ODLUKA III
685 Na osnovu člana 15. Zakona o cestama Federacije Bosne Na osnovu tačke III. alineja 2. Odluke o postupku i i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i 12/10, 16/10-isp. i 66/13), Vlada Federacije Bosne i Herce- kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih govine, na 102. sjednici, održanoj 11.05.2017. godine, nesreća ("Službene novine Federacije BiH", br. 60/06, 08/10 i donosi 21/14), na prijedlog Federalne komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne zaštite donosi ODLUKU III O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava POMOĆI ZA SANIRANJE DIJELA ŠTETA OPĆINI civilne zaštite i Federalno ministarstvo financija, svako u okviru KAKANJ svoje nadležnosti. I IV Odobrava se izdvajanje sredstava za Općinu Kakanj, kao Općinski načelnik je dužan podnijeti izvješće sa komplet- jednokratna novčana pomoć za saniranje dijela šteta na nom financijskom dokumentacijom o utrošku sredstava dodije- ograničenom području naselja "Malješ", Općina Kakanj, nastalih ljenih sukladno točki I ove Odluke, Federalnom stožeru civilne kao posljedica prirodne nesreće klizanja i slijeganja zemljišta u zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od šest iznosu od 50.000,00 KM. mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke. II V Sredstva iz tačke I ove Odluke isplatit će se iz sredstava Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Trezora pod objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". nazivom FMF - Poseban transakcijski račun sredstava za zaštitu i Broj 12-02/10-287-1/2017 spašavanje broj 102-050-0000107474 otvoren kod UNION 09. svibnja 2017. godine Zapovjednica BANKA DD Sarajevo, razdjel 46, glava 4601, Federalna uprava Sarajevo Jelka Milićević, v. r. civilne zaštite, ekonomski kod: 614100 - Tekući transferi drugim nivoima vlasti - transfer za elementarne nepogode i druge nesreće (iz sredstava na podračunu). Na osnovu tačke III. alineja 2. Odluke o postupku i III kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna uprava općinama i kantonima za otklanjanje šteta nastalih od civilne zaštite i Federalno ministarstvo finansija, svako u okviru prirodnih i drugih nesreća ("Službene novine Federacije svoje nadležnosti. BiH", br. 60/06, 08/10 i 21/14), na prijedlog Federalne IV komisije za procjenu štete, Federalni štab civilne Općinski načelnik je dužan podnijeti izvještaj sa zaštite donosi kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku sredstava ODLUKU dodijeljenih u skladu sa tačkom I ove Odluke, Federalnom štabu O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE civilne zaštite, putem Federalne uprave civilne zaštite, u roku od POMOĆI ZA SANIRANJE DIJELA ŠTETA OPĆINI šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove odluke. KAKANJ V I Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana Odobrava se izdvajanje sredstava za Općinu Kakanj, kao objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". jednokratna novčana pomoć za saniranje dijela šteta na Broj 12-02/10-287-1/2017 ograničenom području naselja "Malješ", Općina Kakanj, 09. maja 2017. godine Zapovjednica nastalih kao posljedica prirodne nesreće klizanja i Sarajevo Jelka Milićević, s. r. slijeganja zemljišta u iznosu od 50.000,00 KM. II Sredstva iz tačke I ove Odluke isplatit će se iz Na temelju točke III. alineja 2. Odluke o postupku i sredstava podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog kriterijima za dodjelu jednokratne novčane pomoći općinama i računa Trezora pod nazivom FMF - Poseban transakcijski kantonima za otklanjanje šteta nastalih od prirodnih i drugih račun sredstava za zaštitu i spašavanje broj 102-050- nesreća ("Službene novine Federacije BiH", br. 60/06, 08/10 i 0000107474 otvoren kod UNION BANKA DD Sarajevo, 21/14), na prijedlog Federalnog povjerenstva za procjenu štete, razdjel 46, glava 4601, Federalna uprava civilne zaštite, Federalni stožer civilne zaštite donosi ekonomski kod: 614100 - Tekući transferi drugim nivoima ODLUKU vlasti - transfer za elementarne nepogode i druge nesreće O ODOBRAVANJU JEDNOKRATNE NOVČANE (iz sredstava na podračunu). POMOĆI ZA SANIRANJE DIJELA ŠTETA OPĆINI III KAKANJ Za realizaciju ove Odluke zadužuju se Federalna I uprava civilne zaštite i Federalno ministarstvo Odobrava se izdvajanje sredstava za Općinu Kakanj, kao finansija, svako u okviru svoje nadležnosti. jednokratna novčana pomoć za saniranje dijela šteta na IV ograničenom području naselja "Malješ", Općina Kakanj, nastalih Općinski načelnik je dužan podnijeti izvještaj sa kao posljedica prirodne nesreće klizanja i slijeganja zemljišta u kompletnom finansijskom dokumentacijom o utrošku iznosu od 50.000,00 KM. sredstava dodijeljenih u skladu sa tačkom I ove Odluke, II Federalnom štabu civilne zaštite, putem Federalne Sredstva iz točke I ove Odluke isplatit će se iz sredstava uprave civilne zaštite, u roku od šest mjeseci od dana podračuna otvorenog u okviru Jedinstvenog računa Riznice pod stupanja na snagu ove odluke. nazivom FMF - Poseban transakcijski račun sredstava za zaštitu i V spašavanje broj 102-050-0000107474 otvoren kod UNION Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana BANKA DD Sarajevo, razdjel 46, glava 4601, Federalna uprava objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". civilne zaštite, ekonomski kod: 614100 - Tekući transferi drugim Broj 12-02/10-287-1/2017 razinama vlasti - transfer za elementarne nepogode i druge 09. maja 2017. godine Zapovjednica nesreće (iz sredstava na podračunu). Sarajevo Jelka Milićević, s. r. USTAVNI SUD III. Činjenično stanje BOSNE I HERCEGOVINE 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda 686 i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sljedeći način: predmetu broj AP 754/14, rješavajući apelaciju Milovana 5. Apelant je tužbom protiv tužene pred Sudom BiH Bjelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pokrenuo spor radi naknade štete. U tužbi je naveo da je protiv člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav njega vođen krivični postupak pred Sudom BiH, da je u tom (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst postupku lišen slobode 29. novembra 2005. godine, od kada je ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: bio u pritvoru sve do 27. oktobra 2006. godine, kada mu je Mirsad Ćeman, predsjednik pritvor ukinut. Istovremeno sa ukidanjem pritvora, kako je dalje Mato Tadić, potpredsjednik navedeno, presudom Suda BiH donesenom po okončanju Zlatko M. Knežević, potpredsjednik prvostepenog postupka oslobođen je optužbe, a takva presuda je Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica potvrđena i drugostepenom presudom istog suda od 29. marta Tudor Pantiru, sudija 2007. godine. Apelant je, zbog jedanaestomjesečnog Valerija Galić, sutkinja neosnovanog pritvaranja, zatražio naknadu nematerijalne štete Miodrag Simović, sudija zbog pretrpljenih duševnih bolova u iznosu od 165.000,00 KM, i Seada Palavrić, sutkinja to 145.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog povrede Giovanni Grasso, sudija časti, ugleda, slobode i prava ličnosti i 20.000,00 KM za na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine donio je pretrpljeni strah sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 6. Sud BiH je prvostepenom Presudom broj S1 3P 000828 Usvaja se apelacija Milovana Bjelice. 09 P od 8. decembra 2011. godine obavezao tuženu da apelantu Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana na ime naknade nematerijalne štete, zbog neosnovanog II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske pritvaranja u periodu od 29. novembra 2005. godine do 27. konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u oktobra 2006. godine, isplati iznos od 140.000,00 KM sa postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine zakonskim zateznim kamatama koje počinju teći od 8. decembra broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine. 2011. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine. odbijen. Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom postupku izvršen uvid u materijalne dokaze, između ostalog u II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske potvrdu o lišavanju slobode, rješenja i presude Suda BiH, nalaz i konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. mišljenja vještaka neuropsihijatra, zatim je proveden dokaz Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa saslušanjem svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u stranke. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza Sud BiH je, prije roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti svega, naveo nesporne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant, Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem na osnovu naredbe Suda BiH, lišen slobode, da je u pritvoru izvršenja ove odluke. proveo ukupno 11 mjeseci i da je konačnom presudom Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Apelacionog odjeljenja Suda BiH oslobođen optužbe da je Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i počinio krivična djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u udruživanje radi vršenja krivičnih djela. U obrazloženju presude "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". je, dalje, navedeno da su među strankama u postupku bili sporni OBRAZLOŽENJE pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Sud BiH je I. Uvod istakao da je pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva predviđen odredbom člana 436. stav 1. Zakona o krivičnom 1. Milovan Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano da kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 14. pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u pripada svakom licu koje je pravosnažnom presudom oslobođeno daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda optužbe da je počinilo krivično djelo ako je u periodu vođenja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P postupka bilo lišeno slobode. Budući da ZKP ne precizira vrste 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine i S1 3 P 000828 pripadajuće naknade štete, niti način određivanja visine naknade, 12 Gž od 28. maja 2012. godine. šteta se presuđuje prema općim pravilima o naknadi štete koja su II. Postupak pred Ustavnim sudom propisana odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH daljnjem tekstu: ZOO). Pošto je apelant postavio samo zahtjev za i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti (ugleda, zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), časti, slobode), konkretno duševnih bolova zbog neosnovanog zatraženo je 7. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na pritvora, Sud BiH je zaključio da za takav vid naknade i za apelaciju. utvrđivanje njenog obima treba da se uzme u obzir i da se ocijene 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 14. oktobra sve okolnosti slučaja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da 2016. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju. satisfakcija kao cilj kojem naknada nematerijalne štete služi obuhvata sve štetne posljedice koje su vezane za ličnost oštećenog, u konkretnom slučaju apelanta, koje su proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode i dosuđuje se isključivo kao jedan vid štete, shodno odredbama člana 200. stav 1. ZOO. Pri donošenju odluke o visini štete sud je imao u vidu težinu i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/17 prirodu djelā koja su apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant oslobođen optužbi za ta djela, te je ocijenjena činjenica smanjuju novčanom naknadom - satisfakcijom kao određenim vremenskog lišavanja slobode. Također su ocijenjeni nalaz i subjektivnim zadovoljenjem. Prema ocjeni drugostepenog vijeća, mišljenje vještaka neuropsihijatra u kojim su utvrđeni vremenski iznos od 30.000,00 KM predstavlja odgovarajuću satisfakciju za period trajanja straha srednjeg i niskog intenziteta i trpljenje sve štetne posljedice koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog duševnih bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao direktne pritvora, pa je drugostepenom presudom preinačena prvostepena posljedice sudskog procesa i pritvaranja, iskazi saslušanih presuda samo u pogledu visine novčane naknade. Kad je riječ o svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke na istu okolnost. tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog Ocjenjujući navedene okolnosti, pri čemu je napomenuto da pretrpljenog straha, drugostepeno vijeće je ukazalo na to da nematerijalna šteta u sferi cjelokupnog društva mora potvrditi i apelant u konkretnom slučaju nije dokazao zakonske očuvati sistem vrijednosti u kome element apelantovog ličnog pretpostavke za dosuđenje posebne naknade po ovom osnovu, jer integriteta ima svoje određeno mjesto, Sud BiH je, na osnovu iz nalaza vještaka neuropsihijatra proizlazi da apelant nije trpio odredaba čl. 200. stav 1. i 203. ZOO, utvrdio da je pravična strah jakog intenziteta, a pogotovu takvu vrstu straha koji je duže naknada nematerijalne štete za duševne bolove koje je apelant trajao. Osim toga, kako je dalje navedeno, kad se imaju u vidu pretrpio zbog boravka u pritvoru iznos od 120.000,00 KM i za manifestacije straha utvrđene navedenim dokazom (nesanica, pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 KM, što ukupno na ime nemogućnost koncentracije, neizvjesnost), Sud BiH je zaključio naknade nematerijalne štete iznosi 140.000,00 KM. Preostali dio da je povreda i ovog dobra sadržana u povredi ugleda, časti i apelantovog tužbenog zahtjeva kao previsoko postavljen i slobode ličnosti za koju je apelantu (preinačenom presudom) nespojiv s prirodom i svrhom novčane kazne je odbijen. dosuđena pravična novčana naknada. 8. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, odlučujući o žalbi 9. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 p tužene protiv presude Suda BiH od 8. decembra 2011. godine, 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine apelantova revizija donijelo presudu kojom je žalba djelimično uvažena i protiv drugostepene presude je odbijena kao neosnovana. prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da Revizijsko vijeće je, nakon ispitivanja procesnopravnih uvjeta za apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od dopuštenost revizije u smislu člana 204. ZPP, pri čemu je imalo u 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. vidu granice razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj decembra 2011. godine do isplate uz naknadu troškova postupka dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba u iznosu od 2.972,44 KM. U preostalom pobijanom dijelu žalba krivičnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i tužene je odbijena. U žalbi je ukazano na nepravilnu primjenu zastupanje, ocijenilo da revizija nije osnovana. Naime, vijeće je kriterija iz člana 200. ZOO, jer u postupku nije dokazano da su napomenulo da se u konkretnom revizijskom postupku kao poljuljani apelantova čast i ugled i da nisu ispunjene pretpostavke sporno postavilo pitanje visine naknade nematerijalne štete, za štetu na ime pretrpljenog straha. Nakon ispitivanja prvostepene odnosno da li su nižestepeni sudovi pravilno odmjerili naknadu presude u smislu odredbe iz člana 188. Zakona o parničnom nematerijalne štete apelantu za duševne bolove zbog povrede postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), časti, ugleda i slobode proizašle zbog neosnovanog pritvora. drugostepeno vijeće je ocijenilo da je žalba djelimično osnovana. Imajući u vidu apelantove navode, revizijsko vijeće je ocijenilo Naime, kako je navedeno u obrazloženju, u prvostepenom da je drugostepena presuda, kojom je dosuđeni iznos naknade postupku su pravilno utvrđene bitne činjenice koje se odnose na nematerijalne štete iz prvostepene presude od 140.000,00 KM tužbeni zahtjev opredijeljen na pripremnom ročištu za naknadu umanjen na iznos od 30.000,00 KM, donesena uz pravilnu nematerijalne štete zbog nezakonitog pritvaranja. S tim u vezi su primjenu materijalnog prava. Takvu svoju odluku, kako je dalje ponovljene nesporne činjenice iz prvostepene presude i naglašeno obrazloženo, drugostepeno vijeće je opravdalo jasnim, valjanim i da odgovornost tužene za naknadu štete licima koja su potpunim razlozima. Naime, u predmetnom slučaju, u smislu neopravdano osuđena ili neosnovano lišena slobode proizlazi, odredbe člana 436. ZKP, apelant ima pravo na naknadu štete. osim iz odredaba ZKP i Ustava BiH, i iz odredbe člana 5. stav 5. Navedenim zakonom nije posebno reguliran način utvrđivanja Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda štete i njene visine, pa se primjenjuju odredbe ZOO. Stoga je, (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Radi se o specifičnoj prema mišljenju revizijskog vijeća, pravilan zaključak vrsti objektivne odgovornosti države koja neposredno proizlazi iz drugostepenog vijeća iz pobijane presude prema kojem duševni uzroka štete, neopravdane osude ili neosnovanog lišavanja bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode, koje u konkretnom slobode. Dalje je navedeno da duševni bolovi zbog neosnovanog sporu apelant potražuje, predstavljaju jedinstven vid štete koji lišavanja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata obuhvata sve posljedice nematerijalne štete u vezi sa sve štetne posljedice u vezi sa ličnošću oštećenog koje su apelantovom ličnošću proistekle iz neosnovanog lišavanja proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode a to su apelantovi slobode, povrede njegove časti i ugleda, te se za ovaj vid štete duševni bolovi zbog povrede njegove slobode kretanja, časti i dosuđuje jedan iznos naknade. Revizijsko vijeće je prihvatilo ugleda. S tim u vezi, prvostepeni sud je, odlučujući o visini zaključak iz drugostepene presude prema kojem dosuđena tužbenog zahtjeva, pravilno utvrdio bitne kriterije u pogledu naknada nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM pretrpljenih duševnih bolova prouzrokovanih neosnovanim predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove lišavanjem slobode i apelantu dosudio 120.000,00 KM. Međutim, zbog povrede ugleda, časti i slobode, pa prigovor u pogledu drugostepeno vijeće je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog visine dosuđene štete nema osnova. Kao osnovan ocijenjen je slučaja, kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima (naknada prigovor da se odluka drugostepenog vijeća ne može zasnivati na štete M.Š. optuženom u istom krivičnom predmetu za ista djela sudskoj praksi Suda BiH u sličnim predmetima zbog toga što je kao i apelant), ocijenilo da je opravdan prigovor tužene da je svaki pojedini slučaj neosnovanog lišavanja slobode poseban dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete od 120.000,00 predmet, te se okolnosti koje su iz njega proizašle utvrđuju u KM previsok i da pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom svakom pojedinom slučaju, prema općim pravilima i načelima prirodom i društvenom svrhom. S obzirom na to da je cilj naknade nematerijalne štete. Stoga je revizijsko vijeće zaključilo novčane naknade nematerijalne štete samo ublažavanje štetnih da je pravilnom primjenom odredbe člana 200. ZOO posljedica, dosuđeni iznos ne smije imati elemente lukrativnosti, drugostepeno vijeće utvrdilo iznos na ime naknade nematerijalne niti voditi komercijalizaciji ličnih prava. Zbog svoje specifične štete, jer je pravilno ocijenilo provedene dokaze u prvostepenom prirode, nematerijalna šteta se ne može reparirati ni prilikom postupku, pa pozivanje na praksu Suda BiH ne utječe na štetnog događaja, a ni kasnije. Ona i dalje ostaje, a njeni učinci se pravilnost i zakonitost pobijane odluke. IV. Apelacija VI. Dopustivost a) Navodi iz apelacije 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i 10. Apelant smatra da mu je revizijskom presudom Suda Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i tim u vezi je naveo da je spomenuta presuda nezakonita i da ne Hercegovini. daje nijedan razlog zbog kojeg bi iznos iz drugostepene presude 16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, predstavljao pravičnu naknadu nematerijalne štete. Smatra da je Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv obrazloženje paušalno, jer ne daje jasne razloge zbog čega je presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi naknada određena drugačije od one koju je odredio prvostepeni djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se sud. S tim u vezi, apelant je predložio da se osporena presuda podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg b) Odgovor na apelaciju je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom 11. Tužena smatra da je apelacija neosnovana, jer je u je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra konkretnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih stanje, a zatim pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu nije počinjena nijedna povreda odredaba ZPP, Ustava BiH i apelant je primio 18. decembra 2013. godine, a apelacija je Evropske konvencije. podnesena 14. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako V. Relevantni propisi je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. 12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03,36/03, Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13) relevantne neosnovana. odredbe glase: 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Član 436. stav 1. tačka a) Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete pogledu dopustivosti. (1) Pravo na naknadu štete pripada: a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja VII. Meritum krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) odbijena, Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Š...Ć konvencije. Suština apelantovog zahtjeva se odnosi na zaštitu 13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja slobode i iz tog SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. proisteklog prava na naknadu nematerijalne štete. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Pravo na pravično suđenje relevantne odredbe glase: 20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Član 200. dijelu glasi: (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za Š…Ć strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom njenom odsustvu. dijelu glasi: (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Š…Ć 14. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom 22. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva, Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, 84/07, dakle zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja 58/13) relevantne odredbe glase: slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud Član 208. konstatira da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) materijalnog prava. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske Član 215. konvencije. Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao 23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan vršiti neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redovni sudovi izjavljena kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti. protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno dosuđene štete mora dovesti u kontekst mjerodavnog proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili (nacionalnog) materijalnog prava i kontekst zahtjeva za kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su razmjernost (proporcionalnost). pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na 27. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud ocjenjuje efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, da se, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, može Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u upustiti u raspravljanje o dosuđenoj naknadi štete sa aspekta "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). njene proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna neosnovano lišavanje slobode, imajući pritom u vidu da se taj 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i iznos naknade štete utvrđuje na temelju specifičnih okolnosti Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, svakog konkretnog slučaja, dakle i ovog, na bazi elemenata iz Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja kojih se formira novčana naknada ne ulazeći u njenu visinu, 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). odnosno njen obim. Pri tome Ustavni sud afirmira stav Suda BiH 24. Imajući u vidu da je apelacionim navodima ukazano na povodom izjavljene revizije prema kojem iznos nematerijalne povredu prava na pravično suđenje u vezi s pogrešnom štete zbog povrede časti, ugleda i slobode, proizašle zbog primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u neosnovanog pritvora, nije fiksni i ne može da se uspostavi čak ni pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete u postupku putem sudske prakse u sličnim predmetima, već se utvrđuje na odlučivanja o žalbi i reviziji, Ustavnom sudu se kao ključno osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja. postavlja pitanje da li može ulaziti u ocjenu visine dosuđenog 28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, iznosa naknade za ovaj specifični vid štete. prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled 25. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je njegova predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) je principijelan Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i stav Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, redovni sudovi. Međutim, taj stav nije apsolutan s obzirom na to predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dozvoljava izuzetke u zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene "očigledno časti i ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua proizvoljno". Opravdanje za navedeni izuzetak Ustavni sud odlikuje tim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio njezine nalazi u činjenici da "proizvoljnost", odnosno "arbitrarnost ili ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih samovolja" ne može biti u skladu sa principima iz Ustava Bosne i vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik Hercegovine uprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge spada u osnovnu nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. izuzetak je potreban da bi se mogla popraviti odluka koja je vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak se mora krajnje oprezno društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled primjenjivati, ali ne smije postati apsolutno pravilo, jer bi to, u predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s konačnici, predstavljalo redukciju ustavnih prava. Naime, različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne postavlja se pitanje da li bi Ustavni sud trebalo da odbije da zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj zasnuje nadležnost čak (i) da je u konkretnom slučaju na ime AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 42, dostupna na naknade štete dosuđen iznos od 1 KM uz obrazloženje da je www.ustavnisud.ba). utvrđivanje relevantnih činjenica u osnovnoj nadležnosti 29. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz činjenica redovnih sudova?! Prema mišljenju Ustavnog suda, tako rigidan konkretnog predmeta, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje princip u pogledu preispitivanja činjenica sigurno bi imao kao presude naveo da satisfakcija kao cilj kojem naknada štete služi posljedicu uskraćivanje zaštite koju pružaju prava zagarantirana obuhvata sve štetne posljedice koje su u vezi sa ličnošću Ustavom. oštećenog a koje su proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode 26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog pri čemu je imao u vidu težinu i prirodu krivičnih djela koja su suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant konačnom predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva presudom oslobođen optužbi za ta djela, zatim je ocijenjena (vidi, Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog činjenica vremenskog lišavanja slobode (11 mjeseci), nalaz i Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u mišljenje vještaka neuropsihijatra na okolnost trpljenja duševnih kojoj se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10. bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao direktne posljedice Evropske konvencije, dakle, prava na slobodu izražavanja, bavio sudskog procesa i pritvaranja, te je na istu okolnost ocijenio primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u kontekstu izjave saslušanih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke. dosuđene naknade štete, ukazujući na to da je taj slučaj bio Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete zbog ograničen na prigovor u pogledu iznosa utvrđene odštete i sudski duševnih bolova uzrokovanih povredom časti i ugleda nalog, te da je s obzirom na ostale slučajeve klevete koje je do neosnovanim lišavanjem slobode prvostepeni sud je, dakle, imao tada ispitivao sud bio drugačiji. Evropski sud je pritom podsjetio u vidu bitne kriterije ocijenjene sa aspekta konkretnog slučaja, i da se njegovo ponovno razmatranje odnosi na odluku o naknadi to: dužinu trajanja lišavanja slobode, apelantovu raniju štete (kako ju je procijenila porota u uvjetima sudskog nadzora) i neosuđivanost, porodičnost i status koji je uživao u svojoj da se ne proteže na utvrđivanje klevete od porote iz čega proizlazi životnoj i radnoj sredini, te je, polazeći od cilja pravične naknade da je prostor ocjene još manji nego da se aplikacija odnosila i na koja u sferi cjelokupnog društva mora očuvati sistem vrijednosti klevetu. U konkretnom predmetu dosuđeni iznos naknade u kome element ličnog integriteta ima određeno mjesto, zaključio nematerijalne štete za klevetu je bio tri puta veći od najveće da je pravična naknada nematerijalne štete za duševne bolove naknade štete za klevetu koja je donesena prije toga u Engleskoj, koje je trpio apelant zbog boravka u pritvoru iznos od 120.000,00 a nakon toga nije donesena presuda s kojom bi se ona mogla KM. uporediti. Stoga se, kako smatra Evropski sud (tačka 49), iznos 30. Međutim, za razliku od navedenog stava, Sud BiH je u Bjelice, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, žalbenom postupku djelomičnim uvažavanjem žalbe i članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda naglasio prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj da je "drugostepeno vijeće, imajući u vidu sve okolnosti 94/14), u sastavu: konkretnog slučaja, kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima Mirsad Ćeman, predsjednik (naknada štete Mirku Šaroviću optuženom u istom krivičnom Mato Tadić, dopredsjednik predmetu za ista djela kao i apelant)" ocijenilo da je opravdan Zlatko M. Knežević, dopredsjednik prigovor tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica nematerijalne štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje Tudor Pantiru, sudac težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom Valerija Galić, sutkinja svrhom. Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, koja je Miodrag Simović, sudac potvrđena i u revizijskom postupku, iznos od 30.000,00 KM Seada Palavrić, sutkinja predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne posljedice Giovanni Grasso, sudija koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog pritvora koji je trajao na sjednici održanoj 30. ožujka 2017. godine donio je 11 mjeseci. Navedeni stav je potvrđen u revizijskom postupku uz zaključak da iznos od 30.000,00 KM u konkretnom slučaju ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove Usvaja se apelacija Milovana Bjelice. zbog povrede ugleda, časti i slobode. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka 31. Imajući u vidu navedeno, zatim, ključne prigovore na II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. koje je ukazano apelacijom, kao i praksu Evropskog suda u Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda predmetu Tolstoy Milostavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, u postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i Hercegovine Ustavni sud smatra da je Sud BiH u žalbenom i revizijskom broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. prosinca 2013. godine. postupku propustio da dovede iznos dosuđene štete u kontekst Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču 000828 12 Rev od 10. prosinca 2013. godine. apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i, s tim u vezi, Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos sloboda. nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda usljed Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, sukladno članku neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem da se dovedu u od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud vezu specifične okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i, s tim u Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove vezi, proporcionalnost. odluke. 32. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i okolnostima konkretnog slučaja u revizijskom i žalbenom Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". Evropske konvencije. OBRAZLOŽENJE VIII. Zaključak I. Uvod 33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na 1. Milovan Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i kojeg zastupa Zoran Jovanović, odvjetnik iz Pala, podnio je 14. člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH u žalbenom veljače 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u postupku, djelomičnim uvažavanjem žalbe i preinačenjem daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade štete, Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P koja je potvrđena u revizijskom postupku, propustio da dovede 000828 12 Rev od 10. prosinca 2013. godine i S1 3 P 000828 12 iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog prava u pogledu Gž od 28. svibnja 2012. godine. specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, s tim u vezi, kontekst II. Postupak pred Ustavnim sudom zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi zaključak da je iznos 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle usljed BiH i Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog slučaja zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), proizvoljno odmjeren. zatraženo je 7. listopada 2016. godine da dostave odgovore na 34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) apelaciju. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 14. listopada ove odluke. 2016. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju. 35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke III. Činjenično stanje Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Mirsad Ćeman, s. r. sljedeći način: 5. Apelant je tužbom protiv tužene pred Sudom BiH pokrenuo spor radi naknade štete. U tužbi je naveo da je protiv Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u njega vođen kazneni postupak pred Sudom BiH, da je u tom predmetu broj AP 754/14, rješavajući apelaciju Milovana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/17 postupku lišen slobode 29. studenog 2005. godine, od kada je bio okolnosti, pri čemu je napomenuto da nematerijalna šteta u sferi u pritvoru sve do 27. listopada 2006. godine, kada mu je pritvor cjelokupnog društva mora potvrditi i očuvati sustav vrijednosti u ukinut. Istodobno sa ukidanjem pritvora, kako je dalje navedeno, kojem element apelantovog osobnog integriteta ima svoje presudom Suda BiH donesenom po okončanju prvostupanjskog određeno mjesto, Sud BiH je, na temelju odredaba čl. 200. stavak postupka oslobođen je optužbe, a takva presuda je potvrđena i 1. i 203. ZOO, utvrdio da je pravična naknada nematerijalne štete drugostupanjskom presudom istog suda od 29. ožujka 2007. za duševne bolove koje je apelant pretrpio zbog boravka u godine. Apelant je, zbog jedanaestomjesečnog neutemeljenog pritvoru iznos od 120.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od pritvaranja, zatražio naknadu nematerijalne štete zbog 20.000,00 KM, što ukupno na ime naknade nematerijalne štete pretrpljenih duševnih bolova u iznosu od 165.000,00 KM, i to iznosi 140.000,00 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog 145.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog povrede zahtjeva kao previsoko postavljen i nespojiv s naravi i svrhom časti, ugleda, slobode i prava ličnosti i 20.000,00 KM za novčane kazne je odbijen. pretrpljeni strah sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 8. Drugostupanjsko vijeće Suda BiH je, odlučujući o donošenja presude do isplate. prizivu tužene protiv presude Suda BiH od 8. prosinca 2011. 6. Sud BiH je prvostupanjskom Presudom broj S1 3P godine, donijelo presudu kojom je priziv djelomično uvažen i 000828 09 P od 8. prosinca 2011. godine obvezao tuženu da prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog neutemeljenog apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od pritvaranja u razdoblju od 29. studenog 2005. godine do 27. 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 8. listopada 2006. godine, isplati iznos od 140.000,00 KM sa prosinca 2011. godine do isplate uz naknadu troškova postupka u zakonskim zateznim kamatama koje počinju teći od 8. prosinca iznosu od 2.972,44 KM. U preostalom pobijanom dijelu priziv 2011. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. tužene je odbijen. U prizivu je ukazano na nepravilnu primjenu Preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je kriterija iz članka 200. ZOO, jer u postupku nije dokazano da su odbijen. poljuljani apelantova čast i ugled i da nisu ispunjene pretpostavke 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom za štetu na ime pretrpljenog straha. Nakon ispitivanja postupku izvršen uvid u materijalne dokaze, između ostalog u prvostupanjske presude u smislu odredbe iz članka 188. Zakona o potvrdu o lišavanju slobode, rješenja i presude Suda BiH, nalaz i parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), mišljenja vještaka neuropsihijatra, potom je proveden dokaz drugostupanjsko vijeće je ocijenilo da je priziv djelomično saslušanjem svjedoka i saslušanjem apelanta u svojstvu parnične utemeljen. Naime, kako je navedeno u obrazloženju, u stranke. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza Sud BiH je, prije prvostupanjskom postupku su pravilno utvrđene bitne činjenice svega, naveo nepobitne činjenice iz kojih proizlazi da je apelant, koje se odnose na tužbeni zahtjev opredijeljen na pripremnom na temelju naredbe Suda BiH, lišen slobode, da je u pritvoru ročištu za naknadu nematerijalne štete zbog nezakonitog proveo ukupno 11 mjeseci i da je konačnom presudom pritvaranja. S tim u svezi su ponovljene nepobitne činjenice iz Apelacijskog odjela Suda BiH oslobođen optužbe da je počinio prvostupanjske presude i naglašeno da odgovornost tužene za kaznena djela zlouporaba položaja ili ovlasti i udruživanje radi naknadu štete osobama koje su neopravdano osuđene ili vršenja kaznenih djela. U obrazloženju presude je, dalje, neutemeljeno lišene slobode proizlazi, osim iz odredaba ZKP i navedeno da su među strankama u postupku bile sporne pravna Ustava BiH, i iz odredbe članka 5. stavak 5. Europske konvencije osnova i visina tužbenog zahtjeva. S tim u svezi, Sud BiH je za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: istaknuo da je pravna osnova apelantovog tužbenog zahtjeva Europska konvencija). Radi se o specifičnoj vrsti objektivne predviđena odredbom članka 436. stavak 1. Zakona o kaznenom odgovornosti države koja neposredno proizlazi iz uzroka štete, postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je propisano da neopravdane osude ili neutemeljenog lišavanja slobode. Dalje je pravo na naknadu štete zbog neutemeljenog lišavanja slobode navedeno da duševni bolovi zbog neutemeljenog lišavanja pripada svakoj osobi koja je pravomoćnom presudom oslobođena slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvaća sve optužbe da je počinila kazneno djelo ako je u razdoblju vođenja štetne posljedice u svezi sa ličnošću oštećenog koje su proistekle postupka bila lišena slobode. Budući da ZKP ne precizira vrste iz neutemeljenog lišavanja slobode a to su apelantovi duševni pripadajuće naknade štete, niti način određivanja visine naknade, bolovi zbog povrede njegove slobode kretanja, časti i ugleda. S šteta se presuđuje prema općim pravilima o naknadi štete koja su tim u svezi, prvostupanjski sud je, odlučujući o visini tužbenog propisana odredbama Zakona o obligacijskim odnosima (u zahtjeva, pravilno utvrdio bitne kriterije u pogledu pretrpljenih daljnjem tekstu: ZOO). Pošto je apelant postavio samo zahtjev za duševnih bolova prouzročenih neutemeljenim lišavanjem slobode naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti (ugleda, i apelantu dosudio 120.000,00 KM. Međutim, drugostupanjsko časti, slobode), konkretno duševnih bolova zbog neutemeljenog vijeće je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i pritvora, Sud BiH je zaključio da se za takav vid naknade i za praksu Suda BiH u sličnim slučajevima (naknada štete M.Š. utvrđivanje njezinog opsega trebaju uzeti u obzir i ocijeniti sve optuženom u istom kaznenom predmetu za ista djela kao i okolnosti slučaja. S tim u svezi, Sud BiH je naveo da satisfakcija apelant), ocijenilo da je opravdan prigovor tužene da je dosuđeni kao cilj kojem naknada nematerijalne štete služi obuhvaća sve iznos na ime naknade nematerijalne štete od 120.000,00 KM štetne posljedice koje su vezane za ličnost oštećenog, u previsok i da pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom konkretnom slučaju apelanta, koje su proistekle iz neutemeljenog naravi i društvenom svrhom. Obzirom na to da je cilj novčane lišavanja slobode i dosuđuje se isključivo kao jedan vid štete, naknade nematerijalne štete samo ublažavanje štetnih posljedica, sukladno odredbama članka 200. stavak 1. ZOO. Pri donošenju dosuđeni iznos ne smije imati elemente lukrativnosti, niti voditi odluke o visini štete sud je imao u vidu težinu i narav djelā koja komercijalizaciji osobnih prava. Zbog svoje specifične naravi, su apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant oslobođen nematerijalna šteta se ne može reparirati ni prilikom štetnog optužbi za ta djela, te je ocijenjena činjenica vremenskog događaja, a ni kasnije. Ona i dalje ostaje, a njezini učinci se lišavanja slobode. Također su ocijenjeni nalaz i mišljenje vještaka smanjuju novčanom naknadom - satisfakcijom kao određenim neuropsihijatra u kojim su utvrđena vremenska razdoblja trajanja subjektivnim zadovoljenjem. Prema ocjeni drugostupanjskog straha srednjeg i niskog intenziteta i trpljenje duševnih bolova vijeća, iznos od 30.000,00 KM predstavlja odgovarajuću zbog narušavanja časti i ugleda kao izravne posljedice sudskog satisfakciju za sve štetne posljedice koje je pretrpio apelant zbog procesa i pritvaranja, iskazi saslušanih svjedoka i apelanta u neutemeljenog pritvora, pa je drugostupanjskom presudom svojstvu parnične stranke na istu okolnost. Ocjenjujući navedene preinačena prvostupanjska presuda samo u pogledu visine novčane naknade. Kad je riječ o tužbenom zahtjevu za naknadu tim u svezi je naveo da je spomenuta presuda nezakonita i da ne nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, drugostupanjsko daje nijedan razlog zbog kojeg bi iznos iz drugostupanjske vijeće je ukazalo na to da apelant u konkretnom slučaju nije presude predstavljao pravičnu naknadu nematerijalne štete. dokazao zakonske pretpostavke za dosuđenje posebne naknade Smatra da je obrazloženje paušalno, jer ne daje jasne razloge po ovoj osnovi, jer iz nalaza vještaka neuropsihijatra proizlazi da zbog čega je naknada određena drugačije od one koju je odredio apelant nije trpio strah jakog intenziteta, a pogotovu takvu vrstu prvostupanjski sud. S tim u svezi, apelant je predložio da se straha koji je dulje trajao. Osim toga, kako je dalje navedeno, kad osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. se imaju u vidu manifestacije straha utvrđene navedenim b) Odgovor na apelaciju dokazom (nesanica, nemogućnost koncentracije, neizvjesnost), Sud BiH je zaključio da je povreda i ovog dobra sadržana u 11. Tužena smatra da je apelacija neutemeljena, jer je u povredi ugleda, časti i slobode ličnosti za koju je apelantu konkretnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično (preinačenom presudom) dosuđena pravična novčana naknada. stanje, a potom pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu 9. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 p nije počinjena nijedna povreda odredaba ZPP, Ustava BiH i 000828 12 Rev od 10. prosinca 2013. godine apelantova revizija Europske konvencije. protiv drugostupanjske presude je odbijena kao neutemeljena. V. Relevantni propisi Revizijsko vijeće je, nakon ispitivanja procesnopravnih uvjeta za 12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i dopuštenost revizije u smislu članka 204. ZPP, pri čemu je imalo Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03,36/03, u vidu granice razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13) relevantne kaznenog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i odredbe glase: zastupanje, ocijenilo da revizija nije utemeljena. Naime, vijeće je Članak 436. stavak 1. točka a) napomenulo da se u konkretnom revizijskom postupku kao Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete sporno postavilo pitanje visine naknade nematerijalne štete, (1) Pravo na naknadu štete pripada i: odnosno jesu li nižestupanjski sudovi pravilno odmjerili naknadu a) osobi koja je bila u pritvoru, a kazneni postupak nije nematerijalne štete apelantu za duševne bolove zbog povrede pokrenut ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom časti, ugleda i slobode proizašle zbog neutemeljenog pritvora. presudom pritvorenik oslobođen optužbe ili je optužba odbijena, Imajući u vidu apelantove navode, revizijsko vijeće je ocijenilo Š...Ć da je drugostupanjska presuda, kojom je dosuđeni iznos naknade 13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list nematerijalne štete iz prvostupanjske presude od 140.000,00 KM SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. umanjen na iznos od 30.000,00 KM, donesena uz pravilnu 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) primjenu materijalnog prava. Takvu svoju odluku, kako je dalje relevantne odredbe glase: obrazloženo, drugostupanjsko vijeće je opravdalo jasnim, Član 200. valjanim i potpunim razlozima. Naime, u predmetnom slučaju, u (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne smislu odredbe članka 436. ZKP, apelant ima pravo na naknadu bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede štete. Navedenim zakonom nije posebice reguliran način ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za utvrđivanja štete i njezine visine, pa se primjenjuju odredbe ZOO. strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina Stoga je, prema mišljenju revizijskog vijeća, pravilan zaključak bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu drugostupanjskog vijeća iz pobijane presude prema kojem novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u duševni bolovi zbog neutemeljenog lišavanja slobode, koje u njenom odsustvu. konkretnom sporu apelant potražuje, predstavljaju jedinstven vid (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete koji obuhvaća sve posljedice nematerijalne štete u svezi sa nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi apelantovom ličnošću proistekle iz neutemeljenog lišavanja računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta slobode, povrede njegove časti i ugleda, te se za ovaj vid štete naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu dosuđuje jedan iznos naknade. Revizijsko vijeće je prihvatilo spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. zaključak iz drugostupanjske presude prema kojem dosuđena 14. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom naknada nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, 84/07, predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove 58/13) relevantne odredbe glase: zbog povrede ugleda, časti i slobode, pa prigovor u pogledu visine dosuđene štete nema osnove. Kao utemeljen ocijenjen je Članak 208. prigovor da se odluka drugostupanjskog vijeća ne može zasnivati Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u onom na sudskoj praksi Suda BiH u sličnim predmetima zbog toga što dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga je svaki pojedini slučaj neutemeljenog lišavanja slobode poseban navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu predmet, te se okolnosti koje su iz njega proizašle utvrđuju u materijalnog prava. svakom pojedinom slučaju, prema općim pravilima i načelima Članak 215. naknade nematerijalne štete. Stoga je revizijsko vijeće zaključilo Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao da je pravilnom primjenom odredbe članka 200. ZOO neutemeljenu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je drugostupanjsko vijeće utvrdilo iznos na ime naknade revizija izjavljena kao ni razlog na koji se pazi po službenoj nematerijalne štete, jer je pravilno ocijenilo provedene dokaze u dužnosti. prvostupanjskom postupku, pa pozivanje na praksu Suda BiH ne VI. Dopustivost utječe na pravilnost i zakonitost pobijane odluke. 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, IV. Apelacija Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja a) Navodi iz apelacije su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora 10. Apelant smatra da mu je revizijskom presudom Suda zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) 16. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. S Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Hercegovine" broj 38/03, i Europski sud za ljudska prava, učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je 24. Imajući u vidu da je apelacijskim navodima ukazano na koristio. povredu prava na pravično suđenje u svezi s pogrešnom 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. prosinca pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete u postupku 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih odlučivanja o prizivu i reviziji, Ustavnom sudu se kao ključno lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu postavlja pitanje može li ulaziti u ocjenu visine dosuđenog iznosa apelant je primio 18. prosinca 2013. godine, a apelacija je naknade za ovaj specifični vid štete. podnesena 14. veljače 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako 25. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da je njegova je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) je principijelno kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) stajalište Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili neutemeljena. redoviti sudovi. Međutim, to stanovište nije apsolutno obzirom na 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i to da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dozvoljava iznimke u Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene "očigledno Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u proizvoljno". Opravdanje za navedenu iznimku Ustavni sud pogledu dopustivosti. nalazi u činjenici da "proizvoljnost", odnosno "arbitrarnost ili VII. Meritum samovolja" ne može biti sukladna principima iz Ustava Bosne i Hercegovine usprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda spada u temeljnu nadležnost redovitih sudova. Dakle, navedena BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) iznimka je potrebna da bi se mogla popraviti odluka koja je Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske potencijalno neustavna. Ova iznimka se mora krajnje oprezno konvencije. Suština apelantovog zahtjeva se odnosi na zaštitu primjenjivati, ali ne smije postati apsolutno pravilo, jer bi to, u prava na čast i ugled zbog neutemeljenog lišavanja slobode i iz konačnici, predstavljalo redukciju ustavnih prava. Naime, tog proisteklog prava na naknadu nematerijalne štete. postavlja se pitanje bi li Ustavni sud trebao odbiti da zasnuje Pravo na pravično suđenje nadležnost čak (i) da je u konkretnom slučaju na ime naknade 20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom štete dosuđen iznos od 1 KM uz obrazloženje da je utvrđivanje dijelu glasi: relevantnih činjenica u temeljnoj nadležnosti redovitih sudova?! Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Prema mišljenju Ustavnog suda, tako rigidan princip u pogledu prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: preispitivanja činjenica sigurno bi imao kao posljedicu Š…Ć uskraćivanje zaštite koju pružaju prava zagarantirana Ustavom. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim 26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva dijelu glasi: (vidi, Europski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. srpnja 1995. godine) osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima u kojoj se Europski sud, osim suštine zahtjeva iz članka 10. pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred Europske konvencije, dakle, prava na slobodu izražavanja, bavio neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć primjenjivošću članka 6. stavak 1. Europske konvenciju u 22. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva, kontekstu dosuđene naknade štete, ukazujući na to da je taj slučaj dakle zaštitu prava na čast i ugled zbog neutemeljenog lišavanja bio ograničen na prigovor u pogledu iznosa utvrđene odštete i slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud sudski nalog, te da je obzirom na ostale slučajeve klevete koje je konstatira da je predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. do tada ispitivao sud bio drugačiji. Europski sud je pritom stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. podsjetio da se njegovo ponovno razmatranje odnosi na odluku o Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovitim naknadi štete (kako ju je procijenila porota u uvjetima sudskog sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju članak II/3.(e) nadzora) i da se ne proteže na utvrđivanje klevete od porote iz Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske čega proizlazi da je prostor ocjene još manji nego da se aplikacija konvencije. odnosila i na klevetu. U konkretnom predmetu dosuđeni iznos 23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan vršiti naknade nematerijalne štete za klevetu je bio tri puta veći od provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su redoviti sudovi najveće naknade štete za klevetu koja je donesena prije toga u protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke Engleskoj, a nakon toga nije donesena presuda s kojom bi se ona redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka mogla usporediti. Stoga se, kako smatra Europski sud (točka 49), redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno iznos dosuđene štete mora dovesti u kontekst mjerodavnog pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno (nacionalnog) materijalnog prava i kontekst zahtjeva za proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili razmjernost (proporcionalnost). kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su 27. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud ocjenjuje pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na da se, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, može efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, upustiti u raspravljanje o dosuđenoj naknadi štete sa aspekta Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u njezine proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za Također, pravičnost postupka se ocjenjuje na temelju postupka neutemeljeno lišavanje slobode, imajući pritom u vidu da se taj kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja iznos naknade štete utvrđuje na temelju specifičnih okolnosti 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i svakog konkretnog slučaja, dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada ne ulazeći u njezinu visinu, svrhom. Prema ocjeni drugostupanjskog vijeća Suda BiH, koja je odnosno njezin opseg. Pri tome Ustavni sud afirmira stajalište potvrđena i u revizijskom postupku, iznos od 30.000,00 KM Suda BiH povodom izjavljene revizije prema kojem iznos predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne posljedice nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i slobode, koje je pretrpio apelant zbog neutemeljenog pritvora koji je trajao proizašle zbog neutemeljenog pritvora, nije fiksni i ne može se 11 mjeseci. Navedeno stajalište je potvrđeno u revizijskom uspostaviti čak ni putem sudske prakse u sličnim predmetima, postupku uz zaključak da iznos od 30.000,00 KM u konkretnom već se utvrđuje na temelju specifičnih okolnosti svakog slučaju predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne konkretnog slučaja. bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode. 28. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, 31. Imajući u vidu navedeno, potom, ključne prigovore na prema praksi Europskog suda, pravo pojedinca na ugled koje je ukazano apelacijom, kao i praksu Europskog suda u predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog predmetu Tolstoy Milostavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Chauvy i Ustavni sud smatra da je Sud BiH u prizivnom i revizijskom drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stavak 70, ECHR 2004- postupku propustio dovesti iznos dosuđene štete u kontekst VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stavak 38, ECHR materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču 2007-XII, i Petrina protiv Rumunjske, presuda od 14. listopada apelanta (jasno navedenih u prvostupanjskoj presudi) i, s tim u 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28), što svezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a potom kao Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda Ustavni sud ističe pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos sastavni neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda uslijed kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao neutemeljenog lišavanja slobode u okolnostima konkretnog ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem da se stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori dovedu u svezu specifične okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i, kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva s tim u svezi, proporcionalnost. uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način 32. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se okolnostima konkretnog slučaja u revizijskom i prizivnom mogu promatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i meritumu broj AP 2814/13 od 20. travnja 2016. godine, stavak Europske konvencije. 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). VIII. Zaključak 29. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje 33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na presude naveo da satisfakcija kao cilj kojem naknada štete služi pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i obuhvaća sve štetne posljedice koje su u svezi sa ličnošću članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Sud BiH u oštećenog a koje su proistekle iz neutemeljenog lišavanja slobode prizivnom postupku, djelomičnim uvažavanjem priziva i pri čemu je imao u vidu težinu i narav kaznenih djela koja su preinačenjem prvostupanjske presude u pogledu dosuđene visine apelantu stavljena na teret, činjenicu da je apelant konačnom naknade štete, koja je potvrđena u revizijskom postupku, presudom oslobođen optužbi za ta djela, potom je ocijenjena propustio dovesti iznos dosuđene štete u kontekst materijalnog činjenica vremenskog lišavanja slobode (11 mjeseci), nalaz i prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i, s mišljenje vještaka neuropsihijatra na okolnost trpljenja duševnih tim u svezi, kontekst zahtjeva proporcionalnosti, pa proizlazi bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao izravne posljedice zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i sudskog procesa i pritvaranja, te je na istu okolnost ocijenio ugleda proizašle uslijed neutemeljenog lišavanja slobode u izjave saslušanih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične stranke. okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren. Prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete zbog 34. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) duševnih bolova prouzročenih povredom časti i ugleda Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu neutemeljenim lišavanjem slobode prvostupanjski sud je, dakle, ove odluke. imao u vidu bitne kriterije ocijenjene sa aspekta konkretnog 35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, slučaja, i to: duljinu trajanja lišavanja slobode, apelantovu raniju odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. neosuđivanost, da je obiteljski čovjek i status koji je uživao u Predsjednik svojoj životnoj i radnoj sredini, te je, polazeći od cilja pravične Ustavnog suda Bosne i Hercegovine naknade koja u sferi cjelokupnog društva mora očuvati sustav Mirsad Ćeman, v. r. vrijednosti u kojem element osobnog integriteta ima određeno mjesto, zaključio da je pravična naknada nematerijalne štete za duševne bolove koje je trpio apelant zbog boravka u pritvoru Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, iznos od 120.000,00 KM. u predmetu broj AP 754/14, rješavajući apelaciju 30. Međutim, za razliku od navedenog stajališta, Sud BiH je Milovana Bjelice, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i u prizivnom postupku djelomičnim uvažavanjem priziva i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i preinačenjem prvostupanjske presude u pogledu dosuđene visine (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i naknade nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda naglasio Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne da je "drugostupanjsko vijeće, imajući u vidu sve okolnosti i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: konkretnog slučaja, kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima Mirsad Ćeman, predsjednik (naknada štete Mirku Šaroviću optuženom u istom kaznenom Mato Tadić, potpredsjednik predmetu za ista djela kao i apelant)" ocijenilo da je opravdan Zlatko M. Knežević, potpredsjednik prigovor tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica nematerijalne štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje Tudor Pantiru, sudija težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih Seada Palavrić, sudija bolova u iznosu od 165.000,00 KM, i to 145.000,00 KM za Giovanni Grasso, sudija pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, ugleda, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine donio je slobode i prava ličnosti i 20.000,00 KM za pretrpljeni strah sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 donošenja presude do isplate. Usvaja se apelacija Milovana Bjelice. 6. Sud BiH je prvostepenom Presudom broj S1 3P Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana 000828 09 P od 8. decembra 2011. godine obavezao tuženu da II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske apelantu na ime naknade nematerijalne štete, zbog konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u neosnovanog pritvaranja u periodu od 29. novembra 2005. postupku koji je okončan Presudom Suda Bosne i godine do 27. oktobra 2006. godine, isplati iznos od Hercegovine broj S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra 140.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama koje počinju 2013. godine. da teku od 8. decembra 2011. godine do isplate uz naknadu Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 troškova parničnog postupka. Preostali dio tužbenog P 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine. zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen. Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je 7. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu postupku izvršen uvid u materijalne dokaze, između ostalog sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav u potvrdu o lišavanju slobode, rješenja i presude Suda 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih BiH, nalaz i mišljenja vještaka neuropsihijatra, zatim je sloboda. sproveden dokaz saslušanjem svjedoka i saslušanjem Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa apelanta u svojstvu parnične stranke. Nakon ocjene svih članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i izvedenih dokaza Sud BiH je, prije svega, naveo nesporne Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove činjenice iz kojih proizilazi da je apelant, na osnovu odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o naredbe Suda BiH, lišen slobode, da je u pritvoru proveo preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. ukupno 11 mjeseci i da je konačnom presudom Apelacionog Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i odjeljenja Suda BiH oslobođen optužbe da je počinio Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i krivična djela zloupotreba položaja ili ovlašćenja i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u udruživanje radi vršenja krivičnih djela. U obrazloženju "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i presude je, dalje, navedeno da su među strankama u postupku Hercegovine". bili sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. S tim OBRAZLOŽENJE u vezi, Sud BiH je istakao da je pravni osnov apelantovog I. Uvod tužbenog zahtjeva predviđen odredbom člana 436 stav 1 1. Milovan Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) Sokoca, kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, kojom je propisano da pravo na naknadu štete zbog podnio je 14. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i neosnovanog lišavanja slobode pripada svakom licu koje je Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe da je počinilo protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem krivično djelo ako je u periodu vođenja postupka bilo tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 000828 12 Rev od 10. decembra lišeno slobode. Budući da ZKP ne precizira vrste 2013. godine i S1 3 P 000828 12 Gž od 28. maja 2012. godine. pripadajuće naknade štete, niti način određivanja visine naknade, šteta se presuđuje prema opštim pravilima o II. Postupak pred Ustavnim sudom naknadi štete koja su propisana odredbama Zakona o 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pošto je BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao apelant postavio samo zahtjev za naknadu nematerijalne zakonskog zastupnika Bosne i Hercegovine (u daljnjem štete zbog povrede prava ličnosti (ugleda, časti, slobode), tekstu: tužena), zatraženo je 7. oktobra 2016. godine da konkretno duševnih bolova zbog neosnovanog pritvora, Sud dostave odgovore na apelaciju. BiH je zaključio da za takav vid naknade i za utvrđivanje 3. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 14. njenog obima treba da se uzme u obzir i da se ocijene sve oktobra 2016. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na okolnosti slučaja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da apelaciju. satisfakcija kao cilj kojem naknada nematerijalne štete III. Činjenično stanje služi obuhvata sve štetne posljedice koje su vezane za 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih ličnost oštećenog, u konkretnom slučaju apelanta, koje su navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode i dosuđuje se sumiraju na sljedeći način: isključivo kao jedan vid štete, shodno odredbama člana 200 5. Apelant je tužbom protiv tužene pred Sudom BiH stav 1 ZOO. Pri donošenju odluke o visini štete sud je pokrenuo spor radi naknade štete. U tužbi je naveo da je imao u vidu težinu i prirodu djelā koja su apelantu protiv njega vođen krivični postupak pred Sudom BiH, da je stavljena na teret, činjenicu da je apelant oslobođen u tom postupku lišen slobode 29. novembra 2005. godine, od optužbi za ta djela, te je ocijenjena činjenica vremenskog kada je bio u pritvoru sve do 27. oktobra 2006. godine, kada lišavanja slobode. Takođe su ocijenjeni nalaz i mišljenje mu je pritvor ukinut. Istovremeno sa ukidanjem pritvora, vještaka neuropsihijatra u kojim su utvrđeni vremenski kako je dalje navedeno, presudom Suda BiH donesenom po period trajanja straha srednjeg i niskog intenziteta i okončanju prvostepenog postupka oslobođen je optužbe, a trpljenje duševnih bolova zbog narušavanja časti i ugleda takva presuda je potvrđena i drugostepenom presudom istog kao direktne posljedice sudskog procesa i pritvaranja, suda od 29. marta 2007. godine. Apelant je, zbog iskazi saslušanih svjedoka i apelanta u svojstvu parnične jedanaestomjesečnog neosnovanog pritvaranja, zatražio stranke na istu okolnost. Ocjenjujući navedene okolnosti, pri čemu je napomenuto da nematerijalna šteta u sferi 1 cjelokupnog društva mora da potvrdi i da očuva sistem Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 33/17 vrijednosti u kome elemenat apelantovog ličnog Prema ocjeni drugostepenog vijeća, iznos od 30.000,00 KM integriteta ima svoje određeno mjesto, Sud BiH je, na predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne osnovu odredaba čl. 200 stav 1 i 203. ZOO, utvrdio da je posljedice koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog pravična naknada nematerijalne štete za duševne bolove pritvora, pa je drugostepenom presudom preinačena koje je apelant pretrpio zbog boravka u pritvoru iznos od prvostepena presuda samo u pogledu visine novčane 120.000,00 KM i za pretrpljeni strah iznos od 20.000,00 naknade. Kad je riječ o tužbenom zahtjevu za naknadu KM, što ukupno na ime naknade nematerijalne štete iznosi nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha, drugostepeno 140.000,00 KM. Preostali dio apelantovog tužbenog vijeće je ukazalo na to da apelant u konkretnom slučaju nije zahtjeva kao previsoko postavljen i nespojiv s prirodom i dokazao zakonske pretpostavke za dosuđenje posebne naknade svrhom novčane kazne je odbijen. po ovom osnovu, jer iz nalaza vještaka neuropsihijatra 8. Drugostepeno vijeće Suda BiH je, odlučujući o proizilazi da apelant nije trpio strah jakog intenziteta, a žalbi tužene protiv presude Suda BiH od 8. decembra 2011. pogotovu takvu vrstu straha koji je duže trajao. Osim toga, godine, donijelo presudu kojom je žalba djelimično kako je dalje navedeno, kad se imaju u vidu manifestacije uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je straha utvrđene navedenim dokazom (nesanica, nemogućnost tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne koncentracije, neizvjesnost), Sud BiH je zaključio da je štete isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom povreda i ovog dobra sadržana u povredi ugleda, časti i kamatom počev od 8. decembra 2011. godine do isplate uz slobode ličnosti za koju je apelantu (preinačenom naknadu troškova postupka u iznosu od 2.972,44 KM. U presudom) dosuđena pravična novčana naknada. preostalom pobijanom dijelu žalba tužene je odbijena. U 9. Presudom revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 p žalbi je ukazano na nepravilnu primjenu kriterijuma iz 000828 12 Rev od 10. decembra 2013. godine apelantova člana 200 ZOO, jer u postupku nije dokazano da su poljuljani revizija protiv drugostepene presude je odbijena kao apelantova čast i ugled i da nisu ispunjene pretpostavke za neosnovana. Revizijsko vijeće je, nakon ispitivanja štetu na ime pretrpljenog straha. Nakon ispitivanja procesnopravnih uslova za dopuštenost revizije u smislu prvostepene presude u smislu odredbe iz člana 188 Zakona o člana 204 ZPP, pri čemu je imalo u vidu granice razloga parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na ZPP), drugostepeno vijeće je ocijenilo da je žalba primjenu materijalnog prava i povrede odredaba krivičnog djelimično osnovana. Naime, kako je navedeno u postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i obrazloženju, u prvostepenom postupku su pravilno zastupanje, ocijenilo da revizija nije osnovana. Naime, utvrđene bitne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev vijeće je napomenulo da se u konkretnom revizijskom opredijeljen na pripremnom ročištu za naknadu postupku kao sporno postavilo pitanje visine naknade nematerijalne štete zbog nezakonitog pritvaranja. S tim u nematerijalne štete, odnosno da li su nižestepeni sudovi vezi su ponovljene nesporne činjenice iz prvostepene pravilno odmjerili naknadu nematerijalne štete apelantu presude i naglašeno da odgovornost tužene za naknadu za duševne bolove zbog povrede časti, ugleda i slobode štete licima koja su neopravdano osuđena ili neosnovano proizašle zbog neosnovanog pritvora. Imajući u vidu lišena slobode proizilazi, osim iz odredaba ZKP i Ustava apelantove navode, revizijsko vijeće je ocijenilo da je BiH, i iz odredbe člana 5 stav 5 Evropske konvencije za drugostepena presuda, kojom je dosuđeni iznos naknade zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem nematerijalne štete iz prvostepene presude od 140.000,00 tekstu: Evropska konvencija). Radi se o specifičnoj vrsti KM umanjen na iznos od 30.000,00 KM, donesena uz pravilnu objektivne odgovornosti države koja neposredno primjenu materijalnog prava. Takvu svoju odluku, kako je proizilazi iz uzroka štete, neopravdane osude ili dalje obrazloženo, drugostepeno vijeće je opravdalo jasnim, neosnovanog lišavanja slobode. Dalje je navedeno da valjanim i potpunim razlozima. Naime, u predmetnom duševni bolovi zbog neosnovanog lišavanja slobode slučaju, u smislu odredbe člana 436 ZKP, apelant ima pravo predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne na naknadu štete. Navedenim zakonom nije posebno posljedice u vezi sa ličnošću oštećenog koje su proistekle regulisan način utvrđivanja štete i njene visine, pa se iz neosnovanog lišavanja slobode a to su apelantovi primjenjuju odredbe ZOO. Stoga je, prema mišljenju duševni bolovi zbog povrede njegove slobode kretanja, časti revizijskog vijeća, pravilan zaključak drugostepenog vijeća i ugleda. S tim u vezi, prvostepeni sud je, odlučujući o iz pobijane presude prema kojem duševni bolovi zbog visini tužbenog zahtjeva, pravilno utvrdio bitne neosnovanog lišavanja slobode, koje u konkretnom sporu kriterijume u pogledu pretrpljenih duševnih bolova apelant potražuje, predstavljaju jedinstven vid štete koji prouzrokovanih neosnovanim lišavanjem slobode i obuhvata sve posljedice nematerijalne štete u vezi sa apelantu dosudio 120.000,00 KM. Međutim, drugostepeno apelantovom ličnošću proistekle iz neosnovanog vijeće je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, lišavanja slobode, povrede njegove časti i ugleda, te se za kao i praksu Suda BiH u sličnim slučajevima (naknada ovaj vid štete dosuđuje jedan iznos naknade. Revizijsko štete M.Š. optuženom u istom krivičnom predmetu za ista vijeće je prihvatilo zaključak iz drugostepene presude djela kao i apelant), ocijenilo da je opravdan prigovor prema kojem dosuđena naknada nematerijalne štete u iznosu tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne od 30.000,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje težnjama pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. slobode, pa prigovor u pogledu visine dosuđene štete nema S obzirom na to da je cilj novčane naknade nematerijalne osnova. Kao osnovan ocijenjen je prigovor da odluka štete samo ublažavanje štetnih posljedica, dosuđeni iznos drugostepenog vijeća ne može da se zasniva na sudskoj ne smije da ima elemente lukrativnosti, niti da vodi praksi Suda BiH u sličnim predmetima zbog toga što je komercijalizaciji ličnih prava. Zbog svoje specifične svaki pojedini slučaj neosnovanog lišavanja slobode prirode, nematerijalna šteta ne može da se reparira ni poseban predmet, te se okolnosti koje su iz njega proizašle prilikom štetnog događaja, a ni kasnije. Ona i dalje ostaje, utvrđuju u svakom pojedinom slučaju, prema opštim a njeni učinci se smanjuju novčanom naknadom - pravilima i načelima naknade nematerijalne štete. Stoga satisfakcijom kao određenim subjektivnim zadovoljenjem. je revizijsko vijeće zaključilo da je pravilnom primjenom odredbe člana 200 ZOO drugostepeno vijeće utvrdilo iznos razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na ime naknade nematerijalne štete, jer je pravilno na primjenu materijalnog prava. ocijenilo sprovedene dokaze u prvostepenom postupku, pa Član 215. pozivanje na praksu Suda BiH ne utiče na pravilnost i Revizijsko vijeće će presudom odbiti reviziju kao zakonitost pobijane odluke. neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je IV. Apelacija revizija izjavljena kao ni razlog na koji se pazi po a) Navodi iz apelacije službenoj dužnosti. 10. Apelant smatra da mu je revizijskom presudom Suda VI. Dopustivost BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu S tim u vezi je naveo da je pomenuta presuda nezakonita i da nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ne daje nijedan razlog zbog kojeg bi iznos iz drugostepene ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u presude predstavljao pravičnu naknadu nematerijalne Bosni i Hercegovini. štete. Smatra da je obrazloženje paušalno, jer ne daje jasne 16. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog razloge zbog čega je naknada određena drugačije od one koju suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su je odredio prvostepeni sud. S tim u vezi, apelant je protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, predložio da se osporena presuda ukine i predmet vrati na iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema ponovno odlučivanje. zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je b) Odgovor na apelaciju podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem 11. Tužena smatra da je apelacija neosnovana, jer je u djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. konkretnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja činjenično stanje, a zatim pravilno primijenjeno apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 000828 12 Rev materijalno pravo, pri čemu nije počinjena nijedna povreda od 10. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih odredaba ZPP, Ustava BiH i Evropske konvencije. djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. decembra V. Relevantni propisi 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2014. 12. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03,36/03, stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog 76/07, 15/08, 58/08, 12/09,16/09, 93/09, 72/13) relevantne suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg odredbe glase: apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) Član 436. stav 1. tačka a) neosnovana. Ostala lica kojima pripada pravo na naknadu štete 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne (1) Pravo na naknadu štete pripada: i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog a) licu koje je bilo u pritvoru, a nije došlo do suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. ili je pravosnažnom presudom oslobođeno od optužbe ili VII. Meritum je optužba odbijena, 19. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda Š...Ć BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) 13. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list konvencije. Suština apelantovog zahtjeva se odnosi na RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase: slobode i iz tog proisteklog prava na naknadu Član 200. nematerijalne štete. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene Pravo na pravično suđenje duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava 20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako relevantnom dijelu glasi: nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete obuhvataju: kao i u njenom odsustvu. Š…Ć (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome postupkom. služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i dijelu glasi: društvenom svrhom. 1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza 14. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom 84/07, 58/13) relevantne odredbe glase: roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć Član 208. 22. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog Revizijsko vijeće ispituje pobijanu presudu samo u zahtjeva, dakle zaštitu prava na čast i ugled zbog onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama neosnovanog lišavanja slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud konstatuje da je predmet Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni jula 1995. godine) u kojoj se Evropski sud, osim suštine sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim zahtjeva iz člana 10 Evropske konvencije, dakle, prava na sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6 stav 1 Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade štete, konvencije. ukazujući na to da je taj slučaj bio ograničen na prigovor u 23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da nije nadležan pogledu iznosa utvrđene odštete i sudski nalog, te da je s da vrši provjeru utvrđenih činjenica i način na koji su obzirom na ostale slučajeve klevete koje je do tada redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise ispitivao sud bio drugačiji. Evropski sud je pritom osim ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. podsjetio da se njegovo ponovno razmatranje odnosi na To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili odluku o naknadi štete (kako ju je procijenila porota u pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena uslovima sudskog nadzora) i da se ne proteže na utvrđivanje pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, klevete od porote iz čega proizilazi da je prostor ocjene kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je još manji nego da se aplikacija odnosila i na klevetu. U došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su konkretnom predmetu dosuđeni iznos naknade nematerijalne pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na štete za klevetu je bio tri puta veći od najveće naknade efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, štete za klevetu koja je donesena prije toga u Engleskoj, a Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, nakon toga nije donesena presuda s kojom bi ona mogla da se objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" uporedi. Stoga se, kako smatra Evropski sud (tačka 49), broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na iznos dosuđene štete mora da dovede u kontekst mjerodavnog osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka (nacionalnog) materijalnog prava i kontekst zahtjeva za broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u srazmjernost (proporcionalnost). "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i 27. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog ocjenjuje da, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija može da se upusti u raspravljanje o dosuđenoj naknadi štete broj 19354/02). sa aspekta njene proporcionalnosti, i to u odnosu na 24. Imajući u vidu da je apelacionim navodima elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična ukazano na povredu prava na pravično suđenje u vezi s zadovoljština za neosnovano lišavanje slobode, imajući pogrešnom primjenom materijalnog prava i nedostatkom pritom u vidu da se taj iznos naknade štete utvrđuje na obrazloženja u pogledu dosuđene visine naknade osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja, nematerijalne štete u postupku odlučivanja o žalbi i dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana reviziji, Ustavnom sudu se kao ključno postavlja pitanje da naknada ne ulazeći u njenu visinu, odnosno njen obim. Pri li može da ulazi u ocjenu visine dosuđenog iznosa naknade tome Ustavni sud afirmiše stanovište Suda BiH povodom za ovaj specifični vid štete. izjavljene revizije prema kojem iznos nematerijalne štete 25. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je njegova zbog povrede časti, ugleda i slobode, proizašle zbog nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i neosnovanog pritvora, nije fiksni i ne može da se ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz uspostavi čak ni putem sudske prakse u sličnim svoju praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) je predmetima, već se utvrđuje na osnovu specifičnih principijelno stanovište Ustavnog suda da ne ispituje okolnosti svakog konkretnog slučaja. činjenice koje su utvrdili redovni sudovi. Međutim, to 28. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, stanovište nije apsolutno s obzirom na to da praksa prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled Ustavnog suda u tom pravcu dozvoljava izuzetke u predstavlja elemenat njegovog "privatnog života" slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski "očigledno proizvoljno". Opravdanje za navedeni izuzetak sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav Ustavni sud nalazi u činjenici da "proizvoljnost", odnosno 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, "arbitrarnost ili samovolja" ne može da bude u skladu sa stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda principima iz Ustava Bosne i Hercegovine uprkos tome od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav što utvrđivanje relevantnih činjenica spada u osnovnu 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni izuzetak je dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i potreban da bi mogla da se popravi odluka koja je ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak mora krajnje oprezno odlikuje tim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio da primjenjuje, ali ne smije da postane apsolutno pravilo, njene ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup jer bi to, u konačnici, predstavljalo redukciju ustavnih nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao prava. Naime, postavlja se pitanje da li bi Ustavni sud ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene trebalo da odbije da zasnuje nadležnost čak (i) da je u zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se konkretnom slučaju na ime naknade štete dosuđen iznos od najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. spoljnoj 1 KM uz obrazloženje da je utvrđivanje relevantnih časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u činjenica u osnovnoj nadležnosti redovnih sudova?! Prema društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled mišljenju Ustavnog suda, tako rigidan princip u pogledu predstavljaju neodvojive kategorije koje mogu da se preispitivanja činjenica sigurno bi imao kao posljedicu posmatraju s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove uskraćivanje zaštite koju pružaju prava zagarantovana građanskopravne zaštite (vidi, Ustavni sud, Odluka o Ustavom. dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 26. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog 2016. godine, stav 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u 29. U konkretnom slučaju, kako proizilazi iz predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog činjenica konkretnog predmeta, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da satisfakcija kao cilj 32. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u kojem naknada štete služi obuhvata sve štetne posljedice okolnostima konkretnog slučaja u revizijskom i žalbenom koje su u vezi sa ličnošću oštećenog a koje su proistekle postupku prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz neosnovanog lišavanja slobode pri čemu je imao u vidu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 težinu i prirodu krivičnih djela koja su apelantu Evropske konvencije. stavljena na teret, činjenicu da je apelant konačnom VIII. Zaključak presudom oslobođen optužbi za ta djela, zatim je ocijenjena činjenica vremenskog lišavanja slobode (11 mjeseci), nalaz 33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na i mišljenje vještaka neuropsihijatra na okolnost trpljenja pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine duševnih bolova zbog narušavanja časti i ugleda kao i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Sud BiH u direktne posljedice sudskog procesa i pritvaranja, te je na žalbenom postupku, djelimičnim uvažavanjem žalbe i istu okolnost ocijenio izjave saslušanih svjedoka i preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene apelanta u svojstvu parnične stranke. Prilikom visine naknade štete, koja je potvrđena u revizijskom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete zbog postupku, propustio da dovede iznos dosuđene štete u duševnih bolova uzrokovanih povredom časti i ugleda kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih neosnovanim lišavanjem slobode prvostepeni sud je, dakle, okolnosti koje se tiču apelanta i, s tim u vezi, kontekst imao u vidu bitne kriterijume ocijenjene sa aspekta zahtjeva proporcionalnosti, pa proizilazi zaključak da je konkretnog slučaja, i to: dužinu trajanja lišavanja slobode, iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda apelantovu raniju neosuđivanost, porodičnost i status koji proizašle usljed neosnovanog lišavanja slobode u je uživao u svojoj životnoj i radnoj sredini, te je, polazeći okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren. od cilja pravične naknade koja u sferi cjelokupnog društva 34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) mora da očuva sistem vrijednosti u kome elemenat ličnog Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u integriteta ima određeno mjesto, zaključio da je pravična dispozitivu ove odluke. naknada nematerijalne štete za duševne bolove koje je 35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, trpio apelant zbog boravka u pritvoru iznos od 120.000,00 odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. KM. Predsjednik 30. Međutim, za razliku od navedenog stanovišta, Sud Ustavnog suda Bosne i Hercegovine BiH je u žalbenom postupku djelimičnim uvažavanjem Mirsad Ćeman, s. r. žalbe i preinačenjem prvostepene presude u pogledu dosuđene visine naknade nematerijalne štete zbog povrede 687 časti i ugleda naglasio da je "drugostepeno vijeće, imajući Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, kao i praksu Suda predmetu broj AP-2938/14, rješavajući apelaciju M. M., na BiH u sličnim slučajevima (naknada štete Mirku osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav Šaroviću optuženom u istom krivičnom predmetu za ista (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i djela kao i apelant)" ocijenilo da je opravdan prigovor Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i tužene da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: štete od 120.000,00 KM previsok i da pogoduje težnjama Mirsad Ćeman, predsjednik koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom. Mato Tadić, potpredsjednik Prema ocjeni drugostepenog vijeća Suda BiH, koja je Zlatko M. Knežević, potpredsjednik potvrđena i u revizijskom postupku, iznos od 30.000,00 KM Valerija Galić, sutkinja predstavlja odgovarajuću satisfakciju za sve štetne Miodrag Simović, sudija posljedice koje je pretrpio apelant zbog neosnovanog Seada Palavrić, sutkinja pritvora koji je trajao 11 mjeseci. Navedeno stanovište je na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je potvrđeno u revizijskom postupku uz zaključak da iznos od 30.000,00 KM u konkretnom slučaju predstavlja pravičnu ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena ugleda, časti i slobode. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 31. Imajući u vidu navedeno, zatim, ključne prigovore 001400 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, Presude Vrhovnog na koje je ukazano apelacijom, kao i praksu Evropskog suda u suda Republike Srpske broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. marta predmetu Tolstoy Milostavsky protiv Ujedinjenog 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu 14 0 Kraljevstva, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u žalbenom K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine. i revizijskom postupku propustio da dovede iznos dosuđene Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i štete u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u prvostepenoj presudi) i, s tim u vezi, kontekst zahtjeva "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje OBRAZLOŽENJE se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika I. Uvod određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizilazi zaključak da je 1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Margetića, općina iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda Sokolac, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, usljed neosnovanog lišavanja slobode u okolnostima podnio je 23. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude propuštanjem da se dovedu u vezu specifične okolnosti Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni (svakog pojedinog slučaja) i, s tim u vezi, sud) broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. godine i proporcionalnost. Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 Okružni sud) broj 14 0 K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. čuvanje može osigurati i na drugi način. U konkretnom slučaju godine. Dopunom apelacije od 18. decembra 2014. godine predmeti su dostavljeni na vještačenje, pa je vještak (više njih) apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 izvršio pregled tih predmeta. Okružni sud navodi da je zapisnik o 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine. uviđaju prema navodima odbrane nezakonit "i zbog toga što je II. Postupak pred Ustavnim sudom OSL izvršio uviđaj, ne zna se ko je izvršio uviđaj, zapisnik nije potpisao zapisničar, kao posebno lice, zapisnik je rađen u 2. Ustavni sud je donio odluku AP-2938/14 od 17. oktobra kancelariji, nema posebnog službenog izvještaja o poduzetim 2014. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje pojedinim radnjama, ne zna se čija je puška ni od koga je privremene mjere kojom bi odložio izdržavanje kazne zatvora oduzeta, gdje je deponirana i ko je čuvao, kao ni čahure metka, apelantu do konačne odluke Ustavnog suda. fragment košuljice metka, odjeća, brisevi". Okružni sud je istakao 3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od da su ovi navodi odbrane neutemeljeni, pozivajući se na čl. 157- Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Istočno 160. ZKP u kojima je opisan postupak preduzimanja radnje Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo je da dostave uviđaj. Nadalje, Okružni sud navodi da je uvidom u zapisnik odgovor na apelaciju. utvrđeno da je uviđaju prisustvovao tužilac, te da je rukovodio 4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. pomenutom radnjom dokazivanja, uz učestvovanje svih potrebnih III. Činjenično stanje lica, a kako bi omogućio nesmetano izuzimanje tragova koji su 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda pronađeni na licu mjesta. Dalje, Okružni sud navodi da je i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na postupljeno po odredbama ZKP, u prilog čemu govori i činjenica sljedeći način. da je uviđaju prisustvovao i vještak balističar (koji je sačinio 6. Okružni sud donio je Presudu broj 14 0 K 001400 11 K nalaz i mišljenje) čime je neopravdana tvrdnja da se na zna gdje od 29. oktobra 2013. godine, kojom je apelanta proglasio krivim se koji trag, pronađen na licu mjesta, nalazi. Okružni sud nadalje što je zbog nesuglasica oko neriješenih imovinsko-pravnih ističe da su (precizirana automatska) puška i zrna bili predmet odnosa na preciziranoj parceli, u namjeri da liši života D. M. vještačenja. Ne stoji primjedba da su puška i zrna morali biti (oštećeni), otišao do kombija u kojem je od ranije neovlašteno deponirani naredbom suda, jer se ne radi o predmetima koji držao oružje – automatsku pušku, upalio vozilo i dovezao se do moraju biti pod nadzorom suda da bi bili prihvaćeni kao valjani parcele, zaustavio vozilo ispred traktora kojim je upravljao dokazi, u skladu s odredbom člana 127. ZKP, s obzirom na to da oštećeni, nakon čega je iz puške preciziranih karakteristika, čije se radi o predmetima pronađenim na licu mjesta, koje su OSL držanje i nošenje, kako je propisano članom 7. Zakona o oružju i dostavila na vještačenje po naredbi tužioca, što je u skladu s municiji, nije dozvoljeno, rafalnom paljbom ispalio više metaka u odredbom 229. ZKP. Okružni sud je ukazao da navod odbrane da smjeru oštećenog nanijevši mu povrede uslijed čega je nastupila OSL ne mogu dati nalog za pregled, ekshumaciju i obdukciju, smrt oštećenog, dakle počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. neće ni komentirati, jer OSL nisu ni dala tu naredbu. Nadalje, KZ i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih Okružni sud ističe da je izvještaj o kriminalističko-tehničkom materija iz člana 399. stav 1. KZ u vezi s članom 42. KZ, pa mu pregledu lica mjesta, a za koje branilac kaže da se ne zna o kojem je sud izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 godina i se mjestu radi, izvještaj CJB. Iz istog se utvrđuje nastanak tri mjeseca. Istom presudom na osnovu člana 44. KZ, apelantu je fotodokumentacije vezane za tijelo oštećenog, fotografirano u u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. mrtvačnici bolnice Kasindo, zatim o pronađenim izuzetim septembra 2011. godine. Na osnovu člana 62. stav 3. KZ, u vezi s tragovima s leša oštećenog, te šta je sve urađeno i pronađeno članom 399. stav 6. KZ, prema apelantu je izrečena mjera obdukcijom. Dakle, izvještaj prati zaspisnik o obdukciji za koji sigurnosti obaveznog oduzimanja oružja koje je upotrijebljeno u Okružni sud nalazi da je urađen prema odredbama ZKP, na jedini izvršenju krivičnog djela. Apelant je oslobođen plaćanja troškova pravilan način u instituciji za koju odbrana nije dokazala "nije postupka. specijalizirana" za navedeno, te je vještačenje povjereno vještaku 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je pojedincu. Vještačenju vatrenog oružja, čahura, zrna i dijela zrna, utvrdio da je krivično djelo počinjeno na način kako je apelantu koje je uradio vještak, odbrana prigovara u smislu nezakonitosti, stavljeno na teret optužnicom, jer to proizlazi iz materijalnih jer su svi vještačeni predmeti "nezakonito pribavljeni", te je dokaza koji se odnose na iskaze svjedoka i vještaka, te slijedom toga nezakonito i vještačenje, s posebnim osvrtom na materijalnu dokumentaciju. Nadalje, sud navodi iskaze svjedoka vještačeni puškomitraljez. Okružni sud je naveo da je i koji su opisali događaj (M. V., policajac i R. S.) koji su i očevici puškomitraljez vještačen, ali s obzirom na to da to oružje nije događaja i čiji iskazi nisu protivrječni. Nadalje, i iskaz upotrijebljeno u konkretnom krivičnom djelu, to se sud neće apelantovog oca je saglasan s njima u bitnim dijelovima, osim što upuštati u analizu ovog oružja, niti je postojanje ovog vještačenja apelantov otac ukazuje da je oštećeni traktorom nasrnuo na utjecalo na bilo koji način na konačnu odluku suda. Isto se odnosi apelanta, pravio krugove oko njega na taj način ugrožavajući ga, na vještačenje po vještaku M. N. za vještačenje nekog drugog a prethodno je traktorom provalio ogradu. Međutim, Okružni sud oružja. je cijenio da ovaj dio iskaza (pravljenje krugova i provaljivanje 9. Međutim, uvidom u zapisnik o uviđaju, pod slovnim ograde) nije u skladu ni s jednim drugim provedenim dokazom, oznakama,,F" obilježena je čahura preciziranog kalibra "P" pogotovo fotografijama lica mjesta (nama krugova na livadi, niti čahura "Z" fragment košuljice "R" čahura "U" čahura "Q" čahura je bilo moguće utvrditi da je ograda provaljena). "X" čahura, pod brojem 25 automatska puška (AP) broj i kalibar 8. Okružni sud je naveo da i materijalni dokazi potkrepljuju precizirani, s 21 metkom u okviru i jednim u cijevi, koja je navode optužnice, ali se najprije treba osvrnuti na prigovore pronađena na 250 m od lica mjesta ubistva, a uvidom u izvještaj odbrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Naime, tvrdnja o kriminalističko-tehničkom pregledu licu mjesta utvrđeno je da apelantove odbrane da je potrebno da se privremeno oduzeti je, u toku vršenja obdukcije, iz leša izuzeto deformirano zrno i predmeti deponiraju i čuvaju u sudu i da tužilac ima obavezu fragment zrna izvađen ispod kože vrata s desne strane, fragment pregleda i otvaranja takvih predmeta, nije utemeljena u košuljice zrna izvađen ispod kože glave lijevog uha, dva odredbama Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: fragmenta zrna pronađena ispod kože grudnog koša lijeve strane, ZKP), jer su privremeno oduzeti predmeti mobilni telefoni, dva fragmenta košuljice zrna izvađena iz natkoljenice desne noge kartice i PMV, te odjeća apelanta i oštećenog, oduzeti u skladu s i fragment košuljice zrna izvađen iz potkoljenice lijeve noge, pa članom 130. ZKP, a član 134. ZKP propisuje da se njihovo evidentno i nesporno proizlazi da su ti predmeti pronađeni, kako na licu mjesta ubistva tako i u tijelu oštećenog, pa nikako ne prema dnu parcele gdje se nalazi oštećeni s traktorom, te ispaljuje može stajati tvrdnja da oni ne postoje, jer nisu pronađeni. više hitaca sa svega nekoliko metara i nanosi više povreda 10. Također, odbrana je navela da tužilac nije mogao oštećenom. upotrijebiti dokaz koji se odnosi na balističko vještačenje koje je 14. Okružni sud je nadalje naveo da je zabranjeno uradio vještak D. O., jer taj dokaz nije bio označen po broju i nabavljanje, držanje i nošenje automatskog oružja, kako je to datumu u prijedlogu dokaza koji prate optužnicu, niti se nalaz precizirano članom 7. Zakona o oružju i municiji, a ko nalazio u spisu, a vještak je naknadno uradio dopunu nalaza tako neovlašteno drži vatreno oružje, čije nošenje ili držanje što je sam izvršio rekonstrukciju. Okružni sud je naveo da je građanima uopće nije dozvoljeno, čini krivično djelo, a konkretno postupak u nekoliko navrata vođen iznova, a stranke su dale krivično djelo je učinjeno, najprije držanjem i nošenjem, a zatim i saglasnost da se provedu svi dokazi koji su predloženi i upotrebom automatske puške precizirane marke, te je ista i provedeni u dotadašnjem dijelu postupka, na način da se vještačena i utvrđene su podudarnosti sa spornom i vještačenom konstatira da su isti pročitani i izvršen je uvid u iste. Nije tačna čahurom, izuzetom s lica mjesta, tako da je nesporno utvrđeno da tvrdnja da tužilac ne može izvesti dokaz bez oznake i broja, ni da je pomenuta automatska puška upotrijebljena u počinjenju to ne može biti dokaz koji nije postojao u toku potvrđivanja krivičnog djela opisanog u optužnici. Okružni sud navodi da je optužnice. Okružni sud navodi da tužilac može, u toku trajanja nesporno da je apelant od sebe odbacio pušku nakon upotrebe, jer cijelog postupka, prikupljati dokaze. Tako je i u ovom slučaju se udaljio bez nje, a u zapisniku o uviđaju su konstatirane razne tužilac podigao optužnicu, a s dokazima koje je imao optužnica je čahure, što sve potvrđuje da je ispaljeno više projektila, od kojih potvrđena. U nastavku postupka tužilac je pribavio dopunu je jedan ušao u lobanju i zadržao se u vratu oštećenog. Prema nalaza balističara, sa skicom lica mjesta, koji nosi datum 30. iskazu svjedoka, apelantovog oca, apelant je dobio metke za decembar 2011. godine. Vještak je za izradu nalaza koristio sve pušku upravo od oštećenog, što ide u prilog tvrdnji da je optuženi one tragove koji su obilježeni od uviđajne ekipe. Vještak nije znao kakvo oružje ima, koje metke koristi, kao i gdje se nalazi vršio rekonstrukciji, na način kako insinuira odbrana. Okružni puška, s obzirom na izuzetno kratak vremenski razmak od sud navodi da se vještak rukovodio "davanjem smislenih njegovog odlaska s lica mjesta do trenutka ubistva. Ovakav iskaz odgovora uz aproksimacije za koje je pretpostavljeno da neće u potkrepljuje i apelantov iskaz, dat u svojstvu osumnjičenog u bitnoj mjeri utjecati na sam činjenični opis, što je za ovo sudsko policijskoj stanici, kada opisuje da je puška njegova, da je kupio vijeće prihvatljivo, tim prije što odbrana nije osporavala tačnost zbog rada u šumi i da je drži u kombiju između sjedišta vozača i utvrđenih parametara". suvozača. Dakle, Okružni sud je na osnovu svega utvrđenog 11. Prigovori koji se odnose na vještačenje mobilnih zaključio da je apelant počinio navedena krivična djela, te mu telefona i njihovo pretresanje bez naredbe suda su neosnovani, jer izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i su mobilni telefoni vještačeni po naredbi suda. Isto se odnosi na tri mjeseca. vještačenje krvi i alkoholiziranosti oštećenog i apelanta, jer je 15. Rješavajući po žalbi tužioca i apelanta, Vrhovni sud je odbrana prigovarala da su vještačeni uzorci nezakonito donio Presudu broj 14 0 K K 001400 13 Kž od 20. marta 2014. pribavljeni. Međutim, Okružni sud navodi da su ovi nalazi godine, kojom je žalbu tužioca odbio, a apelantovu žalbu urađeni u skladu sa zakonom i pravilima struke. Okružni sud djelomično usvojio na način da mu se u izrečenu kaznu zatvora navodi da zapisnik o saslušanju lica u svojstvu osumnjičenih ima uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 22. juna 2011. sve zakonom propisane elemente, uključujući i data upozorenja, a godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala istom su prisustvovali apelantov advokat i tužilac. neizmijenjena. 12. Okružni sud nadalje ističe da su svi navedeni dokazi 16. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe apelantove (zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija, obdukcioni zapisnik, itd.) žalbene navode, koji ukazuje da je presuda, protivno odredbama dokazi na osnovu kojih je sud zaključio da je apelant počinio člana 10. st. 2. i 3. ZKP, zasnovana na nezakonito pribavljenim krivična djela, tim prije što odbrana ne prigovara sadržaju dokaza dokazima, odnosno bitnim povredama ZKP, pa je sud počinio već zakonitosti njihovog pribavljanja. Okružni sud je naveo koje bitne povrede odredaba ZKP iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP, dokaze je smatrao nezakonitim i zašto. pri čemu se kao nezakonito pribavljeni dokazi posebno 13. Sud je nadalje ispitao da li je, kako je apelantova naglašavaju zapisnik o uviđaju, izvještaj o kriminalističko- odbrana isticala, krivično djelo počinjeno u stanju nužne odbrane tehničkom pregledu lica mjesta, obdukcioni zapisnik, nalaz ili njenom prekoračenju. Sud je pošao od instituta nužne odbrane, vještačenja vatrenog oružja, nalaz i mišljenje vještaka balističara, te je naveo da apelant nije bio ni vlasnik ni posjednik parcele na nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih telefona, nalaz i mišljenje kojoj se desilo ubistvo. Također, Okružni sud navodi da je oko vještačenja tragova krvi i alkoholiziranosti optuženog i parcele postojao spor između oštećenog i apelantovog oca, koji je oštećenog, i iskaz osumnjičenog dat u istrazi. Bitnu povredu i kritičnog dana učestvovao u raspravi s oštećenim. Međutim, odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP Okružni sud cijeni da u spornom vremenu i mjestu nije postojao RS žalba vidi u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. napad izazvan od oštećenog, iako apelant i njegov otac iskazuju Žalbom se posebno ističe da je sud povrijedio i odredbe člana drugačije (navodeći da se oštećeni kretao traktorom prema 148. stav 4. ZKP, jer je na iskazu apelantovog oca zasnovao apelantu). Međutim, prema mišljenju Okružnog suda dokazi u presudu, te je sud čitao iskaz svjedoka, a nije ga upozorio na spisu ne ukazuju ni na rušenje ograde ni na kretanje oštećenog njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Žalba navodi da je traktorom oko apelanta, pa je sud zaključio da ne može prihvatiti činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer prvostepeni sud nije da se radi o nužnoj odbrani, pa samim tim ni o prekoračenju. proveo ponuđene dokaze odbrane kojom bi se utvrdilo da se Nadalje, Okružni sud utvrđuje apelantovu uračunljivost, cijeneći ubistvo desilo na parceli vlasništvo apelantovog oca. Pogrešno vještačenje vještaka odbrane i optužbe, te prihvata nalaz vještaka utvrđeno činjenično stanje je rezultat nezakonitih dokaza, a optužbe da je apelantova mogućnost da shvati značaj djela i žalbom se osporavaju i zaključci pobijane presuda o upravlja postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što dodatno prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Apelant pojašnjava apelantovom mogućnošću da rekonstruira događaj, se žalio i zbog činjenice da prvostepeni sud nije u izrečenu kaznu navodeći bitne detalje. Nadalje, Okružni sud zaključuje da je apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, uz izražen stav apelant postupao s direktnim umišljajem jer odlazi prema kući da je optuženi postupao u nužnoj odbrani i da je stoga sud trebao gdje je parkiran kombi, uzima kombi, sjeda, preduzima radnju primijeniti odredbe člana 11. KZ RS, kao i navodeći da je kazna uzimanja automatske puške za koju zna da je u kombiju, vozi se zatvora prestrogo odmjerena. 17. Razmatrajući apelantove žalbene prigovore i 21. Vrhovni sud je u odnosu na apelantov iskaz, koji je kao argumentaciju koja se u vezi s tim iznosi, Vrhovni sud je utvrdio osumnjičeni dao u toku istrage, naveo da ni ovaj dokaz nije da su neosnovani. pribavljen na nezakonit način. Vrhovni sud je ukazao šta 18. Vrhovni sud nalazi da nije povrijeđeno pravo na proizlazi iz zapisnika o prikupljanju izjave (od lica lišenog apelantovu odbranu, u dijelu gdje se tvrdi da je činjenično stanje slobode u svojstvu osumnjičenog/apelant), odnosno da je apelant pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog toga što su neosnovano saslušan, da su saslušanju bili prisutni okružni tužilac, policijski odbijeni prijedlozi odbrane da se činjenično stanje dopuni službenici i apelantov branilac, te da je apelant propisno poučen o izvođenjem dokaza koje je predložila odbrana. Naime, kada je njegovim pravima (uključujući član 143. stav 2. ZKP), nakon predsjednik vijeća dao razloge zašto su dokazi odbrane odbijeni čega je apelant izjavio da će odbranu dati u prisustvu branioca, pa (na glavnom pretresu) i to ponovio u obrazloženju presude, onda se izjasnio o djelu koje mu se stavlja na teret, a ispitivanje je nema osnova za tvrdnju da je odbijanjem dokaznih prijedloga obavio tužilac. Iz zapisnika s glavnog pretresa proizlazi da je odbrane učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka u tužilac koristio naprijed navedeni zapisnik tako što ga je pročitao obliku povrede prava na odbranu. Ovo iz razloga što je na glavnom pretresu. Dakle, iskaz je uzet u zakonom propisanom diskreciono pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje postupku i na zakonom propisan način, a određene manjkavosti dokaza, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da koje žalba naglašava (nije jasno kojem organu je iskaz dat jer iz dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz forme zapisnika i naziva državnog organa se zaključuje da je nepotreban. ispitivanje osumnjičenog izvršio OSL, a iz sadržaja da je 19. U vezi sa žalbenim navodima da se pobijana presuda ispitivanje izvršio tužilac) ne čine ovaj dokaz nezakonitim. zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima, Vrhovni sud 22. Vrhovni sud je također naveo da nisu povrijeđene ukazuje da su isti prigovori iznijeti i tokom prvostepenog odredbe člana 148. stav 4. ZKP, jer je na iskazu svjedoka N. M., postupka i pobijana presuda je detaljno i argumentirano apelantovog oca, sud zasnovao presudu i da se iskaz obrazložila zašto ne prihvata iznesene prigovore, a takav stav je privilegiranog svjedoka ne može čitati ako on nije pozvan i prihvatio Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud ukazuje da iz upozoren na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Vrhovni zapisnika o uviđaju CJB od 22. juna 2011. godine proizlazi da je sud je naveo da je tačan žalbeni navod da je apelantov otac lice taj zapisnik sačinjen dana 22. juna 2011. godine na licu mjesta, koje može odbiti svjedočenje, odnosno privilegirani svjedok, i da na osnovu člana 229. ZKP, da je o navedenom događaju u svakoj fazi postupka može odbiti svjedočenje. Međutim, nije obaviješten nadležni tužilac, koji je naložio da se osigura lice tačna tvrdnja žalbe da se jednom dati iskaz privilegiranog mjesta i formira uviđajna ekipa kako bi se u njegovom prisustvu svjedoka ne može čitati u daljem toku postupka, odnosno u izvršio uviđaj, da je formirana uviđajna ekipa od OSL, da su pri slučaju kada glavni pretres koji je odgođen mora iznova početi. obavljanju uviđaja bili prisutni dežurni tužilac i vještak balističar, Vrhovni sud nadalje navodi kako i zašto je (radi se o nastavljanju da su pronađeni, fiksirani i izuzeti navedeni tragovi i predmeti, da odgođenog glavnog pretresa pred istim vijećem) čitao izjavu je lice mjesta fiksirano fotografijom, skicom lica mjesta i privilegiranog svjedoka. Vrhovni sud je naveo da nema osnova kriminalističko-tehničkim izvještajem, koji će predstavljati žalbena tvrdnja da je pobijana presuda zahvaćena bitnim sastavni dio zapisnika, te da je zapisnik sačinio i potpisao povredama odredaba krivičnog postupka zbog nedostatka razloga kriminalistički inspektor CJB. o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud ističe da žalbeni prigovori 20. Vrhovni sud ukazuje šta je uviđaj, poziva se na (u ovog karaktera (u obrazloženju presude dati razlozi za odlučne vrijeme vršenja uviđaja važeći) član 157. i član 159. stav 2. ZKP, činjenice, a žalba osporava validnost tih razloga) u suštini te navodi da zakon ne propisuje neki formalnopravni osnov za ukazuju na prigovor kojim se osporava pravilnost činjenične obavljanje uviđaja kao što je zahtjev, naredba ili rješenje o osnove pobijane presude. U prigovoru manjkavosti činjenične uviđaju. Zbog toga je za vršenje uviđaja na mjestu događaja, osnove žalba smatra da je pobijana presuda proizvod i pogrešno i odnosno na mjestu gdje postoji sumnja da je učinjeno krivično nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene djelo, dovoljan samo materijalni uvjet, a to je da je za utvrđivanje dokaza. U tom kontekstu, žalba ne spori da je kritične prilike važnih činjenica u postupku potrebno neposredno opažanje. došlo do ubistva oštećenog, ali smatra da je apelant krivično djelo Pomenuta zakonska odredba, kao i odredbe čl. 159. i 229. ZKP, ubistva izvršio u nužnoj odbrani. Žalbom se iznosi viđenje predstavljaju pravne okvire za obavljanje uviđaja, koji se događaja na način da se zastupa stav da je protivpravno najčešće obavlja i prije nego što bude donesena naredba o napadnuta imovina apelantovog oca od oštećenog i da je apelant provođenju istrage, međutim te odredbe ne propisuju način bio legitimiran da tu imovinu brani. Žalba dalje smatra da je vršenja uviđaja, pa se u tom pogledu primjenjuju kriminalistička krivično djelo ubistva izvršeno u nužnoj odbrani izazvanoj pravila, odnosno kriminalistička metodologija. Vrhovni sud se napadom od oštećenog na imovinu apelantovog oca. Međutim, pozvao i na član 63. stav 3. ZKP, te je ukazao da je – da bi ocjenjujući iznesene prigovore žalbe po ovom osnovu Vrhovni zapisnik o uviđaju bio procesno valjan i da bi se mogao koristiti sud nalazi da su ti prigovori neosnovani, te da je prvostepeni sud kao dokaz u krivičnom postupku – potrebno da je sačinjen u nakon što je detaljno iznio sadržaj dokaza izvedenih na glavnom skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom, a u smislu pretresu utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja mu se člana 62. stav 2. ZKP potpisuje ga službena osoba koja je stavljaju na teret u vrijeme i na način kako je to navedeno u izreci poduzela službenu radnju. Nadalje, odredbom člana 229. ZKP presude. Neosnovana je tvrdnja žalbe branioca o razlogu sukoba propisano je da OSL može izvršiti uviđaj i odrediti potrebna kritičnog dana, odnosno o razlogu zašto je apelant pucao u vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije, a ako je oštećenog i lišio ga života, jer ova apelantova tvrdnja nema tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od uporište u iskazima drugih svjedoka ni u materijalnim dokazima. ovlaštenih službenih lica može tražiti da ovlašteno službeno lice Pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je apelant kritične izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Na propisan prilike postupao s direktnim umišljajem, jer odlazi kući, sjeda u način je postupio OSL kada je, nakon što je o događaju kombi kojim dolazi na lice mjesta, i iz automatske puške, koju je obaviješten nadležni tužilac, formirao uviđajnu ekipu i u nedozvoljeno držao, rafalnom paljbom s udaljenosti od svega prisustvu tužioca izvršio uviđaj. Slijedom toga nisu nezakoniti nekoliko metara ispaljuje više hitaca u oštećenog, i da ovakvo dokazi ni skica lica mjesta, fotodokumentacija ni izvještaj o postupanje optuženog ukazuje da je bio svjestan svega i htio kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, kao i vještačenja njegovo izvršenje. obavljena na osnovu navedene dokumentacije. 23. Dakle, provedenim dokazima i njihovom pravilnom tvrdnji iz zahtjeva, prvostepeni sud nakon detaljne analize i ocjenom u pobijanoj presudi prvostepeni sud je pravilno utvrdio ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak (koje je sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja potvrdio i drugostepeni sud) da se u apelantovim radnjama stječu za pravilno presuđenje ovog predmeta, a posebno za pravnu sva obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 148. KZ, te da nije ocjenu krivičnog djela ubistva, pa suprotne tvrdnje žalbe nisu postupano u nužnoj odbrani. osnovane. Vrhovni sud je prihvatio apelantovu žalbu u jednom IV. Apelacija dijelu, tako što je u izrečenu kaznu zatvora apelantu uračunao a) Navodi iz apelacije vrijeme provedeno u pritvoru od 22. juna 2011. godine. Vrhovni sud se očitovao i na žalbu tužioca, koju je također odbio dajući 28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama razloge za navedeno. povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava 24. Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 001400 14 Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, kojom je zahtjev za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska zakonitosti odbio kao neosnovan. konvencija), kao i pravo na privatan život iz člana II/3.f) i člana 25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije istakao 8. Evropske konvencije. Apelant osporava odluke navodeći prije da se apelantovi prigovori o prihvatanju i zasnivanju presude na svega da je u toku postupka povrijeđen princip jednakosti strana, navodno nezakonitim dokazima ne mogu podvesti pod tvrdnju o da je iskaz svjedoka odbrane D. M. sud zanemario i nije ga povredi prava na odbranu, što je pojasnio pozivajući se na adekvatno ocijenio. Također, apelant navodi da je sud odbio odredbu člana 311. stav 1. tač. z) i k) ZKP. I pored toga Vrhovni izvođenje dokaza odbrane (uviđaj na licu mjesta uz učestvovanje sud je ukazao da se drugostepeni sud (suprotno navodima iz vještaka geodete), kojim bi dokazao da je napad izvršen na zahtjeva za zaštitu zakonitosti) pravilno pozvao na obrazloženje imovini apelantovog oca. Apelant ističe da je i prije izvođenja prvostepenog suda, s obzirom na to da je prvostepeni sud dao dokaza sud formirao mišljenje o apelantovom nepostupanju u valjane i iscrpne razloge na prigovore kojim su osporeni skoro svi nužnoj odbrani. Osim toga, apelant navodi da je sud bio dokazi optužbe. Tako je u odnosu na vještačenje oružja – puške pristrasan jer je favorizirao optužbu i dokaze optužbe. Apelant precizirane marke, Vrhovni sud ukazao da se radi o predmetu navodi niz "nezakonito" pribavljenih dokaza na kojima je sud koji nije bio u apelantovom posjedu i nije od njega oduzet već je zasnovao presudu, koje je detaljno analizirao u apelaciji. Apelant pronađen na licu mjesta u šiblju, na osnovu apelantovog navodi da je odbrana u toku postupka prigovarala na zakonitost pokazivanja prilikom uviđaja, te je puška fotografirana i na njoj pribavljenih materijalnih dokaza, i to zapisnika o uviđaju, se vidi fabrički broj, zbog čega nižestepeni sudovi pravilno obdukcionog nalaza, nalaza i mišljenja vještačenja vatrenog navode da nije bilo potrebe za izdavanje potvrde o oduzimanju oružja, čahura, zrna, dijelova zrna, nalaza i mišljenja vještaka predmeta. Također, Vrhovni sud navodi, pozivajući se na elektrotehnike i telekomunikacija, nalaza i mišljenja vještaka relevantne odredbe ZKP na koje se pozvala odbrana, da nije bilo balističara, nalaza i mišljenja vještačenja krvi, zapisnika o potrebe da se deponiraju ili na drugi način osigura čuvanje uzimanju izjave od apelanta. U apelaciji apelant dalje veoma tragova ili predmeta pronađenih na licu mjesta. Vrhovni sud opširno analizira ove dokaze, ukazuje zbog čega ih smatra nadalje ukazuje da su irelevantni navodi o oduzimanju i čuvanju nazakonitim, te ukazuje da se ne zna ko je rukovodio uviđajem, predmeta, npr. mobilnih aparata, jer iz obrazloženja nižestepenih jer tužilac nije potpisao zapisnik o uviđaju; kako je i ko je izvršio sudova proizlazi da svoj zaključak u pogledu dokazanosti obdukciju; način čuvanja oduzetih predmeta puške, zrna, kao i počinjenja krivičnog djela od apelanta nije ni zasnovan na tim čuvanje i pregled oduzetih telefona; način kako je vršeno dokazima, već na osnovu drugih mnogobrojnih dokaza čija balističko vještačenje ističući da je vještak "vodio računa da ne zakonitost nije sporna za Vrhovni sud. Međutim, Vrhovni sud je ugrozi činjenični opis optužbe", a što je sud prihvatio; način izdvojio iskaz apelantovog oca kao sporan, jer po mišljenju uzimanja krvi radi analize, bez naredbe suda; kao i zapisnik o Vrhovnog suda iskaz ovog svjedoka se nije mogao čitati u davanju apelantove izjave u svojstvu osumnjičenog jer se na zna nastavku odgođenog pretresa, a da se prethodno svjedok ne kome je dao izjavu (OSL ili tužiocu), odnosno osporava formu pozove i upozori da ne mora da svjedoči. Međutim, kako je ovaj zapisnika. Apelant posebno problematizira korištenje izjave svjedok u svom iskazu naveo činjenice koje idu u apelantovu apelantovog oca, kao privilegiranog svjedoka, na kojoj je sud korist, nije došlo do povrede prava na apelantovu odbranu. zasnovao presudu, pogotovo jer je sud koristio za dokazivanje 26. Nadalje, u vezi s odbijanjem dokaznih prijedloga drugog krivičnog djela (citat iz prvostepene presude). Nadalje, odbrane, Vrhovni sud je uputio da je diskreciono pravo suda da apelant ukazuje da odluka Vrhovnog suda nije dala jasne i odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi obrazložene razloge za istaknute žalbene prigovore, pogotovo dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, uz obavezu nije navela ništa o činjenici da sud uopće nije cijenio iskaz suda da navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene svjedoka odbrane D. M. Apelant navodi da su oba suda dokaze. S tim u vezi Vrhovni sud nalazi da su nižestepeni sudovi propustila dati obrazloženje o odlučnim činjenicama, niti se vidi dali obrazloženje, te je smatrao da je neosnovan apelantov navod šta je i iz kojih dokaza sud utvrdio u pogledu prava vlasništva o povredi prava na odbranu uslijed "narušene ravnopravnosti" parcele na kojoj se ubistvo desilo, iz kojih dokaza i kako je sud strana u postupku. utvrdio da li je bilo protivpravnog napada na apelantovoj imovini, 27. U odnosu na apelantov navod da drugostepena presuda odnosno apelantovog oca, i da li je napad (ukoliko je postojao) ne sadrži razloge o ocjeni provedenog dokaza – iskaza D. M., trajao u vrijeme kada je apelant pucao. Apelant je istakao da je Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u svom zbog činjenice da tužilac nije izvršio otvaranje i pregled telefona obrazloženju dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih (u skladu s članom 135. ZKP) "pa je otvaranjem telefona radi odlučnih činjenica i pravnih pitanja, te je ukazao na prirodu upoznavanja s njihovim sadržajem od vještaka, a da to nije drugostepene odluke i obavezu suda da navede razloge za prethodno učinio tužilac" povrijeđeno i pravo na apelantovu činjenice od odlučnog značaja. Navod odbrane o povredi privatnost iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. krivičnog zakona, a kojim se apostrofira da je apelant postupao u Evropske konvencije. Apelant je u odnosu na presudu po nužnoj odbrani, Vrhovni sud je cijenio kao navod kojim apelant zahtjevu za zaštitu zakonitosti naveo da se navodi iz apelacije dovodi u pitanje pravilnost činjenične osnove pobijane presude, a odnose i na ovu presudu. zbog kojeg navoda se ne može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ipak, Vrhovni sud navodi da je, suprotno apelantovoj b) Odgovor na apelaciju odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da ne 29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da je moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik. apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava koja (3) Lice koje može odbiti svjedočenje prema jednom od je istakao u apelaciji. osumnjičenih, odnosno optuženih može odbiti svjedočenje i 30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su prema ostalim osumnjičenim, odnosno optuženim, ako se njegov sudovi pravilnom primjenom odredbi krivičnog postupka utvrdili iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti sam na ostale relevantno činjenično stanje, kako u pogledu inkriminacije sumnjičene, odnosno optužene. krivičnog djela tako i stepena apelantove odgovornosti, i na tako (4) Ako je kao svjedok saslušano lice koje može odbiti utvrđenom stanju zasnovali odluku. U odnosu na osporavanje svjedočenje, a nije na to upozoreno ili se nije izričito odreklo tog zakonitosti dokaza, Tužilaštvo navodi da apelant improvizira prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno u zapisnik, na tumačenje zakonite primjene pravnih normi i sudske prakse, te takvom iskazu se ne može zasnivati sudska odluka. isti navodi nisu relevantni. VI. Dopustivost V. Relevantni propisi 32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 31. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja Republike Srpske" broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi: su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Zakonitost dokaza 33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Član 10. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se ili kakvu drugu izjavu. podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih koristio. Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i 34. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno izjavio Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 13 povredama ovog zakona. Kž od 20. marta 2014. godine. Kako je apelant izjavio zahtjev za (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud odlučio Presudom broj dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana. 14 0 K 001400 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, to je odluka od Jednakost u postupanju 17. oktobra 2014. godine konačna odluka protiv koje nema Član 14. drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. (1) Sud je dužan stranke i branioca tretirati na jednak način Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. oktobra 2014. i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti u pogledu pristupa godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2014. godine, tj. u dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. roku od 60 dana kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno idu u korist. (prima facie) neosnovana. Slobodna ocjena dokaza 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Član 15. Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje pogledu dopustivosti. činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim VII. Meritum dokaznim pravilima. 36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim Član 135. presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije. dokumentacije 37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dijelu glasi: dokumentacije vrši tužilac. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: dokumentacije tužilac je dužan e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. sudiju za prethodni postupak i branioca. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu (3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i glasi: dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i saznaju neovlaštena lica. obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na Lica koja mogu odbiti svjedočenje pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i Član 148. nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć (1) Svjedočenje mogu odbiti: 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog minimalna prava: i Š…Ć b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog, d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te odnosno optuženog. da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist (2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava 1. pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov njega; 38. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je juli 2009. godine). član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske 44. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je to zahtijevaju navedene odredbe. aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da 39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi suđenje vidi u povredi načela jednakosti strana, zasnivanju protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. presude na nezakonito pribavljenim dokazima, kao i nedostatku godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, obrazloženja presude, odnosno da su presude proizvoljne i bez uključujući da li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na valjane analize i ocjene dokaza, pogotovo dokaza koji idu sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, apelantu u korist. Apelant ističe i da je postupanje suda u naprijed citiranu Bykov, stav 90. i Lisica protiv Hrvatske, suprotnosti s odredbama ZKP, a iz navoda apelacije proizlazi da aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). je sve navedeno utjecalo na utvrđivanje činjeničnog stanja i Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje konačne odluke suda. pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u 40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, postupak, opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42. i garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico Bykov, stav 90). protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada 45. Ustavni sud dalje podsjeća da je, u kontekstu pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, razmatranja zakonitosti dokaza, u više svojih odluka ispitivao on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski pitanje zakonitosti dokaza (vidi, mutatis mutandis, AP-1114/14 i sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi AP-2567/14, od 7. marta 2017. godine, dostupne na sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv www.ustavnisud.ba) u kojima su apelanti pokretali u pojedinim Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, segmentima slična pitanja kao apelant. Nadalje, Ustavni sud ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u primjećuje da je identične navode koje je iznio u apelaciji apelant cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, kao i u ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards postupku po žalbi, a zatim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. S tim protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao jasno, st. 33-34). detaljno i argumentirano izjašnjenje o svim apelantovim 41. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s prigovorima, nalazeći da su neosnovani, te se prvostepeni sud u garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. koja se u suštini najvećem dijelu odluke i bavio pitanjima odnosno prigovorima odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će odbrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Tako je Okružni Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, sud analizirao i utvrdio da zapisnik o apelantovom saslušanju kao ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske osumnjičenog ima sve zakonom propisane elemente, kao i pouku konvencije. o apelantovom pravu, da su bili prisutni tužilac i branilac tako da 42. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje nisu povrijeđena apelantova prava. U odnosu na prigovore o povrijeđeno, jer je osporena presuda zasnovana na dokazima na načinu vršenja uviđaja, Okružni sud je naveo da je uviđaj vršio kojima se u smislu zakonskih odredaba ne može zasnovati, što je obaviješteni dežurni tužilac, da je rukovodio vršenjem uviđaja uz dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne učestvovanje potrebnih ovlaštenih lica radi uzimanja i otkrivanja primjene prava, zbog odbijanja dokaza odbrane, kao i zbog tragova i dokaza pronađenih na licu mjesta. Također, Okružni nedostatka obrazloženja osporenih odluka. sud je naveo da je uviđaju prisustvovao vještak balističar i da nije 43. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud osnovan navod odbrane da se na zna gdje je šta pronađeno, kao i ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog da nije bilo potrebe za izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta suda, prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno (puške iz koje je ubistvo izvršeno) jer je puška na osnovu utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja pronađena na licu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode mjesta (u šiblju), a ne oduzeta od apelanta. Okružni sud je naveo koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom da su OSL sačinila izvještaj o kriminalističko-tehničkom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. pregledu lica mjesta i naveo propratne dijelove tog izvještaja. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne Okružni sud je odgovorio na sve apelantove prigovore (čuvanje postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je predmeta, vještačenje krvi, obdukcija i ostalo), te dao iscrpno prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom obrazloženje, pozivajući se na revelantne odbredbe ZKP. (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. Vrhovni sud je ispitujući apelantove žalbene navode (u vezi godine, st. 45-46, Serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv zakonitosti dokaza) zaključio da je stav prvostepenog suda u vezi Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). s "nezakonitim dokazima" pravilan, te ga je prihvatio i Vrhovni Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova sud, a određena dodatna pojašnjenja je dao za sljedeće dokaze: uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer zapisnik o uviđaju, kriminalističko-tehnički izvještaj, zapisnik o dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, apelantovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog, kao i iskaz može biti prihvatljiva ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom privilegiranog svjedoka, apelantovog oca. Vrhovni sud, smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, također podržava cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio stavove nižestepenih sudova, opet naglašavajući da su apelantovi pravičan. Ovo uključuje ispitivanje "nezakonitosti" u pitanju, i prigovori u pogledu određenih dokaza (nezakonitosti) irelevantni tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, (na primjer deponiranje i čuvanje mobilnih telefona), jer prirode utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije dokazanost da je apelant počinio krivično djelo se ne temelji ŠGCĆ, aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i samo na tim dokazima, već na osnovu mnogobrojnih dokaza čija zakonitost za Vrhovni sud nije sporna. 46. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni materija). sudovi zaključili da su svi provedeni dokazi (gore navedeni, kao i 48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant pokreće pitanje ostali koje je apelant osporio i u apelaciji) zakoniti o čemu su dali ocjene dokaza, kao i obrazložene presude, pogotovo navodeći da detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja je redovni sud propustio (iako je naveo da je taj dokaz proveden) dojam proizvoljnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da su ocijeniti dokaz odbrane odnosno iskaz D. M., a o ovom navodu redovni sudovi konstatirali, a isto proizlazi i iz navoda apelacije, se nije očitovao ni drugostepeni sud. Ustavni sud primjećuje da je da apelant ne osporava sadržaj naprijed pobrojanih dokaza, već Vrhovni sud (u odluci po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) naveo osporava zakonitost njihovog pribavljanja. Nadalje, iz da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za obrazloženja presuda redovnih sudova kao i iz apelantovih ostvarivanje prava na žalbu i ovo pravo bez sumnje ulazi u navoda, proizlazi da je apelantu u toku postupka bila data spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka. Također, mogućnost (koju je i koristio) da osporava korištenje naprijed obaveza drugostepenog suda nije da odgovori na sve prigovore pobrojanih dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore stranaka već da navede razloge za odlučne činjenice i to na jasan razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da i razumljiv način, a kako je drugostepeni sud u obrazloženju apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje odluke dao razloge u pogledu odlučnih činjenica i pravnih zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi pitanja, onda ovaj nedostatak (da se nije bavio iskazom svjedoka korištenju pobrojanih dokaza. Najzad, naprijed pobrojani dokazi D. M.) nije zahvaćen manjkavostima koje se manifestiraju na nisu i jedini na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke. povredu prava na odbranu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje u Apelant ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka očevidaca, ali apelant odnosu i na ostale aspekte u kojima je apelant problematizirao ukazuje da je pogrešan zaključak da nije postupao u "nužnoj ovo pitanje, da je ostao bez detaljnog odgovora u odnosu na odbrani" (što će u nastavku Ustavni sud ispitati), te navedeno ni provedena "nezakonita" vještačenja, vještačenje krvi, itd. u na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz člana postupku po žalbi, da je Vrhovni sud najprije konstatirao da je II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske prvostepena presuda detaljno i agrumentirano obrazložila zašto konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su u ne prihvata prigovore (o nezakonitosti svih pobrojanih dokaza), a postupku pred redovnim sudovima poštovana apelantova prava takav stav je podržao i Vrhovni sud, zbog čega Ustavni sud na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da redovni sudovi nisu zaključuje da nije bilo potrebno dalje elaboriranje ovog dijela postupali proizvoljno kada su svoju odluku zasnovali pored koje bi se svelo na puko ponavljanje istih zaključaka. ostalog i na navedenim dokazima, te da upotreba naprijed 49. Također, Ustavni sud uočava da apelant u suštini ne navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, osporava da se desilo ubistvo, već ukazuje (što je radio tokom mutatis mutandis, Evropski sud, Dragojević protiv Hrvatske, cijelog postupka) da je djelovao u nužnoj odbrani i da je sud presuda od 15. januara 2015. godine, st. 131. do 134). trebao utvrditi vlasništvo na parceli na kojoj se ubistvo desilo, te 47. Ustavni sud također primjećuje da apelant osporava da li je postojao protivpravni napad i koliko je trajao, i da li je korištenje iskaza apelantovog oca u postupku, a što je i za napad (ukoliko je postojao) trajao u vrijeme kada je apelant redovni sud (konkretno Vrhovni sud) bilo "sporno", odnosno pucao na oštećenog. S tim u vezi apelant također navodi da je čitanje izjave privilegiranog svjedoka u nastavku postupka, a da onemogućen od suda da izvede dokaze u korist svoje odbrane, jer ovaj svjedok nije ponovo pozvan i ponovo upozoren da ne mora je sud odbio da provede dokaz uviđaj na licu mjesta uz učešće da svjedoči. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je zaključak vještaka geometra na okolnosti identifikacije parcele, te kome je nižestepenih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog suda po žalbi) parcela data u zakup. Ustavni sud podsjeća da pravo stranaka da bio da se izjava privilegiranog svjedoka, koja je data na glavnom izvodi dokaze nije neograničeno i da je diskreciono pravo suda da pretresu u nastavku pretresa (zbog odgode duže od 30 dana) određeni dokaz prihvati, odnosno ne prihvati. Također, obaveza može pročitati, pogotovo jer su se stranke s tim složile. Suprotno je suda da obrazloži zašto određeni dokaz ne prihvata. U ovom mišljenju Vrhovni sud (rješavajući po zahtjevu za zaštitu konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud zakonitosti) ukazuje da se ovaj iskaz (dat na glavnom pretresu) ne naveo da se radi o dokazima koji ne mogu rasvijetliti konkretno može čitati ukoliko se svjedok prethodno ne pozove i ne upozori krivično djelo, pogotovo kada je prvostepeni sud utvrdio da ne mora da svjedoči. Vrhovni sud međutim zaključuje da ova "nepostojanje počinjenja krivičnog djela u nužnoj odbrani, niti u činjenica ne utječe na povredu apelantovog prava na odbranu, jer njenom prekoračenju". Dakle, Ustavni sud zapaža da je kod je svjedok svjedočio u apelantovu korist. Iako apelant osporava utvrđenja krivičnog djela ubistva Okružni sud u prvostepenoj ovaj dio zaključka Vrhovnog suda, odnosno navodi da je presudi, u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršilac prvostepena presuda bazirana na iskazu ovog svjedoka, Ustavni predmetnog krivičnog djela, analizirao sadržaj iskaza svjedoka sud zaključuje da je u prvostepenoj presudi navedeno da svjedoci (očevidaca), te brojne druge materijalne dokaze čiju je zakonitost koji su prisustvovali događaju opisuju događaj na identičan način, prethodno utvrdio, te je zaključio da je apelant bio svjestan i dok apelantov otac, "iako se ni njegov iskaz u bitnom ne razlikuje mogao upravljati svojim postupcima, te da je s direktnim od iskaza ostalih očevidaca", navodi da je oštećeni par puta umišljajem izvršio navedeno krivično djelo. Dalje proizlazi da su nasrnuo traktorom i pokušao se kretati u apelantovom pravcu na apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda taj način ugrožavajući ga, a prethodno je probio ogradu, što je koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom očigledno Vrhovni sud ocijenio kao "činjenice koje idu u pravilnom ocjenom Okružni sud pravilno utvrdio sve odlučne apelantovu korist". Osim toga, kada se ima u vidu praksa činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu Evropskog suda i korištenje "nezakonitog dokaza" od domaćih odluku u predmetnom postupku, a posebno za pravnu ocjenu sudova, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na krivično djelo djela. Naime, Vrhovni sud je cijenio da su navodi odbrane da je ubistva, kao i na krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i apelant krivično djelo izvršio u nužnoj odbrani neosnovani, promet oružja ili eksplozivnih materija, presuda se na zasniva odnosno da je apelant izazvan napadom od oštećenog na imovinu samo na iskazu (na šta apelant upućuje u odnosu na drugo apelantovog oca, koji je probio ogradu i kretao se traktorom krivično djelo) privilegiranog svjedoka već na brojnim drugim prema apelantu. Ovi navodi, kako su istakli redovni sudovi, ničim dokazima kojima je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant nisu dokazani, te su sudovi na osnovu pravilno i postupno počinio navedeno krivično djelo (u odnosu na ubistvo), odnosno utvrđenog stanja zaključili da je apelant postupao s direktnim na iskazu samog apelanta (u odnosu na krivično djelo umišljajem jer odlazi kući, sjeda u kombi, vraća se na parcelu i iz automatske puške (koju nedozvoljeno drži) rafalnom paljbom s 58. Ustavni sud će stoga najprije ispitati da li je miješanje u udaljenosti od nekoliko metara ispaljuje više hitaca. Imajući u apelantovu privatnost "zakonito". U vezi s navedenim Ustavni vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi na dvije sud primjećuje da nije sporno da je sud (sudija za prethodni instance, kao i Vrhovni sud koji je odlučivao po zahtjevu za postupak) izdao naredbu za vještačenje telefona i da je zaštitu zakonitosti u obrazloženjima osporenih presuda, dali jasne vještačenje povjereno licu koje ima potrebno stručno znanje za i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji "vještačenje telefona". Navedeno proizlazi iz navoda apelacije, su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i ali i iz prvostepene presude, u kojoj se sud pozvao i na broj uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u naredbe od 1. jula 2011. godine. S tim u vezi Ustavni sud jednom dijelu sama po sebi ne izgleda proizvoljna ili primjećuje da je prvostepeni sud naveo da je vještačenje telefona neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je proveo vještak, a telefoni su mu dostavljeni po naredbi suda. U dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je postojala naredba 50. U odnosu na apelantovo ukazivanje na određenu praksu od suda i da je vještak obavio "vještačenje" ili "pretres" telefona, Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu a što predstavlja zakonom prepoznat način da se dođe do navedene predmete, ali da ta praksa u konkretnom slučaju ne podataka u telefonu (ili iz telefona), odnosno njegovog sadržaja može dovesti do drugačije odluke. kroz "pretresanje" ili "vještačenje". Nadalje, Ustavni sud 51. Stoga Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o primjećuje da apelant problematizira "vještačenje telefona" s korištenju "nezakonitih" dokaza, proizvoljnoj ocjeni dokaza i obzirom na to da tužilac prethodno nije izvršio "pregled i nedostatku obrazloženja presude, i u vezi s tim proizvoljno otvaranje" telefona u vezi s članom 135. ZKP. U vezi s utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje navedenim, Ustavni sud ukazuje da tužilaštvo niti sud ne poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. posjeduju potrebna stručna znanja u vezi s načinom "pristupa Ostali navodi sadržaju telefona", te da se "pretres" telefona odnosno "vještačenje" uvijek povjerava licu koje ima potrebna znanja u 52. Apelant je ukazao da mu je u osporenom postupku vezi s navedenim – u konkretnom slučaju vještak povrijeđeno pravo na privatnost. telekomunikacija dipl. inžinjer elektrotehnike. Dakle, vještak koji 53. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom je izvršio radnju vještačenja odnosno pretresanja telefona dijelu glasi: postupao je u skladu s naredbom suda, te je i vještačenje odnosno Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska pretresanje "u skladu sa zakonom" i povjereno je ovlaštenom prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: licu. Dakle, kada je sa sadržajem telefona (najprije) upoznat f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. vještak (čiju stručnost apelant ne osporava, niti sadržaj samog 54. Član 8. Evropske konvencije glasi: nalaza) koji je proveo vještačenje odnosno pretresanje 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i apelantovog telefona (što apelant također ne osporava – da je porodičnog života, doma i prepiske. njegov telefon vještačen), a po naredbi suda (preciziranog broja i 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog datuma), a kako je predviđeno i odredbama ZKP, radi se o prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u miješanju u skladu sa zakonom. Ovdje nije bila upitna demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne identifikacija samog predmeta (kao što imamo slučaj kada se sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja oduzima zapakirana materija koja ukazuje na opojne droge ili nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi kada je u pitanju izuzeta dokumentacija i sl.), pa stoga nije bilo ni zaštite prava i sloboda drugih. moguće postupiti po članu 135. ZKP. Apelant nije osporavao da 55. Apelant u apelaciji ističe da mu je tokom postupka, a se radi o telefonima koji su izuzeti od njega, kao i da su to zbog načina vještačenja njegovog telefona, povrijeđeno pravo na telefoni koji trebaju ići na vještačenje. Stoga, te s obzirom na to privatnost. Ustavni sud podsjeća da se u sklopu "privatnog da se radi o telefonima, Ustavni sud je mišljenja da nije ni bilo života", kao širokog i definitivno još neiscrpljenog pojma iz člana moguće postupiti po članu 135. ZKP, jer telefon nije predmet koji II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, nalazi i pravo na se može "otvarati" u smislu "otvaranja" koja podrazumijeva član "privatnost telefonskih razgovora". Apelant je naveo u apelaciji 135. ZKP (zapakirana materija koja ukazuje na opojnu drogu, povredu prava na privatnost iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske izuzeta službena dokumentacija i sl.). konvencije zbog činjenice da je vještak, prije pregleda od tužioca 59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da miješanje koje je u (u skladu s odredbom člana 135. ZKP), izvršio upoznavanje sa skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera u sadržajem apelantovog telefona. demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz 56. S tim u vezi Ustavni sud napominje da pravo na člana 8. stav 2. Evropske konvencije. "Neophodno" u ovom privatan život nije apsolutno pravo, već pod određenim uvjetima kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih može biti derogirano od države. U tom slučaju mora se utvrditi potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između opravdanost ovog miješanja u smislu člana 8. stav 2. Evropske miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za konvencije, odnosno da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom i ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao decembra 1992. godine, Serija A, broj 251). jedan od ciljeva navedenih u članu 8. stav 2. Evropske 60. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama konvencije. kao što je ova (analiza sadržaja telefona), a kojima se zadire u 57. S tim u vezi apelant je najprije ukazivao na nezakonitost prava osumnjičenih/optuženih osoba, jeste osiguranje pribavljenog dokaza, ukazujući da nije bilo naredbe o čuvanju nesmetanog vođenja krivičnog postupka, odnosno prikupljanja telefona, i jer su telefoni pohranjeni od OSL u policijsku stanicu. potrebnih dokaza, s ciljem rasvjetljavanja krivičnog djela i Apelant u odnosu na povredu prava na privatnost eksplicitno okolnosti pod kojima se desilo. Pri ostvarivanju tog cilja ističe da tužilac nije izvršio pregled i otvaranje u skladu s neophodno je međutim postići razuman odnos proporcionalnosti članom135. ZKP, "pa je otvaranjem telefona radi upoznavanja s između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog njihovim sadržajem od vještaka, a da to prethodno nije uradio prava na privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, tužilac, praktično povrijeđeno i pravo na privatnost iz člana 8. Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na Konvencije". privatnost očigledno zbog "otkrivanja sadržaja telefona" od vještaka. S tim u vezi Ustavni sud opet podsjeća da je vještak stručno lice koje je ovlastio sud radi poduzimanja radnje Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i vještačenja, kao i da su posebnim zakonom propisana prava Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i vještaka, ali i jasno određeno da saznanja do kojih dođe Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u predstavljaju službenu tajnu. To zapravo garantira apelantu da "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". podatke do kojih je vještak došao mora čuvati, kao i koristiti OBRAZLOŽENJE samo radi i u okviru postupka zbog kojeg je vještak upoznat sa I. Uvod sadržajem apelantovog telefona. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da teret koji je stavljen na apelanta nije nesrazmjeran 1. M. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Margetića, općina cilju koji se želi postići. Sokolac, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, odvjetnica iz Banje 61. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo Luke, podnio je 23. lipnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu na apelantovu privatnost iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kada je sa Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: sadržajem vještačenog telefona, čije je vještačenje izvršeno po Vrhovni sud) broj 14 0 K 001400 13 Kž od 20. ožujka 2014. naredbi suda, upoznat vještak, a bez prethodnog otvaranja i godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem pregleda telefona od tužioca, a sve s ciljem provođenja krivičnog tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 001400 11 K od 29. listopada postupka protiv apelanta, odnosno utvrđivanja činjenica i 2013. godine. Dopunom apelacije od 18. prosinca 2014. godine okolnosti vezanih za krivična djela koja su se apelantu stavljala apelant je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 na teret i za koja je optužen. 14 Kvlz od 17. listopada 2014. godine. VIII. Zaključak II. Postupak pred Ustavnim sudom 62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo 2. Ustavni sud je donio odluku AP-2938/14 od 17. listopada pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i 2014. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za izdavanje Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su privremene mjere kojom bi odložio izdržavanje kazne zatvora sudovi na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, za koje je apelantu do konačne odluke Ustavnog suda. utvrđeno da nisu pribavljeni nezakonito, utvrdili relevantne 3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od činjenice na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužiteljstva Istočno krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a što je detaljno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo), zatraženo je da dostave obrazloženo u osporenim presudama. odgovor na apelaciju. 63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana 4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske III. Činjenično stanje konvencije, kada je o sadržaju telefona upoznat vještak koji je 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda vještačenje proveo po naredbi suda, a s ciljem otkrivanja sadržaja i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na apelantovog telefona, radi uspješnog vođenja krivičnog postupka sljedeći način. protiv apelanta. 6. Okružni sud donio je Presudu broj 14 0 K 001400 11 K 64. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, od 29. listopada 2013. godine, kojom je apelanta oglasio krivim Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. što je zbog nesuglasica oko neriješenih imovinsko-pravnih 65. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke odnosa na preciziranoj parceli, u namjeri da liši života D. M. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. (oštećeni), otišao do kombija u kojem je od ranije neovlašteno Predsjednik držao oružje – automatsku pušku, upalio vozilo i dovezao se do Ustavnog suda Bosne i Hercegovine parcele, zaustavio vozilo ispred traktora kojim je upravljao Mirsad Ćeman, s. r. oštećeni, nakon čega je iz puške preciziranih karakteristika, čije držanje i nošenje, kako je propisano člankom 7. Zakona o oružju i streljivu, nije dozvoljeno, rafalnom paljbom ispalio više metaka Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u u smjeru oštećenog nanijevši mu povrede uslijed čega je predmetu broj AP-2938/14, rješavajući apelaciju M. M., na nastupila smrt oštećenog, dakle počinio kazneno djelo ubistva iz temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. članka 148. KZ i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda eksplozivnih materija iz članka 399. stavak 1. KZ u svezi s Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne člankom 42. KZ, pa mu je sud izrekao jedinstvenu kaznu zatvora i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: u trajanju od 8 godina i tri mjeseca. Istom presudom na temelju Mirsad Ćeman, predsjednik članka 44. KZ, apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme Mato Tadić, dopredsjednik provedeno u pritvoru od 21. rujna 2011. godine. Na temelju Zlatko M. Knežević, dopredsjednik članka 62. stavak 3. KZ, u svezi s člankom 399. stavak 6. KZ, Valerija Galić, sutkinja prema apelantu je izrečena mjera sigurnosti obveznog Miodrag Simović, sudac oduzimanja oružja koje je upotrijebljeno u izvršenju kaznenog Seada Palavrić, sutkinja djela. Apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka. na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je kazneno djelo počinjeno na način kako je apelantu ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 stavljeno na teret optužnicom, jer to proizlazi iz materijalnih Odbija se kao neutemeljena apelacija M. M. podnesena dokaza koji se odnose na iskaze svjedoka i vještaka, te protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K materijalnu dokumentaciju. Nadalje, sud navodi iskaze svjedoka 001400 14 Kvlz od 17. listopada 2014. godine, Presude koji su opisali događaj (M. V., policajac i R. S.) koji su i očevici Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001400 13 Kž od događaja i čiji iskazi nisu proturječni. Nadalje, i iskaz 20. ožujka 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom apelantovog oca je suglasan s njima u bitnim dijelovima, osim što Sarajevu 14 0 K 001400 11 K od 29. listopada 2013. godine. apelantov otac ukazuje da je oštećeni traktorom nasrnuo na apelanta, pravio krugove oko njega na taj način ugrožavajući ga, 1 a prethodno je traktorom provalio ogradu. Međutim, Okružni sud Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 je cijenio da ovaj dio iskaza (pravljenje krugova i provaljivanje 9. Međutim, uvidom u zapisnik o uviđaju, pod slovnim ograde) nije u skladu ni s jednim drugim provedenim dokazom, oznakama "F" obilježena je čahura preciziranog kalibra "P" pogotovo fotografijama lica mjesta (nama krugova na livadi, niti čahura "Z" fragment košuljice "R" čahura "U" čahura "Q" čahura je bilo moguće utvrditi da je ograda provaljena). "X" čahura, pod brojem 25 automatska puška (AP) broj i kalibar 8. Okružni sud je naveo da i materijalni dokazi potkrepljuju precizirani, s 21 metkom u okviru i jednim u cijevi, koja je navode optužnice, ali se najprije treba osvrnuti na prigovore pronađena na 250 m od lica mjesta ubistva, a uvidom u izvješće o obrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Naime, tvrdnja kriminalističko-tehničkom pregledu licu mjesta utvrđeno je da je, apelantove obrane da je potrebno da se privremeno oduzeti tijekom vršenja obdukcije, iz leša izuzeto deformirano zrno i predmeti deponiraju i čuvaju u sudu i da tužitelj ima obvezu fragment zrna izvađen ispod kože vrata s desne strane, fragment pregleda i otvaranja takvih predmeta, nije utemeljena u košuljice zrna izvađen ispod kože glave lijevog uha, dva odredbama Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: fragmenta zrna pronađena ispod kože grudnog koša lijeve strane, ZKP), jer su privremeno oduzeti predmeti mobilni telefoni, dva fragmenta košuljice zrna izvađena iz natkoljenice desne noge kartice i PMV, te odjeća apelanta i oštećenog, oduzeti u skladu s i fragment košuljice zrna izvađen iz potkoljenice lijeve noge, pa člankom 130. ZKP, a članak 134. ZKP propisuje da se njihovo evidentno i nesporno proizlazi da su ti predmeti pronađeni, kako čuvanje može osigurati i na drugi način. U konkretnom slučaju na licu mjesta ubistva tako i u tijelu oštećenog, pa nikako ne predmeti su dostavljeni na vještačenje, pa je vještak (više njih) može stajati tvrdnja da oni ne postoje, jer nisu pronađeni. izvršio pregled tih predmeta. Okružni sud navodi da je zapisnik o 10. Također, obrana je navela da tužitelj nije mogao uviđaju prema navodima obrane nezakonit "i zbog toga što je upotrijebiti dokaz koji se odnosi na balističko vještačenje koje je OSO izvršio uviđaj, ne zna se tko je izvršio uviđaj, zapisnik nije uradio vještak D. O., jer taj dokaz nije bio označen po broju i potpisao zapisničar, kao posebna osoba, zapisnik je rađen u datumu u prijedlogu dokaza koji prate optužnicu, niti se nalaz uredu, nema posebnog službenog izvješća o poduzetim pojedinim nalazio u spisu, a vještak je naknadno uradio dopunu nalaza tako radnjama, ne zna se čija je puška ni od koga je oduzeta, gdje je što je sam izvršio rekonstrukciju. Okružni sud je naveo da je deponirana i tko je čuvao, kao ni čahure metka, fragment postupak u nekoliko navrata vođen iznova, a stranke su dale košuljice metka, odjeća, brisevi". Okružni sud je istaknuo da su suglasnost da se provedu svi dokazi koji su predloženi i ovi navodi obrane neutemeljeni, pozivajući se na čl. 157.-160. provedeni u dotadašnjem dijelu postupka, na način da se ZKP u kojima je opisan postupak poduzimanja radnje uviđaj. konstatira da su isti pročitani i izvršen je uvid u iste. Nije točna Nadalje, Okružni sud navodi da je uvidom u zapisnik utvrđeno da tvrdnja da tužitelj ne može izvesti dokaz bez oznake i broja, ni da je uviđaju nazočio tužitelj, te da je rukovodio pomenutom to ne može biti dokaz koji nije postojao tijekom potvrđivanja radnjom dokazivanja, uz sudjelovanje svih potrebnih osoba, a optužnice. Okružni sud navodi da tužitelj može, tijekom trajanja kako bi omogućio nesmetano izuzimanje tragova koji su cijelog postupka, prikupljati dokaze. Tako je i u ovom slučaju pronađeni na licu mjesta. Dalje, Okružni sud navodi da je tužitelj podigao optužnicu, a s dokazima koje je imao optužnica postupljeno po odredbama ZKP, u prilog čemu govori i činjenica je potvrđena. U nastavku postupka tužitelj je pribavio dopunu da je uviđaju nazočio i vještak balističar (koji je sačinio nalaz i nalaza balističara, sa skicom lica mjesta, koji nosi datum 30. mišljenje) čime je neopravdana tvrdnja da se na zna gdje se koji prosinac 2011. godine. Vještak je za izradu nalaza koristio sve trag, pronađen na licu mjesta, nalazi. Okružni sud nadalje ističe one tragove koji su obilježeni od uviđajne ekipe. Vještak nije da su (precizirana automatska) puška i zrna bili predmet vršio rekonstrukciji, na način kako insinuira obrana. Okružni sud vještačenja. Ne stoji primjedba da su puška i zrna morali biti navodi da se vještak rukovodio "davanjem smislenih odgovora uz deponirani naredbom suda, jer se ne radi o predmetima koji aproksimacije za koje je pretpostavljeno da neće u bitnoj mjeri moraju biti pod nadzorom suda da bi bili prihvaćeni kao valjani utjecati na sam činjenični opis, što je za ovo sudbeno vijeće dokazi, u skladu s odredbom članka 127. ZKP, s obzirom na to da prihvatljivo, tim prije što obrana nije osporavala točnost se radi o predmetima pronađenim na licu mjesta, koje su OSO utvrđenih parametara". dostavile na vještačenje po naredbi tužitelja, što je u skladu s 11. Prigovori koji se odnose na vještačenje mobilnih odredbom 229. ZKP. Okružni sud je ukazao da navod obrane da telefona i njihovo pretresanje bez naredbe suda su neutemeljeni, OSO ne mogu dati nalog za pregled, ekshumaciju i obdukciju, jer su mobilni telefoni vještačeni po naredbi suda. Isto se odnosi neće ni komentirati, jer OSO nisu ni dale tu naredbu. Nadalje, na vještačenje krvi i alkoholiziranosti oštećenog i apelanta, jer je Okružni sud ističe da je izvješće o kriminalističko-tehničkom obrana prigovarala da su vještačeni uzorci nezakonito pribavljeni. pregledu lica mjesta, a za koje branitelj kaže da se ne zna o kojem Međutim, Okružni sud navodi da su ovi nalazi urađeni u skladu se mjestu radi, izvješće CJB. Iz istog se utvrđuje nastanak sa zakonom i pravilima struke. Okružni sud navodi da zapisnik o fotodokumentacije vezane za tijelo oštećenog, fotografirano u saslušanju osoba u svojstvu osumnjičenih ima sve zakonom mrtvačnici bolnice Kasindo, zatim o pronađenim izuzetim propisane elemente, uključujući i dana upozorenja, a istom su tragovima s leša oštećenog, te šta je sve urađeno i pronađeno nazočili apelantova odvjetnica i tužitelj. obdukcijom. Dakle, izvješće prati zaspisnik o obdukciji za koji 12. Okružni sud nadalje ističe da su svi navedeni dokazi Okružni sud nalazi da je urađen prema odredbama ZKP, na jedini (zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija, obdukcijski zapisnik, pravilan način u instituciji za koju obrana nije dokazala "nije itd.) dokazi na temelju kojih je sud zaključio da je apelant počinio specijalizirana" za navedeno, te je vještačenje povjereno vještaku kaznena djela, tim prije što obrana ne prigovara sadržaju dokaza pojedincu. Vještačenju vatrenog oružja, čahura, zrna i dijela zrna, već zakonitosti njihovog pribavljanja. Okružni sud je naveo koje koje je uradio vještak, obrana prigovara u smislu nezakonitosti, dokaze je smatrao nezakonitim i zašto. jer su svi vještačeni predmeti "nezakonito pribavljeni", te je 13. Sud je nadalje ispitao je li, kako je apelantova obrana slijedom toga nezakonito i vještačenje, s osobitim osvrtom na isticala, kazneno djelo počinjeno u stanju nužne obrane ili vještačeni puškomitraljez. Okružni sud je naveo da je i njezinom prekoračenju. Sud je pošao od instituta nužne obrane, te puškomitraljez vještačen, ali s obzirom na to da to oružje nije je naveo da apelant nije bio ni vlasnik ni posjednik parcele na upotrijebljeno u konkretnom kaznenom djelu, to se sud neće kojoj se desilo ubistvo. Također, Okružni sud navodi da je oko upuštati u analizu ovog oružja, niti je postojanje ovog vještačenja parcele postojao spor između oštećenog i apelantovog oca, koji je utjecalo na bilo koji način na konačnu odluku suda. Isto se odnosi i kritičnog dana sudjelovao u raspravi s oštećenim. Međutim, na vještačenje po vještaku M. N. za vještačenje nekog drugog Okružni sud cijeni da u spornom vremenu i mjestu nije postojao oružja. napad izazvan od oštećenog, iako apelant i njegov otac iskazuju drugačije (navodeći da se oštećeni kretao traktorom prema odredbe članka 148. stavak 4. ZKP, jer je na iskazu apelantovog apelantu). Međutim, prema mišljenju Okružnog suda dokazi u oca utemeljio presudu, te je sud čitao iskaz svjedoka, a nije ga spisu ne ukazuju ni na rušenje ograde ni na kretanje oštećenog upozorio na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Priziv traktorom oko apelanta, pa je sud zaključio da ne može prihvatiti navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer da se radi o nužnoj obrani, pa samim tim ni o prekoračenju. prvostupanjski sud nije proveo ponuđene dokaze obrane kojom bi Nadalje, Okružni sud utvrđuje apelantovu uračunljivost, cijeneći se utvrdilo da se ubistvo desilo na parceli vlasništvo apelantovog vještačenje vještaka obrane i optužbe, te prihvata nalaz vještaka oca. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje je rezultat nezakonitih optužbe da je apelantova mogućnost da shvati značaj djela i dokaza, a prizivom se osporavaju i zaključci pobijane presuda o upravlja postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što dodatno prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Apelant pojašnjava apelantovom mogućnošću da rekonstruira događaj, se žalio i zbog činjenice da prvostupanjski sud nije u izrečenu navodeći bitne detalje. Nadalje, Okružni sud zaključuje da je kaznu apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, uz apelant postupao s izravnim umišljajem jer odlazi prema kući izražen stav da je optuženi postupao u nužnoj obrani i da je stoga gdje je parkiran kombi, uzima kombi, sjeda, poduzima radnju sud trebao primijeniti odredbe članka 11. KZ RS, kao i navodeći uzimanja automatske puške za koju zna da je u kombiju, vozi se da je kazna zatvora prestrogo odmjerena. prema dnu parcele gdje se nalazi oštećeni s traktorom, te ispaljuje 17. Razmatrajući apelantove prizivne prigovore i više hitaca sa svega nekoliko metara i nanosi više povreda argumentaciju koja se u svezi s tim iznosi, Vrhovni sud je utvrdio oštećenom. da su neutemeljeni. 14. Okružni sud je nadalje naveo da je zabranjeno 18. Vrhovni sud nalazi da nije povrijeđeno pravo na nabavljanje, držanje i nošenje automatskog oružja, kako je to apelantovu obranu, u dijelu gdje se tvrdi da je činjenično stanje precizirano člankom 7. Zakona o oružju i streljivu, a ko pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog toga što su neutemeljeno neovlašteno drži vatreno oružje, čije nošenje ili držanje odbijeni prijedlozi obrane da se činjenično stanje dopuni građanima uopće nije dozvoljeno, čini kazneno djelo, a konkretno izvođenjem dokaza koje je predložila obrana. Naime, kada je kazneno djelo je učinjeno, najprije držanjem i nošenjem, a zatim i predsjednik vijeća dao razloge zašto su dokazi obrane odbijeni uporabom automatske puške precizirane marke, te je ista i (na glavnom pretresu) i to ponovio u obrazloženju presude, onda vještačena i utvrđene su podudarnosti sa spornom i vještačenom nema temelja za tvrdnju da je odbijanjem dokaznih prijedloga čahurom, izuzetom s lica mjesta, tako da je nesporno utvrđeno da obrane učinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u je pomenuta automatska puška upotrijebljena u počinjenju obliku povrede prava na obranu. Ovo iz razloga što je kaznenog djela opisanog u optužnici. Okružni sud navodi da je diskrecijsko pravo predsjednika vijeća da odbije izvođenje nesporno da je apelant od sebe odbacio pušku nakon uporabe, jer dokaza, ako zaključi da okolnosti koje stranka ili branitelj žele da se udaljio bez nje, a u zapisniku o uviđaju su konstatirane razne dokažu nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz čahure, što sve potvrđuje da je ispaljeno više projektila, od kojih nepotreban. je jedan ušao u lobanju i zadržao se u vratu oštećenog. Prema 19. U svezi sa prizivnim navodima da se pobijana presuda iskazu svjedoka, apelantovog oca, apelant je dobio metke za temelji na nezakonito pribavljenim dokazima, Vrhovni sud pušku upravo od oštećenog, što ide u prilog tvrdnji da je optuženi ukazuje da su isti prigovori iznijeti i tijekom prvostupanjskog znao kakvo oružje ima, koje metke koristi, kao i gdje se nalazi postupka i pobijana presuda je detaljno i argumentirano puška, s obzirom na izuzetno kratak vremenski razmak od obrazložila zašto ne prihvata iznesene prigovore, a takav stav je njegovog odlaska s lica mjesta do trenutka ubistva. Ovakav iskaz prihvatio Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud ukazuje da iz potkrepljuje i apelantov iskaz, dat u svojstvu osumnjičenog u zapisnika o uviđaju CJB od 22. lipnja 2011. godine proizlazi da je policijskoj stanici, kada opisuje da je puška njegova, da je kupio taj zapisnik sačinjen dana 22. lipnja 2011. godine na licu mjesta, zbog rada u šumi i da je drži u kombiju između sjedišta vozača i na temelju članka 229. ZKP, da je o navedenom događaju suvozača. Dakle, Okružni sud je na temelju svega utvrđenog obaviješten nadležni tužitelj, koji je naložio da se osigura lice zaključio da je apelant počinio navedena kaznena djela, te mu mjesta i formira uviđajna ekipa kako bi se u njegovoj nazočnosti izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina i izvršio uviđaj, da je formirana uviđajna ekipa od OSO, da su pri tri mjeseca. obavljanju uviđaja bili nazočni dežurni tužitelj i vještak balističar, 15. Rješavajući po prizivu tužitelja i apelanta, Vrhovni sud da su pronađeni, fiksirani i izuzeti navedeni tragovi i predmeti, da je donio Presudu broj 14 0 K K 001400 13 Kž od 20. ožujka je lice mjesta fiksirano fotografijom, skicom lica mjesta i 2014. godine, kojom je priziv tužitelja odbio, a apelantov priziv kriminalističko-tehničkim izvješćem, koje će predstavljati djelomično usvojio na način da mu se u izrečenu kaznu zatvora sastavni dio zapisnika, te da je zapisnik sačinio i potpisao uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 22. lipnja 2011. kriminalistički inspektor CJB. godine. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala 20. Vrhovni sud ukazuje šta je uviđaj, poziva se na (u neizmijenjena. vrijeme vršenja uviđaja važeći) članak 157. i članak 159. stavak 16. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe apelantove 2. ZKP, te navodi da zakon ne propisuje neki formalnopravni prizivne navode, koji ukazuje da je presuda, protivno odredbama temelj za obavljanje uviđaja kao što je zahtjev, naredba ili članka 10. st. 2. i 3. ZKP, utemeljena na nezakonito pribavljenim rješenje o uviđaju. Zbog toga je za vršenje uviđaja na mjestu dokazima, odnosno bitnim povredama ZKP, pa je sud počinio događaja, odnosno na mjestu gdje postoji sumnja da je učinjeno bitne povrede odredaba ZKP iz članka 311. stavak 1. točka z) kazneno djelo, dovoljan samo materijalni uvjet, a to je da je za ZKP, pri čemu se kao nezakonito pribavljeni dokazi posebice utvrđivanje važnih činjenica u postupku potrebno neposredno naglašavaju zapisnik o uviđaju, izvješće o kriminalističko- opažanje. Pomenuta zakonska odredba, kao i odredbe čl. 159. i tehničkom pregledu lica mjesta, obdukcijski zapisnik, nalaz 229. ZKP, predstavljaju pravne okvire za obavljanje uviđaja, koji vještačenja vatrenog oružja, nalaz i mišljenje vještaka balističara, se najčešće obavlja i prije nego što bude donesena naredba o nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih telefona, nalaz i mišljenje provođenju istrage, međutim te odredbe ne propisuju način vještačenja tragova krvi i alkoholiziranosti optuženog i vršenja uviđaja, pa se u tom pogledu primjenjuju kriminalistička oštećenog, i iskaz osumnjičenog dat u istrazi. Bitnu povredu pravila, odnosno kriminalistička metodologija. Vrhovni sud se odredaba kaznenog postupka iz članka 311. stavak 1. točka k) pozvao i na članak 63. stavak 3. ZKP, te je ukazao da je – da bi ZKP RS priziv vidi u nedostatku razloga o odlučnim zapisnik o uviđaju bio procesno valjan i da bi se mogao koristiti činjenicama. Prizivom se posebice ističe da je sud povrijedio i kao dokaz u kaznenom postupku – potrebno da je sačinjen u skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom, a u smislu je prvostupanjski sud nakon što je detaljno iznio sadržaj dokaza članka 62. stavak 2. ZKP potpisuje ga službena osoba koja je izvedenih na glavnom pretresu utvrdio da je apelant počinio poduzela službenu radnju. Nadalje, odredbom članka 229. ZKP kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u vrijeme i na način propisano je da OSO može izvršiti uviđaj i odrediti potrebna kako je to navedeno u izreci presude. Neutemeljena je tvrdnja vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije, a ako je priziva branitelja o razlogu sukoba kritičnog dana, odnosno o tužitelj nazočan na licu mjesta tijekom vršenja uviđaja od razlogu zašto je apelant pucao u oštećenog i lišio ga života, jer ovlaštenih službenih osoba može tražiti da ovlaštena službena ova apelantova tvrdnja nema uporište u iskazima drugih svjedoka osoba izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Na ni u materijalnim dokazima. Pravilno je utvrđenje propisan način je postupio OSO kada je, nakon što je o događaju prvostupanjskog suda da je apelant kritične prilike postupao s obaviješten nadležni tužitelj, formirao uviđajnu ekipu i u izravnim umišljajem, jer odlazi kući, sjeda u kombi kojim dolazi nazočnosti tužitelja izvršio uviđaj. Slijedom toga nisu nezakoniti na lice mjesta, i iz automatske puške, koju je nedozvoljeno držao, dokazi ni skica lica mjesta, fotodokumentacija ni izvješće o rafalnom paljbom s udaljenosti od svega nekoliko metara kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, kao i vještačenja ispaljuje više hitaca u oštećenog, i da ovakvo postupanje obavljena na temelju navedene dokumentacije. optuženog ukazuje da je bio svjestan svega i htio njegovo 21. Vrhovni sud je u odnosu na apelantov iskaz, koji je kao izvršenje. osumnjičeni dao tijekom istrage, naveo da ni ovaj dokaz nije 23. Dakle, provedenim dokazima i njihovom pravilnom pribavljen na nezakonit način. Vrhovni sud je ukazao šta ocjenom u pobijanoj presudi prvostupanjski sud je pravilno proizlazi iz zapisnika o prikupljanju izjave (od osobe lišene utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne okolnosti od slobode u svojstvu osumnjičenog/apelant), odnosno da je apelant značaja za pravilno presuđenje ovog predmeta, a posebice za saslušan, da su saslušanju bili nazočni okružni tužitelj, policijski pravnu ocjenu kaznenog djela ubistva, pa suprotne tvrdnje priziva službenici i apelantov branitelj, te da je apelant propisno poučen nisu utemeljene. Vrhovni sud je prihvatio apelantov priziv u o njegovim pravima (uključujući članak 143. stavak 2. ZKP), jednom dijelu, tako što je u izrečenu kaznu zatvora apelantu nakon čega je apelant izjavio da će obranu dati u nazočnosti uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 22. lipnja 2011. branitelja, pa se izjasnio o djelu koje mu se stavlja na teret, a godine. Vrhovni sud se očitovao i na priziv tužitelja, koji je ispitivanje je obavio tužitelj. Iz zapisnika s glavnog pretresa također odbio dajući razloge za navedeno. proizlazi da je tužitelj koristio naprijed navedeni zapisnik tako što 24. Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 001400 14 ga je pročitao na glavnom pretresu. Dakle, iskaz je uzet u Kvlz od 17. listopada 2014. godine, kojom je zahtjev za zaštitu zakonom propisanom postupku i na zakonom propisan način, a zakonitosti odbio kao neutemeljen. određene manjkavosti koje priziv naglašava (nije jasno kojem 25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije organu je iskaz dat jer iz forme zapisnika i naziva državnog istaknuo da se apelantovi prigovori o prihvatanju i temeljenju organa se zaključuje da je ispitivanje osumnjičenog izvršio OSO, presude na navodno nezakonitim dokazima ne mogu podvesti a iz sadržaja da je ispitivanje izvršio tužitelj) ne čine ovaj dokaz pod tvrdnju o povredi prava na obranu, što je pojasnio pozivajući nezakonitim. se na odredbu članka 311. stavak 1. toč. z) i k) ZKP. I pored toga 22. Vrhovni sud je također naveo da nisu povrijeđene Vrhovni sud je ukazao da se drugostupanjski sud (suprotno odredbe članka 148. stavak 4. ZKP, jer je na iskazu svjedoka N. navodima iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti) pravilno pozvao na M., apelantovog oca, sud utemeljio presudu i da se iskaz obrazloženje prvostupanjskog suda, s obzirom na to da je privilegiranog svjedoka ne može čitati ako on nije pozvan i prvostupanjski sud dao valjane i iscrpne razloge na prigovore upozoren na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Vrhovni kojim su osporeni skoro svi dokazi optužbe. Tako je u odnosu na sud je naveo da je točan prizivni navod da je apelantov otac vještačenje oružja – puške precizirane marke, Vrhovni sud osoba koja može odbiti svjedočenje, odnosno privilegirani ukazao da se radi o predmetu koji nije bio u apelantovom posjedu svjedok, i da u svakoj fazi postupka može odbiti svjedočenje. i nije od njega oduzet već je pronađen na licu mjesta u šiblju, na Međutim, nije točna tvrdnja priziva da se jednom dati iskaz temelju apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja, te je puška privilegiranog svjedoka ne može čitati u daljnjem tijeku fotografirana i na njoj se vidi tvornički broj, zbog čega postupka, odnosno u slučaju kada glavni pretres koji je odgođen nižestupanjski sudovi pravilno navode da nije bilo potrebe za mora iznova početi. Vrhovni sud nadalje navodi kako i zašto je izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta. Također, Vrhovni sud (radi se o nastavljanju odgođenog glavnog pretresa pred istim navodi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP na koje se vijećem) čitao izjavu privilegiranog svjedoka. Vrhovni sud je pozvala obrana, da nije bilo potrebe da se deponiraju ili na drugi naveo da nema temelja prizivna tvrdnja da je pobijana presuda način osigura čuvanje tragova ili predmeta pronađenih na licu zahvaćena bitnim povredama odredaba kaznenog postupka zbog mjesta. Vrhovni sud nadalje ukazuje da su irelevantni navodi o nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud ističe da oduzimanju i čuvanju predmeta, npr. mobilnih aparata, jer iz prizivni prigovori ovog karaktera (u obrazloženju presude dati obrazloženja nižestupanjskih sudova proizlazi da svoj zaključak u razlozi za odlučne činjenice, a priziv osporava validnost tih pogledu dokazanosti počinjenja kaznenog djela od apelanta nije razloga) u suštini ukazuju na prigovor kojim se osporava ni utemeljen na tim dokazima, već na temelju drugih pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude. U prigovoru mnogobrojnih dokaza čija zakonitost nije sporna za Vrhovni sud. manjkavosti činjeničnog osnova priziv smatra da je pobijana Međutim, Vrhovni sud je izdvojio iskaz apelantovog oca kao presuda proizvod i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog sporan, jer po mišljenju Vrhovnog suda iskaz ovog svjedoka se stanja i pogrešne ocjene dokaza. U tom kontekstu, priziv ne spori nije mogao čitati u nastavku odgođenog pretresa, a da se da je kritične prilike došlo do ubistva oštećenog, ali smatra da je prethodno svjedok ne pozove i upozori da ne mora da svjedoči. apelant kazneno djelo ubistva izvršio u nužnoj obrani. Prizivom Međutim, kako je ovaj svjedok u svom iskazu naveo činjenice se iznosi viđenje događaja na način da se zastupa stav da je koje idu u apelantovu korist, nije došlo do povrede prava na protupravno napadnuta imovina apelantovog oca od oštećenog i apelantovu obranu. da je apelant bio legitimiran da tu imovinu brani. Priziv dalje 26. Nadalje, u svezi s odbijanjem dokaznih prijedloga smatra da je kazneno djelo ubistva izvršeno u nužnoj obrani obrane, Vrhovni sud je uputio da je diskrecijsko pravo suda da izazvanoj napadom od oštećenog na imovinu apelantovog oca. odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi Međutim, ocjenjujući iznesene prigovore priziva po ovom dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, uz obvezu suda osnovu Vrhovni sud nalazi da su ti prigovori neutemeljeni, te da da navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze. S tim u svezi Vrhovni sud nalazi da su nižestupanjski sudovi dali dati obrazloženje o odlučnim činjenicama, niti se vidi šta je i iz obrazloženje, te je smatrao da je neutemeljen apelantov navod o kojih dokaza sud utvrdio u pogledu prava vlasništva parcele na povredi prava na obranu uslijed "narušene ravnopravnosti" strana kojoj se ubistvo desilo, iz kojih dokaza i kako je sud utvrdio je li u postupku. bilo protupravnog napada na apelantovoj imovini, odnosno 27. U odnosu na apelantov navod da drugostupanjska apelantovog oca, i je li napad (ako je postojao) trajao u vrijeme presuda ne sadrži razloge o ocjeni provedenog dokaza – iskaza D. kada je apelant pucao. Apelant je istaknuo da je zbog činjenice da M., Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud u svom tužitelj nije izvršio otvaranje i pregled telefona (u skladu s obrazloženju dao odgovore na prizivne prigovore u pogledu svih člankom 135. ZKP) "pa je otvaranjem telefona radi upoznavanja odlučnih činjenica i pravnih pitanja, te je ukazao na prirodu s njihovim sadržajem od vještaka, a da to nije prethodno učinio drugostupanjske odluke i obvezu suda da navede razloge za tužitelj" povrijeđeno i pravo na apelantovu privatnost iz članka činjenice od odlučnog značaja. Navod obrane o povredi kaznenog II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske zakona, a kojim se apostrofira da je apelant postupao u nužnoj konvencije. Apelant je u odnosu na presudu po zahtjevu za obrani, Vrhovni sud je cijenio kao navod kojim apelant dovodi u zaštitu zakonitosti naveo da se navodi iz apelacije odnose i na pitanje pravilnost činjeničnog osnova pobijane presude, a zbog ovu presudu. kojeg navoda se ne može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti. b) Odgovor na apelaciju Ipak, Vrhovni sud navodi da je, suprotno apelantovoj tvrdnji iz zahtjeva, prvostupanjski sud nakon detaljne analize i ocjene 29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da je izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak (koje je potvrdio i apelacija neutemeljena i da nisu povrijeđena apelantova prava drugostupanjski sud) da se u apelantovim radnjama stječu sva koja je istaknuo u apelaciji. obilježja kaznenog djela ubistva iz članka 148. KZ, te da nije 30. U odgovoru na apelaciju Tužiteljstvo je navelo da su postupano u nužnoj obrani. sudovi pravilnom primjenom odredbi kaznenog postupka utvrdili relevantno činjenično stanje, kako u pogledu inkriminacije IV. Apelacija kaznenog djela tako i stupnja apelantove odgovornosti, i na tako a) Navodi iz apelacije utvrđenom stanju utemeljili odluku. U odnosu na osporavanje 28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama zakonitosti dokaza, Tužiteljstvo navodi da apelant improvizira povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava tumačenje zakonite primjene pravnih normi i sudbene prakse, te Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu isti navodi nisu relevantni. ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska V. Relevantni propisi konvencija), kao i pravo na privatan život iz članka II/3.(f) i članka 8. Europske konvencije. Apelant osporava odluke 31. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik navodeći prije svega da je tijekom postupka povrijeđen princip Republike Srpske" broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi: jednakosti strana, da je iskaz svjedoka obrane D. M. sud Zakonitost dokaza zanemario i nije ga adekvatno ocijenio. Također, apelant navodi Članak 10. da je sud odbio izvođenje dokaza obrane (uviđaj na licu mjesta uz (1) Zabranjeno je od osumnjičenika, optuženika ili od bilo sudjelovanje vještaka geodete), kojim bi dokazao da je napad koje druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje izvršen na imovini apelantovog oca. Apelant ističe da je i prije ili kakvu drugu izjavu. izvođenja dokaza sud formirao mišljenje o apelantovom (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima nepostupanju u nužnoj obrani. Osim toga, apelant navodi da je pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih sud bio pristrasan jer je favorizirao optužbu i dokaze optužbe. Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Apelant navodi niz "nezakonito" pribavljenih dokaza na kojima Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim je sud utemeljio presudu, koje je detaljno analizirao u apelaciji. povredama ovog zakona. Apelant navodi da je obrana tijekom postupka prigovarala na (3) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su zakonitost pribavljenih materijalnih dokaza, i to zapisnika o dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka. uviđaju, obdukcijskog nalaza, nalaza i mišljenja vještačenja Jednakost u postupanju vatrenog oružja, čahura, zrna, dijelova zrna, nalaza i mišljenja Članak 14. vještaka elektrotehnike i telekomunikacija, nalaza i mišljenja (1) Sud je dužan stranke i branitelja tretirati na jednak vještaka balističara, nalaza i mišljenja vještačenja krvi, zapisnika način i svakoj od strana pružiti iste mogućnosti glede pristupa o uzimanju izjave od apelanta. U apelaciji apelant dalje veoma dokazima i njihovoj izvedbi na glavnom pretresu. opširno analizira ove dokaze, ukazuje zbog čega ih smatra (2) Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku nazakonitim, te ukazuje da se ne zna tko je rukovodio uviđajem, dužni su da sa jednakom pozornošću ispituju i ustvrđuju činjenice jer tužitelj nije potpisao zapisnik o uviđaju; kako je i tko je koje terete osumnjičenika, odnosno optuženika, ali i one koje mu izvršio obdukciju; način čuvanja oduzetih predmeta puške, zrna, idu u korist. kao i čuvanje i pregled oduzetih telefona; način kako je vršeno Slobodna ocjena dokaza balističko vještačenje ističući da je vještak "vodio računa da ne Članak 15. ugrozi činjenični opis optužbe", a što je sud prihvatio; način Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u uzimanja krvi radi analize, bez naredbe suda; kao i zapisnik o krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje davanju apelantove izjave u svojstvu osumnjičenog jer se na zna činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim kome je dao izjavu (OSO ili tužitelju), odnosno osporava formu dokaznim pravilima. zapisnika. Apelant posebice problematizira korištenje izjave apelantovog oca, kao privilegiranog svjedoka, na kojoj je sud Članak 135. utemeljio presudu, pogotovo jer je sud koristio za dokazivanje Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i drugog kaznenog djela (citat iz prvostupanjske presude). Nadalje, dokumentacije apelant ukazuje da odluka Vrhovnog suda nije dala jasne i (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i obrazložene razloge za istaknute prizivne prigovore, pogotovo dokumentacije obavlja tužitelj. nije navela ništa o činjenici da sud uopće nije cijenio iskaz (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i svjedoka obrane D. M. Apelant navodi da su oba suda propustila dokumentacije tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili poduzeće od kojega su predmeti e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim oduzeti, suca za prethodni postupak i branitelja. stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. (3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne dijelu glasi: saznaju neovlaštene osobe. 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza Osobe koje mogu odbiti svjedočenje ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i Članak 148. javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim (1) Svjedočenje mogu odbiti: sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća i minimalna prava: b) roditelj ili dijete, usvojitelj ili usvojenik osumnjičenog, Š…Ć odnosno optuženog. d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te (2) Organ koji vodi postupak dužan je da osobe iz stavka 1. da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka u njegovu korist ovog članka, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za njihov pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom upozori da ne njega; moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se unose u zapisnik. 38. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na (3) Oosba koja može odbiti svjedočenje prema jednom od utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, pa je osumnjičenih, odnosno optuženih može odbiti svjedočenje i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske prema ostalim osumnjičenim, odnosno optuženim, ako se njen konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti sam na ostale je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako sumnjičene, odnosno optužene. to zahtijevaju navedene odredbe. (4) Ako je kao svjedok saslušana osoba koja može odbiti 39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično svjedočenje, a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla tog suđenje vidi u povredi načela jednakosti strana, temeljenju prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno u zapisnik, na presude na nezakonito pribavljenim dokazima, kao i nedostatku takvom iskazu se ne može zasnivati sudbena odluka. obrazloženja presude, odnosno da su presude proizvoljne i bez valjane analize i ocjene dokaza, pogotovo dokaza koji idu VI. Dopustivost apelantu u korist. Apelant ističe i da je postupanje suda u 32. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i suprotnosti s odredbama ZKP, a iz navoda apelacije proizlazi da Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u je sve navedeno utjecalo na utvrđivanje činjeničnog stanja i pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu konačne odluke suda. predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i 40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju kazneni Hercegovini. postupak, opće jamstvo "pravičnog suđenja" iz stavka 1. članka 33. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog 6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifična suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv jamstva utvrđena st. 2. i 3. članka 6. (vidi, Europski sud, Artico presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese pod neka od specifičnih jamstava ustanovljenih st. 2. i 3. članka u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio 6., on može biti razmatran ili u okviru tih jamstava (vidi, odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), koristio. ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. (vidi, Europski sud, Benham 34. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno izjavio protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 13 Međutim, ako se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je Kž od 20. ožujka 2014. godine. Kako je apelant izjavio zahtjev za postupak u cjelini, uključujući i prizivni postupak, bio zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud odlučio Presudom broj nepravičan, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. (vidi, 14 0 K 001400 Kvlz od 17. listopada 2014. godine, to je odluka Europski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B od 17. listopada 2014. godine konačna odluka protiv koje nema (1992); 15 EHRR 417, st. 33.-34.). drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. 41. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u svezi s Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. listopada 2014. jamstvima ustanovljenim člankom 6. st. 1., 2. i 3. koja se u suštini godine, a apelacija je podnesena 18. prosinca 2014. godine, tj. u odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će roku od 60 dana kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Europskog suda, Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka ispitati njegove navode u smislu stavka 1. članka 6. Europske 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni konvencije. razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno 42. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje (prima facie) neutemeljena. povrijeđeno, jer je osporena presuda utemeljena na dokazima na 35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i kojima se u smislu zakonskih odredaba ne može utemeljiti, što je Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u primjene prava, zbog odbijanja dokaza obrane, kao i zbog pogledu dopustivosti. nedostatka obrazloženja osporenih odluka. VII. Meritum 43. U svezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog 36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim suda, prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (f) utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. i 8. Europske konvencije. prava ako i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su 37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom dijelu glasi: konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Europske konvencije jamči pravo na pravično suđenje, ali ne prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom odbredbe ZKP. Vrhovni sud je ispitujući apelantove prizivne (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. navode (u svezi zakonitosti dokaza) zaključio da je stav godine, st. 45.-46., Serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv prvostupanjskog suda u svezi s "nezakonitim dokazima" pravilan, Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34., Izvješća 1998-IV). te ga je prihvatio i Vrhovni sud, a određena dodatna pojašnjenja Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova je dao za sljedeće dokaze: zapisnik o uviđaju, kriminalističko- uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer tehnički izvješće, zapisnik o apelantovom saslušanju u svojstvu dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, osumnjičenog, kao i iskaz privilegiranog svjedoka, apelantovog može biti prihvatljiva ili upravo je li aplikant kriv ili ne. U tom oca. Vrhovni sud, odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je je li postupak kao također podupire stavove nižestupanjskih sudova, opet cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio naglašavajući da su apelantovi prigovori u pogledu određenih pravičan. Ovo uključuje ispitivanje "nezakonitosti" u pitanju, i dokaza (nezakonitosti) irelevantni (na primjer deponiranje i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, čuvanje mobilnih telefona), jer dokazanost da je apelant počinio prirode utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije kazneno djelo se ne temelji samo na tim dokazima, već na ŠGCĆ, aplikacija broj 4378/02, stavak 89., 10. ožujak 2009. temelju mnogobrojnih dokaza čija zakonitost za Vrhovni sud nije godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, sporna. stavak 41., 28. srpanj 2009. godine). 46. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno 44. Zatim, prema stavu Europskog suda, pri ocjeni je li apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redoviti postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu sudovi zaključili da su svi provedeni dokazi (gore navedeni, kao i da li su poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu ostali koje je apelant osporio i u apelaciji) zakoniti o čemu su dali bila dana mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se detaljno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja protivi njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv dojam proizvoljnosti. Također, Ustavni sud primjećuje da su Rumunjske, aplikacija broj 30164/04, 17. prosinac 2013. godine). redoviti sudovi konstatirali, a isto proizlazi i iz navoda apelacije, Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da da apelant ne osporava sadržaj naprijed pobrojanih dokaza, već li okolnosti u kojima je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj osporava zakonitost njihovog pribavljanja. Nadalje, iz pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu obrazloženja presuda redovitih sudova kao i iz apelantovih Bykov, stavak 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj navoda, proizlazi da je apelantu tijekom postupka bila dana 20100/06, stavak 49., 25. veljača 2010. godine). Mada se mogućnost (koju je i koristio) da osporava korištenje naprijed problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pobrojanih dokaza, da su redoviti sudovi ove njegove prigovore pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u razmotrili i s tim u svezi dali razloge i obrazloženja. Činjenica da vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne dovodi u pitanje analogno tome potreba za dokazima koji ga podupiru je slabija zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da se protivi (vidi Europski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stavak 42. i korištenju pobrojanih dokaza. Najzad, naprijed pobrojani dokazi Bykov, stavak 90.). nisu i jedini na kojim su redoviti sudovi utemeljili svoje odluke. 45. Ustavni sud dalje podsjeća da je, u kontekstu Apelant ne dovodi u pitanje iskaz svjedoka očevidaca, ali apelant razmatranja zakonitosti dokaza, u više svojih odluka ispitivao ukazuje da je pogrešan zaključak da nije postupao u "nužnoj pitanje zakonitosti dokaza (vidi, mutatis mutandis, AP-1114/14 i obrani" (što će u nastavku Ustavni sud ispitati), te navedeno ni na AP-2567/14, od 7. ožujka 2017. godine, dostupne na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz članka www.ustavnisud.ba) u kojima su apelanti pokretali u pojedinim II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. segmentima slična pitanja kao apelant. Nadalje, Ustavni sud Europske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra primjećuje da je identične navode koje je iznio u apelaciji apelant da su u postupku pred redovitim sudovima poštovana apelantova isticao tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, kao i u prava na obranu u pogledu provedenih dokaza, da redoviti sudovi postupku po prizivu, a zatim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. S nisu postupali proizvoljno kada su svoju odluku utemeljili pored tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud dao ostalog i na navedenim dokazima, te da uporaba naprijed jasno, detaljno i argumentirano izjašnjenje o svim apelantovim navedenih dokaza apelanta nije lišila pravičnog suđenja (vidi, prigovorima, nalazeći da su neutemeljeni, te se prvostupanjski mutatis mutandis, Europski sud, Dragojević protiv Hrvatske, sud u najvećem dijelu odluke i bavio pitanjima odnosno presuda od 15. siječnja 2015. godine, st. 131. do 134.). prigovorima obrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Tako je 47. Ustavni sud također primjećuje da apelant osporava Okružni sud analizirao i utvrdio da zapisnik o apelantovom korištenje iskaza apelantovog oca u postupku, a što je i za saslušanju kao osumnjičenog ima sve zakonom propisane redoviti sud (konkretno Vrhovni sud) bilo "sporno", odnosno elemente, kao i pouku o apelantovom pravu, da su bili nazočni čitanje izjave privilegiranog svjedoka u nastavku postupka, a da tužitelj i branitelj tako da nisu povrijeđena apelantova prava. U ovaj svjedok nije ponovno pozvan i ponovno upozoren da ne odnosu na prigovore o načinu vršenja uviđaja, Okružni sud je mora da svjedoči. S tim u svezi Ustavni sud primjećuje da je naveo da je uviđaj vršio obaviješteni dežurni tužitelj, da je zaključak nižestupanjskih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog rukovodio vršenjem uviđaja uz sudjelovanje potrebnih ovlaštenih suda po prizivu) bio da se izjava privilegiranog svjedoka, koja je osoba radi uzimanja i otkrivanja tragova i dokaza pronađenih na dana na glavnom pretresu u nastavku pretresa (zbog odgode duže licu mjesta. Također, Okružni sud je naveo da je uviđaju nazočio od 30 dana) može pročitati, pogotovo jer su se stranke s tim vještak balističar i da nije utemeljen navod obrane da se na zna složile. Suprotno ovom mišljenju Vrhovni sud (rješavajući po gdje je šta pronađeno, kao i da nije bilo potrebe za izdavanje zahtjevu za zaštitu zakonitosti) ukazuje da se ovaj iskaz (dat na potvrde o oduzimanju predmeta (puške iz koje je ubistvo glavnom pretresu) ne može čitati ako se svjedok prethodno ne izvršeno) jer je puška na temelju apelantovog pokazivanja pozove i ne upozori da ne mora da svjedoči. Vrhovni sud prilikom uviđaja pronađena na licu mjesta (u šiblju), a ne oduzeta međutim zaključuje da ova činjenica ne utječe na povredu od apelanta. Okružni sud je naveo da su OSO sačinile izvješće o apelantovog prava na obranu, jer je svjedok svjedočio u kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta i naveo propratne apelantovu korist. Iako apelant osporava ovaj dio zaključka dijelove tog izvješća. Okružni sud je odgovorio na sve apelantove Vrhovnog suda, odnosno navodi da je prvostupanjska presuda prigovore (čuvanje predmeta, vještačenje krvi, obdukcija i bazirana na iskazu ovog svjedoka, Ustavni sud zaključuje da je u ostalo), te dao iscrpno obrazloženje, pozivajući se na revelantne prvostupanjskoj presudi navedeno da svjedoci koji su nazočili događaju opisuju događaj na identičan način, dok apelantov otac, upravljati svojim postupcima, te da je s izravnim umišljajem "iako se ni njegov iskaz u bitnom ne razlikuje od iskaza ostalih izvršio navedeno kazneno djelo. Dalje proizlazi da su apelantovi očevidaca", navodi da je oštećeni par puta nasrnuo traktorom i navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je pokušao se kretati u apelantovom pravcu na taj način zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ugrožavajući ga, a prethodno je probio ogradu, što je očigledno ocjenom Okružni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i Vrhovni sud ocijenio kao "činjenice koje idu u apelantovu razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u korist". Osim toga, kada se ima u vidu praksa Europskog suda i predmetnom postupku, a posebice za pravnu ocjenu djela. Naime, korištenje "nezakonitog dokaza" od domaćih sudova, Ustavni sud Vrhovni sud je cijenio da su navodi obrane da je apelant kazneno primjećuje da u odnosu na kazneno djelo ubistva, kao i na djelo izvršio u nužnoj obrani neutemeljeni, odnosno da je apelant kazneno djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili izazvan napadom od oštećenog na imovinu apelantovog oca, koji eksplozivnih materija, presuda se na temelji samo na iskazu (na je probio ogradu i kretao se traktorom prema apelantu. Ovi šta apelant upućuje u odnosu na drugo kazneno djelo) navodi, kako su istaknuli redoviti sudovi, ničim nisu dokazani, te privilegiranog svjedoka već na brojnim drugim dokazima kojima su sudovi na temelju pravilno i postupno utvrđenog stanja je na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant počinio navedeno zaključili da je apelant postupao s izravnim umišljajem jer odlazi kazneno djelo (u odnosu na ubistvo), odnosno na iskazu samog kući, sjeda u kombi, vraća se na parcelu i iz automatske puške apelanta (u odnosu na kazneno djelo nedozvoljene proizvodnje i (koju nedozvoljeno drži) rafalnom paljbom s udaljenosti od prometa oružja ili eksplozivnih materija). nekoliko metara ispaljuje više hitaca. Imajući u vidu navedeno, 48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant pokreće pitanje Ustavni sud smatra da su sudovi na dvije instance, kao i Vrhovni ocjene dokaza, kao i obrazložene presude, pogotovo navodeći da sud koji je odlučivao po zahtjevu za zaštitu zakonitosti u je redoviti sud propustio (iako je naveo da je taj dokaz proveden) obrazloženjima osporenih presuda, dali jasne i precizne razloge ocijeniti dokaz obrane odnosno iskaz D. M., a o ovom navodu se za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i nije očitovao ni drugostupanjski sud. Ustavni sud primjećuje da onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, je Vrhovni sud (u odluci po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) naveo tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji ostvarivanje prava na priziv i ovo pravo bez sumnje ulazi u bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na spektar prava koja odražavaju pravičnost postupka. Također, apelantovu štetu. obaveza drugostupanjskog suda nije da odgovori na sve 50. U odnosu na apelantovo ukazivanje na određenu praksu prigovore stranaka već da navede razloge za odlučne činjenice i Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u vidu to na jasan i razumljiv način, a kako je drugostupanjski sud u navedene predmete, ali da ta praksa u konkretnom slučaju ne obrazloženju odluke dao razloge u pogledu odlučnih činjenica i može dovesti do drugačije odluke. pravnih pitanja, onda ovaj nedostatak (da se nije bavio iskazom 51. Stoga Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o svjedoka D. M.) nije zahvaćen manjkavostima koje se korištenju "nezakonitih" dokaza, proizvoljnoj ocjeni dokaza i manifestiraju na povredu prava na obranu. Osim toga, Ustavni nedostatku obrazloženja presude, i u svezi s tim proizvoljno sud primjećuje u odnosu i na ostale aspekte u kojima je apelant utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u pitanje problematizirao ovo pitanje, da je ostao bez detaljnog odgovora u poštovanje jamstava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. odnosu na provedena "nezakonita" vještačenja, vještačenje krvi, Ostali navodi itd. u postupku po prizivu, da je Vrhovni sud najprije konstatirao da je prvostupanjska presuda detaljno i agrumentirano obrazložila 52. Apelant je ukazao da mu je u osporenom postupku zašto ne prihvata prigovore (o nezakonitosti svih pobrojanih povrijeđeno pravo na privatnost. dokaza), a takav stav je podupro i Vrhovni sud, zbog čega 53. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u Ustavni sud zaključuje da nije bilo potrebno daljnje elaboriranje relevantnom dijelu glasi: ovog dijela koje bi se svelo na puko ponavljanje istih zaključaka. Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 49. Također, Ustavni sud uočava da apelant u suštini ne prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: osporava da se desilo ubistvo, već ukazuje (što je radio tijekom f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje. cijelog postupka) da je djelovao u nužnoj obrani i da je sud trebao 54. Članak 8. Europske konvencije glasi: utvrditi vlasništvo na parceli na kojoj se ubistvo desilo, te je li 1. Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i postojao protupravni napad i koliko je trajao, i je li napad (ako je obiteljskog života, doma i prepiske. postojao) trajao u vrijeme kada je apelant pucao na oštećenog. S 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog tim u svezi apelant također navodi da je onemogućen od suda da prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u izvede dokaze u korist svoje obrane, jer je sud odbio da provede demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne dokaz uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka geometra na sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja okolnosti identifikacije parcele, te kome je parcela dana u zakup. nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi Ustavni sud podsjeća da pravo stranaka da izvodi dokaze nije zaštite prava i sloboda drugih. neograničeno i da je diskrecijsko pravo suda da određeni dokaz 55. Apelant u apelaciji ističe da mu je tijekom postupka, a prihvati, odnosno ne prihvati. Također, obveza je suda da zbog načina vještačenja njegovog telefona, povrijeđeno pravo na obrazloži zašto određeni dokaz ne prihvata. U konkretnom privatnost. Ustavni sud podsjeća da se u sklopu "privatnog slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud naveo da života", kao širokog i definitivno još neiscrpljenog pojma iz se radi o dokazima koji ne mogu rasvijetliti konkretno kazneno članka II/3.(f) i članka 8. Europske konvencije, nalazi i pravo na djelo, pogotovo kada je prvostupanjski sud utvrdio "nepostojanje "privatnost telefonskih razgovora". Apelant je naveo u apelaciji počinjenja kaznenog djela u nužnoj obrani, niti u njezinom povredu prava na privatnost iz članka II/3.(f) i članka 8. Europske prekoračenju". Dakle, Ustavni sud zapaža da je kod utvrđenja konvencije zbog činjenice da je vještak, prije pregleda od tužitelja kaznenog djela ubistva Okružni sud u prvostupanjskoj presudi, u (u skladu s odredbom članka 135. ZKP), izvršio upoznavanje sa pogledu utvrđivanja činjenice je li apelant izvršitelj predmetnog sadržajem apelantovog telefona. kaznenog djela, analizirao sadržaj iskaza svjedoka (očevidaca), te 56. S tim u svezi Ustavni sud napominje da pravo na brojne druge materijalne dokaze čiju je zakonitost prethodno privatan život nije apsolutno pravo, već pod određenim uvjetima utvrdio, te je zaključio da je apelant bio svjestan i mogao može biti derogirano od države. U tom slučaju mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu članka 8. stavak 2. ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca Europske konvencije, odnosno je li miješanje bilo u skladu sa 1992. godine, Serija A, broj 251). zakonom i je li bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se 60. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići mjerama postigao jedan od ciljeva navedenih u članku 8. stavak 2. kao što je ova (analiza sadržaja telefona), a kojima se zadire u Europske konvencije. prava osumnjičenih/optuženih osoba, jeste osiguranje 57. S tim u svezi apelant je najprije ukazivao na nesmetanog vođenja kaznenog postupka, odnosno prikupljanja nezakonitost pribavljenog dokaza, ukazujući da nije bilo naredbe potrebnih dokaza, s ciljem rasvjetljavanja kaznenog djela i o čuvanju telefona, i jer su telefoni pohranjeni od OSO u okolnosti pod kojima se desilo. Pri ostvarivanju tog cilja policijsku stanicu. Apelant u odnosu na povredu prava na neophodno je međutim postići razuman odnos proporcionalnosti privatnost eksplicitno ističe da tužitelj nije izvršio pregled i između tog zakonitog cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog otvaranje u skladu s člankom135. ZKP, "pa je otvaranjem prava na privatni i obiteljski život, s druge strane. U svezi s tim, telefona radi upoznavanja s njihovim sadržajem od vještaka, a da Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na to prethodno nije uradio tužitelj, praktično povrijeđeno i pravo na privatnost očigledno zbog "otkrivanja sadržaja telefona" od privatnost iz članka 8. Konvencije". vještaka. S tim u svezi Ustavni sud opet podsjeća da je vještak 58. Ustavni sud će stoga najprije ispitati je li miješanje u stručna osoba koju je ovlastio sud radi poduzimanja radnje apelantovu privatnost "zakonito". U svezi s navedenim Ustavni vještačenja, kao i da su posebnim zakonom propisana prava sud primjećuje da nije sporno da je sud (sudac za prethodni vještaka, ali i jasno određeno da saznanja do kojih dođe postupak) izdao naredbu za vještačenje telefona i da je predstavljaju službenu tajnu. To zapravo jamči apelantu da vještačenje povjereno osobi koja ima potrebno stručno znanje za podatke do kojih je vještak došao mora čuvati, kao i koristiti "vještačenje telefona". Navedeno proizlazi iz navoda apelacije, samo radi i u okviru postupka zbog kojeg je vještak upoznat sa ali i iz prvostupanjske presude, u kojoj se sud pozvao i na broj sadržajem apelantovog telefona. Zbog navedenog, Ustavni sud naredbe od 1. srpnja 2011. godine. S tim u svezi Ustavni sud zaključuje da teret koji je stavljen na apelanta nije nesrazmjeran primjećuje da je prvostupanjski sud naveo da je vještačenje cilju koji se želi postići. telefona proveo vještak, a telefoni su mu dostavljeni po naredbi 61. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo suda. U svezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je na apelantovu privatnost iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i postojala naredba od suda i da je vještak obavio "vještačenje" ili Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kada je sa "pretres" telefona, a što predstavlja zakonom prepoznat način da sadržajem vještačenog telefona, čije je vještačenje izvršeno po se dođe do podataka u telefonu (ili iz telefona), odnosno naredbi suda, upoznat vještak, a bez prethodnog otvaranja i njegovog sadržaja kroz "pretresanje" ili "vještačenje". Nadalje, pregleda telefona od tužitelja, a sve s ciljem provođenja kaznenog Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira "vještačenje postupka protiv apelanta, odnosno utvrđivanja činjenica i telefona" s obzirom na to da tužitelj prethodno nije izvršio okolnosti vezanih za kaznena djela koja su se apelantu stavljala "pregled i otvaranje" telefona u svezi s člankom 135. ZKP. U na teret i za koja je optužen. svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da tužiteljstvo niti sud ne VIII. Zaključak posjeduju potrebna stručna znanja u svezi s načinom "pristupa sadržaju telefona", te da se "pretres" telefona odnosno 62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo "vještačenje" uvijek povjerava osobi koja ima potrebna znanja u pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i svezi s navedenim – u konkretnom slučaju vještak Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su telekomunikacija dipl. inženjer elektrotehnike. Dakle, vještak koji sudovi na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza, za koje je je izvršio radnju vještačenja odnosno pretresanja telefona utvrđeno da nisu pribavljeni nezakonito, utvrdili relevantne postupao je u skladu s naredbom suda, te je i vještačenje odnosno činjenice na temelju čega je zaključeno da je apelant počinio pretresanje "u skladu sa zakonom" i povjereno je ovlaštenoj kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, a što je detaljno osobi. Dakle, kada je sa sadržajem telefona (najprije) upoznat obrazloženo u osporenim presudama. vještak (čiju stručnost apelant ne osporava, niti sadržaj samog 63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda članka nalaza) koji je proveo vještačenje odnosno pretresanje II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske apelantovog telefona (što apelant također ne osporava – da je konvencije, kada je o sadržaju telefona upoznat vještak koji je njegov telefon vještačen), a po naredbi suda (preciziranog broja i vještačenje proveo po naredbi suda, a s ciljem otkrivanja sadržaja datuma), a kako je predviđeno i odredbama ZKP, radi se o apelantovog telefona, radi uspješnog vođenja kaznenog postupka miješanju u skladu sa zakonom. Ovdje nije bila upitna protiv apelanta. identifikacija samog predmeta (kao što imamo slučaj kada se 64. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog oduzima zapakirana materija koja ukazuje na opojne droge ili suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. kada je u pitanju izuzeta dokumentacija i sl.), pa stoga nije bilo ni 65. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, moguće postupiti po članu 135. ZKP. Apelant nije osporavao da odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. se radi o telefonima koji su izuzeti od njega, kao i da su to Predsjednik telefoni koji trebaju ići na vještačenje. Stoga, te s obzirom na to Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da se radi o telefonima, Ustavni sud je mišljenja da nije ni bilo Mirsad Ćeman, v. r. moguće postupiti po članku 135. ZKP, jer telefon nije predmet koji se može "otvarati" u smislu "otvaranja" koja podrazumijeva članak 135. ZKP (zapakirana materija koja ukazuje na opojnu Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u drogu, izuzeta službena dokumentacija i sl.). predmetu broj AP-2938/14, rješavajući apelaciju M. M., na 59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da miješanje koje je u osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 skladu sa zakonom mora istodobno biti i neophodna mjera u stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih ciljeva iz suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni članka 8. stavak 2. Europske konvencije. "Neophodno" u ovom glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima društvenih Mirsad Ćeman, predsjednik potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između Mato Tadić, potpredsjednik miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Europski sud za Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija provedeno u pritvoru od 21. septembra 2011. godine. Na Miodrag Simović, sudija osnovu člana 62 stav 3 KZ, u vezi s članom 399 stav 6 KZ, Seada Palavrić, sudija prema apelantu je izrečena mjera bezbjednosti obaveznog na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je oduzimanja oružja koje je upotrijebljeno u izvršenju krivičnog djela. Apelant je oslobođen plaćanja troškova ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 postupka. Odbija se kao neosnovana apelacija M. M. podnesena 7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K utvrdio da je krivično djelo počinjeno na način kako je 001400 14 Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, Presude apelantu stavljeno na teret optužnicom, jer to proizlazi iz Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 001400 13 Kž od materijalnih dokaza koji se odnose na iskaze svjedoka i 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom vještaka, te materijalnu dokumentaciju. Nadalje, sud navodi Sarajevu 14 0 K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine. iskaze svjedoka koji su opisali događaj (M. V., policajac i R. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i S.) koji su i očevici događaja i čiji iskazi nisu Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i protivrječni. Nadalje, i iskaz apelantovog oca je saglasan s Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u njima u bitnim dijelovima, osim što apelantov otac ukazuje "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i da je oštećeni traktorom nasrnuo na apelanta, pravio Hercegovine". krugove oko njega na taj način ugrožavajući ga, a prethodno je OBRAZLOŽENJE traktorom provalio ogradu. Međutim, Okružni sud je I. Uvod cijenio da ovaj dio iskaza (pravljenje krugova i provaljivanje 1. M. M. (u daljem tekstu: apelant) iz Margetića, ograde) nije u skladu ni s jednim drugim provedenim opština Sokolac, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz dokazom, pogotovo fotografijama lica mjesta (nama krugova Banje Luke, podnio je 23. juna 2014. godine apelaciju na livadi, niti je bilo moguće utvrditi da je ograda Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: provaljena). Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike 8. Okružni sud je naveo da i materijalni dokazi Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 001400 13 potkrepljuju navode optužnice, ali se najprije treba Kž od 20. marta 2014. godine i Presude Okružnog suda u osvrnuti na prigovore odbrane o nezakonito pribavljenim Istočnom Sarajevu (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 dokazima. Naime, tvrdnja apelantove odbrane da je potrebno K 001400 11 K od 29. oktobra 2013. godine. Dopunom da se privremeno oduzeti predmeti deponuju i čuvaju u sudu apelacije od 18. decembra 2014. godine apelant je osporio i i da tužilac ima obavezu pregleda i otvaranja takvih Presudu Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 14 Kvlz od 17. predmeta, nije zasnovana u odredbama Zakona o krivičnom oktobra 2014. godine. postupku (u daljem tekstu: ZKP), jer su privremeno oduzeti predmeti mobilni telefoni, kartice i PMV, te odjeća II. Postupak pred Ustavnim sudom apelanta i oštećenog, oduzeti u skladu s članom 130 ZKP, a 2. Ustavni sud je donio odluku AP-2938/14 od 17. član 134 ZKP propisuje da se njihovo čuvanje može oktobra 2014. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za obezbijediti i na drugi način. U konkretnom slučaju izdavanje privremene mjere kojom bi odložio izdržavanje predmeti su dostavljeni na vještačenje, pa je vještak (više kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda. njih) izvršio pregled tih predmeta. Okružni sud navodi da 3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od je zapisnik o uviđaju prema navodima odbrane nezakonit "i Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva zbog toga što je OSL izvršio uviđaj, ne zna se ko je izvršio Istočno Sarajevo (u daljem tekstu: Tužilaštvo), zatraženo uviđaj, zapisnik nije potpisao zapisničar, kao posebno lice, je da dostave odgovor na apelaciju. zapisnik je rađen u kancelariji, nema posebnog službenog 4. Svi pozvani su dostavili odgovor na apelaciju. izvještaja o preduzetim pojedinim radnjama, ne zna se čija je III. Činjenično stanje puška ni od koga je oduzeta, gdje je deponovana i ko je čuvao, 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih kao ni čahure metka, fragment košuljice metka, odjeća, navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se brisevi". Okružni sud je istakao da su ovi navodi odbrane sumirati na sljedeći način. neosnovani, pozivajući se na čl. 157-160 ZKP u kojima je 6. Okružni sud donio je Presudu broj 14 0 K 001400 11 opisan postupak preduzimanja radnje uviđaj. Nadalje, K od 29. oktobra 2013. godine, kojom je apelanta proglasio Okružni sud navodi da je uvidom u zapisnik utvrđeno da je krivim što je zbog nesuglasica oko neriješenih imovinsko- uviđaju prisustvovao tužilac, te da je rukovodio pomenutom pravnih odnosa na preciziranoj parceli, u namjeri da liši radnjom dokazivanja, uz učestvovanje svih potrebnih lica, a života D. M. (oštećeni), otišao do kombija u kojem je od kako bi omogućio nesmetano izuzimanje tragova koji su ranije neovlašćeno držao oružje – automatsku pušku, pronađeni na licu mjesta. Dalje, Okružni sud navodi da je upalio vozilo i dovezao se do parcele, zaustavio vozilo postupljeno po odredbama ZKP, u prilog čemu govori i ispred traktora kojim je upravljao oštećeni, nakon čega je iz činjenica da je uviđaju prisustvovao i vještak balističar puške preciziranih karakteristika, čije držanje i nošenje, (koji je sačinio nalaz i mišljenje) čime je neopravdana kako je propisano članom 7 Zakona o oružju i municiji, nije tvrdnja da se na zna gdje se koji trag, pronađen na licu mjesta, dozvoljeno, rafalnom paljbom ispalio više metaka u smjeru nalazi. Okružni sud nadalje ističe da su (precizirana oštećenog nanijevši mu povrede uslijed čega je nastupila automatska) puška i zrna bili predmet vještačenja. Ne stoji smrt oštećenog, dakle počinio krivično djelo ubistva iz primjedba da su puška i zrna morali biti deponovani člana 148 KZ i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili naredbom suda, jer se ne radi o predmetima koji moraju biti eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 KZ u vezi s članom pod nadzorom suda da bi bili prihvaćeni kao valjani dokazi, 42 KZ, pa mu je sud izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u u skladu s odredbom člana 127 ZKP, s obzirom na to da se trajanju od 8 godina i tri mjeseca. Istom presudom na osnovu radi o predmetima pronađenim na licu mjesta, koje su OSL člana 44 KZ, apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme dostavila na vještačenje po naredbi tužioca, što je u skladu s odredbom 229 ZKP. Okružni sud je ukazao da navod 1 odbrane da OSL ne mogu dati nalog za pregled, ekshumaciju i Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 obdukciju, neće ni komentarisati, jer OSL nisu ni dala tu mjeri uticati na sam činjenični opis, što je za ovo sudsko naredbu. Nadalje, Okružni sud ističe da je izvještaj o vijeće prihvatljivo, tim prije što odbrana nije osporavala kriminalističko-tehničkom pregledu lica mjesta, a za koje tačnost utvrđenih parametara". branilac kaže da se ne zna o kojem se mjestu radi, izvještaj 11. Prigovori koji se odnose na vještačenje mobilnih CJB. Iz istog se utvrđuje nastanak fotodokumentacije vezane telefona i njihovo pretresanje bez naredbe suda su za tijelo oštećenog, fotografisano u mrtvačnici bolnice neosnovani, jer su mobilni telefoni vještačeni po naredbi Kasindo, zatim o pronađenim izuzetim tragovima s leša suda. Isto se odnosi na vještačenje krvi i alkoholisanosti oštećenog, te šta je sve urađeno i pronađeno obdukcijom. oštećenog i apelanta, jer je odbrana prigovarala da su Dakle, izvještaj prati zaspisnik o obdukciji za koji vještačeni uzorci nezakonito pribavljeni. Međutim, Okružni sud nalazi da je urađen prema odredbama ZKP, na Okružni sud navodi da su ovi nalazi urađeni u skladu sa jedini pravilan način u instituciji za koju odbrana nije zakonom i pravilima struke. Okružni sud navodi da dokazala "nije specijalizovana" za navedeno, te je vještačenje zapisnik o saslušanju lica u svojstvu osumnjičenih ima sve povjereno vještaku pojedincu. Vještačenju vatrenog oružja, zakonom propisane elemente, uključujući i data upozorenja, a čahura, zrna i dijela zrna, koje je uradio vještak, odbrana istom su prisustvovali apelantov advokat i tužilac. prigovara u smislu nezakonitosti, jer su svi vještačeni 12. Okružni sud nadalje ističe da su svi navedeni predmeti "nezakonito pribavljeni", te je slijedom toga dokazi (zapisnik o uviđaju, foto-dokumentacija, obdukcioni nezakonito i vještačenje, s posebnim osvrtom na vještačeni zapisnik, itd.) dokazi na osnovu kojih je sud zaključio da je puškomitraljez. Okružni sud je naveo da je i apelant počinio krivična djela, tim prije što odbrana ne puškomitraljez vještačen, ali s obzirom na to da to oružje prigovara sadržaju dokaza već zakonitosti njihovog nije upotrijebljeno u konkretnom krivičnom djelu, to se sud pribavljanja. Okružni sud je naveo koje dokaze je smatrao neće upuštati u analizu ovog oružja, niti je postojanje ovog nezakonitim i zašto. vještačenja uticalo na bilo koji način na konačnu odluku 13. Sud je nadalje ispitao da li je, kako je apelantova suda. Isto se odnosi na vještačenje po vještaku M. N. za odbrana isticala, krivično djelo počinjeno u stanju nužne vještačenje nekog drugog oružja. odbrane ili njenom prekoračenju. Sud je pošao od instituta 9. Međutim, uvidom u zapisnik o uviđaju, pod slovnim nužne odbrane, te je naveo da apelant nije bio ni vlasnik ni oznakama "F" obilježena je čahura preciziranog kalibra "P" posjednik parcele na kojoj se desilo ubistvo. Takođe, čahura "Z" fragment košuljice "R" čahura "U" čahura "Q" Okružni sud navodi da je oko parcele postojao spor između čahura "X" čahura, pod brojem 25 automatska puška (AP) broj oštećenog i apelantovog oca, koji je i kritičnog dana i kalibar precizirani, s 21 metkom u okviru i jednim u učestvovao u raspravi s oštećenim. Međutim, Okružni sud cijevi, koja je pronađena na 250 m od lica mjesta ubistva, a cijeni da u spornom vremenu i mjestu nije postojao napad uvidom u izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu izazvan od oštećenog, iako apelant i njegov otac iskazuju licu mjesta utvrđeno je da je, u toku vršenja obdukcije, iz drugačije (navodeći da se oštećeni kretao traktorom prema leša izuzeto deformisano zrno i fragment zrna izvađen apelantu). Međutim, prema mišljenju Okružnog suda dokazi ispod kože vrata s desne strane, fragment košuljice zrna u spisu ne ukazuju ni na rušenje ograde ni na kretanje izvađen ispod kože glave lijevog uha, dva fragmenta zrna oštećenog traktorom oko apelanta, pa je sud zaključio da ne pronađena ispod kože grudnog koša lijeve strane, dva može prihvatiti da se radi o nužnoj odbrani, pa samim tim fragmenta košuljice zrna izvađena iz natkoljenice desne ni o prekoračenju. Nadalje, Okružni sud utvrđuje apelantovu noge i fragment košuljice zrna izvađen iz potkoljenice uračunljivost, cijeneći vještačenje vještaka odbrane i lijeve noge, pa evidentno i nesporno proizlazi da su ti optužbe, te prihvata nalaz vještaka optužbe da je predmeti pronađeni, kako na licu mjesta ubistva tako i u apelantova mogućnost da shvati značaj djela i upravlja tijelu oštećenog, pa nikako ne može stajati tvrdnja da oni postupcima bila smanjena, ali ne bitno, što dodatno ne postoje, jer nisu pronađeni. pojašnjava apelantovom mogućnošću da rekonstruiše 10. Takođe, odbrana je navela da tužilac nije mogao događaj, navodeći bitne detalje. Nadalje, Okružni sud upotrijebiti dokaz koji se odnosi na balističko vještačenje zaključuje da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer koje je uradio vještak D. O., jer taj dokaz nije bio označen po odlazi prema kući gdje je parkiran kombi, uzima kombi, broju i datumu u prijedlogu dokaza koji prate optužnicu, sjeda, preduzima radnju uzimanja automatske puške za koju niti se nalaz nalazio u spisu, a vještak je naknadno uradio zna da je u kombiju, vozi se prema dnu parcele gdje se nalazi dopunu nalaza tako što je sam izvršio rekonstrukciju. oštećeni s traktorom, te ispaljuje više hitaca sa svega Okružni sud je naveo da je postupak u nekoliko navrata nekoliko metara i nanosi više povreda oštećenom. vođen iznova, a stranke su dale saglasnost da se provedu svi 14. Okružni sud je nadalje naveo da je zabranjeno dokazi koji su predloženi i provedeni u dotadašnjem dijelu nabavljanje, držanje i nošenje automatskog oružja, kako je to postupka, na način da se konstatuje da su isti pročitani i precizirano članom 7 Zakona o oružju i municiji, a ko izvršen je uvid u iste. Nije tačna tvrdnja da tužilac ne neovlašćeno drži vatreno oružje, čije nošenje ili držanje može izvesti dokaz bez oznake i broja, ni da to ne može biti građanima uopšte nije dozvoljeno, čini krivično djelo, a dokaz koji nije postojao u toku potvrđivanja optužnice. konkretno krivično djelo je učinjeno, najprije držanjem i Okružni sud navodi da tužilac može, u toku trajanja nošenjem, a zatim i upotrebom automatske puške cijelog postupka, prikupljati dokaze. Tako je i u ovom precizirane marke, te je ista i vještačena i utvrđene su slučaju tužilac podigao optužnicu, a s dokazima koje je podudarnosti sa spornom i vještačenom čahurom, izuzetom s imao optužnica je potvrđena. U nastavku postupka tužilac lica mjesta, tako da je nesporno utvrđeno da je pomenuta je pribavio dopunu nalaza balističara, sa skicom lica automatska puška upotrijebljena u počinjenju krivičnog mjesta, koji nosi datum 30. decembar 2011. godine. Vještak je djela opisanog u optužnici. Okružni sud navodi da je za izradu nalaza koristio sve one tragove koji su obilježeni nesporno da je apelant od sebe odbacio pušku nakon od uviđajne ekipe. Vještak nije vršio rekonstrukciji, na upotrebe, jer se udaljio bez nje, a u zapisniku o uviđaju su način kako insinuira odbrana. Okružni sud navodi da se konstatovane razne čahure, što sve potvrđuje da je ispaljeno vještak rukovodio "davanjem smislenih odgovora uz više projektila, od kojih je jedan ušao u lobanju i zadržao aproksimacije za koje je pretpostavljeno da neće u bitnoj se u vratu oštećenog. Prema iskazu svjedoka, apelantovog oca, apelant je dobio metke za pušku upravo od oštećenog, da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu što ide u prilog tvrdnji da je optuženi znao kakvo oružje nemaju značaj za predmet ili je ponuđeni dokaz nepotreban. ima, koje metke koristi, kao i gdje se nalazi puška, s 19. U vezi sa žalbenim navodima da se pobijana presuda obzirom na izuzetno kratak vremenski razmak od njegovog zasniva na nezakonito pribavljenim dokazima, Vrhovni sud odlaska s lica mjesta do trenutka ubistva. Ovakav iskaz ukazuje da su isti prigovori iznijeti i tokom prvostepenog potkrepljuje i apelantov iskaz, dat u svojstvu osumnjičenog u postupka i pobijana presuda je detaljno i argumentovano policijskoj stanici, kada opisuje da je puška njegova, da je obrazložila zašto ne prihvata iznesene prigovore, a takav kupio zbog rada u šumi i da je drži u kombiju između stav je prihvatio Vrhovni sud. Osim toga, Vrhovni sud sjedišta vozača i suvozača. Dakle, Okružni sud je na osnovu ukazuje da iz zapisnika o uviđaju CJB od 22. juna 2011. godine svega utvrđenog zaključio da je apelant počinio navedena proizlazi da je taj zapisnik sačinjen dana 22. juna 2011. krivična djela, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u godine na licu mjesta, na osnovu člana 229 ZKP, da je o trajanju od 8 (osam) godina i tri mjeseca. navedenom događaju obaviješten nadležni tužilac, koji je 15. Rješavajući po žalbi tužioca i apelanta, Vrhovni naložio da se osigura lice mjesta i formira uviđajna ekipa sud je donio Presudu broj 14 0 K K 001400 13 Kž od 20. marta kako bi se u njegovom prisustvu izvršio uviđaj, da je 2014. godine, kojom je žalbu tužioca odbio, a apelantovu formirana uviđajna ekipa od OSL, da su pri obavljanju žalbu djelimično usvojio na način da mu se u izrečenu kaznu uviđaja bili prisutni dežurni tužilac i vještak zatvora uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 22. juna balističar, da su pronađeni, fiksirani i izuzeti navedeni 2011. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je tragovi i predmeti, da je lice mjesta fiksirano ostala neizmijenjena. fotografijom, skicom lica mjesta i kriminalističko- 16. U obrazloženju presude Vrhovni sud ističe tehničkim izvještajem, koji će predstavljati sastavni dio apelantove žalbene navode, koji ukazuje da je presuda, zapisnika, te da je zapisnik sačinio i potpisao protivno odredbama člana 10 st. 2 i 3 ZKP, zasnovana na kriminalistički inspektor CJB. nezakonito pribavljenim dokazima, odnosno bitnim 20. Vrhovni sud ukazuje šta je uviđaj, poziva se na (u povredama ZKP, pa je sud počinio bitne povrede odredaba vrijeme vršenja uviđaja važeći) član 157 i član 159 stav 2 ZKP iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKP, pri čemu se kao ZKP, te navodi da zakon ne propisuje neki formalnopravni nezakonito pribavljeni dokazi posebno naglašavaju osnov za obavljanje uviđaja kao što je zahtjev, naredba ili zapisnik o uviđaju, izvještaj o kriminalističko-tehničkom rješenje o uviđaju. Zbog toga je za vršenje uviđaja na mjestu pregledu lica mjesta, obdukcioni zapisnik, nalaz događaja, odnosno na mjestu gdje postoji sumnja da je učinjeno vještačenja vatrenog oružja, nalaz i mišljenje vještaka krivično djelo, dovoljan samo materijalni uslov, a to je da je balističara, nalaz i mišljenje vještačenja mobilnih za utvrđivanje važnih činjenica u postupku potrebno telefona, nalaz i mišljenje vještačenja tragova krvi i neposredno opažanje. Pomenuta zakonska odredba, kao i alkoholisanosti optuženog i oštećenog, i iskaz odredbe čl. 159 i 229 ZKP, predstavljaju pravne okvire za osumnjičenog dat u istrazi. Bitnu povredu odredaba obavljanje uviđaja, koji se najčešće obavlja i prije nego što krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP RS bude donesena naredba o sprovođenju istrage, međutim te žalba vidi u nedostatku razloga o odlučnim činjenicama. odredbe ne propisuju način vršenja uviđaja, pa se u tom Žalbom se posebno ističe da je sud povrijedio i odredbe pogledu primjenjuju kriminalistička pravila, odnosno člana 148 stav 4 ZKP, jer je na iskazu apelantovog oca kriminalistička metodologija. Vrhovni sud se pozvao i na zasnovao presudu, te je sud čitao iskaz svjedoka, a nije ga član 63 stav 3 ZKP, te je ukazao da je – da bi zapisnik o upozorio na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. Žalba uviđaju bio procesno valjan i da bi se mogao koristiti kao navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer dokaz u krivičnom postupku – potrebno da je sačinjen u prvostepeni sud nije proveo ponuđene dokaze odbrane kojom skladu s naprijed citiranom zakonskom odredbom, a u smislu bi se utvrdilo da se ubistvo desilo na parceli vlasništvo člana 62 stav 2 ZKP potpisuje ga službeno lice koje je apelantovog oca. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje je preduzelo službenu radnju. Nadalje, odredbom člana 229 ZKP rezultat nezakonitih dokaza, a žalbom se osporavaju i propisano je da OSL može izvršiti uviđaj i odrediti zaključci pobijane presuda o prihvatljivosti nalaza i potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i mišljenja vještaka neuropsihijatra. Apelant se žalio i ekshumacije, a ako je tužilac prisutan na licu mjesta u toku zbog činjenice da prvostepeni sud nije u izrečenu kaznu vršenja uviđaja od ovlašćenih službenih lica može apelantu uračunao vrijeme provedeno u pritvoru, uz izražen tražiti da ovlašćeno službeno lice izvrši određene stav da je optuženi postupao u nužnoj odbrani i da je stoga radnje koje on smatra neophodnim. Na propisan način je sud trebao primijeniti odredbe člana 11 KZ RS, kao i postupio OSL kada je, nakon što je o događaju obaviješten navodeći da je kazna zatvora prestrogo odmjerena. nadležni tužilac, formirao uviđajnu ekipu i u prisustvu 17. Razmatrajući apelantove žalbene prigovore i tužioca izvršio uviđaj. Slijedom toga nisu nezakoniti argumentaciju koja se u vezi s tim iznosi, Vrhovni sud je dokazi ni skica lica mjesta, foto-dokumentacija ni utvrdio da su neosnovani. izvještaj o kriminalističko-tehničkom pregledu lica 18. Vrhovni sud nalazi da nije povrijeđeno pravo na mjesta, kao i vještačenja obavljena na osnovu navedene apelantovu odbranu, u dijelu gdje se tvrdi da je činjenično dokumentacije. stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno zbog toga što su 21. Vrhovni sud je u odnosu na apelantov iskaz, koji je neosnovano odbijeni prijedlozi odbrane da se činjenično kao osumnjičeni dao u toku istrage, naveo da ni ovaj dokaz stanje dopuni izvođenjem dokaza koje je predložila odbrana. nije pribavljen na nezakonit način. Vrhovni sud je ukazao Naime, kada je predsjednik vijeća dao razloge zašto su šta proizlazi iz zapisnika o prikupljanju izjave (od lica dokazi odbrane odbijeni (na glavnom pretresu) i to ponovio lišenog slobode u svojstvu osumnjičenog/apelant), odnosno u obrazloženju presude, onda nema osnova za tvrdnju da je da je apelant saslušan, da su saslušanju bili prisutni odbijanjem dokaznih prijedloga odbrane učinjena bitna okružni tužilac, policijski službenici i apelantov povreda odredaba krivičnog postupka u obliku povrede branilac, te da je apelant propisno poučen o njegovim prava na odbranu. Ovo iz razloga što je diskreciono pravo pravima (uključujući član 143 stav 2 ZKP), nakon čega je predsjednika vijeća da odbije izvođenje dokaza, ako zaključi apelant izjavio da će odbranu dati u prisustvu branioca, pa se izjasnio o djelu koje mu se stavlja na teret, a ispitivanje posebno za pravnu ocjenu krivičnog djela ubistva, pa je obavio tužilac. Iz zapisnika s glavnog pretresa suprotne tvrdnje žalbe nisu osnovane. Vrhovni sud je proizlazi da je tužilac koristio naprijed navedeni prihvatio apelantovu žalbu u jednom dijelu, tako što je u zapisnik tako što ga je pročitao na glavnom pretresu. Dakle, izrečenu kaznu zatvora apelantu uračunao vrijeme provedeno iskaz je uzet u zakonom propisanom postupku i na zakonom u pritvoru od 22. juna 2011. godine. Vrhovni sud se očitovao propisan način, a određene manjkavosti koje žalba i na žalbu tužioca, koju je takođe odbio dajući razloge za naglašava (nije jasno kojem organu je iskaz dat jer iz forme navedeno. zapisnika i naziva državnog organa se zaključuje da je 24. Vrhovni sud je donio Presudu broj 14 0 K 001400 14 ispitivanje osumnjičenog izvršio OSL, a iz sadržaja da je Kvlz od 17. oktobra 2014. godine, kojom je zahtjev za zaštitu ispitivanje izvršio tužilac) ne čine ovaj dokaz zakonitosti odbio kao neosnovan. nezakonitim. 25. U obrazloženju presude Vrhovni sud je najprije 22. Vrhovni sud je takođe naveo da nisu povrijeđene istakao da se apelantovi prigovori o prihvatanju i odredbe člana 148 stav 4 ZKP, jer je na iskazu svjedoka N. M., zasnivanju presude na navodno nezakonitim dokazima ne mogu apelantovog oca, sud zasnovao presudu i da se iskaz podvesti pod tvrdnju o povredi prava na odbranu, što je privilegovanog svjedoka ne može čitati ako on nije pozvan i pojasnio pozivajući se na odredbu člana 311 stav 1 tač. z) i upozoren na njegovo pravo da može odbiti svjedočenje. k) ZKP. I pored toga Vrhovni sud je ukazao da se Vrhovni sud je naveo da je tačan žalbeni navod da je drugostepeni sud (suprotno navodima iz zahtjeva za zaštitu apelantov otac lice koje može odbiti svjedočenje, odnosno zakonitosti) pravilno pozvao na obrazloženje prvostepenog privilegovani svjedok, i da u svakoj fazi postupka može suda, s obzirom na to da je prvostepeni sud dao valjane i odbiti svjedočenje. Međutim, nije tačna tvrdnja žalbe da se iscrpne razloge na prigovore kojim su osporeni skoro svi jednom dati iskaz privilegovanog svjedoka ne može čitati u dokazi optužbe. Tako je u odnosu na vještačenje oružja – daljem toku postupka, odnosno u slučaju kada glavni pretres puške precizirane marke, Vrhovni sud ukazao da se radi o koji je odgođen mora iznova početi. Vrhovni sud nadalje predmetu koji nije bio u apelantovom posjedu i nije od njega navodi kako i zašto je (radi se o nastavljanju odgođenog oduzet već je pronađen na licu mjesta u šiblju, na osnovu glavnog pretresa pred istim vijećem) čitao izjavu apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja, te je puška privilegovanog svjedoka. Vrhovni sud je naveo da nema fotografisana i na njoj se vidi fabrički broj, zbog čega osnova žalbena tvrdnja da je pobijana presuda zahvaćena nižestepeni sudovi pravilno navode da nije bilo potrebe za bitnim povredama odredaba krivičnog postupka zbog izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta. Takođe, Vrhovni nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud sud navodi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP na koje ističe da žalbeni prigovori ovog karaktera (u obrazloženju se pozvala odbrana, da nije bilo potrebe da se deponuju ili presude dati razlozi za odlučne činjenice, a žalba osporava na drugi način osigura čuvanje tragova ili predmeta validnost tih razloga) u suštini ukazuju na prigovor kojim pronađenih na licu mjesta. Vrhovni sud nadalje ukazuje da su se osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude. irelevantni navodi o oduzimanju i čuvanju predmeta, npr. U prigovoru manjkavosti činjenične osnove žalba smatra da mobilnih aparata, jer iz obrazloženja nižestepenih sudova je pobijana presuda proizvod i pogrešno i nepotpuno proizlazi da svoj zaključak u pogledu dokazanosti počinjenja utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocjene dokaza. U krivičnog djela od apelanta nije ni zasnovan na tim tom kontekstu, žalba ne spori da je kritične prilike došlo dokazima, već na osnovu drugih mnogobrojnih dokaza čija do ubistva oštećenog, ali smatra da je apelant krivično zakonitost nije sporna za Vrhovni sud. Međutim, Vrhovni djelo ubistva izvršio u nužnoj odbrani. Žalbom se iznosi sud je izdvojio iskaz apelantovog oca kao sporan, jer po viđenje događaja na način da se zastupa stav da je mišljenju Vrhovnog suda iskaz ovog svjedoka se nije mogao protivpravno napadnuta imovina apelantovog oca od čitati u nastavku odgođenog pretresa, a da se prethodno oštećenog i da je apelant bio legitimisan da tu imovinu svjedok ne pozove i upozori da ne mora da svjedoči. Međutim, brani. Žalba dalje smatra da je krivično djelo ubistva kako je ovaj svjedok u svom iskazu naveo činjenice koje idu u izvršeno u nužnoj odbrani izazvanoj napadom od oštećenog apelantovu korist, nije došlo do povrede prava na na imovinu apelantovog oca. Međutim, ocjenjujući iznesene apelantovu odbranu. prigovore žalbe po ovom osnovu Vrhovni sud nalazi da su ti 26. Nadalje, u vezi s odbijanjem dokaznih prijedloga prigovori neosnovani, te da je prvostepeni sud nakon što je odbrane, Vrhovni sud je uputio da je diskreciono pravo suda detaljno iznio sadržaj dokaza izvedenih na glavnom pretresu da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da utvrdio da je apelant počinio krivična djela koja mu se predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban, stavljaju na teret u vrijeme i na način kako je to navedeno u uz obavezu suda da navede razloge zbog kojih nije uvažio izreci presude. Neosnovana je tvrdnja žalbe branioca o predložene dokaze. S tim u vezi Vrhovni sud nalazi da su razlogu sukoba kritičnog dana, odnosno o razlogu zašto je nižestepeni sudovi dali obrazloženje, te je smatrao da je apelant pucao u oštećenog i lišio ga života, jer ova neosnovan apelantov navod o povredi prava na odbranu apelantova tvrdnja nema uporište u iskazima drugih uslijed "narušene ravnopravnosti" strana u postupku. svjedoka ni u materijalnim dokazima. Pravilno je utvrđenje 27. U odnosu na apelantov navod da drugostepena prvostepenog suda da je apelant kritične prilike postupao s presuda ne sadrži razloge o ocjeni provedenog dokaza – direktnim umišljajem, jer odlazi kući, sjeda u kombi kojim iskaza D. M., Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u dolazi na lice mjesta, i iz automatske puške, koju je svom obrazloženju dao odgovore na žalbene prigovore u nedozvoljeno držao, rafalnom paljbom s udaljenosti od svega pogledu svih odlučnih činjenica i pravnih pitanja, te je nekoliko metara ispaljuje više hitaca u oštećenog, i da ukazao na prirodu drugostepene odluke i obavezu suda da ovakvo postupanje optuženog ukazuje da je bio svjestan svega navede razloge za činjenice od odlučnog značaja. Navod i htio njegovo izvršenje. odbrane o povredi krivičnog zakona, a kojim se apostrofira 23. Dakle, provedenim dokazima i njihovom pravilnom da je apelant postupao u nužnoj odbrani, Vrhovni sud je ocjenom u pobijanoj presudi prvostepeni sud je pravilno cijenio kao navod kojim apelant dovodi u pitanje pravilnost utvrdio sve odlučne činjenice, razjasnivši sve bitne činjenične osnove pobijane presude, a zbog kojeg navoda se ne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje ovog predmeta, a može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ipak, Vrhovni sud navodi da je, suprotno apelantovoj tvrdnji iz Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant je u zahtjeva, prvostepeni sud nakon detaljne analize i ocjene odnosu na presudu po zahtjevu za zaštitu zakonitosti naveo izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak (koje je potvrdio da se navodi iz apelacije odnose i na ovu presudu. i drugostepeni sud) da se u apelantovim radnjama stiču sva b) Odgovor na apelaciju obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 148 KZ, te da nije postupano u nužnoj odbrani. 29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukazao da je apelacija neosnovana i da nisu povrijeđena apelantova prava IV. Apelacija koja je istakao u apelaciji. a) Navodi iz apelacije 30. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da su 28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudovi pravilnom primjenom odredbi krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava utvrdili relevantno činjenično stanje, kako u pogledu Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za inkriminacije krivičnog djela tako i stepena apelantove zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: odgovornosti, i na tako utvrđenom stanju zasnovali odluku. Evropska konvencija), kao i pravo na privatan život iz U odnosu na osporavanje zakonitosti dokaza, Tužilaštvo člana II/3 f) i člana 8 Evropske konvencije. Apelant navodi da apelant improvizuje tumačenje zakonite primjene osporava odluke navodeći prije svega da je u toku postupka pravnih normi i sudske prakse, te isti navodi nisu povrijeđen princip jednakosti strana, da je iskaz svjedoka relevantni. odbrane D. M. sud zanemario i nije ga adekvatno ocijenio. V. Relevantni propisi Takođe, apelant navodi da je sud odbio izvođenje dokaza odbrane (uviđaj na licu mjesta uz učestvovanje vještaka 31. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik geodete), kojim bi dokazao da je napad izvršen na imovini Republike Srpske" broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi: apelantovog oca. Apelant ističe da je i prije izvođenja Zakonitost dokaza dokaza sud formirao mišljenje o apelantovom nepostupanju u Član 10. nužnoj odbrani. Osim toga, apelant navodi da je sud bio (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od pristrasan jer je favorizovao optužbu i dokaze optužbe. bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati Apelant navodi niz "nezakonito" pribavljenih dokaza na priznanje ili kakvu drugu izjavu. kojima je sud zasnovao presudu, koje je detaljno analizirao u (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima apelaciji. Apelant navodi da je odbrana u toku postupka pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih prigovarala na zakonitost pribavljenih materijalnih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala dokaza, i to zapisnika o uviđaju, obdukcionog nalaza, nalaza Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni i mišljenja vještačenja vatrenog oružja, čahura, zrna, bitnim povredama ovog zakona. dijelova zrna, nalaza i mišljenja vještaka elektrotehnike i (3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima telekomunikacija, nalaza i mišljenja vještaka balističara, koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana. nalaza i mišljenja vještačenja krvi, zapisnika o uzimanju Jednakost u postupanju izjave od apelanta. U apelaciji apelant dalje veoma opširno Član 14. analizira ove dokaze, ukazuje zbog čega ih smatra (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na nazakonitim, te ukazuje da se ne zna ko je rukovodio uviđajem, jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u jer tužilac nije potpisao zapisnik o uviđaju; kako je i ko je pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom izvršio obdukciju; način čuvanja oduzetih predmeta puške, pretresu. zrna, kao i čuvanje i pregled oduzetih telefona; način kako (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u je vršeno balističko vještačenje ističući da je vještak postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i "vodio računa da ne ugrozi činjenični opis optužbe", a što utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno je sud prihvatio; način uzimanja krvi radi analize, bez optuženog, ali i one koje mu idu u korist. naredbe suda; kao i zapisnik o davanju apelantove izjave u Slobodna ocjena dokaza svojstvu osumnjičenog jer se na zna kome je dao izjavu (OSL Član 15. ili tužiocu), odnosno osporava formu zapisnika. Apelant Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u posebno problematizuje korišćenje izjave apelantovog oca, krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje kao privilegovanog svjedoka, na kojoj je sud zasnovao presudu, činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim pogotovo jer je sud koristio za dokazivanje drugog krivičnog dokaznim pravilima. djela (citat iz prvostepene presude). Nadalje, apelant ukazuje da odluka Vrhovnog suda nije dala jasne i Član 135. obrazložene razloge za istaknute žalbene prigovore, Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i pogotovo nije navela ništa o činjenici da sud uopšte nije dokumentacije cijenio iskaz svjedoka odbrane D. M. Apelant navodi da su (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta oba suda propustila dati obrazloženje o odlučnim i dokumentacije vrši tužilac. činjenicama, niti se vidi šta je i iz kojih dokaza sud (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i utvrdio u pogledu prava vlasništva parcele na kojoj se dokumentacije tužilac je dužan ubistvo desilo, iz kojih dokaza i kako je sud utvrdio da li je obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti bilo protivpravnog napada na apelantovoj imovini, odnosno oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca. apelantovog oca, i da li je napad (ukoliko je postojao) trajao (3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i u vrijeme kada je apelant pucao. Apelant je istakao da je zbog dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne činjenice da tužilac nije izvršio otvaranje i pregled saznaju neovlašćena lica. telefona (u skladu s članom 135 ZKP) "pa je otvaranjem Lica koja mogu odbiti svjedočenje telefona radi upoznavanja s njihovim sadržajem od vještaka, Član 148. a da to nije prethodno učinio tužilac" povrijeđeno i pravo (1) Svjedočenje mogu odbiti: na apelantovu privatnost iz člana II/3 f) Ustava Bosne i bračni i vanbračni drug osumnjičenog, odnosno Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom optuženog i dijelu glasi: b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i osumnjičenog, odnosno optuženog. obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo (2) Organ koji vodi postupak dužan je da lica iz stava na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred 1. ovog člana, prije njihovog saslušanja ili čim sazna za nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. njihov odnos prema osumnjičenom, odnosno optuženom Š…Ć upozori da ne moraju svjedočiti. Upozorenje i odgovor se 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća unose u zapisnik. minimalna prava: (3) Lice koje može odbiti svjedočenje prema jednom od Š…Ć osumnjičenih, odnosno optuženih može odbiti svjedočenje d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni i prema ostalim osumnjičenim, odnosno optuženim, ako se ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje njegov iskaz prema prirodi stvari ne može ograničiti sam svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za na ostale sumnjičene, odnosno optužene. svjedoke koji svjedoče protiv njega; (4) Ako je kao svjedok saslušano lice koje može odbiti 38. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na svjedočenje, a nije na to upozoreno ili se nije izričito utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, odreklo tog prava ili to upozorenje i odricanje nije uneseno pa je član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 u zapisnik, na takvom iskazu se ne može zasnivati sudska Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud odluka. mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima VI. Dopustivost bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. 39. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na 32. U skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i pravično suđenje vidi u povredi načela jednakosti strana, Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu zasnivanju presude na nezakonito pribavljenim dokazima, nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada kao i nedostatku obrazloženja presude, odnosno da su ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u presude proizvoljne i bez valjane analize i ocjene dokaza, Bosni i Hercegovini. pogotovo dokaza koji idu apelantu u korist. Apelant ističe 33. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog i da je postupanje suda u suprotnosti s odredbama ZKP, a iz suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su navoda apelacije proizlazi da je sve navedeno uticalo na protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, utvrđivanje činjeničnog stanja i konačne odluke suda. iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema 40. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je postupak, opšta garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1 podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi, 34. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno izjavio Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 14 0 K 001400 radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih 13 Kž od 20. marta 2014. godine. Kako je apelant izjavio garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti zahtjev za zaštitu zakonitosti o kojem je Vrhovni sud razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, odlučio Presudom broj 14 0 K 001400 Kvlz od 17. oktobra Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149), ili u vezi sa 2014. godine, to je odluka od 17. oktobra 2014. godine stavom 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na presudu apelant je primio 31. oktobra 2014. godine, a tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni apelacija je podnesena 18. decembra 2014. godine, tj. u roku postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila 1 člana 6 (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji 41. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, vezi s garancijama ustanovljenim članom 6 st. 1, 2 i 3 koja se niti je očigledno (prima facie) neosnovana. u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije 35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija stava 1 člana 6 Evropske konvencije. ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. 42. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje VII. Meritum povrijeđeno, jer je osporena presuda zasnovana na dokazima 36. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim na kojima se u smislu zakonskih odredaba ne može zasnovati, presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3 e) i f) što je dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 i 8 Evropske proizvoljne primjene prava, zbog odbijanja dokaza odbrane, konvencije. kao i zbog nedostatka obrazloženja osporenih odluka. 37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom 43. U vezi s ovim apelantovim navodima Ustavni sud dijelu glasi: ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju Evropskog suda, prema kojem njegov zadatak nije da ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili obuhvataju: pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. postupkom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je apelantovog pokazivanja prilikom uviđaja pronađena na licu prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim mjesta (u šiblju), a ne oduzeta od apelanta. Okružni sud je zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv naveo da su OSL sačinila izvještaj o kriminalističko- Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj tehničkom pregledu lica mjesta i naveo propratne dijelove 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. tog izvještaja. Okružni sud je odgovorio na sve apelantove godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar prigovore (čuvanje predmeta, vještačenje krvi, obdukcija i principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da ostalo), te dao iscrpno obrazloženje, pozivajući se na utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji revelantne odbredbe ZKP. Vrhovni sud je ispitujući su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može apelantove žalbene navode (u vezi zakonitosti dokaza) biti prihvatljiva ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. zaključio da je stav prvostepenog suda u vezi s "nezakonitim U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je dokazima" pravilan, te ga je prihvatio i Vrhovni sud, a postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi određena dodatna pojašnjenja je dao za sljedeće dokaze: pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje zapisnik o uviđaju, kriminalističko-tehnički izvještaj, "nezakonitosti" u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda zapisnik o apelantovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog, drugih prava iz Konvencije, prirode utvrđene povrede (vidi, kao i iskaz privilegovanog svjedoka, apelantovog oca. Evropski sud, Bykov protiv Rusije ŠGCĆ, aplikacija broj Vrhovni sud, odlučujući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti, 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv takođe podržava stavove nižestepenih sudova, opet Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. naglašavajući da su apelantovi prigovori u pogledu godine). određenih dokaza (nezakonitosti) irelevantni (na primjer 44. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li deponovanje i čuvanje mobilnih telefona), jer dokazanost da je postupak kao cjelina bio pravičan, takođe se mora imati u je apelant počinio krivično djelo se ne zasniva samo na tim vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da dokazima, već na osnovu mnogobrojnih dokaza čija zakonitost li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost za Vrhovni sud nije sporna. dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski 46. Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, suprotno sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, 17. apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da su redovni decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir sudovi zaključili da su svi provedeni dokazi (gore navedeni, kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojima je kao i ostali koje je apelant osporio i u apelaciji) zakoniti pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili o čemu su dali detaljno i logično obrazloženje koje tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Takođe, 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi konstatovali, a 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti isto proizlazi i iz navoda apelacije, da apelant ne osporava neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije sadržaj naprijed pobrojanih dokaza, već osporava zakonitost podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je njihovog pribavljanja. Nadalje, iz obrazloženja presuda dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome redovnih sudova kao i iz apelantovih navoda, proizlazi da je potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi apelantu u toku postupka bila data mogućnost (koju je i Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, koristio) da osporava korišćenje naprijed pobrojanih stav 90). dokaza, da su redovni sudovi ove njegove prigovore 45. Ustavni sud dalje podsjeća da je, u kontekstu razmotrili i s tim u vezi dali razloge i obrazloženja. razmatranja zakonitosti dokaza, u više svojih odluka Činjenica da apelant nije uspio sa svojim prigovorima ne ispitivao pitanje zakonitosti dokaza (vidi, mutatis mutandis, dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio AP-1114/14 i AP-2567/14, od 7. marta 2017. godine, dostupne mogućnost da se protivi korišćenju pobrojanih dokaza. na www.ustavnisud.ba) u kojima su apelanti pokretali u Najzad, naprijed pobrojani dokazi nisu i jedini na kojim su pojedinim segmentima slična pitanja kao apelant. Nadalje, redovni sudovi zasnovali svoje odluke. Apelant ne dovodi u Ustavni sud primjećuje da je identične navode koje je iznio u pitanje iskaz svjedoka očevidaca, ali apelant ukazuje da je apelaciji apelant isticao u toku postupka pred pogrešan zaključak da nije postupao u "nužnoj odbrani" prvostepenim sudom, kao i u postupku po žalbi, a zatim u (što će u nastavku Ustavni sud ispitati), te navedeno ni na zahtjevu za zaštitu zakonitosti. S tim u vezi, Ustavni sud koji način ne dovodi u pitanje poštovanje standarda iz primjećuje da je prvostepeni sud dao jasno, detaljno i člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 argumentovano izjašnjenje o svim apelantovim prigovorima, Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazeći da su neosnovani, te se prvostepeni sud u najvećem smatra da su u postupku pred redovnim sudovima poštovana dijelu odluke i bavio pitanjima odnosno prigovorima apelantova prava na odbranu u pogledu provedenih dokaza, da odbrane o nezakonito pribavljenim dokazima. Tako je redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su svoju Okružni sud analizirao i utvrdio da zapisnik o odluku zasnovali pored ostalog i na navedenim dokazima, te apelantovom saslušanju kao osumnjičenog ima sve zakonom da upotreba naprijed navedenih dokaza apelanta nije lišila propisane elemente, kao i pouku o apelantovom pravu, da su pravičnog suđenja (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, bili prisutni tužilac i branilac tako da nisu povrijeđena Dragojević protiv Hrvatske, presuda od 15. januara 2015. apelantova prava. U odnosu na prigovore o načinu vršenja godine, st. 131 do 134). uviđaja, Okružni sud je naveo da je uviđaj vršio 47. Ustavni sud takođe primjećuje da apelant osporava obaviješteni dežurni tužilac, da je rukovodio vršenjem korišćenje iskaza apelantovog oca u postupku, a što je i za uviđaja uz učestvovanje potrebnih ovlašćenih lica radi redovni sud (konkretno Vrhovni sud) bilo "sporno", odnosno uzimanja i otkrivanja tragova i dokaza pronađenih na licu čitanje izjave privilegovanog svjedoka u nastavku postupka, a mjesta. Takođe, Okružni sud je naveo da je uviđaju da ovaj svjedok nije ponovo pozvan i ponovo upozoren da ne prisustvovao vještak balističar i da nije osnovan navod mora da svjedoči. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je odbrane da se na zna gdje je šta pronađeno, kao i da nije bilo zaključak nižestepenih sudova (Okružnog suda i Vrhovnog potrebe za izdavanje potvrde o oduzimanju predmeta (puške suda po žalbi) bio da se izjava privilegovanog svjedoka, koja iz koje je ubistvo izvršeno) jer je puška na osnovu je data na glavnom pretresu u nastavku pretresa (zbog odgode duže od 30 dana) može pročitati, pogotovo jer su se stranke dokaz uviđaj na licu mjesta uz učešće vještaka geometra na s tim složile. Suprotno ovom mišljenju Vrhovni sud okolnosti identifikacije parcele, te kome je parcela data u (rješavajući po zahtjevu za zaštitu zakonitosti) ukazuje da zakup. Ustavni sud podsjeća da pravo stranaka da izvodi se ovaj iskaz (dat na glavnom pretresu) ne može čitati dokaze nije neograničeno i da je diskreciono pravo suda da ukoliko se svjedok prethodno ne pozove i ne upozori da ne određeni dokaz prihvati, odnosno ne prihvati. Takođe, mora da svjedoči. Vrhovni sud međutim zaključuje da ova obaveza je suda da obrazloži zašto određeni dokaz ne činjenica ne utiče na povredu apelantovog prava na odbranu, prihvata. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je jer je svjedok svjedočio u apelantovu korist. Iako apelant prvostepeni sud naveo da se radi o dokazima koji ne mogu osporava ovaj dio zaključka Vrhovnog suda, odnosno navodi rasvijetliti konkretno krivično djelo, pogotovo kada je da je prvostepena presuda bazirana na iskazu ovog svjedoka, prvostepeni sud utvrdio "nepostojanje počinjenja krivičnog Ustavni sud zaključuje da je u prvostepenoj presudi navedeno djela u nužnoj odbrani, niti u njenom prekoračenju". Dakle, da svjedoci koji su prisustvovali događaju opisuju događaj na Ustavni sud zapaža da je kod utvrđenja krivičnog djela identičan način, dok apelantov otac, "iako se ni njegov ubistva Okružni sud u prvostepenoj presudi, u pogledu iskaz u bitnom ne razlikuje od iskaza ostalih očevidaca", utvrđivanja činjenice da li je apelant izvršilac navodi da je oštećeni par puta nasrnuo traktorom i predmetnog krivičnog djela, analizirao sadržaj iskaza pokušao se kretati u apelantovom pravcu na taj način svjedoka (očevidaca), te brojne druge materijalne dokaze čiju ugrožavajući ga, a prethodno je probio ogradu, što je je zakonitost prethodno utvrdio, te je zaključio da je apelant očigledno Vrhovni sud ocijenio kao "činjenice koje idu u bio svjestan i mogao upravljati svojim postupcima, te da je s apelantovu korist". Osim toga, kada se ima u vidu praksa direktnim umišljajem izvršio navedeno krivično djelo. Evropskog suda i korišćenje "nezakonitog dokaza" od Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet domaćih sudova, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na dodatne analize Vrhovnog suda koji je zaključio da je krivično djelo ubistva, kao i na krivično djelo nedozvoljena provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija, Okružni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i presuda se na zasniva samo na iskazu (na šta apelant upućuje razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u odnosu na drugo krivično djelo) privilegovanog svjedoka u predmetnom postupku, a posebno za pravnu ocjenu djela. već na brojnim drugim dokazima kojima je na nesumnjiv način Naime, Vrhovni sud je cijenio da su navodi odbrane da je utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo (u apelant krivično djelo izvršio u nužnoj odbrani odnosu na ubistvo), odnosno na iskazu samog apelanta (u neosnovani, odnosno da je apelant izazvan napadom od odnosu na krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i oštećenog na imovinu apelantovog oca, koji je probio ogradu prometa oružja ili eksplozivnih materija). i kretao se traktorom prema apelantu. Ovi navodi, kako su 48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant pokreće istakli redovni sudovi, ničim nisu dokazani, te su sudovi pitanje ocjene dokaza, kao i obrazložene presude, pogotovo na osnovu pravilno i postupno utvrđenog stanja zaključili navodeći da je redovni sud propustio (iako je naveo da je taj da je apelant postupao s direktnim umišljajem jer odlazi dokaz proveden) ocijeniti dokaz odbrane odnosno iskaz D. kući, sjeda u kombi, vraća se na parcelu i iz automatske M., a o ovom navodu se nije očitovao ni drugostepeni sud. puške (koju nedozvoljeno drži) rafalnom paljbom s Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud (u odluci po udaljenosti od nekoliko metara ispaljuje više hitaca. zahtjevu za zaštitu zakonitosti) naveo da pravo na Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi na obrazloženje presude ima suštinski značaj za ostvarivanje dvije instance, kao i Vrhovni sud koji je odlučivao po prava na žalbu i ovo pravo bez sumnje ulazi u spektar prava zahtjevu za zaštitu zakonitosti u obrazloženjima osporenih koja odražavaju pravičnost postupka. Takođe, obaveza presuda, dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te drugostepenog suda nije da odgovori na sve prigovore da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu stranaka već da navede razloge za odlučne činjenice i to na prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da jasan i razumljiv način, a kako je drugostepeni sud u ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu sama po sebi ne obrazloženju odluke dao razloge u pogledu odlučnih izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata činjenica i pravnih pitanja, onda ovaj nedostatak (da se nije koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak bavio iskazom svjedoka D. M.) nije zahvaćen manjkavostima zloupotrijebljen na apelantovu štetu. koje se manifestuju na povredu prava na odbranu. Osim toga, 50. U odnosu na apelantovo ukazivanje na određenu Ustavni sud primjećuje u odnosu i na ostale aspekte u kojima praksu Ustavnog suda, Ustavni sud naglašava da je imao u je apelant problematizovao ovo pitanje, da je ostao bez vidu navedene predmete, ali da ta praksa u konkretnom detaljnog odgovora u odnosu na sprovedena "nezakonita" slučaju ne može dovesti do drugačije odluke. vještačenja, vještačenje krvi, itd. u postupku po žalbi, da je 51. Stoga Ustavni sud smatra da apelantovim navodima Vrhovni sud najprije konstatovao da je prvostepena presuda o korišćenju "nezakonitih" dokaza, proizvoljnoj ocjeni detaljno i agrumentovano obrazložila zašto ne prihvata dokaza i nedostatku obrazloženja presude, i u vezi s tim prigovore (o nezakonitosti svih pobrojanih dokaza), a takav proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, nije dovedeno u stav je podržao i Vrhovni sud, zbog čega Ustavni sud pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske zaključuje da nije bilo potrebno dalje elaboriranje ovog konvencije. dijela koje bi se svelo na puko ponavljanje istih zaključaka. Ostali navodi 49. Takođe, Ustavni sud uočava da apelant u suštini ne osporava da se desilo ubistvo, već ukazuje (što je radio 52. Apelant je ukazao da mu je u osporenom postupku tokom cijelog postupka) da je djelovao u nužnoj odbrani i da povrijeđeno pravo na privatnost. je sud trebao utvrditi vlasništvo na parceli na kojoj se 53. Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u ubistvo desilo, te da li je postojao protivpravni napad i relevantnom dijelu glasi: koliko je trajao, i da li je napad (ukoliko je postojao) trajao Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju u vrijeme kada je apelant pucao na oštećenog. S tim u vezi ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona apelant takođe navodi da je onemogućen od suda da izvede obuhvataju: dokaze u korist svoje odbrane, jer je sud odbio da provede f) Pravo na privatni i porodični život, dom i vještak koji je izvršio radnju vještačenja odnosno prepisku. pretresanja telefona postupao je u skladu s naredbom suda, te 54. Član 8 Evropske konvencije glasi: je i vještačenje odnosno pretresanje "u skladu sa zakonom" i 1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i povjereno je ovlašćenom licu. Dakle, kada je sa sadržajem porodičnog života, doma i prepiske. telefona (najprije) upoznat vještak (čiju stručnost apelant 2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ne osporava, niti sadržaj samog nalaza) koji je sproveo ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno vještačenje odnosno pretresanje apelantovog telefona (što u demokratskom društvu u interesima nacionalne apelant takođe ne osporava – da je njegov telefon vještačen), bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti a po naredbi suda (preciziranog broja i datuma), a kako je zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi predviđeno i odredbama ZKP, radi se o miješanju u skladu sa zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i zakonom. Ovdje nije bila upitna identifikacija samog sloboda drugih. predmeta (kao što imamo slučaj kada se oduzima zapakovana 55. Apelant u apelaciji ističe da mu je tokom postupka, materija koja ukazuje na opojne droge ili kada je u pitanju a zbog načina vještačenja njegovog telefona, povrijeđeno izuzeta dokumentacija i sl.), pa stoga nije bilo ni moguće pravo na privatnost. Ustavni sud podsjeća da se u sklopu postupiti po članu 135 ZKP. Apelant nije osporavao da se "privatnog života", kao širokog i definitivno još radi o telefonima koji su izuzeti od njega, kao i da su to neiscrpljenog pojma iz člana II/3 f) i člana 8 Evropske telefoni koji trebaju ići na vještačenje. Stoga, te s obzirom konvencije, nalazi i pravo na "privatnost telefonskih na to da se radi o telefonima, Ustavni sud je mišljenja da razgovora". Apelant je naveo u apelaciji povredu prava na nije ni bilo moguće postupiti po članu 135 ZKP, jer privatnost iz člana II/3 f) i člana 8 Evropske konvencije telefon nije predmet koji se može "otvarati" u smislu zbog činjenice da je vještak, prije pregleda od tužioca (u "otvaranja" koja podrazumijeva član 135 ZKP (zapakovana skladu s odredbom člana 135 ZKP), izvršio upoznavanje sa materija koja ukazuje na opojnu drogu, izuzeta službena sadržajem apelantovog telefona. dokumentacija i sl.). 56. S tim u vezi Ustavni sud napominje da pravo na 59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da miješanje koje je u privatan život nije apsolutno pravo, već pod određenim skladu sa zakonom mora istovremeno biti i neophodna mjera uslovima može biti derogirano od države. U tom slučaju u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitih mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu člana ciljeva iz člana 8 stav 2 Evropske konvencije. "Neophodno" u 8 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima bilo u skladu sa zakonom i da li je bilo neophodno u društvenih potreba" i da postoji razumna relacija demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja navedenih u članu 8 stav 2 Evropske konvencije. kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz 57. S tim u vezi apelant je najprije ukazivao na protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, nezakonitost pribavljenog dokaza, ukazujući da nije bilo Serija A, broj 251). naredbe o čuvanju telefona, i jer su telefoni pohranjeni od 60. Ustavni sud zapaža da je cilj koji se želi postići OSL u policijsku stanicu. Apelant u odnosu na povredu mjerama kao što je ova (analiza sadržaja telefona), a kojima prava na privatnost eksplicitno ističe da tužilac nije se zadire u prava osumnjičenih/optuženih osoba, jeste izvršio pregled i otvaranje u skladu s članom135 ZKP, "pa osiguranje nesmetanog vođenja krivičnog postupka, odnosno je otvaranjem telefona radi upoznavanja s njihovim prikupljanja potrebnih dokaza, s ciljem rasvjetljavanja sadržajem od vještaka, a da to prethodno nije uradio krivičnog djela i okolnosti pod kojima se desilo. Pri tužilac, praktično povrijeđeno i pravo na privatnost iz ostvarivanju tog cilja neophodno je međutim postići člana 8 Konvencije". razuman odnos proporcionalnosti između tog zakonitog 58. Ustavni sud će stoga najprije ispitati da li je cilja, s jedne strane, te zaštite apelantovog prava na miješanje u apelantovu privatnost "zakonito". U vezi s privatni i porodični život, s druge strane. U vezi s tim, navedenim Ustavni sud primjećuje da nije sporno da je sud Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na povredu prava na (sudija za prethodni postupak) izdao naredbu za vještačenje privatnost očigledno zbog "otkrivanja sadržaja telefona" telefona i da je vještačenje povjereno licu koje ima od vještaka. S tim u vezi Ustavni sud opet podsjeća da je potrebno stručno znanje za "vještačenje telefona". Navedeno vještak stručno lice koje je ovlastio sud radi preduzimanja proizlazi iz navoda apelacije, ali i iz prvostepene presude, radnje vještačenja, kao i da su posebnim zakonom propisana u kojoj se sud pozvao i na broj naredbe od 1. jula 2011. godine. prava vještaka, ali i jasno određeno da saznanja do kojih dođe S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud predstavljaju službenu tajnu. To zapravo garantuje apelantu naveo da je vještačenje telefona sproveo vještak, a telefoni da podatke do kojih je vještak došao mora čuvati, kao i su mu dostavljeni po naredbi suda. U vezi s navedenim, koristiti samo radi i u okviru postupka zbog kojeg je Ustavni sud primjećuje da je postojala naredba od suda i da je vještak upoznat sa sadržajem apelantovog telefona. Zbog vještak obavio "vještačenje" ili "pretres" telefona, a što navedenog, Ustavni sud zaključuje da teret koji je stavljen na predstavlja zakonom prepoznat način da se dođe do podataka u apelanta nije nesrazmjeran cilju koji se želi postići. telefonu (ili iz telefona), odnosno njegovog sadržaja kroz 61. Stoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno "pretresanje" ili "vještačenje". Nadalje, Ustavni sud pravo na apelantovu privatnost iz člana II/3 f) Ustava Bosne primjećuje da apelant problematizuje "vještačenje telefona" i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kada je sa s obzirom na to da tužilac prethodno nije izvršio "pregled sadržajem vještačenog telefona, čije je vještačenje i otvaranje" telefona u vezi s članom 135 ZKP. U vezi s izvršeno po naredbi suda, upoznat vještak, a bez prethodnog navedenim, Ustavni sud ukazuje da tužilaštvo niti sud ne otvaranja i pregleda telefona od tužioca, a sve s ciljem posjeduju potrebna stručna znanja u vezi s načinom "pristupa provođenja krivičnog postupka protiv apelanta, odnosno sadržaju telefona", te da se "pretres" telefona odnosno utvrđivanja činjenica i okolnosti vezanih za krivična djela "vještačenje" uvijek povjerava licu koje ima potrebna znanja koja su se apelantu stavljala na teret i za koja je optužen. u vezi s navedenim – u konkretnom slučaju vještak telekomunikacija dipl. inženjer elektrotehnike. Dakle, VIII. Zaključak III. Činjenično stanje 62. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, sljedeći način. kada su sudovi na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza, 5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003485 12 Kžk od za koje je utvrđeno da nisu pribavljeni nezakonito, utvrdili 18. decembra 2013. godine kojom je apelanta (i još dva lica) relevantne činjenice na osnovu čega je zaključeno da je proglasio krivim da su tokom rata u Bosni i Hercegovini i u apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, vrijeme oružanog sukoba međunarodnog karaktera, zbog a što je detaljno obrazloženo u osporenim presudama. djelovanja Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), 63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana za račun Republike Hrvatske, pod koji je potpadao i oružani II/3 f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske sukob Armije BiH i HVO-a u Bugojnu, u periodu od 18. jula konvencije, kada je o sadržaju telefona upoznat vještak koji 1993. do 19. marta 1994. godine, apelant u salonu namještaja je vještačenje sproveo po naredbi suda, a s ciljem otkrivanja "Slavonija drvna industrija" u Bugojnu, prostorijama Gimnazije u sadržaja apelantovog telefona, radi uspješnog vođenja Bugojnu, Domu zdravlja - Ratnoj bolnici Bugojno i prostorijama krivičnog postupka protiv apelanta. Stanice javne bezbjednosti Bugojno, u periodu od 18. jula 1993. 64. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog do 13. novembra 1993. godine, u svojstvu načelnika Stanice suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. javne bezbjednosti Bugojno, po osnovu koje funkcije je bio i član 65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, Ratnog predsjedništva Bugojno, postupajući suprotno pravilima odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe zajedničkog Predsjednik člana 3. stav 1. tač. a) i c) Ženevskih konvencija od 12. augusta Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 1949. godine, te čl. 23, od 25. do 39, od 49. do 52. i 130. Mirsad Ćeman, s. r. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine i člana 75. Dopunskog protokola broj I uz Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zaštiti žrtava 688 međunarodnih oružanih sukoba, tako što je dozvolio da se Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u pripadnici HVO-a zatvaraju i drže zarobljenim u neadekvatnom predmetu broj AP 2958/14, rješavajući apelaciju Senada smještaju i u neuvjetnim prostorijama, te da se od zatvorenika Dautovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prisilno vadi krv, odnosno da se prema njima nečovječno člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog postupa, te je kao nadređeno i odgovorno lice po funkcijama koje suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik je obavljao u navedenom periodu propustio da preduzme nužne i Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: razumne mjere da spriječi mučenje i nečovječno postupanje Mirsad Ćeman, predsjednik prema ratnim zarobljenicima, apelant: (pod tačkom 1) u Mato Tadić, potpredsjednik preciziranom vremenu naredio premlaćivanje Stipice Zelića na Zlatko M. Knežević, potpredsjednik opisani način; pod (tač. 2. i 4) u preciziranom periodu dozvolio Valerija Galić, sutkinja pripadnicima SJB Bugojno da u prostorije SJB Bugojno, i to Miodrag Simović, sudija prostorije za zadržavanje - pritvor koji se nalazio u podrumu SJB Seada Palavrić, sutkinja Bugojno i zgradi Gimnazije, zatvaraju i drže zatvorene zarobljene na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je pripadnike civilne policije Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (u ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 daljnjem tekstu: HZHB), ali i zarobljene pripadnike HVO-a koji Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Dautovića su položili oružje i predali se pripadnicima SJB Bugojno, a podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K apelant nečovječno postupio dozvolivši zatvaranje ovih lica u 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine. prostorije SJB Bugojno iako je znao da se radi o neuvjetnim Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i prostorima za toliki broj zarobljenika; (tač. 3. i 10) u Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i preciziranom periodu, a nakon što je na sjednici Ratnog Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u predsjedništva Općine Bugojno, kojoj je prisustvovao ili o kojoj "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". je obaviješten, razmatran nedostatak krvi u Ratnoj bolnici u Bugojnu i odlučeno da se potrebna krv pribavi, naoružani OBRAZLOŽENJE pripadnici Armije RBiH, Štaba odbrane Bugojno i SJB Bugojno I. Uvod su iz neuvjetnih podrumskih prostorija SJB Bugojno izvodili 1. Senad Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, zarobljenike i odvodili ih u prostorije Doma zdravlja Bugojno, za kojeg zastupa Refik Serdarević, advokat iz Sarajeva, podnio je čije osiguranje je bila odgovorna SJB Bugojno, gdje su 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i nečovječno postupali prema zarobljenicima prisiljavajući ih da Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude daju krv za potrebe ranjenih pripadnika Armije RBiH Bugojno, Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 SJB Bugojno i Štaba odbrane Bugojno, nakon čega su K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine. zarobljenici ponovno vraćeni u iste prostorije i zatvarani, a II. Postupak pred Ustavnim sudom apelant, znajući da se od zarobljenika uzima krv na navedeni način, svojim nečinjenjem odnosno nepreduzimanjem mjera koje 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH bi spriječile nečovječno postupanje prema zatvorenim licima i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) značajno doprinosio nečovječnom postupanju prema ovim zatraženo je 13. marta 2017. godine da dostave odgovor na licima; (pod tač. 5, 6, 7, 8, 9. i 11) u preciziranom periodu apelaciju. pripadnici PS Centar - SJB Bugojno i drugi pripadnici SJB 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Bugojno kojima je u tom momentu apelant bio neposredno Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je nadređeni su na opisani način, samo zato što su hrvatske istekao. nacionalnosti, znači na diskriminatornom osnovu, na detaljno opisan način navedena lica udarali, tukli i drugo, namjerno im na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 taj način nanoseći snažan tjelesni i duševni bol i patnje, a apelant, znajući da se zarobljenici prilikom privođenja u Policijsku dokaze u postupku na tu okolnost. Sud BiH navodi da je i u stanicu Centar Bugojno i u Gimnaziji u Bugojnu muče, svojim ranijim optužnicama apelantu stavljeno na teret da je bio član nečinjenjem odnosno nepreduzimanjem mjera koje bi spriječile udruženog zločinačkog poduhvata i da je postupao u namjeri mogućnost mučenja zarobljenika prilikom privođenja značajno izvršenja zločinačkog plana i cilja. Međutim, iako nije postojala doprinosio mučenju; čime je apelant pod tačkom 1. izreke zakonska prepreka da se optužnica izmijeni na ovakav način, presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih kako je Tužilaštvo učinilo, Sud BiH nije našao dokazanim da je zarobljenika mučenje iz člana 144. Krivičnog zakona SFRJ, pod apelant postupao kao član udruženog zločinačkog poduhvata, pa tač. 2. i 4. izreke presude počinio ratni zločin protiv ratnih je iz činjeničnog opisa radnji za koje se apelant proglašava krivim zarobljenika nečovječno postupanje iz člana 144. KZSFRJ, te ispustio sve ono što je izmijenjenom optužnicom obuhvaćeno. pod tač. 3. i 10. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin 8. U okviru općih elemenata krivičnog djela koje je protiv ratnih zarobljenika nečovječno postupanje nečinjenjem iz apelantu i ostalim stavljano na teret, Sud BiH je analizirao člana 144. u vezi sa čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ, pod tač. 5, 6, 7, karakter sukoba. Dakle, Sud BiH je naveo da je drugom 8, 9. i 11. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv izmijenjenom optužnicom Tužilaštvo okarakteriziralo sukob ratnih zarobljenika - mučenje nečinjenjem iz člana 144. u vezi sa između Armije BiH i HVO-a kao međunarodni zbog djelovanja čl. 22. i 30. stav 2. KZSFRJ, pa ga je Sud BiH osudio na kaznu HVO-a za račun Republike Hrvatske, a pod koji je potpadao i zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. sukob u vremenu od 18. jula 1993. do 19. marta 1994. godine. 6. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je Sud BiH je naveo da je odbrana već u prvostepenom postupku, počinio radnje precizirane u presudi, čime bi počinio krivično kao i na pretresu pred Apelacionim vijećem zauzela stav da se na djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ratni zločin protiv području Bugojna radilo o međunarodnom sukobu, te je u tom ranjenika i bolesnika i krivično djelo ratni zločin protiv civilnih smislu uveden cijeli niz dokaza odbrane. Na osnovu provedenih lica. materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, te utvrđenih činjenica, 7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, dovodeći ih u vezu s kriterijem uspostavljenim odlukama MKSJ, odnosno da je prvostepenom presudom Suda BiH apelant osuđen Sud BiH je zaključio da su inkriminirane radnje preduzete u toku da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog međunarodnog oružanog sukoba između Armije BiH s jedne i stanovništva, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 HVO-a i Hrvatske vojske s druge strane. godina, dok je oslobođen optužbi za opisane radnje kojima bi 9. Nadalje, Sud BiH je utvrdio status žrtava, te je zaključio počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da radi o licima koja su imala status ratnih zarobljenika. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv ratnih 10. U odnosu na povezanost radnji počinioca/apelanta sa zarobljenika. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo i odbrana su oružanim sukobom, Sud BiH je istakao da se optuženi terete da izjavili žalbu, pa je Sud BiH ukinuo prvostepenu presudu (osim u su u opisanim inkriminacijama učestvovali u svojstvima i tač. 13. i 14.b) u kojima je odbijena žalba Tužilaštva) i odredio službenim dužnostima, u okviru kojih ovlaštenja su oštećeni bili održavanje pretresa pred drugostepenim sudom. Nadalje, Sud u njihovoj ingerenciji, pa je od (prethodno nabrojanih od strane BiH je naveo da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta suda) faktora povezanosti djela optuženih sa sukobom bilo 7. decembra 2007. godine, da je 29. juna 2011. godine izmijenilo ispunjeno nekoliko, na osnovu kojih se ta povezanost mogla optužnicu, a izmjene su se odnosile na činjenični supstrat nedvosmisleno utvrditi. Sud BiH je naveo da se apelantu stavlja optužnice i pravnu kvalifikaciju u pogledu odgovornosti na teret da je krivična djela počinio od 18. jula do 27. jula u optuženih. Dana 24. aprila 2013. godine Tužilaštvo je dostavilo svojstvu načelnika SJB Bugojno, do polovine novembra 1993. novu, izmijenjenu optužnicu, a izmjene su se odnosile na izmjene godine, a u kojem svojstvu je bio i član Ratnog predsjedništva u činjeničnom supstratu, te je Tužilaštvo odustalo od tač. VII i 9i. Općine Bugojno. Sud BiH je našao da je dokazano da je apelant Dana 2. oktobra 2013. godine Tužilaštvo je podnijelo "drugu bio na funkciji načelnika SJB Bugojno na način opisan izmijenjenu optužnicu", a izmjene su se odnosile na preciziranje izmijenjenom optužnicom. Sud BiH je naveo da je rješenjem pravnih kvalifikacija u pojedinim tačkama i podtačkama ministra unutrašnjih poslova CSB Zenica od 25. marta 1993. optuženja, karakterizaciju sukoba i dopunu općih elemenata godine apelant raspoređen na mjesto načelnika, a za šta je krivičnog djela - povrede međunarodnog prava. Sud BiH je saglasnost dao predsjednik Ratnog predsjedništva Dževad Mlaćo također naveo da se u najvećem dijelu izmjena optužnice (upućujući na dokaze T-613, T-615 i T-600). Sud BiH se pozvao odnosila na apelanta. Odbrane su osporavale zakonitost izmjene na nalaz vještaka u vezi sa obavezama, odgovornostima i optužnice ističući da su optuženima dodate nove inkriminacije, nadležnostima apelanta kao načelnika SJB. Sud BiH je citirao odnosno da je optužnica proširena na štetu optuženih. Odbrane su navod vještaka, te je imao u vidu ono što je vještak utvrdio kada smatrale da je na ovaj način povrijeđeno pravo optuženih na je određivao postojanje obaveze apelanta kao načelnika da djeluje odbranu jer se optuženi nisu mogli odbraniti od onoga što im je u određenom momentu i svojim radnjama spriječi nastupanje "drugom izmijenjenom optužnicom" stavljeno na teret. Sud BiH posljedice. Nadalje, apelant je imao svojstvo pomoćnika se pozvao na odredbu člana 275. Zakona o krivičnom postupku komandanta za bezbjednost OG Zapad od 13. novembra 1993. do (u daljnjem tekstu: ZKP), te zaključio da u konkretnom slučaju 19. marta 1994. godine. Sud BiH navodi da apelantova odbrana izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo na odbranu, niti je nije sporila apelantovu poziciju, ali je navodila da je na tu optužnica proširena na štetu optuženih. Prema stavu Suda BiH poziciju stupio 7. decembra 1993. godine. Suprotno apelantovim radi se o izmjenama koje samo preciziraju ono za šta se optuženi navodima, prema mišljenju Suda BiH, iz dokaza Tužilaštva već terete, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina proizlazi da je apelant postavljen naredbom o postavljenju, koju izvršenja. Suštinski, izmjenom optužnice nije došlo ni do kakve je donijela Komanda Operativne grupe Zapad, te imenovan na značajnije izmjene, osim u onom dijelu koji se odnosi na karakter dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost od 13. novembra sukoba. Najveći dio izmjena optužnice odnosi se na preciziranje 1993. godine, a što je utvrđeno uvidom u dokaz T 600 - činjeničnog opisa oko navodnog apelantovog postupanja u okviru personalni karton, gdje se navodi da je apelant na navedenoj udruženog zločinačkog poduhvata. Sud BiH je u odnosu na dužnosti od 13. novembra 1993. do 13. aprila 1994. godine. konačno definiranje sukoba kao međunarodnog naveo da je Apelant je i preuzeo dužnost navedenog dana kada je izdao upravo odbrana cijelo vrijeme postupka insistirala na tome da se naredbu od 16. novembra 1993. godine u svojstvu načelnika oružani sukob između Armije BiH i HVO-a okarakterizira kao Službe bezbjednosti "OG Zapad" i naređenje o puštanju međunarodni, te je upravo apelantova odbrana uvela brojne zatvorenika iz pritvora (dokazi odbrane jednog od suoptuženih). 11. Sud je također zaključio da je i funkcija apelanta kao pušten kući, gdje ga je odveo apelantov vozač. Svjedok je naveo člana Ratnog predsjedništva nesumnjivo dokazana. U vezi s da je odranije bio prijatelj sa apelantom. navedenim, Sud BiH se pozvao na iskaz Dževada Mlaće, 14. Sud BiH je apelantove radnje u odnosu na ove tačke predsjednika Ratnog predsjedništva i drugih svjedoka koji su izreke presude kvalificirao kao izvršilačke. Sud je zaključio da je svjedočili u predmetu. apelant svjesno, znajući da su pripadnici HVO-a i MUPHZHB 12. Sud BiH je dalje analizirao konkretne radnje počinjenja zarobljeni i da trebaju biti smješteni, dozvolio da se zatvore i drže koje su optuženim stavljene na teret, te je nakon analize dokaza zatvorenim u prostorijama za zadržavanje u SJB Bugojno, dao svoj zaključak u odnosu na optužene. U vezi sa apelantom, odnosno podrumskim prostorijama, kao i u zgradi Gimnazije, a Sud BiH je zaključio da je apelant naredio premlaćivanje Stipice koje nisu adekvatne za prihvat i smještaj tolikog broja ljudi. Zelića. Sud BiH je u tom pravcu naveo kazivanja svjedoka da je Uvjeti u kojima su zarobljenici bili držani su bili poznati Stipica Zelić bio na ispitivanju kod apelanta, da se vratio apelantu, te je o uvjetima (i od strane zarobljenika i podređenih) pretučen, da je izgovarao apelantovo ime. Odbrana je isticala da bio upoznat. Apelant je, dozvolivši da se zarobljenici drže u ovi iskazi nisu dovoljni da se van razumne sumnje zaključi da je uvjetima za koje je znao da ne ispunjavaju minimum standarda, apelant naredio premlaćivanje, dok samo premlaćivanje nije preduzeo radnju izvršenja nečovječnog postupanja. Bez osporavala. Međutim, Sud BiH je našao relevantnim upravo apelantove dozvole da se zarobljenici zatvore i drže u neuvjetnim činjenicu da svjedoci spominju apelanta kao direktnog prostorijama ne bi moglo doći do izvršenja djela. naredbodavca premlaćivanja ovog oštećenog. Apelant se u tom 15. U odnosu na nečovječno postupanje, odnosno vađenje kontekstu ne spominje ni u jednoj drugoj tački. Iako su brojni krvi zarobljenicima za potrebe Ratne bolnice (tač. 3. i 10. izreke drugi svjedoci svjedočili o svojim i premlaćivanju drugih presude) Sud BiH je najprije naveo da ne može prihvatiti razloge oštećenih, optuženog apelanta nikad nisu ni spomenuli. Odbrana da su zarobljenici krv davali dobrovoljno zbog uvjeta u kojima su nije vijeću ukazala na bilo koji način zašto bi navedeni svjedoci se nalazili, te se pozvao na iskaze svjedoka koji su opisali imali specifičan motiv da inkriminiraju apelanta za ove radnje, događaj. Sud BiH je naveo već (u prethodnim tačkama odluke) osim ako se to zaista i nije desilo upravo na način kako su i opisane uvjete u kojima su se zarobljenici nalazili, kao i funkciju opisali. koju je apelant imao u inkriminiranom periodu i da je dozvolio 13. U odnosu na tač. 2. i 4, odnosno zatvaranje zarobljenika zatvaranje zarobljenika, kao i da je bio svjestan u kojim se hrvatske nacionalnosti u SJB Bugojno i zgradi Gimnazije koje se prostorijama drže. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant bio stavlja na teret apelantu, apelantova odbrana je navodila da upoznat s činjenicom nedostatka krvi u Ratnoj bolnici (na apelant nije imao nikakva ovlaštenja u odnosu na zarobljena lica i sjednici Ratnog predsjedništva). Nadalje, Sud BiH zaključuje da su smještanje izvršili pripadnici Armije BiH. Sud BiH je na kako je apelant, kao načelnik SJB, upoznat sa svim dešavanjima, okolnost zatvaranja saslušao svjedoke (oštećeni), te je ispitao, te da iz provedenih dokaza proizlazi da zatvorenici u SJB i odnosno utvrdio uvjete u kojima su zatvorenici smješteni. Sud Gimnaziji nisu mogli bez dozvole stražara napustiti prostorije, te BiH je na osnovu provedenih dokaza, van svake sumnje, utvrdio je očigledno da se izvođenje zatvorenika radi uzimanja krvi nije da bez saglasnosti i dozvole apelanta kao načelnika SJB Bugojno moglo vršiti bez dozvole čuvara ili drugog odgovornog lica. zatvaranje i zadržavanje zarobljenika u prostorijama SJB nije bilo Osim toga, uzimanje krvi se dešavalo u više navrata, i to u bolnici moguće. Naime, u postupku nije ni bilo sporno da je apelant u koja je u blizini SJB. Sud BiH je zaključio da ove aktivnosti nisu inkriminirano vrijeme obavljao funkciju načelnika SJB Bugojno, bile nepoznanica apelantu i da on zna da se zarobljenici izvode te je u tom svojstvu bio član Ratnog predsjedništva Općine radi uzimanja krvi, ali ništa ne preduzima da to spriječi. Njegova Bugojno. Obje ove funkcije su mu omogućavale da bude upoznat pasivnost, prema ocjeni Suda BiH, upravo je u skladu s s dešavanjima u gradu, s borbenim dejstvima i njihovim nastojanjima da se osiguraju dodatne količine krvi za bolnicu, a rezultatima, pa tako i sa činjenicom da je došlo do predaje većeg sa kojom potrebom je upoznat apelant. Sud BiH nadalje navodi broja pripadnika civilne policije HZHB i HVO-a, kao i da postoji da je apelant imao obavezu da spriječi postupanje prema potreba da se oni negdje smjeste. Odbrana, također, nije sporila zarobljenicima koje prelazi granice humanog, kojima se da je apelant lično učestvovao u predaji velikog dijela vojnika povređuje njihov tjelesni integritet i nanose velike psihičke HVO-a, o čemu su svjedočili i svjedoci. Dakle, činjenica da je patnje, ali svjesno ništa ne preduzima da spriječi nezakonito apelant uzeo učešće u pregovorima oko predaje nesumnjivo ponašanje koje je trajalo duže vrijeme. Ove apelantove radnje govori i da je znao i bio svjestan da se ova lica negdje moraju Sud BiH je kvalificirao kao saizvršilaštvo budući da apelant, smjestiti, kao i da je apelant, kao načelnik, znao i o kakvim se nepreduzimanjem nužnih mjera da spriječi uzimanje krvi od prostorijama radi, odnosno kapacitete tih prostorija u zgradi SJB. zatvorenika, zapravo doprinosi da se ova praksa neometano Sud BiH je naveo i dokaze iz kojih je zaključio da je Gimnazija provodi. bila pod kontrolom SJB, odnosno da se u Gimnaziji nije odvijala 16. U odnosu na tač. 5, 6, 7, 8, 9. i 11. izreke presude, a nastava. Nadalje, Sud BiH je, imajući u vidu odgovornost kojima je apelantu stavljeno na teret da je počinio ratni zločin apelanta kao načelnika SJB, o čemu je nalaz i mišljenje dao protiv ratnih zarobljenika mučenje, i to nečinjenjem, Sud BiH je vještak, naveo da je iluzorno i pretpostaviti da je bilo koja odluka, za svaku pojedinačnu tačku opisao radnje mučenja u odnosu na poput odluke o smještaju zarobljenika, mogla biti donijeta i oštećene o kojima su svjedočili svjedoci (oštećeni lično i ostali realizirana bez apelantove dozvole. Apelant je bio odgovoran "za svjedoci). Apelantova odbrana je osporavala da jedinica policije u zakonito poslovanje" SJB u cjelini, svih sektora, kao i ovlašten da Gimnaziji nije pripadala civilnoj policiji, ali Sud BiH je, donosi odluke koje se tiču funkcioniranja i obavljanja poslova iz pozivajući se na iskaze svjedoka, odbio da prihvati ovaj navod svih nadležnosti SJB, pa tako i o mogućnosti da se internirana odbrane. Odbrana je također navodila da isključuje svaku lica drže u prostorijama u zgradi SJB i zgradi Gimnazije. Da je mogućnost da je apelant znao za dešavanja i da ne može biti apelant bio svjestan o kakvim se uvjetima radi jasno govori odgovoran po bilo kom osnovu. Ispitujući apelantovu činjenica da je svakodnevno dolazio na posao u prostorije SJB, odgovornost, Sud BiH je najprije utvrdio da su radnjama da su mu se pojedini zarobljenici obraćali i informirali ga o opisanim za svaku tačku, kršenjem međunarodnih normi uvjetima u kojima borave, kao i da su ga podređeni svakodnevno humanitarnog prava, ostvarena obilježja krivičnog djela iz člana izvještavali o svemu što se dešava u SJB. Sud BiH se pozvao i na 144. KZSFRJ. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da su sve žrtve, iskaz svjedoka koji navodi da je apelant bio "zapovjednik odnosno oštećeni hrvatske nacionalnosti i da su upravo samo zatvora", te je tražio od apelanta da ga pusti, pa je sljedeći dan zbog toga podvrgnuti maltretiranju od strane pripadnika SJB Bugojno kao "javnih službenika" koji su u navedeno vrijeme također, ispustilo sve ono što je našlo suvišnim, repetativnim i predstavljali državnu vlast. Svi svjedoci su naveli premlaćivanja nedokazanim, a kako bi radnje optuženih bile dovoljno jasne, od strane policajaca, pripadnika SJB, neke od njih jasno precizne i razumljive. Vijeće je ukazalo i na navode o sjednici imenujući i identificirajući. Apelant je u navedenom periodu bio Ratnog predsjedništva, udruženom zločinačkom poduhvatu, kao i načelnik SJB Bugojno, te je snosio odgovornost za zakonito bilo kakvoj drugoj apelantovoj odgovornosti, ali je našlo da oni postupanje svih pripadnika SJB Bugojno, ali i za "dobrobit nisu dokazani ili da je to ostalo na nivou pretpostavki, o čemu je zarobljenika" koji su bili pod kontrolom njegove jedinice. Sud dalo detaljno obrazloženje. BiH se pozvao na zakon i podzakonske akte prema kojima je 19. Sud BiH je apelantu utvrdio kaznu uzevši u obzir sve apelant bio dužan da postupa, kao i na nalaz vještaka. Dakle, okolnosti pri odmjeravanju kazne. Također, Sud BiH je nadalje u apelant je bio u obavezi da preduzme sve potrebne mjere kako bi odluci u dijelu "Oslobađajući dio" dao svoje obrazloženje. osigurao neometan i zakonit rad SJB i svih zaposlenika. Također, IV. Apelacija činjenica da su zarobljenici bili smješteni u SJB Bugojno i a) Navodi iz apelacije Gimnaziji, odnosno da su bili pod ingerencijom policije govori i da je apelant imao obaveze i odgovornosti spram tih lica i njihove 20. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz sigurnosti. Sud BiH, također, navodi da je apelant bio svjestan člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske cjelokupne situacije u Bugojnu, međunacionalnih napetosti i konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u netrpeljivosti, bio je svjedok događaja u kojima je takva napetost daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da su kulminirala i morao je znati i da postoji opasnost da do takve dokazi optužbe korišteni i kao dokazi odbrane, što dovoljno eskalacije netrpeljivosti dođe i u odnosu na zarobljenike u zgradi govori o dokazima. Apelant se žali na način kako je sud cijenio Gimnazije. Sud je dalje ukazao na brojnost ovakvih dešavanja i dokaze, da nije poštovao načelo in dubio pro reo, već je dokaze brojnost lica koja su učestvovala u mučenju. Imajući u vidu da je cijenio na najgori mogući način po apelanta. U tom pravcu apelant svakodnevno dolazio u zgradu SJB u kojoj su zarobljenici navodi svjedočenje svjedoka za prvu tačku optužnice u odnosu na zatvoreni, dobivao je dnevne izvještaje i sasvim sigurno bio u oštećenog Stipicu Zelića. Nadalje, apelant ukazuje da sud nije cijelosti upoznat sa svim što se dešavalo u objektima za koje je jasno utvrdio apelantov status u inkriminiranom periodu i da iz on bio zadužen. Ipak, i pored obaveze da preduzme sve mjere materijalnih dokaza proizlaze drugačiji zaključci od onih koje je kako bi spriječio vršenje krivičnih djela i zaštitio sigurnost izveo sud (da je dužnost preuzeo 13. novembra 1993. godine). građana, apelant nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem Apelant, također, ukazuje da nije bio obaviješten o optužbama sprečavanja mučenja zarobljenika, dakle apelant je propustio da protiv njega. S tim u vezi apelant ističe da su u ovom predmetu preduzme nužnu radnju, odnosno nije djelovao onda kada je to egzistirale četiri optužnice, sve različite, kao i da posljednja bila njegova zakonska obaveza. Njegova odluka da ne djeluje, sadrži brojne navode za koje apelant nije znao u osam godina odnosno da ne preduzme mjere i spriječi mučenje zarobljenika dugom postupku. Apelant ukazuje da nije bio obaviješten o govori u prilog tvrdnji Tužilaštva da je apelant postupao svjesno i optužnici protiv njega u skladu sa standardima Evropske s namjerom kada se suzdržao od djelovanja onda kada je bio u konvencije, a ovo sve dovodi u vezu s činjenicom da je optužnica obavezi da to čini, na koji način se saglasio sa onim što se dešava u nekoliko navrata izmijenjena, da se ne radi o izmjenama, već o i pristao na posljedicu koja je rezultat takvog djelovanja. Upravo proširenju optužnice, te da nju s ovim promjenama sud nije u tome se ogleda apelantov doprinos izvršenju predmetnog potvrdio. Apelant u apelaciji detaljno navodi način na koji je krivičnog djela jer da je apelant djelovao onda kada je morao i izvršena izmjena optužnice, te ukazuje da su izmjene izvršene u kada je postojala takva obaveza, odnosno da je preduzeo neku odnosu na sve tačke u odnosu na apelanta. Nadalje, apelant radnju kojom bi na adekvatan način spriječio da se takva mučenja posebno ističe da do 24. aprila 2013. godine nikada nije bio dešavaju, izvršenje predmetnog krivičnog djela ne bi bilo upoznat s činjenicom da Tužilaštvo kao jedan od osnova vida moguće. Iako lično ne učestvuje u premlaćivanjima i mučenjima, učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu smatra sjednice njegovo nedjelovanje zapravo stvara uvjete i omogućava da do Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. U sljedećoj izmjeni mučenja dođe. Apelant je, prema mišljenju Suda BiH, u skladu sa optužnice (2. oktobra 2013. godine) Tužilaštvo je promijenilo svojim dužnostima i ovlaštenjima, mogao i morao da preduzme tvrdnju o sukobu, kvalificirajući ga kao međunarodni, što za neke aktivnosti kako bi spriječio zlostavljanja zarobljenika. Ipak, sobom povlači ozbiljne posljedice po apelanta i krivično djelo za potpuno svjestan te obaveze, apelant, onda kada postoji obaveza koje se tereti. Apelant u ovom dijelu, također, upućuje na dnevnik da djeluje, ne preduzima ništa kako bi zaštitio zarobljenike i Dževada Malće koji je korišten kao dokaz, a koji se "ima smatrati spriječio mučenja. Na osnovu navedenog, Sud BiH je zaključio saznanjem za zarobljavanje civila". Apelant u ovom dijelu navodi da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao saizvršilac, pa odredbe ZKP-a, te ukazuje da Sud BiH nije dao jasan i adekvatan iako nije uzeo učešće u samom premlaćivanju, njegovim odgovor na apelantove žalbene navode u ovom dijelu. Apelant nedjelovanjem su stvoreni uvjeti i omogućeno da do mučenja zaključuje da je proširenom optužnicom doveden u teži položaj, dođe. te da je njegovo učešće u inkriminiranim događajima za koje se 17. Sud BiH je nadalje, u odnosu na apelanta (i ostale), tereti prošireno na apelantovu svijest o njima, te da odbrani nije utvrdio da će se konkretnom slučaju primijeniti KZSFRJ kao data prilika da ospori navode iz "izmijenjene" optužnice. Zbog blaži zakon, a koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. ove činjenice došlo je i do pogrešno utvrđenog činjeničnog 18. Sud BiH je u odluci naveo i "ispušteni dio činjeničnog stanja. Apelant je nadalje ukazao da je pogrešno utvrđeno, opisa". S tim u vezi, Sud BiH u odnosu na tačke izreke presude odnosno nije jasno i tačno utvrđeno koje funkcije je apelant kojima se optuženi apelant proglašava krivim navodi da je vijeće obavljao u kojem periodu, te apelant detaljno iznosi da je bio prilagodilo činjenični opis iz optužnice kako bi on odgovarao načelnik SJB do početka decembra 1993. godine kada je preuzeo utvrđenom činjeničnom stanju, a da se ne narušava subjektivni i dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost OG Zapad objektivni identitet optužbe. Dakle, vijeće je ispustilo iz Armije BiH. Osim toga, radi se o komponenti (civilna policija) s činjeničnog opisa dio u kojem se navodi da je apelant postupao u najmanje ovlaštenja. Apelant problematizira dio navoda drugoj funkciji, osim one načelnika SJB, zatim sve ono što nije Tužilaštva da je apelant bio komandant Objedinjene komande dokazano, a u pogledu apelantove nadležnosti za zarobljenike Bugojno, te dokaz koji je u tom pravcu izveden, nalazeći da su koji su mu se predali, te funkciju apelanta kao komandanta ovaj navod i stav Tužilaštva pogrešni. Nadalje, apelant upućuje Objedinjene komande grada. Vijeće je iz činjeničnog opisa, na dokaze koji potvrđuju da je vršio preuzimanje dokumentacije u periodu od 2. do 7. decembra 1993. godine organa bezbjednosti VI. Dopustivost OG Zapad, dakle neosnovana je teza da je preuzeo funkciju 13. 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i novembra 1993. godine, te u prilog ovim navodima upućuje i na Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u druge dokaze. Apelant navodi u apelaciji da su zarobljenici u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu raznim prostorima bili u nadležnosti Armije BiH. Apelant smatra predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i da je pogrešna primjena načela in dubio pro reo, u kombinaciji s Hercegovini. neobavještavanjem apelanta o osnovima optužbe protiv njega, 24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, dovela do kršenja prava na pravično suđenje. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv b) Odgovor na apelaciju presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi 21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede na koju ukazuje podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije apelant. S tim u vezi Sud BiH ističe da je u pogledu svakog primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je pojedinog dokaza i njegovog značaja za dokazivanje data koristio. argumentacija u presudi Suda BiH, te Sud BiH u potpunosti 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom ostaje pri stavovima koje je naveo u presudama i nalazi da su je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih provedeni dokazi van razumne sumnje ukazali na apelanta kao pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu počinioca krivičnog djela, navedenog i opisanog u tačkama presudu apelant je primio 30. aprila 2014. godine, a apelacija je pobijane presude. Kada je u pitanju navod koji se konkretno tiče podnesena 25. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je apelantovih ovlaštenja nad zatvorenim licima, te njegovog propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, statusa, Sud BiH, također, ističe da su svi predmetni dokazi koji apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila se tiču ovih elemenata savjesno i brižljivo ocijenjeni, te da je Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg sama ocjena svih dokaza i zaključci koji su na osnovu njih apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) proizašli detaljno elaborirana u pobijanoj presudi i, prema neosnovana. uvjerenju Suda, u potpunosti dokazuju apelantovu krivicu. Sud 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i BiH navodi da je u presudi detaljno navedeno iz kojih dokaza Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, proizlazi apelantova povezanost sa inkriminacijama, te na osnovu Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u kojih dokaza je sud utvrdio njegov status i funkcije koje je u pogledu dopustivosti. inkriminirano vrijeme obavljao. Sud ne nalazi da je ocjena VII. Meritum dokaza bila paušalna, te smatra neosnovanim apelantove 27. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom prigovore u ovom pravcu. U odnosu na izmjenu optužbe Sud presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) podsjeća da je ovaj prigovor već bio predmet razmatranja u Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. pobijanoj presudi, te naglašava da izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je ona proširena na štetu Pravo na pravično suđenje optuženog. Sud BiH podsjeća da u pobijanoj presudi nije našao 28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog dijelu glasi: zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji za koje Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska se optuženi proglašava krivim ispustio sve ono što je prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: izmijenjenom optužnicom bilo obuhvaćeno. Stoga, i ovaj e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim prigovor apelantovog zastupnika nije osnovan, te Sud BiH stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. predlaže da on bude odbijen. 29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom V. Relevantni propisi dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i 22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi: 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim Član 15. sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom. Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje minimalna prava: činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije dokaznim pravilima. bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; Član 275. 30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na Izmjena optužbe utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa su Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši to zahtijevaju navedene odredbe. se potvrđivanje optužnice. 31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno paušalno utvrđenom činjeničnom stanju, Član 280. pogrešnoj ocjeni dokaza, pogotovo dokaza koji apelantu idu u Vezanost presude za optužbu korist, povredom načela in dubio pro reo, te da je povrijeđeno (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je apelantovo pravo da bude obaviješten o optužbama protiv njega optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u uslijed izmjena optužnice. potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. 32. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud djela. podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u dokaze koje je u tom pravcu proveo i poklonio im vjeru, kao i o daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih apelantovim obavezama, ovlaštenjima i nadležnostima u vršenju sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu istih, pri čemu ovakvo obrazloženje redovnog suda ne ostavlja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski bilo kakav utisak proizvoljnosti. Nadalje, iz osuđujućeg dijela sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna presude izostavljen je dio koji apelant problematizira apelacijom 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije - da mu je Tužilaštvo stavljalo na teret da je komandant nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i Objedinjene komande Bugojno. Apelant je također osporavao dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenicu da su civilna policija i on, kao načelnik, imali nekog činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas učešća u zatvaranju. Apelantova odbrana je insistirala da je protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. Armija BiH imala sve ingerencije nad zarobljenicima. Ustavni godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da sud primjećuje da je apelant i u toku postupka pokušavao ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna dokazati svoje tvrdnje, te je dokazima optužbe mogao prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo suprotstaviti svoje dokaze, ali u tome nije uspio, a Sud BiH je u na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, odnosu na navedeno dao jasna i adekvatna obrazloženja. eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. 36. Ispitujući apelantove navode o paušalno utvrđenom 33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, odnosno zbog načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako povrede načela in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da u utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog dokaza nije bila savjesna, kako to nalaže zakon, odnosno da je postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica bila "na način koji je najštetniji za apelanta", kako to tvrdi tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, apelant. Naime, apelant i u apelaciji, kao što je radio u krivičnom Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, postupku, pokušava uvjeriti sud u svoju nevinost, odnosno u stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u pogrešan zaključak sudova do kojih su došli ocjenom dokaza. više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni Međutim, Ustavni sud podsjeća da u situaciji kada apelant, u relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. da procjenjuje kvalitet zaključaka suda o apelantovoj krivici, septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu pogotovo kada apelant ne pruža bilo šta što bi objektivno navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pokazalo eventualnu "nesavjesnost" ili "proizvoljnost" Suda BiH pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke u ocjeni dokaza, te osim apelantovog nezadovoljstva ocjenom zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog dokaza, odnosno načinom na koji ih je sud cijenio, a koji apelantu prava. ne idu u korist, ništa ne ukazuje da je bilo koji standard pravičnog 34. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda suđenja doveden u pitanje. kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna 37. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove povrijeđeno načelo in dubio pro reo zbog načina ocjene dokaza nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu navodeći da da je poštovano navedeno načelo sud ne bi mogao ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno doći do zaključka o apelantovoj krivici. U vezi sa ovim proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na apelantovim navodima da mu je prekršeno načelo in dubio pro koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. reo zagarantirano članom 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi sud ističe da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan braniti, sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i mada ima pravo na odbranu, odnosno da nije dužan dokazivati kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora 35. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na konkretnim slučajem, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski u apelaciji ukazuje da je zbog povrede načela in dubio pro reo, sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv odnosno načina na koji su sudovi cijenili dokaze (najgori mogući Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, po apelanta) došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S stav 77. i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. februara 2006. tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i broj dokaza koje su predložili Tužilaštvo i odbrana, koji su Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa analiza provedenih dokaza, o čemu se Sud BiH detaljno izjasnio onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je u obrazloženju presude. Sud BiH je dao jasno obrazloženje u vezi li neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, sa zaključkom iz tačke 1. izreke presude, navodeći da su svjedoci pozivanje na načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u svjedočili o događaju, opisali ga, te da je to jedini događaj u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza provedenih dokaza u kojem se apelantovo ime eksplicitno spominje, a odbrana nije obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju pružila dokaze da su svjedoci imali razloga da apelanta otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da inkriminiraju za ove radnje ako se to zaista nije desilo. U odnosu obrazloženje presude, a nakon što je sud izvršio analizu svih na apelantovu funkciju, Ustavni sud najprije primjećuje da je provedenih dokaza, ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda apelant proglašen krivim u svojstvu načelnika SJB, a po osnovu o apelantovoj krivici. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom koje funkcije je bio i član Ratnog predsjedništva Općine slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav Bugojno. Nadalje, Sud BiH u odluci, u tač. 105-114, veoma jasno 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija i detaljno navodi na osnovu kojih dokaza je došao do zaključaka neosnovana. o apelantovoj funkciji i vremenu stupanja na nju, pozivajući se na 38. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odbranu iz člana 6. stav 3. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u tačka a) Evropske konvencije, a uslijed izmjena optužnice koje, predmetu broj AP 2958/14, rješavajući apelaciju Senada prema apelantovom mišljenju, predstavljaju proširenje optužnice Dautovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i koja apelanta dovodi u gori položaj, a koju sud nije potvrdio, Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i Ustavni sud primjećuje da je identične navode iznosio i pred (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst Sudom BiH koji se o navedenom očitovao (tač. 31-36. presude), ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a. Sud BiH je naveo da Mirsad Ćeman, predsjednik izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je Mato Tadić, dopredsjednik optužnica proširena na štetu optuženih, već se radi o izmjenama Zlatko M. Knežević, dopredsjednik koje samo preciziraju ono za šta se optuženi već tereti, bez Valerija Galić, sutkinja uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Apelant u Miodrag Simović, sudac apelaciji navodi da se radi o navođenju generalne floskule. Seada Palavrić, sutkinja Međutim, osim što detaljno analizira izmjene optužnice, apelant u na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je najvećem dijelu problematizira da mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno na teret postupanje u okviru udruženog ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 zločinačkog poduhvata, promjena karaktera sukoba, kao i Odbija se kao neutemeljena apelacija Senada Dautovića postupanje u krivičnom djelu sa elementima svijesti. Međutim, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao odgovor i na ove 003485 12 Kžk od 18. prosinca 2013. godine. apelantove navode. Također, bez obzira na izmjene optužnice, Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Sud BiH u presudi navodi da iako nije postojala zakonska Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i prepreka da se optužnica izmijeni na način da je apelant bio član Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u udruženog zločinačkog poduhvata jer mu je i ranijim "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". optužnicama to stavljano na teret, Sud BiH nije našao dokazanim OBRAZLOŽENJE da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog I. Uvod poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji, za koje je apelant 1. Senad Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, proglašen krivim, izostavio sve ono što je izmijenjenom kojeg zastupa Refik Serdarević, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je optužnicom (u tom dijelu) bilo obuhvaćeno. Sud BiH je također 25. lipnja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i naveo da je drugom izmijenjenom optužnicom karakter sukoba Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude definiran kao međunarodni, međutim Sud BiH jasno navodi da je Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 upravo odbrana cijelo vrijeme trajanja postupka insistirala upravo K 003485 12 Kžk od 18. prosinca 2013. godine. na karakteru sukoba kao međunarodnom, pa je u tom pravcu uvela brojne dokaze. Osim toga, apelant i sam jasno ukazuje da je II. Postupak pred Ustavnim sudom o izmijenjenoj optužnici Sudu BiH dostavio pismeno izjašnjenje. 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda Stoga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao ove navode, BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: da je dao razumno i argumentirano obrazloženja da nije došlo do Tužiteljstvo) zatraženo je 13. ožujka 2017. godine da dostave izmjena, kao i da je najveća izmjena (karakter sukoba) ono na odgovor na apelaciju. čemu je apelantova odbrana insistirala, pa Ustavni sud ne nalazi 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok da je načinom na koji je izmijenjena optužnica povrijeđeno Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je apelantovo pravo iz člana II/3.e) i člana 6. stav 3. tačka a) istekao. Evropske konvencije. III. Činjenično stanje 39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom, odnosno u postupku pred Sudom BiH u kojem je donijeta 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda osporena odluka nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. sljedeći način. tačka a) Evropske konvencije. 5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. prosinca 2013. godine kojom je apelanta (i još dvije osobe) VIII. Zaključak proglasio krivim da su tijekom rata u Bosni i Hercegovini i u 40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na vrijeme oružanog sukoba međunarodnog karaktera, zbog pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i djelovanja Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO), za člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka a) Evropske konvencije u situaciji kada račun Republike Hrvatske, pod koji je potpadao i oružani sukob je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke zaključio da Armije BiH i HVO-a u Bugojnu, u razdoblju od 18. srpnja 1993. utvrđivanje apelantove krivice nije rezultat proizvoljne ocjene do 19. ožujka 1994. godine, apelant u salonu namještaja dokaza, već je odluka o ocjeni dokaza jasna i argumentirana, kao "Slavonija drvna industrija" u Bugojnu, prostorijama Gimnazije u i rezultat postupka u kojem je ispoštovano načelo in dubio pro Bugojnu, Domu zdravlja - Ratnoj bolnici Bugojno i prostorijama reo, te kada izmjenama optužnice nije povrijeđeno apelantovo Stanice javne bezbjednosti Bugojno, u razdoblju od 18. srpnja pravo na odbranu, za šta je sud dao jasne razloge. 1993. do 13. studenog 1993. godine, u svojstvu načelnika Stanice 41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, javne bezbjednosti Bugojno, po osnovi koje funkcije je bio i član Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Ratnog predsjedništva Bugojno, postupajući suprotno pravilima 42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe zajedničkog Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. članka 3. stavak 1. toč. a) i c) Ženevskih konvencija od 12. Predsjednik kolovoza 1949. godine, te čl. 23., od 25. do 39., od 49. do 52. i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 130. Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima Mirsad Ćeman, s. r. od 12. kolovoza 1949. godine i članka 75. Dopunskog protokola broj I. uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. godine o 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, tako što je dozvolio stanovništva, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 da se pripadnici HVO-a zatvaraju i drže zarobljenim u godina, dok je oslobođen optužbi za opisane radnje kojima bi neadekvatnom smještaju i u neuvjetnim prostorijama, te da se od počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, zatvorenika prisilno vadi krv, odnosno da se prema njima ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv ratnih nečovječno postupa, te je kao nadređena i odgovorna osoba po zarobljenika. Protiv prvostupanjske presude Tužiteljstvo i obrana funkcijama koje je obnašao u navedenom razdoblju propustio su izjavili priziv, pa je Sud BiH ukinuo prvostupanjsku presudu poduzeti nužne i razumne mjere da spriječi mučenje i nečovječno (osim u toč. 13. i 14.b) u kojima je odbijen priziv Tužiteljstva) i postupanje prema ratnim zarobljenicima, apelant: (pod točkom odredio održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom. 1.) u preciziranom vremenu naredio premlaćivanje Stipice Zelića Nadalje, Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo podiglo optužnicu na opisani način; pod (toč. 2. i 4.) u preciziranom razdoblju protiv apelanta 7. prosinca 2007. godine, da je 29. lipnja 2011. dozvolio pripadnicima SJB Bugojno da u prostorije SJB godine izmijenilo optužnicu, a izmjene su se odnosile na Bugojno, i to prostorije za zadržavanje - pritvor koji se nalazio u činjenični supstrat optužnice i pravnu kvalifikaciju glede podrumu SJB Bugojno i zgradi Gimnazije, zatvaraju i drže odgovornosti optuženih. Dana 24. travnja 2013. godine zatvorene zarobljene pripadnike civilne policije Hrvatske Tužiteljstvo je dostavilo novu, izmijenjenu optužnicu, a izmjene zajednice Herceg-Bosna (u daljnjem tekstu: HZHB), ali i su se odnosile na izmjene u činjeničnom supstratu, te je zarobljene pripadnike HVO-a koji su položili oružje i predali se Tužiteljstvo odustalo od toč. VII. i 9i. Dana 2. listopada 2013. pripadnicima SJB Bugojno, a apelant nečovječno postupio godine Tužiteljstvo je podnijelo "drugu izmijenjenu optužnicu", a dozvolivši zatvaranje ovih osoba u prostorije SJB Bugojno iako izmjene su se odnosile na preciziranje pravnih kvalifikacija u je znao da se radi o neuvjetnim prostorima za toliki broj pojedinim točkama i podtočkama optuženja, karakterizaciju zarobljenika; (toč. 3. i 10.) u preciziranom razdoblju, a nakon što sukoba i dopunu općih elemenata kaznenog djela - povrede je na sjednici Ratnog predsjedništva Općine Bugojno, kojoj je međunarodnog prava. Sud BiH je također naveo da se u prisustvovao ili o kojoj je obaviješten, razmatran nedostatak krvi najvećem dijelu izmjena optužnice odnosila na apelanta. Obrane u Ratnoj bolnici u Bugojnu i odlučeno da se potrebna krv pribavi, su osporavale zakonitost izmjene optužnice ističući da su naoružani pripadnici Armije RBiH, Štaba obrane Bugojno i SJB optuženima dodane nove inkriminacije, odnosno da je optužnica Bugojno su iz neuvjetnih podrumskih prostorija SJB Bugojno proširena na štetu optuženih. Obrane su smatrale da je na ovaj izvodili zarobljenike i odvodili ih u prostorije Doma zdravlja način povrijeđeno pravo optuženih na obranu jer se optuženi nisu Bugojno, za čije osiguranje je bila odgovorna SJB Bugojno, gdje mogli obraniti od onoga što im je "drugom izmijenjenom su nečovječno postupali prema zarobljenicima prisiljavajući ih da optužnicom" stavljeno na teret. Sud BiH se pozvao na odredbu daju krv za potrebe ranjenih pripadnika Armije RBiH Bugojno, članka 275. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: SJB Bugojno i Štaba obrane Bugojno, nakon čega su zarobljenici ZKP), te zaključio da u konkretnom slučaju izmjenama optužnice ponovno vraćeni u iste prostorije i zatvarani, a apelant, znajući da nije povrijeđeno pravo na obranu, niti je optužnica proširena na se od zarobljenika uzima krv na navedeni način, svojim štetu optuženih. Prema stajalištu Suda BiH radi se o izmjenama nečinjenjem odnosno nepoduzimanjem mjera koje bi spriječile koje samo preciziraju ono za što se optuženi već terete, bez nečovječno postupanje prema zatvorenim osobama značajno uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Suštinski, doprinosio nečovječnom postupanju prema ovim osobama; (pod izmjenom optužnice nije došlo ni do kakve značajnije izmjene, toč. 5., 6., 7., 8., 9. i 11.) u preciziranom razdoblju pripadnici PS osim u onom dijelu koji se odnosi na karakter sukoba. Najveći Centar - SJB Bugojno i drugi pripadnici SJB Bugojno kojima je u dio izmjena optužnice odnosi se na preciziranje činjeničnog opisa tom momentu apelant bio neposredno nadređeni su na opisani oko navodnog apelantovog postupanja u okviru udruženog način, samo zato što su hrvatske nacionalnosti, znači na zločinačkog pothvata. Sud BiH je u odnosu na konačno diskriminatornoj osnovi, na detaljno opisan način navedene osobe definiranje sukoba kao međunarodnog naveo da je upravo obrana udarali, tukli i drugo, namjerno im na taj način nanoseći snažan cijelo vrijeme postupka inzistirala na tome da se oružani sukob tjelesni i duševni bol i patnje, a apelant, znajući da se zarobljenici između Armije BiH i HVO-a okarakterizira kao međunarodni, te prilikom privođenja u Policijsku stanicu Centar Bugojno i u je upravo apelantova obrana uvela brojne dokaze u postupku na Gimnaziji u Bugojnu muče, svojim nečinjenjem odnosno tu okolnost. Sud BiH navodi da je i u ranijim optužnicama nepoduzimanjem mjera koje bi spriječile mogućnost mučenja apelantu stavljeno na teret da je bio član udruženog zločinačkog zarobljenika prilikom privođenja značajno doprinosio mučenju; pothvata i da je postupao u namjeri izvršenja zločinačkog plana i čime je apelant pod točkom 1. izreke presude počinio kazneno cilja. Međutim, iako nije postojala zakonska prepreka da se djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika mučenje iz članka optužnica izmijeni na ovakav način, kako je Tužiteljstvo učinilo, 144. Kaznenog zakona SFRJ, pod toč. 2. i 4. izreke presude Sud BiH nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika nečovječno udruženog zločinačkog pothvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji postupanje iz članka 144. KZSFRJ, te pod toč. 3. i 10. izreke za koje se apelant proglašava krivim ispustio sve ono što je presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih izmijenjenom optužnicom obuhvaćeno. zarobljenika nečovječno postupanje nečinjenjem iz članka 144. u 8. U okviru općih elemenata kaznenog djela koje je svezi sa čl. 22. i 30. stavak 2. KZSFRJ, pod toč. 5., 6., 7., 8., 9. i apelantu i ostalim stavljano na teret, Sud BiH je analizirao 11. izreke presude počinio kazneno djelo ratni zločin protiv ratnih karakter sukoba. Dakle, Sud BiH je naveo da je drugom zarobljenika - mučenje nečinjenjem iz članka 144. u svezi sa čl. izmijenjenom optužnicom Tužiteljstvo okarakteriziralo sukob 22. i 30. stavak 2. KZSFRJ, pa ga je Sud BiH osudio na kaznu između Armije BiH i HVO-a kao međunarodni zbog djelovanja zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. HVO-a za račun Republike Hrvatske, a pod koji je potpadao i 6. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je sukob u vremenu od 18. srpnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine. počinio radnje precizirane u presudi, čime bi počinio kazneno Sud BiH je naveo da je obrana već u prvostupanjskom postupku, djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ratni zločin protiv kao i na pretresu pred Apelacijskim vijećem zauzela stajalište da ranjenika i bolesnika i kazneno djelo ratni zločin protiv civilnih se na području Bugojna radilo o međunarodnom sukobu, te je u osoba. tom smislu uveden cijeli niz dokaza obrane. Na temelju 7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tijek postupka, provedenih materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, te utvrđenih odnosno da je prvostupanjskom presudom Suda BiH apelant činjenica, dovodeći ih u vezu s kriterijem uspostavljenim osuđen da je počinio kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog odlukama MKSJ, Sud BiH je zaključio da su inkriminirane radnje poduzete tijekom međunarodnog oružanog sukoba između 13. U odnosu na toč. 2. i 4., odnosno zatvaranje Armije BiH s jedne i HVO-a i Hrvatske vojske s druge strane. zarobljenika hrvatske nacionalnosti u SJB Bugojno i zgradi 9. Nadalje, Sud BiH je utvrdio status žrtava, te je zaključio Gimnazije koje se stavlja na teret apelantu, apelantova obrana je da radi o osobama koje su imale status ratnih zarobljenika. navodila da apelant nije imao nikakve ovlasti u odnosu na 10. U odnosu na povezanost radnji počinitelja/apelanta sa zarobljene osobe i da su smještanje izvršili pripadnici Armije oružanim sukobom, Sud BiH je istaknuo da se optuženi terete da BiH. Sud BiH je na okolnost zatvaranja saslušao svjedoke su u opisanim inkriminacijama sudjelovali u svojstvima i (oštećeni), te je ispitao, odnosno utvrdio uvjete u kojima su službenim dužnostima, u okviru kojih ovlasti su oštećeni bili u zatvorenici smješteni. Sud BiH je na temelju provedenih dokaza, njihovoj ingerenciji, pa je od (prethodno nabrojanih od strane izvan svake sumnje, utvrdio da bez suglasnosti i dozvole apelanta suda) čimbenika povezanosti djela optuženih sa sukobom bilo kao načelnika SJB Bugojno zatvaranje i zadržavanje zarobljenika ispunjeno nekoliko, na temelju kojih se ta povezanost mogla u prostorijama SJB nije bilo moguće. Naime, u postupku nije ni nedvojbeno utvrditi. Sud BiH je naveo da se apelantu stavlja na bilo sporno da je apelant u inkriminirano vrijeme obnašao teret da je kaznena djela počinio od 18. srpnja do 27. srpnja u funkciju načelnika SJB Bugojno, te je u tom svojstvu bio član svojstvu načelnika SJB Bugojno, do polovice studenog 1993. Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. Obje ove funkcije su mu godine, a u kojem svojstvu je bio i član Ratnog predsjedništva omogućavale da bude upoznat s dešavanjima u gradu, s borbenim Općine Bugojno. Sud BiH je našao da je dokazano da je apelant dejstvima i njihovim rezultatima, pa tako i s činjenicom da je bio na funkciji načelnika SJB Bugojno na način opisan došlo do predaje većeg broja pripadnika civilne policije HZHB i izmijenjenom optužnicom. Sud BiH je naveo da je rješenjem HVO-a, kao i da postoji potreba da se oni negdje smjeste. ministra unutarnjih poslova CSB Zenica od 25. ožujka 1993. Obrana, također, nije sporila da je apelant osobno sudjelovao u godine apelant raspoređen na mjesto načelnika, a za šta je predaji velikog dijela vojnika HVO-a, o čemu su svjedočili i suglasnost dao predsjednik Ratnog predsjedništva Dževad Mlaćo svjedoci. Dakle, činjenica da je apelant uzeo učešće u (upućujući na dokaze T-613, T-615 i T-600). Sud BiH se pozvao pregovorima oko predaje nesumnjivo govori i da je znao i bio na nalaz vještaka u svezi sa obvezama, odgovornostima i svjestan da se ove osobe negdje moraju smjestiti, kao i da je nadležnostima apelanta kao načelnika SJB. Sud BiH je citirao apelant, kao načelnik, znao i o kakvim se prostorijama radi, navod vještaka, te je imao u vidu ono što je vještak utvrdio kada odnosno kapacitete tih prostorija u zgradi SJB. Sud BiH je naveo je određivao postojanje obveze apelanta kao načelnika da djeluje i dokaze iz kojih je zaključio da je Gimnazija bila pod kontrolom u određenom momentu i svojim radnjama spriječi nastupanje SJB, odnosno da se u Gimnaziji nije odvijala nastava. Nadalje, posljedice. Nadalje, apelant je imao svojstvo pomoćnika Sud BiH je, imajući u vidu odgovornost apelanta kao načelnika komandanta za bezbjednost OG Zapad od 13. studenog 1993. do SJB, o čemu je nalaz i mišljenje dao vještak, naveo da je iluzorno 19. ožujka 1994. godine. Sud BiH navodi da apelantova obrana i pretpostaviti da je bilo koja odluka, poput odluke o smještaju nije sporila apelantovu poziciju, ali je navodila da je na tu zarobljenika, mogla biti donijeta i realizirana bez apelantove poziciju stupio 7. prosinca 1993. godine. Suprotno apelantovim dozvole. Apelant je bio odgovoran "za zakonito poslovanje" SJB navodima, prema mišljenju Suda BiH, iz dokaza Tužiteljstva u cjelini, svih sektora, kao i ovlašten donositi odluke koje se tiču proizlazi da je apelant postavljen naredbom o postavljenju, koju funkcioniranja i obnašanja poslova iz svih nadležnosti SJB, pa je donijela Komanda Operativne grupe Zapad, te imenovan na tako i o mogućnosti da se internirane osobe drže u prostorijama u dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost od 13. studenog zgradi SJB i zgradi Gimnazije. Da je apelant bio svjestan o 1993. godine, a što je utvrđeno uvidom u dokaz T 600 - kakvim se uvjetima radi jasno govori činjenica da je personalni karton, gdje se navodi da je apelant na navedenoj svakodnevno dolazio na posao u prostorije SJB, da su mu se dužnosti od 13. studenog 1993. do 13. travnja 1994. godine. pojedini zarobljenici obraćali i informirali ga o uvjetima u kojima Apelant je i preuzeo dužnost navedenog dana kada je izdao borave, kao i da su ga podređeni svakodnevno izvješćivali o naredbu od 16. studenog 1993. godine u svojstvu načelnika svemu što se dešava u SJB. Sud BiH se pozvao i na iskaz Službe bezbjednosti "OG Zapad" i naređenje o puštanju svjedoka koji navodi da je apelant bio "zapovjednik zatvora", te zatvorenika iz pritvora (dokazi obrane jednog od suoptuženih). je tražio od apelanta da ga pusti, pa je sljedeći dan pušten kući, 11. Sud je također zaključio da je i funkcija apelanta kao gdje ga je odveo apelantov vozač. Svjedok je naveo da je odranije člana Ratnog predsjedništva nesumnjivo dokazana. U svezi s bio prijatelj sa apelantom. navedenim, Sud BiH se pozvao na iskaz Dževada Mlaće, 14. Sud BiH je apelantove radnje u odnosu na ove točke predsjednika Ratnog predsjedništva i drugih svjedoka koji su izreke presude kvalificirao kao izvršilačke. Sud je zaključio da je svjedočili u predmetu. apelant svjesno, znajući da su pripadnici HVO-a i MUPHZHB 12. Sud BiH je dalje analizirao konkretne radnje počinjenja zarobljeni i da trebaju biti smješteni, dozvolio da se zatvore i drže koje su optuženim stavljene na teret, te je nakon analize dokaza zatvorenim u prostorijama za zadržavanje u SJB Bugojno, dao svoj zaključak u odnosu na optužene. U svezi sa apelantom, odnosno podrumskim prostorijama, kao i u zgradi Gimnazije, a Sud BiH je zaključio da je apelant naredio premlaćivanje Stipice koje nisu adekvatne za prihvat i smještaj tolikog broja ljudi. Zelića. Sud BiH je u tom pravcu naveo kazivanja svjedoka da je Uvjeti u kojima su zarobljenici bili držani su bili poznati Stipica Zelić bio na ispitivanju kod apelanta, da se vratio apelantu, te je o uvjetima (i od strane zarobljenika i podređenih) pretučen, da je izgovarao apelantovo ime. Obrana je isticala da bio upoznat. Apelant je, dozvolivši da se zarobljenici drže u ovi iskazi nisu dovoljni da se izvan razumne sumnje zaključi da uvjetima za koje je znao da ne ispunjavaju minimum standarda, je apelant naredio premlaćivanje, dok samo premlaćivanje nije poduzeo radnju izvršenja nečovječnog postupanja. Bez osporavala. Međutim, Sud BiH je našao relevantnim upravo apelantove dozvole da se zarobljenici zatvore i drže u neuvjetnim činjenicu da svjedoci spominju apelanta kao izravnog prostorijama ne bi moglo doći do izvršenja djela. naredbodavca premlaćivanja ovog oštećenog. Apelant se u tom 15. U odnosu na nečovječno postupanje, odnosno vađenje kontekstu ne spominje ni u jednoj drugoj točki. Iako su brojni krvi zarobljenicima za potrebe Ratne bolnice (toč. 3. i 10. izreke drugi svjedoci svjedočili o svojim i premlaćivanju drugih presude) Sud BiH je najprije naveo da ne može prihvatiti razloge oštećenih, optuženog apelanta nikad nisu ni spomenuli. Obrana da su zarobljenici krv davali dobrovoljno zbog uvjeta u kojima su nije vijeću ukazala na bilo koji način zašto bi navedeni svjedoci se nalazili, te se pozvao na iskaze svjedoka koji su opisali imali specifičan motiv inkriminirati apelanta za ove radnje, osim događaj. Sud BiH je naveo već (u prethodnim točkama odluke) ako se to doista i nije desilo upravo na način kako su i opisali. opisane uvjete u kojima su se zarobljenici nalazili, kao i funkciju koju je apelant imao u inkriminiranom razdoblju i da je dozvolio izvješća i sasvim sigurno bio u cijelosti upoznat sa svim što se zatvaranje zarobljenika, kao i da je bio svjestan u kojim se dešavalo u objektima za koje je on bio zadužen. Ipak, i pored prostorijama drže. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant bio obveze da poduzme sve mjere kako bi spriječio vršenje kaznenih upoznat s činjenicom nedostatka krvi u Ratnoj bolnici (na djela i zaštitio sigurnost građana, apelant nije poduzeo niti jednu sjednici Ratnog predsjedništva). Nadalje, Sud BiH zaključuje radnju s ciljem sprečavanja mučenja zarobljenika, dakle apelant kako je apelant, kao načelnik SJB, upoznat sa svim dešavanjima, je propustio poduzeti nužnu radnju, odnosno nije djelovao onda te da iz provedenih dokaza proizlazi da zatvorenici u SJB i kada je to bila njegova zakonska obveza. Njegova odluka da ne Gimnaziji nisu mogli bez dozvole stražara napustiti prostorije, te djeluje, odnosno da ne poduzme mjere i spriječi mučenje je očigledno da se izvođenje zatvorenika radi uzimanja krvi nije zarobljenika govori u prilog tvrdnji Tužiteljstva da je apelant moglo vršiti bez dozvole čuvara ili druge odgovorne osobe. Osim postupao svjesno i s namjerom kada se suzdržao od djelovanja toga, uzimanje krvi se dešavalo u više navrata, i to u bolnici koja onda kada je bio u obvezi da to čini, na koji način se suglasio sa je u blizini SJB. Sud BiH je zaključio da ove aktivnosti nisu bile onim što se dešava i pristao na posljedicu koja je rezultat takvog nepoznanica apelantu i da on zna da se zarobljenici izvode radi djelovanja. Upravo u tome se ogleda apelantov doprinos uzimanja krvi, ali ništa ne poduzima da to spriječi. Njegova izvršenju predmetnog kaznenog djela jer da je apelant djelovao pasivnost, prema ocjeni Suda BiH, upravo je u skladu s onda kada je morao i kada je postojala takva obveza, odnosno da nastojanjima da se osiguraju dodatne količine krvi za bolnicu, a je poduzeo neku radnju kojom bi na adekvatan način spriječio da sa kojom potrebom je upoznat apelant. Sud BiH nadalje navodi se takva mučenja dešavaju, izvršenje predmetnog kaznenog djela da je apelant imao obvezu spriječiti postupanje prema ne bi bilo moguće. Iako osobno ne sudjeluje u premlaćivanjima i zarobljenicima koje prelazi granice humanog, kojima se mučenjima, njegovo nedjelovanje zapravo stvara uvjete i povređuje njihov tjelesni integritet i nanose velike psihičke omogućava da do mučenja dođe. Apelant je, prema mišljenju patnje, ali svjesno ništa ne poduzima da spriječi nezakonito Suda BiH, u skladu sa svojim dužnostima i ovlastima, mogao i ponašanje koje je trajalo dulje vrijeme. Ove apelantove radnje morao poduzeti neke aktivnosti kako bi spriječio zlostavljanja Sud BiH je kvalificirao kao saizvršilaštvo budući da apelant, zarobljenika. Ipak, potpuno svjestan te obveze, apelant onda kada nepoduzimanjem nužnih mjera da spriječi uzimanje krvi od postoji obveza da djeluje, ne poduzima ništa kako bi zaštitio zatvorenika, zapravo doprinosi da se ova praksa neometano zarobljenike i spriječio mučenja. Na temelju navedenog, Sud BiH provodi. je zaključio da je apelant u konkretnom slučaju postupao kao 16. U odnosu na toč. 5., 6., 7., 8., 9. i 11. izreke presude, a suizvršitelj, pa iako nije uzeo učešće u samom premlaćivanju, kojima je apelantu stavljeno na teret da je počinio ratni zločin njegovim nedjelovanjem su stvoreni uvjeti i omogućeno da do protiv ratnih zarobljenika mučenje, i to nečinjenjem, Sud BiH je mučenja dođe. za svaku pojedinačnu točku opisao radnje mučenja u odnosu na 17. Sud BiH je nadalje, u odnosu na apelanta (i ostale), oštećene o kojima su svjedočili svjedoci (oštećeni osobno i ostali utvrdio da će se konkretnom slučaju primijeniti KZSFRJ kao svjedoci). Apelantova obrana je osporavala da jedinica policije u blaži zakon, a koji je važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Gimnaziji nije pripadala civilnoj policiji, ali Sud BiH je, 18. Sud BiH je u odluci naveo i "ispušteni dio činjeničnog pozivajući se na iskaze svjedoka, odbio prihvatiti ovaj navod opisa". U svezi s tim, Sud BiH u odnosu na točke izreke presude obrane. Obrana je također navodila da isključuje svaku kojima se optuženi apelant proglašava krivim navodi da je vijeće mogućnost da je apelant znao za dešavanja i da ne može biti prilagodilo činjenični opis iz optužnice kako bi on odgovarao odgovoran po bilo kojoj osnovi. Ispitujući apelantovu utvrđenom činjeničnom stanju, a da se ne narušava subjektivni i odgovornost, Sud BiH je najprije utvrdio da su radnjama objektivni identitet optužbe. Dakle, vijeće je ispustilo iz opisanim za svaku točku, kršenjem međunarodnih normi činjeničnog opisa dio u kojem se navodi da je apelant postupao u humanitarnog prava, ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka drugoj funkciji, osim one načelnika SJB, potom sve ono što nije 144. KZSFRJ. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da su sve žrtve, dokazano, a glede apelantove nadležnosti za zarobljenike koji su odnosno oštećeni hrvatske nacionalnosti i da su upravo samo mu se predali, te funkciju apelanta kao komandanta Objedinjene zbog toga podvrgnuti maltretiranju od strane pripadnika SJB komande grada. Vijeće je iz činjeničnog opisa, također, ispustilo Bugojno kao "javnih službenika" koji su u navedeno vrijeme sve ono što je našlo suvišnim, repetativnim i nedokazanim, a predstavljali državnu vlast. Svi svjedoci su naveli premlaćivanja kako bi radnje optuženih bile dovoljno jasne, precizne i od strane policajaca, pripadnika SJB, neke od njih jasno razumljive. Vijeće je ukazalo i na navode o sjednici Ratnog imenujući i identificirajući. Apelant je u navedenom razdoblju predsjedništva, udruženom zločinačkom pothvatu, kao i bilo bio načelnik SJB Bugojno, te je snosio odgovornost za zakonito kakvoj drugoj apelantovoj odgovornosti, ali je našlo da oni nisu postupanje svih pripadnika SJB Bugojno, ali i za "dobrobit dokazani ili da je to ostalo na razini pretpostavki, o čemu je dalo zarobljenika" koji su bili pod kontrolom njegove jedinice. Sud detaljno obrazloženje. BiH se pozvao na zakon i podzakonske akte prema kojima je 19. Sud BiH je apelantu utvrdio kaznu uzevši u obzir sve apelant bio dužan postupati, kao i na nalaz vještaka. Dakle, okolnosti pri odmjeravanju kazne. Također, Sud BiH je nadalje u apelant je bio u obvezi poduzeti sve potrebne mjere kako bi odluci u dijelu "Oslobađajući dio" dao svoje obrazloženje. osigurao neometan i zakonit rad SJB i svih uposlenika. Također, IV. Apelacija činjenica da su zarobljenici bili smješteni u SJB Bugojno i a) Navodi iz apelacije Gimnaziji, odnosno da su bili pod ingerencijom policije govori i da je apelant imao obveze i odgovornosti spram tih osoba i 20. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz njihove sigurnosti. Sud BiH, također, navodi da je apelant bio članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske svjestan cjelokupne situacije u Bugojnu, međunacionalnih konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u napetosti i netrpeljivosti, bio je svjedok događaja u kojima je daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ukazuje da su takva napetost kulminirala i morao je znati i da postoji opasnost dokazi optužbe korišteni i kao dokazi obrane, što dovoljno govori da do takve eskalacije netrpeljivosti dođe i u odnosu na o dokazima. Apelant se žali na način kako je sud cijenio dokaze, zarobljenike u zgradi Gimnazije. Sud je dalje ukazao na brojnost da nije poštovao načelo in dubio pro reo, već je dokaze cijenio na ovakvih dešavanja i brojnost osoba koje su sudjelovale u najgori mogući način po apelanta. U tom pravcu navodi mučenju. Imajući u vidu da je apelant svakodnevno dolazio u svjedočenje svjedoka za prvu točku optužnice u odnosu na zgradu SJB u kojoj su zarobljenici zatvoreni, dobivao je dnevna oštećenog Stipicu Zelića. Nadalje, apelant ukazuje da sud nije jasno utvrdio apelantov status u inkriminiranom razdoblju i da iz detaljno elaborirana u pobijanoj presudi i, prema uvjerenju Suda, materijalnih dokaza proizlaze drugačiji zaključci od onih koje je u potpunosti dokazuju apelantovu krivnju. Sud BiH navodi da je izveo sud (da je dužnost preuzeo 13. studenog 1993. godine). u presudi detaljno navedeno iz kojih dokaza proizlazi apelantova Apelant, također, ukazuje da nije bio obaviješten o optužbama povezanost sa inkriminacijama, te na temelju kojih dokaza je sud protiv njega. U svezi s tim apelant ističe da su u ovom predmetu utvrdio njegov status i funkcije koje je u inkriminirano vrijeme egzistirale četiri optužnice, sve različite, kao i da posljednja obnašao. Sud ne nalazi da je ocjena dokaza bila paušalna, te sadrži brojne navode za koje apelant nije znao u osam godina smatra neutemeljenim apelantove prigovore u ovom pravcu. U dugom postupku. Apelant ukazuje da nije bio obaviješten o odnosu na izmjenu optužbe Sud podsjeća da je ovaj prigovor već optužnici protiv njega u skladu sa standardima Europske bio predmetom razmatranja u pobijanoj presudi, te naglašava da konvencije, a ovo sve dovodi u vezu s činjenicom da je optužnica izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo obrane, niti je ona u nekoliko navrata izmijenjena, da se ne radi o izmjenama, već o proširena na štetu optuženog. Sud BiH podsjeća da u pobijanoj proširenju optužnice, te da nju s ovim promjenama sud nije presudi nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član potvrdio. Apelant u apelaciji detaljno navodi način na koji je udruženog zločinačkog pothvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji izvršena izmjena optužnice, te ukazuje da su izmjene izvršene u za koje se optuženi proglašava krivim ispustio sve ono što je odnosu na sve točke u odnosu na apelanta. Nadalje, apelant izmijenjenom optužnicom bilo obuhvaćeno. Stoga, i ovaj posebno ističe da do 24. travnja 2013. godine nikada nije bio prigovor apelantovog zastupnika nije utemeljen, te Sud BiH upoznat s činjenicom da Tužiteljstvo kao jedan od osnova vida predlaže da on bude odbijen. sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu smatra sjednice V. Relevantni propisi Ratnog predsjedništva Općine Bugojno. U sljedećoj izmjeni optužnice (2. listopada 2013. godine) Tužiteljstvo je promijenilo 22. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine tvrdnju o sukobu, kvalificirajući ga kao međunarodni, što za ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, sobom povlači ozbiljne posljedice po apelanta i kazneno djelo za 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, koje se tereti. Apelant u ovom dijelu, također, upućuje na dnevnik 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi: Dževada Malće koji je korišten kao dokaz, a koji se "ima smatrati Članak 15. saznanjem za zarobljavanje civila". Apelant u ovom dijelu navodi Pravo Suda, Tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u odredbe ZKP-a, te ukazuje da Sud BiH nije dao jasan i adekvatan kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje odgovor na apelantove prizivne navode u ovom dijelu. Apelant činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim zaključuje da je proširenom optužnicom doveden u teži položaj, dokaznim pravilima. te da je njegovo sudjelovanje u inkriminiranim događajima za Članak 275. koje se tereti prošireno na apelantovu svijest o njima, te da obrani Izmjena optužnice nije dana prilika osporiti navode iz "izmijenjene" optužnice. Zbog Ako Tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se ove činjenice došlo je i do pogrešno utvrđenog činjeničnog činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo, može na stanja. Apelant je nadalje ukazao da je pogrešno utvrđeno, glavnoj raspravi optužnicu izmijeniti. Radi pripremanja obrane, odnosno nije jasno i točno utvrđeno koje funkcije je apelant glavna se rasprava može odgoditi. U tome se slučaju optužnica obnašao u kojem razdoblju, te apelant detaljno iznosi da je bio ne potvrđuje. načelnik SJB do početka prosinca 1993. godine kada je preuzeo Članak 280. dužnost pomoćnika komandanta za bezbjednost OG Zapad Vezanost presude za optužbu Armije BiH. Osim toga, radi se o komponenti (civilna policija) s (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je najmanje ovlasti. Apelant problematizira dio navoda Tužiteljstva optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u da je apelant bio komandant Objedinjene komande Bugojno, te potvrđenoj odnosno na glavnoj raspravi izmijenjenoj optužnici. dokaz koji je u tom pravcu izveden, nalazeći da su ovaj navod i (2) Sud nije vezan prijedlozima glede pravne ocjene djela. stajalište Tužiteljstva pogrešni. Nadalje, apelant upućuje na dokaze koji potvrđuju da je vršio preuzimanje dokumentacije u VI. Dopustivost razdoblju od 2. do 7. prosinca 1993. godine organa bezbjednosti 23. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i OG Zapad, dakle neutemeljena je teza da je preuzeo funkciju 13. Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u studenog 1993. godine, te u prilog ovim navodima upućuje i na pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu druge dokaze. Apelant navodi u apelaciji da su zarobljenici u predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i raznim prostorima bili u nadležnosti Armije BiH. Apelant smatra Hercegovini. da je pogrešna primjena načela in dubio pro reo, u kombinaciji s 24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog neobavještavanjem apelanta o osnovama optužbe protiv njega, suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv dovela do kršenja prava na pravično suđenje. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi b) Odgovor na apelaciju učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio 21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je apelacija neutemeljena i da nije došlo do povrede na koju ukazuje koristio. apelant. U svezi s tim Sud BiH ističe da je glede svakog 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom pojedinog dokaza i njegova značaja za dokazivanje dana je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih argumentacija u presudi Suda BiH, te Sud BiH u potpunosti lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu ostaje pri stajalištima koja je naveo u presudama i nalazi da su apelant je primio 30. travnja 2014. godine, a apelacija je provedeni dokazi izvan razumne sumnje ukazali na apelanta kao podnesena 25. lipnja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je počinitelja kaznenog djela, navedenog i opisanog u točkama propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. pobijane presude. Kada je u pitanju navod koji se konkretno tiče Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) apelantovih ovlasti nad zatvorenim osobama, te njegovog statusa, Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog Sud BiH, također, ističe da su svi predmetni dokazi koji se tiču kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) ovih elemenata savjesno i brižljivo ocijenjeni, te da je sama neutemeljena. ocjena svih dokaza i zaključci koji su na temelju njih proizašli 26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, glede dopustivosti. Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja VII. Meritum se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. 27. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom 34. Potom, Ustavni sud glede apelantovih navoda kojima presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. dokaza, prije svega, podsjeća da je izvan njegove nadležnosti Pravo na pravično suđenje procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede ocjene dokaza 28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, dijelu glasi: Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. uloga redovitih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj 29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski dijelu glasi: sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza godine, objavljena u Izvješćima, broj 1996-II, stavak 78.). ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i 35. Dovodeći prethodno iznesena stajališta u svezu s javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim konkretnim slučajem, Ustavni sud najprije primjećuje da apelant sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć u apelaciji ukazuje da je zbog povrede načela in dubio pro reo, 2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim odnosno načina na koji su sudovi cijenili dokaze (najgori mogući sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu. po apelanta) došlo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u postupku proveden veliki minimalna prava: broj dokaza koje su predložili Tužiteljstvo i obrana, koji su a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; analiza provedenih dokaza, o čemu se Sud BiH detaljno izjasnio 30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na u obrazloženju presude. Sud BiH je dao jasno obrazloženje u utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, pa su svezi sa zaključkom iz točke 1. izreke presude, navodeći da su članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske svjedoci svjedočili o događaju, opisali ga, te da je to jedini konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati događaj u kojem se apelantovo ime eksplicitno spominje, a je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako obrana nije pružila dokaze da su svjedoci imali razloga apelanta to zahtijevaju navedene odredbe. inkriminirati za ove radnje ako se to zaista nije desilo. U odnosu 31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično na apelantovu funkciju, Ustavni sud najprije primjećuje da je suđenje vidi u navodno paušalno utvrđenom činjeničnom stanju, apelant proglašen krivim u svojstvu načelnika SJB, a po osnovi pogrešnoj ocjeni dokaza, pogotovo dokaza koji apelantu idu u koje funkcije je bio i član Ratnog predsjedništva Općine korist, povredom načela in dubio pro reo, te da je povrijeđeno Bugojno. Nadalje, Sud BiH u odluci, u toč. 105.-114., veoma apelantovo pravo da bude obaviješten o optužbama protiv njega jasno i detaljno navodi na temelju kojih dokaza je došao do uslijed izmjena optužnice. zaključaka o apelantovoj funkciji i vremenu stupanja na nju, 32. U svezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na pozivajući se na dokaze koje je u tom pravcu proveo i poklonio pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud im vjeru, kao i o apelantovim obvezama, ovlastima i podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u nadležnostima u obnašanju istih, pri čemu ovakvo obrazloženje daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih redovitog suda ne ostavlja bilo kakav dojam proizvoljnosti. sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede Nadalje, iz osuđujućeg dijela presude izostavljen je dio koji činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski apelant problematizira apelacijom - da mu je Tužiteljstvo sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja stavljalo na teret da je komandant Objedinjene komande 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije Bugojno. Apelant je također osporavao činjenicu da su civilna nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i policija i on, kao načelnik, imali nekog učešća u zatvaranju. dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti Apelantova obrana je inzistirala da je Armija BiH imala sve činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas ingerencije nad zarobljenicima. Ustavni sud primjećuje da je protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. apelant i tijekom postupka pokušavao dokazati svoje tvrdnje, te je godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je dokazima optužbe mogao suprotstaviti svoje dokaze, ali u tome ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna nije uspio, a Sud BiH je u odnosu na navedeno dao jasna i prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo adekvatna obrazloženja. na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, 36. Ispitujući apelantove navode o paušalno utvrđenom eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, odnosno zbog 33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje povrede načela in dubio pro reo, Ustavni sud smatra da u načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je dokaza nije bila savjesna, kako to nalaže zakon, odnosno da je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog bila "na način koji je najštetniji za apelanta", kako to tvrdi postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica apelant. Naime, apelant i u apelaciji, kao što je radio u kaznenom tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, postupku, pokušava uvjeriti sud u svoju nevinost, odnosno u Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, pogrešan zaključak sudova do kojih su došli ocjenom dokaza. stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je Međutim, Ustavni sud podsjeća da u situaciji kada apelant, u biti, u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije procijeniti kvalitetu zaključaka suda o apelantovoj krivnji, činjeničnog opisa radnji, za koje je apelant proglašen krivim, pogotovo kada apelant ne pruža bilo što što bi objektivno izostavio sve ono što je izmijenjenom optužnicom (u tom dijelu) pokazalo eventualnu "nesavjesnost" ili "proizvoljnost" Suda BiH bilo obuhvaćeno. Sud BiH je također naveo da je drugom u ocjeni dokaza, te osim apelantovog nezadovoljstva ocjenom izmijenjenom optužnicom karakter sukoba definiran kao dokaza, odnosno načinom na koji ih je sud cijenio, a koji apelantu međunarodni, međutim Sud BiH jasno navodi da je upravo ne idu u korist, ništa ne ukazuje da je bilo koji standard pravičnog obrana cijelo vrijeme trajanja postupka inzistirala upravo na suđenja doveden u pitanje. karakteru sukoba kao međunarodnom, pa je u tom pravcu uvela 37. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenim presudama brojne dokaze. Osim toga, apelant i sam jasno ukazuje da je o povrijeđeno načelo in dubio pro reo zbog načina ocjene dokaza izmijenjenoj optužnici Sudu BiH dostavio pismeno izjašnjenje. navodeći da da je poštovano navedeno načelo sud ne bi mogao Stoga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao ove navode, doći do zaključka o apelantovoj krivnji. U svezi sa ovim da je dao razumno i argumentirano obrazloženja da nije došlo do apelantovim navodima da mu je prekršeno načelo in dubio pro izmjena, kao i da je najveća izmjena (karakter sukoba) ono na reo zagarantirano člankom 6. stavak 2. Europske konvencije, čemu je apelantova obrana inzistirala, pa Ustavni sud ne nalazi da Ustavni sud ističe da prema praksi Europskog suda za ljudska je načinom na koji je izmijenjena optužnica povrijeđeno prava presumpcija nevinosti znači da se optuženi nije dužan apelantovo pravo iz članka II/3.e) i članka 6. stavak 3. točka a) braniti, mada ima pravo na obranu, odnosno da nije dužan Europske konvencije. dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U 39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom, skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo odnosno u postupku pred Sudom BiH u kojem je donijeta kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije osporena odluka nije došlo do povrede prava na pravično suđenje uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, kada iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1., 2. i ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i 3. točka a) Europske konvencije. bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske VIII. Zaključak konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na 1988. godine, Serija A, broj 146, stavak 77. i Ustavni sud, pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i Odluka broj AP 5/05 od 14. veljače 2006. godine, stavak 29., članka 6. st. 1., 2. i 3. točka a) Europske konvencije u situaciji objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene odluke zaključio da 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze utvrđivanje apelantove krivnje nije rezultat proizvoljne ocjene pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju dokaza, već je odluka o ocjeni dokaza jasna i argumentirana, kao takve brižljive ocjene izvesti zaključak o tome je li neka činjenica i rezultat postupka u kojem je ispoštovano načelo in dubio pro dokazana ili ne. Prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na reo, te kada izmjenama optužnice nije povrijeđeno apelantovo načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ako pravo na obranu, za što je sud dao jasne razloge. izostane cjelovita analiza provedenih dokaza u obrazloženju 41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje presude, 42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, a nakon što je sud izvršio analizu svih provedenih dokaza, ne odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivnji. Predsjednik Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz članka 6. stavak 2. Mirsad Ćeman, v. r. Europske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neutemeljena. 38. U svezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u pravo na pravično suđenje, odnosno obranu iz članka 6. stavak 3. predmetu broj AP 2958/14, rješavajući apelaciju Senada točka a) Europske konvencije, a uslijed izmjena optužnice koje, Dautovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i prema apelantovu mišljenju, predstavljaju proširenje optužnice Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) koja apelanta dovodi u gori položaj, a koju sud nije potvrdio, Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni Ustavni sud primjećuje da je identične navode iznosio i pred tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), Sudom BiH koji se o navedenom očitovao (toč. 31.-36. presude), u sastavu: pozivajući se na relevantne odredbe ZKP-a. Sud BiH je naveo da Mirsad Ćeman, predsjednik izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo obrane, niti je Mato Tadić, potpredsjednik optužnica proširena na štetu optuženih, već se radi o izmjenama Zlatko M. Knežević, potpredsjednik koje samo preciziraju ono za što se optuženi već tereti, bez Valerija Galić, sudija uvođenja novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Apelant u Miodrag Simović, sudija apelaciji navodi da se radi o navođenju generalne floskule. Seada Palavrić, sudija Međutim, osim što detaljno analizira izmjene optužnice, apelant u na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je najvećem dijelu problematizira da mu je izmijenjenom ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 optužnicom stavljeno na teret postupanje u okviru udruženog Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Dautovića zločinačkog pothvata, promjena karaktera sukoba, kao i podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 postupanje u kaznenom djelu sa elementima svijesti. Međutim, 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. godine. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao odgovor i na ove Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i apelantove navode. Također, bez obzira na izmjene optužnice, Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Sud BiH u presudi navodi da iako nije postojala zakonska Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u prepreka da se optužnica izmijeni na način da je apelant bio član "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i udruženog zločinačkog pothvata jer mu je i ranijim optužnicama Hercegovine". to stavljano na teret, Sud BiH nije našao dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog pothvata, pa je iz 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 OBRAZLOŽENJE što je na sjednici Ratnog predsjedništva Opštine Bugojno, I. Uvod kojoj je prisustvovao ili o kojoj je obaviješten, razmatran 1. Senad Dautović (u daljnjem tekstu: apelant) iz nedostatak krvi u Ratnoj bolnici u Bugojnu i odlučeno da se Bugojna, kojeg zastupa Refik Serdarević, advokat iz Sarajeva, potrebna krv pribavi, naoružani pripadnici Armije RBiH, podnio je 25. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Štaba odbrane Bugojno i SJB Bugojno su iz neuslovnih Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv podrumskih prostorija SJB Bugojno izvodili zarobljenike i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud odvodili ih u prostorije Doma zdravlja Bugojno, za čije BiH) broj S1 1 K 003485 12 Kžk od 18. decembra 2013. obezbjeđenje je bila odgovorna SJB Bugojno, gdje su godine. nečovječno postupali prema zarobljenicima prisiljavajući ih da daju krv za potrebe ranjenih pripadnika Armije RBiH II. Postupak pred Ustavnim sudom Bugojno, SJB Bugojno i Štaba odbrane Bugojno, nakon čega su 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda zarobljenici ponovno vraćeni u iste prostorije i zatvarani, BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: a apelant, znajući da se od zarobljenika uzima krv na Tužilaštvo) zatraženo je 13. marta 2017. godine da dostave navedeni način, svojim nečinjenjem odnosno odgovor na apelaciju. nepreduzimanjem mjera koje bi spriječile nečovječno 3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok postupanje prema zatvorenim licima značajno doprinosio Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji nečovječnom postupanju prema ovim licima; (pod tač. 5, 6, 7, je istekao. 8, 9 i 11) u preciziranom periodu pripadnici PS Centar - III. Činjenično stanje SJB Bugojno i drugi pripadnici SJB Bugojno kojima je u tom momentu apelant bio neposredno nadređeni su na opisani 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih način, samo zato što su hrvatske nacionalnosti, znači na navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se diskriminatornom osnovu, na detaljno opisan način sumiraju na sljedeći način. navedena lica udarali, tukli i drugo, namjerno im na taj 5. Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 003485 12 Kžk način nanoseći snažan tjelesni i duševni bol i patnje, a od 18. decembra 2013. godine kojom je apelanta (i još dva apelant, znajući da se zarobljenici prilikom privođenja u lica) proglasio krivim da su tokom rata u Bosni i Policijsku stanicu Centar Bugojno i u Gimnaziji u Bugojnu Hercegovini i u vrijeme oružanog sukoba međunarodnog muče, svojim nečinjenjem odnosno nepreduzimanjem mjera koje karaktera, zbog djelovanja Hrvatskog vijeća odbrane (u bi spriječile mogućnost mučenja zarobljenika prilikom daljnjem tekstu: HVO), za račun Republike Hrvatske, pod koji privođenja značajno doprinosio mučenju; čime je apelant pod je potpadao i oružani sukob Armije BiH i HVO-a u Bugojnu, tačkom 1 izreke presude počinio krivično djelo ratni u periodu od 18. jula 1993. do 19. marta 1994. godine, apelant zločin protiv ratnih zarobljenika mučenje iz člana 144 u salonu namještaja "Slavonija drvna industrija" u Bugojnu, Krivičnog zakona SFRJ, pod tač. 2 i 4 izreke presude prostorijama Gimnazije u Bugojnu, Domu zdravlja - Ratnoj počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika bolnici Bugojno i prostorijama Stanice javne bezbjednosti nečovječno postupanje iz člana 144 KZSFRJ, te pod tač. 3 i Bugojno, u periodu od 18. jula 1993. do 13. novembra 1993. 10 izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin godine, u svojstvu načelnika Stanice javne bezbjednosti protiv ratnih zarobljenika nečovječno postupanje Bugojno, po osnovu koje funkcije je bio i član Ratnog nečinjenjem iz člana 144 u vezi sa čl. 22 i 30 stav 2 KZSFRJ, predsjedništva Bugojno, postupajući suprotno pravilima pod tač. 5, 6, 7, 8, 9 i 11 izreke presude počinio krivično međunarodnog humanitarnog prava, kršeći odredbe djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika - mučenje zajedničkog člana 3 stav 1 tač. a) i c) Ženevskih konvencija nečinjenjem iz člana 144 u vezi sa čl. 22 i 30 stav 2 KZSFRJ, od 12. avgusta 1949. godine, te čl. 23, od 25 do 39, od 49 do 52 pa ga je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 i 130 Ženevske konvencije o postupanju s ratnim (sedam) godina. zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine i člana 75 6. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je Dopunskog protokola broj I uz Ženevske konvencije od 12. počinio radnje precizirane u presudi, čime bi počinio avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, oružanih sukoba, tako što je dozvolio da se pripadnici ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika i krivično djelo HVO-a zatvaraju i drže zarobljenim u neadekvatnom ratni zločin protiv civilnih lica. smještaju i u neuslovnim prostorijama, te da se od 7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok zatvorenika prisilno vadi krv, odnosno da se prema njima postupka, odnosno da je prvostepenom presudom Suda BiH nečovječno postupa, te je kao nadređeno i odgovorno lice po apelant osuđen da je počinio krivično djelo ratni zločin funkcijama koje je obavljao u navedenom periodu propustio protiv civilnog stanovništva, te je osuđen na kaznu zatvora da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi mučenje i u trajanju od 13 godina, dok je oslobođen optužbi za opisane nečovječno postupanje prema ratnim zarobljenicima, radnje kojima bi počinio krivično djelo ratni zločin apelant: (pod tačkom 1) u preciziranom vremenu naredio protiv civilnog stanovništva, ratni zločin protiv premlaćivanje Stipice Zelića na opisani način; pod (tač. 2 ranjenika i bolesnika i ratni zločin protiv ratnih i 4) u preciziranom periodu dozvolio pripadnicima SJB zarobljenika. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo i Bugojno da u prostorije SJB Bugojno, i to prostorije za odbrana su izjavili žalbu, pa je Sud BiH ukinuo zadržavanje - pritvor koji se nalazio u podrumu SJB Bugojno prvostepenu presudu (osim u tač. 13 i 14b) u kojima je i zgradi Gimnazije, zatvaraju i drže zatvorene zarobljene odbijena žalba Tužilaštva) i odredio održavanje pretresa pripadnike civilne policije Hrvatske zajednice Herceg- pred drugostepenim sudom. Nadalje, Sud BiH je naveo da je Bosna (u daljnjem tekstu: HZHB), ali i zarobljene pripadnike Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta 7. HVO-a koji su položili oružje i predali se pripadnicima decembra 2007. godine, da je 29. juna 2011. godine izmijenilo SJB Bugojno, a apelant nečovječno postupio dozvolivši optužnicu, a izmjene su se odnosile na činjenični supstrat zatvaranje ovih lica u prostorije SJB Bugojno iako je znao da optužnice i pravnu kvalifikaciju u pogledu odgovornosti se radi o neuslovnim prostorima za toliki broj optuženih. Dana 24. aprila 2013. godine Tužilaštvo je zarobljenika; (tač. 3 i 10) u preciziranom periodu, a nakon dostavilo novu, izmijenjenu optužnicu, a izmjene su se odnosile na izmjene u činjeničnom supstratu, te je svojstvima i službenim dužnostima, u okviru kojih Tužilaštvo odustalo od tač. VII i 9i. Dana 2. oktobra 2013. ovlašćenja su oštećeni bili u njihovoj ingerenciji, pa je od godine Tužilaštvo je podnijelo "drugu izmijenjenu (prethodno nabrojanih od strane suda) faktora povezanosti optužnicu", a izmjene su se odnosile na preciziranje djela optuženih sa sukobom bilo ispunjeno nekoliko, na pravnih kvalifikacija u pojedinim tačkama i podtačkama osnovu kojih se ta povezanost mogla nedvosmisleno utvrditi. optuženja, karakterizaciju sukoba i dopunu opštih Sud BiH je naveo da se apelantu stavlja na teret da je elemenata krivičnog djela - povrede međunarodnog prava. krivična djela počinio od 18. jula do 27. jula u svojstvu Sud BiH je takođe naveo da se u najvećem dijelu izmjena načelnika SJB Bugojno, do polovine novembra 1993. godine, a optužnice odnosila na apelanta. Odbrane su osporavale u kom svojstvu je bio i član Ratnog predsjedništva Opštine zakonitost izmjene optužnice ističući da su optuženima Bugojno. Sud BiH je našao da je dokazano da je apelant bio na dodate nove inkriminacije, odnosno da je optužnica funkciji načelnika SJB Bugojno na način opisan proširena na štetu optuženih. Odbrane su smatrale da je na izmijenjenom optužnicom. Sud BiH je naveo da je rješenjem ovaj način povrijeđeno pravo optuženih na odbranu jer se ministra unutrašnjih poslova CSB Zenica od 25. marta optuženi nisu mogli odbraniti od onoga što im je "drugom 1993. godine apelant raspoređen na mjesto načelnika, a za izmijenjenom optužnicom" stavljeno na teret. Sud BiH se šta je saglasnost dao predsjednik Ratnog predsjedništva pozvao na odredbu člana 275 Zakona o krivičnom postupku (u Dževad Mlaćo (upućujući na dokaze T-613, T-615 i T-600). Sud daljnjem tekstu: ZKP), te zaključio da u konkretnom slučaju BiH se pozvao na nalaz vještaka u vezi sa obavezama, izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo na odbranu, odgovornostima i nadležnostima apelanta kao načelnika niti je optužnica proširena na štetu optuženih. Prema SJB. Sud BiH je citirao navod vještaka, te je imao u vidu stanovištu Suda BiH radi se o izmjenama koje samo ono što je vještak utvrdio kada je određivao postojanje preciziraju ono za šta se optuženi već terete, bez uvođenja obaveze apelanta kao načelnika da djeluje u određenom novih činjenica, radnji ili načina izvršenja. Suštinski, momentu i svojim radnjama spriječi nastupanje posljedice. izmjenom optužnice nije došlo ni do kakve značajnije Nadalje, apelant je imao svojstvo pomoćnika komandanta za izmjene, osim u onom dijelu koji se odnosi na karakter bezbjednost OG Zapad od 13. novembra 1993. do 19. marta sukoba. Najveći dio izmjena optužnice odnosi se na 1994. godine. Sud BiH navodi da apelantova odbrana nije preciziranje činjeničnog opisa oko navodnog apelantovog sporila apelantovu poziciju, ali je navodila da je na tu postupanja u okviru udruženog zločinačkog poduhvata. Sud poziciju stupio 7. decembra 1993. godine. Suprotno BiH je u odnosu na konačno definisanje sukoba kao apelantovim navodima, prema mišljenju Suda BiH, iz dokaza međunarodnog naveo da je upravo odbrana cijelo vrijeme Tužilaštva proizlazi da je apelant postavljen naredbom o postupka insistirala na tome da se oružani sukob između postavljenju, koju je donijela Komanda Operativne grupe Armije BiH i HVO-a okarakteriše kao međunarodni, te je Zapad, te imenovan na dužnost pomoćnika komandanta za upravo apelantova odbrana uvela brojne dokaze u postupku na bezbjednost od 13. novembra 1993. godine, a što je utvrđeno tu okolnost. Sud BiH navodi da je i u ranijim optužnicama uvidom u dokaz T 600 - personalni karton, gdje se navodi da apelantu stavljeno na teret da je bio član udruženog je apelant na navedenoj dužnosti od 13. novembra 1993. do 13. zločinačkog poduhvata i da je postupao u namjeri izvršenja aprila 1994. godine. Apelant je i preuzeo dužnost navedenog zločinačkog plana i cilja. Međutim, iako nije postojala dana kada je izdao naredbu od 16. novembra 1993. godine u zakonska prepreka da se optužnica izmijeni na ovakav svojstvu načelnika Službe bezbjednosti "OG Zapad" i način, kako je Tužilaštvo učinilo, Sud BiH nije našao naređenje o puštanju zatvorenika iz pritvora (dokazi dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog odbrane jednog od saoptuženih). zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji za 11. Sud je takođe zaključio da je i funkcija apelanta koje se apelant proglašava krivim ispustio sve ono što je kao člana Ratnog predsjedništva nesumnjivo dokazana. U izmijenjenom optužnicom obuhvaćeno. vezi s navedenim, Sud BiH se pozvao na iskaz Dževada Mlaće, 8. U okviru opštih elemenata krivičnog djela koje je predsjednika Ratnog predsjedništva i drugih svjedoka koji apelantu i ostalim stavljano na teret, Sud BiH je su svjedočili u predmetu. analizirao karakter sukoba. Dakle, Sud BiH je naveo da je 12. Sud BiH je dalje analizirao konkretne radnje drugom izmijenjenom optužnicom Tužilaštvo počinjenja koje su optuženim stavljene na teret, te je nakon okarakterisalo sukob između Armije BiH i HVO-a kao analize dokaza dao svoj zaključak u odnosu na optužene. U međunarodni zbog djelovanja HVO-a za račun Republike vezi sa apelantom, Sud BiH je zaključio da je apelant Hrvatske, a pod koji je potpadao i sukob u vremenu od 18. jula naredio premlaćivanje Stipice Zelića. Sud BiH je u tom 1993. do 19. marta 1994. godine. Sud BiH je naveo da je pravcu naveo kazivanja svjedoka da je Stipica Zelić bio na odbrana već u prvostepenom postupku, kao i na pretresu pred ispitivanju kod apelanta, da se vratio pretučen, da je Apelacionim vijećem zauzela stanovište da se na području izgovarao apelantovo ime. Odbrana je isticala da ovi iskazi Bugojna radilo o međunarodnom sukobu, te je u tom smislu nisu dovoljni da se van razumne sumnje zaključi da je apelant uveden cijeli niz dokaza odbrane. Na osnovu provedenih naredio premlaćivanje, dok samo premlaćivanje nije materijalnih dokaza, saslušanih svjedoka, te utvrđenih osporavala. Međutim, Sud BiH je našao relevantnim upravo činjenica, dovodeći ih u vezu s kriterijumom činjenicu da svjedoci spominju apelanta kao direktnog uspostavljenim odlukama MKSJ, Sud BiH je zaključio da su naredbodavca premlaćivanja ovog oštećenog. Apelant se u inkriminisane radnje preduzete u toku međunarodnog tom kontekstu ne spominje ni u jednoj drugoj tački. Iako su oružanog sukoba između Armije BiH s jedne i HVO-a i brojni drugi svjedoci svjedočili o svojim i premlaćivanju Hrvatske vojske s druge strane. drugih oštećenih, optuženog apelanta nikad nisu ni 9. Nadalje, Sud BiH je utvrdio status žrtava, te je spomenuli. Odbrana nije vijeću ukazala na bilo koji način zaključio da radi o licima koja su imala status ratnih zašto bi navedeni svjedoci imali specifičan motiv da zarobljenika. inkriminišu apelanta za ove radnje, osim ako se to zaista i 10. U odnosu na povezanost radnji počinioca/apelanta nije desilo upravo na način kako su i opisali. sa oružanim sukobom, Sud BiH je istakao da se optuženi 13. U odnosu na tač. 2 i 4, odnosno zatvaranje terete da su u opisanim inkriminacijama učestvovali u zarobljenika hrvatske nacionalnosti u SJB Bugojno i zgradi Gimnazije koje se stavlja na teret apelantu, apelantova prihvatiti razloge da su zarobljenici krv davali odbrana je navodila da apelant nije imao nikakva ovlašćenja dobrovoljno zbog uslova u kojima su se nalazili, te se pozvao u odnosu na zarobljena lica i da su smještanje izvršili na iskaze svjedoka koji su opisali događaj. Sud BiH je naveo pripadnici Armije BiH. Sud BiH je na okolnost zatvaranja već (u prethodnim tačkama odluke) opisane uslove u kojima saslušao svjedoke (oštećeni), te je ispitao, odnosno su se zarobljenici nalazili, kao i funkciju koju je apelant utvrdio uslove u kojima su zatvorenici smješteni. Sud BiH imao u inkriminisanom periodu i da je dozvolio zatvaranje je na osnovu provedenih dokaza, van svake sumnje, utvrdio da zarobljenika, kao i da je bio svjestan u kojim se prostorijama bez saglasnosti i dozvole apelanta kao načelnika SJB drže. Nadalje, Sud BiH je naveo da je apelant bio upoznat s Bugojno zatvaranje i zadržavanje zarobljenika u prostorijama činjenicom nedostatka krvi u Ratnoj bolnici (na sjednici SJB nije bilo moguće. Naime, u postupku nije ni bilo sporno Ratnog predsjedništva). Nadalje, Sud BiH zaključuje kako je da je apelant u inkriminisano vrijeme obavljao funkciju apelant, kao načelnik SJB, upoznat sa svim dešavanjima, te načelnika SJB Bugojno, te je u tom svojstvu bio član Ratnog da iz provedenih dokaza proizlazi da zatvorenici u SJB i predsjedništva Opštine Bugojno. Obje ove funkcije su mu Gimnaziji nisu mogli bez dozvole stražara napustiti omogućavale da bude upoznat s dešavanjima u gradu, s prostorije, te je očigledno da se izvođenje zatvorenika radi borbenim dejstvima i njihovim rezultatima, pa tako i s uzimanja krvi nije moglo vršiti bez dozvole čuvara ili činjenicom da je došlo do predaje većeg broja pripadnika drugog odgovornog lica. Osim toga, uzimanje krvi se civilne policije HZHB i HVO-a, kao i da postoji potreba da dešavalo u više navrata, i to u bolnici koja je u blizini se oni negdje smjeste. Odbrana, takođe, nije sporila da je SJB. Sud BiH je zaključio da ove aktivnosti nisu bile apelant lično učestvovao u predaji velikog dijela vojnika nepoznanica apelantu i da on zna da se zarobljenici izvode HVO-a, o čemu su svjedočili i svjedoci. Dakle, činjenica da radi uzimanja krvi, ali ništa ne preduzima da to spriječi. je apelant uzeo učešće u pregovorima oko predaje nesumnjivo Njegova pasivnost, prema ocjeni Suda BiH, upravo je u skladu govori i da je znao i bio svjestan da se ova lica negdje moraju s nastojanjima da se obezbijede dodatne količine krvi za smjestiti, kao i da je apelant, kao načelnik, znao i o kakvim bolnicu, a sa kojom potrebom je upoznat apelant. Sud BiH se prostorijama radi, odnosno kapacitete tih prostorija u nadalje navodi da je apelant imao obavezu da spriječi zgradi SJB. Sud BiH je naveo i dokaze iz kojih je zaključio da postupanje prema zarobljenicima koje prelazi granice je Gimnazija bila pod kontrolom SJB, odnosno da se u humanog, kojima se povređuje njihov tjelesni integritet i Gimnaziji nije odvijala nastava. Nadalje, Sud BiH je, nanose velike psihičke patnje, ali svjesno ništa ne imajući u vidu odgovornost apelanta kao načelnika SJB, o preduzima da spriječi nezakonito ponašanje koje je trajalo čemu je nalaz i mišljenje dao vještak, naveo da je iluzorno i duže vrijeme. Ove apelantove radnje Sud BiH je pretpostaviti da je bilo koja odluka, poput odluke o kvalifikovao kao saizvršilaštvo budući da apelant, smještaju zarobljenika, mogla da bude donijeta i realizovana nepreduzimanjem nužnih mjera da spriječi uzimanje krvi od bez apelantove dozvole. Apelant je bio odgovoran "za zatvorenika, zapravo doprinosi da se ova praksa neometano zakonito poslovanje" SJB u cjelini, svih sektora, kao i sprovodi. ovlašćen da donosi odluke koje se tiču funkcionisanja i 16. U odnosu na tač. 5, 6, 7, 8, 9 i 11 izreke presude, a obavljanja poslova iz svih nadležnosti SJB, pa tako i o kojima je apelantu stavljeno na teret da je počinio ratni mogućnosti da se internirana lica drže u prostorijama u zločin protiv ratnih zarobljenika mučenje, i to nečinjenjem, zgradi SJB i zgradi Gimnazije. Da je apelant bio svjestan o Sud BiH je za svaku pojedinačnu tačku opisao radnje mučenja kakvim se uslovima radi jasno govori činjenica da je u odnosu na oštećene o kojima su svjedočili svjedoci svakodnevno dolazio na posao u prostorije SJB, da su mu se (oštećeni lično i ostali svjedoci). Apelantova odbrana je pojedini zarobljenici obraćali i informisali ga o osporavala da jedinica policije u Gimnaziji nije pripadala uslovima u kojima borave, kao i da su ga podređeni civilnoj policiji, ali Sud BiH je, pozivajući se na iskaze svakodnevno izvještavali o svemu što se dešava u SJB. Sud svjedoka, odbio da prihvati ovaj navod odbrane. Odbrana je BiH se pozvao i na iskaz svjedoka koji navodi da je apelant takođe navodila da isključuje svaku mogućnost da je apelant bio "zapovjednik zatvora", te je tražio od apelanta da ga znao za dešavanja i da ne može biti odgovoran po bilo kom pusti, pa je sljedeći dan pušten kući, gdje ga je odveo osnovu. Ispitujući apelantovu odgovornost, Sud BiH je apelantov vozač. Svjedok je naveo da je odranije bio prijatelj najprije utvrdio da su radnjama opisanim za svaku tačku, sa apelantom. kršenjem međunarodnih normi humanitarnog prava, 14. Sud BiH je apelantove radnje u odnosu na ove tačke ostvarena obilježja krivičnog djela iz člana 144 KZSFRJ. izreke presude kvalifikovao kao izvršilačke. Sud je Nadalje, Sud BiH je utvrdio da su sve žrtve, odnosno zaključio da je apelant svjesno, znajući da su pripadnici oštećeni hrvatske nacionalnosti i da su upravo samo zbog HVO-a i MUPHZHB zarobljeni i da trebaju da budu toga podvrgnuti maltretiranju od strane pripadnika SJB smješteni, dozvolio da se zatvore i drže zatvorenim u Bugojno kao "javnih službenika" koji su u navedeno vrijeme prostorijama za zadržavanje u SJB Bugojno, odnosno predstavljali državnu vlast. Svi svjedoci su naveli podrumskim prostorijama, kao i u zgradi Gimnazije, a koje premlaćivanja od strane policajaca, pripadnika SJB, neke od nisu adekvatne za prihvat i smještaj tolikog broja ljudi. njih jasno imenujući i identifikujući. Apelant je u Uslovi u kojima su zarobljenici bili držani su bili navedenom periodu bio načelnik SJB Bugojno, te je snosio poznati apelantu, te je o uslovima (i od strane zarobljenika odgovornost za zakonito postupanje svih pripadnika SJB i podređenih) bio upoznat. Apelant je, dozvolivši da se Bugojno, ali i za "dobrobit zarobljenika" koji su bili pod zarobljenici drže u uslovima za koje je znao da ne kontrolom njegove jedinice. Sud BiH se pozvao na zakon i ispunjavaju minimum standarda, preduzeo radnju izvršenja podzakonske akte prema kojima je apelant bio dužan da nečovječnog postupanja. Bez apelantove dozvole da se postupa, kao i na nalaz vještaka. Dakle, apelant je bio u zarobljenici zatvore i drže u neuslovnim prostorijama ne obavezi da preduzme sve potrebne mjere kako bi obezbijedio bi moglo doći do izvršenja djela. neometan i zakonit rad SJB i svih zaposlenika. Takođe, 15. U odnosu na nečovječno postupanje, odnosno vađenje činjenica da su zarobljenici bili smješteni u SJB Bugojno i krvi zarobljenicima za potrebe Ratne bolnice (tač. 3 i 10 Gimnaziji, odnosno da su bili pod ingerencijom policije izreke presude) Sud BiH je najprije naveo da ne može govori i da je apelant imao obaveze i odgovornosti spram tih lica i njihove bezbjednosti. Sud BiH, takođe, navodi da 19. Sud BiH je apelantu utvrdio kaznu uzevši u obzir je apelant bio svjestan cjelokupne situacije u Bugojnu, sve okolnosti pri odmjeravanju kazne. Takođe, Sud BiH je međunacionalnih napetosti i netrpeljivosti, bio je svjedok nadalje u odluci u dijelu "Oslobađajući dio" dao svoje događaja u kojima je takva napetost kulminirala i morao je obrazloženje. znati i da postoji opasnost da do takve eskalacije IV. Apelacija netrpeljivosti dođe i u odnosu na zarobljenike u zgradi a) Navodi iz apelacije Gimnazije. Sud je dalje ukazao na brojnost ovakvih dešavanja i brojnost lica koja su učestvovala u mučenju. Imajući u 20. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje vidu da je apelant svakodnevno dolazio u zgradu SJB u kojoj iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 su zarobljenici zatvoreni, dobijao je dnevne izvještaje i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sasvim sigurno bio u cijelosti upoznat sa svim što se sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant dešavalo u objektima za koje je on bio zadužen. Ipak, i pored ukazuje da su dokazi optužbe korišćeni i kao dokazi obaveze da preduzme sve mjere kako bi spriječio vršenje odbrane, što dovoljno govori o dokazima. Apelant se žali krivičnih djela i zaštitio bezbjednost građana, apelant na način kako je sud cijenio dokaze, da nije poštovao nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem sprečavanja mučenja princip in dubio pro reo, već je dokaze cijenio na najgori zarobljenika, dakle apelant je propustio da preduzme nužnu mogući način po apelanta. U tom pravcu navodi svjedočenje radnju, odnosno nije djelovao onda kada je to bila njegova svjedoka za prvu tačku optužnice u odnosu na oštećenog zakonska obaveza. Njegova odluka da ne djeluje, odnosno da ne Stipicu Zelića. Nadalje, apelant ukazuje da sud nije jasno preduzme mjere i spriječi mučenje zarobljenika govori u utvrdio apelantov status u inkriminisanom periodu i da iz prilog tvrdnji Tužilaštva da je apelant postupao svjesno i materijalnih dokaza proizlaze drugačiji zaključci od onih s namjerom kada se suzdržao od djelovanja onda kada je bio u koje je izveo sud (da je dužnost preuzeo 13. novembra 1993. obavezi da to čini, na koji način se saglasio sa onim što se godine). Apelant, takođe, ukazuje da nije bio obaviješten o dešava i pristao na posljedicu koja je rezultat takvog optužbama protiv njega. S tim u vezi apelant ističe da su u djelovanja. Upravo u tome se ogleda apelantov doprinos ovom predmetu egzistirale četiri optužnice, sve različite, izvršenju predmetnog krivičnog djela jer da je apelant kao i da posljednja sadrži brojne navode za koje apelant nije djelovao onda kada je morao i kada je postojala takva obaveza, znao u osam godina dugom postupku. Apelant ukazuje da nije odnosno da je preduzeo neku radnju kojom bi na adekvatan bio obaviješten o optužnici protiv njega u skladu sa način spriječio da se takva mučenja dešavaju, izvršenje standardima Evropske konvencije, a ovo sve dovodi u vezu s predmetnog krivičnog djela ne bi bilo moguće. Iako lično činjenicom da je optužnica u nekoliko navrata izmijenjena, ne učestvuje u premlaćivanjima i mučenjima, njegovo da se ne radi o izmjenama, već o proširenju optužnice, te da nedjelovanje zapravo stvara uslove i omogućava da do mučenja nju s ovim promjenama sud nije potvrdio. Apelant u dođe. Apelant je, prema mišljenju Suda BiH, u skladu sa apelaciji detaljno navodi način na koji je izvršena izmjena svojim dužnostima i ovlašćenjima, mogao i morao da optužnice, te ukazuje da su izmjene izvršene u odnosu na sve preduzme neke aktivnosti kako bi spriječio zlostavljanja tačke u odnosu na apelanta. Nadalje, apelant posebno ističe zarobljenika. Ipak, potpuno svjestan te obaveze, apelant onda da do 24. aprila 2013. godine nikada nije bio upoznat s kada postoji obaveza da djeluje, ne preduzima ništa kako bi činjenicom da Tužilaštvo kao jedan od osnova vida učešća zaštitio zarobljenike i spriječio mučenja. Na osnovu u udruženom zločinačkom poduhvatu smatra sjednice Ratnog navedenog, Sud BiH je zaključio da je apelant u konkretnom predsjedništva Opštine Bugojno. U sljedećoj izmjeni slučaju postupao kao saizvršilac, pa iako nije uzeo učešće optužnice (2. oktobra 2013. godine) Tužilaštvo je u samom premlaćivanju, njegovim nedjelovanjem su stvoreni promijenilo tvrdnju o sukobu, kvalifikujući ga kao uslovi i omogućeno da do mučenja dođe. međunarodni, što za sobom povlači ozbiljne posljedice po 17. Sud BiH je nadalje, u odnosu na apelanta (i ostale), apelanta i krivično djelo za koje se tereti. Apelant u ovom utvrdio da će se konkretnom slučaju primijeniti KZSFRJ dijelu, takođe, upućuje na dnevnik Dževada Malće koji je kao blaži zakon, a koji je važio u vrijeme izvršenja korišćen kao dokaz, a koji se "ima smatrati saznanjem za krivičnog djela. zarobljavanje civila". Apelant u ovom dijelu navodi odredbe 18. Sud BiH je u odluci naveo i "ispušteni dio ZKP-a, te ukazuje da Sud BiH nije dao jasan i adekvatan činjeničnog opisa". S tim u vezi, Sud BiH u odnosu na tačke odgovor na apelantove žalbene navode u ovom dijelu. izreke presude kojima se optuženi apelant proglašava Apelant zaključuje da je proširenom optužnicom doveden u krivim navodi da je vijeće prilagodilo činjenični opis iz teži položaj, te da je njegovo učešće u inkriminisanim optužnice kako bi on odgovarao utvrđenom činjeničnom događajima za koje se tereti prošireno na apelantovu svijest stanju, a da se ne narušava subjektivni i objektivni o njima, te da odbrani nije data prilika da ospori navode iz identitet optužbe. Dakle, vijeće je ispustilo iz "izmijenjene" optužnice. Zbog ove činjenice došlo je i do činjeničnog opisa dio u kojem se navodi da je apelant pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je nadalje postupao u drugoj funkciji, osim one načelnika SJB, zatim ukazao da je pogrešno utvrđeno, odnosno nije jasno i tačno sve ono što nije dokazano, a u pogledu apelantove utvrđeno koje funkcije je apelant obavljao u kojem periodu, nadležnosti za zarobljenike koji su mu se predali, te te apelant detaljno iznosi da je bio načelnik SJB do početka funkciju apelanta kao komandanta Objedinjene komande decembra 1993. godine kada je preuzeo dužnost pomoćnika grada. Vijeće je iz činjeničnog opisa, takođe, ispustilo sve komandanta za bezbjednost OG Zapad Armije BiH. Osim toga, ono što je našlo suvišnim, repetativnim i nedokazanim, a radi se o komponenti (civilna policija) s najmanje kako bi radnje optuženih bile dovoljno jasne, precizne i ovlašćenja. Apelant problematizuje dio navoda Tužilaštva razumljive. Vijeće je ukazalo i na navode o sjednici Ratnog da je apelant bio komandant Objedinjene komande Bugojno, te predsjedništva, udruženom zločinačkom poduhvatu, kao i dokaz koji je u tom pravcu izveden, nalazeći da su ovaj navod bilo kakvoj drugoj apelantovoj odgovornosti, ali je našlo da i stanovište Tužilaštva pogrešni. Nadalje, apelant oni nisu dokazani ili da je to ostalo na nivou pretpostavki, upućuje na dokaze koji potvrđuju da je vršio preuzimanje o čemu je dalo detaljno obrazloženje. dokumentacije u periodu od 2. do 7. decembra 1993. godine organa bezbjednosti OG Zapad, dakle neosnovana je teza da je preuzeo funkciju 13. novembra 1993. godine, te u prilog sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu ovim navodima upućuje i na druge dokaze. Apelant navodi u izmijenjenoj optužnici. apelaciji da su zarobljenici u raznim prostorima bili u (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene nadležnosti Armije BiH. Apelant smatra da je pogrešna djela. primjena principa in dubio pro reo, u kombinaciji s VI. Dopustivost neobavještavanjem apelanta o osnovima optužbe protiv njega, dovela do kršenja prava na pravično suđenje. 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu b) Odgovor na apelaciju nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada 21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede na koju Bosni i Hercegovini. ukazuje apelant. S tim u vezi Sud BiH ističe da je u pogledu 24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog svakog pojedinog dokaza i njegovog značaja za dokazivanje data suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su argumentacija u presudi Suda BiH, te Sud BiH u potpunosti protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, ostaje pri stanovištima koja je naveo u presudama i nalazi iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema da su provedeni dokazi van razumne sumnje ukazali na zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelanta kao počinioca krivičnog djela, navedenog i podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem opisanog u tačkama pobijane presude. Kada je u pitanju navod djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. koji se konkretno tiče apelantovih ovlašćenja nad 25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja zatvorenim licima, te njegovog statusa, Sud BiH, takođe, apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih ističe da su svi predmetni dokazi koji se tiču ovih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, elemenata savjesno i brižljivo ocijenjeni, te da je sama osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2014. godine, ocjena svih dokaza i zaključci koji su na osnovu njih a apelacija je podnesena 25. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 proizašli detaljno elaborirana u pobijanoj presudi i, dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog prema uvjerenju Suda, u potpunosti dokazuju apelantovu suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. krivicu. Sud BiH navodi da je u presudi detaljno navedeno (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni iz kojih dokaza proizlazi apelantova povezanost sa razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno inkriminacijama, te na osnovu kojih dokaza je sud utvrdio (prima facie) neosnovana. njegov status i funkcije koje je u inkriminisano vrijeme 26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i obavljao. Sud ne nalazi da je ocjena dokaza bila paušalna, te Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog smatra neosnovanim apelantove prigovore u ovom pravcu. U suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija odnosu na izmjenu optužbe Sud podsjeća da je ovaj prigovor ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. već bio predmet razmatranja u pobijanoj presudi, te VII. Meritum naglašava da izmjenama optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je ona proširena na štetu optuženog. Sud 27. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je BiH podsjeća da u pobijanoj presudi nije našao dokazanim tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz da je apelant postupao kao član udruženog zločinačkog člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji za koje se konvencije. optuženi proglašava krivim ispustio sve ono što je Pravo na pravično suđenje izmijenjenom optužnicom bilo obuhvaćeno. Stoga, i ovaj 28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom prigovor apelantovog zastupnika nije osnovan, te Sud BiH dijelu glasi: predlaže da on bude odbijen. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju V. Relevantni propisi ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona 22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i obuhvataju: Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom postupkom. dijelu glasi: 29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Član 15. 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. dokaznim pravilima. Š…Ć Član 275. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se Izmjena optužbe nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom. Ako Tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on minimalna prava: može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice. njega; Član 280. 30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na Vezanost presude za optužbu utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima predložili Tužilaštvo i odbrana, koji su cijenjeni bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe. pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala 31. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na analiza provedenih dokaza, o čemu se Sud BiH detaljno pravično suđenje vidi u navodno paušalno utvrđenom izjasnio u obrazloženju presude. Sud BiH je dao jasno činjeničnom stanju, pogrešnoj ocjeni dokaza, pogotovo obrazloženje u vezi sa zaključkom iz tačke 1 izreke presude, dokaza koji apelantu idu u korist, povredom principa in navodeći da su svjedoci svjedočili o događaju, opisali ga, te dubio pro reo, te da je povrijeđeno apelantovo pravo da bude da je to jedini događaj u kojem se apelantovo ime eksplicitno obaviješten o optužbama protiv njega usljed izmjena spominje, a odbrana nije pružila dokaze da su svjedoci optužnice. imali razloga da apelanta inkriminišu za ove radnje ako se 32. U vezi sa apelantovim navodima kojima ukazuje na to zaista nije desilo. U odnosu na apelantovu funkciju, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje Ustavni Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant proglašen sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava krivim u svojstvu načelnika SJB, a po osnovu koje funkcije (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak je bio i član Ratnog predsjedništva Opštine Bugojno. ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u Nadalje, Sud BiH u odluci, u tač. 105-114, veoma jasno i pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava detaljno navodi na osnovu kojih dokaza je došao do (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o zaključaka o apelantovoj funkciji i vremenu stupanja na nju, dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj pozivajući se na dokaze koje je u tom pravcu proveo i 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše poklonio im vjeru, kao i o apelantovim obavezama, redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, ovlašćenjima i nadležnostima u vršenju istih, pri čemu generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i ovakvo obrazloženje redovnog suda ne ostavlja bilo kakav dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv utisak proizvoljnosti. Nadalje, iz osuđujućeg dijela presude Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, izostavljen je dio koji apelant problematizuje apelacijom - aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da mu je Tužilaštvo stavljalo na teret da je komandant da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna Objedinjene komande Bugojno. Apelant je takođe osporavao prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, činjenicu da su civilna policija i on, kao načelnik, imali pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena nekog učešća u zatvaranju. Apelantova odbrana je zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. insistirala da je Armija BiH imala sve ingerencije nad 33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u zarobljenicima. Ustavni sud primjećuje da je apelant i u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali toku postupka pokušavao da dokaže svoje tvrdnje, te je činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili dokazima optužbe mogao da suprotstavi svoje dokaze, ali u pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u tome nije uspio, a Sud BiH je u odnosu na navedeno dao jasna određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja i adekvatna obrazloženja. redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i 36. Ispitujući apelantove navode o paušalno primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, utvrđenom činjeničnom stanju zbog pogrešne ocjene dokaza, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. odnosno zbog povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna ukazati da ocjena dokaza nije bila savjesna, kako to nalaže proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne zakon, odnosno da je bila "na način koji je najštetniji za može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni apelanta", kako to tvrdi apelant. Naime, apelant i u sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, apelaciji, kao što je radio u krivičnom postupku, pokušava tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u uvjeriti sud u svoju nevinost, odnosno u pogrešan zaključak konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, sudova do kojih su došli ocjenom dokaza. Međutim, Ustavni ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj sud podsjeća da u situaciji kada apelant, u suštini, primjeni materijalnog i procesnog prava. osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da 34. Zatim, Ustavni sud u pogledu apelantovih navoda procjenjuje kvalitet zaključaka suda o apelantovoj krivici, kojima ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna pogotovo kada apelant ne pruža bilo šta što bi objektivno ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove pokazalo eventualnu "nesavjesnost" ili "proizvoljnost" nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u Suda BiH u ocjeni dokaza, te osim apelantovog pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima nezadovoljstva ocjenom dokaza, odnosno načinom na koji ih je očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće sud cijenio, a koji apelantu ne idu u korist, ništa ne miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze ukazuje da je bilo koji standard pravičnog suđenja doveden u kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju pitanje. kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u 37. Apelant, takođe, tvrdi da mu je osporenim postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je presudama povrijeđen princip in dubio pro reo zbog načina isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave ocjene dokaza navodeći da da je poštovan navedeni princip svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna sud ne bi mogao doći do zaključka o apelantovoj krivici. U drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, vezi sa ovim apelantovim navodima da mu je prekršen presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, princip in dubio pro reo zagarantovan članom 6 stav 2 broj 1996-II, stav 78). Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da prema praksi 35. Dovodeći prethodno iznesena stanovišta u vezu s Evropskog suda za ljudska prava presumpcija nevinosti konkretnim slučajem, Ustavni sud najprije primjećuje da znači da se optuženi nije dužan braniti, mada ima pravo na apelant u apelaciji ukazuje da je zbog povrede principa in odbranu, odnosno da nije dužan dokazivati svoju nevinost, a dubio pro reo, odnosno načina na koji su sudovi cijenili teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora dokaze (najgori mogući po apelanta) došlo do pogrešno donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u zapaža da je u postupku proveden veliki broj dokaza koje su njegovu krivicu ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što 39. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 presudom, odnosno u postupku pred Sudom BiH u kojem je Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, donijeta osporena odluka nije došlo do povrede prava na Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 77 i Ustavni i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske konvencije. sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. februara 2006. godine, stav VIII. Zaključak 29, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve 40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da onda na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i na osnovu takve brižljive ocjene izvedu zaključak o tome da Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka a) Evropske li je neka činjenica dokazana ili ne. Prema mišljenju konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može da osporene odluke zaključio da utvrđivanje apelantove bude doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza krivice nije rezultat proizvoljne ocjene dokaza, već je provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu odluka o ocjeni dokaza jasna i argumentovana, kao i rezultat eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni postupka u kojem je ispoštovan princip in dubio pro reo, te sud smatra da obrazloženje presude, a nakon što je sud kada izmjenama optužnice nije povrijeđeno apelantovo izvršio analizu svih provedenih dokaza, ne ostavlja pravo na odbranu, za šta je sud dao jasne razloge. nikakvu sumnju u zaključak suda o apelantovoj krivici. 41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. neosnovana. Predsjednik 38. U vezi sa apelantovim navodima da mu je Ustavnog suda Bosne i Hercegovine povrijeđeno pravo na pravično suđenje, odnosno odbranu iz Mirsad Ćeman, s. r. člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije, a usljed izmjena optužnice koje, prema apelantovom mišljenju, predstavljaju 689 proširenje optužnice koja apelanta dovodi u gori položaj, Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u a koju sud nije potvrdio, Ustavni sud primjećuje da je predmetu broj AP 3521/14, rješavajući apelaciju Velida identične navode iznosio i pred Sudom BiH koji se o Tatarevića, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i navedenom očitovao (tač. 31-36 presude), pozivajući se na Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) relevantne odredbe ZKP-a. Sud BiH je naveo da izmjenama i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - optužnice nije povrijeđeno pravo odbrane, niti je prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj optužnica proširena na štetu optuženih, već se radi o 94/14), u sastavu: izmjenama koje samo preciziraju ono za šta se optuženi već Mirsad Ćeman, predsjednik tereti, bez uvođenja novih činjenica, radnji ili načina Mato Tadić, potpredsjednik izvršenja. Apelant u apelaciji navodi da se radi o navođenju Zlatko M. Knežević, potpredsjednik generalne floskule. Međutim, osim što detaljno analizira Valerija Galić, sutkinja izmjene optužnice, apelant u najvećem dijelu Miodrag Simović, sudija problematizuje da mu je izmijenjenom optužnicom stavljeno Seada Palavrić, sutkinja na teret postupanje u okviru udruženog zločinačkog na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je poduhvata, promjena karaktera sukoba, kao i postupanje u krivičnom djelu sa elementima svijesti. Međutim, Ustavni ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 sud primjećuje da je Sud BiH dao odgovor i na ove apelantove Djelimično se usvaja apelacija Velida Tatarevića. navode. Takođe, bez obzira na izmjene optužnice, Sud BiH u Utvrđuje se povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj presudi navodi da iako nije postojala zakonska prepreka da 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih se optužnica izmijeni na način da je apelant bio član sloboda. udruženog zločinačkog poduhvata jer mu je i ranijim Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Pr optužnicama to stavljano na teret, Sud BiH nije našao 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine. dokazanim da je apelant postupao kao član udruženog Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan zločinačkog poduhvata, pa je iz činjeničnog opisa radnji, za po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom 4. koje je apelant proglašen krivim, izostavio sve ono što je stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu izmijenjenom optužnicom (u tom dijelu) bilo obuhvaćeno. ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sud BiH je takođe naveo da je drugom izmijenjenom Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa optužnicom karakter sukoba definisan kao međunarodni, članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, međutim Sud BiH jasno navodi da je upravo odbrana cijelo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti vrijeme trajanja postupka insistirala upravo na karakteru Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem sukoba kao međunarodnom, pa je u tom pravcu uvela brojne izvršenja ove odluke. dokaze. Osim toga, apelant i sam jasno ukazuje da je o Odbija se kao neosnovana apelacija Velida Tatarevića izmijenjenoj optužnici Sudu BiH dostavio pismeno podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 izjašnjenje. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine i Presude Općinskog ispitao ove navode, da je dao razumno i argumentovano suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 027451 14 K od 25. februara obrazloženja da nije došlo do izmjena, kao i da je najveća 2014. godine. izmjena (karakter sukoba) ono na čemu je apelantova odbrana Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i insistirala, pa Ustavni sud ne nalazi da je načinom na koji Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i je izmijenjena optužnica povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3e) i člana 6 stav 3 tačka a) Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i Također je izjavio da je nastavio da radi i da je nakon što je "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". proteklo pet minuta vidio apelanta kako sa obje ruke drži pištolj OBRAZLOŽENJE koji je uperio prema njemu, a zatim i prema njegovim kolegama. I. Uvod Iskaz navedenog svjedoka potvrdili su i svjedoci V. H. i S. K. koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su bili prisutni u 1. Velid Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog trenutku kada je apelant izvadio pištolj i uperio ga prvo u M. S., a Mosta podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu zatim i u njih, jer su čekali na utovar uglja u kamione. Općinski Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv sud je također naveo da je činjenica da je apelant vlasnik pištolja Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: potvrđena potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta iz Kantonalni sud) broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. koje proizlazi da je apelant vlasnik pištolja koji je od njega i godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem oduzet. U vezi s dokazima koje je apelant predložio, Općinski tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 027451 14 K od 25. februara sud je naveo da predloženi materijalni dokazi i iskaz svjedoka M. 2014. godine. T. nisu direktno vezani za krivičnopravni događaj i da na osnovu 2. Apelant je 27. decembra 2014. godine Ustavnom sudu njih nije mogao utvrditi činjenično stanje. Imajući u vidu dostavio podnesak u kojem osporava Rješenje Kantonalnog suda navedeno, Općinski sud je utvrdio da dokazi koje je Tužilaštvo broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine i izvelo na glavnom pretresu na potpuno siguran način potvrđuju Rješenje Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr od 3. da je apelant 7. augusta 2013. godine na površinskom kopu septembra 2014. godine, koja su donesena u prekršajnom "Zlauša" na području Sanskog Mosta ugrozio sigurnost postupku. navedenih svjedoka tako što im je prvo opsovao majku, uz II. Postupak pred Ustavnim sudom prijetnju da će otići po pušku i da će ih pobiti, a zatim se vratio i u 3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, njih uperio pištolj i ponovno im psovao i prijetio. S obzirom na to od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužilaštva da je apelant uputio ozbiljnu prijetnju da će napasti na život i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tijelo tri lica i da je pri tome ugrozio njihovu sigurnost, Općinski tužilaštvo) i Policijske stanice Sanski Most (u daljnjem tekstu: sud je zaključio da se apelantovim ponašanjem ostvaruju svi ovlašteni organ) zatraženo je 20. februara i 9. marta 2017. godine elementi krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem apelaciju. tekstu: KZFBiH). 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud, Općinski sud i 9. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 K 027451 14 Kž d ovlašteni organ dostavili su u periodu od 22. februara do 17. 21. maja 2014. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio marta 2017. godine. Tužilaštvo u ostavljenom roku nije dostavilo prvostepenu presudu. U vezi sa apelantovim navodima da niti odgovor na apelaciju. jednim relevantnim dokazom nije utvrđeno da je apelant imao pištolj kojim je ugrozio sigurnost saslušanih svjedoka i da je III. Činjenično stanje ozbiljno prijetio da će napasti na njihov život ili tijelo, Kantonalni 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda sud je naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da sljedeći način. bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka i da je za a) Krivični postupak svoje zaključke dao valjane razloge. Prvostepeni sud je svoju 6. Presudom Općinskog suda broj 22 0 K 027451 14 K od odluku zasnovao na činjenicama i dokazima izvedenim na 25. februara 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je: glavnom pretresu, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u "…7. augusta 2013. godine (…) u krugu Rudnika mrkog njihovoj međusobnoj vezi, te sa dokazima i navodima apelanta, uglja 'Kamengrad', na površinskom kopu 'Zlauša', (…) ugrozio kako je to predviđeno odredbom člana 296. Zakona o krivičnom sigurnost više lica, i to prisutnih radnika koji su vršili postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: iskopavanje i utovar uglja, na način da je najprije došao do ZKPFBiH). Iskazima svjedoka M. S., V. H. i S. K. utvrđeno je radne mašine kojom je upravljao radnik M. S., te mu rekao da sporno pitanje koje se postavlja u ovoj krivičnoj stvari, a to je prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo Rudnika činjenica da je apelant, na način i u vrijeme, kako je to činjenično mrkog uglja 'Kamengrad', psujući i vrijeđajući, te govoreći: opisano u izreci presude, upotrebom pištolja ugrozio sigurnost 'Pobiću vas sviju, sačekajte odoh ja kući po pušku', te kako to više lica, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život ili nisu uradili optuženi je otišao do svog putničkog motornog vozila tijelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud iz kojeg je izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u pravcu pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz koji se bavi radnika M. S., držeći ga objema rukama i povremeno okrećući i u navodnim kriminalnim djelatnostima oštećenih i njima pravcu prisutnih vozača V. H. i S. K., koji su se tu nalazili, što je nadređenih lica u nezakonitoj eksploataciji uglja s obzirom na to izazvalo uznemirenje (…), čime je počinio krivično djelo da apelant na taj način pokušava sebe ekskulpirati od krivične ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH…" odgovornosti. 7. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog b) Prekršajni postupak krivičnog djela izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna 10. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelant od 3. septembra 2014. godine apelant je proglašen odgovornim u periodu od jedne godine ne počini novo krivično djelo. zato što je: 8. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao "…7. augusta 2013. godine u 11.15 sati donio svoje vatreno svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te oružje-pištolj na radilište površinskog kopa rudnika 'Zlauša', (...) naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. suprotno Zakonu o oružju i municiji, jer za navedeno oružje ima Naime, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanog svjedoka dozvolu za držanje vatrenog oružja u stambenom prostoru. U M. S. proizlazi da je apelant 7. augusta 2013. godine došao do navedeno vrijeme i na navedenom mjestu (…) dolazi u prostor radne mašine kojom je upravljao, da mu je rekao da prekine sa rudnika s namjerom obustaviti radove radnika koji su radili na radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo rudnika mrkog uglja radilištu otvorenog kopa, utovar uglja u kamione (…), govoreći "Kamengrad", te da je apelant njemu i drugim radnim kolegama im: 'Odoh ja po pušku kući, sačekajte, pa da vidimo hoćete li opsovao majku i rekao da će otići po pušku i da će ih sve pobiti. obustaviti radove.' Okrivljeni tada odlazi do svog vozila, te iz IV. Apelacija istog u ruke uzima pištolj (…), te dolazi u blizinu radnika oko 15 a) Navodi iz apelacije metara, podiže pištolj u visinu svojih grudi i usmjerava ga prema 17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama vozaču radne mašine M. S. i vozačima kamiona V. H. i S. K. (…), povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava čime je počinio prekršaj iz člana 37. stav 1. Zakona o oružju i Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu municiji…" ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska 11. Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog konvencija) i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. povodom istog predmeta iz člana 7. Protokola broj 4 uz Evropsku Osim navedenog, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja konvenciju. U odnosu na krivični postupak apelant tvrdi da nije predmeta, i to pištolja sa podacima kao u izreci rješenja. imao pištolj, niti je izvršio krivično djelo za koje je osuđen, da se 12. Općinski sud je u obrazloženju naveo da apelant na u kritično vrijeme nalazio na svom posjedu i da je osuđen zbog usmenom pretresu nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu toga što je štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite se stavlja na teret i da je istakao da je u vezi s predmetnim eksploatacije uglja. U pogledu prekršajnog postupka apelant je događajem u krivičnom postupku ranije kažnjen kaznom zatvora naveo da nije mogao biti kažnjen u prekršajnom postupku za iste u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na jednu godinu. radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih činjenica jer je 13. U obrazloženju rješenja Općinski sud je dalje pobrojao apelanta isti sud, prije donošenja rješenja o prekršaju, u svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te krivičnom postupku proglasio krivim. Imajući u vidu navedeno, naveo materijalne dokaze koje je proveo na usmenom pretresu. apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju. Naime, Općinski sud je naveo da su svjedoci M. S. i V. H. detaljno opisali događaj navodeći da je kritične prilike apelant na b) Odgovor na apelaciju području površinskog kopa rudnika "Zlauša" držao pištolj i da ga 18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima je usmjeravao prema njima. Prema ocjeni Općinskog suda, iskazi navedenim u obrazloženju presude i rješenja, te predlaže da oba svjedoka su vjerodostojni s obzirom na to da su događaj lično Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. opažali, određeni su, uvjerljivi, njihovi iskazi su u bitnom 19. Općinski sud je istakao da apelantovo pravo na pravično saglasni, nemaju razloga lažno teretiti apelanta, a njihove iskaze suđenje nije povrijeđeno, da je apelantu tokom krivičnog i apelant svojom odbranom nije doveo u sumnju, niti je u tom prekršajnog postupka omogućeno izjasniti se na sve izvedene pogledu predložio izvođenje bilo kakvih dokaza iako je na to dokaze, predložiti i izvesti svoje dokaze na glavnom pretresu, što imao pravo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio je apelant i učinio, te da mu je omogućeno da protiv navedenih da rezultati provedenog dokaznog postupka nesumnjivo upućuju odluka izjavi žalbu, što je i učinio. Općinski sud je također naveo na zaključak da je apelant 7. augusta 2013. godine u 11.15 sati da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka, donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa koji je odbačen. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da rudnika "Zlauša" u općini Sanski Most iako za navedeno oružje ne stoje navodi iz apelacije, te smatra da nije bilo kršenja ima dozvolu za držanje unutar stambenog prostora, čime je apelantovih prava. počinio prekršaj iz člana 37. stav 1. Zakona o oružju i municiji 20. Ovlašteni organ je naveo da apelantovi navodi nisu Unsko-sanskog kantona, zbog čega je proglašen krivim i kažnjen osnovani jer je protiv apelanta vođen i krivični i prekršajni kao u izreci. postupak, ali da je osnov za pokretanje navedenih postupaka bio 14. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 7. različit s obzirom na to da je prekršajni postupak pokrenut zato oktobra 2014. godine izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno što je apelant svoj pištolj, za koji ima dozvolu samo za držanje, utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je apelant naveo da je nosio van stambenog prostora, pa je zbog toga i došlo do povrede protiv njega za isto djelo ranije pokrenut krivični postupak u odredaba Zakona o oružju i municiji, a da je krivični postupak kojem je uvjetno osuđen na osnovu iskaza istih svjedoka, te da se pokrenut zbog ugrožavanja sigurnosti više lica ozbiljnom protiv navedene odluke žalio Kantonalnom sudu koji je potvrdio prijetnjom da će napasti život ili tijelo tih lica. prvostepenu presudu. V. Relevantni propisi 15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 22 0 Pr 026540 14 21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine Pžp od 4. decembra 2014. godine apelantovu žalbu odbacio kao ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: da je odredbom člana 84. Zakona o prekršajima FBiH propisano KRIVIČNA DJELA PROTIV SLOBODE I PRAVA da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitne povrede ČOVJEKA I GRAĐANINA odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju Član 183. st. 1. i 2. imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i Ugrožavanje sigurnosti imovinskopravnom zahtjevu, te da citiranom zakonskom (1) Ko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom da odredbom nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe zbog će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Imajući u uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest vidu da je apelant žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno mjeseci. utvrđenog činjeničnog stanja, a žalba po tom osnovu nije (2) Ko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da dopuštena, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud bio u će napasti na život ili organ tih osoba ili na taj način izazove obavezi navedenu žalbu odbaciti kao nedopuštenu, a budući da to uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca nije učinio, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja na do pet godina. osnovu odredbe člana 88. stav 1. Zakona o prekršajima 22. Zakon o oružju i municiji Unsko-sanskog kantona Federacije Bosne i Hercegovine. ("Službeni glasnik USK" br. 11/07 i 11/08) u relevantnom dijelu 16. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 K 026540 15 Kv glasi: od 3. februara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 22 0 K 026540 15 Kž od 11. februara 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka. Zabrana nošenja i prenošenja oružja van stambenog ili 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili poslovnog prostora 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske Član 37. stav 1. koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom Vlasnik koji posjeduje oružje na osnovu oružnog lista za zahtjevu. držanje oružja ne smije takvo oružje nositi van stambenog Član 85. stav 7. prostora. Bitne povrede prekršajnog postupka Član 71. stav 1. tačka 7) Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako: Novčanom kaznom od 400,00 KM do 800,00 KM, kaznit će 7) sud je propustio primijeniti ili je pogrešno primijenio se za prekršaj pravno i fizičko lice, koje: odredbe ovog zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po 7) nosi oružje, koje posjeduje na osnovu oružnog lista za interese žalitelja. držanje oružja, van stambenog prostora (član 37. stav 1.). Član 86. stav 2. 23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Povreda materijalnog propisa o prekršaju Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu propis povrijeđen, s obzirom na to da li: koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu 2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za glasi: prekršaj; Član 4. Član 96. Ne bis in idem Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio Kažnjenik koji je rješenjem o prekršaju oglašen suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka. odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje Slobodna ocjena dokaza prekršajnog postupka i to: Član 16. 3) kada se utvrdi da je kažnjenik za tu radnju već kažnjen u Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u prekršajnom postupku ili za tu radnju prije donošenja rješenja o krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje prekršaju proglašen krivim u krivičnom postupku; činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim VI. Dopustivost dokaznim pravilima 25. U skladu sa članom VI/3.(b) Ustava Bosne i Dokazi na kojima se zasniva presuda Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u Član 296. stav 2. pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti Hercegovini. zaključak je li neka činjenica dokazana. 26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Član 313. presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi Povrede Krivičnog zakona djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac povrijeđen u pitanju: apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a lijeku koji je koristio. naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je 27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar Presudu Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž od 21. već pravomoćno presuđena. maja 2014. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 Pr 24. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine, protiv kojih nema Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 63/14) u relevantnom drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz dijelu glasi: stanja u spisu proizlazi da je apelant osporenu presudu Član 18. stav 2. Kantonalnog suda od 21. maja 2014. primio 5. juna 2014. godine, Primjena odredaba Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom a da je apelaciju podnio 25. jula 2014. godine. Također proizlazi postupku Federacije Bosne i Hercegovine da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 4. decembra 2014. (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovoga godine, a da je apelant podneskom od 27. decembra 2014. godine zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku osporio navedeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije je apelacija u odnosu na obje odluke podnesena u roku od 60 BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) će suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i se mutatis mutandis primjenjivati u prekršajnom postupku: Glava (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog I. pod nazivom "Osnovna načela"; Š…Ć Odjeljak 1. pod nazivom zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) "Žalba na prvostepenu presudu" Š…Ć. neosnovana. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Član 76. stav 5. Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Obustavljanje postupka Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni dopustivosti. postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće: 5) okrivljeni je u krivičnom postupku pravomoćno oglašen VII. Meritum krivim za djelo koje obuhvata i obilježja prekršaja; a) U odnosu na krivični postupak Član 84. 29. Apelant smatra da je osporenim presudama donesenim Osnovi za žalbu u krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog: suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. 1) bitnih povreda prekršajnog postupka, Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje iskaza saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu sa apelantovim 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dokazima, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dijelu glasi: dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: osporene presude. Apelantovi navodi su također bili predmet e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim dodatne analize Kantonalnog suda koji je naveo da je stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. prvostepenom presudom riješeno krajnje određeno sporno pitanje 31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: koje se postavlja u ovoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i apelant na način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na izreci presude, pištoljem ugrozio sigurnost više lica, ozbiljnom pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i prijetnjom da će napasti na njihov život ili tijelo i da je nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov 32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na iskaz koji se bavi navodnim kriminalnim djelatnostima oštećenih utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi i njima nadređenih lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud sa izvršenjem krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti, te je smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna na koji to zahtijevaju navedene odredbe. ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je 33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, zasnivaju se na tvrdnjama da nije imao pištolj, niti je izvršio Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni krivično djelo za koje je osuđen i da je osuđen zbog toga što je dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite eksploatacije uglja. nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. 34. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije Evropske konvencije. svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna Evropske konvencije. 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije b) U odnosu na prekršajni postupak nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i 38. Apelant smatra da je osporenim odlukama donesenim u dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti prekršajnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. Evropske konvencije i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je puta povodom istog predmeta iz člana 4. Protokola broj 7 uz ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja Evropsku konvenciju. ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru predmetu apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem 39. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi: eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske 1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije ponovo konvencije u postupku pred redovnim sudovima. kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo 35. Ustavni sud, također, podsjeća da je van njegove zbog koga je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno 2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. određene države ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta. slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih 3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15. sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod Konvencije. zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska 40. Apelant tvrdi da ga je isti sud, prije donošenja prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. osporenog rješenja o prekršaju, u krivičnom postupku proglasio godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). krivim za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih 36. Razmatrajući apelantove navode kojima se, u suštini, činjenica. ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim proizvoljno 41. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice je li apelant pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: počinio predmetno krivično djelo, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka Hercegovine (vidi, Evropski sud, Muslija protiv Bosne i pred Općinskim sudom, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom, o Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. januara čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi, argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, Općinski sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja presuda od 23. jula 2009. godine), a također i Ustavni sud činjenice je li apelant u vrijeme, navedeno u izreci presude, nosio (slijedeći praksu Evropskog suda u predmetu Maresti protiv pištolj i ugrožavao sigurnost više lica, detaljno analizirao sadržaj Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. marta 2012. godine, "Službeni glasnik koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen. U predmetu BiH" broj 38/12). Sergey Zolotukhin protiv Rusije (ŠGCĆ, broj 14939/03, 10. februar 42. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, 2009. godine) Evropski sud je primijetio da praksa koju je taj sud pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv stvorio tokom povijesti primjene člana 4. Protokola broj 7 Rusije (vidi, Evropski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. februara 2009. godine), jesu li djela za koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati usaglašeno kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno tumačenje pojma "ista djela", odnosno elementa idem sadržanog odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj u načelu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i prirodi bila krivičnopravna?; b) Je li djelo zbog kojeg je apelant Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv krivično gonjen isto (idem)?; te c) Je li postojala dvostrukost Rusije sud je iskazao stav da se član 4. Protokola broj 7 mora postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za tumačiti tako da zabranjuje krivično gonjenje ili suđenje za drugo isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s navedenim stavovima djelo ukoliko ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica Evropskog suda. koje su u suštini iste (ibid, tačka 33). a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna? 47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant u odnosu na krivično djelo i u odnosu na prekršaj 43. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje proglašen krivim za isto ponašanje i u istom vremenskom okviru. postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo U vezi s tim, definicija prekršaja na osnovu člana 37. stav 1. relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na osnovu člana Zakona o oružju i municiji ne sadrži uvjet da je nošenjem oružja 4. stav 1. Protokola broj 7. Inače bi primjena te odredbe bila van stambenog prostora došlo do ugrožavanja sigurnosti nekog ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri lica ozbiljnom prijetnjom, dok je taj element presudan za krivično koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom djelo ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. KZFBiH. Naime, iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Storbraten protiv odredbe člana 183. KZFBiH proizlazi da navedeno krivično djelo Norveške Šdec.Ć, broj 12277/04, ECHR 2007. ŠizvodiĆ, s daljnjim čini onaj ko ugrozi sigurnost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da referencama). Pojam "krivični postupak" u tekstu člana 4. će napasti na život ili tijelo tog lica, dakle bitno obilježje ovog Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se krivičnog djela predstavlja prijetnja koja mora imati kvalificirani odnose na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" i oblik, odnosno mora se raditi o ozbiljnoj prijetnji koja se odnosi "kazna" u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, na napad na život ili tijelo, odnosno na lišavanje života ili Haarvig protiv Norveške Šdec.Ć, broj 11187/05, 11. decembar povredu tjelesnog integriteta, odnosno prijetnja mora biti 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske Šdec.Ć, broj 60619/00, dovoljna da na taj način izazove uznemirenje građana. Ustavni 14. septembar 2004. godine; Manasson protiv Švedske Šdec.Ć, sud zapaža da je Općinski sud u svojoj odluci u krivičnom broj 41265/98, 8. april 2003. godine; Göktan protiv Francuske, postupku apelanta proglasio krivim zato što je: "..7. augusta broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 2013. godine (…) na površinskom kopu 'Zlauša' (…) otišao do 23. septembar 1998. godine, stav 35, Izvještaji 1998. VII i svog putničkog motornog vozila iz kojeg je izvadio svoj pištolj Nilsson protiv Švedske Šdec.Ć, broj 73661/01, ECHR 2005). (…), te isti usmjerio u smjeru radnika…", a da je u prekršajnom 44. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri postupku apelant proglašen odgovornim zato što je: "…7. augusta mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, Evropski 2013. godine u 11.15 sati donio svoje vatreno oružje-pištolj na sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april 1976. godine, Serija radilište površinskog kopa rudnika 'Zlauša' (…) suprotno Zakonu A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o o oružju i municiji jer za navedeno oružje ima dozvolu za držanje optužbi za krivično djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje vatrenog oružja u stambenom prostoru (…), te došao u blizinu djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a radnika na oko 15 metara, podigao pištolj u visinu svojih grudi i treće stepen težine kazne kojoj je dotično lice moguće izloženo. usmjerio ga prema vozaču radne mašine M. S. i vozačima Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, kamiona V. H. i S. K…." Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojena analiza zapaža da je apelantova upotreba pištolja na području svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u površinskog kopa imala za posljedicu ozbiljnost prijetnje koju je pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi, Evropski sud, apelant uputio s ciljem da izazove osjećaj straha, zabrinutosti, Jussila protiv Finske ŠGCĆ, broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006 nemira, nesigurnosti za život i tijelo oštećenih. Dakle, predmetno i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva ŠGCĆ, br. oružje je predstavljalo sredstvo za izvršenje krivičnog djela. 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X). Stoga, imajući u vidu da su se događaji opisani u obje odluke 45. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant dogodili istog dana (7. augusta 2013. godine) i u istom mjestu (na pravomoćnom presudom Općinskog suda u krivičnom postupku području površinskog kopa "Zlauša") i da apelantove radnje proglašen krivim da je počinio krivično djelo ugrožavanje predstavljaju jednu logičku neraskidivu cjelinu cjelokupnog sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH i da je Općinski sud događaja, Ustavni sud smatra da krivično i prekršajno djelo apelantu za počinjenje navedenog krivičnog djela izrekao uvjetnu proizlaze iz činjenica koje su, u suštini, iste. osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca 48. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su koja se neće izvršiti ukoliko apelant u periodu od jedne godine ne činjenice koje predstavljaju krivično djelo, u suštini, iste kao i počini novo krivično djelo. Stoga, polazeći od naprijed citiranih one koje predstavljaju prekršaj za koji je apelant proglašen "mjerila Engel", Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje odgovornim. Pri tome, činjenica da je apelantu u krivičnom je apelant proglašen krivim i za koje mu je izrečena sankcija u postupku izrečena uvjetna osuda, a u prekršajnom postupku postupku, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, s obzirom K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine, nesporno ulazi u sferu na okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe na zaključak da je krivičnog postupka prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7 uz apelantu u krivičnom postupku i u prekršajnom postupku u stvari Evropsku konvenciju. suđeno za isto djelo. b) Jesu li djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)? 46. Član 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)? ima garancije, i to kako garanciju sigurnosti u ono što je 49. U vezi sa ispitivanjem je li postojala dvostrukost (bis) u utvrđeno, tako i garanciju u materijalno-pravnu pravomoćnost, predmetu Muslija Evropski sud je naveo kako je cilj člana 4. odnosno nemogućnost ponovnog vođenja postupka. Imajući u Protokola broj 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud "pravomoćnom" odlukom. Odluka je pravomoćna u smislu ove trebao ispitati navod apelanata da se radi o povredi načela ne bis odredbe ako je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona in idem (...)." neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav 52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u redovni pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka s lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ih nisu obzirom na to da je presuda iz krivičnog postupka stekla svojstvo iskoristile. Zatim, Evropski sud je utvrdio kako je sud za res judicata prije nego što je okončan prekršajni postupak koji je prekršaje donio svoje rješenje 16. augusta 2004. godine i ono je pokrenut za, u suštini, isto djelo. Pri tome, Ustavni sud postalo pravomoćno 19. oktobra 2004. godine, a krivični primjećuje da se krivični postupak vođen protiv apelanta ne može postupak je pokrenut 18. septembra 2003. godine (dok prekršajni svrstati pod izuzetke propisane stavom 2. člana 4. Protokola broj postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka 7 uz Evropsku konvenciju. vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog 53. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju postupka postala pravomoćna i stekla status res iudicata, krivični povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 postupak u tom predmetu je vođen pred prvostepenim sudom. uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je zaključio: "U tim okolnostima Sud smatra kako Povreda prava na pravično suđenje je Općinski sud trebao obustaviti krivični postupak nakon 54. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava donošenja 'pravomoćne' odluke u prvom postupku" (vidi garantiranog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku Zigarella protiv Italije (dec.), aplikacija broj 48154/99 i Sergej konvenciju, Ustavni sud smatra kako nema potrebe posebno Zolotukin, citiran gore u odluci). ispitivati i apelantove navode o povredi prava na pravično 50. Ustavni sud primjećuje kako je i u konkretnom suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. predmetu postojala dvostrukost jer je u vrijeme vođenja Evropske konvencije. prekršajnog postupka presuda krivičnog suda postala pravomoćna (21. maja 2014. godine). U vezi s tim, Ustavni sud VIII. Zaključak primjećuje kako je za prvostepeni krivični postupak, kao i za 55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana prekršajni postupak protiv apelanta bio nadležan isti sud. Ustavni 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda sud, također, primjećuje da je apelant u vrijeme donošenja djela ulazi u okvir "krivičnog postupka" u smislu navedenog prvostepenog rješenja u prekršajnom postupku (3. septembra člana, te kada je takvo djelo, koje proizlazi iz činjenica koje su 2014. godine) već imao pravomoćnu presudu iz krivičnog bitno iste, bilo predmet krivičnog i prekršajnog postupka protiv postupka i da se apelant na usmenom pretresu pred Općinskim istog lica, pa odluka donijeta u jednom postupku, koja je stekla sudom, kao i u žalbi Kantonalnom sudu, pozivao na navedenu svojstvo res judicata i kojom je utvrđena krivična odgovornost i činjenicu. Međutim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u izrečena kazna, nije bila prepreka da protiv tog istog lica i u obrazloženju prvostepenog rješenja uopće nije razmatrao drugom postupku, koji nije okončan, također bude donesena navedenu okolnost, kao i da je Kantonalni sud apelantovu žalbu odluka. odbacio kao nedopuštenu, smatrajući da je izjavljena isključivo 56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da to pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i predstavlja nedopušten žalbeni osnov u prekršajnom postupku. člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi 51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u u krivičnom postupku za svoje odluke dali detaljno, jasno i predmetu broj AP 2028/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i 2028/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 42, dostupna na njihove pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, je utvrđeno kršenje prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Evropsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je 57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav 1. naveo: "Činjenica je da je prvoapelant makar i van roka ili mimo Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu dozvoljenih formalnih uvjeta propisanih odredbama ZKP-a u ove odluke. toku krivičnog postupka istakao da se radi o presuđenoj stvari, 58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke prema mišljenju Ustavnog suda, trebala je biti motiv da se Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. drugostepeni sud referira na navod o presuđenoj stvari, odnosno Predsjednik načelu ne bis in idem. Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da i relevantne odredbe ZKP-a (član 4) kao načelo ističu zabranu Mirsad Ćeman, s. r. ponovnog suđenja, kao i da postoje uvjeti kojim se i završeni postupci mogu ponoviti ako se radi o presuđenoj stvari (u odredbama ZKP-a - o vanrednim pravnim lijekovima - utvrđeno Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u je da se postupak završen pravomoćnom presudom može predmetu broj AP 3521/14, rješavajući apelaciju Velida ponoviti u korist optuženog ako je neko lice za isto krivično djelo Tatarevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i više puta osuđeno). Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) je prvoapelant, navodeći u žalbenom postupku da je već po istom i (3) i članka 62. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i činjenično-pravnom osnovu osuđen, ustvari, postavio ono što Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Evropski sud traži kao uvjet za razmatranje povrede načela ne bis Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: in idem - pozivanje 'makar u sadržaju' na ovo načelo. Opravdanje Mirsad Ćeman, predsjednik za ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi u činjenici da je cilj Mato Tadić, dopredsjednik načela ne bis in idem 'zabrana' ponovnog suđenja, dakle, jasna Zlatko M. Knežević, dopredsjednik poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim izuzetno) ne Valerija Galić, sutkinja može preispitivati, kao i da lice na koje se odnosi presuđena stvar Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja "…7. kolovoza 2013. godine (…) u krugu Rudnika mrkog na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je uglja 'Kamengrad', na površinskom kopu 'Zlauša', (…) ugrozio sigurnost više osoba, i to prisutnih radnika koji su vršili ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 iskopavanje i utovar uglja, na način da je najprije došao do Djelomično se usvaja apelacija Velida Tatarevića. radne mašine kojom je upravljao radnik M. S., te mu rekao da Utvrđuje se povreda prava iz članka 4. stavak 1. Protokola prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo Rudnika broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i mrkog uglja 'Kamengrad', psujući i vrijeđajući, te govoreći: temeljnih sloboda. 'Pobiću vas sviju, sačekajte odoh ja kući po pušku', te kako to Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 Pr nisu uradili optuženi je otišao do svog putničkog motornog vozila 026540 14 Pžp od 4. prosinca 2014. godine. iz kojeg je izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u pravcu Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan radnika M. S., držeći ga objema rukama i povremeno okrećući i u po žurnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom 4. pravcu prisutnih vozača V. H. i S. K., koji su se tu nalazili, što je stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu izazvalo uznemirenje (…), čime je počinio kazneno djelo ljudskih prava i temeljnih sloboda. ugrožavanje sigurnosti iz članka 183. stavak 2. KZFBiH…" Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa 7. Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i kaznenog djela izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako apelant obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim u razdoblju od jedne godine ne počini novo kazneno djelo. mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 8. U obrazloženju presude Općinski sud je pobrojao Odbija se kao neutemeljena apelacija Velida Tatarevića svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. K 027451 14 Kž d 21. svibnja 2014. godine i Presude Općinskog Naime, Općinski sud je naveo da iz iskaza saslušanog svjedoka suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 027451 14 K od 25. veljače M. S. proizlazi da je apelant 7. kolovoza 2013. godine došao do 2014. godine. radne mašine kojom je upravljao, da mu je rekao da prekine sa Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i radom jer kopa zemljište koje nije vlasništvo rudnika mrkog uglja Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i "Kamengrad", te da je apelant njemu i drugim radnim kolegama Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i opsovao majku i rekao da će otići po pušku i da će ih sve pobiti. "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". Također je izjavio da je nastavio raditi i da je nakon što je OBRAZLOŽENJE proteklo pet minuta vidio apelanta kako sa obje ruke drži pištolj I. Uvod koji je uperio prema njemu, a potom i prema njegovim kolegama. 1. Velid Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Iskaz navedenog svjedoka potvrdili su i svjedoci V. H. i S. K., Mosta podnio je 25. srpnja 2014. godine apelaciju Ustavnom koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su bili prisutni u sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv trenutku kada je apelant izvadio pištolj i uperio ga prvo u M. S., a Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: potom i u njih, jer su čekali na utovar uglja u kamione. Općinski Kantonalni sud) broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. svibnja 2014. sud je također naveo da je činjenica da je apelant vlasnik pištolja godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem potvrđena potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta iz tekstu: Općinski sud) broj 22 0 K 027451 14 K od 25. veljače koje proizlazi da je apelant vlasnik pištolja koji je od njega i 2014. godine. oduzet. U svezi s dokazima koje je apelant predložio, Općinski 2. Apelant je 27. prosinca 2014. godine Ustavnom sudu sud je naveo da predloženi materijalni dokazi i iskaz svjedoka M. dostavio podnesak u kojem osporava Rješenje Kantonalnog suda T. nisu izravno vezani za kaznenopravni događaj i da na temelju broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. prosinca 2014. godine i njih nije mogao utvrditi činjenično stanje. Imajući u vidu Rješenje Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr od 3. rujna navedeno, Općinski sud je utvrdio da dokazi koje je Tužiteljstvo 2014. godine, koja su donesena u prekršajnom postupku. izvelo na glavnom pretresu na potpuno siguran način potvrđuju da je apelant 7. kolovoza 2013. godine na površinskom kopu II. Postupak pred Ustavnim sudom "Zlauša" na području Sanskog Mosta ugrozio sigurnost 3. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, navedenih svjedoka tako što im je prvo opsovao majku, uz od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužiteljstva prijetnju da će otići po pušku i da će ih pobiti, a potom se vratio i Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno u njih uperio pištolj i ponovno im psovao i prijetio. S obzirom na tužiteljstvo) i Policijske stanice Sanski Most (u daljnjem tekstu: to da je apelant uputio ozbiljnu prijetnju da će napasti na život i ovlašteni organ) zatraženo je 20. veljače i 9. ožujka 2017. godine tijelo tri osobe i da je pri tome ugrozio njihovu sigurnost, da u roku od osam dana od primitka dopisa dostave odgovor na Općinski sud je zaključio da se apelantovim ponašanjem apelaciju. ostvaruju svi elementi kaznenog djela ugrožavanje sigurnosti iz 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud, Općinski sud i članka 183. stavak 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i ovlašteni organ dostavili su u razdoblju od 22. veljače do 17. Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). ožujka 2017. godine. Tužiteljstvo u ostavljenom roku nije 9. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 K 027451 14 Kž d dostavilo odgovor na apelaciju. 21. svibnja 2014. godine apelantov priziv odbio i potvrdio III. Činjenično stanje prvostupanjsku presudu. U svezi sa apelantovim navodima da niti 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda jednim relevantnim dokazom nije utvrđeno da je apelant imao i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na pištolj kojim je ugrozio sigurnost saslušanih svjedoka i da je sljedeći način. ozbiljno prijetio da će napasti na njihov život ili tijelo, Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je a) Kazneni postupak prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne 6. Presudom Općinskog suda broj 22 0 K 027451 14 K od da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka i da je 25. veljače 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je: za svoje zaključke dao valjane razloge. Prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na činjenicama i dokazima izvedenim na 1 glavnom pretresu, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 njihovoj međusobnoj vezi, te sa dokazima i navodima apelanta, protiv njega za isto djelo ranije pokrenut kazneni postupak u kako je to predviđeno odredbom članka 296. Zakona o kaznenom kojem je uvjetno osuđen na temelju iskaza istih svjedoka, te da se postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: protiv navedene odluke žalio Kantonalnom sudu koji je potvrdio ZKPFBiH). Iskazima svjedoka M. S., V. H. i S. K. utvrđeno je prvostupanjsku presudu. sporno pitanje koje se postavlja u ovoj kaznenoj stvari, a to je 15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 22 0 Pr 026540 14 činjenica da je apelant, na način i u vrijeme, kako je to činjenično Pžp od 4. prosinca 2014. godine apelantov priziv odbacio kao opisano u izreci presude, uporabom pištolja ugrozio sigurnost nedopušten. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da više osoba, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život ili je odredbom članka 84. Zakona o prekršajima FBiH propisano da tijelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostupanjski sud se rješenje o prekršaju može pobijati zbog bitne povrede pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz koji se bavi odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o navodnim kriminalnim djelatnostima oštećenih i njima prekršajima ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju nadređenih osoba u nezakonitoj eksploataciji uglja, s obzirom na imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i to da apelant na taj način pokušava sebe ekskulpirati od kaznene imovinskopravnom zahtjevu, te da citiranom zakonskom odgovornosti. odredbom nije propisana mogućnost izjavljivanja priziva zbog b) Prekršajni postupak pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Imajući u vidu da je apelant priziv izjavio zbog pogrešno i nepotpuno 10. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr utvrđenog činjeničnog stanja, a priziv po toj osnovi nije dopušten, od 3. rujna 2014. godine apelant je proglašen odgovornim zato Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud bio u obvezi što je: navedeni priziv odbaciti kao nedopušten, a budući da to nije "…7. kolovoza 2013. godine u 11.15 sati donio svoje učinio, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja na temelju vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa rudnika odredbe članka 88. stavak 1. Zakona o prekršajima Federacije 'Zlauša', (...) protivno Zakonu o oružju i municiji, jer za navedeno Bosne i Hercegovine. oružje ima dozvolu za držanje vatrenog oružja u stambenom 16. Rješenjem Općinskog suda broj 22 0 K 026540 15 Kv prostoru. U navedeno vrijeme i na navedenom mjestu (…) dolazi od 3. veljače 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem u prostor rudnika s namjerom obustaviti radove radnika koji su Kantonalnog suda broj 22 0 K 026540 15 Kž od 11. veljače 2015. radili na radilištu otvorenog kopa, utovar uglja u kamione (…), godine odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje prekršajnog govoreći im: 'Odoh ja po pušku kući, sačekajte, pa da vidimo postupka. hoćete li obustaviti radove.' Okrivljeni tada odlazi do svog vozila, te iz istog u ruke uzima pištolj (…), te dolazi u blizinu radnika IV. Apelacija oko 15 metara, podiže pištolj u visinu svojih grudi i usmjerava ga a) Navodi iz apelacije prema vozaču radne mašine M. S. i vozačima kamiona V. H. i S. 17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama K. (…), čime je počinio prekršaj iz članka 37. stavak 1. Zakona o povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava oružju i municiji…" Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu 11. Općinski sud je apelanta za počinjenje navedenog ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. konvencija) i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta Osim navedenog, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja povodom istog predmeta iz članka 7. Protokola broj 4 uz predmeta, i to pištolja sa podacima kao u izreci rješenja. Europsku konvenciju. U odnosu na kazneni postupak apelant 12. Općinski sud je u obrazloženju naveo da apelant na tvrdi da nije imao pištolj, niti je izvršio kazneno djelo za koje je usmenom pretresu nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu osuđen, da se u kritično vrijeme nalazio na svom posjedu i da je se stavlja na teret i da je istaknuo da je u svezi s predmetnim osuđen zbog toga što je štitio svoju imovinu od nelegalne i događajem u kaznenom postupku ranije kažnjen kaznom zatvora nezakonite eksploatacije uglja. Glede prekršajnog postupka u trajanju od tri mjeseca, uvjetno na jednu godinu. apelant je naveo da nije mogao biti kažnjen u prekršajnom 13. U obrazloženju rješenja Općinski sud je dalje pobrojao postupku za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te činjenica jer je apelanta isti sud, prije donošenja rješenja o naveo materijalne dokaze koje je proveo na usmenom pretresu. prekršaju, u kaznenom postupku proglasio krivim. Imajući u vidu Naime, Općinski sud je naveo da su svjedoci M. S. i V. H. navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju. detaljno opisali događaj navodeći da je kritične prilike apelant na b) Odgovor na apelaciju području površinskog kopa rudnika "Zlauša" držao pištolj i da ga je usmjeravao prema njima. Prema ocjeni Općinskog suda, iskazi 18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima oba svjedoka su vjerodostojni s obzirom na to da su događaj navedenim u obrazloženju presude i rješenja, te predlaže da osobno opažali, određeni su, uvjerljivi, njihovi iskazi su u bitnom Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. suglasni, nemaju razloga lažno teretiti apelanta, a njihove iskaze 19. Općinski sud je istaknuo da apelantovo pravo na apelant svojom obranom nije doveo u sumnju, niti je glede toga pravično suđenje nije povrijeđeno, da je apelantu tijekom predložio izvođenje bilo kakvih dokaza iako je na to imao pravo. kaznenog i prekršajnog postupka omogućeno izjasniti se na sve Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da rezultati izvedene dokaze, predložiti i izvesti svoje dokaze na glavnom provedenog dokaznog postupka nesumnjivo upućuju na pretresu, što je apelant i učinio, te da mu je omogućeno da protiv zaključak da je apelant 7. kolovoza 2013. godine u 11.15 sati navedenih odluka izjavi priziv, što je i učinio. Općinski sud je donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa također naveo da je apelant podnio zahtjev za ponavljanje rudnika "Zlauša" u općini Sanski Most iako za navedeno oružje prekršajnog postupka, koji je odbačen. Imajući u vidu navedeno, ima dozvolu za držanje unutar stambenog prostora, čime je Općinski sud smatra da ne stoje navodi iz apelacije, te smatra da počinio prekršaj iz članka 37. stavak 1. Zakona o oružju i nije bilo kršenja apelantovih prava. municiji Unsko-sanskog kantona, zbog čega je proglašen krivim i 20. Ovlašteni organ je naveo da apelantovi navodi nisu kažnjen kao u izreci. utemeljeni jer je protiv apelanta vođen i kazneni i prekršajni 14. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 7. postupak, ali da je osnova za pokretanje navedenih postupaka bila listopada 2014. godine izjavio priziv zbog pogrešno i nepotpuno različita s obzirom na to da je prekršajni postupak pokrenut zato utvrđenog činjeničnog stanja. U prizivu je apelant naveo da je što je apelant svoj pištolj, za koji ima dozvolu samo za držanje, nosio van stambenog prostora, pa je zbog toga i došlo do povrede odredaba Zakona o oružju i municiji, a da je kazneni postupak 24. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i pokrenut zbog ugrožavanja sigurnosti više osoba ozbiljnom Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 63/14) u relevantnom prijetnjom da će napasti život ili tijelo tih osoba. dijelu glasi: V. Relevantni propisi Članak 18. stavak 2. 21. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine Primjena odredbi Kaznenoga zakona i Zakona o kaznenom ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, postupku Federacije Bosne i Hercegovine 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: (2) Ukoliko nije drukčije propisano odredbama ovoga KAZNENA DJELA PROTIV SLOBODE I PRAVA zakona, sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku ČOVJEKA I GRAĐANINA Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, Članak 183. st. 1. i 2. 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o kaznenom postupku) Ugrožavanje sigurnosti primjenjivat će se mutatis mutandis u prekršajnom postupku: (1) Tko ugrozi sigurnost neke osobe ozbiljnom prijetnjom Glava I. pod nazivom "Temeljna načela"; Š…Ć Odjeljak 1. pod da će napasti na život ili tijelo te osobe ili na taj način izazove nazivom "Žalba na prvostupanjsku presudu" Š…Ć. uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora do šest mjeseci. Članak 76. stavak 5. (2) Tko ugrozi sigurnost više osoba ozbiljnom prijetnjom da Obustavljanje postupka će napasti na život ili tijelo tih osoba ili na taj način izazove Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni uznemirenje građana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće: do pet godina. 5) okrivljenik je u kaznenom postupku pravomoćno oglašen 22. Zakon o oružju i municiji Unsko-sanskog kantona krivim za djelo koje obuhvaća i obilježja prekršaja; ("Službeni glasnik USK" br. 11/07 i 11/08) u relevantnom dijelu Članak 84. glasi: Temelji za žalbu Zabrana nošenja i prenošenja oružja van stambenog ili Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog: poslovnog prostora 1) bitnih povreda prekršajnog postupka, Član 37. stav 1. 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili Vlasnik koji posjeduje oružje na osnovu oružnog lista za 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske držanje oružja ne smije takvo oružje nositi van stambenog koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom prostora. zahtjevu. Član 71. stav 1. tačka 7) Članak 85. stavak 7. Novčanom kaznom od 400,00 KM do 800,00 KM, kaznit će Bitne povrede prekršajnog postupka se za prekršaj pravno i fizičko lice, koje: Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako: 7) nosi oružje, koje posjeduje na osnovu oružnog lista za 7) sud je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio držanje oružja, van stambenog prostora (član 37. stav 1.). odredbe ovoga zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po 23. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i interese žalitelja. Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, 56/03, Članak 86. stavak 2. 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu Povreda materijalnog propisa o prekršaju koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako je taj glasi: propis povrijeđen s obzirom na to: Članak 4. 2) postoje li okolnosti koje isključuju odgovornost za Ne bis in idem prekršaj; Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio Članak 96. suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka. Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka Slobodna ocjena dokaza Kažnjenik koji je rješenjem o prekršaju oglašen Članak 16. odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u prekršajnog postupka i to: kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje 3) kada se utvrdi da je kažnjenik za tu radnju već kažnjen u činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim prekršajnom postupku ili za tu radnju prije donošenja rješenja o dokaznim pravilima prekršaju proglašen krivim u kaznenom postupku; Dokazi na kojima se temelji presuda VI. Dopustivost Članak 296. stavak 2. 25. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu zaključak je li neka činjenica dokazana. predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostupanjsku presudu Hercegovini. Članak 313. 26. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog Povrede Kaznenog zakona suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Povreda Kaznenog zakona postoji ako je Kazneni zakon presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi povrijeđen u pitanju: učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je c) postoje li okolnosti koje isključuju kazneni progon, a podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj osobito je li nastupila zastara kaznenog progona ili je progon apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom isključen uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već lijeku koji je koristio. pravomoćno presuđena. 27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž od 21. svibnja 2014. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. prosinca 2014. godine, protiv kojih nema apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske stanja u spisu proizlazi da je apelant osporenu presudu konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Kantonalnog suda od 21. svibnja 2014. primio 5. lipnja 2014. 35. Ustavni sud, također, podsjeća da je izvan njegove godine, a da je apelaciju podnio 25. srpnja 2014. godine. Također nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede proizlazi da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 4. prosinca ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno 2014. godine, a da je apelant podneskom od 27. prosinca 2014. proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na godine osporio navedeno rješenje. Imajući u vidu navedeno, koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. proizlazi da je apelacija u odnosu na obje odluke podnesena u Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud za ljudska (prima facie) neutemeljena. prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, 36. Razmatrajući apelantove navode kojima se, u biti, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u svezi s tim proizvoljno dopustivosti. utvrđeno činjenično stanje glede činjenice je li apelant počinio VII. Meritum predmetno kazneno djelo, Ustavni sud zapaža da je apelant a) U odnosu na kazneni postupak identične prigovore isticao tijekom prvostupanjskog postupka pred Općinskim sudom, kao i u prizivu pred Kantonalnim sudom, 29. Apelant smatra da je osporenim presudama donesenim o čemu su se redoviti sudovi dovoljno jasno, precizno i u kaznenom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Općinski sud u prvostupanjskoj presudi glede utvrđivanja Europske konvencije. činjenice je li apelant u vrijeme, navedeno u izreci presude, nosio Pravo na pravično suđenje pištolj i ugrožavao sigurnost više osoba, detaljno analizirao 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom sadržaj iskaza saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu sa dijelu glasi: apelantovim dokazima, te da je na temelju brižljive i savjesne Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio kazneno prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim izreci osporene presude. Apelantovi navodi su također bili stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. predmetom dodatne analize Kantonalnog suda koji je naveo da je 31. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu prvostupanjskom presudom riješeno krajnje određeno sporno glasi: pitanje koje se postavlja u ovoj kaznenoj stvari, a to je činjenica 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza da je apelant na način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i izreci presude, pištoljem ugrozio sigurnost više osoba, ozbiljnom javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim prijetnjom da će napasti na njihov život ili tijelo i da je sudom ustanovljenim zakonom. prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio 32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na apelantov iskaz koji se bavi navodnim kriminalnim djelatnostima utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u oštećenih i njima nadređenih osoba. Imajući u vidu navedeno, svezi sa izvršenjem kaznenog djela ugrožavanje sigurnosti, te je Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj članka 6. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne na koji to zahtijevaju navedene odredbe. izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi 33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na temelje se na tvrdnjama da nije imao pištolj, niti je izvršio apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim kazneno djelo za koje je osuđen i da je osuđen zbog toga što je navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u svezi s tim proizvoljno štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite eksploatacije uglja. utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštovanje 34. U svezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama u sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede kaznenom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja Europske konvencije. 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije b) U odnosu na prekršajni postupak nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i 38. Apelant smatra da je osporenim odlukama donesenim u dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti prekršajnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. Europske konvencije i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je puta povodom istog predmeta iz članka 4. Protokola broj 7 uz ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja Europsku konvenciju. ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. travnja 1976. godine, predmetu Serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o 39. Članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju optužbi za kazneno djelo. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje glasi: djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a 1. Nikome se ne smije ponovno suditi, niti se smije ponovno treće stupanj težine kazne kojoj je dotična osoba moguće kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup zakonu i kaznenom postupku te države. kada odvojena analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje 2. Odredbe prethodnog stavka ne sprječavaju ponovno jasnog zaključka glede postojanja optužbe za kazneno djelo (vidi, otvaranje predmeta sukladno zakonu i kaznenom postupku Europski sud, Jussila protiv Finske ŠGCĆ, broj 73053/01, st. 30.- određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim 31., ECHR 2006. i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne Kraljevstva ŠGCĆ, br. 39665/98 i 40086/98, st. 82.-86., ECHR povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta. 2003 X). 3. Ovaj članak se ne može derogirati na temelju članka 15. 45. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je apelant Konvencije. pravomoćnom presudom Općinskog suda u kaznenom postupku 40. Apelant tvrdi da ga je isti sud, prije donošenja proglašen krivim da je počinio kazneno djelo ugrožavanje osporenog rješenja o prekršaju, u kaznenom postupku proglasio sigurnosti iz članka 183. stavak 2. KZFBiH i da je Općinski sud krivim za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih apelantu za počinjenje navedenog kaznenog djela izrekao uvjetnu činjenica. osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca 41. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim koja se neće izvršiti ako apelant u razdoblju od jedne godine ne pitanjima Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: počini novo kazneno djelo. Stoga, polazeći od naprijed citiranih Europski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv Bosne i "mjerila Engel", Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koje Hercegovine (vidi, Europski sud, Muslija protiv Bosne i je apelant proglašen krivim i za koje mu je izrečena sankcija u Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. siječnja postupku, koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 2014. godine), potom u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi, K 027451 14 Kž d 21. svibnja 2014. godine, nesporno ulazi u Europski sud, Maresti protiv Hrvatske, aplikacija broj 55759/07, sferu kaznenog postupka prema sadržaju članka 4. Protokola broj presuda od 23. srpnja 2009. godine), a također i Ustavni sud 7 uz Europsku konvenciju. (slijedeći praksu Europskog suda u predmetu Maresti protiv b) Jesu li djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)? Hrvatske) u predmetu broj AP 133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka 46. Članak 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se broj AP 133/09 od 30. ožujka 2012. godine, "Službeni glasnik nikome neće suditi, odnosno da nitko neće biti kažnjen za djelo BiH" broj 38/12). za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen. U predmetu 42. Europski sud je u predmetu Maresti protiv Hrvatske, Sergey Zolotukhin protiv Rusije (ŠGCĆ, broj 14939/03, 10. veljače pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey Zolotukhin protiv 2009. godine) Europski sud je primijetio da praksa koju je taj sud Rusije (vidi, Europski sud, Sergey Zolotukhin protiv Rusije, stvorio tijekom povijesti primjene članka 4. Protokola broj 7 aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. veljače 2009. godine), ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili jesu li djela za koja je aplikant bio kazneno gonjen ista. Nastojeći kažnjavanja u smislu članka 4. Protokola broj 7 potrebno okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati usuglašeno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Je li prva kazna po svojoj tumačenje pojma "ista djela", odnosno elementa idem sadržanog prirodi bila kaznenopravna?; b) Je li djelo zbog kojeg je apelant u načelu ne bis in idem (op. cit. Muslija protiv Bosne i kazneno gonjen isto (idem)?; te c) Je li postojala dvostrukost Hercegovine, točka 32.). U predmetu Sergey Zolotukhin protiv postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove navode da je za Rusije sud je iskazao stajalište da se članak 4. Protokola broj 7 isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s navedenim stavovima mora tumačiti tako da zabranjuje kazneno gonjenje ili suđenje za Europskog suda. drugo djelo ako ono proizlazi iz identičnih činjenica ili činjenica a) Je li prva kazna po svojoj prirodi bila kaznenopravna? koje su u biti iste (ibid, točka 33.). 43. Prema stajalištu Europskog suda, pravno označavanje 47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo apelant u odnosu na kazneno djelo i u odnosu na prekršaj relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na temelju članka proglašen krivim za isto ponašanje i u istom vremenskom okviru. 4. stavak 1. Protokola broj 7. Inače bi primjena te odredbe bila U svezi s tim, definicija prekršaja na temelju članka 37. stavak 1. ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri Zakona o oružju i municiji ne sadrži uvjet da je nošenjem oružja koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom izvan stambenog prostora došlo do ugrožavanja sigurnosti neke Europske konvencije (vidi, Europski sud, Storbraten protiv osobe ozbiljnom prijetnjom, dok je taj element presudan za Norveške Šdec.Ć, broj 12277/04, ECHR 2007. ŠizvodiĆ, s daljnjim kazneno djelo ugrožavanje sigurnosti iz članka 183. KZFBiH. referencama). Pojam "kazneni postupak" u tekstu članka 4. Naime, iz odredbe članka 183. KZFBiH proizlazi da navedeno Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu općih načela koja se kazneno djelo čini onaj tko ugrozi sigurnost neke osobe odnose na odgovarajuće riječi "optužba za kazneno djelo" i ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo te osobe, "kazna" u čl. 6. i 7. Europske konvencije (vidi, Europski sud, dakle bitno obilježje ovog kaznenog djela predstavlja prijetnja Haarvig protiv Norveške Šdec.Ć, broj 11187/05, 11. prosinca koja mora imati kvalificirani oblik, odnosno mora se raditi o 2007. godine; Rosenquist protiv Švedske Šdec.Ć, broj 60619/00, ozbiljnoj prijetnji koja se odnosi na napad na život ili tijelo, 14. rujna 2004. godine; Manasson protiv Švedske Šdec.Ć, broj odnosno na lišavanje života ili povredu tjelesnog integriteta, 41265/98, 8. travnja 2003. godine; Göktan protiv Francuske, broj odnosno prijetnja mora biti dovoljna da na taj način izazove 33402/96, stavak 48., ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, uznemirenje građana. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u 23. rujna 1998. godine, stavak 35., Izvješća 1998. VII i Nilsson svojoj odluci u kaznenom postupku apelanta proglasio krivim protiv Švedske Šdec.Ć, broj 73661/01, ECHR 2005). zato što je: "..7. kolovoza 2013. godine (…) na površinskom 44. U utvrđenoj praksi Europskog suda postavljena su tri kopu 'Zlauša' (…) otišao do svog putničkog motornog vozila iz mjerila koja su općepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, Europski kojeg je izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u smjeru radnika…", a da je u prekršajnom postupku apelant proglašen odbacio kao nedopušten, smatrajući da je izjavljen isključivo odgovornim zato što je: "…7. kolovoza 2013. godine u 11.15 sati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da to donio svoje vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa predstavlja nedopuštenu prizivnu osnovu u prekršajnom rudnika 'Zlauša' (…) protivno Zakonu o oružju i municiji jer za postupku. navedeno oružje ima dozvolu za držanje vatrenog oružja u 51. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u stambenom prostoru (…), te došao u blizinu radnika na oko 15 predmetu broj AP 2028/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP metara, podigao pištolj u visinu svojih grudi i usmjerio ga prema 2028/11 od 8. svibnja 2014. godine, točka 42., dostupna na vozaču radne mašine M. S. i vozačima kamiona V. H. i S. K…." internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantova je utvrđeno kršenje prava iz članka 4. Protokola broj 7 uz uporaba pištolja na području površinskog kopa imala za Europsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je posljedicu ozbiljnost prijetnje koju je apelant uputio s ciljem da naveo: "Činjenica je da je prvoapelant makar i izvan roka ili izazove osjećaj straha, zabrinutosti, nemira, nesigurnosti za život mimo dozvoljenih formalnih uvjeta propisanih odredbama ZKP-a i tijelo oštećenih. Dakle, predmetno oružje je predstavljalo tijekom kaznenog postupka istaknuo da se radi o presuđenoj sredstvo za izvršenje kaznenog djela. Stoga, imajući u vidu da su stvari, prema mišljenju Ustavnog suda, trebala je biti motiv da se se događaji opisani u obje odluke dogodili istog dana (7. drugostupanjski sud referira na navod o presuđenoj stvari, kolovoza 2013. godine) i u istom mjestu (na području odnosno načelu ne bis in idem. Ovo pogotovo kada se ima u vidu površinskog kopa "Zlauša") i da apelantove radnje predstavljaju činjenica da i relevantne odredbe ZKP-a (članak 4.) kao načelo jednu logičku neraskidivu cjelinu cjelokupnog događaja, Ustavni ističu zabranu ponovnog suđenja, kao i da postoje uvjeti kojim se sud smatra da kazneno i prekršajno djelo proizlaze iz činjenica i završeni postupci mogu ponoviti ako se radi o presuđenoj stvari koje su, u biti, iste. (u odredbama ZKP-a - o izvanrednim pravnim lijekovima - 48. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su utvrđeno je da se postupak završen pravomoćnom presudom činjenice koje predstavljaju kazneno djelo, u biti, iste kao i one može ponoviti u korist optuženog ako je neka osoba za isto koje predstavljaju prekršaj za koji je apelant proglašen kazneno djelo više puta osuđena). Zbog navedenog, Ustavni sud odgovornim. Pri tome, činjenica da je apelantu u kaznenom zaključuje da je prvoapelant, navodeći u prizivnom postupku da postupku izrečena uvjetna osuda, a u prekršajnom postupku je već po istoj činjenično-pravnoj osnovi osuđen, u stvari, novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja predmeta, s obzirom postavio ono što Europski sud traži kao uvjet za razmatranje na okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe na zaključak da je povrede načela ne bis in idem - pozivanje 'makar u sadržaju' na apelantu u kaznenom postupku i u prekršajnom postupku u stvari ovo načelo. Opravdanje za ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi suđeno za isto djelo. u činjenici da je cilj načela ne bis in idem 'zabrana' ponovnog c) Je li postojala dvostrukost postupka (bis)? suđenja, dakle, jasna poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim iznimno) ne može preispitivati, kao i da osoba na koju se 49. U svezi sa ispitivanjem je li postojala dvostrukost (bis) odnosi presuđena stvar ima garancije, i to kako garanciju u predmetu Muslija Europski sud je naveo kako je cilj članka 4. sigurnosti u ono što je utvrđeno tako i garanciju u materijalno- Protokola broj 7 zabrana ponavljanja postupka koji je okončan pravnu pravomoćnost, odnosno nemogućnost ponovnog vođenja "pravomoćnom" odlukom. Odluka je pravomoćna u smislu ove postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je odredbe ako je stekla status res judicata. To je slučaj kada je ona Kantonalni sud trebao ispitati navod apelanata da se radi o neopoziva, odnosno kada više ne postoji na raspolaganju nikakav povredi načela ne bis in idem (...)." redoviti pravni lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne 52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u lijekove ili dozvolile da istekne rok za njih, a da ih nisu okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka s iskoristile. Potom, Europski sud je utvrdio kako je sud za obzirom na to da je presuda iz kaznenog postupka stekla svojstvo prekršaje donio svoje rješenje 16. kolovoza 2004. godine i ono je res judicata prije nego što je okončan prekršajni postupak koji je postalo pravomoćno 19. listopada 2004. godine, a kazneni pokrenut za, u biti, isto djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da postupak je pokrenut 18. rujna 2003. godine (dok prekršajni se kazneni postupak vođen protiv apelanta ne može svrstati pod postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka iznimke propisane stavkom 2. članka 4. Protokola broj 7 uz vođena istodobno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog Europsku konvenciju. postupka postala pravomoćna i stekla status res iudicata, kazneni 53. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju postupak u tom predmetu je vođen pred prvostupanjskim sudom. povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 4. stavak 1. Protokola Europski sud je zaključio: "U tim okolnostima Sud smatra kako broj 7 uz Europsku konvenciju. je Općinski sud trebao obustaviti kazneni postupak nakon donošenja 'pravomoćne' odluke u prvom postupku" (vidi Povreda prava na pravično suđenje Zigarella protiv Italije (dec.), aplikacija broj 48154/99 i Sergej 54. S obzirom na zaključke glede povrede prava Zolotukin, citiran gore u odluci). garantiranog člankom 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku 50. Ustavni sud primjećuje kako je i u konkretnom konvenciju, Ustavni sud smatra kako nema potrebe posebno predmetu postojala dvostrukost jer je u vrijeme vođenja ispitivati i apelantove navode o povredi prava na pravično prekršajnog postupka presuda kaznenog suda postala suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. pravomoćna (21. svibnja 2014. godine). U svezi s tim, Ustavni Europske konvencije. sud primjećuje kako je za prvostupanjski kazneni postupak, kao i VIII. Zaključak za prekršajni postupak protiv apelanta bio nadležan isti sud. Ustavni sud, također, primjećuje da je apelant u vrijeme 55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz donošenja prvostupanjskog rješenja u prekršajnom postupku (3. članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada rujna 2014. godine) već imao pravomoćnu presudu iz kaznenog priroda djela ulazi u okvir "kaznenog postupka" u smislu postupka i da se apelant na usmenom pretresu pred Općinskim navedenog članka, te kada je takvo djelo, koje proizlazi iz sudom, kao i u prizivu Kantonalnom sudu, pozivao na navedenu činjenica koje su bitno iste, bilo predmetom kaznenog i činjenicu. Međutim, Ustavni sud zapaža da Općinski sud u prekršajnog postupka protiv iste osobe, pa odluka donijeta u obrazloženju prvostupanjskog rješenja uopće nije razmatrao jednom postupku, koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je navedenu okolnost, kao i da je Kantonalni sud apelantov priziv utvrđena kaznena odgovornost i izrečena kazna, nije bila prepreka da protiv te iste osobe i u drugom postupku, koji nije OBRAZLOŽENJE okončan, također bude donesena odluka. I. Uvod 56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na 1. Velid Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i Sanskog Mosta podnio je 25. jula 2014. godine apelaciju članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: sudovi u kaznenom postupku za svoje odluke dali detaljno, jasno Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u i argumentirano obrazloženje glede izvedenih dokaza i njihove daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 K 027451 14 Kž d pravne valjanosti i kada u okolnostima konkretnog slučaja nema 21. maja 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 22 0 K 027451 nije bio pravičan. 14 K od 25. februara 2014. godine. 57. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 62. stavak 2. Apelant je 27. decembra 2014. godine Ustavnom sudu 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dostavio podnesak u kojem osporava Rješenje Kantonalnog dispozitivu ove odluke. suda broj 22 0 Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine 58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i Rješenje Opštinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 Pr od 3. odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. septembra 2014. godine, koja su donesena u prekršajnom Predsjednik postupku. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, v. r. II. Postupak pred Ustavnim sudom 3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Kantonalnog Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: predmetu broj AP 3521/14, rješavajući apelaciju Velida Kantonalno tužilaštvo) i Policijske stanice Sanski Most Tatarevića, na osnovu člana VI/3(b) Ustava Bosne i (u daljnjem tekstu: ovlašćeni organ) zatraženo je 20. Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i februara i 9. marta 2017. godine da u roku od osam dana od (3) i člana 62 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju. Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne 4. Odgovore na apelaciju Kantonalni sud, Opštinski i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: sud i ovlašćeni organ dostavili su u periodu od 22. Mirsad Ćeman, predsjednik februara do 17. marta 2017. godine. Tužilaštvo u Mato Tadić, potpredsjednik ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju. Zlatko M. Knežević, potpredsjednik III. Činjenično stanje Valerija Galić, sudija 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih Miodrag Simović, sudija navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se Seada Palavrić, sudija sažeti na sljedeći način. na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je a) Krivični postupak ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 6. Presudom Opštinskog suda broj 22 0 K 027451 14 K Djelimično se usvaja apelacija Velida Tatarevića. od 25. februara 2014. godine apelant je proglašen krivim Utvrđuje se povreda prava iz člana 4 stav 1 Protokola zato što je: broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i "…7. avgusta 2013. godine (…) u krugu Rudnika mrkog osnovnih sloboda. uglja 'Kamengrad', na površinskom kopu 'Zlauša', (…) ugrozio Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 bezbjednost više lica, i to prisutnih radnika koji su Pr 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine. vršili iskopavanje i utovar uglja, na način da je najprije Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je došao do radne mašine kojom je upravljao radnik M. S., te dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa mu rekao da prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije članom 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za vlasništvo Rudnika mrkog uglja 'Kamengrad', psujući i zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. vrijeđajući, te govoreći: 'Pobiću vas sviju, sačekajte odoh ja Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa kući po pušku', te kako to nisu uradili optuženi je članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i otišao do svog putničkog motornog vozila iz kojeg je Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove izvadio svoj pištolj (…), te isti usmjerio u pravcu radnika odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o M. S., držeći ga objema rukama i povremeno okrećući i u preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. pravcu prisutnih vozača V. H. i S. K., koji su se tu nalazili, Odbija se kao neosnovana apelacija Velida što je izazvalo uznemirenje (…), čime je počinio krivično Tatarevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u djelo ugrožavanje bezbjednosti iz člana 183 stav 2 Bihaću broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. godine i KZFBiH…" Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 7. Opštinski sud je apelantu za počinjenje navedenog 027451 14 K od 25. februara 2014. godine. krivičnog djela izrekao uslovnu osudu kojom je utvrđena Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i ako apelant u periodu od jedne godine ne počini novo Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i krivično djelo. "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i 8. U obrazloženju presude Opštinski sud je pobrojao Hercegovine". svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Opštinski sud je naveo da iz iskaza saslušanog svjedoka M. S. proizlazi da je apelant 7. avgusta 2013. godine došao do radne mašine kojom je upravljao, da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 mu je rekao da prekine sa radom jer kopa zemljište koje nije svojina rudnika mrkog uglja "Kamengrad", te da je apelant "…7. avgusta 2013. godine u 11.15 časova donio svoje njemu i drugim radnim kolegama opsovao majku i rekao da će vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa otići po pušku i da će ih sve pobiti. Takođe je izjavio da je rudnika 'Zlauša', (...) suprotno Zakonu o oružju i municiji, nastavio da radi i da je nakon što je proteklo pet minuta jer za navedeno oružje ima dozvolu za držanje vatrenog vidio apelanta kako sa obje ruke drži pištolj koji je uperio oružja u stambenom prostoru. U navedeno vrijeme i na prema njemu, a zatim i prema njegovim kolegama. Iskaz navedenom mjestu (…) dolazi u prostor rudnika s namjerom navedenog svjedoka potvrdili su i svjedoci V. H. i S. K., koji da obustavi radove radnika koji su radili na radilištu su saslušani na glavnom pretresu i koji su bili prisutni u otvorenog kopa, utovar uglja u kamione (…), govoreći im: trenutku kada je apelant izvadio pištolj i uperio ga prvo u 'Odoh ja po pušku kući, sačekajte, pa da vidimo hoćete li M. S., a zatim i u njih, jer su čekali na utovar uglja u obustaviti radove.' Okrivljeni tada odlazi do svog vozila, kamione. Opštinski sud je takođe naveo da je činjenica da je te iz istog u ruke uzima pištolj (…), te dolazi u blizinu apelant vlasnik pištolja potvrđena potvrdom o radnika oko 15 metara, podiže pištolj u visinu svojih privremenom oduzimanju predmeta iz koje proizlazi da je grudi i usmjerava ga prema vozaču radne mašine M. S. i apelant vlasnik pištolja koji je od njega i oduzet. U vezi s vozačima kamiona V. H. i S. K. (…), čime je počinio prekršaj dokazima koje je apelant predložio, Opštinski sud je naveo iz člana 37 stav 1 Zakona o oružju i municiji…" da predloženi materijalni dokazi i iskaz svjedoka M. T. 11. Opštinski sud je apelanta za počinjenje navedenog nisu direktno vezani za krivičnopravni događaj i da na prekršaja kaznio novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM. osnovu njih nije mogao da utvrdi činjenično stanje. Imajući Osim navedenog, apelantu je izrečena zaštitna mjera u vidu navedeno, Opštinski sud je utvrdio da dokazi koje je oduzimanja predmeta, i to pištolja sa podacima kao u izreci Tužilaštvo izvelo na glavnom pretresu na potpuno siguran rješenja. način potvrđuju da je apelant 7. avgusta 2013. godine na 12. Opštinski sud je u obrazloženju naveo da apelant površinskom kopu "Zlauša" na području Sanskog Mosta na usmenom pretresu nije prihvatio odgovornost za prekršaj ugrozio bezbjednost navedenih svjedoka tako što im je prvo koji mu se stavlja na teret i da je istakao da je u vezi s opsovao majku, uz prijetnju da će otići po pušku i da će ih predmetnim događajem u krivičnom postupku ranije kažnjen pobiti, a zatim se vratio i u njih uperio pištolj i ponovno kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca, uslovno na jednu im psovao i prijetio. S obzirom na to da je apelant uputio godinu. ozbiljnu prijetnju da će napasti na život i tijelo tri lica i 13. U obrazloženju rješenja Opštinski sud je dalje da je pri tome ugrozio njihovu bezbjednost, Opštinski sud je pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su zaključio da se apelantovim ponašanjem ostvaruju svi svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na elementi krivičnog djela ugrožavanje bezbjednosti iz člana usmenom pretresu. Naime, Opštinski sud je naveo da su 183 stav 2 Krivičnog zakona Federacije Bosne i svjedoci M. S. i V. H. detaljno opisali događaj navodeći da Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). je kritične prilike apelant na području površinskog kopa 9. Kantonalni sud je Presudom broj 22 0 K 027451 14 Kž rudnika "Zlauša" držao pištolj i da ga je usmjeravao prema d 21. maja 2014. godine, apelantovu žalbu odbio i potvrdio njima. Prema ocjeni Opštinskog suda, iskazi oba svjedoka su prvostepenu presudu. U vezi sa apelantovim navodima da vjerodostojni s obzirom na to da su događaj lično opažali, niti jednim relevantnim dokazom nije utvrđeno da je apelant određeni su, uvjerljivi, njihovi iskazi su u bitnom saglasni, imao pištolj kojim je ugrozio bezbjednost saslušanih nemaju razloga da lažno terete apelanta, a njihove iskaze svjedoka i da je ozbiljno prijetio da će napasti na njihov apelant svojom odbranom nije doveo u sumnju, niti je u tom život ili tijelo, Kantonalni sud je naveo da, suprotno pogledu predložio izvođenje bilo kakvih dokaza iako je na apelantovim tvrdnjama, smatra da je prvostepeni sud utvrdio to imao pravo. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zaključio da rezultati sprovedenog dokaznog postupka zakonit način donijela sudska odluka i da je za svoje nesumnjivo upućuju na zaključak da je apelant 7. avgusta 2013. zaključke dao valjane razloge. Prvostepeni sud je svoju godine u 11.15 časova donio svoje vatreno oružje-pištolj na odluku zasnovao na činjenicama i dokazima izvedenim na radilište površinskog kopa rudnika "Zlauša" u opštini glavnom pretresu, pri tome cijeneći svaki dokaz Sanski Most iako za navedeno oružje ima dozvolu za držanje pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te sa dokazima i unutar stambenog prostora, čime je počinio prekršaj iz navodima apelanta, kako je to predviđeno odredbom člana člana 37 stav 1 Zakona o oružju i municiji Unsko-sanskog 296 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i kantona, zbog čega je proglašen krivim i kažnjen kao u Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Iskazima izreci. svjedoka M. S., V. H. i S. K. utvrđeno je sporno pitanje koje se 14. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je 7. postavlja u ovoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je oktobra 2014. godine izjavio žalbu zbog pogrešno i apelant, na način i u vrijeme kako je to činjenično opisano u nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi je apelant izreci presude, upotrebom pištolja ugrozio bezbjednost naveo da je protiv njega za isto djelo ranije pokrenut više lica, ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov krivični postupak u kojem je uslovno osuđen na osnovu život ili tijelo. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je iskaza istih svjedoka, te da se protiv navedene odluke žalio prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio Kantonalnom sudu koji je potvrdio prvostepenu presudu. apelantov iskaz koji se bavi navodnim kriminalnim 15. Kantonalni sud je Rješenjem broj 22 0 Pr 026540 14 djelatnostima oštećenih i njima nadređenih lica u Pžp od 4. decembra 2014. godine apelantovu žalbu odbacio nezakonitoj eksploataciji uglja s obzirom na to da apelant kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud na taj način pokušava sebe ekskulpirati od krivične je naveo da je odredbom člana 84 Zakona o prekršajima FBiH odgovornosti. propisano da se rješenje o prekršaju može pobijati zbog b) Prekršajni postupak bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, 10. Rješenjem Opštinskog suda broj 22 0 Pr 026540 13 zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima Pr od 3. septembra 2014. godine apelant je proglašen prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu, te da odgovornim zato što je: citiranom zakonskom odredbom nije propisana mogućnost izjavljivanja žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog KRIVIČNA DJELA PROTIV SLOBODE I PRAVA činjeničnog stanja. Imajući u vidu da je apelant žalbu ČOVJEKA I GRAĐANINA izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog Član 183. st. 1. i 2. stanja, a žalba po tom osnovu nije dopuštena, Kantonalni Ugrožavanje bezbjednosti sud je naveo da je prvostepeni sud bio u obavezi navedenu (1) Ko ugrozi bezbjednost nekog lica ozbiljnom žalbu odbaciti kao nedopuštenu, a budući da to nije prijetnjom da će napasti na život ili tijelo tog lica ili učinio, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja na na taj način izazove uznemirenje građana, kazniće se kaznom osnovu odredbe člana 88 stav 1 Zakona o prekršajima zatvora do šest mjeseci. Federacije Bosne i Hercegovine. (2) Ko ugrozi bezbjednost više lica ozbiljnom 16. Rješenjem Opštinskog suda broj 22 0 K 026540 15 prijetnjom da će napasti na život ili organ tih lica ili Kv od 3. februara 2015. godine, koje je potvrđeno Rješenjem na taj način izazove uznemirenje građana, kazniće se kaznom Kantonalnog suda broj 22 0 K 026540 15 Kž od 11. februara zatvora od tri mjeseca do pet godina. 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za ponavljanje 22. Zakon o oružju i municiji Unsko-sanskog prekršajnog postupka. kantona ("Službeni glasnik USK" br. 11/07 i 11/08) u IV. Apelacija relevantnom dijelu glasi: a) Navodi iz apelacije Zabrana nošenja i prenošenja oružja van stambenog ili 17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama poslovnog prostora povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Član 37. stav 1. Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za Vlasnik koji posjeduje oružje na osnovu oružnog lista zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem za držanje oružja ne smije takvo oružje nositi van tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude suđen ili stambenog prostora. kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz člana 7 Član 71. stav 1. tačka 7) Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U odnosu na Novčanom kaznom od 400,00 KM do 800,00 KM, kaznit će krivični postupak apelant tvrdi da nije imao pištolj, niti se za prekršaj pravno i fizičko lice, koje: je izvršio krivično djelo za koje je osuđen, da se u kritično 7) nosi oružje, koje posjeduje na osnovu oružnog lista vrijeme nalazio na svom posjedu i da je osuđen zbog toga što za držanje oružja, van stambenog prostora (član 37. stav je štitio svoju imovinu od nelegalne i nezakonite 1.). eksploatacije uglja. U pogledu prekršajnog postupka apelant 23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i je naveo da nije mogao biti kažnjen u prekršajnom postupku Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 35/03, 37/03, za iste radnje, odnosno za djelo koje proizlazi iz istih 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u činjenica jer je apelanta isti sud, prije donošenja rješenja tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u o prekršaju, u krivičnom postupku proglasio krivim. relevantnom dijelu glasi: Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju. Član 4. Ne bis in idem b) Odgovor na apelaciju Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već 18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka. navedenim u obrazloženju presude i rješenja, te predlaže da Slobodna ocjena dokaza Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. Član 16. 19. Opštinski sud je istakao da apelantovo pravo na Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u pravično suđenje nije povrijeđeno, da je apelantu tokom krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje krivičnog i prekršajnog postupka omogućeno da se izjasni činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim na sve izvedene dokaze, predloži i izvede svoje dokaze na dokaznim pravilima glavnom pretresu, što je apelant i učinio, te da mu je omogućeno da protiv navedenih odluka izjavi žalbu, što je i Dokazi na kojima se zasniva presuda učinio. Opštinski sud je takođe naveo da je apelant podnio Član 296. stav 2. zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka, koji je odbačen. (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud smatra da ne stoje pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve navodi iz apelacije, te smatra da nije bilo kršenja ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. apelantovih prava. Odjeljak 1 ‐ Žalba na prvostepenu presudu 20. Ovlašćeni organ je naveo da apelantovi navodi Član 313. nisu osnovani jer je protiv apelanta vođen i krivični i Povrede Krivičnog zakona prekršajni postupak, ali da je osnov za pokretanje navedenih Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični postupaka bio različit s obzirom na to da je prekršajni zakon povrijeđen po pitanju: postupak pokrenut zato što je apelant svoj pištolj, za koji c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično ima dozvolu samo za držanje, nosio van stambenog prostora, gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost pa je zbog toga i došlo do povrede odredaba Zakona o oružju krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno zbog amnestije i municiji, a da je krivični postupak pokrenut zbog ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena. ugrožavanja bezbjednosti više lica ozbiljnom prijetnjom da 24. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i će napasti život ili tijelo tih lica. Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 63/14) u V. Relevantni propisi relevantnom dijelu glasi: 21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine Član 18. stav 2. ("Službene novine FBiH" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, Primjena odredbi Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: postupku Federacije Bosne i Hercegovine (2) Ukoliko nije drugačije propisano odredbama ovog zakona sljedeće odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Takođe proizlazi da je rješenje Kantonalnog suda doneseno 4. Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, decembra 2014. godine, a da je apelant podneskom od 27. 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10 - u daljnjem tekstu: Zakon o decembra 2014. godine osporio navedeno rješenje. Imajući u krivičnom postupku) će se mutatis mutandis primjenjivati u vidu navedeno, proizlazi da je apelacija u odnosu na obje prekršajnom postupku: Glava I pod nazivom "Osnovna odluke podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano načela"; Š…Ć Odjeljak 1. pod nazivom "Žalba na prvostepenu članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, presudu" Š…Ć. apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Član 76. stav 5. Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg Obustavljanje postupka apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) Rješenje o prekršaju kojim se obustavlja prekršajni neosnovana. postupak sud će donijeti kada se utvrdi sljedeće: 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3(b) Ustava Bosne 5) okrivljeni je u krivičnom postupku pravosnažno i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog oglašen krivim za djelo koje obuhvata i obilježja suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u prekršaja; pogledu dopustivosti. Član 84. VII. Meritum Osnovi za žalbu a) U odnosu na krivični postupak Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog: 29. Apelant smatra da je osporenim presudama 1) bitnih povreda prekršajnog postupka, donesenim u krivičnom postupku povrijeđeno njegovo pravo 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i Pravo na pravično suđenje imovinsko-pravnom zahtjevu. 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Član 85. stav 7. dijelu glasi: Bitne povrede prekršajnog postupka Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako: ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona 7) je sud propustio da primijeni ili je pogrešno obuhvataju: primijenio odredbe ovog zakona, što je rezultovalo e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i značajnom štetom po interese žalitelja. krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim Član 86. stav 2. postupkom. Povreda materijalnog propisa o prekršaju 31. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu Povreda materijalnog propisa o prekršaju postoji ako glasi: je taj propis povrijeđen s obzirom na to da li: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i 2) postoje okolnosti koje isključuju odgovornost za obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo prekršaj; na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred Član 96. nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Zahtjev za ponavljanje prekršajnog postupka 32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na Kažnjeni koji je rješenjem o prekršaju oglašen utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta odgovornim može sudu podnijeti zahtjev za ponavljanje u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ugrožavanje prekršajnog postupka i to: bezbjednosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa 3) kada se utvrdi da je kažnjeni za tu radnju već garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava kažnjen u prekršajnom postupku ili za tu radnju prije Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S donošenja rješenja o prekršaju proglašen krivim u obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati krivičnom postupku; da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe. VI. Dopustivost 33. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično 25. U skladu sa članom VI/3(b) Ustava Bosne i suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da nije imao pištolj, niti Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu je izvršio krivično djelo za koje je osuđen i da je osuđen nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada zbog toga što je štitio svoju imovinu od nelegalne i ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u nezakonite eksploatacije uglja. Bosni i Hercegovini. 34. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije 26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše 27. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, Presudu Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž od 21. generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i maja 2014. godine i Rješenje Kantonalnog suda broj 22 0 Pr dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv 026540 14 Pžp od 4. decembra 2014. godine, protiv kojih Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita zakonu. Iz stanja u spisu proizlazi da je apelant osporenu da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja presudu Kantonalnog suda od 21. maja 2014. primio 5. juna ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup 2014. godine, a da je apelaciju podnio 25. jula 2014. godine. sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili b) U odnosu na prekršajni postupak diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti 38. Apelant smatra da je osporenim odlukama Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede donesenim u prekršajnom postupku povrijeđeno njegovo ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i pred redovnim sudovima. Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo da ne 35. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je van njegove bude suđen ili kažnjen dva puta povodom istog predmeta iz nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze predmetu kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju 39. Član 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u glasi: postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je 1. Nikome se ne smije ponovo suditi, niti se smije isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u države. Izvještajima broj 1996-II, stav 78). 2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju ponovno 36. Razmatrajući apelantove navode kojima se, u otvaranje predmeta u skladu sa zakonom i krivičnim suštini, ukazuje na pogrešnu ocjenu dokaza i u vezi s tim postupkom određene države, ako postoje dokazi o novim ili proizvoljno utvrđeno činjenično stanje u pogledu činjenice novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom da li je apelant počinio predmetno krivično djelo, Ustavni postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom ishod predmeta. prvostepenog postupka pred Opštinskim sudom, kao i u 3. Ovaj član se ne može derogirati na osnovu člana 15 žalbi pred Kantonalnim sudom, o čemu su se redovni sudovi Konvencije. dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, 40. Apelant tvrdi da ga je isti sud, prije donošenja Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud u prvostepenoj osporenog rješenja o prekršaju, u krivičnom postupku presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je apelant u proglasio krivim za iste radnje, odnosno za djelo koje vrijeme, navedeno u izreci presude, nosio pištolj i proizlazi iz istih činjenica. ugrožavao bezbjednost više lica, detaljno analizirao 41. Ustavni sud naglašava da je o sličnim pravnim sadržaj iskaza saslušanih svjedoka i doveo ih u vezu sa pitanjima Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: apelantovim dokazima, te da je na osnovu brižljive i Evropski sud) odlučivao u predmetima Muslija protiv savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Muslija protiv počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 32042/11, presuda od 14. način kako je navedeno u izreci osporene presude. januara 2014. godine), zatim u predmetu Maresti protiv Apelantovi navodi su takođe bili predmet dodatne analize Hrvatske (vidi, Evropski sud, Maresti protiv Hrvatske, Kantonalnog suda koji je naveo da je prvostepenom presudom aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a riješeno krajnje određeno sporno pitanje koje se postavlja u takođe i Ustavni sud (slijedeći praksu Evropskog suda u ovoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je apelant na predmetu Maresti protiv Hrvatske) u predmetu broj AP način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u izreci 133/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 133/09 od 30. presude, pištoljem ugrozio bezbjednost više lica, marta 2012. godine, "Službeni glasnik BiH" broj 38/12). ozbiljnom prijetnjom da će napasti na njihov život ili 42. Evropski sud je u predmetu Maresti protiv tijelo i da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije Hrvatske, pozivajući se na stavove iz predmeta Sergey prihvatio apelantov iskaz koji se bavi navodnim Zolotukhin protiv Rusije (vidi, Evropski sud, Sergey kriminalnim djelatnostima oštećenih i njima nadređenih Zolotukhin protiv Rusije, aplikacija broj 14939/03, presuda lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su od 10. februara 2009. godine), utvrdio da je pri odlučivanju redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki člana 4 Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena krivičnopravna?; b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda krivično gonjen isto (idem)?; te c) Da li je postojala proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi dvostrukost postupka (bis)? Stoga će Ustavni sud apelantove ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na navode da je za isto djelo suđen dva puta ispitati u skladu s apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navedenim stavovima Evropskog suda. navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u krivičnopravna? pitanje poštovanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske 43. Prema stavu Evropskog suda, pravno označavanje konvencije. postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino 37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da mjerilo relevantnosti za primjenu principa ne bis in idem na su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim osnovu člana 4 stav 1 Protokola broj 7. Inače bi primjena te presudama u krivičnom postupku povrijeđeno pravo na odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Storbraten protiv Norveške Šdec.Ć, broj 12277/04, ECHR 2007 ŠizvodiĆ, s daljnjim referencama). Pojam "krivični postupak" u tekstu člana 4 Protokola broj okviru. U vezi s tim, definicija prekršaja na osnovu člana 7 treba tumačiti u svjetlu opštih principa koji se odnose 37 stav 1 Zakona o oružju i municiji ne sadrži uslov da je na odgovarajuće riječi "optužba za krivično djelo" i "kazna" nošenjem oružja van stambenog prostora došlo do u čl. 6 i 7 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Haarvig ugrožavanja bezbjednosti nekog lica ozbiljnom prijetnjom, protiv Norveške Šdec.Ć, broj 11187/05, 11. decembar 2007. dok je taj elemenat presudan za krivično djelo ugrožavanje godine; Rosenquist protiv Švedske Šdec.Ć, broj 60619/00, 14. bezbjednosti iz člana 183 KZFBiH. Naime, iz odredbe člana septembar 2004. godine; Manasson protiv Švedske Šdec.Ć, 183 KZFBiH proizlazi da navedeno krivično djelo čini onaj broj 41265/98, 8. april 2003. godine; Göktan protiv ko ugrozi bezbjednost nekog lica ozbiljnom prijetnjom da će Francuske, broj 33402/96, stav 48, ECHR 2002-V; Malige napasti na život ili tijelo tog lica, dakle bitno obilježje protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 35, ovog krivičnog djela predstavlja prijetnja koja mora imati Izvještaji 1998. VII i Nilsson protiv Švedske Šdec.Ć, broj kvalifikovan oblik, odnosno mora se raditi o ozbiljnoj 73661/01, ECHR 2005). prijetnji koja se odnosi na napad na život ili tijelo, 44. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su odnosno na lišavanje života ili povredu tjelesnog tri mjerila koja su opštepoznata kao "mjerila Engel" (vidi, integriteta, odnosno prijetnja mora da bude dovoljna da na Evropski sud, Engel i drugi protiv Nizozemske, 8. april taj način izazove uznemirenje građana. Ustavni sud zapaža da 1976. godine, Serija A, broj 22), koja treba razmotriti pri je Opštinski sud u svojoj odluci u krivičnom postupku utvrđivanju da li se radi o optužbi za krivično djelo. Prvo apelanta proglasio krivim zato što je: "..7. avgusta 2013. mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom godine (…) na površinskom kopu 'Zlauša' (…) otišao do pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine svog putničkog motornog vozila iz kojeg je izvadio svoj kazne kojoj je dotično lice moguće izloženo. Drugo i treće pištolj (…), te isti usmjerio u smjeru radnika…", a da je u mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, prekršajnom postupku apelant proglašen odgovornim zato međutim, ne isključuje kumulativni pristup kada odvojena što je: "…7. avgusta 2013. godine u 11.15 časova donio svoje analiza svakog mjerila ne omogućava postizanje jasnog vatreno oružje-pištolj na radilište površinskog kopa zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo rudnika 'Zlauša' (…) suprotno Zakonu o oružju i municiji (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske ŠGCĆ, broj jer za navedeno oružje ima dozvolu za držanje vatrenog 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006 i Ezeh i Connors protiv oružja u stambenom prostoru (…), te došao u blizinu Ujedinjenog Kraljevstva ŠGCĆ, br. 39665/98 i 40086/98, st. 82- radnika na oko 15 metara, podigao pištolj u visinu svojih 86, ECHR 2003 X). grudi i usmjerio ga prema vozaču radne mašine M. S. i 45. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je vozačima kamiona V. H. i S. K…." Imajući u vidu navedeno, apelant pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Ustavni sud zapaža da je apelantova upotreba pištolja na krivičnom postupku proglašen krivim da je počinio području površinskog kopa imala za posljedicu ozbiljnost krivično djelo ugrožavanje bezbjednosti iz člana 183 stav 2 prijetnje koju je apelant uputio s ciljem da izazove osjećaj KZFBiH i da je Opštinski sud apelantu za počinjenje straha, zabrinutosti, nemira, nesigurnosti za život i tijelo navedenog krivičnog djela izrekao uslovnu osudu kojom je oštećenih. Dakle, predmetno oružje je predstavljalo utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće sredstvo za izvršenje krivičnog djela. Stoga, imajući u vidu izvršiti ukoliko apelant u periodu od jedne godine ne da su se događaji opisani u obje odluke dogodili istog dana počini novo krivično djelo. Stoga, polazeći od naprijed (7. avgusta 2013. godine) i u istom mjestu (na području citiranih "mjerila Engel", Ustavni sud zaključuje da površinskog kopa "Zlauša") i da apelantove radnje priroda djela za koje je apelant proglašen krivim i za koje predstavljaju jednu logičku neraskidivu cjelinu cjelokupnog mu je izrečena sankcija u postupku, koji je okončan Presudom događaja, Ustavni sud smatra da krivično i prekršajno djelo Kantonalnog suda broj 22 0 K 027451 14 Kž d 21. maja 2014. proizlaze iz činjenica koje su, u suštini, iste. godine, nesporno ulazi u sferu krivičnog postupka prema 48. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su sadržaju člana 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. činjenice koje predstavljaju krivično djelo, u suštini, iste b) Da li su djela zbog kojih se apelant goni ista (idem)? kao i one koje predstavljaju prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim. Pri tome, činjenica da je apelantu u 46. Član 4 Protokola broj 7 uspostavlja jemstvo da se krivičnom postupku izrečena uslovna osuda, a u nikome neće suditi, odnosno da niko neće biti kažnjen za prekršajnom postupku novčana kazna i zaštitna mjera djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen. U oduzimanja predmeta, s obzirom na okolnosti konkretnog predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (ŠGCĆ, broj slučaja, ne utiče na zaključak da je apelantu u krivičnom 14939/03, 10. februar 2009. godine) Evropski sud je postupku i u prekršajnom postupku u stvari suđeno za isto primijetio da praksa koju je taj sud stvorio tokom povijesti djelo. primjene člana 4 Protokola broj 7 ukazuje na postojanje nekoliko pristupa kada je riječ o pitanju da li su djela za c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)? koja je aplikant bio krivično gonjen ista. Nastojeći 49. U vezi sa ispitivanjem da li je postojala okončati tu pravnu nesigurnost, sud je odlučio dati dvostrukost (bis) u predmetu Muslija Evropski sud je naveo usaglašeno tumačenje pojma "ista djela", odnosno elementa kako je cilj člana 4 Protokola broj 7 zabrana ponavljanja idem sadržanog u principu ne bis in idem (op. cit. Muslija postupka koji je okončan "pravosnažnom" odlukom. Odluka je protiv Bosne i Hercegovine, tačka 32). U predmetu Sergey pravosnažna u smislu ove odredbe ako je stekla status res Zolotukhin protiv Rusije sud je iskazao stav da se član 4 judicata. To je slučaj kada je ona neopoziva, odnosno kada Protokola broj 7 mora tumačiti tako da zabranjuje krivično više ne postoji na raspolaganju nikakav redovni pravni gonjenje ili suđenje za drugo djelo ukoliko ono proizlazi iz lijek, ili kada su strane iscrpile takve pravne lijekove ili identičnih činjenica ili činjenica koje su u suštini iste dozvolile da istekne rok za njih, a da ih nisu iskoristile. (ibid, tačka 33). Zatim, Evropski sud je utvrdio kako je sud za prekršaje 47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je donio svoje rješenje 16. avgusta 2004. godine i ono je postalo apelant u odnosu na krivično djelo i u odnosu na prekršaj pravosnažno 19. oktobra 2004. godine, a krivični postupak proglašen krivim za isto ponašanje i u istom vremenskom je pokrenut 18. septembra 2003. godine (dok prekršajni postupak još nije bio okončan), tako da su ova dva postupka 52. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u vođena istovremeno. U vrijeme kada je osuda iz prekršajnog okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka postala pravosnažna i stekla status res judicata, postupka s obzirom na to da je presuda iz krivičnog postupka krivični postupak u tom predmetu je vođen pred stekla svojstvo res judicata prije nego što je okončan prvostepenim sudom. Evropski sud je zaključio: "U tim prekršajni postupak koji je pokrenut za, u suštini, isto okolnostima Sud smatra kako je Opštinski sud trebao da djelo. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se krivični obustavi krivični postupak nakon donošenja 'pravosnažne' postupak vođen protiv apelanta ne može svrstati pod odluke u prvom postupku" (vidi Zigarella protiv Italije izuzetke propisane stavom 2 člana 4 Protokola broj 7 uz (dec.), aplikacija broj 48154/99 i Sergej Zolotukin, citiran Evropsku konvenciju. gore u odluci). 53. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju 50. Ustavni sud primjećuje kako je i u konkretnom povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4 stav 1 Protokola predmetu postojala dvostrukost jer je u vrijeme vođenja broj 7 uz Evropsku konvenciju. prekršajnog postupka presuda krivičnog suda postala Povreda prava na pravično suđenje pravosnažna (21. maja 2014. godine). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje kako je za prvostepeni krivični postupak, kao 54. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava i za prekršajni postupak protiv apelanta bio nadležan isti garantovanog članom 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku sud. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je apelant u vrijeme konvenciju, Ustavni sud smatra kako nema potrebe posebno donošenja prvostepenog rješenja u prekršajnom postupku (3. ispitivati i apelantove navode o povredi prava na pravično septembra 2014. godine) već imao pravosnažnu presudu iz suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 krivičnog postupka i da se apelant na usmenom pretresu Evropske konvencije. pred Opštinskim sudom, kao i u žalbi Kantonalnom sudu, VIII. Zaključak pozivao na navedenu činjenicu. Međutim, Ustavni sud 55. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz zapaža da Opštinski sud u obrazloženju prvostepenog člana 4 stav 1 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada rješenja uopšte nije razmatrao navedenu okolnost, kao i da priroda djela ulazi u okvir "krivičnog postupka" u smislu je Kantonalni sud apelantovu žalbu odbacio kao navedenog člana, te kada je takvo djelo, koje proizlazi iz nedopuštenu, smatrajući da je izjavljena isključivo zbog činjenica koje su bitno iste, bilo predmet krivičnog i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i da to prekršajnog postupka protiv istog lica, pa odluka donijeta predstavlja nedopušten žalbeni osnov u prekršajnom u jednom postupku, koja je stekla svojstvo res judicata i kojom postupku. je utvrđena krivična odgovornost i izrečena kazna, nije bila 51. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u prepreka da protiv tog istog lica i u drugom postupku, koji predmetu broj AP 2028/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj nije okončan, takođe bude donesena odluka. AP 2028/11 od 8. maja 2014. godine, tačka 42, dostupna na 56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i je utvrđeno kršenje prava iz člana 4 Protokola broj 7 uz Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da Evropsku konvenciju. Naime, u navedenoj odluci Ustavni su redovni sudovi u krivičnom postupku za svoje odluke sud je naveo: "Činjenica je da je prvoapelant makar i van dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu roka, ili mimo dozvoljenih formalnih uslova propisanih izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti i kada u odredbama ZKP-a, u toku krivičnog postupka istakao da se okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo radi o presuđenoj stvari, prema mišljenju Ustavnog suda, na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio trebala je da bude motiv da se drugostepeni sud referira na pravičan. navod o presuđenoj stvari, odnosno principu ne bis in idem. 57. Na osnovu člana 59 st. (1) (2) i (3) i člana 62 stav 1 Ovo pogotovo kada se ima u vidu činjenica da i relevantne Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u odredbe ZKP-a (član 4) kao princip ističu zabranu ponovnog dispozitivu ove odluke. suđenja, kao i da postoje uslovi kojim se i završeni 58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, postupci mogu ponoviti ako se radi o presuđenoj stvari (u odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. odredbama ZKP-a - o vanrednim pravnim lijekovima - Predsjednik utvrđeno je da se postupak završen pravosnažnom presudom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine može ponoviti u korist optuženog ako je neko lice za isto Mirsad Ćeman, s. r. krivično djelo više puta osuđeno). Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je prvoapelant, navodeći u žalbenom postupku da je već po istom činjenično-pravnom osnovu 690 osuđen, u stvari, postavio ono što Evropski sud traži kao Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u uslov za razmatranje povrede principa ne bis in idem - predmetu broj AP 4585/14, rješavajući apelaciju Safeta Džanića, pozivanje 'makar u sadržaju' na ovaj princip. Opravdanje za na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. ovakvo postupanje Ustavni sud nalazi u činjenici da je cilj stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila principa ne bis in idem 'zabrana' ponovnog suđenja, dakle, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni jasna poruka da je presuđena stvar istinita i da se (osim glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: izuzetno) ne može preispitivati, kao i da lice na koje se Mirsad Ćeman, predsjednik odnosi presuđena stvar ima garancije, i to kako garanciju Mato Tadić, potpredsjednik sigurnosti u ono što je utvrđeno, tako i garanciju u Zlatko M. Knežević, potpredsjednik materijalno-pravnu pravosnažnost, odnosno nemogućnost Valerija Galić, sutkinja ponovnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno, Miodrag Simović, sudija Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud trebao ispitati Seada Palavrić, sutkinja navod apelanata da se radi o povredi principa ne bis in idem na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je (...)." 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) Usvaja se apelacija Safeta Džanića. po osnovu ranjavanja od 12. januara 1993. godine uz koji je Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana priložio staru i novu medicinsku dokumentaciju, uvjerenje o II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske državljanstvu i fotokopiju lične karte. Dalje, konstatirano je da je konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Služba po službenoj dužnosti pribavila i uvjerenje Odjela za Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U odbranu Tuzla - Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine. daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane). Zatim, konstatirano je da Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, a u skladu sa da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom članom 46. Zakona o pravima boraca, pribavila nalaz i mišljenje II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske prvostepene ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Zakonom o pravima boraca na osnovu kojeg je donijela rješenje Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa kojim je apelantu priznato pravo na ličnu invalidninu kao ratnom članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u vojnom invalidu IX grupe sa 30 % invaliditeta. Međutim, roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti konstatirano je da je Ministarstvo u žalbenom postupku donijelo Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem rješenje kojim je poništilo prvostepeno rješenje Službe i predmet izvršenja ove odluke. vratilo istom organu na ponovni postupak, nalažući otklanjanje Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i određenih nedostataka u provođenju prvostepenog postupka i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i pribavljanje od apelanta ili službenim putem izvorne medicinske Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u dokumentacije iz perioda ranjavanja ili perioda najbližem periodu "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". ranjavanja, "jer se u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz iz bilo OBRAZLOŽENJE kojeg perioda rata kojim se dokazuje ranjavanje". Pored toga, I. Uvod konstatirano je da je predmetnim rješenjem Ministarstva naloženo Službi da se, radi zakonitog vođenja upravnog 1. Safet Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg postupka, službenim putem obrati medicinskim ustanovama radi zastupa Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva provjere vjerodostojnosti priložene medicinske dokumentacije u "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 25. vezi sa liječenjem apelanta od posljedica ranjavanja. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 8. Služba je u obrazloženju rješenja, dalje, navela da je, Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude postupajući po rješenju Ministarstva, 2. juna 2009. godine uputila Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) dopis apelantu kojim ga je obavijestila da je dužan dostaviti broj 03 0 U 011119 13 U od 22. augusta 2014. godine. izvornu medicinsku dokumentaciju iz perioda ranjavanja, a II. Postupak pred Ustavnim sudom ukoliko je ne posjeduje, da je neophodno da izjavom kod tog 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od organa precizira o kojem vremenskom periodu liječenja se radi i Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i u kojim ustanovama se liječio nakon ranjavanja. Služba je invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: konstatirala da je apelant u izjavi od 6. jula 2009. godine naveo Ministarstvo) i Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine da je ranjen 12. januara 1993. godine u mjestu Lemešac i da je po Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 4. januara 2017. ranjavanju liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Služba je istakla godine da dostave odgovore na apelaciju. da se, nakon dobijanja apelantove izjave, obratila Ministarstvu 3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odbrane - Zajednički štab OSBiH Š…Ć radi dostave podataka iz odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 30. januara 2017. evidencije o liječenju apelanta, a koje ju je obavijestilo da godine. "Arhivski depo ARBiH" ne posjeduje medicinsku dokumentaciju 4. S obzirom na to da je u uvodu osporene Presude ratne bolnice Srebrenica. Pored toga, Služba je konstatirala da je Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U kao datum njenog apelant u svojoj izjavi od 10. augusta 2009. godine istakao da se, donošenja naveden 22. august 2013. godine, a da je apelant u nakon ranjavanja, liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica, a apelaciji tvrdio da je taj datum pogrešno napisan i da je navedena prelaskom na "slobodnu teritoriju" u Domu zdravlja Lukavac, a presuda, zapravo, donesena 22. augusta 2014. godine, Ustavni poslije preseljenja u Sarajevo u ambulanti Breka u Sarajevu i sud je dopisom od 22. februara 2017. godine pozvao Kantonalni Domu zdravlja Vrazovo u Sarajevu. Služba je ukazala da je, sud da se izjasni o ovim apelantovim navodima. Kantonalni sud shodno tome, uputila dopise navedenim medicinskim je dopisom od 2. marta 2017. godine obavijestio Ustavni sud da ustanovama radi pribavljanja potvrde, uvjerenja ili obavijesti o je provjerom u CMS utvrdio da je datum donošenja predmetne apelantovom liječenju. Također, Služba je navela da ju je JU presude, zaista, pogrešno napisan u uvodu te presude i da je Dom zdravlja Sarajevo aktom od 14. oktobra 2009. godine predmetna presuda donesena 22. augusta 2014. godine zbog čega obavijestila da u kartotekama nije nađena evidencija o je po službenoj dužnosti donio rješenje o ispravci te presude (koje apelantovom liječenju, a Dom zdravlja Vrazovo, Dom zdravlja je dostavio u prilogu navedenog dopisa). Lukavac i Dom zdravlja Breka, i pored nekoliko urgencija, nisu odgovorili na dopise Službe. III. Činjenično stanje 9. Shodno navedenom, Služba je zaključila da je dovedena 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda u pitanje vjerodostojnost medicinske dokumentacije o i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na apelantovom liječenju nakon ranjavanja. Služba je navela da sljedeći način: reviziono uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradanja apelanta 6. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-107/07 od 24. ne predstavlja i dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja s augusta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje obzirom na to da apelant ne posjeduje medicinsku dokumentaciju statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine. o liječenju neposredno nakon ranjavanja. Služba je istakla da u 7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. juna ponovnom postupku, nakon službene provjere medicinske 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na ličnu dokumentacije, njena vjerodostojnost nije potvrđena zbog čega invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova predmetna dokumentacija nije validna za daljnje postupanje u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida i po tom 1 osnovu prava na ličnu invalidninu apelanta. Pri tome Služba je Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 navela da je nesporno da je apelant pripadnik Oružanih snaga 13. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatiralo da Armije RBiH i da je obolio o čemu postoji validno reviziono u predmetnom postupku nije dokazana ključna činjenica uvjerenje vojnog organa, ali da ne posjeduje izvornu medicinsku postojanja izvorne medicinske dokumentacije za ranjavanje s dokumentaciju, iako je članom 43. Zakona o pravima boraca obzirom na to da nijedna zdravstvena ustanova nije potvrdila propisano da se pisanim dokaznim sredstvom, prema stavu 1. njenu vjerodostojnost, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja je navedenu potvrdu izdala po osnovu otpusnog pisma dr. Avde potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Hasanovića. Pri tome Ministarstvo je zaključilo da se prijepis Također, Služba je konstatirala da apelant ne posjeduje ni dokaz otpusnog pisma Ratne bolnice Srebrenica, koje je izdao dr. Avdo o liječenju od posljedica ranjavanja u periodu od 90 dana od Hasanović, na koji se apelant pozvao u žalbi, ne može smatrati naznačenog datuma u revizionom uvjerenju (12. januara 1993. izvornom medicinskom dokumentacijom s obzirom na to da nije godine) prema odredbama člana 45. Zakona o pravima boraca. S ovjeren pečatom medicinske ustanove, ni propisano protokoliran. obzirom na to Služba je zaključila da, prema utvrđenom Ministarstvo je konstatiralo da se spomenuti dokaz, koji je činjeničnom stanju, apelant ne ispunjava uvjete za utvrđivanje potpisao dr. Avdo Hasanović, može smatrati izjavom tog lica statusa ratnog vojnog invalida iz člana 3. Zakona o pravima kojom se potvrđuje da je apelant liječen u Ratnoj bolnici branilaca zbog čega je odlučila kao u dispozitivu rješenja. Srebrenica. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da se u 10. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, koju je postupcima utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida ne mogu Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj UP-II-03- koristiti kao dokaz izjave, nego isključivo pisana medicinska 41-947/12 od 16. maja 2013. godine. dokumentacija, kako je to i propisano članom 43. stav 4. Zakona 11. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelant u o pravima boraca. Shodno navedenom, odlučeno je kao u izreci žalbi, između ostalog, naveo da je nesporno da je ranjen 12. rješenja, u skladu sa članom 237. stav 1. Zakona o upravnom januara 1993. godine i da se liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica u postupku a u vezi sa članom 43. Zakona o pravima branilaca. periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine 14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva o čemu JZU Dom zdravlja Srebrenica ima dokaze u vidu koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 otpusnog pisma. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da je 13 U od 22. augusta 2014. godine. prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov 15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, pozivajući odredbom člana 43. stav 1. Zakona o pravima boraca propisano se na član 43. Zakona o pravima boraca. Pri tome Ministarstvo je da se utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod navelo da je članom 43. Zakona o pravima boraca propisano da okolnostima iz člana 3. ovog zakona vrši samo pisanim dokaznim se utvrđivanje da je rana ili ozljeda zadobivena pod okolnostima sredstvima u skladu sa članom 44. ovog zakona. Također, ukazao iz člana 3. Zakona dokazuje samo pisanim dokaznim sredstvima je da je odredbom člana 43. stav 3. istog zakona propisano da se u skladu sa članom 44. tog zakona, a da se pisanim dokaznim pisanim dokaznim sredstvima, prema stavu 1. ovog člana, smatra sredstvima, prema stavu 1. tog člana, smatra izvorna medicinska i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po dokumentacija koja potječe neposredno po zadobijanju rane, zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Kantonalni sud je ozljede ili oboljenja. Također, Ministarstvo je navelo da je konstatirao da u konkretnom slučaju iz podataka spisa proizlazi stavom 4. člana 43. Zakona o pravima boraca propisano da se da je prvostepeni organ, postupajući po uputama drugostepenog pisanim dokaznim sredstvima u smislu tog zakona ne smatra organa, nakon provedenog postupka izveo zaključak da apelant izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kom obliku bila ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe saopćena. neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja u smislu 12. Ministarstvo je uvidom u uvjerenje o pripadnosti i člana 43. stav 3. Zakona o pravima boraca, a da se priložena okolnostima stradavanja Odjela za odbranu Tuzla - Ministarstva izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da je apelant odbrane od 25. juna 2007. godine konstatiralo da je apelant bio ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH od 18. aprila 1992. natkoljenice, ne može smatrati pisanim dokaznim sredstvima u godine do 22. aprila 1996. godine i da je na vojnoj dužnosti smislu ovog zakona bez obzira na to u kom je obliku saopćena, ranjen 12. januara 1993. godine, a po osnovu čega je i tražio kako je to izričito propisano u članu 43. stav 4. navedenog priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Međutim, zakona. Shodno tome, a suprotno prigovorima tužbe, Kantonalni Ministarstvo je istaklo da se kao dokaz tog ranjavanja u predmetu sud je ocijenio da je odluka organa uprave pravilna i zakonita tim ne nalazi niti jedan nalaz koji bi se mogao smatrati izvornom prije što apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje. ranjavanje u navedenom periodu, kako je to propisano članom IV. Apelacija 43. Zakona o pravima boraca. Ministarstvo je ukazalo na to da je a) Navodi iz apelacije zbog toga prvostepenom organu naloženo da provjeri njenu vjerodostojnost, a na šta su se nadležne zdravstvene ustanove, 16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom kako je to navedeno u prvostepenom rješenju, očitovale da ne povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava mogu potvrditi njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01- zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), 702 od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da je po izvršenom uvidu u člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, kršenja njegovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine konstatirano da se imenovani u ratnoj bolnici liječio u periodu od i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava 12. januara 1993. godine do 19. januara 1993. godine. Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Ministarstvo je, također, konstatiralo da je u spisu predmeta konvenciju. priložena izjava dr. Avde Hasanovića, koju je citirala JZU Dom 17. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično zdravlja Srebrenica, a kojom je to lice potvrdilo da je apelant suđenje, apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog koša i lijeve neustavnoj zakonskoj odredbi. Naime, apelant ističe da natkoljenice, te da je od posljedica ranjavanja liječen u Ratnoj Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je član 43. Zakona bolnici Srebrenica. o pravima boraca proglašen neustavnim Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma sud FBiH) broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine, a da je trebalo najmanje za 20%. da ima u vidu tu presudu s obzirom na to da je osporenu presudu Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji donio 22. augusta 2014. godine. Pri tome apelant ukazuje da je je po naređenju ili nalogu nadležnog vojnog organa ili organa Ustavni sud FBiH u predmetnoj presudi utvrdio da odredbe uprave nadležnog za poslove odbrane i državne sigurnosti, pod navedenog člana bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu uvjetima i okolnostima iz prethodnog stava, zadobio ranu, odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo dokazivanje činjenica. Apelant tvrdi da je na njegovu situaciju oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. primjenjiv stav Ustavnog suda FBiH izražen u spomenutoj Ratni vojni invalid je i lice koje je u periodu i pod uvjetima i presudi da su isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih okolnostima iz st. 1. i 2. ovog člana bilo ratni zarobljenik i dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. poslijeratnih okolnosti nisu u mogućnosti pribaviti dokaze Š…Ć propisane Zakonom o pravima boraca dovedeni u neravnopravan Član 43. položaj. Pored toga, apelant ukazuje da Kantonalni sud nije uzeo Utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod u obzir kao valjan dokaz potvrdu JZU Dom zdravlja Srebrenica u okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim kojoj je, po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma dr. Avde dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog Zakona. Hasanovića, konstatirano da se apelant liječio u ratnoj bolnici u Utvrđivanje da je lice od kojeg članovi porodice izvode periodu od 12. do 19. januara 1993. godine. prava, prema odredbama ovog Zakona, poginulo, umrlo ili 18. U vezi sa navodnom povredom ostalih prava, apelant nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo tvrdi da mu je osporenom presudom onemogućeno priznavanje pisanim dokaznim sredstvima na način iz stava 1. ovog člana. statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja, pa samim Pisanim dokaznim sredstvom prema stavu 1. ovog člana tim i legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na ličnu smatra se i izvorna medicinska dokumentacija koja potiče invalidninu i ostale beneficije, što predstavlja imovinu. Također, neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. tvrdi da je primjenom člana 43. Zakona o pravima boraca Pisanim dokaznim sredstvima, u smislu ovog Zakona, ne doveden u diskriminiran položaj u odnosu na sva lica kojima je smatra se izjava stranke i drugih lica, bez obzira na to u kom priznat status ratnog vojnog invalida zbog činjenice da su imali obliku je saopćena. izvornu medicinsku dokumentaciju neposredno nakon ranjavanja. Član 44. b) Odgovori na apelaciju Nadležni organ za vojne evidencije za vojna lica, 19. Kantonalni sud tvrdi da su apelacioni navodi pripadnike policije i druga lica koja su pod okolnostima iz člana neosnovani zbog razloga koji su sadržani u osporenoj presudi tog 3. ovog Zakona zadobila ranu ili povredu usljed koje je nastupilo suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. oštećenje organizma, odnosno koja su pod tim okolnostima 20. Ministarstvo, prije svega, ukazuje na odredbe člana 43. poginula, umrla ili nestala, na osnovu pisane vojne Zakona o pravima boraca, te navodi da se u predmetu ne nalazi dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i nijedan nalaz koji bi se mogao smatrati medicinskom okolnostima pod kojima je to lice ranjeno ili povrijeđeno, dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno apelantovo ranjavanje. odnosno poginulo, umrlo ili nestalo. Pri tome Ministarstvo navodi da je prvostepenom organu Član 45. naložena provjera vjerodostojnosti dokumentacije na šta su se Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz člana nadležne zdravstvene ustanove očitovale da ne mogu potvrditi 3. ovog Zakona, vrši se samo na osnovu medicinske njenu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu Oružanih snaga. dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da po izvršenom uvidu u 23. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i konstatira da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. Hercegovine" br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi: januara do 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je istaklo da se taj prijepis ne može smatrati izvornom medicinskom Član 40. dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa medicinske ustanove, niti propisno protokoliran. Pored toga, federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud Ministarstvo tvrdi da je potrebno utvrditi da li je apelacija utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana dopustiva s obzirom na to da je osporena presuda donesena 22. objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama augusta 2013. godine. Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće 21. Služba, u suštini, opisuje tok postupka i ponavlja stupiti na snagu. razloge koje je dala u obrazloženju svog rješenja. Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu V. Relevantni propisi ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud. 22. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za porodica ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad 33/04, 56/06, 70/07 i 9/10) u relevantnom dijelu glasi: proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona Član 3. ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve odbrane u od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u odbrani Bosne i "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti Hercegovine u periodu i pod uvjetima i okolnostima iz člana 2. zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, povredu, bolest ili pogoršanje 24. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se novembra 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi: podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije 1. Utvrđuje se da Š...Ćčl. 43. i 45. Zakona o pravima primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine je koristio. Federacije BiH", br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) nisu u skladu sa 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. Š...Ć augusta 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih 3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu BiH". presudu apelant je primio 26. augusta 2014. godine, a apelacija je Obrazloženje podnesena 25. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako Š...Ć je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Š...Ć Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog b) Članom 43. osporenog zakona propisana su dokazna kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) sredstva za utvrđivanje da li je rana ili povreda zadobijena neosnovana. odnosno da li je lice od kojeg članovi porodice izvode prava po 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, člana 3. ovog zakona, a to su: pisana dokazna sredstva odnosno, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u saglasno članu 44. osporenog zakona, pisana vojna pogledu dopustivosti. dokumentacija, te izvorna medicinska dokumentacija koja potiče VII. Meritum neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Izričito je 29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno navedeno da se pisanim dokaznim sredstvom ne smatra izjava njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem je obliku saopćena. Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na Članom 45. osporenog zakona još više su sužena imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. (ograničena) dokazna sredstva za utvrđivanje da je bolest Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da je došlo do kršenja nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona i to na člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. iz Oružanih snaga. Analizirajući navedene odredbe Ustavni sud Federacije Pravo na pravično suđenje utvrdio je da bitno sužavaju odnosno isključuju primjenu odredbi 30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje dijelu glasi: činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja Š…Ć potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim (član 43.) odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član 31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom 45.) Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih dijelu glasi: sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije ustanovljenim sudom. Š…Ć osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koja, po ocjeni 32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o ovog Suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku upravnom postupku i upravnom sporu radi priznavanja statusa odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz ratnog vojnog invalida i ostvarivanja lične invalidnine, pa apelant tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično položaju pred zakonom. suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Identičan stav u pogledu ograničavanja dokaznih sredstava stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, odluke i, time, isključivanja odredbi Zakona o upravnom postupku koje Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 639/16 od 23. se odnose na dokazivanje činjenica, Ustavni sud Federacije je novembra 2016. godine, tačka 25, i AP 4444/14 od 23. novembra već iznio u Presudi U-7/12 od 20.11.2012. godine. 2016. godine, tačka 47). Š...Ć 33. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno kao u izreci ove presude. primijenio materijalno pravo, jer nije uzeo u obzir Presudu VI. Dopustivost Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o pravima boraca, a odluke 25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i o odbijanju apelantovog zahtjeva za priznavanje statusa ratnog Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine su donesene pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu pozivanjem na taj član, nije u skladu sa Ustavom FBiH. predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i 34. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, Hercegovini. prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: 26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito prava koje, prema ocjeni ovog suda, osigurava primjena Zakona zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su o upravnom postupku, odnosno primjena dokaznih sredstava izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj porodica su u nejednakom položaju pred zakonom." 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno 37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na Ustavnog suda FBiH objavljena u "Službenom glasniku pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, Ustavni sud će se Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja mogućnost propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja koja mogu biti proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku na snazi određeni vremenski period. Međutim, Ustavni sud utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih primjećuje da iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP oktobra 2013. godine proizlazi da tom odlukom nisu utvrđena 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu nikakva prelazna rješenja u smislu odredbe člana 40. stav 3. navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Imajući u vidu ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa navedeno, kao i uzimajući u obzir da je odredbom člana 40. stav nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, "Šusvojeni ili predloženi zakon Š...Ć organa federalne Š...Ć vlasti za tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na 'Službenim novinama Federacije BiH', Š...Ć, Ustavni sud proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. konstatira da se član 43. Zakona o pravima boraca, dakle, ne 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je primjenjuje od 29. novembra 2013. godine, kao dana osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova objavljivanja te presude u 'Službenom glasniku Federacije Bosne tužba podnesena protiv rješenja organa uprave kojim je odbijen i Hercegovine'". apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i 38. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ostvarivanje lične invalidnine. Ustavni sud primjećuje da iz u osporenoj odluci, koju je donio 22. augusta 2014. godine, obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je odnosno nekoliko mjeseci nakon objavljivanja predmetne taj sud zaključio da su organi uprave, pravilno primijenivši presude Ustavnog suda FBiH u "Službenom glasniku Federacije odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca, donijeli pravilnu i Bosne i Hercegovine", zaključio da su organi uprave pravilno zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev s obzirom na to primijenivši odredbe člana 43. Zakona o pravima boraca donijeli da su utvrdili da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantov zahtjev. dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, Međutim, Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u smislu odredaba povrede ili oboljenja u smislu člana 43. stav 3. Zakona o pravima člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, kojom je odredba člana 43. Zakona o pravima boraca, na kojoj je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio Kantonalni sud utemeljio svoje odlučenje, ne primjenjuje od 29. grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati pisanim novembra 2013. godine kao "dana objavljivanja presude dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH'". Imajući kom je obliku saopćena, kako je to izričito propisano u članu 43. u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud trebalo stav 4. navedenog zakona, a da apelant ni u tužbi nije ponudio da uzme u obzir navedenu presudu Ustavnog suda FBiH, a što nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje. nije učinio, te da tek nakon dovođenja te presude u kontekst sa 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji činjenicama konkretnog predmeta donese odluku u konkretnom osnovano ukazuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi 8/13 od 1. oktobra 2013. godine utvrđeno da odredbe člana 43. navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava osnovani. Zakona o pravima boraca, na koje su se organi uprave i 39. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti Kantonalni sud pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, nisu osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu saglasne sa Ustavom FBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, Ustavni sud FBiH u obrazloženju predmetne presude, između vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci. ostalog, ukazao: "Analizirajući navedene odredbe, Ustavni sud 40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u Federacije utvrdio je da bitno sužavaju, odnosno isključuju konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno stav 1. Evropske konvencije. odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane Ostali navodi vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobijanju rane, povrede ili 41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno oboljenja (član 43), odnosno iz vremena službe u Oružanim i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. snaga (član 45). Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska konvenciju, i to zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. S dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, OBRAZLOŽENJE Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra I. Uvod apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) 1. Safet Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz zastupa Senka Nožica, odvjetnica iz Advokatskog društva Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 25. odnosno člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na listopada 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) VIII. Zaključak broj 03 0 U 011119 13 U od 22. kolovoza 2014. godine. 42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II. Postupak pred Ustavnim sudom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od konvencije kada Kantonalni sud prilikom donošenja osporene Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i odluke nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH, koja je invalida obrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Ministarstvo) i Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Hercegovine" nekoliko mjeseci prije donošenja osporene odluke Tuzla (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 4. siječnja 2017. Kantonalnog suda, a kojom je utvrđeno da član 43. Zakona o godine da dostave odgovore na apelaciju. pravima boraca nije u skladu sa Ustavom FBiH. 3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili 43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) odgovore na apelaciju u razdoblju od 19. do 30. siječnja 2017. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu godine. ove odluke. 4. Obzirom na to da je u uvodu osporene Presude 44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U kao datum njezinog Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. donošenja naveden 22. kolovoz 2013. godine, a da je apelant u Predsjednik apelaciji tvrdio da je taj datum pogrešno napisan i da je navedena Ustavnog suda Bosne i Hercegovine presuda, zapravo, donesena 22. kolovoza 2014. godine, Ustavni Mirsad Ćeman, s. r. sud je dopisom od 22. veljače 2017. godine pozvao Kantonalni sud da se izjasni o ovim apelantovim navodima. Kantonalni sud je dopisom od 2. ožujka 2017. godine obavijestio Ustavni sud da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u je provjerom u CMS utvrdio da je datum donošenja predmetne predmetu broj AP 4585/14, rješavajući apelaciju Safeta Džanića, presude, odista, pogrešno napisan u uvodu te presude i da je na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka predmetna presuda donesena 22. kolovoza 2014. godine zbog 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak čega je po službenoj dužnosti donio rješenje o ispravku te (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst presude (koje je dostavio u prilogu navedenog dopisa). ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: III. Činjenično stanje Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda Zlatko M. Knežević, dopredsjednik i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Valerija Galić, sutkinja sljedeći način: Miodrag Simović, sudac 6. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-107/07 od 24. Seada Palavrić, sutkinja kolovoza 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje osobne invalidnine. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. Usvaja se apelacija Safeta Džanića. lipnja 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka osobnu invalidninu sukladno Zakonu o pravima branitelja i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih boraca) po osnovi ranjavanja od 12. siječnja 1993. godine uz koji sloboda. je priložio staru i novu medicinsku dokumentaciju, uvjerenje o Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U državljanstvu i fotokopiju osobne iskaznice. Dalje, konstatirano 011119 13 U od 22. kolovoza 2014. godine. je da je Služba po službenoj dužnosti pribavila i uvjerenje Odjela Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je dužan za obranu Tuzla - Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine (u po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku daljnjem tekstu: Ministarstvo obrane). Potom, konstatirano je da II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, a sukladno Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih članku 46. Zakona o pravima boraca, pribavila nalaz i mišljenje sloboda. prvostupanjskog liječničkog povjerenstva za pregled osoba Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, sukladno članku obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca na temelju kojeg je 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku donijela rješenje kojim je apelantu priznato pravo na osobnu od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud invalidninu kao ratnom vojnom invalidu IX. skupine sa 30% Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove invaliditeta. Međutim, konstatirano je da je Ministarstvo u odluke. prizivnom postupku donijelo rješenje kojim je poništilo Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i prvostupanjsko rješenje Službe i predmet vratilo istom tijelu na Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i ponovni postupak, nalažući otklanjanje određenih nedostataka u Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u provedbi prvostupanjskog postupka i pribavljanje od apelanta ili "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". službenim putem izvorne medicinske dokumentacije iz razdoblja ranjavanja ili razdoblja najbližem razdoblju ranjavanja, "jer se u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz iz bilo kojeg razdoblja rata 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 kojim se dokazuje ranjavanje". Pored toga, konstatirano je da je 11. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je apelant u predmetnim rješenjem Ministarstva naloženo Službi da se, radi prizivu, između ostalog, naveo da je nesporno da je ranjen 12. zakonitog vođenja upravnog postupka, službenim putem obrati siječnja 1993. godine i da se liječio u Ratnoj bolnici Srebrenica u medicinskim ustanovama radi provjere vjerodostojnosti priložene razdoblju od 12. siječnja 1993. godine do 19. siječnja 1993. medicinske dokumentacije u svezi sa liječenjem apelanta od godine o čemu JZU Dom zdravlja Srebrenica ima dokaze u vidu posljedica ranjavanja. otpusnog pisma. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da je 8. Služba je u obrazloženju rješenja, dalje, navela da je, prvostupanjsko tijelo pravilno postupilo kada je odbilo apelantov postupajući po rješenju Ministarstva, 2. lipnja 2009. godine zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, pozivajući uputila dopis apelantu kojim ga je obavijestila da je dužan se na članak 43. Zakona o pravima boraca. Pri tome Ministarstvo dostaviti izvornu medicinsku dokumentaciju iz razdoblja je navelo da je člankom 43. Zakona o pravima boraca propisano ranjavanja, a ukoliko je ne posjeduje, da je neophodno izjavom da se utvrđivanje da je rana ili ozljeda zadobivena pod kod tog tijela precizirati o kojem vremenskom razdoblju liječenja okolnostima iz članka 3. Zakona dokazuje samo pisanim se radi i u kojim ustanovama se liječio nakon ranjavanja. Služba dokaznim sredstvima sukladno članku 44. tog zakona, a da se je konstatirala da je apelant u izjavi od 6. srpnja 2009. godine pisanim dokaznim sredstvima, prema stavku 1. tog članka, smatra naveo da je ranjen 12. siječnja 1993. godine u mjestu Lemešac i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po da je po ranjavanju liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Služba je zadobivanju rane, ozljede ili oboljenja. Također, Ministarstvo je istaknula da se, nakon dobivanja apelantove izjave, obratila navelo da je stavkom 4. članka 43. Zakona o pravima boraca Ministarstvu obrane - Zajednički stožer OSBiH Š…Ć radi dostave propisano da se pisanim dokaznim sredstvima u smislu tog podataka iz evidencije o liječenju apelanta, a koje ju je zakona ne smatra izjava stranke i drugih osoba bez obzira na to u obavijestilo da "Arhivski depo ARBiH" ne posjeduje medicinsku kojem obliku bila priopćena. dokumentaciju Ratne bolnice Srebrenica. Pored toga, Služba je 12. Ministarstvo je uvidom u uvjerenje o pripadnosti i konstatirala da je apelant u svojoj izjavi od 10. kolovoza 2009. okolnostima stradavanja Odjela za obranu Tuzla - Ministarstva godine istaknuo da se, nakon ranjavanja, liječio u Ratnoj bolnici obrane od 25. lipnja 2007. godine konstatiralo da je apelant bio Srebrenica, a prelaskom na "slobodni teritorij" u Domu zdravlja pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH od 18. travnja 1992. Lukavac, a poslije preseljenja u Sarajevo u ambulanti Breka u godine do 22. travnja 1996. godine i da je na vojnoj dužnosti Sarajevu i Domu zdravlja Vrazovo u Sarajevu. Služba je ukazala ranjen 12. siječnja 1993. godine, a po osnovi čega je i tražio da je, sukladno tome, uputila dopise navedenim medicinskim priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. Međutim, ustanovama radi pribavljanja potvrde, uvjerenja ili obavijesti o Ministarstvo je istaknulo da se kao dokaz tog ranjavanja u apelantovom liječenju. Također, Služba je navela da ju je JU predmetu ne nalazi niti jedan nalaz koji bi se mogao smatrati Dom zdravlja Sarajevo aktom od 14. listopada 2009. godine izvornom medicinskom dokumentacijom kojom bi bilo obavijestila da u kartotekama nije nađena evidencija o potvrđeno ranjavanje u navedenom razdoblju, kako je to apelantovom liječenju, a Dom zdravlja Vrazovo, Dom zdravlja propisano člankom 43. Zakona o pravima boraca. Ministarstvo je Lukavac i Dom zdravlja Breka, i pored nekoliko urgencija, nisu ukazalo na to da je zbog toga prvostupanjskom tijelu naloženo da odgovorili na dopise Službe. provjeri njezinu vjerodostojnost, a na što su se nadležne 9. Sukladno navedenom, Služba je zaključila da je zdravstvene ustanove, kako je to navedeno u prvostupanjskom dovedena u pitanje vjerodostojnost medicinske dokumentacije o rješenju, očitovale da ne mogu potvrditi njezinu vjerodostojnost, apelantovom liječenju nakon ranjavanja. Služba je navela da ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, revizijsko uvjerenje o pripadnosti i okolnostima stradanja koja se potvrdom broj 01-702 od 30. rujna 2012. godine očitovala apelanta ne predstavlja i dokaz o liječenju od posljedica da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog razdoblja, ali da je ranjavanja obzirom na to da apelant ne posjeduje medicinsku po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog pisma, koje je izdao dr. dokumentaciju o liječenju neposredno nakon ranjavanja. Služba Avdo Hasanović, konstatirano da se imenovani u ratnoj bolnici je istaknula da u ponovnom postupku, nakon službene provjere liječio u razdoblju od 12. siječnja 1993. godine do 19. siječnja medicinske dokumentacije, njezina vjerodostojnost nije 1993. godine. Ministarstvo je, također, konstatiralo da je u spisu potvrđena zbog čega predmetna dokumentacija nije validna za predmeta priložena izjava dr. Avde Hasanovića, koju je citirala daljnje postupanje u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog JZU Dom zdravlja Srebrenica, a kojom je ta osoba potvrdila da je invalida i po toj osnovi prava na osobnu invalidninu apelanta. Pri apelant ranjen 12. siječnja 1993. godine u predio grudnog koša i tome Služba je navela da je nesporno da je apelant pripadnik lijeve natkoljenice, te da je od posljedica ranjavanja liječen u Oružanih snaga Armije RBiH i da je obolio o čemu postoji Ratnoj bolnici Srebrenica. validno revizijsko uvjerenje vojnog tijela, ali da ne posjeduje 13. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konstatiralo da izvornu medicinsku dokumentaciju, iako je člankom 43. Zakona u predmetnom postupku nije dokazana ključna činjenica o pravima boraca propisano da se pisanim dokaznim sredstvom, postojanja izvorne medicinske dokumentacije za ranjavanje prema stavku 1. ovog članka, smatra i izvorna medicinska obzirom na to da nijedna zdravstvena ustanova nije potvrdila dokumentacija koja potječe neposredno po zadobivanju rane, njezinu vjerodostojnost, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, povrede ili oboljenja. Također, Služba je konstatirala da apelant koja je navedenu potvrdu izdala po osnovi otpusnog pisma dr. ne posjeduje ni dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja u Avde Hasanovića. Pri tome Ministarstvo je zaključilo da se razdoblju od 90 dana od naznačenog datuma u revizijskom prijepis otpusnog pisma Ratne bolnice Srebrenica, koje je izdao uvjerenju (12. siječnja 1993. godine) prema odredbama članka dr. Avdo Hasanović, na koji se apelant pozvao u prizivu, ne može 45. Zakona o pravima boraca. Obzirom na to Služba je zaključila smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom obzirom na to da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant ne ispunjava da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, ni propisano uvjete za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida iz članka 3. protokoliran. Ministarstvo je konstatiralo da se spomenuti dokaz, Zakona o pravima branitelja zbog čega je odlučila kao u koji je potpisao dr. Avdo Hasanović, može smatrati izjavom te dispozitivu rješenja. osobe kojom se potvrđuje da je apelant liječen u Ratnoj bolnici 10. Apelant je podnio priziv protiv rješenja Službe, koji je Srebrenica. Međutim, Ministarstvo je zaključilo da se u Ministarstvo odbilo kao neutemeljen Rješenjem broj UP-II-03- postupcima utvrđivanja statusa ratnog vojnog invalida ne mogu 41-947/12 od 16. svibnja 2013. godine. koristiti kao dokaz izjave, nego isključivo pisana medicinska dokumentacija, kako je to i propisano člankom 43. stavak 4. Zakona o pravima boraca. Sukladno navedenom, odlučeno je kao Dom zdravlja Srebrenica u kojoj je, po izvršenom uvidu u u izreci rješenja, sukladno članku 237. stavak 1. Zakona o prijepis otpusnog pisma dr. Avde Hasanovića, konstatirano da se upravnom postupku a u svezi sa člankom 43. Zakona o pravima apelant liječio u ratnoj bolnici u razdoblju od 12. do 19. siječnja branitelja. 1993. godine. 14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Ministarstva 18. U svezi sa navodnom povredom ostalih prava, apelant koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 tvrdi da mu je osporenom presudom onemogućeno priznavanje 13 U od 22. kolovoza 2014. godine. statusa ratnog vojnog invalida po osnovi ranjavanja, pa samim 15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je tim i legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na osobnu odredbom članka 43. stavak 1. Zakona o pravima boraca invalidninu i ostale beneficije, što predstavlja imovinu. Također, propisano da se utvrđivanje da je rana ili povreda zadobivena pod tvrdi da je primjenom članka 43. Zakona o pravima boraca okolnostima iz članka 3. ovog zakona vrši samo pisanim doveden u diskriminiran položaj u odnosu na sve osobe kojima je dokaznim sredstvima sukladno članku 44. ovog zakona. Također, priznat status ratnog vojnog invalida zbog činjenice da su imale ukazao je da je odredbom članka 43. stavak 3. istog zakona izvornu medicinsku dokumentaciju neposredno nakon ranjavanja. propisano da se pisanim dokaznim sredstvima, prema stavku 1. b) Odgovori na apelaciju ovog članka, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja potječe neposredno po zadobivanju rane, povrede ili oboljenja. 19. Kantonalni sud tvrdi da su apelacijski navodi Kantonalni sud je konstatirao da u konkretnom slučaju iz neutemeljeni zbog razloga koji su sadržani u osporenoj presudi podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko tijelo, postupajući tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. po uputama drugostupanjskog tijela, nakon provedenog postupka 20. Ministarstvo, prije svega, ukazuje na odredbe članka 43. izvelo zaključak da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku Zakona o pravima boraca, te navodi da se u predmetu ne nalazi dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobivanju rane, nijedan nalaz koji bi se mogao smatrati medicinskom povrede ili oboljenja u smislu članka 43. stavak 3. Zakona o dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno apelantovo ranjavanje. pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, Pri tome Ministarstvo navodi da je prvostupanjskom tijelu kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. siječnja 1993. godine naložena provjera vjerodostojnosti dokumentacije na što su se u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati nadležne zdravstvene ustanove očitovale da ne mogu potvrditi pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira njezinu vjerodostojnost, ili se uopće nisu očitovale, izuzev JZU na to u kojem je obliku priopćena, kako je to izričito propisano u Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 od 30. članku 43. stavak 4. navedenog zakona. Sukladno tome, a rujna 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju protivno prigovorima tužbe, Kantonalni sud je ocijenio da je iz ratnog razdoblja, ali da po izvršenom uvidu u prijepis otpusnog odluka tijela uprave pravilna i zakonita tim prije što apelant ni u pisma, koje je izdao dr. Avdo Hasanović, konstatira da se apelant tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju liječio u ratnoj bolnici u razdoblju od 12. siječnja do 19. siječnja utvrđeno činjenično stanje. 1993. godine. Ministarstvo je istaknulo da se taj prijepis ne može smatrati izvornom medicinskom dokumentacijom obzirom na to IV. Apelacija da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, niti propisno a) Navodi iz apelacije protokoliran. Pored toga, Ministarstvo tvrdi da je potrebno 16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom utvrditi je li apelacija dopustiva obzirom na to da je osporena povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava presuda donesena 22. kolovoza 2013. godine. Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za 21. Služba, u biti, opisuje tijek postupka i ponavlja razloge zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), koje je dala u obrazloženju svog rješenja. pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i V. Relevantni propisi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i da je došlo do kršenja njegovih prava iz članka II/4. Ustava Bosne i 22. Zakon o pravima branitelja i članova njihovih Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa obitelji ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. 33/04, 56/06, 70/07 i 9/10) u relevantnom dijelu glasi: Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 3. 17. U svezi sa navodnom povredom prava na pravično Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i Hercegovine koji suđenje, apelant tvrdi da je osporena presuda utemeljena na je obavljajući vojne dužnosti, druge dužnosti za ciljeve obrane u neustavnoj zakonskoj odredbi. Naime, apelant ističe da sastavu Oružanih snaga, sudjelujući u obrani Bosne i Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je članak 43. Hercegovine u vremenu i pod uvjetima i okolnostima iz članka 2. Zakona o pravima boraca proglašen neustavnim Presudom stavak 1. ovog Zakona, zadobio ranu, ozljedu, bolest ili Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegova tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 8/13 od 1. listopada 2013. organizma najmanje za 20%. godine, a da je trebao imati u vidu tu presudu obzirom na to da je Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i Hercegovine koji osporenu presudu donio 22. kolovoza 2014. godine. Pri tome je na zapovijed ili po nalogu nadležnoga vojnog tijela ili organa apelant ukazuje da je Ustavni sud FBiH u predmetnoj presudi uprave nadležnog za poslove obrane i državne sigurnosti, pod utvrdio da odredbe navedenog članka bitno sužavaju, odnosno uvjetima i okolnostima iz prethodnog stavka, zadobio ranu, isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom postupku koje ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo se odnose na dokazivanje činjenica. Apelant tvrdi da je na oštećenje njegova organizma najmanje za 20%. njegovu situaciju primjenjivo stajalište Ustavnog suda FBiH Ratni vojni invalid je i osoba koja je u vremenu i pod izraženo u spomenutoj presudi da su isključenjem mogućnosti uvjetima i okolnostima iz st. 1. i 2. ovoga članka bila ratni upotrebe i drugih dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o zatočenik i zadobila ranu, ozljedu, bolest ili pogoršanje bolesti, upravnom postupku branitelji i članovi njihovih obitelji koji iz pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegova organizma najmanje niza ratnih i poslijeratnih okolnosti nisu u mogućnosti pribaviti za 20%. dokaze propisane Zakonom o pravima boraca dovedeni u Š…Ć nejednakopravan položaj. Pored toga, apelant ukazuje da Kantonalni sud nije uzeo u obzir kao valjan dokaz potvrdu JZU Članak 43. Š...Ć Utvrđivanje da je rana ili ozljeda dobivena pod b) Članom 43. osporenog zakona propisana su dokazna okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona obavlja se samo pisanim sredstva za utvrđivanje da li je rana ili povreda zadobijena dokaznim sredstvima, sukladno članku 44. ovoga Zakona. odnosno da li je lice od kojeg članovi porodice izvode prava po Utvrđivanje da je osoba od koje članovi obitelji izvode ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz prava prema odredbama ovoga Zakona poginula, umrla ili člana 3. ovog zakona, a to su: pisana dokazna sredstva odnosno, nestala pod okolnostima iz članka 3. ovoga Zakona, obavlja se saglasno članu 44. osporenog zakona, pisana vojna samo pisanim dokaznim sredstvima, na način iz stavka 1. ovoga dokumentacija, te izvorna medicinska dokumentacija koja potiče članka. neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. Izričito je Pisanim dokaznim sredstvom, prema stavku 1. ovoga navedeno da se pisanim dokaznim sredstvom ne smatra izjava članka, smatra se i izvorna medicinska dokumentacija koja stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem je obliku saopćena. potječe neposredno po zadobivanju rane, ozljede ili oboljenja. Članom 45. osporenog zakona još više su sužena Pisanim dokaznim sredstvima, u smislu ovoga Zakona, ne (ograničena) dokazna sredstva za utvrđivanje da je bolest smatra se izjava stranke i drugih osoba, bez obzira u kom je nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona i to na obliku priopćena. medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u Članak 44. Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja Mjerodavno tijelo za vojne evidencije, za vojne osobe, iz Oružanih snaga. pripadnike policije i druge osobe koja su pod okolnostima iz Analizirajući navedene odredbe Ustavni sud Federacije članka 3. ovoga Zakona zadobile ranu ili ozljedu uslijed koje je utvrdio je da bitno sužavaju odnosno isključuju primjenu odredbi nastupilo oštećenje organizma, odnosno koje su pod tim Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje okolnostima poginule, umrle ili nestale, na temelju pisane vojne činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na izjavu dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu (pripadnosti) i stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne okolnostima pod kojima je ta osoba ranjena ili povrijeđena, dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja odnosno poginula, umrla ili nestala. potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja (član 43.) odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama ili iz Članak 45. perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih snaga (član Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima iz 45.) Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih članka 3. ovoga Zakona obavlja se samo na temelju medicinske sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i dokumentacije koja potječe iz vremena službe u Oružanim članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i poslijeratnih snagama ili iz vremena od 90 dana od dana otpusta iz Oružanih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska dokumentacija i dr.) snaga. nisu u mogućnosti pribaviti dokaze propisane osporenim 23. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije zakonom dovode se u neravnopravan položaj, jer im nije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i osigurana mogućnost dokazivanja svojih prava koja, po ocjeni Hercegovine" br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi: ovog Suda, osigurava primjena Zakona o upravnom postupku Član 40. odnosno primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud položaju pred zakonom. utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana Identičan stav u pogledu ograničavanja dokaznih sredstava objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama i, time, isključivanja odredbi Zakona o upravnom postupku koje Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće se odnose na dokazivanje činjenica, Ustavni sud Federacije je stupiti na snagu. već iznio u Presudi U-7/12 od 20.11.2012. godine. Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će Š...Ć se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio je ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud. kao u izreci ove presude. Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za VI. Dopustivost zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona 25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti 26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv 24. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Hercegovine broj U 8/13 od 1. listopada 2013. godine učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio od 29. studenog 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi: odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je 1. Utvrđuje se da Š...Ćčl. 43. i 45. Zakona o pravima koristio. branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Federacije BiH", br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) nisu u skladu sa je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U od 22. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. kolovoza 2014. godine protiv koje nema drugih učinkovitih Š...Ć pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu 3. Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije presudu apelant je primio 26. kolovoza 2014. godine, a apelacija BiH". je podnesena 25. listopada 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Obrazloženje Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Š...Ć Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do neutemeljena. proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu pogledu dopustivosti. navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka VII. Meritum ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni 29. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, slučaju, obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i da je došlo materijalnog prava. do kršenja članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je članka 14. Europske konvencije u svezi sa člankom II/3.(k) osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz tužba podnesena protiv rješenja tijela uprave kojim je odbijen Europsku konvenciju. apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i Pravo na pravično suđenje ostvarivanje osobne invalidnine. Ustavni sud primjećuje da iz 30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je dijelu glasi: taj sud zaključio da su tijela uprave, pravilno primijenivši Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska odredbe članka 43. Zakona o pravima boraca, donijela pravilnu i prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: zakonitu odluku kada su odbila apelantov zahtjev obzirom na to Š…Ć da su utvrdila da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim dokumentaciju koja potječe neposredno po zadobivanju rane, stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. povrede ili oboljenja u smislu članka 43. stavak 3. Zakona o 31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom pravima boraca, a da se priložena izjava dr. Avde Hasanovića, dijelu glasi: kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. siječnja 1993. godine 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može smatrati ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred na to u kojem je obliku priopćena, kako je to izričito propisano u neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć članku 43. stavak 4. navedenog zakona, a da apelant ni u tužbi 32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju utvrđeno upravnom postupku i upravnom sporu radi priznavanja statusa činjenično stanje. ratnog vojnog invalida i ostvarivanja osobne invalidnine, pa 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na utemeljeno ukazuje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 8/13 od 1. listopada 2013. godine utvrđeno da odredbe članka 43. članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Zakona o pravima boraca, na koje su se tijela uprave i Kantonalni odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 639/16 sud pozvali u obrazloženjima osporenih odluka, nisu suglasne sa od 23. studenog 2016. godine, točka 25, i AP 4444/14 od 23. Ustavom FBiH. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud studenog 2016. godine, točka 47). FBiH u obrazloženju predmetne presude, između ostalog, 33. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant, u biti, ukazao: "Analizirajući navedene odredbe, Ustavni sud Federacije smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi proizvoljno utvrdio je da bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu primijenio materijalno pravo, jer nije uzeo u obzir Presudu odredaba Zakona o upravnom postupku koje se odnose na Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. listopada 2013. godine dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno kojom je utvrđeno da članak 43. Zakona o pravima boraca, a odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za priznavanje statusa vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju ratnog vojnog invalida i ostvarivanje osobne invalidnine su koja potječe neposredno po zadobivanju rane, povrede ili donesene pozivanjem na taj članak, nije sukladan Ustavu FBiH. oboljenja (član 43), odnosno iz vremena službe u Oružanim 34. U svezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: snaga (član 45). Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna medicinska Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti pribaviti dokaze aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan propisane osporenim zakonom dovode se u neravnopravan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je položaj, jer im nije osigurana mogućnost dokazivanja svojih općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze prava koje, prema ocjeni ovog suda, osigurava primjena Zakona koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog o upravnom postupku, odnosno primjena dokaznih sredstava Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj propisanih tim zakonom. Iz tih razloga branioci i članovi njihovih 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno porodica su u nejednakom položaju pred zakonom." došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na 37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit Ustavnog suda FBiH objavljena u "Službenom glasniku pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. studenog proizvoljna ili diskriminacijska. Iznimno, Ustavni sud će se 2013. godine. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja mogućnost VIII. Zaključak Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prijelazna rješenja koja mogu biti 42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka na snazi određeno vremensko razdoblje. Međutim, Ustavni sud II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. primjećuje da iz Presude Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. Europske konvencije kada Kantonalni sud prilikom donošenja listopada 2013. godine proizlazi da tom odlukom nisu utvrđena osporene odluke nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda FBiH, nikakva prijelazna rješenja u smislu odredbe članka 40. stavak 3. koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije Bosne i Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH. Imajući u vidu Hercegovine" nekoliko mjeseci prije donošenja osporene odluke navedeno, kao i uzimajući u obzir da je odredbom članka 40. Kantonalnog suda, a kojom je utvrđeno da članak 43. Zakona o stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH pravima boraca nije sukladan Ustavu FBiH. propisano da "Šusvojeni ili predloženi zakon Š...Ć organa federalne 43. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Š...Ć vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog ove odluke. suda u 'Službenim novinama Federacije BiH', Š...Ć, Ustavni sud 44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, konstatira da se član 43. Zakona o pravima boraca, dakle, ne odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. primjenjuje od 29. novembra 2013. godine, kao dana Predsjednik objavljivanja te presude u 'Službenom glasniku Federacije Bosne Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Hercegovine'". Mirsad Ćeman, v. r. 38. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci, koju je donio 22. kolovoza 2014. godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon objave predmetne presude Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u Ustavnog suda FBiH u "Službenom glasniku Federacije Bosne i predmetu broj AP 4585/14, rješavajući apelaciju Safeta Hercegovine", zaključio da su tijela uprave pravilno primijenivši Džanića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe članka 43. Zakona o pravima boraca donijela pravilnu i člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav zakonitu odluku kada su odbila apelantov zahtjev. Međutim, (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Ustavni sud ukazuje da se, dakle, u smislu odredaba članka 40. prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odredba članka broj 94/14), u sastavu: 43. Zakona o pravima boraca, na kojoj je Kantonalni sud Mirsad Ćeman, predsjednik utemeljio svoje odlučenje, ne primjenjuje od 29. studenog 2013. Mato Tadić, potpredsjednik godine kao "dana objavljivanja presude Ustavnog suda u Zlatko M. Knežević, potpredsjednik 'Službenim novinama Federacije BiH'". Imajući u vidu navedeno, Valerija Galić, sudija Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud trebao uzeti u obzir Miodrag Simović, sudija navedenu presudu Ustavnog suda FBiH, a što nije učinio, te da Seada Palavrić, sudija tek nakon dovođenja te presude u kontekst sa činjenicama na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je konkretnog predmeta donese odluku u konkretnom predmetu. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 proizvoljnoj primjeni materijalnog prava utemeljeni. Usvaja se apelacija Safeta Džanića. 39. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet vratiti tom sudu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. vodeći računa o stajalištu Ustavnog suda iskazanom u ovoj Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U odluci. 011119 13 U od 22. avgusta 2014. godine. 40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 stavak 1. Europske konvencije. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih Ostali navodi sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa 41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članka II/4. odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 14. Europske preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. konvencije u svezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Europsku konvenciju, i to zbog proizvoljne primjene Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u materijalnog prava. Obzirom na to da je u prethodnim točkama "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i ove odluke Ustavni sud utvrdio da je materijalno pravo Hercegovine". proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebice razmatrati apelantove navode o kršenju prava na OBRAZLOŽENJE imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. I. Uvod Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članka II/4. Ustava 1. Safet Džanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, Bosne i Hercegovine, odnosno članka 14. Europske konvencije u kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Advokatskog društva svezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i "Ademović, Nožica i partneri" d.o.o. Sarajevo, podnio je 25. Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i konvenciju. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni vjerodostojnosti priložene medicinske dokumentacije u sud) broj 03 0 U 011119 13 U od 22. avgusta 2014. godine. vezi sa liječenjem apelanta od posljedica ranjavanja. II. Postupak pred Ustavnim sudom 8. Služba je u obrazloženju rješenja, dalje, navela da je, postupajući po rješenju Ministarstva, 2. juna 2009. godine 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od uputila dopis apelantu kojim ga je obavijestila da je dužan Kantonalnog suda, Federalnog ministarstva za pitanja da dostavi izvornu medicinsku dokumentaciju iz perioda boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u ranjavanja, a ukoliko je ne posjeduje, da je neophodno da daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za boračko- izjavom kod tog organa precizira o kojem vremenskom invalidsku zaštitu Opštine Tuzla (u daljnjem tekstu: periodu liječenja se radi i u kojim ustanovama se liječio Služba) zatraženo je 4. januara 2017. godine da dostave nakon ranjavanja. Služba je konstatovala da je apelant u odgovore na apelaciju. izjavi od 6. jula 2009. godine naveo da je ranjen 12. januara 3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su 1993. godine u mjestu Lemešac i da je po ranjavanju liječen u dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 30. Ratnoj bolnici Srebrenica. Služba je istakla da se, nakon januara 2017. godine. dobijanja apelantove izjave, obratila Ministarstvu odbrane 4. S obzirom na to da je u uvodu osporene Presude - Zajednički štab OSBiH Š…Ć radi dostave podataka iz Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 13 U kao datum njenog evidencije o liječenju apelanta, a koje ju je obavijestilo da donošenja naveden 22. avgust 2013. godine, a da je apelant u "Arhivski depo ARBiH" ne posjeduje medicinsku apelaciji tvrdio da je taj datum pogrešno napisan i da je dokumentaciju Ratne bolnice Srebrenica. Pored toga, navedena presuda, zapravo, donesena 22. avgusta 2014. godine, Služba je konstatovala da je apelant u svojoj izjavi od 10. Ustavni sud je dopisom od 22. februara 2017. godine pozvao avgusta 2009. godine istakao da se, nakon ranjavanja, liječio Kantonalni sud da se izjasni o ovim apelantovim navodima. u Ratnoj bolnici Srebrenica, a prelaskom na "slobodnu Kantonalni sud je dopisom od 2. marta 2017. godine teritoriju" u Domu zdravlja Lukavac, a poslije preseljenja u obavijestio Ustavni sud da je provjerom u CMS utvrdio da je Sarajevo u ambulanti Breka u Sarajevu i Domu zdravlja datum donošenja predmetne presude, zaista, pogrešno Vrazovo u Sarajevu. Služba je ukazala da je, shodno tome, napisan u uvodu te presude i da je predmetna presuda uputila dopise navedenim medicinskim ustanovama radi donesena 22. avgusta 2014. godine zbog čega je po službenoj pribavljanja potvrde, uvjerenja ili obavještenja o dužnosti donio rješenje o ispravci te presude (koje je apelantovom liječenju. Takođe, Služba je navela da ju je JU dostavio u prilogu navedenog dopisa). Dom zdravlja Sarajevo aktom od 14. oktobra 2009. godine III. Činjenično stanje obavijestila da u kartotekama nije nađena evidencija o 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih apelantovom liječenju, a Dom zdravlja Vrazovo, Dom zdravlja navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se Lukavac i Dom zdravlja Breka, i pored nekoliko urgencija, sumiraju na sljedeći način: nisu odgovorili na dopise Službe. 6. Rješenjem Službe broj 11-41-UP/LI/2-107/07 od 24. 9. Shodno navedenom, Služba je zaključila da je avgusta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za dovedena u pitanje vjerodostojnost medicinske priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje dokumentacije o apelantovom liječenju nakon ranjavanja. lične invalidnine. Služba je navela da reviziono uvjerenje o pripadnosti i 7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 8. okolnostima stradanja apelanta ne predstavlja i dokaz o juna 2007. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na liječenju od posljedica ranjavanja s obzirom na to da apelant ličnu invalidninu u skladu sa Zakonom o pravima branilaca ne posjeduje medicinsku dokumentaciju o liječenju i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon o neposredno nakon ranjavanja. Služba je istakla da u pravima boraca) po osnovu ranjavanja od 12. januara 1993. ponovnom postupku, nakon službene provjere medicinske godine uz koji je priložio staru i novu medicinsku dokumentacije, njena vjerodostojnost nije potvrđena zbog dokumentaciju, uvjerenje o državljanstvu i fotokopiju lične čega predmetna dokumentacija nije validna za daljnje karte. Dalje, konstatovano je da je Služba po službenoj postupanje u predmetu utvrđivanja statusa ratnog vojnog dužnosti pribavila i uvjerenje Odjeljenja za odbranu Tuzla - invalida i po tom osnovu prava na ličnu invalidninu Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem apelanta. Pri tome Služba je navela da je nesporno da je tekstu: Ministarstvo odbrane). Zatim, konstatovano je da je apelant pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH i da je Služba, postupajući po apelantovom zahtjevu, a u skladu sa obolio o čemu postoji validno reviziono uvjerenje vojnog članom 46 Zakona o pravima boraca, pribavila nalaz i organa, ali da ne posjeduje izvornu medicinsku mišljenje prvostepene ljekarske komisije za pregled lica dokumentaciju, iako je članom 43 Zakona o pravima boraca obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca na osnovu kojeg je propisano da se pisanim dokaznim sredstvom, prema stavu 1 donijela rješenje kojim je apelantu priznato pravo na ličnu ovog člana, smatra i izvorna medicinska dokumentacija koja invalidninu kao ratnom vojnom invalidu IX grupe sa 30 % potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili invaliditeta. Međutim, konstatovano je da je Ministarstvo oboljenja. Takođe, Služba je konstatovala da apelant ne u žalbenom postupku donijelo rješenje kojim je poništilo posjeduje ni dokaz o liječenju od posljedica ranjavanja u prvostepeno rješenje Službe i predmet vratilo istom periodu od 90 dana od naznačenog datuma u revizionom organu na ponovni postupak, nalažući otklanjanje određenih uvjerenju (12. januara 1993. godine) prema odredbama člana 45 nedostataka u sprovođenju prvostepenog postupka i Zakona o pravima boraca. S obzirom na to Služba je pribavljanje od apelanta ili službenim putem izvorne zaključila da, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant medicinske dokumentacije iz perioda ranjavanja ili perioda ne ispunjava uslove za utvrđivanje statusa ratnog vojnog najbližem periodu ranjavanja, "jer se u predmetu ne nalazi invalida iz člana 3 Zakona o pravima branilaca zbog čega je niti jedan nalaz iz bilo kojeg perioda rata kojim se dokazuje odlučila kao u dispozitivu rješenja. ranjavanje". Pored toga, konstatovano je da je predmetnim 10. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Službe, rješenjem Ministarstva naloženo Službi da se, radi koju je Ministarstvo odbilo kao neosnovanu Rješenjem broj zakonitog vođenja upravnog postupka, službenim putem UP-II-03-41-947/12 od 16. maja 2013. godine. obrati medicinskim ustanovama radi provjere 11. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je Ministarstvo je zaključilo da u postupcima utvrđivanja apelant u žalbi, između ostalog, naveo da je nesporno da je statusa ratnog vojnog invalida ne mogu da se koriste kao ranjen 12. januara 1993. godine i da se liječio u Ratnoj dokaz izjave, nego isključivo pisana medicinska bolnici Srebrenica u periodu od 12. januara 1993. godine do dokumentacija, kako je to i propisano članom 43 stav 4 19. januara 1993. godine o čemu JZU Dom zdravlja Srebrenica Zakona o pravima boraca. Shodno navedenom, odlučeno je kao ima dokaze u vidu otpusnog pisma. Međutim, Ministarstvo u izreci rješenja, u skladu sa članom 237 stav 1 Zakona o je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada upravnom postupku a u vezi sa članom 43 Zakona o pravima je odbio apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog branilaca. vojnog invalida, pozivajući se na član 43 Zakona o pravima 14. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja boraca. Pri tome Ministarstvo je navelo da je članom 43 Ministarstva koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda Zakona o pravima boraca propisano da se utvrđivanje da je broj 03 0 U 011119 13 U od 22. avgusta 2014. godine. rana ili ozljeda zadobijena pod okolnostima iz člana 3 15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da Zakona dokazuje samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu je odredbom člana 43 stav 1 Zakona o pravima boraca sa članom 44 tog zakona, a da se pisanim dokaznim propisano da se utvrđivanje da je rana ili povreda sredstvima, prema stavu 1 tog člana, smatra izvorna zadobijena pod okolnostima iz člana 3 ovog zakona vrši medicinska dokumentacija koja potiče neposredno po samo pisanim dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44 zadobijanju rane, ozljede ili oboljenja. Takođe, Ministarstvo ovog zakona. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 43 stav 3 je navelo da je stavom 4 člana 43 Zakona o pravima boraca istog zakona propisano da se pisanim dokaznim sredstvima, propisano da se pisanim dokaznim sredstvima u smislu tog prema stavu 1 ovog člana, smatra i izvorna medicinska zakona ne smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na dokumentacija koja potiče neposredno po zadobijanju rane, to u kom obliku bila saopštena. povrede ili oboljenja. Kantonalni sud je konstatovao da u 12. Ministarstvo je uvidom u uvjerenje o pripadnosti i konkretnom slučaju iz podataka spisa proizilazi da je okolnostima stradavanja Odjeljenja za odbranu Tuzla - prvostepeni organ, postupajući po uputstvima drugostepenog Ministarstva odbrane od 25. juna 2007. godine konstatovalo organa, nakon sprovedenog postupka izveo zaključak da da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH apelant ne posjeduje izvornu medicinsku dokumentaciju koja od 18. aprila 1992. godine do 22. aprila 1996. godine i da je potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja na vojnoj dužnosti ranjen 12. januara 1993. godine, a po u smislu člana 43 stav 3 Zakona o pravima boraca, a da osnovu čega je i tražio priznavanje statusa ratnog vojnog priložena izjava dr Avde Hasanovića, kojom je potvrđeno da invalida. Međutim, Ministarstvo je istaklo da se kao dokaz je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u predio grudnog tog ranjavanja u predmetu ne nalazi niti jedan nalaz koji bi koša i lijeve natkoljenice, ne može da se smatra pisanim mogao da se smatra izvornom medicinskom dokumentacijom dokaznim sredstvima u smislu ovog zakona bez obzira na to u kojom bi bilo potvrđeno ranjavanje u navedenom periodu, kom je obliku saopštena, kako je to izričito propisano u kako je to propisano članom 43 Zakona o pravima boraca. članu 43 stav 4 navedenog zakona. Shodno tome, a suprotno Ministarstvo je ukazalo na to da je zbog toga prvostepenom prigovorima tužbe, Kantonalni sud je ocijenio da je odluka organu naloženo da provjeri njenu vjerodostojnost, a na šta organa uprave pravilna i zakonita tim prije što apelant ni su se nadležne zdravstvene ustanove, kako je to navedeno u u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo u sumnju prvostepenom rješenju, očitovale da ne mogu da potvrde utvrđeno činjenično stanje. njenu vjerodostojnost, ili se uopšte nisu očitovale, izuzev IV. Apelacija JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja se potvrdom broj 01-702 a) Navodi iz apelacije od 30. septembra 2012. godine očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog perioda, ali da je po izvršenom 16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom uvidu u prepis otpusnog pisma, koje je izdao dr Avdo povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Hasanović, konstatovano da se imenovani u ratnoj bolnici Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za liječio u periodu od 12. januara 1993. godine do 19. januara zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska 1993. godine. Ministarstvo je, takođe, konstatovalo da je u konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i spisu predmeta priložena izjava dr Avde Hasanovića, koju je Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku citirala JZU Dom zdravlja Srebrenica, a kojom je to lice konvenciju i da je došlo do kršenja njegovih prava iz člana potvrdilo da je apelant ranjen 12. januara 1993. godine u II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, te da je od konvencije u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i posljedica ranjavanja liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku 13. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je konvenciju. konstatovalo da u predmetnom postupku nije dokazana 17. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično ključna činjenica postojanja izvorne medicinske suđenje, apelant tvrdi da je osporena presuda zasnovana na dokumentacije za ranjavanje s obzirom na to da nijedna neustavnoj zakonskoj odredbi. Naime, apelant ističe da zdravstvena ustanova nije potvrdila njenu vjerodostojnost, Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je član 43 izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, koja je navedenu Zakona o pravima boraca proglašen neustavnim Presudom potvrdu izdala po osnovu otpusnog pisma dr Avde Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem Hasanovića. Pri tome Ministarstvo je zaključilo da se tekstu: Ustavni sud FBiH) broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. prepis otpusnog pisma Ratne bolnice Srebrenica, koje je godine, a da je trebalo da ima u vidu tu presudu s obzirom na izdao dr Avdo Hasanović, na koji se apelant pozvao u žalbi, to da je osporenu presudu donio 22. avgusta 2014. godine. Pri ne može da smatra izvornom medicinskom dokumentacijom s tome apelant ukazuje da je Ustavni sud FBiH u predmetnoj obzirom na to da nije ovjeren pečatom medicinske ustanove, presudi utvrdio da odredbe navedenog člana bitno sužavaju, ni propisano protokolisan. Ministarstvo je konstatovalo odnosno isključuju primjenu odredaba Zakona o upravnom da pomenuti dokaz, koji je potpisao dr Avdo Hasanović, postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica. Apelant može da se smatra izjavom tog lica kojom se potvrđuje da je tvrdi da je na njegovu situaciju primjenjivo stanovište apelant liječen u Ratnoj bolnici Srebrenica. Međutim, Ustavnog suda FBiH izraženo u pomenutoj presudi da su isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih organa ili organa uprave nadležnog za poslove odbrane i sredstava predviđenih Zakonom o upravnom postupku državne bezbjednosti, pod uslovima i okolnostima iz branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i prethodnog stava, zadobio ranu, povredu, bolest ili poslijeratnih okolnosti nisu u mogućnosti da pribave pogoršanje bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje dokaze propisane Zakonom o pravima boraca dovedeni u njegovog organizma najmanje za 20%. neravnopravan položaj. Pored toga, apelant ukazuje da Ratni vojni invalid je i lice koje je u periodu i pod Kantonalni sud nije uzeo u obzir kao valjan dokaz potvrdu uslovima i okolnostima iz st. 1. i 2. ovog člana bilo ratni JZU Dom zdravlja Srebrenica u kojoj je, po izvršenom uvidu zarobljenik i zadobilo ranu, povredu, bolest ili pogoršanje u prepis otpusnog pisma dr Avde Hasanovića, konstatovano bolesti, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog da se apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. do organizma najmanje za 20%. 19. januara 1993. godine. Š…Ć 18. U vezi sa navodnom povredom ostalih prava, apelant Član 43. tvrdi da mu je osporenom presudom onemogućeno priznavanje Utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena pod statusa ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja, pa okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo pisanim samim tim i legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na dokaznim sredstvima u skladu sa članom 44. ovog Zakona. ličnu invalidninu i ostale beneficije, što predstavlja Utvrđivanje da je lice od kojeg članovi porodice izvode imovinu. Takođe, tvrdi da je primjenom člana 43 Zakona o prava, prema odredbama ovog Zakona, poginulo, umrlo ili pravima boraca doveden u diskriminisan položaj u odnosu nestalo pod okolnostima iz člana 3. ovog Zakona, vrši se na sva lica kojima je priznat status ratnog vojnog invalida samo pisanim dokaznim sredstvima na način iz stava 1. ovog zbog činjenice da su imali izvornu medicinsku člana. dokumentaciju neposredno nakon ranjavanja. Pisanim dokaznim sredstvom prema stavu 1. ovog člana b) Odgovori na apelaciju smatra se i izvorna medicinska dokumentacija koja potiče 19. Kantonalni sud tvrdi da su apelacioni navodi neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. neosnovani zbog razloga koji su sadržani u osporenoj Pisanim dokaznim sredstvima, u smislu ovog Zakona, ne presudi tog suda i predlaže da se apelacija odbije kao smatra se izjava stranke i drugih lica, bez obzira na to u neosnovana. kom obliku je saopštena. 20. Ministarstvo, prije svega, ukazuje na odredbe člana Član 44. 43 Zakona o pravima boraca, te navodi da se u predmetu ne Nadležni organ za vojne evidencije za vojna lica, nalazi nijedan nalaz koji bi mogao da se smatra medicinskom pripadnike policije i druga lica koja su pod okolnostima iz dokumentacijom kojom bi bilo potvrđeno apelantovo člana 3. ovog Zakona zadobila ranu ili povredu usljed koje je ranjavanje. Pri tome Ministarstvo navodi da je nastupilo oštećenje organizma, odnosno koja su pod tim prvostepenom organu naložena provjera vjerodostojnosti okolnostima poginula, umrla ili nestala, na osnovu pisane dokumentacije na šta su se nadležne zdravstvene ustanove vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu očitovale da ne mogu da potvrde njenu vjerodostojnost, ili se (pripadnosti) i okolnostima pod kojima je to lice ranjeno uopšte nisu očitovale, izuzev JZU Dom zdravlja Srebrenica, ili povrijeđeno, odnosno poginulo, umrlo ili nestalo. koja se potvrdom broj 01-702 od 30. septembra 2012. godine Član 45. očitovala da nema kompletnu dokumentaciju iz ratnog Utvrđivanje da je bolest nastupila pod okolnostima perioda, ali da po izvršenom uvidu u prepis otpusnog iz člana 3. ovog Zakona, vrši se samo na osnovu medicinske pisma, koje je izdao dr Avdo Hasanović, konstatuje da se dokumentacije koja potiče iz vremena službe u Oružanim apelant liječio u ratnoj bolnici u periodu od 12. januara do snagama ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz 19. januara 1993. godine. Ministarstvo je istaklo da taj Oružanih snaga. prepis ne može da se smatra izvornom medicinskom 23. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom dokumentacijom s obzirom na to da nije ovjeren pečatom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine medicinske ustanove, niti propisno protokolisan. Pored Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/95 i 37/03) u toga, Ministarstvo tvrdi da je potrebno utvrditi da li je relevantnom dijelu glasi: apelacija dopustiva s obzirom na to da je osporena presuda donesena 22. avgusta 2013. godine. Član 40. 21. Služba, u suštini, opisuje tok postupka i ponavlja Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa razloge koje je dala u obrazloženju svog rješenja. federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se V. Relevantni propisi primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 22. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno porodica ("Službene novine Federacije Bosne i predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu. Hercegovine" br. 33/04, 56/06, 70/07 i 9/10) u relevantnom Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana dijelu glasi: primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana Član 3. određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji Ratni vojni invalid je državljanin Bosne i propiše Ustavni sud. Hercegovine koji je, vršeći vojne dužnosti, druge dužnosti Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za za ciljeve odbrane u sastavu Oružanih snaga, učestvujući u zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni odbrani Bosne i Hercegovine u periodu i pod uslovima i nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu okolnostima iz člana 2. stav 1. ovog Zakona, zadobio ranu, takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, pa je zbog toga sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%. rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od Ratni vojni invalid je i državljanin Bosne i dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim Hercegovine koji je po naređenju ili nalogu nadležnog vojnog novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima. 24. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i VI. Dopustivost Hercegovine broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine 25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu 95/13 od 29. novembra 2013. godine) u relevantnom dijelu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada glasi: ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u 1. Utvrđuje se da Š...Ćčl. 43. i 45. Zakona o pravima Bosni i Hercegovini. branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine 26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog Federacije BiH", br. 33/04, 56/05, 70/07 i 9/10) nisu u skladu suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, Š...Ć iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema 3. Presudu objaviti u "Službenim novinama zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je Federacije BiH". podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem Obrazloženje djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Š...Ć 27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja 7. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 U 011119 Š...Ć 13 U od 22. avgusta 2014. godine protiv koje nema drugih b) Članom 43. osporenog zakona propisana su dokazna djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, sredstva za utvrđivanje da li je rana ili povreda zadobijena osporenu presudu apelant je primio 26. avgusta 2014. godine, odnosno da li je lice od kojeg članovi porodice izvode prava a apelacija je podnesena 25. oktobra 2014. godine, tj. u roku po ovom zakonu poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila iz člana 3. ovog zakona, a to su: pisana dokazna sredstva Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz odnosno, saglasno članu 44. osporenog zakona, pisana vojna člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji dokumentacija, te izvorna medicinska dokumentacija koja neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja. niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Izričito je navedeno da se pisanim dokaznim sredstvom ne 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i smatra izjava stranke i drugih lica bez obzira na to u kojem Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog je obliku saopćena. suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija Članom 45. osporenog zakona još više su sužena ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. (ograničena) dokazna sredstva za utvrđivanje da je bolest VII. Meritum nastupila pod okolnostima iz člana 3. ovog zakona i to na medicinsku dokumentaciju koja potiče iz vremena službe u 29. Apelant smatra da je osporenim presudama Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) otpuštanja iz Oružanih snaga. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske Analizirajući navedene odredbe Ustavni sud konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Federacije utvrdio je da bitno sužavaju odnosno isključuju Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku primjenu odredbi Zakona o upravnom postupku koje se odnose konvenciju i da je došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne na dokazivanje činjenica a to se u konkretnom slučaju i Hercegovine, odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi posebno odnosi na izjavu stranke, svjedoke i druge isprave sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 osim pisane vojne dokumentacije i na izvornu medicinsku Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. dokumentaciju koja potiče neposredno po zadobijanju rane, Pravo na pravično suđenje povrede ili oboljenja (član 43.) odnosno iz vremena službe u 30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Oružanim snagama ili iz perioda od 90 dana od dana dijelu glasi: otpuštanja iz Oružanih snaga (član 45.) Isključenjem Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju mogućnosti upotrebe i drugih dokaznih sredstava ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona predviđenih Zakonom o upravnom postupku branioci i obuhvataju: članovi njihovih porodica koji iz niza ratnih i Š…Ć poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u postupkom. neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost 31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dokazivanja svojih prava koja, po ocjeni ovog Suda, osigurava dijelu glasi: primjena Zakona o upravnom postupku odnosno primjena 1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz tih razloga obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe branioci i članovi njihovih porodica su u nejednakom protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u položaju pred zakonom. razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom Identičan stav u pogledu ograničavanja dokaznih ustanovljenim sudom. Š…Ć sredstava i, time, isključivanja odredbi Zakona o upravnom 32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi postupku koje se odnose na dokazivanje činjenica, Ustavni o upravnom postupku i upravnom sporu radi priznavanja sud Federacije je već iznio u Presudi U-7/12 od 20.11.2012. statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanja lične godine. invalidnine, pa apelant u predmetnom postupku uživa Š...Ć garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Zbog navedenih razloga Ustavni sud Federacije odlučio Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije je kao u izreci ove presude. (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP 639/16 od 23. novembra 2016. godine, tačka 25, i AP 4444/14 od 23. novembra 2016. godine, tačka 47). 33. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant, u FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine utvrđeno da suštini, smatra da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odredbe člana 43 Zakona o pravima boraca, na koje su se proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer nije uzeo u organi uprave i Kantonalni sud pozvali u obrazloženjima obzir Presudu Ustavnog suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra osporenih odluka, nisu saglasne sa Ustavom FBiH. Pri tome 2013. godine kojom je utvrđeno da član 43 Zakona o pravima Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u obrazloženju boraca, a odluke o odbijanju apelantovog zahtjeva za predmetne presude, između ostalog, ukazao: "Analizirajući priznavanje statusa ratnog vojnog invalida i ostvarivanje navedene odredbe, Ustavni sud Federacije utvrdio je da lične invalidnine su donesene pozivanjem na taj član, nije u bitno sužavaju, odnosno isključuju primjenu odredaba skladu sa Ustavom FBiH. Zakona o upravnom postupku koje se odnose na dokazivanje 34. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, činjenica a to se u konkretnom slučaju posebno odnosi na prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem izjavu stranke, svjedoke i druge isprave osim pisane vojne tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova dokumentacije i na izvornu medicinsku dokumentaciju koja nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu potiče neposredno po zadobijanju rane, povrede ili oboljenja činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, (član 43), odnosno iz vremena službe u Oružanim snagama Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna ili iz perioda od 90 dana od dana otpuštanja iz Oružanih 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud snaga (član 45). Isključenjem mogućnosti upotrebe i drugih nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni dokaznih sredstava predviđenih Zakonom o upravnom činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova postupku branioci i članovi njihovih porodica koji iz niza da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski ratnih i poslijeratnih okolnosti (npr. uništena izvorna sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. medicinska dokumentacija i dr.) nisu u mogućnosti maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak pribaviti dokaze propisane osporenim zakonom dovode se u Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do neravnopravan položaj, jer im nije osigurana mogućnost povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na dokazivanja svojih prava koje, prema ocjeni ovog suda, pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na osigurava primjena Zakona o upravnom postupku, odnosno djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona primjena dokaznih sredstava propisanih tim zakonom. Iz bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. tih razloga branioci i članovi njihovih porodica su u Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina nejednakom položaju pred zakonom." na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako 37. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena presuda utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise Ustavnog suda FBiH objavljena u "Službenom glasniku kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do Federacije Bosne i Hercegovine" broj 95/13 od 29. novembra proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku 2013. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih da Zakon o postupku pred Ustavnim sudom FBiH važenje pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj zakonskih ili podzakonskih akata veže za momenat njihovog AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu objavljivanja u službenim glasilima, ali i da ostavlja navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka mogućnost Ustavnom sudu FBiH da utvrdi prelazna rješenja ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih koja mogu da budu na snazi određeni vremenski period. propisa nikada ne može da vodi jednom pravičnom postupku Međutim, Ustavni sud primjećuje da iz Presude Ustavnog (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra suda FBiH broj U 8/13 od 1. oktobra 2013. godine proizilazi 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, da tom odlukom nisu utvrđena nikakva prelazna rješenja u Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja smislu odredbe člana 40 stav 3 Zakona o postupku pred koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena Ustavnim sudom FBiH. Imajući u vidu navedeno, kao i odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog uzimajući u obzir da je odredbom člana 40 stav 1 Zakona o prava. postupku pred Ustavnim sudom FBiH propisano da 35. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je "Šusvojeni ili predloženi zakon Š...Ć organa federalne Š...Ć osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena apelantova vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa tužba podnesena protiv rješenja organa uprave kojim je Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude odbijen apelantov zahtjev za priznavanje statusa ratnog Ustavnog suda u 'Službenim novinama Federacije BiH', Š...Ć, vojnog invalida i ostvarivanje lične invalidnine. Ustavni Ustavni sud konstatuje da se član 43 Zakona o pravima sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude boraca, dakle, ne primjenjuje od 29. novembra 2013. godine, Kantonalnog suda proizilazi da je taj sud zaključio da su kao dana objavljivanja te presude u 'Službenom glasniku organi uprave, pravilno primijenivši odredbe člana 43 Federacije Bosne i Hercegovine'". Zakona o pravima boraca, donijeli pravilnu i zakonitu 38. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni odluku kada su odbili apelantov zahtjev s obzirom na to da sud u osporenoj odluci, koju je donio 22. avgusta 2014. su utvrdili da apelant ne posjeduje izvornu medicinsku godine, odnosno nekoliko mjeseci nakon objavljivanja dokumentaciju koja potiče neposredno po zadobijanju rane, predmetne presude Ustavnog suda FBiH u "Službenom povrede ili oboljenja u smislu člana 43 stav 3 Zakona o glasniku Federacije Bosne i Hercegovine", zaključio da su pravima boraca, a da priložena izjava dr Avde Hasanovića, organi uprave pravilno primijenivši odredbe člana 43 kojom je potvrđeno da je apelant ranjen 12. januara 1993. Zakona o pravima boraca donijeli pravilnu i zakonitu godine u predio grudnog koša i lijeve natkoljenice, ne može odluku kada su odbili apelantov zahtjev. Međutim, Ustavni da se smatra pisanim dokaznim sredstvima u smislu ovog sud ukazuje da se, dakle, u smislu odredaba člana 40 Zakona o zakona bez obzira na to u kom je obliku saopštena, kako je to postupku pred Ustavnim sudom FBiH, odredba člana 43 izričito propisano u članu 43 stav 4 navedenog zakona, a da Zakona o pravima boraca, na kojoj je Kantonalni sud apelant ni u tužbi nije ponudio nove dokaze kojim bi doveo utemeljio svoje odlučenje, ne primjenjuje od 29. novembra u sumnju utvrđeno činjenično stanje. 2013. godine kao "dana objavljivanja presude Ustavnog suda u 36. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u 'Službenim novinama Federacije BiH'". Imajući u vidu apelaciji osnovano ukazuje da je Presudom Ustavnog suda navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud trebalo da uzme u obzir navedenu presudu Ustavnog suda FBiH, a što Miodrag Simović, sudija nije učinio, te da tek nakon dovođenja te presude u kontekst Seada Palavrić, sutkinja sa činjenicama konkretnog predmeta donese odluku u na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je konkretnom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 prava osnovani. Djelimično se usvaja apelacija Adise Šarić. 39. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana ukinuti osporenu presudu Kantonalnog suda i predmet II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu donijeti novu odluku, vodeći računa o stanovištu Ustavnog na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je u toku suda iskazanom u ovoj odluci. pred Odjelom društvenih djelatnosti Grada Mostara u predmetu 40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da broj 07/II-145/98. je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara da, pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u skladu sa članom 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Hercegovine, po hitnom postupku donese odluku povodom apelanticinog zahtjeva za povrat u posjed stana, u skladu sa Ostali navodi članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. 41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i sloboda. Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz Hercegovine, apelantici Adisi Šarić, u roku od tri mjeseca od člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime broj 1 uz Evropsku konvenciju, i to zbog proizvoljne naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje primjene materijalnog prava. S obzirom na to da je u odluke u razumnom roku. prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da je Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara i materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, Ustavni sud Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa smatra da nema potrebe da posebno razmatra apelantove članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem konvenciju, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, izvršenja ove odluke. odnosno člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adise Šarić imovinu iz člana II/.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, Rješenja VIII. Zaključak Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko- neretvanskog kantona broj 09-03-25-1976/01 od 10. februara 42. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana 2011. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske Mostara broj 07/II-145/98 od 1. februara 2007. godine u odnosu konvencije kada Kantonalni sud prilikom donošenja na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) osporene odluke nije uzeo u obzir Presudu Ustavnog suda Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske FBiH, koja je objavljena u "Službenim novinama Federacije konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na Bosne i Hercegovine" nekoliko mjeseci prije donošenja dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. osporene odluke Kantonalnog suda, a kojom je utvrđeno da Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda član 43 Zakona o pravima boraca nije u skladu sa Ustavom i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i FBiH. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu 43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u okolnosti. dispozitivu ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Predsjednik "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, s. r. OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Adisa Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, 691 koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnijela je 5. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude predmetu broj AP 5233/14, rješavajući apelaciju Adise Šarić, na Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav broj 07 0 U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, Rješenja (3) tačka g), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko- člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09- Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i 03-25-1976/01 od 10. februara 2011. godine i Rješenja Odjela Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) Mirsad Ćeman, predsjednik broj 07/II-145/98 od 1. februara 2007. godine. Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 II. Postupak pred Ustavnim sudom godine, Odjel je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 07/II- 2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od 3-145/98 od 1. februara 2007. godine kojim je odbijen apelanticin Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela zatraženo je 9. februara zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Odlučujući o 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. apelanticinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 13. augusta februara 2017. godine, Odjel 16. februara 2017. godine, a 2007. godine kojim je žalba odbijena. Ministarstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, koji je 12. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-000 270 07 U istekao 14. februara 2017. godine. od 24. septembra 2008. godine, donesenom u upravnom sporu, 4. Od Odjela je 21. marta 2017. godine zatraženo da dostavi uvažena je apelanticina tužba, osporeno rješenje Ministarstva od informaciju u kojoj fazi je postupak nakon donošenja Presude 13. augusta 2007. godine poništeno i predmet vraćen tom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem ministarstvu na ponovno rješavanje. Nakon što je Ministarstvo u tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna ponovnom postupku donijelo Rješenje broj UP-09-25-03- 2016. godine kojom je apelanticin zahtjev za preispitivanje 1976/01 od 28. oktobra 2008. godine, koje je ponovo Presudom presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine uvažen, Kantonalnog suda broj 07-0-U-002274 08 U od 1. juna 2010. te presuda Kantonalnog suda preinačena i predmet vraćen Odjelu godine poništeno, Ministarstvo je ponovo donijelo Rješenje broj na ponovno odlučivanje. 09-03-25-1976/01 od 10. februara 2011. godine kojim je odbijena 5. Odjel je, na navedeni zahtjev Ustavnog suda, 22. marta apelanticina žalba protiv rješenja Odjela od 1. februara 2007. 2017. godine dostavio odgovor na navode apelacije koji je godine. Ustavni sud sa identičnim sadržajem zaprimio 16. februara 2017. 13. Odlučujući u upravnom sporu o apelanticinoj tužbi godine. U prilogu je dostavljena i Presuda Vrhovnog suda broj 07 protiv rješenja Ministarstva od 10. februara 2011. godine, 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 07-0-U-005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine kojom je apelanticina tužba odbijena kao III. Činjenično stanje neosnovana. 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih 14. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda od 23. navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se oktobra 2014. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za sumirati na sljedeći način: vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud 7. Apelantica je 11. maja 1998. godine podnijela Odjelu Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, Ulica uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. Hrvatske mladeži broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). S godine tako što je apelanticinu tužbu uvažio, te osporeno rješenje obzirom na to da Odjel nije u zakonskom roku odlučio o Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje navedenom zahtjevu, apelantica je 8. jula 1998. godine od 1. februara 2007. godine poništio i predmet vratio Odjelu, kao Ministarstvu podnijela žalbu zbog šutnje uprave. Nakon toga prvostepenom organu, na ponovno rješavanje. Prema apelantica je 30. oktobra 2001. godine Ministarstvu podnijela dostavljenoj dokumentaciji, predmetni postupak je pred Odjelom urgenciju da odluči o njenoj žalbi. u toku. 8. Rješenjem Odjela broj 07/II-3-145/98 od 26. aprila 2002. 15. Dakle, iz navedenog proizlazi da predmetni postupak godine odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje predmetnog nije okončan. stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelantica je 9. maja IV. Apelacija 2002. godine izjavila žalbu. S obzirom na to da Ministarstvo nije a) Navodi iz apelacije odlučilo o navedenoj žalbi, apelantica je 9. septembra 2002. godine podnijela urgenciju Ministarstvu kojom je tražila hitno 16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama postupanje u konkretnom predmetu, pa pošto Ministarstvo o povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i apelanticinoj žalbi nije odlučilo ni po isteku roka propisanog Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za članom 244. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: tekstu: ZUP), apelantica je 22. januara 2003. godine pred Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor zbog šutnje konvenciju. Osim toga, apelantica je, u okviru prava na pravično administracije. suđenje, ukazala i na povredu njenog prava na donošenje odluke 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-1073/02 od 26. u razumnom roku, budući da je od podnošenja zahtjeva za povrat februara 2003. godine uvažena je apelanticina tužba, pa je u posjed stana (11. maja 1998. godine), zbog neblagovremenog naloženo Ministarstvu da odluči o apelanticinoj žalbi protiv postupanja nadležnih organa uprave i redovnog suda, "prošlo 16 rješenja od 26. aprila 2002. godine. Nakon toga Ministarstvo je godina". Potom, apelantica je navela hronologiju postupka donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 24. marta 2003. ukazujući da je osporena odluka utemeljena na pogrešnoj godine kojim je odbijena apelanticina žalba. primjeni materijalnog prava. Također, apelantica je zatražila 10. Odlučujući o apelanticinoj tužbi u upravnom sporu naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u protiv rješenja Ministarstva od 24. marta 2003. godine, razumnom roku. Kantonalni sud je donio Presudu broj U 217/04 od 13. oktobra b) Odgovor na apelaciju 2004. godine kojom je poništio navedeno rješenje, kao i rješenje 17. Kantonalni sud je prezentirao hronologiju predmetnog Odjela od 26. aprila 2002. godine i predmet vratio Odjelu kao postupka pred tim sudom, navodeći da je apelantica Vrhovnom prvostepenom organu na ponovno rješavanje. U ponovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje osporene postupku Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-145/98 od 21. presude od 23. oktobra 2014. godine, koji je Vrhovni sud svojom septembra 2005. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine povrat u posjed predmetnog stana. Navedeno rješenje je uvažio, preinačio presudu od 23. oktobra 2014. godine tako što je potvrđeno rješenjem Ministarstva od 30. maja 2006. godine. apelanticinu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje 11. Nakon što je u upravnom sporu Presudom Kantonalnog Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje suda broj 007-0-U-06-000 346 od 23. augusta 2006. godine od 1. februara 2007. godine, te predmet vratio Odjelu, kao uvažena apelanticina tužba, te poništeno rješenje Ministarstva od prvostepenom organu, na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je 30. maja 2006. godine i rješenje Odjela od 21. septembra 2005. naveo da su razlozi za odluku suda kojom se odbija apelanticina Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti tužba dati u obrazloženju osporene presude. stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije 18. Odjel je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije kršenja apelanticinih ustavnih prava. Također, smatra da je dozvoljena žalba. zahtjev riješen u skladu sa pozitivnim propisima, te da su Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg apelacioni navodi neosnovani. Predloženo je da se apelacija akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim odbije. Također, Odjel je u odgovoru na zahtjev Ustavnog suda propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po od 21. marta 2017. godine ponovo dostavio odgovor na navode zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom apelacije koji je Ustavni sud sa identičnim sadržajem već drugostepenom organu. zaprimio 16. februara 2017. godine. U prilogu je dostavljena i Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog 2016. godine. člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u V. Relevantni propisi propisanom roku. 19. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Član 55. Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u dijelu glasi: upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Član 6. 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), Član 10. ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u strankama pripadaju u postupku. upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari. VI. Dopustivost Član 14. 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i Hercegovini. pravilnog rješenja. 23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Član 216. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), je koristio. nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što Dopustivost u odnosu na prava koja se (ne) odnose na prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje donošenje odluke u razumnom roku urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po 24. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i rok. Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i konvenciju. dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim 25. Prilikom ispitivanja ovih apelanticinih navoda Ustavni propisom nije određen kraći rok. sud je ocijenio odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka g) Pravila Ustavnog žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. suda. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: kao da je njen zahtjev odbijen. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima Član 244. stav 1. koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje Član 18. st. (1) i (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda glasi: žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih 20. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine slučajeva: Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu g) ako su izmijenjene pravne okolnosti; glasi: 26. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju Član 22. protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005214 11 U od 23. Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku oktobra 2014. godine, navodeći ovu presudu kao konačnu odluku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku u predmetnom postupku. Međutim, iz dokumentacije spisa donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne proizlazi da je, nakon podnošenja apelacije, Vrhovni sud, donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom povodom apelanticinog zahtjeva za preispitivanje osporene traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 005214 14 odbijena. Uvp od 16. juna 2016. godine kojom je uvažio apelanticin zahtjev za preispitivanje i preinačio osporenu presudu Kantonalnog suda 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje tako što je apelanticinu tužbu uvažio, poništio rješenje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno rješenje zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem od 1. februara 2007. godine, te predmet vratio prvostepenom potpadaju pod pojam građanskih prava i obaveza (vidi, Ustavni organu na ponovno rješavanje pred kojim je postupak još u toku. sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, Dakle, donošenjem presude Vrhovnog suda od 16. juna 2016. objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj godine nastupile su izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske osporenu presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine konvencije primjenjiv. zbog kojih je razmatranje apelanticinih navoda o povredama a) Relevantni principi prava na pravično suđenje, osim sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava iz člana II/3.f) i k) konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, postalo pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim bespredmetno. praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, 27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka g) ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, odlučio kao u dispozitivu ove odluke. aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku 36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, 28. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće suđenje u razumnom roku iz člana II/3. Ustava Bosne i državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima postupaju u suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23). ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i b) Period koji se uzima u obzir Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 37. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. maja 1998. 29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije godine podnijela nadležnom upravnom organu zahtjev za povrat nego što je postupak pravosnažno okončan, a imajući u vidu predmetnog stana u posjed i da taj postupak, prema stanju spisa, činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u još nije okončan (trenutno se vodi postupak pred Odjelom, jer je smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u Vrhovni sud, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, svojom aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne presudom od 16. juna 2016. godine uvažio navedeni zahtjev i i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, vratio predmet Odjelu, kao prvostepenom upravnom organu, na apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) ponovno rješavanje). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) nije osporavala dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg niti je obavijestila u kojoj fazi se nalazi predmetni postupak iako apelacija nije dopustiva. je, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužna 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i Hercegovine, te člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu podnošenja apelacije. Stoga, budući da se apelantica žali na dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom dužinu postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom, roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. dakle, od momenta podnošenja zahtjeva za povrat u posjed Evropske konvencije. predmetnog stana (10. maja 1998. godine) do donošenja osporene presude Kantonalnog suda (23. oktobra 2014. godine), Ustavni VII. Meritum sud će, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je vezan u 31. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava predmetnog postupka do donošenja presude Kantonalnog suda od Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 23. oktobra 2014. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni Pravo na pravično suđenje - razuman rok sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste 16 godina, pet mjeseci i 12 dana. 32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: c) Analiza dužine trajanja postupka Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu za povrat stana u e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim posjed u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantica bila član stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na 33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom predmetnom stanu, te da li joj od te odlučne činjenice pripada dijelu glasi: pravo na vraćanje stana u posjed. S obzirom na činjenična i 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku naročito složenom predmetu kako u činjeničnom, tako i u pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. pravnom aspektu. Osim toga, s obzirom na činjenicu da se u ovom postupku rješava o apelanticinom zahtjevu za povrat u posjed stana za koji apelantica smatra da je njen dom, može se nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.400,00 zaključiti da je postupak za apelanticu od izuzetnog značaja. KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada 39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao 16 Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od godina, pet mjeseci i 12 dana, što je neprihvatljivo dug period. dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda koja se Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu srazmjerno doprinijeli dužini predmetnog postupka koji se, zbog ispravu. vraćanja predmeta na ponovno rješavanje, tri puta vodio pred VIII. Zaključak prvostepenim organom uprave i pet puta pred Ministarstvom. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u četiri navrata 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donosio odluke kojima je ukidao odluke organa uprave i predmet pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i vraćao na ponovno rješavanje. U vezi s tim, Ustavni sud mora člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu tog naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje prava vidi u tome što postupak povodom apelanticinog zahtjeva postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno za povrat stana u posjed nije završen ni nakon 16 godina, pet odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu mjeseci i 12 dana, a takvo neopravdano trajanje postupka može često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, se pripisati isključivo ponašanju nadležnih upravnih organa i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Kantonalnog suda. 40. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i 46. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka g), člana 57. stav (2) Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica na bilo koji tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7) i člana 74. način nije doprinijela dužini trajanja ovog postupka, Ustavni sud Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu smatra da je dužina predmetnog postupka od 16 godina, pet ove odluke. mjeseci i 12 dana a priori van razumnog roka i da traži globalnu 47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke ocjenu. Njegova dužina mogla bi se opravdati samo pod Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom slučaju Predsjednik nije prepoznao. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u Mirsad Ćeman, s. r. razumnom roku opravdani. 41. Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da postupak povodom apelanticinog zahtjeva za preispitivanje osporene Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u presude Kantonalnog suda podnesenog Vrhovnom sudu nije predmetu broj AP 5233/14, rješavajući apelaciju Adise Šarić, na obuhvaćen apelacijom i, prema tome, nije ni bio predmet temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. razmatranja (vidi tačku 39). Međutim, imajući u vidu cjelokupno stavak (3) točka g), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. trajanje postupka i činjenicu da je već utvrđeno kršenje (1) i (2), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda apelanticinog prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i perioda odlučivanja o apelanticinom zahtjevu, Ustavni sud, Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog Mirsad Ćeman, predsjednik aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može Mato Tadić, dopredsjednik primijeniti i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti i Zlatko M. Knežević, dopredsjednik meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine), smatra Valerija Galić, sutkinja da je svrsishodno naložiti Odjelu da, bez daljnjeg odgađanja, Miodrag Simović, sudac donese odluku o apelanticinom zahtjevu kako svrha apelacije kao Seada Palavrić, sutkinja efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje. na sjednici održanoj 19. travnja 2017. godine donio je 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog Djelomično se usvaja apelacija Adise Šarić. roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka kršenje apelanticinog prava na suđenje u "razumnom roku" kao II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji konvencije. je u tijeku pred Odjelom društvenih djelatnosti Grada Mostara u d) Naknada nematerijalne štete predmetu broj 07/II-145/98. 43. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara da, Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju sukladno članku 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja Hercegovine, po žurnom postupku donese odluku povodom se, prema stavu (2) istog člana, određuje na osnovu pravednosti, apelantičinog zahtjeva za povrat u posjed stana, sukladno članku uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. suda. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 44. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi sloboda. utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj apelantici Adisi Šarić, u roku od tri mjeseca od dostave ove 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima razumnom roku. koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni Nalaže se Odjelu društvenih djelatnosti Grada Mostara i postupak trajao 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, Ustavni sud Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku smatra da bi apelantici trebalo na ime nematerijalne štete, zbog 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u Obzirom na to da Odjel nije u zakonskom roku odlučio o roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, obavijeste navedenom zahtjevu, apelantica je 8. srpnja 1998. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem Ministarstvu podnijela priziv zbog šutnje uprave. Nakon toga izvršenja ove odluke. apelantica je 30. listopada 2001. godine Ministarstvu podnijela Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adise Šarić urgenciju da odluči o njezinom prizivu. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 8. Rješenjem Odjela broj 07/II-3-145/98 od 26. travnja U 005214 11 U od 23. listopada 2014. godine, Rješenja 2002. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko- predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelantica neretvanskog kantona broj 09-03-25-1976/01 od 10. veljače je 9. svibnja 2002. godine izjavila priziv. Obzirom na to da 2011. godine i Rješenja Odjela društvenih djelatnosti Grada Ministarstvo nije odlučilo o navedenom prizivu, apelantica je 9. Mostara broj 07/II-145/98 od 1. veljače 2007. godine u odnosu na rujna 2002. godine podnijela urgenciju Ministarstvu kojom je ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava tražila žurno postupanje u konkretnom predmetu, pa pošto Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za Ministarstvo o apelantičinom prizivu nije odlučilo ni po isteku zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na dom iz članka roka propisanog člankom 244. stavak 1. Zakona o upravnom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), apelantica je 22. siječnja konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava 2003. godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i upravni spor zbog šutnje administracije. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-1073/02 od 26. ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne veljače 2003. godine uvažena je apelantičina tužba, pa je okolnosti. naloženo Ministarstvu da odluči o apelantičinom prizivu protiv Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i rješenja od 26. travnja 2002. godine. Nakon toga Ministarstvo je Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 24. ožujka 2003. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u godine kojim je odbijen apelantičin priziv. "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine". 10. Odlučujući o apelantičinoj tužbi u upravnom sporu OBRAZLOŽENJE protiv rješenja Ministarstva od 24. ožujka 2003. godine, I. Uvod Kantonalni sud je donio Presudu broj U 217/04 od 13. listopada 2004. godine kojom je poništio navedeno rješenje, kao i rješenje 1. Adisa Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, Odjela od 26. travnja 2002. godine i predmet vratio Odjelu kao koju zastupa Maja Škoro, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 5. prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje. U ponovnom prosinca 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude postupku Odjel je donio Rješenje broj 07/II-3-145/98 od 21. rujna Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) 2005. godine kojim je odbijen apelantičin zahtjev za povrat u broj 07 0 U 005214 11 U od 23. listopada 2014. godine, Rješenja posjed predmetnog stana. Navedeno rješenje je potvrđeno Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko- rješenjem Ministarstva od 30. svibnja 2006. godine. neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09- 11. Nakon što je u upravnom sporu Presudom Kantonalnog 03-25-1976/01 od 10. veljače 2011. godine i Rješenja Odjela suda broj 007-0-U-06-000 346 od 23. kolovoza 2006. godine društvenih djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel) uvažena apelantičina tužba, te poništeno rješenje Ministarstva od broj 07/II-145/98 od 1. veljače 2007. godine. 30. svibnja 2006. godine i rješenje Odjela od 21. rujna 2005. II. Postupak pred Ustavnim sudom godine, Odjel je u ponovnom postupku donio Rješenje broj 07/II- 2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od 3-145/98 od 1. veljače 2007. godine kojim je odbijen apelantičin Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjela zatraženo je 9. veljače zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Odlučujući o 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. apelantičinom prizivu protiv navedenog rješenja, Ministarstvo je 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 13. kolovoza veljače 2017. godine, Odjel 16. veljače 2017. godine, a 2007. godine kojim je priziv odbijen. Ministarstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, koji je 12. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-000 270 07 U istekao 14. veljače 2017. godine. od 24. rujna 2008. godine, donesenom u upravnom sporu, 4. Od Odjela je 21. ožujka 2017. godine zatraženo da uvažena je apelantičina tužba, osporeno rješenje Ministarstva od dostavi informaciju u kojoj fazi je postupak nakon donošenja 13. kolovoza 2007. godine poništeno i predmet vraćen tom Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u ministarstvu na ponovno rješavanje. Nakon što je Ministarstvo u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. ponovnom postupku donijelo Rješenje broj UP-09-25-03- lipnja 2016. godine kojom je apelantičin zahtjev za preispitivanje 1976/01 od 28. listopada 2008. godine, koje je ponovno presude Kantonalnog suda od 23. listopada 2014. godine uvažen, Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-002274 08 U od 1. te presuda Kantonalnog suda preinačena i predmet vraćen Odjelu lipnja 2010. godine poništeno, Ministarstvo je ponovno donijelo na ponovno odlučivanje. Rješenje broj 09-03-25-1976/01 od 10. veljače 2011. godine 5. Odjel je, na navedeni zahtjev Ustavnog suda, 22. ožujka kojim je odbijen apelantičin priziv protiv rješenja Odjela od 1. 2017. godine dostavio odgovor na navode apelacije koji je veljače 2007. godine. Ustavni sud sa identičnim sadržajem zaprimio 16. veljače 2017. 13. Odlučujući u upravnom sporu o apelantičinoj tužbi godine. U prilogu je dostavljena i Presuda Vrhovnog suda broj 07 protiv rješenja Ministarstva od 10. veljače 2011. godine, 0 U 005214 14 Uvp od 16. lipnja 2016. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 07-0-U-005214 11 U od 23. listopada 2014. godine kojom je apelantičina tužba odbijena kao III. Činjenično stanje neutemeljena. 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih 14. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda od 23. navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se listopada 2014. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za sumirati na sljedeći način: izvanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud 7. Apelantica je 11. svibnja 1998. godine podnijela Odjelu Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. lipnja 2016. godine zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru, Ulica uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda od 23. listopada Hrvatske mladeži broj 10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). 2014. godine tako što je apelantičinu tužbu uvažio, te osporeno rješenje Ministarstva od 10. veljače 2011. godine i utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i prvostupanjsko rješenje od 1. veljače 2007. godine poništio i pravilnog rješenja. predmet vratio Odjelu, kao prvostupanjskom tijelu, na ponovno Članak 216. rješavanje. Prema dostavljenoj dokumentaciji, predmetni (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, postupak je pred Odjelom u tijeku. odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a 15. Dakle, iz navedenog proizlazi da predmetni postupak prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni nije okončan. postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti IV. Apelacija rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), a) Navodi iz apelacije nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što 16. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje povrijeđena prava iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po Hercegovine i članka 6. stavak 1, članka 8. Europske konvencije službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: rok. Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće konvenciju. Osim toga, apelantica je, u okviru prava na pravično povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je suđenje, ukazala i na povredu njezinog prava na donošenje to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i odluke u razumnom roku, budući da je od podnošenja zahtjeva za dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim povrat u posjed stana (11. svibnja 1998. godine), zbog propisom nije određen kraći rok. nepravodobnog postupanja nadležnih tijela uprave i redovitog (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena suda, "prošlo 16 godina". Potom, apelantica je navela kronologiju žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. postupka ukazujući da je osporena odluka utemeljena na ovog članka, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelantica je kao da je njen zahtjev odbijen. zatražila naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u Članak 244. stavak 1. razumnom roku. (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što b) Odgovor na apelaciju prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. 17. Kantonalni sud je prezentirao kronologiju predmetnog 20. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine postupka pred tim sudom, navodeći da je apelantica Vrhovnom Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom dijelu sudu podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje osporene glasi: presude od 23. listopada 2014. godine, koji je Vrhovni sud svojom Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. lipnja 2016. Članak 22. godine uvažio, preinačio presudu od 23. listopada 2014. godine Ako u upravnom postupku drugostupanjski organ nije u tako što je apelantičinu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem Ministarstva od 10. veljače 2011. godine i prvostupanjsko roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostupanjskog rješenje od 1. veljače 2007. godine, te predmet vratio Odjelu, kao rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po prvostupanjskom tijelu, na ponovno rješavanje. Kantonalni sud je pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da naveo da su razlozi za odluku suda kojom se odbija apelantičina joj je žalba odbijena. tužba dani u obrazloženju osporene presude. Na način propisan u stavku 1. ovog članka može postupiti 18. Odjel je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije kršenja apelantičinih ustavnih prava. Također, smatra da je donio rješenje prvostupanjski organ protiv čijeg akta zakonom zahtjev riješen sukladno pozitivnim propisima, te da su nije dozvoljena žalba. apelacijski navodi neutemeljeni. Predloženo je da se apelacija Ako u upravnom postupku prvostupanjski organ protiv čijeg odbije. Također, Odjel je u odgovoru na zahtjev Ustavnog suda akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim od 21. ožujka 2017. godine ponovno dostavio odgovor na navode propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po apelacije koji je Ustavni sud sa identičnim sadržajem već zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom zaprimio 16. veljače 2017. godine. U prilogu je dostavljena i drugostupanjskom organu. Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. lipnja Protiv rješenja drugostupanjskog organa stranka može 2016. godine. pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, pokrenuti i ako drugostupanjski organ ne donese rješenje V. Relevantni propisi u propisanom roku. 19. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine Članak 55. Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) u relevantnom Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u dijelu glasi: upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće Članak 6. odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih Članak 10. pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz strankama pripadaju u postupku. svestrano razmatranje tih stvari. VI. Dopustivost Članak 14. Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, 29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv nego što je postupak pravomoćno okončan, a imajući u vidu presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava koristio. Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Dopustivost u odnosu na prava koja se (ne) odnose na Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. donošenje odluke u razumnom roku st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog 24. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama kojeg apelacija nije dopustiva. povrijeđena prava iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1, članka 8. Europske konvencije Hercegovine, te članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom konvenciju. roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. 25. Prilikom ispitivanja ovih apelantičinih navoda Ustavni stavak 1. Europske konvencije. sud je ocijenio odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1) i (3) točka g) Pravila Ustavnog VII. Meritum suda. 31. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: donošenje odluke u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog Pravo na pravično suđenje - razuman rok suda u Bosni i Hercegovini. Članak 18. st. (1) i (3) točka g) Pravila Ustavnog suda glasi: 32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih dijelu glasi: slučajeva: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska g) ako su izmijenjene pravne okolnosti; prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje: 26. U konkretnom slučaju apelantica je podnijela apelaciju e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005214 11 U od 23. stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. listopada 2014. godine, navodeći ovu presudu kao konačnu 33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom odluku u predmetnom postupku. Međutim, iz dokumentacije dijelu glasi: spisa proizlazi da je, nakon podnošenja apelacije, Vrhovni sud, 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili povodom apelantičinog zahtjeva za preispitivanje osporene osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 005214 14 pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred Uvp od 16. lipnja 2016. godine kojom je uvažio apelantičin neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. zahtjev za preispitivanje i preinačio osporenu presudu 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje Kantonalnog suda tako što je apelantičinu tužbu uvažio, poništio prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stajalište da rješenje Ministarstva od 10. veljače 2011. godine i svi zahtjevi koji se odnose na sporove u svezi sa ovim pitanjem prvostupanjsko rješenje od 1. veljače 2007. godine, te predmet potpadaju pod pojam građanskih prava i obveza (vidi, Ustavni vratio prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje pred kojim sud, Odluka broj U 2/99 od 24. rujna 1999. godine, objavljena u je postupak još u tijeku. Dakle, donošenjem presude Vrhovnog "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, suda od 16. lipnja 2016. godine nastupile su izmijenjene pravne Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije okolnosti u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od primjenjiv. 23. listopada 2014. godine zbog kojih je razmatranje a) Relevantna načela apelantičinih navoda o povredama prava na pravično suđenje, 35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema osim sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku iz članka konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. duljine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti Europske konvencije, prava iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, kao i članka 1. praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, postalo bespredmetno. ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih 27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka g) vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 2002-I, stavak 38). Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku 36. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, 28. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije suđenje u razumnom roku iz članka II/3. Ustava Bosne i nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete sud naglašava da, sukladno članku 18. stavak (2) Pravila tog članka, uključujući i obvezu da u predmetima postupaju u Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i razumnom roku (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, kada nema konačne odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija presuda od 6. listopada 2005. godine, stavak 23). ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti b) Razdoblje koje se uzima u obzir Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se 37. Ustavni sud zapaža da je apelantica 11. svibnja 1998. primjenjuju u Bosni i Hercegovini. godine podnijela nadležnom upravnom tijelu zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed i da taj postupak, prema stanju spisa, još nije okončan (trenutačno se vodi postupak pred Odjelom, jer razmatranja (vidi točku 39). Međutim, imajući u vidu cjelokupno je Vrhovni sud, odlučujući o apelantičinom zahtjevu za trajanje postupka i činjenicu da je već utvrđeno kršenje preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda, svojom apelantičinog prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog presudom od 16. lipnja 2016. godine uvažio navedeni zahtjev i razdoblja odlučivanja o apelantičinom zahtjevu, Ustavni sud, vratio predmet Odjelu, kao prvostupanjskom upravnom tijelu, na podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog ponovno rješavanje). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja se analogno može nije osporavala duljinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, primijeniti i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o dopustivosti i niti je obavijestila u kojoj fazi se nalazi predmetni postupak iako meritumu broj AP 2915/07 od 2. prosinca 2009. godine), smatra je, u smislu članka 21. stavak (6) Pravila Ustavnog suda, dužna da je svrsishodno naložiti Odjelu da, bez daljnjeg odgađanja, obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i donese odluku o apelantičinom zahtjevu kako svrha apelacije kao činjeničnog stanja u svezi sa apelacijom koje su se desile nakon efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje. podnošenja apelacije. Stoga, budući da se apelantica žali na 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da duljinu postupka pred tijelima uprave i Kantonalnim sudom, duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog dakle, od momenta podnošenja zahtjeva za povrat u posjed roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji predmetnog stana (10. svibnja 1998. godine) do donošenja kršenje apelantičinog prava na suđenje u "razumnom roku" kao osporene presude Kantonalnog suda (23. listopada 2014. godine), jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustavni sud će, pridržavajući se apelacijskih navoda kojim je Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske vezan u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati duljinu konvencije. trajanja predmetnog postupka do donošenja presude Kantonalnog d) Naknada nematerijalne štete suda od 23. listopada 2014. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine predmetnog 43. Ustavni sud podsjeća da je člankom 74. stavak (1) postupka jeste 16 godina, pet mjeseci i 12 dana. Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu c) Analiza duljine trajanja postupka štetu koja se, prema stavku (2) istog članka, određuje na temelju 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu za povrat stana u Ustavnog suda. posjed u kojem je trebalo utvrditi je li apelantica bila član 44. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava na predmetnom utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim stanu, te pripada li joj od te odlučne činjenice pravo na vraćanje slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, stana u posjed. Obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos kako u činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Osim toga, od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima obzirom na činjenicu da se u ovom postupku rješava o koji zahtijevaju posebnu žurnost. Obzirom na to da je predmetni apelantičinom zahtjevu za povrat u posjed stana za koji apelantica postupak trajao 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, Ustavni sud smatra da je njezin dom, može se zaključiti da je postupak za smatra da bi apelantici trebalo na ime nematerijalne štete, zbog apelanticu od iznimnog značaja. nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 2.400,00 39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao 16 KM. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada godina, pet mjeseci i 12 dana, što je neprihvatljivo dugo Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od razdoblje. Naime, Ustavni sud zapaža da su tijela uprave i dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda koja se Kantonalni sud razmjerno doprinijeli duljini predmetnog odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu postupka koji se, zbog vraćanja predmeta na ponovno rješavanje, ispravu. tri puta vodio pred prvostupanjskim tijelom uprave i pet puta pred VIII. Zaključak Ministarstvom. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u četiri navrata donosio odluke kojima je ukidao odluke tijela 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na uprave i predmet vraćao na ponovno rješavanje. U svezi s tim, pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od odlučne članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud povredu tog važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako prava vidi u tome što postupak povodom apelantičinog zahtjeva nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka za povrat stana u posjed nije završen ni nakon 16 godina, pet nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca mjeseci i 12 dana, a takvo neopravdano trajanje postupka može njegovih prava, gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni se pripisati isključivo ponašanju nadležnih upravnih tijela i sustav. Kantonalnog suda. 40. Stoga, ocjenjujući ponašanje tijela uprave i Kantonalnog 46. Na temelju članka 18. stavak (3) točka g), članka 57. suda, te imajući u vidu da apelantica na bilo koji način nije stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (7) i doprinijela duljini trajanja ovog postupka, Ustavni sud smatra da članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u je duljina predmetnog postupka od 16 godina, pet mjeseci i 12 dispozitivu ove odluke. dana a priori izvan razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. 47. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Njegova duljina mogla bi se opravdati samo pod iznimnim odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije Predsjednik prepoznao. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u Mirsad Ćeman, v. r. razumnom roku opravdani. 41. Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da postupak povodom apelantičinog zahtjeva za preispitivanje osporene Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u presude Kantonalnog suda podnesenog Vrhovnom sudu nije predmetu broj AP 5233/14, rješavajući apelaciju Adise obuhvaćen apelacijom i, prema tome, nije ni bio predmetom Šarić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka g), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 Pravila Ustavnog sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 005214 11 U od 23. glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva i Mirsad Ćeman, predsjednik prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u Mato Tadić, potpredsjednik daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 09-03-25-1976/01 od 10. Zlatko M. Knežević, potpredsjednik februara 2011. godine i Rješenja Odjeljenja društvenih Valerija Galić, sudija djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) Miodrag Simović, sudija broj 07/II-145/98 od 1. februara 2007. godine. Seada Palavrić, sudija II. Postupak pred Ustavnim sudom na sjednici održanoj 19. aprila 2017. godine donio je 2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Kantonalnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 9. Djelimično se usvaja apelacija Adise Šarić. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske februara 2017. godine, Odjeljenje 16. februara 2017. godine, konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u a Ministarstvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku, odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji koji je istekao 14. februara 2017. godine. je u toku pred Odjeljenjem društvenih djelatnosti Grada 4. Od Odjeljenja je 21. marta 2017. godine zatraženo da Mostara u predmetu broj 07/II-145/98. dostavi informaciju u kojoj fazi je postupak nakon Nalaže se Odjeljenju društvenih djelatnosti Grada donošenja Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Mostara da, u skladu sa članom 62 stav (7) Pravila Ustavnog Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku donese 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine kojom je odluku povodom apelantkinjinog zahtjeva za povrat u posjed apelantkinjin zahtjev za preispitivanje presude stana, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. godine uvažen, te i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih presuda Kantonalnog suda preinačena i predmet vraćen prava i osnovnih sloboda. Odjeljenju na ponovno odlučivanje. Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona 5. Odjeljenje je, na navedeni zahtjev Ustavnog suda, 22. da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i marta 2017. godine dostavilo odgovor na navode apelacije Hercegovine, apelantkinji Adisi Šarić, u roku od tri koji je Ustavni sud sa identičnim sadržajem zaprimio 16. mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 februara 2017. godine. U prilogu je dostavljena i Presuda KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. na donošenje odluke u razumnom roku. godine. Nalaže se Odjeljenju društvenih djelatnosti Grada III. Činjenično stanje Mostara i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. 7. Apelantkinja je 11. maja 1998. godine podnijela Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Adise Šarić Odjeljenju zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Mostaru, Ulica Hrvatske mladeži broj 10 (u daljnjem tekstu: 07 0 U 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, Rješenja predmetni stan). S obzirom na to da Odjeljenje nije u Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja zakonskom roku odlučilo o navedenom zahtjevu, apelantkinja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj 09-03-25-1976/01 od je 8. jula 1998. godine Ministarstvu podnijela žalbu zbog 10. februara 2011. godine i Rješenja Odjeljenja društvenih ćutnje uprave. Nakon toga apelantkinja je 30. oktobra 2001. djelatnosti Grada Mostara broj 07/II-145/98 od 1. februara godine Ministarstvu podnijela urgenciju da odluči o njenoj 2007. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično žalbi. suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 8. Rješenjem Odjeljenja broj 07/II-3-145/98 od 26. aprila stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i 2002. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vraćanje osnovnih sloboda, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne predmetnog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu apelantkinja je 9. maja 2002. godine izjavila žalbu. S ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz obzirom na to da Ministarstvo nije odlučilo o navedenoj člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola žalbi, apelantkinja je 9. septembra 2002. godine podnijela broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i urgenciju Ministarstvu kojom je tražila hitno postupanje u osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti. konkretnom predmetu, pa pošto Ministarstvo o Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i apelantkinjinoj žalbi nije odlučilo ni po isteku roka Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i propisanog članom 244 stav 1 Zakona o upravnom postupku (u Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u daljnjem tekstu: ZUP), apelantkinja je 22. januara 2003. "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni Hercegovine". spor zbog ćutnje administracije. 9. Presudom Kantonalnog suda broj U-1073/02 od 26. OBRAZLOŽENJE februara 2003. godine uvažena je apelantkinjina tužba, pa je I. Uvod naloženo Ministarstvu da odluči o apelantkinjinoj žalbi 1. Adisa Šarić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz protiv rješenja od 26. aprila 2002. godine. Nakon toga Mostara, koju zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 podnijela je 5. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom od 24. marta 2003. godine kojim je odbijena apelantkinjina žalba. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 10. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi u upravnom godine), zbog neblagovremenog postupanja nadležnih organa sporu protiv rješenja Ministarstva od 24. marta 2003. uprave i redovnog suda, "prošlo 16 godina". Zatim, godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj U 217/04 od apelantkinja je navela hronologiju postupka ukazujući da je 13. oktobra 2004. godine kojom je poništio navedeno osporena odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni rješenje, kao i rješenje Odjeljenja od 26. aprila 2002. godine materijalnog prava. Takođe, apelantkinja je zatražila i predmet vratio Odjeljenju kao prvostepenom organu na naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u ponovno rješavanje. U ponovnom postupku Odjeljenje je razumnom roku. donijelo Rješenje broj 07/II-3-145/98 od 21. septembra 2005. b) Odgovor na apelaciju godine kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Navedeno rješenje je potvrđeno 17. Kantonalni sud je prezentovao hronologiju rješenjem Ministarstva od 30. maja 2006. godine. predmetnog postupka pred tim sudom, navodeći da je 11. Nakon što je u upravnom sporu Presudom apelantkinja Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno Kantonalnog suda broj 007-0-U-06-000 346 od 23. avgusta preispitivanje osporene presude od 23. oktobra 2014. 2006. godine uvažena apelantkinjina tužba, te poništeno godine, koji je Vrhovni sud svojom Presudom broj 07 0 U rješenje Ministarstva od 30. maja 2006. godine i rješenje 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine uvažio, preinačio Odjeljenja od 21. septembra 2005. godine, Odjeljenje je u presudu od 23. oktobra 2014. godine tako što je ponovnom postupku donijelo Rješenje broj 07/II-3-145/98 od apelantkinjinu tužbu uvažio, poništio osporeno rješenje 1. februara 2007. godine kojim je odbijen apelantkinjin Ministarstva od 10. februara 2011. godine i prvostepeno zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Odlučujući o rješenje od 1. februara 2007. godine, te predmet vratio apelantkinjinoj žalbi protiv navedenog rješenja, Odjeljenju, kao prvostepenom organu, na ponovno rješavanje. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 Kantonalni sud je naveo da su razlozi za odluku suda kojom se od 13. avgusta 2007. godine kojim je žalba odbijena. odbija apelantkinjina tužba dati u obrazloženju osporene 12. Presudom Kantonalnog suda broj 07-0-U-000 270 07 presude. U od 24. septembra 2008. godine, donesenom u upravnom 18. Odjeljenje je navelo da u predmetnom postupku nije sporu, uvažena je apelantkinjina tužba, osporeno rješenje došlo do kršenja apelantkinjinih ustavnih prava. Takođe, Ministarstva od 13. avgusta 2007. godine poništeno i smatra da je zahtjev riješen u skladu sa pozitivnim predmet vraćen tom ministarstvu na ponovno rješavanje. propisima, te da su apelacioni navodi neosnovani. Nakon što je Ministarstvo u ponovnom postupku donijelo Predloženo je da se apelacija odbije. Takođe, Odjeljenje je u Rješenje broj UP-09-25-03-1976/01 od 28. oktobra 2008. odgovoru na zahtjev Ustavnog suda od 21. marta 2017. godine godine, koje je ponovo Presudom Kantonalnog suda broj 07-0- ponovo dostavilo odgovor na navode apelacije koji je U-002274 08 U od 1. juna 2010. godine poništeno, Ustavni sud sa identičnim sadržajem već zaprimio 16. Ministarstvo je ponovo donijelo Rješenje broj 09-03-25- februara 2017. godine. U prilogu je dostavljena i Presuda 1976/01 od 10. februara 2011. godine kojim je odbijena Vrhovnog suda broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. apelantkinjina žalba protiv rješenja Odjeljenja od 1. godine. februara 2007. godine. V. Relevantni propisi 13. Odlučujući u upravnom sporu o apelantkinjinoj 19. Zakon o upravnom postupku ("Službene novine tužbi protiv rješenja Ministarstva od 10. februara 2011. Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99) u godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07-0-U-005214 relevantnom dijelu glasi: 11 U od 23. oktobra 2014. godine kojom je apelantkinjina Član 6. tužba odbijena kao neosnovana. Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja 14. Apelantkinja je protiv presude Kantonalnog suda od rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju 23. oktobra 2014. godine podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća vanredno preispitivanje sudske odluke koji je Vrhovni sud (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata Presudom broj 07 0 U 005214 14 Uvp od 16. juna 2016. godine dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, uvažio, preinačio presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje 2014. godine tako što je apelantkinjinu tužbu uvažio, te upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano osporeno rješenje Ministarstva od 10. februara 2011. razmatranje tih stvari. godine i prvostepeno rješenje od 1. februara 2007. godine poništio i predmet vratio Odjeljenju, kao prvostepenom Član 14. organu, na ponovno rješavanje. Prema dostavljenoj Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova dokumentaciji, predmetni postupak je pred Odjeljenjem u i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u toku. postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za 15. Dakle, iz navedenog proizilazi da predmetni pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje postupak nije okončan. zakonitog i pravilnog rješenja. IV. Apelacija Član 216. a) Navodi iz apelacije (1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu 16. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi Hercegovine i člana 6 stav 1, člana 8 Evropske konvencije za razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantkinja je, u okviru prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana prava na pravično suđenje, ukazala i na povredu njenog prava predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja na donošenje odluke u razumnom roku, budući da je od postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom podnošenja zahtjeva za povrat u posjed stana (11. maja 1998. nije određen kraći rok. (2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće Dopustivost u odnosu na prava koja se (ne) odnose na povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, donošenje odluke u razumnom roku ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan 24. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok. Hercegovine i člana 6 stav 1, člana 8 Evropske konvencije za (3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo Evropsku konvenciju. izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev 25. Prilikom ispitivanja ovih apelantkinjinih navoda odbijen. Ustavni sud je ocijenio odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Član 244. stav 1. Hercegovine i člana 18 st. (1) i (3) tačka g) Pravila (1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti Ustavnog suda. stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad kraći rok. pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog 20. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine suda u Bosni i Hercegovini. Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05) u relevantnom Član 18 st. (1) i (3) tačka g) Pravila Ustavnog suda dijelu glasi: glasi: Član 22. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u sljedećih slučajeva: roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem g) ako su izmijenjene pravne okolnosti; roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog 26. U konkretnom slučaju apelantkinja je podnijela rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor 005214 11 U od 23. oktobra 2014. godine, navodeći ovu kao da joj je žalba odbijena. presudu kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Na način propisan u stavu 1. ovog člana može Međutim, iz dokumentacije spisa proizilazi da je, nakon postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom podnošenja apelacije, Vrhovni sud, povodom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv apelantkinjinog zahtjeva za preispitivanje osporene presude čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba. Kantonalnog suda, donio Presudu broj 07 0 U 005214 14 Uvp Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv od 16. juna 2016. godine kojom je uvažio apelantkinjin čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u zahtjev za preispitivanje i preinačio osporenu presudu posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo Kantonalnog suda tako što je apelantkinjinu tužbu uvažio, rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim poništio rješenje Ministarstva od 10. februara 2011. zahtjevom drugostepenom organu. godine i prvostepeno rješenje od 1. februara 2007. godine, Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava 1. rješavanje pred kojim je postupak još u toku. Dakle, ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese donošenjem presude Vrhovnog suda od 16. juna 2016. godine rješenje u propisanom roku. nastupile su izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na osporenu presudu Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. Član 55. godine zbog kojih je razmatranje apelantkinjinih navoda o Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u povredama prava na pravično suđenje, osim sa aspekta upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće donošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak. Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, 21. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 Član 10. uz Evropsku konvenciju, postalo bespredmetno. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i 27. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka g) sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti prava koja strankama pripadaju u postupku. kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, VI. Dopustivost Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu 28. U pogledu apelantkinjinih navoda o povredi prava nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada na suđenje u razumnom roku iz člana II/3 Ustava Bosne i ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni Bosni i Hercegovini. sud naglašava da, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila 23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su apelaciju i kada nema konačne odluke nadležnog suda, protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem Hercegovini. djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, a imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao b) Period koji se uzima u obzir jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) 37. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 11. maja 1998. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske godine podnijela nadležnom upravnom organu zahtjev za konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i povrat predmetnog stana u posjed i da taj postupak, prema uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato stanju spisa, još nije okončan (trenutno se vodi postupak što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji pred Odjeljenjem, jer je Vrhovni sud, odlučujući o neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije apelantkinjinom zahtjevu za preispitivanje osporene dopustiva. presude Kantonalnog suda, svojom presudom od 16. juna 2016. 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i godine uvažio navedeni zahtjev i vratio predmet Odjeljenju, Hercegovine, te člana 18 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog kao prvostepenom upravnom organu, na ponovno rješavanje). suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u Međutim, u konkretnom slučaju apelantkinja nije osporavala pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom, niti je u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine obavijestila u kojoj fazi se nalazi predmetni postupak iako i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. je, u smislu člana 21 stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužna VII. Meritum da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i 31. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile donošenje odluke u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava nakon podnošenja apelacije. Stoga, budući da se Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. apelantkinja žali na dužinu postupka pred organima uprave i Kantonalnim sudom, dakle, od momenta podnošenja zahtjeva Pravo na pravično suđenje - razuman rok za povrat u posjed predmetnog stana (10. maja 1998. godine) do 32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom donošenja osporene presude Kantonalnog suda (23. oktobra dijelu glasi: 2014. godine), Ustavni sud će, pridržavajući se apelacionih Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju navoda kojim je vezan u smislu člana 31 Pravila Ustavnog ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona suda, ispitati dužinu trajanja predmetnog postupka do obuhvataju: donošenja presude Kantonalnog suda od 23. oktobra 2014. e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste 16 postupkom. godina, pet mjeseci i 12 dana. 33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom c) Analiza dužine trajanja postupka dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili 38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, o upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu za povrat stana svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom u posjed u kojem je trebalo utvrditi da li je apelantkinja roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava ustanovljenim sudom. na predmetnom stanu, te da li joj od te odlučne činjenice 34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje pripada pravo na vraćanje stana u posjed. S obzirom na prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju stanovište da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam građanskih prava i slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu kako u obaveza (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. činjeničnom, tako i u pravnom aspektu. Osim toga, s obzirom septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku na činjenicu da se u ovom postupku rješava o Bosne i Hercegovine" broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra apelantkinjinom zahtjevu za povrat u posjed stana za koji da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv. apelantkinja smatra da je njen dom, može da se zaključi da je postupak za apelantkinju od izuzetnog značaja. a) Relevantni principi 39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao 35. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema 16 godina, pet mjeseci i 12 dana, što je neprihvatljivo dug konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost period. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru Kantonalni sud srazmjerno doprinijeli dužini predmetnog okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o postupka koji se, zbog vraćanja predmeta na ponovno kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a rješavanje, tri puta vodio pred prvostepenim organom naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u uprave i pet puta pred Ministarstvom. Takođe, Ustavni sud postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o zapaža da je Kantonalni sud u četiri navrata donosio odluke značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, kojima je ukidao odluke organa uprave i predmet vraćao na Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, ponovno rješavanje. U vezi s tim, Ustavni sud mora da aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, naglasi da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje Izvještaj broj 2002-I, stav 38). postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno 36. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. pravosudne sisteme na način da sudovi mogu da zadovolje 40. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa uprave i uslove tog člana, uključujući i obavezu da u predmetima Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantkinja na bilo postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović koji način nije doprinijela dužini trajanja ovog postupka, protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka od 16 23). godina, pet mjeseci i 12 dana a priori van razumnog roka i da traži globalnu ocjenu. Njegova dužina mogla bi da se opravda samo pod izuzetnim okolnostima koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije prepoznao. S obzirom na navedeno, 47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani. Predsjednik 41. Ustavni sud je u ovoj odluci već naglasio da Ustavnog suda Bosne i Hercegovine postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za Mirsad Ćeman, s. r. preispitivanje osporene presude Kantonalnog suda podnesenog Vrhovnom sudu nije obuhvaćen apelacijom i, prema tome, nije ni bio predmet razmatranja (vidi tačku 39). 692 Međutim, imajući u vidu cjelokupno trajanje postupka i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u činjenicu da je već utvrđeno kršenje apelantkinjinog prava sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, na pravično suđenje zbog nerazumno dugog perioda Zlatko M. Knežević i Margarita Caca Nikolovska, i sudije Tudor odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu, Ustavni sud, Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine, u aspekta pokretali slična pravna pitanja, a koja analogno predmetu broj U 19/16, rješavajući zahtjev trideset zastupnika u može da se primijeni i u konkretnom slučaju (vidi Odluku o Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i dopustivosti i meritumu broj AP 2915/07 od 2. decembra Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i 2009. godine), smatra da je cjelishodno naložiti Odjeljenju Hercegovine, člana 19. stav (1) tačka a) i člana 57. stav (2) tačka da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku o apelantkinjinom a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst zahtjevu kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je ne bi bila dovedena u pitanje. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI1 42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da Odbacuje se kao nedopušten zahtjev trideset zastupnika u dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i "razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da Hercegovine za ocjenu ustavnosti Zakona o visokom postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine TK" br. 7/16 "razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično i 10/16), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 za odlučivanje. stav 1 Evropske konvencije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i d) Naknada nematerijalne štete Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 43. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu za OBRAZLOŽENJE nematerijalnu štetu koja se, prema stavu (2) istog člana, 1. Trideset zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda. zahtjeva) podnijelo je 2. decembra 2016. godine, Ustavnom sudu 44. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zahtjev za praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ocjenu usaglašenosti s "Ustavom Bosne i Hercegovine i ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u BiH" Zakona o 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, TK" br. 7/16 i 10/16, u daljnjem tekstu: Zakon o visokom apelantima bi za svaku godinu odlaganja donošenja odluke obrazovanju). trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno 2. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je Zakon o visokom dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu obrazovanju ("Službene novine TK" broj 7/16), te njegove hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao 16 izmjene i dopune ("Službene novine TK" broj 10/16), u godina, pet mjeseci i 12 dana, Ustavni sud smatra da bi suprotnosti s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 1. i 2. apelantkinji trebalo na ime nematerijalne štete, zbog Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da konvencija), Međunarodnim paktom o građanskim i političkim isplati Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od pravima koji propisuje opću zabranu diskriminacije u vezi s tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka garantiranim pravima, pored ostalog i pravom iz člana 17. (pravo Ustavnog suda koja se odnosi na naknadu nematerijalne štete na zaštitu od protivzakonitog napada na čast i ugled), te predstavlja izvršnu ispravu. Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim VIII. Zaključak pravima koji, kako ističe, garantira zabranu diskriminacije u 45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na postupku napredovanja, vodeći računa o navršenim godinama pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine iskustva i sposobnostima, a što je primjenjivo i kod imenovanja i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud povredu na funkcije usko povezane s radnim mjestom i pravom na rad. tog prava vidi u tome što postupak povodom apelantkinjinog Najzad, podnosilac zahtjeva ističe i da je "sporni zakon" u zahtjeva za povrat stana u posjed nije završen ni nakon 16 suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH ("Službeni godina, pet mjeseci i 12 dana, a takvo neopravdano trajanje glasnik BiH" broj 59/09), koji u članu 3. propisuje da posredna postupka može da se pripiše isključivo ponašanju diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled nadležnih upravnih organa i Kantonalnog suda. neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak 46. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka g), člana 57 stav (2) dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje tačka b), člana 59 st. (1) i (2), člana 62 stav (7) i člana 74 povoljan položaj u odnosu na druga lica. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 3. Suština navoda o neustavnosti svodi se na tvrdnju da nekog općeg akta koji nije izričito naveden u odredbi člana Zakon o visokom obrazovanju nije u skladu s odredbama VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH ("Službeni predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na glasnik BiH" br. 59/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), nadležnost koja mu je dodijeljena na osnovu navedenog člana, te kojim je u članu 63. stav 1. propisano da će se zakoni RS-a i shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja uskladiti s ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim. Pritom, Ustavni sud Okvirnim zakonom. U prilog navedenog podnosilac zahtjeva naglašava da može dati vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te ukazuje na član 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o da ga ne obavezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu visokom obrazovanju (Mandat privremenih organa Univerzitet u (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 Tuzli), te član 52. Zakona o visokom obrazovanju (Izbor, od 29. marta 2006. godine, tačka 21, "Službeni glasnik BiH" broj imenovanje i odgovornost rektora javnog univerziteta i direktora 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i visoke škole kao javne visokoškolske ustanove), a kojim je primjene Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka prekršen član 18. Okvirnog zakona (koji se odnosi na izbor i o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. novembra 2010. imenovanje rektora univerziteta, odnosno direktora javne visoke godine, stav 70, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj škole). Nadalje, ukazuje se da su Zakonom o izmjenama i 48/11). dopunama Zakona o visokom obrazovanju prekršeni: član 16. 10. U postupku pred Ustavnim sudom, u predmetu broj U- Okvirnog zakona (koji se odnosi na nadležnosti i sastav senata 26/13, predmet osporavanja bili su Zakon o osnovnom visokoškolske ustanove), kao i naprijed citirani član 18. Okvirnog obrazovanju i vaspitanju RS i Zakon o srednjem obrazovanju i zakona, te član 22. Okvirnog zakona (koji se odnosi na vaspitanju RS, te zakoni o osnovnom obrazovanju i odgoju i autonomiju univerziteta). Najzad, podnosilac zahtjeva je istakao zakoni o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u da se članom 64. Zakona o visokom obrazovanju (Uvođenje FBiH. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da je razlog podnošenja novog studija) odstupa od člana 11. Okvirnog zakona (koji se zahtjeva diskriminacija u sistemu obrazovanja u Republici odnosi na akademske slobode). Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH, pozivajući se i na Okvirni 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i od odredaba člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana Hercegovini. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu 19. tačka c) Pravila Ustavnog suda. broj U-26/13 od 26. marta 2015. godine (dostupna na Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: www.ustavnisud.ba) zahtjev za ocjenu navedenih entitetskih Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem zakona, kao i zakona kantona, odbio kao neosnovan. Odlučujući sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili o dopustivosti predmetnog zahtjeva na osnovu člana VI/3.a) između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između Ustava BiH, Ustavni sud je konstatirao (vidi, tačka 25) "Ustavni institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući sud će ocjenu ustavnosti u ovom predmetu ograničiti na Zakon o se na to: osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09) i Zakon o srednjem odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), budući da će se integritet Bosne i Hercegovine. zapažanja u odnosu na te zakone ujedno odnositi i na sporne - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog kantonalne zakone". entiteta u skladu sa ovim Ustavom. 11. Ustavni sud podsjeća da su u predmetu broj U-7/16 Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predmet osporavanja bili akti niže pravne snage od zakona, i to: predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov Odluka o usvajanju Jedinstvenog programa obrade podataka zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne Hercegovini 2013. godine i Jedinstvenog programa obrade skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i zakonodavnog organa jednog entiteta. Hercegovini 2013. godine, koje je donio direktor Agencije za 5. Član 19. tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi: statistiku. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da osporeni akti krše Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih Ustav BiH jer nisu u skladu sa Zakonom o popisu stanovništva, slučajeva: domaćinstava i stanova u BiH i Zakonom o statistici BiH koje je a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; donijela Parlamentarna skupština BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka (…) o dopustivosti broj AP-7/16 od 19. januara 2017. godine, 6. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je trideset dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da ne zastupnika (30) u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH od može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) ukupno devedeset osam (98) zastupnika, što znači da je zahtjev Ustava BiH, jer osporeni akti ne pokreću pitanje kršenja ljudskih podnio ovlašteni subjekt u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i prava, kao i da spor ne može proizlaziti iz redovnih Hercegovine. pozitivnopravnih propisa. Najzad, Ustavni sud je istakao da nema 7. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva za nadležnost da zakonitost ispituje uopćeno, a da iz argumentacije ocjenu ustavnosti ocjena zakona koji je donijela kantonalna podnosioca zahtjeva proizlazi da se suštinski pokreće pitanje skupština. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da član VI/3.a) usklađenosti osporenih akata sa Zakonom o popisu i Zakonom o Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost statistici (vidi, tač. 33. i 34). Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona 12. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-28/14 koje su donijele kantonalne skupštine. predmet ocjene ustavnosti bila odredba podzakonskog akta, 8. Slijedom navedenog proizlazi da je u konkretnom Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima, slučaju, s obzirom na to da je predmet osporavanja kantonalni postupku i načinu raspodjele stranih dozvola za prijevoz tereta zakon, najprije potrebno utvrditi da li Ustavni sud može zasnovati domaćim prijevoznicima, koji je donio ministar komunikacija i nadležnost za odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH. prometa. S obzirom na to da se zahtjev za ocjenu ustavnosti 9. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj odnosio na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usaglašenosti sporazuma kojima se garantira zaštita ljudskih prava, te ostvarivanja ustavnih principa, kao što je princip tržišne privrede, 16. Dalje, u predmetu broj U 1/09 podnosilac zahtjeva je pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud tvrdio da su tri podzakonska akta, te odluka koju je donijela je zaključio da je nadležan da vrši kontrolu ustavnosti konkretnog Vlada FBiH kao provedbene propise kojim je omogućeno podzakonskog akta (vidi, Ustavi sud, Odluka o dopustivosti i provođenje Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare meritumu broj U-28/14 od 26. novembra 2015. godine, tačka 15, devizne štednje, a kojim je država BiH preuzela i obaveze i dostupna na www.ustavnisud.ba.). odgovornost za staru deviznu štednju, prekršeni, između ostalog i 13. Ustavni sud je u predmetu broj U-28/13 odbacio kao ustavno pravo na imovinu, kao i princip nediskriminacije (vidi, nedopušten zahtjev trideset šest poslanika Narodne skupštine Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/09 od 20. Republike Srpske za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Ustava maja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog Posavskog kantona, zatim osporenih odredbi statuta i odluka o suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da nije grbu i zastavi navedenih općinskih vijeća u Federaciji BiH zbog nadležan da ocjenjuje ustavnosti u smislu člana VI/3.a) Ustava nenadležnosti Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o BiH, jer osporeni akti ne predstavljaju opće akte za čiju je ocjenu dopustivosti broj U 28/13 od 26. marta 2015. godine, dostupna na ustavnosti nadležan u smislu navedene odredbe, kao i da ne vidi internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U nijedan razlog zbog kojeg bi osporeni akti pokretali pitanja navedenom predmetu podnosioci zahtjeva su istakli da su kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda. osporenim odredbama regulirani izgledi, u zahtjevu preciziranih, 17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na to da su u predmetu grbova i/ili zastava administrativnih jedinica (općina i/ili kantona, broj U 15/08 predmet ocjene ustavnosti bili akti koji svojim odnosno županija) na području Federacije Bosne i Hercegovine, karakterom ne predstavljaju akte koji su izričito pobrojani u članu kojim se krše čl. II/1, II/4 i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, VI/3.a) Ustava BiH, niti se mogu podvesti pod pojam akata koji odnosno principi konstitutivnosti naroda i nediskriminacije. sadrže opću normu i kojim se regulira određeno pitanje (vidi, Ustavni sud je zaključio da poštovanje principa konstitutivnosti Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/08 od 3. naroda i principa nediskriminacije u pogledu načina propisivanja jula 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj simbola administrativnih i lokalnih jedinica, kao pitanja koje je u 73/09). Ustavni sud je zaključio da je nadležan za odlučivanje, jer isključivoj nadležnosti entiteta, prije svega pokreće pitanje je zahtjevom pokrenuto pitanje spora između BiH i entiteta usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom Republika Srpska u vezi s ustavnim pitanjem poštovanja podjele entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Također, nadležnosti iz člana III/1.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine, te imajući u vidu relevantnu praksu entitetskih sudova u istom pitanja iz čl. III/3.b), V/3.a) i c) i V/4.a) Ustava Bosne i činjeničnom i pravnom pitanju, konkretno Ustavnog suda FBiH, Hercegovine, pa da je u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Ustavni sud je smatrao da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale Hercegovine Ustavni sud jedini nadležan da odlučuje o na to da entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, predmetnom sporu. tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH. 18. Najzad, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi 14. Ustavni sud dalje podsjeća na to da je u predmetu broj protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih U 3/04 podnosilac zahtjeva, između ostalog, zatražio ocjenu pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja ustavnosti pojedinačno označenih rješenja nadležnih općinskih koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi, Ustavni sud, organa na području grada Sarajevo o izmjeni naziva ulica, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. januara 2009. godine, parkova, trgova i mostova u pojedinim gradskim općinama, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, tačka 7). pritom se pozivajući na princip zabrane diskriminacije iz člana 19. Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da su II/4. Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito meritumu broj U 3/04 od 27. maja 2005. godine, objavljena u pobrojani u članu VI/3.a) Ustava BiH nije bez izuzetka prepreka "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Odlučujući o zahtjevu u za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto vrijeme ne tom dijelu Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet ocjene odlučivanje, s obzirom na prirodu osporenih akata, odnosno ustavnosti u smislu nadležnosti iz citirane ustavne odredbe, kao i konkretnih rješenja za koja je zaključio da kao akti izvršne vlasti da će svako pozivanje na principe sadržane u Ustavu BiH nužno ne predstavljaju vrstu općih normativnih akata, odnosno propisa rezultirati postojanjem spora za koji je jedino nadležan za za koje je Ustavni sud, u skladu s članom VI/3.a) Ustava BiH, odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, pored nadležan ocjenjivati ustavnost. ostalih, naprijed citiranu U-28/13, tačka 17). 15. Nadalje, u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, Ustavni sud 20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj je polazeći od teksta iz člana VI/3.a) Ustava BiH, uključujući ali dosadašnjoj praksi ispitivao i da li neusklađenost odredbi zakona ne ograničavajući se na to, zaključio da može vršiti kontrolu koji je donio jedan od entiteta sa zakonom koji je donijela ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona, kada takvi akti Parlamentarna skupština BiH vodi ka inkompatibilnosti s pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i osnovnih sloboda Ustavom BiH. zaštićenih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom (vidi, 21. Ustavni sud podsjeća da su u Odluci broj U 14/04 Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. predmet ocjene ustavnosti bili zakoni koji su se ticali oblasti aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj oporezivanja, koje je usvojio Parlament Federacije BiH protivno 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. proceduri koja je propisana Zakonom o sistemu indirektnog decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" oporezivanja BiH, koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su U citiranoj odluci Ustavni sud je usvojio stav da "donošenje statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno entitetskih zakona suprotno proceduri koja je propisana državnim Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta Ustavni sud je zakonima pokreće pitanje ustavnosti takvih zakona u smislu zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima obaveze koje nameću državni zakoni moraju poštovati", kao i da se garantira zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja je Federacija BiH donošenjem osporenih zakona de facto ljudskih prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti preuzela nadležnosti koje je prethodno prenijela na državu BiH naroda i prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za shodno članu III/5.a) Ustava BiH. Ustavni sud je zaključio da su odlučivanje u smislu člana VI/3.a) Ustava BiH. prekršeni član III/3.b), član III/5.a), te član I/4 Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 14/04 od 29. oktobra 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku svojim već zauzetim stavovima o neophodnosti poštovanja BiH" broj 23/05). U konkretnom slučaju Parlament Federacije 'obaveza koje se entitetima ili drugim administrativnim BiH pri usvajanju osporenog zakona nije ispoštovao proceduru iz jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, prema kojoj zakona' (ibid.), Ustavni sud ustavnost osporenog zakona u je uvođenje bilo kojih indirektnih poreza, te izmjene i dopune konkretnom slučaju ispitati isključivo u svjetlu poštovanja zakonskih propisa o oporezivanju u entitetima i Brčko Distriktu, obaveza i principa utvrđenih Izbornim zakonom BiH, kao moralo biti odobreno od Upravnog odbora Uprave za indirektno 'odlukom institucije Bosne i Hercegovine', s ciljem provođenja oporezivanje. fer i demokratskih izbora na cijeloj teritoriji Bosne i 22. Naprijed citirani stav Ustavni sud je reafirmirao u Hercegovine". Odluci broj U 2/11, u kojoj je podnosilac zahtjeva tvrdio da 24. Isto pitanje, tj. da li to što entiteti ne poštuju procedure osporeni Zakon o izvršenju budžeta RS za 2011. godinu i Odluka propisane državnim zakonom automatski predstavlja kršenje o izvršavanju budžeta RS za 2011. godinu nisu u skladu s odredbi Ustava BiH, Ustavni sud je razmatrao i u Odluci o Ustavom BiH, jer su donijeti protivno Zakonu o Fiskalnom dopustivosti i meritumu broj U-11/15 od 6. aprila 2016. godine vijeću. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da nije postojao sporazum (dostupna na www.ustavnisud.ba). Podnosilac zahtjeva je tvrdio koji je propisan članom 6, te da u odsustvu postojanja istog nije da osporeni Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, koji je bila donijeta ni odluka propisana članom 12. Zakona o Fiskalnom usvojila Narodna skupština RS, nije u skladu s Ustavom BiH jer vijeću. Ustavni sud je istakao da se "zakoni Bosne i Hercegovine krši odredbe Zakona o Agenciji za osiguranje BiH. Podnosilac koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine zahtjeva je istakao da je navedenim zakonom propisana smatraju Š...Ć 'odlukama institucija Bosne i Hercegovine' iz člana zakonodavna uloga Upravnog odbora Agencije u odnosu na III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te donošenje zakona od zakone i druge akte iz oblasti osiguranja na nivou entiteta kroz entitetā ili drugih administrativnih jedinica u Bosni i Hercegovini davanje saglasnosti na nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih suprotno proceduri koju propisuju državni zakoni može dovesti u akata, davanje saglasnosti za izmjene i dopune entitetskog pitanje poštovanje odredaba člana III/3.b) Ustava Bosne i zakonodavstva o osiguranju. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da Hercegovine, prema kojima su entiteti i druge administrativne Narodna skupština RS, prilikom usvajanja osporenog zakona, jedinice u Bosni i Hercegovini dužni da se pridržavaju, između nije osigurala potrebnu saglasnost Upravnog odbora Agencije, te ostalog, (i) odluka institucija Bosne i Hercegovine. Kada bi se da je Narodna skupština ušla u pitanja čije reguliranje je, shodno smatralo suprotno, osim što bi se u potpunosti doveo u pitanje članu III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine, prenijeto na državu autoritet institucija Bosne i Hercegovine, doveo bi se u pitanje i BiH. Ustavni sud je, pored ostalog, istakao (vidi, tačka 55): " (...) princip iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine prema kojem će u nedostatku precizne i jasne odredbe koja bi određivala šta se 'Bosna i Hercegovina biti demokratska država koja će smatra potrebnom saglasnošću Agencije, da odgovor na pitanje u funkcionirati prema slovu zakona...' U tom slučaju s pravom bi se kojoj mjeri je procedura iz člana 6. Zakona o Agenciji za moglo postaviti pitanje svrhe državnih zakona (npr. zakona u osiguranje u BiH jasna, kao i šta ona tačno podrazumijeva (koji oblasti privatizacije, zatim rada osiguravajućih društava, redoslijed aktivnosti i sl.), ne može dati ovaj sud, već je to zadaća indirektnog oporezivanja i sl.), ako bi entiteti ili druge Upravnog odbora Agencije koji je zadužen da vodi računa o administrativne jedinice Bosne i Hercegovine mogli donositi harmonizaciji pravnih propisa u ovoj oblasti". Naglasivši da zakone kojima se krše ili izbjegavaju obaveze koje se entitetima Ustavni sud podržava obavezu da se poštuju procedure propisane ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine državnim zakonom, čak i kada su nedorečene u formalnom nalažu odredbama državnih zakona, tj. zakona donesenih na smislu kao što je konkretni slučaj, Ustavni sud je uzimajući u nivou institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, entiteti (ili druge obzir okolnosti konkretnog slučaja zaključio da su nadležni administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) moraju poštovati organi entiteta Republika Srpska prilikom donošenja osporenog obaveze koje im se nalažu zakonima koje su donijele institucije zakona ispoštovali proceduru "davanja saglasnosti" od Upravnog Bosne i Hercegovine. Činjenica da te obaveze nisu ispoštovane odbora Agencije (vidi, tačka 56). može dovesti do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine." 25. Iz naprijed prezentiranog proizlazi da Ustavni sud u (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 2/11 svojoj dosadašnjoj praksi, kada je rješavao po osnovu nadležnosti od 27. maja 2011. godine, tačka 52, objavljena u "Službenom iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, nikada nije glasniku BiH" broj 99/11). Ustavni sud je zaključio da je meritorno ispitivao usaglašenost zakona koji je donijela donošenje zakona o budžetu entiteta nesporno u nadležnosti kantonalna skupština. zakonodavnog organa entiteta, tj. Narodne skupštine RS, te da je 26. Osim toga, napominje se da je članom III/4.b) Ustava nominalni iznos budžeta saglasan članu 12. stav 3. Zakona o Federacije BiH propisano da kantoni imaju sve nadležnosti koje Fiskalnom vijeću, pa da Narodna skupština Republike Srpske nije nisu povjerene federalnoj vlasti, a posebno su nadležni, pored ušla u okvir nadležnosti institucija BiH u oblasti indirektnog ostalog, za uređivanje obrazovne politike, uključujući donošenje oporezivanja i time dovela u pitanje poštovanje ovih nadležnosti propisa o obrazovanju i osiguranju obrazovanja. Nadalje, članom na osnovu člana III/5.a) Ustava Bosne i Hercegovine. II/A.1. Ustava Federacije BiH je određeno da se načela, prava i 23. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj U-4/12 razmatrao slobode utvrđeni u članu II Ustava BiH primjenjuju na cijeloj tvrdnje podnosioca zahtjeva da osporene odredbe Izbornog teritoriji BiH, te je u članu II/A.2. Ustava Federacije BiH zakona RS nisu u skladu s Izbornim zakonom BiH, pa da su tako određeno da će Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa prekršeni čl. I/2, II/2, III/3.b), IV/2.a) i V/1.a) Ustava BiH (vidi, međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-4/12 od navedenim u Aneksu ovog ustava, među kojim su pobrojani i 26. maja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U Evropska konvencija i dopunski protokol, Međunarodni pakt o navedenoj odluci Ustavni sud je, pozivajući se na naprijed citirani građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o stav iz odluka br. U-14/04 i U-2/11, ukazao (vidi, tačka 44): ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Nadalje, u skladu s "Ustavni sud je u potpunosti svjestan da je Ustavom BiH njegova članom V/1.1. Ustava Federacije BiH u izvršavanju svojih nadležnost ograničena na ispitivanje ustavnosti zakona, odnosno nadležnosti utvrđenih članom III/4. Ustava Federacije BiH da Ustav BiH ne propisuje mogućnost da Ustavni sud ispituje kantoni će preduzeti sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i zakonitost entitetskih zakona u odnosu na zakone koje donosi sloboda utvrđenih u članovima II. A. 1. do 7. i predviđenih u Bosna i Hercegovina. Stoga će u konkretnom slučaju, vodeći se instrumentima u Aneksu, i djelovat će u skladu s ovim ustavom. Najzad, u skladu s članom IV/C/3/10 Ustava Federacije BiH, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili Ustavni sud Federacije BiH nadležan je pored ostalog da domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje utvrđuje, na zahtjev premijera kantona ili jedne trećine poslanika je bitno za odluku suda. u zakonodavnom tijelu kantona, da li je predloženi zakon ili 32. Ustavni sud podsjeća da je u okviru nadležnosti iz zakon koga je usvojilo zakonodavno tijelo u skladu s ovim citiranog člana u dosadašnjoj praksi ispitivao i propise koje su ustavom. donijela tijela kantonalne vlasti kako slijedi. Ustavni sud je u 27. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud predmetu broj U-8/12 ispitivao zahtjev Općinskog suda u Federacije BiH u Presudi broj U-26/13 od 23. oktobra 2013. Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti, pored ostalog, člana 4. godine1, na zahtjev jedne trećine poslanika kantonalnog Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo s članom II/3.e) zakonodavnog tijela, pored ostalog ispitivao usaglašenost Zakona Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju koji je konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu donijela Skupština Unsko-sanskog kantona, u vezi s članom broj U-8/12 od 23. novembra 2012. godine, dostupna na II.A.2.1. c) d) i l) (jednakost pred zakonom; zabrana svake www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-16/14 diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ispitivao zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru za ocjenu ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili kompatibilnosti člana 4. stav 1. Zakona o sudskim taksama s socijalnom porijeklu; osnovne slobode: sloboda govora i štampe; tarifom ("Službene novine HNK" br. 4/09 i 2/13), s članom sloboda mišljenja, savjesti i uvjerenja; sloboda religije, II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje; sloboda konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu okupljanja; sloboda udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i broj U-16/14 od 24. septembra 2014. godine, dostupna na pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; sloboda na rad) i www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-6/15 članom II.A.2.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (svi ispitivao zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu građani uživaju politička prava: da učestvuju u javnim kompatibilnosti člana 37. stav 4. Zakona o taksi prijevozu KS s poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama; da biraju i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, da budu birani). Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-6/15 od 28. Iz prethodnih tačaka proizlazi da se ustavnost zakona 21. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). koji je donijela kantonalna skupština može osporiti pred 33. Međutim, predmetni zahtjev za ocjenu zakona koji je Ustavnim sudom Federacije BiH. Međutim, takav zahtjev je donijela kantonalna skupština podnijet je na osnovu nadležnosti ograničen nadležnostima Ustavnog suda Federacije BiH koje su iz člana VI/3.a), a ne na osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) propisane Ustavom Federacije BiH. Ustava Bosne i Hercegovine, te stoga Ustavni sud ne može 29. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da zasnovati nadležnost u konkretnom slučaju. Zakon o visokom obrazovanju TK nije u saglasnosti s odredbama 34. Imajući u vidu odredbe člana 19. stav (1) tačka a) i Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, pa da slijedom člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će toga nije u saglasnosti ni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Kao se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da Ustavni što je naprijed navedeno, Ustavni sud je nekoliko puta meritorno sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u ispitivao da li je došlo do kršenja Ustava Bosne i Hercegovine iz dispozitivu ove odluke. razloga što su entitetski zakoni bili u suprotnosti sa zakonima 35. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, donesenim na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u svim odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. navedenim slučajevima bili su osporeni isključivo entitetski Predsjednik zakoni, a ne zakoni koje su donijele kantonalne skupštine. U Ustavnog suda Bosne i Hercegovine relevantnom dijelu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine je Mirsad Ćeman, s. r. propisano da Ustavni sud ima nadležnost da odluči da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim ustavom. Dakle, Ustavni sud je nadležan da ispita ustavnost Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u "zakona jednog entiteta" pa bi stoga, u izuzetnim slučajevima, sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednici Mato Tadić, mogao da ocijeni da li je zakon entiteta u skladu s Ustavom Zlatko M. Knežević i Margarita Caca Nikolovska, i suci Tudor Bosne i Hercegovine, uz prethodno ispitivanje da li je taj Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić i entitetski zakon u suprotnosti s nekim od relevantnih zakona Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 30. ožujka 2017. godine, u donesenih na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u članu predmetu broj U 19/16, rješavajući zahtjev trideset zastupnika u VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine ne spominju se zakoni koje Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i su donijele kantonalne skupštine. Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i 30. Stoga, zaključak koji se nameće jeste da Ustavni sud, Hercegovine, članka 19. stavak (1) točka a) i članka 57. stavak kroz nadležnosti iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, ne (2) točka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – može ispitati da li su zakoni koje su donijele kantonalne prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj skupštine u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, ni da li takvi 94/14), donio je zakoni poštuju zahtjeve i standarde zakona donesenih na nivou Bosne i Hercegovine. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI2 31. Ustavni sud jedino kroz nadležnost iz člana VI/3.c) Odbacuje se kao nedopušten zahtjev trideset zastupnika u Ustava Bosne i Hercegovine može ispitati da li je zakon koji je Zastupničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i donijela kantonalna skupština "kompatibilan s ovim ustavom" "ili Hercegovine za ocjenu ustavnosti Zakona o visokom sa zakonima Bosne i Hercegovine". Naime, Ustavni sud podsjeća obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine TK" br. 7/16 da je u skladu s članom VI/3.c) Ustava BiH nadležan u pitanjima i 10/16), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koja mu je proslijedio bilo koji sud u BiH u pogledu toga da li je za odlučivanje. zakon, od čijeg važenja njegova odluka zavisi, kompatibilan s Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i ovim ustavom, s Evropskom konvencijom i njenim protokolima, Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 2 Dostupna na www.ustavnisudfbih.ba/hr/open_page_nw.php?l=hr&pid=290 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". ograničavajući se na to: OBRAZLOŽENJE - Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, 1. Trideset zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj integriteta Bosne i Hercegovine. zahtjeva) podnijelo je 2. prosinca 2016. godine, Ustavnom sudu - Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zahtjev za sukladna ovom Ustavu. ocjenu usuglašenosti s "Ustavom Bosne i Hercegovine i Spor može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u BiH" Zakona o Vijeća ministara, predsjedavajući ili dopredsjedavajući jednog visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona ("Službene novine od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina TK" br. 7/16 i 10/16, u daljnjem tekstu: Zakon o visokom članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili obrazovanju). jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog 2. Podnositelj zahtjeva tvrdi da je Zakon o visokom entiteta. obrazovanju ("Službene novine TK" broj 7/16), te njegove 5. Članak 19. točka a) Pravila Ustavnog suda glasi: izmjene i dopune ("Službene novine TK" broj 10/16), u Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih suprotnosti s člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 1. i 2. slučajeva: Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska (…) konvencija), Međunarodnim paktom o građanskim i političkim 6. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je trideset pravima koji propisuje opću zabranu diskriminacije u svezi s zastupnika (30) u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH od zajamčenim pravima, pored ostalog i pravom iz članka 17. (pravo ukupno devedeset osam (98) zastupnika, što znači da je zahtjev na zaštitu od protuzakonitog napada na čast i ugled), te podnio ovlašteni subjekt u smislu članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim Hercegovine. pravima koji, kako ističe, jamči zabranu diskriminacije u 7. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva za postupku napredovanja, vodeći računa o navršenim godinama ocjenu ustavnosti ocjena zakona koji je donijela kantonalna iskustva i sposobnostima, a što je primjenjivo i kod imenovanja skupština. S tim u svezi Ustavni sud ukazuje da članak VI/3.(a) na dužnosti usko povezane s radnim mjestom i pravom na rad. Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu nadležnost Najzad, podnositelj zahtjeva ističe i da je "sporni zakon" u Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili odredbe zakona suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH ("Službeni koje su donijele kantonalne skupštine. glasnik BiH" broj 59/09), koji u članku 3. propisuje da posredna 8. Slijedom navedenog proizlazi da je u konkretnom diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled slučaju, s obzirom na to da je predmet osporavanja kantonalni neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak zakon, najprije potrebno utvrditi da li Ustavni sud može dovođenja neke osobe ili skupine osoba u nepovoljan ili manje utemeljiti nadležnost za odlučivanje u smislu članka VI/3.(a) povoljan položaj u odnosu na druge osobe. Ustava BiH. 3. Suština navoda o neustavnosti svodi se na tvrdnju da 9. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj Zakon o visokom obrazovanju nije u skladu s odredbama praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje usuglašenosti Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH ("Službeni nekog općeg akta koji nije izričito naveden u odredbi članka glasnik BiH" br. 59/07 i 59/09, u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom pojedinačnom kojim je u članku 63. stavak 1. propisano da će se zakoni RS-a i predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog slučaja u odnosu na kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja uskladiti s nadležnost koja mu je dodijeljena na temelju navedenog članka, Okvirnim zakonom. U prilog navedenog podnositelj zahtjeva te shodno tome i izražavao stav da li će konkretni zahtjev za ukazuje na članak 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ispitivanje tih akata ocijeniti dopustivim. Pritom, Ustavni sud visokom obrazovanju (Mandat privremenih organa Sveučilište u naglašava da može dati vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te Tuzli), te članak 52. Zakona o visokom obrazovanju (Izbor, da ga ne obvezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu (vidi, imenovanje i odgovornost rektora javnog sveučilišta i ravnatelja Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 od 29. visoke škole kao javne visokoškolske ustanove), a kojim je ožujka 2006. godine, točka 21., "Službeni glasnik BiH" broj prekršen članak 18. Okvirnog zakona (koji se odnosi na izbor i 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja i imenovanje rektora sveučilišta, odnosno ravnatelja javne visoke primjene Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka škole). Nadalje, ukazuje se da su Zakonom o izmjenama i o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. studenog 2010. dopunama Zakona o visokom obrazovanju prekršeni: članak 16. godine, stavak 70., objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj Okvirnog zakona (koji se odnosi na nadležnosti i sastav senata 48/11). visokoškolske ustanove), kao i naprijed citirani članak 18. 10. U postupku pred Ustavnim sudom, u predmetu broj U- Okvirnog zakona, te članak 22. Okvirnog zakona (koji se odnosi 26/13, predmet osporavanja bili su Zakon o osnovnom na autonomiju sveučilišta). Najzad, podnositelj zahtjeva je obrazovanju i vaspitanju RS i Zakon o srednjem obrazovanju i istaknuo da se člankom 64. Zakona o visokom obrazovanju vaspitanju RS, te zakoni o osnovnom obrazovanju i odgoju i (Uvođenje novog studija) odstupa od članka 11. Okvirnog zakona zakoni o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u (koji se odnosi na akademske slobode). FBiH. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da je razlog podnošenja 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je pošao zahtjeva diskriminacija u sustavu obrazovanja u Republici od odredaba članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH, pozivajući se i na Okvirni 19. točka c) Pravila Ustavnog suda. zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Hercegovini. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim broj U-26/13 od 26. ožujka 2015. godine (dostupna na sporovima koji proisteknu iz ovog Ustavu između entiteta, ili www.ustavnisud.ba) zahtjev za ocjenu navedenih entitetskih između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između zakona, kao i zakona kantona, odbio kao neutemeljen. Odlučujući o dopustivosti predmetnog zahtjeva na temelju članka VI/3.(a) Ustava BiH, Ustavni sud je konstatirao (vidi, točka 25.) "Ustavni na to da entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, sud će ocjenu ustavnosti u ovom predmetu ograničiti na Zakon o tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH. osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni 14. Ustavni sud dalje podsjeća na to da je u predmetu broj glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09) i Zakon o srednjem U 3/04 podnositelj zahtjeva, između ostalog, zatražio ocjenu obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik ustavnosti pojedinačno označenih rješenja nadležnih općinskih Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), budući da će se tijela na području grada Sarajevo o izmjeni naziva ulica, parkova, zapažanja u odnosu na te zakone ujedno odnositi i na sporne trgova i mostova u pojedinim gradskim općinama, pritom se kantonalne zakone". pozivajući na princip zabrane diskriminacije iz članka II/4. 11. Ustavni sud podsjeća da su u predmetu broj U-7/16 Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu predmet osporavanja bili akti niže pravne snage od zakona, i to: broj U 3/04 od 27. svibnja 2005. godine, objavljena u Odluka o usvajanju Jedinstvenog programa obrade podataka "Službenom glasniku BiH" broj 58/05). Odlučujući o zahtjevu u popisa stanovništva, kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini tom dijelu Ustavni sud je zaključio da nije nadležan za 2013. godine i Jedinstvenog programa obrade podataka popisa odlučivanje, s obzirom na prirodu osporenih akata, odnosno stanovništva, kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013. konkretnih rješenja za koja je zaključio da kao akti izvršne vlasti godine, koje je donio ravnatelj Agencije za statistiku. Podnositelj ne predstavljaju vrstu općih normativnih akata, odnosno propisa zahtjeva je tvrdio da osporeni akti krše Ustav BiH jer nisu u za koje je Ustavni sud, u skladu s člankom VI/3.(a) Ustava BiH, skladu sa Zakonom o popisu stanovništva, kućanstava i stanova u nadležan ocjenjivati ustavnost. BiH i Zakonom o statistici BiH koje je donijela Parlamentarna 15. Nadalje, u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, Ustavni sud skupština BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- je polazeći od teksta iz članka VI/3.(a) Ustava BiH, uključujući, 7/16 od 19. siječnja 2017. godine, dostupna na ali ne ograničavajući se na to, zaključio da može vršiti kontrolu www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da ne može ustavnosti i pravnih akata nižeg ranga od zakona, kada takvi akti utemeljiti nadležnost za odlučivanje u smislu članka VI/3.(a) pokreću pitanje kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda Ustava BiH, jer osporeni akti ne pokreću pitanje kršenja ljudskih zaštićenih Ustavom BiH i Europskom konvencijom (vidi, prava, kao i da spor ne može proizlaziti iz redovitih Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. pozitivnopravnih propisa. Najzad, Ustavni sud je istaknuo da travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" nema nadležnost da zakonitost ispituje uopćeno, a da iz broj 32/05, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. argumentacije podnositelja zahtjeva proizlazi da se suštinski prosinca 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" pokreće pitanje usklađenosti osporenih akata sa Zakonom o broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja bili su popisu i Zakonom o statistici (vidi, toč. 33. i 34.). statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, Grad Istočno 12. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-28/14 Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta Ustavni sud je predmet ocjene ustavnosti bila odredba podzakonskog akta, zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti odnose na pitanja Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o kriterijima, koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima postupku i načinu raspodjele stranih dozvola za prijevoz tereta se jamči zaštita ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih domaćim prijevoznicima, koji je donio ministar komunikacija i prava i ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i prometa. S obzirom na to da se zahtjev za ocjenu ustavnosti prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za odlučivanje odnosio na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih u smislu članka VI/3.(a) Ustava BiH. sporazuma kojima se jamči zaštita ljudskih prava, te ostvarivanja 16. Dalje, u predmetu broj U 1/09 podnositelj zahtjeva je ustavnih principa, kao što je princip tržišnog gospodarstva, pravo tvrdio da su tri podzakonska akta, te odluka koju je donijela na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je Vlada FBiH kao provedbene propise kojim je omogućeno zaključio da je nadležan da vrši kontrolu ustavnosti konkretnog provođenje Zakona o izmirenju obveza po osnovi računa stare podzakonskog akta (vidi, Ustavi sud, Odluka o dopustivosti i devizne štednje, a kojim je država BiH preuzela i obveze i meritumu broj U-28/14 od 26. studenog 2015. godine, točka 15., odgovornost za staru deviznu štednju, prekršeni, između ostalog i dostupna na www.ustavnisud.ba.). ustavno pravo na imovinu, kao i princip nediskriminacije (vidi, 13. Ustavni sud je u predmetu broj U-28/13 odbacio kao Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 1/09 od 20. nedopušten zahtjev trideset šest poslanika Narodne skupštine svibnja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog Republike Srpske za ocjenu ustavnosti osporenih odredbi Ustava suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da nije Posavskog kantona, zatim osporenih odredbi statuta i odluka o nadležan da ocjenjuje ustavnosti u smislu članka VI/3.(a) Ustava grbu i zastavi navedenih općinskih vijeća u Federaciji BiH zbog BiH, jer osporeni akti ne predstavljaju opće akte za čiju je ocjenu nenadležnosti Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o ustavnosti nadležan u smislu navedene odredbe, kao i da ne vidi dopustivosti broj U 28/13 od 26. ožujka 2015. godine, dostupna nijedan razlog zbog kojeg bi osporeni akti pokretali pitanja na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda. navedenom predmetu podnositelji zahtjeva su istaknuli da su 17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na to da su u predmetu osporenim odredbama regulirani izgledi, u zahtjevu preciziranih, broj U 15/08 predmet ocjene ustavnosti bili akti koji svojim grbova i/ili zastava administrativnih jedinica (općina i/ili kantona, karakterom ne predstavljaju akte koji su izričito pobrojani u odnosno županija) na području Federacije Bosne i Hercegovine, članku VI/3.(a) Ustava BiH, niti se mogu podvesti pod pojam kojim se krše čl. II/1, II/4 i III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, akata koji sadrže opću normu i kojim se regulira određeno pitanje odnosno principi konstitutivnosti naroda i nediskriminacije. (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U Ustavni sud je zaključio da poštovanje principa konstitutivnosti 15/08 od 3. srpnja 2009. godine, objavljena u "Službenom naroda i principa nediskriminacije u pogledu načina propisivanja glasniku BiH" broj 73/09). Ustavni sud je zaključio da je simbola administrativnih i lokalnih jedinica, kao pitanja koje je u nadležan za odlučivanje, jer je zahtjevom pokrenuto pitanje spora isključivoj nadležnosti entiteta, prije svega pokreće pitanje između BiH i entiteta Republika Srpska u svezi s ustavnim usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom pitanju s ustavom pitanjem poštovanja podjele nadležnosti iz članka III/1.(a) i (b) entiteta, za koje je konačni autoritet ustavni sud entiteta. Također, Ustava Bosne i Hercegovine, te pitanja iz čl. III/3.(b), V/3.(a) i imajući u vidu relevantnu praksu entitetskih sudova u istom (c) i V/4.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, pa da je u smislu činjeničnom i pravnom pitanju, konkretno Ustavnog suda FBiH, članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud jedini Ustavni sud je smatrao da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale nadležan da odlučuje o predmetnom sporu. 18. Najzad, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi demokratska država koja će funkcionirati prema slovu zakona...' protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovitih U tom slučaju s pravom bi se moglo postaviti pitanje svrhe pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog pitanja državnih zakona (npr. zakona u oblasti privatizacije, zatim rada koje je regulirano samim Ustavom BiH (vidi, Ustavni sud, osiguravajućih društava, neizravnog oporezivanja i sl.), ako bi Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. siječnja 2009. godine, entiteti ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 62/09, točka 7.). mogli donositi zakone kojima se krše ili izbjegavaju obveze koje 19. Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da su se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama Bosne i osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu izričito Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona, tj. zakona pobrojani u članku VI/3.(a) Ustava BiH nije bez izuzetka donesenih na razini institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to u isto entiteti (ili druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može biti predmet moraju poštovati obveze koje im se nalažu zakonima koje su ocjene ustavnosti u smislu nadležnosti iz citirane ustavne donijele institucije Bosne i Hercegovine. Činjenica da te obveze odredbe, kao i da će svako pozivanje na principe sadržane u nisu ispoštovane može dovesti do kršenja odredaba Ustava Bosne Ustavu BiH nužno rezultirati postojanjem spora za koji je jedino i Hercegovine." (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i nadležan za odlučivanje Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, meritumu broj U 2/11 od 27. svibnja 2011. godine, točka 52., pored ostalih, naprijed citiranu U-28/13, točka 17.). objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/11). Ustavni sud 20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj je zaključio da je donošenje zakona o proračunu entiteta nesporno dosadašnjoj praksi ispitivao i da li neusklađenost odredbi zakona u nadležnosti zakonodavnog tijela entiteta, tj. Narodne skupštine koji je donio jedan od entiteta sa zakonom koji je donijela RS, te da je nominalni iznos proračuna suglasan članku 12. Parlamentarna skupština BiH vodi ka inkompatibilnosti s stavak 3. Zakona o Fiskalnom vijeću, pa da Narodna skupština Ustavom BiH. Republike Srpske nije ušla u okvir nadležnosti institucija BiH u 21. Ustavni sud podsjeća da su u Odluci broj U 14/04 oblasti neizravnog oporezivanja i time dovela u pitanje predmet ocjene ustavnosti bili zakoni koji su se ticali oblasti poštovanje ovih nadležnosti na temelju članka III/5.(a) Ustava oporezivanja, koje je usvojio Parlament Federacije BiH protivno Bosne i Hercegovine. proceduri koja je propisana Zakonom o sustavu neizravnog 23. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj U-4/12 razmatrao oporezivanja BiH, koji je usvojila Parlamentarna skupština BiH. tvrdnje podnositelja zahtjeva da osporene odredbe Izbornog U citiranoj odluci Ustavni sud je usvojio stav da "donošenje zakona RS nisu u skladu s Izbornim zakonom BiH, pa da su tako entitetskih zakona suprotno proceduri koja je propisana državnim prekršeni čl. I/2, II/2, III/3.(b), IV/2.(a) i V/1.(a) Ustava BiH zakonima pokreće pitanje ustavnosti takvih zakona u smislu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-4/12 odredaba članka III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se od 26. svibnja 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U obveze koje nameću državni zakoni moraju poštovati", kao i da je navedenoj odluci Ustavni sud je, pozivajući se na naprijed citirani Federacija BiH donošenjem osporenih zakona de facto preuzela stav iz odluka br. U-14/04 i U-2/11, ukazao (vidi, točka 44.): nadležnosti koje je prethodno prenijela na državu BiH shodno "Ustavni sud je u potpunosti svjestan da je Ustavom BiH njegova članku III/5.(a) Ustava BiH. Ustavni sud je zaključio da su nadležnost ograničena na ispitivanje ustavnosti zakona, odnosno prekršeni članak III/3.(b), članak III/5.(a), te članak I/4 Ustava da Ustav BiH ne propisuje mogućnost da Ustavni sud ispituje BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U zakonitost entitetskih zakona u odnosu na zakone koje donosi 14/04 od 29. listopada 2010. godine, objavljena u "Službenom Bosna i Hercegovina. Stoga će u konkretnom slučaju, vodeći se glasniku BiH" broj 23/05). U konkretnom slučaju Parlament svojim već zauzetim stavovima o neophodnosti poštovanja Federacije BiH pri usvajanju osporenog zakona nije ispoštovao 'obveza koje se entitetima ili drugim administrativnim jedinicama proceduru iz zakona koji je donijela Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine nalažu odredbama državnih zakona' (ibid.), BiH, prema kojoj je uvođenje bilo kojih neizravnih poreza, te Ustavni sud ustavnost osporenog zakona u konkretnom slučaju izmjene i dopune zakonskih propisa o oporezivanju u entitetima i ispitati isključivo u svjetlu poštovanja obveza i principa utvrđenih Brčko Distriktu, moralo biti odobreno od Upravnog odbora Izbornim zakonom BiH, kao 'odlukom institucije Bosne i Uprave za neizravno oporezivanje. Hercegovine', s ciljem provođenja fer i demokratskih izbora na 22. Naprijed citirani stav Ustavni sud je reafirmirao u cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine". Odluci broj U 2/11, u kojoj je podnositelj zahtjeva tvrdio da 24. Isto pitanje, tj. da li to što entiteti ne poštuju procedure osporeni Zakon o izvršenju proračuna RS za 2011. godinu i propisane državnim zakonom automatski predstavlja kršenje Odluka o izvršavanju proračuna RS za 2011. godinu nisu u odredbi Ustava BiH, Ustavni sud je razmatrao i u Odluci o skladu s Ustavom BiH, jer su donijeti protivno Zakonu o dopustivosti i meritumu broj U-11/15 od 6. travnja 2016. godine Fiskalnom vijeću. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da nije postojao (dostupna na www.ustavnisud.ba). Podnositelj zahtjeva je tvrdio sporazum koji je propisan člankom 6., te da u odsustvu postojanja da osporeni Zakon o obveznom osiguranju u prometu, koji je istog nije bila donijeta ni odluka propisana člankom 12. Zakona o usvojila Narodna skupština RS, nije u skladu s Ustavom BiH jer Fiskalnom vijeću. Ustavni sud je istaknuo da se "zakoni Bosne i krši odredbe Zakona o Agenciji za osiguranje BiH. Podnositelj Hercegovine koje je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i zahtjeva je istaknuo da je navedenim zakonom propisana Hercegovine smatraju Š...Ć 'odlukama institucija Bosne i zakonodavna uloga Upravnog odbora Agencije u odnosu na Hercegovine' iz članka III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te zakone i druge akte iz oblasti osiguranja na razini entiteta kroz donošenje zakona od entitetā ili drugih administrativnih jedinica davanje suglasnosti na nacrte, odnosno prijedloge zakona i drugih u Bosni i Hercegovini suprotno proceduri koju propisuju državni akata, davanje suglasnosti za izmjene i dopune entitetskog zakoni može dovesti u pitanje poštovanje odredaba članka zakonodavstva o osiguranju. Podnositelj zahtjeva je tvrdio da III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima su entiteti i Narodna skupština RS, prilikom usvajanja osporenog zakona, druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini dužni da se nije osigurala potrebnu suglasnost Upravnog odbora Agencije, te pridržavaju, između ostalog, (i) odluka institucija Bosne i da je Narodna skupština ušla u pitanja čije reguliranje je, shodno Hercegovine. Kada bi se smatralo suprotno, osim što bi se u članku III/5.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, prenijeto na državu potpunosti doveo u pitanje autoritet institucija Bosne i BiH. Ustavni sud je, pored ostalog, istaknuo (vidi, točka 55.): " Hercegovine, doveo bi se u pitanje i princip iz članka I/2. Ustava (...) u nedostatku precizne i jasne odredbe koja bi određivala šta Bosne i Hercegovine prema kojem će 'Bosna i Hercegovina biti se smatra potrebnom suglasnošću Agencije, da odgovor na pitanje u kojoj mjeri je procedura iz članka 6. Zakona o Agenciji ograničen nadležnostima Ustavnog suda Federacije BiH koje su za osiguranje u BiH jasna, kao i šta ona točno podrazumijeva propisane Ustavom Federacije BiH. (koji redoslijed aktivnosti i sl.), ne može dati ovaj sud, već je to 29. U konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva smatra da zadaća Upravnog odbora Agencije koji je zadužen da vodi računa Zakon o visokom obrazovanju TK nije u suglasnosti s odredbama o harmonizaciji pravnih propisa u ovoj oblasti". Naglasivši da Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, pa da slijedom Ustavni sud podržava obvezu da se poštuju procedure propisane toga nije u suglasnosti ni s Ustavom Bosne i Hercegovine. Kao državnim zakonom, čak i kada su nedorečene u formalnom što je naprijed navedeno, Ustavni sud je nekoliko puta meritorno smislu kao što je konkretni slučaj, Ustavni sud je uzimajući u ispitivao da li je došlo do kršenja Ustava Bosne i Hercegovine iz obzir okolnosti konkretnog slučaja zaključio da su nadležni razloga što su entitetski zakoni bili u suprotnosti sa zakonima organi entiteta Republika Srpska prilikom donošenja osporenog donesenim na razini Bosne i Hercegovine. Međutim, u svim zakona ispoštovali proceduru "davanja suglasnosti" od Upravnog navedenim slučajevima bili su osporeni isključivo entitetski odbora Agencije (vidi, točka 56.). zakoni, a ne zakoni koje su donijele kantonalne skupštine. U 25. Iz naprijed prezentiranog proizlazi da Ustavni sud u relevantnom dijelu članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine svojoj dosadašnjoj praksi, kada je rješavao po osnovi nadležnosti je propisano da Ustavni sud ima nadležnost da odluči da li je bilo iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, nikada nije koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu s ovim meritorno ispitivao usuglašenost zakona koji je donijela ustavom. Dakle, Ustavni sud je nadležan da ispita ustavnost kantonalna skupština. "zakona jednog entiteta" pa bi stoga, u izuzetnim slučajevima, 26. Osim toga, napominje se da je člankom III/4.(b) Ustava mogao da ocijeni da li je zakon entiteta u skladu s Ustavom Federacije BiH propisano da kantoni imaju sve nadležnosti koje Bosne i Hercegovine, uz prethodno ispitivanje da li je taj nisu povjerene federalnoj vlasti, a posebice su nadležni, pored entitetski zakon u suprotnosti s nekim od relevantnih zakona ostalog, za uređivanje obrazovne politike, uključujući donošenje donesenih na razini Bosne i Hercegovine. Međutim, u članku propisa o obrazovanju i osiguranju obrazovanja. Nadalje, VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine ne spominju se zakoni koje člankom II/A.1. Ustava Federacije BiH je određeno da se načela, su donijele kantonalne skupštine. prava i slobode utvrđeni u članku II. Ustava BiH primjenjuju na 30. Stoga, zaključak koji se nameće jeste da Ustavni sud, cijelom teritoriju BiH, te je u članku II/A.2. Ustava Federacije kroz nadležnosti iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, BiH određeno da će Federacija osigurati primjenu najviše razine ne može ispitati da li su zakoni koje su donijele kantonalne međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima skupštine u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, ni da li takvi navedenim u Aneksu ovog ustava, među kojim su pobrojani i zakoni poštuju zahtjeve i standarde zakona donesenih na razini Europska konvencija i dopunski protokol, Međunarodni pakt o Bosne i Hercegovine. građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o 31. Ustavni sud jedino kroz nadležnost iz članka VI/3.(c) ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Nadalje, u skladu s Ustava Bosne i Hercegovine može ispitati da li je zakon koji je člankom V/1.1. Ustava Federacije BiH u izvršavanju svojih donijela kantonalna skupština "kompatibilan s ovim ustavom" "ili nadležnosti utvrđenih člankom III/4. Ustava Federacije BiH sa zakonima Bosne i Hercegovine". Naime, Ustavni sud podsjeća kantoni će poduzeti sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i da je u skladu s člankom VI/3.(c) Ustava BiH nadležan u sloboda utvrđenih u člancima II. A. 1. do 7. i predviđenih u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u BiH u pogledu instrumentima u Aneksu, i djelovat će u skladu s ovim ustavom. toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, Najzad, u skladu s člankom IV/C/3/10 Ustava Federacije BiH, kompatibilan s ovim ustavom, s Europskom konvencijom i Ustavni sud Federacije BiH nadležan je pored ostalog da njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u utvrđuje, na zahtjev premijera kantona ili jedne trećine poslanika pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila u zakonodavnom tijelu kantona, da li je predloženi zakon ili međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda. zakon koga je usvojilo zakonodavno tijelo u skladu s ovim 32. Ustavni sud podsjeća da je u okviru nadležnosti iz ustavom. citiranog članka u dosadašnjoj praksi ispitivao i propise koje su 27. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud donijela tijela kantonalne vlasti kako slijedi. Ustavni sud je u Federacije BiH u Presudi broj U-26/13 od 23. listopada 2013. predmetu broj U-8/12 ispitivao zahtjev Općinskog suda u godine1, na zahtjev jedne trećine poslanika kantonalnog Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti, pored ostalog, članka 4. zakonodavnog tijela, pored ostalog ispitivao usuglašenost Zakona Zakona o sudbenim pristojbama Kantona Sarajevo s člankom o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju koji je II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. donijela Skupština Unsko-sanskog kantona, u svezi s člankom Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i II.A.2.1. c) d) i l) (jednakost pred zakonom; zabrana svake meritumu broj U-8/12 od 23. studenog 2012. godine, dostupna na diskriminacije utemeljene na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-16/14 ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili ispitivao zahtjev Kantonalnog suda u Mostaru za ocjenu socijalnom podrijetlu; temeljne slobode: sloboda govora i tiska; kompatibilnosti članka 4. stavak 1. Zakona o sudbenim sloboda mišljenja, savjesti i uvjerenja; sloboda religije, pristojbama s tarifom ("Službene novine HNK" br. 4/09 i 2/13), s uključujući privatno i javno vjeroispovijedanje; sloboda člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak okupljanja; sloboda udruživanja, uključujući slobodu osnutka i 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti pripadanja sindikatima i slobodu neudruživanja; sloboda na rad) i i meritumu broj U-16/14 od 24. rujna 2014. godine, dostupna na člankom II.A.2.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-6/15 (svi građani uživaju politička prava: da sudjeluju u javnim ispitivao zahtjev Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama; da biraju i kompatibilnosti članka 37. stavak 4. Zakona o taksi prijevozu KS da budu birani). s člankom 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju (vidi, 28. Iz prethodnih točaka proizlazi da se ustavnost zakona Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-6/15 od koji je donijela kantonalna skupština može osporiti pred 21. siječnja 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavnim sudom Federacije BiH. Međutim, takav zahtjev je 33. Međutim, predmetni zahtjev za ocjenu zakona koji je donijela kantonalna skupština podnijet je na temelju nadležnosti iz članka VI/3.(a), a ne na temelju nadležnosti iz članka VI/3.(c) 1 Dostupna na www.ustavnisudfbih.ba/hr/open_page_nw.php?l=hr&pid=290 Ustava Bosne i Hercegovine, te stoga Ustavni sud ne može funkcije usko povezane s radnim mjestom i pravom na rad. utemeljiti nadležnost u konkretnom slučaju. Najzad, podnosilac zahtjeva ističe i da je "sporni zakon" u 34. Imajući u vidu odredbe članka 19. stavak (1) točka a) i suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH članka 57. stavak (2) točka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj ("Službeni glasnik BiH" broj 59/09), koji u članu 3 će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da propisuje da posredna diskriminacija podrazumijeva svaku Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili kao u dispozitivu ove odluke. praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili 35. U skladu s člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. na druga lica. Predsjednik 3. Suština navoda o neustavnosti svodi se na tvrdnju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da Zakon o visokom obrazovanju nije u skladu s odredbama Mirsad Ćeman, v. r. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 59/07 i 59/09, u daljem tekstu: Okvirni zakon), kojim je u članu 63 stav 1 propisano da će se zakoni Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u RS-a i kantonalni zakoni iz oblasti visokog obrazovanja sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato uskladiti s Okvirnim zakonom. U prilog navedenog Tadić, Zlatko M. Knežević i Margarita Caca Nikolovska, i podnosilac zahtjeva ukazuje na član 6 Zakona o izmjenama i sudije Tudor Pantiru, Valerija Galić, Miodrag Simović, dopunama Zakona o visokom obrazovanju (Mandat Seada Palavrić i Giovanni Grasso, na sjednici održanoj 30. privremenih organa Univerzitet u Tuzli), te član 52 Zakona marta 2017. godine, u predmetu broj U 19/16, rješavajući o visokom obrazovanju (Izbor, imenovanje i odgovornost zahtjev trideset zastupnika u Predstavničkom domu rektora javnog univerziteta i direktora visoke škole kao Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu javne visokoškolske ustanove), a kojim je prekršen član 18 člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 19 stav (1) Okvirnog zakona (koji se odnosi na izbor i imenovanje tačka a) i člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda rektora univerziteta, odnosno direktora javne visoke Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni škole). Nadalje, ukazuje se da su Zakonom o izmjenama i glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je dopunama Zakona o visokom obrazovanju prekršeni: član 16 Okvirnog zakona (koji se odnosi na nadležnosti i sastav ODLUKU O DOPUSTIVOSTI1 senata visokoškolske ustanove), kao i naprijed citirani Odbacuje se kao nedopušten zahtjev trideset član 18 Okvirnog zakona, te član 22 Okvirnog zakona (koji se zastupnika u Predstavničkom domu Parlamenta odnosi na autonomiju univerziteta). Najzad, podnosilac Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti zahtjeva je istakao da se članom 64 Zakona o visokom Zakona o visokom obrazovanju Tuzlanskog kantona obrazovanju (Uvođenje novog studija) odstupa od člana 11 ("Službene novine TK" br. 7/16 i 10/16), zbog nenadležnosti Okvirnog zakona (koji se odnosi na akademske slobode). Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. 4. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i je pošao od odredaba člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine i člana 19 tačka c) Pravila Ustavnog suda. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i Član VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Ustavni sud ima isključivu nadležnost da odlučuje o Hercegovine". sporovima koji po ovom Ustavu nastaju između entiteta, OBRAZLOŽENJE ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, 1. Trideset zastupnika u Predstavničkom domu ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem se ne ograničavajući samo na to: tekstu: podnosilac zahtjeva) podnijelo je 2. decembra 2016. - Da li je odluka nekog entiteta da uspostavi godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: specijalni paralelni odnos sa nekom od susjednih država Ustavni sud), zahtjev za ocjenu usaglašenosti s "Ustavom saglasna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se odnose na Bosne i Hercegovine i Okvirnim zakonom o visokom suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i obrazovanju u BiH" Zakona o visokom obrazovanju Tuzlanskog Hercegovine. kantona ("Službene novine TK" br. 7/16 i 10/16, u daljem - Da li je neki član ustava ili zakona entiteta u tekstu: Zakon o visokom obrazovanju). saglasnosti sa ovim Ustavom. 2. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je Zakon o visokom Sporove mogu pokretati samo članovi obrazovanju ("Službene novine TK" broj 7/16), te njegove Predsjedništva, predsjedavajući Ministarskog savjeta, izmjene i dopune ("Službene novine TK" broj 10/16), u predsjedavajući ili zamjenik predsjedavajućeg bilo kojeg suprotnosti s članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 1 vijeća Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova i 2 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu bilo kojeg vijeća Parlamentarne skupštine ili jedna ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: četvrtina bilo kog zakonodavnog vijeća nekog entiteta. Evropska konvencija), Međunarodnim paktom o građanskim i 5. Član 19 tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi: političkim pravima koji propisuje opštu zabranu Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih diskriminacije u vezi s garantovanim pravima, pored slučajeva: ostalog i pravom iz člana 17 (pravo na zaštitu od a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; protivzakonitog napada na čast i ugled), te Međunarodnim (…) paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji, 6. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnijelo je trideset kako ističe, garantuje zabranu diskriminacije u postupku zastupnika (30) u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH napredovanja, vodeći računa o navršenim godinama iskustva od ukupno devedeset osam (98) zastupnika, što znači da je i sposobnostima, a što je primjenjivo i kod imenovanja na zahtjev podnio ovlašćeni subjekt u smislu člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 7. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmet zahtjeva za VI/3a) Ustava BiH, jer osporeni akti ne pokreću pitanje ocjenu ustavnosti ocjena zakona koji je donijela kantonalna kršenja ljudskih prava, kao i da spor ne može proizlaziti iz skupština. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da član VI/3a) redovnih pozitivnopravnih propisa. Najzad, Ustavni sud je Ustava Bosne i Hercegovine ne propisuje eksplicitnu istakao da nema nadležnost da zakonitost ispituje nadležnost Ustavnog suda da ocjenjuje ustavnost zakona ili uopšteno, a da iz argumentacije podnosioca zahtjeva odredbe zakona koje su donijele kantonalne skupštine. proizlazi da se suštinski pokreće pitanje usklađenosti 8. Slijedom navedenog proizlazi da je u konkretnom osporenih akata sa Zakonom o popisu i Zakonom o statistici slučaju, s obzirom na to da je predmet osporavanja (vidi, tač. 33 i 34). kantonalni zakon, najprije potrebno utvrditi da li Ustavni 12. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj U-28/14 sud može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu predmet ocjene ustavnosti bila odredba podzakonskog akta, člana VI/3a) Ustava BiH. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o 9. Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj dosadašnjoj kriterijima, postupku i načinu raspodjele stranih dozvola praksi, u situacijama kada je pokretano pitanje za prevoz tereta domaćim prevoznicima, koji je donio usaglašenosti nekog opšteg akta koji nije izričito naveden ministar komunikacija i transporta. S obzirom na to da se u odredbi člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svakom zahtjev za ocjenu ustavnosti odnosio na pitanja koja pojedinačnom predmetu ocjenjivao okolnosti konkretnog proizlaze iz Ustava BiH i međunarodnih sporazuma kojima slučaja u odnosu na nadležnost koja mu je dodijeljena na se garantuje zaštita ljudskih prava, te ostvarivanja ustavnih osnovu navedenog člana, te shodno tome i izražavao stav da principa, kao što je princip tržišne privrede, pravo na li će konkretni zahtjev za ispitivanje tih akata ocijeniti imovinu i pravo na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je dopustivim. Pritom, Ustavni sud naglašava da može dati zaključio da je nadležan da vrši kontrolu ustavnosti vlastitu pravnu kvalifikaciju činjenica, te da ga ne konkretnog podzakonskog akta (vidi, Ustavi sud, Odluka o obavezuje kvalifikacija koju daju strane u predmetu (vidi, dopustivosti i meritumu broj U-28/14 od 26. novembra 2015. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 6/06 godine, tačka 15, dostupna na www.ustavnisud.ba.). od 29. marta 2006. godine, tačka 21, "Službeni glasnik BiH" 13. Ustavni sud je u predmetu broj U-28/13 odbacio kao broj 40/08), kao i da je konačni autoritet u pogledu tumačenja nedopušten zahtjev trideset šest poslanika Narodne i primjene Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, skupštine Republike Srpske za ocjenu ustavnosti Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 9/09 od 26. osporenih odredbi Ustava Posavskog kantona, zatim novembra 2010. godine, stav 70, objavljena u "Službenom osporenih odredbi statuta i odluka o grbu i zastavi glasniku BiH" broj 48/11). navedenih opštinskih vijeća u Federaciji BiH zbog 10. U postupku pred Ustavnim sudom, u predmetu broj nenadležnosti Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o U-26/13, predmet osporavanja bili su Zakon o osnovnom dopustivosti broj U 28/13 od 26. marta 2015. godine, obrazovanju i vaspitanju RS i Zakon o srednjem obrazovanju i dostupna na internet stranici Ustavnog suda vaspitanju RS, te zakoni o osnovnom obrazovanju i odgoju i www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu podnosioci zakoni o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u zahtjeva su istakli da su osporenim odredbama regulisani FBiH. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da je razlog podnošenja izgledi, u zahtjevu preciziranih, grbova i/ili zastava zahtjeva diskriminacija u sistemu obrazovanja u Republici administrativnih jedinica (opština i/ili kantona, Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH, pozivajući se i na odnosno županija) na području Federacije Bosne i Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovine, kojim se krše čl. II/1, II/4 i III/3b) Ustava Bosne Hercegovini. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i i Hercegovine, odnosno principi konstitutivnosti naroda meritumu broj U-26/13 od 26. marta 2015. godine (dostupna na i nediskriminacije. Ustavni sud je zaključio da poštovanje www.ustavnisud.ba) zahtjev za ocjenu navedenih entitetskih principa konstitutivnosti naroda i principa zakona, kao i zakona kantona, odbio kao neosnovan. nediskriminacije u pogledu načina propisivanja simbola Odlučujući o dopustivosti predmetnog zahtjeva na osnovu administrativnih i lokalnih jedinica, kao pitanja koje je u člana VI/3a) Ustava BiH, Ustavni sud je konstatovao (vidi, isključivoj nadležnosti entiteta, prije svega pokreće tačka 25) "Ustavni sud će ocjenu ustavnosti u ovom predmetu pitanje usklađenosti akata koji sadrže odredbe o ovom ograničiti na Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju pitanju s ustavom entiteta, za koje je konačni autoritet Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" ustavni sud entiteta. Takođe, imajući u vidu relevantnu br. 74/08 i 71/09) i Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju praksu entitetskih sudova u istom činjeničnom i pravnom Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" pitanju, konkretno Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud je br. 74/08, 106/09 i 104/11), budući da će se zapažanja u odnosu smatrao da ne postoje ni okolnosti koje bi ukazale na to da na te zakone ujedno odnositi i na sporne kantonalne zakone". entitetski ustavni sudovi, konkretno Ustavni sud FBiH, 11. Ustavni sud podsjeća da su u predmetu broj U-7/16 tumače i primjenjuju entitetski ustav suprotno Ustavu BiH. predmet osporavanja bili akti niže pravne snage od zakona, 14. Ustavni sud dalje podsjeća na to da je u predmetu i to: Odluka o usvajanju Jedinstvenog programa obrade broj U 3/04 podnosilac zahtjeva, između ostalog, zatražio podataka popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u ocjenu ustavnosti pojedinačno označenih rješenja Bosni i Hercegovini 2013. godine i Jedinstvenog programa nadležnih opštinskih organa na području grada Sarajevo o obrade podataka popisa stanovništva, domaćinstava i izmjeni naziva ulica, parkova, trgova i mostova u pojedinim stanova u Bosni i Hercegovini 2013. godine, koje je donio gradskim opštinama, pritom se pozivajući na princip direktor Agencije za statistiku. Podnosilac zahtjeva je zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava BiH (vidi, tvrdio da osporeni akti krše Ustav BiH jer nisu u skladu sa Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 3/04 Zakonom o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u od 27. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH i Zakonom o statistici BiH koje je donijela BiH" broj 58/05). Odlučujući o zahtjevu u tom dijelu Ustavni Parlamentarna skupština BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o sud je zaključio da nije nadležan za odlučivanje, s obzirom dopustivosti broj AP-7/16 od 19. januara 2017. godine, na prirodu osporenih akata, odnosno konkretnih rješenja za dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da koja je zaključio da kao akti izvršne vlasti ne predstavljaju ne može zasnovati nadležnost za odlučivanje u smislu člana vrstu opštih normativnih akata, odnosno propisa za koje je Ustavni sud, u skladu s članom VI/3a) Ustava BiH, nadležan izuzetka prepreka za odlučivanje Ustavnog suda. Međutim, to ocjenjivati ustavnost. u isto vrijeme ne znači i da svaki takav pravni akt može 15. Nadalje, u predmetima br. U 4/05 i U 7/05, Ustavni biti predmet ocjene ustavnosti u smislu nadležnosti iz sud je polazeći od teksta iz člana VI/3a) Ustava BiH, citirane ustavne odredbe, kao i da će svako pozivanje na uključujući, ali se ne ograničavajući samo na to, zaključio da principe sadržane u Ustavu BiH nužno rezultovati može vršiti kontrolu ustavnosti i pravnih akata nižeg postojanjem spora za koji je jedino nadležan za odlučivanje ranga od zakona, kada takvi akti pokreću pitanje kršenja Ustavni sud BiH (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, ljudskih prava i osnovnih sloboda zaštićenih Ustavom BiH naprijed citiranu U-28/13, tačka 17). i Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o 20. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dopustivosti i meritumu broj U 4/05 od 22. aprila 2005. dosadašnjoj praksi ispitivao i da li neusklađenost odredbi godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05, zakona koji je donio jedan od entiteta sa zakonom koji je Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/05 od 2. donijela Parlamentarna skupština BiH vodi ka decembra 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku inkompatibilnosti s Ustavom BiH. BiH" broj 45/05). U navedenim odlukama predmet osporavanja 21. Ustavni sud podsjeća da su u Odluci broj U 14/04 bili su statuti jedinica lokalne samouprave (Grad Sarajevo, predmet ocjene ustavnosti bili zakoni koji su se ticali Grad Istočno Sarajevo, Grad Banja Luka). U oba predmeta oblasti oporezivanja, koje je usvojio Parlament Federacije Ustavni sud je zaključio da se zahtjevi za ocjenu ustavnosti BiH protivno proceduri koja je propisana Zakonom o odnose na pitanja koja proizlaze iz Ustava BiH i sistemu indirektnog oporezivanja BiH, koji je usvojila međunarodnih sporazuma kojima se garantuje zaštita Parlamentarna skupština BiH. U citiranoj odluci Ustavni ljudskih prava, te da se tiču ostvarivanja ljudskih prava i sud je usvojio stav da "donošenje entitetskih zakona ustavnih principa, tj. principa konstitutivnosti naroda i suprotno proceduri koja je propisana državnim zakonima prava na zabranu diskriminacije, te da je nadležan za pokreće pitanje ustavnosti takvih zakona u smislu odredaba odlučivanje u smislu člana VI/3a) Ustava BiH. člana III/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se obaveze 16. Dalje, u predmetu broj U 1/09 podnosilac zahtjeva je koje nameću državni zakoni moraju poštovati", kao i da je tvrdio da su tri podzakonska akta, te odluka koju je donijela Federacija BiH donošenjem osporenih zakona de facto Vlada FBiH kao provedbene propise kojim je omogućeno preuzela nadležnosti koje je prethodno prenijela na državu sprovođenje Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa BiH shodno članu III/5a) Ustava BiH. Ustavni sud je stare devizne štednje, a kojim je država BiH preuzela i zaključio da su prekršeni član III/3b), član III/5a), te član obaveze i odgovornost za staru deviznu štednju, prekršeni, I/4 Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i između ostalog i ustavno pravo na imovinu, kao i princip meritumu broj U 14/04 od 29. oktobra 2010. godine, objavljena nediskriminacije (vidi, Ustavni sud, Odluka o u "Službenom glasniku BiH" broj 23/05). U konkretnom dopustivosti i meritumu broj U 1/09 od 20. maja 2009. slučaju Parlament Federacije BiH pri usvajanju osporenog godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda zakona nije ispoštovao proceduru iz zakona koji je donijela www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je zaključio da nije Parlamentarna skupština BiH, prema kojoj je uvođenje bilo nadležan da ocjenjuje ustavnosti u smislu člana VI/3a) kojih indirektnih poreza, te izmjene i dopune zakonskih Ustava BiH, jer osporeni akti ne predstavljaju opšte akte za propisa o oporezivanju u entitetima i Brčko Distriktu, čiju je ocjenu ustavnosti nadležan u smislu navedene moralo biti odobreno od Upravnog odbora Uprave za odredbe, kao i da ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi indirektno oporezivanje. osporeni akti pokretali pitanja kršenja ljudskih prava i 22. Naprijed citirani stav Ustavni sud je reafirmisao osnovnih sloboda. u Odluci broj U 2/11, u kojoj je podnosilac zahtjeva tvrdio da 17. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i na to da su u osporeni Zakon o izvršenju budžeta RS za 2011. godinu i predmetu broj U 15/08 predmet ocjene ustavnosti bili akti Odluka o izvršavanju budžeta RS za 2011. godinu nisu u koji svojim karakterom ne predstavljaju akte koji su skladu s Ustavom BiH, jer su donijeti protivno Zakonu o izričito pobrojani u članu VI/3a) Ustava BiH, niti se mogu Fiskalnom savjetu. Podnosilac zahtjeva je tvrdio da nije podvesti pod pojam akata koji sadrže opštu normu i kojim se postojao sporazum koji je propisan članom 6, te da u odsustvu reguliše određeno pitanje (vidi, Ustavni sud, Odluka o postojanja istog nije bila donijeta ni odluka propisana dopustivosti i meritumu broj U 15/08 od 3. jula 2009. članom 12 Zakona o Fiskalnom savjetu. Ustavni sud je godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 73/09). istakao da se "zakoni Bosne i Hercegovine koje je usvojila Ustavni sud je zaključio da je nadležan za odlučivanje, jer je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine smatraju Š...Ć zahtjevom pokrenuto pitanje spora između BiH i entiteta 'odlukama institucija Bosne i Hercegovine' iz člana III/3b) Republika Srpska u vezi s ustavnim pitanjem poštovanja Ustava Bosne i Hercegovine, te donošenje zakona od entitetā podjele nadležnosti iz člana III/1a) i b) Ustava Bosne i ili drugih administrativnih jedinica u Bosni i Hercegovine, te pitanja iz čl. III/3b), V/3a) i c) i V/4a) Ustava Hercegovini suprotno proceduri koju propisuju državni Bosne i Hercegovine, pa da je u smislu člana VI/3a) Ustava zakoni može dovesti u pitanje poštovanje odredaba člana Bosne i Hercegovine Ustavni sud jedini nadležan da III/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojima su entiteti odlučuje o predmetnom sporu. i druge administrativne jedinice u Bosni i Hercegovini 18. Najzad, Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi dužni da se pridržavaju, između ostalog, (i) odluka protumačio da spor ne može proizlaziti iz redovnih institucija Bosne i Hercegovine. Kada bi se smatralo pozitivnopravnih propisa, već se mora ticati određenog suprotno, osim što bi se u potpunosti doveo u pitanje pitanja koje je regulisano samim Ustavom BiH (vidi, autoritet institucija Bosne i Hercegovine, doveo bi se u Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj U 12/08 od 30. pitanje i princip iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine januara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku prema kojem će 'Bosna i Hercegovina biti demokratska BiH" broj 62/09, tačka 7). država koja će funkcionisati prema slovu zakona...' U tom 19. Shodno navedenom, proizlazi da sama činjenica da slučaju s pravom bi se moglo postaviti pitanje svrhe su osporene odredbe sadržane u pravnim aktima koji nisu državnih zakona (npr. zakona u oblasti privatizacije, zatim izričito pobrojani u članu VI/3a) Ustava BiH nije bez rada osiguravajućih društava, indirektnog oporezivanja i sl.), ako bi entiteti ili druge administrativne jedinice tačka 55): " (...) u nedostatku precizne i jasne odredbe koja bi Bosne i Hercegovine mogli donositi zakone kojima se krše određivala šta se smatra potrebnom saglasnošću Agencije, ili izbjegavaju obaveze koje se entitetima ili drugim da odgovor na pitanje u kojoj mjeri je procedura iz člana 6 administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu Zakona o Agenciji za osiguranje u BiH jasna, kao i šta ona odredbama državnih zakona, tj. zakona donesenih na nivou tačno podrazumijeva (koji redoslijed aktivnosti i sl.), ne institucija Bosne i Hercegovine. Dakle, entiteti (ili može dati ovaj sud, već je to zadaća Upravnog odbora druge administrativne jedinice Bosne i Hercegovine) Agencije koji je zadužen da vodi računa o harmonizaciji moraju poštovati obaveze koje im se nalažu zakonima koje su pravnih propisa u ovoj oblasti". Naglasivši da Ustavni sud donijele institucije Bosne i Hercegovine. Činjenica da te podržava obavezu da se poštuju procedure propisane obaveze nisu ispoštovane može dovesti do kršenja odredaba državnim zakonom, čak i kada su nedorečene u formalnom Ustava Bosne i Hercegovine." (vidi, Ustavni sud, Odluka o smislu kao što je konkretni slučaj, Ustavni sud je uzimajući dopustivosti i meritumu broj U 2/11 od 27. maja 2011. u obzir okolnosti konkretnog slučaja zaključio da su godine, tačka 52, objavljena u "Službenom glasniku BiH" nadležni organi entiteta Republika Srpska prilikom broj 99/11). Ustavni sud je zaključio da je donošenje zakona o donošenja osporenog zakona ispoštovali proceduru "davanja budžetu entiteta nesporno u nadležnosti zakonodavnog saglasnosti" od Upravnog odbora Agencije (vidi, tačka 56). organa entiteta, tj. Narodne skupštine RS, te da je 25. Iz naprijed prezentovanog proizlazi da Ustavni sud nominalni iznos budžeta saglasan članu 12 stav 3 Zakona o u svojoj dosadašnjoj praksi, kada je rješavao po osnovu Fiskalnom savjetu, pa da Narodna skupština Republike nadležnosti iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, Srpske nije ušla u okvir nadležnosti institucija BiH u nikada nije meritorno ispitivao usaglašenost zakona koji oblasti indirektnog oporezivanja i time dovela u pitanje je donijela kantonalna skupština. poštovanje ovih nadležnosti na osnovu člana III/5a) Ustava 26. Osim toga, napominje se da je članom III/4b) Ustava Bosne i Hercegovine. Federacije BiH propisano da kantoni imaju sve 23. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj U-4/12 nadležnosti koje nisu povjerene federalnoj vlasti, a razmatrao tvrdnje podnosioca zahtjeva da osporene odredbe posebno su nadležni, pored ostalog, za uređivanje obrazovne Izbornog zakona RS nisu u skladu s Izbornim zakonom BiH, politike, uključujući donošenje propisa o obrazovanju i pa da su tako prekršeni čl. I/2, II/2, III/3b), IV/2a) i V/1a) osiguranju obrazovanja. Nadalje, članom II/A1 Ustava Ustava BiH (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i Federacije BiH je određeno da se načela, prava i slobode meritumu broj U-4/12 od 26. maja 2012. godine, dostupna na utvrđeni u članu II Ustava BiH primjenjuju na cijeloj www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, teritoriji BiH, te je u članu II/A2 Ustava Federacije BiH pozivajući se na naprijed citirani stav iz odluka br. U- određeno da će Federacija obezbijediti primjenu najvišeg 14/04 i U-2/11, ukazao (vidi, tačka 44): "Ustavni sud je u nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u potpunosti svjestan da je Ustavom BiH njegova nadležnost dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava, među kojim su ograničena na ispitivanje ustavnosti zakona, odnosno da pobrojani i Evropska konvencija i dopunski protokol, Ustav BiH ne propisuje mogućnost da Ustavni sud ispituje Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, zakonitost entitetskih zakona u odnosu na zakone koje Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim donosi Bosna i Hercegovina. Stoga će u konkretnom slučaju, pravima. Nadalje, u skladu s članom V/1.1. Ustava vodeći se svojim već zauzetim stavovima o neophodnosti Federacije BiH u izvršavanju svojih nadležnosti poštovanja 'obaveza koje se entitetima ili drugim utvrđenih članom III/4 Ustava Federacije BiH kantoni će administrativnim jedinicama Bosne i Hercegovine nalažu preduzeti sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i odredbama državnih zakona' (ibid.), Ustavni sud ustavnost sloboda utvrđenih u članovima II A 1 do 7 i predviđenih u osporenog zakona u konkretnom slučaju ispitati isključivo instrumentima u Aneksu, i djelovaće u skladu s ovim u svjetlu poštovanja obaveza i principa utvrđenih ustavom. Najzad, u skladu s članom IV/C/3/10 Ustava Izbornim zakonom BiH, kao 'odlukom institucije Bosne i Federacije BiH, Ustavni sud Federacije BiH nadležan je Hercegovine', s ciljem sprovođenja fer i demokratskih pored ostalog da utvrđuje, na zahtjev premijera kantona ili izbora na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine". jedne trećine poslanika u zakonodavnom tijelu kantona, da 24. Isto pitanje, tj. da li to što entiteti ne poštuju li je predloženi zakon ili zakon koga je usvojilo procedure propisane državnim zakonom automatski zakonodavno tijelo u skladu s ovim ustavom. predstavlja kršenje odredbi Ustava BiH, Ustavni sud je 27. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Ustavni sud razmatrao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U- Federacije BiH u Presudi broj U-26/13 od 23. oktobra 2013. 11/15 od 6. aprila 2016. godine (dostupna na godine1, na zahtjev jedne trećine poslanika kantonalnog www.ustavnisud.ba). Podnosilac zahtjeva je tvrdio da zakonodavnog tijela, pored ostalog ispitivao usaglašenost osporeni Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, koji je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju usvojila Narodna skupština RS, nije u skladu s Ustavom koji je donijela Skupština Unsko-sanskog kantona, u vezi s BiH jer krši odredbe Zakona o Agenciji za osiguranje BiH. članom IIA2.1. c) d) i l) (jednakost pred zakonom; zabrana Podnosilac zahtjeva je istakao da je navedenim zakonom svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, propisana zakonodavna uloga Upravnog odbora Agencije u jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim odnosu na zakone i druge akte iz oblasti osiguranja na nivou uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu; osnovne entiteta kroz davanje saglasnosti na nacrte, odnosno slobode: sloboda govora i štampe; sloboda mišljenja, prijedloge zakona i drugih akata, davanje saglasnosti za savjesti i uvjerenja; sloboda religije, uključujući privatno izmjene i dopune entitetskog zakonodavstva o osiguranju. i javno vjeroispovijedanje; sloboda okupljanja; sloboda Podnosilac zahtjeva je tvrdio da Narodna skupština RS, udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja prilikom usvajanja osporenog zakona, nije obezbijedila sindikatima i slobodu neudruživanja; sloboda na rad) i potrebnu saglasnost Upravnog odbora Agencije, te da je članom IIA2(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Narodna skupština ušla u pitanja čije regulisanje je, (svi građani uživaju politička prava: da učestvuju u javnim shodno članu III/5a) Ustava Bosne i Hercegovine, prenijeto na državu BiH. Ustavni sud je, pored ostalog, istakao (vidi, 1 Dostupna na www.ustavnisudfbih.ba/hr/open_page_nw.php?l=hr&pid=290 poslovima; da imaju jednak pristup javnim službama; da Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti člana biraju i da budu birani). 37 stav 4 Zakona o taksi prevozu KS s članom 1 Protokola 28. Iz prethodnih tačaka proizlazi da se ustavnost broj 12 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o zakona koji je donijela kantonalna skupština može osporiti dopustivosti i meritumu broj U-6/15 od 21. januara 2016. pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Međutim, takav godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). zahtjev je ograničen nadležnostima Ustavnog suda 33. Međutim, predmetni zahtjev za ocjenu zakona koji je Federacije BiH koje su propisane Ustavom Federacije BiH. donijela kantonalna skupština podnijet je na osnovu 29. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva smatra da nadležnosti iz člana VI/3a), a ne na osnovu nadležnosti iz Zakon o visokom obrazovanju TK nije u saglasnosti s člana VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine, te stoga Ustavni odredbama Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, pa da sud ne može zasnovati nadležnost u konkretnom slučaju. slijedom toga nije u saglasnosti ni s Ustavom Bosne i 34. Imajući u vidu odredbe člana 19 stav (1) tačka a) i Hercegovine. Kao što je naprijed navedeno, Ustavni sud je člana 57 stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj nekoliko puta meritorno ispitivao da li je došlo do će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se utvrdi da kršenja Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga što su Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je entitetski zakoni bili u suprotnosti sa zakonima odlučio kao u dispozitivu ove odluke. donesenim na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u svim 35. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, navedenim slučajevima bili su osporeni isključivo odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. entitetski zakoni, a ne zakoni koje su donijele kantonalne Predsjednik skupštine. U relevantnom dijelu člana VI/3a) Ustava Bosne Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Hercegovine je propisano da Ustavni sud ima nadležnost Mirsad Ćeman, s. r. da odluči da li je neki član ustava ili zakona entiteta u saglasnosti sa ovim Ustavom. Dakle, Ustavni sud je nadležan da ispita ustavnost "zakona jednog entiteta" pa bi 693 stoga, u izuzetnim slučajevima, mogao da ocijeni da li je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u zakon entiteta u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, uz predmetu broj U 20/16, rješavajući zahtjev Općinskog suda u prethodno ispitivanje da li je taj entitetski zakon u Bihaću (sudija Općinskog suda u Bihaću Dino Muslić), na suprotnosti s nekim od relevantnih zakona donesenih na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, u članu VI3a) Ustava (2) alineja b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. st. (2), (3) i (4) Bosne i Hercegovine ne spominju se zakoni koje su donijele Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst kantonalne skupštine. ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: 30. Stoga, zaključak koji se nameće jeste da Ustavni sud, Mirsad Ćeman, predsjednik kroz nadležnosti iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Mato Tadić, potpredsjednik Hercegovine, ne može ispitati da li su zakoni koje su Zlatko M. Knežević, potpredsjednik donijele kantonalne skupštine u skladu s Ustavom Bosne i Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Hercegovine, ni da li takvi zakoni poštuju zahtjeve i Tudor Pantiru, sudija standarde zakona donesenih na nivou Bosne i Hercegovine. Valerija Galić, sutkinja 31. Ustavni sud jedino kroz nadležnost iz člana VI/3c) Miodrag Simović, sudija Ustava Bosne i Hercegovine može ispitati da li je zakon Seada Palavrić, sutkinja koji je donijela kantonalna skupština "kompatibilan s ovim Giovanni Grasso, sudija ustavom" "ili sa zakonima Bosne i Hercegovine". Naime, na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine donio je Ustavni sud podsjeća da je u skladu s članom VI/3c) Ustava ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 BiH nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji Usvaja se zahtjev Općinskog suda u Bihaću (sudije sud u BiH u pogledu toga da li je zakon, od čijeg važenja Općinskog suda u Bihaću Dine Muslića). njegova odluka zavisi, kompatibilan s ovim ustavom, s Utvrđuje se da odredba člana 1. Zakona o izmjenama i Evropskom konvencijom i njenim protokolima, ili sa dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 46/16) nije domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom koje je bitno za odluku suda. 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i 32. Ustavni sud podsjeća da je u okviru nadležnosti iz osnovnih sloboda. citiranog člana u dosadašnjoj praksi ispitivao i propise Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, u koje su donijela tijela kantonalne vlasti kako slijedi. skladu sa članom 61. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Ustavni sud je u predmetu broj U-8/12 ispitivao zahtjev Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove Općinskog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti, pored odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usaglasi ostalog, člana 4 Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o novine Federacije BiH" broj 46/16) sa članom II/3.e) Ustava dopustivosti i meritumu broj U-8/12 od 23. novembra 2012. Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. predmetu broj U-16/14 ispitivao zahtjev Kantonalnog suda u Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u Mostaru za ocjenu kompatibilnosti člana 4 stav 1 Zakona o skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i sudskim taksama s tarifom ("Službene novine HNK" br. Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud 4/09 i 2/13), s članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s ciljem izvršenja članom 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, ove odluke. Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-16/14 od 24. septembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u predmetu broj U-6/15 ispitivao zahtjev 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i kojim je dozvoljeno izvršenje radi naplate novčane tražbine koja Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i se sastoji od iznosa glavnog duga, kamata, kao i troškova Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u izvršnog postupka. Rješenjem je određeno namirenje "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". potraživanja tražioca izvršenja pljenidbom, procjenom i OBRAZLOŽENJE prodajom pokretnih stvari izvršenika. Zaključkom podnosioca I. Uvod zahtjeva od 9. decembra 2015. godine obaviješten je tražilac izvršenja o nemogućnosti provođenja rješenja o izvršenju 1. Općinski sud u Bihaću (sudija Dino Muslić, u daljnjem pljenidbom pokretnih stvari izvršenika zbog nedostataka pokretne tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 2. decembra 2016. godine imovine izvršenika. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni 6. Podneskom od 11. januara 2016. godine tražilac sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 1. Zakona o izmjenama i izvršenja je predložio određivanje izvršenja zabilježbom, dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu izvršenika A. K., ("Službene novine Federacije BiH" broj 46/16, u daljnjem tekstu: te namirenje iz iznosa dobivenog prodajom s obzirom da se Zakon o izmjenama i dopunama ZIP-a). Podnosilac zahtjeva je izvršenje na prethodno predloženom predmetu nije moglo dostavio dopunu zahtjeva 26. decembra 2016. godine. provesti. II. Postupak pred Ustavnim sudom 7. Podnosilac zahtjeva je Rješenjem broj 17 0 P 038720 16 2. Na osnovu člana 23. stav (2) Pravila Ustavnog suda, od I 2 od 20. januara 2016. godine odredio izvršenje zabilježbom, Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije procjenom, prodajom na nekretninama u vlasništvu izvršenika A. Bosne i Hercegovine zatraženo je 17. januara 2017. godine da K., pobliže navedenih u stavu I dispozitiva rješenja. Obustavljeno dostave odgovor na zahtjev u roku od 30 dana. je izvršenje u odnosu na pokretne stvari izvršenika A. K., dok je u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 17 0 P 038720 14 I od 8. III. Zahtjev oktobra 2014. godine ostalo neizmijenjeno. a) Navodi iz zahtjeva 8. Podnosilac zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 P 3. Podnosilac zahtjeva je naveo da je članom 1. Zakona o 038720 16 I 2 od 5. septembra 2016. godine odredio prvo ročište izmjenama i dopunama ZIP-a ("Službene novine Federacije BiH" za prodaju nekretnine putem usmenog javnog nadmetanja za 11. broj 46/16) propisano da se član 89. stav (5) ZIP-a mijenja i glasi: oktobar 2016. godine. Stavom II navedenog zaključka vrijednost "Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, sud će u nekretnine utvrđena je u ukupnom iznosu od 20.240,00 KM roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na prema procjeni stalnog sudskog vještaka arhitektonske struke ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja Adnana Pozderca. Stavom VII navedenog zaključka propisano je najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz da se nekretnina ne može prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti, prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije odnosno 10.120,00 KM u smislu člana 89. stav (2) ZIP-a. Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna uprava). Ako Zaključkom podnosioca zahtjeva broj 17 0 P 038720 16 I 2 od Porezna uprava uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u 11. oktobra 2016. godine proglašeno je neuspjelim prvo ročište odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu za prodaju nekretnina koje su predmet izvršenja. vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u 9. Podnosilac zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 P roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti 038720 16 I 2 od 11. oktobra 2016. godine odredio drugo ročište na prodajnu cijenu." za prodaju nekretnine putem usmenog javnog nadmetanja za 28. 4. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da je članom 3. novembar 2016. godine. Stavom VII navedenog zaključka Zakona o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine br. propisano je da se nekretnina ne može prodati ispod 1/3 utvrđene 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13 i 52/14) propisano da su sudovi vrijednosti, odnosno 6.746,66 KM. samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne vlasti i da niko 10. Zaključkom podnosioca zahtjeva broj 17 0 P 038720 16 ne smije utjecati na nezavisnost i nepristrasnost sudije pri I 2 od 28. novembra 2016. godine proglašeno je neuspjelim odlučivanju o predmetima koji su mu dodijeljeni u rad. Također drugo ročište za prodaju nekretnine koja je predmet izvršenja. je citirao i član 5. navedenog zakona kojim je propisano da: 11. Dopisom od 29. novembra 2016. godine podnosilac "Sudovi štite prava i slobode zagarantirane ustavima Bosne i zahtjeva je od Porezne uprave - Kantonalni ured Bihać zatražio Hercegovine, Federacije i kantona", te istakao da sudovi u svom da se izjasni u pogledu cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost za radu postupaju nepristrasno, blagovremeno i efikasno. Upravo, koju nekretnina može biti prodata na trećem ročištu, a u skladu sa kako dalje navodi podnosilac zahtjeva, navedeni član 1. Zakona o odredbom člana 89. stav (5) ZIP-a. izmjenama i dopunama ZIP-a izaziva sumnju da li može organ 12. Dopisom od 13. decembra 2016. godine Porezna uprava Ministarstva finansija - Vlade Federacije BiH, a što je Porezna je obavijestila podnosioca zahtjeva da se predmetna nekretnina na uprava, određivati cijenu, odnosno postupanje sudova pri trećem ročištu ne može prodati po cijeni koja je niža od 1/3 odlučivanju u predmetima. Na kraju ističe da je nejasno čime se (jedne trećine) tržišne vrijednosti ove nekretnine procijenjene od rukovodio zakonodavac prilikom izmjena i dopuna ZIP-a, strane sudskog vještaka. posebno u slučaju ukoliko Porezna uprava ne predloži niti realnu IV. Relevantni propisi cijenu za koju se nekretnina može prodati, te se postavlja pitanje da li može Porezna uprava ograničavati sud u toku postupka i 13. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe prilikom odlučivanja. Na ovaj način se, kako navodi podnosilac glase: zahtjeva, "zadire direktno u nepristrasnost suda, kao i na pravo Član II/2. pristupa sudu jer se isto ograničava mišljenjem organa uprave". Međunarodni standardi b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima 5. Podnosilac zahtjeva je naveo da je u toku izvršni se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju postupak između tražioca izvršenja Raiffeisen banke d.d. BiH - prioritet nad svim ostalim zakonima. Glavna filijala Bihać protiv izvršenika E. K. i dr. radi naplate novčanog potraživanja (vrijednost predmeta spora 21.352,67 KM). Dalje je navedeno da je podnosilac zahtjeva donio Rješenje o izvršenju broj 17 0 P 038720 14 I od 8. oktobra 2014. godine Član II/3. (3) Ako se nepokretnost ne proda na prvom sud će zakazati Katalog prava drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska roku i u slučaju da tri ponuđača sa najvišom ponudom na prvom prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama Š...Ć člana 92. stav 3. ovog zakona. e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim (4) Na drugom ročištu nepokretnost ne može biti prodata za stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Š...Ć manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj trećine od utvrđene vrijednosti. 46/16) relevantna odredba glasi: (5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugom ročištu Član 1. sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana zakazati treće U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine ročište na kojem nepokretnost može biti prodana bez ograničenja Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost. članu 89. stav (5) mijenja se i glasi: Š...Ć "(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, 16. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercego- sud će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće vine ("Službene novine Federacije BiH" br. 38/05, 22/06, 63/10, ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez 72/10 - ispravka, 7/13, 52/14) relevantne odredbe glase: ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost Član 3. isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Nezavisnost Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne Bosne i Hercegovine uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu vlasti. u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu Niko ne smije uticati na nezavisnost i nepristrasnost sudije vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni u rad. roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti Član 5. na prodajnu cijenu." Zaštita prava 15. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Sudovi štite prava i slobode zagarantirane ustavima Bosne i Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) Hercegovine, Federacije i kantona i zakonom, te osiguravaju relevantne odredbe glase: ustavnost i zakonitost. Član 80. Sudovi u svom radu postupaju nepristrasno, blagovremeno Način utvrđivanja vrijednosti i efikasno. (1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će Član 15. odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o izvršenju. Saradnja i pravna pomoć Ako je to potrebno sud će prije donošenja zaključka održati Sudovi su dužni sarađivati međusobno, kao i sa organima ročište sa strankama. vlasti i stranim sudovima. (2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupit će se U stvarima iz svoje nadležnosti sudovi pružaju pravnu nakon što rješenje o izvršenju postane izvršno, ali i prije toga ako pomoć drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa tražilac izvršenja to predloži, unaprijed osigura za to potrebna zakonom. sredstva i izjavi da će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i u Organi vlasti i pravna lica koja vrše javna ovlaštenja dužni slučaju da izvršenje bude obustavljeno. su sudovima, na njihov zahtjev, blagovremeno dostaviti spise, (3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na osnovu procjene isprave i druge podatke potrebne za vođenje sudskog postupka. vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne cijene na dan Sudovi međunarodnu pravnu pomoć pružaju u skladu sa procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodit će se međunarodnim dokumentima ili na osnovu načela reciprociteta. računa i o tome koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena prava i poslije prodaje. V. Dopustivost (4) Umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. ovog 17. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je člana sud može dostavu podataka o vrijednosti nepokretnosti pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. zatražiti od nadležnog organa poreske uprave. Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: (5) U postupku izvršenja na suvlasničkom dijelu iz člana c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je 69. ovog zakona procjena će sadržavati utvrđene vrijednosti i za proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da cjelokupnu nepokretnost i za suvlasnički dio, te vrijednost li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa suvlasničkog dijela koja bi se dobila u slučaju prodaje cjelokupne ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i nepokretnosti, u skladu sa stavom 4. člana 69. ovog zakona. osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne (6) Odredbe st. od 1. do 4. ovog člana neće se primjenjivati i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog ukoliko stranke i druga lica koja se u izvršnom postupku opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za namiruju postignu sporazum o vrijednosti nepokretnosti. odluku suda. Član 89. 18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u Prodajna cijena Bihaću (sudija Dino Muslić), što znači da je zahtjev podnijelo (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nepokretnost se na Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni novembra 2010. godine, tač. 7-14, objavljena u "Službenom djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja. glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući u vidu (2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. nepokretnost prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je ovaj Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane. postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila 23. Ustavni sud dalje naglašava da načelo nezavisnosti Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv. sudstva proizlazi iz osnovnog načela vladavine prava, odnosno VI. Meritum načela podjele vlasti. Podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku sama po sebi podrazumijeva jasno podijeljene i definirane 19. Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o funkcije i uloge svake od njih, kao i zabranu međusobnog kompatibilnosti člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a uplitanja. Dakle, iz ovoga slijedi da sud, između ostalog, mora sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. funkcionirati nezavisno od izvršne vlasti i svoje odluke mora Evropske konvencije koji, između ostalog, garantiraju pravo na zasnivati na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i pristup sudu, kao i pravo na nezavisan i nepristrasan sud koji su odgovarajućem pravnom osnovu. neodvojivi dijelovi prava na pravično suđenje. 24. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom člana 1. 20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a izmijenjen je član 89. dijelu glasi: stav (5) ZIP-a tako što je propisano da ako nekretnina ne bude 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i prodata ni na drugom ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nekretnina može pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne 21. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni član 1. Zakona uprave. Ukoliko Porezna uprava uskrati saglasnost za predloženu o izmjenama i dopunama ZIP-a narušava načelo nezavisnosti jer cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu na trećem ročištu za prodaju nekretnina može biti prodata bez predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost, kako na ovom ročištu. navodi podnosilac zahtjeva, "isključivo uz prethodno pribavljenu 25. Dakle, osporenom odredbom su propisani uvjeti pod saglasnost Porezne uprave kao organa Ministarstva finansija kojima se nekretnina može prodati na trećem ročištu, a to je Vlade Federacije BiH". saglasnost Porezne uprave za predloženu cijenu nižu u odnosu na 22. Kako su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem utvrđenu vrijednost ili predlaganje realne cijene za koju se tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji nekretnina može prodati. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav Porezna uprava federalna uprava u sastavu Federalnog 1. Evropske konvencije garantira, između ostalog, svakome ministarstva finansija. Porezna uprava kao izvršni organ nadležna pravo da svoj zahtjev u vezi s građanskim pravima i obavezama je za primjenu Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH i drugih iznese pred sud ili "tribunal". Postojanje nezavisnih i poreznih zakona i podzakonskih akata. Pored obračuna, kontrole i nepristrasnih sudova srce je svakog pravosudnog sistema koji naplate javnih prihoda Porezna uprava obavlja i druge upravne i garantira zaštitu ljudskih prava u skladu s međunarodnim stručne poslove, kao što su registracija poreznih obveznika, standardima zaštite ljudskih prava. Ustav, zakoni, pa i sama prijem, kontrola i obrada poreznih prijava, davanje mišljenja o državna politika moraju osigurati postojanje takve sudske vlasti poreznim pitanjima, itd. Nadležna je za provođenje i izvršavanje koja će biti nezavisna od ostalih grana državne vlasti. Ustavni sud aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i ukazuje da je Evropski sud više puta definirao nezavisnost suda u općinskih poreza i doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina, smislu člana 6. Evropske konvencije. Nezavisnost ima dva itd. oblika: institucionalni i individualni. Institucionalna nezavisnost 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se podrazumijeva podjelu ovlaštenja među granama vlasti i izvršenje nad nekretninama prema ZIP-u provodi ubilježavanjem sposobnost pravosuđa da postupa slobodno od pritisaka izvršenja u zemljišnu knjigu, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, zakonodavne ili izvršne vlasti. Pojedinačna nezavisnost prodajom nekretnine i namirenjem tražioca izvršenja (član 68. podrazumijeva sposobnost pojedinih sudija da o predmetima ZIP-a). Članom 80. ZIP-a reguliran je način utvrđivanja odlučuju u odsustvu bilo kakvog političkog ili pritiska druge vrijednosti nekretnine koja je predmet izvršenja, pa je tako vrste. U presudi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva stavom (3) propisano da se "vrijednost nepokretnosti utvrđuje na (vidi, Evropski sud, presuda od 28. juna 1984. godine, st. 78-80) osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene tržišne Evropski sud je naveo određene kriterije, pa je tako istakao: cijene na dan procjene", dok je stavom (4) propisano da "umjesto "Kada utvrđuje da li se organ može smatrati 'nezavisnim' od procjene na način predviđen u stavu 3. sud može dostavu izvršne vlasti i od stranaka u sporu, Evropski sud uzima u obzir podataka o vrijednosti nepokretnosti zatražiti od nadležnog način imenovanja njegovih članova i dužinu njihove funkcije, organa poreske uprave". Dakle i prilikom utvrđivanja vrijednosti postojanje zaštite od spoljnih pritisaka i to da li organ odaje nekretnine propisana je mogućnost da sud dostavu podataka o utisak nezavisnosti." Evropski sud je također utvrdio da se vrijednosti nekretnine zatraži od nadležnog organa porezne "nemogućnost izvršne vlasti da smjenjuje sudije mora posmatrati uprave. Dalje, Ustavni sud ukazuje da nakon polaganja cijene sud kao posljedica njegove nezavisnosti". Pored toga, sudsko tijelo je rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o dosudi) i u lišeno ključne karakteristike "nezavisnog" suda uslijed puke obavezi je da pravomoćno rješenje o dosudi dostavi nadležnoj mogućnosti izvršne vlasti da izmijeni sudsku odluku ili obustavi poreznoj upravi u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti s njezino izvršenje (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv obzirom da pravomoćnošću rješenja o dosudi nastaje porezna Holandije, st. 45-55, presuda od 19. aprila 1994. godine, obaveza kupcu (plaćanje poreza na ime prometa nekretnina). predstavka broj 16034790). Pojedinačna ili individualna 27. Ustavni sud naglašava da je kantonalnim propisima nezavisnost podrazumijeva sposobnost pojedinih sudija da o uređen porez na promet nekretnina i prava na području kantona, predmetima odlučuju u odsustvu bilo kakvog političkog ili pa je tako regulirano da je prilikom prometa nekretnina (prodaja, pritiska druge vrste (vidi, Evropski sud Incal protiv Turske i zamjena i drugi prenos vlasništva na nekretninama) obveznik Findlay protiv Velike Britanije). Npr. do podrivanja nezavisnosti poreza na promet nekretnina dužan poreznoj upravi podnijeti sudije obično dolazi kada se izvršna vlast miješa u neki predmet poreznu prijavu, a bez dokaza o plaćenom porezu (ili dokaza o kako bi utjecala na njegov ishod (vidi, Evropski sud, poreznom oslobađanju) na promet nekretnina ne može se izvršiti Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, stav 80, presuda od 25. uknjižba vlasništva na nekretninama i pravima u katastarskim, jula 2002. godine, predstavka broj 48553/99). zemljišnim i drugim javnim knjigama. Ova vrsta plaćanja poreza, također, ide preko nadležnih poreznih uprava. 28. Ustavni sud zapaža da je prije donošenja osporenog kojem je ukazivano na ustavnost odredbi Zakona o izvršnom člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a odredba stava postupku Republike Srpske koje, prema mišljenju tog sudije, (5) člana 89. ZIP-a propisivala: "Ako nepokretnost ne bude nalažu sudu da zaključi da je tražilac izvršenja namiren isključivo prodana ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do za iznos za koji je postao vlasnik založene nekretnine koju je najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nepokretnost kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. Suština citirane Odluke može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na broj U 3/16 je stav Ustavnog suda prema kojem niti jedna utvrđenu vrijednost." Da bi nekretnina bila prodata bez odredba Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske ne ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost prema sprečava redovne sudove u svakom konkretnom slučaju da izmijenjenom članu 89. stav (5) ZIP-a potrebna je saglasnost zaključe da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren ukoliko je, Porezne uprave, a ukoliko Porezna uprava uskrati saglasnost za kao jedini kupac, postao vlasnik založene nekretnine kojom je predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti iznos viši od njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi prodata na trećem ročištu. svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja 29. Ratio legis za navedenu izmjenu zakonodavac je našao namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a najčešće se u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u radi o simboličnim iznosima koji nisu ni približno uporedivi sa postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, kao i iznosom na koji je procijenjena založena nekretnina, vodilo sve prisutnijoj zloupotrebi jer su se nekretnine na području povredi izvršenikovog prava na imovinu. Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu prodavale za 32. U predmetu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i tržišnih cijena, tako da su godine, Ustavni sud je zaključio da je osporenim rješenjima se nekretnine prodavale u bescjenje, čime je bio oštećen i budžet Općinskog suda u Kiseljaku i Kantonalnog suda u Novom Federacije BiH" (vidi prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Travniku došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana ZIP-a, maj 2016. godine, dostupan na www. II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz parlamentfbih.gov.ba). Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene člana 98. 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra potrebnim Zakona o izvršnom postupku jer su navedeni sudovi (suprotno ukazati na odluku Evropskog suda u predmetu Ljaskaj protiv stvarnom značenju i smislu navedene zakonske odredbe) smatrali Hrvatske od 20. decembra 2016. godine u kojem je utvrđeno da povjerilac ima pravo da nastavi sa izvršenjem protiv apelanta, kršenje prava na imovinu aplikanta (dužnika) jer je u izvršnom sljedstveno tome i jamaca, iako je povjerilac u izvršnom postupku njegova nekretnina prodata za manje od 1/3 njezine postupku postao vlasnik nekretnina koje je apelant založio radi procijenjene vrijednosti. Aplikant je osporavao prodaju založene osiguranja duga prema povjeriocu, dok je vrijednost predmetnih nekretnine, a tadašnji Zakon o izvršnom postupku Republike nekretnina procijenjena na iznos koji je nekoliko puta viši od Hrvatske nije propisivao ograničenje najniže cijene na trećem iznosa koji povjerilac potražuje od apelanta. U citiranoj odluci ročištu za prodaju nekretnina. U predmetu (Ljaskaj protiv Ustavni sud je istakao: "Ne može se dozvoliti povjeriocu Hrvatske) Evropski sud za ljudska prava je naglasio: (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik "…64. Evropski sud napominje da su u velikom broju predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug slučajeva hrvatski Ustavni sud i Vrhovni sud izrazili mišljenje da prema tražiocu izvršenja. Povjeriocu se čak dozvoljava da nastavi automatskom primjenom sporne odredbe Zakona o izvršnom sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Upravo postupku i prodajom nepokretnosti za simboličnu cijenu (u na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je rasponu od 1 kuna 15.650 kuna) nedovoljnu za namirenje uloga redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu potraživanja povjerilaca je u suprotnosti sa Ustavom i zakonom donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati (vidi stavove 33-40 gore). Štaviše, u svojoj odluci br. Rev 701 / i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopće svrha postupka koji 14-2 od 4. novembra 2014. godine Vrhovni sud je čak otišao tako oni vode na prijedlog tražioca izvršenja. Ako je vrijednost daleko da zaključi da je sporna odredba 'po svojoj samoj prirodi založene nekretnine u toku izvršnog postupka procijenjena na suprotno javnom moralu i kao takva društveno neprihvatljiva' i da iznos od 195.109,00 KM, a potraživanje tražioca izvršenja iznosi je, bez obzira na činjenicu što je na snazi, 'to u suštini nemoralan 72.198,41 KM, koja je svrha prodati založenu nekretninu za pravni institut, zbog čega je prodaja na osnovu takvih nemoralnih 1.000,00 KM uopće i da li bi sud takvu prodaju smio dopustiti instituta ništava' (vidi stav 40 odluke). Na kraju, u objašnjenjima bez obzira na sadržaj odredbe ZIP-a, odnosno imajući u vidu izvještaja o prijedlogu zakona koji je rezultirao donošenjem sadržaj odredbe ZIP-a na koju se pozvao." U navedenoj odluci zakona kojima se ukida ta odredba, Vlada Republike Hrvatske je Ustavni sud je također istakao kako je: "Radi izbjegavanja navela da je 'nepravedno i nerazumno', otvorila vrata 'raznim eventualnih sporova u budućnosti po ovom pitanju, u svakom zloupotrebama', i da je u suprotnosti sa ustavom garantovanim narednom (i) konkretnom slučaju potrebno da nadležni redovni pravom vlasništva (vidi stav 41 odluke)…". (i) sudovi, kao i Poreska uprava Federacije BiH pokažu maksimalnu "…69. Sud je na kraju zaključio da je, zbog toga što je senzibilnost prilikom primjene novelirane odredbe člana 89. stav propisima koji su važili u datom trenutku nedostajala potrebna 5. Zakona o izvršnom postupku, te da prodajna cijena založene zaštita od proizvoljnog uplitanja od javnih vlasti (vidjeti stavove nekretnine na trećem ročištu zaista izražava '…realnu vrijednost 65-66 odluke), odluka domaćih sudova da proda aplikantovu za koju nekretnina može biti prodata…', kako je to (i) propisano kuću za manje od jedne trećine vrijednosti koju je utvrdio vještak navedenom odredbom Zakona o izvršnom postupku Federacije nije bio zakonito u datim okolnostima. Stoga je došlo do povrede BiH." člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju…" 33. Ustavni sud dalje podsjeća da sud u "izvršnom postupku 31. Ustavni sud u kontekstu navedene prakse Evropskog na odgovarajući način primjenjuje odredbe Zakona o parničnom suda želi ukazati i na vlastitu praksu (vidi, Ustavni sud, mutatis postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno" mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. U 3/16 od 1. (član 21. ZIP-a). Tako je članom 147. Zakona o parničnom decembra 2016. godine i AP 4380/13 od 22. decembra 2016. postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U predmetu broj U 19/06, 98/15) propisano da sud može odrediti izvođenje dokaza 3/16 od 1. decembra 2016. godine Ustavni sud je rješavao na vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razrješenja određene osnovu nadležnosti iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud, te je odgovorio na zahtjev sudije Osnovnog suda u Derventi u također, može "složenija vještačenja povjeriti stručnim ustanovama (...)" (član 149. stav 4. ZPP), a u smislu člana 15. dopunama ZIP-a onemogućava sud da donese svoju odluku bez Zakona o sudovima u Federaciji BiH organi vlasti i pravna lica saglasnosti Porezne uprave, tj. da na trećem ročištu za prodaju koja vrše javna ovlaštenja dužni su sudovima, na njihov zahtjev, nekretnina sam odredi realnu vrijednosti za koju nekretnina, koja blagovremeno dostaviti spise, isprave i druge podatke potrebne je predmet prodaje u izvršnom postupku, može biti prodata, za vođenje sudskog postupka. Dakle, uloga vještaka ili stručne imajući u vidu i cijeneći načela savjesnosti, poštenja i zabrane ustanove jeste u tome da pomoću svog stručnog znanja utvrde zloupotrebe prava. Ustavni sud napominje da sud u smislu člana okolnosti na osnovu kojih sam sud mora zaključiti o postojanju 80. stav (3) ZIP-a, prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnine odnosno nepostojanju odlučnih činjenica i ni na koji način ne koja je predmet izvršenja, vrijednost nekretnine utvrđuje na utječe na primjenu pravne norme, niti svoje mišljenje može osnovu procjene vještaka, kao i na osnovu drugih činjenica o zasnivati na tumačenju pravnih propisa. visini njezine tržišne cijene na dan procjene, pa je nejasno zašto 34. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom je sud i prilikom određivanja realne vrijednosti za koju nekretnina propisano da je Porezna uprava dužna na poziv suda dostaviti može biti prodata na trećem ročištu ne može tražiti stručno saglasnost na najnižu cijenu u odnosu na utvrđenu vrijednost mišljenje vještaka, te na osnovu njegovog mišljenja i drugih nekretnine koja je predmet prodaje u izvršnom postupku ili činjenica odrediti prodajnu cijenu nekretnine, bez uplitanja predložiti sudu realnu vrijednost za koju nekretnina može biti organa izvršne vlasti - Porezne uprave. Dakle, u konkretnom prodata na trećem ročištu u roku od 15 dana od dana prijema slučaju se radi o utjecaju na sud van sudske vlasti, što je svakako zahtjeva. Porezna uprava, kao stručna ustanova, na poziv suda suprotno načelu "nezavisnosti suda" koje podrazumijeva da sud daje svoje stručno mišljenje o realnoj vrijednosti za koju mora funkcionirati nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti. nekretnina može biti prodata na trećem ročištu, isto kao što sud u 37. S obzirom na izloženo, te imajući u vidu načelo smislu člana 80. stav 4. ZIP-a može, prilikom utvrđivanja "nezavisnosti suda", kao i da je osporenom odredbom propisano vrijednosti nekretnine, zatražiti o tome dostavu podataka od da nekretnina na trećem ročištu može biti prodata bez ograničenja nadležnog organa porezne uprave, a koja je u smislu člana 15. najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz Zakona o sudovima u Federaciji BiH dužna sudu dostaviti prethodnu saglasnost Porezne uprave, odnosno ako Porezna podatke potrebne za vođenje izvršnog postupka. uprava uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu od utvrđene 35. Zakonodavac je ratio legis za navedenu izmjenu našao vrijednosti, u obavezi je sudu predložiti realnu vrijednost za koju u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u nekretnina može biti prodata, Ustavni sud zaključuje da je postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, kao i odredba člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sve prisutnijoj zloupotrebi jer su se nekretnine na području izvršnom postupku suprotna pravu na "nezavisan sud" kao Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu prodavale za neodvojivom dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i tržišnih cijena". Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Međutim, Ustavni sud smatra da na ovaj način Porezna uprava konvencije. kao organ izvršne vlasti (Ministarstvo finansija) direktno utječe 38. U vezi sa navodima podnosioca zahtjeva da osporena na odluku suda jer na trećem ročištu nekretnina može biti prodata odredba "zadire direktno u nepristrasnost suda, kao i na pravo bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost pristupa sudu", Ustavni sud smatra da sadržaj osporene odredbe isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave. ni na koji način ne može utjecati na sud da bude pristrasan u Dakle, Porezna uprava kao stručni organ ne daje svoje mišljenje odnosu na neku od stranaka u izvršnom postupku, niti dovodi u o cijeni za koju se nekretnina može prodati na trećem ročištu, pitanje okončanje izvršnog postupka, te zaključuje da argumenti nego daje saglasnost za predloženu cijenu, a ukoliko uskrati podnosioca zahtjeva ne pokreću pitanje načela "nepristrasnog saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu suda" i pristupa sudu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije. nekretnina može biti prodata. Iz osporene odredbe proizlazi da VII. Zaključak odluku o realnoj vrijednosti za koju nekretnina može biti prodata na trećem ročištu ne donosi sud, nego organ izvršne vlasti - 39. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 1. Zakona o Porezna uprava. Ustavni sud ponovo naglašava da sudska izmjenama i dopunama ZIP-a suprotna pravu na pravično suđenje nezavisnost podrazumijeva slobodu individualnog sudije od iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. neumjesnog utjecaja kako aktera van pravosudnog sistema tako i Evropske konvencije zato što propisuje da na trećem ročištu onih u njemu. Značajna garancija protiv vanjskih pritisaka jeste nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u da sudije ne primaju naloge prilikom vršenja svoje sudijske odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno funkcije. Ovo se pitanje otvara kada izvršna ili zakonodavna vlast pribavljenu saglasnost organa izvršne vlasti (Porezne uprave) ili neposredno utječe na ishod postupka. Npr. Evropski sud za ukoliko Porezna uprava uskrati saglasnost dužna je sudu ljudska prava je zaključio da je član 6. stav 1. povrijeđen zato što predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata je ministru vanjskih poslova dato isključivo ovlaštenje da tumači na trećem ročištu, na koji način se narušava načelo "nezavisnog međunarodne ugovore (vidi, Evropski sud, Beaumatrin protiv suda" kao neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana Francuske, stav 38, presuda od 24. novembra 1994. godine, II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske predstavka broj 15287/89). Sudije, također, moraju biti u konvencije. mogućnosti da donose obavezujuće odluke koje ne može da 40. Na osnovu čl. 59. st. (1) i (2) i 61. st. (2), (3) i (4) mijenja neki nesudski organ (vidi, Evropski sud, Van de Hurk Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu protiv Holandije, stav 45, presuda od 19. aprila 1994. godine, ove odluke. predstavka broj 16034/09). Evropski sud je u navedenoj odluci 41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke zaključio da zakonom propisano ovlaštenje Vlade da ne izvrši Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. sudsku odluku predstavlja povredu člana 6. iako to ovlaštenje ona Predsjednik nikada nije iskoristila. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 36. Dakle, sud mora funkcionirati nezavisno od izvršne i Mirsad Ćeman, s. r. zakonodavne vlasti, svoje odluke zasnivati na svom vlastitom slobodnom mišljenju, činjenicama, i to na pravnim osnovima. U konkretnom slučaju osporena odredba Zakona o izmjenama i III. Zahtjev Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u a) Navodi iz zahtjeva predmetu broj U 20/16, rješavajući zahtjev Općinskog suda u 3. Podnositelj zahtjeva je naveo da je člankom 1. Zakona o Bihaću (sudac Općinskog suda u Bihaću Dino Muslić), na izmjenama i dopunama ZIP-a ("Službene novine Federacije BiH" temelju članka VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. broj 46/16) propisano da se članak 89. stavak (5) ZIP-a mijenja i stavak (2) alineja b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 61. st. (2), (3) glasi: "Ako nekretnina ne bude prodana ni na drugom ročištu, sud i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodana bez sastavu: ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost Mirsad Ćeman, predsjednik isključivo uz prethodno pribavljenu suglasnost Porezne uprave Mato Tadić, dopredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porezna Zlatko M. Knežević, dopredsjednik uprava). Ako Porezna uprava uskrati suglasnost za predloženu Margarita Caca-Nikolovska, dopredsjednica cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu Tudor Pantiru, sudac predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodana Valerija Galić, sutkinja na ovom ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za Miodrag Simović, sudac davanje suglasnosti na prodajnu cijenu." Seada Palavrić, sutkinja 4. Podnositelj zahtjeva je dalje naveo da je člankom 3. Giovanni Grasso, sudac Zakona o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine br. na sjednici održanoj 30. ožujka 2017. godine donio je 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13 i 52/14) propisano da su sudovi ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 samostalni i neovisni o zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i da nitko Usvaja se zahtjev Općinskog suda u Bihaću (suca ne smije utjecati na neovisnost i nepristranost suca pri Općinskog suda u Bihaću Dine Muslića). odlučivanju o predmetima koji su mu dodijeljeni u rad. Također Utvrđuje se da odredba članka 1. Zakona o izmjenama i je citirao i članak 5. navedenog zakona kojim je propisano da: dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i "Sudovi štite prava i slobode zajamčene ustavima Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 46/16) nije Hercegovine, Federacije i kantona", te istaknuo da sudovi u svom u skladu sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i radu postupaju nepristrano, pravodobno i učinkovito. Upravo, člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih kako dalje navodi podnositelj zahtjeva, navedeni članak 1. prava i temeljnih sloboda. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a izaziva sumnju može li Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, u organ Ministarstva financija - Vlade Federacije BiH, a što je skladu sa člankom 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Porezna uprava, određivati cijenu, odnosno postupanje sudova pri Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od objave ove odlučivanju u predmetima. Na kraju ističe da je nejasno čime se odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" usuglasi rukovodio zakonodavac prilikom izmjena i dopuna ZIP-a, odredbu članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o posebice u slučaju ako Porezna uprava ne predloži niti realnu izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene cijenu za koju se nekretnina može prodati, te se postavlja pitanje novine Federacije BiH" broj 46/16) sa člankom II/3.e) Ustava može li Porezna uprava ograničavati sud tijekom postupka i Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije prilikom odlučivanja. Na ovaj način se, kako navodi podnositelj za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. zahtjeva, "zadire izravno u nepristranost suda, kao i na pravo Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u pristupa sudu jer se isto ograničava mišljenjem organa uprave". skladu sa člankom 72. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i b) Činjenice predmeta u povodu kojeg je podnesen zahtjev Hercegovine, u roku iz prethodnog stavka obavijesti Ustavni sud 5. Podnositelj zahtjeva je naveo da je u tijeku izvršni Bosne i Hercegovine o mjerama poduzetim s ciljem izvršenja ove postupak između tražitelja izvršenja Raiffeisen banke d.d. BiH - odluke. Glavna filijala Bihać protiv izvršenika E. K. i dr. radi naplate Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i novčanog potraživanja (vrijednost predmeta spora 21.352,67 Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i KM). Dalje je navedeno da je podnositelj zahtjeva donio Rješenje Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u o izvršenju broj 17 0 P 038720 14 I od 8. listopada 2014. godine "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". kojim je dozvoljeno izvršenje radi naplate novčane tražbine koja OBRAZLOŽENJE se sastoji od iznosa glavnog duga, kamata, kao i troškova I. Uvod izvršnog postupka. Rješenjem je određeno namirenje potraživanja tražitelja izvršenja pljenidbom, procjenom i 1. Općinski sud u Bihaću (sudac Dino Muslić, u daljnjem prodajom pokretnih stvari izvršenika. Zaključkom podnositelja tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 2. prosinca 2016. godine zahtjeva od 9. prosinca 2015. godine obaviješten je tražitelj Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni izvršenja o nemogućnosti provođenja rješenja o izvršenju sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti članka 1. Zakona o izmjenama i pljenidbom pokretnih stvari izvršenika zbog nedostataka pokretne dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije BiH imovine izvršenika. ("Službene novine Federacije BiH" broj 46/16, u daljnjem tekstu: 6. Podneskom od 11. siječnja 2016. godine tražitelj Zakon o izmjenama i dopunama ZIP-a). Podnositelj zahtjeva je izvršenja je predložio određivanje izvršenja zabilježbom, dostavio dopunu zahtjeva 26. prosinca 2016. godine. procjenom i prodajom nekretnina u vlasništvu izvršenika A. K., II. Postupak pred Ustavnim sudom te namirenje iz iznosa dobivenog prodajom s obzirom da se 2. Na temelju članka 23. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, izvršenje na prethodno predloženom predmetu nije moglo od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije provesti. Bosne i Hercegovine zatraženo je 17. siječnja 2017. godine da 7. Podnositelj zahtjeva je Rješenjem broj 17 0 P 038720 16 dostave odgovor na zahtjev u roku od 30 dana. I 2 od 20. siječnja 2016. godine odredio izvršenje zabilježbom, procjenom, prodajom na nekretninama u vlasništvu izvršenika A. K., pobliže navedenih u stavku I. dispozitiva rješenja. 1 Obustavljeno je izvršenje u odnosu na pokretne stvari izvršenika Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 A. K., dok je u ostalom dijelu Rješenje o izvršenju broj 17 0 P vrijednost za koju nekretnina može biti prodana na ovom ročištu 038720 14 I od 8. listopada 2014. godine ostalo neizmijenjeno. u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje 8. Podnositelj zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 P suglasnosti na prodajnu cijenu." 038720 16 I 2 od 5. rujna 2016. godine odredio prvo ročište za 15. U Zakonu o ovršnom postupku ("Službene novine prodaju nekretnine putem usmenog javnog nadmetanja za 11. Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) listopada 2016. godine. Stavkom II. navedenog zaključka relevantne odredbe glase: vrijednost nekretnine utvrđena je u ukupnom iznosu od 20.240,00 Članak 80. KM prema procjeni stalnog sudskog vještaka arhitektonske Način utvrđivanja vrijednosti struke Adnana Pozderca. Stavkom VII. navedenog zaključka (1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti sud će propisano je da se nekretnina ne može prodati ispod ½ utvrđene odlučiti zaključkom odmah nakon donošenja rješenja o ovrsi. Ako vrijednosti, odnosno 10.120,00 KM u smislu članka 89. stavak je to potrebno, sud će prije donošenja zaključka održati ročište sa (2) ZIP-a. Zaključkom podnositelja zahtjeva broj 17 0 P 038720 strankama. 16 I 2 od 11. listopada 2016. godine proglašeno je neuspjelim (2) Utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti pristupit će se prvo ročište za prodaju nekretnina koje su predmet izvršenja. nakon što rješenje o ovrsi postane ovršno, ali i prije toga ako 9. Podnositelj zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 P tražitelj ovrhe to predloži, unaprijed osigura za to potrebna 038720 16 I 2 od 11. listopada 2016. godine odredio drugo sredstva i iskaže kako će snositi troškove utvrđivanja vrijednosti i ročište za prodaju nekretnine putem usmenog javnog nadmetanja u slučaju da ovrha bude obustavljena. za 28. studenog 2016. godine. Stavkom VII. navedenog zaključka (3) Vrijednost nepokretnosti utvrđuje se na temelju procjene propisano je da se nekretnina ne može prodati ispod 1/3 utvrđene vještaka i drugih činjenica u visini njezine tržišne cijene na dan vrijednosti, odnosno 6.746,66 KM. procjene. Pri utvrđivanju vrijednosti nepokretnosti vodit će se 10. Zaključkom podnositelja zahtjeva broj 17 0 P 038720 računa i o tomu koliko ona manje vrijedi zbog toga što na njoj 16 I 2 od 28. studenog 2016. godine proglašeno je neuspjelim ostaju određena prava i nakon prodaje. drugo ročište za prodaju nekretnine koja je predmet izvršenja. (4) Umjesto procjene, na način predviđen stavkom 3. ovoga 11. Dopisom od 29. studenog 2016. godine podnositelj članka, sud može dostavu podataka o vrijednosti nepokretnosti zahtjeva je od Porezne uprave - Kantonalni ured Bihać zatražio zatražiti od nadležnog organa poreske uprave. da se izjasni glede cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost za koju (5) U postupku ovrhe nad suvlasničkim dijelom iz članka nekretnina može biti prodana na trećem ročištu, a u skladu sa 69. ovoga zakona procjena će sadržati ustanovljene vrijednosti i odredbom članka 89. stavak (5) ZIP-a. za cjelokupnu nepokretnost i za suvlasnički dio, te vrijednost 12. Dopisom od 13. prosinca 2016. godine Porezna uprava suvlasničkog dijela koja bi se dobila u slučaju prodaje cjelokupne je obavijestila podnositelja zahtjeva da se predmetna nekretnina nepokretnosti, sukladno stavku 4. članka 69. ovoga zakona. na trećem ročištu ne može prodati po cijeni koja je niža od 1/3 (6) Odredbe st. od 1. do 4. ovoga članka neće se (jedne trećine) tržišne vrijednosti ove nekretnine procijenjene od primjenjivati ukoliko stranke i druge osobe koje se u ovršnom strane sudskog vještaka. postupku namiruju postignu sporazum o vrijednosti IV. Relevantni propisi nepokretnosti. 13. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe Članak 89. glase: Prodajna cijena Članak II/2. (1) Bez pristanka osoba koje se u ovršnom postupku po Međunarodni standardi slijedu prvenstva namiruju prije tražitelja ovrhe, nekretnina se na U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i javnoj dražbi ne može prodati za cijenu koja ne pokriva ni slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih djelomice iznos tražbine tražitelja ovrhe. prava i temeljnih sloboda kao i njezinim protokolima. Ovi akti (2) Na prvome se ročištu za javnu dražbu ne može imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. nepokretnost prodati ispod polovice utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne Članak II/3. polovice utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane. Katalog prava (3) Ako se nepokretnost ne proda na prvome, sud će Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje: u istome roku i u slučaju da tri ponuđača s najvišom ponudom na Š...Ć prvome ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu sukladno e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim odredbama članka 92. stavak 3. ovoga zakona. stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke. Š...Ć (4) Na drugome ročištu nepokretnost ne može biti prodana 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj prodaji. Početna ponuda na drugome ročištu ne može biti manja 46/16) relevantna odredba glasi: od jedne trećine od utvrđene vrijednosti. Članak 1. (5) Ako nepokretnost ne bude prodana ni na drugome U Zakonu o ovršnom postupku ("Službene novine ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u zakazati treće ročište na kojemu nepokretnost može biti prodana članku 89. stavak (5) mijenja se i glasi: bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost. "(5) Ako nekretnina ne bude prodana ni na drugom ročištu, Š...Ć sud će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće 16. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodana bez Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 38/05, ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost 22/06, 63/10, 72/10 - ispravka, 7/13, 52/14) relevantne odredbe isključivo uz prethodno pribavljenu suglasnost Porezne uprave glase: Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati suglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu Članak 3. neovisnosti jer na trećem ročištu za prodaju nekretnina može biti Neovisnost prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu Sudovi su samostalni i neovisni od zakonodavne i izvršne vrijednost, kako navodi podnositelj zahtjeva, "isključivo uz vlasti. prethodno pribavljenu suglasnost Porezne uprave kao organa Nitko ne smije utjecati na neovisnost i nepristranost suca Ministarstva financija Vlade Federacije BiH". pri odlučivanju u predmetima koji su mu dodijeljeni u rad. 22. Kako su Europski sud za ljudska prava (u daljnjem Članak 5. tekstu: Europski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji Zaštita prava konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz članka 6. Sudovi štite prava i slobode zajamčene ustavima Bosne i stavak 1. Europske konvencije garantira, između ostalog, Hercegovine, Federacije i kantona i Zakonom, te osiguravaju svakome pravo da svoj zahtjev u svezi s građanskim pravima i ustavnost i zakonitost. obvezama iznese pred sud ili "tribunal". Postojanje neovisnih i Sudovi u svome radu postupaju nepristrano, pravodobno i nepristranih sudova srce je svakog pravosudnog sustava koji učinkovito. garantira zaštitu ljudskih prava u skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Ustav, zakoni, pa i sama Članak 15. državna politika moraju osigurati postojanje takve sudske vlasti Suradnja i pravna pomoć koja će biti neovisna o ostalim granama državne vlasti. Ustavni Sudovi su dužni surađivati međusobno, kao i s organima sud ukazuje da je Europski sud više puta definirao neovisnost vlasti i stranim sudovima. suda u smislu članka 6. Europske konvencije. Neovisnost ima U predmetima iz svoje nadležnosti sudovi pružaju pravnu dva oblika: institucionalni i individualni. Institucionalna pomoć drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, sukladno neovisnost podrazumijeva podjelu ovlasti među granama vlasti i Zakonu. sposobnost pravosuđa da postupa slobodno od pritisaka Organi vlasti i pravne osobe koji provode javne ovlasti zakonodavne ili izvršne vlasti. Pojedinačna neovisnost dužni su sudovima, na njihov zahtjev, pravodobno dostaviti spise, podrazumijeva sposobnost pojedinih sudaca da o predmetima isprave i druge podatke potrebne za vođenje sudskog postupka. odlučuju u odsustvu bilo kakvog političkog ili pritiska druge Sudovi međunarodnu pravnu pomoć pružaju sukladno vrste. U presudi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva međunarodnim dokumentima ili na temelju načela reciprociteta. (vidi, Europski sud, presuda od 28. lipnja 1984. godine, st. 78.- V. Dopustivost 80.) Europski sud je naveo određene kriterije, pa je tako istaknuo: 17. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je "Kada utvrđuje može li se organ smatrati 'neovisnim' o izvršnoj pošao od odredbe članka VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. vlasti i o strankama u sporu, Europski sud uzima u obzir način Članak VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: imenovanja njegovih članova i duljinu njihove funkcije, c) Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu postojanje zaštite od vanjskih pritisaka i to da li organ odaje podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga je utisak neovisnosti." Europski sud je također utvrdio da se li neki zakon o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladno "nemogućnost izvršne vlasti da smjenjuje suce mora promatrati ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i kao posljedica njegove neovisnosti". Pored toga, sudsko tijelo je temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i lišeno ključne karakteristike "neovisnog" suda uslijed puke Hercegovine, ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog mogućnosti izvršne vlasti da izmijeni sudsku odluku ili obustavi općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za njezino izvršenje (vidi, Europski sud, Van de Hurk protiv odluku suda. Holandije, st. 45.-55., presuda od 19. travnja 1994. godine, 18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Općinski sud u predstavka broj 16034790). Pojedinačna ili individualna Bihaću (sudac Dino Muslić), što znači da je zahtjev podnijela neovisnost podrazumijeva sposobnost pojedinih sudaca da o ovlaštena osoba iz članka VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine predmetima odlučuju u odsustvu bilo kakvog političkog ili (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 pritiska druge vrste (vidi, Europski sud Incal protiv Turske i od 26. studenog 2010. godine, toč. 7.-14., objavljena u Findlay protiv Velike Britanije). Npr. do podrivanja neovisnosti "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 37/11). Imajući suca obično dolazi kada se izvršna vlast miješa u neki predmet u vidu odredbe članka VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i kako bi utjecala na njegov ishod (vidi, Europski sud, članka 19. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, stavak 80., presuda od 25. da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni srpnja 2002. godine, predstavka broj 48553/99). subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 19. 23. Ustavni sud dalje naglašava da načelo neovisnosti stavak (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev ne bi bio sudstva proizlazi iz temeljnog načela vladavine prava, odnosno dopustiv. načela podjele vlasti. Podjela vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku sama po sebi podrazumijeva jasno podijeljene i definirane VI. Meritum funkcije i uloge svake od njih, kao i zabranu međusobnog 19. Podnositelj zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o uplitanja. Dakle, iz ovoga slijedi da sud, između ostalog, mora kompatibilnosti članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a funkcionirati neovisno o izvršnoj vlasti i svoje odluke mora sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. temeljiti na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i stavak 1. Europske konvencije koji, između ostalog, garantiraju odgovarajućoj pravnoj osnovi. pravo na pristup sudu, kao i pravo na neovisan i nepristran sud 24. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom članka 1. koji su neodvojivi dijelovi prava na pravično suđenje. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a izmijenjen je članak 89. 20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom stavak (5) ZIP-a tako što je propisano da ako nekretnina ne bude dijelu glasi: prodana ni na drugom ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem nekretnina može ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu suglasnost Porezne sudom ustanovljenim zakonom. Š…Ć uprave. Ukoliko Porezna uprava uskrati suglasnost za predloženu 21. Podnositelj zahtjeva smatra da osporeni članak 1. cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a narušava načelo predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodana Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu prodavale za na ovom ročištu. cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i tržišnih cijena, tako da su 25. Dakle, osporenom odredbom su propisani uvjeti pod se nekretnine prodavale u bescjenje, čime je bio oštećen i kojima se nekretnina može prodati na trećem ročištu, a to je proračun Federacije BiH" (vidi prijedlog Zakona o izmjenama i suglasnost Porezne uprave za predloženu cijenu nižu u odnosu na dopunama ZIP-a, svibanj 2016. godine, dostupan na www. utvrđenu vrijednost ili predlaganje realne cijene za koju se parlamentfbih.gov.ba). nekretnina može prodati. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra potrebnim Porezna uprava federalna uprava u sastavu Federalnog ukazati na odluku Europskog suda u predmetu Ljaskaj protiv ministarstva financija. Porezna uprava kao izvršni organ nadležna Hrvatske od 20. prosinca 2016. godine u kojem je utvrđeno je za primjenu Zakona o Poreznoj upravi Federacije BiH i drugih kršenje prava na imovinu aplikanta (dužnika) jer je u izvršnom poreznih zakona i podzakonskih akata. Pored obračuna, kontrole i postupku njegova nekretnina prodana za manje od 1/3 njezine naplate javnih prihoda Porezna uprava obavlja i druge upravne i procijenjene vrijednosti. Aplikant je osporavao prodaju založene stručne poslove, kao što su registracija poreznih obveznika, nekretnine, a tadašnji Zakon o izvršnom postupku Republike prijem, kontrola i obrada poreznih prijava, davanje mišljenja o Hrvatske nije propisivao ograničenje najniže cijene na trećem poreznim pitanjima, itd. Nadležna je za provođenje i izvršavanje ročištu za prodaju nekretnina. U predmetu (Ljaskaj protiv aktivnosti iz oblasti svih vrsta federalnih, kantonalnih, gradskih i Hrvatske) Europski sud za ljudska prava je naglasio: općinskih poreza i doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina, "…64. Evropski sud napominje da su u velikom broju itd. slučajeva hrvatski Ustavni sud i Vrhovni sud izrazili mišljenje da 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se automatskom primjenom sporne odredbe Zakona o izvršnom izvršenje nad nekretninama prema ZIP-u provodi ubilježavanjem postupku i prodajom nepokretnosti za simboličnu cijenu (u izvršenja u zemljišnu knjigu, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, rasponu od 1 kuna 15.650 kuna) nedovoljnu za namirenje prodajom nekretnine i namirenjem tražitelja izvršenja (članak 68. potraživanja povjerilaca je u suprotnosti sa Ustavom i zakonom ZIP-a). Člankom 80. ZIP-a reguliran je način utvrđivanja (vidi stavove 33-40 gore). Štaviše, u svojoj odluci br. Rev 701 / vrijednosti nekretnine koja je predmet izvršenja, pa je tako 14-2 od 4. novembra 2014. godine Vrhovni sud je čak otišao tako stavkom (3) propisano da se "vrijednost nepokretnosti utvrđuje daleko da zaključi da je sporna odredba 'po svojoj samoj prirodi na temelju procjene vještaka i drugih činjenica u visini njezine suprotno javnom moralu i kao takva društveno neprihvatljiva' i da tržišne cijene na dan procjene", dok je stavkom (4) propisano da je, bez obzira na činjenicu što je na snazi, 'to u suštini nemoralan "umjesto procjene na način predviđen stavkom 3. sud može pravni institut, zbog čega je prodaja na osnovu takvih nemoralnih dostavu podataka o vrijednosti nepokretnosti zatražiti od instituta ništava' (vidi stav 40 odluke). Na kraju, u objašnjenjima nadležnog organa poreske uprave". Dakle i prilikom utvrđivanja izvještaja o prijedlogu zakona koji je rezultirao donošenjem vrijednosti nekretnine propisana je mogućnost da sud dostavu zakona kojima se ukida ta odredba, Vlada Republike Hrvatske je podataka o vrijednosti nekretnine zatraži od nadležnog organa navela da je 'nepravedno i nerazumno', otvorila vrata 'raznim porezne uprave. Dalje, Ustavni sud ukazuje da nakon polaganja zloupotrebama', i da je u suprotnosti sa ustavom garantovanim cijene sud rješenjem dosuđuje nekretninu kupcu (rješenje o pravom vlasništva (vidi stav 41 odluke)…". (i) dosudi) i u obvezi je pravomoćno rješenje o dosudi dostaviti "…69. Sud je na kraju zaključio da je, zbog toga što je nadležnoj poreznoj upravi u roku od 15 dana od dana propisima koji su važili u datom trenutku nedostajala potrebna pravomoćnosti s obzirom da pravomoćnošću rješenja o dosudi zaštita od proizvoljnog uplitanja od javnih vlasti (vidjeti stavove nastaje porezna obveza kupcu (plaćanje poreza na ime prometa 65-66 odluke), odluka domaćih sudova da proda aplikantovu nekretnina). kuću za manje od jedne trećine vrijednosti koju je utvrdio vještak 27. Ustavni sud naglašava da je kantonalnim propisima nije bio zakonito u datim okolnostima. Stoga je došlo do povrede uređen porez na promet nekretnina i prava na području kantona, člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju…" pa je tako regulirano da je prilikom prometa nekretnina (prodaja, 31. Ustavni sud u kontekstu navedene prakse Europskog zamjena i drugi prijenos vlasništva na nekretninama) obveznik suda želi ukazati i na vlastitu praksu (vidi, Ustavni sud, mutatis poreza na promet nekretnina dužan poreznoj upravi podnijeti mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. U 3/16 od 1. poreznu prijavu, a bez dokaza o plaćenom porezu (ili dokaza o prosinca 2016. godine i AP 4380/13 od 22. prosinca 2016. poreznom oslobađanju) na promet nekretnina ne može se izvršiti godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U predmetu broj U uknjižba vlasništva na nekretninama i pravima u katastarskim, 3/16 od 1. prosinca 2016. godine Ustavni sud je rješavao na zemljišnim i drugim javnim knjigama. Ova vrsta plaćanja poreza, temelju nadležnosti iz članka VI/3.c) Ustava Bosne i također, ide preko nadležnih poreznih uprava. Hercegovine, te je odgovorio na zahtjev suca Osnovnog suda u 28. Ustavni sud zapaža da je prije donošenja osporenog Derventi u kojem je ukazivano na ustavnost odredbi Zakona o članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a odredba stavka izvršnom postupku Republike Srpske koje, prema mišljenju tog (5) članka 89. ZIP-a propisivala: "Ako nepokretnost ne bude suca, nalažu sudu zaključiti da je tražitelj izvršenja namiren prodana ni na drugome ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do isključivo za iznos za koji je postao vlasnikom založene najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojemu nepokretnost nekretnine koju je kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u odnosu na Suština citirane Odluke broj U 3/16 je stajalište Ustavnog suda utvrđenu vrijednost." Da bi nekretnina bila prodana bez prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost prema Republike Srpske ne sprječava redovite sudove u svakom izmijenjenom članku 89. stavak (5) ZIP-a potrebna je suglasnost konkretnom slučaju da zaključe da je tražitelj izvršenja u cijelosti Porezne uprave, a ako Porezna uprava uskrati suglasnost za namiren ako je, kao jedini kupac, postao vlasnikom založene predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je nekretnine kojom je bilo osigurano njegovo potraživanje, a koja sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti je procijenjena na iznos viši od njegova potraživanja prema prodana na trećem ročištu. izvršeniku, te da bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je 29. Ratio legis za navedenu izmjenu zakonodavac je našao tražitelj izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u licitaciji, a najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, kao i približno usporedivi sa iznosom na koji je procijenjena založena sve prisutnijoj zlouporabi jer su se nekretnine na području nekretnina, vodilo povredi izvršenikovog prava na imovinu. 32. U predmetu broj AP 4380/13 od 22. prosinca 2016. daje svoje stručno mišljenje o realnoj vrijednosti za koju godine, Ustavni sud je zaključio da je osporenim rješenjima nekretnina može biti prodana na trećem ročištu, isto kao što sud u Općinskog suda u Kiseljaku i Kantonalnog suda u Novom smislu članka 80. stavak 4. ZIP-a može, prilikom utvrđivanja Travniku došlo do kršenja apelantova prava na imovinu iz članka vrijednosti nekretnine, zatražiti o tome dostavu podataka od II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 nadležnog organa porezne uprave, a koja je u smislu članka 15. uz Europsku konvenciju zbog proizvoljne primjene članka 98. Zakona o sudovima u Federaciji BiH dužna sudu dostaviti Zakona o izvršnom postupku jer su navedeni sudovi (suprotno podatke potrebne za vođenje izvršnog postupka. stvarnom značenju i smislu navedene zakonske odredbe) smatrali 35. Zakonodavac je ratio legis za navedenu izmjenu našao da vjerovnik ima pravo nastaviti sa izvršenjem protiv apelanta, u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u sljedstveno tome i jamaca, iako je vjerovnik u izvršnom postupku postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, kao i postao vlasnikom nekretnina koje je apelant založio radi sve prisutnijoj zlouporabi jer su se nekretnine na području osiguranja duga prema vjerovniku, dok je vrijednost predmetnih Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu prodavale za nekretnina procijenjena na iznos koji je nekoliko puta viši od cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i tržišnih cijena". iznosa koji vjerovnik potražuje od apelanta. U citiranoj odluci Međutim, Ustavni sud smatra da na ovaj način Porezna uprava Ustavni sud je istaknuo: "Ne može se dozvoliti vjerovniku kao organ izvršne vlasti (Ministarstvo financija) izravno utječe na (tražitelju izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnikom odluku suda jer na trećem ročištu nekretnina može biti prodana predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost prema tražitelju izvršenja. Vjerovniku se čak dozvoljava da isključivo uz prethodno pribavljenu suglasnost Porezne uprave. nastavi sa izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jamaca. Dakle, Porezna uprava kao stručni organ ne daje svoje mišljenje Upravo na ovom mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna o cijeni za koju se nekretnina može prodati na trećem ročištu, je uloga redovitih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu nego daje suglasnost za predloženu cijenu, a ako uskrati donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju zapitati suglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu i dati valjan odgovor na pitanje što je uopće svrha postupka koji vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju oni vode na prijedlog tražitelja izvršenja. Ako je vrijednost nekretnina može biti prodana. Iz osporene odredbe proizlazi da založene nekretnine tijekom izvršnog postupka procijenjena na odluku o realnoj vrijednosti za koju nekretnina može biti prodana iznos od 195.109,00 KM, a potraživanje tražitelja izvršenja iznosi na trećem ročištu ne donosi sud, nego organ izvršne vlasti - 72.198,41 KM, koja je svrha prodati založenu nekretninu za Porezna uprava. Ustavni sud ponovo naglašava da sudska 1.000,00 KM uopće i da li bi sud takvu prodaju smio dopustiti neovisnost podrazumijeva slobodu individualnog suca od bez obzira na sadržaj odredbe ZIP-a, odnosno imajući u vidu neumjesnog utjecaja kako aktera izvan pravosudnog sustava tako sadržaj odredbe ZIP-a na koju se pozvao." U navedenoj odluci i onih u njemu. Značajna garancija protiv vanjskih pritisaka jeste Ustavni sud je također istaknuo kako je: "Radi izbjegavanja da suci ne primaju naloge prilikom vršenja svoje sudačke eventualnih sporova u budućnosti po ovom pitanju, u svakom funkcije. Ovo se pitanje otvara kada izvršna ili zakonodavna vlast narednom (i) konkretnom slučaju potrebno da nadležni redoviti izravno utječe na ishod postupka. Npr. Europski sud za ljudska sudovi, kao i Porezna uprava Federacije BiH pokažu maksimalnu prava je zaključio da je članak 6. stavak 1. povrijeđen zato što je senzibilnost prilikom primjene novelirane odredbe članka 89. ministru vanjskih poslova data isključiva ovlast tumačiti stavak 5. Zakona o izvršnom postupku, te da prodajna cijena međunarodne ugovore (vidi, Europski sud, Beaumatrin protiv založene nekretnine na trećem ročištu zaista izražava '…realnu Francuske, stavak 38., presuda od 24. studenog 1994. godine, vrijednost za koju nekretnina može biti prodana…', kako je to (i) predstavka broj 15287/89). Suci, također, moraju biti u propisano navedenom odredbom Zakona o izvršnom postupku mogućnosti donositi obvezujuće odluke koje ne može mijenjati Federacije BiH." neki nesudski organ (vidi, Europski sud, Van de Hurk protiv 33. Ustavni sud dalje podsjeća da sud u "izvršnom postupku Holandije, stavak 45., presuda od 19. travnja 1994. godine, na odgovarajući način primjenjuje odredbe Zakona o parničnom predstavka broj 16034/09). Europski sud je u navedenoj odluci postupku ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno" zaključio da zakonom propisana ovlast Vlade da ne izvrši sudsku (članak 21. ZIP-a). Tako je člankom 147. Zakona o parničnom odluku predstavlja povredu članka 6. iako tu ovlast ona nikada postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, nije iskoristila. 19/06, 98/15) propisano da sud može odrediti izvođenje dokaza 36. Dakle, sud mora funkcionirati neovisno o izvršnoj i vještačenjem kada je radi utvrđivanja ili razrješenja određene zakonodavnoj vlasti, svoje odluke temeljiti na svom vlastitom činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud, slobodnom mišljenju, činjenicama, i to na pravnim osnovama. U također, može "složenija vještačenja povjeriti stručnim konkretnom slučaju osporena odredba Zakona o izmjenama i ustanovama (...)" (članak 149. stavak 4. ZPP), a u smislu članka dopunama ZIP-a onemogućava sud da donese svoju odluku bez 15. Zakona o sudovima u Federaciji BiH organi vlasti i pravne suglasnosti Porezne uprave, tj. da na trećem ročištu za prodaju osobe koje provode javne ovlasti dužni su sudovima, na njihov nekretnina sam odredi realnu vrijednosti za koju nekretnina, koja zahtjev, pravodobno dostaviti spise, isprave i druge podatke je predmet prodaje u izvršnom postupku, može biti prodana, potrebne za vođenje sudskog postupka. Dakle, uloga vještaka ili imajući u vidu i cijeneći načela savjesnosti, poštenja i zabrane stručne ustanove jeste u tome da pomoću svog stručnog znanja zlouporabe prava. Ustavni sud napominje da sud u smislu članka utvrde okolnosti na temelju kojih sam sud mora zaključiti o 80. stavak (3) ZIP-a, prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnine postojanju odnosno nepostojanju odlučnih činjenica i ni na koji koja je predmet izvršenja, vrijednost nekretnine utvrđuje na način ne utječe na primjenu pravne norme, niti svoje mišljenje temelju procjene vještaka, kao i na temelju drugih činjenica o može temeljiti na tumačenju pravnih propisa. visini njezine tržišne cijene na dan procjene, pa je nejasno zašto 34. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom je sud i prilikom određivanja realne vrijednosti za koju nekretnina propisano da je Porezna uprava dužna na poziv suda dostaviti može biti prodana na trećem ročištu ne može tražiti stručno suglasnost na najnižu cijenu u odnosu na utvrđenu vrijednost mišljenje vještaka, te na temelju njegova mišljenja i drugih nekretnine koja je predmet prodaje u izvršnom postupku ili činjenica odrediti prodajnu cijenu nekretnine, bez uplitanja predložiti sudu realnu vrijednost za koju nekretnina može biti organa izvršne vlasti - Porezne uprave. Dakle, u konkretnom prodana na trećem ročištu u roku od 15 dana od dana prijema slučaju se radi o utjecaju na sud izvan sudske vlasti, što je zahtjeva. Porezna uprava, kao stručna ustanova, na poziv suda svakako suprotno načelu "neovisnosti suda" koje podrazumijeva da sud mora funkcionirati neovisno o izvršnoj i zakonodavnoj na sjednici održanoj 30. marta 2017. godine donio je vlasti. 37. S obzirom na izloženo, te imajući u vidu načelo ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 "neovisnosti suda", kao i da je osporenom odredbom propisano Usvaja se zahtjev Opštinskog suda u Bihaću (sudije da nekretnina na trećem ročištu može biti prodana bez Opštinskog suda u Bihaću Dine Muslića). ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost Utvrđuje se da odredba člana 1 Zakona o izmjenama i isključivo uz prethodnu suglasnost Porezne uprave, odnosno ako dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Porezna uprava uskrati suglasnost za predloženu cijenu nižu od Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj utvrđene vrijednosti, u obvezi je sudu predložiti realnu vrijednost 46/16) nije u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i za koju nekretnina može biti prodana, Ustavni sud zaključuje da Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za je odredba članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. izvršnom postupku suprotna pravu na "neovisan sud" kao Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i neodvojivom dijelu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Hercegovine, u skladu sa članom 61 stav 4 Pravila Ustavnog Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest konvencije. mjeseci od objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i 38. U svezi sa navodima podnositelja zahtjeva da osporena Hercegovine" usaglasi odredbu člana 1 Zakona o izmjenama i odredba "zadire izravno u nepristranost suda, kao i na pravo dopunama Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i pristupa sudu", Ustavni sud smatra da sadržaj osporene odredbe Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj ni na koji način ne može utjecati na sud da bude pristran u odnosu 46/16) sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom na neku od stranaka u izvršnom postupku, niti dovodi u pitanje 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i okončanje izvršnog postupka, te zaključuje da argumenti osnovnih sloboda. podnositelja zahtjeva ne pokreću pitanje načela "nepristranog Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine suda" i pristupa sudu u smislu članka II/3.e) Ustava Bosne i da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije. i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim s VII. Zaključak ciljem izvršenja ove odluke. 39. Ustavni sud zaključuje da je odredba članka 1. Zakona o Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i izmjenama i dopunama ZIP-a suprotna pravu na pravično suđenje Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Europske konvencije zato što propisuje da na trećem ročištu "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i nekretnina može biti prodana bez ograničenja najniže cijene u Hercegovine". odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno OBRAZLOŽENJE pribavljenu suglasnost organa izvršne vlasti (Porezne uprave) ili I. Uvod ako Porezna uprava uskrati suglasnost dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodana na trećem 1. Opštinski sud u Bihaću (sudija Dino Muslić, u ročištu, na koji način se narušava načelo "neovisnog suda" kao daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 2. decembra neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 1 konvencije. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom postupku 40. Na temelju čl. 59. st. (1) i (2) i 61. st. (2), (3) i (4) Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" broj Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu 46/16, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZIP- ove odluke. a). Podnosilac zahtjeva je dostavio dopunu zahtjeva 26. 41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, decembra 2016. godine. odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. II. Postupak pred Ustavnim sudom Predsjednik 2. Na osnovu člana 23 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavnog suda Bosne i Hercegovine od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Mirsad Ćeman, v. r. Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 17. januara 2017. godine da dostave odgovor na zahtjev u roku od 30 dana. III. Zahtjev Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u a) Navodi iz zahtjeva predmetu broj U 20/16, rješavajući zahtjev Opštinskog suda u Bihaću (sudija Opštinskog suda u Bihaću Dino 3. Podnosilac zahtjeva je naveo da je članom 1 Zakona o Muslić), na osnovu člana VI/3c) Ustava Bosne i izmjenama i dopunama ZIP-a ("Službene novine Federacije Hercegovine, člana 57 stav (2) alineja b), člana 59 st. (1) i BiH" broj 46/16) propisano da se član 89 stav (5) ZIP-a (2) i člana 61 st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i mijenja i glasi: "Ako nekretnina ne bude prodata ni na Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne drugom ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina Mirsad Ćeman, predsjednik može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu Mato Tadić, potpredsjednik na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu Zlatko M. Knežević, potpredsjednik saglasnost Poreske uprave Federacije Bosne i Hercegovine Margarita Caca Nikolovska, potpredsjednica (u daljnjem tekstu: Poreska uprava). Ako Poreska uprava Tudor Pantiru, sudija uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na Valerija Galić, sudija utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu Miodrag Simović, sudija vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom Seada Palavrić, sudija Giovanni Grasso, sudija 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 35/17 ročištu u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje prodati ispod ½ utvrđene vrijednosti, odnosno 10.120,00 saglasnosti na prodajnu cijenu." KM u smislu člana 89 stav (2) ZIP-a. Zaključkom podnosioca 4. Podnosilac zahtjeva je dalje naveo da je članom 3 zahtjeva broj 17 0 P 038720 16 I 2 od 11. oktobra 2016. Zakona o sudovima u Federaciji BiH ("Službene novine br. godine proglašeno je neuspjelim prvo ročište za prodaju 38/05, 22/06, 63/10, 72/10, 7/13 i 52/14) propisano da su nepokretnosti koje su predmet izvršenja. sudovi samostalni i nezavisni od zakonodavne i izvršne 9. Podnosilac zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 vlasti i da niko ne smije uticati na nezavisnost i P 038720 16 I 2 od 11. oktobra 2016. godine odredio drugo nepristrasnost sudije pri odlučivanju o predmetima koji su ročište za prodaju nepokretnosti putem usmenog javnog mu dodijeljeni u rad. Takođe je citirao i član 5 navedenog nadmetanja za 28. novembar 2016. godine. Stavom VII zakona kojim je propisano da: "Sudovi štite prava i slobode navedenog zaključka propisano je da se nepokretnost ne može zagarantovane ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije i prodati ispod 1/3 utvrđene vrijednosti, odnosno 6.746,66 kantona", te istakao da sudovi u svom radu postupaju KM. nepristrasno, blagovremeno i efikasno. Upravo, kako dalje 10. Zaključkom podnosioca zahtjeva broj 17 0 P 038720 navodi podnosilac zahtjeva, navedeni član 1 Zakona o 16 I 2 od 28. novembra 2016. godine proglašeno je izmjenama i dopunama ZIP-a izaziva sumnju da li može organ neuspjelim drugo ročište za prodaju nepokretnosti koja je Ministarstva finansija - Vlade Federacije BiH, a što je predmet izvršenja. Poreska uprava, određivati cijenu, odnosno postupanje 11. Dopisom od 29. novembra 2016. godine podnosilac sudova pri odlučivanju u predmetima. Na kraju ističe da je zahtjeva je od Poreske uprave - Kantonalna kancelarija Bihać nejasno čime se rukovodio zakonodavac prilikom izmjena i zatražio da se izjasni u pogledu cijene u odnosu na utvrđenu dopuna ZIP-a, posebno u slučaju ukoliko Poreska uprava ne vrijednost za koju nepokretnost može biti prodata na trećem predloži niti realnu cijenu za koju se nepokretnost može ročištu, a u skladu sa odredbom člana 89 stav (5) ZIP-a. prodati, te se postavlja pitanje da li može Poreska uprava 12. Dopisom od 13. decembra 2016. godine Poreska ograničavati sud u toku postupka i prilikom odlučivanja. uprava je obavijestila podnosioca zahtjeva da se predmetna Na ovaj način se, kako navodi podnosilac zahtjeva, "zadire nepokretnost na trećem ročištu ne može prodati po cijeni direktno u nepristrasnost suda, kao i na pravo pristupa koja je niža od 1/3 (jedne trećine) tržišne vrijednosti ove sudu jer se isto ograničava mišljenjem organa uprave". nepokretnosti procijenjene od strane sudskog vještaka. b) Činjenice predmeta povodom kojeg je podnesen zahtjev IV. Relevantni propisi 5. Podnosilac zahtjeva je naveo da je u toku izvršni 13. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe postupak između tražioca izvršenja Raiffeisen banke d.d. BiH glase: - Glavna filijala Bihać protiv izvršenika E. K. i dr. radi Član II/2. naplate novčanog potraživanja (vrijednost predmeta spora Međunarodni standardi 21.352,67 KM). Dalje je navedeno da je podnosilac zahtjeva Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za donio Rješenje o izvršenju broj 17 0 P 038720 14 I od 8. zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim pro- oktobra 2014. godine kojim je dozvoljeno izvršenje radi tokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. naplate novčane tražbine koja se sastoji od iznosa glavnog Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima. duga, kamata, kao i troškova izvršnog postupka. Rješenjem je određeno namirenje potraživanja tražioca izvršenja Član II/3. pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari Katalog prava izvršenika. Zaključkom podnosioca zahtjeva od 9. decembra Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 2015. godine obaviješten je tražilac izvršenja o ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona nemogućnosti sprovođenja rješenja o izvršenju pljenidbom obuhvataju: pokretnih stvari izvršenika zbog nedostataka pokretne Š...Ć imovine izvršenika. e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i 6. Podneskom od 11. januara 2016. godine tražilac krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim izvršenja je predložio određivanje izvršenja zabilježbom, postupkom. Š...Ć procjenom i prodajom nepokretnosti u svojini izvršenika 14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o A. K., te namirenje iz iznosa dobijenog prodajom s obzirom da izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" se izvršenje na prethodno predloženom predmetu nije moglo broj 46/16) relevantna odredba glasi: sprovesti. Član 1. 7. Podnosilac zahtjeva je Rješenjem broj 17 0 P 038720 U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine 16 I 2 od 20. januara 2016. godine odredio izvršenje Federacije BiH", br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) zabilježbom, procjenom, prodajom na nepokretnostima u u članu 89. stav (5) mijenja se i glasi: svojini izvršenika A. K., pobliže navedenih u stavu I "(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom dispozitiva rješenja. Obustavljeno je izvršenje u odnosu na ročištu, sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana pokretne stvari izvršenika A. K., dok je u ostalom dijelu zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina Rješenje o izvršenju broj 17 0 P 038720 14 I od 8. oktobra može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu 2014. godine ostalo neizmijenjeno. na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu 8. Podnosilac zahtjeva je Zaključkom o prodaji broj 17 0 saglasnost Poreske uprave Federacije Bosne i Hercegovine. P 038720 16 I 2 od 5. septembra 2016. godine odredio prvo Ako Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati ročište za prodaju nepokretnosti putem usmenog javnog saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu nadmetanja za 11. oktobar 2016. godine. Stavom II navedenog vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za zaključka vrijednost nepokretnosti utvrđena je u ukupnom koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u iznosu od 20.240,00 KM prema procjeni stalnog sudskog roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje vještaka arhitektonske struke Adnana Pozderca. Stavom VII saglasnosti na prodajnu cijenu." navedenog zaključka propisano je da se nepokretnost ne može 15. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Član 3. Federacije BiH" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) Nezavisnost relevantne odredbe glase: Sudovi su samostalni i nezavisni od zakonodavne i Član 80. izvršne vlasti. Način utvrđivanja vrijednosti Niko ne smije uticati na nezavisnost i (1) O načinu utvrđivanja vrijednosti nekretnine sud nepristranost sudije pri odlučivanju u predmetima koji su će odlučiti zaključkom odmah nakon što donese rješenje o mu dodijeljeni u rad. izvršenju. Ako je to potrebno sud će prije donošenja Član 5. zaključka da održi ročište sa strankama. Zaštita prava (2) Utvrđivanju vrijednosti nekretnine pristupiće se Sudovi štite prava i slobode zagarantovane nakon što rješenje o izvršenju postane izvršno, ali i prije ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije i kantona i toga ako tražilac izvršenja to predloži, unaprijed zakonom, te obezbjeđuju ustavnost i zakonitost. obezbijedi za to potrebna sredstva i izjavi da će snositi Sudovi u svom radu postupaju nepristrano, troškove utvrđivanja vrijednosti i u slučaju da izvršenje blagovremeno i efikasno. bude obustavljeno. Član 15. (3) Vrijednost nekretnine utvrđuje se na osnovu Saradnja i pravna pomoć procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene Sudovi su dužni sarađivati međusobno, kao i sa tržišne cijene na dan procjene. Pri utvrđivanju organima vlasti i stranim sudovima. vrijednosti nekretnine vodiće se računa i o tome koliko U stvarima iz svoje nadležnosti sudovi pružaju ona manje vrijedi zbog toga što na njoj ostaju određena pravnu pomoć drugim sudovima u Bosni i Hercegovini, u prava i poslije prodaje. skladu sa zakonom. (4) Umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. ovog Organi vlasti i pravna lica koja vrše javna člana sud može dostavljanje podataka o vrijednosti ovlašćenja dužni su sudovima na njihov zahtjev nekretnine da zatraži od nadležnog organa poreske blagovremeno dostaviti spise, isprave i druge podatke uprave. potrebne za vođenje sudskog postupka. (5) U postupku izvršenja nad suvlasničkim dijelom iz Sudovi međunarodnu pravnu pomoć pružaju u skladu sa člana 69. ovog zakona procjena će sadržavati utvrđene međunarodnim dokumentima ili na osnovu načela vrijednosti i za cjelokupnu nekretninu i za suvlasnički dio, reciprociteta. te vrijednost suvlasničkog dijela koja bi se dobila u slučaju prodaje cjelokupne nekretnine, u skladu sa stavom 4. člana V. Dopustivost 69. ovog zakona. 17. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud (6) Odredbe st. od 1. do 4. ovog člana neće se je pošao od odredbe člana VI/3c) Ustava Bosne i primjenjivati ukoliko stranke i druga lica koja se u Hercegovine. izvršnom postupku namiruju postignu sporazum o Član VI/3c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: vrijednosti nekretnine. c) Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja mu Član 89. uputi bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a odnosi se na to Prodajna cijena da li je zakon na čijoj valjanosti počiva njegova odluka, (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po saglasan sa ovim Ustavom, Evropskom konvencijom o redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim nekretnina se na javnom nadmetanju ne može prodati po protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja pogledu postojanja ili djelokruga nekog opšteg pravila tražioca izvršenja. međunarodnog javnog prava koje je od značaja za odluku tog (2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se suda. nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. 18. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Opštinski Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne sud u Bihaću (sudija Dino Muslić), što znači da je zahtjev polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane. podnijelo ovlašćeno lice iz člana VI/3c) Ustava Bosne i (3) Ako se nekretnina ne proda na prvom sud će Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-14, ročište u istom roku i u slučaju da tri ponudioca sa objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu 37/11). Imajući u vidu odredbe člana VI/3c) Ustava Bosne i cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona. Hercegovine i člana 19 stav (1) Pravila Ustavnog suda, (4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti Ustavni sud smatra da je ovaj zahtjev dopustiv zato što ga je prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene podnio ovlašćeni subjekat, te da ne postoji nijedan zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne formalni razlog iz člana 19 stav (1) Pravila Ustavnog suda može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti. zbog kojeg zahtjev ne bi bio dopustiv. (5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom VI. Meritum ročištu sud će u roku od najmanje 15 do najviše 30 dana 19. Podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud odluči o zakazati treće ročište na kom nekretnina može biti kompatibilnosti člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na ZIP-a sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom utvrđenu vrijednost. 6 stav 1 Evropske konvencije koji, između ostalog, garantuju Š...Ć pravo na pristup sudu, kao i pravo na nezavisan i 16. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i nepristrasan sud koji su neodvojivi dijelovi prava na Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 38/05, pravično suđenje. 22/06, 63/10, 72/10 - ispravka, 7/13, 52/14) relevantne odredbe 20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom glase: dijelu glasi: 1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i funkcioniše nezavisno od izvršne vlasti i svoje odluke obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo mora da zasniva na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred odgovarajućem pravnom osnovu. nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. 24. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom člana 1 Š…Ć Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a izmijenjen je član 89 21. Podnosilac zahtjeva smatra da osporeni član 1 stav (5) ZIP-a tako što je propisano da ako nepokretnost ne Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a narušava princip bude prodata ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje nezavisnosti jer na trećem ročištu za prodaju nepokretnost 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište na kojem može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu nepokretnost može biti prodata bez ograničenja najniže na utvrđenu vrijednost, kako navodi podnosilac zahtjeva, cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz "isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Poreske prethodno pribavljenu saglasnost Poreske uprave. Ukoliko uprave kao organa Ministarstva finansija Vlade Poreska uprava uskrati saglasnost za predloženu cijenu Federacije BiH". nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu 22. Kako su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem predložiti realnu vrijednost za koju nepokretnost može tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u svojoj jurisprudenciji biti prodata na ovom ročištu. konzistentno ukazivali, pravo na pravično suđenje iz člana 25. Dakle, osporenom odredbom su propisani uslovi 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje, između ostalog, pod kojima se nepokretnost može prodati na trećem svakome pravo da svoj zahtjev u vezi s građanskim pravima i ročištu, a to je saglasnost Poreske uprave za predloženu obavezama iznese pred sud ili "tribunal". Postojanje cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost ili predlaganje nezavisnih i nepristrasnih sudova srce je svakog realne cijene za koju se nepokretnost može prodati. Ustavni pravosudnog sistema koji garantuje zaštitu ljudskih prava u sud, prije svega, ukazuje da je Poreska uprava federalna skladu s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. uprava u sastavu Federalnog ministarstva finansija. Ustav, zakoni, pa i sama državna politika moraju Poreska uprava kao izvršni organ nadležna je za primjenu obezbijediti postojanje takve sudske vlasti koja će biti Zakona o Poreskoj upravi Federacije BiH i drugih poreskih nezavisna od ostalih grana državne vlasti. Ustavni sud zakona i podzakonskih akata. Pored obračuna, kontrole i ukazuje da je Evropski sud više puta definisao nezavisnost naplate javnih prihoda Poreska uprava obavlja i druge suda u smislu člana 6 Evropske konvencije. Nezavisnost ima upravne i stručne poslove, kao što su registracija poreskih dva oblika: institucionalni i individualni. obveznika, prijem, kontrola i obrada poreskih prijava, Institucionalna nezavisnost podrazumijeva podjelu davanje mišljenja o poreskim pitanjima, itd. Nadležna je za ovlašćenja među granama vlasti i sposobnost pravosuđa da sprovođenje i izvršavanje aktivnosti iz oblasti svih vrsta postupa slobodno od pritisaka zakonodavne ili izvršne federalnih, kantonalnih, gradskih i opštinskih poreza i vlasti. Pojedinačna nezavisnost podrazumijeva sposobnost doprinosa, taksi, posebnih naknada, članarina, itd. pojedinih sudija da o predmetima odlučuju u odsustvu bilo 26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se kakvog političkog ili pritiska druge vrste. U presudi izvršenje nad nepokretnostima prema ZIP-u sprovodi Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, ubilježavanjem izvršenja u zemljišnu knjigu, utvrđivanjem Evropski sud, presuda od 28. juna 1984. godine, st. 78-80) vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i Evropski sud je naveo određene kriterijume, pa je tako namirenjem tražioca izvršenja (član 68 ZIP-a). Članom 80 istakao: "Kada utvrđuje da li se organ može smatrati ZIP-a regulisan je način utvrđivanja vrijednosti 'nezavisnim' od izvršne vlasti i od stranaka u sporu, nepokretnosti koja je predmet izvršenja, pa je tako stavom Evropski sud uzima u obzir način imenovanja njegovih (3) propisano da se "vrijednost nekretnine utvrđuje na članova i dužinu njihove funkcije, postojanje zaštite od osnovu procjene vještaka i drugih činjenica u visini njene spoljnih pritisaka i to da li organ odaje utisak tržišne cijene na dan procjene", dok je stavom (4) propisano nezavisnosti." Evropski sud je takođe utvrdio da se da "umjesto procjene na način predviđen u stavu 3. sud može "nemogućnost izvršne vlasti da smjenjuje sudije mora dostavljanje podataka o vrijednosti nekretnine da zatraži posmatrati kao posljedica njegove nezavisnosti". Pored toga, od nadležnog organa poreske uprave". Dakle i prilikom sudsko tijelo je lišeno ključne karakteristike "nezavisnog" utvrđivanja vrijednosti nepokretnosti propisana je suda usljed puke mogućnosti izvršne vlasti da izmijeni mogućnost da sud dostavljanje podataka o vrijednosti sudsku odluku ili obustavi njeno izvršenje (vidi, Evropski nepokretnosti zatraži od nadležnog organa poreske uprave. sud, Van de Hurk protiv Holandije, st. 45-55, presuda od 19. Dalje, Ustavni sud ukazuje da nakon polaganja cijene sud aprila 1994. godine, predstavka broj 16034790). Pojedinačna rješenjem dosuđuje nepokretnost kupcu (rješenje o dosudi) i ili individualna nezavisnost podrazumijeva sposobnost u obavezi je da pravosnažno rješenje o dosudi dostavi pojedinih sudija da o predmetima odlučuju u odsustvu bilo nadležnoj poreskoj upravi u roku od 15 dana od dana kakvog političkog ili pritiska druge vrste (vidi, Evropski pravosnažnosti s obzirom da pravosnažnošću rješenja o sud Incal protiv Turske i Findlay protiv Velike Britanije). dosudi nastaje poreska obaveza kupcu (plaćanje poreza na ime Npr. do podrivanja nezavisnosti sudije obično dolazi kada prometa nepokretnosti). se izvršna vlast miješa u neki predmet kako bi uticala na 27. Ustavni sud naglašava da je kantonalnim njegov ishod (vidi, Evropski sud, Sovtransavto Holding propisima uređen porez na promet nepokretnosti i prava na protiv Ukrajine, stav 80, presuda od 25. jula 2002. godine, području kantona, pa je tako regulisano da je prilikom predstavka broj 48553/99). prometa nepokretnosti (prodaja, zamjena i drugi prenos 23. Ustavni sud dalje naglašava da princip svojine na nepokretnostima) obveznik poreza na promet nezavisnosti sudstva proizlazi iz osnovnog principa nepokretnosti dužan poreskoj upravi podnijeti poresku vladavine prava, odnosno principa podjele vlasti. Podjela prijavu, a bez dokaza o plaćenom porezu (ili dokaza o vlasti na izvršnu, zakonodavnu i sudsku sama po sebi poreskom oslobađanju) na promet nepokretnosti ne može se podrazumijeva jasno podijeljene i definisane funkcije i izvršiti uknjižba svojine na nepokretnostima i pravima u uloge svake od njih, kao i zabranu međusobnog uplitanja. katastarskim, zemljišnim i drugim javnim knjigama. Ova Dakle, iz ovoga slijedi da sud, između ostalog, mora da vrsta plaćanja poreza, takođe, ide preko nadležnih poreskih 31. Ustavni sud u kontekstu navedene prakse Evropskog uprava. suda želi da ukaže i na sopstvenu praksu (vidi, Ustavni 28. Ustavni sud zapaža da je prije donošenja osporenog sud, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu br. člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a odredba stava U 3/16 od 1. decembra 2016. godine i AP 4380/13 od 22. (5) člana 89 ZIP-a propisivala: "Ako nekretnina ne bude decembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U prodata ni na drugom ročištu sud će u roku od najmanje 15 do predmetu broj U 3/16 od 1. decembra 2016. godine Ustavni najviše 30 dana zakazati treće ročište na kom nekretnina sud je rješavao na osnovu nadležnosti iz člana VI/3c) može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu Ustava Bosne i Hercegovine, te je odgovorio na zahtjev na utvrđenu vrijednost." Da bi nepokretnost bila prodata sudije Osnovnog suda u Derventi u kojem je ukazivano na bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu ustavnost odredbi Zakona o izvršnom postupku Republike vrijednost prema izmijenjenom članu 89 stav (5) ZIP-a Srpske koje, prema mišljenju tog sudije, nalažu sudu da potrebna je saglasnost Poreske uprave, a ukoliko Poreska zaključi da je tražilac izvršenja namiren isključivo za uprava uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u iznos za koji je postao vlasnik založene nepokretnosti koju odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je da sudu predloži je kupio na trećoj licitaciji kao jedini kupac. Suština realnu vrijednost za koju nepokretnost može biti prodata na citirane Odluke broj U 3/16 je stanovište Ustavnog suda trećem ročištu. prema kojem niti jedna odredba Zakona o izvršnom postupku 29. Ratio legis za navedenu izmjenu zakonodavac je našao Republike Srpske ne sprečava redovne sudove u svakom u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u konkretnom slučaju da zaključe da je tražilac izvršenja u postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, cijelosti namiren ukoliko je, kao jedini kupac, postao kao i sve prisutnijoj zloupotrebi jer su se nepokretnosti na vlasnik založene nepokretnosti kojom je bilo obezbijeđeno području Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu njegovo potraživanje, a koja je procijenjena na iznos viši od prodavale za cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i njegovog potraživanja prema izvršeniku, te da bi svako tržišnih cijena, tako da su se nepokretnosti prodavale u tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja bescjenje, čime je bio oštećen i budžet Federacije BiH" namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji, a (vidi prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a, maj najčešće se radi o simboličnim iznosima koji nisu ni 2016. godine, dostupan na www. parlamentfbih.gov.ba). približno uporedivi sa iznosom na koji je procijenjena 30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra založena nepokretnost, vodilo povredi izvršenikovog potrebnim ukazati na odluku Evropskog suda u predmetu prava na imovinu. Ljaskaj protiv Hrvatske od 20. decembra 2016. godine u 32. U predmetu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. kojem je utvrđeno kršenje prava na imovinu aplikanta godine, Ustavni sud je zaključio da je osporenim rješenjima (dužnika) jer je u izvršnom postupku njegova nepokretnost Opštinskog suda u Kiseljaku i Kantonalnog suda u Novom prodata za manje od 1/3 njene procijenjene vrijednosti. Travniku došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu iz Aplikant je osporavao prodaju založene nepokretnosti, a člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola tadašnji Zakon o izvršnom postupku Republike Hrvatske broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene nije propisivao ograničenje najniže cijene na trećem člana 98 Zakona o izvršnom postupku jer su navedeni sudovi ročištu za prodaju nepokretnosti. U predmetu (Ljaskaj (suprotno stvarnom značenju i smislu navedene zakonske protiv Hrvatske) Evropski sud za ljudska prava je naglasio: odredbe) smatrali da povjerilac ima pravo da nastavi sa "…64. Evropski sud napominje da su u velikom broju izvršenjem protiv apelanta, sljedstveno tome i jemaca, iako slučajeva hrvatski Ustavni sud i Vrhovni sud izrazili je povjerilac u izvršnom postupku postao vlasnik mišljenje da automatskom primjenom sporne odredbe Zakona nepokretnosti koje je apelant založio radi obezbjeđenja duga o izvršnom postupku i prodajom nepokretnosti za prema povjeriocu, dok je vrijednost predmetnih simboličnu cijenu (u rasponu od 1 kuna 15.650 kuna) nepokretnosti procijenjena na iznos koji je nekoliko puta nedovoljnu za namirenje potraživanja povjerilaca je u viši od iznosa koji povjerilac potražuje od apelanta. U suprotnosti sa Ustavom i zakonom (vidi stavove 33-40 gore). citiranoj odluci Ustavni sud je istakao: "Ne može se Štaviše, u svojoj odluci br. Rev 701 / 14-2 od 4. novembra dozvoliti povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan 2014. godine Vrhovni sud je čak otišao tako daleko da iznos postane vlasnik predmetnih nepokretnosti i da to zaključi da je sporna odredba 'po svojoj samoj prirodi uopšte ne utiče na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. suprotno javnom moralu i kao takva društveno Povjeriocu se čak dozvoljava da nastavi sa izvršenjem neprihvatljiva' i da je, bez obzira na činjenicu što je na protiv imovine apelanta i njegovih jemaca. Upravo na ovom snazi, 'to u suštini nemoralan pravni institut, zbog čega je mjestu, prema mišljenju Ustavnog suda, ključna je uloga prodaja na osnovu takvih nemoralnih instituta ništava' redovnih sudova koji vode izvršni postupak i u njemu (vidi stav 40 odluke). Na kraju, u objašnjenjima izvještaja o donose rješenje o namirenju na način da se uvijek moraju prijedlogu zakona koji je rezultirao donošenjem zakona zapitati i dati valjan odgovor na pitanje šta je uopšte kojima se ukida ta odredba, Vlada Republike Hrvatske je svrha postupka koji oni vode na prijedlog tražioca navela da je 'nepravedno i nerazumno', otvorila vrata 'raznim izvršenja. Ako je vrijednost založene nepokretnosti u toku zloupotrebama', i da je u suprotnosti sa ustavom izvršnog postupka procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, a garantovanim pravom vlasništva (vidi stav 41 odluke)…". potraživanje tražioca izvršenja iznosi 72.198,41 KM, koja (i) je svrha prodati založenu nepokretnost za 1.000,00 KM "…69. Sud je na kraju zaključio da je, zbog toga što je uopšte i da li bi sud takvu prodaju smio dopustiti bez propisima koji su važili u datom trenutku nedostajala obzira na sadržaj odredbe ZIP-a, odnosno imajući u vidu potrebna zaštita od proizvoljnog uplitanja od javnih vlasti sadržaj odredbe ZIP-a na koju se pozvao." U navedenoj (vidjeti stavove 65-66 odluke), odluka domaćih sudova da odluci Ustavni sud je takođe istakao kako je: "Radi proda aplikantovu kuću za manje od jedne trećine izbjegavanja eventualnih sporova u budućnosti po ovom vrijednosti koju je utvrdio vještak nije bio zakonito u pitanju, u svakom narednom (i) konkretnom slučaju potrebno datim okolnostima. Stoga je došlo do povrede člana 1. da nadležni redovni sudovi, kao i Poreska uprava Protokola broj 1 uz Konvenciju…" Federacije BiH pokažu maksimalnu senzibilnost prilikom primjene novelirane odredbe člana 89 stav 5 Zakona o uticaja kako aktera van pravosudnog sistema tako i onih u izvršnom postupku, te da prodajna cijena založene njemu. Značajna garancija protiv spoljnih pritisaka jeste da nepokretnosti na trećem ročištu zaista izražava …realnu sudije ne primaju naloge prilikom vršenja svoje sudijske vrijednost za koju nepokretnost može biti prodata…', kako funkcije. Ovo se pitanje otvara kada izvršna ili je to (i) propisano navedenom odredbom Zakona o izvršnom zakonodavna vlast neposredno utiče na ishod postupka. Npr. postupku Federacije BiH." Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je član 6 stav 1 33. Ustavni sud dalje podsjeća da sud u "izvršnom povrijeđen zato što je ministru spoljnih poslova dato postupku na odgovarajući način primjenjuje odredbe Zakona o isključivo ovlašćenje da tumači međunarodne ugovore (vidi, parničnom postupku ako ovim ili drugim zakonom nije Evropski sud, Beaumatrin protiv Francuske, stav 38, drukčije određeno" (član 21 ZIP-a). Tako je članom 147 presuda od 24. novembra 1994. godine, predstavka broj Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije 15287/89). Sudije, takođe, moraju biti u mogućnosti da BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) propisano da sud može da donose obavezujuće odluke koje ne može da mijenja neki odredi izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi nesudski organ (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv utvrđivanja ili razrješenja određene činjenice potrebno Holandije, stav 45, presuda od 19. aprila 1994. godine, stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Sud, takođe, može predstavka broj 16034/09). Evropski sud je u navedenoj "složenija vještačenja povjeriti stručnim ustanovama (...)" odluci zaključio da zakonom propisano ovlašćenje Vlade da (član 149 stav 4 ZPP), a u smislu člana 15 Zakona o sudovima ne izvrši sudsku odluku predstavlja povredu člana 6 iako to u Federaciji BiH organi vlasti i pravna lica koja vrše ovlašćenje ona nikada nije iskoristila. javna ovlašćenja dužni su da sudovima na njihov zahtjev 36. Dakle, sud mora funkcionisati nezavisno od blagovremeno dostave spise, isprave i druge podatke izvršne i zakonodavne vlasti, svoje odluke zasnivati na potrebne za vođenje sudskog postupka. Dakle, uloga vještaka svom sopstvenom slobodnom mišljenju, činjenicama, i to na ili stručne ustanove jeste u tome da pomoću svog stručnog pravnim osnovima. U konkretnom slučaju osporena odredba znanja utvrde okolnosti na osnovu kojih sam sud mora Zakona o izmjenama i dopunama ZIP-a onemogućava sud da zaključiti o postojanju odnosno nepostojanju odlučnih donese svoju odluku bez saglasnosti Poreske uprave, tj. da na činjenica i ni na koji način ne utiče na primjenu pravne trećem ročištu za prodaju nepokretnosti sam odredi realnu norme, niti svoje mišljenje može zasnivati na tumačenju vrijednosti za koju nepokretnost, koja je predmet prodaje u pravnih propisa. izvršnom postupku, može biti prodata, imajući u vidu i 34. U konkretnom slučaju, osporenom odredbom je cijeneći principe savjesnosti, poštenja i zabrane propisano da je Poreska uprava dužna da na poziv suda zloupotrebe prava. Ustavni sud napominje da sud u smislu dostavi saglasnost na najnižu cijenu u odnosu na utvrđenu člana 80 stav (3) ZIP-a, prilikom utvrđivanja vrijednosti vrijednost nepokretnosti koja je predmet prodaje u nepokretnosti koja je predmet izvršenja, vrijednost izvršnom postupku ili predloži sudu realnu vrijednost za nepokretnosti utvrđuje na osnovu procjene vještaka, kao i na koju nepokretnost može biti prodata na trećem ročištu u osnovu drugih činjenica o visini njene tržišne cijene na roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva. Poreska uprava, kao dan procjene, pa je nejasno zašto sud i prilikom određivanja stručna ustanova, na poziv suda daje svoje stručno mišljenje realne vrijednosti za koju nepokretnost može biti prodata o realnoj vrijednosti za koju nepokretnost može biti na trećem ročištu ne može tražiti stručno mišljenje prodata na trećem ročištu, isto kao što sud u smislu člana vještaka, te na osnovu njegovog mišljenja i drugih činjenica 80 stav 4 ZIP-a može, prilikom utvrđivanja vrijednosti odrediti prodajnu cijenu nepokretnosti, bez uplitanja nepokretnosti, zatražiti o tome dostavljanje podataka od organa izvršne vlasti - Poreske uprave. Dakle, u nadležnog organa poreske uprave, a koja je u smislu člana 15 konkretnom slučaju se radi o uticaju na sud van sudske Zakona o sudovima u Federaciji BiH dužna da sudu dostavi vlasti, što je svakako suprotno principu "nezavisnosti podatke potrebne za vođenje izvršnog postupka. suda" koji podrazumijeva da sud mora funkcionisati 35. Zakonodavac je ratio legis za navedenu izmjenu našao nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti. u "primijećenoj ustaljenoj praksi različitog postupanja u 37. S obzirom na izloženo, te imajući u vidu princip postupcima izvršenja od strane sudova u Federaciji BiH, "nezavisnosti suda", kao i da je osporenom odredbom kao i sve prisutnijoj zloupotrebi jer su se nepokretnosti na propisano da nepokretnost na trećem ročištu može biti području Federacije BiH putem izvršnog postupka na sudu prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu prodavale za cijene koje su vrlo niske, ispod realnih i vrijednost isključivo uz prethodnu saglasnost Poreske tržišnih cijena". Međutim, Ustavni sud smatra da na ovaj uprave, odnosno ako Poreska uprava uskrati saglasnost za način Poreska uprava kao organ izvršne vlasti predloženu cijenu nižu od utvrđene vrijednosti, u obavezi (Ministarstvo finansija) direktno utiče na odluku suda jer je da sudu predloži realnu vrijednost za koju nepokretnost na trećem ročištu nepokretnost može biti prodata bez može biti prodata, Ustavni sud zaključuje da je odredba ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršnom isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Poreske postupku suprotna pravu na "nezavisan sud" kao neodvojivom uprave. Dakle, Poreska uprava kao stručni organ ne daje dijelu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne svoje mišljenje o cijeni za koju se nepokretnost može i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. prodati na trećem ročištu, nego daje saglasnost za 38. U vezi sa navodima podnosioca zahtjeva da osporena predloženu cijenu, a ukoliko uskrati saglasnost za odredba "zadire direktno u nepristrasnost suda, kao i na predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, pravo pristupa sudu", Ustavni sud smatra da sadržaj dužna je da sudu predloži realnu vrijednost za koju osporene odredbe ni na koji način ne može uticati na sud da nepokretnost može biti prodata. Iz osporene odredbe bude pristrasan u odnosu na neku od stranaka u izvršnom proizlazi da odluku o realnoj vrijednosti za koju postupku, niti dovodi u pitanje okončanje izvršnog nepokretnost može biti prodata na trećem ročištu ne postupka, te zaključuje da argumenti podnosioca zahtjeva ne donosi sud, nego organ izvršne vlasti - Poreska uprava. pokreću pitanje principa "nepristrasnog suda" i pristupa Ustavni sud ponovo naglašava da sudska nezavisnost sudu u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, podrazumijeva slobodu individualnog sudije od neumjesnog odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII. Zaključak neodvojivog dijela prava na pravično suđenje iz člana II/3e) 39. Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 1 Zakona Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske o izmjenama i dopunama ZIP-a suprotna pravu na pravično konvencije. suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 40. Na osnovu čl. 59 st. (1) i (2) i 61 st. (2), (3) i (4) stav 1 Evropske konvencije zato što propisuje da na trećem Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u ročištu nepokretnost može biti prodata bez ograničenja dispozitivu ove odluke. najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo 41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, uz prethodno pribavljenu saglasnost organa izvršne vlasti odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. (Poreske uprave) ili ukoliko Poreska uprava uskrati Predsjednik saglasnost dužna je da sudu predloži realnu vrijednost za Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koju nepokretnost može biti prodata na trećem ročištu, na Mirsad Ćeman, s. r. koji način se narušava princip "nezavisnog suda" kao SADRŽAJ VLADA FEDERACIJE Odluka o davanju prethodne saglasnosti na BOSNE I HERCEGOVINE Prijedlog rješenja o izmjeni Rješenja o dodjeli dijela sredstava Trajnog revolving 679 Odluka o odobravanju raspoređivanja sredstava sa fonda kod Union banke d.d. Sarajevo Fede- Podračuna evidentiranog na Jedinstvenom računu ralnog ministarstva energije, rudarstva i Trezora-Riznice Federalnog ministarstva finansija/ industrije za dugoročno finansiranje proje- Federalnog ministarstva financija Zavodu za Javno kata putem dodjele kredita za 2016. godinu zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine privrednom društvu Tekstilna industrija (bosanski jezik) 1 d.o.o. Mostar u iznosu od 450.000,00 KM Odluka o odobravanju raspoređivanja sredstava sa (srpski jezik) 3 Podračuna evidentiranog na Jedinstvenom računu 681 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzor- Riznice-Trezora Federalnog ministarstva financija/ nom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar za Federalnog ministarstva finansija Zavodu za Javno donošenje odluke o razrješenju vršilaca dužnosti zdravstvo Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski članova Uprave Društva (bosanski jezik) 4 jezik) 1 Odluka o davanju suglasnosti suglasnost Nadzor- Odluka o odobravanju raspoređivanja sredstava nom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar za sa Podračuna evidentiranog na Jedinstvenom donošenje odluke o razrješenju vršilaca dužnosti računu Trezora-Riznice Federalnog ministar- članova Uprave Društva (hrvatski jezik) 4 stva finansija/Federalnog ministarstva fi- Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nad- nancija Zavodu za Javno zdravstvo Federacije zornom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 2 Mostar za donošenje odluke o razrješenju 680 Odluka o davanju prethodne saglasnosti na vršilaca dužnosti članova Uprave Društva Prijedlog rješenja o izmjeni Rješenja o dodjeli (srpski jezik) 4 dijela sredstava Trajnog revolving fonda kod Union 682 Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nadzor- banke d.d. Sarajevo Federalnog ministarstva nom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar za energije, rudarstva i industrije za dugoročno donošenje odluke o imenovanju članova Uprave finansiranje projekata putem dodjele kredita za Društva (bosanski jezik) 5 2016. godinu privrednom društvu Tekstilna Odluka o davanju prethodne suglasnosti Nadzor- industrija d.o.o. Mostar u iznosu od 450.000,00 nom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar za KM (bosanski jezik) 3 donošenje odluke o imenovanju članova Uprave Odluka o davanju prethodne suglasnosti na Društva (hrvatski jezik) 5 Prijedlog rješenja o izmjeni Rješenja o dodjeli Odluka o davanju prethodne saglasnosti Nad- dijela sredstava Trajnog revolving fonda kod Union zornom odboru JP Autoceste FBiH d.o.o. Mos- banke d.d. Sarajevo Federalnog ministarstva tar za donošenje odluke o imenovanju članova energije, rudarstva i industrije za dugoročno Uprave Društva (srpski jezik) 5 financiranje projekata putem dodjele kredita za 683 Odluka o davanju saglasnosti na Plan poslovanja 2016. godinu gospodarskom društvu Tekstilna Javnog preduzeća Autoceste Federacije Bosne i industrija d.o.o. Mostar u iznosu od 450.000,00 Hercegovine d.o.o. Mostar za 2017. godinu KM (hrvatski jezik) 3 (bosanski jezik) 6 Odluka o davanju suglasnosti na Plan poslovanja Odluka broj AP 754/14 (hrvatski jezik) 12 Javnog poduzeća Autoceste Federacije Bosne i Odluka broj AP 754/14 (srpski jezik) 16 Hercegovine d.o.o. Mostar za 2017. godinu 687 Odluka broj AP 2938/14 (bosanski jezik) 21 (hrvatski jezik) 6 Odluka broj AP 2938/14 (hrvatski jezik) 30 Odluka o davanju saglasnosti na Plan poslova- Odluka broj AP 2938/14 (srpski jezik) 38 nja Javnog preduzeća Autoceste Federacije 688 Odluka broj AP 2958/14 (bosanski jezik) 48 Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar za 2017. Odluka broj AP 2958/14 (hrvatski jezik) 54 godinu (srpski jezik) 6 Odluka broj AP 2958/14 (srpski jezik) 60 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 689 Odluka broj AP 3521/14 (bosanski jezik) 67 Odluka broj AP 3521/14 (hrvatski jezik) 73 684 Uvjerenje o ispunjenosti tehničkih i funkcionalnih Odluka broj AP 3521/14 (srpski jezik) 80 karakteristika dijelova fiskalnog sistema 6 690 Odluka broj AP 4585/14 (bosanski jezik) 86 FEDERALNI ŠTAB/STOŽER CIVILNE ZAŠTITE Odluka broj AP 4585/14 (hrvatski jezik) 92 685 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći Odluka broj AP 4585/14 (srpski jezik) 97 za saniranje dijela šteta Općini Kakanj (bosanski 691 Odluka broj AP 5233/14 (bosanski jezik) 103 jezik) 6 Odluka broj AP 5233/14 (hrvatski jezik) 107 Odluka o odobravanju jednokratne novčane pomoći Odluka broj AP 5233/14 (srpski jezik) 111 za saniranje dijela šteta Općini Kakanj (hrvatski 692 Odluka broj U 19/16 (bosanski jezik) 116 jezik) 7 Odluka broj U 19/16 (hrvatski jezik) 120 Odluka o odobravanju jednokratne novčane Odluka broj U 19/16 (srpski jezik) 125 pomoći za saniranje dijela šteta Općini 693 Odluka broj U 20/16 (bosanski jezik) 129 Kakanj (srpski jezik) 7 Odluka broj U 20/16 (hrvatski jezik) 135 Odluka broj U 20/16 (srpski jezik) 140 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 686 Odluka broj AP 754/14 (bosanski jezik) 8 Izdavač: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo, Džemala Bijedića 39/III - Direktor: Dragan Prusina - Telefoni: Centrala: 722-030 - Direktor: 722-061 - Pretplata: 722-054, faks: 722-071 - Oglasni odjel: 722-049, 722-050, faks: 722-074 - Služba za pravne i opće poslove: 722-051 - Računovodstvo: 722-044, 722-046 - Komercijala: 722-042 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338-320-22000052-11, VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160-200- 00005746-51, HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka, filijala Brčko 552-000-00000017-12, RAIFFEISEN BANK d.d. BiH Sarajevo161-000-00071700-57 - Štampa: "Unioninvestplastika" d.d. Sarajevo - Za štampariju: Jasmin Muminović - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska glasila. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2017. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2017. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM. Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku.