Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritori je
152 Na temelju članka 67. stavak 2. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORI JE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE POŠILJAKA DOMAĆIH I DIVLJIH PAPKARA 1. Glede sprječavanja unošenja u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) zaraznog oboljenja slinavke i šapa (Aphtae epizooticae) zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko teritorije Federacije slijedećih poši- ljaka: -goveda, -ovaca, -koza, -svinja, -divljih papkara. 2. Ova naredba stu pa na snagu danom objave u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-771/01 16. travnja 2001. godine Sarajevo Ministar Behija Hadžihajdarević, v. r. Na osnovu člana 67. stav 2. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORI JE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVI NE POŠILJAKA DOMAĆIH I DIVLJIH PAPKARA 1. Radi sprečavanja unošenja u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) zarazne bolesti slinavke i šapa (Aphtae epizooticae) zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko teritorije Federacije slijedećih pošiljaka: -goveda, -ovaca, -koza, -svinja, -divljih papkara. 2. Ova naredba stu pa na snagu danom objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-771/01 16. aprila 2001. godine Sarajevo Ministar Behija Hadžihajdarević, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. prosinca 2000. godine, donio je ODLUKU Apelacija gosp. V.D. iz Zvornika se usvaja, te se -ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. prosinca 1999. godine, -predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i -Vrhovnom sudu Republike Srpske nalaže da razmotri i odluči u meritumu predmeta po žurnom postupku, i da pri tome ispoštuje pravo gosp. V.D. na odluku u razumnom roku prema članku 6. Europske konvencije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje 1. Činjenično stanje Gosp. V.D. iz Zvornika (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa gosp. J.N., odvjetnik iz Zvornika, uložio je apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj U-490/99 od 21. prosinca 1999. godine. Predmet se odnosi na pravo na stan koji je bio dodijeljen apelantu, na temelju njegovog uposlenja, prema rješenju Ministarstvu unutarnjih poslova-Postaja javne sigurnosti Zvornik, broj 18-19/02-372-28/92 od 24. kolovoza 1992. godine. Apelant je 24. listopada 1992. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa Samoupravnom zajednicom za stambene i komunalne poslove Zvornik. Ministarstvo za izbjeglice i raseljene osobe Zvornik-Komisija za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom je, 15. listopada 1996. godine, donijela rješenje 20-275/96 kojim je utvrđeno da je apelant nelegalno koristio stan, i naložila mu je da stan napusti i preda sve pokretnine u stanu Komisiji u roku od tri dana, pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Apelant je uložio priziv Ministarstvu za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske. Rješenjem broj 01-052-3604/96 od 11. studenoga 1996. godine Ministarstvo je odbacilo priziv kao neutemeljen. U obrazloženju tog rješenja, Ministarstvo je zaključilo da apelant nije imao sta tus izbegle osobe prema članku 2. Zakona o izbjeglim i raseljenim osobama ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/95). Prema rješenju, stan je bio napuštena imovina a apelant nije ispunjavao zakonske uvjete za zauzimanje napuštene imovine. Apelant je pokrenuo postupak protiv tog rješenja pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Vrhovni sud je, u svojoj presudi broj U-385/96 od 4. kolovoza 1997. godine, konstatirao da je Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe ustanovilo da apelant nema sta tus izbjegle niti raseljene osobe, ali da u postupku pred Ministarstvom nije ni bilo ustanovljeno predstavlja li predmetna kuća napuštenu imovinu ili ne. Uzimajući u obzir argumente i dokaze koje je dostavila druga strana, Vrhovni je sud smatrao da je ovo trebalo biti ustanovljeno prije donošenja pobijenog rješenja. Nadalje, u obrazloženju svog rješanja Ministarstvo nije razmatralo zahtjeve narečene u prizivu, na šta je bilo obvezno prema članku 245. Zakona o upravnom postupku. Pobijeno je rješenje, također, bilo doneseno bez vođenja ispravnog upravnog spora, budući da nije bilo zapisnika s rasprave, zapisnika o radu Komisije za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom, niti zapisnika o ispitivanju pitanja napuštene imovine. Vrhovni je sud, zato, poništio narečeno rješenje Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe. Vrhovni je sud ovu odluku donio na temelju članka 38. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, koji predviđa, između ostalog, da sud koji zaključi da su činjenice u upravnom postupku nepotpuno ustanovljene ili da u takvom postupku proceduralna pravila nisu bila ispoštovana, poništava pobijenu odluku. Komisija za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku je 29. lipnja 1997. godine donijela rješenje broj 20-128/97, kojim je poništila rješenja Postaje javne sigurnosti u Zvorniku od 24. kolovoza 1992. godine. Apelant je uložio priziv protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom Ministarstvu za izbjegle i raseljene osobe Republika Srpske. Ministarstvo je 22. srpnja 1997. godine, rješenjem broj 05-243/97, odbacilo priziv kao neutemeljen. Protiv ovog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je presudom broj U-451/97 od 22. listopada 1998. godine, ustanovio da se Komisija za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom nije povinovala presudi Suda od 4. ožujka 1997. godine, jer odlučujuće činjenice o tomu li se predmetni stan treba smatrati napuštenom imovinom ili ne nisu ustanovljene sukladno članku 2. stavak 1. a u svezi s člankom 7. Zakona o korištenju napuštene imovine. Sud je smatrao da se pitanje da li je određena imovina napuštena ili ne treba utvrditi na temelju inventara narečenog u Zakonu o korištenju napuštene imovine. Komisija je smatrala da lista napuštenih stanova, koja je 2. lipnja 1997. godine bila dostavljena Općinskom sekretarijatu mjerodavnom za poslove općinske uprave, ne predstavlja, bez određene dodatne dokumentacije, relevantan dokaz koji bi pokazao da je predmetni stan imao sta tus napuštene imovine. Međutim, uvid u dostupna dokumenta je pokazao da je apelant uselio i stan na temelju rješenja broj 18/19-02-372-28/92 od 24. kolovoza 1992. godine, i da mu je stan dodijelio Stambeni fond Postaje javne sigurnosti u Zvorniku, čiji je uposlenik on bio. U tim okolnostima, nije bilo razvidno zašto su Komisija i Ministarstvo smatrali apelanta nelegalnim korisnikom stana. Zato je Vrhovni sud, bez razmatranja merituma apelantovih zahtjeva, poništio pobijenu odluku i vratio predmet Ministarstvu. Kako Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske nije donijelo odluku koja se može sprovesti u okviru roka predviđenog člankom 62. Zakona o upravnim sporovima, apelant je 14. srpnja 1999. godine zatražio od Vrhovnog suda Republike Srpske donošenje takve odluke. Vrhovni je sud, rješenjem broj 490/99 od 21. prosinca 1999. godine, zaključio da Ministarstvo nije postupilo sukladno presudi Vrhovnog suda od 22. listopada 1998. godine. Vrhovni je sud smatrao da činjenično stanje u predmetu nije bilo ispravno ustanovljeno i da je prvostupno rješenje utemeljeno na nedostatnim činjenicama. Iz tih razloga, Vrhovni je sud poništio rješenje Komisije za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom od 29. lipnja 1997. godine i vratio predmet toj komisiji. Apelant zahtijeva od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine poništenje rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske i nalaže Vrhovnom sudu donošenje novog sprovodivog rješenja. On navodi da je pobijeno rješenje nezakonito jer Vrhovni sud Repubike Srpske ima obvezu donijeti novu sprovodivu odluku koja bi zamijenila pobijena upravnu odluku, a koja ne bi samo poništila pobijenu odluku i vratila predmet upravnim organima. U dopuni svoje apelacije, apelant precizira da je tražio od Vrhovnog suda Republike Srpske odlučenje u meritumu predmeta, poništenje svih odluka upravnih organa, osobito one Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe, i pružanje sprovodive odluke. Međutim, poništavanjem posljednjeg upravnog rješenja i nalaganjem upravnim organima da donesu novo rješenje, Vrhovni sud je djelovao kao upravni or gan. Apelant ističe da on nije tražio takvu odluku i da je Vrhovni sud izbjegao odlučiti u meritumu predmeta, iako je bio mjerodavan donijeti takvu odluku. Apelant također ističe da je nakon donošenja posljednje odluke Vrhovnog suda Republike Srpske još uvijek bez smještaja, i da su mjerodavni organi, ne odlučujući o biti njegovog zahtjeva, povrijedili njegovo pravo na poštivanje njegovog doma, njegovo pravo na imovinu i njegovo pravo na pravično suđenje, koja su zajamčena člankom II Ustava Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Sukladno Poslovniku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud je tražio od Vrhovnog sud Republike Srpske i od sadašnjeg korisnika stana, gosp. L.P., kao strane u postupku, da dostave svoje odgovore i nužna dokumenta. U svom odgovoru, Vrhovni sud Republike Srpske je istaknuo da je pobijeno rješenje sukladno članku 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), jer nakon što je Sud donio