Poslova - Federalnom ministarstvu odluku unutarnjih poslova
19 ODLUKU Na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, O RASHODOVANJU SITNOG INVENTARA U 8/95, 58/02 i 19/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine FEDERALNOM MINISTARSTVU UNUTRAŠNJIH donosi POSLOVA - FEDERALNOM MINISTARSTVU ODLUKU UNUTARNJIH POSLOVA O OTPISU OBAVEZA I IZVRŠENIH PRETPLATA I. FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTRAŠNJIH Rashoduje se sitni inventar Federalnog ministarstva unutrašnjih POSLOVA - FEDERALNOG MINISTARSTVA poslova - Federalnog ministarstva unutarnjih poslova prema UNUTARNJIH POSLOVA PREMA DOBAVLJAČIMA IZ Elaboratu Centralne popisne komisije i prijedlogu za rashod sitnog inventara po inventuri za 2004. godinu. RANIJIH GODINA II. I. Obaveze Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova - Spisak sitnog inventara iz tačke I. ove Odluke nalazi se u Federalnog ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: prilogu ove Odluke i čini njen sastavni dio. Ministarstvo) prema dobavljačima knjižene na KONTU 311111 III. u iznosu od 5.271,02 KM i izvršene pretplate knjižene na istom Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova - Federalno KONTU u iznosu od 4.717,79 KM otpisuju se u cijelosti. ministarstvo unutarnjih poslova provest će ovu Odluku i izvršiti II. propisane postupke i knjiženja. Iznos razlike u visini od 553,23 KM knjižit će se u korist IV. prihoda Ministarstva, KONTO 722631. Odluka će biti osnov za knjiženje nakon izvršenog III. rashodovanja. Otpis se vrši iz razloga što su potraživanja i obaveze iz tač. II. V. i III. ove Odluke zastarjele odnosno jer datiraju iz razdoblja 1995. - 1999. godina. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". IV. Prilog ovoj Odluci je pojedinačna specifikacija obaveza i V broj 8/06 potraživanja. 12. januara/siječnja 2006. godine Premijer Sarajevo dr. Ahmet Hadžipašić, s. r. V. Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Ministarstvo. VI. 18 Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana Na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". 8/95, 58/02 i 19/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine V broj 9/06 donosi 12. januara/siječnja 2006. godine Premijer Sarajevo dr. Ahmet Hadžipašić, s. r. ODLUKU O RASHODOVANJU STALNIH SREDSTAVA U 20 FEDERALNOM MINISTARSTVU UNUTRAŠNJIH Na osnovu člana 19. stav 2. Zakona o Vladi Federacije Bosne i POSLOVA - FEDERALNOM MINISTARSTVU Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/94, 8/95, UNUTARNJIH POSLOVA 58/02 i 19/03), Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donosi I. ODLUKU Rashoduju se dotrajala i neupotrebljiva stalna sredstva Fede- O PRIJENOSU U VANBILANSNU EVIDENCIJU ralnog ministarstva unutrašnjih poslova - Federalnog ministar- OBAVEZA FEDERALNOG MINISTARSTVA stva unutarnjih poslova prema Elaboratu Centralne popisne UNUTRAŠNJIH POSLOVA - FEDERALNOG komisije i prijedlogu za rashod stalnih sredstava po inventuri za 2004. godinu. MINISTARSTVA UNUTARNJIH POSLOVA IZ RANIJIH GODINA II. I. Spisak stalnih sredstava iz tačke I. ove Odluke sa rekapi- tulacijom stalnih sredstava po kontima, nalazi se u prilogu ove Kratkoročne obaveze koje se vode na KONTIMA: Odluke i čini njen sastavni dio. KONTO 331333 - primici od stalnih domaćih III. pozajmljivača . . . . . . . . . . . . . 142.250,00 KM Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova - Federalno 341411 - obaveze za deponovane plaće . . 1.670,80 KM ministarstvo unutarnjih poslova provest će ovu Odluku i izvršiti 341412 - obaveze za deponovane plaće - propisane postupke i knjiženja. spoljni saradnici . . . . . . . . . . . . . . 169,00 KM 3414211 -alimentacije . . . . . . . . . . . 378,88 KM Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), 3414212 -krediti . . . . . . . . . . . . . . . 30,00 KM Zakonom o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i 3414216 - ostale obaveze . . . . . . . . . 3.451,70 KM Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05) i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva UKUPNO: . . . . . . . . . . . . . . 147.950,38 KM unutrašnjih poslova - Federalnog ministarstva unutarnjih U ukupnom iznosu od 147.950,38 KM isknjižit će se iz poslova, broj 01-913/05 od 12. 12. 2005. godine, pripremi za bilansne evidencije Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, u skladu sa čl. 114. i 115. - Federalnog ministarstva unutarnjih poslova ( u daljnjem tekstu: Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Ministarstvo) i knjižiti vanbilansno. Hercegovine, odgovarajuće odluke o dodjeli pokretnih stvari i II. opreme te službenih zgrada i prostorija potrebnih za rad i smještaj Uprave policije i utvrdi diobeni bilans između Ministarstva i Kratkoročne obaveze se odnose na period od 1992. godine do Uprave policije. 2000. godine. Rok za pripremu odluka u skladu sa članom 114. i 115. III. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Ministarstvo će provest knjiženja iz tačke I. ove odluke, te u Hercegovine je 30 dana od dana donošenja ovog Rješenja, a za Federalnom ministarstvu finansija - Federalnom ministarstvu utvrđivanje diobenog bilansa 60 dana od dana donošenja ovog financija zatražiti instrukciju po pitanju knjiženja zastarjelih Rješenja. obaveza, jer su iste prijavljene u specifikaciji obrasca OBK i Ministarstvo i Uprava policije dužni su da osiguraju POG sa stanjem na dan 31. 12. 2002. godine. administrativno-tehničku podršku i stručnu pomoć u radu Komisije. IV. Ova Odluka stupa na snagu narednog dana od dana III. objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Za učešće u radu Komisije, predsjedniku i članovima V broj 10/06 Komisije pripada naknada u skladu s odredbom tačke V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i 12. januara/siječnja 2006. godine Premijer drugih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Sarajevo dr. Ahmet Hadžipašić, s. r. Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). 21 IV. Na osnovu člana 19. stav. 2 Zakona o Vladi Federacije Bosne Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 1/94, 8/95, u "Službenim novinama Federacije BiH". 58/02 i 19/03) i u skladu sa Zaključkom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, broj 03-04-538/2005 od 16. januara 2006. godine, V broj 11/06 donesenim na 140. sjednici, održanoj 12. januara 2006. godine u 19. januara/siječnja 2006. godine Premijer Mostaru, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donosi Sarajevo dr. Ahmet Hadžipašić, s. r. RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA IZRADU DIOBENOG FEDERALNO MINISTARSTVO BILANSA IZMEĐU FEDERALNOG MINISTARSTVA TRGOVINE I TURIZMA UNUTRAŠNJIH POSLOVA - FEDERALNOG MINISTARSTVA UNUTARNJIH POSLOVA I 22 FEDERALNE UPRAVE POLICIJE Na temelju članka 9. Zakona o trgovini ("Službene novine Federacije BiH", broj 64/04), u svezi sa člankom 49. Pravilnika o I. uvjetima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora Imenuju se članovi Komisije za izradu diobenog bilansa za obavljanje trgovine ("Službene novine Federacije BiH", broj Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova - Federalnog 12/05 i 60/05), federalni ministar trgovine i turizma donosi ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Federalne uprave policije u njegovom sastavu (u daljnjem PRAVILNIK tekstu: Uprava policije) u sljedećem sastavu: O DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU EVIDENTIRANJA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH 1. DŽEMALUDIN Federalno ministarstvo MUTAPČIĆ pravde, predsjednik DERIVATA I OSTALIH PROIZVODA I USLUGA NA BENZINSKIM CRPKAMA PUTEM UGRAĐENE 2. FATIMA DRINČIĆ Federalno ministarstvo finansija, član OPREME U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE 3. VESNA RAŠETA Federalno ministarstvo Članak 1. rada i socijalne član U Pravilniku o načinu evidentiranja i kontroli prometa politike, naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim 4. BILJANA Federalno ministarstvo crpkama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Herce- KNEŽEVIĆ prostornog uređenja i član govine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/05), u članku okoliša 7. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: 5. IBRAHIM Federalno ministarstvo "Plombiranje AMN se izvršava nakon što nadležna komisija MESIHOVIĆ prometa i Federalnog ministarstva trgovine i turizma donese upravni akt komunikacija, član kojim se utvrđuje da su ispunjeni uvjeti iz članka 2. tog 6. VERA ZOVKO Federalno ministarstvo pravilnika." unutrašnjih poslova član Članak 2. 7. JOSIP Federalno ministarstvo Iza članka 21. dodaje se novi članak 21.a koji glasi: CVITANOVIĆ unutrašnjih poslova - "Članak 21.a Uprava policije član Federalni ministar trgovine i turizma donijet će naputak o načinu provjere, kontrole i kvaliteta ugrađene opreme na BPS, II. sastav i način rada odgovarajuće komisije koja će vršiti provjeru, Zadatak Komisije iz tačke I. ovog Rješenja je da u skladu sa naziv i sadržaj akta koji donosi komisija, te druga pitanja vezana Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i za primjenu ovog pravilnika." Članak 3. kojim se utvrđuje da su ispunjeni uvjeti iz člana 2. tog Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objave pravilnika." u "Službenim novinama Federacije BiH". Član 2. Broj 01-02-129/06 Iza člana 21. dodaje se novi član 21.a koji glasi: 16. siječnja 2006. godine Ministar "Član 21.a Sarajevo Maid Ljubović, v. r. Federalni ministar trgovine i turizma donijet će uputstvo o načinu provjere, kontrole i kvaliteta ugrađene opreme na BPS, sastav i način rada odgovarajuće komisije koja će vršiti provjeru, Na osnovu člana 9. Zakona o trgovini ("Službene novine naziv i sadržaj akta koji donosi komisija, te druga pitanja vezana Federacije BiH", broj 64/04), u vezi sa članom 49. Pravilnika o za primjenu ovog pravilnika". uslovima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih Član 3. prostora za obavljanje trgovine ("Službene novine Federa- cije BiH", broj 12/05 i 60/05), federalni ministar trgovine i Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana turizma donosi objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-129/06 PRAVILNIK 16. januara 2006. godine Ministar O DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU Sarajevo Maid Ljubović, s. r. EVIDENTIRAWA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH DERIVATA I OSTALIH PROIZVODA I USLUGA NA 23 BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA PUTEM Na temelju članka 9. Zakona o trgovini ("Službene novine UGRAĐENE OPREME U FEDERACIJI BOSNE I Federacije BiH", broj 64/04), federalni ministar trgovine i HERCEGOVINE turizma donosi Član 1. NAPUTAK U Pravilniku o načinu evidentirawa i kontroli prometa O NAČINU PROVJERE, PREGLEDA I VERIFIKACIJE naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim ELEKTRONSKIH MJERNIH SUSTAVA NA pumpnim stanicama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj BENZINSKIM CRPKAMA 12/05), u članu 7. dodaje se novi stav 2. koji glasi: "Plombiranje AMN se izvršava nakon što nadležna I. UVODNE ODREDBE komisija Federalnog ministarstva trgovine i turizma donese 1. Ovim Naputkom propisuje se postupak o načinu provjere, upravni akt kojim se utvrđuje da su ispunjeni uslovi iz člana 2. pregleda i verifikacije elektronskih mjernih sustava na tog pravilnika." benzinskim crpkama stanicama ( u daljnjem tekstu: BPS), organi nadležni za vođenje postupka, njihov sastav i način Član 2. rada, te druga pitanja vezana za primjenu Pravilnika o načinu Iza člana 21. dodaje se novi član 21.a koji glasi: evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim crpkama stanicama putem "Član 21.a ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (u Federalni ministar trgovine i turizma donijeće uputstvo daljnjem tekstu: Pravilnik). o načinu provjere, kontrole i kvaliteta ugrađene opreme na BPS, sastav i način rada odgovarajuće komisije koja će vršiti II. ORGANI NADLEŽNI ZA PROVJERU provjeru, naziv i sadržaj akta koji donosi komisija, te druga 2. Federalni ministar trgovine i turizma (u daljnjem tekstu: pitawa vezana za primjenu ovog pravilnika." ministar), imenuje Komisiju za provjeru, pregled i verifikaciju elektronskih mjernih sustava (u daljnjem tekstu: Član 3. Komisija). Ovaj pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana Komisija se sastoji od tri člana. objavqivawa u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Komisije je federalni tržišni inspektor, jedan Broj 01-02-129/06 član je vanjski suradnik iz odgovarajuće tehničke oblasti, a 16. januara 2006. godine Ministar jedan iz Federalnog ministarstva trgovine i turizma. Sarajevo Maid Qubović, s. r. 3. Ministar može, ukoliko ocijeni to potrebnim, imenovati više komisija. Članovima Komisije pripada pravo na naknadu za rad, a troškove snosi vlasnik odnosno korisnik BPS što posebnim Na osnovu člana 9. Zakona o trgovini ("Službene novine aktom utvrđuje ministar. Federacije BiH", broj 64/04), u vezi sa članom 49. Pravilnika o 4. Prilikom provjere ugrađene opreme Komisija je dužna uvjetima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora sačiniti zapisnik i precizno evidentirati utvrđene činjenice. za obavljanje trgovine ("Službene novine Federacije BiH", broj Ukoliko se utvrde određeni nedostaci, Komisija će naložiti 12/05 i 60/05), federalni ministar trgovine i turizma donosi da se isti u primjerenom roku otklone. 5. Nakon izvršenog pregleda elektronskog mjernog sustava PRAVILNIK Komisija donosi rješenje kojim utvrđuje da li su ispunjeni uvjeti koje propisuje Pravilnik. O DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU Rješenje potpisuje predsjednik Komisije i ono predstavlja EVIDENTIRANJA I KONTROLI PROMETA NAFTNIH valjan akt za reguliranje eventualnih prava i obveza prema DERIVATA I OSTALIH PROIZVODA I USLUGA NA trećim osobama. BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA PUTEM 6. Vlasnik, odnosno korisnik BPS je dužan obavijestiti UGRAĐENE OPREME U FEDERACIJI BOSNE I Komisiju o izvršenoj ugradnji elektronskog mjernog sustava. Komisija je dužna u što kraćem roku izaći na lice mjesta, HERCEGOVINE radi provjere. Član 1. III. POSTUPAK PROVJERE U Pravilniku o načinu evidentiranja i kontroli prometa 7. Provjera konstrukcije sonde obuhvata utvrđivanje da je naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim sonda kompaktna, bez pokretnih dijelova, da su integrirani pumpnim stanicama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne svi senzori u isto kućište. i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/05), u 8. Provjera mjernih osobina sonde obuhvata mjerenje visine članu 7. dodaje se novi stav 2. koji glasi: stuba goriva (provjera sa mjernom letvom), mjerenje temper- "Plombiranje AMN se izvršava nakon što nadležna komisija ature goriva (provjera termometrom) mjerenje visine vode - Federalnog ministarstva trgovine i turizma donese upravni akt kondenzata u tanku i mjerenje gustoće goriva. Usporediti izmjerenu gustoću goriva sondom sa gustoćom 3. Ministar može, ukoliko ocijeni to potrebnim, imenovati izmjerenom prijenosnim mjernim instrumentom, te izmje- više komisija. rene količine sa normativima gustoće za svako pojedino Članovima Komisije pripada pravo na naknadu za rad, a gorivo. troškove snosi vlasnik odnosno korisnik BPS što posebnim 9. AMN kontroler - konzola obuhvata provjeru svih izmjere- aktom utvrđuje ministar. nih veličina na displeju konzole, visinu goriva u milimetrima 4. Prilikom provjere ugrađene opreme Komisija je dužna i količinu u litrima, gustoću gr/cm3, količinu goriva kompen- sačiniti zapisnik i precizno evidentirati utvrđene ziranu na 15 C°, količinu zaprimljenog goriva u litrima, a činjenice. visinu vode u milimetrima. Ukoliko se utvrde određeni nedostaci, Komisija će naložiti Provjera izmjerenih količina tečnosti na pisaču obuhvata da se isti u primjerenom roku otklone. visinu goriva u milimetrima, količinu u litrima, gustoću 5. Nakon izvršenog pregleda elektronskog mjernog sistema goriva gr/cm3, količinu goriva kompenziranu na 15 C° i Komisija donosi rješenje kojim utvrđuje da li su ispunjeni količinu zaprimljenog goriva u litrima. uslovi koje propisuje Pravilnik. Provjera log datoteke i provjera trenutnih dnevnih i Rješenje potpisuje predsjednik Komisije i ono predstavlja periodičnih izvještaja i ispis istih, te obrada i pohrana valjan akt za regulisanje eventualnih prava i obaveza prema podataka u realnom vremenu. trećim licima. Kontrola alarma obuhvata alarm na količinu goriva u tanku 6. Vlasnik, odnosno korisnik BPS je dužan obavijestiti (nisku i visoku razinu), alarm kada gorivo nije unutar Komisiju o izvršenoj ugradwi elektronskog mjernog sistema. propisanog praga gustoće za svaku pojedinu vrstu goriva, Komisija je dužna u što kraćem roku izaći na lice mjesta, radi alarm na curenje tanka i sistemski alarmi koji signaliziraju provjere. neispravnost pojedinih dijelova sustava greške u rukovanju, III. POSTUPAK PROVJERE neispravnost nekih od sustava mjerenja. 10. Provjera mogućnosti spajanja i prijenos podataka prema 7. Provjera konstrukcije sonde obuhvata utvrđivanje da je sonda kontrolnom organu, uspostava veze i povlačenje kompaktna, bez pokretnih dijelova, da su integrirani svi senzori u isto kućište. podataka na server kontrolnog organa, te ispis svih izvještaja na serveru obuhvata provjeru uspostave veze sa 8. Provjera mjernih osobina sonde obuhvata mjerenje visine stuba AMN konzole prema kontrolnom organu, veze sa servera goriva (provjera sa mjernom letvom), mjerenje temperature kontrolnog organa prema AMN i sadržaja primljene log goriva (provjera termometrom) mjerenje visine vode - kondenzata u tanku i mjerenje gustoće goriva. datoteke na serveru kontrolnog organa. Uporediti izmjerenu gustoću goriva sondom sa gustoćom Ispis izvještaja o visini, količini, gustoći i temperaturi goriva, izmjerenom prenosnim mjernim instrumentom, te izmjerene kao i količini zaprimljenog goriva, te trenutnog stanja goriva količine sa normativima gustoće za svako pojedino gorivo. na BPS dnevnog i periodičnog izvještaja na serveru 9. AMN kontroler - konzola obuhvata provjeru svih izmjerenih kontrolnog organa. veličina na displeju konzole, visinu goriva u milimetrima i Kontrola postavki osobina tanka i usporedba sa stanjem u količinu u litrima, gustoću gr/cm3, količinu goriva datoteci na serveru. kompenziranu na 15 C°, količinu zaprimljenog goriva u Provjera alarma o curenju tanka i kontrola alarma o sadržaju litrima, a visinu vode u milimetrima. vode u tanku, gustoći goriva sistemskim alarmima. Provjera izmjerenih količina tečnosti na pisaču obuhvata Provjera šifriranja log datoteke 128 bitnim ključem pomoću visinu goriva3 u milimetrima, količinu u litrima, gustoću 3 DES alogaritma, kao i provjera da oprema kod goriva gr/cm , količinu goriva kompenziranu na 15 C° i implementacije druge faze Pravilnika podržava IFSF količinu zaprimljenog goriva u litrima. protokol. Provjera log datoteke i provjera trenutnih dnevnih i 11. Ovaj Naputak stupa na snagu narednog dana od dana periodičnih izvještaja i ispis istih, te obrada i pohrana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". podataka u realnom vremenu. Kontrola alarma obuhvata alarm na količinu goriva u tanku Broj 01-02-129/06 (niski i visoki nivo), alarm kada gorivo nije unutar 16. siječnja 2006. godine Ministar propisanog praga gustoće za svaku pojedinu vrstu goriva, alarm Sarajevo Maid Ljubović, v. r. na curenje tanka i sistemski alarmi koji signaliziraju neispravnost pojedinih dijelova sistema greške u rukovanju, neispravnost nekih od sistema mjerewa. 10. Provjera mogućnosti spajawa i prenos podataka prema Na osnovu člana 9. Zakona o trgovini ("Službene novine kontrolnom organu, uspostava veze i povlačenje podataka na Federacije BiH", broj 64/04), federalni ministar trgovine i server kontrolnog organa, te ispis svih izvještaja na serveru turizma donosi obuhvata provjeru uspostave veze sa AMN konzole prema kontrolnom organu, veze sa servera kontrolnog organa prema UPUTSTVO AMN i sadržaja primljene log datoteke na serveru kontrolnog organa. O NAČINU PROVJERE, PREGLEDA I VERIFIKACIJE Ispis izvještaja o visini, količini, gustoći i temperaturi ELEKTRONSKIH MJERNIH SISTEMA NA goriva, kao i količini zaprimljenog goriva, te trenutnog BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA stawa goriva na BPS dnevnog i periodičnog izvještaja na serveru kontrolnog organa. I. UVODNE ODREDBE Kontrola postavki osobina tanka i uporedba sa stanjem u datoteci na serveru. 1. Ovim uputstvom propisuje se postupak o načinu provjere, Provjera alarma o curenju tanka i kontrola alarma o sadržaju pregleda i verifikacije elektronskih mjernih sistema na vode u tanku, gustoći goriva sistemskim alarmima. benzinskim pumpnim stanicama (u daqnjem tekstu: BPS), organi nadležni za vođenje postupka, wihov sastav i način Provjera šifrirawa log datoteke 128 bitnim kqučem pomoću rada, te druga pitawa vezana za primjenu Pravilnika o načinu 3 DES alogaritma, kao i provjera da oprema kod evidentirawa i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih implementacije druge faze Pravilnika podržava IFSF proizvoda i usluga na benzinskim pumpnim stanicama putem protokol. ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine ( u daqnjem 11. Ovo uputstvo stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa tekstu: Pravilnik). u "Službenim novinama Federacije BiH". II. ORGANI NADLEŽNI ZA PROVJERU Broj 01-02-129/06 2. Federalni ministar trgovine i turizma (u daqnjem tekstu: 16. januara 2006. godine Ministar ministar), imenuje Komisiju za provjeru, pregled i verifi- Mostar Maid Qubović, s. r. kaciju elektronskih mjernih sistema (u daqnjem tekstu: Komisija). Komisija se sastoji od tri člana. Predsjednik Komisije je federalni tržišni inspektor, jedan Na osnovu člana 9. Zakona o trgovini ("Službene novine član je vawski saradnik iz odgovarajuće tehničke oblasti, a Federacije BiH", broj 64/04), federalni ministar trgovine i jedan iz Federalnog ministarstva trgovine i turizma. turizma donosi UPUTSTVO AMN konzole prema kontrolnom organu, veze sa servera kontrolnog organa prema AMN i sadržaja primljene log O NAČINU PROVJERE, PREGLEDA I VERIFIKACIJE datoteke na serveru kontrolnog organa. ELEKTRONSKIH MJERNIH SISTEMA NA Ispis izvještaja o visini, količini, gustoći i temperaturi goriva, BENZINSKIM PUMPNIM STANICAMA kao i količini zaprimljenog goriva, te trenutnog stanja goriva na BPS dnevnog i periodičnog izvještaja na serveru I. UVODNE ODREDBE kontrolnog organa. 1. Ovim Uputstvom propisuje se postupak o načinu provjere, Kontrola postavki osobina tanka i usporedba sa stanjem u pregleda i verifikacije elektronskih mjernih sistema na datoteci na serveru. benzinskim pumpnim stanicama (u daljnjem tekstu: BPS), Provjera alarma o curenju tanka i kontrola alarma o sadržaju organi nadležni za vođenje postupka, njihov sastav i način vode u tanku, gustoći goriva sistemskim alarmima. rada, te druga pitanja vezana za primjenu Pravilnika o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih Provjera šifriranja log datoteke 128 bitnim ključem pomoću proizvoda i usluga na benzinskim pumpnim stanicama 3 DES alogaritma, kao i provjera da oprema kod putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (u implementacije druge faze Pravilnika podržava IFSF daljnjem tekstu: Pravilnik). protokol. 11. Ovo Uputstvo stupa na snagu narednog dana od dana II. ORGANI NADLEŽNI ZA PROVJERU objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". 2. Federalni ministar trgovine i turizma (u daljnjem tekstu: ministar), imenuje Komisiju za provjeru, pregled i verifi- Broj 01-02-129/06 kaciju elektronskih mjernih sistema (u daljnjem tekstu: 16. januara 2006. godine Ministar Komisija). Mostar Maid Ljubović, s. r. Komisija se sastoji od tri člana. Predsjednik Komisije je federalni tržišni inspektor, jedan član je vanjski saradnik iz odgovarajuće tehničke oblasti, a FEDERALNO MINISTARSTVO jedan iz Federalnog ministarstva trgovine i turizma. 3. Ministar može, ukoliko ocijeni to potrebnim, imenovati više PROSTORNOG UREĐENJA I OKOLIŠA komisija. Članovima Komisije pripada pravo na naknadu za rad, a 24 troškove snosi vlasnik odnosno korisnik BPS što posebnim Na osnovu člana 70. stava 2. Zakona o organizaciji organa aktom utvrđuje ministar. 4. Prilikom provjere ugrađene opreme Komisija je dužna uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine sačiniti zapisnik i precizno evidentirati utvrđene činjenice. Federacije BiH", broj 35/05) i tačke II. Odluke o načinu i Ukoliko se utvrde određeni nedostaci, Komisija će naložiti obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i drugih da se isti u primjerenom roku otklone. radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja 5. Nakon izvršenog pregleda elektronskog mjernog sistema federalnog organa državne službe "Službene novine Federacije Komisija donosi rješenje kojim utvrđuje da li su ispunjeni BiH", broj 39/04 i 41/05), federalni ministar prostornog uređenja uvjeti koje propisuje Pravilnik. i okoliša donosi Rješenje potpisuje predsjednik Komisije i ono predstavlja valjan akt za regulisanje eventualnih prava i obaveza prema RJEŠENJE trećim licima. 6. Vlasnik, odnosno korisnik BPS je dužan obavijestiti O OBRAZOVANJU KOMISIJE Komisiju o izvršenoj ugradnji elektronskog mjernog sistema. I. Komisija je dužna u što kraćem roku izaći na lice mjesta, radi provjere. 1. Obrazuje se Komisija za izradu Pravilnika o internoj kontroli Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša u III. POSTUPAK PROVJERE sljedećem sastavu: 7. Provjera konstrukcije sonde obuhvata utvrđivanje da je – ŠUHRA ŠEHAGIĆ, dipl. ekonomista - predsjednik Komisije, sonda kompaktna, bez pokretnih dijelova, da su integrirani – MILKA BJELICA, dipl. ekonomista - član Komisije svi senzori u isto kućište. 8. Provjera mjernih osobina sonde obuhvata mjerenje visine – BILJANA KNEŽEVIĆ, dipl. pravnik - član Komisije i stuba goriva (provjera sa mjernom letvom), mjerenje temper- – MEDIHA ŠUKALO, stručno lice komisije. ature goriva (provjera termometrom) mjerenje visine vode - kondenzata u tanku i mjerenje gustoće goriva. II. Uporediti izmjerenu gustoću goriva sondom sa gustoćom 2. Rok za izradu akata iz stava 1. ovog Rješenja je 30 dana. izmjerenom prenosnim mjernim instrumentom, te izmjerene 3. Naknada za rad svakog člana Komisije i stručnog lica količine sa normativima gustoće za svako pojedino gorivo. utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tač. IV. i V. Odluke o 9. AMN kontroler - konzola obuhvata provjeru svih načinu obrazovanja i visini naknada za rad stručnih komisija i izmjerenih veličina na displeju konzole, visinu goriva u drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovo- milimetrima i količinu u litrima, gustoću gr/cm3, količinu ditelja federalnog organa državne službe ("Službene novine goriva kompenziranu na 15 C°, količinu zaprimljenog goriva Federacije BiH", br. 39/04 i 41/05). u litrima, a visinu vode u milimetrima. 4. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Provjera izmjerenih količina tečnosti na pisaču obuhvata Federacije BiH". visinu goriva u milimetrima, količinu u litrima, gustoću goriva gr/cm3, količinu goriva kompenziranu na 15 C° i Broj 01-34-42/06 količinu zaprimljenog goriva u litrima. 17. januara/siječnja 2006. godine Ministar Provjera log datoteke i provjera trenutnih dnevnih i Sarajevo Ramiz Mehmadagić, s. r. periodičnih izvještaja i ispis istih, te obrada i pohrana podataka u realnom vremenu. Kontrola alarma obuhvata alarm na količinu goriva u tanku (niski i visoki nivo), alarm kada gorivo nije unutar FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU propisanog praga gustoće za svaku pojedinu vrstu goriva, alarm na curenje tanka i sistemski alarmi koji signaliziraju Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i neispravnost pojedinih dijelova sistema greške u rukovanju, Hercegovine ("Službene glasnik BiH", broj 49/04) i tačke I. stav neispravnost nekih od sistema mjerenja. 1. alineja 3. i tačke II. Odluke o načinu obrazovanja i visini 10. Provjera mogućnosti spajanja i prenos podataka prema naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih kontrolnom organu, uspostava veze i povlačenje od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja podataka na server kontrolnog organa, te ispis svih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj izvještaja na serveru obuhvata provjeru uspostave veze sa 39/04), direktor Federalnog zavoda za statistiku donosi RJEŠENJE – da komparativnom analizom svih ponuda međusobno, cijeneći svaku ponudu pojedinačno saglasno kriterijima O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE iz obavještenja i tenderske dokumentacije, odredi POSTUPKA JAVNE NABAVKE najpovoljnijeg ponuđača, – Komisija će nakon provedenog postupka otvaranja i I. odabira najpovoljnije ponude, saglasno Zakonu o Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke javnim nabavkama, sačiniti zapisnike o provedenom u sastavu: postupku i odabiru najpovoljnijih ponuđača i isti 1. FETAH MUHIĆ, predsjednik Komisije dostaviti direktoru Zavoda. 2. KREŠIMIR KRMPOTIĆ, član III. 3. AZIZ VRETO, član 4. SABINA DŽANKO, sekretar Za rad i angažovanje u Komisiji članovima za navedene poslove pripada pravo na naknadu. II. Visina naknade utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Zadaci Komisije su: tačkom IV. i V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za – da provede javnu nabavku za robe i usluge Federalnog rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane zavoda za statistiku za 2006. godinu (lotovi 1. i 4. Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih objavljeni u "Službenom glasniku BiH", broj 87/05), organa državne službe. – da u vođenju postupka primjenjuje Zakon o javnim IV. nabavkama BiH kao i podzakonske propise istog zakona, Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se – da komparativnom analizom svih ponuda međusobno, u "Službenim novinama Federacije BiH". cijeneći svaku ponudu pojedinačno saglasno kriterijima Broj 01-05-54-2/06 iz obavještenja i tenderske dokumentacije, odredi 16. januara/siječnja 2006. godine Direktor najpovoljnijeg ponuđača, Sarajevo Derviš Đurđević, s. r. – Komisija će nakon provedenog postupka otvaranja i odabira najpovoljnije ponude, saglasno Zakonu o javnim nabavkama, sačiniti zapisnike o provedenom postupku i odabiru najpovoljnijih ponuđača i isti USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE dostaviti direktoru Zavoda. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u III. predmetu broj AP 519/04, rješavajući apelaciju M. H., na Za rad i angažovanje u Komisiji članovima za navedene temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. poslove pripada pravo na naknadu. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Visina naknade utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik tačkom IV. i V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Mato Tadić, predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih Tudor Pantiru, dopredsjednik organa državne službe. Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik IV. Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica David Feldman, prof., sudac Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se Valerija Galić, sutkinja u "Službenim novinama Federacije BiH". Jovo Rosić, sudac Broj 01-05-54/06 Constance Grenje, prof.dr., sutkinja 16. januara/siječnja 2006. godine Direktor na sjednici održanoj 22. srpnja 2005. godine donio Sarajevo Derviš Đurđević, s. r. 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Odbija se kao neutemeljena apelacija M. H. podnesena zbog Hercegovine ("Službene glasnik BiH", broj 49/04) i tačke I. stav 1. povrede prava na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) alineja 3. i tačke II. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja organa postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu pod državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), brojem Ps-373/04. direktor Federalnog zavoda za statistiku donosi Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- RJEŠENJE vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine" i u "Službenom glasniku Republike Srpske". O IMENOVANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE OBRAZLOŽENJE POSTUPKA JAVNE NABAVKE I. I. Uvod Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke 1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara je podnio 19. u sastavu: svibnja 2004. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i 1. SANELA ČENGIĆ, predsjednik Komisije Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja 2. FAHRUDIN SUBOTIĆ, član odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim 3. FADIL FATIĆ, član sudom u Sarajevu u predmetu broj Ps-373/04. Apelant je dopunio apelaciju 23. veljače 2005. godine. 4. ADIS MALJANOVIĆ, sekretar II. II. Postupak pred Ustavnim sudom Zadaci Komisije su: 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnoga – da provede javnu nabavku za robe i usluge Federalnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: zavoda za statistiku za 2006. godinu (lotovi 2., 3. i 5. Kantonalni sud) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: objavljeni u "Službenom glasniku BiH", broj 87/05), Općinski sud) je zatraženo 24. ožujka 2005. godine da dostave – da u vođenju postupka primjenjuje Zakon o javnim odgovore na apelaciju, kao i sudski spis na uvid. nabavkama BiH kao i podzakonske propise istog 3. Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnoga zakona, suda, od sudionika u postupku, Tvornice duhana Mostar, je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 zatraženo 14. travnja 2005. godine da dostavi odgovor na Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima ("Službene apelaciju. novine Kantona Sarajevo", broj 12/03). 4. Općinski je sud 11. travnja 2005. godine dostavio odgovor 12. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev na raspravi održanoj na apelaciju, kao i sudski spis broj Ps-373/04. Kantonalni je sud 24. srpnja 2001. godine, potražujući od Tvornice duhana Mostar obavijestio Ustavni sud da se spis nalazi kod Općinskog suda a iznos od 35.606 KM, na ime neisplaćene autorske naknade. U Tvornica duhana Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju. predmetnom postupku apelant je platio takse na ime troškova 5. Na temelju članka 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnoga vještačenja, a Sud je izvršio vještačenje po vještaku-grafičkom suda, odgovor Općinskog suda u Sarajevu je 14. travnja 2005. dizajneru koji je svoje mišljenje dao u nalazu od 21. studenog godine dostavljen apelantu. 2002. godine na koji apelant nije imao primjedaba, o čemu je i obavijestio Sud podnescima od 31. siječnja i 17. veljače 2003. III. Činjenično stanje godine. Apelant je bio nazočan svim raspravama u postupku pred 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i Kantonalnim sudom, osim na raspravama od 31. siječnja i 21. dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na veljače 2003. godine s tim što je apelant u podnesku od 31. sljedeći način. siječnja 2003. godine obavijestio Sud da je spriječen da dođe na raspravu zakazanu za taj dan, te predložio da se postupak vodi u Postupak pred bivšim Višim sudom u Sarajevu i Vrhovnim njegovome odsustvu. Podnescima od 15. listopada 2001. godine sudom Bosne i Hercegovine i 18. lipnja 2003. godine apelant je tražio da se ovaj postupak što 7. Apelant, koji je po struci akademski slikar-grafičar/ brže okonča. Zastupnik je apelanta podneskom od 21. srpnja dizajner, 3. travnja 1988. godine je zaključio ugovor o autorskom 2003. godine obavijestio Kantonalni sud da apelantu otkazuje djelu sa Udruženom duhanskom industrijom SOUR FDS RO punomoć za zastupanje u ovoj parnici. Zastupnik Tvornice Duhanskih prerađevina i filtera OOUR za preradu duhana Mostar duhana Mostar nije bio nazočan raspravama od 14. prosinca (u daljnjem tekstu: Tvornica duhana Mostar). Predmet 2000. godine, 8. studenog 2002. godine, 31. siječnja i 21. veljače navedenog ugovora o autorskom djelu je bio izrada idejnog 2003. godine. rješenja, odnosno kreacije ambalaže za proizvodni asortiman Postupak pred Općinskim sudom Tvornice duhana Mostar. Apelant je smatrao da mu Tvornica duhana Mostar nije isplatila autorsku naknadu po osnovu 13. Nakon što je predmetni spis 15. prosinca 2003. godine spomenutog ugovora o autorskom djelu. Stoga je 4. studenoga dostavljen na nadležnost Općinskome sudu u Sarajevu 1988. godine podnio tužbu Višem sudu u Sarajevu, zahtijevajući registriran je pod brojem Ps-373/04. Po zahtjevu Općinskoga da se izda platni nalog kojim će se Tvornica duhana Mostar suda Mostar predmetni spis je, radi uvida, dostavljen tome sudu obvezati da mu na ime autorske naknade isplati iznos od 14. lipnja 2004. godine. Navedeni je spis 25. kolovoza 2004. tadašnjih 16.462.310 dinara. Viši je sud u Sarajevu izdao u korist godine vraćen Općinskome sudu. Pred Općinskim sudom apelanta platni nalog broj PL-25/88 od 16. studenog 1988. zakazane su sljedeće rasprave: 26. kolovoza 2004. godine, 8. godine protiv kojega je Tvornica duhana Mostar izjavila studenog 2004. godine, 16. prosinca 2004. godine, 11. veljače prigovor 22. prosinca 1988. godine. Rješavajući o prigovoru 2005. godine i 1. travnja 2005. godine, te 10. svibnja 2005. protiv navedenoga platnoga naloga, Viši je sud u Sarajevu godine. Stranke u postupku bile su nazočne navedenim zakazao 10 ročišta tijekom 1989. godine. Na ročištu održanom raspravama. Rasprava zakazana za 26. kolovoz 2004. godine je 22. studenog 1989. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev, odgođena zbog toga što je predmetni spis dan ranije vratio potražujući od Tvornice duhana Mostar, na ime neisplaćene Općinski sud Mostar, te zbog toga Općinski sud nije bio u autorske naknade, iznos od tadašnjih 39.950.000 dinara. mogućnosti odlučivati o prijedlozima stranaka. Rasprava 8. Tijekom predmetnog postupka različiti vještaci izvršili su zakazana za 16. prosinac 2004. godine je odgođena zbog odlaska dva vještačenja i u svojim nalazima dali različita mišljenja glede suca na seminar. Na raspravi održanoj 11. veljače 2005. godine predmetnoga autorskoga djela. apelant je izložio tužbu i predložio dokaze koji će se provesti na 9. Viši sud u Sarajevu je donio Presudu broj P-137/88 od 22. glavnoj raspravi. Na raspravi održanoj 1. travnja 2005. godine studenog 1989. godine kojom je ostavio na snazi platni nalog broj apelantu je izrečena opomena zbog ometanja rada suda i PL-25/88 od 16. studenog 1988. godine, te obvezao Tvornicu vrijeđanja nazočnoga vještaka. Zastupnik je apelanta dopisom od duhana Mostar da apelantu, na ime autorske naknade, isplati 3. rujna 2004. godine obavijestio Sud da više neće zastupati iznos od tadašnjih 39.950.000 dinara. Protiv navedene presude apelanta u ovoj pravnoj stvari. žalili su se apelant i Tvornica duhana Mostar. Vrhovni je sud IV. Relevantni propisi Bosne i Hercegovine uvažio žalbu Tvornice duhana Mostar, te donio Presudu broj Gž-30/90 od 25. srpnja 1990. godine kojom je 14. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno Federacije BiH", broj 53/03). suđenje. "Članak 10. 10. Nakon toga, Viši je sud u Sarajevu poslije tri zakazana Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što ročišta donio Rješenje broj P-73/90 od 18. lipnja 1995. godine manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja kojim je prekinuo postupak zbog nemogućnosti Suda da dalje strankama pripadaju u postupku." postupa u ovoj pravnoj stvari usljed okolnosti uvjetovanih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem u Bosni i V. Apelacija Hercegovini. U rješenju je navedeno da će se postupak nastaviti po prijedlogu stranaka nakon prekida ratnog stanja i neposredne a) Navodi iz apelacije ratne opasnosti. 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak Postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 11. Apelant je 17. srpnja 2000. godine Kantonalnom sudu sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i povredu podnio prijedlog za nastavak predmetnoga postupka. Nakon prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i toga, pred Kantonalnim sudom vodio se postupak u predmetima članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. pod brojem P-73/90 i P-2/01. U okviru navedenoga postupka, 16. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu pred Kantonalnim sudom zakazane su rasprave, prema što se u njegovome slučaju ne donosi meritorna odluka u nadnevcima, kako slijedi: 2. studeni 2000. godine, 14. prosinac razumnom roku. Apelant naglašava da je predmetni postupak 2000. godine, 20. ožujak 2001. godine, 15. svibanj 2001. godine, započet 1988. godine, te da još nije donijeta meritorna odluka o 24. srpanj 2001. godine, 28. studeni 2001. godine, 14. svibanj njegovim građanskim pravima i obvezama. Osim toga, navodi se 2002. godine, 5. rujan 2002. godine, 8. studeni 2002. godine, 31. da postupak traje više od 17 godina, da je postupak prekinut siječanj 2003. godine, 21. veljača 2003. godine, 18. rujan 2003. usljed ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, te da je prijedlog godine i 21. studenog 2003. godine, koja je odgođena zbog toga da se postupak nastavi podnesen 2000. godine. Kao razlog zašto što je došlo do izmjene stvarne nadležnosti sudova. Kantonalni je nije ranije podnio prijedlog za nastavak postupka apelant navodi sud 15. prosinca 2003. godine predmetni spis proslijedio sada da se vratio iz izbjeglištva tijekom 1996. godine, te da je pokušao stvarno nadležnom Općinskome sudu, na temelju odredaba sa Tvornicom duhana Mostar postići nagodbu o mirnom rješenju spora. Kad je shvatio da do nagodbe neće doći, apelant je podnio se žali zbog predugoga trajanja postupka (vidi: mutatis mutandis, prijedlog za nastavak postupka. Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 17. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tomu što mu nije Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog isplaćena naknada za njegovo autorsko djelo usljed čega mu je sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje ugrožena osobna egzistencija, jer je prisiljen živjeti od mirovine individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i u iznosu od 200 KM. Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može stavljati 18. Općinski sud navodi da mu je predmet ustupljen u pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se nadležnost 15. prosinca 2003. godine. Rasprava je zakazana za došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od temeljnih 26. kolovoz 2004. godine, međutim, rasprava nije mogla biti postulata Europske konvencije je da pravna sredstva koja održana toga dana obzirom da je Općinski sud u Mostaru tek toga pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i dana vratio predmetni sudski spis koji se do tada nalazio kod razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnoga i sudskoga njega radi uvida. Na raspravu zakazanu za 8. studeni 2004. sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne godine je pristupio osobno apelant, međutim, nije pristupio može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da njegov opunomoćenik koji je u međuvremenu obavijestio Sud da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se neće zastupati apelanta u ovoj pravnoj stvari, te stoga apelant nije prilagode zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi mogao precizirati tužbu sukladno novom Zakonu o parničnome Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od postupku, što je dodatno otežavalo vođenje postupka. Osim toga, 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21.). apelant je u podnesku od 15. prosinca 2004. godine vrijeđao 27. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o suca, optužujući ga da odugovlači postupak u ovoj pravnoj stvari. apelaciji zbog propuštanja da nadležni sud donese odluku u Apelant je u ostalim podnescima tražio da se saslušaju svjedoci, razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju te da raspravi prisustvuje stenograf, što je, također, utjecalo na efektivan pravni lijek kojim bi pobio dužinu postupka. dužinu postupka u ovoj pravnoj stvari. Općinski je sud naglasio 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je da je sljedeća rasprava zakazana za 10. svibanj 2005. godine, predmetna apelacija dopustiva. kada bi se predmet trebao okončati, nakon čega će se napisati presuda u roku od 30 dana. VII. Meritum VI. Dopustivost 29. Apelant smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i koja su sadržana u ovome ustavu, kada ona postanu predmet članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 20. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog Pravo na pravično suđenje suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv 30. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi "Sve osobe unutar teritorija Bosne i Hercegovine će uživati efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio gornjem tekstu, oni uključuju: odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Š...Ć 21. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz e) Pravo na fer saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste i druga prava u svezi kaznenoga postupka." odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u prvoj rečenici takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnoga utvrđuje da: suda broj U-23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko 22. Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da sudomŠ...Ć." se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije slobode određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Predmetni postupak se odnosi na isplatu autorske 23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant naknade. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom prvenstveno poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je članak 6. Europske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. odluke u postupku koji se vodi radi autorske naknade pred Općinskim sudom pod brojem Ps-373/04. Razdoblje koje se uzima u obzir 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za 32. Prema jurisprudenciji Ustavnoga suda i tijela Europske ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da konvencije, razdoblje koje se uzima u obzir pri prizivu glede se prilikom primjene pravila iz članka 15. stavak 3. Poslovnika dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove Ustavnoga suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je fleksibilnosti, bez pretjeranoga formalizma (vidi presudu prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut Europskog suda Cardot protiv Francuske od 19. ožujka 1991. toga nadnevka (vidi, npr., Europski sud za ljudska prava, Foti i godine, serija A, broj 200, stavak 34.). Ustavni sud naglašava da drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu A, broj 56, stavak 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i prilikom ECHR 1998-VIII). ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene 33. U konkretnome slučaju, postupak je počeo 4. studenoga okolnosti svakoga pojedinoga predmeta (vidi presudu 1988. godine, kada je apelant podnio tužbu radi isplate autorske Evropskog suda za ljudska prava Van Oosterwijek protiv Belgije naknade tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Međutim, razdoblje od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35.). To, koje spada u nadležnost Ustavnoga suda nije počelo toga između ostaloga, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo nadnevka, već 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije ukupni pravni i politički kontekst, kao i osobne prilike apelanta. okončan i vodi se pred Općinskim sudom pod brojem Ps-373/04. 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da Dakle, konstatira se da predmetni postupak ukupno traje 16 u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne godina i pet mjeseci, od toga 10 godina i četiri mjeseca spadaju u postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i prijedloga za nastavak postupka (17. srpanj 2000. godine), u Hercegovine konkretnome slučaju, trebalo izvršiti novo vještačenje, na šta je ukazano i Odlukom Vrhovnog suda broj Gž-30/90 od 25. srpnja 34. Stadij postupka u kojemu se nalazio apelantov predmet 1990. godine, obzirom da su u postupku pred bivšim Višim na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je da je sudom u Sarajevu dvojica vještaka dala različita mišljenja glede postupak bio prekinut Rješenjem broj P-73/90 od 18. lipnja 1995. pobijanoga autorskoga djela, koja nisu uspjeli usuglasiti do godine zbog toga što je Sud bio onemogućen da postupa usljed okončanja postupka. Navedeno vještačenje je izvršeno tek 21. ratnih djelovanja i neposredne ratne opasnosti u Bosni i studenoga 2002. godine, što znači da je od prijedloga za nastavak Hercegovini. Prije toga, u postupku pred bivšim Višim sudom u postupka, pa do izvršenoga vještačenja proteklo više od dvije Sarajevu vještačila su dvojica vještaka, saslušane su parnične godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, predugo stranke, kao i ostali svjedoci. razdoblje za koje apelant ne snosi odgovornost. Osim toga, Složenost predmeta predmetni postupak u relevantnom razdoblju traje skoro pet godina, računajući od dana kada je apelant podnio prijedlog za 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora njegov nastavak. U tome razdoblju predmet se nalazio na razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnoga Kantonalnom sudu do 15. prosinca 2003. godine, kad je spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna ustupljen u nadležnost Općinskome sudu. Kantonalni je sud u pitanja koja treba riješiti. U konkretnome slučaju, spor se odnosi razdoblju u kojemu se predmet nalazio u njegovoj nadležnosti na isplatu autorske naknade u okviru čega se trebalo riješiti zakazao čak 13 ročišta. Međutim, konačna odluka nije donesena. pitanje je li tuženi izvršio povredu autorskih prava apelanta, te je 41. Predmetni se spis od 15. prosinca 2003. godine nalazi na li mu isplatio naknadu za autorsko djelo koje je napravljeno Općinskome sudu. Tek 26. kolovoza 2004. godine zakazana je prema njegovome nalogu, te koliku naknadu treba isplatiti prva rasprava u ovome predmetu, koja nije održana jer je dan ukoliko je to učinjeno. Takav spor se, prema mišljenju Ustavnog ranije predmetni spis vratio sa uvida Općinski sud Mostar, pa je suda, ne može okarakterizirati kao posebno složen. naredna rasprava održana tek 8. studenoga 2004. godine. Samo Ponašanje podnositelja apelacije razdoblje od više od osam mjeseci za zakazivanje prve rasprave je predugo. 36. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja Završna razmatranja glede duljine trajanja predmetnoga sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog postupka povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. 42. Imajući u vidu navedene okolnosti u ovome slučaju, godine, O.I. 70). Ustavni sud konstatira da odgovornost za neaktivnost Suda u 37. U konkretnome slučaju, Ustavni sud će ispitati je li razdoblju od 1996. do 2000. godine snosi apelant, zbog toga što apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u nije podnio prijedlog za nastavak postupka koji je bio prethodno razumnom roku. Razdoblje koje će se ispitivati jeste relevantno prekinut zbog ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, a i Sud razdoblje od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine zbog nemogućnosti da postupa u takvim uvjetima. Ne postoji (14. prosinac 1995. godine), koje traje 10 godina i četiri mjeseca. opravdanje zašto apelant nije tijekom 1996. godine podnio Kao što je rečeno, stanje predmeta na dan stupanja na snagu prijedlog za nastavak predmetnoga postupka, kada mu je već te Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je postupak prekinut godine, prema njegovim navodima, bilo jasno da neće doći do rješenjem suda. U navedenom rješenju bilo je naznačeno da će nagodbe sa Tvornicom duhana Mostar. Dalje, apelant nije na predmetni postupak ponovo otpočeti nakon prijedloga jedne od vrijeme uredio predmetnu tužbu, sukladno pravilima novog parničnih stranaka, a nakon završetka ratnih djelovanja i Zakona o parničnom postupku. Također, apelantov doprinos neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. odugovlačenju predmetnoga postupka ogleda se i u njegovome 38. Pod uvjetom da se prihvati apelantova tvrdnja da se vratio vrijeđanju prisutnoga vještaka na ročištu, te opomeni koju mu je iz izbjeglištva 1996. godine, ipak ostaje činjenica da je, zbog toga izrekao Sud. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su računajući od 1996. godine, prošlo više od četiri godine dok rasprave pred Kantonalnim sudom zakazivane u razumnim apelant nije podnio prijedlog za nastavak postupka. Apelant rokovima (13 rasprava u vremenskom razdoblju od tri godine), navodi da je u međuvremenu pokušao postići nagodbu sa da je Općinski sud predmet na rješavanje dobio krajem 2003. Tvornicom duhana Mostar. Ne treba dovoditi u sumnju godine, te imajući u vidu objektivne okolnosti koje su se desile u apelantovu želju da se predmetni postupak okonča nagodbom, tome razdoblju (reforma pravosudnog sustava, promjena međutim, postavlja se pitanje zašto je toliko dugo čekao dok nije nadležnosti, donošenje novih zakona, izbor novih sudaca), nije podnio prijedlog za nastavak postupka. U svezi toga citiraju se se ni moglo očekivati efikasnije postupanje redovitih sudova u navodi iz apelacije: "Š...ĆTužitelj je pokušao doći do sporazuma donošenju konačne odluke. U takvoj situaciji, uz prethodnu sa tuženom TDM iz Mostara prilikom dolaska iz izbjeglištva konstataciju o apelantovoj neaktivnosti u razdoblju od 1996. do 1996. godine, ali je pokušaj sporazuma naišao na cinično i 2000. godine, te njegovome nepreciziranju tužbe sukladno sarkastično ponašanje tadašnjeg direktora Tvornice duhana pozitivnim zakonskim odredbama, kao i opomeni izrečenoj od MostarŠ...Ć." Dakle, ako je 1996. godine apelantov pokušaj da Općinskog suda, Ustavni sud smatra da na apelantovu stranu mirno riješi spor "naišao na cinično i sarkastično ponašanje preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna tadašnjeg direktora Tvornice duhana Mostar", neprihvatljivo je odluka. da apelant već tada nije podnio prijedlog za nastavak 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije predmetnoga postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant došlo do povrede prava na pravično suđenje glede donošenja odgovoran zbog neaktivnosti suda u razdoblju od 1996. godine odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i do 17. srpnja 2000. godine, kada je apelant podnio prijedlog za Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. nastavak predmetnoga postupka. 39. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantov propust što Ostali navodi nije bio upoznat sa odredbama novoga Zakona o parničnom 44. Obzirom na zaključak glede prava apelanta iz članka postupku, te što nije po otpočinjanju postupka pred Općinskim II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. sudom uredio tužbu sukladno pravilima toga zakona (što je, Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno između ostaloga, bila apelantova obveza), čime bi omogućio posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. efikasnije vođenje postupka pred navedenim sudom. Nepreciziranje predmetne tužbe, sukladno odredbama novoga VIII. Zaključak Zakona o parničnom postupku, prouzročilo je dalje 45. Iako predmetni postupak traje 16 godina i pet mjeseci, od odugovlačenje postupka. toga 10 godina i četiri mjeseca spadaju u relevantno razdoblje nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je Ponašanje suda sud zaključio da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na 40. Ustavni sud će ispitati ponašanje Kantonalnog suda i pravično suđenje glede donošenja odluke u razumnom roku iz Općinskog suda u Sarajevu u razdoblju od 17. srpnja 2000. članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. godine. Prije svega, Ustavni sud napominje da je nakon Europske konvencije zbog toga što odgovornost za nedonošenje meritorne odluke u relevantnom razdoblju preteže na stranu Postupak pred bivšim Višim sudom u Sarajevu i Vrhovnim apelanta. sudom Bosne i Hercegovine 46. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnoga 7. Apelant, koji je po struci akademski slikar-gra- suda, Ustavni je sud većinom glasova odlučio kao u dispozitivu fičar/dizajner, 3. aprila 1988. godine zakqučio je ugovor o ove odluke. autorskom djelu sa Udruženom duvanskom industrijom SOUR 47. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke FDS RO Duvanskih prerađevina i filtera OOUR za preradu Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. duvana Mostar (u daqnjem tekstu: Fabrika duvana Mostar). Predsjednik Predmet navedenog ugovora o autorskom djelu bio je izrada Ustavnog suda idejnog rješewa, odnosno kreacije ambalaže za proizvodni Bosne i Hercegovine asortiman Fabrike duvana Mostar. Apelant je smatrao da mu Mato Tadić, v. r. Fabrika duvana Mostar nije isplatila autorsku naknadu po osnovu pomenutog ugovora o autorskom djelu. Stoga je 4. novembra 1988. godine podnio tužbu Višem sudu u Sarajevu, zahtijevajući da se izda platni nalog kojim će se Fabrika Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u duvana Mostar obavezati da mu na ime autorske naknade isplati predmetu broj AP 519/04, rješavajući apelaciju M. H., na iznos od tadašwih 16.462.310 dinara. Viši sud u Sarajevu izdao osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav je u korist apelanta platni nalog broj PL-25/88 od 16. novembra 2 tačka 2 i člana 61 st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i 1988. godine protiv kog je Fabrika duvana Mostar izjavila Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik prigovor 22. decembra 1988. godine. Rješavajući o prigovoru Bosne i Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: protiv navedenog platnog naloga, Viši sud u Sarajevu zakazao Mato Tadić, predsjednik je 10 ročišta u toku 1989. godine. Na ročištu održanom 22. Tudor Pantiru, potpredsjednik novembra 1989. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev, Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik potražujući od Fabrike duvana Mostar, na ime neisplaćene Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik autorske naknade, iznos od tadašwih 39.950.000 dinara. 8. U toku predmetnog postupka različiti vještaci David Feldman, prof., sudija izvršili su dva vještačewa i u svojim nalazima dali Valerija Galić, sudija različita mišljewa u pogledu predmetnog autorskog djela. Jovo Rosić, sudija 9. Viši sud u Sarajevu donio je Presudu broj P-137/88 od 22. Constance Grenje, prof. dr, sudija novembra 1989. godine kojom je ostavio na snazi platni nalog na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine donio je broj PL-25/88 od 16. novembra 1988. godine, te obavezao 1 Fabriku duvana Mostar da apelantu, na ime autorske naknade, ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU isplati iznos od tadašwih 39.950.000 dinara. Protiv navedene Odbija se kao neosnovana apelacija M. H. podnesena zbog presude žalili su se apelant i Fabrika duvana Mostar. povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Vrhovni sud Bosne i Hercegovine uvažio je žalbu Fabrike Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za duvana Mostar, te donio Presudu broj Gž-30/90 od 25. jula 1990. zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u postupku koji se godine kojom je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na vodi pred Opštinskim sudom u Sarajevu pod brojem Ps-373/04. ponovno suđenje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 10. Nakon toga, Viši sud u Sarajevu je poslije tri zakazana Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i ročišta donio Rješenje broj P-73/90 od 18. juna 1995. godine Hercegovine" i u "Službenom glasniku Republike Srpske". kojim je prekinuo postupak zbog nemogućnosti Suda da dalje postupa u ovoj pravnoj stvari usljed okolnosti uslovljenih OBRAZLOŽEWE neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem u Bosni i Hercegovini. U rješenju je navedeno da će se postupak I. Uvod nastaviti po predlogu stranaka nakon prekida ratnog stawa i 1. M. H. (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 19. neposredne ratne opasnosti. maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine Postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije donesena odluka u razumnom roku u postupku koji se vodi pred 11. Apelant je 17. jula 2000. godine Kantonalnom sudu Opštinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj Ps-373/04. podnio predlog za nastavak predmetnog postupka. Nakon toga, Apelant je dopunio apelaciju 23. februara 2005. godine. pred Kantonalnim sudom vodio se postupak u predmetima pod brojem P-73/90 i P-2/01. U okviru navedenog postupka, pred II. Postupak pred Ustavnim sudom Kantonalnim sudom zakazane su rasprave, prema datumima, kako slijedi: 2. novembar 2000. godine, 14. decembar 2000. 2. Na osnovu člana 21 stav 1 Poslovnika Ustavnog suda, od godine, 20. mart 2001. godine, 15. maj 2001. godine, 24. juli 2001. Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni godine, 28. novembar 2001. godine, 14. maj 2002. godine, 5. sud) i Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: septembar 2002. godine, 8. novembar 2002. godine, 31. januar Opštinski sud) zatraženo je 24. marta 2005. godine da dostave 2003. godine, 21. februar 2003. godine, 18. septembar 2003. odgovore na apelaciju, kao i sudski spis na uvid. godine i 21. novembra 2003. godine, koja je odgođena zbog toga 3. Na osnovu člana 21 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, od što je došlo do izmjene stvarne nadležnosti sudova. učesnika u postupku, Fabrike duvana Mostar, zatraženo je 14. Kantonalni sud je 15. decembra 2003. godine predmetni spis aprila 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. proslijedio sada stvarno nadležnom Opštinskom sudu, na 4. Opštinski sud je 11. aprila 2005. godine dostavio osnovu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odgovor na apelaciju, kao i sudski spis broj Ps-373/04. sudovima ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 12/03). Kantonalni sud je obavijestio Ustavni sud da se spis nalazi kod 12. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev na raspravi Opštinskog suda a Fabrika duvana Mostar nije dostavila održanoj 24. jula 2001. godine, potražujući od Fabrike duvana odgovor na apelaciju. Mostar iznos od 35.606 KM, na ime neisplaćene autorske 5. Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, naknade. U predmetnom postupku apelant je platio takse na ime odgovor Opštinskog suda u Sarajevu je 14. aprila 2005. godine troškova vještačewa, a Sud je izvršio vještačenje po dostavljen apelantu. vještaku grafičkom dizajneru koji je svoje mišljenje dao u III. Činjenično stanje nalazu od 21. novembra 2002. godine na koji apelant nije imao primjedaba, o čemu je i obavijestio Sud podnescima od 31. 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanta i januara i 17. februara 2003. godine. Apelant je bio prisutan dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na svim raspravama u postupku pred Kantonalnim sudom, osim na sljedeći način. raspravama od 31. januara i 21. februara 2003. godine s tim što 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 je apelant u podnesku od 31. januara 2003. godine obavijestio Sud nalazio kod njega radi uvida. Na raspravu zakazanu za 8. da je spriječen da dođe na raspravu zakazanu za taj dan, te novembar 2004. godine pristupio je lično apelant, međutim, predložio da se postupak vodi u njegovom odsustvu. Podnescima nije pristupio njegov punomoćnik koji je u međuvremenu od 15. oktobra 2001. godine i 18. juna 2003. godine apelant je obavijestio Sud da neće da zastupa apelanta u ovoj pravnoj tražio da se ovaj postupak što brže okonča. Zastupnik stvari, te stoga apelant nije mogao da precizira tužbu u skladu apelanta je podneskom od 21. jula 2003. godine obavijestio sa novim Zakonom o parničkom postupku, što je dodatno Kantonalni sud da apelantu otkazuje punomoćje za zastupanje u otežavalo vođenje postupka. Osim toga, apelant je u podnesku ovoj parnici. Zastupnik Fabrike duvana Mostar nije bio od 15. decembra 2004. godine vrijeđao sudiju, optužujući ga da prisutan raspravama od 14. decembra 2000. godine, 8. novembra odugovlači postupak u ovoj pravnoj stvari. Apelant je u 2002. godine, 31. januara i 21. februara 2003. godine. ostalim podnescima tražio da se saslušaju svjedoci, te da raspravi prisustvuje stenograf, što je, takođe, uticalo na Postupak pred Opštinskim sudom dužinu postupka u ovoj pravnoj stvari. Opštinski sud je 13. Nakon što je predmetni spis 15. decembra 2003. godine naglasio da je sljedeća rasprava zakazana za 10. maj 2005. godine, dostavljen u nadležnost Opštinskom sudu u Sarajevu kada bi predmet trebalo da se okonča, nakon čega će se napisati registrovan je pod brojem Ps-373/04. Po zahtjevu Opštinskog presuda u roku od 30 dana. suda Mostar predmetni spis je, radi uvida, dostavljen tom sudu 14. juna 2004. godine. Navedeni spis je 25. avgusta 2004. godine VI. Dopustivost vraćen Opštinskom sudu. Pred Opštinskim sudom zakazane su sljedeće rasprave: 26. avgusta 2004. godine, 8. novembra 2004. 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, godine, 16. decembra 2004. godine, 11. februara 2005. godine i 1. Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima aprila 2005. godine, te 10. maja 2005. godine. Stranke u postupku koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora prisustvovale su navedenim raspravama. Rasprava zakazana za zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 26. avgust 2004. godine odgođena je zbog toga što je predmetni 20. U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, spis dan ranije vratio Opštinski sud Mostar, te zbog toga Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv Opštinski sud nije bio u mogućnosti da odlučuje o predlozima presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi stranaka. Rasprava zakazana za 16. decembar 2004. godine je djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se odgođena zbog odlaska sudije na seminar. Na raspravi održanoj podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije 11. februara 2005. godine apelant je izložio tužbu i primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koga je koristio. predložio dokaze koji će se provesti na glavnoj raspravi. Na 21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz raspravi održanoj 1. aprila 2005. godine apelantu je izrečena člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora opomena zbog ometawa rada Suda i vrijeđawa prisutnog se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vještaka. Zastupnik apelanta je dopisom od 3. septembra 2004. vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada godine obavijestio Sud da više neće zastupati apelanta u ovoj se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku pravnoj stvari. Ustavnog suda broj U-23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj IV. Relevantni propisi 10/01). 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine 22. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Federacije BiH", broj 53/03). Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta "Član 10 treba da obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom koja strankama pripadaju u postupku." konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. V. Apelacija 23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant a) Navodi iz apelacije prevashodno poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje postupku koji se vodi radi autorske naknade pred Opštinskim iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 sudom pod brojem Ps-373/04. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 15 stav 3 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Poslovnika Ustavnog suda to pravilo mora da primjenjuje uz 16. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma što se u njegovom slučaju ne donosi meritorna odluka u (vidi presudu Evropskog suda Cardot protiv Francuske od 19. razumnom roku. Apelant naglašava da je predmetni postupak marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud započet 1988. godine, te da još nije donijeta meritorna odluka o naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su njegovim građanskim pravima i obavezama. Osim toga, navodi se mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može da postupak traje više od 17 godina, da je postupak prekinut primjewivati automatski i prilikom ispitivawa da li je bilo usljed ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, te da je predlog da poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog se postupak nastavi podnesen 2000. godine. Kao razlog zašto pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog suda za qudska nije ranije podnio predlog za nastavak postupka apelant navodi da se vratio iz izbjeglištva tokom 1996. godine, te da je prava Van Oosterwijek protiv Belgije od 6. decembra 1980. pokušao sa Fabrikom duvana Mostar postići nagodbu o godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mirnom rješenju spora. Kad je shvatio da do nagodbe neće doći, moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih apelant je podnio predlog za nastavak postupka. pravnih sredstava u pravnom sistemu već i ukupni pravni i 17. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što mu politički kontekst, kao i lične prilike apelanta. nije isplaćena naknada za njegovo autorsko djelo usljed čega mu 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra je ugrožena lična egzistencija, jer je prisiljen da živi od da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji penzije u iznosu od 200 KM. BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi: mu- b) Odgovor na apelaciju tatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, 18. Opštinski sud navodi da mu je predmet ustupljen u ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji nadležnost 15. decembra 2003. godine. Rasprava je zakazana za pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da 26. avgust 2004. godine, međutim, rasprava nije mogla da bude utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih održana tog dana s obzirom na to da je Opštinski sud u Mostaru Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz tek tog dana vratio predmetni sudski spis koji se do tada člana 6 Evropske konvencije. 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi godine zbog toga što je Sud bio onemogućen da postupa usljed pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi ratnih dejstava i neposredne ratne opasnosti u Bosni i se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, jedan od Hercegovini. Prije toga, u postupku pred bivšim Višim osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva sudom u Sarajevu vještačila su dvojica vještaka, saslušane su koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako parnične stranke, kao i ostali svjedoci. dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih Složenost predmeta prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede, te procijeni pravna konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv pitawa koja treba riješiti. U konkretnom slučaju, spor se Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj odnosi na isplatu autorske naknade u sklopu čega se trebalo 194, stav 21). riješiti pitanje da li je tuženi izvršio povredu autorskih 27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o prava apelanta, kao i da li mu je isplatio naknadu za autorsko apelaciji zbog propuštawa da nadležni sud donese odluku u djelo koje je napravljeno prema njegovom nalogu, te koliku razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju naknadu treba da isplati ukoliko je to učinjeno. Takav spor se, djelotvoran pravni lijek kojim bi osporio dužinu postupka. prema mišljenju Ustavnog suda, ne može da okarakteriše kao 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je naročito složen. predmetna apelacija dopustiva. Ponašanje podnosioca apelacije VII. Meritum 36. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima 29. Apelant smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola godine, O.I. 70). broj 1 uz Evropsku konvenciju. 37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u Pravo na pravično suđenje razumnom roku. Period koji će se ispitivati jeste relevantni 30. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine: period od dana stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine "Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će (14. decembar 1995. godine), koji traje 10 godina i četiri uživati qudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu mjeseca. Kao što je već rečeno, stanje predmeta na dan stupawa 2 u gornjem tekstu, oni ukqučuju: na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je postupak prekinut rješenjem suda. U navedenom rješenju bilo je Š...Ć naznačeno da će predmetni postupak ponovo da otpočne nakon e) Pravo na fer saslušanje u građanskim i krivičnim predloga jedne od parničnih stranaka, a nakon završetka stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." ratnih dejstava i neposredne ratne opasnosti u Bosni i Član 6 stav 1 Evropske konvencije u prvoj rečenici Hercegovini. utvrđuje da: 38. Pod uslovom da se prihvati apelantova tvrdwa da se "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili vratio iz izbjeglištva 1996. godine, ipak ostaje činjenica da je, osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, računajući od 1996. godine, prošlo više od četiri godine dok svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom apelant nije podnio predlog za nastavak postupka. Apelant roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom navodi da je u međuvremenu pokušao da postigne nagodbu sa ustanovljenim sudomŠ...Ć." Fabrikom duvana Mostar. Ne treba dovoditi u sumnju Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije apelantovu žequ da se predmetni postupak okonča nagodbom, međutim, postavlja se pitanje zašto je toliko dugo čekao dok 31. Predmetni postupak se odnosi na isplatu autorske nije podnio predlog za nastavak postupka. S tim u vezi citiraju naknade. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom se navodi iz apelacije: "Š...ĆTužilac je pokušao da dođe do pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je član 6 stav 1 sporazuma sa tuženom FDM iz Mostara prilikom dolaska iz Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. izbjeglištva 1996. godine, ali je pokušaj sporazuma naišao na Period koji se uzima u obzir cinično i sarkastično ponašanje tadašnjeg direktora Fabrike duvana MostarŠ...Ć." Dakle, ako je 1996. godine 32. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske apelantov pokušaj da mirno riješi spor "naišao na cinično i konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu sarkastično ponašanje tadašnjeg direktora Fabrike duvana dužine trajawa postupka počinje sa danom zasnivawa wihove Mostar", neprihvatqivo je da apelant već tada nije podnio nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je predlog za nastavak predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka smatra da je apelant odgovoran zbog neaktivnosti suda u dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, periodu od 1996. godine do 17. jula 2000. godine, kada je apelant Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. podnio predlog za nastavak predmetnog postupka. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, 39. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantov propust broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). što nije bio upoznat sa odredbama novog Zakona o parničkom 33. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 4. novembra postupku, te što nije po otpočiwanju postupka pred 1988. godine, kada je apelant podnio tužbu radi isplate Opštinskim sudom uredio tužbu u skladu sa pravilima tog autorske naknade tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Međutim, zakona (što je, između ostalog, bila apelantova obaveza), čime period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog bi omogućio efikasnije vođenje postupka pred navedenim datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i sudom. Nepreciziranje predmetne tužbe, u skladu sa odredbama Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije novog Zakona o parničkom postupku, prouzrokovalo je dalje okončan i vodi se pred Opštinskim sudom pod brojem odugovlačenje postupka. Ps-373/04. Dakle, konstatuje se da predmetni postupak ukupno traje 16 godina i pet mjeseci, od toga 10 godina i četiri mjeseca Ponašanje suda spadaju u period koji Ustavni sud treba da ispita. 40. Ustavni sud će ispitati ponašanje Kantonalnog suda i Stadijum postupka na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Opštinskog suda u Sarajevu u periodu od 17. jula 2000. godine. Prije svega, Ustavni sud napominje da je nakon predloga za Hercegovine nastavak postupka (17. juli 2000. godine), u konkretnom slučaju, 34. Stadijum postupka u kom se nalazio apelantov predmet trebalo izvršiti novo vještačenje, na šta je ukazano i na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je da je Odlukom Vrhovnog suda broj Gž-30/90 od 25. jula 1990. godine, s postupak bio prekinut Rješenjem broj P-73/90 od 18. juna 1995. obzirom na to da su u postupku pred bivšim Višim sudom u Sarajevu dvojica vještaka dala različita mišljewa u pogledu 46. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, spornog autorskog djela, koja nisu uspjeli da usaglase do Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove okončawa postupka. Navedeno vještačenje je izvršeno tek 21. odluke. novembra 2002. godine, što znači da je od predloga za nastavak 47. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke postupka, pa do izvršenog vještačewa proteklo više od dvije Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, predug period za koji apelant ne snosi odgovornost. Osim toga, predmetni Predsjednik postupak u relevantnom periodu traje skoro pet godina, Ustavnog suda računajući od dana kada je apelant podnio predlog za njegov Bosne i Hercegovine nastavak. U tom periodu predmet se nalazio na Kantonalnom Mato Tadić, s. r. sudu do 15. decembra 2003. godine, kad je ustupljen u nadležnost Opštinskom sudu. Kantonalni sud je u periodu u kom se predmet nalazio u njegovoj nadležnosti zakazao čak 13 ročišta. Međutim, konačna odluka nije donesena. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 41. Predmetni spis se od 15. decembra 2003. godine nalazi na predmetu broj AP 519/04, rješavajući apelaciju M. H., na osnovu Opštinskom sudu. Tek 26. avgusta 2004. godine zakazana je prva člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka rasprava u ovom predmetu, koja nije održana jer je dan ranije 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i predmetni spis vratio sa uvida Opštinski sud Mostar, pa je Hercegovine – Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i naredna rasprava održana tek 8. novembra 2004. godine. Sam pe- Hercegovine", broj 2/04), u sastavu: riod od više od osam mjeseci za zakazivanje prve rasprave je Mato Tadić, predsjednik predug. Tudor Pantiru, potpredsjednik Završna razmatrawa u pogledu dužine trajawa predmetnog Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik postupka Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica 42. Imajući u vidu navedene okolnosti u ovom slučaju, David Feldman, prof., sudija Ustavni sud konstatuje da odgovornost za neaktivnost Suda u Valerija Galić, sutkinja periodu od 1996. do 2000. godine snosi apelant, zbog tog što nije Jovo Rosić, sudija podnio predlog za nastavak postupka koji je bio prethodno Constance Grenje, prof.dr., sutkinja prekinut zbog ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, a i Sud na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine donio je zbog nemogućnosti da postupa u takvim uslovima. Ne postoji opravdanje zašto apelant nije u toku 1996. godine podnio 1 predlog za nastavak predmetnog postupka, kada mu je već te ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU godine, prema njegovim navodima, bilo jasno da neće doći do Odbija se kao neosnovana apelacija M. H. podnesena zbog nagodbe sa Fabrikom duvana Mostar. Dalje, apelant nije na povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) vrijeme uredio predmetnu tužbu, u skladu sa pravilima novog Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Zakona o parničkom postupku. Takođe, apelantov doprinos konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odugovlačenju predmetnog postupka ogleda se i u njegovom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu pod vrijeđanju prisutnog vještaka na ročištu, te opomeni koju mu brojem Ps-373/04. je zbog toga izrekao Sud. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i su rasprave pred Kantonalnim sudom zakazivane u razumnim Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i rokovima (13 rasprava u vremenskom periodu od tri godine), da Hercegovine" i u "Službenom glasniku Republike Srpske". je Opštinski sud predmet na rješavanje dobio krajem 2003. godine, te imajući u vidu objektivne okolnosti koje su se desile OBRAZLOŽENJE u tom periodu (reforma pravosudnog sistema, promjena nadležnosti, donošenje novih zakona, izbor novih sudija), nije I. Uvod se ni moglo očekivati efikasnije postupanje redovnih sudova u 1. M. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 19. donošenju konačne odluke. U takvoj situaciji, uz prethodnu maja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i konstataciju o apelantovoj neaktivnosti u periodu od 1996. do Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja 2000. godine, te njegovom nepreciziranju tužbe u skladu sa odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim pozitivnim zakonskim odredbama, kao i opomeni izrečenoj od sudom u Sarajevu u predmetu broj Ps-373/04. Apelant je dopunio Opštinskog suda, Ustavni sud smatra da na apelantovu stranu apelaciju 23. februara 2005. godine. preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna odluka. II. Postupak pred Ustavnim sudom 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u pogledu 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od donošewa odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 24. marta 2005. godine da dostave odgovore na Ostali navodi apelaciju, kao i sudski spis na uvid. 44. S obzirom na zakqučak u pogledu prava apelanta iz 3. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, od člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 učesnika u postupku, Fabrike duhana Mostar, zatraženo je 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno aprila 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. 4. Općinski sud je 11. aprila 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, kao i sudski spis broj Ps-373/04. Kantonalni sud je VIII. Zakqučak obavijestio Ustavni sud da se spis nalazi kod Općinskog suda a 45. Iako predmetni postupak traje 16 godina i pet mjeseci, Fabrika duhana Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju. od toga 10 godina i četiri mjeseca spadaju u relevantni period 5. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni odgovor Općinskog suda u Sarajevu je 14. aprila 2005. godine sud je zakqučio da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo dostavljen apelantu. na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 III. Činjenično stanje Evropske konvencije zbog toga što odgovornost za to što nije 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i donesena meritorna odluka u relevantnom periodu preteže na dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na stranu apelanta. sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Postupak pred bivšim Višim sudom u Sarajevu i Vrhovnim njegovom odsustvu. Podnescima od 15. oktobra 2001. godine i sudom Bosne i Hercegovine 18. juna 2003. godine apelant je tražio da se ovaj postupak što brže okonča. Zastupnik apelanta je podneskom od 21. jula 2003. 7. Apelant, koji je po struci akademski godine obavijestio Kantonalni sud da apelantu otkazuje slikar-grafičar/dizajner, 3. aprila 1988. godine zaključio je punomoć za zastupanje u ovoj parnici. Zastupnik Fabrike duhana ugovor o autorskom djelu sa Udruženom duhanskom industrijom Mostar nije bio prisutan raspravama od 14. decembra 2000. SOUR FDS RO Duhanskih prerađevina i filtera OOUR za godine, 8. novembra 2002. godine, 31. januara i 21. februara preradu duhana Mostar (u daljnjem tekstu: Fabrika duhana 2003. godine. Mostar). Predmet navedenog ugovora o autorskom djelu bio je izrada idejnog rješenja, odnosno kreacije ambalaže za Postupak pred Općinskim sudom proizvodni asortiman Fabrike duhana Mostar. Apelant je smatrao 13. Nakon što je predmetni spis 15. decembra 2003. godine da mu Fabrika duhana Mostar nije isplatila autorsku naknadu po dostavljen u nadležnost Općinskom sudu u Sarajevu registriran osnovu spomenutog ugovora o autorskom djelu. Stoga je 4. je pod brojem Ps-373/04. Po zahtjevu Općinskog suda Mostar novembra 1988. godine podnio tužbu Višem sudu u Sarajevu, predmetni spis je, radi uvida, dostavljen tom sudu 14. juna 2004. zahtijevajući da se izda platni nalog kojim će se Fabrika duhana godine. Navedeni spis je 25. augusta 2004. godine vraćen Mostar obavezati da mu na ime autorske naknade isplati iznos od Općinskom sudu. Pred Općinskim sudom zakazane su sljedeće tadašnjih 16.462.310 dinara. Viši sud u Sarajevu izdao je u korist rasprave: 26. augusta 2004. godine, 8. novembra 2004. godine, apelanta platni nalog broj PL-25/88 od 16. novembra 1988. 16. decembra 2004. godine, 11. februara 2005. godine i 1. aprila godine protiv kojeg je Fabrika duhana Mostar izjavila prigovor 2005. godine, te 10. maja 2005. godine. Stranke u postupku 22. decembra 1988. godine. Rješavajući o prigovoru protiv prisustvovale su navedenim raspravama. Rasprava zakazana za navedenog platnog naloga, Viši sud u Sarajevu zakazao je 10 26. august 2004. godine odgođena je zbog toga što je predmetni ročišta u toku 1989. godine. Na ročištu održanom 22. novembra spis dan ranije vratio Općinski sud Mostar, te zbog toga Općinski 1989. godine apelant je precizirao tužbeni zahtjev, potražujući od sud nije bio u mogućnosti odlučivati o prijedlozima stranaka. Fabrike duhana Mostar, na ime neisplaćene autorske naknade, Rasprava zakazana za 16. decembar 2004. godine je odgođena iznos od tadašnjih 39.950.000 dinara. zbog odlaska sudije na seminar. Na raspravi održanoj 11. 8. U toku predmetnog postupka različiti vještaci izvršili su februara 2005. godine apelant je izložio tužbu i predložio dokaze dva vještačenja i u svojim nalazima dali različita mišljenja u koji će se provesti na glavnoj raspravi. Na raspravi održanoj 1. pogledu predmetnog autorskog djela. aprila 2005. godine apelantu je izrečena opomena zbog ometanja 9. Viši sud u Sarajevu donio je Presudu broj P-137/88 od 22. rada suda i vrijeđanja prisutnog vještaka. Zastupnik apelanta je novembra 1989. godine kojom je ostavio na snazi platni nalog dopisom od 3. septembra 2004. godine obavijestio Sud da više broj PL-25/88 od 16. novembra 1988. godine, te obavezao neće zastupati apelanta u ovoj pravnoj stvari. Fabriku duhana Mostar da apelantu, na ime autorske naknade, isplati iznos od tadašnjih 39.950.000 dinara. Protiv navedene IV. Relevantni propisi presude žalili su se apelant i Fabrika duhana Mostar. Vrhovni sud 14. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Bosne i Hercegovine uvažio je žalbu Fabrike duhana Mostar, te Federacije BiH", broj 53/03). donio Presudu broj Gž-30/90 od 25. jula 1990. godine kojom je "Član 10. ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što suđenje. manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja 10. Nakon toga, Viši sud u Sarajevu je poslije tri zakazana strankama pripadaju u postupku." ročišta donio Rješenje broj P-73/90 od 18. juna 1995. godine kojim je prekinuo postupak zbog nemogućnosti Suda da dalje V. Apelacija postupa u ovoj pravnoj stvari usljed okolnosti uvjetovanih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem u Bosni i a) Navodi iz apelacije Hercegovini. U rješenju je navedeno da će se postupak nastaviti 15. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje po prijedlogu stranaka nakon prekida ratnog stanja i neposredne iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. ratne opasnosti. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na Postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. 11. Apelant je 17. jula 2000. godine Kantonalnom sudu Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka. Nakon toga, 16. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome pred Kantonalnim sudom vodio se postupak u predmetima pod što se u njegovom slučaju ne donosi meritorna odluka u brojem P-73/90 i P-2/01. U okviru navedenog postupka, pred razumnom roku. Apelant naglašava da je predmetni postupak Kantonalnim sudom zakazane su rasprave, prema datumima, započet 1988. godine, te da još nije donijeta meritorna odluka o kako slijedi: 2. novembar 2000. godine, 14. decembar 2000. njegovim građanskim pravima i obavezama. Osim toga, navodi godine, 20. mart 2001. godine, 15. maj 2001. godine, 24. juli se da postupak traje više od 17 godina, da je postupak prekinut 2001. godine, 28. novembar 2001. godine, 14. maj 2002. godine, usljed ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini, te da je prijedlog da 5. septembar 2002. godine, 8. novembar 2002. godine, 31. januar se postupak nastavi podnesen 2000. godine. Kao razlog zašto nije 2003. godine, 21. februar 2003. godine, 18. septembar 2003. ranije podnio prijedlog za nastavak postupka apelant navodi da godine i 21. novembra 2003. godine, koja je odgođena zbog toga se vratio iz izbjeglištva tokom 1996. godine, te da je pokušao sa što je došlo do izmjene stvarne nadležnosti sudova. Kantonalni Fabrikom duhana Mostar postići nagodbu o mirnom rješenju sud je 15. decembra 2003. godine predmetni spis proslijedio sada spora. Kad je shvatio da do nagodbe neće doći, apelant je podnio stvarno nadležnom Općinskom sudu, na osnovu odredaba prijedlog za nastavak postupka. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima ("Službene 17. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što mu nije novine Kantona Sarajevo", broj 12/03). isplaćena naknada za njegovo autorsko djelo usljed čega mu je 12. Apelant je precizirao tužbeni zahtjev na raspravi održanoj ugrožena lična egzistencija, jer je prisiljen živjeti od penzije u 24. jula 2001. godine, potražujući od Fabrike duhana Mostar iznosu od 200 KM. iznos od 35.606 KM, na ime neisplaćene autorske naknade. U predmetnom postupku apelant je platio takse na ime troškova b) Odgovor na apelaciju vještačenja, a Sud je izvršio vještačenje po vještaku grafičkom 18. Općinski sud navodi da mu je predmet ustupljen u dizajneru koji je svoje mišljenje dao u nalazu od 21. novembra nadležnost 15. decembra 2003. godine. Rasprava je zakazana za 2002. godine na koji apelant nije imao primjedaba, o čemu je i 26. august 2004. godine, međutim, rasprava nije mogla biti obavijestio Sud podnescima od 31. januara i 17. februara 2003. održana tog dana s obzirom na to da je Općinski sud u Mostaru godine. Apelant je bio prisutan svim raspravama u postupku pred tek tog dana vratio predmetni sudski spis koji se do tada nalazio Kantonalnim sudom, osim na raspravama od 31. januara i 21. kod njega radi uvida. Na raspravu zakazanu za 8. novembar februara 2003. godine s tim što je apelant u podnesku od 31. 2004. godine pristupio je lično apelant, međutim, nije pristupio januara 2003. godine obavijestio Sud da je spriječen da dođe na njegov opunomoćenik koji je u međuvremenu obavijestio Sud da raspravu zakazanu za taj dan, te predložio da se postupak vodi u neće zastupati apelanta u ovoj pravnoj stvari, te stoga apelant nije mogao precizirati tužbu u skladu sa novim Zakonom o Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od parničnom postupku, što je dodatno otežavalo vođenje postupka. 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21.). Osim toga, apelant je u podnesku od 15. decembra 2004. godine 27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o vrijeđao sudiju, optužujući ga da odugovlači postupak u ovoj apelaciji zbog propuštanja da nadležni sud donese odluku u pravnoj stvari. Apelant je u ostalim podnescima tražio da se razumnom roku, kao i da apelant nije imao na raspolaganju saslušaju svjedoci, te da raspravi prisustvuje stenograf, što je, efektivan pravni lijek kojim bi osporio dužinu postupka. također, utjecalo na dužinu postupka u ovoj pravnoj stvari. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je Općinski sud je naglasio da je sljedeća rasprava zakazana za 10. predmetna apelacija dopustiva. maj 2005. godine, kada bi predmet trebalo da se okonča, nakon čega će se napisati presuda u roku od 30 dana. VII. Meritum 29. Apelant smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava VI. Dopustivost na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog broj 1 uz Evropsku konvenciju. presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog Pravo na pravično suđenje suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv 30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi "Sva lica unutar teritorije Bosne i Hercegovine će uživati efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio gornjem tekstu, oni uključuju: odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Š...Ć 21. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz e) Pravo na fer saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za da: takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili suda broj U-23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku 22. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da sudomŠ...Ć." osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima 31. Predmetni postupak se odnosi na isplatu autorske direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. naknade. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom 23. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, te je član 6. stav prvenstveno poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u postupku koji se vodi radi autorske naknade pred Općinskim Period koji se uzima u obzir sudom pod brojem Ps-373/04. 32. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove se prilikom primjene pravila iz člana 15. stav 3. Poslovnika nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi presudu tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi Evropskog suda Cardot protiv Francuske od 19. marta 1991. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, godine, serija A, broj 200, stav 34.). Ustavni sud naglašava da broj 56, stav 53.; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu ECHR 1998-VIII). nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i prilikom 33. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 4. novembra ispitivanja da li je bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene 1988. godine, kada je apelant podnio tužbu radi isplate autorske okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi presudu Evropskog naknade tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Međutim, period koji suda za ljudska prava Van Oosterwijek protiv Belgije od 6. spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35.). To, između decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan i vodi postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i se pred Općinskim sudom pod brojem Ps-373/04. Dakle, ukupni pravni i politički kontekst, kao i lične prilike apelanta. konstatira se da predmetni postupak ukupno traje 16 godina i pet 25. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da mjeseci, od toga 10 godina i četiri mjeseca spadaju u period koji u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne Ustavni sud treba da ispita. postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi: mutatis mutandis, Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Hercegovine Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog 34. Stadij postupka u kojem se nalazio apelantov predmet na sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je da je individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i postupak bio prekinut Rješenjem broj P-73/90 od 18. juna 1995. Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske godine zbog toga što je Sud bio onemogućen da postupa usljed konvencije. ratnih djejstava i neposredne ratne opasnosti u Bosni i 26. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti Hercegovini. Prije toga, u postupku pred bivšim Višim sudom u pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se Sarajevu vještačila su dvojica vještaka, saslušane su parnične došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih stranke, kao i ostali svjedoci. postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i Složenost predmeta razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog 35. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju, spor se odnosi povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi na isplatu autorske naknade u sklopu čega se trebalo riješiti pitanje da li je tuženi izvršio povredu autorskih prava apelanta, 41. Predmetni spis se od 15. decembra 2003. godine nalazi na kao i da li mu je isplatio naknadu za autorsko djelo koje je Općinskom sudu. Tek 26. augusta 2004. godine zakazana je prva napravljeno prema njegovom nalogu, te koliku naknadu treba rasprava u ovom predmetu, koja nije održana jer je dan ranije isplatiti ukoliko je to učinjeno. Takav spor se, prema mišljenju predmetni spis vratio sa uvida Općinski sud Mostar, pa je naredna Ustavnog suda, ne može okarakterizirati kao naročito složen. rasprava održana tek 8. novembra 2004. godine. Sam period od više od osam mjeseci za zakazivanje prve rasprave je predug. Ponašanje podnosioca apelacije Završna razmatranja u pogledu dužine trajanja 36. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima predmetnog postupka donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije 42. Imajući u vidu navedene okolnosti u ovom slučaju, za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. Ustavni sud konstatira da odgovornost za neaktivnost Suda u 70). periodu od 1996. do 2000. godine snosi apelant, zbog 37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je nepodnošenja prijedloga za nastavak postupka koji je bio apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u prethodno prekinut zbog ratnih djejstava u Bosni i Hercegovini, a razumnom roku. Period koji će se ispitivati jeste relevantni pe- i Sud zbog nemogućnosti da postupa u takvim uvjetima. Ne riod od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. postoji opravdanje zašto apelant nije u toku 1996. godine podnio decembar 1995. godine), koji traje 10 godina i četiri mjeseca. prijedlog za nastavak predmetnog postupka, kada mu je već te Kao što je već rečeno, stanje predmeta na dan stupanja na snagu godine, prema njegovim navodima, bilo jasno da neće doći do Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je postupak prekinut nagodbe sa Fabrikom duhana Mostar. Dalje, apelant nije na rješenjem suda. U navedenom rješenju bilo je naznačeno da će vrijeme uredio predmetnu tužbu, u skladu sa pravilima novog predmetni postupak ponovo otpočeti nakon prijedloga jedne od Zakona o parničnom postupku. Također, apelantov doprinos parničnih stranaka, a nakon završetka ratnih djejstava i odugovlačenju predmetnog postupka ogleda se i u njegovom neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. vrijeđanju prisutnog vještaka na ročištu, te opomeni koju mu je zbog toga izrekao Sud. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su 38. Pod uvjetom da se prihvati apelantova tvrdnja da se vratio rasprave pred Kantonalnim sudom zakazivane u razumnim iz izbjeglištva 1996. godine, ipak ostaje činjenica da je, rokovima (13 rasprava u vremenskom periodu od tri godine), da računajući od 1996. godine, prošlo više od četiri godine dok je Općinski sud predmet na rješavanje dobio krajem 2003. apelant nije podnio prijedlog za nastavak postupka. Apelant godine, te imajući u vidu objektivne okolnosti koje su se desile u navodi da je u međuvremenu pokušao postići nagodbu sa tom periodu (reforma pravosudnog sistema, promjena Fabrikom duhana Mostar. Ne treba dovoditi u sumnju apelantovu nadležnosti, donošenje novih zakona, izbor novih sudija), nije se želju da se predmetni postupak okonča nagodbom, međutim, ni moglo očekivati efikasnije postupanje redovnih sudova u postavlja se pitanje zašto je toliko dugo čekao dok nije podnio donošenju konačne odluke. U takvoj situaciji, uz prethodnu prijedlog za nastavak postupka. S tim u vezi citiraju se navodi iz konstataciju o apelantovoj neaktivnosti u periodu od 1996. do apelacije: "Š...ĆTužilac je pokušao doći do sporazuma sa tuženom 2000. godine, te njegovom nepreciziranju tužbe u skladu sa FDM iz Mostara prilikom dolaska iz izbjeglištva 1996. godine, pozitivnim zakonskim odredbama, kao i opomeni izrečenoj od ali je pokušaj sporazuma naišao na cinično i sarkastično Općinskog suda, Ustavni sud smatra da na apelantovu stranu ponašanje tadašnjeg direktora Fabrike duhana MostarŠ...Ć." preteže dio odgovornosti što do sada nije donesena meritorna Dakle, ako je 1996. godine apelantov pokušaj da mirno riješi spor odluka. "naišao na cinično i sarkastično ponašanje tadašnjeg direktora 43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije Fabrike duhana Mostar", neprihvatljivo je da apelant već tada došlo do povrede prava na pravično suđenje u pogledu donošenja nije podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka. Stoga, odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Ustavni sud smatra da je apelant odgovoran zbog neaktivnosti Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. suda u periodu od 1996. godine do 17. jula 2000. godine, kada je apelant podnio prijedlog za nastavak predmetnog postupka. Ostali navodi 39. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantov propust što 44. S obzirom na zaključak u pogledu prava apelanta iz člana nije bio upoznat sa odredbama novog Zakona o parničnom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske postupku, te što nije po otpočinjanju postupka pred Općinskim konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno sudom uredio tužbu u skladu sa pravilima tog zakona (što je, razmatrati ostale navode iz apelacije. između ostalog, bila apelantova obaveza), čime bi omogućio efikasnije vođenje postupka pred navedenim sudom. VIII. Zaključak Nepreciziranje predmetne tužbe, u skladu sa odredbama novog 45. Iako predmetni postupak traje 16 godina i pet mjeseci, od Zakona o parničnom postupku, prouzrokovalo je dalje toga 10 godina i četiri mjeseca spadaju u relevantni period nakon odugovlačenje postupka. stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo na Ponašanje suda pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom 40. Ustavni sud će ispitati ponašanje Kantonalnog suda i roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Općinskog suda u Sarajevu u periodu od 17. jula 2000. godine. Evropske konvencije zbog toga što odgovornost za nedonošenje Prije svega, Ustavni sud napominje da je nakon prijedloga za meritorne odluke u relevantnom periodu preteže na stranu nastavak postupka (17. juli 2000. godine), u konkretnom slučaju, apelanta. trebalo izvršiti novo vještačenje, na šta je ukazano i Odlukom 46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Vrhovnog suda broj Gž-30/90 od 25. jula 1990. godine, s Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove obzirom na to da su u postupku pred bivšim Višim sudom u odluke. Sarajevu dvojica vještaka dala različita mišljenja u pogledu 47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke spornog autorskog djela, koja nisu uspjeli usaglasiti do Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. okončanja postupka. Navedeno vještačenje je izvršeno tek 21. Predsjednik novembra 2002. godine, što znači da je od prijedloga za nastavak Ustavnog suda postupka, pa do izvršenog vještačenja proteklo više od dvije Bosne i Hercegovine godine, što je, prema mišljenju Ustavnog suda, predug period za koji apelant ne snosi odgovornost. Osim toga, predmetni Mato Tadić, s. r. postupak u relevantnom periodu traje skoro pet godina, računajući od dana kada je apelant podnio prijedlog za njegov Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u nastavak. U tom periodu predmet se nalazio na Kantonalnom predmetu broj AP 143/04, rješavajući apelacije Sehije Mulavdić i sudu do 15. decembra 2003. godine, kad je ustupljen u dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Općinskom sudu. Kantonalni sud je u periodu u članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 4. stavak kojem se predmet nalazio u njegovoj nadležnosti zakazao čak 13 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik ročišta. Međutim, konačna odluka nije donesena. Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik od: Državnog povjerenstva za traženje nestalih osoba, Tudor Pantiru, dopredsjednik Povjerenstva za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, Ureda Miodrag Simović, dopredsjednik za traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske, Vlade Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Republike Srpske, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, David Feldman, sudac Ureda za traženje nestalih i zarobljenih osoba Federacije BiH, te Valerija Galić, sutkinja Vlade Federacije BiH. Jovo Rosić, sudac 3. Odgovore na apelacije su dostavili Vlada Republike Constance Grenje, sutkinja Srpske 28. svibnja 2004. godine i 14. ožujka 2005. godine, na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio Povjerenstvo za istraživanje događaja u i oko Srebrenice 22. 1 lipnja i 1. srpnja 2004. godine, te Državno povjerenstvo za ODLUKU O MERITUMU traženje nestalih osoba koja je svoj odgovor na predmetne Usvajaju se sljedeće apelacije, podnesene zbog nestanka i apelacije dostavila 9. kolovoza 2005. godine. kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova obitelji za vrijeme rata 4. Na temelju tada važećeg članka 25. stavak 2. Poslovnika na području Bosne i Hercegovine: Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske je dostavljen AP 143/04 Sehija Mulavdić; AP 165/04 Rizafeta Muratović; određenim apelantima tijekom 2004. godine. AP 180/04 Begija Telalović; AP 207/04 Nedžiba Hodžić; AP 5. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz 228/04 Udruga obitelji nestalih osoba i Gradska organizacija njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni je sud, sukladno logoraša Istočno Sarajevo - u dijelu apelacije podnesene u ime članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o Barice Novaković; AP 252/04 Hasiba Ridžić; AP 290/04 Petar spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, jednu odluku broj AP 143/04. Spojene su sljedeće apelacije: AP Radoš Čajević i Draško Čajević; AP 425/04 Općinski odbor 143/04; AP 165/04; AP 180/04; AP 207/04; AP 228/04 (u odnosu obitelji zarobljenih i poginulih boraca i nestalih osoba Bijeljina - na apelanta iz dispozitiva ove odluke); AP 252/04; AP 290/04; u dijelu apelacije podnesene u ime Strahinje Đorđića i Rajke AP 425/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP Stanković; AP 565/05 Mioljka Ratešić; AP 717/04 Staka 565/04; AP 717/04; AP 718/04; AP 719/04 i AP 804/05. Vukmanović; AP 718/04 Staka Vukmanović; AP 719/04 Siniša Vukmanović i AP 804/05 Bosiljka Petrović. III. Činjenično stanje Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih sljedeći način. prava i temeljnih sloboda, kao i prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske AP 143/04 Sehija Mulavdić konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 7. Apelantica navodi da je njezin suprug zarobljen u Foči, Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi prigodom otpočinjanja ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da dok je ona, kao izbjeglica, morala napustiti Foču. Osim toga, odmah apelantima daju raspoložive informacije glede istrage o apelantica navodi da je bila nazočna kad su joj zarobili muža i okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti odveli ga u Kazneno-popravni dom Foča, u kojem ga je i članova njihovih obitelji, odnosno da žurno i bez daljnjeg posjećivala, sve dok i ona nije bila prisiljena napustiti Foču. Uz odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova apelaciju, apelantica je priložila izvod iz matične knjige umrlih obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. za općinu Foča od 6. travnja 2001. godine, iz kojeg je vidljivo da Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, u smislu je njezin suprug, Nedžib Mulavdić, umro u Foči 16. travnja 1992. članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, godine. dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi AP 165/04 Rizafeta Muratović Republike Srpske. 8. Apelantica navodi da je njezin suprug, zajedno sa oko 70 Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi drugih civila, na lokalnom stadionu u Srebrenici poginuo Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da, u prigodom granatiranja Srebrenice u vrijeme kada su Ujedinjeni roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, obavijeste Ustavni narodi Srebrenicu proglasili zaštićenom i demilitariziranom sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama, sukladno članku zonom. Uz apelaciju je apelantica priložila smrtovnicu koju je 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. izdalo 19. prosinca 1996. godine mjerodavno tijelo općine Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Srebrenica, iz koje je vidljivo da je apelantičin suprug, Nazif Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Muratović, umro u Srebrenici 1. siječnja 1993. godine. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". AP 180/04 Begija Telalović OBRAZLOŽENJE 9. Apelantica navodi da je njezin suprug odveden u zatvor u Vlasenici prigodom otpočinjanja ratnih djelovanja u Bosni i I. Uvod Hercegovini. Apelantica je kao izbjeglica sa dvoje djece morala 1. Tijekom 2004. i 2005. godine, zbog nestanka i kasnijeg napustiti Vlasenicu, a o sudbini svog muža, Seada Telalovića, saznanja o nasilnoj smrti članova obitelji za vrijeme rata na nije saznala ništa sve do 2001. godine, kada je otkrivena masovna području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i grobnica u blizini Vlasenice. Tom je prigodom izvršena Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su ekshumacija tijela iz masovne grobnice gdje je pronađeno i tijelo podnijeli: Sehija Mulavdić, Rizafeta Muratović, Begija ubijenog apelantičinog supruga, što je potvrđeno prigodom Telalović, Nedžiba Hodžić, Udruga obitelji nestalih osoba i identifikacije u Tuzli. Sead Telalović je sahranjen u Vlasenici 28. Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice travnja 2001. godine. Novaković, Hasiba Ridžić, Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević, AP 207/04 Nedžiba Hodžić Općinski odbor obitelji zarobljenih i poginulih boraca i nestalih 10. Apelantica navodi da je njezin suprug nestao na putu osoba Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković, Tuzla - Srebrenica koncem 1992. godine, tijekom ratnih Milojka Ratešić, Staka Vukmanović, Siniša Vukmanović i djelovanja u Bosni i Hercegovini. Naime, apelantica navodi da je Bosiljka Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti). njezin muž iz Tuzle, preko šumskih putova, krenuo prema Srebrenici gdje su mu se nalazili roditelji. U mjestu Ružina voda, II. Postupak pred Ustavnim sudom 9. prosinca 1992. godine, apelantičin suprug je sa ostalim 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika civilima upao u zasjedu te je tom prigodom i zarobljen. Tada je Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su 29. bila zarobljena i N. K. koja je kasnije razmijenjena, dok se travnja 2004. godine, 16. veljače, 28. i 29. travnja 2005. godine ostalim zarobljenicima, uključujući i apelantičinog supruga, od 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 tada gubi svaki trag. Apelantica je, u kolovozu 1996. godine, od napada jedinica Armije BiH na njihovo selo. Od tada se Živku Međunarodnog komiteta Crvenog križa dobila obavijest da joj je Stankoviću gubi svaki trag. Za sudbinu svoga muža apelantica je muž poginuo u Han Pijesku. Uz apelaciju, apelantica je priložila saznala 2003. godine, kada je izvršena ekshumacija grobnice na obavijest i potvrdu koju joj je izdao 24. rujna 1996. godine području općine Tuzla gdje je identificirano tijelo Živka Međunarodni komitet Crvenog križa, iz koje je vidljivo da je Stankovića, što je vidljivo iz uvjerenja od 7. ožujka 2003. godine, njezin suprug, Farid Hodžić, poginuo u Han Pijesku 10. prosinca koje je izdao Ured za traženje nestalih i zarobljenih osoba 1992. godine. Apelantica navodi da još nisu pronađeni posmrtni Republike Srpske. ostaci njezinog supruga i oca njezine djece, iako su se na dalje traženje obvezale nadležne vlasti Republike Srpske. AP 565/05 Mioljka Ratešić 16. Apelantica navodi da je njezin otac, Nikola Ćirić, nestao AP 228/04 Udruga obitelji nestalih osoba i Gradska na području općine Ključ tijekom ratnih djelovanja u Bosni i organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice Hercegovini. Za sudbinu svoga oca apelantica je saznala tek 23. Novaković svibnja 2002. godine, kada je izvršena ekshumacija na lokalitetu 11. U apelaciji se navodi da je Duško Novaković nestao u Ljubinja, pošto je identificirano tijelo Nikole Ćirića. Ured za Sarajevu tijekom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. Dalje, traženje nestalih i zarobljenih osoba Republike Srpske je izdao u apelaciji se navodi da su Duška Novakovića zarobila nepoznata Uvjerenje o izvršenoj ekshumaciji broj 47/05 od 1. ožujka 2005. osoba i odvela ga u logor "Viktor Bubanj", gdje je navodno godine. Apelantica navodi da su posmrtni ostaci njezinoga oca mučen na razne načine. Duška Novakovića je kao zarobljenu pronađeni u njegovoj seoskoj kući, koja je navodno zapaljena da osobu evidentirao Međunarodni komitet Crvenog križa, preko bi se prikrio zločin izvršen nad njim. kojeg je i poslao poruku 10. veljače 1993. godine, u kojoj javlja AP 717/04 Staka Vukmanović da je "dobro i zdravo". Već sljedećeg dana, tj. 11. veljače 1993. godine, Duško Novaković je ubijen, što je potvrđeno u nalazu 17. Apelantica navodi da je Anđa Vukmanović ubijena u Traumatološke klinike u Sarajevu, iz kojeg je vidljivo da je 11. kolovozu 1992. godine tijekom ratnih djelovanja u Bosni i veljače 1993. godine na navedenu kliniku Duško Novaković Hercegovini. U priloženom zapisniku o izvršenom uviđaju od dovezen mrtav i bez vitalnih funkcija. Tijelo Duška Novakovića 11. listopada 1993. godine je navedeno da je Anđa Vukmanović nije pronađeno. pronađena mrtva ispred svoje kuće, odsječene glave sa više ubodnih rana na tijelu. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične AP 252/04 Hasiba Ridžić knjige umrlih, kojega je izdalo mjerodavno tijelo općine Trnovo i 12. Apelantica navodi da je njezin suprug nestao na putu iz kojeg je vidljivo da je Anđa Vukmanović umrla 23. srpnja Srebrenica - Tuzla tijekom ratnih djelovanja u Bosni i 1992. godine u mjestu Kijevo. Hercegovini. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične knjige AP 718/04 Staka Vukmanović umrlih izdat 27. listopada 2000. godine od mjerodavnog tijela općine Bratunac, iz kojeg je vidljivo da je apelantičin suprug, 18. Apelantica navodi da je njezina majka, Zorka Simović, Ševket Ridžić, preminuo 12. srpnja 1995. godine na putu živjela na području općine Foča, te da tijekom ratnih djelovanja u Srebrenica - Tuzla. Iz potvrde o smrti od 4. lipnja 2002. godine je Bosni i Hercegovini gubi svaki trag svojoj majci. Apelantica vidljivo da je izvršena ekshumacija i identifikacija apelantičinog navodi da je 26. travnja 2002. godine izvršena ekshumacija i da je supruga, kojom prigodom je ustanovljeno da je Ševket Ridžić identificirano tijelo Zorke Simović. Tom su prigodom na tijelu podlegao uslijed strijelne ozljede glave. Sahrana ubijenog Zorke Simović pronađeni tragovi mučenja i nasilnog ubijanja, Ševketa Ridžića je obavljena 6. lipnja 2002. godine. što je vidljivo iz Zapisnika o ekshumaciji od 26. travnja 2002. godine, kojega je sastavio Okružni sud u Trebinju. Uz apelaciju AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, je priložen izvod iz matične knjige umrlih, izdat od mjerodavnog Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević tijela općine Foča, iz kojega je vidljivo da je Zorka Simović 13. Apelanti (najuža obitelj Ognjena Čajevića - supruga, umrla 28. lipnja 1992. godine u mjestu Draževo, općina Foča. djeca, brat i sestra) navode da je Ognjen Čajević, kao civil, AP 719/04 Siniša Vukmanović koncem siječnja 1993. godine ubijen u Sarajevu tijekom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. Dalje, apelanti navode da je 19. Apelant navodi da je njegov otac, Drago Vukmanović, početkom lipnja 1992. godine grupa naoružanih ljudi upala u ubijen tijekom ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini. Osim stan Ognjena Čajevića, da su izvršili pretres njegovog stana, toga, apelant navodi da je po izjavi svjedoka O. Đ. njegov otac zlostavljajući ga i nanoseći mu tjelesne povrede. Nakon toga, spaljen nakon ubojstva, te da je od njega ostala samo šačica Ognjen Čajević je prevezen u zatvor "Viktor Bubanj" gdje je kostiju što je evidentirano i u priloženom zapisniku o uviđaju od svakodnevno mučen i zlostavljan. Tom prigodom je navodno 10. prosinca 1993. godine. Uz apelaciju je priložen izvod iz vođen i kazneni postupak protiv Ognjena Čajevića, te je osuđen matične knjige umrlih, izdat od mjerodavnog tijela općine na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Tijekom studenoga Istočno Sarajevo, iz kojega je vidljivo da je Drago Vukmanović 1993. godine Ognjena Čajevića je registrirao kao zarobljenika umro 23. srpnja 1992. godine u mjestu Kijevo. Međunarodni komitet Crvenog križa, nakon čega je uspio uputiti AP 804/05 Bosiljka Petrović pismo obitelji. Koncem siječnja 1993. godine Ognjen Čajević je izveden iz zatvora uz obrazloženje da ide na razmjenu, kojom ga 20. Apelantica navodi da je njezin sin, Branko Petrović, je prigodom navodno ubio R. A., komandir vojne policije, rodom ubijen u Sarajevu tijekom ratnih djelovanja u Bosni i iz Foče. Tijelo Ognjena Čajevića nije pronađeno. Uz apelaciju je Hercegovini, u bivšoj ulici Bratstva i jedinstva kod zgrade priloženo Rješenje Osnovnog suda u Foči broj P-38/00 od 17. poduzeća "Energoinvest". Uz apelaciju je priložen izvod iz studenoga 2000. godine, kojim se nestali Ognjen Čajević matične knjige umrlih, izdat od mjerodavnog tijela općine Centar proglašava za umrlog, a kao nadnevak njegove smrti smatra se Sarajevo, iz kojega je vidljivo da je Branko Petrović umro u 15. prosinac 1996. godine. Sarajevu 10. rujna 1992. godine, te rješenje od 14. ožujka 2005. godine, izdato od mjerodavne službe Općine Centar Sarajevo, AP 425/04 Općinski odbor obitelji zarobljenih i poginulih kojim se apelantici priznaje svojstvo člana obitelji civilne žrtve boraca i nestalih osoba Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i rata. Rajke Stanković IV. Apelacija 14. Strahinja Đorđić navodi da je Danilo Đorđić nestao na području općine Konjic tijekom ratnih djelovanja u Bosni i a) Navodi iz apelacije Hercegovini. Uz apelaciju je priložena potvrda o smrti, koju je 21. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata izdalo nadležno tijelo općine Bijeljina, iz koje je vidljivo da je kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova Danilo Đorđić umro 27. svibnja 1992. godine na području njihovih obitelji, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Bjelašnice. U navedenoj je potvrdi o smrti ustanovljeno da je Osim toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog Danilo Đorđić umro nasilnom smrću. duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a potom i saznanja o 15. Rajka Stanković navodi da je njezin suprug, Živko nasilnoj smrti članova njihovih obitelji, bez pokretanja istrage i Stanković, zarobljen 17. listopada 1992. godine prigodom utvrđivanja okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivanja i kažnjavanja za to odgovornih osoba. U apelacijama se apelanti 30. Državno povjerenstvo za traženje nestalih osoba u svom pozivaju na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz odgovoru na predmetne apelacije daje spisak nestalih osoba koje članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske su ekshumirane, identificirane i sahranjene, a za koje članovi konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u njihovih obitelji, apelanti, tvrde da su nestali. daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, V. Relevantni propisi pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na 31. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, pravo ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 3/03) na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i "Članak 17. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. drukčije propisano". b) Odgovor na apelaciju 32. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) 22. Ured pravnog zastupnika Vlade Republike Srpske je svoj "Članak 17. odgovor dostavio u pismima, koja je Ustavnom sudu uputio 28. Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje svibnja 2004. i 14. ožujka 2005. godine. U odgovoru od 28. dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije svibnja 2004. godine Vlada Republike Srpske je dala zapažanja u drukčije propisano". vezi sa dopustivosti predmetnih apelacija, dok je u odgovoru od 33. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i 14. ožujka 2005. godine dala zapažanja u vezi sa dopustivosti i meritumom. Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 35/03) 23. Pozivajući se na članak 15. Poslovnika Ustavnog suda, "Članak 18. Vlada Republike Srpske tvrdi da Ustavni sud nema nadležnost Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje ratione personae da razmatra predmetne apelacije, jer ne postoji dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim zakonom nije ni sud niti drugo tijelo u Republici Srpskoj koje je donijelo presudu ili odluku u ovom predmetu. drukčije propisano". 24. Pored toga, Vlada Republike Srpske tvrdi da apelanti VI. Dopustivost moraju konkretno navesti i potkrijepiti apelaciju da bi ona bila 34. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, dopuštena. Glede toga Republika Srpska se poziva na odluku Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su Ustavnog suda u predmetu broj AP 10/02 od 4. ožujka 2004. sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmetom spora godine, prema kojoj je apelacija odbačena jer podnositelj nije zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. posebice naveo Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantirana 35. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, prava i slobode na koje se poziva. Vlada Republike Srpske tvrdi Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv da su predmetne apelacije uopćene naravi i ne navode Ustavom presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode na koje se efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u pozivaju. Dalje, Vlada Republike Srpske ističe da neke od roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio apelacija ne sadrže činjenice, te da su nepotpune i međusobno odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. kontradiktorne. 36. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da 25. Prema mišljenju Vlade Republike Srpske, Ustavni sud apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja nema prima facie nadležnost odlučivanja o ovom predmetu jer su odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da apelacije prvobitno podnesene Domu za ljudska prava za Bosnu i ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u Hercegovinu, koji je prestao s radom 31. prosinca 2003. godine. pravnom pogledu. Pri tomu, apelant odlučuje hoće li koristiti 26. Vlada Republike Srpske zbog toga tvrdi da prijave ne pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom ispunjavaju uvjete sadržane u Poslovniku Ustavnog suda i članku pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa prizivnu apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, nadležnost Ustavnog suda o pitanjima sadržanim u Ustavu Bosne plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne i Hercegovine. može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne 27. Osim navedenih zapažanja, Vlada Republike Srpska prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila tvrdi da se apelacije u svakom slučaju moraju odbaciti, jer je Dom Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 283/03 od 14. za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u odluci Selimović i listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine). drugi (odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. ožujka 2003. godine, CH/01/8365), naredio Republici Srpskoj da provede Iscrpljivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po istragu o "događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja zakonu ljudskih prava, kako bi podnositelji prijava i svi ostali članovi 37. Prvo pitanje koje se nameće prigodom ispitivanja obitelji saznali istinu o sudbini svojih nestalih". Vlada Republike dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpljivanja svih Srpske ističe da je zbog odluke Selimović, Republika Srpska efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, obzirom da je formirala povjerenstvo koje je dobilo zadaću utvrditi cijelu istinu neprijeporno da apelanti nisu pokretali, niti vodili, postupke pred koja se odnosi na događaje u i oko Srebrenice u srpnju 1995. redovitim sudovima. Za vrijeme dok im nije bila poznata sudbina godine i svoje izvješće podnijeti svim obiteljima nestalih osoba. nestalih članova njihovih obitelji, većina apelanata se zahtjevom 28. Što se tiče zapažanja o meritumu, Vlada Republike za traženje obratila Međunarodnom komitetu Crvenog križa, Srpske naglašava da su Bosna i Hercegovina i njezini entiteti državnom ili entitetskom povjerenstvu za traženje nestalih uspostavili postupak za traženje osoba čija je sudbina nepoznata, osoba. u svezi sukoba na teritoriju Bosne i Hercegovine. Prema 38. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da pravilima navedenog postupka, sve strane su dužne dijeliti Ustavni sud ima prizivnu jurisdikciju nad pitanjima po ovom činjenice i informacije u svezi nestalih osoba. U konkretnom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i slučaju, a u svezi određenih apelacija koje su podnijeli članovi Hercegovini. Cilj navedenog članka je da se prvo omogući obitelji nestalih osoba, Republika Srpska nije od državnog, redovitim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnosno Federalnog povjerenstva za traženje nestalih osoba, odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje Ustavom Bosne i dobila zahtjeve za traženje tih osoba, te stoga nije bila u Hercegovine zaštićenih prava i sloboda. mogućnosti provesti istragu o nestanku i sačiniti odgovarajuću 39. Europski sud za ljudska prava smatra da pravilo informaciju o tomu. iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora nužno 29. Povjerenstvo za istraživanje događaja u i oko Srebrenice zahtijevati sudsku presudu. Sukladno praksi Europskog suda za u odgovoru na apelacije navodi da je sačinila Izvješće o ljudska prava Ustavni sud je tumačio članak VI/3.(b) Ustava događajima u Srebrenici i dostavila ga 16. lipnja 2004. godine Bosne i Hercegovine tako da, primjerice, prihvaća prijave u svom osnivatelju, tj. Vladi Republike Srpske. predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, istragu o tomu. Međutim, službena istraga u pojedinačnim objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj slučajevima nasilne smrti članova obitelji apelanata nije 10/01). Drugim riječima, zahtjev postojanja sudske presude, pokrenuta (u odgovorima na apelaciju nisu dostavljeni podaci o kakav je utvrđen u članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, pokretanju istrage, a apelanti su izričiti u tvrdnjama da nitko nije mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Europskog provodio istragu povodom smrti članova njihovih obitelji, suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti odnosno da oni ništa o tomu ne znaju), što sve Ustavni sud navodi ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove osim na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju učinkovit obraćanja sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko ne pravni lijek na temelju kojeg bi se izvršila neovisna istraga glede postoje drugi pravni lijekovi. Značajno je da pravilo iscrpljivanja smrti članova njihovih obitelji. pravnih lijekova, također, ovisi o dostupnosti i efikasnosti 46. Osim toga, Ustavni sud dodaje da, u konkretnom slučaju, pravnog lijeka. nije bitan za donošenje odluke odgovor Državnog povjerenstva 40. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti za traženje nestalih osoba, koji daje podatke o tomu da je određen dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih broj članova obitelji apelanata pronađen, odnosno ekshumiran, povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti identificiran i sahranjen. Naime, apelanti ne spore da su njihovi dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, jer u oprečnom članovi obitelji pronađeni, tj. ekshumirani, identificirani i ne bi imali nužnu pristupačnost i djelotvornost (vidi Europski sud sahranjeni. Međutim, suština njihovih priziva ide u pravcu toga za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. kolovoza da nitko od mjerodavnih tijela nije pokrenuo istragu glede 1996, Izvješća 1996-IV, stavak 66). Drugim riječima, pravilo pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba odgovornih za iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se smrt članova njihovih obitelji. S tim u svezi, Ustavni sud mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne napominje da odgovor Državnog povjerenstva za traženje okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne nestalih osoba ne daje podatke o tomu je li pokretana istraga s lijekove koji im stoje na raspolaganju (ibid. stavak 67). ciljem pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba 41. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da prema članku 1. odgovornih za smrt članova obitelji apelanata, nego se samo Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih navodi da su članovi obitelji apelanata ekshumirani, sloboda države članice moraju svakome, u okviru svoje identificirani i sahranjeni, što je, kao što je već navedeno, u ovom jurisdikcije, osigurati prava definirana Europskom konvencijom, slučaju neprijeporno. dok, prema članku 13. Europske konvencije, postoji pozitivna 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u obveza države da osigura učinkovit pravni lijek pred domaćim konkretnom slučaju, nije postojao učinkovit pravni lijek kojim bi tijelima vlasti. se apelantima garantirala efikasna i nepristrana istraga prvo o 42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije nestanku članova njihovih obitelji, a potom i okolnostima smrti, postojalo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima te utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga apelante treba osloboditi omogućilo da se mogu obratiti mjerodavnim tijelima za obveze iscrpljivanja pravnih lijekova, te predmetne apelacije razdoblje u kojem nisu imali informacije o članovima svojih proglasiti dopustivim o tom pitanju. obitelji nestalim tijekom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. Nadležnost ratione temporis Upućivanje apelanata na redovite sudove (u razdoblju u kojem nisu imali informacije o nestalim članovima svojih obitelji), po 48. Ustavni sud je mjerodavan ratione temporis za akte i mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakvog rezultata. Naime, događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i obraćanje redovitim sudovima otvorilo bi niz pitanja, primjerice: Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nije koji je sud mjerodavan – obzirom da se tada nije točno znalo gdje mjerodavan razmatrati ustavnost akata i događaja koji su se desili se nestanak desio, kao i je li nestala osoba još bila živa ili ne. prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra 43. Ustavni sud konstatira da se većina apelanata obratila da može preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza za Međunarodnom komitetu Crvenog križa, odnosno državnom ili utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu jednom od entitetskih povjerenstava za traženje nestalih osoba, Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U od kojih dugo vremena - u prosjeku preko pet godina, nisu dobili 38/02 od 19. prosinca 2003. godine, toč. 36. i 37. "Službeni informacije o nestanku članova njihovih obitelji. Dakle, apelanti glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04). su poduzeli razumne aktivnosti glede traženja članova svojih 49. Europski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su obitelji, obraćajući se organizacijama za traženje nestalih osoba. događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu Ustavni je sud prethodno konstatirao da, u slučaju kada postoje Europske konvencije i nastavili se nakon toga, samo zadnji dio posebne okolnosti, nije nužno zahtijevati od apelanata da prije može biti predmet prizivnih navoda (vidi Europski sud, podnošenja apelacije vode postupke pred redovitim sudovima. U Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. travnja konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da postoje posebne 1993, serija A-328). Slično tomu, Dom za ljudska prava za Bosnu okolnosti koje apelante oslobađaju obveze vođenja postupka i Hercegovinu je zaključio da je mjerodavna o pitanju navoda o pred redovitim sudovima, obzirom da u razdoblju u kojem povredi ljudskih prava članova obitelji čiji su članovi nestali za apelanti nisu imali informacija o sudbini nestalih članova vrijeme oružanog sukoba, u dijelu u kojem su se navodne njihovih obitelji, nije bilo realno očekivati da bi apelanti mogli povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6 Općeg uspjeti sa svojim zahtjevom pred redovitim sudovima. okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za 44. Dalje, Ustavni sud naglašava da apelanti u konkretnom ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto slučaju, pored toga što se žale da dulje razdoblje nisu znali za članovi obitelji nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih sudbinu nestalih članova svojih obitelji, traže da se provede najmilijih, navodne su povrede nastavljene do dana podnošenja istraga, tj. da se ustvrde okolnosti smrti i tko je kriv za smrt prijava (vidi Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o članova njihovih obitelji, te da se krivci kazne po zakonu. Zbog prihvatljivosti i meritumu od 7. ožujka 2003, CH/01/8365 i takvog gubitka člana obitelji apelanti traže da im se dodijeli drugi, točka 169). kompenzacija. Ustavni sud ponovno napominje da prema članku 50. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih službena istraga kojom će se ustvrditi okolnosti nestanka, sloboda postoji pozitivna obveza države da osigura efektivni odnosno smrti, i tko je odgovoran za smrt članova njihovih pravni lijek pred domaćim tijelima vlasti. Navedenu pozitivnu obitelji, te da se krivci kazne po zakonu. Takva istraga do sada obvezu države da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje vezu sa činjenicama koje nedvojbeno upućuju da je u traju, pa je Ustavni sud mjerodavan ratione temporis u tom predmetnim slučajevima smrt članova obitelji apelanata pogledu razmatrati ove apelacije. nastupila nasilno, tj. da nitko od njih nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt članova obitelji apelanata upućuju priložene Mjerodavnost ratione materiae potvrde o smrti, te vrlo decidne izjave apelanata glede toga da su 51. Da bi bila spojiva ratione materiae s mjerodavnošću članovi njihovih obitelji ubijeni. Ustavnog suda, u apelaciji se mora navesti povreda nekog prava 45. Ustavni sud smatra da su u konkretnim slučajevima zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnim mjerodavna tijela gonjenja mogla doći do informacija (dokaza) o slučajevima, apelanti tvrde da su bili podvrgnuti nehumanom nasilnoj smrti članova obitelji apelanata i pokrenuti službenu postupanju, da im je uskraćeno pravo na obiteljski život, pravo na efektivan pravni lijek, pravo na imovinu i da su bili smrti članova njihovih obitelji, odnosno što oni o tomu nemaju diskriminirani. nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili 52. Vlada Republike Srpske tvrdi da neki od apelanata nisu ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz članka 3. Europske posebice naveli odredbe ustavnih prava na koje se pozivaju, te da konvencije. u nekim apelacijama nisu navedene činjenice koje se odnose na apelaciju. Ustavni sud smatra da sve apelacije sadrže minimum Opća razmatranja u svezi članka 3. Europske konvencije koji ukazuje na činjenice i povrede ljudskih prava iz Ustava 62. Prije nego što počne sa ispitivanjem navoda apelanata Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je, Ustavni će sud ukazati na značaj koji se daje članku 3. u obzirom na postojanje posebnih okolnosti, u konkretnom slučaju Europskoj konvenciji, kao i u sustavu međunarodne zaštite usvojio fleksibilniji pristup glede navođenja ustavnih prava za ljudskih prava. koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 63. Za razliku od nekih drugih članova Europske konvencije, 53. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je članak 3. je dat u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. mjerodavan ratione materiae razmatrati apelaciju. Nasuprot, na primjer, čl. od 8. do 11. Europske konvencije, članak 3. ne sadrži drugi stavak kojim se određuju okolnosti kada Mjerodavnost ratione personae je tortura, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje 54. Vlada Republike Srpske navodi da se, obzirom da ne dozvoljeno. Prema tomu, glede ove odredbe nema nikakvog postoji sudska presuda protiv nje, ne može smatrati stranom u prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost članka 3. postupku pred Ustavnim sudom i da stoga Ustavni sud nije također znači da, u smislu Europske konvencije ili mjerodavan ratione personae razmatrati apelaciju. međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela 55. Ustavni je sud već ustanovio da njegova nadležnost ne koja čine kršenje ovog članka. Drugim riječima, ne mogu mora ovisiti o postojanju sudske presude. Međutim, pitanje postojati faktori koje domaći pravni sustav može uzeti kao opravdanje zabranjenog ponašanja – to ne može biti ponašanje mjerodavnosti ratione personae se razlikuje od pravila žrtve. Ovdje se fokusira na počinitelja kako bi se provela istraga, iscrpljivanja pravnih lijekova. Navodeći da su se apelanti trebali spriječio zločin, ili bilo koje vanjske okolnosti ili neki drugi obratiti redovitim sudovima prije podnošenja apelacije, Vlada faktor. Republike Srpske tvrdi da, obzirom da nije bila strana u postupku pred redovitim sudovima, ne može biti ni strana u postupku pred 64. Osim toga, članak 3. Europske konvencije sadrži i Ustavnim sudom. materijalne aspekte kao i one proceduralne naravi, poput obveze 56. Ustavni sud zapaža da se Republika Srpska obvezala na prima faciae istrage navoda o torturi i nekim drugim oblicima traženje nestalih osoba na njezinom teritoriju sukladno članku V nehumanog postupanja. Članak 3. Europske konvencije može Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili Hercegovini i člankom IX Aneksa 1-A Općeg okvirnog propustom da se poduzmu konkretne radnje ili pruže sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Republika odgovarajući standardi zaštite. Također, članak 3. Europske Srpska je odgovorna za uspjeh u procesu traženja nestalih osoba i konvencije nameće i negativne i pozitivne obveze: to znači strana odgovorna dati apelantima informacije koje su tražili u obvezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obveze apelacijama pred Ustavnim sudom. Osim toga, mjerodavna tijela poduzimanja pozitivnih radnji kako bi se pojedincima osigurala Republike Srpske obvezna su pokrenuti službenu istragu ukoliko njihova prava i zaštitilo ih se od zabranjenog postupanja. imaju informacije (dokaze) da je počinjeno kazneno djelo za koje 65. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg se goni po službenoj dužnosti, na što ukazuje članak 17. Zakona o postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Europskoj kaznenom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj konvenciji, već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava 50/03). Navodi iz predmetnih apelacija prima faciae ukazuju da i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Usvojen je veliki broj su članovi obitelji apelanata nasilno lišeni života. međunarodnih normi s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili 57. Ista argumentacija važi i glede Vlade Federacije BiH. ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, na primjer od članka Međutim, pošto Vlada Federacije BiH nije dostavila odgovor na 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine predmetne apelacije, Ustavni sud nije posebno elaborirao ("Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili dopustivost dijela apelacija koje su podnesene zbog nestanka i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"), do Rimskog statuta nasilne smrti osoba na području današnje Federacije BiH. Osim Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, toga, Ustavni sud naglašava da se njegova nadležnost o pitanju kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, ratione personae, pored Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i proglašava zločinom protiv čovječnosti. Pored Europske Vlade Republike Srpske, odnosi i na Vijeće ministara Bosne i konvencije, većina država članica Vijeća Europe su istodobno i Hercegovine, obzirom da su mjerodavne institucije Bosne i strane u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se Hercegovine, nakon što je prethodno Parlamentarna Skupština zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine; Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim osobama, UN Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz također preuzele obvezu obiteljima nestalih osoba dati 1966. godine (koji člankom 7. regulira da: "Nitko neće biti informacije o sudbini njihovih članova nestalih tijekom ratnih podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem događanja. postupanju ili kažnjavanju"); UN Konvencija protiv torture i 58. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da je nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CAT) mjerodavan ratione personae razmatrati predmetne apelacije. iz 1984. godine i Europska konvencija o sprječavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. VII. Meritum godine. 59. Ustavni će sud apelacije prvo razmotriti glede postojanja povrede prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i Primjena članka 3. Europske konvencije u konkretnom članka 3. Europske konvencije. slučaju 60. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska apelacija pokreću pitanje kršenja zabrane nehumanog prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: postupanja iz članka 3. Europske konvencije. S tim u svezi, (...) Ustavni sud napominje kako nehumano postupanje jeste ono (b) Pravo osoba da ne budu podvrgnuto mučenju niti koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Članak 3. Europske konvencije glasi: Prigodom razmatranja je li kažnjavanje ili postupanje bilo "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili "nehumano" u okviru značenja iz članka 3. Europske konvencije, ponižavajućem postupku ili kažnjavanju". mora se voditi računa je li cilj bio poniziti i degradirati osobu koja 61. Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje je u pitanju i je li ono što je posljedica negativno uticalo na koje proizlazi jeste može li se patnja, koja je nametnuta njegovu ili njezinu osobnost na način koji je inkompatibilan sa apelantima zbog toga što mjerodavne vlasti nisu pokrenule člankom 3. Europske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog službenu istragu povodom nestanka, a potom i povodom nasilne cilja ne može isključiti nalaze o kršenju članka 3. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Ranninen protiv upite" koje relevantne elemente je ustanovio Europski sud za Finske, presuda od 16. prosinca 1997. godine). ljudska prava (vidi Europski sud za ljudska prava, Kipar protiv 67. Fenomen nestanka predstavlja vrlo značajno pitanje u Turske, presuda od 10. svibnja 2001. godine). svezi potencijalnog kršenja članka 3. Europske konvencije. 72. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti Ovdje se postavljaju dva pitanja: a) na koji način je pogođen nalaze u najbližem srodstvu sa osobama koje su prvo nestale, da dignitet osobe koju neko drži na nepoznatom mjestu lišenu bi se potom nakon duljeg vremena - u prosjeku preko pet godina, slobode i b) kakve posljedice to ima na obitelj i osobe bliske ustanovilo da je kod njih nastupila nasilna smrt. Većina apelanata nestaloj osobi. S tim u svezi, Europski sud za ljudska prava je u živjela je zajedno sa osobama koje su nestale, a potom ubijene. predmetu gdje se podnositeljica žalila na nestanak svog sina Sama činjenica da su nasilno razdvojeni od svojih najbližih kojeg su odveli pripadnici turske vojske i lokalne "seoske straže", članova obitelji, dugotrajna neizvjesnost glede njihove sudbine, pronašao povredu članka 3. Europske konvencije (vidi Europski a potom vijest da su mrtvi i da su njihovi posmrtni ostaci sud za ljudska prava, Kurt protiv Turske, presuda od 25. svibnja ekshumirani iz masovne grobnice, morala je, po mišljenju 1998. godine). U navedenom je predmetu Europski sud za Ustavnog suda, ostaviti duboke tragove na psiho-fizičko stanje ljudska prava zaključio da je podnositeljica priziva, koja je bila apelanata, te kod njih izazvati ogromnu patnju. Ustavni je sud majka žrtve, istodobno i sama žrtva samozadovoljnosti zvaničnih već konstatirao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve vlasti pred njezinim strahom i bolom, obzirom da je ona stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u ostavljena u strahu od saznanja da je njezin sin lišen slobode i da stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Te navode treba dovesti u nema apsolutno nikakvih informacija o njegovoj daljnjoj svezu s cjelokupnom situacijom apelanata. Naime, iz navoda sudbini. apelacije je vidljivo da su apelanti uložili ogroman trud da 68. Europski sud za ljudska prava je u drugom predmetu saznaju za sudbinu članova svojih obitelji. Dakle, apelanti su ustvrdio da, obzirom na indiferentnost i nemar vlasti glede posjećivali svoje najbliže u zatvoru dok im je to bilo dopušteno, zabrinutosti podnositelja i akutnog straha i neizvjesnosti kao potom su se obraćali organizacijama specijaliziranim za traženje posljedice, podnositelj jeste bio žrtva vlasti u mjeri koja je nestalih osoba, te prikupljali ostale podatke koji bi im mogli predstavljala kršenje članka 3. Europske konvencije (vidi pomoći da saznaju što se desilo, što je imalo za rezultat da Europski sud za ljudska prava, Tas protiv Turske, presuda od 14. određeni apelanti čak navode imena osoba koje smatraju studenoga 2000. godine). Europski je sud za ljudska prava slično odgovornim za nestanak i ubojstvo svojih članova obitelji. Na zaključio i u predmetima u kojima su podnositelji bili roditelji koncu, kada konačno nije bilo dvojbe da članovi obitelji nestalog, koji su bili izloženi patnji zbog indiferentnosti i nemara apelanata više nisu živi, te da su život izgubili na nasilan način, vlasti (vidi Europski sud za ljudska prava, Timurtas protiv vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tomu, odnosno nisu Turske, presuda od 13. lipnja 2000. godine i Cicek protiv Turske, apelantima dostavili bilo kakve informacije o tomu, iako postoji presuda od 27. veljače 2001. godine). Europski sud za ljudska pozitivna obveza postupanja vlasti u tom smislu. Ustavni je sud u prava je naglasio da suština ovakvog kršenja ne leži toliko u prethodnom dijelu ove odluke citirao praksu Europskog suda za činjenici "nestanka" člana obitelji, koliko u reakciji i stavu vlasti ljudska prava (ibid. Cakici protiv Turske), koju Ustavni sud kada im se ova situacija stavi do znanja. Rodbina može, osobito podržava, a kojom se utvrđuje da prigodom nestanka osoba glede ovog posljednjeg, tražiti da se izravno prizna kao žrtva suština ovakvog kršenja ne leži toliko u činjenici "nestanka" ponašanja vlasti (vidi Europski sud za ljudska prava, Cakici člana obitelji, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova protiv Turske, presuda od 8. srpnja 1999. godine). situacija stavi do znanja, te da rodbina može, osobito glede ovog 69. Također, u predmetu Selimović (odluka o prihvatljivosti i posljednjeg, tražiti da se izravno prizna za žrtvu ponašanja vlasti. meritumu od 7. ožujka 2003. godine, broj CH/01/8365) Dom za 73. U konkretnom slučaju, činjenica da vlasti nisu pokrenule ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da bliske službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji obiteljske veze između nestalih osoba i njihovih rođaka, kao i apelanata i nisu apelantima dostavili informacije o tomu, po ogromna patnja rođaka zbog nestanka svojih najbližih, mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti predstavljaju "nehumano postupanje" prema članku 3. Europske ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati "osjećaj straha, snažnog konvencije. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili je smatrao da mjerodavne vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi degradira" što predstavlja nehumano postupanje, koje je razjasnile sudbinu i mjesto na kojem se nalaze pretpostavljene zabranjeno člankom 3. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud žrtve, te da nisu provele svrsishodnu istragu, čime su pogoršale naglašava da su, u konkretnom slučaju, mjerodavna tijela u Bosni situaciju (ibid. toč. 188-189). Sukladno navedenom, Dom za i Hercegovini i entitetima bili obvezni poduzeti razumne korake, ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da propust kako bi se pokušale prikupiti informacije koje se odnose na mjerodavnih vlasti da otkriju mjesto na kojem se nalaze nestale okolnosti nasilne smrti članova obitelji apelanata, što u prvom osobe predstavlja povredu članka 3. Europske konvencije. redu podrazumijeva otkrivanje osoba odgovornih za nasilnu smrt 70. Kao što je ranije navedeno, apelanti nemaju nikakve članova obitelji apelanata i njihovo kažnjavanje sukladno informacije o okolnostima nestanka i kasnije nasilne smrti zakonu. Međutim, mjerodavne su vlasti u razdoblju dugom skoro članova njihovih obitelji, te traže da se o tomu provede službena deset godina propustile poduzeti razumne korake s ciljem istraga i da ih mjerodavna tijela obavijeste o tomu, dajući otkrivanja osoba odgovornih za smrt članova obitelji apelanata, odgovore ko je kriv za smrt članova njihovih obitelji, i kakve će te informiranja apelanata o poduzetim mjerama. U navedenom sankcije protiv njih biti poduzete. Kada se ove činjenice dovedu u Ustavni sud i vidi propust u neizvršavanju pozitivne obveze vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je članak 3. države i entiteta, koja se sastoji u poduzimanju razumnih koraka s Europske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti postupanja" primjenljiv u konkretnom slučaju, te će stoga članova obitelji apelanata, što je dovelo do povrede prava iz Ustavni sud ispitati je li došlo do povrede navedenog prava. članka 3. Europske konvencije. Prema tomu, Ustavni sud zaključuje da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju Zaključna razmatranja glede povrede članka 3. Europske zbog neprovođenja službene istrage povodom nestanka i nasilne konvencije smrti članova njihovih obitelji, odnosno nedostavljanja 71. Ustavni je sud u prethodnom dijelu obrazloženja ove informacija o tomu, uslijed čega je došlo do povrede članka odluke ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je konvencije. u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu navedenog 74. Ustavni sud naglašava da je od posebne važnosti za zaključka, Ustavni će sud prigodom ispitivanja jesu li apelanti otklanjanje povrede prava iz članka 3. Europske konvencije da bili izloženi nehumanom postupanju, uslijed neprovođenja Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i službene istrage o nestanku i nasilnoj smrti članova njihovih Hercegovine i Vlada Republike Srpske, apelantima odmah daju obitelji, morati voditi računa i o relevantnim elementima: "o raspoložive podatke glede istrage o okolnostima pod kojim je bliskosti obiteljske veze"; "odnosima roditelj-dijete"; "stupnju do došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih obitelji, kojeg je član obitelji bio svjedokom predmetnog događaja"; odnosno da žurno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o "uključenosti člana obitelji u pokušaje da dobije informacije o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata, te da o nestaloj osobi"; "načinu na koji su tijela vlasti odgovorila na te rezultatima istrage obavijeste apelante. 75. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: apelacija. (...) Pitanje kompenzacije f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku". 82. Ustavni je sud utvrdio kršenje ustavnih prava apelanata, Članak 8. Europske konvencije glasi: što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršenja tih prava. "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog Ustavni sud ponovo naglašava da je od posebne važnosti, za života, doma i prepiske". otklanjanje povrede ustavnih prava apelanata, da mjerodavne vlasti odmah apelantima daju raspoložive podatke glede istrage o 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera članova njihovih obitelji, odnosno da žurno i bez daljnjeg u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i Ovisno o tim informacijama, odnosno rezultatu istrage, apelanti sloboda drugih." će biti u mogućnosti ostvarivati svoja prava sukladno pozitivnim 76. Ustavni sud je mišljenja kako članak 8. Europske propisima, među kojima i pravo na naknadu. Stoga, Ustavni sud konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od smatra da nije potrebno da donosi posebnu odluku povodom uplitanja, nego nadležnim tijelima Bosne i Hercegovine nameće zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su postavili apelanti. pozitivnu obvezu poduzimanja nužnih mjera za efikasnu zaštitu prava na privatan i obiteljski život, dom i prepisku. VIII. Zaključak 77. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je priznao 83. Činjenica da mjerodavne vlasti nisu pokrenule službenu pravo članova obitelji nestalih osoba na pristup informacijama o istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova obitelji apelanata nestalim članovima njihovih obitelji. U predmetu Unković protiv tijekom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o Federacije Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava za Bosnu tomu dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da i Hercegovinu je smatrao da informacija o sudbini i mjestu gdje zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu se nalazi član obitelji spada u okvir prava na poštivanje njegovog nehumanog postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i obiteljskog života, zaštićenog člankom 8. Europske konvencije. Hercegovine i članka 3. Europske konvencije, kao i povrede Kada takva informacija postoji u posjedu ili pod kontrolom prava na obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i tužene strane, a tužena strana proizvoljno i bez opravdanja odbija Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. otkriti članu obitelji, koji je podnio uredan zahtjev mjerodavnom 84. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. tijelu tužene strane ili Međunarodnom komitetu Crvenog križa, Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu onda se može smatrati da tužena strana nije ispunila svoju ove odluke. pozitivnu obvezu da osigura članu obitelji pravo zaštićeno 85. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke člankom 8. Europske konvencije (vidi predmet broj CH/99/2150 Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 6. svibnja 2002. godine, točka 126; kao i predmet broj CH/99/3196, Predsjednik Palić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i Ustavnog suda meritumu od 9. prosinca 2000. godine, tač. 82-84; vidjeti također Bosne i Hercegovine odluku Europskog suda za ljudska prava, Gaskin protiv Mato Tadić, v. r. Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. srpnja 1989. godine, serija A-160). 78. Ustavni je sud u predmetu broj AP 129/04 od 27. svibnja Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 2005. godine, rješavajući o apelacijama osoba čiji su članovi predmetu broj AP 143/04, rješavajući apelacije Sehije obitelji nestali tijekom rata u Bosni i Hercegovini i o čijim Mulavdić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i sudbinama apelanti još ništa ne znaju, donio odluku kojom je, Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana između ostalog, ustvrdio povredu prava na poštivanje 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u članka 8. Europske konvencije, iz razloga što: "Š...Ćsu se nestanci sastavu: desili na područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine Mato Tadić, predsjednik (Federacija i Republika Srpska), koji i pored obveze da ispitaju Tudor Pantiru, potpredsjednik prijave o nestancima na njihovom teritoriju, nisu ništa učinili po tom pitanju, odnosno ni jednom od apelanata nisu dostavili Miodrag Simović, potpredsjednik pojedinačnu informaciju o tomu što se desilo sa njihovim Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik članovima obiteljiŠ...Ć". David Feldman, sudija 79. U konkretnom je slučaju apelantima poznato da članovi Valerija Galić, sudija njihovih obitelji više nisu živi, odnosno apelanti su nakon Jovo Rosić, sudija dugotrajnog traženja konačno saznali za sudbinu svojih Constance Grenje, sudija najbližih. Međutim, iako je prima faciae razvidno da su članovi na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je obitelji apelanata umrli nasilnom smrću na području današnje Bosne i Hercegovine, odnosno današnjih entiteta Bosne i ODLUKU O MERITUMU1 Hercegovine, vlasti i pored pozitivne obveze da ispitaju Usvajaju se sljedeće apelacije, podnesene zbog nestanka i okolnosti pod kojima se to desilo nisu ništa učinile s tim u svezi, kasnijeg saznawa o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme odnosno apelantima nisu dostavili informacije o tomu što je rata na području Bosne i Hercegovine: eventualno poduzeto. AP 143/04 Sehija Mulavdić; AP 165/04 Rizafeta 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su Muratović; AP 180/04 Begija Telalović; AP 207/04 Nexiba povrijeđena prava apelanata, članova obitelji osoba nasilno Hoxić; AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska lišenih života, na poštivanje obiteljskog života iz članka II/3.(f) organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u dijelu apelacije Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. podnesene u ime Barice Novaković; AP 252/04 Hasiba Rixić; AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Ostali navodi Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević; AP 425/04 81. Obzirom na zaključak Ustavnog suda glede povrede Opštinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i prava iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. nestalih lica Bijeqina - u dijelu apelacije podnesene u ime Europske konvencije, kao i članka II/3.(f) Ustava Bosne i Strahinje Đorđića i Rajke Stanković; AP 565/05 Mioqka 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Ratešić; AP 717/04 Staka Vukmanović; AP 718/04 Staka apelacije: AP 143/04; AP 165/04; AP 180/04; AP 207/04; AP Vukmanović; AP 719/04 Siniša Vukmanović i AP 804/05 228/04 (u odnosu na apelanta iz dispozitiva ove odluke); AP Bosiqka Petrović. 252/04; AP 290/04; AP 425/04 (u odnosu na apelante iz Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavawa dispozitiva ove odluke); AP 565/04; AP 717/04; AP 718/04; AP nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i 719/04 i AP 804/05. Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na porodični III. Činjenično stanje život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sloboda. sljedeći način. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da AP 143/04 Sehija Mulavdić odmah apelantima daju raspoložive informacije u pogledu 7. Apelantkiwa navodi da je njen suprug zarobljen u Foči, istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne prilikom otpočiwawa ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini smrti članova wihovih porodica, odnosno da hitno i bez dok je ona, kao izbjeglica, morala da napusti Foču. Sem toga, daqnjeg odlagawa sprovedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti apelantkiwa navodi da je bila prisutna kad su joj zarobili članova porodica apelanata, te da o rezultatima istrage muža i odveli ga u Kazneno-popravni dom Foča, u kom ga je i obavijeste apelante. posjećivala, sve dok i ona nije bila prisiljena da napusti Foču. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, u smislu Uz apelaciju, apelantkiwa je priložila izvod iz matične člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kwige umrlih za opštinu Foča od 6. aprila 2001. godine, iz kog dostavlja na implementaciju Savjetu ministara Bosne i je vidqivo da je njen suprug, Nexib Mulavdić, umro u Foči 16. Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi aprila 1992. godine. Republike Srpske. Nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, Vladi AP 165/04 Rizafeta Muratović Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da, 8. Apelantkiwa navodi da je njen suprug, zajedno sa oko 70 u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijeste drugih civila, na lokalnom stadionu u Srebrenici poginuo Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzeli, u prilikom granatirawa Srebrenice u vrijeme kada su skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Ujedinjene nacije Srebrenicu proglasile zaštićenom i Hercegovine. demilitarizovanom zonom. Uz apelaciju apelantkiwa je Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i priložila smrtovnicu koju je izdao 19. decembra 1996. godine Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i nadležni organ opštine Srebrenica, iz koje je vidqivo da je Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u apelantkiwin suprug, Nazif Muratović, umro u Srebrenici 1. "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". januara 1993. godine. OBRAZLOŽEWE AP 180/04 Begija Telalović I. Uvod 9. Apelantkiwa navodi da je njen suprug odveden u zatvor u Vlasenici prilikom otpočiwawa ratnih dejstava u Bosni i 1. U toku 2004. i 2005. godine, zbog nestanka i kasnijeg Hercegovini. Apelantkiwa je kao izbjeglica sa dvoje djece saznawa o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na morala da napusti Vlasenicu, a o sudbini svog muža, Seada području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i Telalovića, nije saznala ništa sve do 2001. godine, kada je Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su otkrivena masovna grobnica u blizini Vlasenice. Tom podnijeli: Sehija Mulavdić, Rizafeta Muratović, Begija prilikom izvršena je ekshumacija tijela iz masovne grobnice Telalović, Nexiba Hoxić, Udruženje porodica nestalih lica gdje je pronađeno i tijelo ubijenog apelantkiwinog supruga, i Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime što je potvrđeno prilikom identifikacije u Tuzli. Sead Barice Novaković, Hasiba Rixić, Petar Čajević, Mile Telalović je sahranjen u Vlasenici 28. aprila 2001. godine. Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević, Opštinski odbor porodica zarobljenih i AP 207/04 Nexiba Hoxić poginulih boraca i nestalih lica Bijeqina - u ime Strahinje 10. Apelantkiwa navodi da je njen suprug nestao na putu Đorđića i Rajke Stanković, Milojka Ratešić, Staka Tuzla - Srebrenica krajem 1992. godine, tokom ratnih dejstava u Vukmanović, Siniša Vukmanović i Bosiqka Petrović (u Bosni i Hercegovini. Naime, apelantkiwa navodi da je njen daqnjem tekstu: apelanti). muž iz Tuzle, preko šumskih puteva, krenuo prema Srebrenici gdje su mu se nalazili roditeqi. U mjestu Ružina voda, 9. II. Postupak pred Ustavnim sudom decembra 1992. godine, apelantkiwin suprug je sa ostalim 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika civilima upao u zasjedu te je tom prilikom i zarobljen. Tada je Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su bila zarobljena i N. K. koja je kasnije razmijenjena, dok se 29. aprila 2004. godine, 16. februara, 28. i 29. aprila 2005. ostalim zarobljenicima, ukqučujući i apelantkiwinog godine od: Državne komisije za traženje nestalih lica, supruga, od tada gubi svaki trag. Apelantkiwa je, u avgustu 1996. Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, Biroa godine, od Međunarodnog komiteta Crvenog krsta dobila za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, obavještenje da joj je muž poginuo u Han Pijesku. Uz apelaciju, Vlade Republike Srpske, Međunarodnog komiteta Crvenog apelantkiwa je priložila obavještenje i potvrdu koju joj je krsta, Biroa za traženje nestalih i zarobljenih lica izdao 24. septembra 1996. godine Međunarodni komitet Federacije BiH, te Vlade Federacije BiH. Crvenog krsta, iz koje je vidqivo da je njen suprug, Farid 3. Odgovore na apelacije dostavili su Vlada Republike Hoxić, poginuo u Han Pijesku 10. decembra 1992. godine. Srpske 28. maja 2004. godine i 14. marta 2005. godine, Komisija Apelantkiwa navodi da još nisu pronađeni posmrtni ostaci za istraživanje događaja u i oko Srebrenice 22. juna i 1. jula njenog supruga i oca njene djece, iako su se na dalje traženje 2004. godine, te Državna komisija za traženje nestalih lica obavezale nadležne vlasti Republike Srpske. koja je svoj odgovor na predmetne apelacije dostavila 9. avgusta AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska 2005. godine. 4. Na osnovu tada važećeg člana 25 stav 2 Poslovnika organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je Novaković određenim apelantima tokom 2004. godine. 11. U apelaciji se navodi da je Duško Novaković nestao u 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u apelacija iz njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni sud apelaciji se navodi da su Duška Novakovića zarobila je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio nepoznata lica i odvela ga u logor "Viktor Bubaw", gdje je odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i navodno mučen na razne načine. Duška Novakovića je kao donijeti jednu odluku broj AP 143/04. Spojene su sljedeće zarobljeno lice evidentirao Međunarodni komitet Crvenog krsta, preko kog je i poslao poruku 10. februara 1993. godine, u koja je navodno zapaljena da bi se prikrio zločin izvršen nad kojoj javlja da je "dobro i zdravo". Već sljedećeg dana, tj. 11. wim. februara 1993. godine, Duško Novaković je ubijen, što je potvrđeno u nalazu Traumatološke klinike u Sarajevu, iz kog AP 717/04 Staka Vukmanović je vidqivo da je 11. februara 1993. godine na navedenu kliniku Duško Novaković dovezen mrtav i bez vitalnih funkcija. 17. Apelantkiwa navodi da je Anđa Vukmanović ubijena u Tijelo Duška Novakovića nije pronađeno. avgustu 1992. godine tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. U priloženom zapisniku o izvršenom uviđaju od AP 252/04 Hasiba Rixić 11. oktobra 1993. godine navedeno je da je Anđa Vukmanović 12. Apelantkiwa navodi da je njen suprug nestao na putu pronađena mrtva ispred svoje kuće, odsječene glave sa više Srebrenica - Tuzla tokom ratnih dejstava u Bosni i ubodnih rana na tijelu. Uz apelaciju priložen je izvod iz Hercegovini. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične kwige matične kwige umrlih, kog je izdao nadležni organ opštine umrlih izdat 27. oktobra 2000. godine od nadležnog organa Trnovo i iz kog je vidqivo da je Anđa Vukmanović umrla 23. jula opštine Bratunac, iz kog je vidqivo da je apelantkiwin 1992. godine u mjestu Kijevo. suprug, Ševket Rixić, preminuo 12. jula 1995. godine na putu AP 718/04 Staka Vukmanović Srebrenica - Tuzla. Iz potvrde o smrti od 4. juna 2002. godine vidqivo je da je izvršena ekshumacija i identifikacija 18. Apelantkiwa navodi da je njena majka, Zorka Simović, apelantkiwinog supruga, kojom prilikom je ustanovljeno da je živjela na području opštine Foča, te da tokom ratnih dejstava Ševket Rixić podlegao uslijed strijelne ozljede glave. u Bosni i Hercegovini gubi svaki trag svojoj majci. Sahrana ubijenog Ševketa Rixića obavljena je 6. juna 2002. Apelantkiwa navodi da je 26. aprila 2002. godine izvršena godine. ekshumacija i da je identifikovano tijelo Zorke Simović. Tom prilikom su na tijelu Zorke Simović pronađeni tragovi AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, mučewa i nasilnog ubijawa, što je vidqivo iz Zapisnika o Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević ekshumaciji od 26. aprila 2002. godine, kojeg je sastavio 13. Apelanti (najuža porodica Ognjena Čajevića - supruga, Okružni sud u Trebinju. Uz apelaciju je priložen izvod iz djeca, brat i sestra) navode da je Ognjen Čajević, kao civil, matične kwige umrlih, izdat od nadležnog organa opštine krajem januara 1993. godine ubijen u Sarajevu tokom ratnih Foča, iz kog je vidqivo da je Zorka Simović umrla 28. juna 1992. dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, apelanti navode da je godine u mjestu Draževo, opština Foča. početkom juna 1992. godine grupa naoružanih qudi upala u stan Ognjena Čajevića, da su izvršili pretres njegovog stana, AP 719/04 Siniša Vukmanović zlostavljajući ga i nanoseći mu tjelesne povrede. Nakon toga, 19. Apelant navodi da je njegov otac, Drago Vukmanović, Ognjen Čajević je prevezen u zatvor "Viktor Bubaw" gdje je ubijen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Sem toga, svakodnevno mučen i zlostavljan. Tom prilikom navodno je apelant navodi da je po izjavi svjedoka O. Đ. njegov otac spaljen vođen i krivični postupak protiv Ognjena Čajevića, te je nakon ubistva, te da je od njega ostala samo šačica kostiju što osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Tokom je evidentirano i u priloženom zapisniku o uviđaju od 10. novembra 1993. godine Ognjena Čajevića je registrovao kao decembra 1993. godine. Uz apelaciju priložen je izvod iz zarobljenika Međunarodni komitet Crvenog krsta, nakon čega matične kwige umrlih, izdat od nadležnog organa opštine je uspio da uputi pismo porodici. Krajem januara 1993. godine Istočno Sarajevo, iz kog je vidqivo da je Drago Vukmanović Ognjen Čajević je izveden iz zatvora uz obrazloženje da ide na umro 23. jula 1992. godine u mjestu Kijevo. razmjenu, kojom prilikom ga je navodno ubio R. A., komandir vojne policije, rodom iz Foče. Tijelo Ognjena Čajevića nije AP 804/05 Bosiqka Petrović pronađeno. Uz apelaciju priloženo je Rješenje Osnovnog suda u Foči broj P-38/00 od 17. novembra 2000. godine, kojim se nestali 20. Apelantkiwa navodi da je njen sin, Branko Petrović, Ognjen Čajević proglašava za umrlog, a kao datum njegove smrti ubijen u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, smatra se 15. decembar 1996. godine. u bivšoj ulici Bratstva i jedinstva kod zgrade preduzeća "Energoinvest". Uz apelaciju priložen je izvod iz matične AP 425/04 Opštinski odbor porodica zarobljenih i kwige umrlih, izdat od nadležnog organa opštine Centar poginulih boraca i nestalih lica Bijeqina - u ime Strahinje Sarajevo, iz kog je vidqivo da je Branko Petrović umro u Đorđića i Rajke Stanković Sarajevu 10. septembra 1992. godine, te rješenje od 14. marta 14. Strahiwa Đorđić navodi da je Danilo Đorđić nestao na 2005. godine, izdato od nadležne službe Opštine Centar području opštine Kowic tokom ratnih dejstava u Bosni i Sarajevo, kojim se apelantkiwi priznaje svojstvo člana Hercegovini. Uz apelaciju priložena je potvrda o smrti, koju porodice civilne žrtve rata. je izdao nadležni organ opštine Bijeqina, iz koje je vidqivo da je Danilo Đorđić umro 27. maja 1992. godine na području IV. Apelacija Bjelašnice. U navedenoj potvrdi o smrti ustanovljeno je da je Danilo Đorđić umro nasilnom smrću. a) Navodi iz apelacije 15. Rajka Stanković navodi da je njen suprug, Živko Stanković, zarobljen 17. oktobra 1992. godine prilikom napada 21. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata jedinica Armije BiH na wihovo selo. Od tada se Živku kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova Stankoviću gubi svaki trag. Za sudbinu svog muža apelantkiwa wihovih porodica, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. je saznala 2003. godine, kada je izvršena ekshumacija grobnice Sem toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog na području opštine Tuzla gdje je identifikovano tijelo duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a zatim i saznawa o Živka Stankovića, što je vidqivo iz uvjerewa od 7. marta 2003. nasilnoj smrti članova wihovih porodica, bez pokretawa godine, koje je izdao Biro za traženje nestalih i zarobljenih istrage i utvrđivawa okolnosti pod kojima se to desilo, te lica Republike Srpske. otkrivawa i kažwavawa za to odgovornih lica. U apelacijama apelanti se pozivaju na sljedeće povrede ustavnih prava: prava AP 565/05 Mioqka Ratešić na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 16. Apelantkiwa navodi da je njen otac, Nikola Ćirić, Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih nestao na području opštine Kquč tokom ratnih dejstava u sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz Bosni i Hercegovini. Za sudbinu svog oca apelantkiwa je člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske saznala tek 23. maja 2002. godine, kada je izvršena ekshumacija konvencije, pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, na lokalitetu Qubiwa, pošto je identifikovano tijelo pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske Nikole Ćirića. Biro za traženje nestalih i zarobljenih lica konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Republike Srpske izdao je Uvjerenje o izvršenoj ekshumaciji Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku broj 47/05 od 1. marta 2005. godine. Apelantkiwa navodi da su konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 posmrtni ostaci njenog oca pronađeni u njegovoj seoskoj kući, Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 32. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske 22. Biro pravnog zastupnika Vlade Republike Srpske je ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) svoj odgovor dostavio u pismima, koja je Ustavnom sudu uputio "Član 17 28. maja 2004. i 14. marta 2005. godine. U odgovoru od 28. maja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje 2004. godine Vlada Republike Srpske je dala zapažawa u vezi sa dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom dopustivosti predmetnih apelacija, dok je u odgovoru od 14. nije drugačije propisano". marta 2005. godine dala zapažawa u vezi sa dopustivosti i meritumom. 33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i 23. Pozivajući se na član 15 Poslovnika Ustavnog suda, Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Vlada Republike Srpske tvrdi da Ustavni sud nema nadležnost Hercegovine", broj 35/03) ratione personae da razmatra predmetne apelacije, jer ne postoji "Član 18 ni sud niti drugi organ u Republici Srpskoj koji je donio Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje presudu ili odluku u ovom predmetu. dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom 24. Pored toga, Vlada Republike Srpske tvrdi da apelanti nije drugačije propisano". moraju konkretno da navedu i potkrijepe apelaciju da bi ona bila dopuštena. U tom pogledu Republika Srpska se poziva na VI. Dopustivost odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 10/02 od 4. marta 2004. godine, shodno kojoj je apelacija odbačena jer podnosilac nije 34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, posebno naveo Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovana Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima prava i slobode na koje se poziva. Vlada Republike Srpske koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora tvrdi da su predmetne apelacije generalne prirode i ne navode zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode na 35. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, koje se pozivaju. Dalje, Vlada Republike Srpske ističe da neke Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv od apelacija ne sadrže činjenice, te da su nepotpune i presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi međusobno kontradiktorne. efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u 25. Prema mišljenju Vlade Republike Srpske, Ustavni sud roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio nema prima facie nadležnost da odlučuje o ovom predmetu jer su odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je apelacije prvobitno podnesene Domu za qudska prava za Bosnu koristio. i Hercegovinu, koji je prestao s radom 31. decembra 2003. 36. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da godine. apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja 26. Vlada Republike Srpske zbog toga tvrdi da prijave ne odgovor na zadwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispuwavaju uslove sadržane u Poslovniku Ustavnog suda i ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će da apelacionu nadležnost Ustavnog suda o pitawima sadržanim u koristi pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili Ustavu Bosne i Hercegovine. vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek 27. Sem navedenih zapažawa, Vlada Republike Srpska odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve tvrdi da apelacije u svakom slučaju moraju da se odbace, jer je pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u odluci drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Selimović i drugi (odluka o prihvatqivosti i meritumu od 7. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana marta 2003. godine, CH/01/8365), naredio Republici Srpskoj da propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke sprovede istragu o "događajima koji su doveli do utvrđenih Ustavnog suda, br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP kršewa qudskih prava, kako bi podnosioci prijava i svi 106/04 od 18. januara 2005. godine). ostali članovi porodica saznali istinu o sudbini svojih Iscrpqivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po nestalih". Vlada Republike Srpske ističe da je zbog odluke zakonu Selimović, Republika Srpska formirala komisiju koja je dobila zadatak da utvrdi cijelu istinu koja se odnosi na 37. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivawa događaje u i oko Srebrenice u julu 1995. godine i da svoj dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpqivawa izvještaj podnese svim porodicama nestalih lica. svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, s 28. Što se tiče zapažawa o meritumu, Vlada Republike obzirom da je nesporno da apelanti nisu pokretali, niti Srpske naglašava da su Bosna i Hercegovina i njeni entiteti vodili, postupke pred redovnim sudovima. Za vrijeme dok im uspostavili postupak za traženje lica čija je sudbina nepoznata, nije bila poznata sudbina nestalih članova wihovih porodica, u vezi sa sukobom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Shodno većina apelanata se zahtjevom za traženje obratila pravilima navedenog postupka, sve strane su dužne da dijele Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, državnoj ili činjenice i informacije u vezi sa nestalim licima. U entitetskoj komisiji za traženje nestalih lica. konkretnom slučaju, a u vezi sa određenim apelacijama koje su podnijeli članovi porodica nestalih lica, Republika Srpska 38. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da nije od državne, odnosno Federalne komisije za traženje Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitawima po nestalih lica, dobila zahtjeve za traženje tih lica, te stoga nije ovom ustavu koja proističu iz mišljewa bilo kog suda u Bosni i bila u mogućnosti da sprovede istragu o nestanku i da sačini Hercegovini. Ciq navedenog člana je da se prvo omogući odgovarajuću informaciju o tome. redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitawa koja 29. Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u se odnose na predmet i da ga riješe uz poštovanje Ustavom odgovoru na apelacije navodi da je sačinila Izvještaj o Bosne i Hercegovine zaštićenih prava i sloboda. događajima u Srebrenici i dostavila ga 16. juna 2004. godine 39. Evropski sud za qudska prava smatra da pravilo svom osnivaču, tj. Vladi Republike Srpske. iscrpqivawa efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno 30. Državna komisija za traženje nestalih lica u svom da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda odgovoru na predmetne apelacije daje spisak nestalih lica koje za qudska prava Ustavni sud je tumačio član VI/3b) Ustava su ekshumirane, identifikovane i sahranjene, a za koje članovi Bosne i Hercegovine tako da, na primjer, prihvata prijave u wihovih porodica, apelanti, tvrde da su nestali. predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, V. Relevantni propisi objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine 10/01). Drugim riječima, zahtjev da postoji sudska presuda, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 3/03) kakav je utvrđen u članu VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Član 17 mora da se tumači na fleksibilan način. Slično praksi Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje Evropskog suda za qudska prava, apelacija Ustavnom sudu mora dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom da se dopusti ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne nije drugačije propisano". lijekove sem obraćawa sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko ne postoje drugi pravni lijekovi. Značajno je da izričiti u tvrdwama da niko nije sprovodio istragu povodom pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova, takođe, zavisi od smrti članova wihovih porodica, odnosno da oni ništa ne dostupnosti i efikasnosti pravnog lijeka. znaju o tome), što sve Ustavni sud navodi na zakqučak da 40. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju da budu apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek dostupni i djelotvorni kako bi obezbijedili ispravku na osnovu kog bi se izvršila nezavisna istraga u pogledu smrti navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova članova wihovih porodica. mora da bude dovoqno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, 46. Sem toga, Ustavni sud dodaje da, u konkretnom slučaju, jer u suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i nije bitan za donošenje odluke odgovor Državne komisije za djelotvornost (vidi Evropski sud za qudska prava, Akdivar traženje nestalih lica, koji daje podatke o tome da je određen protiv Turske, presuda od 30. avgusta 1996, Izvještaji 1996-IV, broj članova porodica apelanata pronađen, odnosno stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpqivawa svih pravnih ekshumiran, identifikovan i sahranjen. Naime, apelanti ne lijekova nije apsolutno pravilo, niti mora automatski da se spore da su wihovi članovi porodica pronađeni, tj. primjenjuje. Mogu da postoje posebne okolnosti koje ekshumirani, identifikovani i sahranjeni. Međutim, suština razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji wihovih žalbi ide u pravcu toga da niko od nadležnih organa im stoje na raspolaganju (ibid. stav 67). nije pokrenuo istragu u pogledu pronalažewa i izvođewa pred 41. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da shodno članu 1 lice pravde lica odgovornih za smrt članova wihovih Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih porodica. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da odgovor sloboda države članice moraju svakome, u okviru svoje Državne komisije za traženje nestalih lica ne daje podatke o jurisdikcije, da obezbijede prava definisana Evropskom tome da li je pokretana istraga s ciljem da se pronađu i izvedu konvencijom, dok, shodno članu 13 Evropske konvencije, pred lice pravde lica odgovorna za smrt članova porodica postoji pozitivna obaveza države da obezbijedi djelotvoran apelanata, nego se samo navodi da su članovi porodica pravni lijek pred domaćim organima vlasti. apelanata ekshumirani, identifikovani i sahranjeni, što je, kao što je već navedeno, u ovom slučaju nesporno. 42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u postojalo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima konkretnom slučaju, nije postojao djelotvoran pravni lijek omogućilo da mogu da se obrate nadležnim organima za period u kojim bi se apelantima garantovala efikasna i nepristrasna kom nisu imali informacije o članovima svojih porodica istraga prvo o nestanku članova wihovih porodica, a zatim i nestalim tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. okolnostima smrti, te utvrđivawa odgovornosti za to. Stoga Upućivanje apelanata na redovne sudove (u periodu u kom nisu apelante treba osloboditi obaveze iscrpqivawa pravnih imali informacije o nestalim članovima svojih porodica), po lijekova, te predmetne apelacije proglasiti dopustivim o tom mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakvog rezultata. pitanju. Naime, obraćanje redovnim sudovima otvorilo bi niz pitawa, na primjer: koji je sud nadležan - s obzirom da se tada nije tačno Nadležnost ratione temporis znalo gdje se nestanak desio, kao i da li je nestalo lice još bilo živo ili ne. 48. Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis za akte i 43. Ustavni sud konstatuje da se većina apelanata obratila događaje koji su se desili nakon stupawa na snagu Ustava Bosne Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, odnosno državnoj ili i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, jednoj od entitetskih komisija za traženje nestalih lica, od nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su kojih dugo vremena - u prosjeku preko pet godina, nisu dobili se desili prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, informacije o nestanku članova wihovih porodica. Dakle, ali smatra da može da preispita takve akte i događaje u svrhu apelanti su preduzeli razumne aktivnosti u pogledu tražewa dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupawa na članova svojih porodica, obraćajući se organizacijama za snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda traženje nestalih lica. Ustavni sud je prethodno konstatovao broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36 i 37 "Službeni da, u slučaju kada postoje posebne okolnosti, nije neophodno da glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04). zahtijeva od apelanata da prije podnošewa apelacije vode 49. Evropski sud za qudska prava smatra da tamo gdje su postupke pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, događaji na koje se apelant žali počeli prije stupawa na snagu Ustavni sud smatra da postoje posebne okolnosti koje apelante Evropske konvencije i nastavili se nakon toga, samo zadwi dio oslobađaju obaveze vođewa postupka pred redovnim sudovima, s može da bude predmet žalbenih navoda (vidi Evropski sud, obzirom da u periodu u kom apelanti nisu imali informacija o Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatqivosti od 7. aprila sudbini nestalih članova wihovih porodica, nije bilo realno 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za qudska prava za Bosnu da se očekuje da bi apelanti mogli da uspiju sa svojim zahtjevom i Hercegovinu je zakqučio da ima nadležnost o pitanju navoda pred redovnim sudovima. o povredi qudskih prava članova porodica čiji su članovi 44. Dalje, Ustavni sud naglašava da apelanti u konkretnom nestali za vrijeme oružanog sukoba, u dijelu u kom su se navodne slučaju, pored toga što se žale da duži period nisu znali za povrede nastavile nakon stupawa na snagu Aneksa 6 Opšteg sudbinu nestalih članova svojih porodica, traže da se okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za sprovede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto smrt članova wihovih porodica, te da se krivci kazne po članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini zakonu. Zbog takvog gubitka člana porodice apelanti traže da svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana kada im se dodijeli kompenzacija. Ustavni sud ponovo napominje da su podnesene prijave (vidi Selimović i drugi protiv shodno članu 13 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 7. i osnovnih sloboda postoji pozitivna obaveza države da marta 2003, CH/01/8365 i drugi, tačka 169). obezbijedi efektivni pravni lijek pred domaćim organima 50. U konkretnom slučaju apelanti traže da se sprovede vlasti. Navedena pozitivna obaveza države da obezbijedi službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti nestanka, efektivni pravni lijek treba da se dovede u vezu sa činjenicama odnosno smrti, i ko je odgovoran za smrt članova wihovih koje nesumwivo upućuju da je u predmetnim slučajevima smrt porodica, te da se krivci kazne po zakonu. Takva istraga do sada članova porodica apelanata nastupila nasilno, tj. da niko od nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje wih nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt članova traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom porodica apelanata upućuju priložene potvrde o smrti, te pogledu razmatra ove apelacije. vrlo decidne izjave apelanata u pogledu toga da su članovi Nadležnost ratione materiae wihovih porodica ubijeni. 45. Ustavni sud smatra da su u konkretnim slučajevima 51. Da bi bila spojiva ratione materiae s nadležnošću nadležni organi gonjenja mogli da dođu do informacija Ustavnog suda, u apelaciji mora da se navede povreda nekog (dokaza) o nasilnoj smrti članova porodica apelanata i da prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U pokrenu službenu istragu o tome. Međutim, službena istraga u konkretnim slučajevima, apelanti tvrde da su bili podvrgnuti pojedinačnim slučajevima nasilne smrti članova porodica nehumanom postupanju, da im je uskraćeno pravo na porodični apelanata nije pokrenuta (u odgovorima na apelaciju nisu život, pravo na efektivan pravni lijek, pravo na imovinu i da dostavljeni podaci o pokretanju istrage, a apelanti su su bili diskriminisani. 52. Vlada Republike Srpske tvrdi da neki od apelanata nisu istragu povodom nestanka, a zatim i povodom nasilne smrti posebno naveli odredbe ustavnih prava na koje se pozivaju, te da članova wihovih porodica, odnosno što oni o tome nemaju u nekim apelacijama nisu navedene činjenice koje se odnose na nikakve informacije, može da se smatra torturom, nehumanim apelaciju. Ustavni sud smatra da sve apelacije sadrže minimum ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3 koji ukazuje na činjenice i povrede qudskih prava iz Ustava Evropske konvencije. Bosne i Hercegovine. Sem toga, Ustavni sud naglašava da je, s obzirom da postoje posebne okolnosti, u konkretnom slučaju Opšta razmatrawa u vezi sa članom 3 Evropske konvencije usvojio fleksibilniji pristup u pogledu navođewa ustavnih 62. Prije nego što počne sa ispitivanjem navoda apelanata prava za koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu Ustavni sud će ukazati na značaj koji se daje članu 3 u Evropskoj nadležnosti iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine. konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite qudskih 53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima prava. nadležnost ratione materiae da razmatra apelaciju. 63. Za razliku od nekih drugih članova Evropske konvencije, član 3 dat je u apsolutnim i nekvalifikujućim Nadležnost ratione personae terminima. Nasuprot, na primjer, čl. od 8 do 11 Evropske 54. Vlada Republike Srpske navodi da, s obzirom da ne konvencije, član 3 ne sadrži drugi stav kojim se određuju postoji sudska presuda protiv nje, ne može da se smatra stranom okolnosti kada je tortura, nehumano ili ponižavajuće u postupku pred Ustavnim sudom i da stoga Ustavni sud nema postupanje ili kažwavanje dozvoljeno. Shodno tome, u pogledu nadležnost ratione personae da razmatra apelaciju. ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničewa data 55. Ustavni sud je već ustanovio da njegova nadležnost ne zakonom. Neuslovljenost člana 3 takođe znači da, u smislu mora da zavisi od postojawa sudske presude. Međutim, pitanje Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može da nadležnosti ratione personae se razlikuje od pravila postoji opravdanost djela koja čine kršenje ovog člana. Drugim iscrpqivawa pravnih lijekova. Navodeći da su apelanti riječima, ne mogu da postoje faktori koje domaći pravni trebali da se obrate redovnim sudovima prije podnošewa sistem može da uzme kao opravdanje zabranjenog ponašawa - to apelacije, Vlada Republike Srpske tvrdi da, s obzirom da nije ne može da bude ponašanje žrtve. Ovdje se fokusira na bila strana u postupku pred redovnim sudovima, ne može da počiniioca kako bi se sprovela istraga, spriječio zločin, ili bude ni strana u postupku pred Ustavnim sudom. bilo koje spoljašnje okolnosti ili neki drugi faktor. 56. Ustavni sud zapaža da se Republika Srpska obavezala na 64. Sem toga, član 3 Evropske konvencije sadrži i traženje nestalih lica na njenoj teritoriji u skladu sa članom materijalne aspekte kao i one proceduralne prirode, poput V Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i obaveze prima faciae istrage navoda o torturi i nekim drugim Hercegovini i članom IX Aneksa 1-A Opšteg okvirnog oblicima nehumanog postupawa. Član 3 Evropske konvencije sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Republika može da bude jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao Srpska je odgovorna za uspjeh u procesu tražewa nestalih lica i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili i strana odgovorna da apelantima da informacije koje su pruže odgovarajući standardi zaštite. Takođe, član 3 tražili u apelacijama pred Ustavnim sudom. Sem toga, Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: nadležni organi Republike Srpske obavezni su da pokrenu to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupawa, službenu istragu ukoliko imaju informacije (dokaze) da je kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se počinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj pojedincima obezbijedila wihova prava i zaštitilo ih se od dužnosti, na šta ukazuje član 17 Zakona o krivičnom postupku zabranjenog postupawa. ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03). Navodi iz 65. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg predmetnih apelacija prima faciae ukazuju da su članovi postupawa ili kažwavawa nije sadržana samo u Evropskoj porodica apelanata nasilno lišeni života. konvenciji, već predstavlja i dio međunarodnog običajnog 57. Ista argumentacija važi i u pogledu Vlade Federacije prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Usvojen je BiH. Međutim, pošto Vlada Federacije BiH nije dostavila veliki broj međunarodnih normi s ciljem borbe protiv tor- odgovor na predmetne apelacije, Ustavni sud nije posebno ture, nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa, elaborirao dopustivost dijela apelacija koje su podnesene na primjer od člana 5 Univerzalne deklaracije o qudskim zbog nestanka i nasilne smrti lica na području današnje pravima iz 1948. godine ("Niko neće biti podvrgnut torturi Federacije BiH. Sem toga, Ustavni sud naglašava da se njegova ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili nadležnost o pitanju ratione personae, pored Vlade Federacije kažwavanju"), do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Srpske, odnosi i na suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko Savjet ministara Bosne i Hercegovine, s obzirom da su rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava nadležne institucije Bosne i Hercegovine, nakon što je zločinom protiv čovječnosti. Pored Evropske konvencije, prethodno Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine većina država članica Savjeta Evrope su istovremeno i strane usvojila Zakon o nestalim licima, takođe preuzele obavezu da u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje porodicama nestalih lica daju informacije o sudbini wihovih tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine; UN članova nestalih u toku ratnih događawa. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine (koji članom 7. reguliše da: "Niko neće biti 58. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je nadležan podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ratione personae da razmatra predmetne apelacije. ponižavajućem postupanju ili kažwavanju"); UN Konvencija VII. Meritum protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o 59. Ustavni sud će apelacije prvo razmotriti u pogledu sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupawa postojawa povrede prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i i kažwavawa iz 1987. godine. Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. 60. Član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Primjena člana 3 Evropske konvencije u konkretnom slučaju "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona apelacija pokreću pitanje kršewa zabrane nehumanog obuhvataju: postupawa iz člana 3 Evropske konvencije. S tim u vezi, (...) Ustavni sud napominje kako nehumano postupanje jeste ono koje b) Pravo da ne budu podvrgnuto mučenju ili nehumanom i kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i ponižavajućem postupku ili kazni." inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Član 3 Evropske konvencije glasi: Prilikom razmatrawa da li je kažwavanje ili postupanje bilo "Niko neće biti podvrgnut torturi, nequdskom ili "nehumano" u okviru značewa iz člana 3 Evropske konvencije, ponižavajućem postupku ili kažwavanju". mora da se vodi računa da li je ciq bio da se ponizi i degradira 61. Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje lice koje je u pitanju i da je li ono što je posljedica negativno koje proizilazi je da li patwa, koja je nametnuta apelantima uticalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu inkompatibilan sa članom 3 Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može da iskquči nalaze o kršenju su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, usljed člana 3 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska nesprovođewa službene istrage o nestanku i nasilnoj smrti prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. članova wihovih porodica, morati da vode računa i o godine). relevantnim elementima: "o bliskosti porodične veze"; 67. Fenomen nestanka predstavlja vrlo značajno pitanje u "odnosima roditeq-dijete"; "stepenu do kojeg je član vezi sa potencijalnim kršenjem člana 3 Evropske konvencije. porodice bio svjedok predmetnog događaja"; "ukqučenosti Ovdje se postavljaju dva pitawa: a) na koji način je pogođen člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestaloj dignitet lica kog neko drži na nepoznatom mjestu lišenog osobi"; "načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te slobode i b) kakve posljedice to ima na porodicu i lica bliska upite" koje relevantne elemente je ustanovio Evropski sud za nestalom licu. S tim u vezi, Evropski sud za qudska prava je u qudska prava (vidi Evropski sud za qudska prava, Kipar predmetu gdje se podnositeqka žalila na nestanak svog sina protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine). kog su odveli pripadnici turske vojske i lokalne "seoske 72. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti straže", pronašao povredu člana 3 Evropske konvencije (vidi nalaze u najbližem srodstvu sa licima koja su prvo nestala, da Evropski sud za qudska prava, Kurt protiv Turske, presuda od bi se zatim nakon dužeg vremena - u prosjeku preko pet godina, 25. maja 1998. godine). U navedenom predmetu Evropski sud za ustanovilo da je kod wih nastupila nasilna smrt. Većina qudska prava je zakqučio da je podnositeqka žalbe, koja je bila apelanata živjela je zajedno sa licima koja su nestala, a zatim majka žrtve, istovremeno i sama žrtva samozadovoqstva ubijena. Sama činjenica da su nasilno razdvojeni od svojih zvaničnih vlasti pred njenim strahom i bolom, s obzirom da je najbližih članova porodice, dugotrajna neizvjesnost u ona ostavljena u strahu od saznawa da je njen sin lišen slobode i pogledu wihove sudbine, a zatim vijest da su mrtvi i da su da nema apsolutno nikakvih informacija o njegovoj daqwoj wihovi posmrtni ostaci ekshumirani iz masovne grobnice, sudbini. morala je, po mišljenju Ustavnog suda, da ostavi duboke tragove 68. Evropski sud za qudska prava je u drugom predmetu na psiho-fizičko stanje apelanata, te da kod wih izazove utvrdio da, s obzirom na indiferentnost i nemar vlasti u ogromnu patnju. Ustavni sud je već konstatovao da je nehumano pogledu zabrinutosti podnosioca i akutnog straha i postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog neizvjesnosti kao posljedice, podnosilac jeste bio žrtva nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili vlasti u mjeri koja je predstavljala kršenje člana 3 Evropske degradira. Ti navodi treba da se dovedu u vezu sa cjelokupnom konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Tas protiv situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidqivo je da Turske, presuda od 14. novembra 2000. godine). Evropski sud za su apelanti uložili ogroman trud da saznaju za sudbinu qudska prava je slično zakqučio i u predmetima u kojima su članova svojih porodica. Dakle, apelanti su posjećivali svoje podnosioci bili roditeqi nestalog, koji su bili izloženi najbliže u zatvoru dok im je to bilo dopušteno, zatim su se patwi zbog indiferentnosti i nemara vlasti (vidi Evropski obraćali organizacijama specijalizovanim za traženje sud za qudska prava, Timurtas protiv Turske, presuda od 13. juna nestalih lica, te prikupljali ostale podatke koji bi mogli da im pomognu da saznaju šta se desilo, što je imalo za rezultat da 2000. godine i Cicek protiv Turske, presuda od 27. februara određeni apelanti čak navode imena lica koje smatraju 2001. godine). Evropski sud za qudska prava je naglasio da odgovornim za nestanak i ubistvo svojih članova porodica. Na suština ovakvog kršewa ne leži toliko u činjenici kraju, kada konačno nije bilo sumnje da članovi porodica "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti apelanata više nisu živi, te da su život izgubili na nasilan kada im se ova situacija stavi do znawa. Rodbina može, način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tome, odnosno naročito u pogledu ovog posljednjeg, da traži da se direktno nisu apelantima dostavili bilo kakve informacije o tome, prizna kao žrtva ponašawa vlasti (vidi Evropski sud za iako postoji pozitivna obaveza postupawa vlasti u tom smislu. qudska prava, Cakici protiv Turske, presuda od 8. jula 1999. Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke citirao praksu godine). Evropskog suda za qudska prava (ibid. Cakici protiv Turske), 69. Također, u predmetu Selimović (odluka o koju Ustavni sud podržava, a kojom se utvrđuje da prilikom prihvatqivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, broj nestanka lica suština ovakvog kršewa ne leži toliko u CH/01/8365) Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i zakqučio da bliske porodične veze između nestalih lica i stavu vlasti kada im se ova situacija stavi do znawa, te da wihovih rođaka, kao i ogromna patwa rođaka zbog nestanka rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, da traži da svojih najbližih, predstavljaju "nehumano postupanje" shodno se direktno prizna za žrtvu ponašawa vlasti. članu 3 Evropske konvencije. Dalje, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da nadležne vlasti nisu 73. U konkretnom slučaju, činjenica da vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi razjasnile sudbinu i mjesto na kom pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti se nalaze pretpostavljene žrtve, te da nisu sprovele članova porodica apelanata i nisu apelantima dostavili svrsishodnu istragu, čime su pogoršale situaciju (ibid. tač. informacije o tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelante ne 188-189). U skladu s navedenim, Dom za qudska prava za Bosnu i može da ostavi ravnodušnim, tj. kod wih mora da izazove Hercegovinu je zakqučio da propust nadležnih vlasti da "osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u otkriju mjesto na kom se nalaze nestala lica predstavlja stanju da žrtvu ponizi ili degradira" što predstavlja povredu člana 3 Evropske konvencije. nehumano postupanje, koje je zabranjeno članom 3 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom 70. Kao što je ranije navedeno, apelanti nemaju nikakve slučaju, nadležni organi u Bosni i Hercegovini i entitetima informacije o okolnostima nestanka i kasnije nasilne smrti bili obavezni da preduzmu razumne korake, kako bi se pokušale članova wihovih porodica, te traže da se o tome sprovede prikupiti informacije koje se odnose na okolnosti nasilne službena istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, smrti članova porodica apelanata, što u prvom redu dajući odgovore ko je kriv za smrt članova wihovih porodica, i podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt kakve će sankcije protiv wih biti poduzete. Kada se ove članova porodica apelanata i wihovo kažwavanje u skladu sa činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da zakonom. Međutim, nadležne vlasti su u periodu dugom skoro je član 3 Evropske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog deset godina propustile da preduzmu razumne korake s ciljem da postupawa" primjenqiv u konkretnom slučaju, te će stoga otkriju lica odgovorna za smrt članova porodica apelanata, te Ustavni sud ispitati da li je došlo do povrede navedenog informisawa apelanata o mjerama koje su preduzeli. U prava. navedenom Ustavni sud i vidi propust u neizvršavanju Zakqučna razmatrawa u pogledu povrede člana 3 Evropske pozitivne obaveze države i entiteta, koja se sastoji u konvencije preduzimanju razumnih koraka s ciljem da se sprovede nepristrasna istraga povodom nasilne smrti članova 71. Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazložewa ove porodica apelanata, što je dovelo do povrede prava iz člana 3 odluke ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da su žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu nesprovođewa službene istrage povodom nestanka i nasilne navedenog zakqučka, Ustavni sud će prilikom ispitivawa da li smrti članova wihovih porodica, odnosno nedostavljanja informacija o tome, zbog čega je došlo do povrede člana II/3b) današnje Bosne i Hercegovine, odnosno današwih entiteta Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Bosne i Hercegovine, vlasti i pored pozitivne obaveze da 74. Ustavni sud naglašava da je od posebne važnosti za ispitaju okolnosti pod kojima se to desilo nisu ništa učinile otklawanje povrede prava iz člana 3 Evropske konvencije da s tim u vezi, odnosno apelantima nisu dostavili informacije o Savjet ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije tome šta je eventualno preduzeto. Bosne i Hercegovine i Vlada Republike Srpske, apelantima 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su odmah daju raspoložive podatke u pogledu istrage o povrijeđena prava apelanata, članova porodica lica nasilno okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti lišenih života, na poštovanje porodičnog života iz člana članova wihovih porodica, odnosno da hitno i bez daqnjeg II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske odlagawa sprovedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova konvencije. porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. Ostali navodi 75. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 81. S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu povrede "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evro- qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona pske konvencije, kao i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i obuhvataju: člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije (...) neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacija. f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Pitanje kompenzacije 82. Ustavni sud je utvrdio kršenje ustavnih prava Član 8 Evropske konvencije glasi: apelanata, što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i kršewa tih prava. Ustavni sud ponovo naglašava da je od porodičnog života, doma i prepiske. posebne važnosti, za otklawanje povrede ustavnih prava 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je apelanata, da nadležne vlasti odmah apelantima daju takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti članova wihovih javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa porodica, odnosno da hitno i bez daqnjeg odlagawa sprovedu nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica ili zaštite prava i sloboda drugih." apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste apelante. 76. Ustavni sud je mišljewa kako član 8 Evropske Zavisno od tih informacija, odnosno rezultata istrage, konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od apelanti će biti u mogućnosti da ostvaruju svoja prava u skladu uplitawa, nego nadležnim organima Bosne i Hercegovine sa pozitivnim propisima, između kojih i pravo na naknadu. nameće pozitivnu obavezu da preduzmu neophodne mjere za Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno da donosi posebnu efikasnu zaštitu prava na privatan i porodični život, dom i odluku povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su prepisku. postavili apelanti. 77. Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu priznao je pravo članova porodica nestalih lica na pristup VIII. Zakqučak informacijama o nestalim članovima wihovih porodica. U 83. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu predmetu Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da informacija o sudbini i mjestu gdje se nalazi član porodice apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoqna je spada u okvir prava na poštovanje njegovog porodičnog života, Ustavnom sudu da zakquči da je došlo do povrede prava zaštićenog članom 8 Evropske konvencije. Kada takva apelanata na zabranu nehumanog postupawa iz člana II/3b) informacija postoji u posjedu ili pod kontrolom tužene Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije, strane, a tužena strana proizvoqno i bez opravdawa odbija da kao i povrede prava na porodični život iz člana II/3f) Ustava otkrije članu porodice, koji je podnio uredan zahtjev Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. nadležnom organu tužene strane ili Međunarodnom komitetu Crvenog krsta, onda može da se smatra da tužena strana nije 84. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila ispunila svoju pozitivnu obavezu da obezbijedi članu porodice Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove pravo zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi predmet odluke. broj CH/99/2150 Unković protiv Federacije Bosne i 85. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Hercegovine, odluka od 6. maja 2002. godine, tačka 126; kao i Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. predmet broj CH/99/3196, Palić protiv Republike Srpske, Predsjednik odluka o prihvatqivosti i meritumu od 9. decembra 2000. Ustavnog suda godine, tač. 82-84; vidjeti takođe odluku Evropskog suda za Bosne i Hercegovine qudska prava, Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda Mato Tadić, s. r. od 7. jula 1989. godine, serija A-160). 78. Ustavni sud je u predmetu broj AP 129/04 od 27. maja 2005. godine, rješavajući o apelacijama lica čiji su članovi porodica nestali u toku rata u Bosni i Hercegovini i o čijim Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sudbinama apelanti još ništa ne znaju, donio odluku kojom je, predmetu broj AP 143/04, rješavajući apelacije Sehije Mulavdić između ostalog, utvrdio povredu prava na poštovanje i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana porodičnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila i člana 8 Evropske konvencije, iz razloga što: "Š...Ćsu se Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i nestanci desili na područjima današwih entiteta Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Hercegovine (Federacija i Republika Srpska), koji i pored Mato Tadić, predsjednik obaveze da ispitaju prijave o nestancima na wihovoj Tudor Pantiru, potpredsjednik teritoriji, nisu ništa učinili po tom pitanju, odnosno ni jednom od apelanata nisu dostavili pojedinačnu informaciju Miodrag Simović, potpredsjednik o tome šta se desilo sa wihovim članovima porodiceŠ...Ć". Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica 79. U konkretnom slučaju, apelantima je poznato da članovi David Feldman, sudija wihovih porodica više nisu živi, odnosno apelanti su nakon Valerija Galić, sutkinja dugotrajnog tražewa na kraju saznali za sudbinu svojih Jovo Rosić, sudija najbližih. Međutim, iako je prima faciae jasno da su članovi Constance Grenje, sutkinja porodica apelanata umrli nasilnom smrću na području na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je 1 ODLUKU O MERITUMU 3. Odgovore na apelacije dostavili su Vlada Republike Srpske 28. maja 2004. godine i 14. marta 2005. godine, Komisija Usvajaju se sljedeće apelacije, podnesene zbog nestanka i za istraživanje događaja u i oko Srebrenice 22. juna i 1. jula 2004. kasnijeg saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme godine, te Državna komisija za traženje nestalih osoba koja je rata na području Bosne i Hercegovine: svoj odgovor na predmetne apelacije dostavila 9. augusta 2005. AP 143/04 Sehija Mulavdić; AP 165/04 Rizafeta Muratović; godine. AP 180/04 Begija Telalović; AP 207/04 Nedžiba Hodžić; AP 4. Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska organizacija Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske dostavljen je logoraša Istočno Sarajevo - u dijelu apelacije podnesene u ime određenim apelantima tokom 2004. godine. Barice Novaković; AP 252/04 Hasiba Ridžić; AP 290/04 Petar 5. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, iz njegove nadležnosti o istom pitanju Ustavni sud je, u skladu sa Radoš Čajević i Draško Čajević; AP 425/04 Općinski odbor članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih lica Bijeljina - u spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti dijelu apelacije podnesene u ime Strahinje Đorđića i Rajke jednu odluku broj AP 143/04. Spojene su sljedeće apelacije: AP Stanković; AP 565/05 Mioljka Ratešić; AP 717/04 Staka 143/04; AP 165/04; AP 180/04; AP 207/04; AP 228/04 (u odnosu Vukmanović; AP 718/04 Staka Vukmanović; AP 719/04 Siniša na apelanta iz dispozitiva ove odluke); AP 252/04; AP 290/04; Vukmanović i AP 804/05 Bosiljka Petrović. AP 425/04 (u odnosu na apelante iz dispozitiva ove odluke); AP Utvrđuje se povreda prava na zabranu podvrgavanja 565/04; AP 717/04; AP 718/04; AP 719/04 i AP 804/05. nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih III. Činjenično stanje prava i osnovnih sloboda, kao i prava na porodični život iz člana 6. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. sljedeći način. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da AP 143/04 Sehija Mulavdić odmah apelantima daju raspoložive informacije u pogledu 7. Apelantica navodi da je njen suprug zarobljen u Foči, istrage o okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne prilikom otpočinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini dok smrti članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg je ona, kao izbjeglica, morala napustiti Foču. Osim toga, odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova apelantica navodi da je bila prisutna kad su joj zarobili muža i porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste odveli ga u Kazneno-popravni dom Foča, u kojem ga je i apelante. posjećivala, sve dok i ona nije bila prisiljena napustiti Foču. Uz Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine se, u smislu apelaciju, apelantica je priložila izvod iz matične knjige umrlih člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, za općinu Foča od 6. aprila 2001. godine, iz kojeg je vidljivo da je dostavlja na implementaciju Vijeću ministara Bosne i njen suprug, Nedžib Mulavdić, umro u Foči 16. aprila 1992. Hercegovine, Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi godine. Republike Srpske. Nalaže se Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, Vladi AP 165/04 Rizafeta Muratović Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Republike Srpske da, u 8. Apelantica navodi da je njen suprug, zajedno sa oko 70 roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijeste drugih civila, na lokalnom stadionu u Srebrenici poginuo Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u prilikom granatiranja Srebrenice u vrijeme kada su Ujedinjene skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i nacije Srebrenicu proglasile zaštićenom i demilitariziranom Hercegovine. zonom. Uz apelaciju apelantica je priložila smrtovnicu koju je Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i izdao 19. decembra 1996. godine nadležni organ općine Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Srebrenica, iz koje je vidljivo da je apelanticin suprug, Nazif Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Muratović, umro u Srebrenici 1. januara 1993. godine. "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". AP 180/04 Begija Telalović OBRAZLOŽENJE 9. Apelantica navodi da je njen suprug odveden u zatvor u I. Uvod Vlasenici prilikom otpočinjanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Apelantica je kao izbjeglica sa dvoje djece morala 1. U toku 2004. i 2005. godine, zbog nestanka i kasnijeg napustiti Vlasenicu, a o sudbini svog muža, Seada Telalovića, saznanja o nasilnoj smrti članova porodice za vrijeme rata na nije saznala ništa sve do 2001. godine, kada je otkrivena masovna području Bosne i Hercegovine, Ustavnom sudu Bosne i grobnica u blizini Vlasenice. Tom prilikom izvršena je Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su ekshumacija tijela iz masovne grobnice gdje je pronađeno i tijelo podnijeli: Sehija Mulavdić, Rizafeta Muratović, Begija ubijenog apelanticinog supruga, što je potvrđeno prilikom Telalović, Nedžiba Hodžić, Udruženje porodica nestalih lica i identifikacije u Tuzli. Sead Telalović je sahranjen u Vlasenici 28. Gradska organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice aprila 2001. godine. Novaković, Hasiba Ridžić, Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević, AP 207/04 Nedžiba Hodžić Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih 10. Apelantica navodi da je njen suprug nestao na putu Tuzla lica Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković, - Srebrenica krajem 1992. godine, tokom ratnih dejstava u Bosni Milojka Ratešić, Staka Vukmanović, Siniša Vukmanović i i Hercegovini. Naime, apelantica navodi da je njen muž iz Tuzle, Bosiljka Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti). preko šumskih puteva, krenuo prema Srebrenici gdje su mu se II. Postupak pred Ustavnim sudom nalazili roditelji. U mjestu Ružina voda, 9. decembra 1992. godine, apelanticin suprug je sa ostalim civilima upao u zasjedu 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika te je tom prilikom i zarobljen. Tada je bila zarobljena i N. K. koja Ustavnog suda, odgovori na podnesene apelacije zatraženi su 29. je kasnije razmijenjena, dok se ostalim zarobljenicima, aprila 2004. godine, 16. februara, 28. i 29. aprila 2005. godine od: uključujući i apelanticinog supruga, od tada gubi svaki trag. Državne komisije za traženje nestalih osoba, Komisije za Apelantica je, u augustu 1996. godine, od Međunarodnog istraživanje događaja u i oko Srebrenice, Ureda za traženje komiteta Crvenog križa dobila obavijest da joj je muž poginuo u nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske, Vlade Republike Han Pijesku. Uz apelaciju, apelantica je priložila obavijest i Srpske, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Ureda za potvrdu koju joj je izdao 24. septembra 1996. godine traženje nestalih i zarobljenih lica Federacije BiH, te Vlade Međunarodni komitet Crvenog križa, iz koje je vidljivo da je njen Federacije BiH. suprug, Farid Hodžić, poginuo u Han Pijesku 10. decembra 1992. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 godine. Apelantica navodi da još nisu pronađeni posmrtni ostaci koje je izdao Ured za traženje nestalih i zarobljenih lica njenog supruga i oca njene djece, iako su se na dalje traženje Republike Srpske. obavezale nadležne vlasti Republike Srpske. AP 565/05 Mioljka Ratešić AP 228/04 Udruženje porodica nestalih lica i Gradska 16. Apelantica navodi da je njen otac, Nikola Ćirić, nestao na organizacija logoraša Istočno Sarajevo - u ime Barice području općine Ključ tokom ratnih dejstava u Bosni i Novaković Hercegovini. Za sudbinu svog oca apelantica je saznala tek 23. 11. U apelaciji se navodi da je Duško Novaković nestao u maja 2002. godine, kada je izvršena ekshumacija na lokalitetu Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, u Ljubinja, pošto je identificirano tijelo Nikole Ćirića. Ured za apelaciji se navodi da su Duška Novakovića zarobila nepoznata traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske izdao je lica i odvela ga u logor "Viktor Bubanj", gdje je navodno mučen Uvjerenje o izvršenoj ekshumaciji broj 47/05 od 1. marta 2005. na razne načine. Duška Novakovića je kao zarobljeno lice godine. Apelantica navodi da su posmrtni ostaci njenog oca evidentirao Međunarodni komitet Crvenog križa, preko kojeg je i pronađeni u njegovoj seoskoj kući, koja je navodno zapaljena da poslao poruku 10. februara 1993. godine, u kojoj javlja da je bi se prikrio zločin izvršen nad njim. "dobro i zdravo". Već sljedećeg dana, tj. 11. februara 1993. AP 717/04 Staka Vukmanović godine, Duško Novaković je ubijen, što je potvrđeno u nalazu Traumatološke klinike u Sarajevu, iz kojeg je vidljivo da je 11. 17. Apelantica navodi da je Anđa Vukmanović ubijena u februara 1993. godine na navedenu kliniku Duško Novaković augustu 1992. godine tokom ratnih dejstava u Bosni i dovezen mrtav i bez vitalnih funkcija. Tijelo Duška Novakovića Hercegovini. U priloženom zapisniku o izvršenom uviđaju od nije pronađeno. 11. oktobra 1993. godine navedeno je da je Anđa Vukmanović pronađena mrtva ispred svoje kuće, odsječene glave sa više AP 252/04 Hasiba Ridžić ubodnih rana na tijelu. Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige umrlih, kojeg je izdao nadležni organ općine Trnovo i iz 12. Apelantica navodi da je njen suprug nestao na putu kojeg je vidljivo da je Anđa Vukmanović umrla 23. jula 1992. Srebrenica - Tuzla tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. godine u mjestu Kijevo. Uz apelaciju je priložen izvod iz matične knjige umrlih izdat 27. oktobra 2000. godine od nadležnog organa općine Bratunac, iz AP 718/04 Staka Vukmanović kojeg je vidljivo da je apelanticin suprug, Ševket Ridžić, 18. Apelantica navodi da je njena majka, Zorka Simović, preminuo 12. jula 1995. godine na putu Srebrenica - Tuzla. Iz živjela na području općine Foča, te da tokom ratnih dejstava u potvrde o smrti od 4. juna 2002. godine vidljivo je da je izvršena Bosni i Hercegovini gubi svaki trag svojoj majci. Apelantica ekshumacija i identifikacija apelanticinog supruga, kojom navodi da je 26. aprila 2002. godine izvršena ekshumacija i da je prilikom je ustanovljeno da je Ševket Ridžić podlegao uslijed identificirano tijelo Zorke Simović. Tom prilikom su na tijelu strijelne ozljede glave. Sahrana ubijenog Ševketa Ridžića Zorke Simović pronađeni tragovi mučenja i nasilnog ubijanja, obavljena je 6. juna 2002. godine. što je vidljivo iz Zapisnika o ekshumaciji od 26. aprila 2002. godine, kojeg je sastavio Okružni sud u Trebinju. Uz apelaciju je AP 290/04 Petar Čajević, Mile Čajević, Gordana Popović, priložen izvod iz matične knjige umrlih, izdat od nadležnog Gordana Čajević, Radoš Čajević i Draško Čajević organa općine Foča, iz kojeg je vidljivo da je Zorka Simović 13. Apelanti (najuža porodica Ognjena Čajevića - supruga, umrla 28. juna 1992. godine u mjestu Draževo, općina Foča. djeca, brat i sestra) navode da je Ognjen Čajević, kao civil, AP 719/04 Siniša Vukmanović krajem januara 1993. godine ubijen u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Dalje, apelanti navode da je 19. Apelant navodi da je njegov otac, Drago Vukmanović, početkom juna 1992. godine grupa naoružanih ljudi upala u stan ubijen tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ognjena Čajevića, da su izvršili pretres njegovog stana, apelant navodi da je po izjavi svjedoka O. Đ. njegov otac spaljen zlostavljajući ga i nanoseći mu tjelesne povrede. Nakon toga, nakon ubistva, te da je od njega ostala samo šačica kostiju što je Ognjen Čajević je prevezen u zatvor "Viktor Bubanj" gdje je evidentirano i u priloženom zapisniku o uviđaju od 10. decembra svakodnevno mučen i zlostavljan. Tom prilikom navodno je 1993. godine. Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige vođen i krivični postupak protiv Ognjena Čajevića, te je osuđen umrlih, izdat od nadležnog organa općine Istočno Sarajevo, iz na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Tokom novembra kojeg je vidljivo da je Drago Vukmanović umro 23. jula 1992. 1993. godine Ognjena Čajevića je registrovao kao zarobljenika godine u mjestu Kijevo. Međunarodni komitet Crvenog križa, nakon čega je uspio uputiti pismo porodici. Krajem januara 1993. godine Ognjen Čajević je AP 804/05 Bosiljka Petrović izveden iz zatvora uz obrazloženje da ide na razmjenu, kojom 20. Apelantica navodi da je njen sin, Branko Petrović, ubijen prilikom ga je navodno ubio R. A., komandir vojne policije, u Sarajevu tokom ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini, u bivšoj rodom iz Foče. Tijelo Ognjena Čajevića nije pronađeno. Uz ulici Bratstva i jedinstva kod zgrade preduzeća "Energoinvest". apelaciju priloženo je Rješenje Osnovnog suda u Foči broj Uz apelaciju priložen je izvod iz matične knjige umrlih, izdat od P-38/00 od 17. novembra 2000. godine, kojim se nestali Ognjen nadležnog organa općine Centar Sarajevo, iz kojeg je vidljivo da Čajević proglašava za umrlog, a kao datum njegove smrti smatra je Branko Petrović umro u Sarajevu 10. septembra 1992. godine, se 15. decembar 1996. godine. te rješenje od 14. marta 2005. godine, izdato od nadležne službe Općine Centar Sarajevo, kojim se apelantici priznaje svojstvo AP 425/04 Općinski odbor porodica zarobljenih i poginulih člana porodice civilne žrtve rata. boraca i nestalih lica Bijeljina - u ime Strahinje Đorđića i Rajke Stanković IV. Apelacija 14. Strahinja Đorđić navodi da je Danilo Đorđić nestao na a) Navodi iz apelacije području općine Konjic tokom ratnih dejstava u Bosni i 21. Suština predmetnih apelacija jeste zahtjev apelanata Hercegovini. Uz apelaciju priložena je potvrda o smrti, koju je kojim traže da se utvrde okolnosti nestanka i smrti članova izdao nadležni organ općine Bijeljina, iz koje je vidljivo da je njihovih porodica, te da se nakon toga krivci primjereno kazne. Danilo Đorđić umro 27. maja 1992. godine na području Osim toga, apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija zbog Bjelašnice. U navedenoj potvrdi o smrti ustanovljeno je da je duševne boli koju trpe, prvo zbog nestanka, a zatim i saznanja o Danilo Đorđić umro nasilnom smrću. nasilnoj smrti članova njihovih porodica, bez pokretanja istrage i 15. Rajka Stanković navodi da je njen suprug, Živko utvrđivanja okolnosti pod kojima se to desilo, te otkrivanja i Stanković, zarobljen 17. oktobra 1992. godine prilikom napada kažnjavanja za to odgovornih lica. U apelacijama apelanti se jedinica Armije BiH na njihovo selo. Od tada se Živku pozivaju na sljedeće povrede ustavnih prava: prava na život iz Stankoviću gubi svaki trag. Za sudbinu svog muža apelantica je člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske saznala 2003. godine, kada je izvršena ekshumacija grobnice na konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u području općine Tuzla gdje je identificirano tijelo Živka daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.b) Stankovića, što je vidljivo iz uvjerenja od 7. marta 2003. godine, Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na V. Relevantni propisi efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na 31. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 3/03) diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana "Član 17. 14. Evropske konvencije. Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije b) Odgovor na apelaciju drugačije propisano". 32. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske 22. Ured pravnog zastupnika Vlade Republike Srpske je svoj ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 50/03) odgovor dostavio u pismima, koja je Ustavnom sudu uputio 28. "Član 17. maja 2004. i 14. marta 2005. godine. U odgovoru od 28. maja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje 2004. godine Vlada Republike Srpske je dala zapažanja u vezi sa dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije dopustivosti predmetnih apelacija, dok je u odgovoru od 14. drugačije propisano". marta 2005. godine dala zapažanja u vezi sa dopustivosti i 33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i meritumom. Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i 23. Pozivajući se na član 15. Poslovnika Ustavnog suda, Hercegovine", broj 35/03) Vlada Republike Srpske tvrdi da Ustavni sud nema nadležnost "Član 18. ratione personae da razmatra predmetne apelacije, jer ne postoji Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje ni sud niti drugi organ u Republici Srpskoj koji je donio presudu dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije ili odluku u ovom predmetu. drugačije propisano". 24. Pored toga, Vlada Republike Srpske tvrdi da apelanti VI. Dopustivost moraju konkretno navesti i potkrijepiti apelaciju da bi ona bila dopuštena. U tom pogledu Republika Srpska se poziva na odluku 34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda u predmetu broj AP 10/02 od 4. marta 2004. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja godine, prema kojoj je apelacija odbačena jer podnosilac nije su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog posebno naveo Ustavom Bosne i Hercegovine zagarantovana presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. prava i slobode na koje se poziva. Vlada Republike Srpske tvrdi 35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, da su predmetne apelacije uopćene prirode i ne navode Ustavom Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Bosne i Hercegovine zaštićena prava i slobode na koje se presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi pozivaju. Dalje, Vlada Republike Srpske ističe da neke od efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u apelacija ne sadrže činjenice, te da su nepotpune i međusobno roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio kontradiktorne. odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 36. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da 25. Prema mišljenju Vlade Republike Srpske, Ustavni sud apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja nema prima facie nadležnost da odlučuje o ovom predmetu jer su odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da apelacije prvobitno podnesene Domu za ljudska prava za Bosnu i ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom Hercegovinu, koji je prestao s radom 31. decembra 2003. godine. pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, 26. Vlada Republike Srpske zbog toga tvrdi da prijave ne bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. ispunjavaju uvjete sadržane u Poslovniku Ustavnog suda i članu Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji predviđa apelacionu ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, nadležnost Ustavnog suda o pitanjima sadržanim u Ustavu Bosne forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati i Hercegovine. konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 27. Osim navedenih zapažanja, Vlada Republike Srpska 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi tvrdi da se apelacije u svakom slučaju moraju odbaciti, jer je Dom odluke Ustavnog suda, br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, u odluci Selimović i godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). drugi (odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. Iscrpljivanje svih efektivnih pravnih lijekova mogućih po godine, CH/01/8365), naredio Republici Srpskoj da provede istragu o "događajima koji su doveli do utvrđenih kršenja zakonu ljudskih prava, kako bi podnosioci prijava i svi ostali članovi 37. Prvo pitanje koje se nameće prilikom ispitivanja porodica saznali istinu o sudbini svojih nestalih". Vlada dopustivosti predmetnih apelacija jeste pitanje iscrpljivanja svih Republike Srpske ističe da je zbog odluke Selimović, Republika efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, s obzirom da je Srpska formirala komisiju koja je dobila zadatak da utvrdi cijelu nesporno da apelanti nisu pokretali, niti vodili, postupke pred istinu koja se odnosi na događaje u i oko Srebrenice u julu 1995. redovnim sudovima. Za vrijeme dok im nije bila poznata sudbina godine i da svoj izvještaj podnese svim porodicama nestalih lica. nestalih članova njihovih porodica, većina apelanata se 28. Što se tiče zapažanja o meritumu, Vlada Republike zahtjevom za traženje obratila Međunarodnom komitetu Srpske naglašava da su Bosna i Hercegovina i njeni entiteti Crvenog križa, državnoj ili entitetskoj komisiji za traženje uspostavili postupak za traženje lica čija je sudbina nepoznata, u nestalih lica. vezi sa sukobom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Prema 38. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuje da pravilima navedenog postupka, sve strane su dužne dijeliti Ustavni sud ima apelacionu jurisdikciju nad pitanjima po ovom činjenice i informacije u vezi sa nestalim licima. U konkretnom ustavu koja proističu iz mišljenja bilo kojeg suda u Bosni i slučaju, a u vezi sa određenim apelacijama koje su podnijeli Hercegovini. Cilj navedenog člana je da se prvo omogući članovi porodica nestalih lica, Republika Srpska nije od državne, redovnim sudovima da ispitaju činjenice i pravna pitanja koja se odnosno Federalne komisije za traženje nestalih lica, dobila odnose na predmet i da ga riješe uz poštivanje Ustavom Bosne i zahtjeve za traženje tih lica, te stoga nije bila u mogućnosti Hercegovine zaštićenih prava i sloboda. provesti istragu o nestanku i sačiniti odgovarajuću informaciju o 39. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravilo tome. iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova ne mora neophodno da zahtijeva sudsku presudu. U skladu sa praksom Evropskog suda 29. Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u za ljudska prava Ustavni sud je tumačio član VI/3.b) Ustava odgovoru na apelacije navodi da je sačinila Izvještaj o Bosne i Hercegovine tako da, na primjer, prihvata prijave u događajima u Srebrenici i dostavila ga 16. juna 2004. godine predmetima gdje sud ne donese odluku u razumnom roku (vidi svom osnivaču, tj. Vladi Republike Srpske. Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, 30. Državna komisija za traženje nestalih osoba u svom objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj odgovoru na predmetne apelacije daje spisak nestalih osoba koje 10/01). Drugim riječima, zahtjev postojanja sudske presude, su ekshumirane, identificirane i sahranjene, a za koje članovi kakav je utvrđen u članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, njihovih porodica, apelanti, tvrde da su nestali. mora se tumačiti na fleksibilan način. Slično praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelacija Ustavnom sudu se mora dopustiti pokretanju istrage, a apelanti su izričiti u tvrdnjama da niko nije ako apelant dokaže da je iscrpio sve druge pravne lijekove osim provodio istragu povodom smrti članova njihovih porodica, obraćanja sudovima, ukoliko su takvi dostupni, ili ukoliko ne odnosno da oni ništa ne znaju o tome), što sve Ustavni sud navodi postoje drugi pravni lijekovi. Značajno je da pravilo iscrpljivanja na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravnih lijekova, također, zavisi od dostupnosti i efikasnosti pravni lijek na osnovu kojeg bi se izvršila nezavisna istraga u pravnog lijeka. pogledu smrti članova njihovih porodica. 40. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti 46. Osim toga, Ustavni sud dodaje da, u konkretnom slučaju, dostupni i djelotvorni kako bi obezbijedili ispravku navodnih nije bitan za donošenje odluke odgovor Državne komisije za povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti traženje nestalih osoba, koji daje podatke o tome da je određen dovoljno izvjesno ne samo u teoriji, već i u praksi, jer u broj članova porodica apelanata pronađen, odnosno ekshumiran, suprotnom ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost identificiran i sahranjen. Naime, apelanti ne spore da su njihovi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, članovi porodica pronađeni, tj. ekshumirani, identificirani i presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). sahranjeni. Međutim, suština njihovih žalbi ide u pravcu toga da Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije niko od nadležnih organa nije pokrenuo istragu u pogledu apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba odgovornih za postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti smrt članova njihovih porodica. S tim u vezi, Ustavni sud da iscrpe pravne lijekove koji im stoje na raspolaganju (ibid. stav napominje da odgovor Državne komisije za traženje nestalih 67). osoba ne daje podatke o tome je li pokretana istraga s ciljem 41. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da prema članu 1. pronalaženja i izvođenja pred lice pravde osoba odgovornih za Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda smrt članova porodica apelanata, nego se samo navodi da su države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, članovi porodica apelanata ekshumirani, identificirani i obezbijediti prava definirana Evropskom konvencijom, dok, sahranjeni, što je, kao što je već navedeno, u ovom slučaju prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza nesporno. države da osigura djelotvoran pravni lijek pred domaćim 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u organima vlasti. konkretnom slučaju, nije postojao djelotvoran pravni lijek kojim 42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nije bi se apelantima garantirala efikasna i nepristrana istraga prvo o postojalo djelotvorno pravno sredstvo koje bi apelantima nestanku članova njihovih porodica, a zatim i okolnostima smrti, omogućilo da se mogu obratiti nadležnim organima za period u te utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga apelante treba osloboditi kojem nisu imali informacije o članovima svojih porodica obaveze iscrpljivanja pravnih lijekova, te predmetne apelacije nestalim tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini. proglasiti dopustivim o tom pitanju. Upućivanje apelanata na redovne sudove (u periodu u kojem nisu imali informacije o nestalim članovima svojih porodica), po Nadležnost ratione temporis mišljenju Ustavnog suda, ne bi dalo nikakvog rezultata. Naime, 48. Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis za akte i obraćanje redovnim sudovima otvorilo bi niz pitanja, na primjer: događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i koji je sud nadležan – s obzirom da se tada nije tačno znalo gdje se Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nestanak desio, kao i je li nestala osoba još bila živa ili ne. nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su 43. Ustavni sud konstatira da se većina apelanata obratila se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali Međunarodnom komitetu Crvenog križa, odnosno državnoj ili smatra da može preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza jednoj od entitetskih komisija za traženje nestalih lica, od kojih za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu dugo vremena - u prosjeku preko pet godina, nisu dobili Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U informacije o nestanku članova njihovih porodica. Dakle, 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37. "Službeni apelanti su preduzeli razumne aktivnosti u pogledu traženja glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8/04). članova svojih porodica, obraćajući se organizacijama za 49. Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su traženje nestalih lica. Ustavni sud je prethodno konstatirao da, u događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu slučaju kada postoje posebne okolnosti, nije neophodno Evropske konvencije i nastavili se nakon toga, samo zadnji dio zahtijevati od apelanata da prije podnošenja apelacije vode može biti predmet žalbenih navoda (vidi Evropski sud, Kerojarvi postupke pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da postoje posebne okolnosti koje apelante protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. aprila 1993, serija oslobađaju obaveze vođenja postupka pred redovnim sudovima, A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i s obzirom da u periodu u kojem apelanti nisu imali informacija o Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost o pitanju navoda o sudbini nestalih članova njihovih porodica, nije bilo realno povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za očekivati da bi apelanti mogli uspjeti sa svojim zahtjevom pred vrijeme oružanog sukoba, u dijelu u kojem su se navodne redovnim sudovima. povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za 44. Dalje, Ustavni sud naglašava da apelanti u konkretnom ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto slučaju, pored toga što se žale da duži period nisu znali za sudbinu članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih nestalih članova svojih porodica, traže da se provede istraga, tj. najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za smrt članova njihovih prijava (vidi Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o porodica, te da se krivci kazne po zakonu. Zbog takvog gubitka prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003, CH/01/8365 i drugi, člana porodice apelanti traže da im se dodijeli kompenzacija. tačka 169). Ustavni sud ponovo napominje da prema članu 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda postoji 50. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti nestanka, domaćim organima vlasti. Navedenu pozitivnu obavezu države odnosno smrti, i ko je odgovoran za smrt članova njihovih da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u vezu sa porodica, te da se krivci kazne po zakonu. Takva istraga do sada činjenicama koje nedvojbeno upućuju da je u predmetnim nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje slučajevima smrt članova porodica apelanata nastupila nasilno, traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom tj. da niko od njih nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt pogledu razmatra ove apelacije. članova porodica apelanata upućuju priložene potvrde o smrti, te vrlo decidne izjave apelanata u pogledu toga da su članovi Nadležnost ratione materiae njihovih porodica ubijeni. 51. Da bi bila spojiva ratione materiae s nadležnošću 45. Ustavni sud smatra da su u konkretnim slučajevima Ustavnog suda, u apelaciji se mora navesti povreda nekog prava nadležni organi gonjenja mogli doći do informacija (dokaza) o zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine. U konkretnim nasilnoj smrti članova porodica apelanata i pokrenuti službenu slučajevima, apelanti tvrde da su bili podvrgnuti nehumanom istragu o tome. Međutim, službena istraga u pojedinačnim postupanju, da im je uskraćeno pravo na porodični život, pravo slučajevima nasilne smrti članova porodica apelanata nije na efektivan pravni lijek, pravo na imovinu i da su bili pokrenuta (u odgovorima na apelaciju nisu dostavljeni podaci o diskriminirani. 52. Vlada Republike Srpske tvrdi da neki od apelanata nisu ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske posebno naveli odredbe ustavnih prava na koje se pozivaju, te da konvencije. u nekim apelacijama nisu navedene činjenice koje se odnose na apelaciju. Ustavni sud smatra da sve apelacije sadrže minimum Opća razmatranja u vezi sa članom 3. Evropske konvencije koji ukazuje na činjenice i povrede ljudskih prava iz Ustava 62. Prije nego što počne sa ispitivanjem navoda apelanata Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je, s Ustavni sud će ukazati na značaj koji se daje članu 3. u Evropskoj obzirom na postojanje posebnih okolnosti, u konkretnom slučaju konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite ljudskih prava. usvojio fleksibilniji pristup u pogledu navođenja ustavnih prava 63. Za razliku od nekih drugih članova Evropske konvencije, za koja se smatra da su povrijeđena, kao i u smislu nadležnosti iz član 3. dat je u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. Nasuprot, na primjer, čl. od 8. do 11. Evropske konvencije, član 53. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima 3. ne sadrži drugi stav kojim se određuju okolnosti kada je nadležnost ratione materiae da razmatra apelaciju. tortura, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje Nadležnost ratione personae dozvoljeno. Prema tome, u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost člana 3. 54. Vlada Republike Srpske navodi da se, s obzirom da ne također znači da, u smislu Evropske konvencije ili postoji sudska presuda protiv nje, ne može smatrati stranom u međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela postupku pred Ustavnim sudom i da stoga Ustavni sud nema koja čine kršenje ovog člana. Drugim riječima, ne mogu postojati nadležnost ratione personae da razmatra apelaciju. faktori koje domaći pravni sistem može uzeti kao opravdanje 55. Ustavni sud je već ustanovio da njegova nadležnost ne zabranjenog ponašanja – to ne može biti ponašanje žrtve. Ovdje mora da zavisi od postojanja sudske presude. Međutim, pitanje se fokusira na počinitelja kako bi se provela istraga, spriječio nadležnosti ratione personae se razlikuje od pravila iscrpljivanja zločin, ili bilo koje vanjske okolnosti ili neki drugi faktor. pravnih lijekova. Navodeći da su se apelanti trebali obratiti 64. Osim toga, član 3. Evropske konvencije sadrži i redovnim sudovima prije podnošenja apelacije, Vlada Republike materijalne aspekte kao i one proceduralne prirode, poput Srpske tvrdi da, s obzirom da nije bila strana u postupku pred obaveze prima faciae istrage navoda o torturi i nekim drugim redovnim sudovima, ne može biti ni strana u postupku pred oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije Ustavnim sudom. može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i 56. Ustavni sud zapaža da se Republika Srpska obavezala na nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže traženje nestalih lica na njenoj teritoriji u skladu sa članom V odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači Hercegovini i članom IX Aneksa 1-A Općeg okvirnog obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, Republika obaveze preduzimanja pozitivnih radnji kako bi se pojedincima Srpska je odgovorna za uspjeh u procesu traženja nestalih lica i osigurala njihova prava i zaštitilo ih se od zabranjenog strana odgovorna da apelantima da informacije koje su tražili u postupanja. apelacijama pred Ustavnim sudom. Osim toga, nadležni organi 65. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg Republike Srpske obavezni su da pokrenu službenu istragu postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Evropskoj ukoliko imaju informacije (dokaze) da je počinjeno krivično konvenciji, već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, na šta ukazuje član i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Usvojen je veliki broj 17. Zakona o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Republike međunarodnih normi s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili Srpske", broj 50/03). Navodi iz predmetnih apelacija prima ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, na primjer od člana 5. faciae ukazuju da su članovi porodica apelanata nasilno lišeni Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine života. ("Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili 57. Ista argumentacija važi i u pogledu Vlade Federacije BiH. ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"), do Rimskog statuta Međutim, pošto Vlada Federacije BiH nije dostavila odgovor na Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, predmetne apelacije, Ustavni sud nije posebno elaborirao kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, dopustivost dijela apelacija koje su podnesene zbog nestanka i proglašava zločinom protiv čovječnosti. Pored Evropske nasilne smrti lica na području današnje Federacije BiH. Osim konvencije, većina država članica Vijeća Evrope su istovremeno toga, Ustavni sud naglašava da se njegova nadležnost o pitanju i strane u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se ratione personae, pored Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine; Vlade Republike Srpske, odnosi i na Vijeće ministara Bosne i UN Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz Hercegovine, s obzirom da su nadležne institucije Bosne i 1966. godine (koji članom 7. reguliše da: "Niko neće biti Hercegovine, nakon što je prethodno Parlamentarna Skupština podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem Bosne i Hercegovine usvojila Zakon o nestalim licima, također postupanju ili kažnjavanju"); UN Konvencija protiv torture i preuzele obavezu da porodicama nestalih lica daju informacije o nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CAT) sudbini njihovih članova nestalih u toku ratnih događanja. iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprječavanju torture i 58. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ima nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. nadležnost ratione personae da razmatra predmetne apelacije. godine. VII. Meritum Primjena člana 3. Evropske konvencije u konkretnom 59. Ustavni sud će apelacije prvo razmotriti u pogledu slučaju postojanja povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i 66. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. apelacija pokreću pitanje kršenja zabrane nehumanog 60. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: postupanja iz člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska sud napominje kako nehumano postupanje jeste ono koje kod prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je (...) u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Prilikom razmatranja je li b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti kažnjavanje ili postupanje bilo "nehumano" u okviru značenja iz nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." člana 3. Evropske konvencije, mora se voditi računa je li cilj bio Član 3. Evropske konvencije glasi: poniziti i degradirati osobu koja je u pitanju i je li ono što je "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili posljedica negativno uticalo na njegovu ili njenu ličnost na način ponižavajućem postupku ili kažnjavanju". koji je inkompatibilan sa članom 3. Evropske konvencije. 61. Imajući u vidu navode iz predmetnih apelacija, pitanje Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o koje proizlazi jeste može li se patnja, koja je nametnuta kršenju člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra istragu povodom nestanka, a zatim i povodom nasilne smrti 1997. godine). članova njihovih porodica, odnosno što oni o tome nemaju 67. Fenomen nestanka predstavlja vrlo značajno pitanje u nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili vezi sa potencijalnim kršenjem člana 3. Evropske konvencije. Ovdje se postavljaju dva pitanja: a) na koji način je pogođen 72. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nalaze dignitet osobe koju neko drži na nepoznatom mjestu lišenu u najbližem srodstvu sa licima koja su prvo nestala, da bi se zatim slobode i b) kakve posljedice to ima na porodicu i osobe bliske nakon dužeg vremena - u prosjeku preko pet godina, ustanovilo nestalom licu. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je u da je kod njih nastupila nasilna smrt. Većina apelanata živjela je predmetu gdje se podnositeljica žalila na nestanak svog sina zajedno sa licima koja su nestala, a zatim ubijena. Sama činjenica kojeg su odveli pripadnici turske vojske i lokalne "seoske straže", da su nasilno razdvojeni od svojih najbližih članova porodice, pronašao povredu člana 3. Evropske konvencije (vidi Evropski dugotrajna neizvjesnost u pogledu njihove sudbine, a zatim vijest sud za ljudska prava, Kurt protiv Turske, presuda od 25. maja da su mrtvi i da su njihovi posmrtni ostaci ekshumirani iz 1998. godine). U navedenom predmetu Evropski sud za ljudska masovne grobnice, morala je, po mišljenju Ustavnog suda, prava je zaključio da je podnositeljica žalbe, koja je bila majka ostaviti duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te kod žrtve, istovremeno i sama žrtva samozadovoljnosti zvaničnih njih izazvati ogromnu patnju. Ustavni sud je već konstatirao da je vlasti pred njenim strahom i bolom, s obzirom da je ona nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećaj straha, ostavljena u strahu od saznanja da je njen sin lišen slobode i da snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili nema apsolutno nikakvih informacija o njegovoj daljnjoj degradira. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom sudbini. situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidljivo je da su 68. Evropski sud za ljudska prava je u drugom predmetu apelanti uložili ogroman trud da saznaju za sudbinu članova utvrdio da, s obzirom na indiferentnost i nemar vlasti u pogledu svojih porodica. Dakle, apelanti su posjećivali svoje najbliže u zabrinutosti podnositelja i akutnog straha i neizvjesnosti kao zatvoru dok im je to bilo dopušteno, zatim su se obraćali posljedice, podnositelj jeste bio žrtva vlasti u mjeri koja je organizacijama specijaliziranim za traženje nestalih lica, te predstavljala kršenje člana 3. Evropske konvencije (vidi prikupljali ostale podatke koji bi im mogli pomoći da saznaju šta Evropski sud za ljudska prava, Tas protiv Turske, presuda od 14. se desilo, što je imalo za rezultat da određeni apelanti čak navode novembra 2000. godine). Evropski sud za ljudska prava je slično imena lica koje smatraju odgovornim za nestanak i ubistvo svojih zaključio i u predmetima u kojima su podnositelji bili roditelji članova porodica. Na kraju, kada konačno nije bilo sumnje da nestalog, koji su bili izloženi patnji zbog indiferentnosti i nemara članovi porodica apelanata više nisu živi, te da su život izgubili vlasti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Timurtas protiv na nasilan način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tome, Turske, presuda od 13. juna 2000. godine i Cicek protiv Turske, odnosno nisu apelantima dostavili bilo kakve informacije o tome, presuda od 27. februara 2001. godine). Evropski sud za ljudska iako postoji pozitivna obaveza postupanja vlasti u tom smislu. prava je naglasio da suština ovakvog kršenja ne leži toliko u Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke citirao praksu činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stavu Evropskog suda za ljudska prava (ibid Cakici protiv Turske), koju vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja. Rodbina može, Ustavni sud podržava, a kojom se utvrđuje da prilikom nestanka naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna lica suština ovakvog kršenja ne leži toliko u činjenici "nestanka" kao žrtva ponašanja vlasti (vidi Evropski sud za ljudska prava, člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova Cakici protiv Turske, presuda od 8. jula 1999. godine). situacija stavi do znanja, te da rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna za žrtvu ponašanja 69. Također, u predmetu Selimović (odluka o prihvatljivosti i vlasti. meritumu od 7. marta 2003. godine, broj CH/01/8365) Dom za 73. U konkretnom slučaju, činjenica da vlasti nisu pokrenule ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da bliske službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica porodične veze između nestalih osoba i njihovih rođaka, kao i apelanata i nisu apelantima dostavili informacije o tome, po ogromna patnja rođaka zbog nestanka svojih najbližih, mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti predstavljaju "nehumano postupanje" prema članu 3. Evropske konvencije. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu ravnodušnim, tj. kod njih mora izazvati "osjećaj straha, snažnog je smatrao da nadležne vlasti nisu učinile gotovo ništa da bi nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili razjasnile sudbinu i mjesto na kojem se nalaze pretpostavljene degradira" što predstavlja nehumano postupanje, koje je žrtve, te da nisu provele svrsishodnu istragu, čime su pogoršale zabranjeno članom 3. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud situaciju (ibid. tač. 188-189). U skladu s navedenim, Dom za naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležni organi u Bosni i ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da propust Hercegovini i entitetima bili obavezni da preduzmu razumne nadležnih vlasti da otkriju mjesto na kojem se nalaze nestale korake, kako bi se pokušale prikupiti informacije koje se odnose osobe predstavlja povredu člana 3. Evropske konvencije. na okolnosti nasilne smrti članova porodica apelanata, što u prvom redu podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu 70. Kao što je ranije navedeno, apelanti nemaju nikakve smrt članova porodica apelanata i njihovo kažnjavanje u skladu informacije o okolnostima nestanka i kasnije nasilne smrti sa zakonom. Međutim, nadležne vlasti su u periodu dugom skoro članova njihovih porodica, te traže da se o tome provede službena deset godina propustile da preduzmu razumne korake s ciljem istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, dajući odgovore otkrivanja lica odgovornih za smrt članova porodica apelanata, te ko je kriv za smrt članova njihovih porodica, i kakve će sankcije informiranja apelanata o preduzetim mjerama. U navedenom protiv njih biti poduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa Ustavni sud i vidi propust u neizvršavanju pozitivne obaveze prethodnim razmatranjem, slijedi da je član 3. Evropske države i entiteta, koja se sastoji u preduzimanju razumnih koraka konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog postupanja" s ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti primjenljiv u konkretnom slučaju, te će stoga Ustavni sud ispitati članova porodica apelanata, što je dovelo do povrede prava iz je li došlo do povrede navedenog prava. člana 3. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju Zaključna razmatranja u pogledu povrede člana 3. zbog neprovođenja službene istrage povodom nestanka i nasilne Evropske konvencije smrti članova njihovih porodica, odnosno nedostavljanja 71. Ustavni sud je u prethodnom dijelu obrazloženja ove informacija o tome, uslijed čega je došlo do povrede člana II/3.b) odluke ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je 74. Ustavni sud naglašava da je od posebne važnosti za u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu navedenog otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije da zaključka, Ustavni sud će prilikom ispitivanja jesu li apelanti bili Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i izloženi nehumanom postupanju, usljed neprovođenja službene Hercegovine i Vlada Republike Srpske, apelantima odmah daju istrage o nestanku i nasilnoj smrti članova njihovih porodica, raspoložive podatke u pogledu istrage o okolnostima pod kojim morati voditi računa i o relevantnim elementima: "o bliskosti je došlo do nestanka i nasilne smrti članova njihovih porodica, porodične veze"; "odnosima roditelj-dijete"; "stepenu do kojeg odnosno da hitno i bez daljnjeg odlaganja provedu istragu o je član porodice bio svjedok predmetnog događaja"; nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata, te da o "uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o rezultatima istrage obavijeste apelante. nestaloj osobi"; "načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te 75. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: upite" koje relevantne elemente je ustanovio Evropski sud za "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kipar protiv prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Turske, presuda od 10. maja 2001. godine). (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". Pitanje kompenzacije Član 8. Evropske konvencije glasi: 82. Ustavni sud je utvrdio kršenje ustavnih prava apelanata, što predstavlja jedan aspekt satisfakcije zbog kršenja tih prava. "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i Ustavni sud ponovo naglašava da je od posebne važnosti, za porodičnog života, doma i prepiske. otklanjanje povrede ustavnih prava apelanata, da nadležne vlasti 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je odmah apelantima daju raspoložive podatke u pogledu istrage o takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera okolnostima pod kojim je došlo do nestanka i nasilne smrti u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne članova njihovih porodica, odnosno da hitno i bez daljnjeg sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili odlaganja provedu istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite porodica apelanata, te da o rezultatima istrage obavijeste prava i sloboda drugih." apelante. Zavisno od tih informacija, odnosno rezultata istrage, apelanti će biti u mogućnosti ostvarivati svoja prava u skladu sa 76. Ustavni sud je mišljenja kako član 8. Evropske pozitivnim propisima, između kojih i pravo na naknadu. Stoga, konvencije ne samo da primorava državu da se uzdrži od Ustavni sud smatra da nije potrebno da donosi posebnu odluku uplitanja, nego nadležnim organima Bosne i Hercegovine povodom zahtjeva za pojedinačne kompenzacije koje su nameće pozitivnu obavezu preduzimanja neophodnih mjera za postavili apelanti. efikasnu zaštitu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku. VIII. Zaključak 77. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu priznao je 83. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu pravo članova porodica nestalih osoba na pristup informacijama istragu o nestanku i nasilnoj smrti članova porodica apelanata o nestalim članovima njihovih porodica. U predmetu Unković tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Dom za ljudska prava za tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da Bosnu i Hercegovinu je smatrao da informacija o sudbini i mjestu zaključi da je došlo do povrede prava apelanata na zabranu gdje se nalazi član porodice spada u okvir prava na poštivanje nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i njegovog porodičnog života, zaštićenog članom 8. Evropske Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i povrede prava konvencije. Kada takva informacija postoji u posjedu ili pod na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i kontrolom tužene strane, a tužena strana proizvoljno i bez člana 8. Evropske konvencije. opravdanja odbija da otkrije članu porodice, koji je podnio 84. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila uredan zahtjev nadležnom organu tužene strane ili Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Međunarodnom komitetu Crvenog križa, onda se može smatrati odluke. da tužena strana nije ispunila svoju pozitivnu obavezu da osigura 85. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke članu porodice pravo zaštićeno članom 8. Evropske konvencije Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. (vidi predmet broj CH/99/2150 Unković protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka od 6. maja 2002. godine, tačka 126; kao i Predsjednik predmet broj CH/99/3196, Palić protiv Republike Srpske, odluka Ustavnog suda o prihvatljivosti i meritumu od 9. decembra 2000. godine, tač. Bosne i Hercegovine 82-84; vidjeti također odluku Evropskog suda za ljudska prava, Mato Tadić, s. r. Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A-160). Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 78. Ustavni sud je u predmetu broj AP 129/04 od 27. maja predmetu broj AP 301/04, rješavajući apelaciju Osmana 2005. godine, rješavajući o apelacijama osoba čiji su članovi Mulahalilovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i porodica nestali u toku rata u Bosni i Hercegovini i o čijim Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i sudbinama apelanti još ništa ne znaju, donio odluku kojom je, članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine između ostalog, utvrdio povredu prava na poštivanje porodičnog ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Mato Tadić, predsjednik Evropske konvencije, iz razloga što: "Š...Ćsu se nestanci desili na Tudor Pantiru, dopredsjednik područjima današnjih entiteta Bosne i Hercegovine (Federacija i Miodrag Simović, dopredsjednik Republika Srpska), koji i pored obaveze da ispitaju prijave o Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica nestancima na njihovoj teritoriji, nisu ništa učinili po tom David Feldman, sudac pitanju, odnosno ni jednom od apelanata nisu dostavili Valerija Galić, sutkinja pojedinačnu informaciju o tome šta se desilo sa njihovim Jovo Rosić, sudac članovima porodiceŠ...Ć". Constance Grenje, sutkinja 79. U konkretnom slučaju, apelantima je poznato da članovi na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio njihovih porodica više nisu živi, odnosno apelanti su nakon 1 dugotrajnog traženja konačno saznali za sudbinu svojih ODLUKU O MERITUMU najbližih. Međutim, iako je prima faciae jasno da su članovi Usvaja se apelacija Osmana Mulahalilovića. porodica apelanata umrli nasilnom smrću na području današnje Ustvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno današnjih entiteta Bosne i Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske Hercegovine, vlasti i pored pozitivne obaveze da ispitaju konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. okolnosti pod kojima se to desilo nisu ništa učinile s tim u vezi, Ukida se Presuda Apelacijskoga suda Brčko Distrikta Bosne odnosno apelantima nisu dostavili informacije o tome šta je i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. prosinca 2003. godine. eventualno preduzeto. Predmet se vraća Apelacijskome sudu Brčko Distrikta Bosne 80. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i Hercegovine, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu povrijeđena prava apelanata, članova porodica lica nasilno odluku sukladno članku II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine lišenih života, na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) i članku 6. stavak 1. i članku 8. Europske konvencije za zaštitu Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Apelacijskome sudu Brčko Distrikta Bosne i Ostali navodi Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke 81. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. 3. Evropske konvencije, kao i člana II/3.f) Ustava Bosne i stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra Odbija se kao neutemeljena apelacija Osmana da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacija. Mulahalilovića podnesena protiv Presude Apelacijskoga suda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. službeno obavještenje koje je donijelo prvostupanjsko uprave prosinca 2003. godine glede kršenja prava iz članka II/4. Ustava ima sve elemente rješenja, iako ne i oblik, jer je njime odlučeno Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu da se ne može udovoljiti apelantovom zahtjevu prije no što bude ljudskih prava i temeljnih sloboda. donesen regulacijski plan za stambeno naselje "Centar" u okviru Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i kojega je upitna parcela. Apelacijski je sud ocijenio da službeno Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i obavještenje sadrži i druge elemente rješenja tijela uprave, a Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u sukladno odredbi članka 191. stavak 3. Zakona o upravnom "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni OBRAZLOŽENJE glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 3/00, 8/03). Apelacijski je sud ustvrdio da je prvostupanjsko tijelo pogrešno I. Uvod protumačilo odredbu članka 40. stavak 2. Zakona o 1. Osman Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz građevinskom zemljištu, jer se u ovom slučaju ne radi o tomu da Brčkog je podnio 12. ožujka 2004. godine apelaciju Ustavnom regulacijskim planom nije ustvrđena površina zemljišta koja je sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv potrebita za redovitu upotrebu zgrade, nego o činjenici da Presude Apelacijskoga suda Brčko Distrikta Bosne i regulacijski plan za taj dio grada, u kojem je locirana i predmetna Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Už-26/03 parcela, nije ni donesen i da je u tijeku postupak njegovog od 23. prosinca 2003. godine. donošenja, pa se prije toga ne može ni odlučivati o ovakvom apelantovom zahtjevu. Apelacijski je sud istakao da i kada bude II. Postupak pred Ustavnim sudom donesen regulacijski plan, pravo na utvrđivanje površine zemljišta koje je potrebito za redovitu upotrebu zgrade, trajno 2. Na temelju tada važećeg članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika pravo uporabe gradskog građevinskog zemljišta, u smislu Ustavnog suda, od Apelacijskoga suda i Apelacijskoga Zakona o građevinskom zemljištu, ima samo vlasnik trajnog povjerenstva Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u građevinskog objekta, a ne i vlasnik privremenog građevinskog daljnjem tekstu: Apelacijsko povjerenstvo) je zatraženo 2. objekta, koji ima samo privremeno pravo uporabe, kao što je veljače i 4. ožujka 2005. godine da dostave odgovore na slučaj sa apelantom. apelaciju. 3. Apelacijski je sud dostavio odgovor na apelaciju 11. V. Apelacija veljače 2005. godine, a Apelacijsko povjerenstvo 25. ožujka 2005. godine. a) Navodi iz apelacije 4. Na temelju tada važećeg članka 25. stavak 2. Poslovnika 10. Apelant pobija navedenu presudu zbog povrede prava na Ustavnog suda, odgovori su na apelaciju 29. ožujka 2005. godine pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni dostavljeni apelantu. lijek i prava na nediskriminaciju iz članka II/3.(e), (f) i (k) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Europske III. Činjenično stanje konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na 1 uz Europsku konvenciju. sljedeći način. 11. Apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno 6. Apelant se obratio Odjelu za urbanizam, imovinske uživanje imovine obzirom da je u zemljišnim knjigama upisano odnose i gospodarski razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i samo zemljište ispod zgrade, a nije mu određeno zemljište za Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjel Vlade) da mu se odredi redovitu upotrebu zgrade, što mu onemogućava pristup kući. zemljište koje je potrebito za redovitu upotrebu zgrade, a što Navodi da je na isti način povrijeđeno njegovo pravo na dom, jer iznosi više od 50 m², na koliko je sad upisana zgrada i zemljište svom domu ne može prići bez određivanja zemljišta za redovitu ispod zgrade u z.k. ulošku broj 3750 k.o. Brčko. Službenim je upotrebu zgrade. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo na pravično obavještenjem Odjela Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. suđenje, jer se sud nije pridržavao odredaba članka 191. stavak 3. studenog 2001. godine apelant obaviješten da se njegovom Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i zahtjevu ne može udovoljiti, jer za navedeni dio grada nije Hercegovine. Povredu prava na nediskriminaciju apelant urađen regulacijski plan, da bi se predmetnom zemljištu za posebice nije obrazložio, a povredu na djelotvoran pravni lijek redovitu upotrebu zgrade odredila krajnja namjena. Apelantu je vidi u stavu Apelacijskoga suda da "službeno obavještenje" dostavljen izvadak iz Urbanističkog plana grada Brčko – prvostupanjskoga upravnog tijela ima sve elemente rješenja iako stambeno naselje "Centar" s napomenom da je regulacijski plan u navedeni akt nije imao pouku o pravnom lijeku. Apelant predlaže pripremi, te da još nije usvojen. da Ustavni sud ukine pobijanu presudu Apelacijskoga suda i 7. Apelant je 17. listopada 2002. godine podnio tužbu potvrdi presudu Osnovnog suda. Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Apelacijskoga povjerenstva b) Odgovor na apelaciju zbog nedonošenja rješenja o njegovom zahtjevu. 12. Apelacijski sud u odgovoru na apelaciju navodi da se u 8. Osnovni je sud Presudom broj U-68/02 od 11. studenog konkretnoj pravnoj stvari ne radi o tomu da, u smislu članka 40. 2003. godine apelantovu tužbu usvojio u cijelosti. U stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu, regulacijskim obrazloženju svoje presude Osnovni se sud pozvao na odredbe planom nije ustvrđena površina zemljišta koja je potrebita za članka 40. stavak 2. Zakona o građevinskom zemljištu, dajući redovitu upotrebu zgrade, kada tu površinu utvrđuje nadležno tumačenje da je tijelo uprave nadležno za imovinsko-pravne općinsko tijelo uprave, kako to zaključuje prvostupanjski sud, poslove trebalo odlučiti o apelantovom zahtjevu obzirom da nego se radi o činjenici da regulacijski plan za taj dio grada u regulacijskim planom, odnosno planom parcelacije nije kojem se nalazi predmetna parcela nije uopće donesen, a prije no ustvrđena površina zemljišta za redovitu upotrebu zgrade. Sud što bude donesen ne može se odlučivati o apelantovom smatra da je u konkretnom slučaju nadležno tijelo propustilo predmetnom zahtjevu. Apelacijski sud, dalje, navodi da službeno izvršiti zakonsku obvezu i o apelantovom zahtjevu donijeti obavještenje Odjela Vlade nije doneseno u obliku rješenja i nije odluku u propisanom obliku. sadržavalo pouku o pravnom lijeku apelantu, ali, ipak, nije 9. Protiv navedene presude Apelacijsko je povjerenstvo uskratilo apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je sud uložilo priziv Apelacijskome sudu, koji je Presudom broj prihvatio razmatrati njegovu tužbu i o njoj je meritorno odlučio. Už-26/03 od 23. prosinca 2003. godine priziv Apelacijskoga 13. Sud, dalje, navodi da se u naravi ne radi o stambenom povjerenstva uvažio i Presudu Osnovnog suda broj U-68/02 od objektu koji apelant koristi u stambene svrhe, nego o objektu koji 11. studenoga 2003. godine preinačio, tako što je apelantovu koristi kao poslovni prostor, što isključuje svaku mogućnost tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju svoje presude povrede prava na dom iz članka 8. Europske konvencije. Apelacijski sud navodi da je prvostupanjski sud propustio Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena. ocijeniti ima li akt Odjela Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. 14. U odgovoru na apelaciju Apelacijsko povjerenstvo studenoga 2001. godine, koji je dostavljen apelantu prema ističe da nisu točni apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo njegovom zahtjevu da mu se utvrdi trajna uporaba zemljišta, "pravo na dom", pristup "domu", "mirno uživanje imovine", jer elemente upravnog akta. Prema ocjeni Apelacijskoga suda, je Odjel Vlade izdao apelantu rješenje kojim mu je data urbanistička suglasnost za rekonstrukciju kuće, tj. za njezino dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku saniranje, jer je bila u ruševnom stanju zbog starosti. Apelant je osim odredaba koje se odnose na reviziju." rekonstruirao kuću i u njoj se nalazi njegov biro za rad u kojem obnaša redovitu djelatnost kao odvjetnik. Apelant želi da se Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i odredi zemljište za redovitu upotrebu zgrade, jer ima dio Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 5/00, dvorišta iza kuće i spor sa nekom tvrtkom radi pristupa zgradi iz 1/01 i 6/02) druge sporedne ulice, a to će se riješiti donošenjem Članak 301. Urbanističkog plana grada Brčko, odnosno regulacijskoga plana koji je u fazi usvajanja. Apelacijsko povjerenstvo, kao "Apelacijski će sud presudom preinačiti prvostupanjsku sudionik u postupku, predlaže Ustavnom sudu da apelaciju presudu: odbije kao neutemeljenu. (...) 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj IV. Relevantni propisi presudi pravilno ustvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo." 15. Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i VI. Dopustivost Hercegovine" br. 3/00, 8/03) 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Članak 191. u relevantnom dijelu glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima "(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv tijela, broj i nadnevak, koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputu o pravnom lijeku, spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. potpis ovlaštene službene osobe i pečat tijela. U slučajevima 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, predviđenim zakonom ili propisom donesenim na temelju Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv zakona, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa može djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se sadržavati faksimil ovlaštene osobe." podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", broj je koristio. 34/86 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94 i 18. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom 23/98) Presuda Apelacijskoga suda broj Už-26/03 od 23. prosinca 2003. Članak 11. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant "Zaštita se prava na gradskom građevinskom zemljištu primio 24. siječnja 2004. godine a apelacija je podnesena 12. ostvaruje u postupku pred redovitim sudom ako zakonom nije ožujka 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano drukčije određeno." člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija Članak 40. ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, U trenutku prelaska izgrađenog gradskog građevinskog jer nije bjelodano (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji zemljišta u društveno vlasništvo vlasnik zgrade ili posebnog drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. dijela zgrade stječe trajno pravo uporabe zemljišta pod zgradom 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i i one površine zemljišta koje je regulacijskim planom ili planom Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, parcelacije utvrđeno da služi za redovitu upotrebu zgrade. Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete Ako regulacijskim planom ili planom parcelacije nije glede dopustivosti. ustvrđena površina zemljišta koje je potrebito za redovitu upotrebu zgrade, tu površinu ustvrđuje rješenjem općinsko tijelo VII. Meritum uprave nadležno za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno 20. Apelant pobija navedenu presudu Apelacijskoga suda, mišljenje općinskog tijela uprave nadležnog za poslove navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na urbanizma." pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/3.(e), (f) i (k) i članka Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Brčko II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Europske Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 4/00) konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 6. Pravo na pravično suđenje "(1) Upravni se spor može voditi samo protiv upravnog akta. 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi : (2) Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim tijelo iz "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska članka 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obvezi prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: građana ili pravne osobe u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem (...) tekstu: upravni akt)." Članak 19. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka". "(1) Ako u upravnom postupku Apelacijsko povjerenstvo nije 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom u roku od 30 dana ili u posebnom određenom kraćem roku dijelu glasi: donijelo rješenje priziva stranke protiv prvostupanjskoga rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili pismenom traženju stranke, ta stranka može pokrenuti spor kao utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko da je priziv odbijen. ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim (2) Na način propisan u stavku 1. ovog članka može postupiti sudom. Š...Ć" stranka i kad o njezinom zahtjevu u upravnom postupku rješenje nije donijelo prvostupanjsko tijelo protiv čijeg akta zakonom nije 23. Postupak pred redovitim sudovima u konkretnom se dopušten priziv." slučaju odnosi na ustvrđivanje trajnog prava uporabe zemljišta koje služi za redovitu upotrebu zgrade Prema tomu, Ustavni sud Članak 31. mora ispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan "(1) Sud rješava spor presudom. onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. (2) Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena. 24. Pravičnost se postupka ocjenjuje na osnovi postupka kao Ako se tužba uvažava, sud poništava pobijani upravni akt." cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, (...) Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca 1988. Članak 32. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnog suda "Na postupak prema pravnim lijekovima i ostala broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u proceduralna pitanja koja nisu određena ovim zakonom "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03). 25. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da (...) se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku". pravcu obzirom da to omogućava apelantu da učinkovito koristi 32. Članak 8. Europske konvencije u relevantnom dijelu raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. stavak 1. glasi: Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente "1. Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente obiteljskog života, doma i prepiske. koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u 2. Javna se vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne Bosne i Hercegovine", broj 24/02). sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili 26. Apelacijski je sud pobijanom presudom preinačio sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prvostupanjsku presudu, smatrajući da je prvostupanjski sud prava i sloboda drugih." pogrešno protumačio odredbu članka 40. stavak 2. Zakona o 33. Temeljni je cilj članka II/3.(f) Ustava Bosne i građevinskom zemljištu. Apelacijski sud smatra da, u situaciji Hercegovine i članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca kada regulacijski plan uopće nije donesen, nema mjesta primjeni od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi navedene zakonske odredbe prema kojoj nadležno općinsko Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda tijelo uprave može donijeti rješenje kojim se ustvrđuje površina od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stavak zemljišta na kojoj vlasnik zgrade stječe trajno pravo uporabe radi 31). redovite upotrebe zgrade. S druge strane, prvostupanjski sud i 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo ustvrditi apelant smatraju da nadležno općinsko tijelo uprave može može li se zgrada o kojoj je riječ smatrati apelantovim "domom" donijeti navedeno rješenje i u situaciji kada regulacijski plan nije u okviru značenja članka 8. Europske konvencije. donesen. 35. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, "dom" 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru pojedinca, u smislu članka 8. Europske konvencije, jeste mjesto utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi koje on ili ona koristi kao privatni dom. Prema mišljenju protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih Europskog suda za ljudska prava, kršenje prava na poštivanje sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovitih nečijeg doma uvijek uključuje i miješanje u nečiji privatni život. sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad Tumačenje riječi "privatni život" i "dom" uključuje određene je primjena pozitivno-pravnih propisa bila bjkelodano poslovne i profesionalne aktivnosti što je, prema stavu proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je Europskog suda za ljudska prava, sukladno suštinskom cilju i došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na svrsi članka 8. Europske konvencije, tj. zaštiti pojedinca od pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran svojevoljnog miješanja javnih tijela (vidi presudu Europskog pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda suda za ljudska prava, Neimietz protiv Njemačke od 16. prosinca broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u 1992. godine, serija A, br. 254-13). "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 36. Apelant je zatražio od nadležnog upravnog tijela da mu se 28. Ustavni sud primjećuje da članak 40. Zakona o odredi trajno pravo uporabe zemljišta koje služi za redovitu građevinskom zemljištu, odista, predviđa postojanje upotrebu zgrade u kojoj se nalazi njegov biro u kojem obnaša regulacijskoga plana ili plana parcelacije, na osnovi kojega se odvjetničku djelatnost. Ustavni sud smatra da se poslovne može ustvrditi da neko zemljište služi redovitoj upotrebi zgrade i prostorije u kojima apelant obnaša odvjetničku djelatnost u čijom primjenom vlasnik objekta može steći pravo trajne konkretnom slučaju mogu smatrati apelantovim domom u uporabe zemljišta koje služi za redovitu upotrebu zgrade. značenju članka 8. Europske konvencije, a obzirom na prirodu Međutim, navedeni zakon uopće ne predviđa kako riješiti apelantove djelatnosti i način na koji apelant koristi ove situaciju u kojoj predviđeni planovi nisu doneseni. U prostorije. konkretnom predmetu upravno tijelo i Apelacijski sud kao razlog 37. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da odluka za odbijanje apelantovog zahtjeva navode upravo nepostojanje Apelacijskoga suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na regulacijskoga plana. Tako je došlo do apsurdne situacije u kojoj poštivanje njegovog doma. Ustavni sud, prema tomu, mora državno tijelo koje je odgovorno za donošenje takvog plana nije ispitati je li ovo miješanje sukladno stavku 2. članka 8. Europske ispunilo svoju zakonsku obvezu, a upravo se na tu činjenicu konvencije. poziva, tj. na svoje nečinjenje, kako bi opravdalo odluku o 38. Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "sukladno odbijanju apelantovog zahtjeva. Ovakvo je postupanje protivno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina načelu nemo censetur propriam turpitudinem allegans (nitko se Europske konvencije, sastoji od više elemenata: a) miješanje ne može pozivati na svoj nemar u obrani prava). mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; b) 29. Ustavni sud smatra da je pobijanom presudom zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da Apelacijskoga suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično jedan pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) zakon, također, mora stavak 1. Europske konvencije, jer je Apelacijski sud prihvatio biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pristup upravnog tijela i proizvoljno tumačio odredbu članka 40. pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke Zakona o građevinskom zemljištu. Samo nepostojanje (vidi Europski sud za ljudska prava, Sanday Times protiv regulacijskoga je plana protivno odredbi članka 40. navedenog Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, zakona, jer postoji pozitivna obveza države, odnosno nadležnog serija A, broj 30, stavak 49). državnog tijela da donese navedeni plan. Iz samog teksta odredbe 39. Čak ako se i ispostavi da je to miješanje sukladno zakonu, članka 40. navedenog zakona se ne može zaključiti na koji način i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije bi se riješila situacija kada nadležno tijelo već nekoliko godina ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od zakonitih nije donijelo regulacijski plan, kao u konkretnom predmetu. ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. "Neophodno" Zbog toga se tumačenje Apelacijskoga suda u konkretnom u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora "pritiscima slučaju ne može okarakterizirati drugačije nego kao proizvoljno društvenih potreba" i da postoji razumna relacija sa izravnim štetnim utjecajem na ostvarivanje apelantovih prava. proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se 30. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv pobijanom presudom prekršeno apelantovo pravo iz članka Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. 251). Europske konvencije. 40. Apelant navodi da ne može nesmetano prilaziti zgradi, jer Pravo na poštivanje doma nije određena površina zemljišta potrebitog za redovitu upotrebu zgrade, odnosno nije dobio trajno pravo uporabe tog zemljišta. 31. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Pobijanom presudom apelantov je zahtjev da mu se ustvrdi "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska navedeno pravo odbijen, pa ona predstavlja "miješanje" u prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: njegovo pravo na "poštivanje doma". Pobijana je presuda donesena na osnovi tumačenja i primjene članka 40. stavak 2. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Zakona o građevinskom zemljištu Apelacijskoga suda. Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. 41. Obzirom da je Ustavni sud već zaključio da je odluka Predsjednik Apelacijskoga suda bila arbitrarna, jer je Apelacijski sud Ustavnog suda prihvatio pristup upravnog tijela i proizvoljno tumačio odredbu članka 40. Zakona o građevinskom zemljištu, slijedi da miješanje Bosne i Hercegovine u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma, isto tako, nije Mato Tadić, v. r. sukladno zakonu. Prema tomu, nije potrebito da Ustavni sud ispita je li miješanje slijedilo "zakoniti cilj" i je li bila "neophodna mjera u demokratskom društvu". Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 42. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je došlo do predmetu broj AP 301/04, rješavajući apelaciju Osmana kršenja apelantovog prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Mulahalilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i Zabrana diskriminacije člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u 43. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: sastavu: "Uživanje je prava i sloboda, predviđenih u ovom članku ili u Mato Tadić, predsjednik međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, Tudor Pantiru, potpredsjednik osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez Miodrag Simović, potpredsjednik diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja, Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno David Feldman, sudija podrijetlo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, Valerija Galić, sudija rođenje ili drugi status." Jovo Rosić, sudija 44. Članak 14. Europske konvencije glasi: Constance Grenje, sudija "Uživanje se prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što su na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom ODLUKU O MERITUMU1 nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." Usvaja se apelacija Osmana Mulahalilovića. 45. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne diskriminacija postoji ako se osoba ili skupina osoba u istoj i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. srpnja 1968. Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine, serija A, broj 6, strana 86, stavak 4. točka 42). Pri tomu, godine. nevažno je je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978, serija donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) i f) Ustava Bosne i A, broj 25, stavak 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutan- Hercegovine i članom 6 stav 1 i članom 8 Evropske konvencije dis, na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. diskriminaciju glede prava garantiranih Europskom Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine. odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama 46. U konkretnom slučaju apelant, osim paušalnih navoda, koje je preduzeo s ciljem da izvrši ovu odluku, u skladu sa ne daje nikakav valjan dokaz na osnovi kojeg se može zaključiti članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. da je bio tretiran drukčije od ostalih osoba u istoj situaciji. Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana Mulahali- Obzirom da apelant ne navodi u čemu se sastoji povreda ovog lovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko prava, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. decembra iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske 2003. godine u pogledu kršewa prava iz člana II/4 Ustava Bosne konvencije. i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu Ostali navodi qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 47. U okviru zaključaka glede povrede apelantovog prava na Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i pravičan postupak i prava na dom iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema potrebe da posebice ispituje navodnu povredu prava na OBRAZLOŽEWE imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i povredu prava na I. Uvod djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 1. Osman Mulahalilović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 12. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom VIII. Zaključak sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) 48. Apelantovo pravo iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-26/03 je povrijeđeno, jer je Apelacijski sud u slučaju kada zakonom nije od 23. decembra 2003. godine. propisano rješenje situacije kada ne postoji regulacijski plan, proizvoljno tumačio tu odredbu na način kojim se izravno utječe II. Postupak pred Ustavnim sudom na ostvarivanje apelantovih prava na pravično suđenje i prava na 2. Na osnovu tada važećeg člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika poštivanje doma. Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Apelacione komisije 49. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stavak 1. Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu tekstu: Apelaciona komisija) zatraženo je 2. februara i 4. ove odluke. marta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. V. Apelacija februara 2005. godine, a Apelaciona komisija 25. marta 2005. godine. a) Navodi iz apelacije 4. Na osnovu tada važećeg člana 25 stav 2 Poslovnika 10. Apelant osporaav navedenu presudu zbog povrede prava Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 29. marta 2005. godine na pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran dostavljeni apelantu. pravni lijek i prava na nediskriminaciju iz člana II/3e), f) i k) III. Činjenično stanje i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se 1 uz Evropsku konvenciju. sumiraju na sljedeći način. 11. Apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno 6. Apelant se obratio Odjeljenju za urbanizam, imovinske uživanje imovine s obzirom na to da je u zemqišnim kwigama odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i upisano samo zemqište ispod zgrade, a nije mu određeno Hercegovine (u daqnjem tekstu: Odjeljenje Vlade) da mu se zemqište za redovnu upotrebu zgrade, što mu onemogućava odredi zemqište koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, a pristup kući. Navodi da je na isti način povrijeđeno njegovo što iznosi više od 50 m², na koliko je sad upisana zgrada i pravo na dom, jer svom domu ne može da priđe bez određivawa zemqište ispod zgrade u z.k. ulošku broj 3750 k.o. Brčko. zemqišta za redovnu upotrebu zgrade. Ističe da mu je Službenim obavještenjem Odjeljewa Vlade broj povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer se sud nije 3-36-364-1987/01 od 22. novembra 2001. godine apelant je pridržavao odredbi člana 191 stav 3 Zakona o upravnom obaviješten da njegovom zahtjevu ne može da se udovoqi, jer za postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Povredu navedeni dio grada nije urađen regulacioni plan, da bi se prava na nediskriminaciju apelant posebno nije obrazložio, a predmetnom zemqištu za redovnu upotrebu zgrade odredila povredu na djelotvoran pravni lijek vidi u stavu Apelacionog krajwa namjena. Apelantu je dostavljen izvod iz Urbanističkog suda da "službeno obavještenje" prvostepenog upravnog organa plana grada Brčko - stambeno naselje "Centar" s napomenom da ima sve elemente rješewa iako navedeni akt nije imao pouku o je regulacioni plan u pripremi, te da još nije usvojen. pravnom lijeku. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine 7. Apelant je 17. oktobra 2002. godine podnio tužbu osporenu presudu Apelacionog suda i potvrdi presudu Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u Osnovnog suda. daqnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Apelacione komisije zbog b) Odgovor na apelaciju nedonošewa rješewa o njegovom zahtjevu. 8. Osnovni sud je Presudom broj U-68/02 od 11. novembra 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju navodi da se u 2003. godine apelantovu tužbu usvojio u cijelosti. U konkretnoj pravnoj stvari ne radi o tome da, u smislu člana 40 obrazloženju svoje presude Osnovni sud se pozvao na odredbe stav 2 Zakona o građevinskom zemqištu, regulacionim planom člana 40 stav 2 Zakona o građevinskom zemqištu, dajući nije utvrđena površina zemqišta koja je potrebna za redovnu tumačenje da je organ uprave nadležan za imovinsko-pravne upotrebu zgrade, kada tu površinu utvrđuje nadležni poslove trebalo da odluči o apelantovom zahtjevu s obzirom na opštinski organ uprave, kako to zakqučuje prvostepeni sud, to da regulacionim planom, odnosno planom parcelisawa nije nego se radi o činjenici da regulacioni plan za taj dio grada u utvrđena površina zemqišta za redovnu upotrebu zgrade. Sud kojem se nalazi predmetna parcela nije uopšte donesen, a prije smatra da je u konkretnom slučaju nadležni organ propustio da nego što bude donesen ne može da se odlučuje o apelantovom izvrši zakonsku obavezu i o apelantovom zahtjevu donese predmetnom zahtjevu. Apelacioni sud, dalje, navodi da odluku u propisanoj formi. službeno obavještenje Odjeljewa Vlade nije doneseno u formi 9. Protiv navedene presude Apelaciona komisija je rješewa i nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku apelantu, uložila žalbu Apelacionom sudu, koji je Presudom broj ali, ipak, nije uskratilo apelantovo pravo na djelotvoran Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine žalbu Apelacione pravni lijek, jer je sud prihvatio da razmatra njegovu tužbu i o komisije uvažio i Presudu Osnovnog suda broj U-68/02 od 11. woj je meritorno odlučio. novembra 2003. godine preinačio, tako što je apelantovu 13. Sud, dalje, navodi da se u prirodi ne radi o stambenom tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju svoje presude objektu koji apelant koristi u stambene svrhe, nego o objektu Apelacioni sud navodi da je prvostepeni sud propustio da koji koristi kao poslovni prostor, što iskqučuje svaku ocijeni da li akt Odjeljewa Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. mogućnost povrede prava na dom iz člana 8 Evropske novembra 2001. godine, koji je dostavljen apelantu shodno konvencije. Predložio je da se apelacija odbije kao njegovom zahtjevu da mu se utvrdi trajno korišćenje zemqišta, neosnovana. ima elemente upravnog akta. Shodno ocjeni Apelacionog suda, 14. U odgovoru na apelaciju Apelaciona komisija ističe da službeno obavještenje koje je donio prvostepeni organ uprave nisu tačni apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo "pravo ima sve elemente rješewa, iako ne i formu, jer je wime na dom", pristup "domu", "mirno uživanje imovine", jer je odlučeno da ne može da se udovoqi apelantovom zahtjevu prije Odjeljenje Vlade izdalo apelantu rješenje kojim mu je data nego što bude donesen regulacioni plan za stambeno naselje urbanistička saglasnost za rekonstrukciju kuće, tj. za njeno "Centar" u okviru koga je sporna parcela. Apelacioni sud je saniranje, jer je bila u ruševnom stanju zbog starosti. Apelant ocijenio da službeno obavještenje sadrži i druge elemente je rekonstruisao kuću i u woj se nalazi njegov biro za rad u kom rješewa organa uprave, a u skladu sa odredbom člana 191 stav 3 obavlja redovnu djelatnost kao advokat. Apelant želi da se Zakona o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i odredi zemqište za redovnu upotrebu zgrade, jer ima dio Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i dvorišta iza kuće i spor sa nekom firmom radi pristupa Hercegovine" br. 3/00, 8/03). Apelacioni sud je utvrdio da je zgradi iz druge sporedne ulice, a to će se riješiti donošenjem prvostepeni organ pogrešno protumačio odredbu člana 40 stav Urbanističkog plana grada Brčko, odnosno regulacionog 2 Zakona o građevinskom zemqištu, jer se u ovom slučaju ne plana koji je u fazi usvajawa. Apelaciona komisija, kao radi o tome da regulacionim planom nije utvrđena površina učesnik u postupku, predlaže Ustavnom sudu da apelaciju zemqišta koja je potrebna za redovnu upotrebu zgrade, nego o odbije kao neosnovanu. činjenici da regulacioni plan za taj dio grada, u kom je IV. Relevantni propisi locirana i predmetna parcela, nije ni donesen i da je u toku postupak njegovog donošewa, pa prije toga ne može ni da se 15. Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i odlučuje o ovakvom apelantovom zahtjevu. Apelacioni sud je Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i istakao da i kada bude donesen regulacioni plan, pravo na Hercegovine" br. 3/00, 8/03) utvrđivanje površine zemqišta koje je potrebno za redovnu Član 191 u relevantnom dijelu glasi: upotrebu zgrade, trajno pravo da koristi gradsko građevinsko "(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, zemqište, u smislu Zakona o građevinskom zemqištu, ima uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom samo vlasnik trajnog građevinskog objekta, a ne i vlasnik lijeku, potpis ovlaštenog službenog lica i pečat organa. U privremenog građevinskog objekta, koji ima samo privremeno slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na pravo da ga koristi, kao što je slučaj sa apelantom. osnovu zakona, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku potpisa može da sadrži faksimil ovlaštenog lica." kojeg je koristio. Zakon o građevinskom zemqištu ("Službeni list SRBiH", 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Už-26/03 od 23. decembra broj 34/86, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 2003. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih 29/94 i 23/98) lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Član 11 apelant je primio 24. januara 2004. godine a apelacija je "Zaštita prava na gradskom građevinskom zemqištu podnesena 12. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom ako zakonom nije propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, drukčije određeno." apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Član 40 Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti U trenutku prelaska izgrađenog gradskog građevinskog postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije zemqišta u društveno vlasništvo vlasnik zgrade ili dopustiva. posebnog dijela zgrade stiče trajno pravo korišćewa na 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i zemqištu pod zgradom i na onoj površini zemqišta koje je Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, regulacionim planom ili planom parcelisawa utvrđeno da Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove služi za redovnu upotrebu zgrade. u pogledu dopustivosti. Ako regulacionim planom ili planom parcelisawa nije utvrđena površina zemqišta koje je potrebno za redovnu VII. Meritum upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz 20. Apelant osporava navedenu presudu Apelacionog suda, pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na poslove urbanizma." pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3e), f) i k) i člana Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Brčko II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13 i 14 Evropske Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 4/00) konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član 6 Pravo na pravično suđenje "(1) Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi : (2) Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim or- "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju gan iz člana 4 ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daqnjem obuhvataju: tekstu: upravni akt)." (...) Član 19 e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim "(1) Ako u upravnom postupku Apelaciona komisija nije u stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". roku od 30 dana ili u posebnom određenom kraćem roku donijela 22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu rješenje žalbe stranke protiv prvostepenog rješewa, a ne glasi: donese ga ni u daqnjem roku od sedam dana po pismenom traženju stranke, ta stranka može pokrenuti spor kao da je žalba "1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili odbijena. osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom postupiti stranka i kad o njenom zahtjevu u upravnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim postupku rješenje nije donio prvostepeni organ protiv čijeg sudom. Š...Ć" akta zakonom nije dozvoljena žalba." 23. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju Član 31 odnosi se na utvrđivanje trajnog prava korišćewa zemqišta "(1) Sud rješava spor presudom. koje služi za redovnu upotrebu zgrade Shodno tome, Ustavni (2) Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt." pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske (...) konvencije. Član 32 24. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao "Na postupak prema pravnim lijekovima i ostala cjeline (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Barbera, proceduralna pitawa koja nisu određena ovim zakonom Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od osim odredaba koje se odnose na reviziju." 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 38/03). Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se 5/00, 1/01 i 6/02) predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno Član 301 koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6 stav 1 "Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente presudu: koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente (...) koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju da budu presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda pogrešno primijenio materijalno pravo." broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02). VI. Dopustivost 26. Apelacioni sud je osporenom presudom preinačio 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, prvostepenu presudu, smatrajući da je prvostepeni sud Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima pogrešno protumačio odredbu člana 40 stav 2 Zakona o koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora građevinskom zemqištu. Apelacioni sud smatra da, u zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. situaciji kada regulacioni plan uopšte nije donesen, nema 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, mjesta primjeni navedene zakonske odredbe shodno kojoj Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv nadležni opštinski organ uprave može da donese rješenje presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi kojim se utvrđuje površina zemqišta na kojoj vlasnik zgrade djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se stiče trajno pravo korišćewa radi redovne upotrebe zgrade. S podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije druge strane, prvostepeni sud i apelant smatraju da nadležni opštinski organ uprave može da donese navedeno rješenje i u presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, situaciji kada regulacioni plan nije donesen. stav 31). 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vršiti 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo da utvrdi provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni da li zgrada o kojoj je riječ može da se smatra apelantovim sudovi protumačili pozitivno-pravne propise sem ukoliko "domom" u okviru značewa člana 8 Evropske konvencije. odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada 35. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, "dom" odluke redovnih sudova ne ukqučuju ili pogrešno primjenjuju pojedinca, u smislu člana 8 Evropske konvencije, jeste mjesto ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila koje on ili ona koristi kao privatni dom. Shodno mišljenju očigledno proizvoqna, kad je sam relevantni zakon neustavan Evropskog suda za qudska prava, kršenje prava na poštovanje ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao nečijeg doma uvijek ukqučuje i miješanje u nečiji privatni što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, život. Tumačenje riječi "privatni život" i "dom" ukqučuje pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi određene poslovne i profesionalne aktivnosti što je, shodno Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, stavu Evropskog suda za qudska prava, u skladu sa suštinskim objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj ciljem i svrhom člana 8 Evropske konvencije, tj. zaštitom 31/03). pojedinca od svojevoqnog miješawa javnih organa (vidi 28. Ustavni sud primjećuje da član 40. Zakona o presudu Evropskog suda za qudska prava, Neimietz protiv građevinskom zemqištu, zaista, predviđa postojanje Wemačke od 16. decembra 1992. godine, serija A, br. 254-13). regulacionog plana ili plana parcelacije, na osnovu koga se 36. Apelant je zatražio od nadležnog upravnog organa da može utvrditi da neko zemqište služi redovnoj upotrebi mu se odredi trajno pravo da koristi zemqište koje služi za zgrade i čijom primjenom vlasnik objekta može steći pravo redovnu upotrebu zgrade u kojoj se nalazi njegov biro u kome trajnog korištewa zemqišta koje služi za redovnu upotrebu obavlja advokatsku djelatnost. Ustavni sud smatra da se zgrade. Međutim, navedeni zakon uopšte ne predviđa kako da se poslovne prostorije u kojima apelant obavlja advokatsku riješi situacija u kojoj predviđeni planovi nisu doneseni. U djelatnost u konkretnom slučaju mogu da se smatraju konkretnom predmetu upravni organ i Apelacioni sud kao apelantovim domom u značenju člana 8 Evropske konvencije, a s razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva navode upravo obzirom na prirodu apelantove djelatnosti i način na koji nepostojanje regulacionog plana. Tako je došlo do apsurdne apelant koristi ove prostorije. situacije u kojoj državni organ koji je odgovoran za donošenje 37. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da odluka takvog plana nije ispunio svoju zakonsku obavezu, a upravo se na Apelacionog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na tu činjenicu poziva, tj. na svoje nečinjenje, kako bi opravdao poštovanje njegovog doma. Ustavni sud, shodno tome, mora da odluku o odbijanju apelantovog zahtjeva. Ovakvo postupanje ispita da li je ovo miješanje u skladu sa stavom 2 člana 8 protivno je principu nemo censetur propriam turpitudinem Evropske konvencije. allegans (niko ne može da se poziva na svoj nemar u odbrani 38. Da bi miješanje bilo opravdano, mora da bude "u skladu prava). sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem 29. Ustavni sud smatra da je osporenom presudom termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) Apelacionog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 zakonom; b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno stav 1 Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud prihvatio dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na pristup upravnog organa i proizvoqno tumačio odredbu člana okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) 40 Zakona o građevinskom zemqištu. Samo nepostojanje zakon, također, mora da bude formulisan sa odgovarajućom regulacionog plana je u suprotnosti sa odredbom člana 40 tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema navedenog zakona, jer postoji pozitivna obaveza države, njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska odnosno nadležnog državnog organa da donese navedeni plan. prava, Sanday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda Iz samog teksta odredbe člana 40 navedenog zakona ne može da od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). se zakquči na koji način bi se riješila situacija kada 39. Čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa nadležni organ već nekoliko godina nije donio regulacioni zakonom, i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske plan, kao u konkretnom predmetu. Zbog toga tumačenje konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da se postigne Apelacionog suda u konkretnom slučaju ne može da se jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske okarakteriše drugačije nego kao proizvoqno sa direktnim konvencije. "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje štetnim uticajem na ostvarivanje apelantovih prava. odgovora "pritiscima društvenih potreba" i da postoji 30. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo iz člana zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za qudska II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske prava, Niemietz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. konvencije. godine, serija A, broj 251). Pravo na poštovanje doma 40. Apelant navodi da ne može nesmetano da prilazi zgradi, jer nije određena površina zemqišta potrebnog za redovnu 31. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: upotrebu zgrade, odnosno nije dobio trajno pravo da koristi to "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju zemqište. Osporenom presudom apelantov zahtjev da mu se qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona utvrdi navedeno pravo je odbijen, pa ona predstavlja obuhvataju: "miješanje" u njegovo pravo na "poštovanje doma". Osporena (...) presuda je donesena na osnovu tumačewa i primjene člana 40 f) Pravo na privatni i porodični život, dom i stav 2 Zakona o građevinskom zemqištu Apelacionog suda. prepisku". 41. S obzirom na to da je Ustavni sud već zakqučio da je 32. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: odluka Apelacionog suda bila arbitrarna, jer je Apelacioni "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i sud prihvatio pristup upravnog organa i proizvoqno tumačio porodičnog života, doma i prepiske. odredbu člana 40 Zakona o građevinskom zemqištu, slijedi da 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je miješanje u apelantovo pravo na poštovanje njegovog doma, isto takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u tako, nije u skladu sa zakonom. Shodno tome, nije potrebno da demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, Ustavni sud ispita da li je miješanje slijedilo "zakoniti ciq" javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa i da li je bila "neophodna mjera u demokratskom društvu". nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, 42. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do ili zaštite prava i sloboda drugih." kršewa apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i 33. Osnovni ciq člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od Zabrana diskriminacije arbitrarnih miješawa vlasti u wihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, 43. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u Mato Tadić, predsjednik međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, Tudor Pantiru, potpredsjednik obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez Miodrag Simović, potpredsjednik diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, David Feldman, sudija nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa Valerija Galić, sutkinja nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." Jovo Rosić, sudija 44. Član 14 Evropske konvencije glasi: Constance Grenje, sutkinja "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što 1 su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili ODLUKU O MERITUMU drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi Usvaja se apelacija Osmana Mulahalilovića. status". Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i 45. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za Hercegovine broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine. qudska prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog odluku u skladu sa članom II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za i članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu qudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. ljudskih prava i osnovnih sloboda. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto može da se Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i primijeni, mutatis mutandis, na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim garantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovana apelacija Osmana 46. U konkretnom slučaju apelant, sem paušalnih navoda, ne Mulahalilovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda daje nikakav valjan dokaz na osnovu kog može da se zakquči da je Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-26/03 od 23. bio tretiran drugačije od ostalih lica u istoj situaciji. S decembra 2003. godine u pogledu kršenja prava iz člana II/4. obzirom na to da apelant ne navodi u čemu se sastoji povreda Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za ovog prava, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovih zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Evropske konvencije. Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Ostali navodi "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 47. U okviru zakqučaka u pogledu povrede apelantovog OBRAZLOŽENJE prava na pravičan postupak i prava na dom iz člana II/3e) i f) I. Uvod Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju 1. Osman Mulahalilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na Brčkog podnio je 12. marta 2004. godine apelaciju Ustavnom imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Už-26/03 od 23. decembra 2003. godine. VIII. Zakqučak II. Postupak pred Ustavnim sudom 48. Apelantovo pravo iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i 2. Na osnovu tada važećeg člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije je Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Apelacione komisije povrijeđeno, jer je Apelacioni sud u slučaju kada zakonom nije Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: propisano rješenje situacije kada ne postoji regulacioni Apelaciona komisija) zatraženo je 2. februara i 4. marta 2005. plan, proizvoqno tumačio tu odredbu na način kojim se godine da dostave odgovore na apelaciju. direktno utiče na ostvarivanje apelantovih prava na pravično 3. Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. suđenje i prava na poštovanje doma. februara 2005. godine, a Apelaciona komisija 25. marta 2005. 49. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila godine. Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 4. Na osnovu tada važećeg člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 29. marta 2005. godine 50. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke dostavljeni apelantu. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik III. Činjenično stanje Ustavnog suda 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i Bosne i Hercegovine dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Mato Tadić, s. r. sljedeći način. 6. Apelant se obratio Odjeljenju za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj Vlade Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Vlade) da mu se Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u odredi zemljište koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, a predmetu broj AP 301/04, rješavajući apelaciju Osmana što iznosi više od 50 m², na koliko je sad upisana zgrada i Mulahalilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i zemljište ispod zgrade u z.k. ulošku broj 3750 k.o. Brčko. Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i Službenim obavještenjem Odjeljenja Vlade broj člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 3-36-364-1987/01 od 22. novembra 2001. godine apelant je ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: obaviješten da se njegovom zahtjevu ne može udovoljiti, jer za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 navedeni dio grada nije urađen regulacioni plan, da bi se na djelotvoran pravni lijek vidi u stavu Apelacionog suda da predmetnom zemljištu za redovnu upotrebu zgrade odredila "službeno obavještenje" prvostepenog upravnog organa ima sve krajnja namjena. Apelantu je dostavljen izvod iz Urbanističkog elemente rješenja iako navedeni akt nije imao pouku o pravnom plana grada Brčko – stambeno naselje "Centar" s napomenom da lijeku. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu je regulacioni plan u pripremi, te da još nije usvojen. Apelacionog suda i potvrdi presudu Osnovnog suda. 7. Apelant je 17. oktobra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u b) Odgovor na apelaciju daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Apelacione komisije zbog 12. Apelacioni sud u odgovoru na apelaciju navodi da se u nedonošenja rješenja o njegovom zahtjevu. konkretnoj pravnoj stvari ne radi o tome da, u smislu člana 40. 8. Osnovni sud je Presudom broj U-68/02 od 11. novembra stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, regulacionim planom 2003. godine apelantovu tužbu usvojio u cijelosti. U nije utvrđena površina zemljišta koja je potrebna za redovnu obrazloženju svoje presude Osnovni sud se pozvao na odredbe upotrebu zgrade, kada tu površinu utvrđuje nadležni općinski or- člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu, dajući gan uprave, kako to zaključuje prvostepeni sud, nego se radi o tumačenje da je organ uprave nadležan za imovinsko-pravne činjenici da regulacioni plan za taj dio grada u kojem se nalazi poslove trebalo da odluči o apelantovom zahtjevu s obzirom na to predmetna parcela nije uopće donesen, a prije nego što bude da regulacionim planom, odnosno planom parcelacije nije donesen ne može se odlučivati o apelantovom predmetnom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Sud zahtjevu. Apelacioni sud, dalje, navodi da službeno obavještenje smatra da je u konkretnom slučaju nadležni organ propustio da Odjeljenja Vlade nije doneseno u formi rješenja i nije sadržavalo izvrši zakonsku obavezu i o apelantovom zahtjevu donese pouku o pravnom lijeku apelantu, ali, ipak, nije uskratilo odluku u propisanoj formi. apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek, jer je sud prihvatio 9. Protiv navedene presude Apelaciona komisija je uložila da razmatra njegovu tužbu i o njoj je meritorno odlučio. žalbu Apelacionom sudu, koji je Presudom broj Už-26/03 od 23. 13. Sud, dalje, navodi da se u naravi ne radi o stambenom decembra 2003. godine žalbu Apelacione komisije uvažio i objektu koji apelant koristi u stambene svrhe, nego o objektu koji Presudu Osnovnog suda broj U-68/02 od 11. novembra 2003. koristi kao poslovni prostor, što isključuje svaku mogućnost godine preinačio, tako što je apelantovu tužbu odbio kao povrede prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije. Predložio neosnovanu. U obrazloženju svoje presude Apelacioni sud je da se apelacija odbije kao neosnovana. navodi da je prvostepeni sud propustio da ocijeni da li akt 14. U odgovoru na apelaciju Apelaciona komisija ističe da Odjeljenja Vlade broj 3-36-364-1987/01 od 22. novembra 2001. nisu tačni apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo "pravo na godine, koji je dostavljen apelantu prema njegovom zahtjevu da dom", pristup "domu", "mirno uživanje imovine", jer je mu se utvrdi trajno korištenje zemljišta, ima elemente upravnog Odjeljenje Vlade izdalo apelantu rješenje kojim mu je data akta. Prema ocjeni Apelacionog suda, službeno obavještenje urbanistička saglasnost za rekonstrukciju kuće, tj. za njeno koje je donio prvostepeni organ uprave ima sve elemente saniranje, jer je bila u ruševnom stanju zbog starosti. Apelant je rješenja, iako ne i formu, jer je njime odlučeno da se ne može rekonstruirao kuću i u njoj se nalazi njegov biro za rad u kojem udovoljiti apelantovom zahtjevu prije nego što bude donesen obavlja redovnu djelatnost kao advokat. Apelant želi da se odredi regulacioni plan za stambeno naselje "Centar" u okviru kojeg je zemljište za redovnu upotrebu zgrade, jer ima dio dvorišta iza sporna parcela. Apelacioni sud je ocijenio da službeno kuće i spor sa nekom firmom radi pristupa zgradi iz druge obavještenje sadrži i druge elemente rješenja organa uprave, a u sporedne ulice, a to će se riješiti donošenjem Urbanističkog plana skladu sa odredbom člana 191. stav 3. Zakona o upravnom grada Brčko, odnosno regulacionog plana koji je u fazi usvajanja. postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni Apelaciona komisija, kao učesnik u postupku, predlaže glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine" br. 3/00, 8/03). Ustavnom sudu da apelaciju odbije kao neosnovanu. Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pogrešno protumačio odredbu člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom IV. Relevantni propisi zemljištu, jer se u ovom slučaju ne radi o tome da regulacionim planom nije utvrđena površina zemljišta koja je potrebna za 15. Zakon o upravnom postupku Brčko Distrikta Bosne i redovnu upotrebu zgrade, nego o činjenici da regulacioni plan za Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i taj dio grada, u kojem je locirana i predmetna parcela, nije ni Hercegovine" br. 3/00, 8/03) donesen i da je u toku postupak njegovog donošenja, pa se prije Član 191. u relevantnom dijelu glasi: toga ne može ni odlučivati o ovakvom apelantovom zahtjevu. "(3) Pismeno rješenje sadrži: naziv organa, broj i datum, Apelacioni sud je istakao da i kada bude donesen regulacioni uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom plan, pravo na utvrđivanje površine zemljišta koje je potrebno za lijeku, potpis ovlaštenog službenog lica i pečat organa. U redovnu upotrebu zgrade, trajno pravo korištenja gradskog slučajevima predviđenim zakonom ili propisom donesenim na građevinskog zemljišta, u smislu Zakona o građevinskom osnovu zakona, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih zemljištu, ima samo vlasnik trajnog građevinskog objekta, a ne i dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto vlasnik privremenog građevinskog objekta, koji ima samo potpisa može da sadrži faksimil ovlaštenog lica." privremeno pravo korištenja, kao što je slučaj sa apelantom. V. Apelacija Zakon o građevinskom zemljištu ("Službeni list SRBiH", broj 34/86 te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 21/92, 29/94 i a) Navodi iz apelacije 23/98) 10. Apelant pobija navedenu presudu zbog povrede prava na Član 11. pravično suđenje, prava na imovinu, prava na djelotvoran pravni "Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu lijek i prava na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom ako zakonom nije Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije drukčije određeno." za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Član 40. Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U trenutku prelaska izgrađenog gradskog građevinskog 11. Apelant ističe da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno zemljišta u društveno vlasništvo vlasnik zgrade ili posebnog uživanje imovine s obzirom na to da je u zemljišnim knjigama dijela zgrade stječe trajno pravo korištenja na zemljištu pod upisano samo zemljište ispod zgrade, a nije mu određeno zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim zemljište za redovnu upotrebu zgrade, što mu onemogućava planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu pristup kući. Navodi da je na isti način povrijeđeno njegovo upotrebu zgrade. pravo na dom, jer svom domu ne može prići bez određivanja Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije zemljišta za redovnu upotrebu zgrade. Ističe da mu je utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer se sud nije upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ pridržavao odredaba člana 191. stav 3. Zakona o upravnom uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Povredu prava mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove na nediskriminaciju apelant posebno nije obrazložio, a povredu urbanizma." Zakon o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Brčko Pravo na pravično suđenje Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 4/00) 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi : Član 6. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska "(1) Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta. prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (2) Upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim organ (...) iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim građana ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". tekstu: upravni akt)." Član 19. 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Ako u upravnom postupku Apelaciona komisija nije u roku od 30 dana ili u posebnom određenom kraćem roku donijela "1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili rješenje žalbe stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku stranke, ta stranka može pokrenuti spor kao da je žalba odbijena. pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti Š...Ć" stranka i kad o njenom zahtjevu u upravnom postupku rješenje 23. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju nije donio prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije odnosi se na utvrđivanje trajnog prava korištenja zemljišta koje dozvoljena žalba." služi za redovnu upotrebu zgrade Prema tome, Ustavni sud mora Član 31. ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. "(1) Sud rješava spor presudom. (2) Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. 24. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni upravni akt." cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, (...) Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 Član 32. od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku "Na postupak prema pravnim lijekovima i ostala Bosne i Hercegovine", broj 38/03). proceduralna pitanja koja nisu određena ovim zakonom dosljedno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku 25. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da osim odredaba koje se odnose na reviziju." se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 5/00, Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente 1/01 i 6/02) koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir Član 301. argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u "Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 presudu: od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku (...) Bosne i Hercegovine", broj 24/02). 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi 26. Apelacioni sud je osporenom presudom preinačio pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio prvostepenu presudu, smatrajući da je prvostepeni sud pogrešno materijalno pravo." protumačio odredbu člana 40. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Apelacioni sud smatra da, u situaciji kada regulacioni VI. Dopustivost plan uopće nije donesen, nema mjesta primjeni navedene 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, zakonske odredbe prema kojoj nadležni općinski organ uprave Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja može donijeti rješenje kojim se utvrđuje površina zemljišta na su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog kojoj vlasnik zgrade stječe trajno pravo korištenja radi redovne presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. upotrebe zgrade. S druge strane, prvostepeni sud i apelant 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, smatraju da nadležni općinski organ uprave može donijeti Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv navedeno rješenje i u situaciji kada regulacioni plan nije donesen. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi 27. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih je koristio. sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno je Presuda Apelacionog suda broj Už-26/03 od 23. decembra proizvoljna, kad je sam relevantni zakon neustavan ili kada je 2003. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran apelant je primio 24. januara 2004. godine a apelacija je pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda podnesena 12. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog 28. Ustavni sud primjećuje da član 40. Zakona o suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji građevinskom zemljištu, zaista, predviđa postojanje koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. regulacionog plana ili plana parcelacije, na osnovu koga se može 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i utvrditi da neko zemljište služi redovnoj upotrebi zgrade i čijom Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, primjenom vlasnik objekta može steći pravo trajnog korištenja Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u zemljišta koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Međutim, pogledu dopustivosti. navedeni zakon uopće ne predviđa kako riješiti situaciju u kojoj predviđeni planovi nisu doneseni. U konkretnom predmetu VII. Meritum upravni organ i Apelacioni sud kao razlog za odbijanje 20. Apelant pobija navedenu presudu Apelacionog suda, apelantovog zahtjeva navode upravo nepostojanje regulacionog navodeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na plana. Tako je došlo do apsurdne situacije u kojoj državni organ pravično suđenje, pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, koji je odgovoran za donošenje takvog plana nije ispunio svoju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. zakonsku obavezu, a upravo se na tu činjenicu poziva, tj. na svoje Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije nečinjenje, kako bi opravdao odluku o odbijanju apelantovog i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. zahtjeva. Ovakvo postupanje protivno je principu nemo censetur propriam turpitudinem allegans (niko se ne može pozivati na zakonom; b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno svoj nemar u odbrani prava). dostupan, tako da jedan pojedinac bude primjereno upućen na 29. Ustavni sud smatra da je osporenom presudom okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i c) Apelacionog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i jasnošću da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi stav 1. Evropske konvencije, jer je Apelacioni sud prihvatio svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sanday pristup upravnog organa i proizvoljno tumačio odredbu člana 40. Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila Zakona o građevinskom zemljištu. Samo nepostojanje 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). regulacionog plana je u suprotnosti sa odredbom člana 40. 39. Čak ako se i ispostavi da je to miješanje u skladu sa navedenog zakona, jer postoji pozitivna obaveza države, zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske odnosno nadležnog državnog organa da donese navedeni plan. Iz konvencije ako se smatra da nije "neophodno" postići jedan od samog teksta odredbe člana 40. navedenog zakona ne može se zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. zaključiti na koji način bi se riješila situacija kada nadležni organ "Neophodno" u ovom kontekstu znači da miješanje odgovora već nekoliko godina nije donio regulacioni plan, kao u "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija konkretnom predmetu. Zbog toga se tumačenje Apelacionog proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se suda u konkretnom slučaju ne može okarakterizirati drugačije teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv nego kao proizvoljno sa direktnim štetnim utjecajem na Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj ostvarivanje apelantovih prava. 251). 30. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je 40. Apelant navodi da ne može nesmetano prilaziti zgradi, jer osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) nije određena površina zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske zgrade, odnosno nije dobio trajno pravo korištenja tog zemljišta. konvencije. Osporenom presudom apelantov zahtjev da mu se utvrdi Pravo na poštivanje doma navedeno pravo je odbijen, pa ona predstavlja "miješanje" u njegovo pravo na "poštivanje doma". Osporena presuda je 31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: donesena na osnovu tumačenja i primjene člana 40. stav 2. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Zakona o građevinskom zemljištu Apelacionog suda. prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: 41. S obzirom na to da je Ustavni sud već zaključio da je (...) odluka Apelacionog suda bila arbitrarna, jer je Apelacioni sud f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku". prihvatio pristup upravnog organa i proizvoljno tumačio odredbu 32. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: člana 40. Zakona o građevinskom zemljištu, slijedi da miješanje "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma, isto tako, nije u porodičnog života, doma i prepiske. skladu sa zakonom. Prema tome, nije potrebno da Ustavni sud 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je ispita da li je miješanje slijedilo "zakoniti cilj" i da li je bila takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera "neophodna mjera u demokratskom društvu". u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne 42. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je došlo do sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. prava i sloboda drugih." 33. Osnovni cilj člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i Zabrana diskriminacije člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihovo pravo na dom (vidi Evropski sud za 43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u 1994. godine, serija A, broj 279-C, str. 56, stav 31). međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, 34. U konkretnom predmetu Ustavni sud mora prvo utvrditi osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez da li se zgrada o kojoj je riječ može smatrati apelantovim diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, "domom" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije. boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili 35. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "dom" socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, jeste mjesto imovina, rođenje ili drugi status." koje on ili ona koristi kao privatni dom. Prema mišljenju 44. Član 14. Evropske konvencije glasi: Evropskog suda za ljudska prava, kršenje prava na poštivanje "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom nečijeg doma uvijek uključuje i miješanje u nečiji privatni život. Tumačenje riječi "privatni život" i "dom" uključuje određene osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi, kao što poslovne i profesionalne aktivnosti što je, prema stavu su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa suštinskim ciljem i mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom svrhom člana 8. Evropske konvencije, tj. zaštitom pojedinca od nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." svojevoljnog miješanja javnih organa (vidi presudu Evropskog 45. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, suda za ljudska prava, Neimietz protiv Njemačke od 16. decembra diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji 1992. godine, serija A, br. 254-13). različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno 36. Apelant je zatražio od nadležnog upravnog organa da mu opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska se odredi trajno pravo korištenja zemljišta koje služi za redovnu prava, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. upotrebu zgrade u kojoj se nalazi njegov biro u kome obavlja godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome, advokatsku djelatnost. Ustavni sud smatra da se poslovne nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana prostorije u kojima apelant obavlja advokatsku djelatnost u ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, konkretnom slučaju mogu smatrati apelantovim domom u Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija značenju člana 8. Evropske konvencije, a s obzirom na prirodu A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, apelantove djelatnosti i način na koji apelant koristi ove na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje prostorije. diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom 37. U ovom predmetu Ustavni sud smatra da odluka konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Apelacionog suda predstavlja miješanje u apelantovo pravo na Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine. poštivanje njegovog doma. Ustavni sud, prema tome, mora 46. U konkretnom slučaju apelant, osim paušalnih navoda, ispitati da li je ovo miješanje u skladu sa stavom 2. člana 8. ne daje nikakav valjan dokaz na osnovu kojeg se može zaključiti Evropske konvencije. da je bio tretiran drukčije od ostalih lica u istoj situaciji. S 38. Da bi miješanje bilo opravdano, mora biti "u skladu sa obzirom na to da apelant ne navodi u čemu se sastoji povreda zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem ovog prava, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: a) prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim Evropske konvencije. Ostali navodi zatraženo 26. listopada 2004. godine da dostave odgovore na 47. U okviru zaključaka u pogledu povrede apelantovog apelaciju. prava na pravičan postupak i prava na dom iz člana II/3.e) i f) 3. Apelacijski sud i Tužiteljstvo su dostavili odgovore na Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske apelaciju 10. i 18. studenoga 2004. godine. konvencije, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika nema potrebe da posebno ispituje navodnu povredu prava na Ustavnog suda, odgovori Apelacijskoga suda i Tužiteljstva su 28. imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. travnja 2005. godine dostavljeni apelantu. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 5. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 312/04 od 19. travnja 2004. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev VIII. Zaključak za donošenje privremene mjere. 48. Apelantovo pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i 6. Ustavni je sud 28. srpnja 2005. godine od Apelacijskoga Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije je suda zatražio na uvid predmetne sudske spise br. Kp-192/02 i povrijeđeno, jer je Apelacioni sud u slučaju kada zakonom nije Kž-102/03. Apelacijski je sud 2. kolovoza 2005. godine propisano rješenje situacije kada ne postoji regulacioni plan, Ustavnom sudu dostavio predmetne sudske spise. proizvoljno tumačio tu odredbu na način kojim se direktno utječe na ostvarivanje apelantovih prava na pravično suđenje i prava na III. Činjenično stanje poštivanje doma. 49. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na odluke. sljedeći način. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 8. Tužiteljstvo je Optužnicom broj KT-261/02 od 2. listopada Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 2002. godine optužilo apelanta da je počinio kazneno djelo, teško Predsjednik ubojstvo, iz članka 166. stavak 1. točka 5. Kaznenoga zakona Ustavnog suda ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj Bosne i Hercegovine 6/00 od 24. studenoga 2000. godine). Optužnica je potvrđena 2. Mato Tadić, s. r. listopada 2002. godine nakon čega je apelant optužen, te mu je i uručena predmetna optužnica. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 9. Nakon održanog glavnog, javnog i usmenog pretresa, u predmetu broj AP 312/04, rješavajući apelaciju Srećka nazočnosti apelanta i njegovog branitelja Osnovni je sud Brčko Stjepanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. donio Presudu broj Kp-192/02 od 11. srpnja 2003. godine kojom Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik je apelanta proglasio krivim zbog izvršenog kaznenog djela, Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: ubojstva, iz članka 163. stavak 2. točka 4. Kaznenog zakona Mato Tadić, predsjednik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Tudor Pantiru, dopredsjednik Distrikta", broj 10/03 od 24. lipnja 2003. godine), te ga osudio na Miodrag Simović, dopredsjednik kaznu zatvora od 14 godina. U kaznu je uračunato vrijeme Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica provedeno u pritvoru počevši od 2. listopada 2002. godine, pa David Feldman, sudac dalje. Valerija Galić, sutkinja 10. Nakon apelantovog priziva, Apelacijski je sud donio Jovo Rosić, sudac Presudu broj Kž-102/03 od 23. listopada 2003. godine kojom je Constance Grenje, sutkinja ukinuo prvostupanjsku presudu Osnovnog suda, te odredio da će na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio se glavni pretres održati pred Vijećem Apelacijskoga suda. 1 11. Tijekom glavnog pretresa Apelacijski je sud ocijenio ODLUKU O MERITUMU iskaze oko 50 svjedoka, a dodatno je saslušano i međusobno Odbija se kao neutemeljena apelacija Srećka Stjepanovića suočeno šest vještaka balističara, koji su vršili vještačenja čahura podnesena protiv Presude Apelacijskoga suda Brčko Distrikta i dijelova zrna (za potrebe Tužiteljstva), odnosno samo dijelova Bosne i Hercegovine broj Kž-102/03 od 15. siječnja 2004. zrna (za potrebe obrane) ispaljenih iz oružja kojim je žrtva lišena godine. života. Također, izvršen je i uvid u materijalne dokaze (zapisnici Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i o očevidu, fotodokumentacija, skica mjesta događaja, potvrda o Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i oduzimanju predmeta i drugi). Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u 12. S ciljem identifikacije oružja iz kojeg je žrtva ubijena, "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". vještaci su balističke struke obavili više vještačenja, kako OBRAZLOŽENJE tragova koje je vatreno oružje prigodom ispaljivanja ostavilo na čahurama, tako i tragova koje je vatreno oružje prigodom I. Uvod ispaljivanja ostavilo na dijelovima projektila, a koji su pronađeni 1. Srećko Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojega na mjestu događaja prigodom očevida. Na glavnom je pretresu zastupa Kadrija Kolić, odvjetnik iz Sarajeva, je podnio 23. saslušano ukupno šest vještaka balističara koji su vršili ožujka 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i vještačenje u ovom predmetu. U svezi toga se naglašava da su Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude vještačenje čahura, nađenih na mjestu događaja prigodom Apelacijskoga suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u očevida, izvršila tri vještaka, koji su u tri odvojena nalaza daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Kž-102/03 od 15. siječnja konstatirali da su upitne čahure ispaljene iz pištolja koji je 2004. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese vlasništvo apelantovog brata. Osim toga, vršeno je vještačenje i privremenu mjeru kojom će se Apelacijskom sudu naložiti da ga dijelova zrna (projektila) koji su nađeni na mjestu ubojstva. Pet je odmah puste iz zatvora, gdje se nalazi na izdržavanju kazne. vještaka iznijelo mišljenje da se ne može isključiti mogućnost da Apelant je dopunio apelaciju 10. siječnja 2005. godine. su dijelovi zrna, nađeni prigodom očevida, ispaljeni iz upitnog pištolja, a jedan je vještak isključio mogućnost da su dijelovi zrna II. Postupak pred Ustavnim sudom ispaljeni iz upitnoga pištolja. 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika 13. Apelacijski je sud na temelju svih provedenih dokaza Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj donio pobijanu presudu, a u obrazloženju dao detaljne ocjene 2/04), od Apelacijskoga suda i Javnog tužiteljstva Brčko pojedinih dokaza i naveo razloge zašto neke usvaja, odnosno Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) je odbija. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 IV. Apelacija sudionik u ubojstvu za koje se on tereti. Osim toga, apelant tvrdi i da nije imao motiv da ubije žrtvu, te naglašava kako a) Navodi iz apelacije koristoljublje ne može biti motiv u njegovom slučaju, jer je u 14. Apelant navodi da su pobijanom presudom vrijeme ubojstva bio uposlen i dobro je zarađivao. Apelacijskoga suda povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i činjenici da su pojedini suci bili članovi Apelacijskoga vijeća Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih koje je odlučivalo o njegovim prizivima uloženim na rješenja prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska kojima mu se određuje pritvor, te da su ti suci kasnije sudjelovali konvencija), pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava u donošenju meritorne odluke koja se pobija ovom apelacijom. U Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na svezi toga se naglašava da je došlo i do procesnih povreda djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i odredaba Zakona o kaznenom postupku Brčko Distrikta BiH. pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i 21. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi u Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. tomu što su na dan njegovog uhićenja policija i Tužiteljstvo dali 15. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant vidi priopćenje za javnost da su uhvatili ubojicu. Također, povredu u opravdanosti određivanja pritvora i duljini trajanja pritvora, ne prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u tomu što dajući pri tome nikakve argumente i dokaze koji bi potkrijepili tu prigodom donošenja osuđujuće presude nije poštovano načelo in tvrdnju. dubio pro reo (u dvojbi u korist optuženog). 16. Glede prava na pravično suđenje apelant se pozvao na 22. Povredu prava na obranu apelant vidi u tomu što je povredu određenih prava ustvrđenih u članku 6. Europske saslušavan tijekom istrage, a da nije poučen o pravu na obranu konvencije, i to: a) povredu općih prava na pravično suđenje (odvjetnika), te da je od apelanta skrivan podatak čiji je pištolj optuženog za kazneno djelo iz članka 6. stavak 1. Europske predmet istrage. konvencije, uključujući suđenje pred neovisnim i nepristranim 23. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. sudom, te duljinu trajanja kaznenog postupka, b) pravo na Europske konvencije apelant vidi u tomu što njegov priziv presumpciju nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije Apelacijskom sudu nije usvojen usprkos postojanju objektivnih i c) pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. Europske konvencije. dokaza koji idu u njegovu korist. Povredu prava na zabranu 17. Glede povrede općih prava garantiranih člankom 6. diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije apelant vidi u stavak 1. Europske konvencije, apelant, prije svega, prigovara na tomu što su i on i žrtva raseljene osobe, tj. izbjeglice, što se zakonitost određenih materijalnih dokaza korištenih u povezuje sa ranijim navodima da se radilo o iskonstruiranom predmetnom kaznenom postupku, naglašavajući da je žrtva slučaju, u kojem je unaprijed odabrana žrtva ubojstva koja je optužnice koju je konstruiralo policija koju je podržalo izbjeglica da bi kasnije za njezinu smrt najlakše bilo okriviti Tužiteljstvo. U svezi toga, apelant ističe da je policija, s drugu izbjeglicu, tj. apelanta. namjerom da ga optuži za predmetno kazneno djelo, zamijenila čahure nađene prigodom vršenja očevida čahurama naknadno b) Odgovor na apelaciju ispaljenim iz pištolja koji je vlasništvo njegovog brata, 24. Apelacijski sud naglašava da su navodi iz apelacije podmetnuvši ih kao dokaze nađene na mjestu događaja. Cilj je neutemeljeni, te predlaže da se oni odbiju. Naglašava se da je toga bio da se na temelju tako podmetnutih dokaza (čahura) apelant navode iz apelacije pretežito koristio i u prizivu na izvede zaključak da je žrtva ubijena iz pištolja koji je vlasništvo presudu Osnovnog suda. Tijekom postupka je apelant imao apelantovog brata. Apelant tvrdi da se u pobijanoj presudi koriste garantirana sva prava, njegov je pritvor određen i produljivan dokazi koje je prikupila policija prigodom vršenja očevida, sukladno važećim propisima, a tijekom suđenja je poštovano navodeći da su takvi dokazi bili nezakoniti prema odredbama njegovo pravo na obranu. Razlozi na temelju kojih je sud donio tadašnjeg Zakona o kaznenom postupku. Bit navedenih tvrdnji se osuđujuću presudu su detaljno obrazloženi, te Apelacijski sud sastoji u tomu što apelant smatra da istražni sudac nije mogao ostaje pri onom što je navedeno u presudi koja se pobija ovlastiti policiju da nastavi vršiti očevid koji je započeo istražni apelacijom. sudac, te su zbog toga nezakoniti svi materijalni dokazi koji su 25. Tužiteljstvo, također, smatra neutemeljenom predmetnu nađeni prigodom vršenja očevida (čahure i dijelovi zrna), kao i apelaciju, te predlaže da se ona odbije. Osim toga, Tužiteljstvo ostali dokazi koje je pripremila policija (zapisnik o izvršenom naglašava da se apelacija temelji na tomu da se pobija ocjena očevidu, fotodokumentacija i skica mjesta događaja, službene suda koje će dokaze uzeti u obzir, a koje ne. U svezi toga se ističe zabilješke policajaca i drugo). da se, prema praksi Ustavnog suda, ocjena dokaza ubraja u 18. Apelant naglašava da je zapisnik o očevidu sa mjesta nadležnost redovitih sudova. događaja kontradiktoran, jer, navodno, daje različite podatke o tomu koliko je čahura nađeno na mjestu događaja, iz čega apelant V. Relevantni propisi izvodi zaključak da su neki dokazi nestali već prigodom vršenja očevida. Također, apelant tvrdi i da osuđujuća presuda, kao i 26. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni glasnik Brčko dokazi na kojim se ona temelji daju različite podatke o tomu Distrikta BiH", broj 10/03) koliko je dijelova zrna pronađeno na mjestu događaja i u Članak 10. žrtvinom tijelu. Apelant pobija načine i tehnike kojima je "(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u konkretnom slučaju, druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanje ili navodeći da su netočni nalazi vještaka na osnovi kojih kakvu drugu izjavu. Apelacijski sud temelji pobijanu presudu. Između ostalog, kao (2) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima razlog da se posumnja u objektivnost i stručnost predmetnih pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih nalaza vještaka apelant navodi da se na jedan od nalaza čekalo Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su oko osam mjeseci. Apelant naglašava da mu Apelacijski sud pribavljeni povredama ovog zakona. nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to (3) Sud ne može temeljiti svoju odluku na dokazima koji su dopustio Tužiteljstvu, te što, općenito, obrani nije dopušteno dobiveni na osnovi dokaza iz stavka 2. ovog članka." izvesti sve dokaze koje je predlagala (primjerice, vještačenje dijelova zrna koje bi uradio specijalizirani institut izvan Članak 14. teritorija Bosne i Hercegovine). Osim toga, apelant smatra da ga "(1) Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku su je Apelacijski sud trebao osloboditi troškova vještačenja, jer je dužni s jednakom pozornošću ispitati i utvrditi kako činjenice lošeg imovinskog stanja, a, u isto vrijeme, Tužiteljstvo je koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im oslobođeno tih troškova. idu u korist. 19. Dalje, apelant prigovara da Apelacijski sud svoje (2) Pravila ustvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da se zaključke glede osuđujuće presude temelji na nepotpunim i osumnjičenom, odnosno optuženom omogući pravedno nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebice glede iskaza suđenje." saslušanih svjedoka, naglašavajući da je krunski svjedok Članak 15. Tužiteljstva M.K., koji se pojavio na suđenju i koji je svjedočio "Pravo suda, javnog tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u protiv njega, navodno, osoba koja je vjerojatno izvršitelj ili kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim predviđenoj Zakonom o kaznenom postupku, te da mu je pritvor dokaznim pravima." produljivan, također, na temelju razloga propisanih u navedenom zakonu. Predmetna rješenja kojima se apelantu određuje pritvor, VI. Dopustivost kao i ona kojima se odbijaju njegovi prizivi, dostatno su 27. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, obrazložena i daju razvidne razloge za donošenje takvih odluka, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima te se pozivaju na relevantne odredbe Zakona o kaznenom koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom postupku. Prema tomu, apelant je lišen slobode sukladno spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. "zakonom propisanom postupku", a Ustavni sud, nakon uvida u 28. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, predmetni sudski spis, ne nalazi bilo kakve elemente arbitrarnosti Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv prigodom određivanja i produljenja predmetnog pritvora. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg b) Pravo na pravično suđenje je koristio. 29. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Presuda Apelacijskoga suda broj Kž-102/03 od 15. siječnja 2004. "3. Popis prava godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: primio 5. veljače 2004. godine a apelacija je podnesena (...) Ustavnom sudu 23. ožujka 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije glase: Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima facie) "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima apelacija nije dopustiva. pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred 30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda glede dopustivosti. ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to VII. Meritum nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u 31. Apelant pobija presudu Apelacijskoga suda, tvrdeći da su posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima tom presudom povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) pravde. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, 2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." konvencije, te čl. 13. i 14. Europske konvencije. 37. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjene članka 6. a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti Europske konvencije u konkretnom slučaju prije nego počne ispitivati je li došlo do povrede tog članka. U svezi toga, Ustavni 32. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: sud naglašava da je članak 6. u konkretnom slučaju primjenjiv, "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska jer nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o ustvrđivanju kaznene prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: optužbe protiv apelanta. U tom slučaju apelant ima pravo (d) pravo na osobnu slobodu i sigurnost." zahtijevati od Ustavnog suda da ispita je li predmetno suđenje, Članak 5. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom čiji je rezultat osuđujuća presuda protiv njega, zadovoljilo dijelu glasi: standarde članka 6. Europske konvencije. "Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne 38. Nakon toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i da se u pobijanoj presudi koriste dokazi koje je prikupila policija sukladno zakonom propisanom postupku." prigodom vršenja očevida, koji su, navodno, bili nezakoniti 33. Članak 5. Europske konvencije garantira pravo na prema odredbama tadašnjeg Zakona o kaznenom postupku. U slobodu i sigurnost ličnosti, precizno propisujući proceduru koju svezi toga apelant navodi da istražni sudac nije mogao ovlastiti je potrebito ispoštovati kako bi netko mogao biti lišen slobode. policiju da nastavi vršiti očevid koji je on započeo, te da su zbog Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za toga nezakoniti svi materijalni dokazi nađeni prigodom vršenja ljudska prava, uvjet je za pozivanje na povredu članka 5. očevida (čahure i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je Europske konvencije da apelant navede u čemu vidi nepoštivanje predočila policija (zapisnik o izvršenom očevidu, zakonom propisane procedure prigodom njegovog lišavanja fotodokumentacija i skica mjesta događaja, službene zabilješke slobode, kao i da obrazloži zašto smatra neopravdanim policajaca i sl.). određivanje pritvora, te zašto pritvor predugo traje. U 39. Zadatak Ustavnog je suda da ispita jesu li prigodom konkretnom je slučaju apelant samo paušalno naveo da povredu donošenja pobijane presude poštivani standardi članka 6. članka 5. Europske konvencije vidi glede opravdanosti i duljine Europske konvencije glede uporabe dokaza na kojima se presuda pritvora, ne navodeći pri tomu zašto smatra da nisu postojali temelji. Ustavni sud naglašava da, u načelu, svi dokazi na kojima razlozi za njegovo lišavanje slobode, kao i zašto smatra da je se temelji presuda moraju biti izvedeni u nazočnosti optuženog. boravak u pritvoru predugo trajao. Uporaba izjava i drugih materijalnih dokaza koji su prikupljeni 34. Apelantu je nekoliko puta određivan pritvor rješenjima prije suđenja kao dokaznog materijala, u načelu, nije Osnovnog suda br. K-153/02 od 2. listopada 2002. godine, nekonzistentna sa standardima članka 6. Europske konvencije K-153/02 od 29. studenoga 2002. godine, K-153/02 od 28. sve dok se poštuju prava obrane. Prema ovim pravima, optuženi veljače 2003. godine, K-153/02 od 28. ožujka 2003. godine i ima mogućnost pokušati pobiti navode optužbe, kao i ispitivati K-153/02 od 23. svibnja 2003. godine. Apelant je na navedena svjedoke u nekoj od faza suđenja. U konkretnom su slučaju svi rješenja ulagao prizive koji su odbijani rješenjima Apelacijskoga dokazi na kojima se temelji pobijana presuda izvedeni na suda br. Kž-128/02 od 11. listopada 2002. godine, Kž-153/02 od glavnom pretresu, kojem su bili nazočni apelant i njegov 20. prosinca 2002. godine, Kž-34/03 od 14. ožujka 2003. godine, branitelj, te nema nijednog razloga da se posumnja kako se Kž-46/03 od 10. travnja 2003. godine i Kž-66/03 od 9. lipnja pobijana presuda temelji na dokazima korištenim protivno od 2003. godine. standarda koje propisuje članak 6. Europske konvencije. 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije 40. Dalje, Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore detaljnije obrazložio u čemu smatra da je došlo do povrede kojima on, ustvari, analizira pojedine dokaze koji se koriste u njegovog prava iz članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud pobijanoj presudi, navodeći pritom, primjerice, da je zapisnik o smatra da je apelant lišen slobode sukladno proceduri očevidu sa mjesta događaja kontradiktoran glede broja nađenih čahura, te da osuđujuća presuda i dokazi na kojima se temelji daju dijelova zrna ispaljenih iz upitnog pištolja. Predmetni kazneni različite podatke o tomu koliko je dijelova zrna pronađeno u postupak počeo je pred Osnovnim sudom 2. listopada 2002. tijelu žrtve. Osim toga, apelant pobija načine i tehnike kojima je godine, kada je apelantu uručena optužnica za predmetno vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u konkretnom slučaju, kazneno djelo. Nakon toga su održana tri ročišta za ustvrđivanje navodeći da su netočni nalazi vještaka na osnovi kojih stanja spisa, i to: 24. listopada i 18. studenoga 2002. godine, te 7. Apelacijski sud temelji pobijanu presudu. Kao razlog da se veljače 2003. godine. Pred Osnovnim su sudom održani glavni posumnja u objektivnost i stručnost predmetnih nalaza vještaka pretresi prema nadnevcima: 5. i 25. ožujak, 23. travanj, 5, 15. i balističara apelant navodi da se na jedan od nalaza čekalo oko 27. svibanj, 5, 12. i 19. lipanj, 9. i 11. srpanj 2003. godine, kada je osam mjeseci. Apelant navodi i da mu Apelacijski sud nije i objavljena prvostupanjska presuda broj Kp-192/02 od 11. dopustio vršiti vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to dopustio srpnja 2003. godine. Apelant je uložio priziv na presudu Tužiteljstvu, te kao primjer navodi da nije dopušteno da Osnovnog suda, koju je uvažio Apelacijski sud, te donio Rješenje vještačenje dijelova zrna vrši specijalizirani institut izvan broj Kž-102/03 od 23. listopada 2003. godine kojim je ukinuo teritorija Bosne i Hercegovine. Također, apelant tvrdi da ga je prvostupanjsku presudu i odlučio da će se glavni pretres održati Apelacijski sud trebao osloboditi troškova vještačenja, jer je, pred Apelacijskim sudom. Nakon toga, pred Apelacijskim su navodno, lošeg imovinskog stanja. sudom održani glavni pretresi prema nadnevcima kako slijedi: 41. U svezi navedenog Ustavni sud naglašava da njegov 23. prosinac 2003. godine; 12. i 15. siječanj 2004. godine, kada je zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza i objavljena konačna odluka Apelacijskoga suda broj Kž-102/03 umjesto redovitih sudova, odnosno da ne može ispitivati postoji od 15. siječnja 2004. godine. Dakle, predmetni kazneni je li dostatno dokaza kako bi se mogla donijeti presuda, ukoliko postupak pravomoćno okončan za otprilike 15 mjeseci i tijekom ustvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda temelji ne toga vremenskog razdoblja su održani brojni glavni pretresi izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Navedeno stanovište (ukupno 14 glavnih pretresa) u razumnim rokovima. Također, Ustavni je sud iznio u svojoj Odluci broj U 62/01 od 5. travnja vidljivo je da su tijekom glavnog pretresa saslušani brojni 2002. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i svjedoci, kao i da su vršena brojna vještačenja. Hercegovine", broj 24/02, te je isto ponovio u nizu svojih 46. Dakle, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ustavni sud kasnijih odluka. Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud smatra da, odista, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se neće ulaziti u ispitivanje sadržaja zapisnika o očevidu sa mjesta utemeljeno moglo tvrditi da predmetno suđenje nije završeno u događaja, kao i sadržaja nalaza o obdukciji žrtve obzirom da su ti razumnom roku. Isto tako, Ustavni sud smatra da ne treba dokazi dostatno obrazloženi u pobijanoj presudi, na način za koji posebice ispitivati apelantove prigovore glede toga da mu je se ne može reći da je "proizvoljan ili neprihvatljiv". sudio sud koji nije bio nepristran, jer u predmetnom sudskom se 42. Također, Ustavni sud neće ulaziti ni u ispitivanje nalaza spisu ne može naći ništa što bi ukazivalo na eventualnu vještaka balističara, prvo, zbog toga što pobijana presuda daje pristranost sudova u ovom predmetu. Ustvari, apelant svoje detaljne razloge i analizu predmetnih nalaza vještaka, drugo, prigovore o pristranosti redovitih sudova temelji na svom zbog toga što, sukladno navedenoj praksi, u nadležnosti nezadovoljstvu njihovom presudom, što nije razlog na temelju Ustavnog suda nije ocjenjivanje prihvatljivosti pojedinih dokaza kojeg bi Ustavni sud mogao donijeti zaključak da su suci bili umjesto redovitih sudova, u koje se, svakako, ubrajaju i nalazi pristrani prigodom donošenja pobijane odluke. vještaka. Ustavni sud naglašava da se samo na temelju činjenice 47. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je da se na jedan od nalaza vještaka čekalo oko osam mjeseci ne pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju može zaključiti da se radi o nestručnom i neobjektivnom nalazu, nevinosti zbog toga što su policija i Tužiteljstvo na dan njegovog pogotovo kada osim tog nalaza postoje i drugi nalazi vještaka uhićenja dali priopćenje za javnost da su uhvatili ubojicu. balističara. Činjenica da nije usvojen apelantov prijedlog da se Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u tomu što vještačenje upitnih dijelova zrna nađenih u tijelu žrtve vrši na prigodom donošenja osuđujuće presude nije poštovano načelo in specijaliziranom institutu izvan Bosne i Hercegovine ne znači da dubio pro reo (u dvojbi u korist optuženog). Imajući u vidu je apelant stavljen u nepovoljniji položaj od Tužiteljstva, jer ni navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nijednim dokazom Tužiteljstvo nije vršilo vještačenje na institutima izvan teritorija nije potkrijepio svoje navode glede toga da su policija i Bosne i Hercegovine, pa sud, odbijajući apelantov prijedlog, nije Tužiteljstvo na dan njegovog uhićenja izdali priopćenje za ga tretirao na različit način glede Tužiteljstva. Vještake koji su javnost da je uhvaćen ubojica. Takvih dokaza nema ni u vršili vještačenja u konkretnom su slučaju angažirali i predmetnim sudskim spisima, kao što u njima nema ni bilo Tužiteljstvo i apelant, pa ni glede toga nije bilo različitog kakvih drugih dokaza da je sud prigodom donošenja presude tretmana. pošao od uvjerenja da je apelant počinio predmetno kazneno 43. Glede apelantovih prigovora da je trebao biti oslobođen djelo koje mu se stavljalo na teret, te da je na taj način povrijedio plaćanja troškova vještačenja, Ustavni sud naglašava da je u apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. Apelant je osuđen na nadležnosti redovitih sudova da odluče koga će osloboditi temelju dokaza koji su izvedeni na suđenju i sud svoju presudu troškova postupka, a koga ne, što se desilo i u konkretnom temelji samo na takvim dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da slučaju, te Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje toga je li apelant nema temelja ni za pozivanje na povredu načela in dubio pro reo. trebao biti oslobođen plaćanja troškova vještačenja. U svakom 48. Ustavni sud treba riješiti i apelantove prigovore da je slučaju, imajući u vidu cjelokupni spis, se ne može zaključiti da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka 6. došlo do povrede apelantovog prava na obranu zbog toga što nije Europske konvencije, kao i procesnih povreda Zakona o oslobođen troškova vještačenja. kaznenom postupku zbog toga što su određeni suci bili članovi 44. Osim toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor Apelacijskoga vijeća koje je odlučivalo o njegovim prizivima na da se pobijana presuda temelji na nepotpunim i nepravilnim rješenja kojima mu se određuje pritvor i kasnije sudjelovali u ocjenama izvedenih dokaza, posebice glede iskaza saslušanih donošenju meritorne odluke koja se pobija ovom apelacijom. svjedoka. Apelant naglašava da je krunski svjedok Tužiteljstva Ovi su navodi činjenično točni, tj. odista su pojedini suci bili M. K., navodno, osoba koja je počinitelj ili sudionik u ubojstvu. članovi Apelacijskoga vijeća koje je odlučivalo o apelantovim U svezi navedenog Ustavni sud ponovno naglašava da u njegovoj prizivima na rješenja o određivanju pritvora da bi, potom, ti suci nadležnosti nije ocjenjivanje iskaza saslušanih svjedoka tim prije bili članovi Vijeća koje je donijelo presudu koja se pobija što su svi svjedoci saslušani u nazočnosti apelanta i njegovog apelacijom. branitelja. Apelant je imao priliku pokušati osporiti iskaze svih 49. Stoga će Ustavni sud navedene prigovore ispitati saslušanih svjedoka, uključujući, naravno, i iskaz svjedoka M.K. sukladno standardima prava na pravično suđenje iz članka 6. 45. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je Europske konvencije. U svezi toga, Ustavni se sud poziva na presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je sudio relevantnu praksu Europskog suda za ljudska prava o ovom sud koji nije bio nepristran. U svezi toga, Ustavni sud primjećuje pitanju. U tom se smislu citira sljedeće: "Š...ĆČinjenica da je da je apelant optužen za kazneno djelo, teško ubojstvo, iz članka sudac donio odluke u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima 166. stavak 1. točka 5. Kaznenog zakona. Na složenost funkciju suca u sudnici u tome predmetu nije po sebi predmetnog kaznenog postupka ukazuju činjenice da je tijekom nekompatibilna sa zahtjevom nepristranosti. Bitni su 'opseg i glavnog pretresa saslušano više od 50 svjedoka, te da je bilo priroda' drugih mjera koje se poduzmu prije suđenjaŠ...Ć" (vidi angažirano šest vještaka balističara da izvrše vještačenje čahura i Europski sud za ljudska prava, Nortier, presuda od 24. kolovoza 1993. godine; Saravia de Carvalho, presuda od 22. travnja 1994. Ostali navodi godine i Fey, presuda od 24. veljače 1993. godine). Osim toga, u 54. U okviru zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) i (d) predmetu Padovani Europski sud za ljudska prava smatra da Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije, "Š...ĆIspitivanje optuženog i poduzimanje mjera koje Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale ograničavaju njegovu slobodu, koju je u prethodnom postupku navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz provela osoba koja će kasnije biti sudac u predmetu, nije članka 13. Europske konvencije i prava na zabranu predstavljalo kršenje članka 6. Europske konvencijeŠ...Ć" (vidi diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i presudu od 26. veljače 1993. godine). Iz navedenog je vidljivo da članka 14. Europske konvencije. Europski sud za ljudska prava ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na pravično suđenje "čak i ako u izricanje presude VIII. Zaključak bude uključen sudac koji je vršio određene radnje u prethodnom 55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na postupku osim ako ne postoje neke posebne okolnosti koje slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i dovode u pitanje njegovu nepristranost". Osim navedene prakse Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te povrede prava Europskog suda za ljudska prava, Ustavni je sud u svojoj Odluci na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i broj AP 255/03 od 15. listopada 2004. godine donio stav da sama Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, jer Ustavni sud činjenica da je sudac koji je bio član Vijeća koje je odlučivalo o tijekom ispitivanja predmetne apelacije nije ustvrdio postojanje prigovoru na optužnicu prethodno sudjelovao u istrazi ne dovodi elemenata koji bi ukazivali da je došlo do povrede navedenih do povrede prava na pravično suđenje kada ne postoje drugi ustavnih prava. razlozi koji bi ukazivali na nepristranost tog suca. 56. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. navedena sudska praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju. 57. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Stoga se naglašava da sama činjenica da su određeni suci bili Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. članovi Vijeća koje je odlučivalo o apelantovim prizivima na Predsjednik rješenja o određivanju pritvora i da su oni kasnije sudjelovali u donošenju odluke koja se pobija apelacijom ne dovodi do Ustavnog suda povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje Bosne i Hercegovine propisuje članak 6. Europske konvencije, jer ne postoje bilo Mato Tadić, v. r. kakvi relevantni dokazi koji bi utemeljeno mogli ukazivati da su ti suci bili pristrani prigodom donošenja pobijane odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 51. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je predmetu broj AP 312/04, rješavajući apelaciju Srećka saslušavan tijekom istrage, ali da nije poučen o pravu na Stjepanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i odvjetnika, kao i da je od njega skrivan podatak čiji pištolj je Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 predmetom istrage. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na to, Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni Ustavni sud smatra da pod "istragom" apelant podrazumijeva glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: radnje policije koje su poduzete s ciljem istraživanja predmetnog Mato Tadić, predsjednik kaznenog djela. Na takav zaključak upućuje i nepobitna činjenica da je apelant tijekom cijelog sudskog postupka imao Tudor Pantiru, potpredsjednik branitelja, tako da se pod "istragom" u konkretnom slučaju mogu Miodrag Simović, potpredsjednik samo podrazumijevati radnje policije, a ne suda. U svezi toga, Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Ustavni sud naglašava da se standardi članka 6. Europske David Feldman, sudija konvencije primjenjuju i na postupak koji provodi policija. Valerija Galić, sudija Međutim, iz ustaljene prakse Ustavnog suda i Europskog suda za Jovo Rosić, sudija ljudska prava proizlazi da se pravičnost postupka, u smislu Constance Grenje, sudija članka 6. Europske konvencije, sagledava u cjelini tog postupka, na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je tj. nakon što se postupak završi. Imajući u vidu složenost i višeslojnost kaznenog postupka, greške ili propusti koji budu ODLUKU O MERITUMU1 učinjeni u jednoj od faza tog postupka mogu biti ispravljeni u Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Stjepanovića nekoj od njegovih narednih faza, te tako mogu biti ispoštovani podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta standardi članka 6. Europske konvencije. Stoga, ukoliko apelant Bosne i Hercegovine broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. nije poučen o pravu na odvjetnika prigodom davanja izjave u Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i policiji, te ukoliko mu nije rečeno koji je pištolj predmetom Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i istrage, to je ispravljeno otvaranjem glavnog pretresa tijekom Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u kojega je apelant imao odvjetnika, te je mogao pobiti svoju izjavu "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". koju je dao u policiji, a tada je i upoznat sa činjenicom koji je pištolj predmetom istrage. Osim toga, Ustavni je sud već OBRAZLOŽEWE obrazložio da uporaba dokaza prikupljenih u ranijim fazama kaznenog postupka, uključujući i dokaze koje je predočila I. Uvod policija, nije sama po sebi protivna članku 6. Europske 1. Srećko Stjepanović (u daqnjem tekstu: apelant) koga konvencije ukoliko takvi dokazi budu izvedeni na suđenju, te zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta ukoliko optuženi bude imao priliku pokušati pobiti ih. 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u 52. Kada se u konkretnom slučaju sagleda kompletan daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda kazneni postupak u smislu članka 6. Europske konvencije, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud smatra da on zadovoljava kriterije pravičnog Apelacioni sud) broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. suđenja. Naime, nepobitno je da je apelant tijekom cijelog Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je kojom će se Apelacionom sudu naložiti da ga odmah puste iz omogućeno da aktivno sudjeluje u postupku, da bude saslušan, zatvora, gdje se nalazi na izdržavanju kazne. Apelant je da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, apelant je imao dopunio apelaciju 10. januara 2005. godine. branitelja, mogao ulagati prizive, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. II. Postupak pred Ustavnim sudom 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske 2/04), od Apelacionog suda i Javnog tužilaštva Brčko konvencije. Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2004. godine da dostave IV. Apelacija odgovore na apelaciju. a) Navodi iz apelacije 3. Apelacioni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 10. i 18. novembra 2004. godine. 14. Apelant navodi da su osporenom presudom Apelacionog 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika suda povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na slobodu i Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i Tužilaštva su 28. bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i aprila 2005. godine dostavljeni apelantu. Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 312/04 od 19. aprila konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na se donese privremena mjera. djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i 6. Ustavni sud je 28. jula 2005. godine od Apelacionog suda pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i zatražio na uvid predmetne sudske spise br. Kp-192/02 i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kž-102/03. Apelacioni sud je 2. avgusta 2005. godine Ustavnom 15. Povredu prava na slobodu i bezbjednost ličnosti sudu dostavio predmetne sudske spise. apelant vidi u opravdanosti određivawa pritvora i dužini trajawa pritvora, ne dajući pri tome nikakve argumente i dokaze koji bi potkrijepili tu tvrdnju. III. Činjenično stanje 16. U pogledu prava na pravično suđenje apelant se pozvao 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih na povredu određenih prava utvrđenih u članu 6 Evropske navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se konvencije, i to: a) povredu opštih prava na pravično suđenje sumiraju na sljedeći način. optuženog za krivično djelo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući suđenje pred nezavisnim i 8. Tužilaštvo je Optužnicom broj KT-261/02 od 2. oktobra nepristrasnim sudom, te dužinu trajawa krivičnog postupka, 2002. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo, b) pravo na prezumpciju nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske teško ubistvo, iz člana 166 stav 1 tačka 5 Krivičnog zakona konvencije i c) pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 Evropske ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", konvencije. broj 6/00 od 24. novembra 2000. godine). Optužnica je potvrđena 17. Povodom povrede opštih prava garantovanih članom 6 2. oktobra 2002. godine nakon čega je apelant optužen, te mu je i stav 1 Evropske konvencije, apelant, prije svega, prigovara na uručena predmetna optužnica. zakonitost određenih materijalnih dokaza koji su korišćeni u 9. Nakon održanog glavnog, javnog i usmenog pretresa, u predmetnom krivičnom postupku, naglašavajući da je žrtva prisustvu apelanta i njegovog branioca Osnovni sud Brčko optužnice koju je konstruisala policija koju je podržalo Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni Tužilaštvo. S tim u vezi, apelant ističe da je policija, s sud) je donio Presudu broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine namjerom da ga optuži za predmetno krivično djelo, zamijenila kojom je apelanta proglasio krivim zbog izvršenog krivičnog čahure nađene pri vršenju uviđaja čahurama naknadno djela, ubistva, iz člana 163 stav 2 tačka 4 Krivičnog zakona ispaljenim iz pištolja koji je svojina njegovog brata, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik podmetnuvši ih kao dokaze nađene na mjestu događaja. Ciq toga Brčko Distrikta", broj 10/03 od 24. juna 2003. godine), te ga je bio da se na osnovu tako podmetnutih dokaza (čahura) izvede osudio na kaznu zatvora od 14 godina. U kaznu je uračunato zakqučak da je žrtva ubijena iz pištolja koji je svojina vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 2. oktobra 2002. apelantovog brata. Apelant tvrdi da se u osporenoj presudi godine, pa dalje. koriste dokazi koje je prikupila policija pri vršenju uviđaja, navodeći da su takvi dokazi bili nezakoniti shodno odredbama 10. Nakon apelantove žalbe, Apelacioni sud je donio tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku. Suština navedenih Presudu broj Kž-102/03 od 23. oktobra 2003. godine kojom je tvrdwi sastoji se u tome što apelant smatra da istražni sudija ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda, te odredio da će se nije mogao da ovlasti policiju da nastavi da vrši uviđaj koji je glavni pretres održati pred Vijećem Apelacionog suda. započeo istražni sudija, te su zbog toga nezakoniti svi 11. Tokom glavnog pretresa Apelacioni sud je ocijenio materijalni dokazi koji su nađeni pri vršenju uviđaja (čahure iskaze oko 50 svjedoka, a dodatno je saslušano i međusobno i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je pripremila suočeno šest vještaka balističara, koji su vršili policija (zapisnik o izvršenom uviđaju, foto-dokumentacija vještačewa čahura i dijelova zrna (za potrebe Tužilaštva), i skica mjesta događaja, službene zabilješke policajaca i odnosno samo dijelova zrna (za potrebe odbrane) ispaljenih iz drugo). oružja kojim je žrtva lišena života. Takođe, izvršen je i 18. Apelant naglašava da je zapisnik o uviđaju sa mjesta uvid u materijalne dokaze (zapisnici o uviđaju, događaja kontradiktoran, jer, navodno, daje različite podatke foto-dokumentacija, skica mjesta događaja, potvrda o o tome koliko je čahura nađeno na mjestu događaja, iz čega oduzimanju predmeta i drugi). apelant izvodi zakqučak da su neki dokazi nestali već pri vršenju uviđaja. Takođe, apelant tvrdi i da osuđujuća presuda, 12. S ciljem da identifikuju oružje iz kog je žrtva ubijena, kao i dokazi na kojim se ona zasniva daju različite podatke o vještaci balističke struke obavili su više vještačewa, kako tome koliko je dijelova zrna pronađeno na mjestu događaja i u tragova koje je vatreno oružje pri ispaqivanju ostavilo na žrtvinom tijelu. Apelant osporava načine i tehnike kojima je čahurama, tako i tragova koje je vatreno oružje pri vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u konkretnom ispaqivanju ostavilo na dijelovima projektila koji su slučaju, navodeći da su netačni nalazi vještaka na osnovu kojih pronađeni na mjestu događaja pri uviđaju. Na glavnom pretresu Apelacioni sud zasniva osporenu presudu. Između ostalog, kao je saslušano ukupno šest vještaka balističara koji su vršili razlog da se posumwa u objektivnost i stručnost predmetnih vještačenje u ovom predmetu. S tim u vezi, naglašava se da su nalaza vještaka apelant navodi da se na jedan od nalaza čekalo vještačenje čahura, nađenih na mjestu događaja pri uviđaju, oko osam mjeseci. Apelant naglašava da mu Apelacioni sud izvršila tri vještaka, koji su u tri odvojena nalaza nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to konstatovali da su sporne čahure ispaljene iz pištolja koji je dopustio Tužilaštvu, te što, generalno, odbrani nije svojina apelantovog brata. Sem toga, vršeno je vještačenje i dopušteno da izvede sve dokaze koje je predlagala (na primjer, dijelova zrna (projektila) koji su nađeni na mjestu ubistva. vještačenje dijelova zrna koje bi uradio specijalizovani Pet vještaka je iznijelo mišljenje da ne može da se iskquči institut van teritorije Bosne i Hercegovine). Sem toga, mogućnost da su dijelovi zrna, nađeni pri uviđaju, ispaljeni iz apelant smatra da je Apelacioni sud trebalo da ga oslobodi spornog pištolja, a jedan je vještak iskqučio mogućnost da su troškova vještačewa, jer je lošeg imovinskog stawa, a, u isto dijelovi zrna ispaljeni iz spornog pištolja. vrijeme, Tužilaštvo je oslobođeno tih troškova. 13. Apelacioni sud je na osnovu svih dokaza koji su 19. Dalje, apelant prigovara da Apelacioni sud svoje sprovedeni donio osporenu presudu, a u obrazloženju dao zakqučke u pogledu osuđujuće presude zasniva na nepotpunim i detaqne ocjene pojedinih dokaza i naveo razloge zašto neke nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu usvaja, odnosno odbija. iskaza saslušanih svjedoka, naglašavajući da je krunski svjedok Tužilaštva M. K., koji se pojavio na suđenju i koji je Član 15 svjedočio protiv njega, navodno, lice koje je vjerovatno "Pravo suda, javnog tužioca i drugih organa koji izvršilac ili saučesnik u ubistvu za koje se on tereti. Sem učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili toga, apelant tvrdi i da nije imao motiv da ubije žrtvu, te nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim naglašava kako koristoqublje ne može da bude motiv u formalnim dokaznim pravima." njegovom slučaju, jer je u vrijeme ubistva bio zaposlen i dobro je zarađivao. VI. Dopustivost 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u 27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, činjenici da su pojedine sudije bile članovi Apelacionog Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima vijeća koje je odlučivalo o njegovim žalbama izrečenim na koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora rješewa kojima mu se određuje pritvor, te da su te sudije kasnije zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. učestvovale u donošenju meritorne odluke koja se osporava 28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, ovom apelacijom. S tim u vezi, naglašava se da je došlo i do Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv procesnih povreda odredbi Zakona o krivičnom postupku presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi Brčko Distrikta BiH. djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se 21. Povredu prava na prezumpciju nevinosti apelant vidi u podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije tome što su na dan njegovog hapšewa policija i Tužilaštvo primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku dali saopštenje za javnost da su uhvatili ubicu. Takođe, kojeg je koristio. povredu prava na prezumpciju nevinosti apelant vidi i u tome 29. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom što pri donošenju osuđujuće presude nije poštovano načelo in je Presuda Apelacionog suda broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. dubio pro reo (u sumwi u korist optuženog). godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova 22. Povredu prava na odbranu apelant vidi u tome što je mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je saslušavan tokom istrage, a da nije poučen o pravu na odbranu primio 5. februara 2004. godine a apelacija je podnesena (advokata), te da je od apelanta skrivan podatak čiji je pištoq Ustavnom sudu 23. marta 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako predmet istrage. je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, 23. Povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Evropske konvencije apelant vidi u tome što njegova žalba Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti Apelacionom sudu nije usvojena uprkos postojanju objektivnih postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dokaza koji idu u njegovu korist. Povredu prava na zabranu dopustiva. diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije apelant vidi 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i u tome što su i on i žrtva raseljena lica, tj. izbjeglice, što se Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, povezuje sa ranijim navodima da se radilo o iskonstruisanom Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove slučaju, u kom je unaprijed odabrana žrtva ubistva koja je u pogledu dopustivosti. izbjeglica da bi kasnije za njenu smrt najlakše bilo okriviti drugu izbjeglicu, tj. apelanta. VII. Meritum b) Odgovor na apelaciju 31. Apelant osporava presudu Apelacionog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) 24. Apelacioni sud naglašava da su navodi iz apelacije Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, neosnovani, te predlaže da se oni odbiju. Naglašava se da je člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske apelant navode iz apelacije pretežno koristio i u žalbi na konvencije, te čl. 13 i 14 Evropske konvencije. presudu Osnovnog suda. Tokom postupka apelant je imao garantovana sva prava, njegov pritvor je određen i produžavan a) Pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti u skladu sa važećim propisima, a tokom suđewa poštovano je njegovo pravo na odbranu. Razlozi na osnovu kojih je sud donio 32. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: osuđujuću presudu su detaqno obrazloženi, te Apelacioni sud "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ostaje pri onom što je navedeno u presudi koja se osporava qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona apelacijom. obuhvataju: 25. Tužilaštvo, takođe, smatra neosnovanom predmetnu (...) apelaciju, te predlaže da se ona odbije. Sem toga, Tužilaštvo d) pravo na ličnu slobodu i bezbjednost." naglašava da se apelacija zasniva na tome da se osporava ocjena Član 5. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu suda koje će dokaze uzeti u obzir, a koje ne. S tim u vezi ističe se glasi: da se, shodno praksi Ustavnog suda, ocjena dokaza ubraja u "1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. nadležnost redovnih sudova. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom." V. Relevantni propisi 33. Član 5 Evropske konvencije garantuje pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, precizno propisujući proceduru koju je 26. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko potrebno ispoštovati da bi neko mogao da bude lišen slobode. Distrikta BiH", broj 10/03) Shodno ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za Član 10 qudska prava, uslov za pozivanje na povredu člana 5 Evropske "(1) Zabranjeno je od osumwičenog, optuženog ili bilo konvencije je da apelant navede u čemu vidi nepoštovanje kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati zakonom propisane procedure pri njegovom lišavanju slobode, priznanje ili kakvu drugu izjavu. kao i da obrazloži zašto smatra neopravdanim određivanje (2) Sud ne može da zasnova svoju odluku na dokazima pritvora, te zašto pritvor predugo traje. U konkretnom pribavljenim povredama qudskih prava i sloboda propisanih slučaju apelant je samo paušalno naveo da povredu člana 5 Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su Evropske konvencije vidi u pogledu opravdanosti i dužine pribavljeni povredama ovog zakona. pritvora, ne navodeći pri tome zašto smatra da nisu postojali (3) Sud ne može da zasnova svoju odluku na dokazima koji su razlozi za njegovo lišavanje slobode, kao i zašto smatra da je dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2 ovog člana." boravak u pritvoru predugo trajao. Član 14 34. Apelantu je nekoliko puta određivan pritvor "(1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u rješewima Osnovnog suda br. K-153/02 od 2. oktobra 2002. postupku dužni su s jednakom pažwom da ispituju i utvrđuju godine, K-153/02 od 29. novembra 2002. godine, K-153/02 od 28. kako činjenice koje terete osumwičenog, odnosno optuženog, februara 2003. godine, K-153/02 od 28. marta 2003. godine i tako i one koje im idu u korist. K-153/02 od 23. maja 2003. godine. Apelant je na navedena (2) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da rješewa izjavqivao žalbe koje su odbijene rješewima se osumwičenom, odnosno optuženom omogući pravedno Apelacionog suda br. Kž-128/02 od 11. oktobra 2002. godine, suđenje." Kž-153/02 od 20. decembra 2002. godine, Kž-34/03 od 14. marta 2003. godine, Kž-46/03 od 10. aprila 2003. godine i Kž-66/03 od 9. u nekoj od faza suđewa. U konkretnom slučaju svi dokazi na juna 2003. godine. kojima se zasniva osporena presuda izvedeni su na glavnom 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije pretresu, kome su bili prisutni apelant i njegov branilac, te detaqnije obrazložio u čemu smatra da je došlo do povrede nema nijednog razloga da se posumwa da se osporena presuda njegovog prava iz člana 5 Evropske konvencije, Ustavni sud zasniva na dokazima korišćenim suprotno od standarda koje smatra da je apelant lišen slobode u skladu sa procedurom propisuje član 6 Evropske konvencije. predviđenom Zakonom o krivičnom postupku, te da mu je 40. Dalje, Ustavni sud treba da riješi apelantove pritvor produžavan, takođe, na osnovu razloga propisanih u prigovore kojima on, ustvari, analizira pojedine dokaze koji navedenom zakonu. Predmetna rješewa kojima se apelantu se koriste u osporenoj presudi, navodeći pritom, na primjer, da određuje pritvor, kao i ona kojima se odbijaju njegove žalbe, je zapisnik o uviđaju sa mjesta događaja kontradiktoran u dovoqno su obrazložena i daju jasne razloge zbog kojih su pogledu broja nađenih čahura, te da osuđujuća presuda i dokazi donošene takve odluke, te se pozivaju na relevantne odredbe na kojima se zasniva daju različite podatke o tome koliko je Zakona o krivičnom postupku. Shodno tome, apelant je lišen dijelova zrna pronađeno u tijelu žrtve. Sem toga, apelant slobode u skladu sa "zakonom propisanim postupkom", a osporava načine i tehnike kojima je vršeno vještačenje čahura Ustavni sud, nakon uvida u predmetni sudski spis, ne nalazi i dijelova zrna u konkretnom slučaju, navodeći da su netačni bilo kakve elemente arbitrarnosti pri određivanju i nalazi vještaka na osnovu kojih Apelacioni sud zasniva produženju predmetnog pritvora. Imajući u vidu navedeno, osporenu presudu. Kao razlog da se posumwa u objektivnost i Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na slobodu i stručnost predmetnih nalaza vještaka balističara apelant bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i navodi da se na jedan od nalaza čekalo oko osam mjeseci. Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelant navodi i da mu Apelacioni sud nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to dopustio Tužilaštvu, te b) Pravo na pravično suđenje kao primjer navodi da nije dopušteno da vještačenje dijelova 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: zrna vrši specijalizovani institut van teritorije Bosne i "3. Nabrajanje prava Hercegovine. Takođe, apelant tvrdi da je Apelacioni sud "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju trebalo da ga oslobodi troškova vještačewa, jer je, navodno, qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona lošeg imovinskog stawa. obuhvataju: 41. U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da njegov (...) zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatqivosti dokaza Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim umjesto redovnih sudova, odnosno da ne može da ispituje da li stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." postoji dovoqno dokaza da bi mogla da se donese presuda, Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije glase: ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. Navedeno osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, stanovište Ustavni sud je iznio u svojoj odluci broj U 62/01 od svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom 5. aprila 2002. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom Bosne i Hercegovine", broj 24/02, te je isto ponovio u nizu ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari svojih kasnijih odluka. Imajući u vidu navedeno stanovište, i javnost mogu iskqučiti s čitavog ili jednog dijela suđewa u Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje sadržaja zapisnika o interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u uviđaju sa mjesta događaja, kao i sadržaja nalaza o obdukciji demokratskom društvu, kada to nalažu interesi žrtve s obzirom na to da su ti dokazi dovoqno obrazloženi u maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u osporenoj presudi, na način za koji se ne može reći da je sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato "proizvoljan ili neprihvatqiv". što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao da nanese 42. Takođe, Ustavni sud neće ulaziti ni u ispitivanje štetu interesima pravde. nalaza vještaka balističara, prvo, zbog toga što osporena 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim presuda daje detaqne razloge i analizu predmetnih nalaza dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." vještaka, drugo, zbog toga što, u skladu sa navedenom praksom, u 37. Ustavni sud prvo mora da riješi pitanje primjene člana nadležnosti Ustavnog suda nije da vrši ocjenu 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju prije nego što prihvatqivosti pojedinih dokaza umjesto redovnih sudova, u počne da ispituje da li je došlo do povrede tog člana. S tim u koje se, svakako, ubrajaju i nalazi vještaka. Ustavni sud vezi, Ustavni sud naglašava da je član 6 u konkretnom slučaju naglašava da samo na osnovu činjenice da se na jedan od nalaza primjenqiv, jer nema nikakve sumnje da se ovdje radi o vještaka čekalo oko osam mjeseci ne može da se zakquči da se utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta. U tom slučaju radi o nestručnom i neobjektivnom nalazu, pogotovo kada sem apelant ima pravo da zahtijeva od Ustavnog suda da ispita da li tog nalaza postoje i drugi nalazi vještaka balističara. je predmetno suđenje, čiji je rezultat osuđujuća presuda protiv Činjenica da nije usvojen apelantov predlog da se vještačenje njega, zadovoqilo standarde člana 6 Evropske konvencije. spornih dijelova zrna nađenih u tijelu žrtve vrši na 38. Nakon toga, Ustavni sud treba da riješi apelantov specijalizovanom institutu van Bosne i Hercegovine ne znači prigovor da se u osporenoj presudi koriste dokazi koje je da je apelant stavljen u nepovoqniji položaj od Tužilaštva, prikupila policija pri vršenju uviđaja, koji su, navodno, bili jer ni Tužilaštvo nije vršilo vještačenje na institutima nezakoniti shodno odredbama tadašnjeg Zakona o krivičnom van teritorije Bosne i Hercegovine, pa sud, odbijajući postupku. U vezi s tim apelant navodi da istražni sudija nije apelantov predlog, nije ga tretirao na različit način u odnosu mogao da ovlasti policiju da nastavi da vrši uviđaj koji je on na Tužilaštvo. Vještake koji su vršili vještačewa u započeo, te da su zbog toga nezakoniti svi materijalni dokazi konkretnom slučaju angažovali su i Tužilaštvo i apelant, pa nađeni pri vršenju uviđaja (čahure i dijelovi zrna), kao i ni u tom pogledu nije bilo različitog tretmana. ostali dokazi koje je predočila policija (zapisnik o 43. Što se tiče apelantovih prigovora da je trebalo da bude izvršenom uviđaju, foto-dokumentacija i skica mjesta oslobođen plaćawa troškova vještačewa, Ustavni sud događaja, službene zabilješke policajaca i sl.). naglašava da je u nadležnosti redovnih sudova da odluče koga 39. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su pri će osloboditi troškova postupka, a koga ne, što se desilo i u donošenju osporene presude poštovani standardi člana 6 konkretnom slučaju, te Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje Evropske konvencije u pogledu korišćewa dokaza na kojima se toga da li je apelant trebalo da bude oslobođen plaćawa presuda zasniva. Ustavni sud naglašava da, u principu, svi troškova vještačewa. U svakom slučaju, imajući u vidu dokazi na kojima se zasniva presuda moraju da budu izvedeni u cjelokupni spis, ne može da se zakquči da je došlo do povrede prisustvu optuženog. Korišćenje izjava i drugih apelantovog prava na odbranu zbog toga što nije oslobođen materijalnih dokaza koji su prikupljeni prije suđewa kao troškova vještačewa. dokaznog materijala, u principu, nije nekonzistentno sa 44. Sem toga, Ustavni sud treba da riješi apelantov standardima člana 6 Evropske konvencije sve dok se poštuju prigovor da se osporena presuda zasniva na nepotpunim i prava odbrane. Shodno ovim pravima, optuženi ima mogućnost nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu da pokuša da ospori navode optužbe, kao i da ispituje svjedoke iskaza saslušanih svjedoka. Apelant naglašava da je krunski svjedok Tužilaštva M. K., navodno, lice koje je počinilac ili učestvovale u donošenju meritorne odluke koja se osporava saučesnik u ubistvu. U vezi s navedenim Ustavni sud ponovo ovom apelacijom. Ovi navodi su činjenično tačni, tj. zaista su naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje iskaze pojedine sudije bile članovi Apelacionog vijeća koje je saslušanih svjedoka tim prije što su svi svjedoci saslušani u odlučivalo o apelantovim žalbama na rješewa o određivanju prisustvu apelanta i njegovog branioca. Apelant je imao pritvora da bi, zatim, te sudije bile članovi Vijeća koje je priliku da pokuša da ospori iskaze svih saslušanih svjedoka, donijelo presudu koja se osporava apelacijom. ukqučujući, naravno, i iskaz svjedoka M.K. 49. Stoga će Ustavni sud navedene prigovore ispitati u 45. Ustavni sud treba da riješi apelantove prigovore da je skladu sa standardima prava na pravično suđenje iz člana 6 presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je sudio Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na sud koji nije bio nepristrasan. S tim u vezi, Ustavni sud relevantnu praksu Evropskog suda za qudska prava o ovom primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo, teško pitanju. U tom smislu se citira sljedeće: "Š...ĆČinjenica da je ubistvo, iz člana 166 stav 1 tačka 5 Krivičnog zakona. Na sudija donio odluke u predmetu prije suđewa, a da kasnije ima složenost predmetnog krivičnog postupka ukazuju činjenice funkciju sudije u sudnici u tom predmetu nije po sebi da je tokom glavnog pretresa saslušano više od 50 svjedoka, te nekompatibilna sa zahtjevom nepristrasnosti. Bitni su da je bilo angažovano šest vještaka balističara da izvrše 'obim i priroda' drugih mjera koje se preduzmu prije vještačenje čahura i dijelova zrna ispaljenih iz spornog suđewaŠ...Ć" (vidi Evropski sud za qudska prava, Nortier, pištolja. Predmetni krivični postupak počeo je pred Osnovnim sudom 2. oktobra 2002. godine, kada je apelantu presuda od 24. avgusta 1993. godine; Saravia de Carvalho, presuda uručena optužnica za predmetno krivično djelo. Nakon toga od 22. aprila 1994. godine i Fey, presuda od 24. februara 1993. održana su tri ročišta za utvrđivanje stawa spisa, i to: 24. godine). Sem toga, u predmetu Padovani Evropski sud za qudska oktobra i 18. novembra 2002. godine, te 7. februara 2003. godine. prava smatra da "Š...ĆIspitivanje optuženog i preduzimanje Pred Osnovnim sudom održani su glavni pretresi prema mjera koje ograničavaju njegovu slobodu, koju je u prethodnom datumima: 5. i 25. mart, 23. april, 5, 15. i 27. maj, 5, 12. i 19. juni, 9. postupku provelo lice koje će kasnije biti sudija u predmetu, i 11. juli 2003. godine, kada je i objavljena prvostepena presuda nije predstavljalo kršenje člana 6 Evropske konvencijeŠ...Ć" broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine. Apelant je uložio žalbu (vidi presudu od 26. februara 1993. godine). Iz navedenog je na presudu Osnovnog suda, koju je uvažio Apelacioni sud, te vidqivo da Evropski sud za qudska prava ne smatra da donio Rješenje broj Kž-102/03 od 23. oktobra 2003. godine kojim automatski dolazi do povrede prava na pravično suđenje "čak i je ukinuo prvostepenu presudu i odlučio da će se glavni pretres ako u izricanje presude bude ukqučen sudija koji je vršio održati pred Apelacionim sudom. Nakon toga, pred određene radnje u prethodnom postupku osim ako ne postoje Apelacionim sudom održani su glavni pretresi prema neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu datumima kako slijedi: 23. decembar 2003. godine; 12. i 15. januar nepristrasnost". Sem navedene prakse Evropskog suda za 2004. godine, kada je i objavljena konačna odluka Apelacionog qudska prava, Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP 255/03 od suda broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. Dakle, 15. oktobra 2004. godine donio stav da sama činjenica da je sudija predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za koji je bio član Vijeća koje je odlučivalo o prigovoru na otprilike 15 mjeseci i tokom tog vremenskog perioda su optužnicu prethodno učestvovao u istrazi ne dovodi do održani brojni glavni pretresi (ukupno 14 glavnih pretresa) u povrede prava na pravično suđenje kada ne postoje drugi razumnim rokovima. Takođe, vidqivo je da su tokom glavnog razlozi koji bi ukazivali na nepristrasnost tog sudije. pretresa saslušani brojni svjedoci, kao i da su vršena brojna 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedena vještačewa. sudska praksa može da se primijeni i u konkretnom slučaju. 46. Dakle, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ustavni sud Stoga se naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile smatra da, zaista, ne postoji nijedan razlog na osnovu kog bi članovi Vijeća koje je odlučivalo o apelantovim žalbama na osnovano moglo da se tvrdi da predmetno suđenje nije završeno rješewa o određivanju pritvora i da su oni kasnije učestvovali u razumnom roku. Isto tako, Ustavni sud smatra da ne treba u donošenju odluke koja se osporava apelacijom ne dovodi do posebno da se ispituju apelantovi prigovori u pogledu toga da povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje mu je sudio sud koji nije bio nepristrasan, jer u predmetnom propisuje član 6 Evropske konvencije, jer ne postoje bilo kakvi sudskom spisu ne može se da se nađe ništa što bi ukazivalo na relevantni dokazi koji bi osnovano mogli da ukazuju da su te eventualnu pristrasnost sudova u ovom predmetu. Ustvari, sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je apelant svoje prigovore o pristrasnosti redovnih sudova time povrijeđeno apelantovo pravo na prezumpciju nevinosti. zasniva na svom nezadovoqstvu wihovom presudom, što nije razlog na osnovu kog bi Ustavni sud mogao da donese zakqučak 51. Ustavni sud treba da riješi apelantove prigovore da je da su sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke. saslušavan tokom istrage, ali da nije poučen o pravu na advokata, kao i da je od njega skrivan podatak čiji je pištoq 47. Ustavni sud treba da riješi apelantove prigovore da je predmet istrage. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na prezumpciju to, Ustavni sud smatra da pod "istragom" apelant nevinosti zbog toga što su policija i Tužilaštvo na dan podrazumijeva radnje policije koje su preduzete s ciljem da se njegovog hapšewa dali saopštenje za javnost da su uhvatili istraži predmetno krivično djelo. Na takav zakqučak upućuje ubicu. Povredu prava na prezumpciju nevinosti apelant vidi i i nesporna činjenica da je apelant tokom cijelog sudskog u tome što pri donošenju osuđujuće presude nije poštovano postupka imao branioca, tako da pod "istragom" u konkretnom načelo in dubio pro reo (u sumwi u korist optuženog). Imajući u slučaju mogu samo da se podrazumijevaju radnje policije, a ne vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nijednim suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se standardi člana dokazom nije potkrijepio svoje navode u pogledu toga da su 6 Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji sprovodi policija i Tužilaštvo na dan njegovog hapšewa izdali policija. Međutim, iz ustaljene prakse Ustavnog suda i saopštenje za javnost da je uhvaćen ubica. Takvih dokaza nema ni Evropskog suda za qudska prava proizilazi da se pravičnost u predmetnim sudskim spisima, kao što u wima nema ni bilo postupka, u smislu člana 6 Evropske konvencije, sagledava u kakvih drugih dokaza da je sud pri donošenju presude pošao od cjelini tog postupka, tj. nakon što se postupak završi. uvjerewa da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje Imajući u vidu složenost i višeslojnost krivičnog postupka, mu se stavljalo na teret, te da je na taj način povrijedio greške ili propusti koji budu učinjeni u jednoj od faza tog apelantovo pravo na prezumpciju nevinosti. Apelant je osuđen postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od njegovih narednih na osnovu dokaza koji su izvedeni na suđenju i sud svoju presudu faza, te tako mogu da budu ispoštovani standardi člana 6 zasniva samo na takvim dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da Evropske konvencije. Stoga, ukoliko apelant nije poučen o nema osnova ni za pozivanje na povredu načela in dubio pro reo. pravu na advokata pri davanju izjave u policiji, te ukoliko mu 48. Ustavni sud treba da riješi i apelantove prigovore da nije rečeno koji je pištoq predmet istrage, to je ispravljeno je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 otvaranjem glavnog pretresa tokom kog je apelant imao Evropske konvencije, kao i procesnih povreda Zakona o advokata, te je mogao da ospori svoju izjavu koju je dao u krivičnom postupku zbog toga što su određene sudije bile policiji, a tada je i upoznat sa činjenicom koji je pištoq članovi Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o njegovim predmet istrage. Sem toga, Ustavni sud je već obrazložio da žalbama na rješewa kojima mu se određuje pritvor i kasnije korišćenje dokaza prikupljenih u ranijim fazama krivičnog postupka, ukqučujući i dokaze koje je predočila policija, nije "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom samo po sebi u suprotnosti sa članom 6 Evropske konvencije glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". ukoliko takvi dokazi budu izvedeni na suđenju, te ukoliko OBRAZLOŽENJE optuženi bude imao priliku da pokuša da ih ospori. 52. Kada se u konkretnom slučaju sagleda kompletan I. Uvod krivični postupak u smislu člana 6 Evropske konvencije, 1. Srećko Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg Ustavni sud smatra da on zadovoljava kriterijume pravičnog zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. marta suđewa. Naime, nesporno je da je apelant tokom cijelog 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, apelant je imao Apelacioni sud) broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. branioca, mogao je da ulaže žalbe, te nema nijednog razloga da Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se posumwa u pravičnost suđewa. će se Apelacionom sudu naložiti da ga odmah puste iz zatvora, 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije gdje se nalazi na izdržavanju kazne. Apelant je dopunio apelaciju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) 10. januara 2005. godine. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. II. Postupak pred Ustavnim sudom Ostali navodi 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 54. U okviru zakqučka o kršenju prava iz člana II/3e) i d) 2/04), od Apelacionog suda i Javnog tužilaštva Brčko Distrikta Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra 26. oktobra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju. ostale navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran 3. Apelacioni sud i Tužilaštvo dostavili su odgovore na pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na apelaciju 10. i 18. novembra 2004. godine. zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i 4. Na osnovu člana 25. stav 2. Ustavnog suda, odgovori Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelacionog suda i Tužilaštva su 28. aprila 2005. godine dostavljeni apelantu. VIII. Zakqučak 5. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 312/04 od 19. aprila 2004. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za 55. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na slobodu donošenje privremene mjere. i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i 6. Ustavni sud je 28. jula 2005. godine od Apelacionog suda Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, te povrede prava zatražio na uvid predmetne sudske spise br. Kp-192/02 i na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine Kž-102/03. Apelacioni sud je 2. augusta 2005. godine Ustavnom i člana 6 Evropske konvencije, jer Ustavni sud tokom sudu dostavio predmetne sudske spise. ispitivawa predmetne apelacije nije utvrdio da postoje elementi koji bi ukazivali na to da je došlo do povrede III. Činjenično stanje navedenih ustavnih prava. 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i 56. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. sljedeći način. 57. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 8. Tužilaštvo je Optužnicom broj KT-261/02 od 2. oktobra Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 2002. godine optužilo apelanta da je počinio krivično djelo, teško ubistvo, iz člana 166. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona Predsjednik ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj Ustavnog suda 6/00 od 24. novembra 2000. godine). Optužnica je potvrđena 2. Bosne i Hercegovine oktobra 2002. godine nakon čega je apelant optužen, te mu je i Mato Tadić, s. r. uručena predmetna optužnica. 9. Nakon održanog glavnog, javnog i usmenog pretresa, u prisustvu apelanta i njegovog branioca Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u je donio Presudu broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine kojom predmetu broj AP 312/04, rješavajući apelaciju Srećka je apelanta proglasio krivim zbog izvršenog krivičnog djela, Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i ubistva, iz člana 163. stav 2. tačka 4. Krivičnog zakona Brčko Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Distrikta", broj 10/03 od 24. juna 2003. godine), te ga osudio na Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: kaznu zatvora od 14 godina. U kaznu je uračunato vrijeme Mato Tadić, predsjednik provedeno u pritvoru počevši od 2. oktobra 2002. godine, pa Tudor Pantiru, potpredsjednik dalje. Miodrag Simović, potpredsjednik 10. Nakon apelantove žalbe, Apelacioni sud je donio Presudu broj Kž-102/03 od 23. oktobra 2003. godine kojom je ukinuo Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica prvostepenu presudu Osnovnog suda, te odredio da će se glavni David Feldman, sudija pretres održati pred Vijećem Apelacionog suda. Valerija Galić, sutkinja 11. Tokom glavnog pretresa Apelacioni sud je ocijenio iskaze Jovo Rosić, sudija oko 50 svjedoka, a dodatno je saslušano i međusobno suočeno Constance Grenje, sutkinja šest vještaka balističara, koji su vršili vještačenja čahura i na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je dijelova zrna (za potrebe Tužilaštva), odnosno samo dijelova zrna (za potrebe odbrane) ispaljenih iz oružja kojim je žrtva 1 ODLUKU O MERITUMU lišena života. Također, izvršen je i uvid u materijalne dokaze (zapisnici o uviđaju, fotodokumentacija, skica mjesta događaja, Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka Stjepanovića potvrda o oduzimanju predmeta i drugi). podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta 12. S ciljem identifikacije oružja iz kojeg je žrtva ubijena, Bosne i Hercegovine broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. vještaci balističke struke obavili su više vještačenja, kako godine. tragova koje je vatreno oružje pri ispaljivanju ostavilo na Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- čahurama, tako i tragova koje je vatreno oružje pri ispaljivanju vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", ostavilo na dijelovima projektila, a koji su pronađeni na mjestu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 događaja pri uviđaju. Na glavnom pretresu je saslušano ukupno Apelant naglašava da mu Apelacioni sud nije dopustio da vrši šest vještaka balističara koji su vršili vještačenje u ovom vještačenje u istoj mjeri u kojoj je to dopustio Tužilaštvu, te što, predmetu. S tim u vezi, naglašava se da su vještačenje čahura, općenito, odbrani nije dopušteno da izvede sve dokaze koje je nađenih na mjestu događaja pri uviđaju, izvršila tri vještaka, koji predlagala (na primjer, vještačenje dijelova zrna koje bi uradio su u tri odvojena nalaza konstatirali da su sporne čahure ispaljene specijalizirani institut izvan teritorije Bosne i Hercegovine). iz pištolja koji je vlasništvo apelantovog brata. Osim toga, vršeno Osim toga, apelant smatra da ga je Apelacioni sud trebalo da je vještačenje i dijelova zrna (projektila) koji su nađeni na mjestu oslobodi troškova vještačenja, jer je lošeg imovinskog stanja, a, u ubistva. Pet vještaka je iznijelo mišljenje da se ne može isključiti isto vrijeme, Tužilaštvo je oslobođeno tih troškova. mogućnost da su dijelovi zrna, nađeni pri uviđaju, ispaljeni iz 19. Dalje, apelant prigovara da Apelacioni sud svoje spornog pištolja, a jedan je vještak isključio mogućnost da su zaključke u pogledu osuđujuće presude temelji na nepotpunim i dijelovi zrna ispaljeni iz spornog pištolja. nepravilnim ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu 13. Apelacioni sud je na osnovu svih provedenih dokaza iskaza saslušanih svjedoka, naglašavajući da je krunski svjedok donio osporenu presudu, a u obrazloženju dao detaljne ocjene Tužilaštva M.K., koji se pojavio na suđenju i koji je svjedočio pojedinih dokaza i naveo razloge zašto neke usvaja, odnosno protiv njega, navodno, lice koje je vjerovatno izvršilac ili odbija. saučesnik u ubistvu za koje se on tereti. Osim toga, apelant tvrdi i da nije imao motiv da ubije žrtvu, te naglašava kako IV. Apelacija koristoljublje ne može biti motiv u njegovom slučaju, jer je u a) Navodi iz apelacije vrijeme ubistva bio zaposlen i dobro je zarađivao. 20. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u 14. Apelant navodi da su osporenom presudom Apelacionog činjenici da su pojedine sudije bile članovi Apelacionog vijeća suda povrijeđena njegova ustavna prava: pravo na slobodu i koje je odlučivalo o njegovim žalbama izjavljenim na rješenja sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i kojima mu se određuje pritvor, te da su te sudije kasnije člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih učestvovale u donošenju meritorne odluke koja se osporava sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ovom apelacijom. S tim u vezi, naglašava se da je došlo i do pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i procesnih povreda odredaba Zakona o krivičnom postupku člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek Brčko Distrikta BiH. iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu 21. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi u diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana tome što su na dan njegovog hapšenja policija i Tužilaštvo dali 14. Evropske konvencije. saopćenje za javnost da su uhvatili ubicu. Također, povredu 15. Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti apelant vidi prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u tome što pri u opravdanosti određivanja pritvora i dužini trajanja pritvora, ne donošenju osuđujuće presude nije poštovano načelo in dubio pro dajući pri tome nikakve argumente i dokaze koji bi potkrijepili tu reo (u sumnji u korist optuženog). tvrdnju. 22. Povredu prava na odbranu apelant vidi u tome što je 16. U pogledu prava na pravično suđenje apelant se pozvao saslušavan tokom istrage, a da nije poučen o pravu na odbranu na povredu određenih prava utvrđenih u članu 6. Evropske (advokata), te da je od apelanta skrivan podatak čiji je pištolj konvencije, i to: a) povredu općih prava na pravično suđenje predmet istrage. optuženog za krivično djelo iz člana 6. stav 1. Evropske 23. Povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evrop- konvencije, uključujući suđenje pred nezavisnim i nepristranim ske konvencije apelant vidi u tome što njegova žalba Apelacionom sudom, te dužinu trajanja krivičnog postupka, b) pravo na sudu nije usvojena uprkos postojanju objektivnih dokaza koji idu u presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije i c) njegovu korist. Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije. 14. Evropske konvencije apelant vidi u tome što su i on i žrtva 17. Povodom povrede općih prava garantiranih članom 6. raseljena lica, tj. izbjeglice, što se povezuje sa ranijim navodima da stav 1. Evropske konvencije, apelant, prije svega, prigovara na se radilo o iskonstruiranom slučaju, u kojem je unaprijed odabrana zakonitost određenih materijalnih dokaza korištenih u žrtva ubistva koja je izbjeglica da bi kasnije za njenu smrt najlakše predmetnom krivičnom postupku, naglašavajući da je žrtva bilo okriviti drugu izbjeglicu, tj. apelanta. optužnice koju je konstruirala policija koju je podržalo Tužilaštvo. S tim u vezi, apelant ističe da je policija, s namjerom b) Odgovor na apelaciju da ga optuži za predmetno krivično djelo, zamijenila čahure 24. Apelacioni sud naglašava da su navodi iz apelacije nađene pri vršenju uviđaja čahurama naknadno ispaljenim iz neosnovani, te predlaže da se oni odbiju. Naglašava se da je pištolja koji je vlasništvo njegovog brata, podmetnuvši ih kao apelant navode iz apelacije pretežno koristio i u žalbi na presudu dokaze nađene na mjestu događaja. Cilj toga je bio da se na Osnovnog suda. Tokom postupka apelant je imao garantirana sva temelju tako podmetnutih dokaza (čahura) izvede zaključak da je prava, njegov pritvor je određen i produžavan u skladu sa žrtva ubijena iz pištolja koji je vlasništvo apelantovog brata. važećim propisima, a tokom suđenja poštovano je njegovo pravo Apelant tvrdi da se u osporenoj presudi koriste dokazi koje je na odbranu. Razlozi na temelju kojih je sud donio osuđujuću prikupila policija pri vršenju uviđaja, navodeći da su takvi dokazi presudu su detaljno obrazloženi, te Apelacioni sud ostaje pri bili nezakoniti prema odredbama tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku. Suština navedenih tvrdnji sastoji se u tome što apelant onom što je navedeno u presudi koja se osporava apelacijom. smatra da istražni sudija nije mogao ovlastiti policiju da nastavi 25. Tužilaštvo, također, smatra neosnovanom predmetnu vršiti uviđaj koji je započeo istražni sudija, te su zbog toga apelaciju, te predlaže da se ona odbije. Osim toga, Tužilaštvo nezakoniti svi materijalni dokazi koji su nađeni pri vršenju naglašava da se apelacija zasniva na tome da se osporava ocjena uviđaja (čahure i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je suda koje će dokaze uzeti u obzir, a koje ne. S tim u vezi, ističe se pripremila policija (zapisnik o izvršenom uviđaju, da se, prema praksi Ustavnog suda, ocjena dokaza ubraja u fotodokumentacija i skica mjesta događaja, službene zabilješke nadležnost redovnih sudova. policajaca i drugo). V. Relevantni propisi 18. Apelant naglašava da je zapisnik o uviđaju sa mjesta događaja kontradiktoran, jer, navodno, daje različite podatke o 26. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni glasnik Brčko tome koliko je čahura nađeno na mjestu događaja, iz čega apelant Distrikta BiH", broj 10/03) izvodi zaključak da su neki dokazi nestali već pri vršenju uviđaja. Član 10. Također, apelant tvrdi i da osuđujuća presuda, kao i dokazi na "(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg kojim se ona temelji daju različite podatke o tome koliko je drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili dijelova zrna pronađeno na mjestu događaja i u žrtvinom tijelu. kakvu drugu izjavu. Apelant osporava načine i tehnike kojima je vršeno vještačenje (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima čahura i dijelova zrna u konkretnom slučaju, navodeći da su pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih netačni nalazi vještaka na temelju kojih Apelacioni sud zasniva Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su osporenu presudu. Između ostalog, kao razlog da se posumnja u pribavljeni povredama ovog zakona. objektivnost i stručnost predmetnih nalaza vještaka apelant (3) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su navodi da se na jedan od nalaza čekalo oko osam mjeseci. dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana." Član 14. K-153/02 od 29. novembra 2002. godine, K-153/02 od 28. "(1) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku februara 2003. godine, K-153/02 od 28. marta 2003. godine i dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice K-153/02 od 23. maja 2003. godine. Apelant je na navedena koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im rješenja izjavljivao žalbe koje su odbijene rješenjima idu u korist. Apelacionog suda br. Kž-128/02 od 11. oktobra 2002. godine, (2) Pravila utvrđena ovim zakonom treba da osiguraju da se Kž-153/02 od 20. decembra 2002. godine, Kž-34/03 od 14. marta osumnjičenom, odnosno optuženom omogući pravedno 2003. godine, Kž-46/03 od 10. aprila 2003. godine i Kž-66/03 od suđenje." 9. juna 2003. godine. Član 15. 35. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da apelant nije "Pravo suda, javnog tužioca i drugih organa koji učestvuju u detaljnije obrazložio u čemu smatra da je došlo do povrede krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje njegovog prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim smatra da je apelant lišen slobode u skladu sa procedurom dokaznim pravima." predviđenom Zakonom o krivičnom postupku, te da mu je pritvor produživan, također, na temelju razloga propisanih u navedenom VI. Dopustivost zakonu. Predmetna rješenja kojima se apelantu određuje pritvor, 27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i ona kojima se odbijaju njegove žalbe, dovoljno su Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su obrazložena i daju jasne razloge za donošenje takvih odluka, te se sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog pozivaju na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku. presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema tome, apelant je lišen slobode u skladu sa "zakonom 28. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, propisanim postupkom", a Ustavni sud, nakon uvida u predmetni Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv sudski spis, ne nalazi bilo kakve elemente arbitrarnosti pri presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi određivanju i produženju predmetnog pritvora. Imajući u vidu djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava na podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. je koristio. b) Pravo na pravično suđenje 29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Kž-102/03 od 15. januara 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih "3. Katalog prava lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska apelant je primio 5. februara 2004. godine a apelacija je prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: podnesena Ustavnom sudu 23. marta 2004. godine, tj. u roku od (...) 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije glase: neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili apelacija nije dopustiva. osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima 30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Hercegovine, člana 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u Š...Ć"Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu pogledu dopustivosti. isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, VII. Meritum kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života 31. Apelant pobija presudu Apelacionog suda, tvrdeći da su strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.e) interesima pravde. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim čl. 13. i 14. Evropske konvencije. dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti 37. Ustavni sud prvo mora riješiti pitanje primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju prije nego što počne 32. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: da ispituje da li je došlo do povrede tog člana. S tim u vezi, "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Ustavni sud naglašava da je član 6. u konkretnom slučaju prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: primjenjiv, jer nema nikakve sumnje da se ovdje radi o (...) utvrđivanju krivične optužbe protiv apelanta. U tom slučaju d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost." apelant ima pravo da zahtijeva od Ustavnog suda da ispita da li je Član 5. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu predmetno suđenje, čiji je rezultat osuđujuća presuda protiv glasi: njega, zadovoljilo standarde člana 6. Evropske konvencije. "Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne 38. Nakon toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor smije biti lišen slobode izuzev u navedenim slučajevima i u skladu da se u osporenoj presudi koriste dokazi koje je prikupila policija sa zakonom propisanim postupkom." pri vršenju uviđaja, koji su, navodno, bili nezakoniti prema 33. Član 5. Evropske konvencije garantira pravo na slobodu i odredbama tadašnjeg Zakona o krivičnom postupku. U vezi s tim sigurnost ličnosti, precizno propisujući proceduru koju je apelant navodi da istražni sudija nije mogao ovlastiti policiju da potrebno ispoštovati da bi neko mogao biti lišen slobode. Prema nastavi vršiti uviđaj koji je on započeo, te da su zbog toga ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska nezakoniti svi materijalni dokazi nađeni pri vršenju uviđaja prava, uvjet za pozivanje na povredu člana 5. Evropske (čahure i dijelovi zrna), kao i ostali dokazi koje je predočila konvencije je da apelant navede u čemu vidi nepoštivanje policija (zapisnik o izvršenom uviđaju, fotodokumentacija i zakonom propisane procedure pri njegovom lišavanju slobode, skica mjesta događaja, službene zabilješke policajaca i sl.). kao i da obrazloži zašto smatra neopravdanim određivanje 39. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su pri donošenju pritvora, te zašto pritvor predugo traje. U konkretnom slučaju osporene presude poštivani standardi člana 6. Evropske apelant je samo paušalno naveo da povredu člana 5. Evropske konvencije u pogledu korištenja dokaza na kojima se presuda konvencije vidi u pogledu opravdanosti i dužine pritvora, ne zasniva. Ustavni sud naglašava da, u principu, svi dokazi na navodeći pri tome zašto smatra da nisu postojali razlozi za kojima se temelji presuda moraju biti izvedeni u prisustvu njegovo lišavanje slobode, kao i zašto smatra da je boravak u optuženog. Korištenje izjava i drugih materijalnih dokaza koji su pritvoru predugo trajao. prikupljeni prije suđenja kao dokaznog materijala, u principu, 34. Apelantu je nekoliko puta određivan pritvor rješenjima nije nekonzistentno sa standardima člana 6. Evropske konvencije Osnovnog suda br. K-153/02 od 2. oktobra 2002. godine, sve dok se poštuju prava odbrane. Prema ovim pravima, optuženi ima mogućnost da pokuša osporiti navode optužbe, kao i da svjedoka tim prije što su svi svjedoci saslušani u prisustvu ispituje svjedoke u nekoj od faza suđenja. U konkretnom slučaju apelanta i njegovog branioca. Apelant je imao priliku da pokuša svi dokazi na kojima se temelji osporena presuda izvedeni su na osporiti iskaze svih saslušanih svjedoka, uključujući, naravno, i glavnom pretresu, kome su bili prisutni apelant i njegov branilac, iskaz svjedoka M. K. te nema nijednog razloga da se posumnja da se osporena presuda 45. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je temelji na dokazima korištenim suprotno od standarda koje presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je sudio propisuje član 6. Evropske konvencije. sud koji nije bio nepristran. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje 40. Dalje, Ustavni sud treba da riješi apelantove prigovore da je apelant optužen za krivično djelo, teško ubistvo, iz člana kojima on, ustvari, analizira pojedine dokaze koji se koriste u 166. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakona. Na složenost predmetnog osporenoj presudi, navodeći pritom, na primjer, da je zapisnik o krivičnog postupka ukazuju činjenice da je tokom glavnog uviđaju sa mjesta događaja kontradiktoran u pogledu broja pretresa saslušano više od 50 svjedoka, te da je bilo angažirano nađenih čahura, te da osuđujuća presuda i dokazi na kojima se šest vještaka balističara da izvrše vještačenje čahura i dijelova temelji daju različite podatke o tome koliko je dijelova zrna zrna ispaljenih iz spornog pištolja. Predmetni krivični postupak pronađeno u tijelu žrtve. Osim toga, apelant osporava načine i počeo je pred Osnovnim sudom 2. oktobra 2002. godine, kada je tehnike kojima je vršeno vještačenje čahura i dijelova zrna u apelantu uručena optužnica za predmetno krivično djelo. Nakon konkretnom slučaju, navodeći da su netačni nalazi vještaka na toga održana su tri ročišta za utvrđivanje stanja spisa, i to: 24. temelju kojih Apelacioni sud zasniva osporenu presudu. Kao oktobra i 18. novembra 2002. godine, te 7. februara 2003. razlog da se posumnja u objektivnost i stručnost predmetnih godine. Pred Osnovnim sudom održani su glavni pretresi prema nalaza vještaka balističara apelant navodi da se na jedan od datumima: 5. i 25. mart, 23. april, 5., 15. i 27. maj, 5., 12. i 19. nalaza čekalo oko osam mjeseci. Apelant navodi i da mu juni, 9. i 11. juli 2003. godine, kada je i objavljena prvostepena Apelacioni sud nije dopustio da vrši vještačenje u istoj mjeri u presuda broj Kp-192/02 od 11. jula 2003. godine. Apelant je kojoj je to dopustio Tužilaštvu, te kao primjer navodi da nije uložio žalbu na presudu Osnovnog suda, koju je uvažio dopušteno da vještačenje dijelova zrna vrši specijalizirani institut Apelacioni sud, te donio Rješenje broj Kž-102/03 od 23. oktobra izvan teritorije Bosne i Hercegovine. Također, apelant tvrdi da je 2003. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu i odlučio da Apelacioni sud trebalo da ga oslobodi troškova vještačenja, jer će se glavni pretres održati pred Apelacionim sudom. Nakon je, navodno, lošeg imovinskog stanja. toga, pred Apelacionim sudom održani su glavni pretresi prema 41. U vezi s navedenim Ustavni sud naglašava da njegov datumima kako slijedi: 23. decembar 2003. godine; 12. i 15. zadatak nije da daje svoju ocjenu o prihvatljivosti dokaza januar 2004. godine, kada je i objavljena konačna odluka umjesto redovnih sudova, odnosno da ne može ispitivati da li Apelacionog suda broj Kž-102/03 od 15. januara 2004. godine. postoji dovoljno dokaza da bi se mogla donijeti presuda, ukoliko Dakle, predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za utvrđene činjenice i dokazi na kojim se presuda zasniva ne otprilike 15 mjeseci i tokom tog vremenskog perioda su održani izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. Navedeno stanovište brojni glavni pretresi (ukupno 14 glavnih pretresa) u razumnim Ustavni sud je iznio u svojoj odluci broj U 62/01 od 5. aprila rokovima. Također, vidljivo je da su tokom glavnog pretresa 2002. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku Bosne i saslušani brojni svjedoci, kao i da su vršena brojna vještačenja. Hercegovine", broj 24/02, te je isto ponovio u nizu svojih kasnijih odluka. Imajući u vidu navedeno stanovište, Ustavni sud 46. Dakle, kad se sve navedeno uzme u obzir, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje sadržaja zapisnika o uviđaju sa mjesta smatra da, zaista, ne postoji nijedan razlog na temelju kojeg bi se događaja, kao i sadržaja nalaza o obdukciji žrtve s obzirom na to osnovano moglo tvrditi da predmetno suđenje nije završeno u da su ti dokazi dovoljno obrazloženi u osporenoj presudi, na razumnom roku. Isto tako, Ustavni sud smatra da ne treba način za koji se ne može reći da je "proizvoljan ili neprihvatljiv". posebno ispitivati apelantove prigovore u pogledu toga da mu je sudio sud koji nije bio nepristran, jer u predmetnom sudskom 42. Također, Ustavni sud neće ulaziti ni u ispitivanje nalaza spisu se ne može naći ništa što bi ukazivalo na eventualnu vještaka balističara, prvo, zbog toga što osporena presuda daje pristranost sudova u ovom predmetu. Ustvari, apelant svoje detaljne razloge i analizu predmetnih nalaza vještaka, drugo, prigovore o pristranosti redovnih sudova temelji na svom zbog toga što, u skladu sa navedenom praksom, u nadležnosti nezadovoljstvu njihovom presudom, što nije razlog na temelju Ustavnog suda nije da vrši ocjenu prihvatljivosti pojedinih kojeg bi Ustavni sud mogao donijeti zaključak da su sudije bile dokaza umjesto redovnih sudova, u koje se, svakako, ubrajaju i pristrane pri donošenju osporene odluke. nalazi vještaka. Ustavni sud naglašava da se samo na temelju činjenice da se na jedan od nalaza vještaka čekalo oko osam 47. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je mjeseci ne može zaključiti da se radi o nestručnom i osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na neobjektivnom nalazu, pogotovo kada osim tog nalaza postoje i presumpciju nevinosti zbog toga što su policija i Tužilaštvo na drugi nalazi vještaka balističara. Činjenica da nije usvojen dan njegovog hapšenja dali saopćenje za javnost da su uhvatili apelantov prijedlog da se vještačenje spornih dijelova zrna ubicu. Povredu prava na presumpciju nevinosti apelant vidi i u nađenih u tijelu žrtve vrši na specijaliziranom institutu izvan tome što pri donošenju osuđujuće presude nije poštovano načelo Bosne i Hercegovine ne znači da je apelant stavljen u in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog). Imajući u vidu nepovoljniji položaj od Tužilaštva, jer ni Tužilaštvo nije vršilo navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelant nijednim dokazom vještačenje na institutima izvan teritorije Bosne i Hercegovine, nije potkrijepio svoje navode u pogledu toga da su policija i pa sud, odbijajući apelantov prijedlog, nije ga tretirao na različit Tužilaštvo na dan njegovog hapšenja izdali saopćenje za javnost način u odnosu na Tužilaštvo. Vještake koji su vršili vještačenja u da je uhvaćen ubica. Takvih dokaza nema ni u predmetnim konkretnom slučaju angažirali su i Tužilaštvo i apelant, pa ni u sudskim spisima, kao što u njima nema ni bilo kakvih drugih tom pogledu nije bilo različitog tretmana. dokaza da je sud pri donošenju presude pošao od uvjerenja da je 43. Što se tiče apelantovih prigovora da je trebalo da bude apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu se stavljalo na oslobođen plaćanja troškova vještačenja, Ustavni sud naglašava teret, te da je na taj način povrijedio apelantovo pravo na da je u nadležnosti redovnih sudova da odluče koga će osloboditi presumpciju nevinosti. Apelant je osuđen na temelju dokaza koji troškova postupka, a koga ne, što se desilo i u konkretnom su izvedeni na suđenju i sud svoju presudu zasniva samo na slučaju, te Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje toga da li je takvim dokazima. Stoga, Ustavni sud smatra da nema osnova ni apelant trebalo da bude oslobođen plaćanja troškova vještačenja. za pozivanje na povredu načela in dubio pro reo. U svakom slučaju, imajući u vidu cjelokupni spis, ne može se 48. Ustavni sud treba riješiti i apelantove prigovore da je zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na odbranu došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske zbog toga što nije oslobođen troškova vještačenja. konvencije, kao i procesnih povreda Zakona o krivičnom 44. Osim toga, Ustavni sud treba riješiti apelantov prigovor postupku zbog toga što su određene sudije bile članovi da se osporena presuda temelji na nepotpunim i nepravilnim Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o njegovim žalbama na ocjenama izvedenih dokaza, posebno u pogledu iskaza rješenja kojima mu se određuje pritvor i kasnije učestvovale u saslušanih svjedoka. Apelant naglašava da je krunski svjedok donošenju meritorne odluke koja se osporava ovom apelacijom. Tužilaštva M. K., navodno, lice koje je počinilac ili saučesnik u Ovi navodi su činjenično tačni, tj. zaista su pojedine sudije bile ubistvu. U vezi s navedenim Ustavni sud ponovo naglašava da članovi Apelacionog vijeća koje je odlučivalo o apelantovim nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje iskaze saslušanih žalbama na rješenja o određivanju pritvora da bi, zatim, te sudije bile članovi Vijeća koje je donijelo presudu koja se osporava 52. Kada se u konkretnom slučaju sagleda kompletan apelacijom. krivični postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije, 49. Stoga će Ustavni sud navedene prigovore ispitati u skladu Ustavni sud smatra da on zadovoljava kriterije pravičnog sa standardima prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske suđenja. Naime, nesporno je da je apelant tokom cijelog konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na relevantnu postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je praksu Evropskog suda za ljudska prava o ovom pitanju. U tom omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, smislu se citira sljedeće: "Š...ĆČinjenica da je sudija donio odluke da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, apelant je imao u predmetu prije suđenja, a da kasnije ima funkciju sudije u branioca, mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se sudnici u tom predmetu nije po sebi nekompatibilna sa zahtjevom posumnja u pravičnost suđenja. nepristranosti. Bitni su 'opseg i priroda' drugih mjera koje se 53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije preduzmu prije suđenjaŠ...Ć" (vidi Evropski sud za ljudska prava, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Nortier, presuda od 24. augusta 1993. godine; Saravia de Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske Carvalho, presuda od 22. aprila 1994. godine i Fey, presuda od konvencije. 24. februara 1993. godine). Osim toga, u predmetu Padovani Ostali navodi Evropski sud za ljudska prava smatra da "Š...ĆIspitivanje 54. U okviru zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) i d) optuženog i preduzimanje mjera koje ograničavaju njegovu Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, slobodu, koju je u prethodnom postupku provelo lice koje će Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale kasnije biti sudija u predmetu, nije predstavljalo kršenje člana 6. navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz Evropske konvencijeŠ...Ć" (vidi presudu od 26. februara 1993. člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije godine). Iz navedenog je vidljivo da Evropski sud za ljudska iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske prava ne smatra da automatski dolazi do povrede prava na konvencije. pravično suđenje "čak i ako u izricanje presude bude uključen sudija koji je vršio određene radnje u prethodnom postupku osim VIII. Zaključak ako ne postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje 55. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na njegovu nepristranost". Osim navedene prakse Evropskog suda slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i za ljudska prava, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 255/03 Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te povrede prava na od 15. oktobra 2004. godine donio stav da sama činjenica da je pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i sudija koji je bio član Vijeća koje je odlučivalo o prigovoru na člana 6. Evropske konvencije, jer Ustavni sud tokom ispitivanja optužnicu prethodno sudjelovao u istrazi ne dovodi do povrede predmetne apelacije nije utvrdio da postoje elementi koji bi prava na pravično suđenje kada ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali na to da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava. ukazivali na nepristranost tog sudije. 56. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, 50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. navedena sudska praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju. 57. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Stoga se naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. članovi Vijeća koje je odlučivalo o apelantovim žalbama na Predsjednik rješenja o određivanju pritvora i da su oni kasnije učestvovali u Ustavnog suda donošenju odluke koja se osporava apelacijom ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje Bosne i Hercegovine propisuje član 6. Evropske konvencije, jer ne postoje bilo kakvi Mato Tadić, s. r. relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati da su te sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke, te da je time Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. predmetu broj AP 506/04, rješavajući apelaciju Jasminke Kopić, 51. Ustavni sud treba riješiti apelantove prigovore da je na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka saslušavan tokom istrage, ali da nije poučen o pravu na advokata, 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda kao i da je od njega skrivan podatak čiji je pištolj predmet istrage. Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na to, Ustavni sud smatra broj 60/05), u sastavu: da pod "istragom" apelant podrazumijeva radnje policije koje su Mato Tadić, predsjednik preduzete s ciljem istraživanja predmetnog krivičnog djela. Na Tudor Pantiru, dopredsjednik takav zaključak upućuje i nesporna činjenica da je apelant tokom Miodrag Simović, dopredsjednik cijelog sudskog postupka imao branioca, tako da se pod Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica "istragom" u konkretnom slučaju mogu samo podrazumijevati David Feldman, sudac radnje policije, a ne suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da Valerija Galić, sutkinja se standardi člana 6. Evropske konvencije primjenjuju i na Jovo Rosić, sudac postupak koji provodi policija. Međutim, iz ustaljene prakse Constance Grenje, sutkinja Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava proizlazi da se na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio pravičnost postupka, u smislu člana 6. Evropske konvencije, 1 sagledava u cjelini tog postupka, tj. nakon što se postupak završi. ODLUKU O MERITUMU Imajući u vidu složenost i višeslojnost krivičnog postupka, Odbija se kao neutemeljena apelacija Jasminke Kopić greške ili propusti koji budu učinjeni u jednoj od faza tog podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od njegovih narednih Kž-28/04 od 27. travnja 2004. godine i K-01/04 od 6. veljače faza, te tako mogu biti ispoštovani standardi člana 6. Evropske 2004. godine. konvencije. Stoga, ukoliko apelant nije poučen o pravu na Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- advokata pri davanju izjave u policiji, te ukoliko mu nije rečeno vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", koji je pištolj predmet istrage, to je ispravljeno otvaranjem "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glavnog pretresa tokom kojega je apelant imao advokata, te je glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". mogao osporiti svoju izjavu koju je dao u policiji, a tada je i upoznat sa činjenicom koji je pištolj predmet istrage. Osim toga, OBRAZLOŽENJE Ustavni sud je već obrazložio da korištenje dokaza prikupljenih u ranijim fazama krivičnog postupka, uključujući i dokaze koje je I. Uvod predočila policija, nije samo po sebi u suprotnosti sa članom 6. 1. Jasminka Kopić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Evropske konvencije ukoliko takvi dokazi budu izvedeni na Mosta, koju zastupa Rifat Konjić, odvjetnik iz Tuzle, je podnijela suđenju, te ukoliko optuženi bude imao priliku da ih pokuša 1. lipnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i osporiti. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. činjenicama i dokazima koji optuženu terete ili bi onemogućile Kž-28/04 od 27. travnja 2004. godine i K-01/04 od 6. veljače objektivnost tog dokaznog sredstva, što ovdje nije slučaj, jer taj 2004. godine. dokaz (iskaz zaštićenog svjedoka) nije pribavljen na način da je optužena onemogućena u pravu na obranu, odnosno da se izjasni II. Postupak pred Ustavnim sudom o svim okolnostima iskaza ovog svjedokaŠ...Ć." Osim toga, Sud je 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika BiH naglasio i: "Š...Ćkada se radi o prizivnom prigovoru u svezi Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine nedostavljanja rješenja o prihvaćanju saslušanja zaštićenog (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) je zatraženo 3. veljače 2005. svjedoka, što priziv ocjenjuje bitnom povredom odredaba godine da dostave odgovore na apelaciju. kaznenog postupka, prema ocjeni ovog vijeća, radilo se o 3. Sud je BiH odgovor na apelaciju dostavio 15. ožujka 2005. relativnoj povredi koja je sanirana na glavnom pretresu čitanjem godine, a Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. iskaza zaštićenog svjedoka, kada su stranke i branitelj mogli 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika reagirati i iskazati sve prigovore koje je sud obvezan razriješiti Ustavnog suda, odgovor je Suda BiH 29. lipnja 2005. godine presudom, što je faktički i učinio kada je prihvatio iskaz dostavljen apelantici. zaštićenog svjedoka, ali ne kao isključivi dokaz, nego u sklopu sa III. Činjenično stanje svim drugim dokazima iz čega se zaključuje da optuženoj nije povrijeđeno pravo na obranu u smislu članka 6.3d. Konvencije 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobodaŠ...Ć." i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. IV. Apelacija 6. Optužnicom broj KT-13/03 od 30. rujna 2003. godine a) Navodi iz apelacije Tužiteljstvo je optužilo apelanticu zbog kaznenog djela organiziranog kriminala iz članka 250. stavak 2. Kaznenog 10. Apelantica navodi da su pobijanim presudama zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi povrijeđena njezina sljedeća ustavna prava: pravo na pravično kaznenog djela krivotvorenja novca iz članka 205. stavak 1. suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. KZBiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 37/03). stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Predmetna se optužnica odnosila na krivotvorenje i stavljanje u temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), opticaj 268 komada novčanica u valuti euro, u apoenima od po pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske 500 eura, ukupne nominalne vrijednosti od 134.000 eura. konvencije i pravo da se ne bude suđeno ili kažnjeno dvaput 7. Tijekom dokaznog postupka pred Sudom su BiH izvedeni prema istom predmetu iz članka 4. stavak 2. Protokola broj 7 uz sljedeći dokazi: saslušan je vještak grafolog glede njegovog Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je prvostupanjska pismenog nalaza, pročitan zapisnik o saslušanju zaštićenog presuda utemeljena isključivo ili gotovo isključivo na iskazu svjedoka X-15 ZZS-03 od 3. rujna 2003. godine, pročitano zaštićenog svjedoka X-15, koji je, navodno, pribavljen na izvješće Ureda za suzbijanje kriminaliteta Pokrajine Bavarska, nezakonit način. U svezi toga se navodi kako je nepobitno da SR Njemačka, od 25. lipnja 2003. godine, izvršen uvid u potvrde rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka nije uručeno apelantici o oduzetim predmetima (krivotvorene novčanice) koje je izdao zbog čega ona na to rješenje nije mogla uložiti priziv, što je, MUP Tuzlanskog kantona 24. svibnja 2003. godine, pročitano prema tvrdnjama iz apelacije, dostatan razlog da se automatski izvješće Bavarskog pokrajinskog ureda za suzbijanje ukine prvostupanjska presuda. Osim toga, apelantica navodi kriminaliteta od 23. svibnja 2003. godine, pročitano izvješće kako je i Apelacijsko vijeće Suda BiH zaključilo da Ministarstva sigurnosti BiH – Interpol Sarajevo od 29. kolovoza nedostavljanje rješenja o saslušanju zaštićenog svjedoka 2003. godine, izvršen uvid u dokumentaciju – spis Državnog predstavlja bitnu povredu kaznenog postupka, pa je tim slijedom tužiteljstva Minhen broj JS 211500/03, te izvršeno objektivno trebalo i ukinuti prvostupanjsku presudu obzirom da članak 315. reproduciranje snimljenih telefonskih razgovora između Zakona o kaznenom postupku ne poznaje "relativno bitnu optuženih J.S., Ž.L. i apelantice, koje su snimila policijska tijela povredu", kako je Apelacijsko vijeće Suda BiH nazvalo propust SR Njemačke pod brojevima CD 1347 i 1348, i izvršen je uvid u zbog toga što apelantici nije dostavljeno rješenje o saslušanju izvadak iz kaznene evidencije za apelanticu. zaštićenog svjedoka. Dalje, u apelaciji se poziva na razloge iz 8. Na temelju izvedenih dokaza Sud je BiH, nakon održanog apelantičinog priziva od 4. ožujka 2004. godine, koji je uložen na glavnog, usmenog i javnog pretresa, u nazočnosti apelantice i prvostupanjsku presudu, ne navodeći pri tomu koji su to razlozi, njezinog branitelja donio Presudu broj K-01/04 od 6. veljače te uopćeno naglašavajući da se radi o tomu da se obje pobijane 2004. godine kojom je apelanticu proglasio krivom zbog presude temelje na nezakonitim dokazima. počinjenog kaznenog djela krivotvorenja novca iz članka 205. b) Odgovor na apelaciju stavak 1. u svezi članka 29. (suizvršiteljstvo) KZBiH, te je osudio na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci s tim da je apelantici 11. U odgovoru na apelaciju Sud se BiH pretežito poziva na u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u razloge iz drugostupanjske presude, naglašavajući da je propust pritvoru, počevši od 24. svibnja 2003. godine, pa dalje. koji je učinjen prigodom pripremanja glavnog pretresa, a koji se 9. Apelacijski je odjel Suda BiH na sjednici održanoj u ogleda u tomu što rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka nije nazočnosti apelantice i njezinog branitelja donio Presudu broj dostavljeno apelantici, otklonjen na glavnom pretresu. Tom Kž-28/04 od 27. travnja 2004. godine kojom je odbio apelantičin prigodom je apelantici pročitan iskaz zaštićenog svjedoka, kada priziv i potvrdio prvostupanjsku presudu broj K-01/04 od 6. je ona i mogla da se izjasni o njemu. Sud BiH predlaže da se veljače 2004. godine. U drugostupanjskoj odluci Sud je BiH predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. naglasio da se u prizivu prvenstveno naglašava da rješenje suda V. Relevantni propisi na temelju kojeg je odlučeno da će se saslušati zaštićeni svjedok X-15 optuženoj nije nikad dostavljeno zbog čega na to rješenje 12. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine nije mogla uložiti priziv, tako da to rješenje nije postalo ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) pravomoćno, što znači da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za Članak 297. sačinjavanje i čitanje takvog zapisnika. Rješavajući o navedenim " (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji: prizivnim prigovorima, Sud je BiH naglasio: "Š...Ćpriziv a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju utemeljeno ukazuje da primjerak rješenja ZZS-03/03-2 od 27. presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na glavnom kolovoza 2003. godine, o saslušanju zaštićenog svjedoka X-15, pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, prema tužiteljevom prijedlogu, nije dostavljen optuženoj i b) ako je na glavnom pretresu sudjelovao sudac koji se morao njezinom branitelju i, prema ocjeni ovog vijeća, ovakav se izuzeti, propust vijeća za saslušanje zaštićenog svjedoka ocjenjuje kao c) ako je glavni pretres održan bez osobe čija je nazočnost na povreda iz članka 297. stavak 2. ZKPBiH, tj. relativno bitnom glavnom pretresu prema zakonu obvezna ili ako je optuženom, povredom koju je sud učinio za vrijeme pripremanja glavnog branitelju ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno pretresa. Ovakve bi povrede, prema ocjeni ovog vijeća, mogle da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom utjecati na zakonito i pravilno donošenje presude u slučaju ako bi jeziku prati tijek glavnog pretresa, optuženoj ili branitelju bilo onemogućeno da se izjasne o svim d) ako je povrijeđeno pravo na obranu, e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i pretresu, uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije f) ako je Sud povrijedio propise kaznenog postupka o bjelodano (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi postojanju odobrenja nadležnog tijela, formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete optužbe, glede dopustivosti. i) ako se presuda temelji na dokazu na kojem se prema VII. Meritum odredbama ovog zakona ne može temeljiti presuda, j) ako je optužba prekoračena, 18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi presudama povrijeđena njezina sljedeća ustavna prava: pravo na ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge, ili pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran (2) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo da se ne Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili prigodom bude suđeno ili kažnjeno dvaput prema istom predmetu iz članka donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio 4. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja Pravo na pravično suđenje na zakonito i pravilno donošenje presude." 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Članak 315. stavak 1. alineje a) i b) "Sve će osobe unutar teritorija Bosne i Hercegovine uživati "(1) Vijeće će Apelacijskoga odjela, uvažavajuć ipriziv, ljudska prava i slobode na koje je ukazano u paragrafu 2. u rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti održavanje gornjem tekstu; oni uključuju: pretresa ako ustvrdi da: a) postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka osim u (...) slučajevima iz članka 314. stavak 1. ovog zakona, (e) Pravo na fer-saslušanje u građanskim i kaznenim b) je potrebito izvesti nove dokaze ili ponoviti već u stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." prvostupanjskom postupku izvedene dokaze usljed kojih je Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno ustvrđeno." dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili 13. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima svjedoka ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred Članak 9. neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć". "Prigodom odlučivanja postoje li opravdani razlozi da se 20. Ustavni sud konstatira da je članak 6. stavak 1. Europske svjedok ispita putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer je bjelodano da na način na koji stranke i branitelj mogu postavljati pitanja, a da se u predmetnom postupku radilo o "ustvrđivanju utemeljenosti ne budu nazočni u istoj prostoriji sa svjedokom, također će se kaznene optužbe protiv apelantice", kako je propisano u prvom uzeti u obzir potreba da se osigura zaštita svjedoka pod stavku ovog članka. prijetnjom i ugroženog svjedoka." 21. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud prvo Članak 16. naglašava da nisu točni apelantičini prigovori "da je "(1) Po primitku prijedloga za saslušanje zaštićenog prvostupanjska presuda utemeljena isključivo ili gotovo svjedoka, vijeće sastavljeno od trojice sudaca će bez odgađanja, isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka X-15". Naime, uvidom u a najkasnije 15 dana od dana primitka prijedloga, ustvrditi da li obrazloženje prvostupanjske presude je razvidno koji su sve je takvo saslušanje opravdano. dokazi izvedeni na glavnom pretresu i na kojim je dokazima sud (2) Sud temelji svoju odluku na: utemeljio svoju presudu (dokazi prikupljeni prema a) činjenicama u prijedlogu za saslušanje zaštićenog kazneno-pravnoj proceduri SR Njemačke, uključujući i svjedoka i snimljene apelantičine telefonske razgovore sa ostalim b) dokumentaciji o kaznenom predmetu koja je dostavljena izvršiteljima predmetnog kaznenog djela, potom, potvrde o vijeću." oduzetim novčanicama, te nalaz i mišljenje vještaka grafološke Članak 17. struke) iz čega je razvidno da Sud BiH svoju presudu ne temelji "(1) Protiv odluke iz članka 16. ovog zakona je dopušten pretežito na iskazu zaštićenog svjedoka. priziv. 22. Dalje, glede apelantičinih navoda da joj prigodom (2) Vijeće Apelacijskoga odjela razmatra priziv iz stavka 1. pripremanja glavnog pretresa nije dostavljeno rješenje o ovog članka bez odgađanja i donosi odluku najkasnije u roku od saslušanju zaštićenog svjedoka, te da na to rješenje nije mogla 15 dana od dana primitka priziva." uložiti priziv, u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično Članak 18. suđenje, Ustavni se sud poziva na odgovarajuće stavove "Nakon pravomoćnosti odluke da se održi saslušanje Europskog suda za ljudska prava. zaštićenog svjedoka, predsjednik vijeća zakazuje nadnevak, 23. U predmetu Doorson protiv Nizozemske (vidi presudu od vrijeme i mjesto saslušanja." 20. veljače 1996. godine, stavak 70) Europski je sud za ljudska prava izjavio: "načela pravičnog suđenja, također, zahtijevaju da VI. Dopustivost u odgovarajućim slučajevima interesi obrane budu u ravnoteži 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani svjedočiti." U Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima ovom predmetu, koji se odnosio na suđenje osobama optuženim koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom za trgovinu drogom, Europski je sud za ljudska prava istaknuo da spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. uporaba anonimnih svjedoka na suđenju može postaviti pitanje 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, poštivanja prava zaštićenih Europskom konvencijom i da moraju Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv postojati mjere kojima će se uspostaviti ravnoteža, tj. osigurati presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi prava obrane. Sud je primijetio da je anonimne svjedoke u djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se konkretnom slučaju, u prizivnoj fazi, u nazočnosti branitelja podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije ispitivao istražni sudac koji je znao njihov identitet. Branitelj je primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg imao priliku svjedocima postavljati pitanja koja je smatrao da su je koristio. u interesu obrane, ukoliko ona ne bi dovela do razotkrivanja 16. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom njihovog identiteta, i na sva ta pitanja su dati i odgovori. Europski Presuda Suda BiH broj Kž-28/04 od 27. travnja 2004. godine je sud za ljudska prava, također, primijetio da domaći sud nije protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih utemeljio svoje zaključke na svjedočenju anonimnih svjedoka, prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 1. lipnja 2004. te, prema tomu, nije našao ni povredu članka 6. Europske godine, tj .u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. konvencije. 24. Osim toga, u predmetu Kostovski protiv Nizozemske (vidi kasnijem dijelu kaznenog postupka ti nedostaci bili ispravljeni, presudu od 20. studenoga 1989. godine) se radilo o slučaju kada jer je apelantica na glavnom pretresu imala mogućnost izjasniti su identitet osobe koja je sudjelovala u pljački banke otkrile dvije se u svezi iskaza zaštićenog svjedoka, kao i osporiti njegove osobe koje su željele ostati anonimne. Iskazi su ovih dvaju navode. Osim toga, najbitnije za ovaj slučaj jeste da presuda nije svjedoka pročitani na sudu tijekom suđenja na kojem je donesena samo na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Naime, podnositelj aplikacije osuđen za oružanu pljačku. Podnositelj se iskaz je zaštićenog svjedoka pročitan na glavnom pretresu bez aplikacije žalio da nije imao pravično suđenje, jer su se kao njegovog ispitivanja u smislu članka 9. Zakona o zaštiti svjedoka dokazi koristila izvješća o iskazima dvaju anonimnih svjedoka. pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, tako da apelantica nije U svezi toga, Europski je sud za ljudska prava primijetio da, u mogla izravno postavljati pitanja zaštićenom svjedoku, te tako načelu, svi dokazi moraju biti izvedeni u nazočnosti optuženog. pobiti njegov iskaz. Navedeno je protivno članku 6. stavak 3. Međutim, uporaba izjava koje su date prije suđenja kao dokaznog točka d) Europske konvencije koji predviđa pravo optuženog da materijala, u načelu, nije nekonzistentno sa člankom 6. Europske sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. Stoga bi konvencije sve dok se poštuju prava obrane. Ova prava Ustavni sud našao povredu prava na obranu iz članka 6. stavak 3. zahtijevaju mogućnost da optuženi pokuša pobiti navode, kao i točka d) da je pobijana presuda Suda BiH donesena samo na da ispituje svjedoka u nekoj od faza tijekom suđenja. U temelju iskaza zaštićenog svjedoka koji je pročitan na glavnom konkretnom slučaju on tu prigodu nije imao, te je sud smatrao da pretresu bez mogućnosti apelantice da zaštićenom svjedoku je prekršen članak 6. Europske konvencije. izravno postavlja pitanja i tako pokuša pobiti njegov iskaz. 25. Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda za Međutim, ovdje to nije slučaj, pa nema razloga da se smatra da je ljudska prava, Ustavni sud, također, smatra kako uporaba izjava apelantici povrijeđeno pravo na obranu. anonimnih svjedoka kao dokaza prigodom ustvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe može dovesti do povrede prava 31. Glede apelantičinih paušalnih navoda da se obje presude na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije u dva temelje na, navodno, nezakonitim dokazima, te da ostaje pri slučaja: a) kada se presuda temelji isključivo na iskazu prigovoru iz priziva uloženog na prvostupanjsku epenu presudu, anonimnog svjedoka i b) kada optuženom ili njegovom branitelju Ustavni sud naglašava da se oni ne mogu ispitivati zbog toga što nije data mogućnost da tijekom suđenja ospori iskaz anonimnog apelantica takve navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima, svjedoka, odnosno da se u svezi njega izjasni. a samo pozivanje na priziv nije dostatno obzirom da je o njemu već rješavalo Apelacijsko vijeće Suda BiH, a apelantica nije 26. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se obrazložila zašto smatra da je odbijanjem njezinog priziva došlo pobijane presude ne temelje samo na iskazu zaštićenog do povrede ustavnih prava osim u dijelu koji se odnosi na to da (anonimnog) svjedoka X-15, te da su apelantica i njezin branitelj nije dostavljeno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka, o imali mogućnost da se izjasne u svezi navedenog iskaza i da ga čemu je Ustavni sud riješio u prethodnom dijelu ove odluke. ospore, što su i učinili tijekom ovog suđenja. Navedena je konstatacija nepobitna obzirom da je to razvidno iz obrazloženja 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u pobijanih presuda, a ni apelantica ne pobija da nije imala priliku konkretnom slučaju ispoštovani standardi iz članka 6. stavak 1. izjasniti se u svezi iskaza zaštićenog svjedoka. Europske konvencije obzirom da je nepobitno da je apelantica 27. Glede apelantičinih navoda da u predmetnom slučaju nije tijekom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna stranka, te da ispoštovana procedura predviđena čl. 16, 17. i 18. Zakona o joj je omogućeno aktivno sudjelovanje u postupku, da bude zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, odnosno da saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, potom, nije doneseno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka na koje apelantica je tijekom cijelog postupka imala branitelja, mogla je je ona onda imala pravo izjaviti priziv, Ustavni sud naglašava ulagati prizive, te nema nijednog razloga da se posumnja u sljedeće. pravičnost suđenja. Pobijane se presude ne temelje na iskazu 28. Poštivanje je procedure predviđene Zakonom o zaštiti zaštićenog svjedoka, a proceduralni je propust, kao što je svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka iznimno važno za nedostavljanje rješenja apelantici kojim se određuje saslušanje poštivanje načela pravičnog suđenja zbog toga što se radi o zaštićenog svjedoka, ispravljen na glavnom pretresu, kada je slučaju kada zakon dopušta da se na suđenju odstupi od načela apelantica imala priliku izjasniti se i osporiti iskaz zaštićenog kontradiktornosti, tj. da stranke ne mogu izravno postavljati svjedoka. pitanja svjedoku. Stoga, i odredbe navedenog zakona, koje propisuju proceduru kojom se predviđa donošenje rješenja kojim 33. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije se odlučuje o prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka i na došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) koje je moguće izjaviti priziv, znače, zapravo, obvezu prethodne Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske procjene treba li uopće izvoditi ovakav dokaz obzirom da će se konvencije. iskaz takvog svjedoka moći samo pročitati bez izravnog postavljanja pitanja. Prema tomu, iako je tijekom glavnog pretresa apelantica imala mogućnost izjasniti se u svezi iskaza Ostali navodi zaštićenog svjedoka X-15, u konkretnom je slučaju evidentan ozbiljan propust Suda BiH da donese rješenje o saslušanju 34. U smislu zaključka o kršenju prava iz članka II/3.(e) zaštićenog svjedoka i dostavi ga apelantici radi ulaganja priziva, Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske čime bi se dodatno ispitala potreba izvođenja takvog dokaza na konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice glavnom pretresu. Dakle, procedura propisana za saslušanje razmatrati ostale navode iz apelacije o kršenju prava na zaštićenog svjedoka se mora poštivati. djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i 29. Međutim, obzirom na složenost i višestupnost kaznenog prava da se ne bude dvaput osuđeno prema istom predmetu iz postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se članka 4. stavak 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Potom, nije moguće, u načelu, VIII. Zaključak ustvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi presudu Europskog suda za ljudska 35. Time što apelantici nije dostavljeno rješenje kojim se prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske od 6. određuje saslušanje zaštićenog svjedoka nije povrijeđeno pravo prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Ustavnog suda U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj takav propust, koji se desio prigodom pripremanja glavnog 38/03). pretresa, ispravljen na glavnom pretresu, kada je apelantica imala 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o priliku izjasniti se i osporiti iskaz zaštićenog svjedoka, te stoga predmetu koji se može dovesti u svezu navedene prakse nije povrijeđeno ni apelantičino pravo na obranu, a pobijane se Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava obzirom da su presude ne temelje isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka. se u jednom dijelu predmetnog kaznenog postupka pojavili proceduralni nedostaci (apelantici nije dostavljeno rješenje 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, kojim se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka) da bi u Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke njegovog pismenog nalaza, pročitan zapisnik o saslušanju Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. zaštićenog svjedoka X-15 ZZS-03 od 3. septembra 2003. godine, Predsjednik pročitan izvještaj Biroa za suzbijanje kriminaliteta Ustavnog suda Pokrajine Bavarska, SR Wemačka, od 25. juna 2003. godine, izvršen uvid u potvrde o oduzetim predmetima (krivotvorene Bosne i Hercegovine novčanice) koje je izdao MUP Tuzlanskog kantona 24. maja 2003. Mato Tadić, v. r. godine, pročitan izvještaj Bavarskog pokrajinskog biroa za suzbijanje kriminaliteta od 23. maja 2003. godine, pročitan izvještaj Ministarstva bezbjednosti BiH - Interpol Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u Sarajevo od 29. avgusta 2003. godine, izvršen uvid u predmetu broj AP 506/04, rješavajući apelaciju Jasminke dokumentaciju - spis Državnog tužilaštva Minhen broj JS Kopić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, 211500/03, te izvršeno objektivno reprodukovanje snimljenih člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog telefonskih razgovora između optuženih J.S., Ž.L. i suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i apelantkinje, koje su snimili policijski organi SR Wemačke Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: pod brojevima CD 1347 i 1348, i izvršen je uvid u izvod iz Mato Tadić, predsjednik kaznene evidencije za apelantkinju. Tudor Pantiru, potpredsjednik 8. Na osnovu izvedenih dokaza Sud BiH, nakon održanog Miodrag Simović, potpredsjednik glavnog, usmenog i javnog pretresa, u prisustvu apelantkinje i Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik njenog branioca donio je Presudu broj K-01/04 od 6. februara David Feldman, sudija 2004. godine kojom je apelantkinju proglasio krivom zbog počinjenog krivičnog djela krivotvorewa novca iz člana 205 Valerija Galić, sudija stav 1 u vezi sa članom 29 (saizvršilaštvo) KZBiH, te je Jovo Rosić, sudija osudio na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci s tim da je Constance Grenje, sudija apelantkiwi u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je je provela u pritvoru, počev od 24. maja 2003. godine, pa dalje. ODLUKU O MERITUMU1 9. Apelacioni odjel Suda BiH na sjednici održanoj u prisustvu apelantkinje i njenog branioca donio je Presudu broj Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Kopić Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine kojom je odbio podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. apelantkiwinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu broj Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine i K-01/04 od 6. februara K-01/04 od 6. februara 2004. godine. U drugostepenoj odluci Sud 2004. godine. BiH je naglasio da se u žalbi prvenstveno naglašava da Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i rješenje suda na osnovu kog je odlučeno da će se saslušati Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i zaštićeni svjedok X-15 optuženoj nije nikad dostavljeno zbog Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u čega na to rješenje nije mogla da uloži žalbu, tako da to "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". rješenje nije postalo pravosnažno, što znači da nisu bili OBRAZLOŽEWE ispunjeni zakonski uslovi da se sačini i pročita takav zapisnik. Rješavajući o navedenim žalbenim prigovorima, I. Uvod Sud BiH je naglasio: "Š...Ćžalba osnovano ukazuje da primjerak 1. Jasminka Kopić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz rješewa ZZS-03/03-2 od 27. avgusta 2003. godine, o saslušanju Sanskog Mosta, koju zastupa Rifat Kowić, advokat iz Tuzle, zaštićenog svjedoka X-15, shodno tužiočevom prijedlogu, podnijela je 1. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne nije dostavljen optuženoj i njenom braniocu i, shodno ocjeni i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda ovog vijeća, ovakav propust vijeća za saslušanje zaštićenog Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) br. svjedoka ocjenjuje se kao povreda iz člana 297 stav 2 ZKPBiH, Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine i K-01/04 od 6. februara tj. relativno bitnom povredom koju je sud učinio za vrijeme 2004. godine. pripremawa glavnog pretresa. Ovakve povrede, shodno ocjeni ovog vijeća, mogle bi da utiču na zakonito i pravilno II. Postupak pred Ustavnim sudom donošenje presude u slučaju ako bi optuženoj ili braniocu bilo onemogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika koji optuženu terete ili bi onemogućile objektivnost tog Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i dokaznog sredstva, što ovdje nije slučaj, jer taj dokaz (iskaz Hercegovine (u daqnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. zaštićenog svjedoka) nije pribavljen na način da je optužena februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju. onemogućena u pravu na odbranu, odnosno da se izjasni o svim 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 15. marta 2005. godine, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. okolnostima iskaza ovog svjedokaŠ...Ć." Sem toga, Sud BiH je 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika naglasio i: "Š...Ćkada se radi o žalbenom prigovoru u vezi sa Ustavnog suda, odgovor Suda BiH je 29. juna 2005. godine nedostavljanjem rješewa o prihvatanju saslušawa dostavljen apelantkiwi. zaštićenog svjedoka, što žalba ocjenjuje bitnom povredom odredbi krivičnog postupka, shodno ocjeni ovog vijeća, III. Činjenično stanje radilo se o relativnoj povredi koja je sanirana na glavnom 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih pretresu čitanjem iskaza zaštićenog svjedoka, kada su navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se stranke i branilac mogli da reaguju i iskažu sve prigovore sumiraju na sljedeći način. koje je sud obavezan da razriješi presudom, što je faktički i 6. Optužnicom broj KT-13/03 od 30. septembra 2003. godine učinio kada je prihvatio iskaz zaštićenog svjedoka, ali ne Tužilaštvo je optužilo apelantkinju zbog krivičnog djela kao iskqučivi dokaz, nego u sklopu sa svim drugim dokazima iz organizovanog kriminala iz člana 250 stav 2 Krivičnog zakona čega se zakqučuje da optuženoj nije povrijeđeno pravo na Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa odbranu u smislu člana 6.3d. Konvencije za zaštitu qudskih krivičnim djelom krivotvorewa novca iz člana 205 stav 1 prava i osnovnih slobodaŠ...Ć." KZBiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 37/03). Predmetna optužnica odnosila se na krivotvorenje i IV. Apelacija stavljanje u opticaj 268 komada novčanica u valuti evro, u a) Navodi iz apelacije apoenima od po 500 evra, ukupne nominalne vrijednosti od 134.000 evra. 10. Apelantkiwa navodi da su osporenim presudama 7. U toku dokaznog postupka pred Sudom BiH izvedeni su povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo na pravično sljedeći dokazi: saslušan je vještak grafolog povodom suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude." pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske Član 315 stav 1 alineje a) i b) konvencije i pravo da se ne bude suđeno ili kažnjeno dvaput "(1) Vijeće Apelacionog odjeljewa će, uvažavajući žalbu, prema istom predmetu iz člana 4 stav 2 Protokola broj 7 uz rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti Evropsku konvenciju. Apelantkiwa tvrdi da je prvostepena održavanje pretresa ako utvrdi da: presuda zasnovana iskqučivo ili gotovo iskqučivo na iskazu a) postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka zaštićenog svjedoka X-15, koji je, navodno, pribavljen na osim u slučajevima iz člana 314. stav 1. ovog zakona, nezakonit način. S tim u vezi, navodi se kako je nesporno da b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka nije uručeno prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je apelantkiwi zbog čega ona na to rješenje nije mogla da uloži činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno." žalbu, što je, shodno tvrdwama iz apelacije, dovoljan razlog da 13. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetwom i ugroženih se automatski ukine prvostepena presuda. Sem toga, svjedoka ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) apelantkiwa navodi kako je i Apelaciono vijeće Suda BiH Član 9 zakqučilo da nedostavljanje rješewa o saslušanju zaštićenog "Pri odlučivanju da li postoje opravdani razlozi da se svjedoka predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka, pa je svjedok ispita putem tehničkih uređaja za prijenos slike i tim slijedom trebalo i da ukine prvostepenu presudu s obzirom zvuka na način na koji stranke i branilac mogu postavljati na to da član 315 Zakona o krivičnom postupku ne poznaje pitawa, a da ne budu prisutni u istoj prostoriji sa "relativno bitnu povredu", kako je Apelaciono vijeće Suda svjedokom, također će se uzeti u obzir potreba da se osigura BiH nazvalo propust zbog toga što apelantkiwi nije zaštita svjedoka pod prijetwom i ugroženog svjedoka." dostavljeno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka. Dalje, u Član 16 apelaciji se poziva na razloge iz apelantkiwine žalbe od 4. "(1) Po prijemu prijedloga za saslušanje zaštićenog marta 2004. godine, koja je uložena na prvostepenu presudu, ne svjedoka, vijeće sastavljeno od trojice sudija će bez odgađawa, navodeći pri tome koji su to razlozi, te generalno a najkasnije 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li naglašavajući da se radi o tome da se obje osporene presude je takvo saslušanje opravdano. zasnivaju na nezakonitim dokazima. (2) Sud zasniva svoju odluku na: b) Odgovor na apelaciju a) činjenicama u prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka i 11. U odgovoru na apelaciju Sud BiH pretežno se poziva na b) dokumentaciji o krivičnom predmetu koja je razloge iz drugostepene presude, naglašavajući da je propust dostavljena vijeću." koji je učinjen prilikom pripremawa glavnog pretresa, a koji Član 17 se ogleda u tome što rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka "(1) Protiv odluke iz člana 16. ovog zakona dopuštena je nije dostavljeno apelantkiwi, otklonjen na glavnom pretresu. žalba. Tom prilikom apelantkiwi je pročitan iskaz zaštićenog (2) Vijeće Apelacionog odjeljewa razmatra žalbu iz stava svjedoka, kada je ona i mogla da se izjasni o njemu. Sud BiH 1 ovog člana bez odgađawa i donosi odluku najkasnije u roku od predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 15 dana od dana prijema žalbe." V. Relevantni propisi Član 18 "Nakon pravosnažnosti odluke da se održi saslušanje 12. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine zaštićenog svjedoka, predsjednik vijeća zakazuje datum, ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) vrijeme i mjesto saslušawa." Član 297 " 1) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji: VI. Dopustivost a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izricanju presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima glavnom pretresu ili koji je pravosnažnom odlukom izuzet od koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora suđewa, zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, morao izuzeti, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi prisutnost na glavnom pretresu prema zakonu obavezna ili djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog je koristio. pretresa, 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, je Presuda Suda BiH broj Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine e) ako je protivno zakonu bila iskqučena javnost na protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova glavnom pretresu, mogućih shodno zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 1. juna 2004. godine, tj .u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i postojanju odobrewa nadležnog organa, uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. nenadležnosti, 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, optužbe, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema u pogledu dopustivosti. odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, j) ako je optužba prekoračena, VII. Meritum k) ako je izreka presude nerazumqiva, protivrječna sama 18. Apelantkiwa osporava navedene presude tvrdeći da su sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži tim presudama povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo razloge, ili u woj nisu navedeni razlozi o odlučnim na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine činjenicama, i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran (2) Bitna povreda odredbi krivičnog postupka postoji i pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo da se ne ako Sud za vrijeme pripremawa glavnog pretresa ili prilikom bude suđeno ili kažnjeno dvaput prema istom predmetu iz člana donošewa presude nije primijenio ili je nepravilno 4 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje nekoj od faza tokom suđewa. U konkretnom slučaju on tu priliku nije imao, te je sud smatrao da je prekršen član 6 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Evropske konvencije. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 25. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona qudska prava, Ustavni sud, takođe, smatra kako korišćenje obuhvataju: izjava anonimnih svjedoka kao dokaza prilikom utvrđivawa (...) osnovanosti krivične optužbe može da dovede do povrede e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije u dva stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." slučaja: a) kada se presuda zasniva iskqučivo na iskazu Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu anonimnog svjedoka i b) kada optuženom ili njegovom braniocu glasi: nije data mogućnost da tokom suđewa ospori iskaz anonimnog "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili svjedoka, odnosno da se u vezi s wim izjasni. osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, 26. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom osporene presude ne zasnivaju samo na iskazu zaštićenog roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom (anonimnog) svjedoka X-15, te da su apelantkiwa i njen ustanovljenim sudom. Š...Ć". branilac imali mogućnost da se izjasne u vezi sa navedenim 20. Ustavni sud konstatuje da je član 6 stav 1 Evropske iskazom i da ga ospore, što su i učinili tokom ovog suđewa. konvencije primjenqiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno Navedena konstatacija je nesporna s obzirom na to da je to da se u predmetnom postupku radilo o "utvrđivanju osnovanosti vidqivo iz obrazložewa osporavanih presuda, a ni krivične optužbe protiv apelantkinje", kako je propisano u apelantkiwa ne osporava da nije imala priliku da se izjasni u prvom stavu ovog člana. vezi sa iskazom zaštićenog svjedoka. 21. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud prvo 27. Što se tiče apelantkiwinih navoda da u predmetnom naglašava da nisu tačni apelantkiwini prigovori "da je slučaju nije ispoštovana procedura predviđena čl. 16, 17 i 18 prvostepena presuda zasnovana iskqučivo ili gotovo Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetwom i ugroženih iskqučivo na iskazu zaštićenog svjedoka X-15". Naime, svjedoka, odnosno da nije doneseno rješenje o saslušanju uvidom u obrazloženje prvostepene presude vidqivo je koji su zaštićenog svjedoka na koje je ona onda imala pravo izjaviti sve dokazi izvedeni na glavnom pretresu i na kojim dokazima je žalbu, Ustavni sud naglašava sljedeće. sud zasnovao svoju presudu (dokazi prikupljeni prema 28. Poštovanje procedure predviđene Zakonom o zaštiti krivično-pravnoj proceduri SR Wemačke, ukqučujući i svjedoka pod prijetwom i ugroženih svjedoka je izuzetno važno snimljene apelantkiwine telefonske razgovore sa ostalim za poštovanje principa pravičnog suđewa zbog toga što se izvršiocima predmetnog krivičnog djela, zatim, potvrde o radi o slučaju kada zakon dopušta da se na suđenju odstupi od oduzetim novčanicama, te nalaz i mišljenje vještaka principa kontradiktornosti, tj. da stranke ne mogu direktno grafološke struke) iz čega je vidqivo da Sud BiH svoju da postavljaju pitawa svjedoku. Stoga, i odredbe navedenog presudu ne zasniva pretežno na iskazu zaštićenog svjedoka. zakona, koje propisuju proceduru kojom se predviđa donošenje 22. Dalje, u pogledu apelantkiwinih navoda da joj prilikom rješewa kojim se odlučuje o predlogu za saslušanje zaštićenog pripremawa glavnog pretresa nije dostavljeno rješenje o svjedoka i na koje je moguće da se izjavi žalba, znače, zapravo, saslušanju zaštićenog svjedoka, te da na to rješenje nije mogla obavezu prethodne procjene da li uopšte treba da se izvodi da uloži žalbu, u čemu apelantkiwa vidi povredu prava na ovakav dokaz s obzirom na to da će iskaz takvog svjedoka moći pravično suđenje, Ustavni sud se poziva na odgovarajuće samo da se pročita bez direktnog postavljanja pitawa. Shodno stavove Evropskog suda za qudska prava. tome, iako je tokom glavnog pretresa apelantkiwa imala 23. U predmetu Doorson protiv Holandije (vidi presudu od mogućnost da se izjasni u vezi sa iskazom zaštićenog svjedoka 20. februara 1996. godine, stav 70) Evropski sud za qudska prava X-15, u konkretnom slučaju evidentan je ozbiljan propust Suda je izjavio: "principi pravičnog suđewa, takođe, zahtijevaju da BiH da donese rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka i u odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu u dostavi ga apelantkiwi radi izjavqivawa žalbe, čime bi se ravnoteži sa interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani dodatno ispitala potreba da se izvede takav dokaz na glavnom da svjedoče." U ovom predmetu, koji se odnosio na suđenje pretresu. Dakle, procedura propisana za saslušanje licima optuženim za trgovinu drogom, Evropski sud za qudska zaštićenog svjedoka mora da se poštuje. prava je istakao da korišćenje anonimnih svjedoka na suđenju 29. Međutim, s obzirom na složenost i višestepenost može da postavi pitanje poštovawa prava zaštićenih krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i Evropskom konvencijom i da moraju da postoje mjere kojima će nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu se da se uspostavi ravnoteža, tj. obezbijede prava odbrane. Sud ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Zatim, nije je primijetio da je anonimne svjedoke u konkretnom slučaju, u moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio žalbenoj fazi, u prisustvu branioca ispitivao istražni pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi presudu sudija koji je znao wihov identitet. Branilac je imao priliku Evropskog suda za qudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo da svjedocima postavlja pitawa koja je smatrao da su u interesu protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, odbrane, ukoliko ona ne bi dovela do razotkrivawa wihovog stav 68 i Odluku Ustavnog suda U 63/01 od 27. juna 2003. godine, identiteta, i na sva ta pitawa dati su i odgovori. Evropski sud tačka 18, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i za qudska prava je, takođe, primijetio da domaći sud nije Hercegovine", broj 38/03). zasnovao svoje zakqučke na svjedočenju anonimnih svjedoka, te, 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o shodno tome, nije našao ni povredu člana 6 Evropske predmetu koji može da se dovede u vezu sa navedenom praksom konvencije. Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava s obzirom na to 24. Sem toga, u predmetu Kostovski protiv Holandije da su se u jednom dijelu predmetnog krivičnog postupka (vidi presudu od 20. novembra 1989. godine) radilo se o slučaju pojavili proceduralni nedostaci (apelantkiwi nije kada su identitet lica koje je učestvovalo u pljački banke dostavljeno rješenje kojim se određuje saslušanje zaštićenog otkrila dva lica koja su željela da ostanu anonimna. Iskazi svjedoka) da bi u kasnijem dijelu krivičnog postupka ti ova dva svjedoka pročitani su na sudu tokom suđewa na kom je nedostaci bili ispravljeni, jer je apelantkiwa na glavnom podnosilac aplikacije osuđen za oružanu pljačku. Podnosilac pretresu imala mogućnost da se izjasni u vezi sa iskazom aplikacije se žalio da nije imao pravično suđenje, jer su se kao zaštićenog svjedoka, kao i da ospori njegove navode. Sem toga, dokazi koristili izvještaji o iskazima dva anonimna svjedoka. najbitnije za ovaj slučaj jeste da presuda nije donesena samo na S tim u vezi, Evropski sud za qudska prava je primijetio da, u osnovu iskaza zaštićenog svjedoka. Naime, iskaz zaštićenog načelu, svi dokazi moraju da budu izvedeni u prisustvu svjedoka je pročitan na glavnom pretresu bez njegovog optuženog. Međutim, korišćenje izjava koje su date prije ispitivawa u smislu člana 9 Zakona o zaštiti svjedoka pod suđewa kao dokaznog materijala, u principu, nije prijetwom i ugroženih svjedoka, tako da apelantkiwa nije nekonzistentno sa članom 6 Evropske konvencije sve dok se mogla direktno da postavlja pitawa zaštićenom svjedoku, te poštuju prava odbrane. Ova prava zahtijevaju mogućnost da tako ospori njegov iskaz. Navedeno je u suprotnosti sa članom 6 optuženi pokuša da ospori navode, kao i da ispituje svjedoka u stav 3 tačka d. Evropske konvencije koji predviđa pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka Kopić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, optužbe. Stoga bi Ustavni sud našao povredu prava na odbranu člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog iz člana 6 stav 3 tačka d. da je osporena presuda Suda BiH suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i donesena samo na osnovu iskaza zaštićenog svjedoka koji je Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: pročitan na glavnom pretresu bez mogućnosti apelantkinje da Mato Tadić, predsjednik zaštićenom svjedoku direktno postavlja pitawa i tako pokuša Tudor Pantiru, potpredsjednik da ospori njegov iskaz. Međutim, ovdje to nije slučaj, pa nema Miodrag Simović, potpredsjednik razloga da se smatra da je apelantkiwi povrijeđeno pravo na Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica odbranu. David Feldman, sudija 31. Što se tiče apelantkiwinih paušalnih navoda da se Valerija Galić, sutkinja obje presude zasnivaju na, navodno, nezakonitim dokazima, te da Jovo Rosić, sudija ostaje pri prigovoru iz žalbe izrečene na prvostepenu Constance Grenje, sutkinja presudu, Ustavni sud naglašava da oni ne mogu da se ispituju na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je zbog toga što apelantkiwa takve navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima, a samo pozivanje na žalbu nije dovoqno s 1 obzirom na to da je o woj već rješavalo Apelaciono vijeće Suda ODLUKU O MERITUMU BiH, a apelantkiwa nije obrazložila zašto smatra da je Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Kopić odbijanjem njene žalbe došlo do povrede ustavnih prava sem u podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. dijelu koji se odnosi na to da nije dostavljeno rješenje o Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine i K-01/04 od 6. februara saslušanju zaštićenog svjedoka, o čemu je Ustavni sud riješio 2004. godine. u prethodnom dijelu ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", konkretnom slučaju ispoštovani standardi iz člana 6 stav 1 "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom Evropske konvencije s obzirom na to da je nesporno da je glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". apelantkiwa tokom cijelog postupka tretirana kao OBRAZLOŽENJE ravnopravna stranka, te da joj je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje I. Uvod primjedbe, zatim, apelantkiwa je tokom cijelog postupka 1. Jasminka Kopić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog imala branioca, mogla je da ulaže žalbe, te nema nijednog Mosta, koju zastupa Rifat Konjić, advokat iz Tuzle, podnijela je razloga da se posumwa u pravičnost suđewa. Osporene presude 1. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i se ne zasnivaju na iskazu zaštićenog svjedoka, a proceduralni Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda propust, kao što je nedostavljanje rješewa apelantkiwi kojim Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka, ispravljen je na Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine i K-01/04 od 6. februara glavnom pretresu kada je apelantkiwa imala priliku da se 2004. godine. izjasni i da ospori iskaz zaštićenog svjedoka. 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da nije II. Postupak pred Ustavnim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u konvencije. daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 3. februara 2005. Ostali navodi godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 15. marta 2005. 34. U smislu zakqučka o kršenju prava iz člana II/3e) godine, a Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske 4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno Ustavnog suda, odgovor Suda BiH je 29. juna 2005. godine razmatra ostale navode iz apelacije o kršenju prava na dostavljen apelantici. djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava da se ne bude dvaput osuđeno prema istom predmetu iz III. Činjenično stanje člana 4 stav 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na VIII. Zakqučak sljedeći način. 35. Time što apelantkiwi nije dostavljeno rješenje kojim 6. Optužnicom broj KT-13/03 od 30. septembra 2003. godine se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka nije došlo do Tužilaštvo je optužilo apelanticu zbog krivičnog djela povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je takav Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa propust, koji se desio prilikom pripremawa glavnog pretresa, krivičnim djelom krivotvorenja novca iz člana 205. stav 1. ispravljen na glavnom pretresu, kada je apelantkiwa imala KZBiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 37/03). priliku da se izjasni i da ospori iskaz zaštićenog svjedoka, te Predmetna optužnica odnosila se na krivotvorenje i stavljanje u stoga nije povrijeđeno ni apelantkiwino pravo na odbranu, a opticaj 268 komada novčanica u valuti euro, u apoenima od po osporene presude se ne zasnivaju iskqučivo na iskazu 500 eura, ukupne nominalne vrijednosti od 134.000 eura. zaštićenog svjedoka. 7. U toku dokaznog postupka pred Sudom BiH izvedeni su 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, sljedeći dokazi: saslušan je vještak grafolog povodom njegovog Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. pismenog nalaza, pročitan zapisnik o saslušanju zaštićenog 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke svjedoka X-15 ZZS-03 od 3. septembra 2003. godine, pročitan Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. izvještaj Ureda za suzbijanje kriminaliteta Pokrajine Bavarska, SR Njemačka, od 25. juna 2003. godine, izvršen uvid u potvrde o Predsjednik oduzetim predmetima (krivotvorene novčanice) koje je izdao Ustavnog suda MUP Tuzlanskog kantona 24. maja 2003. godine, pročitan Bosne i Hercegovine izvještaj Bavarskog pokrajinskog ureda za suzbijanje Mato Tadić, s. r. kriminaliteta od 23. maja 2003. godine, pročitan izvještaj Ministarstva sigurnosti BiH – Interpol Sarajevo od 29. augusta 2003. godine, izvršen uvid u dokumentaciju – spis Državnog tužilaštva Minhen broj JS 211500/03, te izvršeno objektivno Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u reproduciranje snimljenih telefonskih razgovora između predmetu broj AP 506/04, rješavajući apelaciju Jasminke optuženih J.S., Ž.L. i apelantice, koje su snimili policijski organi 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 SR Njemačke pod brojevima CD 1347 i 1348, i izvršen je uvid u saslušanju zaštićenog svjedoka. Dalje, u apelaciji se poziva na izvod iz kaznene evidencije za apelanticu. razloge iz apelanticine žalbe od 4. marta 2004. godine, koja je 8. Na temelju izvedenih dokaza Sud BiH, nakon održanog uložena na prvostepenu presudu, ne navodeći pri tome koji su to glavnog, usmenog i javnog pretresa, u prisustvu apelantice i razlozi, te uopćeno naglašavajući da se radi o tome da se obje njenog branioca donio je Presudu broj K-01/04 od 6. februara osporene presude temelje na nezakonitim dokazima. 2004. godine kojom je apelanticu proglasio krivom zbog počinjenog krivičnog djela krivotvorenja novca iz člana 205. b) Odgovor na apelaciju stav 1. u vezi sa članom 29. (saizvršilaštvo) KZBiH, te je osudio 11. U odgovoru na apelaciju Sud BiH pretežno se poziva na na kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci s tim da je apelantici razloge iz drugostepene presude, naglašavajući da je propust koji u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u je učinjen prilikom pripremanja glavnog pretresa, a koji se pritvoru, počevši od 24. maja 2003. godine, pa dalje. ogleda u tome što rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka nije 9. Apelacioni odjel Suda BiH na sjednici održanoj u dostavljeno apelantici, otklonjen na glavnom pretresu. Tom prisustvu apelantice i njenog branioca donio je Presudu broj prilikom apelantici je pročitan iskaz zaštićenog svjedoka, kada je Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine kojom je odbio apelanticinu ona i mogla da se izjasni o njemu. Sud BiH predlaže da se žalbu i potvrdio prvostepenu presudu broj K-01/04 od 6. februara predmetna apelacija odbije kao neosnovana. 2004. godine. U drugostepenoj odluci Sud BiH je naglasio da se u žalbi prvenstveno naglašava da rješenje suda na osnovu kojeg je V. Relevantni propisi odlučeno da će se saslušati zaštićeni svjedok X-15 optuženoj nije 12. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine nikad dostavljeno zbog čega na to rješenje nije mogla uložiti ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) žalbu, tako da to rješenje nije postalo pravosnažno, što znači da Član 297. nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za sačinjavanje i čitanje takvog " (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji: zapisnika. Rješavajući o navedenim žalbenim prigovorima, Sud a) ako je Sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju BiH je naglasio: "Š...Ćžalba osnovano ukazuje da primjerak presude učestvovao sudija koji nije učestvovao na glavnom rješenja ZZS-03/03-2 od 27. augusta 2003. godine, o saslušanju pretresu ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, zaštićenog svjedoka X-15, prema tužiočevom prijedlogu, nije b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se dostavljen optuženoj i njenom braniocu i, prema ocjeni ovog morao izuzeti, vijeća, ovakav propust vijeća za saslušanje zaštićenog svjedoka c) ako je glavni pretres održan bez lica čija je prisutnost na ocjenjuje se kao povreda iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, tj. glavnom pretresu prema zakonu obavezna ili ako je optuženom, relativno bitnom povredom koju je sud učinio za vrijeme braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno pripremanja glavnog pretresa. Ovakve povrede, prema ocjeni da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom ovog vijeća, mogle bi utjecati na zakonito i pravilno donošenje jeziku prati tok glavnog pretresa, presude u slučaju ako bi optuženoj ili braniocu bilo d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, onemogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji optuženu terete ili bi onemogućile objektivnost tog dokaznog e) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnom sredstva, što ovdje nije slučaj, jer taj dokaz (iskaz zaštićenog pretresu, svjedoka) nije pribavljen na način da je optužena onemogućena f) ako je Sud povrijedio propise krivičnog postupka o u pravu na odbranu, odnosno da se izjasni o svim okolnostima postojanju odobrenja nadležnog organa, iskaza ovog svjedokaŠ...Ć." Osim toga, Sud BiH je naglasio i: g) ako je Sud donio presudu a nije bio stvarno nadležan ili "Š...Ćkada se radi o žalbenom prigovoru u vezi sa ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, nedostavljanjem rješenja o prihvatanju saslušanja zaštićenog h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet svjedoka, što žalba ocjenjuje bitnom povredom odredaba optužbe, krivičnog postupka, prema ocjeni ovog vijeća, radilo se o i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se prema relativnoj povredi koja je sanirana na glavnom pretresu čitanjem odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, iskaza zaštićenog svjedoka, kada su stranke i branilac mogli j) ako je optužba prekoračena, reagirati i iskazati sve prigovore koje je sud obavezan da razriješi k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi presudom, što je faktički i učinio kada je prihvatio iskaz ili razlozima presude, ili ako presuda uopće ne sadrži razloge, ili zaštićenog svjedoka, ali ne kao isključivi dokaz, nego u sklopu sa u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, svim drugim dokazima iz čega se zaključuje da optuženoj nije (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako povrijeđeno pravo na odbranu u smislu člana 6.3d. Konvencije Sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili prilikom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slobodaŠ...Ć." donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja IV. Apelacija na zakonito i pravilno donošenje presude." a) Navodi iz apelacije Član 315. stav 1. alineje a) i b) "(1) Vijeće Apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, 10. Apelantica navodi da su osporenim presudama rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo na pravično pretresa ako utvrdi da: suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka osim u stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih slučajevima iz člana 314. stav 1. ovog zakona, sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je da se ne bude suđeno ili kažnjeno dvaput prema istom predmetu činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno." iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 13. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih Apelantica tvrdi da je prvostepena presuda zasnovana isključivo ili gotovo isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka X-15, koji je, svjedoka ("Službeni glasnik BiH", broj 3/03) navodno, pribavljen na nezakonit način. S tim u vezi, navodi se Član 9. kako je nesporno da rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka "Pri odlučivanju da li postoje opravdani razlozi da se nije uručeno apelantici zbog čega ona na to rješenje nije mogla svjedok ispita putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka uložiti žalbu, što je, prema tvrdnjama iz apelacije, dovoljan na način na koji stranke i branilac mogu postavljati pitanja, a da razlog da se automatski ukine prvostepena presuda. Osim toga, ne budu prisutni u istoj prostoriji sa svjedokom, također će se apelantica navodi kako je i Apelaciono vijeće Suda BiH uzeti u obzir potreba da se osigura zaštita svjedoka pod zaključilo da nedostavljanje rješenja o saslušanju zaštićenog prijetnjom i ugroženog svjedoka." svjedoka predstavlja bitnu povredu krivičnog postupka, pa je tim Član 16. slijedom trebalo i ukinuti prvostepenu presudu s obzirom na to da "(1) Po prijemu prijedloga za saslušanje zaštićenog član 315. Zakona o krivičnom postupku ne poznaje "relativno svjedoka, vijeće sastavljeno od trojice sudija će bez odgađanja, a bitnu povredu", kako je Apelaciono vijeće Suda BiH nazvalo najkasnije 15 dana od dana prijema prijedloga, utvrditi da li je propust zbog toga što apelantici nije dostavljeno rješenje o takvo saslušanje opravdano. (2) Sud zasniva svoju odluku na: glavnom pretresu i na kojim dokazima je sud zasnovao svoju a) činjenicama u prijedlogu za saslušanje zaštićenog presudu (dokazi prikupljeni prema krivično-pravnoj proceduri svjedoka i SR Njemačke, uključujući i snimljene apelanticine telefonske b) dokumentaciji o krivičnom predmetu koja je dostavljena razgovore sa ostalim izvršiocima predmetnog krivičnog djela, vijeću." zatim, potvrde o oduzetim novčanicama, te nalaz i mišljenje Član 17. vještaka grafološke struke) iz čega je vidljivo da Sud BiH svoju "(1) Protiv odluke iz člana 16. ovog zakona dopuštena je presudu ne zasniva pretežno na iskazu zaštićenog svjedoka. žalba. 22. Dalje, u pogledu apelanticinih navoda da joj prilikom (2) Vijeće Apelacionog odjeljenja razmatra žalbu iz stava 1. pripremanja glavnog pretresa nije dostavljeno rješenje o ovog člana bez odgađanja i donosi odluku najkasnije u roku od saslušanju zaštićenog svjedoka, te da na to rješenje nije mogla 15 dana od dana prijema žalbe." uložiti žalbu, u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično Član 18. suđenje, Ustavni sud se poziva na odgovarajuće stavove Evropskog suda za ljudska prava. "Nakon pravomoćnosti odluke da se održi saslušanje zaštićenog svjedoka, predsjednik vijeća zakazuje datum, vrijeme 23. U predmetu Doorson protiv Holandije (vidi presudu od i mjesto saslušanja." 20. februara 1996. godine, stav 70) Evropski sud za ljudska prava je izjavio: "principi pravičnog suđenja, također, zahtijevaju da u VI. Dopustivost odgovarajućim slučajevima interesi odbrane budu u ravnoteži sa 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, interesima svjedoka ili žrtava koji su pozvani da svjedoče." U Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja ovom predmetu, koji se odnosio na suđenje licima optuženim za su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog trgovinu drogom, Evropski sud za ljudska prava je istakao da presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. korištenje anonimnih svjedoka na suđenju može postaviti pitanje 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, poštivanja prava zaštićenih Evropskom konvencijom i da moraju Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv postojati mjere kojima će se uspostaviti ravnoteža, tj. osigurati presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi prava odbrane. Sud je primijetio da je anonimne svjedoke u djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se konkretnom slučaju, u žalbenoj fazi, u prisustvu branioca podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije ispitivao istražni sudija koji je znao njihov identitet. Branilac je primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg imao priliku da svjedocima postavlja pitanja koja je smatrao da je koristio. su u interesu odbrane, ukoliko ona ne bi dovela do razotkrivanja njihovog identiteta, i na sva ta pitanja dati su i odgovori. Evropski 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom sud za ljudska prava je, također, primijetio da domaći sud nije je Presuda Suda BiH broj Kž-28/04 od 27. aprila 2004. godine zasnovao svoje zaključke na svjedočenju anonimnih svjedoka, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih te, prema tome, nije našao ni povredu člana 6. Evropske prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 1. juna 2004. konvencije. godine, tj .u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete 24. Osim toga, u predmetu Kostovski protiv Holandije (vidi iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno presudu od 20. novembra 1989. godine) radilo se o slučaju kada (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog su identitet lica koje je učestvovalo u pljački banke otkrila dva zbog kojeg apelacija nije dopustiva. lica koja su željela ostati anonimna. Iskazi ovih dvaju svjedoka 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i pročitani su na sudu tokom suđenja na kojem je podnosilac Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, aplikacije osuđen za oružanu pljačku. Podnosilac aplikacije se Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u žalio da nije imao pravično suđenje, jer su se kao dokazi koristili pogledu dopustivosti. izvještaji o iskazima dvaju anonimnih svjedoka. S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je primijetio da, u načelu, svi VII. Meritum dokazi moraju biti izvedeni u prisustvu optuženog. Međutim, korištenje izjava koje su date prije suđenja kao dokaznog 18. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim materijala, u principu, nije nekonzistentno sa članom 6. presudama povrijeđena njena sljedeća ustavna prava: pravo na Evropske konvencije sve dok se poštuju prava odbrane. Ova pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava zahtijevaju mogućnost da optuženi pokuša osporiti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni navode, kao i da ispituje svjedoka u nekoj od faza tokom suđenja. lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo da se ne bude U konkretnom slučaju on tu priliku nije imao, te je sud smatrao da suđeno ili kažnjeno dvaput prema istom predmetu iz člana 4. stav je prekršen član 6. Evropske konvencije. 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. 25. Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za Pravo na pravično suđenje ljudska prava, Ustavni sud, također, smatra kako korištenje izjava anonimnih svjedoka kao dokaza prilikom utvrđivanja 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: osnovanosti krivične optužbe može dovesti do povrede prava na "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije u dva slučaja: prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: a) kada se presuda temelji isključivo na iskazu anonimnog (...) svjedoka i b) kada optuženom ili njegovom braniocu nije data e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim mogućnost da tokom suđenja ospori iskaz anonimnog svjedoka, stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." odnosno da se u vezi s njim izjasni. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu 26. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se glasi: osporene presude ne temelje samo na iskazu zaštićenog "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili (anonimnog) svjedoka X-15, te da su apelantica i njen branilac osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima imali mogućnost da se izjasne u vezi sa navedenim iskazom i da pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku ga ospore, što su i učinili tokom ovog suđenja. Navedena pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. konstatacija je nesporna s obzirom na to da je to vidljivo iz Š...Ć" obrazloženja pobijanih presuda, a ni apelantica ne osporava da 20. Ustavni sud konstatira da je član 6. stav 1. Evropske nije imala priliku da se izjasni u vezi sa iskazom zaštićenog konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, jer je očigledno da svjedoka. se u predmetnom postupku radilo o "utvrđivanju osnovanosti 27. Što se tiče apelanticinih navoda da u predmetnom slučaju krivične optužbe protiv apelantice", kako je propisano u prvom nije ispoštovana procedura predviđena čl. 16, 17. i 18. Zakona o stavu ovog člana. zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, odnosno da 21. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud prvo nije doneseno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka na koje naglašava da nisu tačni apelanticini prigovori "da je prvostepena je ona onda imala pravo izjaviti žalbu, Ustavni sud naglašava presuda zasnovana isključivo ili gotovo isključivo na iskazu sljedeće. zaštićenog svjedoka X-15". Naime, uvidom u obrazloženje 28. Poštivanje procedure predviđene Zakonom o zaštiti prvostepene presude vidljivo je koji su sve dokazi izvedeni na svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka je izuzetno važno za poštivanje principa pravičnog suđenja zbog toga što se radi o zaštićenog svjedoka, a proceduralni propust, kao što je slučaju kada zakon dopušta da se na suđenju odstupi od principa nedostavljanje rješenja apelantici kojim se određuje saslušanje kontradiktornosti, tj. da stranke ne mogu direktno postavljati zaštićenog svjedoka, ispravljen je na glavnom pretresu kada je pitanja svjedoku. Stoga, i odredbe navedenog zakona, koje apelantica imala priliku da se izjasni i da ospori iskaz zaštićenog propisuju proceduru kojom se predviđa donošenje rješenja kojim svjedoka. se odlučuje o prijedlogu za saslušanje zaštićenog svjedoka i na 33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije koje je moguće izjaviti žalbu, znače, zapravo, obavezu prethodne došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) procjene da li uopće treba izvoditi ovakav dokaz s obzirom na to Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske da će se iskaz takvog svjedoka moći samo pročitati bez direktnog konvencije. postavljanja pitanja. Prema tome, iako je tokom glavnog pretresa apelantica imala mogućnost da se izjasni u vezi sa iskazom zaštićenog svjedoka X-15, u konkretnom slučaju evidentan je Ostali navodi ozbiljan propust Suda BiH da donese rješenje o saslušanju 34. U smislu zaključka o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava zaštićenog svjedoka i dostavi ga apelantici radi izjavljivanja Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, žalbe, čime bi se dodatno ispitala potreba izvođenja takvog Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale dokaza na glavnom pretresu. Dakle, procedura propisana za navode iz apelacije o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz saslušanje zaštićenog svjedoka se mora poštivati. člana 13. Evropske konvencije i prava da se ne bude dvaput 29. Međutim, s obzirom na složenost i višestepenost osuđeno prema istom predmetu iz člana 4. stav 2. Protokola broj krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci 7 uz Evropsku konvenciju. koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Zatim, nije moguće, u principu, VIII. Zaključak utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska 35. Time što apelantici nije dostavljeno rješenje kojim se prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije od 6. određuje saslušanje zaštićenog svjedoka nije došlo do povrede decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Ustavnog suda U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je takav objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj propust, koji se desio prilikom pripremanja glavnog pretresa, 38/03). ispravljen na glavnom pretresu, kada je apelantica imala priliku 30. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o da se izjasni i da ospori iskaz zaštićenog svjedoka, te stoga nije predmetu koji se može dovesti u vezu sa navedenom praksom povrijeđeno ni apelanticino pravo na odbranu, a osporene Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava s obzirom na to presude se ne temelje isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka. da su se u jednom dijelu predmetnog krivičnog postupka pojavili 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, proceduralni nedostaci (apelantici nije dostavljeno rješenje Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. kojim se određuje saslušanje zaštićenog svjedoka) da bi u 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke kasnijem dijelu krivičnog postupka ti nedostaci bili ispravljeni, Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. jer je apelantica na glavnom pretresu imala mogućnost da se izjasni u vezi sa iskazom zaštićenog svjedoka, kao i da ospori Predsjednik njegove navode. Osim toga, najbitnije za ovaj slučaj jeste da Ustavnog suda presuda nije donesena samo na temelju iskaza zaštićenog svjedoka. Naime, iskaz zaštićenog svjedoka je pročitan na Bosne i Hercegovine glavnom pretresu bez njegovog ispitivanja u smislu člana 9. Mato Tadić, s. r. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, tako da apelantica nije mogla direktno postavljati pitanja Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u zaštićenom svjedoku, te tako osporiti njegov iskaz. Navedeno je u suprotnosti sa članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije predmetu broj AP 620/04, rješavajući apelaciju Saliha, Samira, koji predviđa pravo optuženog da sam ispituje ili zahtijeva Ferida i Ibrahima Hadžića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava ispitivanje svjedoka optužbe. Stoga bi Ustavni sud našao Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavka 4. točka 4, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 60. i članka 61. st. 1. i 3. povredu prava na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) da je Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik osporena presuda Suda BiH donesena samo na temelju iskaza Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: zaštićenog svjedoka koji je pročitan na glavnom pretresu bez mogućnosti apelantice da zaštićenom svjedoku direktno Mato Tadić, predsjednik postavlja pitanja i tako pokuša osporiti njegov iskaz. Međutim, Miodrag Simović, dopredsjednik ovdje to nije slučaj, pa nema razloga da se smatra da je apelantici Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica povrijeđeno pravo na odbranu. 31. Što se tiče apelanticinih paušalnih navoda da se obje Valerija Galić, sutkinja presude temelje na, navodno, nezakonitim dokazima, te da ostaje Jovo Rosić, sudac pri prigovoru iz žalbe izjavljene na prvostepenu presudu, Ustavni na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine donio sud naglašava da se oni ne mogu ispitivati zbog toga što apelantica takve navode nije potkrijepila bilo kakvim dokazima, 1 a samo pozivanje na žalbu nije dovoljno s obzirom na to da je o ODLUKU O MERITUMU njoj već rješavalo Apelaciono vijeće Suda BiH, a apelantica nije Odbija se kao neutemeljena apelacija Saliha Hadžića obrazložila zašto smatra da je odbijanjem njene žalbe došlo do podnesena protiv Rješenja Kantonalnoga suda za prekršaje u povrede ustavnih prava osim u dijelu koji se odnosi na to da nije Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. travnja 2004. godine i Rješenja dostavljeno rješenje o saslušanju zaštićenog svjedoka, o čemu je Općinskoga suda za prekršaje u Maglaju broj P-111/03 od 15. Ustavni sud riješio u prethodnom dijelu ove odluke. rujna 2003. godine. 32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju ispoštovani standardi iz člana 6. stav 1. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Hadžića, Evropske konvencije s obzirom na to da je nesporno da je Ferida Hadžića i Ibrahima Hadžića podnesena protiv Rješenja apelantica tokom cijelog postupka tretirana kao ravnopravna Kantonalnoga suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. stranka, te da joj je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, travnja 2004. godine i Rješenja Općinskoga suda za prekršaje u da bude saslušana, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe, Maglaju broj P-111/03 od 15. rujna 2003. godine zbog proteka zatim, apelantica je tokom cijelog postupka imala branioca, roka za podnošenje. mogla je ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i u pravičnost suđenja. Osporene presude ne temelje se na iskazu Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u 9. U Zakonu o prekršajima ("Službene novine "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Zeničko-dobojskog kantona", broj 9/03) relevantne odredbe OBRAZLOŽENJE glase: "Članak 6. I. Uvod Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem. 1. Salih, Samir, Ferid i Ibrahim Hadžić (u daljnjem tekstu: Prekršaj je izvršen nečinjenjem kad je učinitelj propustio apelanti) iz Kopice, općina Maglaj, koje zastupa Boriša Ilić, izvršiti radnju koju je bio dužan izvršiti. odvjetnik iz Doboja, su podnijeli 7. srpnja 2004. godine apelaciju Članak 10. Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Za odgovornost je dostatan nemar učinitelja ako propisom o Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda za prekršaje u prekršaju nije određeno da će se učinitelj kazniti samo ako je Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj prekršaj učinjen sa predumišljajem. Pž-I-416/04 od 20. travnja 2004. godine i Rješenja Općinskoga Prekršajni postupak suda za prekršaje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud za Članak 50. prekršaje) broj P-111/03 od 15. rujna 2003. godine. Tijelo koje vodi prekršajni postupak je dužno istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje rješenja i II. Postupak pred Ustavnim sudom sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od okrivljenika, tako i okolnosti koje mu idu u korist. Kantonalnoga suda za prekršaje, Općinskoga suda za prekršaje i Članak 51. stavak 1. Redarstvene postaje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Redarstvena Prije donošenja rješenja o prekršaju okrivljeniku će se postaja) je zatraženo 19. travnja 2005. godine da dostave pružiti mogućnost da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret odgovore na apelaciju. osim ako se donosi rješenje o skraćenome postupku. 3. Kantonalni je sud za prekršaje odgovor na apelaciju Članak 53. dostavio 18. svibnja 2005. godine, Općinski sud za prekršaje 5. U prekršajnome postupku tijelo koje vodi postupak je dužno svibnja 2005. godine, a Redarstvena je postaja 13. svibnja 2005. savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi ostalih godine dostavila videokazetu sa snimljenim osporenim dokaza i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka događajem. činjenica dokazana." 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovori su na apelaciju 11. srpnja 2005. godine dostavljeni V. Apelacija apelantima. a) Navodi iz apelacije III. Činjenično stanje 10. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjima 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno člankom dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. sljedeći način. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih 6. Rješenjem su Općinskoga suda za prekršaje broj P-111/03 sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu od 15. rujna 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno i nepotpuno Kantonalnoga suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. travnja utvrđenome činjeničnome stanju, ističući da su sudovi odbili 2004. godine, apelanti Salih Hadžić, Samir Hadžić i Ferid Hadžić izvesti i dokaz pregledanjem videokazete, jer je kritični događaj proglašeni krivim zbog prekršaja iz članka 3. stavak 1. toč. 4. i 5., snimljen u cijelosti. a apelant Ibrahim Hadžić zbog prekršaja iz članka 3. stavak 1. b) Odgovori na apelaciju točka 5. Zakona o javnome redu i miru ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03). Na temelju članka 11. Kantonalni je sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju 6. stavak 1. točka 2. istoga zakona, zbog toga su kažnjeni naveo kako smatra da su navodi iz apelacije u svezi pregledanja novčanim kaznama, i to: Salih Hadžić u iznosu od 400 KM, videokazete u cijelosti neutemeljeni, jer je u provedenom Samir Hadžić u iznosu od 500 KM, Ferid Hadžić u iznosu od 400 prvostupanjskome postupku dosljedno ispoštovano pravo na KM i Ibrahim Hadžić u iznosu od 200 KM. pravično suđenje i nije učinjena povreda članka 6. stavak 1. 7. Općinski je sud za prekršaje tijekom dokaznoga postupka Europske konvencije. Kantonalni sud ističe da članak 6. stavak 1. izvršio uvid u zahtjev za pokretanje prekršajnoga postupka broj Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente 08-11/1-04-1-7 od 11. svibnja 2002. godine koji je podnijela koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo one Redarstvena postaja, službenu zabilješku koju je 26. travnja argumente koje sud smatra relevantnim. U konkretnome slučaju 2002. godine sačinila ophodnja Redarstvene postaje, proveo u dokaznome postupku koji je proveo prvostupanjski sud su dokaze saslušanjem apelanata i svjedoka, te utvrdio da su provedeni dokazi saslušanjem svjedoka, ocijenjeni su izvedeni apelanti 26. travnja 2002. godine na privatnoj parceli u dokazi, pa je prvostupanjski sud odlučio ne izvoditi druge dokaze naseljenome mjestu Kopice, općina Maglaj, narušili javni red i i stao na stanovište da su se u radnjama okrivljenika stekla sva mir tako što su ugrozili sigurnost nazočnih osoba, te ometali tijela bitna obilježja prekršaja za koji se terete. vlasti u vršenju službene dužnosti. Naime, prigodom fizičke 12. Općinski je sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju diobe - cijepanja privatne parcele, kojoj su bili nazočni, između naveo da je, nakon ispitivanja apelanata kao okrivljenika, ostalih, geodet i opunomoćenik protupredlagača u predmetnome saslušanja svjedoka, ustanovio da su apelanti narušili javni red i sporu, apelanti su počinili prekršaje prema navedenim osobama. mir na način kako je to opisano u zahtjevu za pokretanje prekršajnoga postupka. Zbog toga je donio pobijano rješenje IV. Relevantni propisi kojim je proglasio krivim apelante, te im izrekao novčane kazne u granicama propisanim zakonom. U svezi navoda apelacije o 8. U Zakonu o javnome redu i miru ("Službene novine odbijanju da se izvede dokaz pregledanjem videokazete, koju je Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03) relevantne odred- snimao privatno Asmir Hodžić, Općinski sud za prekršaje ističe be glase: da tome sudu nikada nije data videokazeta na kojoj je snimljen "Članak 3. stavak 1. toč. 4. i 5. kritični događaj, nego je videokazeta data tek Ustavnome sudu Prekršaj javnoga reda i mira čini: prigodom podnošenja apelacije. 4. tko ugrožava sigurnost ili izaziva osjećanje ugroženosti druge osobe prijetnjom da će napasti na njezin život ili tijelo; VI. Dopustivost 5. tko ne postupi po naredbi ili rješenju tijela vlasti kojima se 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenome mjestu, ili Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima ometa ili omalovažava tijela vlasti, gospodarske udruge, koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom odnosno druge pravne osobe koje vrše javne ovlasti ili njihove spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. službene osobe, odnosno odgovorne osobe prigodom vršenja ili 14. Sukladno članku 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila u svezi vršenja službenih poslova i zadataka, ili tko ne postupi po Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo određenome zakonitome zahtjevu njihove službene osobe". ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i uključujući posebice: a) je li cilj ili jedan od ciljeva relevantnih ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenoga ponašanja, b) apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, implicira li ponašanje lijeku kojega je koristio. Apelacija nije dopustiva, između koje treba biti spriječeno ili kažnjeno krivicu (primjerice, ostaloga, ako je protekao rok za njezino podnošenje. nepoštenje ili nebriga) i c) koja se visina kazne može odrediti za 15. U konkretnome je slučaju predmet pobijanja apelacijom prekršaj. Rješenje Kantonalnoga suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. 22. U svezi članka 6. stavak 1. Europske konvencije, sa travnja 2004. godine protiv kojega nema drugih djelotvornih stanovišta sudske prakse Ustavni sud smatra da je legislativna pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom da je apelantu regulativa vezana za ovaj predmet, u biti, kaznena po svojoj Salihu Hadžiću ovo rješenje uručeno 19. svibnja 2004. godine, a prirodi. Njezin je jasan cilj sprečavanje narušavanja javnoga reda apelacija je podnesena 7. srpnja 2004. godine, Ustavni sud i mira postupcima određenim zakonom, kao i kažnjavanje onih zaključuje da je apelacija u svezi Saliha Hadžića podnesena u koji učine takvo djelo, a sankcija koja se može primijeniti je roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila novčana kazna ili zatvorska kazna. Ustanovljavanje krivice u Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka ovome slučaju je utemeljeno na odluci da je apelant 16. stavak 4. Pravila Ustavnoga suda. narušavanjem javnoga reda i mira, ugrožavanjem sigurnosti 16. Međutim, obzirom da je navedeno rješenje Kantonalnoga nazočnih, te ometanjem tijela vlasti u vršenju službene dužnosti suda za prekršaje uručeno apelantima: Samiru Hadžiću 29. počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Uzimajući u obzir travnja 2004. godine, Feridu Hadžiću 30. travnja 2004. godine i sve relevantne činitelje, Ustavni sud zaključuje da apelant ima Ibrahimu Hadžiću 30. travnja 2004. godine, a apelacija pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju Ustavnome sudu podnesena 7. srpnja 2004. godine, proizlazi da prigodom utvrđivanja kaznene optužbe iz članka 6. Europske je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje konvencije. apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga 23. Ustavni sud napominje da nije nadležan provjeravati suda. Sukladno navedenom, Ustavni je sud zaključio da je utvrđene činjenice i način na koji su sudovi protumačili apelacija u svezi apelanata Samira Hadžića, Ferida Hadžića i pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše Ibrahima Hadžića podnesena nepravovremeno, odnosno nakon ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijano pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena rješenje Kantonalnoga suda za prekršaje. pozitivnopravnih propisa bila bjelodano proizvoljna, kad je sam 17. Prema odredbi članka 16. stavak 4. točka 4. Pravila relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih Ustavnoga suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim podnošenje. slučajevima (vidi Odluku Ustavnoga suda broj U 29/02 od 27. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 4. Pravila Hercegovine", broj 31/03). Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija 24. Pravičnost se postupka ocjenjuje na temelju postupka kao ispunjava uvjete glede dopustivosti u svezi apelanta Saliha cjeline (vidi Presudu Europskoga suda za ljudska prava, Hadžića, a u svezi ostalih apelanata nije dopustiva zbog proteka Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske od 6. prosinca roka za podnošenje. 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Odluku Ustavnoga VII. Meritum suda broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03). 19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim 25. Ustavni sud zapaža da je apelantov temeljni prigovor da rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu uvažili njegov članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. prijedlog da se pregleda videokazeta koja je sadržavala, prema Europske konvencije. apelantovim navodima, snimku događaja. U svezi ovoga 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: prigovora Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne daje prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: stranci neograničeno pravo na izvođenje predloženih dokaza (...) pred sudom. Ustvari, sud treba ocijeniti bi li bilo relevantno za (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim odlučivanje u konkretnome slučaju izvođenje drugih stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". predloženih dokaza. Sud koji vodi postupak mora imati određenu Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom diskreciju u ovim pitanjima, a iz članka 6. stavak 1. Europske dijelu glasi: konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili u odnosu na drugu stranu glede mogućnosti da iznese dokaze osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima (vidi Odluku Ustavnoga suda broj U 6/02, "Službeni glasnik pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred Bosne i Hercegovine", broj 24/02). U tome smislu, Ustavni sud neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." zapaža da apelant ne nudi argumente ili dokaze iz kojih bi se 21. U konkretnome je slučaju apelant pobijanim rješenjem moglo zaključiti da je načelo ravnopravnosti stranaka pred proglašen krivim zbog djela koje je kvalificirano kao prekršaj sudom na bilo koji način prekršeno, niti da je kršenje toga načela javnoga reda i mira, a ne kao kazneno djelo. Međutim, to ne bjelodano u konkretnome slučaju. Ustavni se sud neće miješati u određuje primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije. to kojim su dokazima strana u postupku sudovi dali povjerenje, Naime, Europski sud za ljudska prava smatra da je "kaznena na temelju slobodne sudačke procjene. To je isključivo uloga optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, zakletvom oprečne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnoga suda pokrenuti pitanje kaznene optužbe, u smislu članka 6. stavak 1. broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine i Presudu Europske konvencije, ako je bitni karakter legislative po svojoj Europskog suda za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, od prirodi kazneni, a ne građanski. Time se želi postići da država ne 6. ožujka 1996. godine, objavljenu u Izvješćima broj 1996-II, može izbjeći obvezu osiguravanja pravičnoga suđenja stavak 78. i). U konkretnome slučaju Ustavni sud nije pronašao jednostavnim kvalificiranjem nekoga djela nekaznenim u svome elemente koji bi ukazivali da je sud ocijenio dokaze bjelodano zakonodavstvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel protiv proizvoljno, ili da je dokazni postupak zlouporabljen na Nizozemske (broj 1), presuda od 8. lipnja 1976. godine, serija A, apelantovu štetu u svezi prava na pravičan postupak. Ustavni sud broj 22; Oztürk, presuda od 27. svibnja 1984. godine, serija A, zapaža da je Općinski sud za prekršaje dao jasne i precizne broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od razloge za svoje stavove u obrazloženju pobijanoga rješenja, te 19. kolovoza 1997. godine, Izvješća 1997.-V; Lauko protiv da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj koji nije Slovačke, presuda od 23. rujna 1998. godine, Izvješća 1998.-VI, prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom str. 2492, stavak 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. srpnja 2002. godine, stavak 65). Da bi se odredilo je li bitni 26. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju karakter legislative kazneni, mora se razmotriti niz činitelja, način na koji su sudovi za prekršaje tumačili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim i da ne predstavlja kršenje II. Postupak pred Ustavnim sudom ustavnih prava apelanata. Osim toga, ne postoje drugi elementi 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Kantonalnog suda za prekršaje, Opštinskog suda za prekršaje 27. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da u i Policijske stanice u Maglaju (u daqnjem tekstu: Policijska konkretnome predmetu nije došlo do povrede člana II/3.(e) stanica) zatraženo je 19. aprila 2005. godine da dostave Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske odgovore na apelaciju. konvencije. 3. Kantonalni sud za prekršaje odgovor na apelaciju je VIII. Zaključak dostavio 18. maja 2005. godine, Opštinski sud za prekršaje 5. maja 2005. godine, a Policijska stanica je 13. maja 2005. godine 28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dostavila video-kasetu sa snimljenim spornim događajem. pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada sud nije ispitao sve odgovori na apelaciju su 11. jula 2005. godine dostavljeni predložene dokaze ukoliko je za odluku suda dato logično i apelantima. uvjerljivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi ukazivali da su sudovi ocijenili dokaze bjelodano proizvoljno, ili III. Činjenično stanje da je dokazni postupak zlouporabljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata 29. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 4. i članka 61. st. 1. i i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u sljedeći način. dispozitivu ove odluke. 6. Rješenjem Opštinskog suda za prekršaje broj P-111/03 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke od 15. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ustavnoga su suda konačne i obvezujuće. Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine, apelanti Salih Haxić, Samir Haxić i Ferid Predsjednik Haxić proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 3 stav 1 Ustavnoga suda tač. 4 i 5, a apelant Ibrahim Haxić zbog prekršaja iz člana 3 Bosne i Hercegovine stav 1 tačka 5 Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine Mato Tadić, v. r. Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03). Na osnovu člana 6 stav 1 tačka 2 istog zakona, zbog toga su kažnjeni novčanim kaznama, i to: Salih Haxić u iznosu od 400 KM, Samir Haxić u iznosu od 500 KM, Ferid Haxić u iznosu od 400 KM i Ibrahim Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u Haxić u iznosu od 200 KM. predmetu broj AP 620/04, rješavajući apelaciju Saliha, 7. Opštinski sud za prekršaje u toku dokaznog postupka Samira, Ferida i Ibrahima Haxića, na osnovu člana VI/3b) izvršio je uvid u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4, broj 08-11/1-04-1-7 od 11. maja 2002. godine koji je podnijela člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 60 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Policijska stanica, službenu zabilješku koju je sačinila 26. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne aprila 2002. godine patrola Policijske stanice, sproveo i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: dokaze saslušanjem apelanata i svjedoka, te utvrdio da su Mato Tadić, predsjednik apelanti 26. aprila 2002. godine na privatnoj parceli u Miodrag Simović, potpredsjednik naseljenom mjestu Kopice, opština Maglaj, narušili javni red Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednica i mir tako što su ugrozili bezbjednost prisutnih lica, te Valerija Galić, sudija ometali organe vlasti u vršenju službene dužnosti. Naime, Jovo Rosić, sudija pri fizičkoj diobi - cijepanju privatne parcele, kojoj su na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je prisustvovali, između ostalih, geometar i opunomoćenik 1 protivpredlagača u predmetnom sporu, apelanti su počinili ODLUKU O MERITUMU prekršaje prema navedenim licima. Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Haxića IV. Relevantni propisi podnesena protiv Rješewa Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Rješewa 8. U Zakonu o javnom redu i miru ("Službene novine Opštinskog suda za prekršaje u Maglaju broj P-111/03 od 15. Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03) relevantne septembra 2003. godine. odredbe glase: Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Haxića, "Član 3 stav 1 tač. 4 i 5 Ferida Haxića i Ibrahima Haxića podnesena protiv Rješewa Prekršaj javnog reda i mira čini: Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. 4. ko ugrožava sigurnost ili izaziva osjećanje aprila 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda za prekršaje u ugroženosti drugog lica prijetwom da će napasti na njegov Maglaju broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine zbog život ili tijelo; protoka roka za podnošenje. 5. ko ne postupi po naredbi ili rješenju organa vlasti Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i kojima se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i mjestu, ili ometa ili omalovažava organe vlasti, privredna Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u društva, odnosno druga pravna lica koja vrše javna "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". ovlaštewa ili wihova službena lica, odnosno odgovorna lica pri vršenju ili u vezi sa vršenjem službenih poslova i OBRAZLOŽEWE zadataka, ili ko ne postupi po određenom zakonitom zahtjevu wihovog službenog lica". I. Uvod 9. U Zakonu o prekršajima ("Službene novine 1. Salih, Samir, Ferid i Ibrahim Haxić (u daqnjem tekstu: Zeničko-dobojskog kantona", broj 9/03) relevantne odredbe apelanti) iz Kopice, opština Maglaj, koje zastupa Boriša glase: Ilić, advokat iz Doboja, podnijeli su 7. jula 2004. godine "Član 6 apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem. tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda za Prekršaj je izvršen nečinjenjem kad je učinilac prekršaje u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud za propustio da izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši. prekršaje) broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Član 10 Rješewa Opštinskog suda za prekršaje u Maglaju (u daqnjem Za odgovornost je dovoljan nehat učinioca ako propisom o tekstu: Opštinski sud za prekršaje) broj P-111/03 od 15. prekršaju nije određeno da će se učinilac kazniti samo ako je septembra 2003. godine. prekršaj učinjen sa umišljajem. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 Prekršajni postupak pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je Član 50 apelantu Salihu Haxiću ovo rješenje uručeno 19. maja 2004. Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni sud istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su važne za zakqučuje da je apelacija u vezi sa Salihom Haxićem podnesena donošenje rješewa i da sa jednakom brižqivošću ispita kako u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana idu u korist. 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda. Član 51 stav 1 16. Međutim, s obzirom na to da je navedeno rješenje Prije donošewa rješewa o prekršaju okrivljenom će se Kantonalnog suda za prekršaje uručeno apelantima: Samiru pružiti mogućnost da se izjasni o onome što mu se stavlja na Haxiću 29. aprila 2004. godine, Feridu Haxiću 30. aprila 2004. teret osim ako se donosi rješenje o skraćenom postupku. godine i Ibrahimu Haxiću 30. aprila 2004. godine, a apelacija Član 53 Ustavnom sudu podnesena 7. jula 2004. godine, proizilazi da je U prekršajnom postupku organ koji vodi postupak dužan apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje je da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s apelacije predviđen članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. U ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zakqučak skladu sa navedenim, Ustavni sud je zakqučio da je apelacija u da li je neka činjenica dokazana." vezi sa apelantima Samirom Haxićem, Feridom Haxićem i Ibrahimom Haxićem podnesena neblagovremeno, odnosno V. Apelacija nakon protoka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijano rješenje Kantonalnog suda za prekršaje. a) Navodi iz apelacije 17. Shodno odredbi člana 16 stav 4 tačka 4 Pravila 10. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješewima Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3e) ukoliko apelant podnese apelaciju nakon protoka roka za Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske podnošenje. konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila Ustavnog pravično suđenje apelanti vide u pogrešno i nepotpuno suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava utvrđenom činjeničnom stanju, ističući da su sudovi odbili da uslove u pogledu dopustivosti u vezi sa apelantom Salihom izvedu i dokaz pregledanjem video-kasete, jer je kritični Haxićem, a u vezi sa ostalim apelantima nije dopustiva zbog događaj snimljen u cijelosti. protoka roka za podnošenje. b) Odgovori na apelaciju VII. Meritum 11. Kantonalni sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju 19. Apelant osporava navedena rješewa, tvrdeći da je tim naveo je da smatra da su navodi iz apelacije u vezi sa rješewima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz pregledanjem video-kasete u cijelosti neosnovani, jer je u člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 sprovedenom prvostepenom postupku dosljedno ispoštovano Evropske konvencije. pravo na pravično suđenje i nije učinjena povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kantonalni sud ističe da član 6 stav 1 20. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju koje su strane iznijele u toku postupka, nego samo one argumente qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona koje sud smatra relevantnim. U konkretnom slučaju u dokaznom obuhvataju: postupku koji je sproveo prvostepeni sud sprovedeni su dokazi (...) saslušanjem svjedoka, ocijenjeni su izvedeni dokazi, pa je e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim prvostepeni sud odlučio da ne izvodi druge dokaze i stao na stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." stanovište da su se u radwama okrivljenih stekla sva bitna Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu obilježja prekršaja za koji se terete. glasi: 12. Opštinski sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili naveo je da je, nakon ispitivawa apelanata kao okrivljenih, osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, saslušawa svjedoka, ustanovio da su apelanti narušili javni svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom red i mir na način kako je to opisano u zahtjevu za pokretanje roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom prekršajnog postupka. Zbog toga je donio osporeno rješenje ustanovljenim sudom." kojim je proglasio krivim apelante, te im izrekao novčane 21. U konkretnom slučaju apelant je osporenim rješenjem kazne u granicama propisanim zakonom. U vezi sa navodima proglašen krivim zbog djela koje je okvalifikovano kao apelacije o odbijanju da se izvede dokaz pregledanjem prekršaj javnog reda i mira, a ne kao krivično djelo. Međutim, video-kasete koju je snimao privatno Asmir Hoxić, to ne određuje primjewivost člana 6 stav 1 Evropske Opštinski sud za prekršaje ističe da tom sudu nikada nije konvencije. Naime, Evropski sud za qudska prava smatra da je data video-kaseta na kojoj je snimljen kritični događaj, nego je "krivična optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo video-kaseta data tek Ustavnom sudu prilikom podnošewa koje je u domaćem zakonu okvalifikovano kao prekršaj može, apelacije. ipak, da pokrene pitanje krivične optužbe, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legisla- VI. Dopustivost tive po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Time se želi 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, postići da država ne može da izbjegne obavezu da obezbijedi Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima pravično suđenje jednostavnim okvalifikovanjem nekog djela koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora nekrivičnim u svom zakonodavstvu (vidi Evropski sud za zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. qudska prava, Engel protiv Holandije (broj 1), presuda od 8. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 i stav 4 tačka 4 Pravila juna 1976. godine, serija A, broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo 1984. godine, serija A, broj 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, protiv Švajcarske, presuda od 19. avgusta 1997. godine, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema Izvještaji 1997.- V; Lauko protiv Slovačke, presuda od 23. zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je septembra 1998. godine, Izvještaji 1998.-VI, str. 2492, stav 56; podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula 2002. godine, stav djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. Apelacija nije 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislative dopustiva, između ostalog, ako je protekao rok za njeno krivični, mora da se razmotri niz faktora, ukqučujući podnošenje. posebno: a) da li je ciq ili jedan od ciljeva relevantnih zakona 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom da se spriječi ili kazni određeno ponašanje, b) ako postoji ciq je Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od da se spriječi ili kazni, da li ponašanje koje treba da bude 20. aprila 2004. godine protiv kog nema drugih djelotvornih spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer, nepoštenje ili nebriga) i c) koja visina kazne može da se da ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Sem toga, odredi za prekršaj. ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio 22. U vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, sa nepravičan. stanovišta sudske prakse Ustavni sud smatra da je 27. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zakqučuje da u legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3e) krivična po svojoj prirodi. Wen jasan ciq je da se spriječi Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske narušavanje javnog reda i mira postupcima određenim konvencije. zakonom, kao i da se kazne oni koji učine takvo djelo, a sankcija koja može da se primijeni je novčana kazna ili zatvorska kazna. VIII. Zakqučak Ustanovljavanje krivice u ovom slučaju zasnovano je na odluci 28. Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na da je apelant narušavanjem javnog reda i mira, ugrožavanjem bezbjednosti prisutnih, te ometanjem organa vlasti u vršenju pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i službene dužnosti počinio prekršaj koji mu je stavljen na člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud nije ispitao sve teret. Uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud predložene dokaze ukoliko je za odluku suda dato logično i zakqučuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu uvjerqivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju krivične ukazivali na to da su sudovi ocijenili dokaze očigledno optužbe iz člana 6 Evropske konvencije. proizvoqno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na 23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. utvrđene činjenice i način na koji su sudovi protumačili 29. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 4 i člana 61 st. 1 i 3 pozitivno-pravne propise sem ukoliko odluke tih sudova krše Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne ukqučuje dispozitivu ove odluke. ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. sam relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede Predsjednik osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan Ustavnog suda postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni Bosne i Hercegovine lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Mato Tadić, s. r. Bosne i Hercegovine", broj 31/03). 24. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u Jabardo protiv Španije presuda od 6. decembra 1988. godine, predmetu broj AP 620/04, rješavajući apelaciju Saliha, Samira, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od Ferida i Ibrahima Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4, člana 59. Hercegovine", broj 38/03). stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila 25. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor da Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i prvostepeni i drugostepeni sud nisu uvažili njegov predlog da Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: se pregleda video-kaseta koja je sadržavala, prema Mato Tadić, predsjednik apelantovim navodima, snimak događaja. U vezi sa ovim Miodrag Simović, potpredsjednik prigovorom Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije ne daje stranci Valerija Galić, sutkinja neograničeno pravo da izvodi predložene dokaze pred sudom. Ustvari sud treba da ocijeni da li bi izvođenje drugih Jovo Rosić, sudija predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora da ima 1 određenu diskreciju u ovim pitawima, a iz člana 6 stav 1 ODLUKU O MERITUMU Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može da Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Hadžića ima prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. aprila 2004. godine i Rješenja "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). U tom Općinskog suda za prekršaje u Maglaju broj P-111/03 od 15. smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili septembra 2003. godine. dokaze iz kojih bi moglo da se zakquči da je princip Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Hadžića, ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način Ferida Hadžića i Ibrahima Hadžića podnesena protiv Rješenja prekršen, niti da je kršenje tog principa očigledno u Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici broj Pž-I-416/04 od 20. konkretnom slučaju. Ustavni sud se neće miješati u to kojim su aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za prekršaje u dokazima strana u postupku sudovi, na osnovu slobodne sudijske Maglaju broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine zbog procjene, dali povjerenje. To je iskqučivo uloga sudova čak i proteka roka za podnošenje. kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Presudu Evropskog suda za Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u qudska prava Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". godine, objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78 i). U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji OBRAZLOŽENJE bi ukazivali na to da je sud ocijenio dokaze očigledno proizvoqno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na I. Uvod apelantovu štetu u vezi sa pravom na pravičan postupak. 1. Salih, Samir, Ferid i Ibrahim Hadžić (u daljnjem tekstu: Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud za prekršaje dao jasne apelanti) iz Kopice, općina Maglaj, koje zastupa Boriša Ilić, i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporavanog advokat iz Doboja, podnijeli su 7. jula 2004. godine apelaciju rješewa, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i za onaj Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni koji nije prihvatio, dao logično i uvjerqivo obrazloženje koje sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda za prekršaje u Zenici (u ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoqno ili neprihvatqivo. daljnjem tekstu: Kantonalni sud za prekršaje) broj Pž-I-416/04 26. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju od 20. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda za način na koji su sudovi za prekršaje tumačili prekršaje u Maglaju (u daljnjem tekstu: Općinski sud za pozitivno-pravne propise ne može da se smatra proizvoqnim i prekršaje) broj P-111/03 od 15. septembra 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 80/05 II. Postupak pred Ustavnim sudom sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u korist. Kantonalnog suda za prekršaje, Općinskog suda za prekršaje i Član 51. stav 1. Policijske stanice u Maglaju (u daljnjem tekstu: Policijska Prije donošenja rješenja o prekršaju okrivljenom će se stanica) zatraženo je 19. aprila 2005. godine da dostave odgovore pružiti mogućnost da se izjasni o onome što mu se stavlja na teret na apelaciju. osim ako se donosi rješenje o skraćenom postupku. 3. Kantonalni sud za prekršaje odgovor na apelaciju je Član 53. dostavio 18. maja 2005. godine, Općinski sud za prekršaje 5. U prekršajnom postupku organ koji vodi postupak dužan je maja 2005. godine, a Policijska stanica je 13. maja 2005. godine da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dostavila videokasetu sa snimljenim spornim događajem. dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, neka činjenica dokazana." odgovori na apelaciju su 11. jula 2005. godine dostavljeni apelantima. V. Apelacija III. Činjenično stanje a) Navodi iz apelacije 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i 10. Apelanti smatraju da im je pobijanim rješenjima dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) sljedeći način. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske 6. Rješenjem Općinskog suda za prekršaje broj P-111/03 od konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u 15. septembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od 20. aprila pravično suđenje apelanti vide u pogrešno i nepotpuno 2004. godine, apelanti Salih Hadžić, Samir Hadžić i Ferid Hadžić utvrđenom činjeničnom stanju, ističući da su sudovi odbili da proglašeni su krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tač. 4. i 5., a izvedu i dokaz pregledanjem videokasete, jer je kritični događaj apelant Ibrahim Hadžić zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 5. snimljen u cijelosti. Zakona o javnom redu i miru ("Službene novine b) Odgovori na apelaciju Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03). Na osnovu člana 6. stav 1. tačka 2. istog zakona, zbog toga su kažnjeni novčanim 11. Kantonalni sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju kaznama, i to: Salih Hadžić u iznosu od 400 KM, Samir Hadžić u naveo je da smatra da su navodi iz apelacije u vezi sa iznosu od 500 KM, Ferid Hadžić u iznosu od 400 KM i Ibrahim pregledanjem videokasete u cijelosti neosnovani, jer je u Hadžić u iznosu od 200 KM. provedenom prvostepenom postupku dosljedno ispoštovano 7. Općinski sud za prekršaje u toku dokaznog postupka pravo na pravično suđenje i nije učinjena povreda člana 6. stav 1. izvršio je uvid u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj Evropske konvencije. Kantonalni sud ističe da član 6. stav 1. 08-11/1-04-1-7 od 11. maja 2002. godine koji je podnijela Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente Policijska stanica, službenu zabilješku koju je sačinila 26. aprila koje su strane izložile u toku postupka, nego samo one argumente 2002. godine patrola Policijske stanice, proveo dokaze koje sud smatra relevantnim. U konkretnom slučaju u dokaznom saslušanjem apelanata i svjedoka, te utvrdio da su apelanti 26. postupku koji je proveo prvostepeni sud provedeni su dokazi aprila 2002. godine na privatnoj parceli u naseljenom mjestu saslušanjem svjedoka, ocijenjeni su izvedeni dokazi, pa je Kopice, općina Maglaj, narušili javni red i mir tako što su ugrozili prvostepeni sud odlučio da ne izvodi druge dokaze i stao na sigurnost prisutnih lica, te ometali organe vlasti u vršenju stanovište da su se u radnjama okrivljenih stekla sva bitna službene dužnosti. Naime, pri fizičkoj diobi - cijepanju privatne obilježja prekršaja za koji se terete. parcele, kojoj su prisustvovali, između ostalih, geometar i 12. Općinski sud za prekršaje u odgovoru na apelaciju naveo opunomoćenik protupredlagača u predmetnom sporu, apelanti su je da je, nakon ispitivanja apelanata kao okrivljenih, saslušanja počinili prekršaje prema navedenim licima. svjedoka, ustanovio da su apelanti narušili javni red i mir na način kako je to opisano u zahtjevu za pokretanje prekršajnog IV. Relevantni propisi postupka. Zbog toga je donio osporeno rješenje kojim je proglasio krivim apelante, te im izrekao novčane kazne u 8. U Zakonu o javnom redu i miru ("Službene novine granicama propisanim zakonom. U vezi sa navodima apelacije o Zeničko-dobojskog kantona" br. 8/00 i 15/03) relevantne odbijanju da se izvede dokaz pregledanjem videokasete, koju je odredbe glase: snimao privatno Asmir Hodžić, Općinski sud za prekršaje ističe "Član 3. stav 1. tač. 4. i 5. da tom sudu nikada nije data videokaseta na kojoj je snimljen Prekršaj javnog reda i mira čini: kritični događaj, nego je videokaseta data tek Ustavnom sudu pri 4. ko ugrožava sigurnost ili izaziva osjećanje ugroženosti podnošenju apelacije. drugog lica prijetnjom da će napasti na njegov život ili tijelo; 5. ko ne postupi po naredbi ili rješenju organa vlasti kojima VI. Dopustivost se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom mjestu, ili 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ometa ili omalovažava organe vlasti, privredna društva, odnosno Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja druga pravna lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihova službena su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog lica, odnosno odgovorna lica pri vršenju ili u vezi sa vršenjem presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. službenih poslova i zadataka, ili ko ne postupi po određenom 14. U skladu sa članom 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila zakonitom zahtjevu njihovog službenog lica". Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako 9. U Zakonu o prekršajima ("Službene novine su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, Zeničko-dobojskog kantona", broj 9/03) relevantne odredbe iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i glase: ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac "Član 6. apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom Prekršaj može biti izvršen činjenjem ili nečinjenjem. lijeku kojeg je koristio. Apelacija nije dopustiva, između ostalog, Prekršaj je izvršen nečinjenjem kad je učinilac propustio da ako je protekao rok za njeno podnošenje. izvrši radnju koju je bio dužan da izvrši. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda za prekršaje broj Pž-I-416/04 od Član 10. 20. aprila 2004. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih Za odgovornost je dovoljan nehat učinioca ako propisom o pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je prekršaju nije određeno da će se učinilac kazniti samo ako je apelantu Salihu Hadžiću ovo rješenje uručeno 19. maja 2004. prekršaj učinjen sa umišljajem. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2004. godine, Ustavni Prekršajni postupak sud zaključuje da je apelacija u vezi sa Salihom Hadžićem Član 50. podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav Organ koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove potpuno utvrdi činjenice koje su važne za donošenje rješenja i da iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda. 16. Međutim, s obzirom na to da je navedeno rješenje prekršaj koji mu je stavljen na teret. Uzimajući u obzir sve Kantonalnog suda za prekršaje uručeno apelantima: Samiru relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo Hadžiću 29. aprila 2004. godine, Feridu Hadžiću 30. aprila 2004. na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri godine i Ibrahimu Hadžiću 30. aprila 2004. godine, a apelacija utvrđivanju krivične optužbe iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavnom sudu podnesena 7. jula 2004. godine, proizlazi da je 23. Ustavni sud napominje da nije nadležan da provjerava apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje utvrđene činjenice i način na koji su sudovi protumačili apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka suda ne uključuje ili vezi sa apelantima Samirom Hadžićem, Feridom Hadžićem i pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena Ibrahimom Hadžićem podnesena neblagovremeno, odnosno pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je sam nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili relevantni zakon neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih pobijano rješenje Kantonalnog suda za prekršaje. procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na 17. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog 24. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, uvjete u pogledu dopustivosti u vezi sa apelantom Salihom Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, Hadžićem, a u vezi sa ostalim apelantima nije dopustiva zbog serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 proteka roka za podnošenje. od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku VII. Meritum Bosne i Hercegovine", broj 38/03). 19. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da je tim 25. Ustavni sud zapaža da je apelantov osnovni prigovor da rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz prvostepeni i drugostepeni sud nisu uvažili njegov prijedlog da se člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. pregleda videokaseta koja je sadržavala, prema apelantovim Evropske konvencije. navodima, snimak događaja. U vezi sa ovim prigovorom Ustavni 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska stav 1. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: na izvođenje predloženih dokaza pred sudom. Ustvari, sud treba (...) da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim postupak mora imati određenu diskreciju u ovim pitanjima, a iz stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu glasi: mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili 6/02, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 24/02). U osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente ili pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je princip pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, Š...Ć" niti da je kršenje tog principa očigledno u konkretnom slučaju. 21. U konkretnom slučaju apelant je osporenim rješenjem Ustavni sud se neće miješati u to kojim su dokazima strana u proglašen krivim zbog djela koje je kvalificirano kao prekršaj postupku sudovi, na osnovu slobodne sudijske procjene, dali javnog reda i mira, a ne kao krivično djelo. Međutim, to ne povjerenje. To je isključivo uloga sudova čak i kada su izjave određuje primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije. svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna Naime, Evropski sud za ljudska prava smatra da je "krivična drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. optužba" autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u novembra 2004. godine i Presudu Evropskog suda za ljudska domaćem zakonu kvalificirano kao prekršaj može, ipak, prava, Doorson protiv Holandije, od 6. marta 1996. godine, pokrenuti pitanje krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. objavljenu u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i). U konkretnom Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislative po slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Time se želi postići da da je sud ocijenio dokaze očigledno proizvoljno, ili da je dokazni država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog suđenja postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u vezi s pravom na jednostavnim kvalificiranjem nekog djela nekrivičnim u svom pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud za zakonodavstvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel protiv prekršaje dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u Nizozemske (broj 1), presuda od 8. juna 1976. godine, serija A, obrazloženju pobijanog rješenja, te da je za svaki dokaz koji je broj 22; Oztürk, presuda od 27. maja 1984. godine, serija A, broj prihvatio, kao i za onaj koji nije prihvatio, dao logično i 73, st. 46-50; A. P., M. P. i T. P. protiv Švicarske, presuda od 19. uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda augusta 1997. godine, Izvještaji 1997.-V; Lauko protiv Slovačke, proizvoljno ili neprihvatljivo. presuda od 23. septembra 1998. godine, Izvještaji 1998.-VI, str. 26. Također, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju 2492, stav 56; Janosevic protiv Švedske, presuda od 23. jula način na koji su sudovi za prekršaje tumačili pozitivnopravne 2002. godine, stav 65). Da bi se odredilo da li je suštinski karakter propise ne može smatrati proizvoljnim i da ne predstavlja kršenje legislative krivični, mora se razmotriti niz faktora, uključujući ustavnih prava apelanata. Osim toga, ne postoje drugi elementi posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja, b) ako postoji 27. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (naprimjer, nepoštenje Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. ili nebriga) i c) koja visina kazne se može odrediti za prekršaj. 22. U vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, sa VIII. Zaključak stanovišta sudske prakse Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj 28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na prirodi. Njen jasan cilj je sprečavanje narušavanja javnog reda i pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i mira postupcima određenim zakonom, kao i kažnjavanje onih člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud nije ispitao sve koji učine takvo djelo, a sankcija koja se može primijeniti je predložene dokaze ukoliko je za odluku suda dato logično i novčana kazna ili zatvorska kazna. Ustanovljavanje krivice u uvjerljivo obrazloženje, te ukoliko nema elemenata koji bi ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant narušavanjem ukazivali na to da su sudovi ocijenili dokaze očigledno javnog reda i mira, ugrožavanjem sigurnosti prisutnih, te proizvoljno, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na ometanjem organa vlasti u vršenju službene dužnosti počinio apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. 29. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. st. 1. i 3. optuženog, njegovo zdravstveno stanje i činjenicu da je invalid Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu VIII kategorije sa 40 posto invalidnosti, te da se liječi od ove odluke. ovisnosti od droga", a otežavajuće okolnosti nije našao. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 4. Okružni je sud odbio apelantove prizivne navode u Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. cijelosti, te je potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju Predsjednik svoje odluke Okružni je sud zaključio da nije bilo bitnih povreda Ustavnog suda kaznenog postupka, te da su neutemeljeni prizivni navodi da se Bosne i Hercegovine "ne može zaključiti je li apelant proizveo jednu ili dvije opojne droge", te da je stoga izreka prvostupanjske presude Mato Tadić, s. r. nerazumljiva. Također, Okružni je sud zaključio da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio činjenično stanje i na njega Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio i ove sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag apelantove prizivne navode. Okružni je sud detaljno obrazložio Simović i Hatidža Hadžiosmanović, suci Valerija Galić i Jovo svoj zaključak da je prvostupanjski sud pravilno primijenio Rosić, na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine, u predmetu odgovarajuću blanketnu normu, odnosno Zakon o proizvodnji i broj AP 622/04, rješavajući apelaciju Darka Čubele, na temelju prometu opojnih droga, koji je u vrijeme izvršenja kaznenog članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i djela bio na snazi, a koji je Republika Srpska preuzela Ustavnim članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i zakonom iz 1992. godine. Također, Okružni je sud konstatirao da Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj i ustvrđene pojedinačne kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna, 60/05), donio u potpunosti odgovaraju težini i opasnosti izvršenih kaznenih 1 djela, kao i svrsi kažnjavanja koja je predviđena u KZRS. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI 5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Čubele pravo iz članka 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U Kž-59/04 od 28. svibnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u opširnom obrazloženju apelacije apelant citira svoje prizivne Doboju broj K-51/03 od 31. ožujka 2004. godine, zato što je navode protiv prvostupanjske presude, ističući ponovno da je bjelodano (prima facie) neutemeljena. izreka presude nerazumljiva, jer se iz nje ne može sa sigurnošću Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i ustvrditi je li apelant proizveo jednu ili dvije opojne droge. Osim Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i toga, apelant smatra da prvostupanjski sud nije potpuno i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u pravilno ustvrdio činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". materijalno pravo, budući odredbe članka 2. Zakona o OBRAZLOŽENJE proizvodnji i prometu opojnih droga ne svrstavaju marihuanu ili tetrahidrokanabiol u opojne droge, a sud se nije pozvao ni na 1. Darko Čubela (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je kakav drugi akt kojim se utvrđuju opojne droge, jer takav akt nije podnio 10. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i postojao u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Obzirom na to, Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude apelant smatra da je okrivljen i osuđen za kazneno djelo koje u Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj vrijeme izvršenja "nije sadržavalo obilježja kaznenog djela, jer u Kž-59/04 od 28. svibnja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u vrijeme izvršenja djela ne samo marihuana nego ni opijum, Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-51/03 od 31. kokain, ni heroin važećim zakonima i podzakonskim propisima ožujka 2004. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud nisu bili označeni kao opojne droge". donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje kazne 6. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je sud zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni je sud 26. pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i kolovoza 2004. godine donio Odluku AP 622/04 kojom je odbio članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 2. Presudom Osnovnog suda broj K-51/03 od 31. ožujka "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u 2004. godine, koja je potvrđena pobijanom presudom Okružnog suda broj Kž-59/04 od 28. svibnja 2004. godine, apelant je pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu proglašen krivim za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i prometa opojnih droga iz članka 214. stavak 1. Kaznenog Hercegovini." zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i kazneno 8. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: djelo nedopuštene proizvodnje i promet oružja i eksplozivnih "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao bjelodano tvari iz članka 387. stavak 1. KZRS, pa mu je za oba djela, prema (prima facie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan članku 43. stavak 2. točka 2. KZRS, izrečena jedinstvena kazna zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni zatvora od četiri mjeseca. Na temelju članka 214. stavak 5. na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje KZRS, od apelanta je oduzeta opojna droga, a prema članku 387. Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku stavak 6. KZRS, oduzeta mu je ručna bomba. ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava 3. Tijekom prvostupanjskoga postupka Osnovni je sud tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." proveo niz dokaza, uključujući i vještačenje biljnog materijala 9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora pronađenog kod apelanta. Također, apelant je tijekom postupka ustvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno priznao da je "zasadio samo jednu sjemenku indijske konoplje iz odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila koje je iznikla biljka" od koje je "proizveo 36 grama marihuane", Ustavnog suda. U svezi toga, Ustavni sud ukazuje da, prema te da je imao u stanu i jednu bombu. Osnovni je sud naveo da su vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava ovi apelantovi navodi "potvrđeni i drugim objektivnim (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu dokazima", a naročito vještačenjem kojim je utvrđeno da tvar svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede koja je oduzeta od optuženog sadrži i psihoaktivnu supstancu, moraju biti uvjerljive. Apelacija je bjelodano neutemeljena tetrahidrokanabinol, koja se nalazi na spisku opojnih droga. ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dostatnom Također, prema članku 2. Zakona o proizvodnji i prometu razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i opojnih droga ("Službeni list SFRJ" broj 13/91), ova supstanca sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, predstavlja opojnu drogu koja pripada skupini halucinogenih presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i sredstava. Na temelju ovako ustvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. Osnovni je sud zaključio da je apelant počinio navedena kaznena godine), te ako činjenice glede kojih se podnosi apelacija djela u stjecaju, pa mu je ustvrdio pojedinačne kazne za svako bjelodano ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. izvršeno djelo a, potom, izrekao jedinstvenu kaznu za oba ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Europski sud, kaznena djela. Prigodom izricanja kazni kao olakotne okolnosti, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, između ostalog, Sud je uzeo u obzir "iskreno priznanje presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 i kad se ustvrdi da apelant ne snosi posljedice kršenja Ustavom zatvora dok se ne donese odluka o apelaciji. Ustavni sud je 26. zaštićenih prava. avgusta 2004. godine donio Odluku AP 622/04 kojom je odbio 10. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava iz apelantov zahtjev da donese privremenu mjeru. članka 7. Europske konvencije, smatrajući da je osuđen za 2. Presudom Osnovnog suda broj K-51/03 od 31. marta 2004. kazneno djelo koje u vrijeme izvršenja nije kao takvo bilo godine, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda propisano domaćim zakonom. Međutim, prema stanju u spisu broj Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine, apelant je proglašen Ustavni sud konstatira da su redoviti sudovi proveli kazneni krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne opojnih droga iz člana 214 stav 1 Krivičnog zakonika propise, te apelanta osudili za kazneno djelo koje je kao takvo Republike Srpske (u daqnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo bilo zakonom propisano u vrijeme izvršenja kaznenog djela. U nedopuštene proizvodnje i promet oružja i eksplozivnih konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo pobijanom materija iz člana 387 stav 1 KZRS, pa mu je za oba djela, shodno odlukom ne pokreće pitanja u svezi zaštićenih ustavnih prava ili članu 43 stav 2 tačka 2 KZRS, izrečena jedinstvena kazna prava iz Europske konvencije, a apelant ne navodi nikakve zatvora od četiri mjeseca. Na osnovu člana 214 stav 5 KZRS, od proceduralne greške, niti su takve greške bjelodane (vidi, apelanta je oduzeta opojna droga, a shodno članu 387 stav 6 Europski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi KZRS, oduzeta mu je ručna bomba. Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi 3. Tokom prvostepenog postupka Osnovni sud je sproveo niz u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalnopravni propisi dokaza, ukqučujući i vještačenje biqnog materijala proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. pronađenog kod apelanta. Takođe, apelant je tokom postupka Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi priznao da je "zasadio samo jednu sjemenku indijske konoplje iz mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje je iznikla biqka" od koje je "proizveo 36 grama koja se poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie marihuane", te da je imao u stanu i jednu bombu. Osnovni sud je ukazuju da je kršenje prava iz članka 7. Europske konvencije naveo da su ovi apelantovi navodi "potvrđeni i drugim moguće, te da bi bilo potrebito meritorno ispitivanje. Zbog toga, objektivnim dokazima", a naročito vještačenjem kojim je Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz utvrđeno da materija koja je oduzeta od optuženog sadrži i članka 7. Europske konvencije bjelodano (prima facie) psihoaktivnu supstancu, tetrahidrokanabinol, koja se nalazi neutemeljeni. na spisku opojnih droga. Takođe, shodno članu 2 Zakona o 11. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka proizvodwi i prometu opojnih droga ("Službeni list SFRJ" 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija broj 13/91), ova supstanca predstavlja opojnu drogu koja pripada odbaciti kao bjelodano (prima facie) neutemeljena ukoliko ne grupi halucinogenih sredstava. Na osnovu ovako utvrđenog postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno predočene činjeničnog stawa, Osnovni sud je zakqučio da je apelant činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji počinio navedena krivična djela u sticaju, pa mu je utvrdio kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u pojedinačne kazne za svako izvršeno djelo a, zatim, izrekao postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom jedinstvenu kaznu za oba krivična djela. Prilikom izricawa zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije kazni kao olakšavajuće okolnosti, između ostalog, Sud je uzeo nepotrebno, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. u obzir "iskreno priznanje optuženog, njegovo zdravstveno 12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, stanje i činjenicu da je invalid VIII kategorije sa 40 posto odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. invalidnosti, te da se liječi od zavisnosti od droga", a Predsjednik otežavajuće okolnosti nije našao. Ustavnog suda 4. Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode u Bosne i Hercegovine cijelosti, te je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju Mato Tadić, v. r. svoje odluke Okružni sud je zakqučio da nije bilo bitnih povreda krivičnog postupka, te da su neosnovani žalbeni navodi da se "ne može zakqučiti da li je apelant proizveo jednu ili dvije opojne droge", te da je stoga izreka prvostepene Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u presude nerazumqiva. Takođe, Okružni sud je zakqučio da je sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na njega Simović i Hatixa Haxiosmanović, sudije Valerija Galić i ovo pravilno primijenio materijalno pravo, pa je odbio i ove Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u apelantove žalbene navode. Okružni sud je detaqno predmetu broj AP 622/04, rješavajući apelaciju Darka Čubele, obrazložio svoj zakqučak da je prvostepeni sud pravilno na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 primijenio odgovarajuću blanketnu normu, odnosno Zakon o stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i proizvodwi i prometu opojnih droga, koji je u vrijeme Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj izvršewa krivičnog djela bio na snazi, a koji je Republika 60/05), donio je Srpska preuzela Ustavnim zakonom iz 1992. godine. Takođe, 1 Okružni sud je konstatovao da i utvrđene pojedinačne kazne, ODLUKU O DOPUSTIVOSTI kao i izrečena jedinstvena kazna, u potpunosti odgovaraju Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Čubele težini i opasnosti izvršenih krivičnih djela, kao i svrsi podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj kažwavawa koja je predviđena u KZRS. Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u 5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo Doboju broj K-51/03 od 31. marta 2004. godine, zato što je iz člana 7 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i očigledno (prima facie) neosnovana. osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i opširnom obrazloženju apelacije apelant citira svoje Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i žalbene navode protiv prvostepene presude, ističući ponovo Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u da je izreka presude nerazumqiva, jer iz nje ne može sa "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". sigurnošću da se utvrdi da li je apelant proizveo jednu ili dvije opojne droge. Sem toga, apelant smatra da prvostepeni sud OBRAZLOŽEWE nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je 1. Darko Čubela (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da odredbe podnio je 10. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i člana 2 Zakona o proizvodwi i prometu opojnih droga ne Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude svrstavaju marihuanu ili tetrahidrokanabiol u opojne droge, a Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj sud se nije pozvao ni na kakav drugi akt kojim se utvrđuju opojne Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u droge, jer takav akt nije postojao u vrijeme kada je izvršeno Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-51/03 od 31. marta krivično djelo. S obzirom na to, apelant smatra da je okrivljen 2004. godine. Apelant je, takođe, zatražio da Ustavni sud i osuđen za krivično djelo koje u vrijeme izvršewa "nije donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje kazne sadržavalo obilježja krivičnog djela, jer u vrijeme izvršewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 djela ne samo marihuana nego ni opijum, kokain, ni heroin merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u važećim zakonima i podzakonskim propisima nisu bili dispozitivu ove odluke. označeni kao opojne droge". 12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, 6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i Predsjednik člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Ustavnog suda 7. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Bosne i Hercegovine "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u Mato Tadić, s. r. pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 8. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni predmetu broj AP 622/04, rješavajući apelaciju Darka Čubele, na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije 60/05), donio je nepotrebno." 1 9. U fazi ispitivawa dopustivosti predmeta Ustavni sud ODLUKU O DOPUSTIVOSTI mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Darka Čubele Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da Doboju broj K-51/03 od 31. marta 2004. godine, zato što je navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i očigledno (prima facie) neosnovana. Hercegovine i ove povrede moraju da budu uvjerqive. Apelacija Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju (prima facie) Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i dokazi koji sa dovoqnom jasnoćom pokazuju da je navedena Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, OBRAZLOŽENJE aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 1. Darko Čubela (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnio je 10. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-51/03 od 31. aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi marta 2004. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava. donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje kazne 10. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je 26. iz člana 7 Evropske konvencije, smatrajući da je osuđen za augusta 2004. godine donio Odluku AP 622/04 kojom je odbio krivično djelo koje u vrijeme izvršewa nije kao takvo bilo apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. propisano domaćim zakonom. Međutim, shodno stanju u spisu 2. Presudom Osnovnog suda broj K-51/03 od 31. marta 2004. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli krivični godine, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materi- broj Kž-59/04 od 28. maja 2004. godine, apelant je proglašen jalno-pravne propise, te apelanta osudili za krivično djelo krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa koje je kao takvo bilo zakonom propisano u vrijeme izvršewa opojnih droga iz člana 214. stav 1. Krivičnog zakonika krivičnog djela. U konkretnom slučaju samo apelantovo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo nezadovoqstvo osporenom odlukom ne pokreće pitawa u vezi sa nedopuštene proizvodnje i promet oružja i eksplozivnih materija zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske iz člana 387. stav 1. KZRS, pa mu je za oba djela, prema članu 43. konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, stav 2. tačka 2. KZRS, izrečena jedinstvena kazna zatvora od niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već četiri mjeseca. Na osnovu člana 214. stav 5. KZRS, od apelanta je citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). oduzeta opojna droga, a prema članu 387. stav 6. KZRS, oduzeta Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju mu je ručna bomba. ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili 3. Tokom prvostepenog postupka Osnovni sud je proveo niz nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Takođe, dokaza, uključujući i vještačenje biljnog materijala pronađenog Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle kod apelanta. Također, apelant je tokom postupka priznao da je opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se "zasadio samo jednu sjemenku indijske konoplje iz koje je iznikla biljka" od koje je "proizveo 36 grama marihuane", te da je poziva zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je imao u stanu i jednu bombu. Osnovni sud je naveo da su ovi kršenje prava iz člana 7 Evropske konvencije moguće, te da bi apelantovi navodi "potvrđeni i drugim objektivnim dokazima", a bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud naročito vještačenjem kojim je utvrđeno da materija koja je smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 7 oduzeta od optuženog sadrži i psihoaktivnu supstancu, Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. tetrahidrokanabinol, koja se nalazi na spisku opojnih droga. 11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 Također, prema članu 2. Zakona o proizvodnji i prometu opojnih stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija droga ("Službeni list SFRJ" broj 13/91), ova supstanca odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne predstavlja opojnu drogu koja pripada grupi halucinogenih postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno sredstava. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio navedena krivična tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili djela u stjecaju, pa mu je utvrdio pojedinačne kazne za svako kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice izvršeno djelo a, zatim, izrekao jedinstvenu kaznu za oba kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje krivična djela. Prilikom izricanja kazni kao olakšavajuće 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 okolnosti, između ostalog, Sud je uzeo u obzir "iskreno priznanje 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da optuženog, njegovo zdravstveno stanje i činjenicu da je invalid apelant ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava. VIII kategorije sa 40 posto invalidnosti, te da se liječi od 10. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava iz zavisnosti od droga", a otežavajuće okolnosti nije našao. člana 7. Evropske konvencije, smatrajući da je osuđen za 4. Okružni sud je odbio apelantove žalbene navode u krivično djelo koje u vrijeme izvršenja nije kao takvo bilo cijelosti, te je potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju propisano domaćim zakonom. Međutim, prema stanju u spisu svoje odluke Okružni sud je zaključio da nije bilo bitnih povreda Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli krivični krivičnog postupka, te da su neosnovani žalbeni navodi da se "ne postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne može zaključiti da li je apelant proizveo jednu ili dvije opojne propise, te apelanta osudili za krivično djelo koje je kao takvo droge", te da je stoga izreka prvostepene presude nerazumljiva. bilo zakonom propisano u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U Također, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio osporenom odlukom ne pokreće pitanja u vezi sa zaštićenim materijalno pravo, pa je odbio i ove apelantove žalbene navode. ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant Okružni sud je detaljno obrazložio svoj zaključak da je ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške prvostepeni sud pravilno primijenio odgovarajuću blanketnu očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka normu, odnosno Zakon o proizvodnji i prometu opojnih droga, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio na snazi, a koji je pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su Republika Srpska preuzela Ustavnim zakonom iz 1992. godine. materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično Također, Okružni sud je konstatirao da i utvrđene pojedinačne primijenjeni na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud smatra da kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna, u potpunosti odgovaraju apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da težini i opasnosti izvršenih krivičnih djela, kao i svrsi postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva zbog čega nema kažnjavanja koja je predviđena u KZRS. elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana 7. 5. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno pravo iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodi o kršenju prava iz člana 7. Evropske konvencije opširnom obrazloženju apelacije apelant citira svoje žalbene očigledno (prima facie) neosnovani. navode protiv prvostepene presude, ističući ponovo da je izreka 11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana presude nerazumljiva, jer se iz nje ne može sa sigurnošću utvrditi 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija da li je apelant proizveo jednu ili dvije opojne droge. Osim toga, odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne apelant smatra da prvostepeni sud nije potpuno i pravilno utvrdio postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno predočene činjenično stanje, te da je pogrešno primijenio materijalno pravo, činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji budući da odredbe člana 2. Zakona o proizvodnji i prometu kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u opojnih droga ne svrstavaju marihuanu ili tetrahidrokanabiol u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom opojne droge, a sud se nije pozvao ni na kakav drugi akt kojim se zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije utvrđuju opojne droge, jer takav akt nije postojao u vrijeme nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. izvršenja krivičnog djela. S obzirom na to, apelant smatra da je 12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, okrivljen i osuđen za krivično djelo koje u vrijeme izvršenja "nije odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. sadržavalo obilježja krivičnog djela, jer u vrijeme izvršenja djela Predsjednik ne samo marihuana nego ni opijum, kokain, ni heroin važećim Ustavnog suda zakonima i podzakonskim propisima nisu bili označeni kao opojne droge". Bosne i Hercegovine 6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao Mato Tadić, s. r. od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: p redmetu broj AP 625/04, r j e š a va j u ć i a p e la c i j u "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u Innungskrankenkasse Ortenau, na temelju članka VI/3.(b) pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovini." Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 60/05), u sastavu: "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno Mato Tadić, predsjednik (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan Tudor Pantiru, dopredsjednik zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni Miodrag Simović, dopredsjednik na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku David Feldman, sudac utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava Valerija Galić, sutkinja tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." Jovo Rosić, sudac 9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora Constance Grenje, sutkinja utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog 1 suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj ODLUKU O MERITUMU jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u Usvaja se apelacija Innungskrankenkasse Ortenau. daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu Ustvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju moraju biti uvjerljive. Apelacija je očigledno neosnovana za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i Hercegovine broj Rev-124/03 od 20. svibnja 2004. godine. sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da osigura izvršenje presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-58/01 od 10. Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), prosinca 2002. godine. te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da u roku od 90 dana ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Presude Općinskog suda broj Ps-4/99 od 2. ožujka 2001. godine Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje. U obrazloženju ove Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u presude Vrhovni sud navodi da je šteta za apelanta nastala izvan "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Bosne i Hercegovine i izvan domašaja primjene domaćeg prava, OBRAZLOŽENJE a time i izvan teritorijalne odgovornosti tuženog. Stoga, tuženi nije dužan apelantu naknaditi tako nastalu štetu ako obveza ne I. Uvod proistječe iz nekog međudržavnog sporazuma Bosne i 1. Innungskrankenkasse Ortenau (u daljnjem tekstu: apelant) Hercegovine i SR Njemačke. Vrhovni sud dalje navodi da Bosna iz Offenburga, SR Njemačka (osiguravajuća kompanija), kojega i Hercegovine od stjecanja neovisnosti nije do sada sa SR zastupa Nikica Vučina, odvjetnik iz Mostara, je podnio 14. srpnja Njemačkom sklopila takav poseban sporazum. Potom se navodi 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u da Bosna i Hercegovina sa SR Njemačkom nije okončala daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda pregovore o usuglašavanju lista ugovora koji ostaju na snazi, te Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) da nije objavljen upitni međudržavni sporazum o socijalnom broj Rev-124/03 od 20. svibnja 2004. godine. osiguranju zbog čega taj sporazum nije postao sastavni dio domaćeg pravnog sustava i izvor prava i obveza. II. Postupak pred Ustavnim sudom IV. Relevantni propisi 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika 9. Ustav Bosne i Hercegovine Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Aneks II. točka 2. "Croatia osiguranja" d.d. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tuženi), je zatraženo 7. ožujka 2005. godine da dostave odgovore "Kontinuitet propisa na apelaciju. Svi zakoni, propisi, sudske procedure koji su na snazi na 3. Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. teritoriju Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu protivne Ustavu III. Činjenično stanje dok drugačije ne odredi kompetentno tijelo vlasti Bosne i 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i Hercegovine." dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Članak IV.3.h) sljedeći način. "Odluke parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije 5. U mjestu Tromeđa, općina Čitluk, 30. srpnja 1996. godine nego što se objave." se dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je kao suvozač u vozilu 10. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine marke "mercedes" 124, 250 D, registarskih oznaka OG-UE-051, Poglavlje IX. članak 5. teško tjelesno povrijeđen Matan Dedić, apelantov osiguranik. "1) Svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi Saobraćajnu je nezgodu skrivio osiguranik tuženog Lovro u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na Pavlović, koji je upravljao vozilom marke "opel-vectra", snazi u mjeri u kojoj se ne kose s ovim ustavom ukoliko registarske oznake ČA-758-CA, vlasništvo Žarka Pavlovića. mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drukčije. 6. Glede liječenja Matana Dedića apelant je imao troškove od 2) Svi međunarodni ugovori i sporazumi na snazi u 30.718,78 DM. Radi namirenja troškova, apelant je uputio Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi regresnu tužbu protiv tuženog Općinskom sudu u Čitluku (u ukoliko ih ne opozove predsjednik Federacije prema članku VII. daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je donio Presudu broj 4.(2)." Ps-4/99 od 2. ožujka 2001. godine i odbio apelantov tužbeni 11. Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud, između ostalog, primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini navodi da je utemeljen prigovor tuženog o nedostatku njegove primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list Republike pasivne legitimacije zbog toga što ne postoji zaključen bilateralni Bosne i Hercegovine", broj 2/92) sporazum iz područja socijalnog osiguranja između Bosne i Članak 1. Poglavlje I. Potpoglavlje 4. točka 6. Hercegovine i SR Njemačke. Ujedno, Općinski sud smatra da se "Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i Hercegovini u konkretnom slučaju ne može primijeniti Sporazum o (u daljnjem tekstu: Republika) kao republički zakoni sljedeći socijalnom osiguranju zaključen između SR Njemačke i države savezni zakoni: prethodnice Bosne i Hercegovine, Socijalističke Federativne 6) Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ). ugovora ("Službeni list SFRJ" br. 5/78, 2/89 i 47/89), kao i 7. Odlučujući o apelantovom prizivu, Kantonalni je sud u savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio Presudu broj ugovora i sporazuma." Pž-58/01 od 10. prosinca 2002. godine kojom je uvažio priziv, 12. Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda i usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kao razloge za ovakvu ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94) odluku Kantonalni sud navodi, između ostalog, da je presuda Članak 1. stavak 1. točka 3. Općinskog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, "Potvrđuju se uredbe sa zakonskom snagom koje je jer je Sporazum zaključen između SFRJ i SR Njemačke o Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo na socijalnom osiguranju iz 1969. godine, prema odredbama Bečke temelju Amandmana LI. točka 5. stavak 3. na Ustav Republike konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. Bosne i Hercegovine u funkciji Skupštine Republike Bosne i godine, primjenjiv u predmetnom slučaju. Kantonalni sud smatra Hercegovine, i to: da je Ministarstvo inozemnih poslova Bosne i Hercegovine 3) Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i provelo postupak notifikacije tog sporazuma čime je SR primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini Njemačka prihvatila Bosnu i Hercegovinu kao sukcesora u primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj odnosu na zaključeni (i objavljeni) sporazum o socijalnom 2/92)." osiguranju, što znači da navedeni sporazum važi na teritoriju 13. Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja Bosne i Hercegovine. U prilog navedenom zaključku Kantonalni međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i sud navodi da je Ministarstvo inozemnih poslova Bosne i Hercegovine dopisom od 27. prosinca 2002. godine potvrdilo da Hercegovine", broj 29/00) se navedeni sporazum primjenjuje na teritoriju SR Njemačke i Članak 1. Bosne i Hercegovine, što je dogovoreno izmjenom nota između "Ovim se zakonom uređuju postupak zaključivanja i vlada SR Njemačke i Bosne i Hercegovine 13. studenog 1992. izvršavanja međunarodnih ugovora i drugi postupci u svezi godine. Kantonalni je sud udovoljio tužbenom zahtjevu u međunarodnih ugovora koje zaključuje Bosna i Hercegovina." cijelosti obzirom da su tijekom postupka utemeljenost i visina Članak 23. tužbenog zahtjeva učinjeni nepobitnim. "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice 8. Presudom Vrhovnog je suda broj Rev-124/03 od 20. Bosne i Hercegovine se primjenjuju pravila međunarodnog svibnja 2004. godine uvažena revizija tuženog, pa je presuda prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država glede Kantonalnog suda preinačena tako da se apelantov priziv protiv ugovora iz 1978. godine." Članak 35. V. Apelacija "Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih obveza ("Službeni list a) Navodi iz apelacije RBiH", br. 2/92 i 13/94)." 17. Apelant se žali da su navodi pobijane presude Vrhovnog 14. Odluka o postupku zaključivanja i izvršavanja suda, na kojima se temelji njegova odluka, neutemeljeni zbog toga što iz nepobitnih činjenica proizlazi da je Sporazum o međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i socijalnom osiguranju zaključen između SFRJ i SR Njemačke Hercegovine", broj 4/00) 12. listopada 1968. godine ratificiran i objavljen u "Službenom Članak 20. listu SFRJ" broj 9/69 i da je, prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice država u odnosu na ugovore iz 1978. godine, Bosna i Bosne i Hercegovine se primjenjuju pravila međunarodnog Hercegovina notificirala taj sporazum. To znači, navodi dalje prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država glede apelant, da navedeni sporazum vrijedi na teritoriju ovih država, ugovora iz 1978. godine." kako to, uostalom, potvrđuje svojim dopisom i Ministarstvo 15. Bečka konvencija o sukcesiji država glede ugovora inozemnih poslova Bosne i Hercegovine. ("Službeni list SFRJ" broj 1/80) 18. Obzirom na navedeno, apelant smatra da je pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine Članak 10. st. 1. i 3. iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. "1) Kada je ugovorom predviđeno da će u slučaju sukcesije Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih država država sukcesor imati mogućnost da se smatra članicom prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska ugovora, ta država može notificirati svoju sukcesiju glede tog konvencija). ugovora sukladno odredbama ugovora ili, u nedostatku odredaba u tom smislu, sukladno odredbama ove konvencije. VI. Dopustivost 2) Š...Ć država sukcesor daje pristanak da bude članica 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, ugovora smatra se članicom ugovora počevši od dana sukcesije Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima država osim ako ugovorom nije drugačije određeno ili drugačije koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom dogovoreno." spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 24. 20. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, "1) Dvostrani se ugovor koji je na dan sukcesije država bio Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv na snazi glede teritorija na koji se odnosi sukcesija država presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi smatra da je na snazi između države koja je stekla neovisnost i djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se druge države članice: podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. (e) ako su se one o tomu izričito sporazumjele ili 21. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom (f) ako na temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se Presuda Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. svibnja 2004. one o tomu sporazumjele. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova 4) Ugovor za koji se smatra da je na snazi na temelju stavka mogućih prema zakonu. Potom, pobijana je presuda donesena, 1. se primjenjuje u odnosima između države koja je stekla dakle, 20. svibnja 2004. godine a apelacija je podnesena 14. neovisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano država osim ako iz njihova sporazuma ne proistječe druga člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena. " ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Članak 34. jer nije bjelodano (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki a. Kada se jedan ili više dijelova teritorija jedne države od drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. nje otcijepi da bi formirali jednu ili više država, bez obzira na to 22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 16. st. 1, da li država prethodnica i dalje postoji ili ne: 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da (e) svaki ugovor koji je bio na snazi na dan sukcesije država predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. glede cjelokupnog teritorija države prethodnice ostaje na snazi u VII. Meritum odnosu na svaku tako nastalu državu sukcesora; 23. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom (f) Š...Ć". presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava 16. Sporazum između SFRJ i SR Njemačke o socijalnom Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku osiguranju ("Službeni list SFRJ" broj 9/69) u relevantnom dijelu konvenciju. glasi: Pravo na imovinu "Članak 3. 24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom (1) Ukoliko ovim sporazumom nije drugačije određeno, u dijelu glasi: primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice su izjednačeni "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska sa njezinim državljanima: prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: a) državljani druge države ugovornice (...) Š...Ć; (k) Pravo na imovinu." (2) Davanja prema pravnim propisima jedne države 25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: ugovornice državljanima druge države ugovornice koji "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano prebivaju na području država ugovornica pružat će se pod istim uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine uvjetima kao i državljanima prve države ugovornice koji tamo osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i prebivaju. općim načelima međunarodnog prava. Članak 35. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim (1) Ako osoba koja, prema pravnim propisima jedne države da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili ugovornice, treba dobiti naknadu za štetu nastalu na području da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." druge države ugovornice, a prema njezinim propisima ima pravo 26. Prigodom razmatranja je li došlo do povrede članka 1. na naknadu štete od treće osobe, ovo pravo na naknadu prelazi Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju prvi je korak na nositelja prve države ugovornice prema pravnim propisima razmatranje je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u koji važe za njega. smislu značenja riječi "imovina", a koje potpada pod članak 1. (2) Ako nositelj jedne države ugovornice prema njezinim Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. pravnim propisima ima originarno pravo na naknadu štete od 27. Riječ "imovina" uključuje široke imovinske interese koji treće osobe, to pravo priznaje druga država ugovornica. predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Š...Ć." Odluka broj U14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo aspekta Ustava Bosne i Hercegovine njegova primjena moguća i za koje apelant tvrdi da mu pripada moglo bi se smatrati sukladna Zakonu o postupku zaključivanja i izvršavanja imovinom ukoliko za to postoji pravni temelj. U konkretnom se međunarodnih ugovora i Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u slučaju radi o apelantovom regresnom zahtjevu za naknadu štete, odnosu na međunarodne ugovore. koja je izražena u novcu, što, prema ustaljenoj jurisprudenciji 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola međunarodnim priznanjem države Bosne i Hercegovine, 1. broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ožujka 1992. godine, nastala pravna praznina glede reguliranja je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjiv onih pravnih područja koje su do tada bile regulirane saveznim u ovom slučaju. zakonima bivše SFRJ. Kada se uzme u obzir ta činjenica, onda se 28. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ciljnim (teleološkim) tumačenjem Uredbe sa zakonskom snagom obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i stavku, jeste opće prirode i iskazuje načelo mirnog uživanja Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni od 11. travnja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, 1992. godine dolazi do zaključka da je navedena uredba obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim donesena u svrhu reguliranja onih pravnih područja koja su do uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje tada bile regulirana saveznim zakonima bivše države. Tako su da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu preuzeti i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju imovine sukladno javnom interesu.. Ova tri pravila nisu međunarodnih ugovora i sporazuma, zato što su takvim "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće se pravilo zakonima regulirana pravna područja koja su bitna za odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno funkcioniranje svake države u njezinom odnosu s drugom uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg načela državom, kao što je, primjerice, pružanje socijalnog osiguranja iskazanog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, između dviju država, koje se, in abstracto, regulira bilateralnim Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. sporazumima. U tome smislu Ustavni se sud poziva na drugi dio godine, serija A, broj 52, stavak 61). odredbe članka I. potpoglavlja 4. točka 6. citirane uredbe koja 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno glasi: "kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 međunarodnih ugovora i sporazuma". Upravo na osnovi te uz Europsku konvenciju. On, naime, nije naveo predstavlja li odredbe je preuzet i savezni zakon, kojim je ratificiran Sporazum pobijana presuda lišavanje imovine u smislu druge rečenice o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke, te su stavka 1. ovog članka, nadziranje uporabe imovine u smislu se prema toj osnovi njegove odredbe mogle primjenjivati u Bosni stavka 2. ovog članka, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje i Hercegovini. Navedena je uredba postala zakon donošenjem imovine u smislu prve rečenice stavka 1. ovog članka. U Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom od 9. lipnja konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju 1994. godine. Dakle, Bosna i Hercegovina na svojem teritoriju imovine, jer se pobijanom presudom Vrhovnog suda apelant primjenjuje Sporazum o socijalnom osiguranju zaključen sa SR lišava regresnog prava na naknadu štete u traženom iznosu od Njemačkom, čije relevantne odredbe obvezuju našu državu na tuženog. suradnju u pružanju socijalnog osiguranja sa SR Njemačkom 30. Sukladno drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola (vidi primjerice, čl. 14. i 35. citiranog sporazuma). broj 1 uz Europsku konvenciju, država ima pravo lišiti nekoga 34. Kontinuitet zakona koji se primjenjuju na teritoriju imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim Bosne i Hercegovine nije prekinut donošenjem Ustava zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući Federacije Bosne i Hercegovine 30. ožujka 1994. godine, čijim ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora se Poglavljem IX. članak 5. predviđa da svi zakoni i drugi ustvrditi je li lišavanje apelanta prava na naknadu štete bilo: a) propisi, te međunarodni ugovori i sporazumi koji su bili na snazi zakonski predviđeno, b) sukladno javnom interesu. Osim toga, u vrijeme stupanja na snagu Ustava Federacije BiH ostaju na sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, lišavanje snazi dok ih ne opozove predsjednik Federacije. Dakle, savezni imovine mora biti sukladno načelu proporcionalnosti, tj. mora je zakon kojim je ratificiran Sporazum o socijalnom osiguranju postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom između SFRJ i SR Njemačke ostao na snazi obzirom da nisu propisana i cilja koji se želi postići. Takva se proporcionalnost ne stavljeni izvan snage citirani propisi na osnovi kojih se navedeni može podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi savezni zakon primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Europski sud za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike 35. Stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. Britanije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A, broj 102, prosinca 1995. godine, je nastavljen kontinuitet propisa, jer se u stavak 120). članku 2. Aneksa II. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da svi 31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju zakoni i propisi koji su bili na snazi u trenutku stupanja na snagu Općinski sud, kao prvostupanjski, odbio apelantov tužbeni Ustava ostaju važiti u onoj mjeri u kojoj nisu protivni Ustavu, te zahtjev u odnosu na tuženog zbog nedostatka njegove pasivne dok drugačije ne odredi kompetentno tijelo vlasti Bosne i legitimacije, jer se, prema mišljenju tog suda, na upitni pravni Hercegovine. Dakle, članak 2. Aneksa II. Ustava Bosne i odnos između parničnih strana nisu mogle primijeniti relevantne Hercegovine ostavlja na snazi propise kojim je preuzet savezni odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je zaključen zakon o ratifikaciji Sporazuma o socijalnom osiguranju između između SFRJ i SR Njemačke 12. listopada 1968. godine. U SFRJ i SR Njemačke, te koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini prizivnom postupku o ovom pravnom pitanju Kantonalni je sud obzirom da "kompetentno tijelo vlasti Bosne i Hercegovine" nije donio potpuno drugačiji stav od prvostupanjskoga suda i na osporilo ustavnost zakona kojima su preuzeti savezni zakoni koji temelju njega usvojio apelantov priziv, te preinačio se primjenjuju u Bosni i Hercegovini (vidi Ustavni sud, Odluka prvostupanjsku presudu i usvojio apelantov zahtjev u cijelosti broj AP 91/04 od 23. ožujka 2005. godine, objavljena u sobzirom da osnova i visina tog zahtjeva nisu bile upitne među "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 30/05). parničnim strankama. Konačno, u postupku revizije koju je 36. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o izjavio tuženi, Vrhovni sud pobijanom je presudom preinačio ratifikaciji Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na presudu Kantonalnog suda tako što je odbio apelantov priziv ugovore, koji je donijela Skupština SFRJ i koji je objavljen u protiv prvostupanjske presude i tu presudu potvrdio. "Službenom listu SFRJ" broj 1/80, izvršena ratifikacija ove 32. U takvoj se fazi predmeta postavlja prvo pitanje je li, kao konvencije koja je primjenom navedenih načela o preuzimanju uvjet za utemeljenost lišavanja apelanta imovine u smislu članka ranijih saveznih zakona i međunarodnih pravnih dokumenata na 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, stav Vrhovnog suda snazi i u Bosni i Hercegovini. Odredbom članka 24. stavak 1. o nedostatku pasivne legitimacije tuženog na "zakonu" navedene konvencije je određeno da "ŠDĆvostrani ugovor koji je utemeljen, odnosno može li se ili ne može u konkretnom slučaju na dan sukcesije država bio na snazi Š...Ć.smatra se da je na snazi na upitni materijalnopravni odnos, sa inozemnim elementom, između države koja je stekla neovisnost i druge države članice: primijeniti Sporazum o socijalnom osiguranju koji je zaključen (a) ako su se one o tomu izričito sporazumjele ili (b) ako na između SFRJ i SR Njemačke 12. listopada 1968. godine. Za temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se one o tomu razliku od stava Vrhovnog suda, apelant tvrdi da se na Bosnu i sporazumjele. Stavkom 2. istog članka je propisano da Hercegovinu treba primijeniti bilateralni sporazum SFRJ "ŠUĆgovor za koji se smatra da je na snazi na temelju stavka 1. se zaključen sa SR Njemačkom o socijalnom osiguranju, te da je sa primjenjuje u odnosima između države koja je stekla neovisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije država osim ako iz njihova sporazuma ne proistječe druga namjera ili ako ta ODLUKU O MERITUMU1 namjera ne bude drugačije ustanovljena". Usvaja se apelacija Innungskrankenkasse Ortenau. 37. Tumačenjem navedenih odredaba Bečke konvencije o Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i sukcesiji država u odnosu na ugovore slijedi da je predmetni Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku Sporazum o socijalnom osiguranju na dan sukcesije bivše SFRJ konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. bio na snazi na teritorijima koji su do nastanka novih država bili u sastavu SFRJ, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Iz citirane odredbe Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i članka 24. stavak 1. navedene Bečke konvencije, kao i njezinih Hercegovine broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine. odredaba iz članka 34. te konvencije nedvojbeno proistječe da je Nalaže se Opštinskom sudu u Mostaru da obezbijedi upitni bilateralni sporazum ostao na snazi u Bosni i Hercegovini. izvršenje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-58/01 Naime, vlade su se Bosne i Hercegovine i SR Njemačke u od 10. decembra 2002. godine. procesu notifikacije svih njihovih bilateralnih sporazuma i Nalaže se Opštinskom sudu u Mostaru da u roku od 90 dana uspostavom diplomatskih odnosa, 13. studenog 1992. godine, od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i izričito dogovorile da svi sporazumi, pa tako i Sporazum o Hercegovine o mjerama koje je preduzeo u skladu sa članom 74 socijalnom osiguranju, ostaju na snazi između njih. Prema stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. odredbi stavka 2. članka 24. ove konvencije, Sporazum o Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i socijalnom osiguranju na teritoriju Bosne i Hercegovine se Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i primjenjuje od dana sukcesije SFRJ, odnosno od dana Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u međunarodnog priznanja države Bosne i Hercegovine, 1. ožujka "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 1992. godine. U prilog ovom zaključku ide i stav Ministarstva OBRAZLOŽEWE inozemnih poslova Bosne i Hercegovine, izražen u dopisu Općinskom sudu od 27. prosinca 2000. godine. I. Uvod 38. U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je pobijanom presudom Vrhovni sud povrijedio Bečku konvenciju 1. Innungskrankenkasse Ortenau (u daqnjem tekstu: apelant) o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, koja iz Offenburga, SR Wemačka (osiguravajuća kompanija), koga predstavlja, kako je navedeno, dio pravnog sustava Bosne i zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 14. jula Hercegovine. Stoga, Vrhovni je sud pogrešno odlučio da 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda nisu primjenjive na spor između apelanta i tuženog. Slijedi da je Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni odlukom Vrhovnog suda apelantu uskraćeno pravo na imovinu sud) broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine. na način koji nije "sukladan uvjetima iz članka 1. Protokola broj 1 II. Postupak pred Ustavnim sudom uz Europsku konvenciju". 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika VIII. Zaključak Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, 39. Povrijeđeno je pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava "Croatia osigurawa" d.d. iz Qubuškog (u daqnjem tekstu: Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku tuženi), zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostave odgovore konvenciju u slučaju kada redoviti sud nije na upitni odnos na apelaciju. primijenio relevantni međunarodnopravni bilateralni ugovor, 3. Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na koji se u konkretnom slučaju morao primijeniti, jer je kao savezni apelaciju. zakon preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini III. Činjenično stanje primjenjuju kao republički zakoni, te koji i dalje egzistira kao 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih relevantni propis u Bosni i Hercegovini, na osnovi kontinuiteta navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se propisa iz članka 2. Aneksa II. Ustava Bosne i Hercegovine. sumiraju na sljedeći način. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. 5. U mjestu Tromeđa, opština Čitluk, 30. jula 1996. godine Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je kao suvozač u vozilu ove Odluke. marke "mercedes" 124, 250 D, registarskih oznaka OG-UE-051, 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke teško tjelesno povrijeđen Matan Dedić, apelantov Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. osiguranik. Saobraćajnu nesreću skrivio je osiguranik Predsjednik tuženog Lovro Pavlović, koji je upravljao vozilom marke Ustavnog suda "opel-vectra", registarske oznake ČA-758-CA, svojina Žarka Bosne i Hercegovine Pavlovića. Mato Tadić, v. r. 6. Povodom liječewa Matana Dedića apelant je imao troškove od 30.718,78 DM. Radi namirewa troškova, apelant je uputio regresnu tužbu protiv tuženog Opštinskom sudu u Čitluku (u daqnjem tekstu: Opštinski sud), koji je donio Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u Presudu broj Ps-4/99 od 2. marta 2001. godine i odbio apelantov predmetu broj AP 625/04, rješavajući apelaciju tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Opštinski sud, Innungskrankenkasse Ortenau, na osnovu člana VI/3b) Ustava između ostalog, navodi da je osnovan prigovor tuženog o Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 nedostatku njegove pasivne legitimacije zbog toga što ne i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine postoji zakqučen bilateralni sporazum iz oblasti socijalnog ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u osigurawa između Bosne i Hercegovine i SR Wemačke. Ujedno, sastavu: Opštinski sud smatra da u konkretnom slučaju ne može da se Mato Tadić, predsjednik primijeni Sporazum o socijalnom osiguranju zakqučen između Tudor Pantiru, potpredsjednik SR Wemačke i države prethodnice Bosne i Hercegovine, Miodrag Simović, potpredsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daqnjem tekstu: SFRJ). Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u David Feldman, sudija Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu Valerija Galić, sudija broj Pž-58/01 od 10. decembra 2002. godine kojom je uvažio Jovo Rosić, sudija žalbu, preinačio prvostepenu presudu Opštinskog suda i Constance Grenje, sudija usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kao razloge za na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je ovakvu odluku Kantonalni sud navodi, između ostalog, da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 presuda Opštinskog suda rezultat pogrešne primjene Član 1 stav 1 tačka 3 materijalnog prava, jer je Sporazum zakqučen između SFRJ i "Potvrđuju se uredbe sa zakonskom snagom koje je SR Wemačke o socijalnom osiguranju iz 1969. godine, shodno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo na odredbama Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na osnovu Amandmana LI tačka 5 stav 3 na Ustav Republike Bosne ugovore iz 1978. godine, primjenqiv u predmetnom slučaju. i Hercegovine u funkciji Skupštine Republike Bosne i Kantonalni sud smatra da je Ministarstvo spoqnih poslova Hercegovine, i to: Bosne i Hercegovine sprovelo postupak notifikacije tog 3) Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjewi- sporazuma čime je SR Wemačka prihvatila Bosnu i vanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju Hercegovinu kao sukcesora zakqučenog (i objavljenog) kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj 2/92)." sporazuma o socijalnom osiguranju, što znači da navedeni 13. Zakon o postupku zakqučivawa i izvršavawa sporazum važi na teritoriji Bosne i Hercegovine. U prilog međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i navedenom zakqučku Kantonalni sud navodi da je Ministarstvo Hercegovine", broj 29/00) spoqnih poslova Bosne i Hercegovine dopisom od 27. decembra Član 1 2002. godine potvrdilo da se navedeni sporazum primjenjuje na "Ovim zakonom uređuju se postupak zakqučivawa i teritoriji SR Wemačke i Bosne i Hercegovine, što je izvršavawa međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s dogovoreno izmjenom nota između vlada SR Wemačke i Bosne i Hercegovine 13. novembra 1992. godine. Kantonalni sud je međunarodnim ugovorima koje zakqučuje Bosna i Hercegovina." udovoqio tužbenom zahtjevu u cijelosti s obzirom na to da su Član 23. tokom postupka osnovanost i visina tužbenog zahtjeva "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice učinjeni nespornim. Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog 8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu godine uvažena je revizija tuženog, pa je presuda Kantonalnog na ugovore iz 1978. godine." suda preinačena tako da se apelantova žalba protiv Presude Član 35 Opštinskog suda broj Ps-4/99 od 2. marta 2001. godine odbija i "Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju ove presude zakqučivanju i izvršavanju međunarodnih obaveza ("Službeni Vrhovni sud navodi da je šteta za apelanta nastala izvan Bosne list RBiH", br. 2/92 i 13/94)." i Hercegovine i izvan domašaja primjene domaćeg prava, a time 14. Odluka o postupku zakqučivawa i izvršavawa međuna- i izvan teritorijalne odgovornosti tuženog. Stoga, tuženi rodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", nije dužan da apelantu naknadi tako nastalu štetu ako obaveza broj 4/00) ne proističe iz nekog međudržavnog sporazuma Bosne i Član 20 Hercegovine i SR Wemačke. Vrhovni sud dalje navodi da Bosna "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice i Hercegovine od sticawa nezavisnosti nije do sada sa SR Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog Wemačkom sklopila takav poseban sporazum. Zatim se navodi prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu da Bosna i Hercegovina sa SR Wemačkom nije okončala pregovore o usaglašavanju lista ugovora koji ostaju na snazi, te na ugovore iz 1978. godine." da nije objavljen sporni međudržavni sporazum o socijalnom 15. Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na osiguranju zbog čega taj sporazum nije postao sastavni dio ugovore ("Službeni list SFRJ" broj 1/80) domaćeg pravnog sistema i izvor prava i obaveza. Član 10 st. 1 i 3 "1) Kada je ugovorom predviđeno da će u slučaju sukcesije IV. Relevantni propisi država država sukcesor imati mogućnost da se smatra 9. Ustav Bosne i Hercegovine članicom ugovora, ta država može da notificira svoju Aneks II tačka 2 sukcesiju u odnosu na taj ugovor u skladu sa odredbama ugovora "Kontinuitet propisa ili, u nedostatku odredbi u tom smislu, u skladu sa odredbama Svi zakoni, propisi, sudske procedure koji su na snazi na ove konvencije. teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav 2) Š...Ć država sukcesor daje pristanak da bude članica stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u ugovora smatra se članicom ugovora počevši od dana sukcesije suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi država osim ako ugovorom nije drugačije određeno ili kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine." drugačije dogovoreno." Član IV 3.h) Član 24 "Odluke parlamentarne skupštine neće stupiti na "1) Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snagu prije nego što se objave." snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država 10. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine smatra se da je na snazi između države koja je stekla Poglavlje IX član 5 nezavisnost i druge države članice: "1) Svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na (a) ako su se one o tome izričito sporazumjele ili snazi u Federaciji na dan stupawa na snagu ovog ustava ostaju (b) ako na temequ wihovih ponašawa treba smatrati da na snazi u mjeri u kojoj se ne kose s ovim ustavom ukoliko su se one o tome sporazumjele. mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drukčije. 2) Ugovor za koji se smatra da je na snazi na temequ stava 1. 2) Svi međunarodni ugovori i sporazumi na snazi u primjenjuje se u odnosima između države koja je stekla Federaciji na dan stupawa na snagu ovog ustava ostaju na nezavisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije snazi ukoliko ih ne opozove predsjednik Federacije prema država osim ako iz wihova sporazuma ne proističe druga namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena. " članu VII 4(2)." Član 34 11. Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i a. Kada se jedan ili više dijelova teritorije jedne države primjewivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini od nje otcijepi da bi formirali jednu ili više država, bez primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list obzira na to da li država prethodnica i dalje postoji ili ne: Republike Bosne i Hercegovine", broj 2/92) (a) svaki ugovor koji je bio na snazi na dan sukcesije država Član 1 Poglavlje I Potpoglavlje 4 tačka 6 u pogledu cjelokupne teritorije države prethodnice ostaje "Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i na snazi u odnosu na svaku tako nastalu državu sukcesora; Hercegovini (u daqnjem tekstu: Republika) kao republički (b) Š...Ć". zakoni sljedeći savezni zakoni: 16. Sporazum između SFRJ i SR Wemačke o socijalnom 6) Zakon o zakqučivanju i izvršavanju međunarodnih osiguranju ("Službeni list SFRJ" broj 9/69) u relevantnom ugovora ("Službeni list SFRJ" br. 5/78, 2/89 i 47/89), kao i dijelu glasi: savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih "Član 3 ugovora i sporazuma." (1) Ukoliko ovim sporazumom nije drugačije određeno, u 12. Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice izjednačeni ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94) su sa njenim državljanima: a) državljani druge države ugovornice "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju Š...Ć; qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona (2) Davawa prema pravnim propisima jedne države obuhvataju: ugovornice državljanima druge države ugovornice koji (...) prebivaju na području država ugovornica pružaće se pod k) Pravo na imovinu." istim uslovima kao i državljanima prve države ugovornice 25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: koji tamo prebivaju. "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano Član 35. uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje (1) Ako lice koje, prema pravnim propisima jedne države imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim ugovornice, treba da dobije naknadu za štetu nastalu na zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. području druge države ugovornice, a prema njenim propisima Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na ima pravo na naknadu štete od trećeg lica, ovo pravo na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra naknadu prelazi na nosioca prve države ugovornice prema potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s pravnim propisima koji važe za njega. opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili (2) Ako nosilac jedne države ugovornice prema njenim drugih doprinosa ili kazni". pravnim propisima ima originarno pravo na naknadu štete 26. Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1 od trećeg lica, to pravo priznaje druga država ugovornica. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak je Š...Ć." razmatranje da li je apelant imao pravo koje može da se tumači u smislu značewa riječi "imovina", a koje potpada pod član 1 V. Apelacija Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Riječ "imovina" ukqučuje široke imovinske interese a) Navodi iz apelacije koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi 17. Apelant se žali da su navodi osporene presude Ustavni sud, Odluka broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine, Vrhovnog suda, na kojima se zasniva njegova odluka, neosnovani objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj zbog toga što iz nespornih činjenica proizlazi da je Sporazum 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da mu pripada moglo bi da se o socijalnom osiguranju zakqučen između SFRJ i SR Wemačke smatra imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U 12. oktobra 1968. godine ratificiran i objavljen u konkretnom slučaju se radi o apelantovom regresnom zahtjevu "Službenom listu SFRJ" broj 9/69 i da je, shodno Bečkoj za naknadu štete, koja je izražena u novcu, što, shodno konvenciji o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1978. ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu godine, Bosna i Hercegovina notificirala taj sporazum. To u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. znači, navodi dalje apelant, da navedeni sporazum vrijedi na Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je član 1. Protokola broj 1 uz teritoriji ovih država, kako to, uostalom, potvrđuje svojim Evropsku konvenciju primjenqiv u ovom slučaju. dopisom i Ministarstvo spoqnih poslova Bosne i 28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Hercegovine. obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u 18. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je osporenom prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog presudom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, konvencija). da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, VI. Dopustivost drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, tumačiti u okviru opšteg principa iskazanog u prvom pravilu Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija 20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, A, broj 52, stav 61). Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se 1 uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije naveo da li osporena podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije presuda predstavlja lišavanje imovine u smislu druge primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. rečenice stava 1 ovog člana, nadziranje korišćewa imovine u 21. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom smislu stava 2 ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1 ovog člana. U protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena, imovine, jer se osporenom presudom Vrhovnog suda apelant dakle, 20. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 14. jula 2004. lišava regresnog prava na naknadu štete u traženom iznosu od godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 tuženog. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove 30. U skladu sa drugom rečenicom stava 1 člana 1 Protokola iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uslovima (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava". razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), člana 16 st. 1, 2 i 4 Ustavni sud mora da utvrdi da li je lišavanje apelanta prava na Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna naknadu štete bilo: a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. javnim interesom. Sem toga, u skladu sa praksom Evropskog suda VII. Meritum za qudska prava, lišavanje imovine mora da bude u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. mora da postoji razuman odnos 23. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da je tom između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava postići. Takva proporcionalnost ne može da se podrži ako je Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi Evropski sud za konvenciju. qudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, Pravo na imovinu presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120). 31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom Opštinski sud, kao prvostepeni, odbio apelantov tužbeni dijelu glasi: zahtjev u odnosu na tuženog zbog nedostatka njegove pasivne legitimacije, jer, shodno mišljenju tog suda, na sporni pravni snagu Ustava ostaju da važe u onoj mjeri u kojoj nisu u odnos između parničnih strana nisu mogle da se primijene suprotnosti sa Ustavom, te dok drugačije ne odredi relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine. Dakle, član 2. zakqučen između SFRJ i SR Wemačke 12. oktobra 1968. godine. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine ostavlja na snazi U žalbenom postupku o ovom pravnom pitanju Kantonalni sud je propise kojim je preuzet savezni zakon o ratifikaciji donio potpuno drugačiji stav od prvostepenog suda i na osnovu Sporazuma o socijalnom osiguranju između SFRJ i SR njega usvojio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu Wemačke, te koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini s presudu i usvojio apelantov zahtjev u cijelosti s obzirom na to obzirom na to da "kompetentni organ vlasti Bosne i da osnov i visina tog zahtjeva nisu bili sporni među parničnim Hercegovine" nije osporio ustavnost zakona kojima su preuzeti strankama. Na kraju, u postupku revizije koju je izjavio tuženi, savezni zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini (vidi Vrhovni sud osporenom presudom je preinačio presudu Ustavni sud, Odluka broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, Kantonalnog suda tako što je odbio apelantovu žalbu protiv objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj prvostepene presude i tu presudu potvrdio. 30/05). 32. U takvoj fazi predmeta postavlja se prvo pitanje da li je, 36. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o kao uslov za osnovanost lišavawa apelanta imovine u smislu ratifikaciji Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stav ugovore, koji je donijela Skupština SFRJ i koji je objavljen u Vrhovnog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženog na "Službenom listu SFRJ" broj 1/80, izvršena ratifikacija "zakonu" zasnovan, odnosno da li u konkretnom slučaju na ove konvencije koja je primjenom navedenih principa o sporni materijalno-pravni odnos, sa inostranim elementom, preuzimanju ranijih saveznih zakona i međunarodnih pravnih može ili ne može da se primijeni Sporazum o socijalnom dokumenata na snazi i u Bosni i Hercegovini. Odredbom člana osiguranju koji je zakqučen između SFRJ i SR Wemačke 12. 24 stav 1 navedene konvencije određeno je da "ŠDĆvostrani oktobra 1968. godine. Za razliku od stava Vrhovnog suda, apelant tvrdi da na Bosnu i Hercegovinu treba da se primijeni ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi Š...Ć.smatra bilateralni sporazum SFRJ zakqučen sa SR Wemačkom o se da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i socijalnom osiguranju, te da je sa aspekta Ustava Bosne i druge države članice: (a) ako su se one o tome izričito Hercegovine njegova primjena moguća i u skladu sa Zakonom o sporazumjele ili (b) ako na temequ wihovih ponašawa treba postupku zakqučivawa i izvršavawa međunarodnih ugovora i smatrati da su se one o tome sporazumjele. Stavom 2 istog Bečkom konvencijom o sukcesiji država u odnosu na člana propisano je da "ŠUĆgovor za koji se smatra da je na snazi međunarodne ugovore. na osnovu stava 1 primjenjuje se u odnosima između države koja 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je je stekla nezavisnost i druge države članice počev od dana međunarodnim priznanjem države Bosne i Hercegovine, 1. sukcesije država osim ako iz wihova sporazuma ne proističe marta 1992. godine, nastala pravna praznina u pogledu druga namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije regulisawa onih pravnih oblasti koje su do tada bile ustanovljena". regulisane saveznim zakonima bivše SFRJ. Kada se uzme u 37. Tumačenjem navedenih odredbi Bečke konvencije o obzir ta činjenica, onda se ciqnim (teleološkim) tumačenjem sukcesiji država u odnosu na ugovore slijedi da je predmetni Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjewivanju Sporazum o socijalnom osiguranju na dan sukcesije bivše SFRJ saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao bio na snazi na teritorijama koje su do nastanka novih država republički zakoni od 11. aprila 1992. godine dolazi do bile u sastavu SFRJ, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Iz zakqučka da je navedena uredba donesena u svrhu regulisawa citirane odredbe člana 24 stav 1 navedene Bečke konvencije, onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulisane saveznim kao i njenih odredbi iz člana 34 te konvencije nesumwivo zakonima bivše države. Tako su preuzeti i savezni zakoni koji proističe da je sporni bilateralni sporazum ostao na snazi u se odnose na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma, Bosni i Hercegovini. Naime, vlade Bosne i Hercegovine i SR zato što su takvim zakonima regulisane pravne oblasti koje su Wemačke su se u procesu notifikacije svih wihovih bitne za funkcionisanje svake države u njenom odnosu s drugom bilateralnih sporazuma i uspostavljanjem diplomatskih državom, kao što je, na primjer, pružanje socijalnog odnosa, 13. novembra 1992. godine, izričito dogovorile da svi osigurawa između dviju država, koje se, in abstracto, reguliše sporazumi, pa tako i Sporazum o socijalnom osiguranju, ostaju bilateralnim sporazumima. U tom smislu Ustavni sud se na snazi između wih. Shodno odredbi stava 2 člana 24 ove poziva na drugi dio odredbe člana I potpoglavlja 4 tačka 6 konvencije, Sporazum o socijalnom osiguranju na teritoriji citirane uredbe koja glasi: "kao i savezni zakoni koji se odnose Bosne i Hercegovine se primjenjuje od dana sukcesije SFRJ, na ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma". Upravo odnosno od dana međunarodnog priznawa države Bosne i na osnovu te odredbe preuzet je i savezni zakon, kojim je Hercegovine, 1. marta 1992. godine. U prilog ovom zakqučku ide ratifikovan Sporazum o socijalnom osiguranju između bivše i stav Ministarstva spoqnih poslova Bosne i Hercegovine, SFRJ i SR Wemačke, te su shodno toj osnovi njegove odredbe izražen u dopisu Opštinskom sudu od 27. decembra 2000. mogle da se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Navedena uredba godine. postala je zakon donošenjem Zakona o potvrđivanju uredbi sa 38. U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je zakonskom snagom od 9. juna 1994. godine. Dakle, Bosna i osporenom presudom Vrhovni sud povrijedio Bečku konvenciju Hercegovina na svojoj teritoriji primjenjuje Sporazum o o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, koja socijalnom osiguranju zakqučen sa SR Wemačkom, čije predstavlja, kako je navedeno, dio pravnog sistema Bosne i relevantne odredbe obavezuju našu državu na saradnju u Hercegovine. Stoga, Vrhovni sud je pogrešno odlučio da pružanju socijalnog osigurawa sa SR Wemačkom (vidi na relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. primjer, čl. 14 i 35 citiranog sporazuma). nisu primjenqive na spor između apelanta i tuženog. Slijedi 34. Kontinuitet zakona koji se primjenjuju na teritoriji da je odlukom Vrhovnog suda apelantu uskraćeno pravo na Bosne i Hercegovine nije prekinut donošenjem Ustava imovinu na način koji nije "u skladu sa uslovima iz člana 1 Federacije Bosne i Hercegovine 30. marta 1994. godine, čijim Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju". se Poglavljem IX član 5 predviđa da svi zakoni i drugi propisi, te međunarodni ugovori i sporazumi koji su bili na snazi u VIII. Zakqučak vrijeme stupawa na snagu Ustava Federacije BiH ostaju na snazi dok ih ne opozove predsjednik Federacije. Dakle, savezni 39. Povrijeđeno je pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava zakon kojim je ratifikovan Sporazum o socijalnom osiguranju Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku između SFRJ i SR Wemačke ostao je na snazi s obzirom na to da konvenciju u slučaju kada redovni sud nije na sporni odnos nisu stavljeni izvan snage citirani propisi na osnovu kojih se primijenio relevantni međunarodnopravni bilateralni navedeni savezni zakon primjenjuje u Bosni i Hercegovini. ugovor, koji je u konkretnom slučaju morao da se primijeni, jer 35. Stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. je kao savezni zakon preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o decembra 1995. godine, nastavljen je kontinuitet propisa, jer se preuzimanju i primjewivanju saveznih zakona koji se u Bosni i u članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da svi Hercegovini primjenjuju kao republički zakoni, te koji i dalje zakoni i propisi koji su bili na snazi u trenutku stupawa na egzistira kao relevantni propis u Bosni i Hercegovini, na osnovu kontinuiteta propisa iz člana 2 Aneksa II Ustava Bosne 5. U mjestu Tromeđa, općina Čitluk, 30. jula 1996. godine i Hercegovine. dogodila se saobraćajna nesreća u kojoj je kao suvozač u vozilu 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila marke "mercedes" 124, 250 D, registarskih oznaka OG-UE-051, Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove teško tjelesno povrijeđen Matan Dedić, apelantov osiguranik. odluke. Saobraćajnu nesreću skrivio je osiguranik tuženog Lovro 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Pavlović, koji je upravljao vozilom marke "opel-vectra", Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. registarske oznake ČA-758-CA, vlasništvo Žarka Pavlovića. 6. Povodom liječenja Matana Dedića apelant je imao Predsjednik troškove od 30.718,78 DM. Radi namirenja troškova, apelant je Ustavnog suda uputio regresnu tužbu protiv tuženog Općinskom sudu u Čitluku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Općinski sud), koji je donio Presudu broj Mato Tadić, s. r. Ps-4/99 od 2. marta 2001. godine i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud, između ostalog, navodi da je osnovan prigovor tuženog o nedostatku njegove pasivne legitimacije zbog toga što ne postoji zaključen bilateralni Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sporazum iz oblasti socijalnog osiguranja između Bosne i predmetu broj AP 625/04, rješavajući apelaciju Hercegovine i SR Njemačke. Ujedno, Općinski sud smatra da se Innungskrankenkasse Ortenau, na osnovu člana VI/3.b) u konkretnom slučaju ne može primijeniti Sporazum o Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. socijalnom osiguranju zaključen između SR Njemačke i države st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i prethodnice Bosne i Hercegovine, Socijalističke federativne Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ). 60/05), u sastavu: 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u Mato Tadić, predsjednik Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu Tudor Pantiru, potpredsjednik broj Pž-58/01 od 10. decembra 2002. godine kojom je uvažio Miodrag Simović, potpredsjednik žalbu, preinačio prvostepenu presudu Općinskog suda i usvojio Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Kao razloge za ovakvu David Feldman, sudija odluku Kantonalni sud navodi, između ostalog, da je presuda Valerija Galić, sutkinja Općinskog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, Jovo Rosić, sudija jer je Sporazum zaključen između SFRJ i SR Njemačke o Constance Grenje, sutkinja socijalnom osiguranju iz 1969. godine, prema odredbama na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na ugovore iz 1 1978. godine, primjenjiv u predmetnom slučaju. Kantonalni ODLUKU O MERITUMU sud smatra da je Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine provelo postupak notifikacije tog sporazuma čime Usvaja se apelacija Innungskrankenkasse Ortenau. je SR Njemačka prihvatila Bosnu i Hercegovinu kao sukcesora Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i u odnosu na zaključeni (i objavljeni) sporazum o socijalnom Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju osiguranju, što znači da navedeni sporazum važi na teritoriji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Bosne i Hercegovine. U prilog navedenom zaključku Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Kantonalni sud navodi da je Ministarstvo vanjskih poslova Hercegovine broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine. Bosne i Hercegovine dopisom od 27. decembra 2002. godine Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da osigura izvršenje potvrdilo da se navedeni sporazum primjenjuje na teritoriji SR Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-58/01 od 10. Njemačke i Bosne i Hercegovine, što je dogovoreno izmjenom decembra 2002. godine. nota između vlada SR Njemačke i Bosne i Hercegovine 13. Nalaže se Općinskom sudu u Mostaru da u roku od 90 dana novembra 1992. godine. Kantonalni sud je udovoljio tužbenom od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i zahtjevu u cijelosti s obzirom na to da su tokom postupka Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav osnovanost i visina tužbenog zahtjeva učinjeni nespornim. 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 2004. godine uvažena je revizija tuženog, pa je presuda Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Kantonalnog suda preinačena tako da se apelantova žalba Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u protiv Presude Općinskog suda broj Ps-4/99 od 2. marta 2001. "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". godine odbija i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju OBRAZLOŽENJE ove presude Vrhovni sud navodi da je šteta za apelanta nastala izvan Bosne i Hercegovine i izvan domašaja primjene domaćeg I. Uvod prava, a time i izvan teritorijalne odgovornosti tuženog. Stoga, 1. Innungskrankenkasse Ortenau (u daljnjem tekstu: apelant) tuženi nije dužan apelantu naknaditi tako nastalu štetu ako iz Offenburga, SR Njemačka (osiguravajuća kompanija), koga obaveza ne proistječe iz nekog međudržavnog sporazuma zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 14. jula Bosne i Hercegovine i SR Njemačke. Vrhovni sud dalje navodi 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u da Bosna i Hercegovine od stjecanja nezavisnosti nije do sada daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda sa SR Njemačkom sklopila takav poseban sporazum. Zatim se Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) navodi da Bosna i Hercegovina sa SR Njemačkom nije broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. godine. okončala pregovore o usaglašavanju lista ugovora koji ostaju na snazi, te da nije objavljen sporni međudržavni sporazum o II. Postupak pred Ustavnim sudom socijalnom osiguranju zbog čega taj sporazum nije postao sastavni dio domaćeg pravnog sistema i izvor prava i obaveza. 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, IV. Relevantni propisi "Croatia osiguranja" d.d. iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 7. marta 2005. godine da dostave odgovore 9. Ustav Bosne i Hercegovine na apelaciju. Aneks II tačka 2. 3. Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. "Kontinuitet propisa Svi zakoni, propisi, sudske procedure koji su na snazi na III. Činjenično stanje teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Ustavom dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne sljedeći način. i Hercegovine." 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 Član IV 3.h) država osim ako ugovorom nije drugačije određeno ili drugačije "Odluke parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije dogovoreno." nego što se objave." Član 24. 10. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine "1) Dvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na Poglavlje IX član 5. snazi u pogledu teritorije na koju se odnosi sukcesija država "1) Svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi smatra se da je na snazi između države koja je stekla nezavisnost i u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na druge države članice: snazi u mjeri u kojoj se ne kose s ovim ustavom ukoliko (c) ako su se one o tome izričito sporazumjele ili mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drukčije. (d) ako na temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se 2) Svi međunarodni ugovori i sporazumi na snazi u one o tome sporazumjele. Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostaju na snazi 3) Ugovor za koji se smatra da je na snazi na temelju stava 1. ukoliko ih ne opozove predsjednik Federacije prema članu VII primjenjuje se u odnosima između države koja je stekla 4.(2)." nezavisnost i druge države članice počevši od dana sukcesije 11. Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i država osim ako iz njihova sporazuma ne proistječe druga primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena. " primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list Republike Član 34. Bosne i Hercegovine", broj 2/92) a. Kada se jedan ili više dijelova teritorije jedne države od Član 1. Poglavlje I Potpoglavlje 4. tačka 6. nje otcijepi da bi formirali jednu ili više država, bez obzira na to "Preuzimaju se i primjenjuju u Republici Bosni i Hercegovini da li država prethodnica i dalje postoji ili ne: (u daljnjem tekstu: Republika) kao republički zakoni sljedeći (c) svaki ugovor koji je bio na snazi na dan sukcesije država u savezni zakoni: pogledu cjelokupne teritorije države prethodnice ostaje na snazi 6) Zakon o zaključivanju i izvršavanju međunarodnih u odnosu na svaku tako nastalu državu sukcesora; ugovora ("Službeni list SFRJ" br. 5/78, 2/89 i 47/89), kao i (d) Š...Ć". savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju međunarodnih 16. Sporazum između SFRJ i SR Njemačke o socijalnom ugovora i sporazuma." osiguranju ("Službeni list SFRJ" broj 9/69) u relevantnom dijelu 12. Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom glasi: ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94) "Član 3. (1) Ukoliko ovim sporazumom nije drugačije određeno, u Član 1. stav 1. tačka 3. primjeni pravnih propisa jedne države ugovornice izjednačeni su "Potvrđuju se uredbe sa zakonskom snagom koje je sa njenim državljanima: Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo na a) državljani druge države ugovornice osnovu Amandmana LI tačka 5. stav 3. na Ustav Republike Bosne i Hercegovine u funkciji Skupštine Republike Bosne i Š...Ć; Hercegovine, i to: (2) Davanja prema pravnim propisima jedne države 3) Uredba sa zakonskom snagom o preuzimanju i ugovornice državljanima druge države ugovornice koji primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini prebivaju na području država ugovornica pružat će se pod istim primjenjuju kao republički zakoni ("Službeni list RBiH", broj uvjetima kao i državljanima prve države ugovornice koji tamo 2/92)." prebivaju. Član 35. 13. Zakon o postupku zaključivanja i izvršavanja međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i (1) Ako lice koje, prema pravnim propisima jedne države Hercegovine", broj 29/00) ugovornice, treba da dobije naknadu za štetu nastalu na području druge države ugovornice, a prema njenim propisima Član 1. ima pravo na naknadu štete od trećeg lica, ovo pravo na naknadu "Ovim zakonom uređuju se postupak zaključivanja i prelazi na nosioca prve države ugovornice prema pravnim izvršavanja međunarodnih ugovora i druge radnje u vezi s propisima koji važe za njega. međunarodnim ugovorima koje zaključuje Bosna i (2) Ako nosilac jedne države ugovornice prema njenim Hercegovina." pravnim propisima ima originarno pravo na naknadu štete od Član 23. trećeg lica, to pravo priznaje druga država ugovornica. "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice Š...Ć." Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na V. Apelacija ugovore iz 1978. godine." Član 35. a) Navodi iz apelacije "Stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o 17. Apelant se žali da su navodi osporene presude Vrhovnog zaključivanju i izvršavanju međunarodnih obaveza ("Službeni suda, na kojima se temelji njegova odluka, neosnovani zbog toga list RBiH", br. 2/92 i 13/94)." što iz nespornih činjenica proizlazi da je Sporazum o socijalnom 14. Odluka o postupku zaključivanja i izvršavanja osiguranju zaključen između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra međunarodnih ugovora ("Službeni glasnik Bosne i 1968. godine ratificiran i objavljen u "Službenom listu SFRJ" Hercegovine", broj 4/00) broj 9/69 i da je, prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država u Član 20. odnosu na ugovore iz 1978. godine, Bosna i Hercegovina notificirala taj sporazum. To znači, navodi dalje apelant, da "Na sukcesiju međunarodnih ugovora države prethodnice navedeni sporazum vrijedi na teritoriji ovih država, kako to, Bosne i Hercegovine primjenjuju se pravila međunarodnog uostalom, potvrđuje svojim dopisom i Ministarstvo vanjskih prava i odredbe Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na poslova Bosne i Hercegovine. ugovore iz 1978. godine." 18. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je osporenom 15. Bečka konvencija o sukcesiji država u odnosu na presudom povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine ugovore ("Službeni list SFRJ" broj 1/80) iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola Član 10. st. 1. i 3. broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i "1) Kada je ugovorom predviđeno da će u slučaju sukcesije osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). država država sukcesor imati mogućnost da se smatra članicom ugovora, ta država može notificirati svoju sukcesiju u odnosu na VI. Dopustivost taj ugovor u skladu sa odredbama ugovora ili, u nedostatku 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odredaba u tom smislu, u skladu sa odredbama ove konvencije. Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja 2) Š...Ć država sukcesor daje pristanak da bude članica su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog ugovora smatra se članicom ugovora počevši od dana sukcesije presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, presuda predstavlja lišavanje imovine u smislu druge rečenice Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv stava 1. ovog člana, nadziranje korištenja imovine u smislu stava presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi 2. ovog člana, ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer se primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. osporenom presudom Vrhovnog suda apelant lišava regresnog 21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom prava na naknadu štete u traženom iznosu od tuženog. je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-124/03 od 20. maja 2004. 30. U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena, imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim dakle, 20. maja 2004. godine a apelacija je podnesena 14. jula zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Primjenjujući 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i utvrditi da li je lišavanje apelanta prava na naknadu štete bilo: a) uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. lišavanje imovine mora biti u skladu sa načelom 22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 16. st. 1, 2. i proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi Evropski sud za ljudska prava, VII. Meritum Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. jula 1986. 23. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom godine, serija A, broj 102, stav 120). presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava 31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku Općinski sud, kao prvostepeni, odbio apelantov tužbeni zahtjev u konvenciju. odnosu na tuženog zbog nedostatka njegove pasivne Pravo na imovinu legitimacije, jer se, prema mišljenju tog suda, na sporni pravni odnos između parničnih strana nisu mogle primijeniti relevantne 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju koji je zaključen dijelu glasi: između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra 1968. godine. U "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska žalbenom postupku o ovom pravnom pitanju Kantonalni sud je prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: donio potpuno drugačiji stav od prvostepenog suda i na temelju (...) njega usvojio apelantovu žalbu, te preinačio prvostepenu k) Pravo na imovinu." presudu i usvojio apelantov zahtjev u cijelosti s obzirom na to da 25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: osnov i visina tog zahtjeva nisu bili sporni među parničnim "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano strankama. Konačno, u postupku revizije koju je izjavio tuženi, uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine Vrhovni sud osporenom presudom je preinačio presudu osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i Kantonalnog suda tako što je odbio apelantovu žalbu protiv općim načelima međunarodnog prava. prvostepene presude i tu presudu potvrdio. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na 32. U takvoj fazi predmeta postavlja se prvo pitanje da li je, pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim kao uvjet za osnovanost lišavanja apelanta imovine u smislu da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, stav Vrhovnog da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženog na "zakonu" 26. Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1. zasnovan, odnosno da li se u konkretnom slučaju na sporni Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju prvi korak je materijalnopravni odnos, sa inozemnim elementom, može ili ne razmatranje da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u može primijeniti Sporazum o socijalnom osiguranju koji je smislu značenja riječi "imovina", a koje potpada pod član 1. zaključen između SFRJ i SR Njemačke 12. oktobra 1968. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. godine. Za razliku od stava Vrhovnog suda, apelant tvrdi da se na 27. Riječ "imovina" uključuje široke imovinske interese koji Bosnu i Hercegovinu treba primijeniti bilateralni sporazum SFRJ predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, zaključen sa SR Njemačkom o socijalnom osiguranju, te da je sa Odluka broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u aspekta Ustava Bosne i Hercegovine njegova primjena moguća i "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 33/01). Pravo u skladu sa Zakonom o postupku zaključivanja i izvršavanja za koje apelant tvrdi da mu pripada moglo bi se smatrati međunarodnih ugovora i Bečkom konvencijom o sukcesiji imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U konkretnom država u odnosu na međunarodne ugovore. slučaju se radi o apelantovom regresnom zahtjevu za naknadu 33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je štete, koja je izražena u novcu, što, prema ustaljenoj međunarodnim priznanjem države Bosne i Hercegovine, 1. jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu marta 1992. godine, nastala pravna praznina u pogledu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni reguliranja onih pravnih oblasti koje su do tada bile regulirane sud zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku saveznim zakonima bivše SFRJ. Kada se uzme u obzir ta konvenciju primjenjiv u ovom slučaju. činjenica, onda se ciljnim (teleološkim) tumačenjem Uredbe sa 28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom zakona koji se u Bosni i Hercegovini primjenjuju kao republički stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja zakoni od 11. aprila 1992. godine dolazi do zaključka da je imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, navedena uredba donesena u svrhu reguliranja onih pravnih obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim oblasti koje su do tada bile regulirane saveznim zakonima bivše uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje države. Tako su preuzeti i savezni zakoni koji se odnose na da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru ratifikaciju međunarodnih ugovora i sporazuma, zato što su korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila takvim zakonima regulirane pravne oblasti koje su bitne za nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo funkcioniranje svake države u njezinom odnosu s drugom se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno državom, kao što je, naprimjer, pružanje socijalnog osiguranja uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg između dviju država, koje se, in abstracto, regulira bilateralnim principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska sporazumima. U tom smislu Ustavni sud se poziva na drugi dio prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. odredbe člana I potpoglavlja 4. tačka 6. citirane uredbe koja septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). glasi: "kao i savezni zakoni koji se odnose na ratifikaciju 29. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno međunarodnih ugovora i sporazuma". Upravo na osnovu te pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 odredbe preuzet je i savezni zakon, kojim je ratificiran Sporazum uz Evropsku konvenciju. On, naime, nije naveo da li osporena o socijalnom osiguranju između bivše SFRJ i SR Njemačke, te su se prema toj osnovi njegove odredbe mogle primjenjivati u Bosni 38. U navedenim okolnostima Ustavni sud smatra da je i Hercegovini. Navedena uredba postala je zakon donošenjem osporenom presudom Vrhovni sud povrijedio Bečku konvenciju Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom od 9. juna o sukcesiji država u odnosu na međunarodne ugovore, koja 1994. godine. Dakle, Bosna i Hercegovina na svojoj teritoriji predstavlja, kako je navedeno, dio pravnog sistema Bosne i primjenjuje Sporazum o socijalnom osiguranju zaključen sa SR Hercegovine. Stoga, Vrhovni sud je pogrešno odlučio da Njemačkom, čije relevantne odredbe obavezuju našu državu na relevantne odredbe Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. saradnju u pružanju socijalnog osiguranja sa SR Njemačkom nisu primjenjive na spor između apelanta i tuženog. Slijedi da je (vidi naprimjer, čl. 14. i 35. citiranog sporazuma). odlukom Vrhovnog suda apelantu uskraćeno pravo na imovinu 34. Kontinuitet zakona koji se primjenjuju na teritoriji Bosne na način koji nije "u skladu sa uvjetima iz člana 1. Protokola broj i Hercegovine nije prekinut donošenjem Ustava Federacije 1 uz Evropsku konvenciju". Bosne i Hercegovine 30. marta 1994. godine, čijim se Poglavljem IX član 5. predviđa da svi zakoni i drugi propisi, te VIII. Zaključak međunarodni ugovori i sporazumi koji su bili na snazi u vrijeme 39. Povrijeđeno je pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava stupanja na snagu Ustava Federacije BiH ostaju na snazi dok ih Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku ne opozove predsjednik Federacije. Dakle, savezni zakon kojim konvenciju u slučaju kada redovni sud nije na sporni odnos je ratificiran Sporazum o socijalnom osiguranju između SFRJ i primijenio relevantni međunarodnopravni bilateralni ugovor, SR Njemačke ostao je na snazi s obzirom na to da nisu stavljeni koji se u konkretnom slučaju morao primijeniti, jer je kao savezni izvan snage citirani propisi na osnovu kojih se navedeni savezni zakon preuzet Uredbom sa zakonskom snagom o preuzimanju i zakon primjenjuje u Bosni i Hercegovini. primjenjivanju saveznih zakona koji se u Bosni i Hercegovini 35. Stupanjem na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. primjenjuju kao republički zakoni, te koji i dalje egzistira kao decembra 1995. godine, nastavljen je kontinuitet propisa, jer se u relevantni propis u Bosni i Hercegovini, na osnovu kontinuiteta članu 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da svi propisa iz člana 2. Aneksa II Ustava Bosne i Hercegovine. zakoni i propisi koji su bili na snazi u trenutku stupanja na snagu 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustava ostaju da važe u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Ustavom, te dok drugačije ne odredi kompetentni organ vlasti Odluke. Bosne i Hercegovine. Dakle, član 2. Aneksa II Ustava Bosne i 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Hercegovine ostavlja na snazi propise kojim je preuzet savezni Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. zakon o ratifikaciji Sporazuma o socijalnom osiguranju između SFRJ i SR Njemačke, te koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini Predsjednik s obzirom na to da "kompetentni organ vlasti Bosne i Ustavnog suda Hercegovine" nije osporio ustavnost zakona kojima su preuzeti Bosne i Hercegovine savezni zakoni koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini (vidi Mato Tadić, s. r. Ustavni sud, Odluka broj AP 91/04 od 23. marta 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u 30/05). predmetu broj AP 639/04, rješavajući apelaciju Hajrudina 36. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da je Zakonom o Gromilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i ratifikaciji Bečke konvencije o sukcesiji država u odnosu na Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i ugovore, koji je donijela Skupština SFRJ i koji je objavljen u članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine "Službenom listu SFRJ" broj 1/80, izvršena ratifikacija ove ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: konvencije koja je primjenom navedenih principa o preuzimanju Mato Tadić, predsjednik ranijih saveznih zakona i međunarodnih pravnih dokumenata na Tudor Pantiru, dopredsjednik snazi i u Bosni i Hercegovini. Odredbom člana 24. stav 1. Miodrag Simović, dopredsjednik navedene konvencije određeno je da "ŠDĆvostrani ugovor koji je na dan sukcesije država bio na snazi Š...Ć.smatra se da je na snazi Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica između države koja je stekla nezavisnost i druge države članice: David Feldman, sudac (a) ako su se one o tome izričito sporazumjele ili (b) ako na Valerija Galić, sutkinja temelju njihovih ponašanja treba smatrati da su se one o tome Jovo Rosić, sudac sporazumjele. Stavom 2. istog člana propisano je da "ŠUĆgovor Constance Grenje, sutkinja za koji se smatra da je na snazi na temelju stava 1. primjenjuje se na sjednici održanoj 23. rujna 2005. godine donio u odnosima između države koja je stekla nezavisnost i druge 1 države članice počevši od dana sukcesije država osim ako iz ODLUKU O MERITUMU njihova sporazuma ne proistječe druga namjera ili ako ta namjera ne bude drugačije ustanovljena". Usvaja se apelacija Hajrudina Gromilića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i 37. Tumačenjem navedenih odredaba Bečke konvencije o Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sukcesiji država u odnosu na ugovore slijedi da je predmetni za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sporazum o socijalnom osiguranju na dan sukcesije bivše SFRJ bio na snazi na teritorijama koje su do nastanka novih država bile Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i u sastavu SFRJ, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Iz citirane Hercegovine broj U-1320/02 od 12. svibnja 2004. godine i odredbe člana 24. stav 1. navedene Bečke konvencije, kao i rješenja Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko njenih odredaba iz člana 34. te konvencije nedvojbeno proistječe osiguranje br. 02/1-1049865759 od 18. ožujka 2002. godine i br. da je sporni bilateralni sporazum ostao na snazi u Bosni i 1049865759 od 7. rujna 2001. godine. Hercegovini. Naime, vlade Bosne i Hercegovine i SR Njemačke Predmet se vraća Federalnom zavodu za mirovinsko i su se u procesu notifikacije svih njihovih bilateralnih sporazuma i invalidsko osiguranje koji je dužan po žurnom postupku donijeti uspostavljanjem diplomatskih odnosa, 13. novembra 1992. novu odluku, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i godine, izričito dogovorile da svi sporazumi, pa tako i Sporazum Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku o socijalnom osiguranju, ostaju na snazi između njih. Prema konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. odredbi stava 2. člana 24. ove konvencije, Sporazum o Nalaže se Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko socijalnom osiguranju na teritoriji Bosne i Hercegovine se osiguranje da u roku od 90 dana od dana dostave ove Odluke primjenjuje od dana sukcesije SFRJ, odnosno od dana obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim međunarodnog priznanja države Bosne i Hercegovine, 1. marta mjerama, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda 1992. godine. U prilog ovom zaključku ide i stav Ministarstva Bosne i Hercegovine. vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, izražen u dopisu Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Općinskom sudu od 27. decembra 2000. godine. Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u ostvario svoja prava po osnovi mirovine koju je primao od "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine." travnja 1992. godine do 22. prosinca 1998. godine. OBRAZLOŽENJE IV. Apelacija I. Uvod a) Navodi iz apelacije 1. Hajrudin Gromilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna je podnio 16. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 10. U apelaciji je apelant ponovio navode iz svoga priziva Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude prvostupanjskome tijelu Federalnog zavoda MIO. Također, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem apelant je naveo da se ne žali na visinu mirovine, nego na tekstu: Vrhovni sud) broj U-1320/02 od 12. svibnja 2004. godine. činjenicu da mu je priznato pravo na mirovinu od prosinca 1998. godine, a ne od travnja 1992. godine, kada je i podnio svoj II. Postupak pred Ustavnim sudom prvobitni zahtjev za ostvarivanje tog prava. U apelaciji je, potom, navedeno da "Vrhovni sud nije uvažio vjerodostojne podatke i 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika dokaze o apelantovom stvarnom umirovljenju, već je taj sud Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za samo prenio podatke iz raznih rješenja koja mu je dostavio mirovinsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni Federalni zavod MIO". Apelant smatra da je prijeko potrebno da zavod MIO) je zatraženo 28. veljače 2005. godine da dostave mu Federalni zavod MIO isplati razliku akontacije mirovina koje odgovore na apelaciju. je primao od travnja 1992. godine do 22. prosinca 1998. godine, 3. Vrhovni je sud 18. ožujka 2005. godine dostavio odgovor prema stalnom rješenju. Zbog navedenih razloga, prema na apelaciju, a Federalni zavod MIO nije dostavio odgovor na apelantovom mišljenju, došlo je do povrede njegovog prava na apelaciju. imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. 4. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog je suda 10. lipnja 2005. prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska godine dostavljen apelantu. konvencija). III. Činjenično stanje b) Odgovor na apelaciju 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni je sud naveo kako sljedeći način. smatra da u konkretnom predmetu nema kršenja članka II/3.(k) 6. Rješenjem je prvostupanjskoga tijela Federalnog zavoda Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz MIO broj 1049865759 od 7. rujna 2001. godine apelantu Europsku konvenciju i predložio da se apelacija odbije kao priznato pravo na starosnu mirovinu u određenom iznosu počevši neutemeljena. od 22. prosinca 1998. godine. Tim je rješenjem zamijenjeno V. Relevantni propisi privremeno rješenje od 18. kolovoza 1999. godine u kojem je bio određen akontativni iznos mirovine koji je apelant primao. 12. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju 7. Apelant je podnio priziv protiv prvostupanjskoga rješenja ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91, 24/92 i 13/94) u kojem je naveo da je 1. travnja 1992. godine podnio zahtjev za Članak 76. priznavanje prava na starosnu mirovinu, jer je, prema Rješenju "Mirovina, novčana naknada za tjelesno oštećenje i novčana Osnovne škole "10. listopad" Livno broj 54/92 od 20. ožujka naknada za pomoć i njegu se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta 1992. godine, ispunio sve uvjete za odlazak u mirovinu, i da je propisanih za stjecanje tih prava ako je zahtjev podnesen u roku radnu knjižicu i svu potrebitu dokumentaciju dostavio od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta a ako je zahtjev Društvenom fondu MIO, Ispostava u Livnu (broj protokola podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za 1810-571/92). Dalje, apelant je naveo da zbog ratnih okolnosti šest mjeseci unazad." nije primio odluku o svom zahtjevu, ali da je primao akontaciju mirovine sve vrijeme kada je Općina Livno isplaćivala mirovine, 13. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju te da, obzirom da njegovom krivicom nije izgubljena ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98 i 32/01) dokumentacija, smatra da mu pravo na isplatu mirovine treba Članak 104. stavak 1. priznati od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje "Mirovina se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih mirovine, odnosno od 23. ožujka 1992. godine. za stjecanje mirovine ako je zahtjev podnijet u roku od šest 8. Federalni je zavod MIO Rješenjem broj 02/1-1049865759 mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po od 18. ožujka 2002. godine odbio apelantov priziv i potvrdio isteku tog roka, od dana podnošenja zahjeva i za šest mjeseci prvostupanjsko rješenje uz obrazloženje da iz spisa proizlazi da unazad." je apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu VI. Dopustivost mirovinu 22. lipnja 1999. godine, odnosno da u spisu nema dokaza da je apelant podnio zahtjev 1. travnja 1992. godine, kako 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, je to tvrdio u prizivu. U obrazloženju je rješenja, potom, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima navedeno da je apelantu priznato pravo na isplatu mirovine od koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom 22. prosinca 1998. godine, sukladno članku 104. stavak 1. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, obzirom da je 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, apelant zahtjev za penzionisanje podnio 22. lipnja 1999. godine. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Protiv tog rješenja je apelant podnio tužbu Vrhovnom sudu. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi 9. Vrhovni je sud Presudom broj U-1320/02 od 12. svibnja djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se 2004. godine odbio apelantovu tužbu uz obrazloženje da su podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije upravna tijela pravilno primijenila članak 104. stavak 1. Zakona primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg o mirovinskom i invalidskom osiguranju, nakon što su pravilno je koristio. ustvrdila da apelant ispunjava uvjete za starosnu mirovinu. U 16. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom obrazloženju je presude, dalje, navedeno da u spisu predmeta, Presuda Vrhovnog suda broj U-1320/02 od 12. svibnja 2004. protivno navodima iz obrazloženja drugostupanjskoga rješenja, godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova postoji dokaz da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant iz mirovinsko-invalidskog osiguranja 1. travnja 1992. godine. primio 28. lipnja 2004. godine a apelacija je podnesena Međutim, kako se navodi u obrazloženju, navedena okolnost ne Ustavnom sudu 16. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, bi mogla dovesti do drugačijeg rješenja upravne stvari obzirom kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. da je apelant od dana podnošenja zahtjeva primao mirovinu iako Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. za to nije postojao pravni temelj. Vrhovni je sud ocijenio Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima facie) paušalnim i proizvoljnim apelantove navode da objelodano neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg postoji određeno vremensko razdoblje u kojem on nije potpuno apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i obvezu države ili drugog tijela javne vlasti da poštuje sudske Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje Š...Ć". Iz Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete ovoga slijedi da pitanje "je li postignuta pravična ravnoteža glede dopustivosti. između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitu temeljnih prava nekog pojedinca Š...Ć postaje relevantno samo VII. Meritum kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i 18. Apelant je pobio navedenu presudu tvrdeći da je tom da nije bilo proizvoljno" (vidi Europski sud za ljudska prava, presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, stavak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 58). uz Europsku konvenciju. Iako se apelant žali da mu je 24. Iz dokumentacije u spisu je ustvrđeno da je apelant povrijeđeno pravo na imovinu pobijanom presudom, iz apelacije tijekom 1993. i 1994. godine primao akontativni iznos mirovine proizlazi da se ona odnosi i na odluke Federalnog zavoda MIO, od Društvenog fonda MIO, Ispostava u Livnu, a nakon 1994. pa će se ova analiza odnositi i na odluke tog tijela. godine, do donošenja pobijanih rješenja, on je, kao i ostali Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: umirovljenici, primao akontativni iznos mirovine od "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska novoformiranog Federalnog zavoda MIO. Pošto je apelant prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć obnovljeni zahtjev za mirovinu podnio 22. lipnja 1999. godine, (k) Pravo na imovinu." to mu je, sukladno članku 104. stavak 1. Zakona o Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: mirovinsko-invalidskom osiguranju, Rješenjem Federalnog "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano zavoda MIO od 7. rujna 2001. godine priznato pravo na mirovinu uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine retroaktivno od 22. prosinca 1998. godine. Iako je ustvrdio da je osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu 1. općim načelima međunarodnog prava. travnja 1992. godine, Vrhovni je sud zaključio da se apelantu ne Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na može priznati pravo na osnovi tog zahtjeva, jer o tome zahtjevu pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebitim nije nikada doneseno rješenje. Vrhovni je sud zaključio da nije da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili relevantna činjenica da je apelant podnio zahtjev 1992. godine, da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." jer je apelant praktično primao mirovinu cijelo upitno vremensko 19. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. razdoblje iako za to nije imao pravni temelj. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće prirode i 25. Ustavni sud, međutim, smatra da je prigodom iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, ustvrđivanja da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje na mirovinu 1. travnja 1992. godine, te da je cijelo vremensko imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, razdoblje od 1993. godine primao akontativni iznos mirovine koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju kao i ostali umirovljenici Vrhovni sud arbitrarno zaključio da je u pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno apelantovom slučaju pravilno primijenjen članak 104. stavak 1. javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju. Ustavni sud nepovezana: drugo i treće se pravilo odnose na pojedinačne smatra da je Federalni zavod MIO trebao prihvatiti, kao slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga relevantan, prvobitni zahtjev koji je apelant podnio 1. travnja treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu. 1992. godine i primjenjujući članak 104. stavak 1. Zakona o 20. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koncept mirovinsko-invalidskom osiguranju (članak 76. ranijeg Zakona "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku o mirovinsko-invalidskom osiguranju) priznati apelantu pravo konvenciju ima autonomno značenje koje, zasigurno, nije na mirovinu u smislu tog zahtjeva. ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i 26. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra pravo na uživanje imovine bilo posljedica arbitrarne primjene također se mogu smatrati "imovinskim pravima" i mogu zakona Federalnog zavoda MIO, odnosno Vrhovnog suda. predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije Europskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund potrebito posebice razmatrati ostale aspekte prava na imovinu. Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. veljače 1995. 27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(k) godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stavak 53). Prema Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na mirovinu za određeno Europsku konvenciju. razdoblje predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 VIII. Zaključak uz Europsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od 29. rujna 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i 28. Ustavni je sud zaključio da je povrijeđen članak II/3.(k) Hercegovine", broj 1/01). Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz 21. Apelantu se pobija pravo na mirovinu za određeno Europsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo ustavno vremensko razdoblje, te obzirom na prethodno navedeni stav, pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene članka 104. Ustavni sud zaključuje da se predmetna apelacija tiče stavak 1. Zakona o mirovinsko-invalidskom osiguranju apelantovog prava na imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 Federalnog zavoda MIO i Vrhovnog suda. uz Europsku konvenciju. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. 22. Nakon što je ustvrđeno da se predmetna apelacija tiče Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu apelantovog prava na imovinu, potrebito je ustvrditi jesu li se ove Odluke. nadležne vlasti miješale u to pravo. Federalni zavod MIO i 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Vrhovni su sud svojim odlukama priznali apelantu pravo na Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. mirovinu od dana kada je on podnio obnovljeni zahtjev za Predsjednik ostvarivanje tog prava, a ne u odnosu na prvobitno podneseni Ustavnog suda zahtjev, iako je Vrhovni sud nepobitno ustvrdio da je apelant Bosne i Hercegovine takav zahtjev podnio. Ustavni sud smatra da je na taj način došlo Mato Tadić, v. r. do miješanja u apelantovo pravo na uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 23. Dalje, prema praksi Europskog suda, prvi i temeljni je zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti predmetu broj AP 639/04, rješavajući apelaciju Hajrudina zakonito: druga rečenica prvog stavka dopušta lišavanje imovine Gromilića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana prihvaća da države imaju pravo kontrole uporabe imovine tako 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine što će provoditi "zakone". Potom, "vladavina je prava, jedno od ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u temeljnih načela svakog demokratskog društva, neodvojiva od sastavu: bilo kojeg članka Europske konvencije Š...Ć i za sobom povlači Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik odluku o svom zahtjevu, ali da je primao akontaciju penzije sve Miodrag Simović, potpredsjednik vrijeme kada je Opština Livno isplaćivala penzije, te da, s Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik obzirom na to da njegovom krivicom nije izgubljena David Feldman, sudija dokumentacija, smatra da mu pravo na isplatu penzije treba da Valerija Galić, sudija se prizna od dana kada je ispunio uslove propisane za sticanje Jovo Rosić, sudija penzije, odnosno od 23. marta 1992. godine. Constance Grenje, sudija 8. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1049865759 na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je od 18. marta 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje uz obrazloženje da iz spisa proizilazi ODLUKU O MERITUMU1 da je apelant podnio zahtjev da mu se prizna pravo na starosnu penziju 22. juna 1999. godine, odnosno da u spisu nema dokaza da je Usvaja se apelacija Hajrudina Gromilića. apelant podnio zahtjev 1. aprila 1992. godine, kako je to tvrdio Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i u žalbi. U obrazloženju rješewa je, zatim, navedeno da je Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku apelantu priznato pravo na isplatu penzije od 22. decembra konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 1998. godine, u skladu sa članom 104 stav 1 Zakona o penzionom i Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i invalidskom osiguranju, s obzirom na to da je apelant zahtjev za Hercegovine broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine i rješewa penzionisanje podnio 22. juna 1999. godine. Protiv tog rješewa Federalnog zavoda za penziono i invalidsko osiguranje br. apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu. 02/1-1049865759 od 18. marta 2002. godine i br. 1049865759 od 7. 9. Vrhovni sud je Presudom broj U-1320/02 od 12. maja 2004. septembra 2001. godine. godine odbio apelantovu tužbu uz obrazloženje da su upravni Predmet se vraća Federalnom zavodu za penziono i organi pravilno primijenili član 104 stav 1 Zakona o invalidsko osiguranje koji je dužan da po hitnom postupku penzionom i invalidskom osiguranju, nakon što su pravilno donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i utvrdili da apelant ispuwava uslove za starosnu penziju. U Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku obrazloženju presude je, dalje, navedeno da u spisu predmeta, konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. suprotno navodima iz obrazložewa drugostepenog rješewa, Nalaže se Federalnom zavodu za penziono i invalidsko postoji dokaz da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava osiguranje da u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke iz penziono-invalidskog osigurawa 1. aprila 1992. godine. obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je Međutim, kako se navodi u obrazloženju, navedena okolnost ne preduzeo, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda bi mogla da dovede do drugačijeg rješewa upravne stvari s Bosne i Hercegovine. obzirom na to da je apelant od dana kada je podnio zahtjev Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i primao penziju iako za to nije postojao pravni osnov. Vrhovni Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i sud je ocijenio kao paušalne i proizvoqne apelantove navode Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u da očigledno postoji određeni vremenski period u kom on nije "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine." potpuno ostvario svoja prava po osnovu penzije koju je primao OBRAZLOŽEWE od aprila 1992. godine do 22. decembra 1998. godine. I. Uvod IV. Apelacija 1. Hajrudin Gromilić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Livna a) Navodi iz apelacije podnio je 16. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude 10. U apelaciji apelant je ponovio navode iz svoje žalbe Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem prvostepenom organu Federalnog zavoda PIO. Takođe, tekstu: Vrhovni sud) broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine. apelant je naveo da se ne žali na visinu penzije, nego na činjenicu da mu je priznato pravo na penziju od decembra 1998. II. Postupak pred Ustavnim sudom godine, a ne od aprila 1992. godine, kada je i podnio svoj prvobitni zahtjev za ostvarivanje tog prava. U apelaciji je, 2. Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 tada važećeg Poslovnika zatim, navedeno da "Vrhovni sud nije uvažio vjerodostojne Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za podatke i dokaze o apelantovom stvarnom penzionisanju, već je penziono i invalidsko osiguranje (u daqnjem tekstu: taj sud samo prenio podatke iz raznih rješewa koja mu je Federalni zavod PIO) zatraženo je 28. februara 2005. godine dostavio Federalni zavod PIO". Apelant smatra da je da dostave odgovore na apelaciju. neophodno da mu Federalni zavod PIO isplati razliku 3. Vrhovni sud je 18. marta 2005. godine dostavio odgovor na akontacije penzija koje je primao od aprila 1992. godine do 22. apelaciju, a Federalni zavod PIO nije dostavio odgovor na decembra 1998. godine, prema stalnom rješenju. Zbog navedenih apelaciju. razloga, prema apelantovom mišljenju, došlo je do povrede 4. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 10. juna 2005. godine njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i dostavljen apelantu. Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u III. Činjenično stanje daqnjem tekstu: Evropska konvencija). 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih b) Odgovor na apelaciju navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem prvostepenog organa Federalnog zavoda PIO da u konkretnom predmetu nema kršewa člana II/3k) Ustava broj 1049865759 od 7. septembra 2001. godine apelantu je Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku priznato pravo na starosnu penziju u određenom iznosu počev konvenciju i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. od 22. decembra 1998. godine. Tim rješenjem zamijenjeno je V. Relevantni propisi privremeno rješenje od 18. avgusta 1999. godine u kom je bio određen akontativni iznos penzije koji je apelant primao. 12. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju 7. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješewa u ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91, 24/92 i 13/94) kojoj je naveo da je 1. aprila 1992. godine podnio zahtjev da mu se Član 76 prizna pravo na starosnu penziju, jer je, shodno Rješenju "Penzija, novčana naknada za tjelesno oštećenje i novčana Osnovne škole "10. oktobar" Livno broj 54/92 od 20. marta 1992. naknada za pomoć i njegu isplaćuje se od dana ispunjenja uslova godine, ispunio sve uslove za odlazak u penziju, i da je radnu propisanih za stjecanje tih prava ako je zahtjev podnesen u kwižicu i svu potrebnu dokumentaciju dostavio Društvenom roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova a ako je zahtjev fondu PIO, Ispostava u Livnu (broj protokola 1810-571/92). podnesen po isteku tog roka, od dana podnošewa zahtjeva i za Dalje, apelant je naveo da zbog ratnih okolnosti nije primio šest mjeseci unazad." 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 13. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju konvenciju ima autonomno značenje koje, zasigurno, nije ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98 i 32/01) ograničeno na pojam svojine ili posjedovawa fizičkih stvari: Član 104 stav 1 i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena "Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uslova propisanih dobra, takođe, mogu da se smatraju "imovinskim pravima" i mogu za stjecanje penzije ako je zahtjev podnesen u roku od šest da predstavljaju "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnesen po presudu Evropskog suda za qudska prava, Gasus Dosierund isteku tog roka, od dana podnošewa zahjeva i za šest mjeseci Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. unazad." godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Shodno usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni pe- VI. Dopustivost riod predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora Hercegovine", broj 1/01). zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. Apelantu se osporava pravo na penziju za određeni 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, vremenski period, te s obzirom na prethodno navedeni stav, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv Ustavni sud zakqučuje da se predmetna apelacija tiče presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi apelantovog prava na imovinu u smislu člana 1 Protokola broj djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se 1 uz Evropsku konvenciju. podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije 22. Nakon što je utvrđeno da se predmetna apelacija tiče primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku apelantovog prava na imovinu, potrebno je da se utvrdi da li su kojeg je koristio. se nadležne vlasti miješale u to pravo. Federalni zavod PIO 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom i Vrhovni sud su svojim odlukama priznali apelantu pravo na je Presuda Vrhovnog suda broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine penziju od dana kada je on podnio obnovljeni zahtjev za protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova ostvarivanje tog prava, a ne u odnosu na prvobitno podneseni mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je zahtjev, iako je Vrhovni sud nesporno utvrdio da je apelant primio 28. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom takav zahtjev podnio. Ustavni sud smatra da je na taj način sudu 16. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano došlo do miješawa u apelantovo pravo na uživanje imovine iz članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, 23. Dalje, shodno praksi Evropskog suda, prvi i osnovni jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije je da drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora da bude 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i zakonito: druga rečenica prvog stava dopušta lišavanje Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, imovine "samo pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove stav prihvata da države imaju pravo da kontrolišu kako se u pogledu dopustivosti. koristi imovina tako što će sprovoditi "zakone". Zatim, "vladavina prava, jedan od osnovnih principa svakog VII. Meritum demokratskog društva, neodvojiva je od bilo kog člana 18. Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da je tom Evropske konvencije Š...Ć i za sobom povlači obavezu države presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske odluke ili Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz odluke koje mogu da budu donesene protiv nje Š...Ć". Iz ovoga Evropsku konvenciju. Iako se apelant žali da mu je slijedi da pitanje "da li je postignuta pravična ravnoteža povrijeđeno pravo na imovinu osporenom presudom, iz između zahtjeva opšteg interesa zajednica i zahtjeva za apelacije proizilazi da se ona odnosi i na odluke Federalnog zaštitu osnovnih prava nekog pojedinca Š...Ć postaje zavoda PIO, pa će se ova analiza odnositi i na odluke tog relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoqilo organa. uslov zakonitosti i da nije bilo proizvoqno" (vidi Evropski Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 1999. godine, stav 58). qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona 24. Iz dokumentacije u spisu je utvrđeno da je apelant u toku obuhvataju: 1993. i 1994. godine primao akontativni iznos penzije od Š...Ć Društvenog fonda PIO, Ispostava u Livnu, a nakon 1994. k) Pravo na imovinu." godine, dok nije doneseno osporeno rješenje, on je, kao i ostali Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: penzioneri, primao akontativni iznos penzije od "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano novoformiranog Federalnog zavoda PIO. Pošto je apelant uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje obnovljeni zahtjev za penziju podnio 22. juna 1999. godine, to mu imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim je, u skladu sa članom 104 stav 1 Zakona o penziono-invalidskom zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. osiguranju, Rješenjem Federalnog zavoda PIO od 7. septembra Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na 2001. godine priznato pravo na penziju retroaktivno od 22. pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra decembra 1998. godine. Iako je utvrdio da je apelant podnio potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. aprila 1992. godine, opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili Vrhovni sud je zakqučio da apelantu ne može da se prizna pravo drugih doprinosa ili kazni". na osnovu tog zahtjeva, jer o tom zahtjevu nije nikada doneseno 19. Član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita rješenje. Vrhovni sud je zakqučio da nije relevantna činjenica pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste generalne da je apelant podnio zahtjev 1992. godine, jer je apelant prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo praktično primao penziju cijeli sporni vremenski period pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata iako za to nije imao pravni osnov. lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. 25. Ustavni sud, međutim, smatra da je pri utvrđivanju da je Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru aprila 1992. godine, te da je cijeli vremenski period od 1993. korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri godine primao akontativni iznos penzije kao i ostali pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i penzioneri, Vrhovni sud arbitrarno zakqučio da je u treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa apelantovom slučaju pravilno primijenjen član 104 stav 1 prava na mirno uživanje imovine, te stoga treba da ih se tumači Zakona o penziono-invalidskom osiguranju. Ustavni sud u okviru opšteg principa iskazanog u prvom pravilu. smatra da je Federalni zavod PIO trebalo da prihvati, kao 20. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koncept relevantan, prvobitni zahtjev koji je apelant podnio 1. aprila "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku 1992. godine i primjenjujući član 104 stav 1 Zakona o penziono-invalidskom osiguranju (član 76 ranijeg Zakona o Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u penziono-invalidskom osiguranju) prizna apelantu pravo na "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine." penziju u smislu tog zahtjeva. OBRAZLOŽENJE 26. Ustavni sud zakqučuje da je miješanje u apelantovo pravo na uživanje imovine bilo posljedica arbitrarne I. Uvod primjene zakona Federalnog zavoda PIO, odnosno Vrhovnog suda. S obzirom na prethodni zakqučak, Ustavni sud smatra da 1. Hajrudin Gromilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna nije potrebno da posebno razmatra ostale aspekte prava na podnio je 16. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i imovinu. Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem 27. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3k) tekstu: Vrhovni sud) broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine. Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika VIII. Zakqučak Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog zavoda za 28. Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđen član II/3k) penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Federalni Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz zavod PIO) zatraženo je 28. februara 2005. godine da dostave Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo ustavno odgovore na apelaciju. pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene člana 3. Vrhovni sud je 18. marta 2005. godine dostavio odgovor 104 stav 1 Zakona o penziono-invalidskom osiguranju na apelaciju, a Federalni zavod PIO nije dostavio odgovor na Federalnog zavoda PIO i Vrhovnog suda. apelaciju. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila 4. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je 10. juna 2005. godine odluke. dostavljen apelantu. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke III. Činjenično stanje Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i Predsjednik dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na Ustavnog suda sljedeći način. Bosne i Hercegovine 6. Rješenjem prvostepenog organa Federalnog zavoda PIO Mato Tadić, s. r. broj 1049865759 od 7. septembra 2001. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u određenom iznosu počevši od 22. decembra 1998. godine. Tim rješenjem zamijenjeno je privremeno rješenje od 18. augusta 1999. godine u kojem je bio Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u određen akontativni iznos penzije koji je apelant primao. predmetu broj AP 639/04, rješavajući apelaciju Hajrudina 7. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja u Gromilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i kojoj je naveo da je 1. aprila 1992. godine podnio zahtjev za Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana priznavanje prava na starosnu penziju, jer je, prema Rješenju 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Osnovne škole "10. oktobar" Livno broj 54/92 od 20. marta ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: 1992. godine, ispunio sve uvjete za odlazak u penziju, i da je radnu knjižicu i svu potrebnu dokumentaciju dostavio Mato Tadić, predsjednik Društvenom fondu PIO, Ispostava u Livnu (broj protokola Tudor Pantiru, potpredsjednik 1810-571/92). Dalje, apelant je naveo da zbog ratnih okolnosti Miodrag Simović, potpredsjednik nije primio odluku o svom zahtjevu, ali da je primao akontaciju Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica penzije sve vrijeme kada je Općina Livno isplaćivala penzije, te David Feldman, sudija da, s obzirom na to da njegovom krivicom nije izgubljena Valerija Galić, sutkinja dokumentacija, smatra da mu pravo na isplatu penzije treba Jovo Rosić, sudija priznati od dana ispunjenja uvjeta propisanih za stjecanje penzije, odnosno od 23. marta 1992. godine. Constance Grenje, sutkinja 8. Federalni zavod PIO je Rješenjem broj 02/1-1049865759 na sjednici održanoj 23. septembra 2005. godine donio je od 18. marta 2002. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio 1 prvostepeno rješenje uz obrazloženje da iz spisa proizlazi da je ODLUKU O MERITUMU apelant podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju Usvaja se apelacija Hajrudina Gromilića. 22. juna 1999. godine, odnosno da u spisu nema dokaza da je Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i apelant podnio zahtjev 1. aprila 1992. godine, kako je to tvrdio u Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju žalbi. U obrazloženju rješenja je, zatim, navedeno da je apelantu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. priznato pravo na isplatu penzije od 22. decembra 1998. godine, u skladu sa članom 104. stav 1. Zakona o penzijskom i Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i invalidskom osiguranju, s obzirom na to da je apelant zahtjev za Hercegovine broj U-1320/02 od 12. maja 2004. godine i rješenja penzionisanje podnio 22. juna 1999. godine. Protiv tog rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje br. apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu. 02/1-1049865759 od 18. marta 2002. godine i br. 1049865759 od 9. Vrhovni sud je Presudom broj U-1320/02 od 12. maja 7. septembra 2001. godine. 2004. godine odbio apelantovu tužbu uz obrazloženje da su Predmet se vraća Federalnom zavodu za penzijsko i upravni organi pravilno primijenili član 104. stav 1. Zakona o invalidsko osiguranje koji je dužan da po hitnom postupku penzijskom i invalidskom osiguranju, nakon što su pravilno donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i utvrdili da apelant ispunjava uvjete za starosnu penziju. U Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku obrazloženju presude je, dalje, navedeno da u spisu predmeta, konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. suprotno navodima iz obrazloženja drugostepenog rješenja, Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko postoji dokaz da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava osiguranje da u roku od 90 dana od dana dostave ove Odluke iz penzijsko-invalidskog osiguranja 1. aprila 1992. godine. obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim Međutim, kako se navodi u obrazloženju, navedena okolnost ne mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda bi mogla dovesti do drugačijeg rješenja upravne stvari s obzirom Bosne i Hercegovine. na to da je apelant od dana podnošenja zahtjeva primao penziju Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i iako za to nije postojao pravni osnov. Vrhovni sud je ocijenio kao Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i paušalne i proizvoljne apelantove navode da očigledno postoji 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 određeni vremenski period u kojem on nije potpuno ostvario VII. Meritum svoja prava po osnovu penzije koju je primao od aprila 1992. 18. Apelant je osporio navedenu presudu tvrdeći da je tom godine do 22. decembra 1998. godine. presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) IV. Apelacija Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako se apelant žali da mu je povrijeđeno a) Navodi iz apelacije pravo na imovinu osporenom presudom, iz apelacije proizlazi da 10. U apelaciji apelant je ponovio navode iz svoje žalbe se ona odnosi i na odluke Federalnog zavoda PIO, pa će se ova prvostepenom organu Federalnog zavoda PIO. Također, apelant analiza odnositi i na odluke tog organa. je naveo da se ne žali na visinu penzije, nego na činjenicu da mu Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: je priznato pravo na penziju od decembra 1998. godine, a ne od "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska aprila 1992. godine, kada je i podnio svoj prvobitni zahtjev za prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć ostvarivanje tog prava. U apelaciji je, zatim, navedeno da k) Pravo na imovinu." "Vrhovni sud nije uvažio vjerodostojne podatke i dokaze o Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: apelantovom stvarnom penzionisanju, već je taj sud samo prenio "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano podatke iz raznih rješenja koja mu je dostavio Federalni zavod uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine PIO". Apelant smatra da je neophodno da mu Federalni zavod osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i PIO isplati razliku akontacije penzija koje je primao od aprila općim načelima međunarodnog prava. 1992. godine do 22. decembra 1998. godine, prema stalnom Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na rješenju. Zbog navedenih razloga, prema apelantovom mišljenju, pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim došlo je do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih 19. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i b) Odgovor na apelaciju iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da smatra imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, da u konkretnom predmetu nema kršenja člana II/3.k) Ustava koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa konvenciju i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne V. Relevantni propisi slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga 12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom ("Službeni list SRBiH", br. 38/90, 22/91, 24/92 i 13/94) pravilu. Član 76. 20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "Penzija, novčana naknada za tjelesno oštećenje i novčana "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku naknada za pomoć i njegu isplaćuje se od dana ispunjenja uvjeta konvenciju ima autonomno značenje koje, zasigurno, nije propisanih za stjecanje tih prava ako je zahtjev podnesen u roku ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari: i od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta a ako je zahtjev neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu šest mjeseci unazad." predstavljati "posjed" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosierund 13. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/98 i 32/01) godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema Član 104. stav 1. usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni "Penzija se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz za stjecanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog 29. septembra 2000. godine, "Službeni glasnik Bosne i roka, od dana podnošenja zahjeva i za šest mjeseci unazad." Hercegovine", broj 1/01). VI. Dopustivost 21. Apelantu se osporava pravo na penziju za određeni vremenski period, te s obzirom na prethodno navedeni stav, 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da se predmetna apelacija tiče Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja apelantovog prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog uz Evropsku konvenciju. presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. Nakon što je utvrđeno da se predmetna apelacija tiče 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelantovog prava na imovinu, potrebno je utvrditi da li su se Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv nadležne vlasti miješale u to pravo. Federalni zavod PIO i presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Vrhovni sud su svojim odlukama priznali apelantu pravo na djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se penziju od dana kada je on podnio obnovljeni zahtjev za podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije ostvarivanje tog prava, a ne u odnosu na prvobitno podneseni primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg zahtjev, iako je Vrhovni sud nesporno utvrdio da je apelant takav je koristio. zahtjev podnio. Ustavni sud smatra da je na taj način došlo do 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom miješanja u apelantovo pravo na uživanje imovine iz člana 1. je Presuda Vrhovnog suda broj U-1320/02 od 12. maja 2004. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova 23. Dalje, prema praksi Evropskog suda, prvi i osnovni mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije je da primio 28. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom miješanje javnih vlasti u mirno uživanje imovine mora biti sudu 16. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je zakonito: druga rečenica prvog stava dopušta lišavanje imovine propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, "samo pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog prihvata da države imaju pravo kontrole korištenja imovine tako suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji što će provoditi "zakone". Zatim, "vladavina prava, jedan od neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. temeljnih principa svakog demokratskog društva, neodvojiva je 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i od bilo kojeg člana Evropske konvencije Š...Ć i za sobom povlači Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, obavezu države ili drugog organa javne vlasti da poštuje sudske Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u odluke ili odluke koje mogu biti donesene protiv nje Š...Ć". Iz pogledu dopustivosti. ovoga slijedi da pitanje "da li je postignuta pravična ravnoteža 1 između zahtjeva općeg interesa zajednica i zahtjeva za zaštitu ODLUKU O DOPUSTIVOSTI temeljnih prava nekog pojedinca Š...Ć postaje relevantno samo kada se ustanovi da je to miješanje zadovoljilo uvjet zakonitosti i Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića da nije bilo proizvoljno" (vidi Evropski sud za ljudska prava, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, stav Hercegovine broj Gž-23/04 od 6. svibnja 2004. godine i Presude 58). Kantonalnog suda u Odžaku broj P-3/02 od 30. prosinca 2003. godine, zato što je bjelodano (prima facie) neutemeljena. 24. Iz dokumentacije u spisu je utvrđeno da je apelant u toku Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 1993. i 1994. godine primao akontativni iznos penzije od Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Društvenog fonda PIO, Ispostava u Livnu, a nakon 1994. godine, Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u do donošenja osporenih rješenja, on je, kao i ostali penzioneri, "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". primao akontativni iznos penzije od novoformiranog Federalnog zavoda PIO. Pošto je apelant obnovljeni zahtjev za penziju OBRAZLOŽENJE podnio 22. juna 1999. godine, to mu je, u skladu sa članom 104. 1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, Rješenjem zastupa Enver Hogić, odvjetnik iz Tuzle, je podnio 19. srpnja Federalnog zavoda PIO od 7. septembra 2001. godine priznato 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u pravo na penziju retroaktivno od 22. decembra 1998. godine. daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Iako je utvrdio da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na penziju 1. aprila 1992. godine, Vrhovni sud je zaključio da se broj Gž-23/04 od 6. svibnja 2004. godine i Presude Kantonalnog apelantu ne može priznati pravo na osnovu tog zahtjeva, jer o tom suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-3/02 od zahtjevu nije nikada doneseno rješenje. Vrhovni sud je zaključio 30. prosinca 2003. godine. da nije relevantna činjenica da je apelant podnio zahtjev 1992. 2. Ustavni je sud 11. veljače 2005. godine od Vrhovnog i godine, jer je apelant praktično primao penziju cijeli sporni Kantonalnog suda, te od DD "Polirond" iz Orašja (u daljnjem vremenski period iako za to nije imao pravni osnov. tekstu: prvotuženi), kao sudionika u postupku, zatražio da 25. Ustavni sud, međutim, smatra da je pri utvrđivanju da je dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na penziju 1. aprila odgovor. Kantonalni je sud dostavio odgovor 28. veljače 2005. 1992. godine, te da je cijeli vremenski period od 1993. godine godine, a prvotuženi 4. ožujka 2005. godine. primao akontativni iznos penzije kao i ostali penzioneri Vrhovni 3. Apelant je, kao dioničar, podnio tužbeni zahtjev protiv sud arbitrarno zaključio da je u apelantovom slučaju pravilno prvotuženog, te Đure Markovića (u daljnjem tekstu: primijenjen član 104. stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom drugotuženi) i Emsije Mehmedalić (u daljnjem tekstu: osiguranju. Ustavni sud smatra da je Federalni zavod PIO trebalo trećetužena) radi utvrđivanja da je Skupština prvotuženog da prihvati, kao relevantan, prvobitni zahtjev koji je apelant nezakonito sazvana i održana 7. listopada 2002. godine, te da se podnio 1. aprila 1992. godine i primjenjujući član 104. stav 1. kao nezakonite poništavaju i sve odluke koje su na toj Skupštini Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (član 76. ranijeg donesene. Apelant je naknadno tužbu proširio i na fizičke osobe Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju) prizna apelantu kao članove Skupštine prvotuženog, i to njih 59 (u daljnjem pravo na penziju u smislu tog zahtjeva. tekstu: ostali tuženi) koje su, kako je naveo, "sudjelovale u radu 26. Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo nezakonite Skupštine". pravo na uživanje imovine bilo posljedica arbitrarne primjene 4. Presudom broj P-3/02 od 30. prosinca 2003. godine zakona Federalnog zavoda PIO, odnosno Vrhovnog suda. S Kantonalni je sud odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na obzirom na prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije drugotuženog, trećetuženu i ostale tužene, a u odnosu na potrebno posebno razmatrati ostale aspekte prava na imovinu. prvotuženog tužbu je odbacio. Na temelju provedenih dokaza Kantonalni je sud zaključio da se iz Zakona o gospodarskim 27. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.k) društvima može zaključiti da se postupak za poništenje i Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz pobijanje odluka skupštine dioničkog društva može voditi samo Evropsku konvenciju. protiv društva, jer se radi o odlukama tijela tog društva. Obzirom na to Kantonalni je sud zaključio da drugo, treće i ostali tuženi VIII. Zaključak nisu pasivno legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari, budući su samo bili nazočni Skupštini, te da "ne postoji materijalno-pravni 28. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) interes između njih i predmeta spora", pa je u odnosu na njih Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni je sud, također, ustvrdio da su Evropsku konvenciju, jer je miješanje u apelantovo ustavno poslije održavanja Skupštine, 7. listopada 2002. godine, pravo na imovinu bilo posljedica arbitrarne primjene člana 104. donesene nove Odluke Skupštine o izboru tijela i usvajanju stav 1. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju Federalnog Statuta, i to 23. studenog 2002. godine, na temelju kojih je zavoda PIO i Vrhovnog suda. izvršen upis u sudski registar usklađivanja statusa prvotuženog sa 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Zakonom o gospodarskim društvima i upis izvršene Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove privatizacije, a na temelju Rješenja Kantonalnog suda broj Odluke. U/I-59/03 od 23. travnja 2003. godine. Na temelju toga 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Kantonalni je sud zaključio da je nakon donošenja odluka 23. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. studenoga 2002. godine i upisa u sudski registar "prestao pravni interes ŠapelantaĆ na tužbu za utvrđivanje" da je Skupština Predsjednik prvotuženog sazvana nezakonito, ili da su odluke koje je ta Ustavnog suda Skupština donijela nezakonite. Stoga je u odnosu na prvotuženog Bosne i Hercegovine Kantonalni sud tužbu odbacio. 5. Pobijanom presudom broj Gž-23/04 od 6. svibnja 2004. Mato Tadić, s. r. godine Vrhovni je sud apelantov priziv djelomično uvažio, i to samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, a u ostalom je Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u dijelu prvostupanjska presuda potvrđena. U obrazloženju svoje sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag odluke Vrhovni sud navodi da se, prema Zakonu o gospodarskim Simović i Hatidža Hadžiosmanović, suci Valerija Galić i Jovo društvima, postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine Rosić, na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine, u predmetu društva može pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja broj AP 640/04, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na temelju skupštine. Protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i apelant je tužbu podnio u propisanom roku, a u odnosu na ostale članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i tužene apelant je tužbu podnio nakon proteka ovog roka, Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj odnosno tek podneskom kojim je proširio tužbeni zahtjev i na 60/05), donio njih, a koji je primljen 15. listopada 2003. godine. Obzirom da je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 pobijana Skupština održana 7. listopada 2002. godine, Vrhovni je čime je i u odnosu na koga bio diskriminiran u konkretnom sud zaključio da je u odnosu na ostale tužene tužbu trebalo postupku. odbaciti, a ne odbiti. Međutim, Vrhovni je sud zaključio da nije 10. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je potrebito preinačiti prvostupanjsku presudu u tome dijelu, sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i budući je odbijanje tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. legitimacije bilo povoljnije za apelanta, pa je u tome dijelu 11. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: prvostupanjsku presudu potvrdio. "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u 6. Također, Vrhovni je sud zaključio da je prvostupanjski sud pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu pravilno ocijenio da se postupak za poništenje odluka skupštine predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i dioničkog društva može voditi samo protiv društva kao pravne Hercegovini." osobe. Budući je apelant bio dioničar iravnatelj, tj. član Uprave 12. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: prvotuženog, Vrhovni je sud ocijenio pravilnim zaključak "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao bjelodano prvostupanjskog suda o tomu da ne postoji apelantov pravni (prima facie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan interes za vođenje ovakvog spora, posebice zbog činjenice da je zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni izvršen upis promjena u registar poduzeća, a koji nije obuhvatio na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje odluke pobijane Skupštine. Naime, odluke donesene na Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku pobijanoj Skupštini 7. listopada 2002. godine nisu provedene u ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava sudskom registru, pa se smatra da nisu ni donesene. Obzirom da tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." one nisu prouzročile pravne posljedice, smatra se da tužiteljevo 13. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud pravo kao dioničara nije ni ugroženo, a time mu nedostaje pravni mora ustvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za interes za predmetnu tužbu. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. da je prvostupanjski sud pravilno odbacio apelantovu tužbu u Pravila Ustavnog suda. U svezi toga, Ustavni sud ukazuje da, odnosu na prvotuženog. prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za 7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih Hercegovine i ove povrede moraju djelovati uvjerljivo. prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska Apelacija je bjelodano neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima konvencija). Također, apelant smatra da je bio diskriminiran facie dokazi koji dostatno razvidno pokazuju da je navedena tijekom postupka "u svezi zaštite njegovih imovinskih prava, povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, prema članku 14. Konvencije u svezi članka 8. Europske Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, konvencije". Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 tomu što je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je ovakvom podnosi apelacija bjelodano ne predstavljaju kršenje prava koje odlukom Vrhovni sud "izbjegao potvrditi apelantovo pravo na apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi zaštitu imovinskog, odnosno upravljačkog prava, jer je mimo Europski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat njegovog glasa kao dioničara odlučeno o nečemu o čemu se bez protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija suglasnosti dioničara na skupštini ne može odlučivati". Također, broj 5503/02), kao i kad se ustvrdi da apelant ne snosi posljedice apelant smatra da se prigodom odlučivanja o prizivu Vrhovni sud kršenja Ustavom zaštićenih prava. nije decidirano izjasnio o svim prizivnim navodima, što, također, Navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavlja "nefer odnos suda prema apelantu". 14. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava iz 8. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske postupak u konkretnom slučaju proveden prema pravilima konvencije u svezi različitih aspekata ovog prava. Budući se u parničnog postupka, te da su neutemeljeni navodi da je prekršeno konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant bilo koje apelantovo ustavno pravo na koje se on poziva. sudjelovao i u kojem su donesene pobijane odluke, Ustavni sud Kantonalni sud smatra da je apelant imao pravo na pravično smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja suđenje, te da se apelantovo pravno shvatanje ne može dovoditi u prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni će sud ispitati ima li svezu povrede ovog prava. Apelantu je, kako se dalje u odgovoru apelant "opravdan zahtjev", tj. jesu li njegove tvrdnje o navodi, bio omogućen pristup sudu i formalno i suštinski, a sud navodnom kršenju prava na koja se poziva dostatno ga je upozorio i na promašenu aktivnu i pasivnu legitimaciju i potkrijepljene da bi se ti navodi trebali meritorno ispitati. pozvao ga da u svezi toga otkloni nedostatke, "što sud nije bio 15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga dužan, jer je to pitanje materijalnog prava, a ne procesnog prava". što su sudovi pogrešno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje i Također, Kantonalni sud smatra da apelant nije ni na koji način pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi različito tretiran, te da su i njegovi navodi o diskriminaciji Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije neutemeljeni. U svezi navoda o kršenju prava na imovinu preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog Kantonalni sud smatra da su i ovi navodi neutemeljeni, budući stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina pojam "imovina" "uključuje samo stečena prava na određenu protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, ekonomsku vrijednost", te da članak 1. Protokola broj 1 uz aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati Europsku konvenciju ne štiti pravo na stjecanje imovine. redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito 9. U odgovoru je prvotuženi naveo da apelant svoje navode o zadatak redovitih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koje su kršenju prava na pravično suđenje temelji samo na tvrdnjama o izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj primjeni materijalnog prava. Obzirom na praksu Ustavnog suda, 19354/02). Zadatak Ustavnog je suda ispitati je li postupak u prvotuženi smatra da je zbog toga apelacija prima facie cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak neutemeljena, te da je treba odbaciti. Međutim, ako bi Ustavni 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova sud i odlučio meritorno ispitati konkretnu apelaciju, prvotuženi ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. smatra da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava u svibnja 2005. godine). cijelosti neutemeljeni. Naime, apelantu je omogućeno 16. U konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo sudjelovanje u sudskom postupku na jednak način kao i drugim pobijanim odlukama ne pokreće pitanja u svezi zaštićenih sudionicima, a to što je njegov tužbeni zahtjev odbijen ne znači ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije, a apelant ne da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje. Navodi o tomu da navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške se drugostupanjski sud nije izjasnio o svim navodima bjelodane (vidi Europski sud, već citirana odluka apelantovog priziva su, također, prema mišljenju prvotuženog, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni odbijeni zato što sud nije dužan izjasniti se o svakom navodu, već sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su samo o "bitnim prizivnim navodima". U svezi navoda o materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično diskriminaciji prvotuženi smatra da apelant ničim ne obrazlaže primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u svezi ovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje bjelodano 23. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema "opravdan zahtjev" odluke Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Predsjednik 17. U svezi apelantovih navoda o tomu da se Vrhovni sud nije Ustavnog suda decidirano izjasnio o svim prizivnim navodima, Ustavni sud Bosne i Hercegovine podsjeća da članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje Mato Tadić, v. r. sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Europski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelomična odluka o dopustivosti od 5. srpnja 2005. godine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u aplikacija broj 36549/03). U konkretnom su slučaju sudovi u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka Simović i Hatixa Haxiosmanović, sudije Valerija Galić i izvedenih iz provedenih dokaza. Prema stanju u spisu i navodima Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta predmetu broj AP 640/04, rješavajući apelaciju Tunje što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti pobijane Krištića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, presude, ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na temelju toga člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Ustavni je sud zaključio da je apelacija u svezi ovih navoda o Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i kršenju prava na pravično suđenje bjelodano (prima facie) Hercegovine", broj 60/05), donio je neutemeljena, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI1 18. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da u svezi Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića apelantovig navoda o kršenju prava na pravično suđenje nema podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće Hercegovine broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude pitanja iz Ustava BiH ili Europske konvencije koja bi se trebala Kantonalnog suda u Oxaku broj P-3/02 od 30. decembra 2003. meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana. apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije bjelodano (prima Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i facie) neutemeljeni. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Pravo na nediskriminaciju u svezi prava na imovinu "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 19. Apelant se žali da je pobijanim odlukama diskriminiran u svezi svojih imovinskih prava, ali se pogrešno poziva na članak 1. Tuwo Krištić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Orašja, 8. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelant kog zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula žali na povredu prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u konvencije, u svezi prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda 1 uz Europsku konvenciju. Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog 20. Prema pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava, suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-3/02 od pravo na nediskriminaciju iz članka 14. Europske je konvencije 30. decembra 2003. godine. akcesorno pravo. To znači da ovaj članak ne osigurava neovisno i 2. Ustavni sud je 11. februara 2005. godine od Vrhovnog i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju Kantonalnog suda, te od DD "Polirond" iz Orašja (u daqnjem prema ovom članku može pozvati samo u svezi "uživanja prava i tekstu: prvotuženi), kao učesnika u postupku, zatražio da sloboda garantiranih Europskom konvencijom". Iako dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio ustvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije odgovor. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. februara 2005. pretpostavka za primjenu članka 14. Europske konvencije, ipak, godine, a prvotuženi 4. marta 2005. godine. ovaj se članak neće moći primijeniti ukoliko činjenice 3. Apelant je, kao dioničar, podnio tužbeni zahtjev protiv konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi prvotuženog, te Đure Markovića (u daqnjem tekstu: Europski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od drugotuženi) i Emsije Mehmedalić (u daqnjem tekstu: 18. srpnja 1994. godine, serija A, broj 291-B, stavak 22). trećetužena) radi utvrđivawa da je Skupština prvotuženog 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak nezakonito sazvana i održana 7. oktobra 2002. godine, te da se odnosio na ustvrđivanje zakonitosti sazivanja i održavanja kao nezakonite poništavaju i sve odluke koje su na toj Skupštine dioničkog društva i poništavanja odluka koje su na Skupštini donesene. Apelant je naknadno tužbu proširio i pobijanoj Skupštini donesene, a ne na bilo koji aspekt na fizička lica kao članove Skupštine prvotuženog, i to wih apelantovih imovinskih prava. Stoga, činjenice koje apelant u 59 (u daqnjem tekstu: ostali tuženi) koja su, kako je naveo, apelaciji navodi ne ulaze "u opseg" članka 1. Protokola broj 1 uz "učestvovala u radu nezakonite Skupštine". Europsku konvenciju, tako da se ne može primijeniti članak 14. 4. Presudom broj P-3/02 od 30. decembra 2003. godine Europske konvencije. Osim toga, apelant neprecizno navodi da Kantonalni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na je diskriminiran, a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz drugotuženog, trećetuženu i ostale tužene, a u odnosu na koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju prvotuženog tužbu je odbacio. Na osnovu provedenih dokaza ovog prava. Na temelju toga Ustavni sud smatra da su navodi o Kantonalni sud je zakqučio da iz Zakona o privrednim kršenju prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske društvima može da se zakquči da postupak za poništavanje i konvencije u svezi prava na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 osporavanje odluka skupštine dioničkog društva može da se uz Europsku konvenciju bjelodano (prima facie) neutemeljeni, vodi samo protiv društva, jer se radi o odlukama organa tog jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati društva. S obzirom na to Kantonalni sud je zakqučio da drugo, tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. treće i ostali tuženi nisu pasivno legitimisani u konkretnoj 22. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka pravnoj stvari, budući da su samo prisustvovali Skupštini, te 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija da "ne postoji materijalno-pravni interes između wih i odbaciti kao bjelodano (prima facie) neutemeljena ukoliko ne predmeta spora", pa je u odnosu na wih odbio tužbeni zahtjev. postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno predočene Kantonalni sud je, takođe, utvrdio da su poslije održavawa činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji Skupštine, 7. oktobra 2002. godine, donesene nove odluke kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u Skupštine o izboru organa i usvajanju Statuta, i to 23. postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom novembra 2002. godine, na osnovu kojih je izvršen upis u sudski zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije registar usklađivawa statusa prvotuženog sa Zakonom o nepotrebno, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. privrednim društvima i upis izvršene privatizacije, a na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 osnovu Rješewa Kantonalnog suda broj U/I-59/03 od 23. aprila Kantonalni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, budući da 2003. godine. Na osnovu toga Kantonalni sud je zakqučio da je pojam "imovina" "ukqučuje samo stečena prava na određenu nakon donošewa odluka 23. novembra 2002. godine i upisa u ekonomsku vrijednost", te da član 1 Protokola broj 1 uz sudski registar "prestao pravni interes ŠapelantaĆ na tužbu Evropsku konvenciju ne štiti pravo na sticanje imovine. za utvrđivanje" da je Skupština prvotuženog sazvana 9. U odgovoru prvotuženi je naveo da apelant svoje navode o nezakonito, ili da su odluke koje je ta Skupština donijela kršenju prava na pravično suđenje zasniva samo na tvrdwama o nezakonite. Stoga je u odnosu na prvotuženog Kantonalni sud pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i tužbu odbacio. pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na praksu 5. Osporenom presudom broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine Ustavnog suda, prvotuženi smatra da je zbog toga apelacija Vrhovni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio, i to samo prima facie neosnovana, te da je treba odbaciti. Međutim, ako u odnosu na odluku o troškovima postupka, a u ostalom dijelu bi Ustavni sud i odlučio da meritorno ispita konkretnu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju svoje odluke apelaciju, prvotuženi smatra da su apelantovi navodi o Vrhovni sud navodi da, shodno Zakonu o privrednim društvima, kršenju ustavnih prava u cijelosti neosnovani. Naime, postupak za osporavanje i poništavanje odluke skupštine apelantu je omogućeno da učestvuje u sudskom postupku na jednak društva može da se pokrene u roku od 60 dana od dana održavawa način kao i drugim učesnicima, a to što je njegov tužbeni skupštine. Protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene zahtjev odbijen ne znači da mu je prekršeno pravo na pravično apelant je tužbu podnio u propisanom roku, a u odnosu na ostale suđenje. Navodi o tome da se drugostepeni sud nije izjasnio o tužene apelant je tužbu podnio nakon protoka ovog roka, svim navodima apelantove žalbe su, takođe, shodno mišljenju odnosno tek podneskom kojim je proširio tužbeni zahtjev i na prvotuženog, odbijeni zato što sud nije dužan da se izjasni o wih, a koji je primljen 15. oktobra 2003. godine. S obzirom na to svakom navodu, već samo o "bitnim žalbenim navodima". U vezi da je sporna Skupština održana 7. oktobra 2002. godine, sa navodima o diskriminaciji prvotuženi smatra da apelant Vrhovni sud je zakqučio da je u odnosu na ostale tužene tužbu ničim ne obrazlaže čime je i u odnosu na koga bio trebalo da odbaci, a ne odbije. Međutim, Vrhovni sud je diskriminisan u konkretnom postupku. zakqučio da nije potrebno da preinačava prvostepenu presudu 10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je u tom dijelu, budući da je odbijanje tužbenog zahtjeva zbog pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i nedostatka pasivne legitimacije bilo povoqnije za apelanta, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. pa je u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. 11. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 6. Takođe, Vrhovni sud je zakqučio da je prvostepeni sud "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pravilno ocijenio da postupak za poništenje odluka pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu skupštine dioničkog društva može da se vodi samo protiv predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i društva kao pravnog lica. Budući da je apelant bio dioničar i Hercegovini." direktor, tj. član Uprave prvotuženog, Vrhovni sud je ocijenio 12. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: pravilnim zakqučak prvostepenog suda o tome da ne postoji "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno apelantov pravni interes za vođenje ovakvog spora, naročito (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zbog činjenice da je izvršen upis promjena u registar zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni preduzeća, a koji nije obuhvatio odluke sporne Skupštine. na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Naime, odluke donesene na spornoj Skupštini 7. oktobra 2002. Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u godine nisu provedene u sudskom registru, pa se smatra da nisu postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom ni donesene. S obzirom na to da one nisu prouzrokovale pravne zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije posljedice, smatra se da tužiočevo pravo kao dioničara nije ni nepotrebno." ugroženo, a time mu nedostaje pravni interes za predmetnu 13. U fazi ispitivawa dopustivosti predmeta, Ustavni sud tužbu. Zbog toga je Vrhovni sud zakqučio da je prvostepeni sud mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za pravilno odbacio apelantovu tužbu u odnosu na prvotuženog. meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Takođe, apelant smatra da je bio diskriminisan tokom Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju uvjerqivo. postupka "u vezi sa zaštitom njegovih imovinskih prava, Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj mawkaju prima shodno članu 14 Konvencije u vezi sa članom 8 Evropske facie dokazi koji dovoqno jasno pokazuju da je navedena povreda konvencije". Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud pogrešno ocijenio sprovedene dokaze i qudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija ovakvom odlukom Vrhovni sud "izbjegao da potvrdi apelantovo broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja pravo na zaštitu imovinskog, odnosno upravljačkog prava, jer 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi je mimo njegovog glasa kao dioničara odlučeno o nečemu o čemu apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje bez saglasnosti dioničara na skupštini ne može da se apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi odlučuje". Takođe, apelant smatra da se pri odlučivanju o Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat žalbi Vrhovni sud nije decidirano izjasnio o svim žalbenim protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija navodima, što, takođe, predstavlja "nefer odnos suda prema broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice apelantu". kršewa Ustavom zaštićenih prava. 8. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je Navodi o kršenju prava na pravično suđenje postupak u konkretnom slučaju proveden prema pravilima parničnog postupka, te da su neosnovani navodi da je prekršeno 14. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava bilo koje apelantovo ustavno pravo na koje se on poziva. iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske Kantonalni sud smatra da je apelant imao pravo na pravično konvencije u vezi sa različitim aspektima ovog prava. Budući suđenje, te da se apelantovo pravno shvatanje ne može dovoditi da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kom je u vezu sa povredom ovog prava. Apelantu je, kako se dalje u apelant učestvovao i u kom su donesene osporene odluke, odgovoru navodi, bio omogućen pristup sudu i formalno i Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je suštinski, a sud ga je upozorio i na promašenu aktivnu i došlo do kršewa prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni pasivnu legitimaciju i pozvao ga da u vezi s tim otkloni sud ispitati da li apelant ima "opravdan zahtjev", tj. da li su nedostatke, "što sud nije bio dužan, jer je to pitanje njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva materijalnog prava, a ne procesnog prava". Takođe, dovoqno potkrijepljene da bi ti navode trebalo meritorno da Kantonalni sud smatra da apelant nije ni na koji način se ispitaju. različito tretiran, te da su i njegovi navodi o diskriminaciji 15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga neosnovani. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih protiv Wemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu 291-B, stav 22). činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava (vidi, 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od odnosio na utvrđivanje zakonitosti sazivawa i održavawa 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije Skupštine dioničkog društva i poništavawa odluka koje su nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica na spornoj Skupštini donesene, a ne na bilo koji aspekat i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene apelantovih imovinskih prava. Stoga, činjenice koje apelant u činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas apelaciji navodi ne ulaze "u opseg" člana 1 Protokola broj 1 uz protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. Evropsku konvenciju, tako da ne može da se primijeni član 14 godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da Evropske konvencije. Sem toga, apelant neprecizno navodi da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji je diskriminiran, a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke koji bi mogao, prima facie, da učini mogućim navode o kršenju redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka ovog prava. Na osnovu toga Ustavni sud smatra da su navodi o broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske 16. U konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoqstvo konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola osporenim odlukama ne pokreće pitawa u vezi sa zaštićenim broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu da apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka prava. Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Takođe, Ustavni 22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojima će se apelacija da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zakqučio da je apelacija u postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili "opravdan zahtjev" u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice suda. kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje 17. U vezi sa apelantovim navodima o tome da se Vrhovni sud merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u nije decidirano izjasnio o svim žalbenim navodima, Ustavni dispozitivu ove odluke. sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje 23. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali to ne može da odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. se tumači kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Predsjednik Evropski sud za qudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Ustavnog suda djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju sudovi su u Bosne i Hercegovine dvije instance dali detaqna obrazložewa svojih zakqučaka Mato Tadić, s. r. izvedenih iz provedenih dokaza. Shodno stanju u spisu i navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao da zakquči da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili da Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u obrazlože osporene presude, ili da su ta obrazložewa sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag proizvoqna. Na osnovu toga Ustavni sud je zakqučio da je Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično Rosić, na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine, u suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema predmetu broj AP 640/04, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, "opravdan zahtjev" u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. suda. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i 18. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u vezi sa Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje 60/05), donio je nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji 1 pokreće pitawa iz Ustava BiH ili Evropske konvencije koja ODLUKU O DOPUSTIVOSTI bi trebalo da se meritorno ispitaju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude očigledno (prima facie) neosnovani. Kantonalnog suda u Odžaku broj P-3/02 od 30. decembra 2003. Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu godine, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i 19. Apelant se žali da je osporenim odlukama Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i diskriminisan u vezi sa svojim imovinskim pravima, ali se Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u pogrešno poziva na član 8 Evropske konvencije. Stoga, "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Ustavni sud smatra da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije, u vezi sa OBRAZLOŽENJE pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku 1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg konvenciju. zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 19. jula 2004. 20. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda za qudska prava, godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u pravo na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije je daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i samostalno pravo na nediskriminaciju, već na broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. godine i Presude Kantonalnog diskriminaciju shodno ovom članu može da se pozove samo u suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-3/02 od vezi sa "uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom 30. decembra 2003. godine. konvencijom". Iako utvrđivanje kršewa nekog od 2. Ustavni sud je 11. februara 2005. godine od Vrhovnog i garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14 Kantonalnog suda, te od DD "Polirond" iz Orašja (u daljnjem Evropske konvencije, ipak, ovaj član neće moći da se primijeni tekstu: prvotuženi), kao učesnika u postupku, zatražio da dostave ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze "u opseg" odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. februara 2005. godine, a prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska prvotuženi 4. marta 2005. godine. konvencija). Također, apelant smatra da je bio diskriminiran 3. Apelant je, kao dioničar, podnio tužbeni zahtjev protiv tokom postupka "u vezi sa zaštitom njegovih imovinskih prava, prvotuženog, te Đure Markovića (u daljnjem tekstu: prema članu 14. Konvencije u vezi sa članom 8. Evropske drugotuženi) i Emsije Mehmedalić (u daljnjem tekstu: konvencije". Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u trećetužena) radi utvrđivanja da je Skupština prvotuženog tome što je sud pogrešno ocijenio provedene dokaze i pogrešno nezakonito sazvana i održana 7. oktobra 2002. godine, te da se primijenio materijalno pravo. Apelant smatra da je ovakvom kao nezakonite poništavaju i sve odluke koje su na toj Skupštini odlukom Vrhovni sud "izbjegao da potvrdi apelantovo pravo na donesene. Apelant je naknadno tužbu proširio i na fizička lica zaštitu imovinskog, odnosno upravljačkog prava, jer je mimo kao članove Skupštine prvotuženog, i to njih 59 (u daljnjem njegovog glasa kao dioničara odlučeno o nečemu o čemu se bez tekstu: ostali tuženi) koja su, kako je naveo, "sudjelovala u radu saglasnosti dioničara na skupštini ne može odlučivati". Također, nezakonite Skupštine". apelant smatra da se pri odlučivanju o žalbi Vrhovni sud nije 4. Presudom broj P-3/02 od 30. decembra 2003. godine decidirano izjasnio o svim žalbenim navodima, što, također, Kantonalni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na predstavlja "nefer odnos suda prema apelantu". drugotuženog, trećetuženu i ostale tužene, a u odnosu na 8. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je prvotuženog tužbu je odbacio. Na osnovu provedenih dokaza postupak u konkretnom slučaju proveden prema pravilima Kantonalni sud je zaključio da se iz Zakona o gospodarskim parničnog postupka, te da su neosnovani navodi da je prekršeno društvima može zaključiti da se postupak za poništenje i bilo koje apelantovo ustavno pravo na koje se on poziva. pobijanje odluka skupštine dioničkog društva može voditi samo Kantonalni sud smatra da je apelant imao pravo na pravično protiv društva, jer se radi o odlukama organa tog društva. S suđenje, te da se apelantovo pravno shvatanje ne može dovoditi u obzirom na to Kantonalni sud je zaključio da drugo, treće i ostali vezu sa povredom ovog prava. Apelantu je, kako se dalje u tuženi nisu pasivno legitimirani u konkretnoj pravnoj stvari, odgovoru navodi, bio omogućen pristup sudu i formalno i budući da su samo prisustvovali Skupštini, te da "ne postoji suštinski, a sud ga je upozorio i na promašenu aktivnu i pasivnu materijalno-pravni interes između njih i predmeta spora", pa je u legitimaciju i pozvao ga da u vezi s tim otkloni nedostatke, "što odnosu na njih odbio tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je, također, sud nije bio dužan, jer je to pitanje materijalnog prava, a ne utvrdio da su poslije održavanja Skupštine, 7. oktobra 2002. procesnog prava". Također, Kantonalni sud smatra da apelant godine, donesene nove Odluke Skupštine o izboru organa i nije ni na koji način različito tretiran, te da su i njegovi navodi o usvajanju Statuta, i to 23. novembra 2002. godine, na osnovu diskriminaciji neosnovani. U vezi sa navodima o kršenju prava kojih je izvršen upis u sudski registar usklađivanja statusa na imovinu Kantonalni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, prvotuženog sa Zakonom o gospodarskim društvima i upis budući da pojam "imovina" "uključuje samo stečena prava na izvršene privatizacije, a na osnovu Rješenja Kantonalnog suda određenu ekonomsku vrijednost", te da član 1. Protokola broj 1 broj U/I-59/03 od 23. aprila 2003. godine. Na osnovu toga uz Evropsku konvenciju ne štiti pravo na stjecanje imovine. Kantonalni sud je zaključio da je nakon donošenja odluka 23. 9. U odgovoru prvotuženi je naveo da apelant svoje navode o novembra 2002. godine i upisa u sudski registar "prestao pravni kršenju prava na pravično suđenje temelji samo na tvrdnjama o interes ŠapelantaĆ na tužbu za utvrđivanje" da je Skupština pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj prvotuženog sazvana nezakonito, ili da su odluke koje je ta primjeni materijalnog prava. S obzirom na praksu Ustavnog Skupština donijela nezakonite. Stoga je u odnosu na prvotuženog suda, prvotuženi smatra da je zbog toga apelacija prima facie Kantonalni sud tužbu odbacio. neosnovana, te da je treba odbaciti. Međutim, ako bi Ustavni sud 5. Osporenom presudom broj Gž-23/04 od 6. maja 2004. i odlučio da meritorno ispita konkretnu apelaciju, prvotuženi godine Vrhovni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio, i to smatra da su apelantovi navodi o kršenju ustavnih prava u samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, a u ostalom cijelosti neosnovani. Naime, apelantu je omogućeno učešće u dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju svoje sudskom postupku na jednak način kao i drugim učesnicima, a to odluke Vrhovni sud navodi da se, prema Zakonu o gospodarskim što je njegov tužbeni zahtjev odbijen ne znači da mu je prekršeno društvima, postupak za pobijanje i poništenje odluke skupštine pravo na pravično suđenje. Navodi o tome da se drugostepeni sud društva može pokrenuti u roku od 60 dana od dana održavanja nije izjasnio o svim navodima apelantove žalbe su, također, skupštine. Protiv prvotuženog, drugotuženog i trećetužene prema mišljenju prvotuženog, odbijeni zato što sud nije dužan da apelant je tužbu podnio u propisanom roku, a u odnosu na ostale se izjasni o svakom navodu, već samo o "bitnim žalbenim tužene apelant je tužbu podnio nakon proteka ovog roka, navodima". U vezi sa navodima o diskriminaciji prvotuženi odnosno tek podneskom kojim je proširio tužbeni zahtjev i na smatra da apelant ničim ne obrazlaže čime je i u odnosu na koga njih, a koji je primljen 15. oktobra 2003. godine. S obzirom na to bio diskriminiran u konkretnom postupku. da je sporna Skupština održana 7. oktobra 2002. godine, Vrhovni 10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao sud je zaključio da je u odnosu na ostale tužene tužbu trebalo od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana odbaciti, a ne odbiti. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da nije 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. potrebno preinačiti prvostepenu presudu u tom dijelu, budući da 11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: je odbijanje tužbenog zahtjeva zbog nedostatka pasivne "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u legitimacije bilo povoljnije za apelanta, pa je u tom dijelu pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu prvostepenu presudu potvrdio. predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i 6. Također, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud Hercegovini." pravilno ocijenio da se postupak za poništenje odluka skupštine 12. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: dioničkog društva može voditi samo protiv društva kao pravnog "Š...Ć 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno lica. Budući da je apelant bio dioničar i direktor, tj. član Uprave (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan prvotuženog, Vrhovni sud je ocijenio pravilnim zaključak zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni prvostepenog suda o tome da ne postoji apelantov pravni interes na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje za vođenje ovakvog spora, naročito zbog činjenice da je izvršen Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku upis promjena u registar preduzeća, a koji nije obuhvatio odluke utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava sporne Skupštine. Naime, odluke donesene na spornoj Skupštini tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." 7. oktobra 2002. godine nisu provedene u sudskom registru, pa se 13. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud smatra da nisu ni donesene. S obzirom na to da one nisu mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za prouzrokovale pravne posljedice, smatra se da tužiočevo pravo meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. kao dioničara nije ni ugroženo, a time mu nedostaje pravni Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, interes za predmetnu tužbu. Zbog toga je Vrhovni sud zaključio prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantovu tužbu u ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora odnosu na prvotuženog. navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i 7. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno Hercegovine i ove povrede moraju djelovati uvjerljivo. pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima fa- Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, cie) neosnovani. aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje 19. Apelant se žali da je osporenim odlukama diskriminiran u apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi vezi sa svojim imovinskim pravima, ali se pogrešno poziva na Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat član 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da se protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana 14. broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant ne snosi posljedice Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. kršenja Ustavom zaštićenih prava. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 20. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, Navodi o kršenju prava na pravično suđenje pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je 14. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava iz akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju konvencije u vezi sa različitim aspektima ovog prava. Budući da prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa "uživanjem se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom". Iako apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak, do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ovaj član neće se moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog ispitati da li apelant ima "opravdan zahtjev", tj. da li su njegove slučaja ne ulaze "u opseg" garantiranog prava (vidi Evropski sud, tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati. godine, serija A, broj 291-B, stav 22). 15. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga 21. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se postupak što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i odnosio na utvrđivanje zakonitosti sazivanja i održavanja pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Skupštine dioničkog društva i poništavanja odluka koje su na Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da spornoj Skupštini donesene, a ne na bilo koji aspekt apelantovih preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog imovinskih prava. Stoga, činjenice koje apelant u apelaciji stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina navodi ne ulaze "u opseg" člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, konvenciju, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati konvencije. Osim toga, apelant neprecizno navodi da je redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito diskriminiran, a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog prava. Na osnovu toga Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava. maja 2005. godine). 22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. U konkretnom slučaju samo apelantovo nezadovoljstvo 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija osporenim odlukama ne pokreće pitanja u vezi sa zaštićenim odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno predočene ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, Ustavni postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. primijenjeni. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi 23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u Predsjednik smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 17. U vezi sa apelantovim navodima o tome da se Vrhovni Ustavnog suda sud nije decidirano izjasnio o svim žalbenim navodima, Ustavni Bosne i Hercegovine sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje Mato Tadić, s. r. sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, predmetu broj AP 656/04, rješavajući apelaciju Miroslava djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, Vujanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju sudovi su u Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik izvedenih iz provedenih dokaza. Prema stanju u spisu i navodima Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta Mato Tadić, predsjednik što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene Miodrag Simović, dopredsjednik presude, ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o Valerija Galić, sutkinja kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) Jovo Rosić, sudac neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine donio 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 18. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u vezi sa 1 apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ODLUKU O MERITUMU nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji Odbija se kao neutemeljena apelacija Miroslava pokreće pitanja iz Ustava BiH ili Evropske konvencije koja bi Vujanovića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su Srpske br. Kž-146/03 od 25. ožujka 2004. godine i Kž-14/03 od apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i 26. kolovoza 2003. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- (obzirom na posebni minimum i opći maksimum kazne zatvora) vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", i zatvor od dvadeset godina. Dakle, kazna zatvora od dvadeset "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom godina predstavlja, u smislu citiranih odredaba, alternativu za glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". smrtnu kaznu, a ne kao zamjena za nju, kako je to pogrešno OBRAZLOŽENJE predstavljeno u prizivu sestre optuženog, pa obzirom da je isključena mogućnost izricanja smrtne kazne, to je nepravilno I. Uvod tumačenje da je samim tim isključena i mogućnost izricanja 1. Miroslav Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz kazne zatvora od dvadeset godina." Banjaluke je podnio 26. lipnja 2004. godine apelaciju Ustavnom IV. Apelacija sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: a) Navodi iz apelacije Vrhovni sud) br. Kž-146/03 od 25. ožujka 2004. godine i Kž-14/03 od 26. kolovoza 2003. godine. 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine II. Postupak pred Ustavnim sudom i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska Vrhovnog suda je zatraženo 13. svibnja 2005. godine da dostavi konvencija), jer nije bio nazočan sjednici drugostupanjskog odgovor na apelaciju. Prizivnog vijeća, što je sud bio obvezan uraditi prema članku 3. Vrhovni je sud 29. lipnja 2005. godine dostavio odgovor 310. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske. na apelaciju. Apelant je naveo da se time što je pozvan da nazočuje sjednici 4. Na temelju članka 22. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od trećestupanjskoga vijeća nije mogla otkloniti navedena povreda glavnog tužitelja Republike Srpske je zatraženo 13. lipnja 2005. drugostupanjskoga suda. Apelant je, dalje, naveo da je u godine da dostavi odgovor na apelaciju. postupku određivanja kazne za kazneno djelo za koje je osuđen 5. Glavni tužitelj Republike Srpske nije dostavio odgovor na pogrešno primijenjen materijalni propis, kada je prvostupanjska apelaciju. presuda u dijelu odluke o kazni preinačena na način da ga je sud 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, osudio na kaznu zatvora od 20 godina. Obzirom da je smrtna odgovor Vrhovnog je suda 19. srpnja 2005. godine dostavljen kazna ukinuta, kako je apelant naveo, Vrhovni sud nije mogao apelantu. apelantu izreći kaznu zatvora od 20 godina, jer je u članku 38. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (Opći dio) koji je III. Činjenično stanje bio na snazi u vrijeme izvršenja kaznenog djela predviđeno da se 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i za djela za koja je propisana smrtna kazna može izreći kazna dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na zatvora od 20 godina. Pošto je smrtna kazna u međuvremenu sljedeći način. ukinuta, a što je evidentno i iz Kaznenog zakona Republike 8. Okružni je sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni Srpske koji je sada na snazi, prema apelantovom mišljenju, sud sud) Presudom broj K-3/02 od 21. listopada 2002. godine mu nije mogao izreći kao alternativnu kaznu zatvora od 20 proglasio apelanta krivim zbog kaznenog djela ubojstva iz članka godina. Apelant je naveo, obzirom da je za kazneno djelo za koje 36. stavak 2. točka 6. Kaznenog zakona Republike Srpske - je osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora od Posebni dio i osudio na kaznu zatvora od 15 godina. Protiv te deset godina, da mu je sud mogao izreći samo kaznu zatvora od presude priziv su uložili apelant, njegova sestra i okružni javni deset do 15 godina, koliko je opći maksimum prema Kaznenom tužitelj u Banjaluci. Apelant je proglašen krivim i osuđen zato što zakonu Republike Srpske koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja je "kritičnog dana, u mjestu Šurkovac, općina Prijedor, u dvorištu kaznenog djela. U svezi toga, apelant smatra da je Vrhovni sud kuće H.V. iz automatske puške 'kalašnjikov' ispalio dva rafala, glede kaznene sankcije prekoračio ovlasti koje ima prema ukupno 20 metaka u pravcu oštećenih T. M., B. G. i L. J. i nanio zakonu. Apelant je na koncu naveo da su pobijanim odlukama im povrede od kojih je trenutačno nastupila smrt oštećenih". Vrhovnog suda povrijeđeni protokoli br. 6 i 13 uz Europsku 9. Vrhovni je sud Presudom broj Kž-14/03 od 26. kolovoza konvenciju obzirom da je smrtna kazna ukinuta, a njemu je 2003. godine, koja je potvrđena Presudom tog suda broj praktično izrečena kazna koja ne postoji u zakonu jer je kazna Kž-146/03 od 25. ožujka 2004. godine, uvažio tužiteljev priziv i zatvora od 20 godina izvedena iz smrtne kazne. presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni, tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora od 20 godina, a odbio je b) Odgovor na apelaciju apelantov priziv i priziv njegove sestre. Vrhovni sud nije osigurao apelantovo nazočenje sjednici drugostupanjskoga 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni je sud naveo da nije vijeća prigodom donošenja presude od 26. kolovoza 2003. povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer, navodno, godine, a sjednici je bio nazočan nadležni tužitelj. Apelant i sud nije osigurao apelantovo nazočenje sjednici njegov branitelj su bili nazočni sjednici trećestupanjskoga drugostupanjskoga Prizivnog vijeća 26. kolovoza 2003. godine. vijeća Vrhovnog suda, kada je donesena presuda od 25. ožujka Naime, kako se navodi u odgovoru, taj je sud u cijelosti izvršio 2004. godine. U svojoj presudi od 25. ožujka 2004. godine svoju obvezu tako što je apelanta i njegovog branitelja pozvao na Vrhovni je sud dao obrazloženje navoda iz apelantovog priziva tu sjednicu Vijeća. Osim toga, kako se dalje navodi u odgovoru, u svezi visine izrečene kazne zatvora od dvadeset godina. apelant je bio nazočan sjednici Vijeća na kojoj je donesena Vrhovni je sud u svezi toga naveo: "izravnom je primjenom presuda od 25. ožujka 2004. godine, pa je imao priliku i da Protokola broj 6 stavak 1. i Protokola broj 13 uz Europsku neposredno iznese sve relevantne okolnosti koje je propustio konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u iznijeti na sjednici Vijeća 26. kolovoza 2003. godine. Vrhovni je daljnjem tekstu: Europska konvencija) isključena mogućnost sud naveo kako smatra da je nerazvidan i kontradiktoran izricanja smrtne kazne za navedeno kazneno djelo bez obzira apelantov navod da počinjena povreda prava na pravično suđenje što je ta kazna propisana u domaćem zakonu (Kazneni zakon ne može biti konvalidirana, jer je upravo smisao priziva kao Republike Srpske - Posebni dio) i kao alternativno određena redovitog pravnog lijeka da se eventualno učinjeni propusti uoče kazna ostala propisana za to djelo sve do donošenja Kaznenog i otklone. U svezi navoda u apelaciji da apelantu nije bilo moguće zakonika Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. listopada izreći kaznu od 20 godina, Vrhovni je sud naveo da je već 2000. godine. Međutim, pravilnim tumačenjem odredbe članka elaborirao to pitanje u svojoj presudi i dodao da je kazna zatvora 38. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske - Opći dio, u od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, a ne supstitut za svezi članka 36. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske - smrtnu kaznu. Posebni dio, je moguće izvesti jedini zaključak, da je za ovo V. Relevantni propisi kazneno djelo alternativno propisana kazna zatvora najmanje deset godina, zatvor od dvadeset godina i smrtna kazna, pa 12. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ" br. pošto je primjenom Europske konvencije mogućnost izricanja 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik smrtne kazne isključena, to su kao alternativne kazne za djelo u Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) - zakon koji je pitanju ostale kazne zatvora od deset do petnaest godina primijenjen u konkretnom slučaju: "Članak 370. st. 1. i 2. Članak 2. Kad spisi o prizivu stignu drugostupanjskom sudu, Od odredaba ovog protokola se ne može odstupati na temelju predsjednik Prizivnog vijeća određuje suca izvjestitelja. Ako je članka 15. Europske konvencije." riječ o kaznenom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužitelja, sudac izvjestitelj će spise dostaviti nadležnom javnom VI. Dopustivost tužitelju koji je dužan razmotriti ih i bez odgađanja vratiti sudu. 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Javni tužitelj može, vraćajući spise, iznijeti svoj prijedlog, ili Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima izjaviti da će prijedlog iznijeti na sjednicu Vijeća. koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom Članak 371. st. 1. i 2. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. O sjednici Vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, branitelj, oštećeni kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv predviđenom za priziv ili za odgovor na priziv zahtijevao da bude presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi obaviješten o sjednici, ili je predložio održavanje pretresa pred djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se drugostupanjskim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik Vijeća ili podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije Vijeće može odlučiti da se o sjednici Vijeća obavijeste stranke i primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka je koristio. koja nije to zahtijevala, ako bi njihova nazočnost bila korisna za 19. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom razrješenje stvari. Presuda Vrhovnog suda broj Kž-146/03 od 25. ožujka 2004. Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a ima godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova branitelja, osigurat će se nazočnost optuženog samo ako mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant predsjednik Vijeća ili Vijeće smatra da je to svrsishodno. primio 13. lipnja 2004. godine a apelacija je podnesena Članak 391. stavak 2. Ustavnom sudu 26. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, O prizivu protiv drugostupanjske presude rješava sud trećeg kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. stupnja na sjednici Vijeća sukladno odredbama koje važe za Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 4. postupak u drugom stupnju. Pred ovim sudom ne može se održati Pravila Ustavnog suda. pretres." 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i 13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom Hercegovine, članka 16. stavak 1. i članka 16. stavak 4. Pravila postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93): Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija "Članak 5. ispunjava uvjete glede dopustivosti. Neće se primjenjivati rečenica prva u stavku 1., članka 371." VII. Meritum 14. Kazneni zakon Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz slučaju: članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. "Članak 36. stavak 2. točka 6. Europske konvencije, kao i Protokoli br. 6 i 13 uz Europsku Zatvorom od najmanje deset godina ili smrtnom kaznom konvenciju. kaznit će se: a) Pravo na pravično suđenje 6) tko učini sa promišljajem dva ili više ubojstava." 15. Kazneni zakon Republike Srpske (Opći dio) Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 38/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/93, 19/93, prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom Š...Ć slučaju: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim "Članak 4. stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." Na učinitelja kaznenog djela se primjenjuje zakon koji je Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom važio u vrijeme izvršenja kaznenog djela. dijelu glasi: Ako je poslije izvršenja kaznenog djela izmijenjen zakon, "Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko učinitelja. ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom Članak 6. stavak 2. roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim Opća je svrha propisivanja i izricanja kaznenih sankcija sudom Š...Ć." suzbijanje društveno opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili 22. Postupak pred redovitim sudovima u konkretnom se ugrožavaju društvene vrijednosti zaštićene kaznenim slučaju odnosi na ustvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe zakonodavstvom. protiv apelanta, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije Članak 38. st.1. i 2. primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li kazneni Zatvorska kazna ne može biti kraća od petnaest dana niti postupak protiv apelanta bio pravičan, kako to zahtijeva članak 6. duža od petnaest godina. stavak 1. Europske konvencije. Za kaznena djela za koja je propisana smrtna kazna sud može 23. Pravičnost se postupka ocjenjuje na temelju postupka kao izreći i zatvor od dvadeset godina." cjeline (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i 16. Čl. 1. i 2. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju: Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, "Članak 1. serija A, broj 146, stavak 68., i Odluku Ustavnog suda broj U Smrtna se kazna ukida. Nitko se ne može osuditi na takvu 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom kaznu ili pogubiti. glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03). Članak 2. 24. Postupak mora biti sukladan načelu kontradiktornosti, Država može u svom zakonu predvidjeti smrtnu kaznu za djela tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i izvršena u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti, takva kazna dokazima koje je iznio javni tužitelj, kao i da ima mogućnosti primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i odgovoriti na iznesene navode i dostaviti druge dokaze kao sukladno njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog dodatak svojoj obrani. Načelo kontradiktornosti u biti znači tajnika Vijeća Europe o relevantnim odredbama tog zakona." priliku za stranke u kaznenom ili građanskom postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i Čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Europsku konvenciju: onim koje je iznio neovisni član državne službe pravne pomoći, u "Članak 1. smislu utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i Smrtna se kazna ukida. Nitko se ne može osuditi na takvu mutatis mutandis, sljedeće presude: Me Michael protiv kaznu ili pogubiti. Ujedinjenog Kraljevstva od 24. veljače 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. zatvora od 20 godina prema članku 38. stavak 2. Kaznenoga srpnja 1995. godine, serija A, br. 322, str. 16., stavak 42). zakona Republike Srpske (Opći dio). Taj je zakon blaži prema 25. Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora imati apelantu imajući u vidu da su dva kasnije donesena kaznena mogućnost da osobno bude nazočan sjednici suda. Ovo se zakona u Republici Srpskoj, Kazneni zakonik Republike Srpske odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostupanjskim sudom. ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 22/00 i 37/01) i novi Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike pravo da bude nazočan pred sudovima više instance koji Srpske" broj 49/03), za kazneno djelo za koje je apelant osuđen odlučuju o prizivima osim kada je razmatranje pred ovim predvidjela mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora, sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada odnosno dugotrajnog zatvora (kazna zatvora od 25 do 45 osobna nazočnost optuženog nije značajna (vidi Odluku godina). Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. studenog 2004. godine, 30. Upitno je, međutim, je li Vrhovni sud pravilno primijenio "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 19/05). članak 38. stavak 2. Kaznenog zakona Republike Srpske (Opći 26. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu dio) kada je apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina drugostupanjskoga vijeća, a sjednici je bio nazočan nadležni obzirom na nemogućnost izricanja smrtne kazne. tužitelj, čime je taj sud postupio protivno članku 310. stavak 1. 31. Ustavni sud smatra da je ukidanjem smrtne kazne, a do Zakona o kaznenom postupku. Apelant se pozvao na odredbu donošenja Kaznenog zakonika Republike Srpske iz 2000. Zakona o kaznenom postupku, koji se u Republici Srpskoj godine, nastala pravna praznina, što je vidljivo u konkretnom primjenjuje od 1. srpnja 2003. godine, prema kojem se o sjednici slučaju, u svezi mogućnosti izricanja teže kazne od kazne zatvora Vijeća obavještavaju tužitelj, optuženi i njegov branitelj. od 15 godina, što je bio opći maksimum kazne zatvora prema Međutim, kazneni je postupak protiv apelanta vođen sukladno članku 38. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske (Opći Zakonu o kaznenom postupku koji se primjenjivao u Republici dio) koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Ukoliko bi se Srpskoj prije stupanja na snagu novog Zakona o kaznenom prihvatilo tumačenje koje zagovara apelant da je u takvoj pravnoj postupku 1. srpnja 2003. godine, u smislu članka 442. stavak 3. situaciji jedino moguće bilo izreći kaznu zatvora od 15 godina za novog Zakona o kaznenom postupku. Obzirom da je u to vrijeme teška kaznena djela kao što je slučaj u konkretnom predmetu, apelant bio u pritvoru, sukladno članku 371. stavak 2. Zakona o postavlja se pitanje može li se takvom primjenom zakona postići kaznenom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju, opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Kaznenog zakona Republike Vrhovni bi sud, u slučaju da je smatrao svrsishodnim, osigurao Srpske (Opći dio). apelantovu nazočnost sjednici drugostupanjskoga vijeća tog 32. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u suda. Sud nije osigurao apelantovu nazočnost sjednici, što samo daljnjem tekstu: Dom) u predmetu u kojem se aplikant žalio na po sebi nije bilo oprečno zakonu u smislu prethodne odredbe, ali povredu članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi sjednici je bio nazočan nadležni tužitelj. To je bio propust koji je kaznenog postupka protiv njega i članka 1. Protokola broj 6 uz u toj fazi postupka doveo u pitanje načelo kontradiktornosti i Europsku konvenciju, jer mu je bila izrečena smrtna kazna, je jednakosti strana u postupku. Ustavni je sud ustvrdio da je donio odluku da sa liste odlučivanja briše dio prijave koji se apelant bio nazočan sjednici trećestupanjskoga vijeća Vrhovnog odnosio na navode o povredi članka 1. Protokola broj 6 uz suda. U prizivu trećestupanjskome vijeću je apelant, u biti, Europsku konvenciju. Dom je takvu odluku donio jer je nadležni ponovio svoje navode iz priziva drugostupanjskome vijeću. sud preinačio smrtnu kaznu na koju je aplikant osuđen u kaznu Trećestupanjsko je vijeće raspravilo o svim apelantovim zatvora od 20 godina. Dom je smatrao da je to pitanje bilo navodima koji su se odnosili na primjenu zakona, a nisu se ticali riješeno obzirom da je smrtna kazna preinačena u kaznu zatvora, činjenica utvrđenih u postupku. Sukladno članku 391. stavak 2. zaključivši da je odluka o brisanju sukladna poštivanju ljudskih Zakona o kaznenom postupku, koji je primijenjen u konkretnom prava (vidi odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma, Dragan slučaju, trećestupanjski sud rješava priziv prema odredbama koje Matović protiv Republike Srpske, broj CH/98/724 od 6. travnja važe za postupak pred drugostupanjskim sudom. Dakle, u 2000. godine). konkretnom slučaju postupak pred trećestupanjskim je vijećem 33. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u ovoj odluci, prema svojoj suštini bio isti kao i postupak pred Vrhovni je sud, nemajući razvidnu zakonsku odredbu, primijenio drugostupanjskim vijećem. U svezi toga, Ustavni sud zaključuje relevantni zakon i u svojim presudama za to dao ekstenzivno da je propust koji je nastao u fazi drugostupanjskoga postupka obrazloženje. Također, Vrhovni je sud detaljno obrazložio i ispravljen apelantovim nazočenjem sjednici trećestupanjskoga ostale apelantove prizivne navode, koje je apelant ponovio i u vijeća. Obzirom na sve navedene okolnosti, Ustavni sud apelaciji. U nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava način zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo na koji su redoviti sudovi tumačili zakone osim ako je tumačenje jednakosti i kontradiktornosti postupka, jer apelant nije bio zakona bilo bjelodano proizvoljno, odnosno ako je takvim nazočan sjednici drugostupanjskoga vijeća. tumačenjem povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava 27. Apelant je, također, naveo da je do povrede prava na (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene članka 38. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i stavak 2. Kaznenoga zakona Republike Srpske (Opći dio) u Hercegovine", broj 31/03). postupku odlučivanja o prizivu na prvostupanjsku presudu 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni Okružnog suda. Naime, drugostupanjskom presudom Vrhovnog sud nije proizvoljno primijenio članak 38. stavak 2. Kaznenog suda prvostupanjska je presuda Okružnog suda preinačena u zakona Republike Srpske (Opći dio), pa ni u ovom dijelu dijelu odluke o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora apelacije nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. od 20 godina, umjesto ranije izrečene kazne zatvora od 15 35. Ustavni je sud zaključio da nisu povrijeđeni članak godina. Apelant smatra da mu nije mogla biti izrečena kazna II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. zatvora od 20 godina, jer je to bila zamjenska kazna za smrtnu Europske konvencije. kaznu koja je ukinuta u Bosni i Hercegovini. b) Ostali navodi 28. Vrhovni je sud zaključio da je kazna zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, te da nije predstavljala 36. Ustavni sud smatra, obzirom na zaključke u svezi članka supstitut za smrtnu kaznu, kako je to apelant naveo. Za to II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. tumačenje Vrhovni je sud dao detaljno obrazloženje koje je već Europske konvencije, da nije potrebito posebice razmatrati navedeno u ovoj odluci. ostale apelantove navode. 29. U apelantovom je slučaju Vrhovni sud primijenio VIII. Zaključak Kazneni zakon Republike Srpske - Posebni dio, kao blaži zakon, imajući u vidu da je tim zakonom za djelo za koje je apelant 37. Ustavni je sud zaključio da nisu povrijeđeni članak osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. godina i smrtna kazna. Obzirom da je smrtna kazna ukinuta Europske konvencije, jer nije povrijeđeno načelo jednakosti i protokolima br. 6 i 13 uz Europsku konvenciju, koja se u Bosni i kontradiktornosti postupka, pošto nije bilo proizvoljne primjene Hercegovini izravno primjenjuje u smislu članka II/2. Ustava zakona prigodom izricanja kazne. Bosne i Hercegovine, a kasnije je to implementirano i putem 38. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, izmjene kaznenih zakona, Vrhovni je sud apelantu izrekao kaznu Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 39. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 25. marta 2004. godine, uvažio tužiočevu žalbu i presudu Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. Okružnog suda preinačio u odluci o kazni, tako što je Predsjednik apelanta osudio na kaznu zatvora od 20 godina, a odbio je apelantovu žalbu i žalbu njegove sestre. Vrhovni sud nije Ustavnog suda obezbijedio da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog Bosne i Hercegovine vijeća pri donošenju presude od 26. avgusta 2003. godine, a Mato Tadić, v. r. sjednici je bio prisutan nadležni tužilac. Apelant i njegov branilac prisustvovali su sjednici trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, kada je donesena presuda od 25. marta 2004. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u godine. U svojoj presudi od 25. marta 2004. godine Vrhovni sud je predmetu broj AP 656/04, rješavajući apelaciju Miroslava dao obrazloženje navoda iz apelantove žalbe u vezi sa visinom Vujanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i izrečene kazne zatvora od dvadeset godina. Vrhovni sud u vezi s Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 tim naveo je: "direktnom primjenom Protokola broj 6 stav 1 i Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska Mato Tadić, predsjednik konvencija) iskqučena je mogućnost da se izrekne smrtna kazna Miodrag Simović, potpredsjednik za navedeno krivično djelo bez obzira na to što je ta kazna Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik propisana u domaćem zakonu (Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio) i kao alternativno određena kazna Valerija Galić, sudija ostala propisana za to djelo sve dok se ne donese Krivični Jovo Rosić, sudija zakonik Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. oktobra na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je 2000. godine. Međutim, pravilnim tumačenjem odredbe člana 38 ODLUKU O MERITUMU1 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske - Opšti dio, u vezi sa članom 36 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske - Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Vujanovića Posebni dio, moguće je izvesti jedini zakqučak, da je za ovo podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. krivično djelo alternativno propisana kazna zatvora najmanje Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i Kž-14/03 od 26. avgusta deset godina, zatvor od dvadeset godina i smrtna kazna, pa 2003. godine. pošto je primjenom Evropske konvencije mogućnost da se Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i izrekne smrtna kazna iskqučena, to su kao alternativne kazne Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i za djelo u pitanju ostale kazne zatvora od deset do petnaest Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u godina (s obzirom na posebni minimum i opšti maksimum kazne "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". zatvora) i zatvor od dvadeset godina. Dakle, kazna zatvora od OBRAZLOŽEWE dvadeset godina predstavlja, u smislu citiranih odredbi, alternativu za smrtnu kaznu, a ne kao zamjena za nju, kako je to I. Uvod pogrešno predstavljeno u žalbi sestre optuženog, pa s 1. Miroslav Vujanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje obzirom na to da je iskqučena mogućnost da se izrekne smrtna Luke podnio je 26. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu kazna, to je nepravilno tumačenje da je samim tim iskqučena i Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv mogućnost da se izrekne kazne zatvora od dvadeset godina." presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: IV. Apelacija Vrhovni sud) br. Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i Kž-14/03 od 26. avgusta 2003. godine. a) Navodi iz apelacije II. Postupak pred Ustavnim sudom 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava Vrhovnog suda zatraženo je 13. maja 2005. godine da dostavi i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), odgovor na apelaciju. jer nije prisustvovao sjednici drugostepenog Žalbenog vijeća, 3. Vrhovni sud je 29. juna 2005. godine dostavio odgovor na što je sud bio obavezan da uradi prema članu 310 stav 2 Zakona o apelaciju. krivičnom postupku Republike Srpske. Apelant je naveo da se 4. Na osnovu člana 22 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od time što je pozvan da prisustvuje sjednici trećestepenog glavnog tužioca Republike Srpske zatraženo je 13. juna 2005. vijeća nije mogla da se otkloni navedena povreda drugostepenog godine da dostavi odgovor na apelaciju. suda. Apelant je, dalje, naveo da je u postupku određivawa kazne 5. Glavni tužilac Republike Srpske nije dostavio odgovor za krivično djelo za koje je osuđen pogrešno primijenjen na apelaciju. materijalni propis, kada je prvostepena presuda u dijelu 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor odluke o kazni preinačena na način da ga je sud osudio na kaznu Vrhovnog suda je 19. jula 2005. godine dostavljen apelantu. zatvora od 20 godina. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, kako je apelant naveo, Vrhovni sud nije mogao apelantu da III. Činjenično stanje izrekne kaznu zatvora od 20 godina, jer je u članu 38 stav 2 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih Krivičnog zakona Republike Srpske (Opšti dio) koji je bio na navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se snazi u vrijeme izvršewa krivičnog djela predviđeno da se za sumiraju na sljedeći način. djela za koja je propisana smrtna kazna može da se izrekne kazna 8. Okružni sud u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni zatvora od 20 godina. Pošto je smrtna kazna u međuvremenu sud) Presudom broj K-3/02 od 21. oktobra 2002. godine proglasio ukinuta, a što je evidentno i iz Krivičnog zakona Republike je apelanta krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36 Srpske koji je sada na snazi, shodno apelantovom mišljenju, sud stav 2 tačka 6 Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni mu nije mogao da izrekne kao alternativnu kaznu zatvora od 20 dio i osudio na kaznu zatvora od 15 godina. Protiv te presude godina. Apelant je naveo, s obzirom na to da je za krivično djelo žalbu su izjavili apelant, njegova sestra i okružni javni za koje je osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora tužilac u Bawoj Luci. Apelant je proglašen krivim i osuđen od deset godina, da je sud mogao da mu izrekne samo kaznu zatvora zato što je "kritičnog dana, u mjestu Šurkovac, opština od deset do 15 godina, koliko je opšti maksimum shodno Prijedor, u dvorištu kuće H. V. iz automatske puške Krivičnom zakonu Republike Srpske koji je bio na snazi u 'kalašwikov' ispalio dva rafala, ukupno 20 metaka u pravcu vrijeme izvršewa krivičnog djela. S tim u vezi, apelant oštećenih T. M., B. G. i L. J. i nanio im povrede od kojih je smatra da je Vrhovni sud u pogledu krivične sankcije trenutno nastupila smrt oštećenih". prekoračio ovlašćenje koje ima shodno zakonu. Apelant je na 9. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-14/03 od 26. avgusta 2003. kraju naveo da su osporenim odlukama Vrhovnog suda godine, koja je potvrđena Presudom tog suda broj Kž-146/03 od povrijeđeni protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju s 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, a njemu je praktično "Član 4 izrečena kazna koja ne postoji u zakonu jer je kazna zatvora od 20 Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je godina izvedena iz smrtne kazne. važio u vrijeme izvršewa krivičnog djela. b) Odgovor na apelaciju Ako je poslije izvršewa krivičnog djela izmijenjen zakon, jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je blaži za 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije učinioca. povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer, Član 6 stav 2 navodno, sud nije obezbijedio da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog Žalbenog vijeća 26. avgusta 2003. godine. Naime, Opšta svrha propisivawa i izricawa krivičnih sankcija kako se navodi u odgovoru, taj sud je u cijelosti izvršio svoju je suzbijanje društveno opasnih djelatnosti kojima se obavezu tako što je apelanta i njegovog branioca pozvao na tu povređuju ili ugrožavaju društvene vrijednosti zaštićene sjednicu Vijeća. Sem toga, kako se dalje navodi u odgovoru, krivičnim zakonodavstvom. apelant je prisustvovao sjednici Vijeća na kojoj je donesena Član 38 st. 1 i 2 presuda od 25. marta 2004. godine, pa je imao priliku i da Zatvorska kazna ne može da bude kraća od petnaest dana neposredno iznese sve relevantne okolnosti koje je propustio niti duža od petnaest godina. da iznese na sjednici Vijeća 26. avgusta 2003. godine. Vrhovni Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud sud je naveo da smatra da je nejasan i kontradiktoran apelantov može izreći i zatvor od dvadeset godina." navod da počinjena povreda prava na pravično suđenje ne može 16. Čl. 1 i 2 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju: da bude konvalidirana, jer je upravo smisao žalbe kao redovnog "Član 1 pravnog lijeka da se eventualno učinjeni propusti uoče i Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu otklone. U vezi sa navodima u apelaciji da nije bilo moguće da kaznu ili pogubiti. se apelantu izrekne kazna od 20 godina, Vrhovni sud je naveo da Član 2 je već elaborirao to pitanje u svojoj presudi i dodao da je kazna Država može u svom zakonu predvidjeti smrtnu kaznu za zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, a ne djela izvršena u vrijeme rata ili neposredne ratne supstitut za smrtnu kaznu. opasnosti, takva kazna primijeniće se samo u slučajevima V. Relevantni propisi predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Vijeća Evrope o 12. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" relevantnim odredbama tog zakona." br. 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) - zakon koji je Čl. 1 i 2 Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju: primijenjen u konkretnom slučaju: "Član 1 "Član 370 st. 1 i 2 Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu Kad spisi o žalbi stignu drugostepenom sudu, kaznu ili pogubiti. predsjednik Žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog Član 2 tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom Od odredbi ovog protokola ne može se odstupati na javnom tužiocu koji je dužan da ih razmotri i bez odgađawa osnovu člana 15 Evropske konvencije." vrati sudu. VI. Dopustivost Javni tužilac može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog, ili izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Vijeća. Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima Član 371 st. 1 i 2 koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora O sjednici Vijeća obavijestiće se onaj optuženi i njegov zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, je u roku predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv zahtijevao da bude obaviješten o sjednici, ili je predložio presude, odnosno odluke koja se wome pobija, iscrpljeni svi održavanje pretresa pred drugostepenim sudom (čl. 373. do djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se 375). Predsjednik Vijeća ili Vijeće može odlučiti da se o podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije sjednici Vijeća obavijeste stranke i kad nisu to zahtijevale, primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog ili da se o sjednici obavijesti i stranka koja nije to je koristio. zahtijevala, ako bi wihovo prisustvo bilo korisno za 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom razrješenje stvari. je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-146/03 od 25. marta 2004. Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova ima branioca, obezbijediće se prisustvo optuženog samo ako mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je predsjednik Vijeća ili Vijeće smatra da je to svrsishodno. primio 13. juna 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom Član 391 stav 2 sudu 26. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija stepena na sjednici Vijeća u skladu sa odredbama koje važe za ispuwava i uslove iz člana 16 stav 4 Pravila Ustavnog suda. postupak u drugom stepenu. Pred ovim sudom ne može se 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i održati pretres." Hercegovine, člana 16 stav 1 i člana 16 stav 4 Pravila 13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93): ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. "Član 5 Neće se primjewivati rečenica prva u stavu 1 člana 371." VII. Meritum 14. Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, 21. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz slučaju: člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 "Član 36 stav 2 tačka 6 Evropske konvencije, kao i Protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku Zatvorom od najmanje deset godina ili smrtnom kaznom konvenciju. kazniće se: a) Pravo na pravično suđenje 6) ko učini sa predumišljajem dva ili više ubistava." 15. Krivični zakon Republike Srpske (Opšti dio) Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 38/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br.12/93, 19/93, qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom obuhvataju: slučaju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim postupak pred drugostepenim sudom. Dakle, u konkretnom stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." slučaju postupak pred trećestepenim vijećem je shodno svojoj Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu suštini bio isti kao i postupak pred drugostepenim vijećem. S glasi: tim u vezi, Ustavni sud zakqučuje da je propust koji je nastao u "1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili fazi drugostepenog postupka ispravljen apelantovim osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako prisustvovanjem sjednici trećestepenog vijeća. S obzirom na ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku sve navedene okolnosti, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim slučaju nije povrijeđen princip jednakosti i kontradiktor- sudom Š...Ć." nosti postupka, jer apelant nije bio prisutan sjednici drugostepenog vijeća. 22. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv 27. Apelant je, takođe, naveo da je do povrede prava na apelanta, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene član 38 stav 2 Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je krivični Krivičnog zakona Republike Srpske (Opšti dio) u postupku postupak protiv apelanta bio pravičan, kako to zahtijeva član odlučivawa o žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda. 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, drugostepenom presudom Vrhovnog suda prvostepena 23. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao presuda Okružnog suda preinačena je u dijelu odluke o kazni tako da je apelantu izrečena kazna zatvora od 20 godina, umjesto cjeline (vidi, Evropski sud za qudska prava, Barbera, ranije izrečene kazne zatvora od 15 godina. Apelant smatra da Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra mu nije mogla da bude izrečena kazna zatvora od 20 godina, jer je 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Odluku Ustavnog suda to bila zamjenska kazna za smrtnu kaznu koja je ukinuta u Bosni i broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom Hercegovini. glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03). 28. Vrhovni sud je zakqučio da je kazna zatvora od 20 godina 24. Postupak mora da bude u skladu sa principom kontradi- bila propisana kao posebna kazna, te da nije predstavljala ktornosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim supstitut za smrtnu kaznu, kako je to apelant naveo. Za to navodima i dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima tumačenje Vrhovni sud je dao detaqno obrazloženje koje je već mogućnosti da odgovori na iznesene navode i dostavi druge navedeno u ovoj odluci. dokaze u prilog svojoj odbrani. Načelo kontradiktornosti u biti znači priliku za stranke u krivičnom ili građanskom 29. U apelantovom slučaju Vrhovni sud je primijenio postupku da budu upoznate sa svim predočenim dokazima ili Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio, kao blaži mišljewima, pa čak i onim koje je iznio nezavisni član zakon, imajući u vidu da je tim zakonom za djelo za koje je apelant državne službe pravne pomoći, u smislu utjecaja na sudsku osuđen bio predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis mutandis, godina i smrtna kazna. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta protokolima br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju, koja se u sljedeće presude: Me Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva Bosni i Hercegovini direktno primjenjuje u smislu člana II/2 od 24. februara 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. 53-54, str. Ustava Bosne i Hercegovine, a kasnije je to implementirano i 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, serija A, izmjenama krivičnih zakona, Vrhovni sud je apelantu izrekao br. 322, str. 16, stav 42). kaznu zatvora od 20 godina prema članu 38 stav 2 Krivičnog 25. Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora da ima zakona Republike Srpske (Opšti dio). Taj zakon je blaži mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, prema apelantu imajući u vidu da su dva kasnije donesena prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, krivična zakona u Republici Srpskoj, Krivični zakonik pravo na pravično suđenje, takođe, podrazumijeva pravo da se Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o 22/00 i 37/01) i novi Krivični zakon Republike Srpske žalbama sem kada je razmatranje pred ovim sudovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03), za ograničeno na procesna ili čisto pravna pitawa, kada lično krivično djelo za koje je apelant osuđen predvidjela mogućnost prisustvo optuženog nije značajno (vidi Odluku Ustavnog suda izricawa kazne doživotnog zatvora, odnosno dugotrajnog broj AP 557/04 od 30. novembra 2004. godine, "Službeni glasnik zatvora (kazna zatvora od 25 do 45 godina). Bosne i Hercegovine", broj 19/05). 30. Sporno je, međutim, da li je Vrhovni sud pravilno 26. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu primijenio član 38 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske drugostepenog vijeća, a sjednici je bio prisutan nadležni (Opšti dio) kada je apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 tužilac, čime je taj sud postupio protivno članu 310 stav 1 godina s obzirom na nemogućnost izricawa smrtne kazne. Zakona o krivičnom postupku. Apelant se pozvao na odredbu Zakona o krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj 31. Ustavni sud smatra da je ukidanjem smrtne kazne, a do primjenjuje od 1. jula 2003. godine, shodno kom se o sjednici donošewa Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2000. Vijeća obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. godine, nastala pravna praznina, što je vidqivo u konkretnom Međutim, krivični postupak protiv apelanta vođen je u skladu slučaju, u vezi sa mogućnošću izricawa teže kazne od kazne sa Zakonom o krivičnom postupku koji se primjewivao u zatvora od 15 godina, što je bio opšti maksimum kazne zatvora Republici Srpskoj prije stupawa na snagu novog Zakona o shodno članu 38 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske krivičnom postupku 1. jula 2003. godine, u smislu člana 442 stav (Opšti dio) koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Ukoliko 3 novog Zakona o krivičnom postupku. S obzirom na to da je u to bi se prihvatilo tumačenje koje zagovara apelant da je u takvoj vrijeme apelant bio u pritvoru, u skladu sa članom 371 stav 2 pravnoj situaciji jedino moguće bilo da se izrekne kazna Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom zatvora od 15 godina za teška krivična djela kao što je slučaj u slučaju, Vrhovni sud, u slučaju da je smatrao svrsishodnim, konkretnom predmetu, postavlja se pitanje da li bi takvom obezbijedio bi da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog primjenom zakona mogla da se postigne opšta svrha kažwavawa vijeća tog suda. Sud nije obezbijedio da apelant prisustvuje iz člana 6 Krivičnog zakona Republike Srpske (Opšti dio). sjednici, što samo po sebi nije bilo u suprotnosti sa zakonom u 32. Dalje, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u smislu prethodne odredbe, ali na sjednici je bio prisutan daqnjem tekstu: Dom) u predmetu u kom se aplikant žalio na nadležni tužilac. To je bio propust koji je u toj fazi postupka povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa krivičnim doveo u pitanje princip kontradiktornosti i jednakosti postupkom protiv njega i člana 1 Protokola broj 6 uz Evropsku strana u postupku. Ustavni sud je utvrdio da je apelant konvenciju, jer mu je bila izrečena smrtna kazna, donio je prisustvovao sjednici trećestepenog vijeća Vrhovnog suda. U odluku da sa liste odlučivawa briše dio prijave koji se žalbi trećestepenom vijeću apelant je, u suštini, ponovio odnosio na navode o povredi člana 1 Protokola broj 6 uz svoje navode iz žalbe drugostepenom vijeću. Trećestepeno Evropsku konvenciju. Dom je takvu odluku donio jer je nadležni vijeće je raspravilo o svim apelantovim navodima koji su se sud preinačio smrtnu kaznu na koju je aplikant osuđen u kaznu odnosili na primjenu zakona, a nisu se ticali činjenica zatvora od 20 godina. Dom je smatrao da je to pitanje bilo utvrđenih u postupku. U skladu sa članom 391 stav 2 Zakona o riješeno s obzirom na to da je smrtna kazna preinačena u kaznu krivičnom postupku, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, zatvora, zakqučivši da je odluka o brisanju u skladu sa trećestepeni sud rješava žalbu shodno odredbama koje važe za poštovanjem qudskih prava (vidi odluku o prihvatqivosti i meritumu Doma, Dragan Matović protiv Republike Srpske, Vrhovni sud) br. Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i broj CH/98/724 od 6. aprila 2000. godine). Kž-14/03 od 26. augusta 2003. godine. 33. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u ovoj odluci, Vrhovni sud, nemajući jasnu zakonsku odredbu, primijenio je II. Postupak pred Ustavnim sudom relevantni zakon i u svojim presudama za to dao ekstenzivno obrazloženje. Takođe, Vrhovni sud je detaqno obrazložio i 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od ostale apelantove žalbene navode, koje je apelant ponovio i u Vrhovnog suda zatraženo je 13. maja 2005. godine da dostavi apelaciji. U nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava odgovor na apelaciju. način na koji su redovni sudovi tumačili zakone osim ako je 3. Vrhovni sud je 29. juna 2005. godine dostavio odgovor na tumačenje zakona bilo očigledno proizvoqno, odnosno ako je apelaciju. takvim tumačenjem povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. 4. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i glavnog tužioca Republike Srpske zatraženo je 13. juna 2005. Hercegovine", broj 31/03). godine da dostavi odgovor na apelaciju. 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni 5. Glavni tužilac Republike Srpske nije dostavio odgovor na sud nije proizvoqno primijenio član 38 stav 2 Krivičnog zakona apelaciju. Republike Srpske (Opšti dio), pa ni u ovom dijelu apelacije 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgo- nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. vor Vrhovnog suda je 19. jula 2005. godine dostavljen apelantu. 35. Ustavni sud je zakqučio da nisu povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije. III. Činjenično stanje b) Ostali navodi 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i 36. Ustavni sud smatra, s obzirom na zakqučke u vezi sa dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 sljedeći način. Evropske konvencije, da nije potrebno da posebno razmatra 8. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni ostale apelantove navode. sud) Presudom broj K-3/02 od 21. oktobra 2002. godine VIII. Zakqučak proglasio je apelanta krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 6. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni 37. Ustavni sud je zakqučio da nisu povrijeđeni član II/3e) dio i osudio na kaznu zatvora od 15 godina. Protiv te presude Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske žalbu su izjavili apelant, njegova sestra i okružni javni tužilac u konvencije, jer nije povrijeđen princip jednakosti i Banjoj Luci. Apelant je proglašen krivim i osuđen zato što je kontradiktornosti postupka, pošto nije bilo proizvoqne "kritičnog dana, u mjestu Šurkovac, općina Prijedor, u dvorištu primjene zakona pri izricanju kazne. kuće H.V. iz automatske puške 'kalašnjikov' ispalio dva rafala, 38. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, ukupno 20 metaka u pravcu oštećenih T. M., B. G. i L. J. i nanio Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. im povrede od kojih je trenutno nastupila smrt oštećenih". 39. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 9. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-14/03 od 26. augusta Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 2003. godine, koja je potvrđena Presudom tog suda broj Predsjednik Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine, uvažio tužiočevu žalbu i Ustavnog suda presudu Okružnog suda preinačio u odluci o kazni, tako što je Bosne i Hercegovine apelanta osudio na kaznu zatvora od 20 godina, a odbio je Mato Tadić, s. r. apelantovu žalbu i žalbu njegove sestre. Vrhovni sud nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća pri donošenju presude od 26. augusta 2003. godine, a sjednici je bio prisutan nadležni tužilac. Apelant i njegov branilac prisustvovali Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u su sjednici trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, kada je predmetu broj AP 656/04, rješavajući apelaciju Miroslava donesena presuda od 25. marta 2004. godine. U svojoj presudi od Vujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i 25. marta 2004. godine Vrhovni sud je dao obrazloženje navoda Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. iz apelantove žalbe u vezi sa visinom izrečene kazne zatvora od Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik dvadeset godina. Vrhovni sud u vezi s tim naveo je: "direktnom Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: primjenom Protokola broj 6 stav 1. i Protokola broj 13 uz Mato Tadić, predsjednik Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih Miodrag Simović, potpredsjednik sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) isključena je Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica mogućnost izricanja smrtne kazne za navedeno krivično djelo Valerija Galić, sutkinja bez obzira na to što je ta kazna propisana u domaćem zakonu Jovo Rosić, sudija (Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio) i kao na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je alternativno određena kazna ostala propisana za to djelo sve do 1 donošenja Krivičnog zakonika Republike Srpske koji je stupio ODLUKU O MERITUMU na snagu 1. oktobra 2000. godine. Međutim, pravilnim Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Vujanovića tumačenjem odredbe člana 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske - Opći dio, u vezi sa članom 36. stav 2. podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. Krivičnog zakona Republike Srpske - Posebni dio, moguće je Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine i Kž-14/03 od 26. augusta izvesti jedini zaključak, da je za ovo krivično djelo alternativno 2003. godine. propisana kazna zatvora najmanje deset godina, zatvor od Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- dvadeset godina i smrtna kazna, pa pošto je primjenom Evropske vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", konvencije mogućnost izricanja smrtne kazne isključena, to su "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom kao alternativne kazne za djelo u pitanju ostale kazne zatvora od glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". deset do petnaest godina (s obzirom na posebni minimum i opći OBRAZLOŽENJE maksimum kazne zatvora) i zatvor od dvadeset godina. Dakle, kazna zatvora od dvadeset godina predstavlja, u smislu citiranih I. Uvod odredaba, alternativu za smrtnu kaznu, a ne kao zamjena za nju, 1. Miroslav Vujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje kako je to pogrešno predstavljeno u žalbi sestre optuženog, pa s Luke podnio je 26. juna 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu obzirom na to da je isključena mogućnost izricanja smrtne kazne, Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv to je nepravilno tumačenje da je samim tim isključena i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: mogućnost izricanja kazne zatvora od dvadeset godina." 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 IV. Apelacija Član 371. st. 1. i 2. O sjednici Vijeća obavijestit će se onaj optuženi i njegov a) Navodi iz apelacije branilac, oštećeni kao tužilac ili privatni tužilac koji je u roku 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na predviđenom za žalbu ili za odgovor na žalbu zahtijevao da bude pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i obaviješten o sjednici, ili je predložio održavanje pretresa pred člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i drugostepenim sudom (čl. 373. do 375). Predsjednik Vijeća ili osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer Vijeće može odlučiti da se o sjednici Vijeća obavijeste stranke i nije prisustvovao sjednici drugostepenog Žalbenog vijeća, što je kad nisu to zahtijevale, ili da se o sjednici obavijesti i stranka sud bio obavezan da uradi prema članu 310. stav 2. Zakona o koja nije to zahtijevala, ako bi njihovo prisustvo bilo korisno za krivičnom postupku Republike Srpske. Apelant je naveo da se razrješenje stvari. time što je pozvan da prisustvuje sjednici trećestepenog vijeća Ako je optuženi u pritvoru ili na izdržavanju kazne, a ima nije mogla otkloniti navedena povreda drugostepenog suda. branioca, osigurat će se prisustvo optuženog samo ako Apelant je, dalje, naveo da je u postupku određivanja kazne za predsjednik Vijeća ili Vijeće smatra da je to svrsishodno. krivično djelo za koje je osuđen pogrešno primijenjen materijalni Član 391. stav 2. propis, kada je prvostepena presuda u dijelu odluke o kazni O žalbi protiv drugostepene presude rješava sud trećeg preinačena na način da ga je sud osudio na kaznu zatvora od 20 stepena na sjednici Vijeća u skladu sa odredbama koje važe za godina. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, kako je postupak u drugom stepenu. Pred ovim sudom ne može se održati apelant naveo, Vrhovni sud nije mogao apelantu izreći kaznu pretres." zatvora od 20 godina, jer je u članu 38. stav 2. Krivičnog zakona 13. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom Republike Srpske (Opći dio) koji je bio na snazi u vrijeme postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 26/93): izvršenja krivičnog djela predviđeno da se za djela za koja je "Član 5. propisana smrtna kazna može izreći kazna zatvora od 20 godina. Neće se primjenjivati rečenica prva u stavu 1., člana 371." Pošto je smrtna kazna u međuvremenu ukinuta, a što je evidentno 14. Krivični zakon Republike Srpske - Posebni dio i iz Krivičnog zakona Republike Srpske koji je sada na snazi, prema apelantovom mišljenju, sud mu nije mogao izreći kao ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 15/92, 4/93, 17/93, alternativnu kaznu zatvora od 20 godina. Apelant je naveo, s 26/93, 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom obzirom na to da je za krivično djelo za koje je osuđen bio slučaju: predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset godina, da "Član 36. stav 2. tačka 6. mu je sud mogao izreći samo kaznu zatvora od deset do 15 Zatvorom od najmanje deset godina ili smrtnom kaznom godina, koliko je opći maksimum prema Krivičnom zakonu kaznit će se: Republike Srpske koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja 6) ko učini sa predumišljajem dva ili više ubistava." krivičnog djela. S tim u vezi, apelant smatra da je Vrhovni sud u 15. Krivični zakon Republike Srpske (Opći dio) ("Službeni pogledu krivične sankcije prekoračio ovlaštenje koje ima prema list SFRJ" br. 44/76, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90 i 38/90 i zakonu. Apelant je na kraju naveo da su osporenim odlukama "Službeni glasnik Republike Srpske" br.12/93, 19/93, 26/93, Vrhovnog suda povrijeđeni protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku 14/94 i 3/96) - zakon koji je primijenjen u konkretnom slučaju: konvenciju s obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta, a njemu je "Član 4. praktično izrečena kazna koja ne postoji u zakonu jer je kazna Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je zatvora od 20 godina izvedena iz smrtne kazne. važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Ako je poslije izvršenja krivičnog djela izmijenjen zakon, b) Odgovor na apelaciju jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je blaži za 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije učinioca. povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, jer, Član 6. stav 2. navodno, sud nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici Opća svrha propisivanja i izricanja krivičnih sankcija je suzbi- drugostepenog Žalbenog vijeća 26. augusta 2003. godine. janje društveno opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili ugro- Naime, kako se navodi u odgovoru, taj sud je u cijelosti izvršio žavaju društvene vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom. svoju obavezu tako što je apelanta i njegovog branioca pozvao Član 38. st.1. i 2. na tu sjednicu Vijeća. Osim toga, kako se dalje navodi u Zatvorska kazna ne može biti kraća od petnaest dana niti odgovoru, apelant je prisustvovao sjednici Vijeća na kojoj je duža od petnaest godina. donesena presuda od 25. marta 2004. godine, pa je imao priliku Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može i da neposredno iznese sve relevantne okolnosti koje je izreći i zatvor od dvadeset godina." propustio da iznese na sjednici Vijeća 26. augusta 2003. godine. 16. Čl. 1. i 2. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju: Vrhovni sud je naveo da smatra da je nejasan i kontradiktoran "Član 1. apelantov navod da počinjena povreda prava na pravično Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu suđenje ne može biti konvalidirana, jer je upravo smisao žalbe kaznu ili pogubiti. kao redovnog pravnog lijeka da se eventualno učinjeni propusti Član 2. uoče i otklone. U vezi sa navodima u apelaciji da apelantu nije Država može u svom zakonu predvidjeti smrtnu kaznu za bilo moguće izreći kaznu od 20 godina, Vrhovni sud je naveo da je već elaborirao to pitanje u svojoj presudi i dodao da je kazna djela izvršena u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti, zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, a ne takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim supstitut za smrtnu kaznu. zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Vijeća Evrope o relevantnim V. Relevantni propisi odredbama tog zakona." 12. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. Čl. 1. i 2. Protokola broj 13 uz Evropsku konvenciju: 4/77, 17/85, 26/86, 74/87, 57/89, 3/90, 27/90 i "Službeni glasnik "Član 1. Republike Srpske" br. 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01) - zakon koji je Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na takvu primijenjen u konkretnom slučaju: kaznu ili pogubiti. "Član 370. st. 1. i 2. Član 2. Kad spisi o žalbi stignu drugostepenom sudu, predsjednik Od odredaba ovog protokola ne može se odstupati na osnovu Žalbenog vijeća određuje sudiju izvjestioca. Ako je riječ o člana 15. Evropske konvencije." krivičnom djelu za koje se goni po zahtjevu javnog tužioca, sudija izvjestilac će spise dostaviti nadležnom javnom tužiocu koji je VI. Dopustivost dužan da ih razmotri i bez odgađanja vrati sudu. 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Javni tužilac može, vraćajući spise, staviti svoj prijedlog, ili Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja izjaviti da će prijedlog staviti na sjednicu Vijeća. su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, 26. Apelant je naveo da nije bio pozvan na sjednicu Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv drugostepenog vijeća, a sjednici je bio prisutan nadležni tužilac, presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi čime je taj sud postupio protivno članu 310. stav 1. Zakona o djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se krivičnom postupku. Apelant se pozvao na odredbu Zakona o podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije krivičnom postupku, koji se u Republici Srpskoj primjenjuje od primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg 1. jula 2003. godine, prema kojem se o sjednici Vijeća je koristio. obavještavaju tužilac, optuženi i njegov branilac. Međutim, 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je krivični postupak protiv apelanta vođen je u skladu sa Zakonom Presuda Vrhovnog suda broj Kž-146/03 od 25. marta 2004. godine o krivičnom postupku koji se primjenjivao u Republici Srpskoj protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prije stupanja na snagu novog Zakona o krivičnom postupku 1. prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. juna jula 2003. godine, u smislu člana 442. stav 3. novog Zakona o 2004. godine a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 26. jula krivičnom postupku. S obzirom na to da je u to vrijeme apelant 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. bio u pritvoru, u skladu sa članom 371. stav 2. Zakona o stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju, uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Vrhovni sud, u slučaju da je smatrao svrsishodnim, osigurao bi da 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i apelant prisustvuje sjednici drugostepenog vijeća tog suda. Sud Hercegovine, člana 16. stav 1. i člana 16. stav 4. Pravila nije osigurao da apelant prisustvuje sjednici, što samo po sebi Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija nije bilo u suprotnosti sa zakonom u smislu prethodne odredbe, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. ali na sjednici je bio prisutan nadležni tužilac. To je bio propust koji je u toj fazi postupka doveo u pitanje princip VII. Meritum kontradiktornosti i jednakosti strana u postupku. Ustavni sud je 21. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom utvrdio da je apelant prisustvovao sjednici trećestepenog vijeća presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz Vrhovnog suda. U žalbi trećestepenom vijeću apelant je, u člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. suštini, ponovio svoje navode iz žalbe drugostepenom vijeću. Evropske konvencije, kao i Protokoli br. 6 i 13 uz Evropsku Trećestepeno vijeće je raspravilo o svim apelantovim navodima konvenciju. koji su se odnosili na primjenu zakona, a nisu se ticali činjenica utvrđenih u postupku. U skladu sa članom 391. stav 2. Zakona o a) Pravo na pravično suđenje krivičnom postupku, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, trećestepeni sud rješava žalbu prema odredbama koje važe za Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: postupak pred drugostepenim sudom. Dakle, u konkretnom "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska slučaju postupak pred trećestepenim vijećem je prema svojoj prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: suštini bio isti kao i postupak pred drugostepenim vijećem. S tim Š...Ć u vezi, Ustavni sud zaključuje da je propust koji je nastao u fazi e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim drugostepenog postupka ispravljen apelantovim prisustvovanjem stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć." sjednici trećestepenog vijeća. S obzirom na sve navedene Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu okolnosti, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije glasi: povrijeđen princip jednakosti i kontradiktornosti postupka, jer "Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti apelant nije bio prisutan sjednici drugostepenog vijeća. bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na 27. Apelant je, također, naveo da je do povrede prava na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene član 38. stav 2. nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć." Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio) u postupku odluči- 22. Postupak pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju vanja o žalbi na prvostepenu presudu Okružnog suda. Naime, odnosi se na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugostepenom presudom Vrhovnog suda prvostepena presuda apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Okružnog suda preinačena je u dijelu odluke o kazni tako da je Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je krivični postupak apelantu izrečena kazna zatvora od 20 godina, umjesto ranije protiv apelanta bio pravičan, kako to zahtijeva član 6. stav 1. izrečene kazne zatvora od 15 godina. Apelant smatra da mu nije Evropske konvencije. mogla biti izrečena kazna zatvora od 20 godina, jer je to bila 23. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao zamjenska kazna za smrtnu kaznu koja je ukinuta u Bosni i cjeline (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Hercegovini. Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, 28. Vrhovni sud je zaključio da je kazna zatvora od 20 godina serija A, broj 146, stav 68., i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 bila propisana kao posebna kazna, te da nije predstavljala od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku supstitut za smrtnu kaznu, kako je to apelant naveo. Za to Bosne i Hercegovine", broj 38/03). tumačenje Vrhovni sud je dao detaljno obrazloženje koje je već 24. Postupak mora biti u skladu sa principom kontradiktor- navedeno u ovoj odluci. nosti, tako što optuženi mora imati informacije o svim navodima i 29. U apelantovom slučaju Vrhovni sud je primijenio Krivični dokazima koje je iznio javni tužilac, kao i da ima mogućnosti da zakon Republike Srpske - Posebni dio, kao blaži zakon, imajući u odgovori na iznesene navode i dostavi druge dokaze u prilog vidu da je tim zakonom za djelo za koje je apelant osuđen bio svojoj odbrani. Načelo kontradiktornosti u biti znači priliku za predviđen posebni minimum kazne zatvora od deset godina i stranke u krivičnom ili građanskom postupku da budu upoznate sa smrtna kazna. S obzirom na to da je smrtna kazna ukinuta svim predočenim dokazima ili mišljenjima, pa čak i onim koje je protokolima br. 6 i 13 uz Evropsku konvenciju, koja se u Bosni i iznio nezavisni član državne službe pravne pomoći, u smislu Hercegovini direktno primjenjuje u smislu člana II/2. Ustava utjecaja na sudsku odluku (vidi, između ostalih izvora, i mutatis Bosne i Hercegovine, a kasnije je to implementirano i putem mutandis, sljedeće presude: Me Michael protiv Ujedinjenog izmjene krivičnih zakona, Vrhovni sud je apelantu izrekao kaznu Kraljevstva od 24. februara 1995. godine, serija A, br. 307-B, str. zatvora od 20 godina prema članu 38. stav 2. Krivičnog zakona 53-54, str. 80. i Kerajärni protiv Finske od 19. jula 1995. godine, Republike Srpske (Opći dio). Taj zakon je blaži prema apelantu serija A, br. 322, str. 16., stav 42). imajući u vidu da su dva kasnije donesena krivična zakona u 25. Prema praksi Ustavnog suda, apelant mora imati Republici Srpskoj, Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni mogućnost da lično prisustvuje sjednici suda. Ovo se odnosi, glasnik Republike Srpske" br. 22/00 i 37/01) i novi Krivični zakon prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se 49/03), za krivično djelo za koje je apelant osuđen predvidjela prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju o žalbama mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora, odnosno osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na dugotrajnog zatvora (kazna zatvora od 25 do 45 godina). procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog 30. Sporno je, međutim, da li je Vrhovni sud pravilno nije značajno (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 557/04 od 30. primijenio član 38. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske novembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercego- (Opći dio) kada je apelantu izrekao kaznu zatvora od 20 godina s vine", broj 19/05). obzirom na nemogućnost izricanja smrtne kazne. 31. Ustavni sud smatra da je ukidanjem smrtne kazne, a do donošenja Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2000. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog godine, nastala pravna praznina, što je vidljivo u konkretnom suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i slučaju, u vezi sa mogućnošću izricanja teže kazne od kazne Hercegovine", broj 60/05), donio je zatvora od 15 godina, što je bio opći maksimum kazne zatvora 1 prema članu 38. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske ODLUKU O DOPUSTIVOSTI (Opći dio) koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Ukoliko bi Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, se prihvatilo tumačenje koje zagovara apelant da je u takvoj podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj pravnoj situaciji jedino moguće bilo izreći kaznu zatvora od 15 Kž-10/04 od 29. travnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) godina za teška krivična djela kao što je slučaj u konkretnom Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske predmetu, postavlja se pitanje da li bi se takvom primjenom konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, glede zakona mogla postići opća svrha kažnjavanja iz člana 6. "utemeljenosti bilo kakve optužbe", zbog toga što je ratione Krivičnog zakona Republike Srpske (Opći dio). materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine. 32. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) u predmetu u kojem se aplikant žalio na Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa krivičnim podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj postupkom protiv njega i člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku Kž-10/04 od 29. travnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(e) konvenciju, jer mu je bila izrečena smrtna kazna, donio je odluku Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske da sa liste odlučivanja briše dio prijave koji se odnosio na navode konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, glede o povredi člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju. "utvrđivanja građanskih prava i obveza", te u odnosu na članak Dom je takvu odluku donio jer je nadležni sud preinačio smrtnu II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 kaznu na koju je aplikant osuđen u kaznu zatvora od 20 godina. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih Dom je smatrao da je to pitanje bilo riješeno s obzirom na to da je sloboda i članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih smrtna kazna preinačena u kaznu zatvora, zaključivši da je prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) odluka o brisanju u skladu sa poštivanjem ljudskih prava (vidi neutemeljena. odluku o prihvatljivosti i meritumu Doma, Dragan Matović Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- protiv Republike Srpske, broj CH/98/724 od 6. aprila 2000. vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", godine). "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom 33. U konkretnom slučaju, kako je to navedeno u ovoj odluci, glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Vrhovni sud, nemajući jasnu zakonsku odredbu, primijenio je OBRAZLOŽENJE relevantni zakon i u svojim presudama za to dao ekstenzivno 1. Rade Pantić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa obrazloženje. Također, Vrhovni sud je detaljno obrazložio i ostale Rato Runjevac, tajnik iz Trebinja, podnio je 26. srpnja 2004. apelantove žalbene navode, koje je apelant ponovio i u apelaciji. U godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u nadležnosti Ustavnog suda nije da provjerava način na koji su daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u redovni sudovi tumačili zakone osim ako je tumačenje zakona bilo Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-10/04 od 29. očigledno proizvoljno, odnosno ako je takvim tumačenjem travnja 2004. godine. povrijeđeno neko od apelantovih ustavnih prava (vidi Odluku 2. Apelant je, kao privatni tužitelj, podnio privatnu tužbu Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u protiv Jelene i Dragana Bodiroge zbog kaznenog djela "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). nepovredivosti stana iz članka 56. stavak 1. Kaznenog zakona 34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike sud nije proizvoljno primijenio član 38. stav 2. Krivičnog zakona Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96 - u daljnjem Republike Srpske (Opći dio), pa ni u ovom dijelu apelacije nije tekstu: Kazneni zakon), kaznenog djela oštećenja tuđe stvari iz povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. članka 155. stavak 1. Kaznenog zakona i kaznenog djela 35. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) samovlašća iz članka 209. stavak 1. istog zakona. Prema Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Kaznenom zakonu gonjenje za navedena kaznena djela je mogao poduzeti privatni tužitelj. b) Ostali navodi 3. Osnovni je sud u Trebinju donio Presudu broj K-210/01 od 36. Ustavni sud smatra, s obzirom na zaključke u vezi sa 12. studenoga 2003. godine, kojom je okrivljene proglasio članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. krivim za navedena kaznena djela, te ih osudio na kazne zatvora u Evropske konvencije, da nije potrebno posebno razmatrati ostale trajanju od po dva mjeseca i istodobno odredio da se kazne neće apelantove navode. izvršiti ako za vrijeme od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počine novo kazneno djelo. VIII. Zaključak 4. Rješavajući o prizivu okrivljenih, Okružni je sud donio 37. Ustavni sud je zaključio da nisu povrijeđeni član II/3.e) Presudu broj Kž-10/04 od 29. travnja 2004. godine kojom je Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske odbio apelantovu tužbu, te okrivljene oslobodio od predmetne konvencije, jer nije povrijeđen princip jednakosti i optužbe. kontradiktornosti postupka, pošto nije bilo proizvoljne primjene 5. Apelant u apelaciji navodi da je Okružni sud donošenjem zakona pri izricanju kazne. pobijane presude postupio nezakonito, te da su time povrijeđena 38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, njegova prava, kao privatnog tužitelja, na pravičan postupak iz Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske 39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. daljnjem tekstu: Europska konvencija), potom pravo na Predsjednik djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Bosne i Hercegovine 6. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju zainteresiran za Mato Tadić, s. r. vođenje kaznenog postupka obzirom da je, prema članku 12. stavak 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 58/03 i 85/03), sud sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag koji sudi u parničnom postupku, glede postojanja kaznenog djela Simović i Hatidža Hadžiosmanović, suci Valerija Galić i Jovo i kaznene odgovornosti počinitelja, vezan za pravomoćnu Rosić, na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine u predmetu presudu kaznenog suda kojom se optuženi proglašava krivim. broj AP 659/04, rješavajući apelaciju Radeta Pantića, na temelju 7. Osim toga, apelant se poziva na praksu Europskog suda za članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u vezi sa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 primjenljivosti članka 6. Europske konvencije u konkretnom Odluku Ustavnog suda broj AP-928/04 od 18. siječnja 2005. slučaju. S tim u vezi, apelant se poziva na presudu Europskog godine). suda u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije od 12. Članak 6. Europske konvencije, na koji se poziva apelant, 13. srpnja 1995. godine, gdje je Europski sud zauzeo stav da se garantira pravičan postupak prilikom "utemeljenosti bilo kakve "članak 6. Europske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne kaznene optužbe" protiv neke osobe. Ako se radi o pravu da se tužbe", kao i na presudu Europskog suda u predmetu Minelli od kazneno goni treća osoba radi njezinog kažnjavanja za određeno 25. ožujka 1983. godine, koja sadrži stav Europskog suda "je li kazneno djelo, članak 6. Europske konvencije se, u principu, ne postupak koji rezultira kaznenim gonjenjem pokrenuo pojedinac primjenjuje (vidi Odluku o dopustivosti bivšeg Europskog ili javno tijelo nebitno je za primjenljivost članka 6. Europske povjerenstva za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. konvencije". Dalje, apelant se poziva na presudu Europskog suda svibnja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u predmetu Moreira de Azevedo od 23. listopada 1990. godine, kao kaznenim postupcima, članak 6. Europske konvencije nudi i na presudu u predmetu Casciaroli protiv Italije, od 27. veljače pravo na zaštitu samo nekomu protiv koga se "utvrđuje Š...Ć 1992. godine. Apelant tvrdi da je u navedenim presudama utemeljenost bilo kakve kaznene optužbe". Naime, samo se takva Europski sud zauzeo stav "da se članak 6. Europske konvencije osoba može smatrati "žrtvom" u smislu članka 6. Europske primjenjuje i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava u konvencije. Prema tomu, obrnuto tumačenje članka 6. Europske kaznenim postupcima". Apelant se poziva i na odluku bivšeg konvencije, prema kojemu bi se pravo na pravičan postupak Europskog povjerenstva za ljudska prava u predmetu X protiv garantiralo i nekomu tko traži utvrđivanje utemeljenosti kaznene Njemačke, predstavka broj 8537/79, gdje je iznesen stav da se optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi okvire tumačenja "članak 6. Europske konvencije primjenjuje na sve kaznene članka 6. Europske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj postupke, čak i kad se radi o manje ozbiljnim prekršajima". AP 19/02 od 17. ožujka 2004. godine). 13. Iz navedenog proizlazi da Ustavni sud nije mjerodavan Dopustivost ratione materiae ispitivati navodne povrede članka 6. Europske konvencije u 8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se postupku u kojem je apelant u svojstvu privatnog tužitelja odnosi na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. nezadovoljan presudom Okružnog suda kojom se odbija njegova Europske konvencije glede "utemeljenosti bilo kakve optužbe", privatna tužba i kojom se okrivljeni oslobađaju od optužbe. Kako Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog slučaju ne pruža širi opseg zaštite od članka 6. Europske suda. konvencije, slijedi da su ovi navodi apelacije ratione materiae Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz 14. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se u Bosni i Hercegovini." apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud Članak 16. stavak 4. točka 9. Poslovnika Ustavnog suda odlučio kao u stavku 1. dispozitiva ove Odluke. glasi: " Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih Dopustivost prima facie slučajeva: 15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". odnosi na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. 9. Zadaća je Ustavnog suda ispitati mogu li se apelantovi stavak 1. Europske konvencije glede "utvrđivanja građanskih navodi razmatrati u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i prava i obveza", te u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, obzirom da se kao Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju apelant pojavljuje osoba kojoj je kao privatnom tužitelju i članak 13. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odbijena tužba u kaznenom postupku. odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: stavak 2. Pravila Ustavnog suda. "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz (...) Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". " Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke dijelu, glasi: u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" merituma apelacije nepotrebno." 10. Ispitujući mogu li se apelantovi navodi razmatrati u 16. Apelant tvrdi da bi mu pozitivan ishod u rješavanju okviru članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koji osigurava njegove privatne tužbe, olakšao vođenje civilne parnice radi određene procesne garancije u slučaju bilo kakve kaznene naknade štete. U tom slučaju, tj. ukoliko bi apelant posjedovao optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije pravomoćnu osuđujuću kaznenu presudu protiv okrivljenih, u okrivljen za kazneno djelo. Oprečno tomu, apelant pokušava da, civilnoj parnici ne bi morao dokazivati njihovu odgovornost za nakon što je privatnom tužbom pokrenuo kazneni postupak, pričinjenu štetu već bi samo morao dokazivati iznos te štete, za dokaže svoju optužbu protiv druge osobe. Njegovu je optužbu što apelant nalazi uporište u članku 12. stavak 3. Zakona o odbio Okružni sud, čija se presuda pobija apelacijom. U vezi s parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud mora ispitati jesu tim, opravdano se postavlja pitanje spada li pravo pojedinca da li u konkretnom kaznenom postupku utvrđivana apelantova pokrene postupak kaznenog gonjenja protiv druge osobe i u tom građanska prava i obveze, ili se samo radilo o utvrđivanju postupku izdejstvuje osuđujuću presudu u djelokrug članka 6. kaznene odgovornosti okrivljenih. Osim toga, Ustavni sud mora Europske konvencije. riješiti mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti stavovi iz 11. Ustavni sud ponavlja da prema članku VI/3.(b) Ustava presuda Europskog suda na koje se poziva apelant. Također, Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u Ustavni sud mora odgovoriti i na apelantove navode glede pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu povrede prava na efektivan pravni lijek iz članka 13. Europske predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i konvencije i povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Hercegovini". U vezi s predmetnom apelacijom ova ustavna Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na konvenciju. ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su 17. U predmetnom kaznenom postupku nije utvrđivano jesu li definirani, inter alia, člankom 6. Europske konvencije (vidi okrivljeni izvršenjem kaznenih djela, koja su im se stavljala na teret privatnom tužbom, apelantu pričinili štetu, kao i jesu li nesreći koju je izazvalo nekoliko osoba. Javni je tužitelj odgovorni za nastanak te štete. S tim u vezi, napominje se da pokrenuo istragu protiv osoba optuženih za smrt aplikantičinog postupci u kojima se utvrđuje odgovornost za nastanak štete, kao i muža. Tijekom kaznenog postupka aplikantica je istaknula visina pričinjene štete, uživaju zaštitu članka 6. Europske zahtjev za naknadom štete protiv optuženih. Kazneni je postupak konvencije. Međutim, u konkretnom postupku nije utvrđivano da završen tako što su optuženi proglašeni krivim, te im je naloženo li su okrivljeni odgovorni za štetu koja je navodno učinjena prema da aplikantici plate štetu u procijenjenom iznosu. Nakon toga, apelantu. Naime, u predmetnom je kaznenom postupku samo aplikantica je podnijela aplikaciju Europskom sudu zbog utvrđivana kaznena odgovornost okrivljenih za kaznena djela za povrede članka 6. Europske konvencije, u odnosu na suđenje u koja su se teretili privatnom tužbom, tj. utvrđivalo se postoje li razumnom roku. Europski je sud zaključio da je članak 6. stavak dokazi na temelju kojih bi se okrivljeni mogli osuditi za predmetna 1. primjenljiv te je našao povredu tog prava (ibid. stavak 19). kaznena djela. Takve dokaze sud nije našao, te je iz tog razloga 22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se odbio apelantovu privatnu tužbu a okrivljene oslobodio od citirani slučajevi Europskog suda razlikuju od apelantovog optužbe. Odbijanje apelantove privatne tužbe u kaznenom predmeta. Naime, u navedenim je slučajevima podnositeljima postupku, prema relevantnim zakonskim odredbama, ne utiče na aplikacije naknada štete bila dosuđena u kaznenom postupku, te njegovo pravo na podnošenje civilne tužbe radi naknade štete. su osuđujućom presudom okrivljeni bili obvezani aplikantima 18. Apelant se pozvao na presudu Europskog suda u platiti prouzročenu štetu. U prvom je slučaju bilo određeno da je predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije, tvrdeći da okrivljeni dužan platiti štetu u iznosu koji će se precizirati u je u tom slučaju Europski sud zauzeo stav da se "članak 6. izvršnom postupku, dok je u drugom slučaju okrivljeni obvezan Europske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne tužbe". S platiti štetu u točno određenom iznosu. Iz navedenog proizlazi da tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom predmetu je u citiranim slučajevima, doista, odlučivano o građanskim radilo o tužbi zbog klevete, gdje se aplikant nalazio na strani koja pravima i obvezama aplikanata, te da se nije radilo samo o je bila tužena za nanošenje klevete i uvredu časti. U navedenoj utvrđivanju kaznene odgovornosti okrivljenih, zbog čega je i bio presudi, rješavajući o primjenljivosti članka 6. Europske moguć priziv aplikanata glede povrede prava na suđenje u konvencije u konkretnom slučaju, Europski je sud zauzeo razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. sljedeći stav: "Š...ĆPrethodni slučajevi klevete o kojima je 23. U konkretnom slučaju, nema dvojbe da u kaznenom odlučivao Sud sukladno članku 6.1. su vezani za podnositelje postupku pokrenutom na temelju njegove privatne tužbe, nisu zahtjeva koji su tražili zaštitu vlastite reputacije pokretanjem utvrđivana apelantova građanska prava i obveze. Stoga su očito postupka pred sudom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi odredba (prima facie) neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6.1. se primjenjuje na takve postupke, pravo na uživanje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske dobre reputacije koje je građansko pravo u smislu članka 6. Š...Ć konvencije glede "utvrđivanja građanskih prava i obveza". se mora također primijeniti na tuženu stranu u takvim 24. Također, Ustavni sud smatra da su očito (prima facie) postupcima gdje je ishod izravno odlučujući za njegove ili neutemeljeni i apelantovi navodi u svezi povrede prava iz članka njezine "građanske obveze" u odnosu na tužiteljaŠ...Ć" (ibid. 13. Europske konvencije. Naime, članak 13. Europske stavak 58). Iz navedenog se vidi da je Europski sud za ljudska konvencije propisuje obvezu državama članicama da osiguraju prava zauzeo stav da se član 6. stav 1. Europske konvencije pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim vlastima primjenjuje na tužitelja i tuženog u postupcima povodom klevete svakomu tko smatra da su mu povrijeđena prava priznata i uvrede časti. S obzirom da se u predmetnom kaznenom Europskom konvencijom. Oprečno tomu, apelant se ne žali da postupku nije radilo o tužbi povodom klevete i uvrede časti, nije imao na raspolaganju pravni lijek, već se žali da je došlo do navedeni stav Europskog suda se ne može primijeniti. Ista povrede prava iz članka 13. Europske konvencije zbog toga što argumentacija vrijedi i za slučaj Minelli na koji se također pozvao su osobe, okrivljene njegovom privatnom tužbom, uspjele sa apelant. Naime, u navedenom se predmetu radilo o slučaju kada svojim prizivom. Takvi su navodi očito (prima facie) je protiv švicarskog novinara podnesena tužba radi klevete neutemeljeni jer ne pokreću pitanja iz članka 13. Europske počinjene novinskim člankom objavljenim u jednim švicarskim konvencije, tj. ne dovodi se u dvojbu dostupnost efektivnog novinama (ibid. st. 9. i 10). Stoga se ni navedeni slučaj ne može pravnog lijeka u konkretnom slučaju. primijeniti na apelantov predmet, jer se u njemu ne radi o tužbi zbog klevete. 25. Dalje, Ustavni sud smatra da su isto tako očito (prima fa- 19. Glede pitanja primjenljivosti članka 6. Europske cie) neutemeljeni i apelantovi navodi glede povrede prava na konvencije na konkretan slučaj, apelant se pozvao na presude imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Europskog suda u predmetima Moreira de Azevedo i Casciaroli Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog toga što u protiv Italije, tvrdeći da navedene presude sadrže stav "da se predmetnom kaznenom postupku uopće nije utvrđivano članak 6. Europske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se apelantovo pravo na imovinu, niti se pobijana presuda može utvrđuju građanska prava u kaznenim postupcima". Ustavni je smatrati miješanjem u apelantovo pravo na imovinu. sud prethodno objasnio da, u konkretnom slučaju, nije vršeno 26. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbe članka utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obveza, pa se 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija slijedom toga ne bi ni mogle primijeniti presude Europskog suda odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) na koje se poziva apelant. Međutim, Ustavni sud će ipak ukratko neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u stavku 2. dispozitiva objasniti suštinu presuda Europskog suda na koje se poziva ove Odluke. apelant u svezi primjenljivosti članka 6. na njegov slučaj. 27. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, 20. U predmetu Europskog suda Moreira de Azevedo se radilo odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. o slučaju kada su portugalskom državljaninu nanesene teške tjelesne povrede iz vatrenog oružja. Aplikant se kao pomoćnik Predsjednik (portugalski termin je "asistente") nalazio na strani javnog Ustavnog suda tužitelja, koji je vodio istragu protiv lica optuženog da mu je Bosne i Hercegovine nanijelo teške tjelesne povrede. Na početku suđenja aplikant je Mato Tadić, v. r. istaknuo zahtjev za kompenzaciju zbog štete koja mu je nanesena, s tim da će se iznos kompenzacije odrediti u izvršnoj proceduri nakon pravomoćnosti presude. Postupak je okončan tako što je optuženi osuđen na kaznu zatvora zbog nanošenja teških tjelesnih Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u povreda, s tim da je optuženom naloženo da plati štetu u iznosu sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag koji će biti određen u izvršnoj proceduri. Nakon okončanja Simović i Hatixa Haxiosmanović, sudije Valerija Galić i postupka, aplikant je podnio aplikaciju Europskom sudu zbog Jovo Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine u povrede članka 6. Europske konvencije u odnosu na pravo na predmetu broj AP 659/04, rješavajući apelaciju Radeta suđenje u razumnom roku. U takvoj situaciji, Europski je sud Pantića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, zaključio da je članak 6. stavak 1. primjenljiv (ibid. stavak 68). člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 21. U predmetu Europskog suda Casciaroli se radilo o Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni slučaju kada je talijanskoj državljanki muž poginuo u prometnoj glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), donio je od 13. jula 1995. godine, gdje je Evropski sud zauzeo stav da se ODLUKU O DOPUSTIVOSTI1 "član 6 Evropske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, tužbe", kao i na presudu Evropskog suda u predmetu Minelli od podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 25. marta 1983. godine, koja sadrži stav Evropskog suda "da li je Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava postupak koji rezultira krivičnim gonjenjem pokrenuo Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za pojedinac ili javni organ nebitno je za primjenqivost člana 6 zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u pogledu Evropske konvencije". Dalje, apelant se poziva na presudu "osnovanosti bilo kakve optužbe", zbog toga što je ratione Evropskog suda predmetu Moreira de Azevedo od 23. oktobra materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 1990. godine, kao i na presudu u predmetu Casciaroli protiv Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, Italije, od 27. februara 1992. godine. Apelant tvrdi da je u podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj navedenim presudama Evropski sud zauzeo stav "da se član 6 Evropske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se utvrđuju Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3e) građanska prava u krivičnim postupcima". Apelant se poziva i Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske na odluku bivše Evropske komisije za qudska prava u predmetu konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u pogledu "utvrđivawa građanskih prava i obaveza", te u odnosu X protiv Wemačke, predstavka broj 8537/79, gdje je iznesen stav na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola da se "član 6 Evropske konvencije primjenjuje na sve krivične broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i postupke, čak i kad se radi o manje ozbiqnim prekršajima". osnovnih sloboda i član 13 Evropske konvencije za zaštitu Dopustivost ratione materiae qudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno 8. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u dijelu (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i koji se odnosi na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 6 Evropske konvencije u pogledu "osnovanosti bilo kakve Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u optužbe", Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda. OBRAZLOŽEWE Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: 1. Rade Pantić (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Rato "Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u Runjevac, advokat iz Trebiwa, podnio je 26. jula 2004. godine pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju Hercegovini". (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-10/04 od 29. aprila Član 16 stav 4 tačka 9 Poslovnika Ustavnog suda glasi: 2004. godine. " Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih 2. Apelant je, kao privatni tužilac, podnio privatnu slučajeva: tužbu protiv Jelene i Dragana Bodiroge zbog krivičnog djela 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa nepovredivosti stana iz člana 56 stav 1 Krivičnog zakona Ustavom". Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik 9. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li apelantovi Republike Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96 - u navodi mogu da se razmatraju u okviru člana II/3e) Ustava Bosne daqnjem tekstu: Krivični zakon), krivičnog djela oštećewa i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, s obzirom da se tuđe stvari iz člana 155 stav 1 Krivičnog zakona i krivičnog kao apelant pojavquje lice kome je kao privatnom tužiocu djela samovlašća iz člana 209. stav 1 istog zakona. Shodno odbijena tužba u krivičnom postupku. Krivičnom zakonu gonjenje za navedena krivična djela je mogao Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: da preduzme privatni tužilac. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 3. Osnovni sud u Trebinju donio je Presudu broj K-210/01 od qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona 12. novembra 2003. godine, kojom je okrivljene proglasio obuhvataju: krivim za navedena krivična djela, te ih osudio na kazne (...) zatvora u trajanju od po dva mjeseca i istovremeno odredio da se e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim kazne neće izvršiti ako za vrijeme od jedne godine od stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo. Član 6 stav 1 Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, 4. Rješavajući o žalbi okrivljenih, Okružni sud je donio glasi: Presudu broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine kojom je odbio "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili apelantovu tužbu, te okrivljene oslobodio od predmetne osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako optužbe. ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku 5. Apelant u apelaciji navodi da je Okružni sud donošenjem pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim osporene presude postupio nezakonito, te da su time povrijeđena sudom. Š...Ć" njegova prava, kao privatnog tužioca, na pravičan postupak iz 10. Ispitujući da li apelantovi navodi mogu da se člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske razmatraju u okviru člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koji konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u obezbjeđuje određene procesne garancije u slučaju bilo kakve daqnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na krivične optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i apelant pokušava da, nakon što je privatnom tužbom pokrenuo člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. krivični postupak, dokaže svoju optužbu protiv drugog lica. 6. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju zainteresovan Wegovu optužbu je odbio Okružni sud, čija se presuda osporava da vodi krivični postupak s obzirom da je, shodno članu 12 stav apelacijom. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li 3 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv glasnik Republike Srpske", br. 58/03 i 85/03), sud koji sudi u drugog lica i u tom postupku izdejstvuje osuđujuću presudu parničnom postupku, u pogledu postojawa krivičnog djela i spada u djelokrug člana 6 Evropske konvencije. krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu 11. Ustavni sud ponavlja da shodno članu VI/3b) Ustava Bosne presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u 7. Sem toga, apelant se poziva na praksu Evropskog suda za pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i primjenqivosti člana 6 Evropske konvencije u konkretnom Hercegovini". U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna slučaju. S tim u vezi, apelant se poziva na presudu Evropskog odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na suda u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 definisani, inter alia, članom 6 Evropske konvencije (vidi 17. U predmetnom krivičnom postupku nije utvrđivano da Odluku Ustavnog suda broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine). li su okrivljeni izvršenjem krivičnih djela, koja su im se 12. Član 6 Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, stavljala na teret privatnom tužbom, apelantu pričinili garantuje pravičan postupak prilikom "osnovanosti bilo štetu, kao i da li su odgovorni za nastanak te štete. S tim u kakve krivične optužbe" protiv nekog lica. Ako se radi o vezi, napominje se da postupci u kojima se utvrđuje odgovornost pravu da se krivično goni treće lice radi njegovog kažwavawa za nastanak štete, kao i visina pričinjene štete, uživaju za određeno krivično djelo, član 6 Evropske konvencije se, u zaštitu člana 6 Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom principu, ne primjenjuje (vidi Odluku o dopustivosti bivše postupku nije utvrđivano da li su okrivljeni odgovorni za Evropske komisije za qudska prava, Helmers protiv Švedske, štetu koja je navodno učinjena prema apelantu. Naime, u od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, predmetnom krivičnom postupku samo je utvrđivana krivična u krivičnim postupcima, član 6 Evropske konvencije nudi odgovornost okrivljenih za krivična djela za koja su se teretili privatnom tužbom, tj. utvrđivalo se da li postoje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć dokazi na osnovu kojih bi okrivljeni mogli da se osude za osnovanost bilo kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo predmetna krivična djela. Takve dokaze sud nije našao, te je iz lice može da se smatra "žrtvom" u smislu člana 6 Evropske tog razloga odbio apelantovu privatnu tužbu a okrivljene konvencije. Shodno tome, obrnuto tumačenje člana 6 Evropske oslobodio od optužbe. Odbijanje apelantove privatne tužbe u konvencije, shodno kom bi se pravo na pravičan postupak krivičnom postupku, shodno relevantnim zakonskim garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti odredbama, ne utiče na njegovo pravo da podnese civilnu tužbu krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi radi nadoknade štete. okvire tumačewa člana 6 Evropske konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. marta 2004. godine). 18. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u predmetu 13. Iz navedenog proizilazi da Ustavni sud nema Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije, tvrdeći da je u nadležnost da ispituje navodne povrede člana 6 Evropske tom slučaju Evropski sud zauzeo stav da se "član 6 Evropske konvencije u postupku u kom je apelant u svojstvu privatnog konvencije primjenjuje i u slučaju privatne tužbe". S tim u tužioca nezadovoljan presudom Okružnog suda kojom se odbija vezi, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom predmetu radilo njegova privatna tužba i kojom se okrivljeni oslobađaju od o tužbi zbog klevete, gdje se aplikant nalazio na strani koja je optužbe. Kako član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u bila tužena za nanošenje klevete i uvredu časti. U navedenoj konkretnom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6 presudi, rješavajući o primjenqivosti člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Evropski sud je zauzeo Evropske konvencije, slijedi da su ovi navodi apelacije ratione sljedeći stav: "Š...ĆPrethodni slučajevi klevete o kojima je materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. odlučivao Sud u skladu sa članom 6.1 su vezani za podnosioce 14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. zahtjeva koji su tražili zaštitu sopstvene reputacije stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se pokretanjem postupka pred sudom. Shodno ustaljenoj sudskoj apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione praksi odredba člana 6.1 se primjenjuje na takve postupke, materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pravo na uživanje dobre reputacije koje je građansko pravo u Ustavni sud je odlučio kao u stavu 1 dispozitiva ove odluke. smislu člana 6. Š...Ćmora takođe da se primijeni na tuženu stranu u takvim postupcima gdje je ishod direktno Dopustivost prima facie odlučujući za njegove ili njene "građanske obaveze" u odnosu na 15. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u dijelu tužiocaŠ...Ć" (ibid. stav 58). Iz navedenog se vidi da je koji se odnosi na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član Evropski sud za qudska prava zauzeo stav da se član 6 stav 1 6 stav 1 Evropske konvencije u pogledu "utvrđivawa građanskih Evropske konvencije primjenjuje na tužioca i tuženog u prava i obaveza", te u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i postupcima povodom klevete i uvrede časti. S obzirom da se u Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predmetnom krivičnom postupku nije radilo o tužbi povodom i član 13 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi klevete i uvrede časti, navedeni stav Evropskog suda ne može člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 da se primijeni. Ista argumentacija vrijedi i za slučaj Minelli Pravila Ustavnog suda. na koji se takođe pozvao apelant. Naime, u navedenom predmetu Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: radilo se o slučaju kada je protiv švicarskog novinara "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima podnesena tužba radi klevete počinjene novinskim člankom po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni objavljenim u jednim švicarskim novinama (ibid. st. 9 i 10). i Hercegovini." Stoga ni navedeni slučaj ne može da se primijeni na apelantov Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: predmet, jer se u njemu ne radi o tužbi zbog klevete. " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima 19. U pogledu pitawa primjenqivosti člana 6 Evropske facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev konvencije na konkretan slučaj, apelant se pozvao na presude stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji Evropskog suda u predmetima Moreira de Azevedo i Casciaroli način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom protiv Italije, tvrdeći da navedene presude sadrže stav "da zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi se član 6 Evropske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je utvrđuju građanska prava u krivičnim postupcima". Ustavni ispitivanje merituma apelacije nepotrebno." sud je prethodno objasnio da, u konkretnom slučaju, nije vršeno 16. Apelant tvrdi da bi mu pozitivan ishod u rješavanju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa njegove privatne tužbe, olakšao vođenje civilne parnice radi slijedom toga ne bi ni mogle da se primijene presude Evropskog nadoknade štete. U tom slučaju, tj. ukoliko bi apelant suda na koje se poziva apelant. Međutim, Ustavni sud će ipak posjedovao pravosnažnu osuđujuću krivičnu presudu protiv ukratko objasniti suštinu presuda Evropskog suda na koje se okrivljenih, u civilnoj parnici ne bi morao da dokazuje wihovu poziva apelant u vezi primjenqivosti člana 6 na njegov slučaj. odgovornost za pričinjenu štetu već bi samo morao da dokazuje 20. U predmetu Evropskog suda Moreira de Azevedo radilo iznos te štete, za šta apelant nalazi uporište u članu 12 stav se o slučaju kada su portugalskom državljaninu nanesene teške 3 Zakona o parničnom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud mora tjelesne povrede iz vatrenog oružja. Aplikant se kao da ispita da li su u konkretnom krivičnom postupku pomoćnik (portugalski termin je "asistente") nalazio na strani utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze, ili se samo javnog tužioca, koji je vodio istragu protiv lica optuženog da radilo o utvrđivanju krivične odgovornosti okrivljenih. Sem mu je nanijelo teške tjelesne povrede. Na početku suđewa toga, Ustavni sud mora da riješi da li u konkretnom slučaju aplikant je istakao zahtjev za kompenzaciju zbog štete koja mu mogu da se primijene stavovi iz presuda Evropskog suda na koje je nanesena, s tim da će se iznos kompenzacije odrediti u se poziva apelant. Takođe, Ustavni sud mora da odgovori i na izvršnoj proceduri nakon pravosnažnosti presude. Postupak apelantove navode u pogledu povrede prava na efektivan je okončan tako što je optuženi osuđen na kaznu zatvora zbog pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i povrede prava nanošewa teških tjelesnih povreda, s tim da je optuženom na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana naloženo da plati štetu u iznosu koji će biti određen u 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. izvršnoj proceduri. Nakon okončawa postupka, aplikant je podnio aplikaciju Evropskom sudu zbog povrede člana 6 Evropske konvencije u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku. U takvoj situaciji, Evropski sud je zakqučio da je član 6 stav 1 primjenqiv (ibid. stav 68). Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag 21. U predmetu Evropskog suda Casciaroli radilo se o Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo slučaju kada je italijanskoj državljanki muž poginuo u Rosić, na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine u predmetu saobraćajnoj nesreći koju je izazvalo nekoliko lica. Javni broj AP 659/04, rješavajući apelaciju Radeta Pantića, na tužilac je pokrenuo istragu protiv lica optuženih za smrt osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav aplikantkiwinog muža. U toku krivičnog postupka 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog aplikantkiwa je istakla zahtjev za nadoknadu štete protiv suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i optuženih. Krivični postupak je završen tako što su Hercegovine", broj 60/05), donio je optuženi proglašeni krivim, te im je naloženo da 1 aplikantkiwi plate štetu u procijenjenom iznosu. Nakon toga, ODLUKU O DOPUSTIVOSTI aplikantkiwa je podnijela aplikaciju Evropskom sudu zbog povrede člana 6 Evropske konvencije, u odnosu na suđenje u Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, razumnom roku. Evropski sud je zakqučio da je član 6. stav 1. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj primjenqiv te je našao povredu tog prava (ibid. stav 19). Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) 22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske citirani slučajevi Evropskog suda razlikuju od apelantovog konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u predmeta. Naime, u navedenim slučajevima podnosiocima pogledu "osnovanosti bilo kakve optužbe", zbog toga što je aplikacije nadoknada štete je bila dosuđena u krivičnom ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i postupku, te su osuđujućom presudom okrivljeni bili obavezani Hercegovine. da aplikantima plate prouzrokovanu štetu. U prvom slučaju Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radeta Pantića, bilo je određeno da je okrivljeni dužan da plati štetu u iznosu podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj koji će se precizirati u izvršnom postupku, dok je u drugom Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) slučaju okrivljeni obavezan da plati štetu u tačno određenom Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske iznosu. Iz navedenog proizilazi da je u citiranim slučajevima, konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u zaista, odlučivano o građanskim pravima i obavezama pogledu "utvrđivanja građanskih prava i obaveza", te u odnosu aplikanata, te da se nije radilo samo o utvrđivanju krivične na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola odgovornosti okrivljenih, zbog čega je i bila moguća žalba broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i aplikanata u pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku osnovnih sloboda i član 13. Evropske konvencije za zaštitu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno 23. U konkretnom slučaju, nema sumnje da u krivičnom (prima facie) neosnovana. postupku pokrenutom na osnovu njegove privatne tužbe, nisu Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze. Stoga su Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u pogledu "utvrđivawa OBRAZLOŽENJE građanskih prava i obaveza". 1. Rade Pantić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa 24. Također, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima fa- Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 26. jula 2004. cie) neosnovani i apelantovi navodi u vezi sa povredom prava iz godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u člana 13 Evropske konvencije. Naime, član 13 Evropske daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u konvencije propisuje obavezu državama članicama da Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-10/04 od 29. obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim aprila 2004. godine. vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava 2. Apelant je, kao privatni tužilac, podnio privatnu tužbu priznata Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelant se protiv Jelene i Dragana Bodiroge zbog krivičnog djela ne žali da nije imao na raspolaganju pravni lijek, već se žali nepovredivosti stana iz člana 56. stav 1. Krivičnog zakona da je došlo do povrede prava iz člana 13 Evropske konvencije Republike Srpske - Posebni dio ("Službeni glasnik Republike zbog toga što su lica, okrivljena njegovom privatnom tužbom, Srpske", br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96 - u daljnjem tekstu: Krivični zakon), krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz uspjela sa svojom žalbom. Takvi navodi su očigledno (prima fa- člana 155. stav 1. Krivičnog zakona i krivičnog djela samovlašća cie) neosnovani jer ne pokreću pitawa iz člana 13 Evropske iz člana 209. stav 1. istog zakona. Prema Krivičnom zakonu konvencije, tj. ne dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog gonjenje za navedena krivična djela je mogao preduzeti privatni pravnog lijeka u konkretnom slučaju. tužilac. 25. Dalje, Ustavni sud smatra da su isto tako očigledno 3. Osnovni sud u Trebinju donio je Presudu broj K-210/01 od (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi u pogledu 12. novembra 2003. godine, kojom je okrivljene proglasio povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i krivim za navedena krivična djela, te ih osudio na kazne zatvora u Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku trajanju od po dva mjeseca i istovremeno odredio da se kazne konvenciju zbog toga što u predmetnom krivičnom postupku neće izvršiti ako za vrijeme od jedne godine od pravosnažnosti uopšte nije utvrđivano apelantovo pravo na imovinu, niti presude ne počine novo krivično djelo. osporena presuda može da se smatra miješanjem u apelantovo 4. Rješavajući o žalbi okrivljenih, Okružni sud je donio pravo na imovinu. Presudu broj Kž-10/04 od 29. aprila 2004. godine kojom je odbio 26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. apelantovu tužbu, te okrivljene oslobodio od predmetne optužbe. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija 5. Apelant u apelaciji navodi da je Okružni sud donošenjem odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) osporene presude postupio nezakonito, te da su time povrijeđena neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u stavu 2 dispozitiva njegova prava, kao privatnog tužioca, na pravičan postupak iz ove odluke. člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske 27. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo Predsjednik na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Ustavnog suda Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Bosne i Hercegovine 6. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju zainteresiran za Mato Tadić, s. r. vođenje krivičnog postupka s obzirom da je, prema članu 12. stav 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i glasnik Republike Srpske", br. 58/03 i 85/03), sud koji sudi u Hercegovini". U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna parničnom postupku, u pogledu postojanja krivičnog djela i odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim. definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije (vidi Odluku 7. Osim toga, apelant se poziva na praksu Evropskog suda za Ustavnog suda broj AP-928/04 od 18. januara 2005. godine). ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u vezi sa 12. Član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, primjenljivosti člana 6. Evropske konvencije u konkretnom garantuje pravičan postupak prilikom "osnovanosti bilo kakve slučaju. S tim u vezi, apelant se poziva na presudu Evropskog krivične optužbe" protiv nekog lica. Ako se radi o pravu da se suda u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije od krivično goni treće lice radi njegovog kažnjavanja za određeno 13. jula 1995. godine, gdje je Evropski sud zauzeo stav da se krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne "član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u slučaju privatne primjenjuje (vidi Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije tužbe", kao i na presudu Evropskog suda u predmetu Minelli od za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. 25. marta 1983. godine, koja sadrži stav Evropskog suda "da li je godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupak koji rezultira krivičnim gonjenjem pokrenuo pojedinac postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu ili javni organ nebitno je za primjenljivost člana 6. Evropske samo nekome protiv koga se "utvrđuje Š...Ć osnovanost bilo konvencije". Dalje, apelant se poziva na presudu Evropskog suda kakve krivične optužbe". Naime, samo takvo lice može se predmetu Moreira de Azevedo od 23. oktobra 1990. godine, kao i smatrati "žrtvom" u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema na presudu u predmetu Casciaroli protiv Italije, od 27. februara tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema 1992. godine. Apelant tvrdi da je u navedenim presudama kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko Evropski sud zauzeo stav "da se član 6. Evropske konvencije traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog primjenjuje i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava u lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske krivičnim postupcima". Apelant se poziva i na odluku bivše konvencije (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 19/02 od 17. Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv marta 2004. godine). Njemačke, predstavka broj 8537/79, gdje je iznesen stav da se 13. Iz navedenog proizlazi da Ustavni sud nema nadležnost "član 6. Evropske konvencije primjenjuje na sve krivične da ispituje navodne povrede člana 6. Evropske konvencije u postupke, čak i kad se radi o manje ozbiljnim prekršajima". postupku u kojem je apelant u svojstvu privatnog tužioca Dopustivost ratione materiae nezadovoljan presudom Okružnog suda kojom se odbija njegova privatna tužba i kojom se okrivljeni oslobađaju od optužbe. Kako 8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u konkretnom slučaju ne odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da Evropske konvencije u pogledu "osnovanosti bilo kakve su ovi navodi apelacije ratione materiae inkompatibilni sa optužbe", Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Ustavom Bosne i Hercegovine. Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog 14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana suda. 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet odlučio kao u stavu 1. dispozitiva ove Odluke. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 4. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: Dopustivost prima facie " Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 15. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom". odnosi na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. 9. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li se apelantovi Evropske konvencije u pogledu "utvrđivanja građanskih prava i navodi mogu razmatrati u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i obaveza", te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, obzirom da se kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 13. apelant pojavljuje lice kojem je kao privatnom tužiocu odbijena Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana tužba u krivičnom postupku. VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavnog suda. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima (...) koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, " Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima fa- glasi: cie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje Š...Ć" merituma apelacije nepotrebno." 10. Ispitujući da li se apelantovi navodi mogu razmatrati u 16. Apelant tvrdi da bi mu pozitivan ishod u rješavanju okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji obezbjeđuje njegove privatne tužbe, olakšao vođenje civilne parnice radi određene procesne garancije u slučaju bilo kakve krivične naknade štete. U tom slučaju, tj. ukoliko bi apelant posjedovao optužbe, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant nije pravosnažnu osuđujuću krivičnu presudu protiv okrivljenih, u okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da, civilnoj parnici ne bi morao dokazivati njihovu odgovornost za nakon što je privatnom tužbom pokrenuo krivični postupak, pričinjenu štetu već bi samo morao dokazivati iznos te štete, za što dokaže svoju optužbu protiv drugog lica. Njegovu optužbu je apelant nalazi uporište u članu 12. stav 3. Zakona o parničnom odbio Okružni sud, čija se presuda pobija apelacijom. U vezi s postupku. S tim u vezi, Ustavni sud mora ispitati da li su u tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da konkretnom krivičnom postupku utvrđivana apelantova građan- pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe i u tom ska prava i obaveze, ili se samo radilo o utvrđivanju krivične postupku izdejstvuje osuđujuću presudu spada u djelokrug člana odgovornosti okrivljenih. Osim toga, Ustavni sud mora riješiti da 6. Evropske konvencije. li se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi iz presuda 11. Ustavni sud ponavlja da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne Evropskog suda na koje se poziva apelant. Također, Ustavni sud i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u mora odgovoriti i na apelantove navode u pogledu povrede prava pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i pravo na suđenje u razumnom roku. U takvoj situaciji, Evropski Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. sud je zaključio da je član 6. stav 1. primjenljiv (ibid. stav 68). 17. U predmetnom krivičnom postupku nije utvrđivano da li 21. U predmetu Evropskog suda Casciaroli radilo se o su okrivljeni izvršenjem krivičnih djela, koja su im se stavljala na slučaju kada je italijanskoj državljanki muž poginuo u teret privatnom tužbom, apelantu pričinili štetu, kao i da li su saobraćajnoj nesreći koju je izazvalo nekoliko osoba. Javni odgovorni za nastanak te štete. S tim u vezi, napominje se da tužilac je pokrenuo istragu protiv lica optuženih za smrt postupci u kojima se utvrđuje odgovornost za nastanak štete, kao aplikanticinog muža. U toku krivičnog postupka aplikantica je i visina pričinjene štete, uživaju zaštitu člana 6. Evropske istakla zahtjev za naknadu štete protiv optuženih. Krivični konvencije. Međutim, u konkretnom postupku nije utvrđivano postupak je završen tako što su optuženi proglašeni krivim, te im da li su okrivljeni odgovorni za štetu koja je navodno učinjena je naloženo da aplikantici plate štetu u procijenjenom iznosu. prema apelantu. Naime, u predmetnom krivičnom postupku Nakon toga, aplikantica je podnijela aplikaciju Evropskom sudu samo je utvrđivana krivična odgovornost okrivljenih za krivična zbog povrede člana 6. Evropske konvencije, u odnosu na suđenje djela za koja su se teretili privatnom tužbom, tj. utvrđivalo se da li u razumnom roku. Evropski sud je zaključio da je član 6. stav 1. postoje dokazi na temelju kojih bi se okrivljeni mogli osuditi za primjenljiv te je našao povredu tog prava (ibid. stav 19). predmetna krivična djela. Takve dokaze sud nije našao, te je iz 22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da se tog razloga odbio apelantovu privatnu tužbu a okrivljene citirani slučajevi Evropskog suda razlikuju od apelantovog oslobodio od optužbe. Odbijanje apelantove privatne tužbe u predmeta. Naime, u navedenim slučajevima podnosiocima krivičnom postupku, prema relevantnim zakonskim odredbama, aplikacije naknada štete je bila dosuđena u krivičnom postupku, ne utiče na njegovo pravo na podnošenje civilne tužbe radi te su osuđujućom presudom okrivljeni bili obavezani da naknade štete. aplikantima plate prouzrokovanu štetu. U prvom slučaju bilo je 18. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda u određeno da je okrivljeni dužan platiti štetu u iznosu koji će se predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Velike Britanije, tvrdeći da precizirati u izvršnom postupku, dok je u drugom slučaju je u tom slučaju Evropski sud zauzeo stav da se "član 6. Evropske okrivljeni obavezan da plati štetu u tačno određenom iznosu. Iz konvencije primjenjuje i u slučaju privatne tužbe". S tim u vezi, navedenog proizlazi da je u citiranim slučajevima, zaista, Ustavni sud primjećuje da se u navedenom predmetu radilo o odlučivano o građanskim pravima i obavezama aplikanata, te da tužbi zbog klevete, gdje se aplikant nalazio na strani koja je bila se nije radilo samo o utvrđivanju krivične odgovornosti tužena za nanošenje klevete i uvredu časti. U navedenoj presudi, okrivljenih, zbog čega je i bila moguća žalba aplikanata u rješavajući o primjenljivosti člana 6. Evropske konvencije u pogledu povrede prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. konkretnom slučaju, Evropski sud je zauzeo sljedeći stav: stav 1. Evropske konvencije. "Š...ĆPrethodni slučajevi klevete o kojima je odlučivao Sud u 23. U konkretnom slučaju, nema sumnje da u krivičnom skladu sa članom 6.1. su vezani za podnosioce zahtjeva koji su postupku pokrenutom na temelju njegove privatne tužbe, nisu tražili zaštitu vlastite reputacije pokretanjem postupka pred utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze. Stoga su sudom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi odredba člana 6.1. se očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi o kršenju primjenjuje na takve postupke, pravo na uživanje dobre prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. reputacije koje je građansko pravo u smislu člana 6. Š...Ć se mora Evropske konvencije u pogledu "utvrđivanja građanskih prava i također primijeniti na tuženu stranu u takvim postupcima gdje je obaveza". ishod direktno odlučujući za njegove ili njene "građanske 24. Također, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima fa- obaveze" u odnosu na tužiteljaŠ...Ć" (ibid. stav 58). Iz navedenog cie) neosnovani i apelantovi navodi u vezi sa povredom prava iz se vidi da je Evropski sud za ljudska prava zauzeo stav da se član člana 13. Evropske konvencije. Naime, član 13. Evropske 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na tužitelja i tuženog konvencije propisuje obavezu državama članicama da u postupcima povodom klevete i uvrede časti. S obzirom da se u obezbijede pravo na efektivan pravni lijek pred nacionalnim predmetnom krivičnom postupku nije radilo o tužbi povodom vlastima svakome ko smatra da su mu povrijeđena prava priznata klevete i uvrede časti, navedeni stav Evropskog suda se ne može Evropskom konvencijom. Suprotno tome, apelant se ne žali da primijeniti. Ista argumentacija vrijedi i za slučaj Minelli na koji nije imao na raspolaganju pravni lijek, već se žali da je došlo do se također pozvao apelant. Naime, u navedenom predmetu radilo povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije zbog toga što su se o slučaju kada je protiv švicarskog novinara podnesena tužba lica, okrivljena njegovom privatnom tužbom, uspjela sa svojom radi klevete počinjene novinskim člankom objavljenim u jednim žalbom. Takvi navodi su očigledno (prima facie) neosnovani jer švicarskim novinama (ibid. st. 9. i 10). Stoga se ni navedeni ne pokreću pitanja iz člana 13. Evropske konvencije, tj. ne slučaj ne može primijeniti na apelantov predmet, jer se u njemu dovodi se u sumnju dostupnost efektivnog pravnog lijeka u ne radi o tužbi zbog klevete. konkretnom slučaju. 19. U pogledu pitanja primjenljivosti člana 6. Evropske 25. Dalje, Ustavni sud smatra da su isto tako očigledno konvencije na konkretan slučaj, apelant se pozvao na presude (prima facie) neosnovani i apelantovi navodi u pogledu povrede Evropskog suda u predmetima Moreira de Azevedo i Casciaroli prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i protiv Italije, tvrdeći da navedene presude sadrže stav "da se član člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što u 6. Evropske konvencije primjenjuje i na postupke gdje se predmetnom krivičnom postupku uopće nije utvrđivano utvrđuju građanska prava u krivičnim postupcima". Ustavni sud apelantovo pravo na imovinu, niti se osporena presuda može je prethodno objasnio da, u konkretnom slučaju, nije vršeno smatrati miješanjem u apelantovo pravo na imovinu. utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se 26. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana slijedom toga ne bi ni mogle primijeniti presude Evropskog suda 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija na koje se poziva apelant. Međutim, Ustavni sud će ipak ukratko odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) objasniti suštinu presuda Evropskog suda na koje se poziva neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u stavu 2. dispozitiva ove apelant u vezi primjenljivosti člana 6. na njegov slučaj. Odluke. 20. U predmetu Evropskog suda Moreira de Azevedo radilo 27. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, se o slučaju kada su portugalskom državljaninu nanesene teške odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. tjelesne povrede iz vatrenog oružja. Aplikant se kao pomoćnik Predsjednik (portugalski termin je "asistente") nalazio na strani javnog Ustavnog suda tužioca, koji je vodio istragu protiv lica optuženog da mu je nanijelo teške tjelesne povrede. Na početku suđenja aplikant je Bosne i Hercegovine istakao zahtjev za kompenzaciju zbog štete koja mu je nanesena, Mato Tadić, s. r. s tim da će se iznos kompenzacije odrediti u izvršnoj proceduri nakon pravosnažnosti presude. Postupak je okončan tako što je Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u optuženi osuđen na kaznu zatvora zbog nanošenja teških predmetu broj AP 660/04, rješavajući apelaciju Vesne Grgić, na tjelesnih povreda, s tim da je optuženom naloženo da plati štetu u temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. iznosu koji će biti određen u izvršnoj proceduri. Nakon stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda okončanja postupka, aplikant je podnio aplikaciju Evropskom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", sudu zbog povrede člana 6. Evropske konvencije u odnosu na broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik tužbu. Osim toga, odlučeno je da se zastupniku tužitelja uruči Miodrag Simović, dopredsjednik primjerak odgovora na tužbu sa dokazima, kako bi se izjasnio u Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica svezi tih navoda do sljedećeg ročišta, koje je zakazano za 15. Valerija Galić, sutkinja srpanj 1999. godine. Jovo Rosić, sudac - treće je ročište održano 15. srpnja 1999. godine i bile su na sjednici održanoj 13. rujna 2005. godine donio nazočne obje parnične stranke, a Općinski je sud donio rješenje 1 kojim je usvojio tužiteljev prijedlog da vještak financijske struke ODLUKU O MERITUMU izvrši vještačenje. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. Odbija se kao neutemeljena apelacija Vesne Grgić - četvrto je ročište održano 2. studenog 1999. godine i bile su podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u mu nazočne obje parnične stranke. Date su primjedbe na nalaz predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-244/05 (raniji broj vještaka financijske struke i odlučeno je da se na sljedeće ročište P-102/99). pozove taj vještak kako bi razjasnio određene nejasnoće iz svoga Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercego- nalaza i mišljenja. vine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", u - peto je ročište održano 6. prosinca 1999. godine i odgođeno "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom za 24. prosinac 1999. godine. Parnične su stranke suglasno tražile glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". odgađanje radi izjašnjenja o dopuni nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. OBRAZLOŽENJE - šesto je ročište održano 24. prosinca 1999. godine u I. Uvod odsutnosti tuženog, a na tužiteljev prijedlog. Tužitelj je predložio da se usmeno sasluša vještak financijske struke na narednom 1. Vesna Grgić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva je ročištu. podnijela 29. srpnja 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu - sedmo je ročište, zakazano za 6. siječanj 2000. godine, Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog odgođeno na zahtjev zastupnika tužitelja zbog bolesti. nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog - na osmo se ročište, zakazano za 10. veljaču 2000. godine, suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-244/05, nisu pojavile uredno obaviještene parnične stranke. Ročište je raniji broj P-102/99. odgođeno na zahtjev zastupnika tužitelja a razlog za odgađanje II. Postupak pred Ustavnim sudom ročišta nije naveden. - deveto je ročište održano 21. svibnja 2000. godine u 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od nazočnosti obiju parničnih stranaka, na kojem je saslušan vještak Općinskog je suda zatraženo 5. i 29. travnja 2005. godine da financijske struke. Zastupniku je tužitelja naloženo da precizira dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog je suda tužbeni zahtjev, a tuženom da dostavi relevantne financijske zatraženo da dostavi spis broj P-244/05. podatke. 3. Odgovor na apelaciju Općinski je sud dostavio 10. svibnja - na deseto ročište, zakazano za 21. lipanj 2000. godine, nije 2005. godine a spis broj P-244/05 1. srpnja 2005. godine. se odazvao uredno obaviješteni tuženi, a ročište je odgođeno za 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, 5. listopad 2000. godine. odgovor Općinskog je suda 6. srpnja 2005. godine dostavljen - na jedanaesto ročište nije se odazvao uredno obaviješteni apelantici. tužitelj, koji je pismenim putem tražio odgodu ročišta. III. Činjenično stanje - na dvanaesto ročište, zakazano za 6. prosinac 2000. godine, 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda nije se odazvao tužitelj, a nije bilo ni dokaza da je poziv na ročište i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na uredno dostavljen. Ročište je odgođeno za 7. veljaču 2001. sljedeći način. godine. 6. Apelantičin pokojni muž Slobodan Kapor (u daljnjem - trinaestom ročištu nije pristupio uredno obaviješteni tekstu: tužitelj) kao radnik Instituta za saobraćaj IPSA Sarajevo tužitelj, a njegov je zastupnik tražio odgodu, te je ročište (u daljnjem tekstu: tuženi) izvjesno je vrijeme tijekom 1992. odgođeno za 4. travanj 2001. godine. godine proveo na radu u Libiji. Za taj rad tuženi nije tužitelju - četrnaesto je ročište, zakazano za 4. travanj 2001. godine, isplatio devizni dio zarade od 4.632,49 USD i 659,61 USD u na prijedlog zastupnika tužitelja odgođeno, a ročištu nije dinarskoj protuvrijednosti, o čemu je izdao potvrdu broj 372/94. pristupio uredno obaviješteni tuženi. 7. Pošto tuženi nije izmirio svoje dugovanje prema tužitelju - na petnaestom je ročištu, 14. svibnja 2001. godine, izvansudskim putem, tužitelj je podnio prijedlog za izvršenje, na zastupnik tužitelja obavijestio sud da je tužitelj preminuo, pa je temelju vjerodostojne isprave, za novčana sredstva koja se nalaze predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme, kako bi na računu tuženog. Na temelju toga prijedloga Općinski je sud stupio u kontakt sa njegovim nasljednicima, a u svezi nastavka donio Rješenje o izvršenju broj I-2407/98 od 20. kolovoza 1998. predmetnog parničnog postupka. Općinski je sud usvojio godine. Obzirom da je tuženi protiv navedenog rješenja o prijedlog zastupnika tužitelja i donio rješenje kojim je ročište izvršenju uložio prigovor, Općinski je sud donio Rješenje broj odgođeno na neodređeno vrijeme. I-2407/98 od 1. rujna 1998. godine kojim je navedeno rješenje o - podneskom zaprimljenim u Općinskom sudu 17. listopada izvršenju stavljeno izvan snage u cijelosti i ukinute sve 2001. godine opunomoćenik tužitelja je obavijestio sud da je u provedene radnje, a prijedlog za izvršenje je tretiran kao tužba, pa više navrata pokušao stupiti u kontakt sa tužiteljevom obitelji, što je počela teći parnica. mu nije uspjelo. Navedenim je pismenom zastupnik tužitelja 8. Obzirom da je 6. svibnja 2001. godine tužitelj preminuo, molio sud da mu se ostavi dulji rok od tri mjeseca kako bi stupio u Općinski je sud II u Sarajevu u ostavinskom postupku donio kontakt sa obitelji i ustvrdio je li poslije tužitelja proveden Rješenje broj O-2852/01 od 26. prosinca 2001. godine kojim je ostavinski postupak. ustvrđeno da navedeno potraživanje, između ostalog, čini - podneskom je zastupnika tužitelja 28. siječnja 2002. godine njegovu ostavštinu, te je apelantica proglašena njegovim sud zamoljen da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavi, a u testamentarnim nasljednikom. Nakon toga, apelantica je kao dodatku je dostavljeno Rješenje ostavinskog suda, Općinskog tužiteljica stupila u parnicu. suda II u Sarajevu, broj O-2852/01 od 26. prosinca 2001. godine. 9. U navedenom su predmetu održana sljedeća ročišta: - šesnaesto je ročište, zakazano za 2. travanj 2002. godine, - prvo je ročište održano 20. travnja 1999. godine kojem su odgođeno na molbu zastupnika tužitelja za 28. svibanj 2002. bili nazočni tužitelj i zastupnik tuženog. Na tužiteljev prijedlog je godine. ročište odgođeno i zakazano novo za 10. lipanj 1999. godine, jer - sedamnaesto je ročište održano u nazočnosti zastupnika zastupnik tužitelja nije pristupio ročištu. parničnih stranaka, a zastupnik tužitelja je priložio navedeno - drugo je ročište kojem su bili nazočni tužitelj i njegov ostavinsko rješenje u spis predmeta. Sud je odgodio ročište i zastupnik, kao i zastupnik tuženog, održano 10. lipnja 1999. naložio zastupniku tužitelja da precizira tužbeni zahtjev i godine. Tužitelj je izložio navode tužbe, a tuženi odgovor na pravilno, pismenim podneskom, označi tužitelja u roku od 15 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 dana, kako bi se podnesak dostavio zastupniku tuženog radi 2004. godine zakazano pripremno ročište kojem nisu pristupile pravodobnog davanja izjašnjenja na nove okolnosti. parnične stranke iako su bile uredno obaviještene. Zbog toga je - osamnaesto je ročište održano 18. srpnja 2002. godine u sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, nazočnosti zastupnika parničnih stranaka. Zastupniku je tuženog usvojen je apelantičin prijedlog za povrat u prijašnje stanje, te uručen podnesak zastupnika tužitelja kojim je uredio tužbu. zakazano i održano novo pripremno ročište 9. ožujka 2005. Izložen je dotadašnji tijek postupka. Ročište je odgođeno za 8. godine. Naposljetku, održano je i ročište za glavnu raspravu 19. listopad 2002. godine. svibnja 2005. godine. - devetnaesto je ročište, zakazano za 8. listopad 2002. godine, na prijedlog parničnih stranaka, odgođeno na neodređeno vrijeme. VI. Dopustivost - nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03, u daljnjem tekstu: koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom ZPPFBiH), sukladno novim odredbama ZPPFBiH, sud je spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. zakazao pripremno ročište za 10. studeni 2004. godine. Na 15. Sukladno članku 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, pripremno se ročište nisu odazvale uredno obaviještene parnične Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv stranke, pa je Općinski sud donio Rješenje broj P-102/99 od 10. presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi studenog 2004. godine kojim se tužba smatra povučenom. djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se - posredstvom svoga zastupnika apelantica je 29. studenog podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije 2004. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za povrat u primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. prijašnje stanje. Glede navedenog prijedloga sud je održao 16. U okviru apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz člana ročište, kojem nije bio nazočan uredno obaviješteni tuženi, na VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora kojem je donio rješenje i usvojio apelantičin prijedlog, te zakazao široko tumačiti. U taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste novo pripremno ročište za 9. ožujak 2005. godine. odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za - narednom su pripremnom ročištu, 9. ožujka 2005. godine, takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, bile nazočne obje parnične stranke. Izložen je dotadašnji tijek Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u postupka i predloženo izvođenje novih dokaza. "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). U - 19. svibnja 2005. godine je održano ročište za glavnu konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica raspravu na kojem su sudjelovali zastupnici parničnih stranaka i podnijela apelaciju 29. srpnja 2004. godine a iz sudskog je spisa apelantica, a zakonski zastupnik tuženog nije pristupio jer je bio vidljivo da njezin predmet još nije završen. službeno odsutan. Izvedeni su dokazi kako je određeno rješenjem 17. Ustavni sud, sukladno članku 16. stav 3. Pravila suda sa pripremnog ročišta 9. ožujka 2005. godine. Sud je donio Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema rješenje da će se ročište za glavnu raspravu nastaviti 4. srpnja odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna 2005. godine. Odlučeno je da se preslik zapisnika sa rasprave kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i dostavi vještaku financijske struke kako bi se mogao očitovati na Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u primjedbe koje je dao zastupnik tuženog. Bosni i Hercegovini. IV. Relevantni propisi 18. Ustavni sud, također, ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati 10. Zakon o parničnom postupku u relevantnom dijelu najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, glasi: sukladno članku II/2. Ustava, prava i slobode, određene "Članak 10. Europskom konvencijom i njezinim protokolima, izravno Š...ĆSud je dužan provesti postupak bez odugovlačenjaŠ...Ć." primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim V. Apelacija drugim zakonima. 19. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica a) Navodi iz apelacije poziva na svoje pravo na suđenje u razumnom roku iz članka 6. 11. Apelantica ističe da u predmetnoj pravnoj stvari parnica stavak 1. Europske konvencije, jer nije u mogućnosti doći do traje od 1998. godine, a da do dana podnošenja apelacije nije odluke u postupku koji još uvijek traje pred Općinskim sudom. donesena prvostupanjska presuda. Također, apelantica navodi da Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području svojim propustima i postupcima nije utjecala na neopravdano iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prigodom nerješavanje konkretnog predmeta. Predlaže da se usvoji apelacija primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to kao utemeljena obzirom na neopravdano dug rok rješavanja pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez predmetnog slučaja, te da se Općinskom sudu naloži žurno pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud, Cardot protiv postupanje. Traži da joj se dosudi novčana naknada od 2.000,00 Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. U dodatku 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, Gž-1464/02 od 6. svibnja 2004. godine u kojoj je sud u istom niti se može primjenjivati automatski i, prigodom ispitivanja je li slučaju, kako navodi apelantica, donio meritornu odluku iako je bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog tužba u ovom slučaju podnesena dvije godine kasnije. pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980.; serija b) Odgovor na apelaciju A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora 12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi, između realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih ostalog, da su na tužiteljev prijedlog traženi podaci od tuženog o sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički tomu je li izvršena naplata od investitora u Libiji, te da su ovi kontekst, kao i apelantičine osobne prilike. podaci dostavljeni sudu 30. lipnja 2000. godine. Osim toga, 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud tijekom 2000. godine, zastupnik je tužitelja u više navrata tražio primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u odgađanje ročišta, potom je tužitelj preminuo, zbog čega je Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno njegov zastupnik tražio odgađanje ročišta na neodređeno sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog vrijeme, kako bi stupio u kontakt sa nasljednicima. Nakon toga, trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv zastupnik je tužitelja morao urediti tužbu i precizirati tužbeni Portugala, broj 32082/98, ECHR, 1999-IX). Ustavni sud smatra zahtjev. Zatim, na ročištu 18. srpnja 2002. godine apelantičin je da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, zastupnik tražio da se od tuženog, i to od BHS-a Projektno odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih društvo Zagreb, službeno traže podaci o naplati potraživanja prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i prema poslovima kao iz tužbe. Obzirom da su se ovi podaci zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. morali tražiti diplomatskim putem, zaprimljeni su podneskom 21. Ustavni sud ističe da se pojedinac ne može pretjerano Ministarstva pravde 11. lipnja 2004. godine. opteretiti u otkrivanju koji je najefikasniji put do ostvarenja 13. Nakon toga, navodi Općinski sud, na snagu je stupio novi njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od ZPPFBiH, pa je, sukladno njegovim odredbama, 10. studenog temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i Složenost predmeta razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog 30. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se pravne prirode spora. pokore zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, 31. U konkretnom slučaju riječ je o tužbi radi isplate Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od novčanog duga. Ustavni sud zapaža da su u postupak uključene 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). samo dvije strane i ne smatra da se predmet koji se razmatra pred 22. Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju nadležnim sudom može opisati kao posebno složen kako glede apelantica nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja. kojim bi pobila duljinu trajanja postupka. 23. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da postoje Ponašanje podnositelja apelacije iznimne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvaća 32. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku da je predmetna apelacija dopustiva. ovisi o ponašanju strana koje sudjeluju u postupku (vidi odluku VII. Meritum bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, OI 70). 24. Apelantica ističe da postupak u svezi njezine tužbe nije 33. Razmatrajući spis predmetne parnične stvari Ustavni sud okončan u razumnom roku zbog čega smatra da je povrijeđeno zapaža da tužitelj, odnosno njegov zastupnik, nije bio nazočan na njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava zakazanom ročištu, 10. veljače 2000. godine, bez opravdanih Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. razloga i pored uredne obavijesti suda. Osim toga, Općinski je 25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom sud u više navrata na molbu i prijedlog zastupnika tužitelja, dijelu glasi: odnosno apelantice, odgađao zakazana ročišta, i to: 20. travnja "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska 1999. godine, 6. siječnja 2000. godine, 5. listopada 2000. godine, prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: 7. veljače 2001. godine, 4. travnja 2001. godine, 2. travnja 2002. (...) godine i 8. listopada 2002. godine. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim 34. Osim navedenog, uvidom u spis predmeta Ustavni je sud, stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka." također, ustvrdio da apelantica, odnosno njezin zastupnik, bez Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom prethodnog obavještavanja suda o spriječenosti, nije pristupila dijelu glasi: pripremnom ročištu (sukladno novim pravilima iz Zakona o "1.Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili parničnom postupku), koje je bilo zakazano za 10. studeni 2004. utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko godine. Zbog toga, Općinski je sud navedenog dana donio ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, prema roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim prijedlogu od 29. studenog 2004. godine, apelantica je tražila sudom. Š...Ć" povrat u prijašnje stanje, o kojem je sud morao voditi poseban Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije postupak i zakazivati ročište, nakon čega je 24. siječnja 2005. godine usvajanjem prijedloga parnica nastavljena. 26. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak 35. Naposljetku, treba istaknuti i objektivnu činjenicu, odnosi na isplatu duga, određenog iznosa novca, iz čega je kojom se ne može teretiti apelantica, da je tužiteljeva smrt jednim vidljivo da je riječ o imovini. Dakle, riječ je o zahtjevu da se u dijelom utjecala na dugo trajanje postupka. Naime, ostavinski je sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom sud morao provesti ostavinski postupak poslije tužiteljeve smrti roku, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u nakon čega su se tek stekli uvjeti za nastavak predmetne parnice. ovom predmetu. Ipak, Ustavni je sud stekao utisak da je od tužiteljeve smrti, 6. 27. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda svibnja 2001. godine, pa do podnošenja prijedloga njegovog za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja zastupnika za nastavak postupka, 28. siječnja 2002. godine, postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući proteklo više vremena nego je objektivno bilo potrebno da bi se u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupak nastavio. postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao 36. Stoga, a imajući u vidu utvrđene razloge iz toč. 32. i 33. i važnost onoga što se za apelanticu dovodi u pitanje u sporu ove Odluke, Ustavni sud smatra da su tužitelj, odnosno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, apelantica i njihov zastupnik u velikoj, ako ne i u odlučujućoj, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak mjeri svojim ponašanjem u predmetnom postupku doprinijeli da 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja predmetni parnični postupak traje više od 7 godina. Osim toga, 1983. godine, stavak 24). analizom svih okolnosti u konkretnom predmetu, te pomnim i svestranim razmatranjem cjelokupne parnične stvari Ustavni sud Razdoblje koje se uzima u obzir nije mogao naći nijedan slučaj u kojem je apelantičina strana 28. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu tijela poduzela aktivnu radnju u postupku radi njegovog okončanja. Europske konvencije u svezi predmeta o duljini postupka u kojima su postupci pokrenuti prije nego su tijela Europske Ponašanje suda konvencije utemeljila svoju vremensku nadležnost. Tijela 37. Ustavni sud smatra da je, osim navedenog, niz drugih Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir čimbenika utjecao na duljinu postupka u ovom predmetu. Tako, za prizive u svezi duljine trajanja postupka počinje sa danom primjerice, Općinski je sud morao službenim putem, na prijedlog utemeljenja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju apelantičinog zastupnika, priskrbiti dokaz o naplati potraživanja od razumnosti vremena koje je prevazišlo taj nadnevak mora se poduzeća tuženog u Hrvatskoj iz kojeg bi apelantica mogla naplatiti uzeti u obzir faza postupka dostignuta tog nadnevka (vidi, svoj dug. Prikupljanje dokaza diplomatskim putem redovito traje Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda dulje vremensko razdoblje, tako da je i u konkretnom slučaju od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; pribavljanje ovog dokaza trajalo skoro pune dvije godine. Naime, Styranowski v. Poland, broj 28616/95, ECHR, 1998-VIII). apelantičin je zastupnik prijedlog za pribavljanje navedenog dokaza 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je parnični podnio na ročištu 18. srpnja 2002. godine, a Općinski je sud tražene postupak u predmetnoj stvari započeo donošenjem Rješenja podatke zaprimio putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine Općinskog suda broj I-2407/98 od 1. rujna 1998. godine kojim je tek 11. lipnja 2004. godine. Zbog toga, protek ovog, ne baš kratkog, usvojen prigovor tuženog uložen protiv rješenja o izvršenju od 20. vremenskog razdoblja radi pribavljanja navedenog dokaza (prema kolovoza 1998. godine i kojim je određeno da se prijedlog za prijedlogu apelantičinog zastupnika!) predstavlja objektivnu izvršenje treba smatrati tužbom. Prema tomu, razdoblje u kojem je činjenicu na koju Općinski sud nije mogao utjecati, te se ovaj sud ne pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda može teretiti. obzirom da je započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon 38. Dalje, i ovom prigodom Ustavni sud mora napomenuti da što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, su velika preopterećenost redovitih sudova zaostalim postupak (do donošenja ove Odluke) traje više od sedam godina. predmetima i reforma sudskog sustava u Bosni i Hercegovini objektivni limitirajući čimbenici koji nedvojbeno utječu na nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog djelotvornost sudstva. To ne znači da Ustavni sud negira svoju suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj konstataciju iz točke 19. ove Odluke da nedostaci u organizaciji P-244/05, raniji broj P-102/99. pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda ustvrđenih Ustavom II. Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskog suda za Opštinskog suda zatraženo je 5. i 29. aprila 2005. godine da ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju dostavi odgovor na apelaciju. Takođe, od Opštinskog suda privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu zatraženo je da dostavi spis broj P-244/05. odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi 3. Odgovor na apelaciju Opštinski sud dostavio je 10. maja (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner 2005. godine a spis broj P-244/05 1. jula 2005. godine. protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor broj 66, st. 25-32). U konkretnom je slučaju uredujući sudac Opštinskog suda je 6. jula 2005. godine dostavljen apelantkiwi. odmah, nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine, uzeo predmet u rad i III. Činjenično stanje zakazao pripremno ročište, a nakon stavljanja izvan snage 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih rješenja kojim se tužba smatrala povučenom, i ročište za glavnu navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se raspravu, 19. svibnja 2005. godine i 4. srpnja 2005. godine. sumiraju na sljedeći način. Općinski je sud, dakle, poduzeo odgovarajuće radnje da 6. Apelantkiwin pokojni muž Slobodan Kapor (u daqnjem apelantica ne trpi zbog zastoja u radu na konkretnom predmetu, tekstu: tužilac) kao radnik Instituta za saobraćaj IPSA koji su prouzročili svi navedeni razlozi. Sarajevo (u daqnjem tekstu: tuženi) izvjesno vrijeme u toku 1992. 39. Uzimajući u obzir sve navedene čimbenike, Ustavni sud godine proveo je na radu u Libiji. Za taj rad tuženi nije tužiocu smatra da odgađanje u postupanju po apelantičinoj tužbi ne može isplatio devizni dio zarade od 4.632,49 USD i 659,61 USD u predstavljati prekoračenje "razumnog roka" u smislu članka 6. dinarskoj protivvrijednosti, o čemu je izdao potvrdu broj 372/94. stavak 1. Europske konvencije, te da, prema tomu, nije došlo do 7. Pošto tuženi nije izmirio svoje dugovanje prema tužiocu povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. vansudskim putem, tužilac je podnio predlog za izvršenje, na stavak 1. Europske konvencije. osnovu vjerodostojne isprave, za novčana sredstva koja se nalaze VIII. Zaključak na računu tuženog. Na osnovu tog predloga Opštinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-2407/98 od 20. avgusta 1998. 40. Ustavni sud zaključuje da nema prekoračenja "razumnog godine. S obzirom na to da je tuženi protiv navedenog rješewa o roka" u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i izvršenju izjavio prigovor, Opštinski sud je donio Rješenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada apelant svojim broj I-2407/98 od 1. septembra 1998. godine kojim je navedeno odnosom prema postupku doprinosi odugovlačenju okončanja rješenje o izvršenju stavljeno van snage u cijelosti i ukinute tog postupka. sve sprovedene radnje, a predlog za izvršenje je tretiran kao 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, tužba, pa je počela da teče parnica. Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 8. S obzirom na to da je 6. maja 2001. godine tužilac 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke preminuo, Opštinski sud II u Sarajevu je u ostavinskom Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. postupku donio Rješenje broj O-2852/01 od 26. decembra 2001. Predsjednik godine kojim je utvrđeno da navedeno potraživanje, između Ustavnog suda ostalog, čini njegovu zaostavštinu, te je apelantkiwa Bosne i Hercegovine proglašena njegovim testamentalnim nasljednikom. Nakon Mato Tadić, v. r. toga, apelantkiwa je kao tužilac započela parnicu. 9. U navedenom predmetu održana su sljedeća ročišta: - Prvo ročište održano je 20. aprila 1999. godine kom su prisustvovali tužilac i zastupnik tuženog. Na tužiočev Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predlog ročište je odgođeno i zakazano novo za 10. juni 1999. predmetu broj AP 660/04, rješavajući apelaciju Vesne Grgić, godine, jer tužiočev zastupnik nije pristupio ročištu. na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 - Drugo ročište kom su prisustvovali tužilac i njegov stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne zastupnik, kao i zastupnik tuženog, održano je 10. juna 1999. i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj godine. Tužilac je izložio navode tužbe, a tuženi odgovor na 60/05), u sastavu: tužbu. Sem toga, odlučeno je da se zastupniku tužioca uruči Mato Tadić, predsjednik primjerak odgovora na tužbu sa dokazima, kako bi se izjasnio u Miodrag Simović, potpredsjednik vezi s tim navodima do sljedećeg ročišta, koje je zakazano za 15. Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik juli 1999. godine. Valerija Galić, sudija - Treće ročište održano je 15. jula 1999. godine i Jovo Rosić, sudija prisustvovale su mu obje parnične stranke, a Opštinski sud je na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je donio rješenje kojim je usvojio tužiočev predlog da vještak 1 finansijske struke izvrši vještačenje. Ročište je odgođeno ODLUKU O MERITUMU na neodređeno vrijeme. Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Grgić podnesena - Četvrto ročište je održano 2. novembra 1999. godine i zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu prisustvovale su mu obje parnične stranke. Date su primjedbe Opštinskog suda u Sarajevu broj P-244/05 (raniji broj na nalaz vještaka finansijske struke i odlučeno je da se na P-102/99). sljedeće ročište pozove taj vještak kako bi razjasnio Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i određene nejasnoće iz svoga nalaza i mišljewa. Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i - Peto ročište održano je 6. decembra 1999. godine i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u odgođeno za 24. decembar 1999. godine. Parnične stranke "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". saglasno su tražile odgađanje radi izjašwavawa o dopuni nalaza i mišljewa vještaka finansijske struke. OBRAZLOŽEWE - Šesto ročište održano je 24. decembra 1999. godine u odsutnosti tuženog, a na tužiočev predlog. Tužilac je I. Uvod predložio da se usmeno sasluša vještak finansijske struke na 1. Vesna Grgić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva narednom ročištu. podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne - Sedmo ročište, zakazano za 6. januar 2000. godine, i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog odgođeno je na zahtjev tužiočevog zastupnika zbog bolesti. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 - Na osmom ročištu, zakazanom za 10. februar 2000. godine, kom je donio rješenje i usvojio apelantkiwin predlog, te nisu se pojavile uredno obaviještene parnične stranke. zakazao novo pripremno ročište za 9. mart 2005. godine. Ročište je odgođeno na zahtjev tužiočevog zastupnika, a razlog - Narednom pripremnom ročištu, 9. marta 2005. godine, za odgađanje ročišta nije naveden. prisustvovale su obje parnične stranke. Izložen je - Deveto ročište održano je 21. marta 2000. godine u dotadašwi tok postupka i predloženo izvođenje novih dokaza. prisustvu obje parnične stranke, na kom je saslušan vještak - 19. maja 2005. godine održano je ročište za glavnu raspravu finansijske struke. Tužiočevom zastupniku je naloženo da na kom su učestvovali zastupnici parničnih stranaka i precizira tužbeni zahtjev, a tuženom da dostavi relevantne apelantkiwa, a zakonski zastupnik tuženog nije pristupio jer je finansijske podatke. bio službeno odsutan. Izvedeni su dokazi kako je određeno - Na deseto ročište, zakazano za 21. juni 2000. godine, nije rješenjem suda sa pripremnog ročišta 9. marta 2005. godine. Sud se odazvao uredno obaviješteni tuženi, a ročište je odgođeno je donio rješenje da će se ročište za glavnu raspravu nastaviti za 5. oktobar 2000. godine. 4. jula 2005. godine. Odlučeno je da se kopija zapisnika sa - Na jedanaesto ročište nije se odazvao uredno obaviješte- rasprave dostavi vještaku finansijske struke kako bi mogao da ni tužilac, koji je pismenim putem tražio odgodu ročišta. se očituje na primjedbe koje je dao zastupnik tuženog. - Na dvanaesto ročište, zakazano za 6. decembar 2000. IV. Relevantni propisi godine, nije se odazvao tužilac, a nije bilo ni dokaza da je poziv na ročište uredno dostavljen. Ročište je odgođeno za 7. 10. Zakon o parničnom postupku u relevantnom dijelu glasi: februar 2001. godine. "Član 10 - Trinaestom ročištu nije pristupio uredno obaviješteni Š...ĆSud je dužan provesti postupak bez odugovlačewaŠ...Ć." tužilac, a njegov zastupnik je tražio odgodu, te je ročište odgođeno za 4. april 2001. godine. V. Apelacija - Četrnaesto ročište, zakazano za 4. april 2001. godine, na a) Navodi iz apelacije predlog tužiočevog zastupnika je odgođeno, a ročištu nije pristupio uredno obaviješteni tuženi. 11. Apelantkiwa ističe da u predmetnoj pravnoj stvari - Na petnaestom ročištu, 14. maja 2001. godine, tužiočev parnica traje od 1998. godine, a da do dana podnošewa apelacije zastupnik je obavijestio sud da je tužilac preminuo, pa je nije donesena prvostepena presuda. Takođe, apelantkiwa predložio da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme, kako navodi da svojim propustima i postupcima nije uticala na bi stupio u kontakt sa njegovim nasljednicima, a u vezi sa neopravdano nerješavanje konkretnog predmeta. Predlaže da nastavkom predmetnog parničnog postupka. Opštinski sud je se usvoji apelacija kao osnovana s obzirom na neopravdano dug usvojio predlog tužiočevog zastupnika i donio rješenje kojim rok rješavawa predmetnog slučaja, te da se Opštinskom sudu je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. naloži hitno postupanje. Traži da joj se dosudi novčana - Podneskom zaprimljenim u Opštinskom sudu 17. oktobra naknada od 2.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajawa 2001. godine tužiočev opunomoćenik je obavijestio sud da je u postupka. U prilogu apelantkiwa je dostavila Presudu više navrata pokušao da stupi u kontakt sa tužiočevom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1464/02 od 6. maja 2004. porodicom, što mu nije uspjelo. Navedenim pismenom godine u kojoj je sud u istom slučaju, kako navodi apelantkiwa, tužiočev zastupnik je molio sud da mu se ostavi duži rok od tri donio meritornu odluku iako je tužba u ovom slučaju podnesena mjeseca kako bi stupio u kontakt sa porodicom i utvrdio da li je dvije godine kasnije. poslije tužioca sproveden ostavinski postupak. b) Odgovor na apelaciju - Podneskom tužiočevog zastupnika 28. januara 2002. 12. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi, između godine sud je zamoljen da se postupak u ovoj pravnoj stvari ostalog, da su na tužiočev predlog traženi podaci od tuženog nastavi, a u prilogu je dostavljeno Rješenje ostavinskog suda, o tome da li je izvršena naplata od investitora u Libiji, te da Opštinskog suda II u Sarajevu, broj O-2852/01 od 26. decembra su ovi podaci dostavljeni sudu 30. juna 2000. godine. Sem toga, u 2001. godine. toku 2000. godine tužiočev zastupnik je u više navrata tražio - Šesnaesto ročište, zakazano za 2. april 2002. godine, odgađanje ročišta, zatim je tužilac preminuo, zbog čega je odgođeno je na molbu tužiočevog zastupnika za 28. maj 2002. njegov zastupnik tražio odgađanje ročišta na neodređeno godine. vrijeme, kako bi stupio u kontakt sa nasljednicima. Nakon toga, - Sedamnaesto ročište održano je u prisustvu zastupnika tužiočev zastupnik je morao da uredi tužbu i precizira parničnih stranaka, a zastupnik tužioca priložio je tužbeni zahtjev. Zatim, na ročištu 18. jula 2002. godine navedeno ostavinsko rješenje u spis predmeta. Sud je odgodio apelantkiwin zastupnik je tražio da se od tuženog, i to od ročište i naložio tužiočevom zastupniku da precizira BHS-a Projektno društvo Zagreb, službeno traže podaci o tužbeni zahtjev i pravilno, pismenim podneskom, označi naplati potraživawa prema poslovima kao iz tužbe. S tužioca u roku od 15 dana, kako bi se podnesak dostavio obzirom na to da su ovi podaci morali da se tražr zastupniku tuženog radi blagovremenog davawa izjašnjenja na diplomatskim putem, zaprimljeni su podneskom Ministarstva nove okolnosti. pravde 11. juna 2004. godine. - Osamnaesto ročište održano je 18. jula 2002. godine u 13. Nakon toga, navodi Opštinski sud, na snagu je stupio prisustvu zastupnika parničnih stranaka. Zastupniku tuženog novi ZPPFBiH, pa je u skladu sa njegovim odredbama 10. je uručen podnesak zastupnika tužioca kojim je uredio tužbu. novembra 2004. godine zakazano pripremno ročište kom nisu Izložen je dotadašwi tok postupka. Ročište je odgođeno za 8. pristupile parnične stranke iako su bile uredno oktobar 2002. godine. obaviještene. Zbog toga, sud je donio rješenje kojim se tužba - Devetnaesto ročište, zakazano za 8. oktobar 2002. godine, smatra povučenom. Zatim, usvojen je apelantkiwin predlog za na predlog parničnih stranaka, odgođeno je na neodređeno povraćaj u pređašnje stanje, te zakazano i održano novo vrijeme. pripremno ročište 9. marta 2005. godine. Naposljetku, - Nakon stupawa na snagu novog Zakona o parničnom održano je i ročište za glavnu raspravu 19. maja 2005. godine. postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine VI. Dopustivost Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03, u daqnjem tekstu: ZPPFBiH), u skladu sa novim odredbama ZPPFBiH, sud je 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, zakazao pripremno ročište za 10. novembar 2004. godine. Na Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima pripremno ročište nisu se odazvale uredno obaviještene koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora parnične stranke, pa je Opštinski sud donio Rješenje broj zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. P-102/99 od 10. novembra 2004. godine kojim se tužba smatra 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, povučenom. Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv - Posredstvom svoga zastupnika apelantkiwa je 29. novembra presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi 2004. godine Opštinskom sudu podnijela predlog za povraćaj u efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se pređašnje stanje. Povodom navedenog predloga sud je održao podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije ročište, kom nije prisustvovao uredno obaviješteni tuženi, na primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz VII. Meritum člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora 24. Apelantkiwa ističe da postupak u vezi sa njenom široko da se tumači. U taj izraz ne treba da se samo ukquče sve tužbom nije okončan u razumnom roku zbog čega smatra da je vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). U konvencije. konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantkiwa 25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom podnijela apelaciju 29. jula 2004. godine, a iz sudskog spisa je dijelu glasi: vidqivo da njen predmet još nije završen. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju 17. Ustavni sud, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona Ustavnog suda, može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema obuhvataju: odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna (...) kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Bosni i Hercegovini. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 18. Ustavni sud, takođe, ističe da, u skladu sa članom II/1 "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako obezbijede najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku da se, u skladu sa članom II/2 Ustava, prava i slobode, određene pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno Š...Ć" primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 19. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se 26. Ustavni sud konstatuje da se predmetni parnični apelantkiwa poziva na svoje pravo na suđenje u razumnom roku postupak odnosi na isplatu duga, određenog iznosa novca, iz iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da čega je vidqivo da je riječ o imovini. Dakle, riječ je o zahtjevu dođe do odluke u postupku koji još uvijek traje pred da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u Opštinskim sudom. Polazeći od prakse Evropskog suda za razumnom roku, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, primjenqiv u ovom predmetu. Ustavni sud ističe da se pri primjeni pravila iz člana 16 stav 1 27. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog Pravila Ustavnog suda to pravilo mora da se primjenjuje uz suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su strane, kao i važnost onoga što se za apelantkinju dovodi u mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo primjenjuje automatski i pri ispitivanju je li bilo poštovano, protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija bitno je da se uzmu u obzir određene okolnosti svakog pojedinog A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u Period koji se uzima u obzir obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u 28. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, Evropske konvencije u vezi sa predmetima o dužini postupka u kao i apelantkiwine lične prilike. kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno žalbe u vezi sa dužinom trajawa postupka počinje sa danom sredstvo koje bi omogućilo apelantkiwi da se žali zbog zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju predugog trajawa postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u obzir faza postupka dostignuta tog datuma (vidi Evropski sud za protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR, 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Poland, broj 28616/95, ECHR, 1998-VIII). Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je konvencije. parnični postupak u predmetnoj stvari započeo donošenjem 21. Ustavni sud ističe da pojedinac ne može pretjerano da Rješewa Opštinskog suda broj I-2407/98 od 1. septembra 1998. se optereti u otkrivanju koji je najefikasniji put do godine kojim je usvojen prigovor tuženog izrečen protiv ostvarivawa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je rješewa o izvršenju od 20. avgusta 1998. godine i kojim je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna određeno da predlog za izvršenje treba da se smatra tužbom. sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako Shodno tome, period u kom je pokrenut navedeni postupak spada dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i prava, ne može da se pripiše pojedincu. Sem toga, dužnost Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dakle, postupak (do države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući donošewa ove odluke) traje više od sedam godina. sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske Složenost predmeta konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv 30. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog 194, stav 21). spora, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru 22. Ustavni sud konstatuje da u konkretnom slučaju pravne prirode spora. apelantkiwa nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni 31. U konkretnom slučaju riječ je o tužbi radi isplate lijek kojim bi osporila dužinu trajawa postupka. novčanog duga. Ustavni sud zapaža da su u postupak ukqučene 23. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da postoje samo dvije strane i ne smatra da predmet koji se razmatra pred izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud nadležnim sudom može da se opiše kao naročito složen kako u prihvata da je predmetna apelacija dopustiva. pogledu činjeničnog stawa, tako i pravnih pitawa. Ponašanje podnosioca apelacije Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu 32. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod zavisi od ponašawa strana koje učestvuju u postupku (vidi uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 situacija popravi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zim- od 12. aprila 1989. godine, OI 70). mermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. 33. Razmatrajući spis predmetne parnične stvari Ustavni godine, serija A, broj 66, st. 25-32). U konkretnom slučaju sud zapaža da tužilac, odnosno njegov zastupnik, nije uredujući sudija je odmah, nakon stupawa na snagu novog Zakona prisustvovao zakazanom ročištu 10. februara 2000. godine bez o parničnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine, uzeo opravdanih razloga i pored urednog obavještewa suda. Sem toga, predmet u rad i zakazao pripremno ročište, a nakon stavljanja Opštinski sud je u više navrata na molbu i predlog tužiočevog, van snage rješewa kojim se tužba smatrala povučenom, i odnosno apelantkiwinog, zastupnika odgađao zakazana ročišta, ročište za glavnu raspravu, 19. maja 2005. godine i 4. jula 2005. i to: 20. aprila 1999. godine, 6. januara 2000. godine, 5. oktobra godine. Opštinski sud je, dakle, preduzeo odgovarajuće radnje 2000. godine, 7. februara 2001. godine, 4. aprila 2001. godine, 2. da apelantkiwa ne trpi zbog zastoja u radu na konkretnom aprila 2002. godine i 8. oktobra 2002. godine. predmetu, koji su prouzrokovali svi navedeni razlozi. 34. Sem navedenog, uvidom u spis predmeta Ustavni sud je, 39. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud takođe, utvrdio da apelantkiwa, odnosno njen zastupnik, bez smatra da odgađanje u postupanju po apelantkiwinoj tužbi ne prethodnog obavještavawa suda o spriječenosti, nije može da predstavlja prekoračenje "razumnog roka" u smislu pristupila pripremnom ročištu (u skladu sa novim pravilima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, nije iz Zakona o parničnom postupku), koje je bilo zakazano za 10. došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i novembar 2004. godine. Zbog toga, Opštinski sud je navedenog člana 6 stav 1 Evropske konvencije. dana donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Zatim, shodno predlogu od 29. novembra 2004. godine, apelantkiwa je VIII. Zakqučak tražila povraćaj u pređašnje stanje, o kom je sud morao da vodi 40. Ustavni sud zakqučuje da nema prekoračewa "razumnog poseban postupak i da zakaže ročište, nakon čega je 24. januara roka" u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2005. godine usvajanjem predloga parnica nastavljena. 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant svojim odnosom 35. Naposljetku, treba da se istakne i objektivna činjenica, prema postupku doprinosi odugovlačenju okončawa tog kojom ne može da se tereti apelantkiwa, da je tužiočeva smrt postupka. jednim dijelom uticala na dugo trajanje postupka. Naime, 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, ostavinski sud je morao da sprovede ostavinski postupak Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. poslije tužiočeve smrti nakon čega su se tek stekli uslovi za 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke nastavak predmetne parnice. Ipak, Ustavni sud je stekao Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. utisak da je od tužiočeve smrti, 6. maja 2001. godine, pa do podnošewa predloga njegovog zastupnika za nastavak postupka, Predsjednik 28. januara 2002. godine, proteklo više vremena nego što je Ustavnog suda objektivno bilo potrebno da bi se postupak nastavio. Bosne i Hercegovine 36. Stoga, a imajući u vidu utvrđene razloge iz tač. 32 i 33 Mato Tadić, s. r. ove odluke, Ustavni sud smatra da su tužilac, odnosno apelantkiwa i wihov zastupnik u velikoj, ako ne i u odlučujućoj, mjeri svojim ponašanjem u predmetnom postupku doprinijeli da predmetni parnični postupak traje više od 7 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u godina. Sem toga, analizom svih okolnosti u konkretnom predmetu broj AP 660/04, rješavajući apelaciju Vesne Grgić, na predmetu, te pomnim i svestranim razmatranjem cjelokupne osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav parnične stvari Ustavni sud nije mogao da nađe nijedan slučaj u 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i kom je apelantkiwina strana preduzela aktivnu radnju u Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj postupku radi njegovog okončawa. 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ponašanje suda Miodrag Simović, potpredsjednik 37. Ustavni sud smatra da je, sem navedenog, niz drugih Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica faktora uticao na dužinu postupka u ovom predmetu. Tako, Valerija Galić, sutkinja npr., Opštinski sud je morao službenim putem, na predlog Jovo Rosić, sudija apelantkiwinog zastupnika, da pribavlja dokaz o naplati na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je potraživawa od preduzeća tuženog u Hrvatskoj iz kog bi 1 apelantkiwa mogla da naplati svoj dug. Prikupljanje dokaza ODLUKU O MERITUMU diplomatskim putem redovno traje duži vremenski period, Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Grgić podnesena tako da je i u konkretnom slučaju pribavljanje ovog dokaza zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu trajalo skoro pune dvije godine. Naime, apelantkiwin Općinskog suda u Sarajevu broj P-244/05 (raniji broj P-102/99). zastupnik je predlog za pribavljanje navedenog dokaza podnio Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i na ročištu 18. jula 2002. godine, a Opštinski sud je tražene Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i podatke zaprimio preko Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine", u "Službenom glasniku Republike Srpske" i u Hercegovine tek 11. juna 2004. godine. Zbog toga, protok ovog, ne "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". baš kratkog, vremenskog perioda radi pribavljanja navedenog dokaza (shodno predlogu apelantkiwinog zastupnika!) OBRAZLOŽENJE predstavlja objektivnu činjenicu na koju Opštinski sud nije mogao da utiče, te ovaj sud ne može da se tereti. I. Uvod 38. Dalje, i ovom prilikom Ustavni sud mora da napomene da 1. Vesna Grgić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva su velika preopterećenost redovnih sudova zaostalim podnijela je 29. jula 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu predmetima i reforma sudskog sistema u Bosni i Hercegovini Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog objektivni limitirajući faktori koji nesumwivo utiču na nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog efikasnost pravosuđa. To ne znači da Ustavni sud negira svoju suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-244/05, konstataciju iz tačke 19 ove odluke da nedostaci u organizaciji raniji broj P-102/99. pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih II. Postupak pred Ustavnim sudom Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od člana 6 Evropske konvencije. Međutim, shodno praksi Općinskog suda zatraženo je 5. i 29. aprila 2005. godine da 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 83/05 dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Općinskog suda - na deseto ročište, zakazano za 21. juni 2000. godine, nije se zatraženo je da dostavi spis broj P-244/05. odazvao uredno obaviješteni tuženi, a ročište je odgođeno za 5. 3. Odgovor na apelaciju Općinski sud dostavio je 10. maja oktobar 2000. godine. 2005. godine a spis broj P-244/05 1. jula 2005. godine. - na jedanaesto ročište nije se odazvao uredno obaviješteni 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, tužilac, koji je pismenim putem tražio odgodu ročišta. odgovor Općinskog suda je 6. jula 2005. godine dostavljen - na dvanaesto ročište, zakazano za 6. decembar 2000. apelantici. godine, nije se odazvao tužilac, a nije bilo ni dokaza da je poziv na ročište uredno dostavljen. Ročište je odgođeno za 7. februar III. Činjenično stanje 2001. godine. 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda - trinaestom ročištu nije pristupio uredno obaviješteni i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na tužilac, a njegov zastupnik je tražio odgodu, te je ročište sljedeći način. odgođeno za 4. april 2001. godine. 6. Apelanticin pokojni muž Slobodan Kapor (u daljnjem - četrnaesto ročište, zakazano za 4. april 2001. godine, na tekstu: tužilac) kao radnik Instituta za saobraćaj IPSA Sarajevo (u prijedlog zastupnika tužioca je odgođeno, a ročištu nije pristupio daljnjem tekstu: tuženi) izvjesno vrijeme u toku 1992. godine uredno obaviješteni tuženi. proveo je na radu u Libiji. Za taj rad tuženi nije tužiocu isplatio - na petnaestom ročištu, 14. maja 2001. godine, zastupnik devizni dio zarade od 4.632,49 USD i 659,61 USD u dinarskoj tužioca je obavijestio sud da je tužilac preminuo, pa je predložio protuvrijednosti, o čemu je izdao potvrdu broj 372/94. da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme, kako bi stupio u 7. Pošto tuženi nije izmirio svoje dugovanje prema tužiocu kontakt sa njegovim nasljednicima, a u vezi sa nastavkom vansudskim putem, tužilac je podnio prijedlog za izvršenje, na predmetnog parničnog postupka. Općinski sud je usvojio osnovu vjerodostojne isprave, za novčana sredstva koja se nalaze prijedlog zastupnika tužioca i donio rješenje kojim je ročište na računu tuženog. Na osnovu tog prijedloga Općinski sud je odgođeno na neodređeno vrijeme. donio Rješenje o izvršenju broj I-2407/98 od 20. augusta 1998. - podneskom zaprimljenim u Općinskom sudu 17. oktobra godine. S obzirom na to da je tuženi protiv navedenog rješenja o 2001. godine opunomoćenik tužioca je obavijestio sud da je u izvršenju izjavio prigovor, Općinski sud je donio Rješenje broj više navrata pokušao stupiti u kontakt sa tužiočevom porodicom, I-2407/98 od 1. septembra 1998. godine kojim je navedeno što mu nije uspjelo. Navedenim pismenom zastupnik tužioca je rješenje o izvršenju stavljeno van snage u cijelosti i ukinute sve molio sud da mu se ostavi duži rok od tri mjeseca kako bi stupio u provedene radnje, a prijedlog za izvršenje je tretiran kao tužba, pa kontakt sa porodicom i utvrdio da li je poslije tužioca proveden je počela teći parnica. ostavinski postupak. 8. S obzirom na to da je 6. maja 2001. godine tužilac - podneskom zastupnika tužioca 28. januara 2002. godine preminuo, Općinski sud II u Sarajevu je u ostavinskom postupku sud je zamoljen da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavi, a u donio Rješenje broj O-2852/01 od 26. decembra 2001. godine prilogu je dostavljeno Rješenje ostavinskog suda, Općinskog kojim je utvrđeno da navedeno potraživanje, između ostalog, čini suda II u Sarajevu, broj O-2852/01 od 26. decembra 2001. njegovu zaostavštinu, te je apelantica proglašena njegovim godine. testamentarnim nasljednikom. Nakon toga, apelantica je kao - šesnaesto ročište, zakazano za 2. april 2002. godine, tužilac stupila u parnicu. odgođeno je na molbu zastupnika tužioca za 28. maj 2002. godine. 9. U navedenom predmetu održana su sljedeća ročišta: - sedamnaesto ročište održano je u prisustvu zastupnika - prvo ročište održano je 20. aprila 1999. godine kojem su parničnih stranaka, a zastupnik tužioca priložio je navedeno prisustvovali tužilac i zastupnik tuženog. Na tužiočev prijedlog ostavinsko rješenje u spis predmeta. Sud je odgodio ročište i ročište je odgođeno i zakazano novo za 10. juni 1999. godine, jer naložio zastupniku tužioca da precizira tužbeni zahtjev i zastupnik tužioca nije pristupio ročištu. pravilno, pismenim podneskom, označi tužioca u roku od 15 dana, kako bi se podnesak dostavio zastupniku tuženog radi - drugo ročište kojem su prisustvovali tužilac i njegov blagovremenog davanja izjašnjenja na nove okolnosti. zastupnik, kao i zastupnik tuženog, održano je 10. juna 1999. - osamnaesto ročište održano je 18. jula 2002. godine u godine. Tužilac je izložio navode tužbe, a tuženi odgovor na prisustvu zastupnika parničnih stranaka. Zastupniku tuženog je tužbu. Osim toga, odlučeno je da se zastupniku tužioca uruči uručen podnesak zastupnika tužioca kojim je uredio tužbu. primjerak odgovora na tužbu sa dokazima, kako bi se izjasnio u Izložen je dotadašnji tok postupka. Ročište je odgođeno za 8. vezi s tim navodima do sljedećeg ročišta, koje je zakazano za 15. oktobar 2002. godine. juli 1999. godine. - devetnaesto ročište, zakazano za 8. oktobar 2002. godine, na - treće ročište održano je 15. jula 1999. godine i prisustvovale prijedlog parničnih stranaka, odgođeno je na neodređeno vrijeme. su mu obje parnične stranke, a Općinski sud je donio rješenje - nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom kojim je usvojio tužiočev prijedlog da vještak finansijske struke postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine izvrši vještačenje. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. Federacije Bosne i Hercegovine", broj 53/03, u daljnjem tekstu: - četvrto ročište je održano 2. novembra 1999. godine i ZPPFBiH), u skladu sa novim odredbama ZPPFBiH, sud je prisustvovale su mu obje parnične stranke. Date su primjedbe na zakazao pripremno ročište za 10. novembar 2004. godine. Na nalaz vještaka finansijske struke i odlučeno je da se na sljedeće pripremno ročište nisu se odazvale uredno obaviještene parnične ročište pozove taj vještak kako bi razjasnio određene nejasnoće iz stranke, pa je Općinski sud donio Rješenje broj P-102/99 od 10. svoga nalaza i mišljenja. novembra 2004. godine kojim se tužba smatra povučenom. - peto ročište održano je 6. decembra 1999. godine i - posredstvom svoga zastupnika apelantica je 29. novembra odgođeno za 24. decembar 1999. godine. Parnične stranke 2004. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za povrat u saglasno su tražile odgađanje radi izjašnjenja o dopuni nalaza i pređašnje stanje. Povodom navedenog prijedloga sud je održao mišljenja vještaka finansijske struke. ročište, kojem nije prisustvovao uredno obaviješteni tuženi, na - šesto ročište održano je 24. decembra 1999. godine u kojem je donio rješenje i usvojio apelanticin prijedlog, te zakazao odsutnosti tuženog, a na tužiočev prijedlog. Tužilac je predložio novo pripremno ročište za 9. mart 2005. godine. da se usmeno sasluša vještak finansijske struke na narednom - narednom pripremnom ročištu, 9. marta 2005. godine, ročištu. prisustvovale su obje parnične stranke. Izložen je dotadašnji tok - sedmo ročište, zakazano za 6. januar 2000. godine, postupka i predloženo izvođenje novih dokaza. odgođeno je na zahtjev zastupnika tužioca zbog bolesti. - 19. maja 2005. godine održano je ročište za glavnu raspravu - na osmo ročište, zakazano za 10. februar 2000. godine, nisu na kojem su učestvovali zastupnici parničnih stranaka i se pojavile uredno obaviještene parnične stranke. Ročište je apelantica, a zakonski zastupnik tuženog nije pristupio jer je bio odgođeno na zahtjev zastupnika tužioca a razlog za odgađanje službeno odsutan. Izvedeni su dokazi kako je određeno rješenjem ročišta nije naveden. suda sa pripremnog ročišta 9. marta 2005. godine. Sud je donio - deveto ročište održano je 21. marta 2000. godine u prisustvu rješenje da će se ročište za glavnu raspravu nastaviti 4. jula 2005. obiju parničnih stranaka, na kojem je saslušan vještak finansijske godine. Odlučeno je da se kopija zapisnika sa rasprave dostavi struke. Zastupniku tužioca je naloženo da precizira tužbeni vještaku finansijske struke kako bi se mogao očitovati na zahtjev, a tuženom da dostavi relevantne finansijske podatke. primjedbe koje je dao zastupnik tuženog. IV. Relevantni propisi 18. Ustavni sud, također, ističe da, u skladu sa članom II/1. 10. Zakon o parničnom postupku u relevantnom dijelu Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju glasi: najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava, prava i slobode, određene Evropskom "Član 10. konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni Š...ĆSud je dužan provesti postupak bez odugovlačenjaŠ...Ć." i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. V. Apelacija 19. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na svoje pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. a) Navodi iz apelacije stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do 11. Apelantica ističe da u predmetnoj pravnoj stvari parnica odluke u postupku koji još uvijek traje pred Općinskim sudom. traje od 1998. godine, a da do dana podnošenja apelacije nije Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području donesena prvostepena presuda. Također, apelantica navodi da iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se pri svojim propustima i postupcima nije utjecala na neopravdano primjeni pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to nerješavanje konkretnog predmeta. Predlaže da se usvoji pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez apelacija kao osnovana s obzirom na neopravdano dug rok pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud, Cardot protiv rješavanja predmetnog slučaja, te da se Općinskom sudu naloži Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, hitno postupanje. Traži da joj se dosudi novčana naknada od stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih 2.000,00 KM zbog neopravdano dugog trajanja postupka. U lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se prilogu apelantica je dostavila Presudu Kantonalnog suda u može primjenjivati automatski i, pri ispitivanju je li bilo Sarajevu broj Gž-1464/02 od 6. maja 2004. godine u kojoj je sud poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog u istom slučaju, kako navodi apelantica, donio meritornu odluku pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van iako je tužba u ovom slučaju podnesena dvije godine kasnije. Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980.; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno b) Odgovor na apelaciju uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u 12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi, između pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao ostalog, da su na tužiočev prijedlog traženi podaci od tuženog o i apelanticine lične prilike. tome da li je izvršena naplata od investitora u Libiji, te da su ovi 20. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud podaci dostavljeni sudu 30. juna 2000. godine. Osim toga, u toku primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u 2000. godine, zastupnik tužioca je u više navrata tražio Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno odgađanje ročišta, zatim je tužilac preminuo, zbog čega je njegov sredstvo koje bi omogućilo apelantici da se žali zbog predugog zastupnik tražio odgađanje ročišta na neodređeno vrijeme, kako trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv bi stupio u kontakt sa nasljednicima. Nakon toga, zastupnik Portugala, broj 32082/98, ECHR, 1999-IX). Ustavni sud smatra tužioca je morao urediti tužbu i precizirati tužbeni zahtjev. Zatim, da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, na ročištu 18. jula 2002. godine apelanticin zastupnik je tražio da odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih se od tuženog, i to od BHS-a Projektno društvo Zagreb, službeno prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i traže podaci o naplati potraživanja prema poslovima kao iz tužbe. zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to da su se ovi podaci morali tražiti diplomatskim 21. Ustavni sud ističe da se pojedinac ne može pretjerano putem, zaprimljeni su podneskom Ministarstva pravde 11. juna opteretiti u otkrivanju koji je najefikasniji put do ostvarenja 2004. godine. njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od 13. Nakon toga, navodi Općinski sud, na snagu je stupio novi osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja ZPPFBiH, pa je, u skladu sa njegovim odredbama, 10. novembra su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i 2004. godine zakazano pripremno ročište kojem nisu pristupile razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog parnične stranke iako su bile uredno obaviještene. Zbog toga, sud sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne je donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da usvojen je apelanticin prijedlog za povrat u pređašnje stanje, te organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se zakazano i održano novo pripremno ročište 9. marta 2005. povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, godine. Naposljetku, održano je i ročište za glavnu raspravu 19. Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od maja 2005. godine. 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 22. Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju VI. Dopustivost apelantica nije imala na raspolaganju djelotvoran pravni lijek 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, kojim bi osporila dužinu trajanja postupka. Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja 23. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir da postoje su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog izuzetne okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. da je predmetna apelacija dopustiva. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv VII. Meritum presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi 24. Apelantica ističe da postupak u vezi sa njenom tužbom efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u nije okončan u razumnom roku zbog čega smatra da je roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske 16. U okviru apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana konvencije. VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora se 25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom široko tumačiti. U taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste dijelu glasi: odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 10/01). U (...) konkretnom slučaju Ustavni sud naglašava da je apelantica e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim podnijela apelaciju 29. jula 2004. godine a iz sudskog spisa je stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." vidljivo da njen predmet još nije završen. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu 17. Ustavni sud, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila glasi: Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema "1.Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Bosni i Hercegovini. Š...Ć" Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrat u pređašnje stanje, o kojem je sud morao voditi poseban 26. Ustavni sud konstatira da se predmetni parnični postupak postupak i zakazivati ročište, nakon čega je 24. januara 2005. odnosi na isplatu duga, određenog iznosa novca, iz čega je godine usvajanjem prijedloga parnica nastavljena. vidljivo da je riječ o imovini. Dakle, riječ je o zahtjevu da se u 35. Naposljetku, treba istaći i objektivnu činjenicu, kojom se sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom ne može teretiti apelantica, da je tužiočeva smrt jednim dijelom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom utjecala na dugo trajanje postupka. Naime, ostavinski sud je predmetu. morao provesti ostavinski postupak poslije tužiočeve smrti 27. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda nakon čega su se tek stekli uvjeti za nastavak predmetne parnice. za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja Ipak, Ustavni sud je stekao utisak da je od tužiočeve smrti, 6. postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući maja 2001. godine, pa do podnošenja prijedloga njegovog u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u zastupnika za nastavak postupka, 28. januara 2002. godine, postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao proteklo više vremena nego što je objektivno bilo potrebno da bi i važnost onoga što se za apelanticu dovodi u pitanje u sporu se postupak nastavio. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, 36. Stoga, a imajući u vidu utvrđene razloge iz tač. 32. i 33. presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; ove Odluke, Ustavni sud smatra da su tužilac, odnosno apelantica Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. i njihov zastupnik u velikoj, ako ne i u odlučujućoj, mjeri svojim godine, stav 24). ponašanjem u predmetnom postupku doprinijeli da predmetni parnični postupak traje više od 7 godina. Osim toga, analizom Period koji se uzima u obzir svih okolnosti u konkretnom predmetu, te pomnim i svestranim 28. Ustavni sud podsjeća na konstantnu praksu organa razmatranjem cjelokupne parnične stvari Ustavni sud nije mogao Evropske konvencije u vezi sa predmetima o dužini postupka u naći nijedan slučaj u kojem je apelanticina strana preduzela kojima su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske aktivnu radnju u postupku radi njegovog okončanja. konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Ponašanje suda Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir za žalbe u vezi sa dužinom trajanja postupka počinje sa danom 37. Ustavni sud smatra da je, osim navedenog, niz drugih zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju faktora utjecao na dužinu postupka u ovom predmetu. Tako, npr., razumnosti vremena koje je prevazišlo taj datum mora se uzeti u Općinski sud je morao službenim putem, na prijedlog obzir faza postupka dostignuta tog datuma (vidi, Evropski sud za apelanticinog zastupnika, priskrbiti dokaz o naplati potraživanja ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra od preduzeća tuženog u Hrvatskoj iz kojeg bi apelantica mogla 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski v. Poland, naplatiti svoj dug. Prikupljanje dokaza diplomatskim putem broj 28616/95, ECHR, 1998-VIII). redovno traje duži vremenski period, tako da je i u konkretnom 29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je parnični slučaju pribavljanje ovog dokaza trajalo skoro pune dvije godine. postupak u predmetnoj stvari započeo donošenjem Rješenja Naime, apelanticin zastupnik je prijedlog za pribavljanje Općinskog suda broj I-2407/98 od 1. septembra 1998. godine navedenog dokaza podnio na ročištu 18. jula 2002. godine, a kojim je usvojen prigovor tuženog izjavljen protiv rješenja o Općinski sud je tražene podatke zaprimio putem Ministarstva izvršenju od 20. augusta 1998. godine i kojim je određeno da se pravde Bosne i Hercegovine tek 11. juna 2004. godine. Zbog prijedlog za izvršenje treba smatrati tužbom. Prema tome, period toga, protek ovog, ne baš kratkog, vremenskog perioda radi u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost pribavljanja navedenog dokaza (prema prijedlogu apelanticinog Ustavnog suda s obzirom na to da je započeo nakon 14. decembra zastupnika!) predstavlja objektivnu činjenicu na koju Općinski 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio sud nije mogao utjecati, te se ovaj sud ne može teretiti. na pravnu snagu. Dakle, postupak (do donošenja ove Odluke) 38. Dalje, i ovom prilikom Ustavni sud mora napomenuti da traje više od sedam godina. su velika preopterećenost redovnih sudova zaostalim predmetima i reforma sudskog sistema u Bosni i Hercegovini Složenost predmeta objektivni limitirajući faktori koji nesumnjivo utječu na 30. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora efikasnost pravosuđa. To ne znači da Ustavni sud negira svoju razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog konstataciju iz tačke 19. ove Odluke da nedostaci u organizaciji spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati pravne prirode spora. na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom 31. U konkretnom slučaju riječ je o tužbi radi isplate Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. novčanog duga. Ustavni sud zapaža da su u postupak uključene Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za samo dvije strane i ne smatra da se predmet koji se razmatra pred ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju nadležnim sudom može opisati kao naročito složen kako u privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu pogledu činjeničnog stanja, tako i pravnih pitanja. odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Ponašanje podnosioca apelacije Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 32. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku 25-32). U konkretnom slučaju uredujući sudija je odmah, nakon zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku u odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 Federaciji Bosne i Hercegovine, uzeo predmet u rad i zakazao od 12. aprila 1989. godine, OI 70). pripremno ročište, a nakon stavljanja van snage rješenja kojim se 33. Razmatrajući spis predmetne parnične stvari Ustavni sud tužba smatrala povučenom, i ročište za glavnu raspravu, 19. maja zapaža da tužilac, odnosno njegov zastupnik, nije prisustvovao 2005. godine i 4. jula 2005. godine. Općinski sud je, dakle, zakazanom ročištu, 10. februara 2000. godine, bez opravdanih preduzeo odgovarajuće radnje da apelantica ne trpi zbog zastoja razloga i pored uredne obavijesti suda. Osim toga, Općinski sud u radu na konkretnom predmetu, koji su prouzrokovali svi je u više navrata na molbu i prijedlog zastupnika tužioca, navedeni razlozi. odnosno apelantice, odgađao zakazana ročišta, i to: 20. aprila 39. Uzimajući u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud 1999. godine, 6. januara 2000. godine, 5. oktobra 2000. godine, smatra da odgađanje u postupanju po apelanticinoj tužbi ne može 7. februara 2001. godine, 4. aprila 2001. godine, 2. aprila 2002. predstavljati prekoračenje "razumnog roka" u smislu člana 6. godine i 8. oktobra 2002. godine. stav 1. Evropske konvencije, te da, prema tome, nije došlo do 34. Osim navedenog, uvidom u spis predmeta Ustavni sud je, povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav također, utvrdio da apelantica, odnosno njen zastupnik, bez 1. Evropske konvencije. prethodnog obavještavanja suda o spriječenosti, nije pristupila pripremnom ročištu (u skladu sa novim pravilima iz Zakona o VIII. Zaključak parničnom postupku), koje je bilo zakazano za 10. novembar 40. Ustavni sud zaključuje da nema prekoračenja "razumnog 2004. godine. Zbog toga, Općinski sud je navedenog dana donio roka" u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Potom, prema stav 1. Evropske konvencije kada apelant svojim odnosom prema prijedlogu od 29. novembra 2004. godine, apelantica je tražila postupku doprinosi odugovlačenju okončanja tog postupka. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) je zatraženo 2. ožujka Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove Odluke. 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 5. Tuženi je 21. ožujka 2005. godine dostavio odgovor na Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. apelaciju. Predsjednik 6. Na temelju članka 25. stavak 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda Ustavnog suda, odgovori su Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog 21. lipnja 2005. godine dostavljeni apelantici. Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na predmetu broj AP 663/04, rješavajući apelaciju Ružice sljedeći način. Bezbradica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i 8. Općinski je sud Presudom broj P-127/03 od 8. rujna 2003. Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Gž-1955/03 od 5. svibnja 2004. godine, odbio apelantičin ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: tužbeni zahtjev protiv tuženog. U tužbenom je zahtjevu traženo Mato Tadić, predsjednik da se ustvrdi da je apelantica stekla stanarsko pravo na stanu u Miodrag Simović, dopredsjednik Ulici Safvet-bega Bašagića bb u Zavidovićima (u daljnjem Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednica tekstu: upitni stan), potom, da se ustvrdi da su prostorije površine Valerija Galić, sutkinja 62 m² (upitni stan) iznad gradske ljekarne namijenjene za Jovo Rosić, sudac stanovanje, te da je tuženi dužan apelantici dopustiti ulazak u na sjednici održanoj 13. listopada 2005. godine donio posjed stana i omogućiti joj da upitni stan otkupi. U postupku 1 pred prvostupanjskim sudom su ustvrđene sljedeće činjenice: da ODLUKU O MERITUMU je upitni stan izgrađen na temelju ugovora o udruživanju sredstava između OOUR-a "Izvoz-uvoz" Zavidovići (tadašnjeg Usvaja se apelacija Ružice Bezbradica. poslodavca apelantičinog supruga) i tuženog, zaključenog 24. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(f) Ustava Bosne i travnja 1983. godine, u kojem je regulirano da ugovorne strane Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih udružuju sredstva za rješavanje stambenih potreba bračnih prava i temeljnih sloboda. drugova Bezbradica i da se tuženi obvezuje da upitni stan po Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj izgradnji bude dodijeljen apelantici, ali da se ugovor smatra Gž-1955/03 od 5. svibnja 2004. godine i Presuda Općinskog suda zakonitim i ukoliko upitni stan bude dodijeljen nekom drugom u Zavidovićima broj P-127/03 od 8. rujna 2003. godine. djelatniku uz obvezu da tuženi nadoknadi udružitelju sredstava Predmet se vraća Općinskom sudu u Zavidovićima, koji je uloženi iznos novca. Nakon izgradnje upitni je stan dodijeljen dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno apelantici na temelju Rješenja tuženog broj 01/823.a/83 od 17. članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 8. Europske svibnja 1983. godine. U rješenju je propisano da će apelantica konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. zaključiti ugovor o uporabi stana u kojem će se pobliže regulirati Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 prava i obveze ugovornih strana. Apelantica nije zaključila dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i ugovor o uporabi upitnog stana. Ona je upitni stan koristila sa Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove obitelji do 16. rujna 1992. godine, kada ga je napustila zbog odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda ratnih okolnosti. U obrazloženju prvostupanjske je presude Bosne i Hercegovine. navedeno da apelantica, obzirom da je ustvrđeno da nije Odbija se kao neutemeljena apelacija Ružice Bezbradica zaključila ugovor o uporabi upitnog stana, u smislu članka 11. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Zakona o stambenim odnosima, nije ispunila uvjet za stjecanje Gž-1955/03 od 5. svibnja 2004. godine i Presude Općinskog suda stanarskog prava na upitnom stanu. Potom, u obrazloženju je u Zavidovićima broj P-127/03 od 8. rujna 2003. godine u odnosu navedeno da je u postupku ustvrđeno da je tuženi upitni stan na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske svojim internim aktima odredio kao stan namijenjen za službene konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi potrebe, te da se u svezi toga upitni stan ne smatra stanom u članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske smislu članka 4. stavak 1. točka 3. Zakona o stambenim konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. odnosima. Tu činjenicu prvostupanjski je sud ustvrdio i na Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim osnovi popisa stanova i poslovnih prostora Doma zdravlja novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom Zavidovići koji je sačinio SIZ stanovanja Zavidovići 31. prosinca glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko 1991. godine, u kojem nije bio naveden upitni stan, kao i dopisa Distrikta Bosne i Hercegovine". JKP "Radnik" Zavidovići od 20. srpnja 2003. godine, u kojem je navedeno da je uvidom u evidenciju stanova prije 1992. godine OBRAZLOŽENJE ustvrđeno da se apelantica i njezin suprug ne vode kao korisnici I. Uvod stanova u vlasništvu Doma zdravlja Zavidovići. Također je zaključeno u prvostupanjskoj presudi da redoviti sud ne može 1. Ružica Bezbradica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz promijeniti namjenu upitnog stana koji je bio određen kao stan za Zavidovića je podnijela 30. lipnja 2004. godine apelaciju službene potrebe, jer o tomu odlučuje vlasnik stana svojim općim Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni aktom, što je u konkretnom slučaju tuženi i učinio svojim sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem Pravilnikom. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1955/03 od 5. svibnja 2004. tuženi odlukom broj 01-235/00 od 28. ožujka 2000. godine godine. Apelantica je 12. studenog i 21. prosinca 2004. godine promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u zgradi u kojoj je i podnijela dopune apelacije. upitni stan. Stanovi za službene svrhe su postali stanovi za rješavanje stambenih potreba djelatnika. Prvostupanjski je sud II. Postupak pred Ustavnim sudom zaključio da ta činjenica ne obvezuje tuženog da apelantici proda 2. Na temelju članka 21. stavak 1. tada važećeg Poslovnika upitni stan koji se nalazi u istoj zgradi obzirom da upitnom stanu Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u nije nikada promijenjena namjena. Obzirom na navedene tvrdnje, Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud je) zatraženo 2. redoviti su sudovi zaključili da apelantica na upitnom stanu ne ožujka 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. može steći stanarsko pravo, odnosno ne može otkupiti upitni stan. 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni je sud dostavio 22. 9. Odlukom je Povjerenstva za imovinske zahtjeve raseljenih ožujka 2005. godine, a Općinski je sud 16. ožujka 2005. godine. osoba i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo za imovinske 4. Na temelju članka 21. stavak 2. tada važećeg Poslovnika zahtjeve) broj 522-1711/1/1 od 28. siječnja 2003. godine, koja je Ustavnog suda, od Javne ustanove Dom zdravlja sa poliklinikom potvrđena Odlukom Povjerenstva za imovinske zahtjeve broj 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 86/05 R-522-1711-1/1-90-1703 od 14. listopada 2003. godine, iznijela takve tvrdnje, pa se ti sudovi nisu ni mogli baviti potvrđeno da je apelantica bila u posjedu upitnog stana 1. travnja pitanjem je li tuženi postupio nejednako u istim ili sličnim 1992. godine. Apelantica je na temelju te odluke uvedena u situacijama kao što je apelantičina. Osim toga, u svezi tih navoda posjed upitnog stana 19. studenog 2003. godine, ali upitni stan apelantica nije ponudila nikakve dokaze, pa su njezini navodi trenutačno ne koristi, jer živi sa obitelji u Somboru, gdje je i paušalni i ne mogu se uvažiti kao utemeljeni. zasnovala stalni radni odnos u Medicinskom centru "Radivoj 12. Općinski je sud naveo da su u apelaciji navedeni razlozi Simonović" na radnom mjestu specijaliste pedijatra. Apelantica koji se mogu uporabiti za podnošenje priziva ili izvanrednog je 5. studenog 2002. godine podnijela prijavu na natječaj za radno pravnog lijeka, jer pravni stav suda koji ne odgovara apelantici mjesto specijaliste pedijatra kod tuženog. Putem telefona ne znači povredu njezinih Ustavom zaštićenih prava. Obzirom apelantica je 27. studenog 2003. godine pozvana da se javi na da su u apelaciji ponovljeni prizivni navodi, Općinski je sud posao. Apelantica je tražila prolongiranje roka za prelazak na predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. posao kod tuženog obzirom da je 27. studenog 2003. godine 13. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da nije pozvana da se javi na posao 1. prosinca 2003. godine. Apelantica nijednim svojim postupkom ugrozio apelantičina ustavna prava je dopisom tuženog, koji je primila 12. prosinca 2003. godine, na koja se poziva u apelaciji, te smatra da su redoviti sudovi obaviještena da se, radi zaključenja ugovora o radu za radno donijeli pravičnu i na zakonu utemeljenu odluku. Tuženi je mjesto liječnika specijaliste, javi na posao kod tuženog naveo da je upitni stan općim aktima bio namijenjen za najkasnije do 24. prosinca 2003. godine, te da će se, ukoliko se ne službenu upotrebu, odnosno za stanovanje uposlenika tuženog, javi na posao do tog nadnevka, smatrati da je odustala od zbog čega se upitni stan, kao i još nekoliko stanova u krugu zaključenja ugovora o radu. Nakon primitka poziva na posao tuženog nisu nalazili na spisku stanovanja tadašnjeg SIZ-a na apelantica je poslala tuženom dopis u kojem ga je obavijestila da kojima se stjecalo stanarsko pravo. Tuženi je, također, naveo da kod svog novog poslodavca, prema ugovoru o radu, ima otkazni su ovi stanovi bili namijenjeni za rješavanje problema smještaja rok od šest mjeseci koji mora ispoštovati i da to tuženi uvaži njegovih uposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, ukoliko je njihova ponuda za posao ozbiljna. posebice liječnika, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi IV. Apelacija za onu ustanovu koja mu osigura smještaj. Činjenica da je apelantica plaćala komunalne troškove je nepobitna, kako se a) Navodi iz apelacije dalje navodi u odgovoru, ali to je neodvojiv dio stanovanja u bilo kojem prostoru, pa tako i u stanu u poslovnoj zgradi, i to 10. Apelantica je navela da joj je pobijanim presudama nije odlučan čimbenik za stjecanje i potvrđivanje stanarskog onemogućeno da se sa svojom obitelji vrati u svoj dom iz prava. Tuženi je, također, naveo da je odlukom Povjerenstva za Sombora, gdje živi kao podstanar u teškim uvjetima, čime je imovinske zahtjeve samo potvrđeno da je ona bila u posjedu povrijeđeno njezino pravo na poštivanje doma, koje garantiraju stana 1. travnja 1992. godine. Nakon stupanja u posjed upitnog članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske stana, 19. studenog 2003. godine, navodi se u odgovoru, konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u apelantica se nije uselila u stan iako u apelaciji navodi da je bila daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je, potom, primorana biti podstanar u Srbiji, jer ne može stupiti u posjed navela da je zakonito koristila upitni stan punih osam godina, uz upitnog stana. Iz zapisnika o primopredaji stana broj prešutnu suglasnost tuženog, i ispunjavala sve obveze koje 03/17-23-2390/03 od 19. studenog 2003. godine je razvidno da proistječu iz stanarskog prava, što je tuženi prihvaćao i nije ničim je apelantica stupila u posjed stana, ali, kako tuženi navodi, stan osporavao. Apelantica je navela i to da postoje određeni dokazi je zaključan od razdoblja primopredaje i apelantica nema koje redoviti sudovi nisu uopće ili nisu dostatno ocijenili iz kojih namjeru vratiti se u upitni stan. Tuženi smatra da nije je razvidno da je prvobitna namjera tuženog bila riješiti povrijeđeno apelantičino pravo na dom, jer se upitni stan, u apelantičino stambeno pitanje, da se radilo o stambenim, a ne o smislu članka 4. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, ne poslovnim prostorijama, te da se ona u potpunosti ponašala kao smatra stanom, a apelantica nije nikada ni zaključila ugovor o nositelj stanarskog prava što je tuženi i prihvaćao. U apelaciji je uporabi upitnog stana u smislu članka 11. Zakona o stambenim navedeno i to da redoviti sudovi u svojim odlukama uopće nisu odnosima. Glede apelantičinih navoda o povredi članka 14. u ocijenili kao ključne dokaze prvostupanjsku i drugostupanjsku svezi članka 8. Europske konvencije, tuženi je naveo da su odluku Povjerenstva za imovinske zahtjeve, kojom joj je vraćen neutemeljeni, jer su na dva stana, od ukupno četiri, u zgradi u upitni stan u posjed i priznato stanarsko pravo. Apelantica je, kojoj je i upitni stan korisnici stekli stanarsko pravo i pravo također, navela da je bila diskriminirana u uživanju prava na otkupa tek 2000. godine, kada je odlukom tuženog poštivanje njezinog doma iz članka 8. Europske konvencije, jer promijenjena namjena tih prostorija. Tuženi je kao dokaz o je u postupku povrata upitnog stana i u postupku po zahtjevu za tomu da apelantica nije diskriminirana u uživanju svojih prava otkup upitnog stana ukazivala na činjenicu da je tuženi, kao naveo i to da joj je nudio uposlenje i primio je u radni odnos, o vlasnik zgrade u kojoj se nalazi i upitni stan, omogućio otkup dva čemu je apelanticu i obavijestio svojim dopisima 2003. godine, stana drugim uposlenicima tijekom 2001. godine, ali ne i ali apelantica je tu mogućnost odbila. Sve to, prema mišljenju apelantici. Apelantica je na kraju navela da je pobijanim tuženog, ukazuje da apelantica zbog postupaka tuženog, presudama povrijeđeno i njezino pravo na imovinu iz članka odnosno odluka redovitih sudova, nije primorana živjeti kao II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 podstanar u teškim materijalnim i zdravstvenim uvjetima, jer je uz Europsku konvenciju. imala priliku zasnovati radni odnos i sa obitelji živjeti u stanu u b) Odgovor na apelaciju čijem je posjedu od 19. studenog 2003. godine i kao uposlenik tuženog steći sva prava kao i ostali uposlenici. Tuženi je naveo 11. Kantonalni je sud naveo da su navodi apelacije da apelantica nema namjeru živjeti u upitnom stanu, nego neutemeljeni, te da nije došlo do povreda prava na poštivanje isključivo steći materijalnu korist. Zbog svega navedenog, doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer se upitni stan ne može smatrati njezinim V. Relevantni propisi "domom" obzirom da ona na tome stanu nikada nije stekla stanarsko pravo u smislu članka 11. Zakona o stambenim 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", odnosima. Također, kako je u odgovoru dalje navedeno, upitni se br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98) stan ne može smatrati ni apelantičinom imovinom obzirom da Članak 2. ona nije stekla stanarsko pravo, jer samo stanarsko pravo stečeno "Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na na zakonit način, u smislu članka 11. Zakona o stambenim osnovi akta koji predstavlja punomoćan temelj za useljenje u stan odnosima, predstavlja ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo taj stan, osobe koja je to pravo stekla. Što se tiče apelantičinih navoda da pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano je diskriminirana, jer je tuženi omogućio otkup dva stana drugim koristiti." uposlenicima u istoj zgradi u kojoj se nalazi i upitni stan, Kantonalni sud ih smatra neistinitim. Naime, kako se u odgovoru Članak 4. stavak 1. točka 3. i stavak 2. navodi, apelantica u postupku pred redovitim sudovima nije "Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: 3) stanovi za obnašanje službene dužnosti koji se kao vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (Europski sud za namjenski ustvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. lipnja 1994. aktom davatelja stana na uporabu (stanovi u zgradama godine, serija A, br. 297-C). krivično-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u 21. Da bi se ustvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora ustvrditi je stajalištima, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, li upitni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja putova, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike stavka 1. članka 8. Europske konvencije. zgrada - kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi 22. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično). "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom Korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog stavka vlasništvu (vidi presude Europskog suda za ljudska prava, Gillow stječu u njihovoj uporabi samo prava ustvrđena samoupravnim protiv Velike Britanije od 24. studenog 1986. godine, serija A, broj sporazumom, odnosno općim aktom davatelja stana na uporabu 109, stavak 46. f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. lipnja i prava ustvrđena ugovorom." 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj Članak 11. u relevantnom dijelu glasi: interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske "Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovi stanarskog u stan. prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. svibnja Zakonitim se useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj osnovi ugovora o uporabi stana, zaključenog na osnovi 24/99). Također, Ustavni je sud usvojio stav da se "domom" u odgovarajućeg akta, ili drugog akta ustvrđenog ovim zakonom smislu članka 8. Europske konvencije može smatrati i stan u koji se koji predstavlja punovažan temelj za useljenje u stan Š...Ć." uselila neka osoba na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključila ugovor o uporabi stana (vidi, mutatis mutandis, VI. Dopustivost Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. listopada 2004. 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/04). Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima 23. Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi u jednom koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom slučaju o tomu je li kuća u kojoj su podnositelji predstavke spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebice je 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnositelja Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv predstavke sa tom kućom. Kao ključni je element smatrana i presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije bila bitna činjenica i to da podnositelji predstavke nisu zasnovali primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, je koristio. navedenu presudu Europskog suda za ljudska prava, Gillow 17. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom protiv Velike Britanije). Ustavni je sud, također, u svojim Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1955/03 od 5. svibnja 2004. odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova postojanje pravnog temelja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 34/05). primila 4. lipnja 2004. godine a apelacija Ustavnom je sudu 24. Ustavni sud smatra, u svezi navedene prakse, da sama podnesena 30. srpnja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je činjenica da apelantica nije zaključila ugovor o uporabi upitnog propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. stana, što je bio jedan od razloga zbog čega su redoviti sudovi Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. odbili njezin tužbeni zahtjev, ne predstavlja smetnju da se upitni Pravila Ustavnog suda, jer nije bjelodano (prima facie) stan smatra njezinim "domom" u smislu članka 8. Europske neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg konvencije. Naime, apelantica je u upitnom stanu živjela od apelacija nije dopustiva. 1983. godine do 1992. godine, na temelju rješenja o dodjeli stana, 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i i u tom razdoblju nikada nije osporeno to njezino pravo uporabe. Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ipak, da bi donio zaključak o tomu može li se upitni stan smatrati Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete apelantičinim domom, Ustavni sud mora uzeti u obzir i druge glede dopustivosti. elemente, a posebice one koji ukazuju na postojanje trajne i VII. Meritum čvrste veze sa upitnim stanom, da bi se taj stan mogao smatrati njezinim domom. 19. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom 25. Apelantica se sa obitelji uselila u upitni stan 1983. godine presudom povrijeđeno njezino pravo na poštivanje doma iz i u njemu živjela do 1992. godine, kada je zbog ratnih djelovanja članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske izbjegla iz Bosne i Hercegovine. Apelantica je podnijela zahtjev konvencije, kao i prava iz članka II/4. Ustava Bosne i za povrat upitnog stana nadležnim upravnim tijelima, ali je taj Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka II/3.(k) zahtjev odbijen kao neutemeljen. Međutim, apelantica je, ipak, Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz uspjela ući u posjed upitnog stana na temelju rješenja Europsku konvenciju. Povjerenstva za imovinske zahtjeve kojim je potvrđeno da je a) Pravo na poštivanje doma apelantica bila u posjedu upitnog stana 1. travnja 1992. godine. Ustavni je sud ustvrdio da je apelantica u svojoj korespondenciji Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: sa tuženim i redovitim sudovima uvijek navodila kao privremenu "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska adresu stana u kojem trenutačno živi u Srbiji i Crnoj Gori. U prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: dopuni je apelacije od 12. studenog 2004. godine apelantica .... navela da je promijenila privremenu adresu i navela je novu (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." adresu u Somboru, u Srbiji i Crnoj Gori. Članak 8. Europske konvencije glasi: 26. Ustavni je sud, također, ustvrdio da se apelantica nalazi u "Svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog stalnom radnom odnosu u Medicinskom centru "Radivoj života, doma i prepiske. Simonović" u Somboru na radnom mjestu specijaliste pedijatra. Javna se vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je Apelantica se 2002. godine prijavila na konkurs za radno mjesto takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u liječnika kod tuženog i tek je 27. studenog 2003. godine demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne telefonskim putem pozvana da se javi na posao. Apelantica je sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili tražila prolongiranje roka za prelazak na posao kod tuženog, što sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite joj je i odobreno, o čemu je apelantica obaviještena dopisom koji prava i sloboda drugih." je primila 12. prosinca 2003. godine. Tim je dopisom apelantica 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. obaviještena da se javi na posao najkasnije do 24. prosinca 2003. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja godine. Apelantica je tuženog obavijestila da, zbog otkaznog roka od šest mjeseci kod svog poslodavca, nije u mogućnosti uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim preći na posao kod tuženog u ostavljenom roku. odredbama Europske konvencije i njezinih protokola (vidi 27. Na temelju svega navedenog može se zaključiti da presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički apelantica, iako trenutačno ne živi u Zavidovićima i upitnom slučaj, od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, stavak 10). stanu, ima namjeru vratiti se u Zavidoviće, zasnovati radni odnos 34. Apelantica je navela da je diskriminirana u uživanju svog kod tuženog i nastaviti živjeti sa obitelji u upitnom stanu, te da se prava na poštivanje doma, jer je tuženi tijekom 2000. godine stoga sporni stan može smatrati njezinim domom u smislu članka donio odluku kojom je promijenio namjenu dva stana koji se 8. Europske konvencije. nalaze u istoj zgradi u kojoj se nalazi i upitni stan, službene je 28. Ustavni je sud ustvrdio da je apelantičin tužbeni zahtjev stanove pretvorio u stanove za rješavanje stambenih potreba odbijen uz obrazloženje da ona nije mogla steći stanarsko pravo na svojih uposlenika. Apelantica je navela da je diskriminirana u upitnom stanu jer se on ne smatra stanom u smislu članka 4. stavak odnosu na stanare koji su te stanove otkupili, a imaju mnogo 1. točka 3. i stavak 2. Zakona o stambenim odnosima i zbog toga manje radnog staža kod tuženog nego ona. što ona nikada nije zaključila ugovor o uporabi stana u smislu 35. Ustavni je sud ustvrdio da je tuženi odlukom iz 2000. članka 11. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Obzirom na godine promijenio namjenu dva stana u zgradi u kojoj je i upitni ustvrđeno činjenično stanje, redoviti su sudovi pravilno primijenili stan i službene stanove pretvorio u stanove za rješavanje stambe- relevantne zakonske odredbe, pa je miješanje u apelantičino pravo nih potreba svojih djelatnika. U zgradi je, osim apelantičinog na poštivanje doma bilo sukladno zakonu. stana, ostao još jedan stan u vlasništvu tuženog kojem nije 29. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelantičino promijenjena namjena kao ni upitnom stanu. Apelantica nije pravo na poštivanje doma bilo sukladno zakonu, potrebito je navela koji je bio temelj diskriminacije, niti je navela neke druge odgovoriti na pitanje je li za to miješanje postojao legitiman cilj i argumente na osnovi kojih se može zaključiti da je svojim odlu- je li predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom kama o promjeni namjene stanovima tuženi imao cilj apelanticu društvu. U vezi toga, Ustavni sud primjećuje da su redoviti dovesti u diskriminirajući položaj u odnosu na osobe koje su na sudovi ustvrdili da je upitni stan namijenjen za službene potrebe i stanovima stekle stanarska prava i svoje stanove otkupile. kao takav je dodijeljen apelantici. U zgradi u kojoj se nalazi 36. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede članka upitni stan postoje još tri službena stana, koji su dodijeljeni II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske uposlenicima tuženog, od toga je tuženi 2000. godine promijenio konvencije u svezi članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i namjenu dva stana iz službenih u stanove za rješavanje članka 8. Europske konvencije. stambenih potreba uposlenika. U odgovoru je tuženi naveo da je namjena ovih stanova rješavanje problema smještaja njegovih c) Pravo na imovinu uposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, posebice liječnika, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za onu ustanovu 37. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi koja im osigura smještaj. Iz navedenog nepobitno proizlazi da je članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske za miješanje u apelantičino pravo na poštivanje doma postojao konvencije, nije potrebito posebice razmatrati apelantičine legitiman cilj, zaštita prava drugih u smislu stavka 2. članka 8. navode o povredi članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, a to je vraćanje upitnog stana vlasniku članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. stana, odnosno tuženom, kako bi se lakše rješavao problem pronalaska deficitarnih kadrova. VIII. Zaključak 30. Ostaje da se odgovori na pitanje je li miješanje u 38. Ustavni je sud zaključio da je povrijeđen članak II/3.(f) apelantičino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije, jer je bila prijeko potrebna u demokratskom društvu, odnosno je li nije bila uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog bila uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog interesa da stekne stanarsko pravo i otkupi stan u kojem je živjela interesa i interesa zajednice koji je izražen putem legitimnog sa svojom obitelji prije rata i u koji ima namjeru vratiti se i cilja. U konkretnom se slučaju radi o apelantičinom interesu da interesa tuženog da raspolaže upitnim stanom kao službenim joj se, kao ranijem korisniku upitnog stana, omogući da na stanom. upitnom stanu stekne stanarsko pravo i da ga otkupi. Sa druge 39. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 64. stav 1. strane, radi se o interesu tuženog da raspolaže upitnim stanom Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu kao službenim stanom za rješavanje stambenih potreba svojih ove odluke. uposlenika. Ustavni sud smatra da navedeni interes tuženog ne 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke može prevagnuti nad apelantičinim interesom da ostvari prava na Ustavnog su suda konačne i obvezujuće. upitnom stanu koji je sa obitelji koristila osam godina prije nastupanja ratnih okolnosti i u koji se namjerava vratiti i stalno Predsjednik živjeti sa obitelji. Ustavnog suda 31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(f) Bosne i Hercegovine Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za Mato Tadić, v. r. zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. b) Članak 14. Europske konvencije u svezi članka 8. Europske konvencije. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u 32. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: predmetu broj AP 663/04, rješavajući apelaciju Ružice "Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u Bezbradica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za sastavu: neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status." Mato Tadić, predsjednik Članak 14. Europske konvencije glasi: Miodrag Simović, potpredsjednik "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su Valerija Galić, sudija spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo Jovo Rosić, sudija mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 33. Prema ustanovljenoj praksi Europskog suda za ljudska ODLUKU O MERITUMU1 prava, članak 14. Europske konvencije štiti pojedince ili skupine pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u Usvaja se apelacija Ružice Bezbradica. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 86/05 Utvrđuje se povreda člana II/3f) Ustava Bosne i udruživanju sredstava između OOUR-a "Izvoz-uvoz" Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu Zavidovići (tadašnjeg poslodavca apelantkiwinog supruga) i qudskih prava i osnovnih sloboda. tuženog, zakqučenog 24. aprila 1983. godine, u kom je Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj regulisano da ugovorne strane udružuju sredstva za rješavanje Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presuda Opštinskog suda u stambenih potreba bračnih drugova Bezbradica i da se tuženi Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine. obavezuje da sporni stan po izgradwi bude dodijeljen Predmet se vraća Opštinskom sudu u Zavidovićima, koji je apelantkiwi, ali da se ugovor smatra zakonitim i ukoliko dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa sporni stan bude dodijeljen nekom drugom radniku uz obavezu da članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske tuženi nadoknadi udružiocu sredstava uloženi iznos novca. konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nakon izgradnje sporni stan je dodijeljen apelantkiwi na Nalaže se Opštinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 osnovu Rješewa tuženog broj 01/823.a/83 od 17. jula 1983. godine. dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud U rješenju je propisano da će apelantkiwa zakqučiti ugovor o Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo s ciljem da se korišćenju stana u kom će se pobliže regulisati prava i izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila obaveze ugovornih strana. Apelantkiwa nije zakqučila ugovor Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. o korišćenju spornog stana. Ona je sporni stan koristila sa Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Bezbradica porodicom do 16. septembra 1992. godine, kada ga je napustila podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj zbog ratnih okolnosti. U obrazloženju prvostepene presude je Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presude Opštinskog suda u navedeno da apelantkiwa, s obzirom da je utvrđeno da nije Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine u zakqučila ugovor o korišćenju spornog stana, u smislu člana odnosu na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 11 Zakona o stambenim odnosima, nije ispunila uslov za sticanje Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih stanarskog prava na spornom stanu. Zatim, u obrazloženju je sloboda u vezi sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i navedeno da je utvrđeno u postupku da je tuženi sporni stan članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i svojim internim aktima odredio kao stan namijenjen za službene osnovnih sloboda. potrebe, te da se s tim u vezi sporni stan ne smatra stanom u Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", smislu člana 4 stav 1 tačka 3 Zakona o stambenim odnosima. Tu "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", činjenicu prvostepeni sud je utvrdio i na osnovu popisa stanova "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom i poslovnih prostora Doma zdravlja Zavidovići koji je sačinio glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". SIZ stanovawa Zavidovići 31. decembra 1991. godine, u kom nije bio naveden sporni stan, kao i dopisa JKP "Radnik" Zavidovići OBRAZLOŽEWE od 20. jula 2003. godine, u kom je navedeno da je uvidom u evidenciju stanova prije 1992. godine utvrđeno da se apelantkiwa i njen I. Uvod suprug ne vode kao korisnici stanova u svojini Doma zdravlja Zavidovići. Takođe je zakqučeno u prvostepenoj presudi da 1. Ružica Bezbradica (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz redovni sud ne može da promijeni namjenu spornog stana koji je Zavidovića podnijela je 30. jula 2004. godine apelaciju bio određen kao stan za službene potrebe, jer o tome odlučuje Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni vlasnik stana svojim opštim aktom, što je u konkretnom slučaju sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tuženi i učinio svojim Pravilnikom. U obrazloženju presude tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine. je, dalje, navedeno da je tuženi odlukom broj 01-235/00 od 28. marta Apelantkiwa je 12. novembra i 21. decembra 2004. godine 2000. godine promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u zgradi podnijela dopune apelacije. u kojoj je i sporni stan. Stanovi za službene svrhe postali su stanovi za rješavanje stambenih potreba radnika. Prvostepeni II. Postupak pred Ustavnim sudom sud je zakqučio da ta činjenica ne obavezuje tuženog da 2. Na osnovu člana 21 stav 1 tada važećeg Poslovnika apelantkiwi proda sporni stan koji se nalazi u istoj zgradi s Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Opštinskog suda u obzirom na to da spornom stanu nije nikada promijenjena Zavidovićima (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) zatraženo je namjena. S obzirom na navedene tvrdnje, redovni sudovi su 2. marta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. zakqučili da apelantkiwa na spornom stanu ne može da stekne 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 22. stanarsko pravo, odnosno da ne može da otkupi sporni stan. marta 2005. godine, a Opštinski sud je 16. marta 2005. godine. 9. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica 4. Na osnovu člana 21 stav 2 tada važećeg Poslovnika i izbjeglica (u daqnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve) Ustavnog suda, od Javne ustanove Dom zdravlja sa poliklinikom broj 522-1711/1/1 od 28. januara 2003. godine, koja je potvrđena Zavidovići (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. marta Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve broj 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju. R-522-1711-1/1-90-1703 od 14. oktobra 2003. godine, potvrđeno je 5. Tuženi je 21. marta 2005. godine dostavio odgovor na da je apelantkiwa bila u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. apelaciju. godine. Apelantkiwa je na osnovu te odluke uvedena u posjed 6. Na osnovu člana 25 stav 2 tada važećeg Poslovnika spornog stana 19. novembra 2003. godine, ali sporni stan Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i trenutno ne koristi, jer živi sa porodicom u Somboru, gdje je i tuženog su 21. juna 2005. godine dostavljeni apelantkiwi. zasnovala stalni radni odnos u Medicinskom centru "Radivoj Simonović" na radnom mjestu specijaliste pedijatra. III. Činjenično stanje Apelantkiwa je 5. novembra 2002. godine podnijela prijavu na 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih oglas za radno mjesto specijaliste pedijatra kod tuženog. navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se Putem telefona apelantkiwa je 27. novembra 2003. godine sumiraju na sljedeći način. pozvana da se javi na posao. Apelantkiwa je tražila prolongiranje roka za prelazak na posao kod tuženog s obzirom 8. Opštinski sud je Presudom broj P-127/03 od 8. septembra na to da je 27. novembra 2003. godine pozvana da se javi na posao 1. 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj decembra 2003. godine. Apelantkiwa je dopisom tuženog, koji Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine, odbio apelantkiwin je primila 12. decembra 2003. godine, obaviještena da se, radi tužbeni zahtjev protiv tuženog. U tužbenom zahtjevu je zakqučewa ugovora o radu na radno mjesto ljekara specijaliste, traženo da se utvrdi da je apelantkiwa stekla stanarsko pravo javi na posao kod tuženog najkasnije do 24. decembra 2003. na stanu u Ulici Safvet-bega Bašagića bb u Zavidovićima (u godine, te da će se, ukoliko se ne javi na posao do tog datuma, daqnjem tekstu: sporni stan), zatim, da se utvrdi da su smatrati da je odustala od zakqučewa ugovora o radu. Nakon prostorije površine 62 m² (sporni stan) iznad gradske apoteke prijema poziva na posao apelantkiwa je poslala tuženom dopis namijenjene za stanovanje, te da je tuženi dužan da apelantkiwi u kom ga je obavijestila da kod svog novog poslodavca, shodno dopusti ulazak u posjed stana i da joj omogući da otkupi sporni ugovoru o radu, ima otkazni rok od šest mjeseci koji mora da stan. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđene su sljedeće ispoštuje i da to tuženi uvaži ukoliko je wihova ponuda za činjenice: da je sporni stan izgrađen na osnovu ugovora o posao ozbiqna. IV. Apelacija doktora, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za onu ustanovu koja mu obezbijedi smještaj. Činjenica da je a) Navodi iz apelacije apelantkiwa plaćala komunalne troškove je nesporna, kako se 10. Apelantkiwa je navela da joj je osporenim presudama dalje navodi u odgovoru, ali to je neodvojiv dio stanovawa u bilo onemogućeno da se sa svojom porodicom vrati u svoj dom iz kom prostoru, pa tako i u stanu u poslovnoj zgradi, i to nije Sombora, gdje živi kao podstanar u teškim uslovima, čime je odlučan faktor za sticanje i potvrđivanje stanarskog prava. povrijeđeno njeno pravo na poštovanje doma, koje garantuju član Tuženi je, takođe, naveo da je odlukom Komisije za imovinske II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije zahtjeve samo potvrđeno da je ona bila u posjedu stana 1. aprila za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: 1992. godine. Nakon stupawa u posjed spornog stana, 19. novembra Evropska konvencija). Apelantkiwa je, zatim, navela da je 2003. godine, navodi se u odgovoru, apelantkiwa se nije uselila u zakonito koristila sporni stan punih osam godina, uz prećutnu stan iako u apelaciji navodi da je bila primorana da bude saglasnost tuženog, i ispuwavala sve obaveze koje proističu iz podstanar u Srbiji, jer ne može da stupi u posjed spornog stana. stanarskog prava, što je tuženi prihvatao i nije ničim ospo- Iz zapisnika o primopredaji stana broj 03/17-23-2390/03 od 19. ravao. Apelantkiwa je navela i to da postoje određeni dokazi novembra 2003. godine je vidqivo da je apelantkiwa stupila u koje redovni sudovi nisu uopšte ili nisu dovoqno ocijenili iz posjed stana, ali, kako tuženi navodi, stan je zakqučan od kojih je vidqivo da je prvobitna namjera tuženog bila da riješi perioda primopredaje i apelantkiwa nema namjeru da se vrati u apelantkiwino stambeno pitanje, da se radilo o stambenim, a ne sporni stan. Tuženi smatra da nije povrijeđeno apelantkiwino o poslovnim prostorijama, te da se ona u potpunosti ponašala pravo na dom, jer se sporni stan, u smislu člana 4 stav 2 Zakona o kao nosilac stanarskog prava što je tuženi i prihvatao. U stambenim odnosima, ne smatra stanom, a apelantkiwa nije apelaciji je navedeno i to da redovni sudovi u svojim odlukama nikada ni zakqučila ugovor o korišćenju spornog stana u smislu uopšte nisu ocijenili kao kqučne dokaze prvostepenu i člana 11 Zakona o stambenim odnosima. Što se tiče drugostepenu odluku Komisije za imovinske zahtjeve, kojom joj je apelantkiwinih navoda o povredi člana 14 u vezi sa članom 8 vraćen sporni stan u posjed i priznato stanarsko pravo. Evropske konvencije, tuženi je naveo da su neosnovani, jer su na Apelantkiwa je, takođe, navela da je bila diskriminisana u dva stana, od ukupno četiri, u zgradi u kojoj je i sporni stan uživanju prava na poštovanje njenog doma iz člana 8 Evropske korisnici stekli stanarsko pravo i pravo otkupa tek 2000. konvencije, jer je u postupku povraćaja spornog stana i u postupku godine, kada je odlukom tuženog promijenjena namjena tih po zahtjevu za otkup spornog stana ukazivala na činjenicu da je prostorija. Tuženi je kao dokaz o tome da apelantkiwa nije tuženi, kao vlasnik zgrade u kojoj se nalazi i sporni stan, diskriminisana u uživanju svojih prava naveo i to da joj je nudio omogućio otkup dva stana drugim zaposlenicima u toku 2001. zaposlenje i primio je u radni odnos, o čemu je apelantkinju i godine, ali ne i apelantkiwi. Apelantkiwa je na kraju navela da obavijestio svojim dopisima 2003. godine, ali apelantkiwa je tu je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz mogućnost odbila. Sve to, shodno mišljenju tuženog, ukazuje na to da apelantkiwa nije zbog radwi tuženog, odnosno odluka člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola redovnih sudova, primorana da živi kao podstanar u teškim broj 1 uz Evropsku konvenciju. materijalnim i zdravstvenim uslovima, jer je imala priliku da b) Odgovor na apelaciju zasnuje radni odnos i sa porodicom živi u stanu u čijem je posjedu od 19. novembra 2003. godine i da kao zaposlenik tuženog stekne 11. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije sva prava kao i ostali zaposlenici. Tuženi je naveo da neosnovani, te da nije došlo do povreda prava na poštovanje apelantkiwa nema namjeru da živi u spornom stanu, nego doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 iskqučivo da stekne materijalnu korist. Zbog svega navedenog, Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Ustava Bosne i Hercegovine, jer sporni stan ne može da se smatra njenim "domom" s obzirom na to da ona na tom stanu V. Relevantni propisi nikada nije stekla stanarsko pravo u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima. Takođe, kako je u odgovoru dalje navedeno, 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", sporni stan ne može da se smatra ni apelantkiwinom imovinom br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj s obzirom na to da ona nije stekla stanarsko pravo, jer samo 36/98) stanarsko pravo stečeno na zakonit način, u smislu člana 11 Član 2 Zakona o stambenim odnosima, predstavlja ekonomsku "Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na vrijednost, odnosno imovinu lica koje je to pravo steklo. Što osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u se tiče apelantkiwinih navoda da je diskriminisana, jer je stan (u daqnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo tuženi omogućio otkup dva stana drugim zaposlenicima u istoj da taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom, zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, Kantonalni sud ih smatra trajno i nesmetano koristi." neistinitim. Naime, kako se u odgovoru navodi, apelantkiwa u postupku pred redovnim sudovima nije iznijela takve tvrdnje, Član 4 stav 1 tačka 3 i stav 2 pa ti sudovi nisu ni mogli da se bave pitanjem da li je tuženi "Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: postupio nejednako u istim ili sličnim situacijama kao što je 3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao apelantkiwina. Sem toga, u vezi s tim navodima apelantkiwa namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim nije ponudila nikakve dokaze, pa su njeni navodi paušalni i ne aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama mogu da se uvaže kao osnovani. kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u 12. Opštinski sud je naveo da su u apelaciji navedeni drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim razlozi koji mogu da se upotrijebe za podnošenje žalbe ili stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, vanrednog pravnog lijeka, jer pravni stav suda koji ne odgovara puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, apelantkiwi ne znači povredu njenih Ustavom zaštićenih nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače prava. S obzirom na to da su u apelaciji ponovljeni žalbeni i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim navodi, Opštinski sud je predložio da Ustavni sud odbije ustanovama i slično). apelaciju kao neosnovanu. Korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog 13. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da nije nijednom stava stiču u wihovom korišćenju samo prava utvrđena svojom radwom ugrozio apelantkiwina ustavna prava na koja se samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca poziva u apelaciji, te smatra da su redovni sudovi donijeli stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom." pravičnu i na zakonu zasnovanu odluku. Tuženi je naveo da je sporni stan opštim aktima bio namijenjen za službenu Član 11 u relevantnom dijelu glasi: upotrebu, odnosno za stanovanje zaposlenika tuženog, zbog čega "Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog se sporni stan, kao i još nekoliko stanova u krugu tuženog nisu useljewa u stan. nalazili na spisku stanovawa tadašnjeg SIZ-a na kojima se Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno sticalo stanarsko pravo. Tuženi je, takođe, naveo da su ovi na osnovu ugovora o korišćenju stana, zakqučenog na osnovu stanovi bili namijenjeni za rješavanje problema smještaja odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom njegovih zaposlenika za vrijeme trajawa radnog odnosa, posebno koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan Š...Ć." VI. Dopustivost Evropske konvencije može da se smatra i stan u koji se uselilo neko lice na osnovu rješewa o dodjeli stana, čak i ukoliko nije 15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, zakqučilo ugovor o korišćenju stana (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/04). zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. Evropski sud za qudska prava u svojoj praksi u jednom 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, slučaju o tome da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv živjeli, a koja je bila u wihovoj svojini, posebno je ocjewivao presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se predstavke sa tom kućom. Kao kqučni elemenat je smatrana i podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uslovi. Takođe je kojeg je koristio. bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutan- godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova dis, navedenu presudu Evropskog suda za qudska prava, Gillow mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, takođe, u svojim je primila 4. juna 2004. godine a apelacija Ustavnom sudu odlukama zakqučio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva podnesena je 30. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 34/05). apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila 24. Ustavni sud smatra, u vezi sa navedenom praksom, da sama Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, činjenica da apelantkiwa nije zakqučila ugovor o korišćenju niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija spornog stana, što je bio jedan od razloga zbog čega su redovni nije dopustiva. sudovi odbili njen tužbeni zahtjev, ne predstavlja smetnju da se sporni stan smatra njenim "domom" u smislu člana 8 Evropske 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i konvencije. Naime, apelantkiwa je u spornom stanu živjela od Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, 1983. godine do 1992. godine, na osnovu rješewa o dodjeli stana, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove i u tom periodu nikada nije osporeno to njeno pravo u pogledu dopustivosti. korišćewa. Ipak, da bi donio zakqučak o tome da li sporni VII. Meritum stan može da se smatra apelantkiwinim domom, Ustavni sud mora da uzme u obzir i druge elemente, a posebno one koji 19. Apelantkiwa osporava navedenu presudu, tvrdeći da je ukazuju na postojanje trajne i čvrste veze sa spornim stanom, da tom presudom povrijeđeno njeno pravo na poštovanje doma iz bi taj stan mogao da se smatra njenim domom. člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske 25. Apelantkiwa se sa porodicom uselila u sporni stan 1983. konvencije, kao i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i godine i u njemu živjela do 1992. godine, kada je zbog ratnih Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana II/3k) djelovawa izbjegla iz Bosne i Hercegovine. Apelantkiwa je Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz podnijela zahtjev za povraćaj spornog stana nadležnim Evropsku konvenciju. upravnim organima, ali je taj zahtjev odbijen kao neosnovan. Međutim, apelantkiwa je, ipak, uspjela ući u posjed spornog a) Pravo na poštovanje doma stana na osnovu rješewa Komisije za imovinske zahtjeve kojim je Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: potvrđeno da je apelantkiwa bila u posjedu spornog stana 1. "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju aprila 1992. godine. Ustavni sud je utvrdio da je apelantkiwa u qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona svojoj korespondenciji sa tuženim i redovnim sudovima uvijek obuhvataju: navodila kao privremenu adresu stana u kom trenutno živi u (...) Srbiji i Crnoj Gori. U dopuni apelacije od 12. novembra 2004. f) Pravo na privatni i porodični život, dom i godine apelantkiwa je navela da je promijenila privremenu prepisku." adresu i navela je novu adresu u Somboru, u Srbiji i Crnoj Gori. Član 8 Evropske konvencije glasi: 26. Ustavni sud je, takođe, utvrdio da se apelantkiwa nalazi "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i u stalnom radnom odnosu u Medicinskom centru "Radivoj porodičnog života, doma i prepiske. Simonović" u Somboru na radnom mjestu specijaliste 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je pedijatra. Apelantkiwa se 2002. godine prijavila na konkurs za takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u radno mjesto ljekara kod tuženog i tek je 27. novembra 2003. demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, godine telefonskim putem pozvana da se javi na posao. javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa Apelantkiwa je tražila prolongiranje roka za prelazak na nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, posao kod tuženog, što joj je i odobreno, o čemu je apelantkiwa ili zaštite prava i sloboda drugih." obaviještena dopisom koji je primila 12. decembra 2003. godine. Tim dopisom apelantkiwa je obaviještena da se javi na 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 posao najkasnije do 24. decembra 2003. godine. Apelantkiwa je Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih tuženog obavijestila da, zbog otkaznog roka od šest mjeseci miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom kod svog poslodavca, nije u mogućnosti preći na posao kod (Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda tuženog u ostavljenom roku. od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 27. Na osnovu svega navedenog može da se zakquči da 21. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o apelantkiwa, iako trenutno ne živi u Zavidovićima i spornom povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da stanu, ima namjeru da se vrati u Zavidoviće, zasnuje radni odnos li je sporni stan predstavljao apelantkiwin "dom" u smislu kod tuženog i nastavi da živi sa porodicom u spornom stanu, te značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije. da stoga sporni stan može da se smatra njenim domom u smislu 22. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam člana 8 Evropske konvencije. "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom 28. Ustavni sud je utvrdio da je apelantkiwin tužbeni svojini (vidi presude Evropskog suda za qudska prava, Gillow zahtjev odbijen uz obrazloženje da ona nije mogla da stekne protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, stanarsko pravo na spornom stanu jer se on ne smatra stanom u broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. smislu člana 4 stav 1 tačka 3 i stav 2 Zakona o stambenim oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa odnosima i zbog toga što ona nikada nije zakqučila ugovor o ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 korišćenju stana u smislu člana 11 stav 2 Zakona o stambenim Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu odnosima. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, redovni stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja sudovi su pravilno primijenili relevantne zakonske odredbe, 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). pa je miješanje u apelantkiwino pravo na poštovanje doma Takođe, Ustavni sud je usvojio stav da "domom" u smislu člana 8 bilo u skladu sa zakonom. 29. Nakon što je zakqučeno da je miješanje u 35. Ustavni sud je utvrdio da je tuženi odlukom iz 2000. apelantkiwino pravo na poštovanje doma bilo u skladu sa godine promijenio namjenu dva stana u zgradi u kojoj je i sporni zakonom, potrebno je da se odgovori na pitanje da li je za to stan i službene stanove pretvorio u stanove za rješavanje miješanje postojao legitiman ciq i da li je predstavljalo stambenih potreba svojih radnika. U zgradi je, sem mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu. S tim u apelantkiwinog stana, ostao još jedan stan u svojini tuženog vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi utvrdili da je kome nije promijenjena namjena kao ni spornom stanu. sporni stan namijenjen za službene potrebe i kao takav je Apelantkiwa nije navela koji je bio osnov diskriminacije, dodijeljen apelantkiwi. U zgradi u kojoj se nalazi sporni stan niti je navela neke druge argumente na osnovu kojih može da se postoje još tri službena stana, koji su dodijeljeni zakquči da je svojim odlukama o promjeni namjene stanovima zaposlenicima tuženog, od toga je tuženi 2000. godine tuženi imao ciq da apelantkinju dovede u diskriminišući promijenio namjenu dva stana iz službenih u stanove za položaj u odnosu na lica koja su na stanovima stekla stanarska rješavanje stambenih potreba zaposlenika. U odgovoru tuženi prava i svoje stanove otkupila. je naveo da je namjena ovih stanova rješavanje problema 36. Ustavni sud zakqučuje da nije došlo do povrede člana smještaja njegovih zaposlenika za vrijeme trajawa radnog II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske odnosa, posebno doktora, jer se radi o deficitarnom kadru koji konvencije u vezi sa članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine će raditi za onu ustanovu koja im obezbijedi smještaj. Iz i člana 8 Evropske konvencije. navedenog nesporno proizlazi da je za miješanje u apelantkiwino pravo na poštovanje doma postojao legitiman c) Pravo na imovinu ciq, zaštita prava drugih u smislu stava 2 člana 8 Evropske 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa konvencije, a to je vraćanje spornog stana vlasniku stana, članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske odnosno tuženom, kako bi se lakše rješavao problem konvencije, nije potrebno da posebno razmatra apelantkiwine pronalaska deficitarnih kadrova. 30. Ostaje da se odgovori na pitanje da li je miješanje u navode o povredi člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i apelantkiwino pravo na poštovanje doma predstavljalo mjeru člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je VIII. Zakqučak bila uspostavljena proporcionalnost između apelantkiwinog interesa i interesa zajednice koji je izražen putem 38. Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđen član II/3f) legitimnog cilja. U konkretnom slučaju se radi o Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije, jer apelantkiwinom interesu da joj se, kao ranijem korisniku nije bila uspostavljena proporcionalnost između spornog stana, omogući da na spornom stanu stekne stanarsko apelantkiwinog interesa da stekne stanarsko pravo i otkupi pravo i da ga otkupi. Sa druge strane, radi se o interesu stan u kom je živjela sa svojom porodicom prije rata i u koji ima tuženog da raspolaže spornim stanom kao službenim stanom namjeru da se vrati i interesa tuženog da raspolaže spornim za rješavanje stambenih potreba svojih zaposlenika. Ustavni stanom kao službenim stanom. sud smatra da navedeni interes tuženog ne može da prevagne 39. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 64 stav 1 Pravila nad apelantkiwinim interesom da ostvari prava na spornom Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove stanu koji je sa porodicom koristila osam godina prije odluke. nastupawa ratnih okolnosti i u koji namjerava da se vrati i da 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke stalno živi sa porodicom. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 31. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3f) Predsjednik Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine b) Član 14 Evropske konvencije u vezi sa članom 8 Evropske Mato Tadić, s. r. konvencije. 32. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, predmetu broj AP 663/04, rješavajući apelaciju Ružice obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez Bezbradica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." Mato Tadić, predsjednik Član 14 Evropske konvencije glasi: Miodrag Simović, potpredsjednik "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što Valerija Galić, sutkinja su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili Jovo Rosić, sudija drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa na sjednici održanoj 13. oktobra 2005. godine donio je nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status". 1 ODLUKU O MERITUMU 33. Shodno ustanovljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava, član 14 Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe Usvaja se apelacija Ružice Bezbradica. pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu prava i osnovnih sloboda. Evropskog suda za qudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, Ukidaju se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presuda Općinskog suda u 34. Apelantkiwa je navela da je diskriminisana u uživanju Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine. svog prava na poštovanje doma, jer je tuženi u toku 2000. godine Predmet se vraća Općinskom sudu u Zavidovićima, koji je donio odluku kojom je promijenio namjenu dva stana koji se dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa nalaze u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, službene članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske stanove pretvorio je u stanove za rješavanje stambenih potreba konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. svojih zaposlenika. Apelantkiwa je navela da je diskriminisana Nalaže se Općinskom sudu u Zavidovićima da u roku od 90 u odnosu na stanare koji su te stanove otkupili, a imaju mnogo dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud manje radnog staža kod tuženog nego ona. Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 86/05 ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, u smislu člana Bosne i Hercegovine. 11. Zakona o stambenim odnosima, nije ispunila uvjet za Odbija se kao neosnovana apelacija Ružice Bezbradica stjecanje stanarskog prava na spornom stanu. Zatim, u podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj obrazloženju je navedeno da je utvrđeno u postupku da je tuženi Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine i Presude Općinskog suda u sporni stan svojim internim aktima odredio kao stan namijenjen Zavidovićima broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine u za službene potrebe, te da se s tim u vezi sporni stan ne smatra odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. stanom u smislu člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odnosima. Tu činjenicu prvostepeni sud je utvrdio i na osnovu u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. popisa stanova i poslovnih prostora Doma zdravlja Zavidovići Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih koji je sačinio SIZ stanovanja Zavidovići 31. decembra 1991. sloboda. godine, u kojem nije bio naveden sporni stan, kao i dopisa JKP Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim "Radnik" Zavidovići od 20. jula 2003. godine, u kojem je novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom navedeno da je uvidom u evidenciju stanova prije 1992. godine glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko utvrđeno da se apelantica i njen suprug ne vode kao korisnici Distrikta Bosne i Hercegovine". stanova u vlasništvu Doma zdravlja Zavidovići. Također je OBRAZLOŽENJE zaključeno u prvostepenoj presudi da redovni sud ne može promijeniti namjenu spornog stana koji je bio određen kao stan za I. Uvod službene potrebe, jer o tome odlučuje vlasnik stana svojim općim aktom, što je u konkretnom slučaju tuženi i učinio svojim 1. Ružica Bezbradica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pravilnikom. U obrazloženju presude je, dalje, navedeno da je Zavidovića podnijela je 30. jula 2004. godine apelaciju tuženi odlukom broj 01-235/00 od 28. marta 2000. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u zgradi u kojoj je i sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem sporni stan. Stanovi za službene svrhe postali su stanovi za tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. rješavanje stambenih potreba radnika. Prvostepeni sud je godine. Apelantica je 12. novembra i 21. decembra 2004. godine zaključio da ta činjenica ne obavezuje tuženog da apelantici podnijela dopune apelacije. proda sporni stan koji se nalazi u istoj zgradi s obzirom na to da II. Postupak pred Ustavnim sudom spornom stanu nije nikada promijenjena namjena. S obzirom na navedene tvrdnje, redovni sudovi su zaključili da apelantica na 2. Na osnovu člana 21. stav 1. tada važećeg Poslovnika spornom stanu ne može steći stanarsko pravo, odnosno ne može Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u otkupiti sporni stan. Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 2. 9. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i marta 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju. izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija za imovinske zahtjeve) 3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 22. marta broj 522-1711/1/1 od 28. januara 2003. godine, koja je potvrđena 2005. godine, a Općinski sud je 16. marta 2005. godine. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve broj R-522-1711-1/ 4. Na osnovu člana 21. stav 2. tada važećeg Poslovnika 1-90-1703 od 14. oktobra 2003. godine, potvrđeno je da je Ustavnog suda, od Javne ustanove Dom zdravlja sa poliklinikom apelantica bila u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. marta 2005. Apelantica je na temelju te odluke uvedena u posjed spornog godine da dostavi odgovor na apelaciju. stana 19. novembra 2003. godine, ali sporni stan trenutno ne 5. Tuženi je 21. marta 2005. godine dostavio odgovor na koristi, jer živi sa porodicom u Somboru, gdje je i zasnovala apelaciju. stalni radni odnos u Medicinskom centru "Radivoj Simonović" 6. Na osnovu člana 25. stav 2. tada važećeg Poslovnika na radnom mjestu specijaliste pedijatra. Apelantica je 5. Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i novembra 2002. godine podnijela prijavu na oglas za radno tuženog su 21. juna 2005. godine dostavljeni apelantici. mjesto specijaliste pedijatra kod tuženog. Putem telefona III. Činjenično stanje apelantica je 27. novembra 2003. godine pozvana da se javi na posao. Apelantica je tražila prolongiranje roka za prelazak na 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda posao kod tuženog s obzirom na to da je 27. novembra 2003. i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na godine pozvana da se javi na posao 1. decembra 2003. godine. sljedeći način. Apelantica je dopisom tuženog, koji je primila 12. decembra 8. Općinski sud je Presudom broj P-127/03 od 8. septembra 2003. godine, obaviještena da se, radi zaključenja ugovora o radu 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda na radno mjesto ljekara specijaliste, javi na posao kod tuženog broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. godine, odbio apelanticin najkasnije do 24. decembra 2003. godine, te da će se, ukoliko se tužbeni zahtjev protiv tuženog. U tužbenom zahtjevu je traženo ne javi na posao do tog datuma, smatrati da je odustala od da se utvrdi da je apelantica stekla stanarsko pravo na stanu u zaključenja ugovora o radu. Nakon prijema poziva na posao Ulici Safvet-bega Bašagića bb u Zavidovićima (u daljnjem apelantica je poslala tuženom dopis u kojem ga je obavijestila da tekstu: sporni stan), zatim, da se utvrdi da su prostorije površine kod svog novog poslodavca, prema ugovoru o radu, ima otkazni 62 m² (sporni stan) iznad gradske apoteke namijenjene za rok od šest mjeseci koji mora ispoštovati i da to tuženi uvaži stanovanje, te da je tuženi dužan apelantici dopustiti ulazak u ukoliko je njihova ponuda za posao ozbiljna. posjed stana i omogućiti joj da sporni stan otkupi. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđene su sljedeće činjenice: da je IV. Apelacija sporni stan izgrađen na temelju ugovora o udruživanju sredstava između OOUR-a "Izvoz-uvoz" Zavidovići (tadašnjeg a) Navodi iz apelacije poslodavca apelanticinog supruga) i tuženog, zaključenog 24. 10. Apelantica je navela da joj je osporenim presudama aprila 1983. godine, u kojem je regulirano da ugovorne strane onemogućeno da se sa svojom porodicom vrati u svoj dom iz udružuju sredstva za rješavanje stambenih potreba bračnih Sombora, gdje živi kao podstanar u teškim uvjetima, čime je drugova Bezbradica i da se tuženi obavezuje da sporni stan po povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma, koje garantiraju izgradnji bude dodijeljen apelantici, ali da se ugovor smatra član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske zakonitim i ukoliko sporni stan bude dodijeljen nekom drugom konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u radniku uz obavezu da tuženi nadoknadi udružiocu sredstava daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je, zatim, uloženi iznos novca. Nakon izgradnje sporni stan je dodijeljen navela da je zakonito koristila sporni stan punih osam godina, uz apelantici na temelju Rješenja tuženog broj 01/823.a/83 od 17. prešutnu saglasnost tuženog, i ispunjavala sve obaveze koje jula 1983. godine. U rješenju je propisano da će apelantica proistječu iz stanarskog prava, što je tuženi prihvatao i nije ničim zaključiti ugovor o korištenju stana u kojem će se pobliže osporavao. Apelantica je navela i to da postoje određeni dokazi regulirati prava i obaveze ugovornih strana. Apelantica nije koje redovni sudovi nisu uopće ili nisu dovoljno ocijenili iz kojih zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Ona je sporni stan je vidljivo da je prvobitna namjera tuženog bila da riješi koristila sa porodicom do 16. septembra 1992. godine, kada ga je apelanticino stambeno pitanje, da se radilo o stambenim, a ne o napustila zbog ratnih okolnosti. U obrazloženju prvostepene poslovnim prostorijama, te da se ona u potpunosti ponašala kao presude je navedeno da apelantica, s obzirom da je utvrđeno da nosilac stanarskog prava što je tuženi i prihvatao. U apelaciji je navedeno i to da redovni sudovi u svojim odlukama uopće nisu zgradi u kojoj je i sporni stan korisnici stekli stanarsko pravo i pravo ocijenili kao ključne dokaze prvostepenu i drugostepenu odluku otkupa tek 2000. godine, kada je odlukom tuženog promijenjena Komisije za imovinske zahtjeve, kojom joj je vraćen sporni stan namjena tih prostorija. Tuženi je kao dokaz o tome da apelantica nije u posjed i priznato stanarsko pravo. Apelantica je, također, diskriminirana u uživanju svojih prava naveo i to da joj je nudio navela da je bila diskriminirana u uživanju prava na poštivanje zaposlenje i primio je u radni odnos, o čemu je apelanticu i njenog doma iz člana 8. Evropske konvencije, jer je u postupku obavijestio svojim dopisima 2003. godine, ali apelantica je tu povrata spornog stana i u postupku po zahtjevu za otkup spornog mogućnost odbila. Sve to, prema mišljenju tuženog, ukazuje na to stana ukazivala na činjenicu da je tuženi, kao vlasnik zgrade u da apelantica nije zbog radnji tuženog, odnosno odluka redovnih kojoj se nalazi i sporni stan, omogućio otkup dva stana drugim sudova, primorana da živi kao podstanar u teškim materijalnim i zaposlenicima u toku 2001. godine, ali ne i apelantici. Apelantica zdravstvenim uvjetima, jer je imala priliku da zasnuje radni odnos i je na kraju navela da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno sa porodicom živi u stanu u čijem je posjedu od 19. novembra 2003. pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i godine i da kao zaposlenik tuženog stekne sva prava kao i ostali člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. zaposlenici. Tuženi je naveo da apelantica nema namjeru da živi u spornom stanu, nego isključivo da stekne materijalnu korist. Zbog b) Odgovor na apelaciju svega navedenog, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao 11. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovana. neosnovani, te da nije došlo do povreda prava na poštivanje doma V. Relevantni propisi iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i 14. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", Hercegovine, jer se sporni stan ne može smatrati njenim br. 14/84 i 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98) "domom" s obzirom na to da ona na tom stanu nikada nije stekla Član 2. stanarsko pravo u smislu člana 11. Zakona o stambenim "Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na odnosima. Također, kako je u odgovoru dalje navedeno, sporni osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan stan se ne može smatrati ni apelanticinom imovinom s obzirom (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj na to da ona nije stekla stanarsko pravo, jer samo stanarsko pravo stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i stečeno na zakonit način, u smislu člana 11. Zakona o stambenim nesmetano koristi." odnosima, predstavlja ekonomsku vrijednost, odnosno imovinu Član 4. stav 1. tačka 3. i stav 2. lica koje je to pravo steklo. Što se tiče apelanticinih navoda da je diskriminirana, jer je tuženi omogućio otkup dva stana drugim "Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona: uposlenicima u istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, 3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski Kantonalni sud ih smatra neistinitim. Naime, kako se u odgovoru utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom navodi, apelantica u postupku pred redovnim sudovima nije davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama iznijela takve tvrdnje, pa se ti sudovi nisu ni mogli baviti kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u pitanjem da li je tuženi postupio nejednako u istim ili sličnim drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim situacijama kao što je apelanticina. Osim toga, u vezi s tim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, navodima apelantica nije ponudila nikakve dokaze, pa su njeni puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike navodi paušalni i ne mogu se uvažiti kao osnovani. zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi 12. Općinski sud je naveo da su u apelaciji navedeni razlozi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično). koji se mogu upotrijebiti za podnošenje žalbe ili vanrednog Korisnici prostorija, odnosno stanova iz prethodnog stava pravnog lijeka, jer pravni stav suda koji ne odgovara apelantici ne stječu u njihovom korištenju samo prava utvrđena znači povredu njenih Ustavom zaštićenih prava. S obzirom na to samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca da su u apelaciji ponovljeni žalbeni navodi, Općinski sud je stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom." predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Član 11. u relevantnom dijelu glasi: 13. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da nije nijednom "Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja svojom radnjom ugrozio apelanticina ustavna prava na koja se u stan. poziva u apelaciji, te smatra da su redovni sudovi donijeli Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na pravičnu i na zakonu zasnovanu odluku. Tuženi je naveo da je osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu sporni stan općim aktima bio namijenjen za službenu upotrebu, odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom odnosno za stanovanje zaposlenika tuženog, zbog čega se sporni koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan Š...Ć." stan, kao i još nekoliko stanova u krugu tuženog nisu nalazili na spisku stanovanja tadašnjeg SIZ-a na kojima se stjecalo VI. Dopustivost stanarsko pravo. Tuženi je, također, naveo da su ovi stanovi bili namijenjeni za rješavanje problema smještaja njegovih 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, zaposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, posebno doktora, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za onu ustanovu su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog koja mu osigura smještaj. Činjenica da je apelantica plaćala presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. komunalne troškove je nesporna, kako se dalje navodi u odgovoru, 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ali to je neodvojiv dio stanovanja u bilo kojem prostoru, pa tako i u Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, stanu u poslovnoj zgradi, i to nije odlučan faktor za stjecanje i odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni potvrđivanje stanarskog prava. Tuženi je, također, naveo da je pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od odlukom Komisije za imovinske zahtjeve samo potvrđeno da je ona 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o bila u posjedu stana 1. aprila 1992. godine. Nakon stupanja u posjed posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. spornog stana, 19. novembra 2003. godine, navodi se u odgovoru, 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom apelantica se nije uselila u stan iako u apelaciji navodi da je bila je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-1955/03 od 5. maja 2004. primorana biti podstanar u Srbiji, jer ne može stupiti u posjed godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova spornog stana. Iz zapisnika o primopredaji stana broj mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je 03/17-23-2390/03 od 19. novembra 2003. godine je vidljivo da je primila 4. juna 2004. godine a apelacija Ustavnom sudu apelantica stupila u posjed stana, ali, kako tuženi navodi, stan je podnesena je 30. jula 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je zaključan od perioda primopredaje i apelantica nema namjeru da se propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, vrati u sporni stan. Tuženi smatra da nije povrijeđeno apelanticino apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog pravo na dom, jer se sporni stan, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji stambenim odnosima, ne smatra stanom, a apelantica nije nikada ni neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. zaključila ugovor o korištenju spornog stana u smislu člana 11. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Zakona o stambenim odnosima. Što se tiče apelanticinih navoda o Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, povredi člana 14. u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, tuženi je Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u naveo da su neosnovani, jer su na dva stana, od ukupno četiri, u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelantica se sa porodicom uselila u sporni stan 1983. 19. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom godine i u njemu živjela do 1992. godine, kada je zbog ratnih presudom povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma iz člana djelovanja izbjegla iz Bosne i Hercegovine. Apelantica je II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske podnijela zahtjev za povrat spornog stana nadležnim upravnim konvencije, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine organima, ali je taj zahtjev odbijen kao neosnovan. Međutim, i člana 14. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i apelantica je, ipak, uspjela ući u posjed spornog stana na temelju Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. rješenja Komisije za imovinske zahtjeve kojim je potvrđeno da je apelantica bila u posjedu spornog stana 1. aprila 1992. godine. a) Pravo na poštivanje doma Ustavni sud je utvrdio da je apelantica u svojoj korespondenciji sa tuženim i redovnim sudovima uvijek navodila kao privremenu Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: adresu stana u kojem trenutno živi u Srbiji i Crnoj Gori. U dopuni "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska apelacije od 12. novembra 2004. godine apelantica je navela da je prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: promijenila privremenu adresu i navela je novu adresu u .... Somboru, u Srbiji i Crnoj Gori. f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 26. Ustavni sud je, također, utvrdio da se apelantica nalazi u Član 8. Evropske konvencije glasi: stalnom radnom odnosu u Medicinskom centru "Radivoj "Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog Simonović" u Somboru na radnom mjestu specijaliste pedijatra. života, doma i prepiske. Apelantica se 2002. godine prijavila na konkurs za radno mjesto Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je ljekara kod tuženog i tek je 27. novembra 2003. godine takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u telefonskim putem pozvana da se javi na posao. Apelantica je demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne tražila prolongiranje roka za prelazak na posao kod tuženog, što sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili joj je i odobreno, o čemu je apelantica obaviještena dopisom koji sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite je primila 12. decembra 2003. godine. Tim dopisom apelantica je prava i sloboda drugih." obaviještena da se javi na posao najkasnije do 24. decembra 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. 2003. godine. Apelantica je tuženog obavijestila da, zbog Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja otkaznog roka od šest mjeseci kod svog poslodavca, nije u vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (Evropski sud za mogućnosti preći na posao kod tuženog u ostavljenom roku. ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 27. Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da 1994. godine, serija A, br. 297-C). apelantica, iako trenutno ne živi u Zavidovićima i spornom stanu, 21. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o ima namjeru da se vrati u Zavidoviće, zasnuje radni odnos kod povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li tuženog i nastavi živjeti sa porodicom u spornom stanu, te da se je sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stoga sporni stan može smatrati njenim domom u smislu člana 8. stava 1. člana 8. Evropske konvencije. Evropske konvencije. 22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom 28. Ustavni sud je utvrdio da je apelanticin tužbeni zahtjev vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow odbijen uz obrazloženje da ona nije mogla steći stanarsko pravo na protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, spornom stanu jer se on ne smatra stanom u smislu člana 4. stav 1. broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. tačka 3. i stav 2. Zakona o stambenim odnosima i zbog toga što ona oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana u smislu člana 11. ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na utvrđeno Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu činjenično stanje, redovni sudovi su pravilno primijenili stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. relevantne zakonske odredbe, pa je miješanje u apelanticino pravo maja 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom. 24/99). Također, Ustavni sud je usvojio stav da se "domom" u 29. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino smislu člana 8. Evropske konvencije može smatrati i stan u koji se pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je uselilo neko lice na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman nije zaključilo ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, demokratskom društvu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/04). su redovni sudovi utvrdili da je sporni stan namijenjen za 23. Evropski sud za ljudska prava u svojoj praksi u jednom službene potrebe i kao takav je dodijeljen apelantici. U zgradi u slučaju o tome da li je kuća u kojoj su podnosioci predstavke kojoj se nalazi sporni stan postoje još tri službena stana, koji su živjeli, a koja je bila u njihovom vlasništvu, posebno je dodijeljeni zaposlenicima tuženog, od toga je tuženi 2000. ocjenjivao koliko je bila čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca godine promijenio namjenu dva stana iz službenih u stanove za predstavke sa tom kućom. Kao ključni element je smatrana i rješavanje stambenih potreba zaposlenika. U odgovoru tuženi je činjenica da su se oni stvarno vratili u svoju kuću sa namjerom da naveo da je namjena ovih stanova rješavanje problema smještaja tu trajno ostanu kada se za to steknu formalni uvjeti. Također je njegovih zaposlenika za vrijeme trajanja radnog odnosa, bila bitna činjenica i to da podnosioci predstavke nisu zasnovali posebno doktora, jer se radi o deficitarnom kadru koji će raditi za svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, onu ustanovu koja im osigura smještaj. Iz navedenog nesporno navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow proizlazi da je za miješanje u apelanticino pravo na poštivanje protiv Velike Britanije). Ustavni sud je, također, u svojim doma postojao legitiman cilj, zaštita prava drugih u smislu stava odlukama zaključio da je "dom" faktičko stanje koje ne zahtijeva 2. člana 8. Evropske konvencije, a to je vraćanje spornog stana postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP vlasniku stana, odnosno tuženom, kako bi se lakše rješavao prob- 323/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 34/05). lem pronalaska deficitarnih kadrova. 24. Ustavni sud smatra, u vezi sa navedenom praksom, da 30. Ostaje da se odgovori na pitanje da li je miješanje u sama činjenica da apelantica nije zaključila ugovor o korištenju apelanticino pravo na poštivanje doma predstavljalo mjeru koja spornog stana, što je bio jedan od razloga zbog čega su redovni je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila sudovi odbili njen tužbeni zahtjev, ne predstavlja smetnju da se uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i sporni stan smatra njenim "domom" u smislu člana 8. Evropske interesa zajednice koji je izražen putem legitimnog cilja. U konvencije. Naime, apelantica je u spornom stanu živjela od konkretnom slučaju se radi o apelanticinom interesu da joj se, 1983. godine do 1992. godine, na temelju rješenja o dodjeli stana, kao ranijem korisniku spornog stana, omogući da na spornom i u tom periodu nikada nije osporeno to njeno pravo korištenja. stanu stekne stanarsko pravo i da ga otkupi. Sa druge strane, radi Ipak, da bi donio zaključak o tome da li se sporni stan može se o interesu tuženog da raspolaže spornim stanom kao smatrati apelanticinim domom, Ustavni sud mora uzeti u obzir i službenim stanom za rješavanje stambenih potreba svojih druge elemente, a posebno one koji ukazuju na postojanje trajne i zaposlenika. Ustavni sud smatra da navedeni interes tuženog ne čvrste veze sa spornim stanom, da bi se taj stan mogao smatrati može prevagnuti nad apelanticinim interesom da ostvari prava na njenim domom. spornom stanu koji je sa porodicom koristila osam godina prije nastupanja ratnih okolnosti i u koji namjerava da se vrati i da stana, ostao još jedan stan u vlasništvu tuženog kojem nije stalno živi sa porodicom. promijenjena namjena kao ni spornom stanu. Apelantica nije 31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.f) navela koji je bio osnov diskriminacije, niti je navela neke druge Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za argumente na osnovu kojih se može zaključiti da je svojim zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. odlukama o promjeni namjene stanovima tuženi imao cilj da apelanticu dovede u diskriminirajući položaj u odnosu na lica koja b) Član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. su na stanovima stekla stanarska prava i svoje stanove otkupila. Evropske konvencije. 36. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana 32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u konvencije u vezi sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, člana 8. Evropske konvencije. osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno c) Pravo na imovinu porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, 37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa rođenje ili drugi status." članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske Član 14. Evropske konvencije glasi: konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelanticine "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." VIII. Zaključak 33. Prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, član 14. Evropske konvencije štiti pojedince ili grupe 38. Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.f) pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije, jer uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim nije bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog odredbama Evropske konvencije i njenih protokola (vidi presudu interesa da stekne stanarsko pravo i otkupi stan u kojem je živjela Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, od sa svojom porodicom prije rata i u koji ima namjeru da se vrati i 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). interesa tuženog da raspolaže spornim stanom kao službenim 34. Apelantica je navela da je diskriminirana u uživanju svog stanom. prava na poštivanje doma, jer je tuženi u toku 2000. godine donio 39. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila odluku kojom je promijenio namjenu dva stana koji se nalaze u Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove istoj zgradi u kojoj se nalazi i sporni stan, službene stanove odluke. pretvorio je u stanove za rješavanje stambenih potreba svojih zaposlenika. Apelantica je navela da je diskriminirana u odnosu 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke na stanare koji su te stanove otkupili, a imaju mnogo manje Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. radnog staža kod tuženog nego ona. 35. Ustavni sud je utvrdio da je tuženi odlukom iz 2000. Predsjednik godine promijenio namjenu dva stana u zgradi u kojoj je i sporni Ustavnog suda stan i službene stanove pretvorio u stanove za rješavanje Bosne i Hercegovine stambenih potreba svojih radnika. U zgradi je, osim apelanticinog Mato Tadić, s. r. KAZALO VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama Poslovnika o radu Vlade 13 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o poslovima Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 139 osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe 15 Odluka o privremenom upravljanju stvorenim kreditnim koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih revolving fondovima po Projektu Lokalnih inicijativa i poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa Projektu Lokalnog razvitka (hrvatski jezik) 139 (hrvatski jezik) 137 Odluka o privremenom upravljanju stvorenim kredit- Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o poslovima nim revolving fondovima po Projektu Lokalnih ini- osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne cijativa i Projektu Lokalnog razvoja (srpski jezik) 140 službe koje obavljaju državni službenici, uslovima za Odluka o privremenom upravljanju stvorenim kreditnim vršenje tih poslova i ostvarivanju određenih prava iz revolving fondovima po Projektu Lokalnih inicijativa i radnog odnosa (srpski jezik) 137 Projektu Lokalnog razvoja (bosanski jezik) 140 Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o poslovima 16 Odluka o prebacivanju sredstava uplaćenih iz "Tekuće osnovne djelatnosti iz nadležnosti organa državne službe pričuve Vlade Federacije Bosne i Hercegovine" koje obavljaju državni službenici, uvjetima za vršenje tih utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine poslova i ostvarivanju određenih prava iz radnog odnosa za 2005. godinu sa računa Kantonalne direkcije za ceste (bosanski jezik) 138 Srednjobosanskog kantona na račun Općine Dobretići za 14 Odluka o izmjenama Poslovnika o radu Vlade izgradnju ceste Jajce - Dobretići (hrvatski jezik) 141 Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 138 Odluka o prebacivanju sredstava uplaćenih iz "Tekuće Odluka o izmjenama Poslovnika o radu Vlade rezerve Vlade Federacije Bosne i Hercegovine" Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 139 utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2005.godinu sa računa Kantonalne direkcije za puteve Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka Srednjobosanskog kantona na račun Općine Dobretići za javne nabavke izgradnju puta Jajce - Dobretići (bosanski jezik) 141 147 17 Odluka o rashodovanju sitnog inventara u Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova - Federalnom USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE ministarstvu unutarnjih poslova 142 Odluka broj AP 519/04 (hrvatski jezik) 147 18 Odluka o rashodovanju stalnih sredstava u Federalnom Odluka broj AP 519/04 (srpski jezik) 151 ministarstvu unutrašnjih poslova - Federalnom ministarstvu unutarnjih poslova 142 Odluka broj AP 519/04 (bosanski jezik) 154 19 Odluka o otpisu obaveza i izvršenih pretplata Federalnog Odluka broj AP 143/04 (hrvatski jezik) 157 ministarstva unutrašnjih poslova - Federalnog ministar- Odluka broj AP 143/04 (srpski jezik) 164 stva unutarnjih poslova prema dobavljačima iz ranijih Odluka broj AP 143/04 (bosanski jezik) 171 godina 142 Odluka broj AP 301/04 (hrvatski jezik) 178 20 Odluka o prijenosu u vanbilansnu evidenciju obaveza Odluka broj AP 301/04 (srpski jezik) 182 Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova - Federa- Odluka broj AP 301/04 (bosanski jezik) 186 lnog ministarstva unutarnjih poslova iz ranijih godina 142 Odluka broj AP 312/04 (hrvatski jezik) 190 21 Rješenje o imenovanju Komisije za izradu diobenog Odluka broj AP 312/04 (srpski jezik) 194 bilansa između Federalnog ministarstva unutrašnjih Odluka broj AP 312/04 (bosanski jezik) 199 poslova - Federalnog ministarstva unutarnjih poslova i Odluka broj AP 506/04 (hrvatski jezik) 203 Federalne uprave policije 143 Odluka broj AP 506/04 (srpski jezik) 207 FEDERALNO MINISTARSTVO TRGOVINE I TURIZMA Odluka broj AP 506/04 (bosanski jezik) 210 22 Pravilnik o dopunama Pravilnika o načinu evidentiranja i Odluka broj AP 620/04 (hrvatski jezik) 213 kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i Odluka broj AP 620/04 (srpski jezik) 216 usluga na benzinskim crpkama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 143 Odluka broj AP 620/04 (bosanski jezik) 218 Pravilnik o dopunama Pravilnika o načinu Odluka broj AP 622/04 (hrvatski jezik) 221 evidentirawa i kontroli prometa naftnih derivata i Odluka broj AP 622/04 (srpski jezik) 222 ostalih proizvoda i usluga na benzinskim pumpnim Odluka broj AP 622/04 (bosanski jezik) 223 stanicama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Odluka broj AP 625/04 (hrvatski jezik) 224 Hercegovine (srpski jezik) 144 Odluka broj AP 625/04 (srpski jezik) 228 Pravilnik o dopunama Pravilnika o načinu evidentiranja i Odluka broj AP 625/04 (bosanski jezik) 232 kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i Odluka broj AP 639/04 (hrvatski jezik) 235 usluga na benzinskim pumpnim stanicama putem Odluka broj AP 639/04 (srpski jezik) 237 ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine Odluka broj AP 639/04 (bosanski jezik) 240 (bosanski jezik) 144 23 Naputak o načinu provjere, pregleda i verifikacije Odluka broj AP 640/04 (hrvatski jezik) 242 elektronskih mjernih sustava na benzinskim crpkama Odluka broj AP 640/04 (srpski jezik) 244 (hrvatski jezik) 144 Odluka broj AP 640/04 (bosanski jezik) 246 Uputstvo o načinu provjere, pregleda i verifikacije Odluka broj AP 656/04 (hrvatski jezik) 248 elektronskih mjernih sistema na benzinskim pumpnim Odluka broj AP 656/04 (srpski jezik) 252 stanicama (srpski jezik) 145 Odluka broj AP 656/04 (bosanski jezik) 255 Uputstvo o načinu provjere, pregleda i verifikacije Odluka broj AP 659/04 (hrvatski jezik) 258 elektronskih mjernih sistema na benzinskim pumpnim Odluka broj AP 659/04 (srpski jezik) 260 stanicama (bosanski jezik) 145 Odluka broj AP 659/04 (bosanski jezik) 263 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA Odluka broj AP 660/04 (hrvatski jezik) 265 I OKOLIŠA Odluka broj AP 660/04 (srpski jezik) 269 24 Rješenje o obrazovanju Komisije 146 Odluka broj AP 660/04 (bosanski jezik) 272 FEDERALNI ZAVOD ZA STATISTIKU Odluka broj AP 663/04 (hrvatski jezik) 276 Rješenje o imenovanju Komisije za provođenje postupka Odluka broj AP 663/04 (srpski jezik) 279 javne nabavke 146 Odluka broj AP 663/04 (bosanski jezik) 283 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - v.d. direktor i odgovorni urednik Nino Hasanović - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, fax: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, fax: 554-110 - Pravna služba 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 32 0 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: "OKO" Sarajevo - Za štampariju v.d. direktor Zulfikar Jašarević - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH" su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF/I 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Izdanje na hrvatskom, srpskom i bosanskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2006. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.zakoni.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku