Aktio

O imenovanju Prvostepene disciplinske

979 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH," broj 35/05), člana 61. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), člana 52. Pravilnika o disciplinskom postupku za disciplinsku odgovornost državnih službenika i namještenika u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambenooslobodilačkog rata broj 05-34-167/06 od 27. 1. 2006. godine, tačke IV-V Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnog organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08) i člana 13. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata br. 03-02-331/05 od 25. 5. 2005. godine i Pravilnika o izmjenama i dopunama pravilnika o unutrašnjoj organizaciji broj 05-34-333/07 od 13. februara 2007. godine, federalni ministar donosi Broj 54 – Strana 8 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU PRVOSTEPENE DISCIPLINSKE KOMISIJE ZA VOĐENJE DISCIPLINSKOG POSTUPKA ZBOG POVREDE SLUŽBENE DUŽNOSTI NAMJEŠTENIKA U FEDERALNOM MINISTARSTVU ZA PITANJA BORACA 1. U Prvostepenu disciplinsku Komisiju za vođenje disciplinskog postupka zbog povrede službene dužnosti namještenika u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata imenuje se: 1. SALKO BEBA - predsjednik 2. VINKO MARKOVIĆ - član 3. SABINA JUSUFOVIĆ - član 4. RUŽICA ALILOVIĆ - tehnički sekretar 2. Zadatak Disciplinske komisije je da vodi disciplinski postupak protiv namještenika zbog povrede službene dužnosti u skladu sa odredbama Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/05) i odredbama Pravilnika o disciplinskom postupku za disciplinsku odgovornost državnih službenika i namještenika u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj 05-34-167/06 od 27. 1. 2006. godine. 3. Zadaci tehničkog sekretara Komisije su: administrativni poslovi za Disciplinsku komisiju, priprema zapisnika sa sjednica Disciplinske komisije i izvještaja o radu Disciplinske komisije, vođenje dokumentacije i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Disciplinske komisije. 4. Disciplinska komisija odlučuje u punom sastavu, a odluke donosi većinom glasova. 5. Mandat Disciplinske komisije za pokretanje disciplinskog postupka počinje danom stupanja na snagu ovog Rješenja i traje 2 (dvije) godine. 6. Za učešće u radu Komisije, predsjedniku i članovima Komisije pripada naknada, koju će posebnim rješenjem utvrditi federalni ministar na prijedlog predsjednika Komisije, uz priloženi izvještaj o radu Komisije. 7. Komisija je dužna formirati i voditi osnovni dosije u kojem će biti: rješenje o imenovanju, plan rada, zapisnici o radu, izvještaj, prijedlozi i rješenja o naknadama članovima Komisije. 8. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-34-3780/08 18. augusta/kolovoza 2008. godine Ministar Sarajevo Zahid Crnkić, s. r. VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06 i 24/06) i člana 19. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova, broj Su -102/05 od 28. 1. 2005. godine i broj 070-0-Su-07-000878 od 11. juna 2007. godine, predsjednik Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za javne nabavke (u daljnjem tekstu: Komisija) u sastavu: 1. AMIRA KARAMEHIĆ - predsjedavajuća Komisije 2. MIHAJLO TVRTKOVIĆ - član Komisije 3. DRAGAN MRĐA - član Komisije Za sekretara Komisije imenuje se SENADA FERIZOVIĆ. Srijeda, 3.9.2008. Član 2. Zadatak Komisije je da: 1. U ime Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), provede postupak javne nabavke, pokrenut objavljivanjem obavještenja o nabavci u "Službenom glasniku BiH" od 1. 9. 2008. godine. 2. Otvori ponude na javnom otvaranju ponuda i zapisnik o otvaranju ponuda dostavi svim ponuđačima odmah ili najkasnije u roku od 3 dana, računajući od vremena otvaranja ponuda. 3. Nakon okončanog postupka predsjedniku Vrhovnog suda dostavi: – preporuku i navede razloge za izdavanje takve preporuke, – izvještaj o radu Komisije koji sadrži broj i predmet sastanaka Komisije, – potpisane zapisnike sa sastanaka Komisije u koje se unose: – odluke Komisije – razlozi na osnovu kojih je Komisija donijela odluku, – obrazloženi stav svakog člana Komisije s izdvojenim mišljenjem. Član 3. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije tek nakon što potpiše: – izjavu o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače i – izjavu o povjerljivosti. Član 4. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši: – administrativne poslove za Komisiju, – priprema zapisnike sa sastanaka Komisije, – priprema izvještaje o radu Komisije, – vodi dokumentaciju i – vrši druge poslove koje zahtijeva predsjedavajući Komisije. Član 5. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za konkretnu javnu nabavku ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. Član 6. Komisija ima pravo na naknadu, koja će se utvrditi posebnim rješenjem. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 069-0-Su-08-001113 28. augusta/kolovoza 2008. godine Sarajevo Predsjednik Vrhovnog suda FBiH Amir Jaganjac, s. r. FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Na osnovu člana 30. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i tačke II Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalne uprave policije donosi Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA IZRADU STRATEŠKOG PLANA FEDERALNE UPRAVE POLICIJE ZA PERIOD 2009 - 2011. GODINA I. Imenuje se Komisija za izradu prijedloga strateškog plana Federalne uprave policije za period 2009 - 2011. godina u slijedećem sastavu: 1. ĆAMIL KRESO - predsjednik 2. EDIN VRANJ - član 3. MUHAMED ĆUROVAC - član 4. ROBERT CVRTAK - član 5. STIPE ROZIĆ - član 6. ALIJA KAZIĆ -član 7. DRAGOLJUB TOMIĆ - član 8. NURUDIN HAFIZOVIĆ - član 9. JOSIP CVITANOVIĆ - član 10. IVO ŠAKO - član Administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će EDVIN ŠABANOVIĆ i MIRZA ČAUŠEVIĆ. II. Komisija ima zadatak da na osnovu postojećeg plana, imajući u vidu nove okolnosti i uvjete sačini prijedlog strateškog plana Federalne uprave policije za period 2009 - 2011. godina. III. Komisija je dužna započeti sa radom 1. 9. 2008. godine, te prijedlog strateškog plana uz izvještaj o radu dostaviti direktoru najkasnije do 15. 10. 2008. godine. IV. Naknada predsjedniku, članovima i licima koja će obavljati administrativno-tehničke poslove za učešće u radu Komisije, utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tačkom V. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08) nakon završenog posla i predatog izvještaja o radu Komisije od strane predsjednika Komisije. V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/4-05-2-2552 Direktor 15. augusta/kolovoza 2008. godine Glavni generalni inspektor Sarajevo Zlatko Miletić, s. r. FEDERALNA UPRAVA ZA INSPEKCIJSKE POSLOVE Na osnovu člana 90. Zakona o inspekcijskim poslovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 69/05), direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove donosi PRAVILNIK O UZIMANJU UZORAKA PROIZVODA I DOSTAVLJANJU TIH UZORAKA NA ISPITIVANJE OVLAŠTENIM STRUČNIM INSTITUCIJAMA Član 1. Ovim Pravilnikom utvrđuju se uslovi i način uzimanja uzoraka i postupak dostavljanja tih uzoraka na ispitivanje ovlaštenim stručnim institucijama. Broj 54 – Strana 9 Član 2. Ako je u inspekcijskom nadzoru potrebno utvrditi da li proizvodi prije puštanja u promet i proizvodi koji su zatečeni u prometu odgovaraju propisanim uslovima zdravstvene ispravnosti i deklarisanog kvaliteta, inspektor je ovlašten da uzme uzorke i dostavi te uzorke na ispitivanje ovlaštenim stručnim institucijama za vršenje laboratorijskih analiza i super analiza. Član 3. Inspektor uzima uzorke u prisustvu subjekta nadzora, a ako se inspekcijski nadzor vrši prilikom uvoza roba i u prisustvu carinskog službenika. Član 4. Inspektor u pravilu uzima dva uzorka, a može uzeti najviše tri uzorka, pod istim uslovima i u isto vrijeme, u količini koja je potrebna za ispitivanje. Ako subjekat nadzora to zahtijeva, inspektor je dužan da uzme i treći uzorak koji zajedno sa jednim primjerkom zapisnika ostavlja na čuvanje vlasniku proizvoda od koga su uzorci uzeti. Broj uzoraka određuje se zavisno od stanja proizvoda zatečenog prilikom uzimanja uzoraka i od njihove količine i vrste, kao i od mjesta i datuma proizvodnje. O uzimanju uzoraka inspektor sastavlja zapisnik. Član 5. Najmanja količina uzoraka koja se uzima za analizu propisana je posebnim uputstvima po oblastima inspekcijskog nadzora. Svaki uzorak se pakuje zavisno od stanja i pakovanja u papirne ili plastične kese, staklene ili plastične posude, pergament papir ili plastične folije za proizvode u smrznutom stanju u frižidere koji održavaju uzorke u smrznutom stanju. Ambalaža i drugi materijal za uzimanje i pakovanje uzoraka moraju biti takvog kvaliteta da ne utiču nepovoljno na sastav ili druga svojstva uzoraka. Uzorci koji se uzimaju radi mikrobioloških ispitivanja moraju se uzimati sterilnim priborom i pakovati u sterilnu ambalažu. Uzorci se moraju adekvatno zapečatiti i označiti. Ako subjekat nadzora to zahtijeva na svaki primjerak uzetog uzorka stavit će se i njegov pečat. Član 6. O rezultatima obavljenog ispitivanja proizvoda inspektor je obavezan u propisanom roku obavijestiti subjekat nadzora, najkasnije u roku od tri dana od prijema nalaza od stručne institucije koja je obavila ispitivanje. Član 7. Subjekat nadzora ima pravo tražiti od inspektora ponavljanje ispitivanja na isti način i istom metodom kod druge stručne ustanove ovlaštene za ispitivanje uzoraka ako je nezadovoljan nalazom prvog ispitivanja. Zahtjev za ponavljanje ispitivanja proizvoda podnosi se inspektoru u roku od tri dana od dana dostave nalaza prvog ispitivanja. Ako se u roku od tri dana od dana dostave nalaza prvog ispitivanja ne podnese zahtjev za ponavljanje zahtjeva smatrat će se da je subjekat nadzora saglasan sa nalazom koji je tražio inspektor. Član 8. Ako je rezultat ponovljenog ispitivanjanije saglasan sa prvim nalazom, mjerodavan je nalaz ponovljenog ispitivanja. Član 9. Subjekat nadzora obavezan je besplatno dati potrebnu količinu uzoraka proizvoda za ispitivanje. Ako se ispitivanjem uzorka utvrdi njegova ispravnost, drugi primjerak uzorka se vraća subjektu nadzora. Broj 54 – Strana 10 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 10. Inspektor je dužani da čuva druge primjerke uzoraka i da obezbijedi njihovo čuvanje pod odgovarajućim uslovima do okončanja postupka. Ako se analizom utvrdi da uzorci ne odgovaraju propisanim standardima, sa drugim primjerkom se postupa kao i sa proizvodom od kojeg je uzet uzorak. Član 11. Subjekat nadzora je obavezan besplatno dati potrebnu količinu uzoraka za ispitivanje. Troškove ispitivanja uzoraka snosi subjekat nadzora ako se utvrdi da uzorak ne odgovara propisanim standardima, odnosno Uprava ako se utvrdi da uzorak odgovara propisanim standardima. Troškove ispitivanja uzoraka prilikom uvoza snosi subjekat nadzora, odnosno uvoznik. Član 12. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1970- 25/07 13. juna/lipnja 2008. godine Direktor Sarajevo Ibrahim Tirak, s. r. Na osnovu člana 120. Zakona o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 69/05), direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove donosi PRAVILNIK O POSTUPKU RASPOLAGANJA, ČUVANJA, PRODAJE ILI UNIŠTENJA PRIVREMENO ODUZETE ROBE U INSPEKCIJSKOM NADZORU I. OPŠTE ODREDBE Član 1. Ovim Pravilnikom uređuje se nadležnost, način i postupci raspolaganja sa privremeno oduzetom robom i sredstvima rada zatečenim u prekršaju, uključujući i vozila; čuvanje, prodaja ili uništenje privremeno oduzete robe, predmeta, drugih stvari i materijala (u daljnjem tekstu: roba), koji su privremeno oduzeti od pravnih ili fizičkih lica od strane Federalne uprave za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Uprava), u skladu sa Zakonom. Član 2. Odredbe ovog Pravilnika ne odnose se na: – oružje, municiju, eksplozivne stvari, radioaktivne materije, lijekove, opojne droge, otrove i potencijalno otrovne supstance, – predmete numizmatičke, arheološke i etnološke vrijednosti i – plemenite metale i druge dragocjenosti. U slučajevima kada federalni inspektor (u daljnjem tekstu: inspektor) utvrdi razloge za privremeno oduzimanje robe iz stava 1. ovog člana, obavezan je obavijestiti i ustupiti robu nadležnoj inspekciji, odnosno drugom nadležnom organu u čijoj je nadležnosti postupanje sa tom robom. Član 3. Roba koja je privremeno oduzeta od strane inspektora uskladištit će se, zavisno od vrsti robe, u skladišnom i/ili smještajno-garažnom prostoru Uprave koja će raspolagati sa istom na način da će je: – čuvati u skladu sa pozitivnim propisima, – odgovarati za istu, – ustupiti inspektoru robu po pravosnažnosti rješenja u upravnom postupku, odnosno odluke nadležnog suda i – ustupiti, prema potrebi, na odlučivanje inspektoru o daljnjem postupanju sa robom. Srijeda, 3.9.2008. Inspektor vlasniku robe može naloži da istu uskladišti u svom skladišnom prostoru, u kojem je roba zatečena i privremeno oduzeta. Vlasnik robe obavezan je sa robom postupati na način propisan u stavu 1. ovog člana. Član 4. Vlasnik robe kome je inspektor privremeno oduzeo robu zatečenu u transportu obavezan je istu transportovati do skladišta Uprave ili svog skladišnog prostora, te sa istom postupati u skladu sa odredbom člana 3. ovog Pravilnika. Transport robe do mjesta skladištenja vlasnik robe dužan je izvršiti prevoznim sredstvom koje ispunjava uslove u skladu sa važećim propisima za transport iste. Ako vlasnik robe ne osigura vozilo koje ispunjava uslove u skladu sa stavom 2. ovog člana, odgovoran je za nastalu štetu na robi. Član 5. Izuzetno, od propisanog članom 4. ovog Pravilnika, privremeno oduzetu robu vlasnik može uskladištiti u najbližem mjestu od mjesta gdje je roba privremeno oduzeta, kod drugog skladištara koji raspolaže sa skladišnim prostorom koji ispunjava propisane uslove. Sa preuzetom robom na čuvanje, vlasnik skladišnog prostora sa robom je obavezan postupati u skladu sa članom 3. ovog Pravilnika. Vlasnik robe obavezan je inspektoru u roku od 24 sata dostaviti na uvid pismeni dokaz o preuzimanju robe u skladište dugog skladištara. Član 6. Inspektor o privremeno oduzetoj (zaplijenjenoj) robi sačinjava poseban zapisnik o pljenidbi. U zapisnik inspektor unosi: mjesto, datum i vrijeme oduzimanja robe; vrstu, količinu, stanje robe, podatak o deklarisanoj ili procijenjenoj vrijednost robe, podatke o vlasniku robe, te lične podatke i svojstva lica u slučajevima kada se roba skladišti u skladištima drugog vlasnika. Inspektor može zatražiti angažovanje vještaka da izvrši procjenu vrijednosti privremeno oduzete robe. O privremeno oduzetoj robi inspektor je obavezan u roku od najkasnije 72 sata donijeti rješenje o privremenom oduzimanju robe na koje se može izjaviti žalba. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. II. NAČIN I POSTUPAK RASPOLAGANJA PRIVREMENO ODUZETOM ROBOM Član 7. Po izvršnosti rješenja o privremenom oduzimanju robe, inspektor će donijeti rješenje o raspolaganju sa oduzetom robom. Sa oduzetom robom se raspolaže na način: – da se roba može uništiti, – da se roba može ustupiti (donirati), – da se roba može prodati. Član 8. Inspektor će naložiti uništenje privremeno oduzete robe u slučajevima: – kada je robi zabranjen promet, – kada je robi istekao rok upotrebe, – kada je roba iz drugih razloga izgubila prometnu ili upotrebnu vrijednost, – kada se roba ne može prodati ili ustupiti. Član 9. Inspektor može ustupiti oduzetu robu u humanitarne svrhe putem centara za socijalni rad u slučajevima: – ukoliko se ne radi o visokotarifnoj robi, – ukoliko je roba od interesa za humanitarne potrebe. O ustupljenoj robi inspektor sačinjava zapisnik koji potpisuje predstavnik centra za socijalni rad i inspektor. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 10. Ukoliko oduzeta roba ne podliježe uništavanju ili doniranju u dobrotvorne svrhe, inspektor će odlučiti o prodaji robe, koja se može izvršiti usmenim ili javnim nadmetanjem. III. NAČIN I POSTUPAK ČUVANJA PRIVREMENO ODUZETE ROBE Član 11. Privremeno oduzeta roba ostavlja se na čuvanje kod subjekta koji je određen rješenjem o privremenom oduzimanju. Taj je subjekt odgovoran za čuvanje robe. Član 12. Osoba, subjekt nadzora od koje je roba privremeno oduzeta, nema pravo na naknadu troškova ako je roba ostavljena na čuvanje u slučajevima da istu nije čuvao u uslovima koji su propisani za čuvanje i održavanje te vrste roba. Član 13. Privremeno oduzeti novac predaje se u sudski depozit, kao i stvari veće vrijednosti ako su prikladne za takav način čuvanja. IV. NAČIN I POSTUPAK PRODAJE PRIVREMENO ODUZETE ROBE Član 14. Privremeno oduzeta roba se prodaje nakon pravosnažnosti rješenja kojim je određeno privremeno oduzimanje. O prodaji privremeno oduzete robe inspektor donosi rješenje, protiv kojeg se može uložiti žalba. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Prodaju oduzete robe vrši Uprava putem javnog nadmetanja koji se provodi po postupku utvrđenim Zakonom o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04 i 52/05). Član 15. U izuzetnim slučajevima, ako je privremeno oduzeta roba podložna brzom kvarenju ili bi njeno čuvanje imalo troškove nesrazmjerne njenoj vrijednosti, inspektor može odlučiti da se roba odmah proda ili ustupi u dobrotvorne svrhe. Inspektor može odlučiti da privremeno oduzetu robu proda vlasniku robe ukoliko je zainteresovan da istu kupi. O prodaji privremeno oduzete robe, inspektor donosi rješenje, protiv kojeg se može uložiti žalba. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja. Član 16. Postupak prodaje oduzete robe putem javnog nadmetanja pokreće se putem oglasa, koji se objavljuje u najmanje 3 (tri) dnevna lista u Federaciji Bosne i Hercegovine, a sadrži: – naziv i adresu Uprave, – vrstu, količinu i cijenu robe, – mjesto i vrijeme za razgledanje robe prije početka javnog nadmetanja, – dan, sat i mjesto održavanja javne prodaje, – visinu i način polaganja jemstva za sudjelovanje u javnom nadmetanju, sa upozorenjem da učesnik u javnom nadmetanju koji odustane od plaćanja i preuzimanja robe gubi pravo na povrat jemstva, – ostali uslovi javnog nadmetanja. Jemstvo (depozit) iz stava 1. iznosi 20% vrijednosti objavljene početne cijene robe i uplaćuje se neposredno prije otpočinjanja nadmetanja. Iznos jemstva ne može biti manji od 200 KM. Oglašavanje javnog nadmetanja objavljuje se najmanje sedam dana prije početka javnog nadmetanja. Član 17. Postupak javne prodaje zaplijenjene robe, po prethodno definisanom metodu, priprema i provodi komisija za javnu prodaju (u daljnjem tekstu: Komisija), koju ad hoc formira direktor Uprave. Broj 54 – Strana 11 Komisija ima predsjednika i 2-4 člana, a imenuje se iz reda zaposlenika Uprave. Inspektor koji je izvršio pljenidbu robe koja je predmet javnog nadmetanja ne može biti član Komisije. Komisija donosi poslovnik o svom radu. Član 18. Oduzeta roba izložit će se prvom javnom nadmetanju, sa početnim cijenama utvrđenim u zapisniku o pljenidbi ili pravosnažnim rješenjem kojim je određeno njeno privremeno oduzimanje. Javno nadmetanje će se održati ukoliko u nadmetanju učestvuju najmanje dva lica (pravna ili fizička), nakon što Komisiji prilože dokaz o uplaćenom jemstvu. Robu izloženu javnom nadmetanju ne mogu kupovati zaposlenici Uprave i njihova bliža rodbina. Ako se na prvom javnom nadmetanju ne postigne utvrđena početna cijena, oduzeta roba će se prodati po najviše ponuđenoj cijeni, s tim da ta cijena ne može biti manja od polovine početne cijene po jedinici mjere ili ukupnoj cijeni, ako se prodaje sva roba u cjelini. Ako se na prvom javnom nadmetanju ne postigne cijena iz prethodnog stava ili u nadmetanju ne učestvuju najmanje dva lica, Komisija može zakazati više javnih nadmetanja, s tim da svako nadmetanje mora biti javno objavljeno u najmanje dva dnevna lista sedam dana prije održavanja prodaje. Član 19. Kupac zaplijenjene robe je dužan da izvrši bezgotovinsku uplatu u roku od tri dana od dana javnog nadmetanja na odgovarajući račun Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Član 20. O svakoj pojedinačnoj prodaji sastavlja se poseban zapisnik, koji sadrži: – podatke o učesnicima javnog nadmetanja, – podatke o vrsti i količini ponuđene i prodate robe, – podatke o ponuđenim cijenama, – potpise učesnika nadmetanja i članova Komisije. Član 21. Protekom ostavljenog roka za preuzimanje kupljene robe putem javnog nadmetanja, sastavlja se zapisnik o ukupnim rezultatima javne prodaje, u koji se unose podaci o: – Upravi (pun naziv i adresa), – mjestu, početku i završetku prodaje, – vrstama, količinama i vrijednostima prodate robe, – naplaćenim iznosima, – preuzimanju robe, odnosno konstatacija da kupac nije platio i preuzeo robu u ostavljenom roku, – vraćanju jamstva (depozita) svim učesnicima javne prodaje koji nisu ponudili najviše cijene, – drugim podacima bitnim za tu prodaju. Zapisnik sastavljaju i potpisuju članovi Komisije, na osnovu pojedinačne dokumentacije o provedenoj prodaji. Primjerak zapisnika obavezno se dostavlja nadležnom inspektoru. Član 22. Učesnici javne prodaje, koji imaju primjedbe na rad Komisije, mogu uložiti prigovor u roku od tri dana od dana kada je javna prodaja održana. Prigovor se podnosi direktoru Uprave. Rješenje o prigovoru se donosi u roku od osam dana od dana prijema prigovora. Rješenje direktora je konačno. V. UNIŠTAVANJE PRIVREMENO ODUZETE ROBE Član 23. Inspektor može naložiti uništenje privremeno oduzete robe u slučajevima: – kada je robi zabranjen promet, – kada je robi istekao rok upotrebe, Broj 54 – Strana 12 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH – kada je roba iz drugih razloga izgubila prometnu ili upotrebnu vrijednost, – kada se roba ne može prodati ili ustupiti. Član 24. O uništenju robe inspektor će donijeti rješenje. Rješenjem o uništenju inspektor će naložiti: dan i vrijeme uništenja, te vlasnika robe obavezati da pribavi od nadležnog opštinskog organa uslove o načinu i mjestu neškodljivog uklanjanja i uništenja robe, osigura usluge preduzeća ili društva za komunalne usluge koje će izvršiti prevoz i uništenja robe i prisustvovanje uništenju osobe nadležnog opštinskog organa uprave koje je izdalo odobrenje o uništenju. Vlasnik robe je obavezan obavijestit inspektora da su obezbijeđeni uslovi iz stava 2. ovog člana najmanje dva dana prije rješenjem utvrđenog datuma uništenja robe. Član 25. O uništenoj robi inspektor sačinjava zapisnik koji potpisuju prisutni uništenju: inspektor, vlasnik robe, predstavnik preduzeća ili društva koje je pružilo komunalne usluge, te osoba ispred nadležnog opštinskog organa koja je odobrila neškodljivo uklanjanje i uništenje robe. Član 26. Pod istim uslovima izvršiće se uništenje robe koja se treba uništiti prije pravosnažnosti sudske odluke u slučajevima kada se radi o brzo kvarljivoj robi ili robi čije čuvanje iziskuje nesrazmjerno velike troškove čuvanja i skladištenja u odnosu na njenu vrijednost. VI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 27. Troškovi transporta, čuvanja, skladištenja, uništenja, angažovanja vještaka, te drugi nastali troškovi u vezi sa privremeno oduzetom robom padaju na teret vlasnika robe. Član 28. Inspektorat u čijoj je nadležnosti privremeno oduzimanje robe dužan je voditi posebnu evidenciju o oduzetoj robi, sve do prodaje ili uništavanja robe. Član 29. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1970- 29/07 26. juna/lipnja 2008. godine Direktor Sarajevo Ibrahim Tirak, s. r. Na osnovu člana 112. Zakona o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 69/05), direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove u Federaciji Bosne i Hercegovine donosi PRAVILNIK O NAČINU PEČAĆENJA I NAČINIMA DRUGIH OBLIKA ZATVARANJA POSLOVNIH PROSTORIJA U KOJIMA JE ODREĐENA ZABRANA RADA Član 1. Ovim Pravilnikom uređuje se način pečaćenja i načini drugih oblika zatvaranja poslovnih prostorija, sredstava rada, dijela procesa rada, korištenja energenata i sl. kojima bi se obezbijedila izvršenja u kojima je određena zabrana rada. Član 2. Zatvaranje poslovnih prostorija u smislu člana 1. ovog Pravilnika inspektor će odrediti u rješenju kojim je određena zabrana rada. Član 3. Fizičko obezbjeđivanje poslovnih prostorija u cilju privremenog onemogućavanja vršenja poslovnih aktivnosti Srijeda, 3.9.2008. subjekta kojem se u cilju privremene zabrane rada vrši onemogućavanje pristupa poslovnoj prostoriji vrši se zaključavanjem svih ulaza koji vode u predmetnu poslovnu prostoriju. Član 4. Na katance i brave na vratima koja služe za ulaz u poslovnu prostoriju koja se privremeno zatvara, stavlja se jemstveni konac koji povezuje vrata i okvir vrata, pri čemu se na krajeve jemstvenika utisne suhi pečat Uprave i inspektorski pečat u pečatni vosak, i to tako da nije moguće otvaranje predmetnih vrata bez fizičkog oštećenja pečeta i skidanja jamstvenog konca. Član 5. U privremeno zatvorenoj poslovnoj prostoriji zadržavaju se zatečene pokretne stvari koje služe za obavljanje djelatnosti, a koje nisu podložne kvarenju. Subjektu nadzora se mora naložiti da je prije pečaćenja obavezan lako kvarljivu robu izmjestiti iz prostorije koja se pečati. U slučajevima kada to kontrolisani subjekat ne učini troškovi nastale štete padaju na njegov račun. Pokretne stvari koje se zadržavaju u privremeno zatvorenoj poslovnoj prostoriji zapisnički se konstatuju. Član 6. Privremeno zatvaranje poslovne prostorije traje dok se ne otklone nedostaci koji su bili razlog zatvaranja poslovne prostorije. Član 7. Kada subjekt nadzora obavijesti inspektora da su otklonjeni nedostatci koji su bili razlog pečaćenja, inspektor koji je rješenjem odredio zabranu rada će odmah izdati nalog, odnosno lično izvršiti skidanje pečaćenja. Član 8. Ako je privremeno zatvaranje poslovne prostorije skopčano sa troškovima, troškove pečaćenja i skidanje pečata snosi subjekt u kojem je vršen inspekcijski pregled. Član 9. Svako neovlašteno skidanje pečata, odnosno ulazak u privremeno zatvorenu poslovnu prostoriju predstavlja protupravno dijelo zbog kojeg je inspektor dužan da protiv prekršioca podnese zakonom predviđenu mjeru. Član 10. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1970-24/07 10. juna/lipnja 2008. godine Direktor Sarajevo Ibrahim Tirak, s. r. Na osnovu člana 30. stav 5. Zakona o inspekcijskim poslovima u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 69/05), direktor Federalne uprave za inspekcijske poslove donosi PRAVILNIK O NAČINU VOĐENJA EVIDENCIJE O INSPEKCIJSKOM NADZORU I SADRŽAJU OBRASCA-KNJIGE Član 1. Ovim Pravilnikom uređuje se način na koji inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove vode evidenciju o izvršenim inspekcijskim pregledima i sadržaj obrasca-knjige. Član 2. Federalni inspektori su dužni voditi: – evidenciju o izvršenim inspekcijskim pregledima, – evidenciju o preduzetim mjerama. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 3. Evidencije iz člana 2. ovog Pravilnika vode se na osnovu podataka iz: – zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu, – izrečenih upravnih mjera, – izvještaja o izvršenju izrečenih mjera (od strane subjekta nadzora), – zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, – prijava zbog krivičnih djela, – izvještaja organa koji su vodili postupak po zahtjevima, odnosno prijavama inspektora, – uvjerenja izdatim po oblastima inspekcijskog nadzora, – evidencija koje na osnovu posebnih propisa vode preduzeća i druga fizička i pravna lica i iz druge dokumentacije koje se odnose na izvršenje zakona i drugih propisa. Član 4. Evidencije iz člana 2. ovog Pravilnika vode se u obliku knjige po obrascu br. 1 koji je sastavni dio ovog Pravilnika, a može se voditi i elektronskim putem (računarska obrada podataka), uz obavezu da se ista mjesečno štampa i odlaže u knjigu. Član 5. Knjige moraju biti uvezane i ovjerene, a stranice knjige označene rednim brojevima. Ovjeru knjige vrši glavni federalni inspektor za određenu inspekcijsku oblast. Broj 54 – Strana 13 Član 6. Knjiga se može koristiti za jednu ili više kalendarskih godina. Evidencija se vodi odvojeno za svaku kalendarsku godinu, zaključuje se sa posljednjim radnim danom u godini i potpisuje i ovjerava od strane federalnog inspektora koji je knjigu vodio. Član 7. Na svakoj knjizi iz člana 4. ovog Pravilnika mora se navesti naziv inspektorata - federalne inspekcije za koju se knjiga vodi i ime i prezime federalnog inspektora koji vodi knjigu, kao i kalendarska godina za koju se knjiga vodi. Član 8. Evidencije iz člana 2. ovog Pravilnika se moraju voditi redovno, tačno i uredno. Ako se načini greška u vođenju knjige, ista se precrtava ali tako da se vidi šta je bilo greškom upisano. Zabranjeno je u knjizi evidencije greške brisati i prelaziti korekturnim lakom. Član 9. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-1970-22/07 12. juna/lipnja 2008. godine Direktor Sarajevo Ibrahim Tirak, s. r. Broj 54 – Strana 14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12., a u vezi sa čl. 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04) i čl. 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), te čl. 11. Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99, 4/05, 18/08), postupajući po zahtjevu RAZVOJNA BANKA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE za brisanje INVESTICIJSKA BANKA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE D.D SARAJEVO iz Registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije, koju zastupa direktor Ramiz Džaferović, na 201. sjednici održanoj 14. augusta 2008. godine, donosi RJEŠENJE 1. BRIŠE SE, emitent INVESTICIJSKA BANKA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE D.D SARAJEVO, iz Registra emitenata kod Komisije za vrijednosne papire Federacije BiH, upisan po Rješenju Komisije broj 03/2-19-377/06 od 27.7.2006. godine pod registarskim brojem 02-52-2668. 2. Rješenje stupa na snagu danom donošenja, i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Broj 03/2-19-342/08 Komisije za vrijednosne papire 14. augusta/kolovoza 2008. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu čl. 11. i 12., a u vezi sa čl. 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99, 33/04) i čl. 19. i 21. Pravilnika o uvjetima i postupku izdavanja, obustavljanja i ukidanja dozvola fizičkim osobama i gospodarskim društvima za obavljanje brokerskih i dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", broj 21/04, 10/05, 68/05, 65/06), postupajući po zahtjevu za izdavanje dozvole pravnoj osobi za obavljanje dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima, podnesenom od strane društva "ASA BROKERS" d.o.o. Sarajevo, kojeg zastupa direktor Emir Somun, na 203. sjednici održanoj 27. augusta 2008. godine, donijela je RJEŠENJE 1. IZDAJE SE DOZVOLA društvu "ASA BROKERS" d.o.o. Sarajevo, za obavljanje dilerskih poslova u prometu vrijednosnim papirima na tržištu vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine. 2. Rješenje stupa na snagu na dan donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Broj 04/3-19-405/08 Komisije za vrijednosne papire 27. augusta/kolovoza 2008. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. Temeljem članka 13. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), čl. 15. st. (2) Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Službene novine Federacije BiH", broj 7/06), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, rješavajući po zahtjevu društva CPM BH za građevinarstvo i poslovni inženjering doo Lukavac, na 200. sjednici održanoj 6. kolovoza 2008. godine, je donijela Srijeda, 3.9.2008. RJEŠENJE 1. ODOBRAVA se tender ponuda za preuzimanje društva Tuzlaputevi d.d. Tuzla. 2. Ovo Rješenje objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Broj 04/1-19-381/08 Komisije za vrijednosne papire 6. kolovoza/augusta 2008. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, v. r. FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26 stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama broj 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu Mišljenja Federalnog ministarstva financija/Federalnog ministarstva finansija broj 06-14-259/08 - A.H. od 16. januara 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju/zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci usluge vanredne kalibraže uređaja ILS na Međunarodnom aerodromu Sarajevo za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo/Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. MIRSAD HADŽIALIĆ, predsjednik Komisije, FED CAD 2. AMIR DŽEKO, član FED CAD 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član FED CAD 4. ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju/Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 12. 9. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, – ovlaštenja za pregovaranje. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju/Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-2453-3/08 25. augusta/kolovoza 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. stav (1) pod d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar, zastupanog po advokatu Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina i privrednog subjekta Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina zaprimljenu pod brojem 01-05-26-014-II/08 dana 23.04.2008. godine, Konkurencijsko vijeće, na 70. (sedamdesetoj) sjednici održanoj dana 24. jula 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini sticanjem kontrole kupovinom većinskog udjela od strane privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar u privrednom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽENJE Konkurencijsko vijeće je dana 23.04.2008. godine zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-014-II/08 (u daljnjem tekstu: Prijava) privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar (u daljnjem tekstu: ASBISC Enterprises ili Podnosilac prijave), zastupan po advokatu Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, po kojoj namjerava kupiti većinski udio u privrednom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Megatrend). Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30 stav (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 8. 9. i 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06) te je Konkurencijsko vijeće, u skladu sa članom 31. istog Zakona, zatražilo dopunu dana 26.05.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-2-II/08. Predmetna Prijava je dopunjena dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-5-II/08, dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-6-II/08, dana 10.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-7-II/08, dana 18.06.2008. godine 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 71/08 Broj 54 – Strana 15 dopisom broj 01-05-26-014-8-II/08 i dana 24.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-9-II/08. Konkurencijsko vijeće je dana 25.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-10-II/08 Podnosiocu prijave izdalo Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave (u daljnjem tekstu: Potvrda), u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. stav (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Prijava namjere koncentracije je podnesena u zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici predmetne koncentracije Učesnici predmetne koncentracije su privredni subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar i privredni subjekt Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Privredni subjekt ASBISC Enterprises Privredni subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar registrovan je 9. novembra 1995. godine pri Ministarstvu trgovine, industrije i turizma odjela registara privrednih društava i sudskog stečejnog upravitelja Nikozije, Republika Kipar. Vlasničku strukturu privrednog subjekta ASBISC Enterprises čine vlasnici dionica i to privredni subjekt Ks Holdings Ltd, Limassol, Kipar sa 46,26%, Maizuri Enterprises Ltd, Nikozia, Kipar sa 8,65% i Alpha Ventures s.a. Atina, Grčka sa 5,76 % i mali dioničari sa preostalih 39,33% dionica. Osnovna privredna djelatnost privrednog subjekta ASBISC Enterprises je prodaja računara i računarskih komponenti i softvera na području srednje i istočne Evrope, zemalja Baltika, bivšeg Sovjetskog Saveza, Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike sa širokim asortimanom proizvoda koji se prodaju po principu "sve na jednom mjestu". Privredni subjekt ASBISC Enterprises nema registrovanih supsidijarnih društava u Bosni i Hercegovini niti direktno ili indirektno vrši prodaju svojih proizvoda na tržištu Bosne i Hercegovine. 1.2. Privredni subjekt MEGATREND d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Megatrend 2000 d.o.o za trgovinu i usluge Sarajevo, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina registrovan je na Višem sudu u Sarajevu pod matičnim registarskim brojem 1-17402 dana 22.10.1996. godine. Dana 30.07.2003. godine izvršena je promjena u nazivu firme koja od tada nastavlja poslovati pod imenom Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo. Osnovni kapital privrednog subjekta Megatrend iznosi 10.000,00 KM, od čega je 5.100,00 KM, ili 51% udjela osnovnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Nine Strajher, Gornji Prnjarovec 4 A, Republika Hrvatska i 4.900,00 KM, ili 49% udjela osnovnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Zorana Pribičević iz Zagreba, Gramača 23, Zagreb, Republika Hrvatska. Osnovna privredna djelatnost privrednog subjekta Megatrend je pružanje informatičkih usluga i prodaja računara i računarskih komponenti u saradnji s svjetskim i domaćim informatičkim firmama na tržištu Bosne i Hercegovine. Privredni subjekt Megatrend je registrovan u Sarajevu i nema registrovanih poslovnica u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. 2. Obaveza prijave namjere koncentracije Na osnovu ostvarenog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije na dan 31.12.2007. godine proizašla je obaveza prijave namjere koncentracije, u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona. Broj 54 – Strana 16 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ukupni prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2007. godine iznosili su: Tabela 1. ASBISC Ukupni prihod Megatrend KM US$ Svijet (..)*1 (..)* KM - BiH - - (..)* Ukupan prihod učesnika koncentracije privrednog subjekta ASBISC Enterprises ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, a s obzirom da je privredni subjekt Megatrend registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine učesnici koncentracije su bili u obavezi podnijeti Prijavu u skladu sa članom 14. stav (1) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primijenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 4. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov koncentracije je Ugovor o kupovini osnovnog kapitala privrednog subjekta Megatrend (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen dana 15.04.2008. godine u Limasolu, Kipar, između privrednog subjekta ASBISC Enterprises kao kupca i osnivača i vlasnika privrednog subjekta Megatrend fizičkih lica Nine Strajher i Zorana Pribičević, kao prodavaca. Ovim Ugovorom privredni subjekt ASBISC Enterprises namjerava da kupi po cijeni od oko (..)*KM ((..)*EUR) 80% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta Megatrend od fizičkog lica Nine Strajher, kao dosadašnjeg vlasnika 51% udjela, udio od 41%, a Zorana Pribičević, kao dosadašnjeg vlasnika 49% udjela, udio od 39%. Nakon okončanja transakcija Nino Strajher će zadržati 10% udjela u osnovnom kapitalu privrednog subjekta Megatrend, a Zoran Pribičević će prodati preostalih 10% udjela uposlenicima privrednog subjekta Megatrend od čega fizičkom licu Suvadi Fetahović 3,34 %, Adnanu Bajramoviću 3,33 % i Admiru Bajramović 3,33 %. Vlasnička struktrura privrednog subjekta Megatrend nakon provedene koncentracije bit će: Tabela 2. Redni broj Naziv vlasnika udjela privrednog subjekta Megatrend Visina vlasničkog udjela (%) 1. ASBISC 80,00 2. Nino Strajher 10,00 3. Suvada Fetahović 3,34 4. Adnan Bajramović 3,33 5. Admir Bajramović 3,33 UKUPNO 100,00 Pravni oblik koncentracije podrazumijeva stjecanje kontrole privrednog subjekata ASBISC Enterprises nad privrednim subjektom Megatrend kupovinom većinskog udjela osnovnog kapitala u skladu sa članom 12. Zakona stav (1) tačka b) pod 1. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjljive 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 3.9.2008. s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima koje to tržište bitno razlikuje od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržišta proizvoda predmetne koncentracije je tržište prodaje računara i računarskih komponenti. Relevantnim geografskim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. U tom smislu, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište prodaje računara i računarskih komponenti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 6. Analiza relevantog tržišta Privredni subjekt Megatrend najveći dio svog prodajnog asortimana u 2007. godini prodavao je kupcima na cijeloj teritoriji Bosne i to privrednim subjektima QSS d.o.o. Sarajevo, KSK Tradeing d.o.o. Sarajevo, PING d.o.o. Sarajevo, S&T BA d.o.o. Sarajevo, Ava Com Group d.o.o. Mostar, NET d.o.o. Mostar, MMCC d.o.o. Sarajevo, Konzum d.o.o. Sarajevo, Abacus Computers d.o.o, Banja Luka, ALF-OM d.o.o. Banja Luka i BSP Brčko d.o.o.. Prema podacima iz Prijave tržišni udjeli privrednog subjekta Megatrend i glavnih konkurenata na tržištu računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini u 2007. godini su: Tabela 3. Redni broj Naziv privrednog subjekta Tržišni udjeli (%) 1. Kim-Tec d.o.o. Vitez 28,00 2. NT Computer Hardware Software-Sarajevo 19,00 3. Bosnian Business Systems - Sarajevo 8,2 4. Hermes SoftLab - Sarajevo-Banja Luka 5,5 5. Megatrend 5,00 Ostali 34,3 UKUPNO 100,00 Iz navedenog proizilazi da tržišni udio privrednog subjekta Megatrend na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi oko 5%, a pošto privredni subjekt ASBISC Enterprises na tržištu Bosne i Hercegovine nema tržišni udio neće doći do povećanja tržišnog udjela učesnika koncentracije na relevantnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu člana 17. Zakona, u postupku donošenja predmetnog Rješenja, ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da privredni subjekt ASBISC Enterprises nije prisutan na tržištu Bosne i Hercegovine te da predmetna koncentracija vodi samo promjeni vlasničke strukture između učesnika koncentracije iz čega proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara i ne jača dominantan položaj na relevantnom tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u dispozitivu ovog Rješenja. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu s članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administartivnim taksama u vezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-05-26-014-12-II/08 24. jula 2008. godine Predsjednik Sarajevo Ibrica Lakišić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) pod e) članka 42. stavak (1) pod d) u svezi s čl. 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar, zastupanog po odvjetniku Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina i gospodarskog subjekta Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina zaprimljenu pod brojem 01-05-26-014-II/08 dana 23.04.2008. godine, Konkurencijsko vijeće, na 70. (sedamdesetoj) sjednici održanoj dana 24. srpnja 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini stjecanjem kontrole kupovinom većinskog udjela od strane gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar u gospodarskom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOžENJE Konkurencijsko vijeće je dana 23.04.2008. godine zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-014-II/08 (u daljnjem tekstu: Prijava) gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar (u daljnjem tekstu: ASBISC Enterprises ili Podnositelj prijave), zastupan po odvjetniku Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, po kojoj namjerava kupiti većinski udjel u gospodarskom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Megatrend). Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu članka 30 stavak (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon) i čl. 8. 9. i 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06) te je Konkurencijsko vijeće, sukladno članku 31. istog Zakona, zatražilo dopunu dana 26.05.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-2-II/08. Predmetna Prijava je dopunjena dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-5-II/08, dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-6-II/08, dana 10.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-7-II/08, dana 18.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-8-II/08 i dana 24.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-9-II/08. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 71/08 Broj 54 – Strana 17 Konkurencijsko vijeće je dana 25.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-10-II/08 Podnositelju prijave izdalo Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave (u daljnjem tekstu: Potvrda), u smislu članka 30. stavak (3) Zakona. Podnositelj prijave je naveo da nema obvezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorija Bosne i Hercegovine, u smislu članka 30. stavak (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Prijava namjere koncentracije je podnesena u zakonom propisanom roku, u smislu članka 16. stavak (1) Zakona. 1. Sudionici predmetne koncentracije Sudionici predmetne koncentracije su gospodarski subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar i gospodarski subjekt Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Gospodarski subjekt ASBISC Enterprises Gospodarski subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar registriran je 9. studenog 1995. godine pri Ministarstvu trgovine, industrije i turizma odjela registara gospodarskih društava i sudskog stečejnog upravitelja Nikozije, Republika Kipar. Vlasničku strukturu gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises čine vlasnici dionica i to gospodarski subjekt Ks Holdings Ltd, Limassol, Kipar sa 46,26%, Maizuri Enterprises Ltd, Nikozia, Kipar sa 8,65% i Alpha Ventures s.a. Atina, Grčka sa 5,76 % i mali dioničari sa preostalih 39,33% dionica. Osnovna privredna djelatnost gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises je prodaja računara i računarskih komponenti i softvera na području srednje i istočne Europe, zemalja Baltika, bivšeg Sovjetskog Saveza, Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike sa širokim asortimanom proizvoda koji se prodaju po principu "sve na jednom mjestu". Gospodarski subjekt ASBISC Enterprises nema registriranih supsidijarnih društava u Bosni i Hercegovini niti direktno ili indirektno vrši prodaju svojih proizvoda na tržištu Bosne i Hercegovine. 1.2. Gospodarski subjekt MEGATREND d.o.o. Sarajevo Gospodarski subjekt Megatrend 2000 d.o.o za trgovinu i usluge Sarajevo, Džemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina registriran je na Višem sudu u Sarajevu pod matičnim registracijskim brojem 1-17402 dana 22.10.1996. godine. Dana 30.07.2003. godine izvršena je promjena u nazivu firme koja od tada nastavlja poslovati pod imenom Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo. Temeljni kapital gospodarskog subjekta Megatrend iznosi 10.000,00 KM, od čega je 5.100,00 KM, ili 51% udjela temeljnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Nine Strajher, Gornji Prnjarovec 4 A, Republika Hrvatska i 4.900,00 KM, ili 49% udjela temeljnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Zorana Pribičević iz Zagreba, Gramača 23, Zagreb, Republika Hrvatska. Osnovna privredna djelatnost gospodarskog subjekta Megatrend je pružanje informatičkih usluga i prodaja računara i računarskih komponenti u suradnji s svjetskim i domaćim informatičkim firmama na tržištu Bosne i Hercegovine. Gospodarski subjekt Megatrend je registriran u Sarajevu i nema registriranih poslovnica u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. 2. Obveza prijave namjere koncentracije Na temelju ostvarenog godišnjeg prihoda sudionika koncentracije na dan 31.12.2007. godine proizašla je obveza prijave namjere koncentracije, u smislu članka 14. stavak (1) točka a) Zakona. Ukupni prihodi sudionika koncentracije na dan 31.12.2007. godine iznosili su: Broj 54 – Strana 18 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Tablica 1. ASBISC Ukupni prihod Megatrend KM US$ Svijet (..)*1 (..)* KM - BiH - - (..)* Ukupan prihod sudionika koncentracije gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, a s obzirom da je gospodarski subjekt Megatrend registriran na teritoriju Bosne i Hercegovine sudionici koncentracije su bili u obvezi podnijeti Prijavu sukladno članku 14. stavak (1) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primijenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata. 4. Pravni temelj i oblik koncentracije Pravni temelj koncentracije je Ugovor o kupovini temeljnog kapitala gospodarskog subjekta Megatrend (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključen dana 15.04.2008. godine u Limasolu, Kipar, između gospodarskog subjekta ASBISC Enterprises kao kupca i osnivača i vlasnika gospodarskog subjekta Megatrend fizičkih lica Nine Strajher i Zorana Pribičević, kao prodavaca. Ovim Ugovorom gospodarski subjekt ASBISC Enterprises namjerava da kupi po cijeni od oko (..)*KM ((..)*EUR) 80% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta Megatrend od fizičkog lica Nine Strajher, kao dosadašnjeg vlasnika 51% udjela, udjel od 41%, a Zorana Pribičević, kao dosadašnjeg vlasnika 49% udjela, udjel od 39%. Nakon okončanja transakcija Nino Strajher će zadržati 10% udjela u temeljnom kapitalu gospodarskog subjekta Megatrend, a Zoran Pribičević će prodati preostalih 10% udjela uposlenicima gospodarskog subjekta Megatrend od čega fizičkom licu Suvadi Fetahović 3,34 %, Adnanu Bajramoviću 3,33 % i Admiru Bajramović 3,33 %. Vlasnička struktrura gospodarskog subjekta Megatrend nakon provedene koncentracije bit će: Tablica 2. Redni broj Naziv vlasnika udjela gospodarskog subjekta Megatrend Visina vlasničkog udjela (%) 1. ASBISC 80,00 2. Nino Strajher 10,00 3. Suvada Fetahović 3,34 4. Adnan Bajramović 3,33 5. Admir Bajramović 3,33 UKUPNO 100,00 Pravni oblik koncentracije podrazumijeva stjecanje kontrole gospodarskog subjekata ASBISC Enterprises nad gospodarskim subjektom Megatrend kupovinom većinskog udjela temeljnog kapitala sukladno članku 12. Zakona stavak (1) točka b) pod 1. 5. Mjerodavno tržište Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom tržištu. Prema odredbi članka 4. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta mjerodavno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjljive s obzirom na njihove bitne značajke, kvalitetu, namjenu, cijenu ili način uporabe. 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 3.9.2008. Nadalje, prema članku 5. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu obuhvaća cijeli ili dio teritorija Bosne i Hercegovine, na kojem tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini mjerodavnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koji to tržište bitno razlikuju od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim zemljopisnim tržištima. Mjerodavno tržišta proizvoda predmetne koncentracije je tržište prodaje računara i računarskih komponenti. Mjerodavnim zemljopisnim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. U tom smislu, mjerodavnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište prodaje računara i računarskih komponenti na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. 6. Analiza mjerodavnog tržišta Gospodarski subjekt Megatrend najveći dio svog prodajnog asortimana u 2007. godini prodavao je kupcima na cijelom teritoriju Bosne i to gospodarskim subjektima QSS d.o.o. Sarajevo, KSK Tradeing d.o.o. Sarajevo, PING d.o.o. Sarajevo, S&T BA d.o.o. Sarajevo, Ava Com Group d.o.o. Mostar, NET d.o.o. Mostar, MMCC d.o.o. Sarajevo, Konzum d.o.o. Sarajevo, Abacus Computers d.o.o, Banja Luka, ALF-OM d.o.o. Banja Luka i BSP Brčko d.o.o.. Prema podacima iz Prijave tržišni udjeli gospodarskog subjekta Megatrend i glavnih konkurenata na tržištu računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini u 2007. godini su: Tablica 3. Redni broj Naziv gospodarskog subjekta Tržišni udjeli (%) 1. Kim-Tec d.o.o. Vitez 28,00 2. NT Computer Hardware Software-Sarajevo 19,00 3. Bosnian Business Systems - Sarajevo 8,2 4. Hermes SoftLab - Sarajevo-Banja Luka 5,5 5. Megatrend 5,00 Ostali 34,3 UKUPNO 100,00 Iz navedenog proizilazi da tržišni udjel gospodarskog subjekta Megatrend na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi oko 5%, a pošto gospodarski subjekt ASBISC Enterprises na tržištu Bosne i Hercegovine nema tržišni udjel neće doći do povećanja tržišnog udjela sudionika koncentracije na mjerodavnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu članka 17. Zakona, u postupku donošenja predmetnog Rješenja, ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da gospodarski subjekt ASBISC Enterprises nije prisutan na tržištu Bosne i Hercegovine te da predmetna koncentracija vodi samo promjeni vlasničke strukture između sudionika koncentracije iz čega proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na mjerodavnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom gospodarskih subjekata ne stvara i ne jača prevladavajući položaj na mjerodavnom tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u izreci ovog Rješenja. 8. Administrativna pristojba Na ovo Rješenje podnositelj Prijave, sukladno članku 2. tarifni broj 107. stavak (1) točka d) 1) Odluke o administartivnim pristojbama u svezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obvezan je platiti Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH administrativnu pristojbu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegove objave. Broj 01-05-26-014-12-II/08 24. srpnja 2008. godine Predsjednik Sarajevo Ibrica Lakišić, v. r. Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. stav (1) pod d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18. Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar, zastupanog po advokatu Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina i privrednog subjekta Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Xemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina zaprimljenu pod brojem 01-05-26-014-II/08 dana 23.04.2008. godine, Konkurencijski savjet, na 70. (sedamdesetoj) sjednici održanoj dana 24. jula 2008. godine, je donio sljedeće RJEŠEWE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini sticanjem kontrole kupovinom većinskog učešća od strane privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar u privrednom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Xemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3. Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasnicima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. OBRAZLOŽEWE Konkurencijski savjet je dana 23.04.2008. godine zaprimio Prijavu namjere koncentracije broj 01-05-26-014-II/08 (u daqnjem tekstu: Prijava) privrednog subjekta ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou 43, 4103 Limasol, Kipar (u daljem tekstu: ASBISC Enterprises ili Podnosilac prijave), zastupan po advokatu Tariku Kapetanoviću, Mehmed Paše Sokolovića 15, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, po kojoj namjerava kupiti većinsko učešće u privrednom subjektu Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Xemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: Megatrend). Uvidom u podnesenu Prijavu utvrđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30 stav (1) Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon) i čl. 8. 9. i 10. Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06) te je Konkurencijski savjet, u skladu sa članom 31. istog Zakona, zatražio dopunu dana 26.05.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-2-II/08. Predmetna Prijava je dopunjena dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-5-II/08, dana 02.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-6-II/08, dana 10.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-7-II/08, dana 18.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-8-II/08 i dana 24.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-9-II/08. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 71/08 Broj 54 – Strana 19 Konkurencijski savjet je dana 25.06.2008. godine dopisom broj 01-05-26-014-10-II/08 Podnosiocu prijave izdao Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave (u daqnjem tekstu: Potvrda), u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. stav (2) Zakona. Konkurencijski savjet u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdio sljedeće činjenice: Prijava namjere koncentracije je podnesena u zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici predmetne koncentracije Učesnici predmetne koncentracije su privredni subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar i privredni subjekt Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge, Xemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 1.1. Privredni subjekt ASBISC Enterprises Privredni subjekt ASBISC Enterprises PLC, Diamond Court, Kolonakiou Street 43, 4103 Limasol, Kipar registrovan je 9. novembra 1995. godine pri Ministarstvu trgovine, industrije i turizma odjela registara privrednih društava i sudskog stečejnog upravitelja Nikozije, Republika Kipar. Vlasničku strukturu privrednog subjekta ASBISC Enterprises čine vlasnici dionica i to privredni subjekt Ks Holdings Ltd, Limassol, Kipar sa 46,26%, Maizuri Enterprises Ltd, Nikozia, Kipar sa 8,65% i Alpha Ventures s.a. Atina, Grčka sa 5,76 % i mali dioničari sa preostalih 39,33% dionica. Osnovna privredna djelatnost privrednog subjekta ASBISC Enterprises je prodaja računara i računarskih komponenti i softvera na području srednje i istočne Evrope, zemalja Baltika, bivšeg Sovjetskog Saveza, Srednjeg Istoka i Sjeverne Afrike sa širokim asortimanom proizvoda koji se prodaju po principu "sve na jednom mjestu". Privredni subjekt ASBISC Enterprises nema registrovanih supsidijarnih društava u Bosni i Hercegovini niti direktno ili indirektno vrši prodaju svojih proizvoda na tržištu Bosne i Hercegovine. 1.2. Privredni subjekt MEGATREND d.o.o. Sarajevo Privredni subjekt Megatrend 2000 d.o.o za trgovinu i usluge Sarajevo, Xemala Bijedića 162, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina registrovan je na Višem sudu u Sarajevu pod matičnim registarskim brojem 1-17402 dana 22.10.1996. godine. Dana 30.07.2003. godine izvršena je promjena u nazivu firme koja od tada nastavlja poslovati pod imenom Megatrend d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo. Osnovni kapital privrednog subjekta Megatrend iznosi 10.000,00 KM, od čega je 5.100,00 KM, ili 51% učešća osnovnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Nine Strajher, Gorwi Prwarovec 4 A, Republika Hrvatska i 4.900,00 KM, ili 49% učešća osnovnog kapitala, vlasništvo fizičkog lica Zorana Pribičević iz Zagreba, Gramača 23, Zagreb, Republika Hrvatska. Osnovna privredna djelatnost privrednog subjekta Megatrend je pružanje informatičkih usluga i prodaja računara i računarskih komponenti u saradwi sa svjetskim i domaćim informatičkim firmama na tržištu Bosne i Hercegovine. Privredni subjekt Megatrend je registrovan u Sarajevu i nema registrovanih poslovnica u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini. 2. Obaveza prijave namjere koncentracije Na osnovu ostvarenog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije na dan 31.12.2007. godine proizašla je obaveza Broj 54 – Strana 20 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prijave namjere koncentracije, u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona. Ukupni prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2007. godine iznosili su: Tabela 1. Ukupni prihod Megatrend ASBISC KM US$ Svijet (..)*1 (..)* KM - BiH - - (..)* Ukupan prihod učesnika koncentracije privrednog subjekta ASBISC Enterprises ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, a s obzirom da je privredni subjekt Megatrend registrovan na teritoriji Bosne i Hercegovine učesnici koncentracije su bili u obavezi podnijeti Prijavu u skladu sa članom 14. stav (1) Zakona. 3. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijski savjet je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primijenio odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 4. Pravni osnov i oblik koncentracije Pravni osnov koncentracije je Ugovor o kupovini osnovnog kapitala privrednog subjekta Megatrend (u daqnjem tekstu: Ugovor) zakqučen dana 15.04.2008. godine u Limasolu, Kipar, između privrednog subjekta ASBISC Enterprises kao kupca i osnivača i vlasnika privrednog subjekta Megatrend fizičkih lica Nine Strajher i Zorana Pribičević, kao prodavaca. Ovim Ugovorom privredni subjekt ASBISC Enterprises namjerava da kupi po cijeni od oko (..)*KM ((..)*EUR) 80% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta Megatrend od fizičkog lica Nine Strajher, kao dosadašnjeg vlasnika 51% učešća, učešće od 41%, a Zorana Pribičević, kao dosadašnjeg vlasnika 49% učešća, učešće od 39%. Nakon okončawa transakcija Nino Strajher će zadržati 10% učešća u osnovnom kapitalu privrednog subjekta Megatrend, a Zoran Pribičević će prodati preostalih 10% učešća uposlenicima privrednog subjekta Megatrend od čega fizičkom licu Suvadi Fetahović 3,34 %, Adnanu Bajramoviću 3,33 % i Admiru Bajramović 3,33 %. Vlasnička struktrura privrednog subjekta Megatrend nakon provedene koncentracije će biti: Tabela 2. Redni broj Naziv vlasnika učešća privrednog subjekta Megatrend Visina vlasničkog učešća (%) 1. ASBISC 80,00 2. Nino Strajher 10,00 3. Suvada Fetahović 3,34 4. Adnan Bajramović 3,33 5. Admir Bajramović 3,33 UKUPNO 100,00 Pravni oblik koncentracije podrazumijeva stjecanje kontrole privrednog subjekata ASBISC Enterprises nad privrednim subjektom Megatrend kupovinom većinskog učešća osnovnog kapitala u skladu sa članom 12. Zakona stav (1) tačka b) pod 1. 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 3.9.2008. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjewqive s obzirom na wihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu, cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoqno ujednačenim uslovima koje to tržište bitno razlikuje od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Relevantno tržišta proizvoda predmetne koncentracije je tržište prodaje računara i računarskih komponenti. Relevantnim geografskim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. U tom smislu, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište prodaje računara i računarskih komponenti na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 6. Analiza relevantog tržišta Privredni subjekt Megatrend najveći dio svog prodajnog asortimana u 2007. godini prodavao je kupcima na cijeloj teritoriji Bosne i to privrednim subjektima QSS d.o.o. Sarajevo, KSK Tradeing d.o.o. Sarajevo, PING d.o.o. Sarajevo, S&T BA d.o.o. Sarajevo, Ava Com Group d.o.o. Mostar, NET d.o.o. Mostar, MMCC d.o.o. Sarajevo, Konzum d.o.o. Sarajevo, Abacus Computers d.o.o, Bawa Luka, ALF-OM d.o.o. Bawa Luka i BSP Brčko d.o.o.. Prema podacima iz Prijave tržišni učešća privrednog subjekta Megatrend i glavnih konkurenata na tržištu računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini u 2007. godini su: Tabela 3. Redni broj Naziv privrednog subjekta Tržišna učešća (%) 1. Kim-Tec d.o.o. Vitez 28,00 2. NT Computer Hardware Software-Sarajevo 19,00 3. Bosnian Business Systems - Sarajevo 8,2 4. Hermes SoftLab - Sarajevo-Bawa Luka 5,5 5. Megatrend 5,00 Ostali 34,3 UKUPNO 100,00 Iz navedenog proizilazi da tržišno učešće privrednog subjekta Megatrend na tržištu Bosne i Hercegovine iznosi oko 5%, a pošto privredni subjekt ASBISC Enterprises na tržištu Bosne i Hercegovine nema tržišno učešće neće doći do povećawa tržišnog učešća učesnika koncentracije na relevantnom tržištu. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu člana 17. Zakona, u postupku donošewa predmetnog Rješewa, ocijenio da provođenje predmetne koncentracije neće narušiti postojeću tržišnu konkurenciju s obzirom da privredni subjekt ASBISC Enterprises nije prisutan na tržištu Bosne i Hercegovine te da predmetna koncentracija vodi samo Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH promjeni vlasničke strukture između učesnika koncentracije iz čega proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Konkurencijski savjet je utvrdio da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara i ne jača dominantan položaj na relevantnom tržištu prodaje računara i računarskih komponenti u Bosni i Hercegovini te je odlučio kao u dispozitivu ovog Rješewa. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu s članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administartivnim taksama u vezi sa procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješewa odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 01-05-26-014-12-II/08 24. jula 2008. godine Sarajevo Predsjednik Ibrica Lakišić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 566/08, rješavajući apelaciju Aide Selmanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Aide Selmanović. Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan odmah donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Aida Selmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kapidžić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 21 Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. decembra 2007. godine. Apelantica je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenih rješenja. Apelantica je 19. februara 2008. godine dostavila dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. i 17. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 22. aprila, a Kantonalno tužilaštvo 23. aprila 2008. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantici 24. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. decembra 2007. godine apelantici produžio pritvor koji, prema ovom rješenju, može trajati najviše dva mjeseca, a računa se od 20. decembra 2007. godine i može trajati do 28. februara 2008. godine ili do nove odluke Suda s tim da će Vijeće ovog suda, u smislu člana 151. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), po isteku dva mjeseca ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o ukidanju ili o produženju pritvora. 7. U obrazloženju Rješenja je, između ostalog, navedeno da je Kantonalno tužilaštvo podnijelo optužnicu protiv apelantice i njenog supruga broj KT-3529/07 od 28. decembra 2007. godine zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH iz zakonskih osnova propisanih u članu 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. U optužnici je istovremeno podnesen prijedlog da se optuženim produži mjera pritvora prema istom osnovu zbog kojeg je i ranije određen. Sudija za prethodno saslušanje je potvrdio optužnicu 28. decembra 2007. godine. Analizirajući tužiočev prijedlog, te nakon uvida u cijeli spis, sud je utvrdio da je osnovan tužiočev prijedlog da se produže mjere pritvora iz osnova propisanih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, iz kojih je pritvor osumnjičenima i određen, a prigovori i prijedlozi odbrane ocijenjeni su kao neosnovani. Vijeće nadležnog suda je ustanovilo da na osnovu priložene dokumentacije, koja je taksativno navedena i u rješenjima za određivanje pritvora osumnjičenima, postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni kao saizvršioci počinili krivično djelo za koje se terete. Sud je ocijenio da je ispunjen jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za određivanje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Zatim je Sud u obrazloženju rješenja konstatirao da je općepoznato da je ova vrsta kriminaliteta u sve većem porastu sa veoma teškim posljedicama kako za pojedince, tako i za cjelokupnu društvenu zajednicu, da su konzumenti droge mlađa lica i da konzumiranje droge ostavlja teške posljedice na njihovo zdravlje, te da ove činjenice i okolnosti ukazuju da je uslijed težine krivičnog djela, načina izvršenja i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana s ciljem sprečavanja daljih posljedica koje se realno mogu očekivati. Vijeće ovog suda ima mišljenje da je i više nego evidentno da zaista postoji opasnost po sigurnost građana, jer se radi o takozvanoj teškoj drogi heroinu, koja se u posljednje vrijeme pojavljuje kao izuzetno rasprostranjena droga na našim prostorima, a notorna je činjenica da ta droga u rekordnom roku Broj 54 – Strana 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ostavlja vrlo teške fizičke i psihičke posljedice na uživaoce, uglavnom mladu populaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, što rezultira njihovim stradanjem i često smrtnim posljedicama. Vijeće suda je zaključilo da je prijedlog Tužilaštva konkretan, a ne imaginaran, apstraktan, kako vidi odbrana, i da se ne mogu fragmentarno primjenjivati odredbe konvencija na koje se poziva odbrana, jer treba biti zadovoljen i opći interes građana koji treba da nadjačava interese pojedinaca i poštivanja slobode pojedinca. 8. Kantonalni sud, rješavajući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, donio je Rješenje broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i osporenog rješenja proizlazi da postoji osnovana sumnja, odnosno dovoljno dokaza na osnovu kojih se optužena apelantica može dovesti u vezu sa navodno učinjenim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. S obzirom na to da visina zaprijećene kazne sama po sebi nije dovoljan razlog za produženje pritvora, nižestepeni sud je ocijenio i druge relevantne momente, odnosno ocijenio je način na koji je učinjeno krivično djelo i njegove posljedice. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud opisao način na koji je učinjeno djelo, navodeći konkretno šta je pronađeno i od apelantice oduzeto. Imajući u vidu da je riječ o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom, koja konzumiranjem stvaraju ovisnost i opasnost za zdravlje ljudi, čemu je optužena apelantica očito svojim djelovanjem doprinosila, sa mogućnošću da puštanjem na slobodu zbog iskazanih sklonosti nastavi opisano djelovanje, Kantonalni sud je ocijenio da je sve navedeno, sasvim ispravno, kod prvostepenog suda stvorilo uvjerenje da je neophodno produžiti pritvor apelantici s ciljem sigurnosti građana i imovine, zbog čega je optuženoj apelantici pravilno produžen pritvor na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pri donošenju svoje odluke imao u vidu i pravne stavove izražene u praksi Evropskog suda za ljudska prava u vezi s tumačenjem člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica se žali da je osporenim odlukama o produženju pritvora povrijeđeno njeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je do sada podnijela više žalbi protiv spornih rješenja o produženju pritvora, ali je sud žalbe odbijao, ponavljajući isto uopćeno obrazloženje "da je određivanje i produženje pritvora neophodno za sigurnost građana". Apelantica smatra da se sudovi služe "uhodanom frazom", bez dublje analize i bez individualizacije konkretnog predmeta i konkretnog lica, te bez navođenja činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti. Apelantica navodi da je majka troje maloljetne djece, koja se trenutno nalaze kod njenih roditelja koji su penzioneri, a da je i njen suprug, također, u pritvoru od 1. novembra 2007. godine. Smatra da je svako dalje njeno zadržavanje u pritvoru protivno interesima djece, te da se ovakvim postupcima državnih organa faktički razara njen i porodični život njene djece. U omjeru sa razlozima iz kojih je pritvor određen, apelantica smatra da je sa stanovišta društvenog interesa važnije da se omogući da troje malodobne djece ne ostane potpuno bez roditeljskog staranja, te da je važniji interes osigurati uvjete djeci da budu sa majkom nego zaštita od neke imaginarne ugroženosti. U obrazloženju svojih navoda u vezi s kršenjem člana 5. Evropske konvencije apelantica navodi da je Evropski sud u više presuda usvojio stav da odluka koja se zasniva na stereotipnim formulacijama bez bilo kakvog objašnjenja ne može biti dovoljna i predstavlja kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti koja je garantirana članom 5. Evropske konvencije, posebno kada se pritvor produžava Srijeda, 3.9.2008. odlukama koje imaju isto stereotipno obrazloženje. Dalje, apelantica smatra "u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, da bi se primijenila odredba člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, mora se dokazati da bi oslobađanje datog lica stvarno narušilo javni red u tom konkretnom slučaju, odnosno da postoji konkretna opasnost za sigurnost građana. Neka imaginarna opasnost bez pravih pokazatelja i dokaza ne može biti osnov za određivanje pritvora". Apelantica traži novčanu naknadu u iznosu od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora, kao i naknadu troškova u vezi sa apelacijom u iznosu od 807,30 KM. b) Odgovori na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je Vijeće Kantonalnog suda na osnovu stanja u spisu, potvrđene optužnice i osporenog rješenja zaključilo da dokazi dostavljeni uz optužnicu jasno pokazuju da se apelantica objektivno može dovesti u vezu sa navodno učinjenim krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. S obzirom na način na koji je učinjeno ovo djelo (u kući je pronađeno 20 grama nabavljene droge heroin upakirane u paketiće od po pet grama, zatim, trideset četiri komada aluminijskih folija namijenjenih za prepakiranje droge, digitalna apotekarska vaga za precizno mjerenje, 17.600,00 KM, od toga u ručno pletenoj čarapi iznos od 15.000,00 KM pronađen na skrovitom mjestu) i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o poslu sa narkoticima koji su pod međunarodnom kontrolom, te svakodnevnu društvenu pojavu rasturanja raznih vrsta opojnih droga sa posljedicom stvaranja ovisnosti, odnosno ugrožavanja zdravlja ljudi, smatrajući da još postoji opasnost za sigurnost zdravlja građana, zbog djelovanja "pa i apelantice kao optužene koja se takvim, očito unosnim, poslom bavi, budući da je lice bez stalnog zaposlenja, zbog te opasnosti, odnosno opasnosti da će apelantica nastaviti navedeno djelovanje, Vijeće je produžilo mjeru pritvora u svrhu sigurnosti građana na osnovu tačke d) stava 1. člana 146. ZKPFBiH". Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije, smatrajući da apelanticina prava nisu bila prekršena. Također, Kantonalni sud je naveo da je prema istom osnovu apelantici i njenom suprugu Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08-000 316 (065-0-K-08-000 157) od 27. februara produžena mjera pritvora za dva mjeseca, koji prema tom rješenju može trajati do 27. aprila 2008. godine. 11. Kantonalno tužilaštvo navodi da je na njegov prijedlog Sud, ocjenjujući sve dokaze, donio Rješenje o produženju pritvora, zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora ili teža kazna, a uslijed načina na koji je učinjeno i posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora je neophodno, jer je ugrožena sigurnost građana. Kantonalno tužilaštvo smatra da je u konkretnom slučaju postojao javni interes za određivanje pritvora, koji se ogleda u tome da bi puštanjem na slobodu apelantica mogla nastaviti da preprodaje drogu, jer je nezaposlena, te su ona i njen suprug očigledno, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, niz godina živjeli i izdržavali sebe i porodicu od preprodaje droge. Dakle, apelantica je vlastitim djelovanjem doprinijela sve raširenijem stvaranju ovisnosti od konzumiranja narkotika, pa je, zbog zdravlja i sigurnosti građana, njeno zadržavanje u pritvoru bilo neophodno. O uznemirenosti građana i njihovom pojačanom strahu od prisutnosti narkotičnih sredstava koja se rasturaju na ulicama, kao i broju smrtnih slučajeva takvih lica govori veliki broj pokrenutih akcija na području Kantona Sarajevo o suzbijanju upotrebe droga. Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da navedene okolnosti ukazuju da je u konkretnom slučaju postojao opći interes, koji je prevagnuo nad principom poštivanja slobode pojedinca, predloživši da se apelacija po svim tačkama odbije kao neosnovana. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase: Član 145. (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. (2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. (3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Član 146. (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti: b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. (…) Član 148. (...) (3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvaranja. (...) (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6) u roku od 24 sata od prijema rješenja.(...) (6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati. Član 151. (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice, pritvor može trajati najduže jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. (…) VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Apelantica osporava navedena rješenja zbog kršenja prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelantica osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 8. februara 2008. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije Broj 54 – Strana 23 očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantica osporava navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije. 18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Š...Ć 19. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.Š...Ć 5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje. 20. Apelantica smatra da su odluke kojima joj je produžena mjera pritvora suprotne članu 5. Evropske konvencije zato što se, kako navodi, sudovi služe "uhodanom frazom" da je određivanje i produženje pritvora neophodno "zbog sigurnosti građana", bez davanja dublje analize i bez individualizacije, te bez navođenja činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti, odnosno bez konkretiziranja postojanja stvarne opasnosti da će se apelantica, ako bude na slobodi, baviti radnjama za koje je optužena. 21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 22. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan element za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti Broj 54 – Strana 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). 23. U konkretnom slučaju apelantica osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da joj bude i dalje produžena mjera pritvora nakon podnošenja optužnice, odnosno tvrdi da sudovi u odluci o produženju pritvora nisu razloge konkretizirali i objektivizirali. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantici produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice Kantonalnog tužilaštva broj KT-3529/07 od 28. decembra 2007. godine, kojom je apelantica optužena zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Pritvor je produžen zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, prema kojem se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina na koji je počinjen ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. 24. Ustavni sud zapaža da je apelantici u konkretnom slučaju drugi put produžen pritvor. Općinski i Kantonalni sud u svojim odlukama pozivali su se na način na koji je počinjeno predmetno djelo i činjenicu da se radi o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom koja konzumiranjem stvaraju ovisnost i opasnost za zdravlje ljudi i da apelanticinim puštanjem na slobodu, zbog iskazanih sklonosti, postoji mogućnost da ona nastavi opisano djelovanje. Sudovi su, stoga, ocijenili da je neophodno produžiti pritvor u svrhu sigurnosti građana i imovine. 25. Pri ovakvom stanju stvari Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti kao opravdane iznesene uopćene razloge u osporenim rješenjima koji su dati bez ikakve individualizacije zašto apelantici treba produžiti pritvor, jer, prema navedenim obrazloženjima, sve osumnjičene za ova djela trebalo bi pritvoriti "zbog težine djela i općepoznatog porasta kriminaliteta", što samo po sebi nisu dovoljni razlozi za pritvor. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi navedeno apelanticino postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci da je apelantica lično ili posredno pokušala da djeluje, koji bi bili valjan pravni osnov za produženje pritvora u konkretnom slučaju. Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da zadovolji standarde iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, već se razlozi za produženje pritvora moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti. Sudovi su propustili da preciznije i konkretnije obrazlože na čemu zasnivaju svoje zaključke da postoji mogućnost da će apelantica nastaviti svoje djelovanje. 26. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je osporenim rješenjima prekršeno apelanticino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. 27. U vezi sa apelanticinim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovome trenutku utvrđivanje povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nalog koji je dat redovnom sudu u vidu pravnog lijeka za apelanticu dovoljna satisfakcija. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantici produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda, zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se apelantica tereti, da postoji mogućnost da apelantica nastavi svoje djelovanje - u vezi sa rasturanjem droge, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. a takva pretpostavka nije dovoljno obrazložena konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelantica pokušala ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje djelovanje. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 566/08, rješavajući apelaciju Aide Selmanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 12. lipnja 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Aide Selmanović. Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. siječnja 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan odmah donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od osam dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenome glasniku Republike Srpske" i u "Službenome glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Aida Selmanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kapidžić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 8. veljače 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. siječnja 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. prosinca 2007. godine. Apelantica je istodobno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pobijanih rješenja. Apelantica je 19. veljače 2008. godine dostavila dopunu apelacije. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda i sudionika u postupku Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 15. i 17. travnja 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 22. travnja, a Kantonalno tužiteljstvo 23. travnja 2008. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantici 24. travnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Općinski sud je Rješenjem broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. prosinca 2007. godine apelantici produljio pritvor koji, prema ovom rješenju, može trajati najviše dva mjeseca, a računa se od 20. prosinca 2007. godine i može trajati do 28. veljače 2008. godine ili do nove odluke Suda s tim da će Vijeće ovog suda, u smislu članka 151. točka 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), po isteku dva mjeseca ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeti rješenje o ukidanju ili o produljenju pritvora. 7. U obrazloženju Rješenja, između ostaloga, navedeno je da je Kantonalno tužiteljstvo podnijelo optužnicu protiv apelantice i njezinog supruga broj KT-3529/07 od 28. prosinca 2007. godine zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH iz zakonskih osnova propisanih u članku 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. U optužnici je istodobno podnesen prijedlog da se optuženim produlji mjera pritvora prema istoj osnovi zbog koje je i ranije određen. Sudac za prethodno saslušanje je potvrdio optužnicu 28. prosinca 2007. godine. Analizirajući tužiteljev prijedlog , te nakon uvida u cijeli spis, sud je utvrdio da je utemeljen tužiteljev prijedlog da se produlje mjere pritvora iz osnova propisanih člankom 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, iz kojih je pritvor osumnjičenima i određen, a prigovori i prijedlozi obrane ocijenjeni su neutemeljenim. Vijeće nadležnog suda je ustanovilo da na temelju priložene dokumentacije, koja je taksativno navedena i u rješenjima za određivanje pritvora osumnjičenima, postoji utemeljena sumnja da su osumnjičeni kao suizvršitelji počinili kazneno djelo za koje se terete. Sud je ocijenio da je ispunjen jedan od kumulativno postavljenih uvjeta za određivanje pritvora na temelju članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. Potom je Sud u obrazloženju rješenja konstatirao da je općepoznato da je ova vrsta kriminaliteta u sve većem porastu sa veoma teškim posljedicama kako za pojedince, tako i za cjelokupnu društvenu zajednicu, da su konzumenti droge mlađe osobe i da konzumiranje droge ostavlja teške posljedice na njihovo zdravlje, te da ove činjenice i okolnosti ukazuju da je uslijed težine kaznenog djela, načina izvršenja i posljedica kaznenog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana u svrhu sprečavanja daljih posljedica koje se realno mogu očekivati. Vijeće ovog suda ima mišljenje da je i više nego evidentno da odista postoji opasnost po sigurnost građana, jer se radi o takozvanoj teškoj drogi heroinu, koja se u posljednje vrijeme pojavljuje kao iznimno rasprostranjena droga na našim prostorima, a notorna je činjenica da ta droga u rekordnom roku ostavlja vrlo teške fizičke i psihičke posljedice na uživatelje, uglavnom mladu populaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, što rezultira njihovim stradanjem i često smrtnim posljedicama. Vijeće suda je zaključilo da je prijedlog Tužiteljstva konkretan, a ne imaginaran, apstraktan, kako vidi obrana, i da se ne mogu fragmentarno primjenjivati odredbe konvencija na koje se poziva obrana, jer treba biti zadovoljen i opći interes građana koji treba nadjačavati interese pojedinaca i poštivanja slobode pojedinca. 8. Kantonalni sud, rješavajući o apelantičinom prizivu protiv prvostupanjskog rješenja, donio je Rješenje broj Broj 54 – Strana 25 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. siječnja 2008. godine kojim je odbio kao neutemeljen apelantičin priziv. U obrazloženju Rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i pobijanog rješenja proizlazi da postoji utemeljena sumnja, odnosno dovoljno dokaza na temelju kojih se optužena apelantica može dovesti u vezu sa navodno učinjenim kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. Obzirom na to da visina zaprijećene kazne sama po sebi nije dostatan razlog za produljenje pritvora, nižestupanjski sud je ocijenio i druge relevantne momente, odnosno ocijenio je način na koji je učinjeno kazneno djelo i njegove posljedice. Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud opisao način na koji je učinjeno djelo, navodeći konkretno što je pronađeno i od apelantice oduzeto. Imajući u vidu da je riječ o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom, koja konzumiranjem stvaraju ovisnost i opasnost za zdravlje ljudi, čemu je optužena apelantica očito svojim djelovanjem doprinosila, sa mogućnošću da puštanjem na slobodu zbog iskazanih sklonosti nastavi opisano djelovanje, Kantonalni sud je ocijenio da je sve navedeno, sasvim ispravno, kod prvostupanjskog suda stvorilo uvjerenje da je neophodno produljiti pritvor apelantici u svrhu sigurnosti građana i imovine, zbog čega je optuženoj apelantici pravilno produljen pritvor na temelju članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo da je prigodom donošenja svoje odluke imao u vidu i pravna stajališta izražena u praksi Europskog suda za ljudska prava u svezi s tumačenjem članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica se žali da je pobijanim odlukama o produljenju pritvora povrijeđeno njezino pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelantica ističe da je do sada podnijela više priziva protiv upitnih rješenja o produljenju pritvora, ali je sud prizive odbijao, ponavljajući isto uopćeno obrazloženje "da je određivanje i produljenje pritvora neophodno za sigurnost građana". Apelantica smatra da se sudovi služe "uhodanom frazom", bez dublje analize i bez individualizacije konkretnoga predmeta i konkretne osobe, te bez navođenja činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti. Apelantica navodi da je majka troje malodobne djece, koja se trenutačno nalaze kod njezinih roditelja koji su umirovljenici, a da je i njezin suprug, također, u pritvoru od 1. studenog 2007. godine. Smatra da je svako daljnje njezino zadržavanje u pritvoru protivno interesima djece, te da se ovakvim postupcima državnih tijela faktično razara njezin i obiteljski život njezine djece. U omjeru sa razlozima iz kojih je pritvor određen apelantica smatra da je sa stajališta društvenog interesa daleko važnije omogućiti da troje malodobne djece ne ostane potpuno bez roditeljskog staranja, te da je važniji interes osigurati uvjete djeci da budu sa majkom nego zaštita od neke imaginarne ugroženosti. U obrazloženju svojih navoda u svezi s kršenjem članka 5. Europske konvencije apelantica navodi da je Europski sud u više presuda usvojio stajalište da odluka koja se temelji na stereotipnim formulacijama bez bilo kakvog objašnjenja ne može biti dostatna i predstavlja kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti koja je garantirana člankom 5. Europske konvencije, posebice kada se pritvor produljava odlukama koje imaju isto stereotipno obrazloženje. Dalje, apelantica smatra "sukladno članku 5. Europske konvencije, da bi se primijenila odredba članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, mora se dokazati da bi oslobađanje dane osobe stvarno narušilo javni red u tome konkretnom slučaju, odnosno da postoji konkretna opasnost za sigurnost građana. Neka imaginarna opasnost bez pravih pokazatelja i dokaza ne može biti osnova za određivanje pritvora". Apelantica traži novčanu naknadu u iznosu od 3.000 KM na ime Broj 54 – Strana 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nematerijalne štete zbog neutemeljenoga pritvora, kao i naknadu troškova u svezi sa apelacijom u iznosu od 807,30 KM. b) Odgovori na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je Vijeće Kantonalnog suda na temelju stanja u spisu, potvrđene optužnice i pobijanog rješenja zaključilo da dokazi dostavljeni uz optužnicu jasno pokazuju da se apelantica objektivno može dovesti u vezu sa navodno učinjenim kaznenim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. Obzirom na način na koji je učinjeno ovo djelo (u kući je pronađeno 20 grama nabavljene droge heroin upakirane u paketiće od po pet grama, potom, trideset četiri komada aluminijskih folija namijenjenih za prepakiranje droge, digitalna apotekarska vaga za precizno mjerenje, 17.600,00 KM, od toga u ručno pletenoj čarapi iznos od 15.000,00 KM pronađen na skrovitome mjestu) i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o poslu sa narkoticima koji su pod međunarodnom kontrolom, te svakodnevnu društvenu pojavu rasturanja raznih vrsta opojnih droga sa posljedicom stvaranja ovisnosti, odnosno ugrožavanja zdravlja ljudi, smatrajući da još postoji opasnost za sigurnost zdravlja građana, zbog djelovanja "pa i apelantice kao optužene koja se takvim, očito unosnim, poslom bavi, budući da je osoba bez stalnog uposlenja, zbog te opasnosti, odnosno opasnosti da će apelantica nastaviti navedeno djelovanje, Vijeće je produljilo mjeru pritvora u svrhu sigurnosti građana na osnovi točke d) stavka 1. članka 146. ZKPFBiH". Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije, smatrajući da apelantičina prava nisu bila prekršena. Također, Kantonalni sud je naveo da je prema istoj osnovi apelantici i njezinom suprugu Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-KV-08-000 316 (065-0-K-08-000 157) od 27. veljače produljena mjera pritvora za dva mjeseca, koji prema tome rješenju može trajati do 27. travnja 2008. godine. 11. Kantonalno tužiteljstvo navodi da je na njegov prijedlog Sud, ocjenjujući sve dokaze, donio Rješenje o produljenju pritvora, zbog razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, obzirom na to da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora ili teža kazna, a uslijed načina na koji je učinjeno i posljedica kaznenog djela, određivanje pritvora je neophodno, jer je ugrožena sigurnost građana. Kantonalno tužiteljstvo smatra da je u konkretnom slučaju postojao javni interes za određivanje pritvora, koji se ogleda u tomu da bi puštanjem na slobodu apelantica mogla nastaviti da preprodaje drogu, jer je neuposlena, te su ona i njezin suprug očigledno, što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, niz godina živjeli i izdržavali sebe i obitelj od preprodaje droge. Dakle, apelantica je vlastitim djelovanjem doprinijela sve raširenijem stvaranju ovisnosti od konzumiranja narkotika, pa je, zbog zdravlja i sigurnosti građana, njezino zadržavanje u pritvoru bilo neophodno. O uznemirenosti građana i njihovom pojačanom strahu od prisutnosti narkotičnih sredstava koja se rasturaju na ulicama, kao i broju smrtnih slučajeva takvih osoba govori veliki broj pokrenutih akcija na području Kantona Sarajevo o suzbijanju uporabe droga. Kantonalno tužiteljstvo je zaključilo da navedene okolnosti ukazuju da je u konkretnom slučaju postojao opći interes, koji je prevagnuo nad načelom poštivanja slobode pojedinca, predloživši da se apelacija po svim točkama odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase: Članak 145. (1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom. (2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih tijela Srijeda, 3.9.2008. koja sudjeluju u kaznenom postupku i tijela koja im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom žurnošću. (3) U tijeku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na temelju kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Članak 146. (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor mu se može odrediti: b) ako postoji utemeljen strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsificirati dokaze ili tragove važne za kazneni postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, d) ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica kaznenog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. (…) Članak 148. (...) (3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u trenutku pritvaranja. (...) (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti priziv vijeću (članak 25. stavak 6) u roku od 24 sata od primitka rješenja.(...) (6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog članka vijeće koje odlučuje o prizivu dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati. Članak 151. (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Priziv protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivanja optužnice, pritvor može trajati najdulje jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostupanjska presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. (…) VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. Apelantica pobija navedena rješenja zbog kršenja prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c) Europske konvencije. U svezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješenja koja apelantica pobija nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješenja podnesena 8. veljače 2008. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantica pobija navedena rješenja, tvrdeći da su njima povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c) Europske konvencije. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (d) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost. Š...Ć 19. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku: Š...Ć c. Zakonitog uhićenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi izvršiti kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenoga djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svatko tko je uhićen ili lišen slobode prema odredbama stavka 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svatko kome je uskraćena sloboda uhićenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti priziv sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.Š...Ć 5. Svatko tko je bio žrtva uhićenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog članka ima pravo na obeštećenje. 20. Apelantica smatra da su odluke kojima joj je produljena mjera pritvora oprečne članku 5. Europske konvencije zato što se, kako navodi, sudovi služe "uhodanom frazom" da je određivanje i produljenje pritvora neophodno "zbog sigurnosti građana", bez davanja dublje analize i bez individualizacije, te bez navođenja činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti, odnosno bez konkretiziranja postojanja stvarne opasnosti da će se apelantica, ako bude na slobodi, baviti radnjama za koje je optužena. 21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudbena vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterije. Pri tomu je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dostatno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dostatni razlozi (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). 22. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Europskog suda, koji je zaključio da je prigodom odlučivanja o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina kaznenog djela za koje se tereti, svakako, relevantan element za odlučivanje, zbog čega Europski sud prihvaća da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležna tijela mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Europski sud je, istodobno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produljenje pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. srpnja 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). 23. U konkretnom slučaju apelantica pobija da su postojali drugi relevantni razlozi da joj bude i dalje produljena mjera pritvora nakon podnošenja optužnice, odnosno tvrdi da sudovi u odluci o produljenju pritvora nisu razloge konkretizirali i objektivizirali. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantici Broj 54 – Strana 27 produljen pritvor nakon potvrđivanja optužnice Kantonalnog tužiteljstva broj KT-3529/07 od 28. prosinca 2007. godine, kojom je apelantica optužena zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. KZFBiH. Pritvor je produljen zbog razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, prema kojem se pritvor može odrediti ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina na koji je počinjen ili posljedica kaznenog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine. 24. Ustavni sud zapaža da je apelantici u konkretnom slučaju drugi put produljen pritvor. Općinski i Kantonalni sud u svojim odlukama pozivali su se na način na koji je počinjeno predmetno djelo i činjenicu da se radi o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom koja konzumiranjem stvaraju ovisnost i opasnost za zdravlje ljudi i da apelantičinim puštanjem na slobodu, zbog iskazanih sklonosti, postoji mogućnost da ona nastavi opisano djelovanje. Sudovi su, stoga, ocijenili da je neophodno produljiti pritvor u svrhu sigurnosti građana i imovine. 25. Pri ovakvom stanju stvari Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti kao opravdane iznesene uopćene razloge u pobijanim rješenjima koji su dani bez ikakve individualizacije zašto apelantici treba produljiti pritvor, jer, prema navedenim obrazloženjima, sve osumnjičene za ova djela trebalo bi pritvoriti "zbog težine djela i općepoznatog porasta kriminaliteta", što samo po sebi nisu dostatni razlozi za pritvor. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi navedeno apelantičino postupanje bilo moguće nije dostatno, jer sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci da je apelantica osobno ili posredno pokušala djelovati, koji bi bili valjan pravni temelj za produljenje pritvora u konkretnom slučaju. Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dostatna da zadovolji standarde iz članka 5. stavak 1.c) Europske konvencije, već se razlozi za produljenje pritvora moraju promatrati u svjetlu konkretnih okolnosti. Sudovi su propustili preciznije i konkretnije obrazložiti na čemu temelje svoje zaključke da postoji mogućnost da će apelantica nastaviti svoje djelovanje. 26. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da je pobijanim rješenjima prekršeno apelantičino pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. 27. U svezi sa apelantičinim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovome trenutku utvrđivanje povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nalog koji je dan redovitom sudu u vidu pravnog lijeka za apelanticu dostatna satisfakcija. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije u situaciji kada je apelantici produljen pritvor samo na temelju pretpostavke suda, zbog naravi i težine kaznenoga djela za koje se apelantica tereti, da postoji mogućnost da apelantica nastavi svoje djelovanje - u svezi sa rasturanjem droge, a takva pretpostavka nije dostatno obrazložena konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelantica pokušala ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati nastaviti svoje djelovanje. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 54 – Strana 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 566/08, rješavajući apelaciju Aide Selmanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Aide Selmanović. Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da odmah donese novu odluku, u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od osam dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Aida Selmanović (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupa Emir Kapixić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine i Rješewa Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. decembra 2007. godine. Apelantkiwa je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporenih rješewa. Apelantkiwa je 19. februara 2008. godine dostavila dopunu apelacije. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daqnjem tekstu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 15. i 17. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 22. aprila, a Kantonalno tužilaštvo 23. aprila 2008. godine. Opštinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantkiwi 24. aprila 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Opštinski sud je Rješenjem broj 065-0-KV-07-001 913 (065-0-KPS-07-000 968) od 28. decembra 2007. godine apelantkiwi produžio pritvor koji, shodno ovom rješenju, može da traje najviše dva mjeseca, a računa se od 20. decembra 2007. godine i može da traje do 28. februara 2008. godine ili do nove odluke Suda s tim da će Vijeće ovog suda, u smislu člana 151 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daqnjem tekstu: ZKPFBiH), po isteku dva mjeseca ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeti rješenje o ukidanju ili o produženju pritvora. 7. U obrazloženju Rješewa je, između ostalog, navedeno da je Kantonalno tužilaštvo podnijelo optužnicu protiv apelantkinje i njenog supruga broj KT-3529/07 od 28. decembra 2007. godine zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 KZFBiH iz zakonskih osnova propisanih u članu 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH. U optužnici je istovremeno podnesen predlog da se optuženim produži mjera pritvora prema istom osnovu zbog kog je i ranije određen. Sudija za prethodno saslušanje je potvrdio optužnicu 28. decembra 2007. godine. Analizirajući tužiočev predlog, te nakon uvida u cijeli spis, sud je utvrdio da je osnovan tužiočev predlog da se produže mjere pritvora iz osnova propisanih članom 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, iz kojih je pritvor osumwičenima i određen, a prigovori i predlozi odbrane ocijenjeni su kao neosnovani. Vijeće nadležnog suda je ustanovilo da na osnovu priložene dokumentacije, koja je taksativno navedena i u rješewima za određivanje pritvora osumwičenima, postoji osnovana sumwa da su osumwičeni kao saizvršioci počinili krivično djelo za koje se terete. Sud je ocijenio da je ispunjen jedan od kumulativno postavljenih uslova za određivanje pritvora na osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH. Zatim je Sud u obrazloženju rješewa konstatovao da je opštepoznato da je ova vrsta kriminaliteta u sve većem porastu sa veoma teškim posljedicama kako za pojedince, tako i za cjelokupnu društvenu zajednicu, da su konzumenti droge mlađa lica i da konzumiranje droge ostavlja teške posljedice na wihovo zdravlje, te da ove činjenice i okolnosti ukazuju da je uslijed težine krivičnog djela, načina izvršewa i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno za bezbjednost građana s ciljem sprečavawa daqih posljedica koje se realno mogu da očekuju. Vijeće ovog suda ima mišljenje da je i više nego evidentno da zaista postoji opasnost po bezbjednost građana, jer se radi o takozvanoj teškoj drogi heroinu, koja se u posljednje vrijeme pojavquje kao izuzetno rasprostranjena droga na našim prostorima, a notorna je činjenica da ta droga u rekordnom roku ostavlja vrlo teške fizičke i psihičke posljedice na uživaoce, uglavnom mladu populaciju u cijeloj Bosni i Hercegovini, što rezultuje wihovim stradanjem i često smrtnim posljedicama. Vijeće suda je zakqučilo da je predlog Tužilaštva konkretan, a ne imaginaran, apstraktan, kako vidi odbrana, i da ne mogu da se fragmentarno primjenjuju odredbe konvencija na koje se poziva odbrana, jer treba biti zadovoljen i opšti interes građana koji treba da nadjačava interese pojedinaca i poštivawa slobode pojedinca. 8. Kantonalni sud, rješavajući o apelantkiwinoj žalbi protiv prvostepenog rješewa, donio je Rješenje broj Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 009-0-KŽ-08-000 002 od 4. januara 2008. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantkiwinu žalbu. U obrazloženju Rješewa Kantonalni sud je naveo da iz stawa spisa i osporenog rješewa proizilazi da postoji osnovana sumwa, odnosno dovoqno dokaza na osnovu kojih se optužena apelantkiwa može da dovede u vezu sa navodno učinjenim krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. S obzirom na to da visina zaprijećene kazne sama po sebi nije dovoljan razlog za produženje pritvora, nižestepeni sud je ocijenio i druge relevantne momente, odnosno ocijenio je način na koji je učinjeno krivično djelo i njegove posljedice. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud opisao način na koji je učinjeno djelo, navodeći konkretno šta je pronađeno i od apelantkinje oduzeto. Imajući u vidu da je riječ o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom, koja konzumiranjem stvaraju zavisnost i opasnost za zdravlje qudi, čemu je optužena apelantkiwa očito svojim dejstvovanjem doprinosila, sa mogućnošću da puštanjem na slobodu zbog iskazanih sklonosti nastavi opisano dejstvovanje, Kantonalni sud je ocijenio da je sve navedeno, sasvim ispravno, kod prvostepenog suda stvorilo uvjerenje da je neophodno produžiti pritvor apelantkiwi s ciljem bezbjednosti građana i imovine, zbog čega je optuženoj apelantkiwi pravilno produžen pritvor na osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH. Osim navedenog, Kantonalni sud je naveo da je pri donošenju svoje odluke imao u vidu i pravna stanovišta izražena u praksi Evropskog suda za qudska prava u vezi s tumačenjem člana 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantkiwa se žali da je osporenim odlukama o produženju pritvora povrijeđeno njeno pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Apelantkiwa ističe da je do sada podnijela više žalbi protiv spornih rješewa o produženju pritvora, ali je sud žalbe odbijao, ponavljajući isto uopšteno obrazloženje "da je određivanje i produženje pritvora neophodno za bezbjednost građana". Apelantkiwa smatra da se sudovi služe "uhodanom frazom", bez dublje analize i bez individualizacije konkretnog predmeta i konkretnog lica, te bez navođewa činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti. Apelantkiwa navodi da je majka troje maloljetne djece, koja se trenutno nalaze kod njenih roditelja koji su penzioneri, a da je i njen suprug, takođe, u pritvoru od 1. novembra 2007. godine. Smatra da je svako dalje njeno zadržavanje u pritvoru suprotno interesima djece, te da se ovakvim postupcima državnih organa faktički razara njen i porodični život njene djece. U razmjeri sa razlozima iz kojih je pritvor određen, apelantkiwa smatra da je sa stanovišta društvenog interesa važnije da se omogući da troje maloljetne djece ne ostane potpuno bez roditeqskog starawa, te da je važniji interes obezbijediti uslove djeci da budu sa majkom nego zaštita od neke imaginarne ugroženosti. U obrazloženju svojih navoda u vezi s kršenjem člana 5 Evropske konvencije apelantkiwa navodi da je Evropski sud u više presuda usvojio stanovište da odluka koja se zasniva na stereotipnim formulacijama bez bilo kakvog objašnjenja ne može biti dovoqna i predstavlja kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti koja je garantovana članom 5 Evropske konvencije, posebno kada se pritvor produžava odlukama koje imaju isto stereotipno obrazloženje. Dalje, apelantkiwa smatra "u skladu sa članom 5 Evropske konvencije, da bi se primijenila odredba člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, mora da se dokaže da bi oslobađanje datog lica stvarno narušilo javni red u tom konkretnom slučaju, odnosno da postoji konkretna opasnost za bezbjednost građana. Neka imaginarna opasnost bez pravih pokazatelja i dokaza ne može biti osnov za Broj 54 – Strana 29 određivanje pritvora". Apelantkiwa traži novčanu naknadu u iznosu od 3.000 KM na ime nematerijalne štete zbog neosnovanog pritvora, kao i naknadu troškova u vezi sa apelacijom u iznosu od 807,30 KM. b) Odgovori na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da je Vijeće Kantonalnog suda na osnovu stawa u spisu, potvrđene optužnice i osporenog rješewa zakqučilo da dokazi dostavljeni uz optužnicu jasno pokazuju da se apelantkiwa objektivno može da dovede u vezu sa navodno učinjenim krivičnim djelom neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od deset godina. S obzirom na način na koji je učinjeno ovo djelo (u kući je pronađeno 20 grama nabavljene droge heroin upakovane u paketiće od po pet grama, zatim, trideset četiri komada aluminijskih folija namijenjenih za prepakovanje droge, digitalna apotekarska vaga za precizno mjerenje, 17.600,00 KM, od toga u ručno pletenoj čarapi iznos od 15.000,00 KM pronađen na skrovitom mjestu) i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o poslu sa narkoticima koji su pod međunarodnom kontrolom, te svakodnevnu društvenu pojavu rasturawa raznih vrsta opojnih droga sa posljedicom stvarawa zavisnosti, odnosno ugrožavawa zdravlja qudi, smatrajući da još postoji opasnost za bezbjednost zdravlja građana, zbog dejstvovawa "pa i apelantkinje kao optužene koja se takvim, očito unosnim, poslom bavi, budući da je lice bez stalnog zaposlewa, zbog te opasnosti, odnosno opasnosti da će apelantkiwa nastaviti navedeno dejstvovanje, Vijeće je produžilo mjeru pritvora u svrhu bezbjednosti građana na osnovu tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH". Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije, smatrajući da apelantkiwina prava nisu bila prekršena. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prema istom osnovu apelantkiwi i njenom suprugu Rješenjem Opštinskog suda broj 065-0-KV-08-000 316 (065-0-K-08-000 157) od 27. februara produžena mjera pritvora za dva mjeseca, koji shodno tom rješenju može da traje do 27. aprila 2008. godine. 11. Kantonalno tužilaštvo navodi da je na njegov predlog Sud, ocjenjujući sve dokaze, donio Rješenje o produženju pritvora, zbog razloga predviđenih članom 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, s obzirom na to da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora ili teža kazna, a uslijed načina na koji je učinjeno i posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora je neophodno, jer je ugrožena bezbjednost građana. Kantonalno tužilaštvo smatra da je u konkretnom slučaju postojao javni interes za određivanje pritvora, koji se ogleda u tome da bi puštanjem na slobodu apelantkiwa mogla da nastavi da preprodaje drogu, jer je nezaposlena, te su ona i njen suprug očigledno, što proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, niz godina živjeli i izdržavali sebe i porodicu od preprodaje droge. Dakle, apelantkiwa je sopstvenim dejstvovanjem doprinijela sve raširenijem stvaranju zavisnosti od konzumirawa narkotika, pa je, zbog zdravlja i bezbjednosti građana, njeno zadržavanje u pritvoru bilo neophodno. O uznemirenosti građana i wihovom pojačanom strahu od prisutnosti narkotičnih sredstava koja se rasturaju na ulicama, kao i broju smrtnih slučajeva takvih lica govori veliki broj pokrenutih akcija na području Kantona Sarajevo o suzbijanju upotrebe droga. Kantonalno tužilaštvo je zakqučilo da navedene okolnosti ukazuju da je u konkretnom slučaju postojao opšti interes, koji je prevagnuo nad principom poštivawa slobode pojedinca, predloživši da se apelacija po svim tačkama odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase: Član 145 Broj 54 – Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (1) Pritvor može da se odredi samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može da ostvari drugom mjerom. (2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće potrebno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti. (3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Član 146 (1) Ako postoji osnovana sumwa da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor može da mu se odredi: b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, d) ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina počinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za bezbjednost građana ili imovine. (…) Član 148 (...) (3) Rješenje o pritvoru predaje se licu na koje se odnosi u momentu pritvarawa. (...) (4) Protiv rješewa o pritvoru pritvoreno lice može da podnese žalbu vijeću (član 25 stav 6) u roku od 24 časa od prijema rješewa.(...) (6) U slučajevima iz st. 4 i 5 ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je da donese odluku u roku od 48 časova. Član 151 (1) Pritvor može da se odredi, produži ili ukine i poslije potvrđivawa optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošewa posljednjeg rješewa o pritvoru. Žalba protiv ovog rješewa ne zadržava njegovo izvršenje. (2) Nakon potvrđivawa optužnice, pritvor može da traje najduže jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. (…) VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 15. Apelantkiwa osporava navedena rješewa zbog kršewa prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da protiv rješewa koja apelantkiwa osporava nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na to da je apelacija protiv navedenih rješewa podnesena 8. februara 2008. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na ove navode ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, a ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. Srijeda, 3.9.2008. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelantkiwa osporava navedena rješewa, tvrdeći da su wima povrijeđena njena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1c) Evropske konvencije. 18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost. Š...Ć 19. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: Š...Ć c. Zakonitog hapšewa ili lišavawa slobode radi privođewa nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumwa da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršewa krivičnog djela, pobjegne; Š...Ć 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo zvanično lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđewa. Puštanje na slobodu može da se uslovljava garancijama o pojavqivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo da uloži žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavawa slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.Š...Ć 5. Svako ko je bio žrtva hapšewa ili lišavawa slobode suprotno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje. 20. Apelantkiwa smatra da su odluke kojim joj je produžena mjera pritvora suprotne članu 5 Evropske konvencije zato što se, kako navodi, sudovi služe "uhodanom frazom" da je određivanje i produženje pritvora neophodno "zbog bezbjednosti građana", bez davawa dublje analize i bez individualizacije, te bez navođewa činjenica i dokaza o postojanju konkretne uznemirenosti ili opasnosti, odnosno bez konkretizovawa postojawa stvarne opasnosti da će se apelantkiwa, ako bude na slobodi, baviti radwama za koje je optužena. 21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zakqučio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitawa u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne, zakonom predviđene kriterijume. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoqno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoqni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poqske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). 22. Ustavni sud, takođe, ukazuje na praksu Evropskog suda, koji je zakqučio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivawa pritvora osumwičenom ili optuženom težina krivičnog djela za koje se tereti, svakako, relevantan elemenat za odlučivanje, zbog čega Evropski sud prihvata da ozbiqnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano da uzmu u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiqnost Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH i težina optužbi ne mogu biti argumenat koji, sam po sebi, može da opravda produženje pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81). 23. U konkretnom slučaju apelantkiwa osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da joj bude i dalje produžena mjera pritvora nakon podnošewa optužnice, odnosno tvrdi da sudovi u odluci o produženju pritvora nisu razloge konkretizovali i objektivizovali. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkiwi produžen pritvor nakon potvrđivawa optužnice Kantonalnog tužilaštva broj KT-3529/07 od 28. decembra 2007. godine, kom je apelantkiwa optužena zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 KZFBiH. Pritvor je produžen zbog razloga predviđenih članom 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, prema kom se pritvor može da odredi ako se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a uslijed načina na koji je počinjen ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za bezbjednost građana ili imovine. 24. Ustavni sud zapaža da je apelantkiwi u konkretnom slučaju drugi put produžen pritvor. Opštinski i Kantonalni sud u svojim odlukama pozivali su se na način na koji je počinjeno predmetno djelo i činjenicu da se radi o narkotičnim sredstvima pod međunarodnom kontrolom koja konzumiranjem stvaraju zavisnost i opasnost za zdravlje qudi i da apelantkiwinim puštanjem na slobodu, zbog iskazanih sklonosti, postoji mogućnost da ona nastavi opisano dejstvovanje. Sudovi su, stoga, ocijenili da je neophodno produžiti pritvor u svrhu bezbjednosti građana i imovine. 25. Pri ovakvom stanju stvari Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može da prihvati kao opravdane iznesene uopštene razloge u osporenim rješewima koji su dati bez ikakve individualizacije zašto apelantkiwi treba produžiti pritvor, jer, shodno navedenim obrazložewima, sve osumwičene za ova djela trebalo bi pritvoriti "zbog težine djela i opštepoznatog porasta kriminaliteta", što samo po sebi nisu dovoqni razlozi za pritvor. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi navedeno apelantkiwino postupanje bilo moguće nije dovoqno, jer sud ne može samo da pretpostavlja takvu mogućnost već mora da ima argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci da je apelantkiwa lično ili indirektno pokušala da dejstvuje, koji bi bili valjan pravni osnov za produženje pritvora u konkretnom slučaju. Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, ali takva činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoqna da zadovoqi standarde iz člana 5 stav 1c) Evropske konvencije, već se razlozi za produženje pritvora moraju da posmatraju u svjetlu konkretnih okolnosti. Sudovi su propustili da preciznije i konkretnije obrazlože na čemu zasnivaju svoje zakqučke da postoji mogućnost da će apelantkiwa nastaviti svoje dejstvovanje. 26. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je osporenim rješewima prekršeno apelantkiwino pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije. 27. U vezi sa apelantkiwinim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog kršewa ustavnog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da, shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovome trenutku utvrđivanje povrede prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nalog koji je dat redovnom sudu u vidu pravnog lijeka za apelantkinju dovoqna satisfakcija. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 31 VIII. Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije u situaciji kada je apelantkiwi produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda, zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se apelantkiwa tereti, da postoji mogućnost da apelantkiwa nastavi svoje dejstvovanje - u vezi sa rasturanjem droge, a takva pretpostavka nije dovoqno obrazložena konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelantkiwa pokušala ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje dejstvovanje. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno razmatrati apelantkiwin zahtjev za donošenje privremene mjere. 31. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 844/06, rješavajući apelaciju Milivoja Gavrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Milivoja Gavrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odbacuje se apelacija Milivoja Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka kao nedopuštena zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 54 – Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milivoje Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine. Apelant je 20. oktobra 2006. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu da se donese odluka povodom njegove apelacije s obzirom na to da je AD "Sirovinaprodukt" Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijelo 15. juna 2006. godine tužbu protiv apelanta radi isplate. Apelant je, zatim, 29. augusta 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu u ponovnom postupku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Općinskog suda, te od AD "Sirovinaprodukt" Doboj, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28, odnosno 27. aprila, a Osnovni sud i tuženi 4, odnosno 3. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 7. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, djelomično je usvojen kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu isplati novčane naknade: na ime neisplaćenih plaća za period od septembra 2000. godine do maja 2001. godine ukupan iznos od 9.257,00 KM, na ime otpremnine iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka za period od juna 2000. godine do maja 2001. godine iznos od 436,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tačkom tri izreke Presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa. Osnovni sud je prethodno, Presudom broj Rs-37/01 od 20. marta 2002. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, navedena presuda u žalbenom postupku je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj Gž-306/02 od 10. maja 2002. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i donošenje odluke. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je, na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka, uvida u niz materijalnih dokaza, finansijskog vještačenja) i utvrđenih činjenica, ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa je dosudio apelantu pravo na isplatu plaća u visini određenoj Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama broj 764/99 od 27. septembra 1999. godine i aneksom Ugovora broj III-133/00 od 18. februara 2000. godine. Članom 3. predmetnog ugovora utvrđena je apelantova plaća, koji je obavljao funkciju direktora tuženog, u iznosu od 750,00 KM uz uvećanje plaće od 0,50% za svaku godinu penzijskog staža, a aneksom Ugovora ugovorne strane su se saglasile da se plaća apelantu, umjesto iznosa od 750,00 KM, utvrđuje na iznos od 1.000,00 KM. Sud je naglasio da je apelantu dosudio iznose navedene u izreci presude, koje je utvrdio vještak finansijske struke u svom nalazu u skladu sa Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama i aneksom tog ugovora, vodeći računa o tome da je za isti period i ostalim radnicima tuženog, pravosnažnom Presudom istog suda broj Rs.69/01 od 31. augusta 2001. godine, priznato pravo da im se isplate plaća i topli obrok u punim iznosima. Sud je odluku o otpremnini zasnovao na Srijeda, 3.9.2008. odredbi člana 38.A Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS" broj 21/01). Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa je odbijen, jer ni ostalim radnicima tuženog regres nije isplaćen. 7. Presudom Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine. U obrazloženju ove presude Sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju Presude naveo valjane razloge za svoje odlučivanje. Dalje je istaknuto da je tuženi tokom 1998. i 1999. godine, kada je apelant bio na funkciji direktora preduzeća, uspješnije poslovao u odnosu na raniji period, da je članom 22. Statuta tuženog propisano da Upravni odbor, uz saglasnost Skupštine, donosi dugoročne i srednjoročne planove razvoja, planove i programe poslovanja i druge odluke, te da je, stoga, isključena apelantova odgovornost za kasnije loše poslovanje tuženog. Sud je naveo da okolnost da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja ne utječe na rješavanje konkretne pravne stvari, jer, ukoliko se i dokaže njegova krivična odgovornost, to ne utječe na apelantovo pravo da zahtijeva isplatu neisplaćenih plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine revizija tuženog je djelomično uvažena i Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine preinačena. Prvostepena presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine je preinačena u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća iznos od 9.257,00 KM, tako što je tuženi obavezan da plati apelantu 6.172,00 KM, preko ovog iznosa (do 9.257,00 KM) zahtjev je odbijen, a ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine plati 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u ovom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu (za plaćanje 6.172,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da apelantu isplati iznos od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća, jer apelant, s obzirom na odredbe člana 83. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/0 i 38/03) i odredbe Općeg kolektivnog ugovora Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01), ima pravo na 65% visine mjesečnog ličnog dohotka za sporni period u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.017,05 KM, a ne iznos od 9.257,00 KM, koliko su nižestepeni sudovi dosudili apelantu. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je odluka nižestepenih sudova o plaćanju otpremnine nepravilna s obzirom na to da nisu imali u vidu odredbe člana 55. stav 1. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora, kojima je određeno da se na teret materijalnih troškova poslovanja otpremnina isplaćuje prilikom odlaska radnika u penziju-u visini trostruke plaće obračunate u skladu sa čl. 39. do 43. ovog kolektivnog ugovora, zbog čega su propustili da utvrde da li je apelant po prestanku da radi kod tuženog otišao u penziju. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka nižestepenih sudova u pogledu naknade za topli obrok, također, nepravilna, jer se nisu bavili pitanjem da li je tuženi za sporni period svojim radnicima isplatio naknade za topli obrok, zbog čega činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog prava treba upotpuniti u vezi s navedenim. 9. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio (odnosno nije utvrdio) činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te se bavio pitanjima (krivični postupak) koja, bez obzira na rezultat, nemaju nikakav utjecaj na apelantovo pravo na isplatu plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. