjeva smatraju da članak 8.a stavak 1. Zakona o stanovima nije u suglasju s člankom II/2. do 5. Ustava Bosne i Hercegovine jer pravi diskriminaciju nad izbjeglim i raseljenim osobama i stavlja ove kategorije građana u nejednak položaj glede ostalih građana. Oni tvrde da su većinom pripadnici srpske i hrvatske etničke skupine ti koji, kao rezultat ove odredbe, trpe diskriminaciju. Također su naveli da ta odredba ograničuje pravo vlasništva i nije u suglasju s člankom II/3.(k) Ustava niti s Europskom konvencijom o ljudskim pravima koja ima primat nad svim ostalim zakonima u Bosni i Hercegovini. Ističu da, sukladno članku II/5 Ustava, sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti svojim kućama i ponovno doći u posjed svoje imovine, te da bilo kakva ograničenja u ovoj oblasti i nejednak tretman s ostalim građanima predstavlja očevidno kršenje Ustava. OHR je potcrtao da dostavlja svoje komentare bez ikakvog izričitog ili implicitnog priznavanja ovlasti Ustavnog suda glede odluka Visokog predstavnika i bez posljedica na bilo koje pitanje koje bi se moglo, u ovom ili nekom drugom slučaju, pokrenuti u svezi ovlasti Ustavnog suda ili bilo kog drugog suda u odnosu na odluke Visokog predstavnika. Što se tiče biti samog slučaja OHR je istaknuo da, sukladno Zakonu o stanovima, nositelj stanarskog prava ima pravo stan otkupiti, te da je pravo da kupi i potom proda stan način uživanja svoje imovine – stana. Zbog toga OHR smatra da ovaj slučaj pokreće pitanja je li članak 8.a Zakona o stanovima, koji ograničuje pravo na kupnju i prodaju stana, u suglasju sa zaštitom vlasništva iz članka 1. Protokola br. 1 Europske konvencije i je li članak diskriminacijski? OHR je prihvatio da članak 8.a ograničuje pojedinca, ali smatra da je ovo ograničenje u javnom interesu i da je proporcionalno cilju koji se želi postići odredbom. OHR je razjasnio pozadinu i svrhu odredbe na sljedeći način. Povratak izbjeglih i raseljenih osoba predstavlja jedan od glavnih ciljeva Ustava (članak II/5.) i Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Mora se smatrati da ovaj cilj služi javnom interesu i da je zato uveden dvogodišnji vremenski rok dat u članku 8.a Zakona o stanovima. U vrijeme kada je OHR-a (srpanj 1999. godine) proglasio ovaj članak, u Federaciji su uvjeti za manjinske povratke bili ekstremno nepovoljni. Tada se smatralo da su povratnici, koji su suočeni sa nepovoljnim uvjetima, bili praktički prinuđeni “prodavati” svoje stanove članovima većinskih skupina koje su živjele u tom području, premda nisu imali pravnog osnova za to. Takvi postupci, ukoliko bi se ponavljali, učinili bi uspostavu održivih manjinskih povrataka praktički nemogućom. Štaviše, to bi sasma sigurno prisililo pojedince da prodaju stanove ispod pune tržišne vrijednosti. Uvođenje dvogodišnjeg vremenskog ograničenja, koje čini takve prodaje nevažećim i ništavim ukoliko se nisu uklapale u vremenski rok, razvidno je bilo namijenjeno ohrabrenju izbjeglih osoba da žive u svojim stanovima umjesto da ih prodaju odmah po kupnji. Cilj je bio, očevidno, osigurati da se, ako se i kada se imovina po isteku roka proda, to bude po fer tržišnim cijenama. Ograničenje koje je nametnuto nositeljma stanarskog prava nije bilo apsolutno obzirom da oni mogu kupovati i prodavati stanove po isteku ovog dvogodišnjeg perioda. Zato se zorno vodilo računa da se izbalansira opći interes sa, što je moguće manjim, uplitanjem u prava pojedinaca. Princip je proporcionalnosti bio ispoštovan i ne može se smatrati da članak 8.a Zakona o stanovima krši članak 1. Protokola br. 1. Europske konvencije. OHR, dalje, tvrdi da ne postoji diskriminacija u ovom slučaju zbog sljedećih razloga. Skupine koje treba usporediti su, s jedne strane, nositelji stanarskog prava koji nisu otišli i, sa druge strane, oni koji su napustili zemlju ili su bili interno raseljeni i čiji su stanovi bili proglašeni napuštenima. Članovi prve skupine mogu kupiti i potom prodati svoje stanove po općeprihvatljivim uvjetima, dok članovi druge skupine mogu samo dobiti pravo da kupe i potom prodaju svoje stanove dvije godine nakon što su ponovno došli u njihov posjed i živjeli u njima dvije godine. Što se tiče legitimnih ciljeva ovog različitog tretiranja, tj. promoviranja održivog povratka manjinskih naroda i sprječavanje prodaje po veoma niskim cijenama, razlika se mora smatrati legitimnom, proporcionalnom i nediskriminacijskom. 4. Dopustivost Predmetni zahtjev je podnesen sukladno članku VI/3.(a) Ustava koji glasi: “Ustavni će sud podržavati ovaj Ustav. (a) Ustavni je sud jedini mjerodavan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: -Je li odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. -Je li bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina čla no va/ de - legata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.” Postojeći zahtjev pripada članku VI/3.(a), druga alineja. Sukladno članku IV/2. Ustava Zastupnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je sastavljen od 42 člana, a zahtjev je podnijelo 11 članova, što čini četvrtinu članova Doma. Ostaje za razmotriti je li Ustavni sud mjerodavan ispitati je li članak 8.a Zakona o stanovima sukladan Ustavu unatoč činjenici da ga je proglasio Visoki predstavnik. Slično pitanje se pojavilo u slučaju br. U 9/00 u kojem je Ustavni sud ispitivao je li Zakon o graničnoj državnoj službi, koji je također donio Visoki predstavnik, bio sukladan Ustavu. U Odluci o tom slučaju, Ustavni je sud odlučio da je mjerodavan ispitati suglasnost Zakona o državnoj graničnoj službi s Ustavom. Ustavni sud ne nalazi razlog zašto bi došao do različitog zaključka o ovom pitanju u predmetnom slučaju. Iz ovih razloga, Ustavni je sud zaključio da je predmetni zahtjev jedanaest članova Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine dopušten. 5. Zaključci 5.1. Opća zapažanja Pitanje je, na koje Ustavni sud treba odgovoriti u predmetnom slučaju, krši li vremenski rok od dvije godine iz članka 8.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Zakon o stanovima”): (a)pravo nositelja stanarskog prava na zaštitu njegove imovine iz članka 1. Protokola br. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima i članka II/3.(k) Ustava ili, alternativno, (b)pravo nositelja stanarskog prava po članku 14. Europske konvencije i članku II/4. Ustava da ne bude predmetom diskriminacije kod uživanja prava na zaštitu njegove imovine. Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osiguravati najveću razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2., prava i slobode određene Europskom konvencijom izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. Glede povijesti članka 8.a Zakona o stanovima važno je, također, obratiti pozornost na još jednu odredbu Ustava, tj. članak II/5. koja osigurava: “Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. One imaju pravo, sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bile lišene tijekom neprijateljstava od 1991. godine i da im se dadne naknada za svu takvu imovinu, koja im se ne može vratiti. Sve obveze ili izjave vezane za takvu imovinu, a koje su date pod prinudom, ništave su.” 5.2. Pravo na imovinu Članak 1. Protokola br. 1. Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: “Svaka fizička i pravna osoba ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Nitko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utječu ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebitim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni.” Članak 1. Protokola br. 1. Europske konvencije sadržava tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specifičnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stavka. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno po uvjetima koji su dati u drugom stavku. Pojmove “imovina” i “svojina”, koji se javljaju u članku 1. Protokola br. 1. ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju ekonomska prava i tražbine, koji premda nisu imovina sukladno domaćim zakonima, ipak imaju ekonomsku vrijednost. S druge strane, treba primijetiti da članak 1. Protokola br. 1. samo štiti postojeću svojinu i imovinu, ali je općenito shvaćen tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, volumen 31, stavak 50). Dakle, proizilazi pitanje može li se smatrati da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ima imovinsko pravo zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1. U ovom pogledu, pozivamo se na članak 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (“Zakon o prestanku”) u kojem se kaže da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dalje je određeno da se ovo primjenjuje na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje stanove sukladno članku 1. Aneksa 7. i da se osobe koje su napustile svoje stanove poslije 30. travnja 1991. godine smatraju izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7., osim ako je dokazano da su ih napustili iz razloga koji nisu u svezi sa sukobom. Mora se prihvatiti da se članak 8.a Zakona o stanovima odnosi na ove kategorije osoba koje zato, prema zakonu, imaju pravo na povratak u svoje napuštene stanove kako bi nastavili živjeti u njima. Ovo pravo je nedvojbeno pravo ekonomske naravi koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1. Europske konvencije. Ipak, pravo nositelja stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupnju. Kao rezultat kupnje nositelj stanarskog prava postaje vlasnikom stana. Obzirom da pravo nositelja stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana, slijedi da je zaštita osigurana u članku 1. Protokola br. 1. također ograničena. Gledano izolirano i odijeljeno od aspekta moguće diskriminacije, ne može se smatrati da ono daje pravo nositelju stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnikom. Pitanje jesu li pravila glede kupnje diskriminacijska je druga materija i bit će ispitana odijeljeno. Ne može se, zato, smatrati da članak 8.a Zakona o stanovima, kada se razmatra odijeljeno, krši članak 1. Protokola br. 1. Europske konvencije. Ne može se smatrati da članak II/3.(k) Ustava, koji u općim terminima štiti pravo na imovinu, osigurava, u ovom pogledu, širu zaštitu. 5.3. Zaštita protiv diskriminacije Članak 14. Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: “Uživanje prava i sloboda iz ove Konvencije omogućit će se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi sta tus.” Čini se iz teksta ove odredbe da je zaštita protiv diskriminacije u članku 14. ograničena na uživanje prava i sloboda zaštićenih Konvencijom, kojima treba dodati prava iz Protokola Konvencije. U Ustavu postoji slična odredba u članku II/4. koja navodi da će uživanje prava i sloboda iz tog članka i raznih međunarodnih sporazuma biti osigurana svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije. Prema dosadašnjoj sudskoj praksi, glede članka 14. Europske konvencije može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju. Ovo je slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje. Pitanje postoji li takvo opravdanje mora biti procijenjeno u svezi s ciljem i efektima mjere koja se razmatra. Razlika u tretmanu ne smije samo slijediti zakonski cilj već tu mora, također, postojati razuman odnos proporcionalnosti među sredstvima koja su se koristila i ciljem koji treba realizirati. (Europski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, Volumen 6, Zakon, I B, stavak 10.) Ovaj slučaj se tiče nositelja stanarskog prava čija su stanarska prava zaštićena člankom 1. Protokola br. 1. Sukladno tomu, članak 14. Konvencije zahtijeva uživanje njihovih prava bez diskriminacije. Također je razvidno da se, kao rezultat članka 8.a Zakona o stanovima, oni koji imaju stanarsko pravo na napuštenim stanovima tretiraju različito od onih koji nisu napustili svoje stanove, obzirom da nositeljima stanarskog prava koji pripadaju prvoj kategoriji, oprečno onim iz druge kategorije, nije dopušteno otkupiti odmah svoje stanove i prodati ih drugim osobama, nego moraju čekati dvije godine od svog povratka prije nego steknu to pravo. Tako postoji razlika u tretmanu, i OHR je objasnio koji su razlozi prouzročili ovu razliku i koje ciljeve je Visoki predstavnik želio postići donošenjem narečenog članka 8.a. Cilj je bio da se ohrabre izbjegle i raseljene osobe da se vrate svojim predratnim domovima i da se obeshrabri prodaja njihovih stanova po veoma niskim cijenama članovima većinskih naroda u određenim područjima. Obzirom da je povratak izbjeglih i raseljenih osoba njihovim kućama podrijetla glavni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, i također se oslikava u članku II/5. Ustava, mora se zaključiti da je cilj sam po sebi bio razuman i legitiman. Ostaje ipak za razmotriti predstavlja li ili ne pe riod od dvije godine, koji mora proći prije nego nositelj stanarskog prava može otkupiti i prodati svoj stan, proporcionalno ograničenje njegovih prava. Moglo bi se razmišljati je li bilo moguće da OHR da pravo nositelju stanarskog prava da otkupi stan odmah, kako bi se postigao željeni cilj, dok bi ograničio njegovo pravo da ga proda dok ne provede dvije godine u njemu. Ipak, biti vlasnikom stana bez prava prodaje bi involviralo važno i neobično ograničenje normalnih imovinskih prava koje bi ga činile manje zainteresiranim za kupnju stana. Takvo rješenje bi također dovelo do drugih pravnih teškoća, na primjer ukoliko jedna osoba nakon povratka i kupnje stana odluči ne ostati u njemu dvije godine. Tada bi se postavilo pitanje da li njemu, premda je vlasnik, još uvijek zabranjivati prodaju stana i koje bi bile pravne posljedice u ovakvoj situaciji. Ustavni sud dalje primjećuje da je članak 8.a Zakona o stanovima od opće primjene i ne može se smatrati da se on primjenjuje zasebno na osobe određenog etničkog podrijetla. Cilj je da se izbjegle i raseljene osobe, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, vrate u svoje stare domove i da se spriječi da etničko čišćenje koje se pojavilo u svezi s ratom postane stalno. Štaviše, mora se smatrati da Visoki predstavnik, koji je u ovom slučaju bio kreator zakona i koji je donio pravne odredbe kako bi služio legitimnom i važnom cilju, ima određeni stupanj slobodne procjene pri određivanju kako najbolje postići cilj. Obzirom na to i činjenicu da je dvogodišnji pe riod relativno kratak, Ustavni je sud zaključio da članak 8.a Zakona o stanovima ima cilj i razumno opravdanje i da nije diskriminacijski niti u nesuglasju s člankom 14. Europske konvencije ili člankom II/4. Ustava. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Na temelju članka 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, suci prof. dr. Vitomir Popović i prof. dr. Snežana Savić izdvojili su svoja mišljenja na donesenu odluku. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 16/00 2. veljače 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, v. r. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUCA PROF . DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU S ODLUKOM US TAVNOG SUDA BROJ U 16/00 Ustavni sud BiH je svojom Odlukom br. U 16/00 proglasio ustavnim odredbe stavka 1. članka 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, objavljenog u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 27/99 od 5. srpnja 1999. godine. Na temelju članka 36. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, izuzimam mišljenje o neslaganju sa Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 16/00 od 2. veljače 2001. godine iz sljedećih razloga: Ustavni sud BiH je pogrešno zauzeo stajalište da ovaj Zakon nije oprečan članku 2. toč. 2., 4. i 5. Ustava BiH kao Aneksa 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Naime, člankom 3.a stavak 1. pobijanog Zakona propisano je da: “Nositelj stanarskog prava na stanu koji je posebnim propisima koji su primjenjivani na teritoriju BiH u periodu od 30. travnja 1991. godine do 4. travnja 1998. godine proglašavan napuštenim, stječe pravo na kupnjnu stana po odredbama ovog Zakona nakon isteka roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana.” Člankom 2. st. 1. i 2. Ustava BiH propisano je kako slijedi: “BiH i oba entiteta osigurat će najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda…… “ Prava i slobode predviđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima izravno se primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. U stavku 3. ovog članka Ustav je naveo prava i slobode predviđene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima koji se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U ova prava, pored narečenih, spada i “pravo na imovinu”. Stavkom 5. narečenog članka je propisano da “sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti svojim domovima. Oni imaju pravo, sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma, na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu za onu imovinu koja im ne može biti vraćena. Sve obveze ili izjave o takvoj imovini, date pod prinudom, su ništavne.” Dom za ljudska prava za BiH, koji je formiran Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, s ciljem zaštite ljudskih prava i sloboda predviđenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, njenim protokolima i drugim dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH je, razmatrajući odnos stanarskog prava, kao prava korištenja u smislu ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima u svjetlu Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda i strazburške prakse, zauzeo stajalište da je stanarsko pravo ustvari vlasničko pravo sui generis, te da se ono ne može ograničavati u svom vršenju. Dakle, imajući u vidu činjenicu da bi se postigla potpuna jednakopravnost i jednakopravno uživanje prava i sloboda u BiH, čija su kršenja osobito došla do izražaja u vremenskom periodu od 30. travnja 1991. godine, pa sve do 14. prosinca 1995. godine kao dana potpisivanja i stupanja na snagu Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Daytonski sporazum, tvorci ovog sporazuma su, u cilju izjednačavanja ovih prava s međunarodnim standardima, predvidjeli izravnu primjenu Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda sa njenim protokolima i drugih dodatnih sporazuma o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u BiH i njen prioritet u primjeni glede domaćeg zakonodavstva, kako je to i predviđeno člankom 2. točke 2. Ustava BiH. Dakle, upravo u tom smislu pobijana odredba članka 8.a stavak 1. Zakona nije sukladna narečenim odredbama Ustava BiH i osobito je oprečna članku 1. Protokola iz Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda koja glasi: “Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo neometano uživati svoju imovinu. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava”. Više je nego očevidno da javni interes u BiH treba biti usmjeren ka ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih da se vraćaju svojim domovima, i na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, kako je to predviđeno točkom 5. članka 2. Ustava i Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH a ne ograničavanjem tog prava, u “javnom“ interesu, kako to konstatira Sud. Naime, postavlja se pitanje zašto bi određen broj izbjeglih i raseljenih osoba morao biti ograničen u ostvarivanju svog prava na otkup stana nakon dvije godine provedene u stanu, dok drugi, odnosno veći broj ovih osoba, nema ovih niti bilo kakvih ograničenja u svezi prava koja proistječu iz vršenja stanarskog prava i njegovog prava na otkup. Postupajući na ovakav način narečene odredbe pobijanog zakona su očevidno stavile u nejednakopravan položaj ranije nositelje stanarskog prava glede prava na otkup stanova kao mirnog korištenja njihove imovine. Imajući u vidu činjenicu da ovakva odredba zakona pogađa najveći broj izbjeglih i raseljenih osoba kao ranijih nositelja stanarskog prava koji potječu iz reda srpskog i hrvatskog naroda, moglo bi se zaključiti da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, te da je oprečna članku 2. stavak 4. Ustava BiH i članku 14. Protokola br. 11. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda. Upravo iz iznesenih razloga glasovao sam da Ustavni sud prihvati prijedlog Zastupničkog doma Parlamentarne Skupštine BiH od 26. srpnja 2000. godine kao utemeljen, te proglasi neustavnim odredbu stavka 1. članka 8.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Federacije BiH objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 27/99 od 5. srpnja 1999. godine. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUTKINJE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ U PREDMETU U 16/00 Dopustivost zahtjeva Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH br. 27/97) usvojio je Zastupnički dom Federacije BiH 11. lipnja 1997. godine, a Dom naroda 21. listopada 1997. godine. Visoki predstavnik za BiH je 5. srpnja 1999. godine predmetni zakon izmijenio i dopunio člankom 8.a koji je na taj način postao sastavnim dijelom predmetnog zakona. Bez obzira na to što je institucija Visokog predstavnika međunarodna institucija, sa specifičnim pravnim statusom u odnosu na državnopravni poredak BiH i njenih entiteta, u ovom slučaju se radi o aktu zakonodavnog organa Federacije BiH koji je donesen sukladno njenom ustavu, te je zato, sukladno članku VI/3.a Ustava BiH, moguće ispitivati ustavnost pobijane odredbe. Bit zahtjeva Člankom 8.a predmetnog zakona propisano je da nositelj stanarskog prava na stanu, koji je posebitim propisima koji su primjenjivani na teritoriju Federacije BiH u periodu od 30. travnja 1991. godine do 4. travnja 1998. godine proglašen napuštenim, stječe pravo na otkup stana po odredbama ovoga zakona nakon istjecanja roka od dvije godine od dana stupanja u posjed stana, te da zahtjev za otkup stana može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana kada je nositelj stanarskog prava stekao pravo na otkup stana. Smatram da je ova odredba diskriminacijskog karaktera, odnosno da nije sukladna članku II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH kao i članku 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, te da je oprečna članku 1. Protokola br. 1. U tom smislu se ne slažem sa većinskim mišljenjem iz sljedećih razloga: Članak 1. Protokola broj 1. Europske konvencije o ljudskim pravima koji glasi: “Svaka fizička i pravna osoba ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Nitko ne može biti lišen imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ne utječu ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebitim da bi regulirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni”, govori o korištenju i lišavanju imovine, kao i o kontroli države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima iz drugog stavka istog članka. U većinskoj odluci Suda konstatirano je da ovaj članak ne uključuje pravo na stjecanje svojine (imovine), već štiti i istodobno, pod određenim uvjetima, ograničuje samo postojeću svojinu (imovinu). Pored toga, u većinskoj odluci se staje na stajalište da “pravo nositelja stanarskog prava nije potpuno imovinsko pravo nego pravo na življenje u stanu i, pod određenim uvjetima, pravo na njegovu kupnju…” Obzirom da “pravo nositelja stanarskog prava nije vlasništvo nego samo ograničeno pravo na korištenje stana slijedi da je zaštita osigurana u članku 1. Protokola br. 1 također ograničena. Gledano izolirano i odijeljeno od aspekta moguće diskriminacije ne može se smatrati da ono daje pravo nositelju stanarskog prava da otkupi stan i postane vlasnikom”. Ovakvo motrište ne može se prihvatiti kao opravdano i sukladno Europskoj konvenciji i Ustavu BiH. Naime, stanarska prava su specifična imovinska prava karakteristična za socijalističke državnopravne poretke. U procesu tranzicije, zakonskim normama, predviđeni su uvjeti i postupak za njihovu transformaciju u pravo svojine, imovinsko pravo apsolutnog karaktera. Kao takva, ona se moraju tretirati kao imovinska prava specifičnog karaktera. Razlozi za to su i sljedeći. Prema Europskoj konvenciji, odnosno članku 1. Protokola br. 1., svaka fizička i pravna osoba ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. U pravnoj znanosti i praksi postoji stajalište da su glede određivanja samog pojma imovine u praksi organa Europske konvencije postojale neke tehničke teškoće. Prvi Protokol rabi izraz kojim se štiti pravo na mirno uživanje u svojim dobrima (eng. pos ses sions, fr. biens). Europski sud je, pozivajući se na pripremne radove, ustvrdio da, priznajući svakome pravo uživanja u svojim dobrima, članak 1. Protokola u biti jamči pravo na imovinu, (eng. Right of proprety; Marckx protiv Belgije, 1979., V. Dimitrijević i drugi, Ljudska prava, Beograd, 1997. str. 299). Ako se u praksi Europskog suda i Europske konvencije pokazuju takvi primjeri kao što je stav Suda da se pod iznimnim uvjetima i klijentela jednog računovođe može smatrati imovinom (Van Marle i drugi protiv Holandije, 26. lipnja 1986., isto), kao i pozitivnopravni zahtjevi kao npr. da pravo na sklapanje ugovora o najmu predstavlja vid posjedovanja imovine (Mellacher i drugi protiv Austrije od 19. prosinca 1989. godine i sl., isto), onda se mora podrazumijevati da je i stanarsko pravo, ali i pravo na otkup stanova, imovinsko pravo, tj. pravo na imovinu. Iako članak 1. Protokola br. 1. ne govori o stjecanju već samo o korištenju imovine, ova se situacija, analogijom, mora podvesti pod njega. U prilog ovom stavu ide i činjenica da je glede mirovinskih propisa i socijalne skrbi Komisija pravila razliku između sustava u suglasju s kojim uplata doprinosa stvara individualni udjel u fondu, koji može biti određen svakog trenutka i sustava gdje je odnos uplaćenih doprinosa i kasnijih primanja sasma neodređen. Prvi sustav stvara imovinu i zahtjevi za kasnije beneficije iz takve imovine sukladne su članku 1. Protokola br. 1. (Predstavka br. 4130/ 69, X protiv Holandije i 5763/72 , X protiv Holandije, isto, str. 300.) Ako primijenimo analogiju, ovo se može odnositi i na stanarsko pravo, pravo na otkup stana, kao i na izdvajanja u stambeni fond u periodu prije rata, što, sasma očevidno, također predstavlja jednu vrstu imovine, poglavito obzirom da se prigodom otkupa stanova i ta imovina - temeljem radnog odnosa - na određen način obračunava u njihovu realnu vrijednost koja se po tom osnovu umanjuje za određeni procent. Pored toga, nositelji stanarskog prava koji stan mogu otkupiti odmah, neizravno uvećavaju svoju imovinu za iznos stanarine koji u periodu od dvije godine, za razliku od povratnika (koji stanarinu moraju plaćati dvije godine više kao i za pe riod koji im je nakon toga potrebit za otkup stana čime se njihova imovina umanjuje), ne moraju plaćati. Dakle, iz narečenog proizlazi da je stanarsko pravo, kao i pravo na otkup stana, imovinsko pravo i da se njihova zaštita, ali i ograničenja, na ovaj način mogu podvesti pod članak 1. Protokola br. 1. Ostaje za vidjeti postoji li između javnog interesa i osnovnih prava pojedinaca balans koji traži Europska konvencija kao cjelina, kao i Ustav BiH, te postoji li u ovom slučaju diskriminacija po bilo kojem osnovu iz članka II/4. Ustava BiH i članka 14. Konvencije. Obrazloženje većinske odluke da “prema dosadašnjoj praksi glede članka 14. Europske konvencije, može postojati različit tretman koji ne predstavlja diskriminaciju, te da je ovo slučaj gdje napravljena razlika ima cilj i razumno opravdanje…”, nije prihvatljivo. Smatram da cilj donošenja ovakve norme nije razuman i legitiman, odnosno nije proporcionalan, kako tvrdi većinsko mišljenje, te da u ovom slučaju, obzirom na članak 14. Konvencije, kao i obzirom na članak II/4. i II/5. Ustava BiH, Visoki predstavnik ne može imati određeni stupanj “slobodne procjene” pri određivanju kako “najbolje postići cilj”. Cilj bilo koje pravne norme u pravnom poretku entiteta i BiH kao cjeline, suglasno Ustavu, mora biti ograničen, odnosno ne smije biti suprotstavljen odredbama članka II/4. Ustava BiH i članka 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, koji podrazumijevaju nepostojanje diskriminacije po bilo kom osnovu. Ovom odredbom subjekti prava, tj. titulari imovinskih prava u Federaciji BiH, konkretno dvije kategorije nositelja stanarskog prava: povratnici i ostali koji za vrijeme rata nisu mijenjali mjesto prebivanja, stavljeni su u nejednakopravan položaj pri stjecanju prava svojine (vlasništva) na stanovima na kojima su nositelji stanarskog prava, koje se, suglasno narečenom, također mora tretirati kao imovinsko pravo, iako većinsko mišljenje stoji na stajalištu da članak 1. Protokola br. 1 ne uključuje pravo stjecanja imovine, već samo korištenje. To je očevidan primjer diskriminacijskog položaja pojedinaca iz više razloga i po više osnova. Naime, povratnici koji su uspjeli ostvariti povrat stanarskog prava u periodu od dvije godine izloženi su permanentnoj provjeri koriste li stanove na kojima imaju stanarsko pravo ili pak ne, zbog čega im u konačnici može biti otkazan ugovor o korištenju stana te mogu izgubiti i samo stanarsko pravo. Ovo ugrožava druga prava zajamčena Ustavom BiH i Europskom konvencijom, konkretno prava iz članka II/3.(f) Ustava – pravo na privatan i obiteljski život, dom i korespondenciju. Potom, u budućnosti, oni su izloženi umanjenju svoje imovine zbog obveze plaćanja stanarine u roku od dvije godine za razliku od subjekata prve skupine koji su u mogućnosti svoje stanove otkupiti odmah i time postati njihovim vlasnicima bez obveze daljnjeg plaćanja stanarine. Pored toga, najveći broj subjekata prava koji su stanarsko pravo stekli prije rata, ulagali su, pod istim uvjetima, u stambeni fond, što, sukladno praksi Europske konvencije, također predstavlja jednu vrstu imovine. U predmetu U 29/00, u kojem je postupak pokrenut po zahtjevu tri fizičke osobe srpske nacionalnosti, skupine građana hrvatske nacionalnosti (njih 97) i nevladine udruge Alternativa, a povodom kojih je vođena rasprava zajedno s raspravom u ovom predmetu, može se vidjeti da se poglavito radi o povratnicima hrvatske i srpske nacionalnosti, tj. o izbjeglim osobama iz Federacije BiH, što na neizravan način predstavlja diskriminaciju i po tom osnovu. “Cilj i razumno opravdanje različitog tretmana propor - cionalno efektima mjere koja se razmatra, sukladno sudskoj praksi”, kako se navodi u većinskoj odluci, za donošenje ovakve odredbe, po mom mišljenju, ne postoji. Upravo zato smatram da se obrazloženje koje se temelji na razumnom opravdanju i slobodnoj procjeni Visokog predstavnika, “kako najbolje postići cilj”, ne može prihvatiti. U ovom slučaju, činjenica da prema pobijanoj odredbi jedna skupina subjekata prava koji ispunjuju identične uvjete za otkup stana (povratnici koji su usljed ratnih djejstava i zbog određene nacionalne pripadnosti napustili svoje stanove), ima nejednakopravan položaj u odnosu na drugu skupinu (koja obuima osobe koje nisu napuštale svoje stanove), samo zbog “slobodne ocjene“ Visokog predstavnika, da je ona u funkciji cilja povratka, ne može biti razumno opravdanje za ovakav diskriminacijski položaj, odnosno ne predstavlja balans koji praksa Europske konvencije i Ustav BiH zahtijevaju. Ovo je posebito važno ako se ima u vidu i članak II/5. Ustava BiH koji propisuje da “sve izbjegle i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti svojim domovima. Oni imaju pravo, sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir, na povraćaj imovine koje su bili lišeni tijekom neprijateljstava od 1991. godine, i na naknadu za bilo koju imovinu koja im se ne može vratiti.” Svi subjekti prava, u ovom slučaju nositelji stanarskog prava, suglasno članku II/4. Ustava BiH, odnosno članku 14. Europske konvencije, moraju pri stjecanju prava svojine na stanovima na kojima već imaju jednu vrstu imovinskih prava - stanarska prava, imati jednak sta tus. Obrazloženje većinske odluke da se u ovom slučaju ne radi o onemogućavanju ostvarivanja prava na otkup stana već samo o prolongiranju roka za njegovo realiziranje, također ne zadovoljava. Iako se na prvi pogled ono može učiniti logičnim, posljedice ovog nejednakog statusa subjekata prava nisu samo prolongiranje ostvarivanja prava, već su, između ostalog, i imovinske naravi. Pri ovome se mora postaviti pitanje: po čemu je rok od dvije godine, i to od trenutka ulaska u posjed stana, a ne od trenutka povrata stanarskog prava (između ova dva trenutka najčešće prođe i dodatno vrijeme potrebito za izvršenje akta o povratu stanarskog prava), razuman rok u odnosu na neki drugi, npr. kraći? Šta je odlučujući faktor da on iznosi dvije godine, je li to diskrecijska ocjena ili nešto drugo? U obrazloženju većinske odluke nema logičnog objašnjenja za ovaj stav, osim konstatiranja da je riječ o “relativno kratkom periodu”, te da, suglasno tomu, članak 8.a predmetnog zakona, “ima cilj i razumno opravdanje” kojem je kao “legitimnom i važnom služio Visoki predstavnik kao kreator zakona”. Zbog svega narečenog, smatram da pobijana odredba nije sukladna člancima II/3.(k), II/4. i II/5. Ustava BiH, članku 1. Protokola br. 1., odnosno da krši članak 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, tj. da ima diskriminacijski karakter, te da se u konkretnom slučaju opravdanje za njeno donošenje ne može naći u stavku 2. članak 1. Protokola br. 1. na Europsku konvenciju o ljudskim pravima. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. februara 2001. godine, donio je ODLUKU Odbacuje se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽEN JE I - Činjenice 1.Aneks 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je naslovljen "Sporazum o izborima" i određuje strukturu prema kojoj se izbori za razne institucije u Bosni i Hercegovini trebaju organizovati i sprovoditi. Važna uloga u vezi s tim je povjerena, u članu II ovog aneksa, Organizaciji za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) koja, u cilju pripreme i sprovođenja izbora, uspostavlja Privremenu izbornu komisiju (PIK). Prema članu III ovog aneksa, PIK donosi izborna pravila i propise, nadzire izbore i osigurava njihovo odvijanje u skladu sa pravilima i propisima. Nadalje, član III konkretno predviđa da će se strane pridržavati izbornih pravila i propisa, bez obzira na unutrašnje zakone i propise. Prema članu V ovog aneksa, PIK će s vremenom zamijeniti stalna Izborna komisija. 2.PIK je donio, i više puta dopunjavao, Izborna pravila i propise. Objavljeni su u "Službenom glasniku BiH" br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00. 3.Dvije odredbe, koje su osporene u ovom predmetu, su čl. 606. i 1212. Pravila i propisa, koji glase: "Član 606. Odluke Izborne apelacione potkomisije Izborna apelaciona potkomisija rješava sve prigovore pravovremeno i u okviru rokova utvrđenih u njenom Poslovniku ili rokova koje utvrdi Privremena izborna komisija. Odluka Izborne apelacione potkomisije je konačna i obavezujuća, te se na nju ne može uložiti žalba. U slučaju da članovi Izborne apelacione potkomisije ne mogu postići konsenzus, predsjedavajući će donijeti konačnu i obavezujuću odluku. Član 1212. Pravo predlaganja kandidata Svaka politička stranka ili koalicija zastupljena u kantonalnoj skupštini, ili grupa od tri člana iste kantonalne skupštine, ima pravo predložiti kandidate za izbor delegata iz tog kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Svaki kandidat na tim listama se izjašnjava kao Bošnjak, Hrvat ili ostali. Svaki poslanik u kantonalnoj skupštini daje jedan glas za jednu listu. Raspodjela mandata između listi vrši se proporcionalno broju glasova koji je lista dobila, a primjenom formule o proporcionalnoj raspodjeli iz člana 1105. Da bi se ispunila kvota za Hrvate, Bošnjake i ostale, kako je to predviđeno u ovom poglavlju, raspodjela mjesta se vrši na sljedeći način: 1.Mandati se dodjeljuju, jedan po jedan, listama sa najvećim količnicima koji su rezultat formule o proporcionalnoj raspodjeli. Kada lista osvoji mandat, mandat se dodjeljuje od vrha liste. 2.Ako je u procesu raspodjele mandata lista osvojila mandat, ali kandidat koji treba biti izabran pripada grupi čija je kvota već ispunjena, bit će izabran prvi kandidat na istoj listi koji pripada grupi čija kvota još nije ispunjena. Ako lista nema takvog kandidata, mandat će pripasti listi sa sljedećim najvećim količnikom. 3.Ovaj postupak se ponavlja sve dok se ne ispune sve propisane kvote. Ako potreban broj mandata koje treba popuniti iz reda Bošnjaka, Hrvata ili ostalih u datom zakonodavnom organu kantona nije popunjen, tada će preostali mandat(i) biti ponovo dodijeljen(i) onom kantonu gdje odgovarajuća grupa ima najveći nedodijeljeni količnik prema članu 1211, stav 3. Ako nema dovoljan broj kandidata grupe iz bilo kojeg kantona, mjesta će ostati upražnjena. Glasanje se obavlja tajno. Ako se ukaže upražnjeno mjesto usljed smrti, ostavke ili trajne nesposobnosti delegata u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, onda se upražnjeno mjesto popunjava sljedećim kvalificiranim kandidatom sa iste liste na kojoj je bio delegat koji je umro, dao ostavku ili je trajno nesposoban. Ako na listi nije preostalo kandidata, onda se mandat dodjeljuje u skladu sa ovim članom." II - Postupak 4.Gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda (podnosilac zahtjeva), 6. decembra 2000. godine pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, prema članu VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, radi ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a (br. 1-02-01-46/00). Podnosilac zahtjeva tvrdi da član 606. Pravila i propisa PIK-a nije u skladu sa članom II/2. Ustava BiH u vezi sa čl. 13. i 6. (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima i Aneksom I Ustava u vezi sa čl. 2. (3) (a) do (c), 14. (1) i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 8. i 28. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija. Osim toga, podnosilac zahtjeva smatra da je član 606. Pravila i propisa PIK-a u suprotnosti sa čl. 1. i 7. (9) Dokumenta drugog sastanka Konferencije o sigurnosti i saradnji u Evropi, održanog u Kopenhagenu 1990. godine, a u vezi sa Aneksom 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Što se tiče člana 1212. Pravila i propisa, podnosilac smatra da je ova odredba u suprotnosti sa članom IV/1.(a) Ustava BiH i čl. 6. i 10. Poglavlja IV.A. Ustava Federacije BiH. 5.Novim podneskom, 22. decembra 2000. godine, podnosilac je svoj zahtjev od 6. decembra 2000. godine dopunio i tvrdnjom da OSCE, odnosno PIK, nisu ovlašteni da donose propise niti da provode izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takve ovlasti ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma. Istog dana podnio je i zahtjev da se donese privremena mjera u predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje osporenih odredbi u pogledu izbora održanih 11. novembra 2000. godine, i tako spriječile "neotklonjive štetne posljedice" na "ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine" (broj 1-02-01-49/00). 6.Na zahtjev Ustavnog suda od 29. decembra 2000. godine, gospodin Rob ert L. Barry, predsjedavajući PIK-a i šef misije OSCE-a u BiH (druga strana), je 15. januara 2001. godine dostavio odgovor sa stavovima PIK-a u vezi sa predmetnim zahtjevom. On osporava nadležnost Ustavnog suda da preispituje Pravila i propise PIK-a, s obzirom da je Privremenu izbornu komisiju uspostavio OSCE kao međunarodna organizacija, na ograničen vremenski pe riod i na osnovu ovlaštenja koja proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji predstavlja međunarodni sporazum. Stoga se PIK ne može smatrati institucijom Bosne i Hercegovine u smislu člana VI/3.(a) Ustava BIH. Osim toga, on tvrdi da se konkretan predmet ne može porediti sa predmetom pred Ustavnim sudom o Zakonu o državnoj graničnoj službi (predmet br. U 9/00), jer je PIK donio Pravila i propise ne supstituišući Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine, nego vršeći ovlaštenja koja su PIK-u dodijeljena Aneksom 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nadalje, on je sugerirao da preduvjeti za donošenje privremene mjere, tj. moguća neotklonjiva šteta i vjerovatnoća pozitivnog ishoda u meritumu, nisu ispunjeni. Na kraju, istakao je da su navodi, kako u prvobitnom zahtjevu, tako i u dopuni zahtjeva, bez osnova. 7.U dopisu od 15. januara 2001. godine (009/2001/IC/SS), gosp. Ian Camp bell, zamjenik Visokog predstavnika za pravna pitanja u Uredu Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, obavijestio je Sud da se Ured Visokog predstavnika slaže sa stajalištem OSCE-a da Sud nije nadležan u konkretnom slučaju. III - Dopustivost 8.Prethodno pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu je da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje ustavnosti osporenih članova Pravila i propisa PIK-a. 9.Predmet je pokrenut pred Ustavnim sudom na osnovu člana VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa, u dijelu relevantnom za ovaj predmet, da je Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu, među ostalim, između institucija Bosne i Hercegovine. 10.Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao osnova za uspostavljanje mira u Bosni i Hercegovini, smatrano je poželjnim, ili čak neophodnim, ne samo donijeti novi ustav za Bosnu i Hercegovinu - tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4. - već, također, uspostaviti posebne međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije, koje bi, tokom tranzicijskog perioda, ili čak u dužoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u Bosni i Hercegovini i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti. Tako su osnovane Privremena izborna komisija prema Aneksu 3., Komisija za ljudska prava i Ured ombudsmena za ljudska prava prema Aneksu 5., Komisija za raseljena lica i izbjeglice prema Aneksu 7. i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika prema Aneksu 8. Nadalje, Aneks 10 je predviđao imenovanje Visokog predstavnika, koji bi imao opću nadležnost implementacije mirovnog sporazuma. Nije bila namjera da ove institucije budu integrisane u redovni državni institucionalni okvir Bosne i Hercegovine, već je predviđeno da djeluju zajedno sa tim institucijama. Njihove članove bi imenovale, u potpunosti ili djelimično, međunarodne organizacije ili međunarodni zvaničnici, a način njihovog imenovanja dalje ilustrira nadjačavajuću ideju da su te institucije odvojene od redovne institucionalne strukture Bosne i Hercegovine. 11.Također činjenica da je Ustav Bosne i Hercegovine Aneks 4 Općem okvirnom sporazumu, dok su navedene međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije obrađene posebno u drugim aneksima Općeg okvirnog sporazuma kao svojevrsna paralelna struktura čiji je cilj da osigura izgradnju mirne Bosne i Hercegovine, ukazuje da nije bilo namjere da se uspostavi ikakav hijerarhijski odnos između međunarodnih (ili djelimično međunarodnih) organizacija s jedne strane, i nacionalnih institucija koje funkcionišu u okviru Ustava s druge strane, već da ove dvije grupe institucija dopunjavaju jedna drugu, i da djeluju uporedo. 12.Ustavni sud je već bio suočen sa nekim aspektima problema koji proizilaze iz ove dvostruke institucionalne strukture na kojoj je Opći okvirni sporazum zasnovan. 13.U jednom ranijem predmetu, gdje se od Ustavnog suda tražilo da preispita ustavnost Općeg okvirnog sporazuma (predmet br. U 7/97), Sud se izjasnio na sljedeći način: "U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4 Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizilazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog Sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također nije nadležan da ocjenjuje ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj Sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine sa isključivim zadatkom da podržava ovaj ustav." 14.Također, postavilo se pitanje da li je moguće uložiti apelaciju Ustavnom sudu protiv odluka Doma za ljudska prava, uspostavljenog Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma i sačinjenog od domaćih i međunarodnih članova. Prema članu VI/3.(b) Ustava, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njegove odluke (predmeti U 7/98, U 8/98 i U 9/98). Ustavni sud je tako zauzeo stav da Dom za ljudska prava vrši svoje funkcije izvan redovne sudske strukture Bosne i Hercegovine. 15.Još jedno pitanje sa kojim se Ustavni sud suočio bilo je da li je Sud nadležan da preispituje zakone koje je donio Visoki predstavnik na osnovu ovlasti koje mu je povjerila međunarodna zajednica. U tom pogledu, Ustavni sud je ustanovio da, utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.(a) Ustava, Ustavni sud se treba smatrati nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom (predmet U 9/00). 16.Za razliku od ovog posljednjeg pomenutog predmeta, u konkretnom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne pre - rog a tive dodijeljene Ustavom domaćem zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, već su Pravila i propisi PIK-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIK-u u Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma. Nadalje, u članu III ovog aneksa izričito se navodi da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIK, "bez obzira na bilo koje unutrašnje zakone i propise". 17.Pod tim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi razmatranje suštine čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a i njihove saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine bilo izvan njegove nadležnosti. 18.Osim toga, Ustavni sud ističe da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašavajući se nenadležnim za preispitivanje odluka Izborne apelacione potkomisije, na osnovu toga što su te odluke proizilazile iz posebnih odgovornosti povjerenih OSCE-u prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma (predmeti br. CH/98/230 i CH/98/231). 19.Ustavni sud ističe da će pravna situacija u pogledu njegove nadležnosti biti drugačija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen članom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti nadležan da preispituje, prema proceduri predviđenoj članom VI Ustava, da li je taj zakon u saglasnosti sa Ustavom. Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, stoga, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon. 20.S obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o glavnom pitanju u ovom predmetu, također nema osnova za donošenje privremene mjere prema članu 75. Poslovnika. Na osnovu člana 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudije dr. Zvonko Miljko, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko su izdvojili svoja mišljenja na donesenu odluku. Tekst izdvojenih mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 40/00 2. februara 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, s. r. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE USTAVNOG SUDA DOC. DR. ZVONKA MILJKE NA ODLUKU USTAVNOG SUDA BROJ U 40/00 1. Gospodin Ante Jelavić, u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, zahtjevom od 6. decembra 2000. godine pokrenuo je postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine za ocjenu saglasnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi, sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovaj zahtjev je 22. decembra 2000. godine dopunjen novim podneskom u kojem podnosilac tvrdi da OESS, odnosno PIK, nisu nadležni donositi propise niti sprovoditi izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takva ovlaštenja ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Istog dana je podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere u ovom predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje osporavanih odredbi u pogledu izbora održanih 11. novembra 2000. godine i tako spriječile neotklonjive štetne posljedice na ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na sjednici 2. i 3. februara 2001. godine, većinom glasova (pet naprema četiri) donio odluku kojom se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, odbacuje zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Iako se, dakle, Sud nije niti upuštao u ocjenu je li sadržaj osporavanih odredbi u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (član II/2.), a u vezi s Aneksom I Ustava Bosne i Hercegovine kojim je utvrđeno koji će se dodatni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima primjenjivati u Bosni i Hercegovini, smatra veoma bitnim da iznese na što se odnosila suština zahtjeva. Članom 606. Poglavlja 600. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije OESS-a uređeno je da je odluka Izborne apelacione potkomisije konačna i obavezujuća i na nju se ne može uložiti žalba. U Zahtjevu se napominje kako je Izborna apelaciona potkomisija na osnovu odredbi člana 601. Pravila i propisa ustanovljena kao pravosudno tijelo čija je funkcija osiguranje poštivanja odredbi Pravila i propisa koje je utvrdila Privremena izborna komisija, kao i rješavanje prigovora u vezi s izbornim procesom i kršenjem odredbi Pravila i propisa od sudionika izbornog procesa. Članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđeno je da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode zajamčene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i njezinim protokolima, ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. U zahtjevu se ističe činjenica kako svaki zakonski akt, pa i Pravila i propisi Privremene izborne komisije Misije OESS-a u Bosni i Hercegovini koji de facto i de iure imaju pravnu snagu izbornog zakona, moraju biti u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim konvencijama i sporazumima koji su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine. Suština ovog dijela zahtjeva, uz navođenje međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, svodi se na kršenje člana 13. (a u vezi s članom 6.1. Evropske konvencije), koji glasi: "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom Konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti". Ovdje je Misija OESS-a koja je, u skladu sa Aneksom III Daytonskog mirovnog sporazuma, trebala sprovesti prve izbore, došla u situaciju potpune arbitralnosti i u pravu najteže i nedopustive uloge "sudije u vlastitioj stvari". Ovu situaciju ne mogu opravdati ni sve specifičnosti postojećeg ustavnopravnog ustroja Bosne i Hercegovine, i svi sporovi oko odnosa Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV Daytonskog sporazuma) i ostalih aneksa tog sporazuma (posebno X i ovog III). To se posebno može kazati nakon Odluke ovog suda U 9/00 ("Službeni glasnik BiH", broj 1. iz 2001. godine), o Zakonu o državnoj graničnoj službi koji je nametnuo Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je ovaj sud u suštini kazao da niko, pa ni Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine. No, ovom mom suštinskom stanovištu vratit ću se u drugom dijelu ovog mišljenja koji govori o toj odluci i o samoj dopustivosti ovog zahtjeva. U vezi s ovim problemom želim (pravo na žalbu) istaknuti samo još jednu stvar. U članu V Aneksa III Daytonskog sporazuma, predviđeno je da se "strane slažu da stvore stalnu izbornu komisiju s ovlaštenjama sprovođenja budućih izbora u Bosni i Hercegovini". Zadaća Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je bila da u tom smislu donese i Stalni izborni zakon, što se nije dogodilo i pored posredovanja međunarodne zajednice, što je dalo povoda Međunarodnoj kriznoj grupi, koju je osnovala Evropska komisija, da ustvrdi kako se u Bosni i Hercegovini "konzistentno ne uspijeva poštovati odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima o izborima (a time i Ustava, ap.a.)..., što je direktno kršenje i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". (Evropski i BiH standardi o ljudskim pravima - priručnik, Specijalna publikacija Pravnog projekta ICG, Sarajevo, 14. april 2000.). Želim ovdje naglasiti kako se većinsko mišljenje u ovoj odluci, na koju se odnosi ovo izdvojeno mišljenje, u tački 13. poziva na raniju Odluku ovog suda (predmet br. U 7/97), gdje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio s pravom da "nije nadležan ocjenjivati ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine", ali je donošenjem navedene odluke br. U 9/00, naglasio svoju aktivističku ulogu čuvara UstavaBosne i Hercegovine u pogledu "svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednom od ovlaštenja pobrojanih u članu VI/3. Ustava", kako stoji u toj odluci! Druga pobijana odredba odnosi se na Poglavlje B i član 1212. Pravila i propisa PIK-a, kojim se određuje postupak predlaganja i izbora zastupnika u Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, za koju podnosilac zahtjeva smatra da nije u skladu s odredbama članka IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Suština ovog dijela zahtjeva odnosi se na tvrdnju kako se ovim odredbama krši Ustav Bosne i Hercegovine - član IV/1.(a) u kojem je jasno određen način izbora i sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. U zahtjevu se navodi kako je jasan "ra tio constitutionis" iz odredbi člana IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine kojim je predviđeno da izaslanike u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine biraju direktno izabrani zastupnici konstitutivnih naroda i ukazuje na mogućnost zloupotrebe ovih odredbi, na taj način što se omogućuje da izaslanici jednog naroda biraju zastupnike drugog. Dakle, sasvim je vidljivo da se zahtjev odnosi na neustavnost koja se u prvom pobijanom članu odnosi na nepostojanje prava na žalbu, a u drugom na formiranje Doma naroda, gdje bi predstavnici jednog naroda birali predstavnike drugog naroda u to tijelo, što je samo posebi contradictio in adjecto. Ustavni sud se nije niti upuštao u suštinu ovog predmeta, proglasivši se nenadležnim, i time ostavio mogućnost kršenja Ustava Bosne i Hercegovine, i to u pitanjima i individualnih i kolektivnih (nacionalnih) prava, u složenom ustavno-pravnom ustroju višenacionalne postdaytonske Bosne i Hercegovine. 3. Ovdje dolazimo do centralnog pitanja o dopustivosti, i mog neslaganja s većinom, jer se nakon glasanja o prethodnom pitanju o nadležnosti, ovaj sud nije ni upuštao u preispitivanje ustavnosti osporavanih članova Pravila i propisa PIK-a. Smatram da Sud nije pravilno postupio jer se u suštini (mu ta - tis mu tan dis) radi o istom pitanju na koje je Sud dao odgovor u već navedenoj odluci broj U 9/00 iz 2000. godine. Isto kao i u predmetu broj U 9/00, kada je Ured Visokog predstavnika smatrao da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u tom slučaju, tako je i ovdje gospodin Rob ert L. Barry, predsjedavajući PIK-a i šef misije OESS-a u BiH, dostavio odgovor Sudu sa stavovima PIK-a, pobijajući njegovu nadležnost. Razlozi su izneseni u obrazloženju ove odluke. Isto gledište je Sud dobio i od Ureda Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, slažući se sa stanovištem OESS-a. Od samog stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao aneksa međunarodnog sporazuma, postavljalo se pitanje njegovog odnosa prema ostalim aneksima Daytonskog mirovnog sporazuma. Ponovo se pozivam na Odluku ovog suda o Zakonu o državnoj graničnoj službi Bosne i Herecegovine, koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je Sud ovaj zakon proglasio saglasnim Ustavu Bosne i Hercegovine. Hipotetički postavljam pitanje što bi se dogodilo da je odluka bila suprotna? Ovom odlukom Ustavni sud je iskazao visok stepen aktivizma, potvrđujući da nije nadležan preispitivati sami Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, ali istodobno kazavši isto tako da niko (po određenim uvjetima koji su u toj odluci navedeni), pa ni Visoki predstavnik ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine! U Odluci doslovno stoji: "Nadležnost zaštite Ustava dodijeljena Ustavnom sudu prema prvoj rečenici člana VI/3. Ustava, precizirana st. (a), (b) i (c), i čitana u vezi s članom I/2. Ustava, koji glasi da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora, dodjeljuje Ustavnom sudu moć kontrole saglasnosti s Ustavom svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednom od ovlaštenja pobrojanih u članu VI/3. Ustava". Nadalje u toj odluci stoji: "Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni sta tus Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima". Primjeri navedeni u toj odluci su države, iako priznate kao suverene, koje su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući se za domaće vlasti, svodeći tu situaciju u neku vrstu funkcionalne dualnosti. U ovom predmetu, a kako stoji i u obrazloženju naše odluke, Visoki predstavnik je djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine. On je i objavljen u "Službenom glasniku BiH". Isto se može kazati i u ovom predmetu! Ukratko: a)Pravni status OESS-a i PIK-a nije izniman, kao predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini; b)supstituirajući domaće vlasti on djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine; c)Zakon (Pravila koja zamjenjuju stalni izborni zakon koji je trebala donijeti Parlamentarna skupština BiH, isto kao i zakon o graničnoj službi - a nije) je prirode domaćeg zakona te se isto mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine; d)Ista su, također, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00). Moram priznati da sam imao stanovitih dilema kada smo rješavali predmet U 9/00 u Banjoj Luci, i da sam u višesatnoj raspravi na toj sjednici oponirao sudiji izvjestiocu i njegovoj argumentaciji i bio više sklon gledištu koje je zastupao i Ured Visokog predstavnika o našoj nadležnosti u toj stvari. Priklonio sam se tada stanovištu većine i argumentaciji o suverenitetu Bosne i Hercegovine, ali još više toj aktivističkoj ulozi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji štiti Ustav BiH "bez obzira na autora". Isti sudija izvjestilac u ovom predmetu je zastupao suprotno stanovište o nenadležnosti ovog suda, što je prihvatila većina potrebna da se donese takva odluka. Ne prihvatam iznesenu argumentaciju u tački 19. obrazloženja odluke, gdje se kaže da "Ustavni sud ističe da će pravna situacija u pogledu njegove nadležnosti biti drukčija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen članom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti nadležan (...) te smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora, i zato, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon". To, po mom shvatanju, znači da, suprotno odluci U 9/00, dok se to ne desi može se kršiti Ustav Bosne i Hercegovine u ovom važnom području demokratskih izbora, koje zadire i u individualna, ali isto tako i u nacionalna prava konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Konačno, ne mogu prihvatiti argumente za donesenu Odluku, navedene u tač.13. (predmet U 7/97) i 14. (odnos Ustavnog suda i Doma za ljudska prava) ove odluke, jer se radi o suštinski drukčijim stvarima, koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim ranijim odlukama ispravno riješio. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU SA ODLUKOM USTAVNOG SUDA U P REDMETU BROJ U 40/00 Odlukom Ustavnog suda BiH br. U 40/00 od 2. i 3. februara 2001. godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za BiH Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda BiH. Na osnovu člana 36. stava 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, kao jedan od četvorice sudija koji je glasao protiv donesene odluke, izdvajam mišljenje o neslaganju sa donesenom odlukom iz sljedećih razloga: 1.U formalnopravnom smislu donesena odluka Suda ima nedostataka. Tako, npr., poglavlje "Činjenice" ne bi trebalo da se nalazi na početku odluke nego bi, u skladu sa dosadašnjom praksom Suda, trebalo poći od "Zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti", zatim od onoga šta je utvrđeno pred Ustavnim sudom i predstavlja "činjenice" u predmetu, a nakon toga dopustivost zahtjeva, te u skladu sa Ustavom BiH i dosadašnjom praksom Suda, da se izvede pravni zaključak. Ovakav način pisanja odluke nije uobičajen niti karakterističan za bilo koji ustavni sud, a niti druge institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava i sloboda. 2.U poglavlju 3, koje nosi naslov "Dopustivost", u tački 10. je navedeno, kako slijedi: "Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao osnova za uspostavljanje mira u BiH, smatrano je poželjnim, ili čak neophodnim, ne samo donijeti novi ustav za BiH - tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4. - već, također, uspostaviti posebne međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije, koje bi tokom tranzicijskog perioda, ili čak u dužoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u BiH i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti". Ovako izvedena konstatacija "petorice" sudija koji su glasali za ovu odluku je suprotna samom karakteru i prirodi odluka koje donosi Ustavni sud, a naročito je u suprotnosti sa članom 6. tačka 3. Ustava BiH koji kaže da nije u nadležnosti Ustavnog suda da izvodi zaključak da je nešto smatrano "poželjnim" ili čak "neophodnim" nego da štiti Ustav onakav kakav on u naravi i jeste. Postupajući na ovakav način Ustavni sud se, od "čuvara Ustava", polako pretvara u političku instituciju, uzimajući sebi u nadležnost nešto što spada u sferu politike ili u nadležnost Parlamentarne skupštine BiH. Opće je poznata činjenica da Ustav BiH, zajedno sa Sporazumom o izborima i drugim sporazumima koji čine dio Općeg okvirnog sporazuma, čini i ima karakter međunarodnog ugovora, koji, kao takav i na način predviđen Općim okvirnim sporazumom i njegovim aneksima, i obavezuje. U tom kontekstu treba posmatrati ne samo domaće nego i međunarodne institucije koje, dakle, u skladu sa tim Sporazumom, djeluju u BiH. 3.U tački 19. ove odluke je, između ostalog, navedeno: "Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sistema demokracije i pravne zaštite u BiH, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, stoga, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon". Ovakav način zaključivanja i predlaganja određenih rješenja je u suprotnosti sa odredbama člana 54. Poslovnika Suda u vezi sa čl. 57, 59, 60. i 61, čijim odredbama je na nedvosmislen način utvrđeno kako Sud odlučuje i donosi odluke. Nigdje u Poslovniku nije navedeno da se Sud može baviti i davanjem preporuka, jer bi one kao takve bile suprotne pravnom karakteru i prirodi odluka koje Sud jedino može da donosi. 4.U tački 20. stav 3. je navedeno da je "ovu odluku Ustavni sud donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko". Ni ovakav zaključak, odnosno konstatacija Suda, nije tačna jer je Ustavni sud ovu odluku donio ne u punom sastavu, kako je ovdje navedeno, nego nadglasavanjem pet naprema četiri. Za ovu odluku su glasale sudije: prof. dr. Kasim Begić, Azra Omeragić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu i prof. dr. Jo seph Marko, a protiv ove odluke su glasale sudije: prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić, doc. dr. Zvonko Miljko i Mirko Zovko. Postupajući na ovakav način pokušava se, ustvari, stvoriti privid, a što ne odgovara činjenicama, da je odluka donesena jednoglasno u punom sastavu Suda. 5.U predmetu br. U 9/00, prilikom odlučivanja o nadležnosti Ustavnog suda da preispituje zakone koje je donio Visoki predstavnik, stao sam na stanovište, zajedno sa sudijom prof. dr. Snežanom Savić, da Ustavni sud ne može preispitivati odluke Visokog predstavnika s obzirom da je on, kao posebno uspostavljena institucija Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir U BiH, čija su ovlaštenja propisana u navedenom aneksu, predstavnik međunarodne zajednice koji se bavi nadzorom nad implementacijom Daytonskog sporazuma, te da on nije inkorporiran u pravni sistem entiteta a ni BiH, odnosno da nije ovlašten da donosi zakone, nego odluke iz oblasti "nadzora nad implementacijom Sporazuma". Međutim, Ustavni sud je većinom glasova sedam naprema dva odlučio da se proglasi nadležnim "za kontrolu materijalng sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom". To znači da bi primjenom već stvorene prakse u vidu precedenta Sud trebao da ima isti pristup u odnosu na ocjenu pravila i propisa Privremene izborne komisije. Postupajući na ovakav način, Sud izaziva određenu neodlučnost u svom odlučivanju i stvara različitu praksu za identične slučajeve. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ O NESLAGANJU SA VEĆI NSKOM ODLUKOM SUDA U PREDMETU BR. U 40/00 U skladu sa članom 36. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/ 99), izdvajam mišljenje u pogledu neslaganja sa većinskom odlukom Suda u predmetu U 40/00. U predmetu 40/00, postupajući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda gosp. Ante Jelavića, a u pogledu ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a, većinskom odlukom Suda odlučeno je da se zahtjev, zbog nenadležnosti, odbaci. Smatram da je, u pogledu donošenja ove odluke Ustavnog suda BiH, bilo neophodno uzeti u obzir odluku donesenu u predmetu U 9/00 kada je Sud, ispitujući ustavnost Zakona o državnoj graničnoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik za BiH, stao na stanovište da je, iako nije ovlašten da ulazi u formalnopravni aspekt ovog akta, tj. u ocjenu ovlaštenja Visokog predstavnika za donošenje zakona, isti akt, posmatrano sa materijalnopravnog aspekta, proglasio saglasnim sa Ustavom BiH. Analogija između ova dva slučaja, pogotovo s obzirom na praksu Ustavnog suda BiH, neophodna je i sasvim očita. Postupajući u prvom slučaju Sud je stao na stanovište: -da nije ovlašten da ulazi u ocjenu ovlaštenja Visokog predstavnika da donosi zakone, -da se, uprkos tome, u ovom slučaju radi o zakonu BiH koji je kao takav objavljen u "Službenom glasniku BiH", -da je, u konkretnom slučaju, riječ o supstituciji ovlaštenja Visokog predstavnika, -da, analogno tome, Ustavni sud BiH može ulaziti u ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti osporenog akta. U predmetu 40/00, tj. postupajući po zahtjevu za ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti pravila PIK-a, Sud je, nasuprot navedenom, stao na stanovište: -“da utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenisao u polju koje potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine BiH, prema članu IV/4.(a) Ustava BiH, Ustavni sud se treba smatrati nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom BiH (predmet 9/00)”, -“za razliku od navedenog predmeta, u ovom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne pre rog a tive dodijeljene nacionalnom zakonodavstvu BiH, već su pravila i propisi PIK-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIK-u u Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma…” -“U tim okolnostima Ustavni sud smatra da bi razmatranje materije čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a i njihove saglasnosti sa Ustavom BiH bilo izvan njegove nadležnosti…” Obrazloženje Suda “da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašavajući se nenadležnim za preispitivanje odluka Izborne apelacione potkomisije, na osnovu toga što su te odluke proizlazile iz specifičnih odgovornosti povjerenih OSCE-u, prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma”, moglo bi se prihvatiti pod uvjetom da se Sud u predmetu 9/00 također oglasio nenadležnim. Međutim, prihvatajući da je u ovom slučaju nadležan, Sud je stvorio obavezu da i u ovom drugom slučaju učini isto, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u zahtjevu, za razliku od prvog slučaja, tražena samo ocjena materijalopravnog aspekta ustavnosti, odnosno ocjena da li je sadržaj navedenih pravila u skladu sa Ustavom BiH. Tako se iz navedenog, sasvim jasno, može vidjeti različit pristup Suda u ova dva slučaja. Naime, u prvom slučaju tražena je ocjena i materijalnopravnog i formalnopravnog aspekta ustavnosti Zakona o državnoj graničnoj službi, dok je u drugom slučaju zahtjevana, kako je već navedeno, samo materijalno - pravna ocjena ustavnosti pravila PIK-a. Ukoliko je Ustavni sud u prvom slučaju stao na stanovište da navedeni akt može ispitivati sa materijalnopravnog aspekta, ne ulazeći u formalni - ocjena ovlaštenja Visokog predstavnika za donošenje zakona, smatrajući da se radi o specifičnoj međunarodnopravnoj instituciji u BiH, to je bilo neophodno učiniti i u ovom slučaju. Razlozi za to su sljedeći: -Institucija Visokog predstavnika je specifična institucija međunarodnopravnog karaktera čiji je sta tus regulisan Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir. -PIK, odnosno OSCE, također, prema Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma za mir, kao specifičan subjektivitet, ispred međunarodne zajednice ima specifična ovlaštenja u BIH. -I jedan i drugi akt su zakoni u materijalnopravnom smislu, što znači da, sa materijalnopravnog aspekta, moraju biti saglasni sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Obaveza iz člana 3. Aneksa 3, “da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIK bez obzira na bilo koje unutrašnje zakone i propise”, koja se navodi u obrazloženju odluke Suda, ne proteže se na Ustav BiH koji je u BiH najviši pravni akt (kao i u svakoj drugoj državi). Ukoliko je Sud prihvatio da ocjenjuje ustavnost akata Visokog predstavnika (sa materijalnopravnog aspekta), bio je dužan da to učini i u ovom slučaju. -Prema obrazloženju Suda u prvom slučaju, što je po većinskom mišljenju značajno za karakter tog akta, analogijom se može zaključiti da je i ovaj akt materijalizovan (treći el e ment forme zakona) objav - ljivanjem u "Službenom glasniku BiH" (“Službeni glasnik BiH” , br. 18/2000, 21/2000, 27/2000). -Može se zaključiti da se i u drugom slučaju radi o supstituciji vlasti institucija BiH, jer je pravilima PIK-a regulisana materija koja po svojoj sadržini i prirodi treba biti obuhvaćena Zakonom o izborima (izbornim zakonom). Ovo je posebno značajno zbog toga što se ona, prema Aneksu 3., odnose samo na izbore koji su provedeni neposredno nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma, ali se, zbog nedostatka Zakona o izborima BIH, i danas primjenjuju. To znači da se njima supstituiše zakon za čije je donošenje, prema Ustavu BiH, nadležna Parlamentarna skupština BiH. -Ukoliko je Ustavni sud BiH stao na stanovište da je ovlašten da ispituje ustavnost akata Visokog predstavnika, koji su po svojoj sadržini zakoni, ne ulazeći dakle u njihov formalnopravni aspekt, što je u prvom slučaju i bio zahtjev, a protiv koje odluke sam također glasala i izdvojila svoje mišljenje, smatram da je isto morao da učini i u ovom slučaju, pogotovo stoga što se u ovom slučaju tražila samo ocjena materijalnopravnog aspekta ustavnosti ovih pravila. Zbog navedenog, pogotovo s obzirom na praksu Ustavnog suda, moje je mišljenje drugačije od većinskog, te, iako sam u predmetu 9/00 stala na suprotno stanovište, smatram da je, slijedeći praksu Suda, u oba slučaja Sud morao da postupi na identičan način, odnosno prihvati da je u ovom slučaju nadležan da, sa materijalnopravnog aspekta, dakle ne ulazeći u ovlaštenja OSCE-a i PIK-a, ispita ustavnost osporenih pravila PIK-a. ANEKS IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDI JE MIRKA ZOVKE U POGLEDU ODLUKE USTAVNOG SUDA BOS NE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ U 40/00 Odlukom Suda broj U 40/00 od 2. i 3. februara ove godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremene izborne komisije Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Dakle, odlučeno je da zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, nije dopustiv. Iz izdvojenih mišljenja četvorice sudija očito proizilazi da sam glasao protiv navedenog odlučenja, a da je rezultat glasanja bio pet naprema četiri za spomenutu odluku. UVOD Iz sredstava informiranja sam, znatno prije zakazane sjednice, saznao da je gosp. Ante Jelavić pokrenuo predmetni postupak po ovlaštenju koju ima kao član Predsjedništva BiH. Zbog delikatnosti predmeta koji je već do tada, pa čak i prije izbora 11. novembra 2000. godine, uzburkao prije svega političku javnost u odnosu na izborna pravila i neke izmjene neposredno pred izbore, pristupio sam proučavanju zahtjeva podnosioca kao i odgovora Privremene izborne komisije (PIK-a). Ovo sam učinio tim prije, što je naknadno predložena i privremena mjera s prijedlogom da se do meritorne odluke Suda spriječi realizacija izbornih rezultata koji su, po tezi podnosioca zahtjeva, bili suprotni Ustavu BiH. Dakle, radilo se o predmetu HITNOG KARAKTERA. S druge strane, znajući i očekujući da će referat sudije izvjestioca i prednacrt odluke stići neposredno pred sjednicu, što se i dogodilo, smatrao sam da u ovakvom delikatnom predmetu treba izvršiti, kao i uvijek, opsežne pripreme. Ovo pišem zato da istaknem da sam se pripremao u odnosu na materijalnopravni aspekt predmeta, bilo da će se odlučiti samo o privremenoj mjeri, pa zatim meritorno u pogledu materijalno pravnog odlučivanja, ili pak da će se donijeti odmah meritorna odluka. Dakle, "ni u snu" nisam pomišljao ili pretpostavljao da će stići referat Suda i prednacrt konačne odluke kojim će se predložiti odbacivanje zahtjeva zbog nenadležnosti, jer zahtjev nije dopustiv. Zbog čega nisam to mogao pretpostaviti? Jednostavno zato što je u pogledu identičnog slučaja u predmetu U 9/00 od 3. novembra 2000. godine (Zakon o državnoj graničnoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik supstituirajući Parlament BiH), Sud zauzeo pre - ce dent (presedan) da je zahtjev dopustiv, dakle da je Sud nadležan i nad odlukama Visokog predstavnika kada on suspstituira ovlaštenju Parlamenta BiH (misli se na zakonodavnu nadležnost). Iznenađenje u negativnom smislu je bilo tim veće što je "stiglo" od sudije izvjestioca (stranca) koji je, "igrom slučaja", bio i izvjestilac u predmetu U 9/00. Osjećam potrebnim da kažem da sam kod odlučivanja u predmetu U 9/00 bio u velikoj dilemi o dopustivosti zahtjeva nad odlučenjima Visokog predstavnika u pogledu supstituiranja zakonodavne nadležnosti Parlamenta BiH. Glasajući, ipak, za navedenu odluku, moje opredjeljenje je bilo rezultat jedne "divne teze" sudije izvjestioca, a to je da, ako ne bismo prihvatili da je zahtjev/i dopustiv/i, onda bismo a contrario prihvatili da je Bosna i Hercegovina pod protekto ratom. Također, treba reći da je navedeni pre ce dent iz predmeta broj U 9/00 nesumnjivo prihvaćen, a o čemu najbolje govori podatak da je kasnije u još dva predmeta (Zakon o otkupu stanova i Zakon o putnim ispravama koje je nametnuo Visoki predstavnik) ovaj stav ponavljan, što znači da je navedeni presedan definitivan. MOJ STAV Glasajući protiv navedenog proceduralnog odlučenja i izdvajajući svoje mišljenje opredijeljen sam sljedećim: AD1. Prije svega, da ne bih bio preopširan, zamolio bih onoga kojeg ovo interesira da pročita dio obrazloženja u pogledu "dopustivosti zahtjeva" u predmetu U 9/00 kao ranijeg po vremenu i ovog predmeta U 40/00 gdje izdvajam mišljenje. Apsolutno sam uvjeren da se u toj analizi u pogledu činjeničnog opredjeljenja, a na tome izvedenog pravnog zaključka, radi o ISTOVJETNOSTI ISTOG pravnog pitanja. Ponavljam da je ovo pitanje dopustivosti zahtjeva, a time nadležnosti djelovanja Ustavnog suda BiH u pogledu materijalnopravne istine. Jedina razlika je o institucijama međunarodnog karaktera na relaciji Aneksa 3. i Aneksa 10. Daytonskog mirovnog sporazuma. Naime, prema Aneksu 10/5. Visoki predstavnik je konačni tumač navedenog sporazuma. U svoju nadležnost je inkomporirao i donošenje zakona privremenog karaktera dok zakonodavnu odluku o istom pitanju ne donese nadležni Parlament. Rečeno je da je zauzet presedan da u toj djelatnosti Visokog predstavnika Ustavni sud BiH može djelovati u ocjeni ustavnosti takvih odluka. Možda je suvišno reći, jer je to notorno poznato, da je uloga Visokog predstavnika u odnosu na Daytonski mirovni sporazuma po rangu najjača. Aneksom 3. Daytonskog mirovnog sporazuma ugovorne strane su prihvatile da Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) sprovede izbore u Bosni i Hercegovini, i u skladu sa tim donese Privremeni izborni zakon. Ovo, prije svega, proizilazi iz preambule koja nosi naslov Sporazum o izborima, a u kojoj se kaže - citiram: "Kako bi promovirali slobodne, fer i demokratske izbore i kako bi postavili temelj za predstavničku vlast i osigurali progresivno postizanje demokratskih ciljeva u Bosni i Hercegovini …" itd. Znači da je osnovna uloga OSCE-a u prvoj fazi nakon mirovnog sporazuma bila sprovođenje slobodnih i demokratskih izbora, na osnovu kojih bi se konstituirali parlamenti na nivou države BiH i entiteta, po ustavu vrhovnih organa u parlamentarnoj demokraciji. To je ujesen 1996. godine i učinjeno i kao rezultat toga konstituirani su spomenuti parlamenti. Jasno je, a to i podvlačim, da u ovim prvim izborima ne može biti ni riječi o supstituiranju zakonodavne djelatnosti parlamenata jer oni tada i ne postoje. Ali isto je tako jasno, jer to proizilazi iz samog Ustava BiH, da je nakon konstituiranja parlamenta jedna od temeljnih zadaća tog vrhunskog zakonodavnog tijela bila donošenje izbornog zakona. Nije moje kao sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da polemiziram zbog čega takav zakon nije donesen, jer bih onda politizirao i prešao bih okvire "čuvara Ustava". No isto tako za mene nije sporno da, pošto Parlament ne donosi stalni izborni zakon, OSCE nastavlja sa svojom djelatnosti oko izbora. Međutim, iz činjenice da PIK donosi, dopunjuje i mijenja izborna pravila i propise što se sve objavljuje u "Službenom glasniku BiH" broj 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00, ukazuje bez sumnje da PIK preuzima ulogu Parlamentarne skupštine i time jasno supstituira - zamjenjuje djelatnost Parlamenta oko obaveze donošenja izbornog zakona. Znači, radi ISTO što i Visoki predstavnik u situacijama kad Parlament ne ispunjuje ustavne zadaće iz zakonodavne djelatnosti. U rezimeu, radi se o pravima i obavezama PIK-a oko izbora, do prvih izbora, i slijedom toga konstituiranja parlamenata. Od dana kada su utemeljeni parlamenti izborna pravila, koja se dopunjuju i mijenjaju, su jasno učinjena kao zamjena - supstitucija zakonodavne nadležnosti parlamenta. To je toliko jasno, da je zaista nevjerojatna i začuđujuća izmjena stava o već ranije zauzetom presedanu počev od predmeta U 9/00 pa nadalje, pa se čudim i pitam zar je toliko potrebno objašnjavati očito istu situaciju po "istom pitanju" u pogledu ovlaštenja. Zato i teze u predmetima U 9/00 i U 40/00 o dopustivosti zahtjeva apsolutno kolidiraju međusobno, jer teza u obrazloženju u predmetu U 40/00 da zahtjev nije dopustiv, tj. da je Ustavni sud BiH nenadležan, je suprotan zauzetom precedentu U 9/00. AD2. Obzirom da su moje kolege suci, koji su izuzeli mišljenje, a čija sam mišljenja pročitao, analizirali i ukazali na niz kontradikcija i nedosljednosti u odluci U 40/00, izbjegao bih ponavljanje u tom dijelu, ali bih izrazio isto mišljenje u nizu odlučnih stavova koji su bili razlogom njihovog glasanja i izdvojenih mišljenja. Ti analizirani stavovi sintetiziraju najbitniji stav, a to je da se radi o supstituciji izbornog zakona i time ovlaštenju PIK-a. Zato je jasno da su zakoni koje donosi, bilo Visoki predstavnik ili pak PIK, prije svega zakoni u materijalnopravnom smislu. Svakako da onda moraju biti saglasni sa Ustavom BiH kao i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. AD3. Ima niz primjedbi na način obrazlaganja odluke U 40/00, počev od formalnih pa do sadržajnih. Npr. u formalnom smislu odluka počinje podnaslovom I. ČINJENICE, pa tek onda podnaslov II. POSTUPAK. Po redosljedu pro ce dure postupak se otvara tako što legitimirana osoba podnese zahtjev, zatim se daje odgovor na zahtjev (ukoliko se podnese), zakazuje sjednica na kojoj se razmatra činjenično stanje, na temelju kojeg se donose pravni zaključci, da bi se, kada je stvar zrela za presuđenje, postupak okončao glasanjem i donošenjem odluke. Postoji procedura do objave odluke u službenom glasniku. Prema tome, i redosljed izlaganja u odluci bi trebao biti redosljed koji sam izložio. No, veća je zamjerka što u podnaslovu II. POSTUPAK odluka samo formalno spominje da su norme koje je napao gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva BiH, nesaglasne sa normama Ustava BiH. Dakle uopće ne spominje suštinu i razloge koje podnosilac zahtjeva vidi i na koje ukazuje kao protuustavne. Ovo podnosilac čini na analitičan način, na šest kucanih stranica s još dvije dopune. Na taj način čitalac navedene odluke ne može izvesti pravilne zaključke o sadržaju teze zbog čega je povrijeđen Ustav BiH. Razmišljam da je možda tako i trebalo biti, jer zašto nešto pisati kada se o tome neće odlučivati u materijalnopravnom smislu. Čemu pisati tezu podnosioca zahtjeva da odredba članka 606. Pravila i propisa PIK-a ne dozvoljava ni odrednicu "žalba kao pravni lijek". Čemu to pisati kad nema ovlaštenju ni kod Ustavnog suda BiH, dakle nema bilo koje drugostepene kontrole. Zašto spominjati član 1212. Pravila i propisa PIK-a kad je i u tom dijelu zahtjev odbačen zbog nenadležnosti. Zašto uopće spominjati do potankosti izanaliziranu tezu podnosioca da je načinom izbora predstavnika iz reda hrvatskog naroda u Dom naroda federalnog, zatim i državnog Parlamenta, došao u pitanje vitalni interes hrvatskog naroda. I to na taj način što je ovim izbornim propisom omogućeno da na nivou općina i kantona predstavnike iz reda hrvatskog naroda biraju i predstavnici druga dva naroda. Jednostavno rečeno, da u Predstavnički dom naroda hrvatske predstavnike biraju i Bošnjaci i Srbi i obrnuto. Svakako, kao sukus ove teze je centralno pitanje da se navedenim izbornim zakonom nije poštovala volja hrvatskog naroda, izražena na slobodnim i demokratskim izborima, u pogledu predstavljanja u Predstvničkom domu Prlamenta BiH kao ni u Domu na nivou Parlamenta države BiH. REZIME U uvodu sam kazao da sam dilemu oko dopustivosti zahtjeva u predmetu U 9/00 u pogledu nadležnosti nad odlukama Visokog predstavnika, kada supstituira zakonodavnu djelatnost parlamenta, razriješio nakon "divne teze" sudije izvjestioca da bismo, ukoliko bismo prihvatili da je zahtjev nedopustiv, priznali protektorat u BiH. Nakon odlučenja u predmetu u kojem pišem izdvojeno mišljenje, kod mene nema više "divne teze" koja se raspršila i u meni izazvala duboke osjećaje razočarenja. Pitam se je li ona prva teza po pravnom značaju jasnog presedenta bila iskrena, pri tome imajući na umu da se ista teza ponavlja i u drugim predmetima s tim što je u svim predmetima riješeno po jednoj formuli - "zahtjev je dopustiv ali ga uvijek odbijamo u materijalnopravnom smislu", a ovo u odnosu na Visokog predstavnika. U ovom slučaju u odnosu na pravila i propise PIK-a, čiji je predsjedavajući gosp. Rob ert L. Barry, interesantno je pripomenuti da se u odgovoru na zahtjev PRIMARNO potencirao stav i teza da zahtjev nije dopustiv. To je Sud i prihvatio, pa je na taj način "elegantno izbjegnut" odgovor na krucijalno pitanje je li navedeni Privremeni izborni zakon povrijedio slobodno izraženu volju hrvatskog naroda prilikom izbora po pitanju da taj konstutivni narod u Domu naroda Parlamenta Federacije u BiH predstavljaju zastupnici izborne volje tog naroda. Na ovo pitanje ne mogu dati odgovor jer, većinskim glasanjem o kojem je i riječ, Sud nije ni dozvolio da dođe do odgovora. Jednostavno rečeno, našom odlukom na koju izdvajam mišljenje napravili smo novi pre ce dent, a to je da je PIK prije svega "nepogrješiv". Time je Sud priznao "nemoć" da ispita nešto što je možda najdelikatnije za bilo koji od konstitutivnih naroda, a to je da se poštuje slobodna izborna volja konstitutivnog naroda o pitanju njegovog predstavljanja, i to baš u domovima parlamenata gdje se štiti vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda u BiH. Svakako da bih bio sretniji da smo predmet riješili u materijalnopravnom smislu i na taj način meritorno odgovorili podnositelju zahtjeva je li u pravu ili pak ne, ili bolje rečeno je li povrijeđen Ustav BiH ili pak ne supstituiranjem napadnutih odrednica čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIK-a u odnosu na zakonodavnu nadležnost parlamenata. No, nije važno "bih li ja kao sudija bio sretniji ili pak ne", odlučno je i bitno da izborni zakon bude pravičan, što znači demokratičan i objektivan za sve narode u BiH, i na taj način u demokratskom sistemu jedne države slijedi izbornu volju naroda u BiH. Da smo "kao čuvari Ustava" kontrolirali osporavani izborni zakon u materijalnopravnom smislu, tada bismo dali ustavne odgovore i tada bi se trebala izbjeći politička ili bilo koja druga konotacija ovog teškog slučaja. Time bismo na najbolji način zaštitili i nivo najvišeg sudskog organa jedne zemlje, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tada se ne bih bojao "mogućih loših posljedica ove sudske odluke". Slijedom iznesenog sam glasao suprotno donijetoj odluci, i izdvojenim mišljenjem sam se distancirao kao sudija od navedenog odlučenja. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 2. i 3. veljače 2001. godine, donio je ODLUKU Odbacuje se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi zbog nemjerodavnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku BiH”, “Službenim novinama Federacije BiH” i “Službenom glasniku Republike Srpske”. OBRAZLOŽEN JE I - Činjenice 1. Aneks 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je naslovljen "Sporazum o izborima" i određuje strukturu prema kojoj se izbori za razne institucije u Bosni i Hercegovini trebaju organizirati i sprovoditi. Važna uloga glede toga je povjerena, u članku II ovog aneksa, Organizaciji za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) koja, u cilju pripreme i sprovođenja izbora, uspostavlja Privremeno izborno povjerenstvo (PIP). Prema članku III ovog aneksa, PIP donosi izborna pravila i propise, nadzire izbore i osigurava njihovo odvijanje sukladno pravilima i propisima. Nadalje, članak III konkretno predviđa da će se strane pridržavati izbornih pravila i propisa, bez obzira na unutarnje zakone i propise. Sukladno članku V ovog aneksa, PIP će s vremenom zamijeniti stalno Izborno povjerenstvo. 2. PIP je donio, i više puta dopunjavao, Izborna pravila i propise. Objavljeni su u "Službenom glasniku BiH", br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00. 3. Dvije odredbe, koje su pobijane u ovom predmetu, su čl. 606. i 1212. Pravila i propisa, koji glase: "Članak 606. Odluke Izbornoga prizivnog potpovjerenstva Izborno prizivno potpovjerenstvo rješava sve prigovore pravodobno i u okviru rokova utvrđenih u njegovu Poslovniku ili rokova koje utvrdi Privremeno izborno povjerenstvo. Odluka je Izbornoga prizivnog potpovjerenstva konačna i obvezujuća, i na nju se ne može uložiti žalba. Ako članovi Izbornoga prizivnog potpovjerenstva ne mogu postignuti suglasnost, predsjedajući će donijeti konačnu i obvezujuću odluku. Članak 1212. Pravo predlaganja kandidata Svaka politička stranka ili koalicija koja je zastupljena u kantonalnoj skupštini, ili skupina od tri člana iste kantonalne skupštine, ima pravo predložiti kandidate za izbor izaslanika iz toga kantona u Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Svaki kandidat na tim listama izjašnjava se kao Bošnjak, Hrvat ili iz reda ostalih. Svaki zastupnik u kantonalnoj skupštini daje jedan glas za jednu listu. Raspodjela mandata između lista vrši se razmjerno broju glasova koji je lista dobila, a primjenom formule razmjerne raspodjele iz članka 1105. Da bi se popunila kvota za Hrvate, Bošnjake i ostale, sukladno odredbama ovoga poglavlja, mjesta se raspodjeljuju na sljedeći način: 1.Mandati se dodjeljuju, jedan po jedan, listama s najvećim količinama, koji su utvrđeni na temelju formule razmjerne raspodjele. Kad lista osvoji mandat, mandat se dodjeljuje od vrha liste. 2.Ako je u postupku raspodjele mandata lista osvojila mandat, ali kandidat koji treba biti izabran pripada skupini čija je kvota već popunjena, bit će izabran prvi kandidat na istoj listi koja pripada skupini čija kvota još nije popunjena. Ako ta lista nema takvoga kandidata, mandat će pripasti listi sa sljedećim najvećim količnikom. 3.Ovaj se postupak ponavlja sve dok se sve propisane kvote ne popune. Ako potreban broj mandata koji treba popuniti iz reda Bošnjaka, Hrvata ili ostalih u datom zakonodavnom tijelu kantona nije popunjen, tada će preostali mandat(i) biti ponovno dodijeljen(i) onom kantonu gdje odgovarajuća skupina ima najveći nedodijeljeni količnik prema članku 1211, stavak 3. Ako nema dostatan broj kandidata skupine iz bilo kojeg kantona, mjesta će ostati upražnjena. Glasovanje se obavlja tajno. Ako u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i bude upražnjeno mjesto zbog smrti, ostavke ili trajne nesposobnosti izaslanika, onda se to upražnjeno mjesto popunjava sljedećim kvalificiranim kandidatom sa iste liste na kojoj je bio izaslanik koji je umro, dao ostavku ili je trajno nesposoban. Ako na listi nije preostalo kandidata, onda se mandat dodjeljuje sukladno odredbama ovoga članka." II - Postupak 4. Gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda (“podnositelj zahtjeva”), 6. prosinca 2000. godine je pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, prema članku VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, radi ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIP-a (br. 1-02-01-46/00). Podnositelj zahtjeva tvrdi da članak 606. Pravila i propisa PIP-a nije sukladan članku II/2. Ustava BiH u svezi čl. 13. i 6. (1) Europske konvencije o ljudskim pravima i Aneksu I Ustava u svezi čl. 2. (3) (a) do (c), 14. (1) i 25. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i čl. 8. i 28. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda. Osim toga, podnositelj zahtjeva smatra da je članak 606. Pravila i propisa PIP-a oprečan čl. 1. i 7. (9) Dokumenta drugog sastanka Konferencije o sigurnosti i suradnji u Europi, održanog u Kopenhagenu 1990. godine, a u svezi Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Što se tiče članka 1212. Pravila i propisa, podnositelj smatra da je ova odredba oprečna članku IV/1.(a) Ustava BiH i čl. 6. i 10. Poglavlja IV.A. Ustava Federacije BiH. 5. Novim podneskom, 22. prosinca 2000. godine, podnositelj je svoj zahtjev od 6. prosinca 2000. godine dopunio i tvrdnjom da OSCE, odnosno PIP, nisu mjerodavni donositi propise niti provoditi izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takve ovlasti ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma. Istog dana podnio je i zahtjev da se donese privremena mjera u predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje pobijanih odredbi glede izbora održanih 11. studenoga 2000. godine, i tako spriječile “neotklonjive štetne posljedice” na “ustavno-pravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine” (broj 1-02-01-49/00). 6. Na zahtjev Ustavnog suda od 29. prosinca 2000. godine, gospodin Rob ert L. Barry, predsjedatelj PIP-a i šef misije OSCE-a u BiH ("druga strana"), je 15. siječnja 2001. godine dostavio odgovor sa stavovima PIP-a glede predmetnog zahtjeva. On pobija ovlast Ustavnog suda za preispitivanjem Pravila i propise PIP-a, obzirom da je Privremeno izborno povjerenstvo uspostavio OSCE kao međunarodna organizacija, na ograničen vremenski pe riod i na temelju ovlasti koje proistječu iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji predstavlja međunarodni sporazum. Zato se PIP ne može smatrati institucijom Bosne i Hercegovine u smislu članka VI/3.(a) Ustava BIH. Osim toga, on tvrdi da se konkretan predmet ne može uspoređivati s predmetom pred Ustavnim sudom o Zakonu o državnoj graničnoj službi (predmet br. U 9/00), jer je PIP donio Pravila i propise ne supstituirajući Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine, nego vršeći ovlasti koje su PIP-u dodijeljene Aneksom 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir. Nadalje, on je sugerirao da preduvjeti za donošenje privremene mjere, tj. moguća neotklonjiva šteta i vjerojatnoća pozitivnog rezultata u meritumu, nisu ispunjeni. Na koncu, istaknuo je da su navodi, kako u prvobitnom zahtjevu, tako i u dopuni zahtjeva, neutemeljeni. 7. U dopisu od 15. siječnja 2001. godine (009/2001/IC/SS), gosp. Ian Camp bell, zamjenik Visokog predstavnika za pravna pitanja u Uredu Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, izvijestio je Sud da se Ured Visokog predstavnika slaže sa stajalištem OSCE-a da Sud u konkretnom slučaju nije mjerodavan. III - Dopustivost 8. Predbježno je pitanje, na koje treba odgovoriti u konkretnom predmetu, je li Ustavni sud mjerodavan preispitivati ustavnosti pobijanih članaka Pravila i propisa PIP-a. 9. Predmet je pokrenut pred Ustavnim sudom na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa, u dijelu relevantnom za ovaj predmet, da je Ustavni sud jedini mjerodavan odlučivati o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom ustavu, među ostalim, između institucija Bosne i Hercegovine. 10. Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao temelj za uspostavu mira u Bosni i Hercegovini, smatrano je poželjnim, ili čak nužnim, ne samo donijeti novi ustav za Bosnu i Hercegovinu – tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4 - već, također, uspostaviti posebite međunarodne (ili djelomično međunarodne) institucije, koje bi, tijekom tranzicijskog perioda, ili čak u duljoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u Bosni i Hercegovini i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti. Tako su utemeljene Privremeno izborno povjerenstvo prema Aneksu 3, Povjerenstvo za ljudska prava i Ured ombudsmana za ljudska prava prema Aneksu 6., Povjerenstvo za raseljene i izbjegle osobe prema Aneksu 7. i Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika prema Aneksu 8. Nadalje, Aneks 10. je predviđao imenovanje Visokog predstavnika, koji bi imao opću ovlast provedbe mirovnog sporazuma. Nije bila namjera da ove institucije budu integrirane u redoviti državni institucijski okvir Bosne i Hercegovine, već je predviđeno da djeluju zajedno s tim institucijama. Njihove članove bi imenovale, u potpunosti ili djelomično, međunarodne organizacije ili međunarodni zvaničnici, a način njihovog imenovanja dalje ilustrira nadjačavajuću ideju da su te institucije odijeljene od redovite institucijske strukture Bosne i Hercegovine. 11. Također činjenica da je Ustav Bosne i Hercegovine Aneks 4. Općem okvirnom sporazumu, dok su narečene međunarodne (ili djelomično međunarodne) institucije obrađene zasebno u drugim aneksima Općeg okvirnog sporazuma kao svojevrsna paralelna struktura čiji je cilj osigurati izgradnju mirne Bosne i Hercegovine, ukazuje da se nije namjeravalo uspostaviti ikakav hijerarhijski odnos između međunarodnih (ili djelomično međunarodnih) organizacija s jedne strane, i nacionalnih institucija koje funkcioniraju u okviru Ustava s druge strane, već da ove dvije grupe institucija dopunjuju jedna drugu, i da djeluju usporedno. 12. Ustavni sud je već bio suočen s nekim aspektima problema koji proizilaze iz ovog dvojnog institucijskog ustroja na kojem je Opći okvirni sporazum utemeljen. 13. U jednom ranijem predmetu, gdje se od Ustavnog suda tražilo preispitivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma (predmet br. U 7/97), Sud se izjasnio na sljedeći način: "U svezi zahtjeva za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4. Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizilazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud također nije mjerodavan ocjenjivati ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj Sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine s isključivom zadaćom da podržava ovaj ustav." 14. Također, postavilo se pitanje je li moguće uložiti apelaciju Ustavnom sudu protiv odluka Doma za ljudska prava, uspostavljenog Aneksom 6. Općeg okvirnog sporazuma i sačinjenog od domaćih i međunarodnih članova. Prema članku VI/3.(b) Ustava, Ustavni sud ima prizivnu ovlast u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U svezi s tim, Ustavni sud je zaključio da Dom za ljudska prava ne treba smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati njegove odluke (predmeti U 7/98, U 8/98 i U 9/98). Ustavni sud je tako zauzeo stav da Dom za ljudska prava funkcionira izvan redovitog sudskog ustroja Bosne i Hercegovine. 15. Još jedno pitanje s kojim se Ustavni sud suočio bilo je da li je Sud mjerodavan preispitivati zakone koje je donio Visoki predstavnik na temelju ovlasti koje mu je povjerila međunarodna zajednica. Glede toga, Ustavni je sud ustanovio da, utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu ovlast Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članku IV/4.(a) Ustava, Ustavni se sud treba smatrati mjerodavnim kontrolirati materijalni sadržaj donesenih zakonskih odredbi i njihove usuglašenosti s Ustavom (predmet U 9/00). 16. Za razliku od ovog posljednjeg pomenutog predmeta, u konkretnom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne pre rog a - tive dodijeljene Ustavom domaćem zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, već su Pravila i propisi PIP-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIP-u u Aneksu 3 Općeg okvirnog sporazuma. Nadalje, u članku III ovog Aneksa izričito se navodi da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIP, "bez obzira na bilo koje unutarnje zakone i propise". 17. Pod tim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi razmatranje sadržaja čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIP-a i njihove usuglašenosti s Ustavom Bosne i Hercegovine bilo izvan njegove ovlasti. 18. Osim toga, Ustavni sud ističe da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašujući se nemejerodavnim za preispitivanje odluka Izbornog prizivnog potpovjetrenstva, na temelju toga što su te odluke proizilazile iz zasebnih odgovornosti povjerenih OSCE-u prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma (predmeti br. CH/98/230 i CH/98/231). 19. Ustavni sud ističe da će pravna situacija glede njegove ovlasti biti drukčija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen člankom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti mjerodavan preispitivati, prema proceduri predviđenoj člankom VI Ustava, je li taj zakon u suglasnosti s Ustavom. Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sustava demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, zato, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon. 20. Obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o glavnom pitanju u ovom predmetu, također nema osnova za donošenje privremene mjere prema članku 75. Poslovnika. Na temelju članka 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, suci dr. Zvonko Miljko, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko su izuzeli svoja mišljenja na donesenu odluku. Tekst izuzetih mišljenja prilaže se uz ovu odluku kao aneks. Ovu odluku Ustavni je sud donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko. U 40/00 2. veljače 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, v. r. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUCA USTAVNOG S UDA DOC. DR. ZVONKA MILJKE NA ODLUKU USTAVNOG SUDA BROJ U 40/00 1. Gospodin Ante Jelavić je, u svojstvu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, zahtjevom od 6. prosinca 2000. godine pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine za ocjenu suglasnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Ovaj je zahtjev 22. prosinca 2000. godine dopunjen novim podneskom u kojem podnositelj tvrdi da OESS, odnosno PIP, nisu mjerodavni donositi propise niti sprovoditi izbore za zastupnike u domove naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, jer takve ovlasti ne proizilaze iz Aneksa 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Istog je dana podnio i zahtjev za donošenjem privremene mjere u ovom predmetu, kojom bi se privremeno obustavilo izvršenje pobijanih odredbi glede izbora održanih 11. studenog 2000. godine i tako spriječile neotklonjive štetne posljedice na ustavnopravni položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine na sjednici 2. i 3. veljače 2001. godine, većinom glasova (pet naprema četiri) donio odluku kojom se zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, odbacuje zbog nemjerodavnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 2. Iako se, dakle, Sud nije niti upuštao u ocjenu je li sadržaj pobijanih odredbi sukladan Ustavu Bosne i Hercegovine (članak II/2.), a u svezi s Aneksom 1 Ustava Bosne i Hercegovine kojim je utvrđeno koji će se dodatni međunarodni sporazumi o ljudskim pravima primjenjivati u Bosni i Hercegovini, smatra veoma bitnim iznijeti na što se odnosila bit zahtjeva. Člankom 606. Poglavlja 600. Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva Misije OESS-a uređeno je da je odluka Izbornog prizivnog potpovjerenstva konačna i obvezujuća i na nju se ne može uložiti priziv. U Zahtjevu se napominje kako je Izborno prizivno potpovjerenstvo temeljem odredbi članka 601. Pravila i propisa ustanovljeno kao pravosudno tijelo čija je funkcija osiguranje poštivanja odredbi Pravila i propisa koje je utvrdilo Privremeno izborno povjerenstvo, kao i rješavanje prigovora u svezi izbornoga procesa i kršenja odredbi Pravila i propisa od sudionika izbornog procesa. Člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđeno je da se u Bosni i Hercegovini izravno primjenjuju prava i slobode zajamčene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i njezinim protokolima, ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. U zahtjevu se ističe činjenica kako svaki zakonski akt, pa i Pravila i propisi Privremenog izbornog povjerenstva Misije OESS-a u Bosni i Hercegovini koji de facto i de iure imaju pravnu snagu izbornog zakona, moraju biti suglasni Ustavu Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim konvencijama i sporazumima koji su sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine. Bit ovog dijela zahtjeva, uz navođenje međunarodnih pravnih akata o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, svodi se na kršenje članka 13. (a u svezi članka 6.1. Europske konvencije), koji glasi: "Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti". Ovdje je Misija OESS-a koja je, sukladno Aneksu III Daytonskog mirovnog sporazuma, trebala sprovesti prve izbore, došla u situaciju potpune arbitralnosti i u pravu najteže i nedopustive uloge "suca u vlastitioj stvari". Ovu situaciju ne mogu opravdati ni sve specifičnosti postojećeg ustavnopravnog ustroja Bosne i Hercegovine, i svi prijepori oko odnosa Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks IV Daytonskog sporazuma) i ostalih aneksa tog Sporazuma (posebice X i ovog III). To se osobito može kazati nakon Odluke ovog Suda U 9/00 ("Službeni glasnik BiH", broj 1. iz 2001. godine), o Zakonu o državnoj graničnoj službi koji je nametnuo Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je ovaj Sud u biti kazao da nitko, pa niti Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine. No, ovom mojem bitnom stajalištu vratit ću se u drugom dijelu ovog mišljenja koji govori o toj odluci i o samoj dopustivosti ovog zahtjeva. U svezi s ovim problemom želim (pravo na priziv) istaknuti samo još jednu stvar. U članku V Aneksa III Daytonskog sporazuma, predviđeno je da se "strane slažu da stvore stalno izborno povjerenstvo s ovlastima sprovođenja budućih izbora u Bosni i Hercegovini". Zadaća Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine je bila da u tom smislu donese i Stalni izborni zakon, što se nije dogodilo i pored posredovanja međunarodne zajednice, što je dalo povoda Međunarodnoj kriznoj skupini, koju je osnovala Europska komisija, da ustvrdi kako se u Bosni i Hercegovini "konzistentno ne uspijeva poštovati odredbe Europske konvencije o ljudskim pravima o izborima (a time i Ustava, ap.a.)..., što je izravno kršenje i Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH". (Europski i BiH standardi o ljudskim pravima – priručnik, Specijalna publikacija Pravnog projekta ICG, Sarajevo, 14. travanj 2000.). Želim ovdje naglasiti kako se većinsko mišljenje u ovoj odluci, na koju se odnosi ovo izuzeto mišljenje, u točki 13. poziva na raniju Odluku ovog Suda (predmet br. U 7/97), gdje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine ocijenio s pravom da "nije mjerodavan ocjenjivati ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine", ali je donošenjem narečene odluke br. U 9/00, naglasio svoju aktivističku ulogu čuvara Ustava Bosne i Hercegovine glede "svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednoj od ovlasti pobrojanih u članku VI/3. Ustava", kako stoji u toj odluci! Druga pobijana odredba odnosi se na Poglavlje B i članak 1212. Pravila i propisa PIP-a, kojim se određuje postupak predlaganja i izbora zastupnika u Dom naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine, za koju podnositelj zahtjeva smatra da nije sukladna odredbama članka IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Bit ovog dijela zahtjeva odnosi se na tvrdnju kako se ovim odredbama krši Ustav Bosne i Hercegovine – član IV/1.(a) u kojem je razvidno određen način izbora i sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. U zahtjevu se navodi kako je jasan "ra tio constitutionis" iz odredbi članka IV/1.(a) Ustava Bosne i Hercegovine kojim je predviđeno da izaslanike u Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine biraju izravno izabrani zastupnici konstitutivnih naroda i ukazuje na mogućnost zlouporabe ovih odredbi, na taj način što se omogućuje da izaslanici jednog naroda biraju zastupnike drugog. Dakle, sasvim je vidljivo da se zahtjev odnosi na neustavnost koja se u prvom pobijanom članku odnosi na nepostojanje prava na priziv, a u drugom na formiranje Doma naroda, gdje bi predstavnici jednog naroda birali predstavnike drugog naroda u to tijelo, što je samo po se bi contradictio in adjecto. Ustavni sud se nije niti upuštao u bit ovog predmeta, proglasivši se nemjerodavnim, i time ostavio mogućnost kršenja Ustava Bosne i Hercegovine, i to u pitanjima i individualnih i kolektivnih (nacionalnih) prava, u složenom ustavnopravnom ustroju višenacionalne postdaytonske Bosne i Hercegovine. 3. Ovdje dolazimo do središnjeg pitanja o dopustivosti, i mog neslaganja s većinom, jer se nakon glasovanja o predbježnom pitanju o mjerodavnosti, ovaj Sud nije niti upuštao u preispitivanje ustavnosti pobijanih članaka Pravila i propisa PIP-a. Smatram da Sud nije pravilno postupio jer se u biti (mu ta tis mu tan dis) radi o istom pitanju na koje je Sud dao odgovor u već navedenoj odluci broj U 9/00 iz 2000. godine. Isto kao i u predmetu broj U 9/00, kada je Ured Visokog predstavnika smatrao da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije mjerodavan u tom slučaju, tako je i ovdje gospodin Rob ert L. Barry, predsjedatelj PIP-a i šef misije OESS-a u BiH, dostavio odgovor Sudu sa stavovima PIP-a, pobijajući njegovu mjerodavnost. Razlozi su izneseni u obrazloženju ove odluke. Isto je motriše Sud dobio i od Ureda Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, slažući se sa stajalištem OESS-a. Od samog stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, kao aneksa međunarodnog sporazuma, postavljalo se pitanje njegovog odnosa spram ostalih aneksa Daytonskog mirovnog sporazuma. Ponovno se pozivam na Odluku ovog suda o Zakonu o državnoj graničnoj službi Bosne i Herecegovine, koji je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, a kojom je Sud ovaj zakon proglasio suglasnim Ustavu Bosne i Hercegovine. Hipotetički postavljam pitanje što bi se dogodilo da je odluka bila oprečna? Ovom odlukom Ustavni je sud iskazao visok stupanj aktivizma, potvrđujući da nije mjerodavan preispitivati sami Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, ali istodobno kazavši isto tako da nitko (po određenim uvjetima koji su u toj odluci navedeni), pa ni Visoki predstavnik ne može kršiti Ustav Bosne i Hercegovine! U Odluci doslovno stoji: "Mjerodavnost zaštite Ustava dodijeljena Ustavnom sudu prema prvoj rečenici članka VI/3. Ustava, precizirana st. (a), (b) i (c), i čitana u svezi s člankom I/2. Ustava, koji glasi da je Bosna i Hercegovina demokratska država koja funkcionira sukladno zakonu i na temelju slobodnih i demokratskih izbora, dodjeljuje Ustavnom sudu moć kontrole suglasnosti s Ustavom svih akata, bez obzira na autora, dok god ta kontrola počiva na jednoj od ovlasti pobrojanih u članku VI/3. Ustava". Nadalje u toj odluci stoji: "Uzimajući u obzir sveukupnu situaciju u Bosni i Hercegovini, pravni sta tus Visokog predstavnika, kao predstavnika međunarodne zajednice, nije izniman, već su slične funkcije poznate iz drugih zemalja u specijalnim političkim okolnostima". Primjeri narečeni u toj odluci su države, iako priznate kao suverene, koje su bile podvrgnute međunarodnom nadzoru, a strane vlasti su djelovale u tim državama u ime međunarodne zajednice, supstituirajući se za domaće vlasti, svodeći tu situaciju u neku vrstu funkcionalne dualnosti. U ovom predmetu, a kako stoji i u obrazloženju naše odluke, Visoki predstavnik je djelovao kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakon, koji je on donio, je prirode domaćeg zakona te se mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine. On je i objavljen u "Službenom glasniku BiH". Isto se može kazati i u ovom predmetu! Ukratko: a)Pravni status OESS-a i PIP-a nije izniman, kao predstav - nika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini; b)supstituirajući domaće vlasti on djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine; c)Zakon (Pravila koja zamjenjuju stalni izborni zakon koji je trebala donijeti Parlamentarna skupština BiH, isto kao i zakon o graničnoj službi – a nije) je prirode domaćeg zakona te se isto mora smatrati zakonom Bosne i Hercegovine; d)Ista su, također, objavljena u "Službenom glasniku BiH", br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00). Moram priznati da sam imao stanovitih dilema kada smo rješavali predmet U 9/00 u Banjoj Luci, i da sam u višesatnoj raspravi na toj sjednici oponirao sucu izvjestitelju i njegovoj argumentaciji i bio više sklon motrištu koje je zastupao i Ured Visokog predstavnika o našoj mjerodavnosti u toj stvari. Priklonio sam se tada stajalištu većine i argumentaciji o suverenitetu Bosne i Hercegovine, ali još više toj aktivističkoj ulozi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji štiti Ustav BiH "bez obzira na autora". Isti je sudac izvjestitelj u ovom predmetu zastupao oprečno stajalište o nemjerodavnosti ovog suda, što je prihvatila većina potrebita da se donese takva odluka. Ne prihvatam iznesenu argumentaciju u točki 19. obrazloženja odluke, gdje se kaže da "Ustavni sud ističe da će pravna situacija glede njegove mjerodavnosti biti drukčija kada Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine donese izborni zakon predviđen člankom IV/2.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud će tada biti mjerodavan (...) te smatra važnim, radi ojačavanja sustava demokracije i pravne zaštite u Bosni i Hercegovini, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora, i zato, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon". To, po mom shvatanju, znači da, oprečno odluci U 9/00, dok se to ne desi može se kršiti Ustav Bosne i Hercegovine u ovom važnom području demokratskih izbora, koje zadire i u individualna, ali isto tako i u nacionalna prava konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Konačno, ne mogu prihvatiti argumente za donesenu Odluku, narečene u točkama 13. (predmet U 7/97) i 14. (odnos Ustavnog suda i Doma za ljudska prava) ove odluke, jer se radi o bitno drukčijim stvarima, koje je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim ranijim odlukama ispravno riješio. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUCA PROF. DR. VITOMIRA POPOVIĆA O NESLAGANJU S ODLUKOM US TAVNOG SUDA U PREDMETU BROJ U 40/00 Odlukom Ustavnog suda BiH br. U 40/00 od 2. i 3. veljače 2001. godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva Misije za BiH Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi zbog nemjerodavnosti Ustavnog suda BiH. Na temelju članka 36. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda BiH, kao jedan od četvorice sudaca koji je glasovao protiv donesene odluke, izuzimam mišljenje o neslaganju s donesenom odlukom iz sljedećih razloga: 1.U formalnopravnom smislu donesena odluka Suda ima nedostataka. Tako, npr., poglavlje “Činjenice” se ne bi trebalo nalaziti na početku odluke nego bi se, sukladno dosadašnjoj praksi Suda, trebalo poći od “Zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti”, zatim od onoga šta je utvrđeno pred Ustavnim sudom i predstavlja “činjenice” u predmetu, a nakon toga dopustivost zahtjeva, te sukladno Ustavu BiH i dosadašnjoj praksi Suda, izvesti pravni zaključak. Ovakav način pisanja odluke nije uobičajen niti karakterističan za bilo koji ustavni sud, a niti druge institucije koje se bave zaštitom ljudskih prava i sloboda. 2.U poglavlju 3, koje nosi naslov “Dopustivost”, u točki 10. je narečeno, kako slijedi: “Međutim, kada je Opći okvirni sporazum za mir donesen kao temelj za uspostavu mira u BiH, smatrano je poželjnim, ili čak nužnim, ne samo donijeti novi ustav za BiH - tekst koji je priložen Općem okvirnom sporazumu kao Aneks 4 – već, također, uspostaviti posebne međunarodne (ili djelimično međunarodne) institucije, koje bi tijekom tranzicijskog perioda, ili čak u duljoj perspektivi, promovirale i olakšavale povratak normalnim, mirovnim uvjetima u BiH i doprinosile sprječavanju ponovnog izbijanja konflikata u budućnosti”. Ovako izvedena konstatacija “petorice” sudaca koji su glasovali za ovu odluku je oprečna samom karakteru i prirodi odluka koje donosi Ustavni sud, a osobito je oprečna članku 6. točka 3. Ustava BiH koji kaže da nije u ovlasti Ustavnog suda izvoditi zaključak da je nešto smatrano “poželjnim” ili čak “nužnim” nego štititi Ustav onakav kakav on u naravi i jeste. Postupajući na ovakav način Ustavni sud se, od “čuvara Ustava”, polako pretvara u političku instituciju, uzimajući sebi u ovlast nešto što spada u sferu politike ili u ovlast Parlamentarne skupštine BiH. Opće je poznata činjenica da Ustav BiH, zajedno sa Sporazumom o izborima i drugim sporazumima koji čine dio Općeg okvirnog sporazuma, čini i ima karakter međunarodnog ugovora, koji, kao takav i na način predviđen Općim okvirnim sporazumom i njegovim aneksima, i obvezuje. U tom kontekstu treba promatrati ne samo domaće nego i međunarodne institucije koje, dakle, sukladno tom Sporazumu, djeluju u BiH. 3.U točki 19. ove odluke je, između ostalog, narečeno: “Ustavni sud smatra važnim, radi ojačavanja sustava demokracije i pravne zaštite u BiH, da se ustavna zaštita što prije proširi na važno područje demokratskih izbora i, zato, poziva Parlamentarnu skupštinu da bez daljnjeg odgađanja donese izborni zakon”. Ovakav način zaključivanja i predlaganja određenih rješenja je oprečan odredbama članka 54. Poslovnika Suda u svezi čl. 57., 59., 60. i 61., čijim odredbama je na nedvosmislen način utvrđeno kako Sud odlučuje i donosi odluke. Nigdje u Poslovniku nije narečeno da se Sud može baviti i davanjem preporuka, jer bi one kao takve bile oprečne pravnom karakteru i prirodi odluka koje Sud jedino može donositi. 4.U točki 20. stavak 3. je narečeno da je “ovu odluku Ustavni sud donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić i Mirko Zovko”. Ni ovakav zaključak, odnosno konstatacija Suda, nije točna jer je Ustavni sud ovu odluku donio ne u punom sastavu, kako je ovdje narečeno, nego nadglasavanjem pet naprema četiri. Za ovu odluku su glasovali suci: prof. dr. Kasim Begić, Azra Omeragić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu i prof. dr. Jo seph Marko, a protiv ove odluke su glasovali suci: prof. dr. Vitomir Popović, prof. dr. Snežana Savić, doc. dr. Zvonko Miljko i Mirko Zovko. Postupajući na ovakav način pokušava se, ustvari, stvoriti privid, a što ne odgovara činjenicama, da je odluka donesena jednoglasno u punom sastavu Suda. 5.U predmetu br. U 9/00, prilikom odlučivanja o ovlasti Ustavnog suda da preispituje zakone koje je donio Visoki predstavnik, zauzeo sam stajalište, zajedno sa sutkinjom prof. dr. Snežanom Savić, da Ustavni sud ne može preispitivati odluke Visokog predstavnika s obzirom da je on, kao posebno uspostavljena institucija Aneksom 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir U BiH, čije su ovlasti propisane u narečenom aneksu, predstavnik međunarodne zajednice koji se bavi nadzorom nad provedbom Daytonskog sporazuma, te da on nije inkorporiran u pravni sustav entiteta a ni BiH, odnosno da nije mjerodavan donositi zakone, nego odluke iz oblasti “nadzora nad provedbom Sporazuma”. Međutim, Ustavni sud je većinom glasova sedam naprema dva odlučio da se proglasi mjerodavnim “kontrolirati materijalni sadržaj donesenih zakonskih odredbi i njihove suglasnosti s Ustavom”. To znači da bi primjenom već stvorene prakse u vidu precedenta Sud trebao imati isti pristup u odnosu na ocjenu pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva. Postupajući na ovakav način, Sud izaziva određenu neodlučnost u svom odlučivanju i stvara različitu praksu za identične slučajeve. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUTKINJE PROF. DR. SNEŽANE SAVIĆ O NESLAGANJU S VEĆI NSKOM ODLUKOM SUDA U PREDMETU BR. U 40/00 Sukladno članku 36. Poslovnika o radu Ustavnog suda BiH-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), izuzimam mišljenje glede neslaganja s većinskom odlukom Suda u predmetu U 40/00. U predmetu 40/00, postupajući po zahtjevu člana Predsjedništva BiH ispred hrvatskog naroda gosp. Ante Jelavić, a gleda ocjene ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIP-a, većinskom odlukom Suda odlučeno je da se zahtjev, zbog nemjerodavnosti, odbaci. Smatram da je, glede donošenja ove odluke Ustavnog suda BiH, bilo nužno uzeti u obzir odluku donesenu u predmetu U 9/00 kada je Sud, ispitujući ustavnost Zakona o državnoj graničenoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik za BiH, zauzeo stajalište da je, iako nije mjerodavan ulaziti u formalnopravni aspekt ovog akta, tj. u ocjenu ovlasti Visokog predstavnika za donošenje zakona, isti akt, promatrano s materijalnopravnog aspekta, proglasio suglasnim Ustavu BiH. Analogija između ova dva slučaja, poglavito obzirom na praksu Ustavnog suda BiH, nužna je i sasvim očevidna. Postupajući u prvom slučaju Sud je zauzeo stajalište: -da nije mjerodavan ulaziti u ocjenu ovlasti Visokog predstavnika da donosi zakone, -da se, unatoč tomu, u ovom slučaju radi o zakonu BiH koji je kao takav objavljen u "Službenom glasniku BiH", -da je, u konkretnom slučaju, riječ o supstituiranju ovlasti Visokog predstavnika, -da, analogno tomu, Ustavni sud BiH može ulaziti u ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti pobijenog akta. U predmetu 40/00, tj. postupajući po zahtjevu za ocjenu materijalnopravnog aspekta ustavnosti pravila PIP-a, Sud je, oprečno naručenom, zauzeo stajalište: -"da utoliko što je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u polju koje potpada pod zakonodavnu ovlast Parlamentarne skupštine BiH, prema članku IV/4. (a) Ustava BiH, Ustavni se sud treba smatrati mjerodavnim kontrolirati materijalni sadržaj donesenih zakonskih odredbi i njihove suglasnosti s Ustavom BiH (predmet 9/00):, -"za razliku od narečenog predmeta, u ovom slučaju nije bilo uplitanja u zakonodavne pre rog a tive dodijeljene nacionalnom zakonodavstvu BiH, već su pravila i propisi PIP-a doneseni prema specifičnoj ovlasti datoj PIP-u u Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma..." -"U tim okolnostima Ustavni sud smatra da bi razmatranje materije čl. 606. i 1212. Pravila o propisa PIP-a i njihove suglasnosti s Ustavom BiH bilo izvan njegove ovlasti..." Obrazloženje Suda "da je Dom za ljudska prava zauzeo sličan stav proglašujući se nemjerodavnim za preispitivanje odluke Izbornog prizivnog potpovjerenstva, na temelju toga što su te odluke proizilazile iz specifičnih odgovornosti povjerenih OSCE-u, prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma", moglo bi se prihvatiti pod uvjetom da se Sud u predmetu 9/00 također oglasio nemjerodavnim. Međutim, prihvatajući da je u ovom slučaju mjerodavan, Sud je stvorio obvezu da i u ovom drugom slučaju učini isto, poglaviti obzirom na činjenicu da je u zahtjevu, za razliku od prvog slučaja, tražena samo ocjena materijalnopravnog aspekta ustavnosti, odnosno ocjena je li sadržaj nerečenih pravila sukladan Ustavu BiH. Tako se iz narečenog, sasvim jasno, može vidjeti različit pristup Suda u ova dva slučaja. Naime, u prvom slučaju tražena je ocjena i materijalnopravnog i formalnopravnog aspekta ustavnosti Zakona o državnoj graničnoj službi, dok je u drugom slučaju zahtjevana, kako je već narečeno, samo materijalnopravna ocjena ustavnosti pravila PIP-a. Ukoliko je Ustavni sud u prvom zauzeo stajalište da narečeni akt može ispitivati s materijalnopravnog aspekta, ne ulazeći u formalni-ocjena ovlasti Visokog predstavnika za donošenje zakona, smatrajući da se radi o specifičnoj međunarodnoj instituciji u BiH, to je bilo nužno učiniti i u ovom slučaju. Razlozi za to su sljedeći: -Institucija Visokog predstavnika je specifična institucija međunarodnopravnog karaketar čiji je sta tus reguliran Aneksom 10. Općeg okvirnog sporazuma za mir. -PIP, odnosno OSCE, također, prema Aneksu 3. Općeg okvirnog sporazuma za mir, kao specifičan subjektivitet, ispred međunarodne zajednice ima specifične ovlasti u BIH. -I jedan i drugi akt su zakoni u metarijalnopravnom smislu, što znači da, s materijalnopravnog aspekta, moraju biti suglasni Ustavu BiH i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. Obveza iz članka 3. Aneksa 3, "da će se poštovati izborna pravila i propisi koje je donio PIP bez obzira na bilo koje unutarnje zakone i propise", koja se navodi u obrazloženju odluke Suda, ne proteže se na Ustav BiH koji je u BiH najviše pravni akt (kao i u svakoj drugoj državi). Ukoliko je Sud prihvatio da ocjenjuje ustavnost akata Visokog predstavnika (s materijalnopravnog aspekta), bio je dužan to učiniti i u ovom slučaju. -Prema obrazloženju Suda u prvom slučaju, što je po većinskom mišljenju važno za karakter tog akta, analogijom se može zaključiti da je i ovaj akt materijalniziran (treći el e ment forme zakona) objavljivanjem u "Službenom glasniku BiH" ("Službeni glasnik BiH", br. 18/2000, 21/2000, 27/2000). -Može se zaključiti da se i u drugom slučaju radi o supstituiranju vlasti institucija BiH, jer je pravilima PIP-a regulirana materijala koja po svom sadržaju i prirodi treba biti obuhvaćena Zakonom o izborima (izbornim zakonom). Ovo je posebito važno zbog topga što se ona, prema Aneksu 3, odnose samo na izbore koji su sprovedeni neizravno nakon zaključenja Općeg okvirnog sporazuma, ali se, zbog nedostatka Zakona o izborima BiH, i danas primjenjuju. To znači da se njima supstituira zakon za čije je donošenje, prema Ustavu BiH, mjerodavna Parlamentarna skupština BiH. -Ukoliko je Ustavni sud BiH zauzeo stajalište da je mjerodavan ispitivati ustavnost akata Visokog predstavnika, koji su po svom sadržaju zakoni, ne ulazeći dakle u njihov formalnopravni aspekt, što je u prvom slučaju i bio zahtjev, a protiv koje odluke sam također glasovala i izuzela svoje mišljenje, smatram da je isto morao učiniti i u ovom slučaju, poglavito zato što se u ovom slučaju tražila samo ocjena materijalnopravnog aspekta ustavnosti ovih pravila. Zbog narečenog, poglavito obzirom na praksu Ustavnog suda, moje je mišljenje drukčije od većinskog, te, iako sam u predmetu 9/00 zauzela oprečno stajalište, smatram da je, slijedeći praksu Suda, u oba slučaja Sud morao postupiti na identičan način, odnosno prihvatiti da je u ovom slučaju mjerodavan, s materijalnopravnog aspekta, dakle ne ulazeći u ovlasti OSCE-a i PIP-a, ispitati ustavnost pobijanih pravila PIP-a. ANEKS IZUZETO MIŠLJENJE SUCA MIRKA ZOVKE GLEDE ODLUKE USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ U 40/00 Odlukom Suda broj U 40/00 od 2. i 3. veljače ove godine odbačen je zahtjev gospodina Ante Jelavića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za ocjenu ustavnosti čl. 606. i 1212. Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva Misije za Bosnu i Hercegovinu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi zbog nemjerodavnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Dakle, odlučeno je da zahtjev gosp. Ante Jelavića, člana Predsjedništva BiH, nije dopustiv. Iz izuzetih mišljenja četvorice sudaca očevidno proizilazi da sam glasovao protiv narečenog odlučenja, a da je rezultat glasovanja bio pet naprema četiri za spomenutu odluku. UVOD Iz sredstava informiranja sam, znatno prije zakazane sjednice, saznao da je gosp. Ante Jelavić pokrenuo predmetni postupak po ovlasti koju ima kao član Predsjedništva BiH. Zbog delikatnosti predmeta koji je već do tada, pa čak i prije izbora 11. studenoga 2000. godine, uzburkao prije svega političku javnost u odnosu na izborna pravila i neke izmjene neposredno pred izbore, pristupio sam proučavanju zahtjeva podnositelja kao i odgovora Privremenog izbornog povjerenstva (PIP-a). Ovo sam učinio tim prije, što je naknadno predložena i privremena mjera s prijedlogom da se do meritorne odluke Suda spriječi realiziranje izbornih rezultata koji su, po tezi podnositelja zahtjeva, bili protivni Ustavu BiH. Dakle, radilo se o predmetu ŽURNOG KARAKTERA. S druge strane, znajući i očekujući da će referat suca izvjestitelja i prednacrt odluke stići neposredno pred sjednicu, što se i dogodilo, smatrao sam da u ovakvom delikatnom predmetu treba izvršiti, kao i uvijek, opsežne pripreme. Ovo pišem zato da istaknem da sam se pripremao u odnosu na materijalnopravni aspekt predmeta, bilo da će se odlučiti samo o privremenoj mjeri, pa zatim meritorno glede materijalnopravnog odlučivanja, ili pak da će se donijeti odmah meritorna odluka. Dakle, “ni u snu” nisam pomišljao ili pretpostavljao da će stići referat Suda i prednacrt konačne odluke kojim će se predložiti odbacivanje zahtjeva zbog nemjerodavnosti, jer zahtjev nije dopustiv. Zbog čega nisam to mogao pretpostaviti? Jednostavno zato što je glede identičnog slučaja u predmetu U 9/00 od 3. studenog 2000. godine (Zakon o državnoj graničnoj službi BiH, koji je donio Visoki predstavnik supstituirajući Parlament BiH), Sud zauzeo pre ce dent (presedan) da je zahtjev dopustiv, dakle da je Sud mjerodavan i nad odlukama Visokog predstavnika kada on suspstituira ovlasti Parlamenta BiH (misli se na zakonodavnu ovlast). Iznenađenje u negativnom smislu je bilo tim veće što je “stiglo” od suca izvjestitelja (stranca) koji je, “igrom slučaja”, bio i izvjestitelj u predmetu U 9/00. Osjećam potrebitim kazati da sam kod odlučivanja u predmetu U 9/00 bio u velikoj dilemi o dopustivosti zahtjeva nad odlučenjima Visokog predstavnika glede supstituiranja zakonodavne ovlasti Parlamenta BiH. Glasujući, ipak, za narečenu odluku, moje opredjeljenje je bilo rezultat jedne “divne teze” suca izvjestitelja, a to je da, ako ne bismo prihvatili da je zahtjev/i dopustiv/i, onda bismo a contrario prihvatili da je Bosna i Hercegovina pod protektoratom. Također, treba reći da je narečeni pre ce dent iz predmeta broj U 9/00 nedvojbeno prihvaćen, a o čemu najbolje govori podatak da je kasnije u još dva predmeta (Zakon o otkupu stanova i Zakon o putnim ispravama koje je nametnuo Visoki predstavnik) ovaj stav ponavljan što znači da je narečeni presedan definitivan. MOJ STAV Glasujući protiv narečenog proceduralnog odlučenja i izuzimajući svoje mišljenje opredijeljen sam sljedećim: AD1. Prije svega, da ne bih bio preopširan, zamolio bih onoga kojeg ovo interesira da pročita dio obrazloženja glede “dopustivosti zahtjeva” u predmetu U 9/00 kao ranijeg po vremenu i ovog predmeta U 40/00 gdje izuzimam mišljenje. Apsolutno sam uvjeren da se u toj raščlambi glede činjeničnog opredjeljenja, a na tome izvedenog pravnog zaključka, radi o ISTOVJETNOSTI ISTOG pravnog pitanja. Ponavljam da je ovo pitanje dopustivosti zahtjeva, a time mjerodavnosti djelovanja Ustavnog suda BiH glede materijalnopravne istine. Jedina razlika je o institucijama međunarodnog karaktera na relaciji Aneksa 3. i Aneksa 10. Daytonskog mirovnog sporazuma. Naime, prema Aneksu 10/5. Visoki predstavnik je konačni tumač narečenog sporazuma. U svoju mjerodavnost je inkomporirao i donošenje zakona privremenog karaktera dok zakonodavnu odluku o istom pitanju ne donese mjerodavni Parlament. Rečeno je da je zauzet presedan da u toj djelatnosti Visokog predstavnika Ustavni sud BiH može djelovati u ocjeni ustavnosti takvih odluka. Možda je suvišno reći, jer je to notorno poznato, da je uloga Visokog predstavnika u odnosu na Daytonski mirovni sporazuma po rangu najjača. Aneksom 3. Daytonskog mirovnog sporazuma ugovorne strane su prihvatile da Organizacija za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) sprovede izbore u Bosni i Hercegovini, i sukladno tomu donese Privremeni izborni zakon. Ovo, prije svega, proizilazi iz preambule koja nosi naslov Sporazum o izborima, a u kojoj se kaže – citiram: “Kako bi promovirali slobodne, fer i demokratske izbore i kako bi postavili temelj za predstavničku vlast i osigurali progresivno postizanje demokratskih ciljeva u Bosni i Hercegovini …” itd. Znači da je temeljna uloga OSCE-a u prvoj fazi nakon mirovnog sporazuma bila sprovođenje slobodnih i demokratskih izbora, na temelju kojih bi se konstituirali parlamenti na razini države BiH i entiteta, po ustavu vrhovnih organa u parlamentarnoj demokraciji. To je ujesen 1996. godine i učinjeno i kao rezultat toga konstituirani su spomenuti parlamenti. Razvidno je, a to i podvlačim, da u ovim prvim izborima ne može biti ni riječi o supstituiranju zakonodavne djelatnosti parlamenata jer oni tada i ne postoje. Ali isto je tako razvidno, jer to proizilazi iz samog Ustava BiH, da je nakon konstituiranja parlamenta jedna od temeljnih zadaća tog vrhunskog zakonodavnog tijela bila donošenje izbornog zakona. Nije moje kao suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da polemiziram zbog čega takav zakon nije donesen, jer bih onda politizirao i prešao bih okvire “čuvara Ustava”. No isto tako za mene nije prijeporno da, pošto Parlament ne donosi stalni izborni zakon, OSCE nastavlja sa svojom djelatnosti oko izbora. Međutim, iz činjenice da PIP donosi, dopunjuje i mijenja izborna pravila i propise što se sve objavljuje u “Službenom glasniku BiH”, br. 18/00, 20/00, 21/00 i 27/00, ukazuje bez dvojbe da PIP preuzima ulogu Parlamentarne skupštine i time razvidno supstituira – zamjenjuje djelatnost Parlamenta oko obveze donošenja izbornog zakona. Znači, radi ISTO što i Visoki predstavnik u situacijama kad Parlament ne ispunjuje ustavne zadaće iz zakonodavne djelatnosti. U rezimeu, radi se o pravima i obvezama PIP-a oko izbora, do prvih izbora, i slijedom toga konstituiranja parlamenata. Od dana kada su utemeljeni parlamenti izborna pravila, koja se dopunjuju i mijenjaju, su razvidno učinjena kao zamjena – supstitucija zakonodavne mjerodavnosti parlamenta. To je toliko razvidno, da je zaista nevjerojatna i začuđujuća izmjena stava o već ranije zauzetom presedanu počev od predmeta U 9/00 pa nadalje, pa se čudim i pitam zar je toliko potrebito objašnjavati očevidno istu situaciju po “istom pitanju” glede ovlasti. Zato i teze u predmetima U 9/00 i U 40/00 o dopustivosti zahtjeva apsolutno kolidiraju međusobno, jer teza u obrazloženju u predmetu U 40/00 da zahtjev nije dopustiv, tj. da je Ustavni sud BiH nemjerodavan, je oprečan zauzetom precedentu U 9/00. AD2. Obzirom da su moje kolege suci, koji su izuzeli mišljenje, a čija sam mišljenja pročitao, raščlanili i ukazali na niz kontradikcija i nedosljednosti u odluci U 40/00, izbjegao bih ponavljanje u tom dijelu, ali bih izrazio isto mišljenje u nizu odlučnih stavova koji su bili razlogom njihovog glasovanja i izuzetih mišljenja. Ti raščlambeni stavovi sintetiziraju najbitniji stav, a to je da se radi o supstituciji izbornog zakona i time ovlasti PIP-a. Zato je razvidno da su zakoni koje donosi, bilo Visoki predstavnik ili pak PIP, prije svega zakoni u materijalnopravnom smislu. Svakako da onda moraju biti suglasni Ustavu BiH kao i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima. AD3. Ima niz primjedbi na način obrazlaganja odluke U 40/00, počev od formalnih pa do sadržajnih. Npr. u formalnom smislu odluka počinje podnaslovom I. ČINJENICE, pa tek onda podnaslov II. POSTUPAK. Po redoslijedu pro ce dure postupak se otvara tako što legitimirana osoba podnese zahtjev, zatim se daje odgovor na zahtjev (ukoliko se podnese), zakazuje sjednica na kojoj se razmatra činjenično stanje, na temelju kojeg se donose pravni zaključci, da bi se, kada je stvar zrela za presuđenje, postupak okončao glasovanjem i donošenjem odluke. Postoji procedura do objave odluke u službenom glasniku. Prema tome, i redosljed izlaganja u odluci bi trebao biti redosljed koji sam izložio. No, veća je zamjerka što u podnaslovu II. POSTUPAK odluka samo formalno spominje da su norme koje je napao gosp. Ante Jelavić, član Predsjedništva BiH, u nesuglasju s normama Ustava BiH. Dakle uopće ne spominje bit i razloge koje podnositelj zahtjeva vidi i na koje ukazuje kao protuustavne. Ovo podnositelj čini na analitičan način, na šest kucanih stranica s još dvije dopune. Na taj način čitatelj narečene odluke ne može izvesti pravilne zaključke o sadržaju teze zbog čega je povrijeđen Ustav BiH. Razmišljam da je možda tako i trebalo biti, jer zašto nešto pisati kada se o tomu neće odlučivati u materijalnopravnom smislu. Čemu pisati tezu podnositelja zahtjeva da odredba članka 606. Pravila i propisa PIP-a ne dopušta ni odrednicu “priziv kao pravni lijek”. Čemu to pisati kad nema ovlasti ni kod Ustavnog suda BiH, dakle nema bilo koje drugostupanjske kontrole. Zašto spominjati članak 1212. Pravila i propisa PIP-a kad je i u tom dijelu zahtjev odbačen zbog nemjerodavnosti. Zašto uopće spominjati do potankosti izanaliziranu tezu podnositelja da je načinom izbora predstavnika iz reda hrvatskog naroda u Dom naroda federalnog, zatim i državnog Parlamenta, došao u pitanje vitalni interes hrvatskog naroda. I to na taj način što je ovim izbornim propisom omogućeno da na razini općina i županija predstavnike iz reda hrvatskog naroda biraju i predstavnici druga dva naroda. Jednostavno rečeno, da u Zastupnički dom naroda hrvatske predstavnike biraju i Bošnjaci i Srbi i obrnuto. Svakako, kao sukus ove teze je središnje pitanje da se narečenim izbornim zakonom nije poštovala volja hrvatskog naroda, izražena na slobodnim i demokratskim izborima, glede predstavljanja u Zastupničkom domu Prlamenta BiH kao ni u Domu na razini Parlamenta države BiH. REZIME U uvodu sam kazao da sam dilemu oko dopustivosti zahtjeva u predmetu U 9/00 glede mjerodavnosti nad odlukama Visokog predstavnika, kada supstituira zakonodavnu djelatnost parlamenta, razriješio nakon “divne teze” suca izvjestitelja da bismo, ukoliko bismo prihvatili da je zahtjev nedopustiv, priznali protektorat u BiH. Nakon odlučenja u predmetu u kojem pišem izuzeto mišljenje, kod mene nema više “divne teze” koja se raspršila i u meni izazvala duboke osjećaje razočarenja. Pitam se je li ona prva teza po pravnom značaju razvidnog presedenta bila iskrena, pri tome imajući na umu da se ista teza ponavlja i u drugim predmetima s tim što je u svim predmetima riješeno po jednoj formuli - “zahtjev je dopustiv ali ga uvijek odbijamo u materijalnopravnom smislu”, a ovo u odnosu na Visokog predstavnika. U ovom slučaju u odnosu na pravila i propise PIP-a, čiji je predsjedatelj gosp. Rob ert L. Barry, interesantno je pripomenuti da se u odgovoru na zahtjev PRIMARNO potencirao stav i teza da zahtjev nije dopustiv. To je Sud i prihvatio, pa je na taj način “elegantno izbjegnut” odgovor na krucijalno pitanje je li narečeni Privremeni izborni zakon povrijedio slobodno izraženu volju hrvatskog naroda prigodom izbora po pitanju da taj konstutivni narod u Domu naroda Parlamenta Federacije u BiH predstavljaju zastupnici izborne volje tog naroda. Na ovo pitanje ne mogu dati odgovor jer, većinskim glasovanjem o kojem je i riječ, Sud nije ni dopustio da dođe do odgovora. Jednostavno rečeno, našom odlukom na koju izuzimam mišljenje napravili smo novi pre ce dent, a to je da je PIP prije svega “nepogrješiv”. Time je Sud priznao “nemoć” da ispita nešto što je možda najdelikatnije za bilo koji od konstitutivnih naroda, a to je da se poštuje slobodna izborna volja konstitutivnog naroda o pitanju njegovog predstavljanja, i to baš u domovima parlamenata gdje se štiti vitalni interes bilo kojeg konstitutivnog naroda u BiH. Svakako da bih bio sretniji da smo predmet riješili u materijalnopravnom smislu i na taj način meritorno odgovorili podnositelju zahtjeva je li u pravu ili pak ne, ili bolje rečeno je li povrijeđen Ustav BiH ili pak ne supstituiranjem napadnutih odrednica čl. 606. i 1212. Pravila i propisa PIP-a u odnosu na zakonodavnu mjerodavnost parlamenata. No, nije važno “bih li ja kao sudac bio sretniji ili pak ne”, odlučno je i bitno da izborni zakon bude pravičan, što znači demokratičan i objektivan za sve narode u BiH, i na taj način u demokratskom sustavu jedne države slijedi izbornu volju naroda u BiH. Da smo “kao čuvari Ustava” kontrolirali pobijani izborni zakon u materijalnopravnom smislu, tada bismo dali ustavne odgovore i tada bi se trebala izbjeći politička ili bilo koja druga konotacija ovog teškog slučaja. Time bismo na najbolji način zaštitili i razinu najvišeg sudskog organa jedne zemlje, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tada se ne bih bojao “mogućih loših posljedica ove sudske odluke”. Slijedom iznijetog sam glasovao protivno donijetoj odluci, i izuzetim mišljenjem sam se distancirao kao sudac od narečenog odlučenja. KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99) i člana 134. Zakona o društvima za upravljanje fondovima i o investicionom fondovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 41/98, 36/99 i 36/00), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, donosi ODLUKU O ODREĐIVANJU ROKA ZA UP LATU DIONICA PRIVATIZACIJSKOG INVESTICIONOG FONDA Član 1. Rok za uplatu dionica privatizacijskog investicionog fonda ističe 30 dana prije isteka roka za prodaju dionica preduzeća u postupku javne ponude dionica koji utvrđuje Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Rok iz stava 1. ovog člana odnosi se i na privatizacijske investicione fondove koji su objavili prospekt dionica prve emisije privatizacijskog investicionog fonda i javni poziv za upis dionica. Član 2. Stupanjem na snagu ove odluke prestaje da važi Odluka o određivanju roka za uplatu dionica privatizacijskog investicionog fonda ("Službene novine Federacije BiH", broj 33/00). Član 3. Ova odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-646/00 7. juna 2001. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Edib Bašić, s. r. Temeljem čl. 11. i 12. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99) i članka 134. Zakona o društvima za upravljanje fondovima i o investicijskim fondovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 41/98, 36/99 i 36/00), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, donosi ODLUKU O ODREĐIVANJU ROKA ZA UP LATU DIONICA PRIVATIZACIJSKOG INVESTICIJSKOG FONDA Članak 1. Rok za uplatu dionica privatizacijskog investicijskog fonda ističe 30 dana prije isteka roka za prodaju dionica poduzeća u postupku javne ponude dionica koji utvrđuje Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Rok iz stavka 1. ovog članka odnosi se i na privatizacijske investicijske fondove koji su objavili prospekt dionica prve emisije privatizacijskog investicijskog fonda i javni poziv za upis dionica. Članak 2. Stupanjem na snagu ove odluke prestaje važiti Odluka o određivanju roka za uplatu dionica privatizacijskog investicijskog fonda ("Službene novine Federacije BiH", broj 33/00). Članak 3. Ova odluka stu pa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-646/00 7. lipnja 2001. godine Sarajevo Predsjednik Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine Edib Bašić, v. r. FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU KOEFICIJENTI RASTA CIJENA U FEDERACIJI BiH U MAJU/SVIBNJU 2001. GODINE 1. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu maju/svibnju 2001. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,000. 2. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja maja/svibnja je -0,086. 3. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda od početka godine do kraja maja/svibnja je -0,018. 4. Koeficijent rasta cijena proizvođača industrijskih proizvoda u mjesecu maju/svibnju 2001. godine u odnosu na isti mjesec prethodne godine je 0,030. 5. Koeficijent rasta cijena na malo u mjesecu maju/svibnju 2001. godine u odnosu na prethodni mjesec je 0,004. 6. Koeficijent rasta cijena na malo od početka godine do kraja maja/svibnja je -0,002. 7. Koeficijent prosječnog mjesečnog rasta cijena na malo od početka godine do kraja maja/svibnja je 0,000. 8. Koeficijent rasta cijena na malo u maju/svibnju 2001. godine na isti mjesec prethodne godine je 0,026. Broj 24 10. juna/lipnja 2001. godine Sarajevo Direktor Munira Zahiragić, s. r. SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ MJESEČNOJ NETO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA APRIL/TRAVANJ 20 01. GODINE 1. Prosječna mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec april/travanj 2001. godine iznosi 433,80 KM. 2. Prosječna mjesečna neto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za pe riod februar/veljača 2001. - april/travanj 2001. godine iznosi 433,58 KM. Broj 25 8. juna/lipnja 2001. godine Sarajevo Direktor Munira Zahiragić, s. r. Na osnovu člana 8. Zakona o porezu na plaću ("Službene novine Federacije BiH", broj 26/96), Federalni zavod za statistiku, objavljuje SAOPĆENJE O PROSJEČNOJ MJESEČNOJ BRUTO PLAĆI ZAPOSLENIH U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE ZA APRIL/TRAVANJ 20 01. GODINE 1. Prosječna mjesečna bruto plaća po zaposlenom ostvarena u Federaciji Bosne i Hercegovine za mjesec april/travanj 2001. godine iznosi 637,94 KM. Broj 26 8. juna/lipnja 2001. godine Sarajevo Direktor Munira Zahiragić, s. r. SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 261Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i načinu polaganja stručnog upravnog ispita službenika organa uprave i službi za upravu (bosanski jezik)489 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o uvjetima i načinu polaganja stručnog upravnog ispita službenika organa uprave i službi za upravu (hrvatski jezik)489 262Odluka o davanju saglasnosti Međunarodnom udruženju "Fran cis cans In ter na tional" Geneva, Swit zer land, za osnivanje predstavništva u Federaciji Bosne i Herce- govine (bosanski jezik) 489 Odluka o davanju suglasnosti Međunarodnom udruženju "Fran cis cans In ter na tional" Geneva, Swit zer land, za osnivanje predstavništva u Federaciji Bosne i Herce- govine (hrvatski jezik) 490 263Odluka o prestanku važenja Odluke o obrazovanju Federalnog koordinacionog odbora za obnovu i rekonstrukciju (bosanski jezik) 490 Odluka o prestanku važenja Odluke o obrazovanju Federalnog koordinacijskog odbora za obnovu i rekonstrukciju (hrvatski jezik) 490 264Odluka o prihvatanju kredita EBRD i EIB za obnovu željeznica u BiH (bosanski jezik) 491 Odluka o prihvatanju kredita EBRD i EIB za obnovu željeznica u BiH (hrvatski jezik) 491 265Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra odbrane 491 266Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra odbrane 492 267Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra odbrane 492 268Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra odbrane 492 269Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra odbrane 492 270Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra odbrane 492 271Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra unutrašnjih poslova 492 272Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra unutrašnjih poslova 492 273Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra unutrašnjih poslova 493 274Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra unutrašnjih poslova 493 275Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra unutrašnjih poslova 493 276Rješenje o razrješenju glavnog federalnog inspektora u federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova493 277Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 493 278Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 493 279Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 493 280Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 494 281Rješenje o razrješenju sekretara Federalnog ministarstva energije, rudarstva i industrije 494 282Rješenje o imenovanju sekretara Federalnog ministar- stva energije, rudarstva i industrije 494 283Rješenje o imenovanju pomoćnika ederalnog ministra energije, rudarstva i industrije 494 284Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 494 285Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 494 286Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra energije, rudarstva i industrije 495 287Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata 495 288Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra zdravstva 495 289Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra zdravstva 495 290Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra zdravstva 495 291Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda za transfuzijsku medicinu Federacije BiH 495 292Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda za kontrolu lijekova Federacije BiH 495 293Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH496 294Rješenje o razrješenju Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Federacije BiH 496 295Rješenje o razrješenju članova Federalnog zdravstvenog vijeća 496 296Rješenje o razrješenju glavnog federalnog inspektora za rad 496 297Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica 496 298Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica 497 299Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica 497 300Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra socijalne politike, raseljenih osoba i izbjeglica 497 301Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra socijalne politike raseljenih osoba i izbjeglica 497 302Rješenje o imenovanju glavnog federalnog inspektora za rad 497 303Rješenje o razrješenju pomoćnika federalnog ministra prometa i komunikacija 497 304Rješenje o razrješenju glavnog federalnog inspektora u Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija 497 305Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra prometa i komunikacija 498 306Rješenje o imenovanju glavnog federalnog inspektora u Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija 498 307Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta 498 308Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta 498 309Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta 498 310Rješenje o imenovanju pomoćnika federalnog ministra obrazovanja, nauke, kulture i sporta 498 311Rješenje o imenovanju glavnog federalnog inspektora u federalnom ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta 499 312Rješenje o imenovanju sekretara Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta499 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 313Rješenje o razrješenju i imenovanju člana Upravnog odbora Rudnika lignita "Gračanica" Gornji Vakuf 499 __________________________ Ispravka Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 499 Ispravka Uredbe o prestanku važenja Uredbe o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 499 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGVOINE Odluka o izboru predsjednika i zamjenika pred sjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (bosanski jezik)499 Odluka o izboru predsjednika i dopred sjednika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 500 Odluka broj U 15/99 (bosanski jezik) 500 Odluka broj U 15/99 (hrvatski jezik) 503 Odluka broj U 16/00 (bosanski jezik) 505 Odluka broj U 16/00 (hrvatski jezik) 510 Odluka broj U 40/00 (bosanski jezik) 516 Odluka broj U 40/00 (hrvatski jezik) 523 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o određivanju roka za uplatu dionica Privatizacijskog investicionog fonda (bosanski jezik) 530 Odluka o određivanju roka za uplatu dionica Privatizacijskog investicijskog fonda (hrvatski jezik)530 FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Koeficijenti rasta cijena u Federaciji BiH u maju/svibnju 2001. godine 531 Saopćenje o prosječnoj mjesečnoj neto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za april/travanj 2001. godine 531 Saopćenje o prosječnoj mjesečnoj bruto plaći zaposlenih u Federaciji Bosne i Hercegovine za april/travanj 2001. godine 531 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, Ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik Mehmedalija Huremović - Telefon - direktor: 663-470, fax: 663-470 - Redakcija i Pretplata: 663-471 - Računovodstvo: 651-257 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: ZAGREBAČKA BANKA BH d.d. 338 320 22000052 11 - DEPOZITNA BANKA d.d. Sarajevo 162 000 00005746 24 - KRISTAL BANKA Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štam pa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju Ahmet Šadinlija - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Na osnovu odredaba člana 19. tačka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95, 25/97, 13/00, 36/00, 54/00 i 22/01) i Mišljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 03-15-2767-2/01 od 01.06.2001. godine, "Službene novine Federacije BiH" su proizvod na čiji se promet ne plaća porez na promet proizvoda. Izdanje na bosanskom i hrvatskom jeziku. Internet: www. sllist.ba