presudu od 22. listopada 1998. godine Ministarstvo za izbjegle i raseljene osobe Republike Srpske nije djelovalo sukladno članku 61. narečenog Zakona, koji definira obveze upravnih organa nakon što im sud vrati predmet. Ministarstvo nije ni donijelo novo rješenje prema prizivu koji je apelant uložio protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglih i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku od 29. lipnja 1997. godine. Vrhovni sud ističe da, u takvim okolnostima, Vrhovni sud treba da igra ulogu drugostupnog, a ne, kao što apalent navodi, prvostupnog organa. Vrhovni sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena, jer su njegova priziv i zahtjev uvaženi pobijenim rješenjem. Gosp. L.P., u svom odgovoru, poriče navode iz apelacije i ističe da je apelant, koristeći ratne okolnosti, napustio svoj jednosoban stan početkom rata i uselio u stan gdje gosp. L.P. živi sa svojom obitelji sukladno privremenom rješenju Ministarstva za izbjegle i reseljene osobe Republike Srpske. Prema njegovom mišljenju, nositelj stanarskog prava na predmetni stan je gosp. I.N., a stan je proglašen napuštenim u travnju 1992. godine. Kako je gosp. I.N. ra - dio s apelantom u Postaji javne sigurnosti Zvornik, on je dobio rješenje o dodjeli tog stana od Ministarstva unutarnjih poslova Zvornika početkom rata, unatoč činjenici da su sve to vrijeme mjerodavni općinski organi donosili valjana rješenja bez obzira na to tko je vlasnik stana. On također, smatra iznenađujućim to što apelant nije pokrenuo postupak za vraćanje u posjed jednosobnog stana nad kojim je on nositelj stanarskog prava. Ističe da je gosp. I.N. posjetio stan gdje gosp. L.P. sada živi, i da će se ponovno uspostavljanje stanarskog prava gosp. I.N. desiti vrlo skoro. Jedini je uvjet za to vraćanje u posjed povratak gosp. L.P. u njegov stan u Sarajevu. Gosp. L.P. u svom odgovoru, dalje, ističe da u predmetnom stanu nema stvari gosp. I.N., što je činjenica koju je potvrdila Komisija za izbjegle i raseljene osobe. On također navodi da je u stanu, prije nego što ga je on zauzeo, bio apelant, koji treba gosp. I.N. objasniti gdje su njegove stvari, jer je on bio prvi korisnik stana. 2. Apelacija Apelant se žali da pobijano rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. prosinca 1999. godine nije sukladno članku 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94). On se dalje žali da to rješenje krši njegovo pravo na pristup sudu, njegovo pravo na poštovanje njegovog doma i njegovo pravo na mirno uživanje u njegovoj imovini, koja su zajamčena člankom 6. stavak 1. i člankom 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i člankom 1. Protokola br. 1 na Konvenciju, te člankom II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Dopustivost Prema članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacijsku ovlast u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Glede dopustivosti apelacije, postavlja se pitanje da li je Ustavni sud, na temelju odredbi članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, mjerodavan odlučivati unatoč činjenici da pobijeni akt zamjenjuje akt upravnog organa, tj. da se radi o rješenju a ne o presudi. Međutim, terminu "presuda" iz članka VI/3. (b) Ustava treba dati široko tumačenje, i u principu treba obujmljivati sve odluke sudova, bez obzira na njihov naziv. Slijedi da se u konkretnom predmetu radi o sudskom aktu koji je podložan apelaciji prema članku VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. Sud može razmotriti apelaciju samo ako su protiv pobijene presude iscrpljeni svi pravni lijekovi koji su raspoloživi prema zakonima entiteta i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku (članak 11. Poslovnika Ustavnog suda.) Sud konstatira da apelacija u ovom predmetu sadržava sve elemente predviđene člankom 14. stavak 2. Poslovnika Suda. Vremenski rok za podnošenje apelacije je ispoštovan jer je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio 24. veljače 2000. godine, dok je Ustavni sud Bosne i Hercegovine primio apelaciju 30. ožujka 2000. godine. Pobijeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske ne može biti predmet bilo kojeg drugog priziva ili pravnog lijeka. Zato, u konkretnom predmetu ne postoje proceduralne zapreke koje bi spriječile Ustavni sud da odluči u meritumu predmeta. Apelacija je, stoga, dopustiva. 4. Razlozi za donošenja odluke U konkretnom predmetu, postavlja se pitanje da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. prosinca 1999. godine povrijedilo apelantova prava zajamčena člankom II Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i člankom 1. Protokola br. 1 na Europsku konvenciju. a) Pravo na odluku suda Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: "Svatko ima pravo da zakonom određen, neovisan i nepristran tri bu nal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama građanske prirode." Ustavni sud ističe da je pravo na odluku suda o građanskim pravima pojedinaca također inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. predviđa da se prava zaštićena Europskom konvencijom primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članku II.3. štiti pravo na pravično suđenje u građanskim pitanjima. Ustavni sud dalje opaža da se spor u ovom slučaju tiče imovinskih prava i prava na dom, koja su građanska prava u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Taj članak je, zato, primjenjiv u ovom slučaju. Apelant je najprije pokrenuo postupak pred upravnim organima, ali je svoje zahtjeve dostavio Vrhovnom sudu Republike Srpske tri puta. Svaki put, tj. 4. ožujka 1997. godine, 22. listopada 1998. godine i 21. prosinca 1998. godine, Vrhovni sud je odlučio poništiti pobijenu odluku upravnog organa. Međutim, Vrhovni sud nije odlučio u meritumu predmeta, već je, svaki put, vratio predmet upravnim organima. Slijedi da apelant nije bio u prilici da doći do odluke suda o meritumu njegovih građanskih prava. Njemu, dakle, nije pružan efektivan pristup sudu zajamčen člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. U konkretnom predmetu je, zato, ovaj članak, kao i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, bio povrijeđen. b) Pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu Članak 8. Europske konvencije glasi: "1.Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2.Javna se vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanje zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." Članak 1. Protokola br. 1 na Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Predbježne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Ustavni sud ističe da su pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu također inkorporirani u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. predviđa da se prava zaštićena Europskom konvencijom i njenim protokolima primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članku II/3. štiti pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku, kao i pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud opaža da pitanja uživa li predmetni stan zaštitu kao apelantov dom i da li je on vlasnik tog stana nisu bila riješena u meritumu pred sudovima Republike Srpske. Određivanje tih pitanja će iziskivati razna činjenična i pravna razmatranja, a zaključak će velikim dijelom ovisiti o dokazima koje će pružiti strane. U postupku pred Ustavnim sudom, apelant nije podnio nikakav dokaz koji bi omogućio Ustavnom sudu da dođe do zaključka o tim pitanjima. c) Zaključak Kako je došlo do povrede apelantovog prava na sudsku odluku, zaštićenog člankom 6. Europske konvencije i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je na temelju članka 61. Poslovnika Ustavnog suda ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. prosinca 1999. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovni postupak, i istodobno mu naložio da razmotri i odluči u meritumu predmeta. Ustavni sud ističe da, s obzirom na značaj predmeta za strane, i uzimajući u obzir činjenicu da se postupak vodi već dulje vrijeme, daljnje razmatranje Vrhovnog suda se mora sprovesti po žurnom postupku. Glede toga, Ustavni sud se ponovo poziva na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, prema kojemu svatko ima pravo na sudsku odluku o njegovim građanskim pravima u razumnom roku. Ustavni sud dodaje da će, ukoliko bi došlo do bilo kakvog nepotrebitog produljenja u razmatranju predmeta pred Vrhovnim sudom, apelant imati mogućnost da ovo pitanje pokrene pred Ustavnim sudom daljnjom apelacijom. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obvezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i suci Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Snežana Savić. U 15/00 15. prosinca 2000. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 15. i 16. decembra 2000. godine, donio je ODLUKU Apelacija gosp. V.D. iz Zvornika se usvaja, te se -ukida rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine, -predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i -Vrhovnom sudu Republike Srpske nalaže da razmotri i odluči u meritumu predmeta po hitnom postupku, i da pri tome ispoštuje pravo gosp. V.D. na odluku u razumnom roku prema članu 6. Evropske konvencije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje 1. Činjenično stanje Gosp. V.D. iz Zvornika (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa gosp. J.N., advokat iz Zvornika, uložio je apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske u predmetu broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine. Predmet se odnosi na pravo na stan koji je bio dodijeljen apelantu, po osnovi njegovog zaposlenja, prema rješenju Ministarstvu unutrašnjih poslova-Stanica javne sigurnosti Zvornik, br. 18-19/02-372-28/92 od 24. augusta 1992. godine. Apelant je 24. oktobra 1992. godine zaključio ugovor o korištenju stana sa Samoupravnom zajednicom za stambene i komunalne poslove Zvornik. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Zvornik-Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom je 15. oktobra 1996. godine, donijela rješenje 20-275/96 kojim je utvrđeno da je apelant nelegalno koristio stan, i naložila mu je da stan napusti i preda sve pokretnine u stanu Komisiji u roku od tri dana, pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Apelant je uložio žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Rješenjem br. 01-052-3604/96 od 11. novembra 1996. godine Ministarstvo je odbacilo žalbu kao neosnovanu. U obrazloženju tog rješenja, Ministarstvo je zaključilo da apelant nije imao sta tus izbeglice prema članu 2. Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 26/95). Prema rješenju, stan je bio napuštena imovina, a apelant nije ispunjavao zakonske uvjete za zauzimanje napuštene imovine. Apelant je pokrenuo postupak protiv tog rješenja pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Vrhovni sud je, u svojoj presudi broj U-385/96 od 4. augusta 1997. godine, konstatovao da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica ustanovilo da apelant nema sta tus izbjeglice niti raseljenog lica, ali da u postupku pred Ministarstvom nije ni bilo ustanovljeno da li predmetna kuća predstavlja napuštenu imovinu ili ne. Uzimajući u obzir argumente i dokaze koje je dostavila druga strana, Vrhovni sud je smatrao da je ovo trebalo biti ustanovljeno prije donošenja osporenog rješenja. Nadalje, u obrazloženju svog rješanja Ministarstvo nije razmatralo zahtjeve navedene u žalbi, na šta je bilo obavezno prema članu 245. Zakona o upravnom postupku. Osporeno rješenje je, također, bilo doneseno bez vođenja ispravnog upravnog spora, budući da nije bilo zapisnika sa rasprave, zapisnika o radu Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom, niti zapisnika o ispitivanju pitanja napuštene imovine. Vrhovni sud je, stoga, poništio navedeno rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Vrhovni sud je ovu odluku donio na osnovu člana 38. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, koji predviđa, između ostalog, da sud koji zaključi da su činjenice u upravnom postupku nepotpuno ustanovljene ili da u takvom postupku proceduralna pravila nisu bila ispoštovana, poništava osporenu odluku. Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku je 29. juna 1997. godine donijela rješenje broj 20-128/97, kojim je poništila rješenja Stanice javne sigurnosti u Zvorniku od 24. augusta 1992. godine. Apelant je uložio žalbu protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republika Srpske. Ministarstvo je 22. jula 1997. godine, rješenjem broj 05-243/97, odbacilo žalbu kao neosnovanu. Protiv ovog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. Vrhovni sud Republike Srpske je presudom broj U-451/97 od 22. oktobra 1998. godine, ustanovio da se Komisija za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom nije povinovala presudi Suda od 4. marta 1997. godine, jer odlučujuće činjenice o tome da li se predmetni stan treba smatrati napuštenom imovinom ili ne, nisu ustanovljene u skladu sa članom 2. stav 1., a u vezi sa članom 7. Zakona o korištenju napuštene imovine. Sud je smatrao da se pitanje da li je određena imovina napuštena ili ne treba utvrditi na osnovu inventara navedenog u Zakonu o korištenju napuštene imovine. Komisija je smatrala da lista napuštenih stanova, koja je 2. juna 1997. godine bila dostavljana Općinskom sekretarijatu nadležnom za poslove općinske uprave, ne predstavlja, bez određene dodatne dokumentacije, relevantan dokaz koji bi pokazao da je predmetni stan imao sta tus napuštene imovine. Međutim, uvid u dostupne dokumente je pokazao da je apelant uselio u stan na osnovu rješenja broj 18/19-02-372-28/92 od 24. augusta 1992. godine, i da mu je stan dodijelio Stambeni fond Stanice javne sigurnosti u Zvorniku, čiji je zaposlenik on bio. U tim okolnostima, nije bilo jasno zašto su Komisija i Ministarstvo smatrali da je apelant nelegalan korisnik stana. Stoga je Vrhovni sud, bez razmatranja merituma apelantovih zahtjeva, poništio osporenu odluku i vratio predmet Ministarstvu. Kako Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske nije donijelo odluku koja se može sprovesti u okviru roka predviđenog članom 62. Zakona o upravnim sporovima, apelant je 14. jula 1999. godine zatražio od Vrhovnog suda Republike Srpske da donese takvu odluku. Vrhovni sud je, rješenjem broj 490/99 od 21. decembra 1999. godine, zaključio da Ministarstvo nije postupilo u skladu sa presudom Vrhovnog suda od 22. oktobra 1998. godine. Vrhovni sud je smatrao da činjenično stanje u predmetu nije bilo ispravno ustanovljeno i da je prvostepeno rješenje zasnovano na nepotpunim činjenicama. Iz tih razloga, Vrhovni sud je poništio rješenje Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom od 29. juna 1997. godine i vratio predmet toj komisiji. Apelant zahtijeva od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske i naloži Vrhovnom sudu da donese novo sprovodivo rješenje. On navodi da je osporeno rješenje nezakonito jer Vrhovni sud Repubike Srpske ima obavezu da donese novu sprovodivu odluku koja bi zamijenila osporenu upravnu odluku, a koja ne bi samo poništila osporenu odluku i vratila predmet upravnim organima. U dopuni svoje apelacije, apelant precizira da je tražio od Vrhovnog suda Republike Srpske da odluči u meritumu predmeta, da poništi sve odluke upravnih organa, naročito onu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, i da mu tako pruži sprovodivu odluku. Međutim, poništavanjem posljednjeg upravnog rješenja i nalaganjem upravnim organima da donesu novo rješenje, Vrhovni sud je djelovao kao upravni or gan. Apelant ističe da on nije tražio takvu odluku i da je Vrhovni sud izbjegao da odluči u meritumu predmeta, iako je bio nadležan da donese takvu odluku. Apelant također ističe da je nakon donošenja posljednje odluke Vrhovnog suda Republike Srpske još uvijek bez smještaja, i da su nadležni organi, ne odlučujući o suštini njegovog zahtjeva, povrijedili njegovo pravo na poštivanje njegovog doma, njegovo pravo na imovinu i njegovo pravo na pravično suđenje, koja su zajamčena članom II Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. U skladu sa Poslovnikom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99), Ustavni sud je tražio od Vrhovnog sud Republike Srpske i od sadašnjeg korisnika stana, gosp. L.P., kao strane u postupku, da dostave svoje odgovore i neophodne dokumente. U svom odgovoru, Vrhovni sud Republike Srpske je istakao da je osporeno rješenje u skladu sa članom 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), jer nakon što je Sud donio presudu od 22. oktobra 1998. godine Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske nije djelovalo u skladu sa članom 61. navedenog Zakona, koji definiše obaveze upravnih organa nakon što im sud vrati predmet. Ministarstvo nije ni donijelo novo rješenje prema žalbi koju je apelant uložio protiv rješenja Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom u Zvorniku od 29. juna 1997. godine. Vrhovni sud ističe da, u takvim okolnostima, Vrhovni sud treba da igra ulogu drugostepenog, a ne, kao što apalent navodi, prvostepenog organa. Vrhovni sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena, jer su njegova žalba i zahtjev uvaženi osporenim rješenjem. Gosp. L.P., u svom odgovoru, poriče navode iz apelacije i ističe da je apelant, koristići ratne okolnosti, napustio svoj jednosoban stan početkom rata i uselio u stan gdje gosp. L.P. živi sa svojom porodicom u skladu sa privremenim rješenjem Ministarstva za izbjeglica i reseljena lica Republike Srpske. Prema njegovom mišljenju, nosilac stanarskog prava na predmetni stan je gosp. I.N., a stan je proglašen napuštenim u aprilu 1992. godine. Kako je gosp. I.N. ra dio sa apelantom u Stanici javne sigurnosti Zvornik, on je dobio rješenje o dodjeli tog stana od Ministarstva unutrašnjih poslova Zvornik početkom rata, uprkos činjenici da su sve to vrijeme nadležni općinski organi donosili valjana rješenja bez obzira na to ko je vlasnik stana. On također, smatra iznenađujućim to što apelant nije pokrenuo postupak za vraćanje u posjed jednosobnog stana nad kojim je on nosilac stanarskog prava. Ističe da je gosp. I.N. posjetio stan gdje gosp. L.P. sada živi, i da će se ponovno uspostavljanje stanarskog prava gosp. I.N. desiti vrlo skoro. Jedini uvjet za to vraćanje u posjed je povratak gosp. L.P. u njegov stan u Sarajevu. Gosp. L.P. u svom odgovoru, dalje, ističe da u predmetnom stanu nema stvari gosp. I.N., što je činjenica koju je potvrdila Komisija za izbjeglice i raseljena lica. On također navodi da je u stanu, prije nego što ga je on zauzeo, bio apelant, koji treba gosp. I.N. da objasni gdje su njegove stvari, jer je on bio prvi korisnik stana. 2. Apelacija Apelant se žali da osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-490/99 od 21. decembra 1999. godine nije u skladu sa članom 63. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94). On se dalje žali da to rješenje krši njegovo pravo na pristup sudu, njegovo pravo na poštovanje njegovog doma i njegovo pravo na mirno uživanje u njegovoj imovini, koja su zajamčena članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članom 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, te članom II/3. (e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Dopustivost Prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U pogledu dopustivosti apelacije, postavlja se pitanje da li je Ustavni sud, na osnovu odredbi člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležan da odluči uprkos činjenici da osporeni akt zamjenjuje akt upravnog organa, tj. da se radi o rješenju a ne o presudi. Međutim, terminu "presuda" iz člana VI/3. (b) Ustava treba dati široko tumačenje, i u principu treba obuhvatiti sve odluke sudova, bez obzira na njihov naziv. Slijedi da se u konkretnom predmetu radi o sudskom aktu koji je podložan apelaciji prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. Sud može razmotriti apelaciju samo ako su protiv osporene presude iscrpljeni svi pravni lijekovi koji su raspoloživi prema zakonima entiteta i ako je apelacija podnesena u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku (član 11. Poslovnika Ustavnog suda.). Sud konstatuje da apelacija u ovom predmetu sadrži sve elemente predviđene članom 14. stav 2. Poslovnika Suda. Vremenski rok za podnošenje apelacije je ispoštovan jer je apelant primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio 24. februara 2000. godine, dok je Ustavni sud Bosne i Hercegovine primio apelaciju 30. marta 2000. godine. Osporeno rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske ne može biti predmet bilo koje druge žalbe ili pravnog lijeka. Stoga, u konkretnom predmetu ne postoje proceduralne prepreke koje bi spriječile Ustavni sud da odluči u meritumu predmeta. Apelacija je, stoga, dopustiva. 4. Razlozi za donošenje odluke U konkretnom predmetu, postavlja se pitanje da li je rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. decembra 1999. godine povrijedilo apelantova prava zajamčena članom II Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i članom 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju. a) Pravo na odluku suda Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: "Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristrasan tri bu nal, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obavezama građanske prirode." Ustavni sud ističe da je pravo na odluku suda o građanskim pravima pojedinaca također inkorporirano u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II.3. štiti pravo na pravično suđenje u građanskim pitanjima. Ustavni sud dalje primjećuje da se spor u ovom slučaju tiče imovinskih prava i prava na dom, koja su građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Taj član je, stoga, primjenjiv u ovom slučaju. Apelant je najprije pokrenuo postupak pred upravnim organima, ali je svoje zahtjeve dostavio Vrhovnom sudu Republike Srpske tri puta. Svaki put, tj. 4. marta 1997. godine, 22. oktobra 1998. godine i 21. decembra 1998. godine, Vrhovni sud je odlučio poništiti osporenu odluku upravnog organa. Međutim, Vrhovni sud nije odlučio u meritumu predmeta, već je, svaki put, vratio predmet upravnim organima. Slijedi da apelant nije bio u prilici da dođe do odluke suda o meritumu njegovih građanskih prava. Njemu, dakle, nije pružan efektivan pristup suda zajamčen članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom predmetu je, stoga, ovaj član, kao i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, bio povrijeđen. b) Pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu Član 8. Evropske konvencije glasi: "1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanje zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." Član 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Ustavni sud ističe da su pravo na poštovanje doma i pravo na imovinu također inkorporirani u Ustav Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava zaštićena Evropskom konvencijom i njenim protokolima primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. štiti pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, kao i pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da pitanja da li predmetni stan uživa zaštitu kao apelantov dom i da li je on vlasnik tog stana nisu bila riješena u meritumu pred sudovima Republike Srpske. Određivanje tih pitanja će iziskivati razna činjenična i pravna razmatranja, a zaključak će velikim dijelom zavisiti od dokaza koje će pružiti strane. U postupku pred Ustavnim sudom, apelant nije podnio nikakav dokaz koji bi omogućio Ustavnom sudu da dođe do zaključka o tim pitanjima. c) Zaključak Kako je došlo do povrede apelantovog prava na sudsku odluku, zaštićenog članom 6. Evropske konvencije i čl. II/2. i II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je na osnovu člana 61. Poslovnika Ustavnog suda ukinuo rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 21. decembra 1999. godine i vratio predmet Vrhovnom sudu na ponovni postupak, i istovremeno mu naložio da razmotri i odluči u meritumu predmeta. Ustavni sud ističe da, s obzirom na značaj predmeta za strane, i uzimajući u obzir činjenicu da se postupak vodi već duže vrijeme, daljnje razmatranje Vrhovnog suda se mora sprovesti po hitnom postupku. U tom pogledu, Ustavni sud se ponovo poziva na član 6. stav 1. Evropske konvencije, prema kojem svako ima pravo na sudsku odluku o njegovim građanskim pravima u razumnom roku. Ustavni sud dodaje da će, ukoliko bi došlo do bilo kakvog nepotrebnog produžavanja u razmatranju predmeta pred Vrhovnim sudom, apelant imati mogućnost da ovo pitanje pokrene pred Ustavnim sudom daljnjom apelacijom. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Kasim Begić i sudije Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo seph Marko, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Snežana Savić. U 15/00 15. decembra 2000. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Kasim Begić, s. r. SADRŽAJ VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU 144Odluka o uspostavljanju Neovisnog pravosudnog povjerenstva (hrvatski jezik) 233 Odluka o uspostavljanju Nezavisne pravosudne komisije (bosanski jezik) 234 PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 145Odluka o razrješenju i izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova Radnih tijela Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH (hrvatski jezik) 235 Odluka o razrješenju i izboru predsjednika, zamjenika predsjednika i članova Radnih tijela Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH (bosanski jezik)237 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANCIJA-FINANSIJA 146Naredba o izmjenama i dopunama Naredbe o uplatnim računima prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, načinu uplaćivanja tih prihoda, načinu i rokovima za raspoređivanje tih prihoda korisnicima i izvještavanju korisnika o njima za 2001. godinu 238 147Naputak o ustrojavanju jedinstvenog registra imatelja računa u komercijalnim bankama, te sadržaju i načinu vođenja registra računa u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 240 Uputstvo o uspostavljanju jedinstvenog registra imaoca računa u komercijalnim bankama, te sadržaju i načinu vođenja registra računa u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 240 148Naputak o načinu plaćanja doprinosa za osobe koje se prvi puta upošljavaju (hrvatski jezik) 240 Uputstvo o načinu plaćanja doprinosa za lica koja se prvi put zapošljavaju (bosanski jezik) 241 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 149Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora JP "Elektroprivreda BiH" Sarajevo 242 150Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora "Energoinvest" d.d. Sarajevo 242 151Rješenje o razrješenju člana Upravnog odbora rudnika mrkog uglja "Đurđevik" u Đurđeviku 242 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 152Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih papkara (hrvatski jezik) 242 Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka domaćih i divljih papkara (bosanski jezik) 243 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj U 15/00 (hrvatski jezik) 243 Odluka broj U 15/00 (bosanski jezik) 245 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, Ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik Mehmedalija Huremović - Telefon - direktor: 663-470, fax: 663-470 - Redakcija i Pretplata: 663-471 - Računovodstvo: 651-257 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: ZAGREBAČKA BANKA BH d.d. 338 320 22000052 11 - DEPOZITNA BANKA d.d. Sarajevo 162 000 00005746 24 - KRISTAL BANKA Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štam pa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju Ahmet Šadinlija - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Na osnovu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/00), član 4. tar. br. 2. i Mišljenja br. 02-15-5300/00 od 05.10.2000. godine Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, plaća se porez na promet proizvoda na službena glasila, po stopi od 12% i tar. br. 1. plaća se porez na promet usluge na oglase, po stopi od 12%. Izdanje na hrvatskom i bosanskom jeziku.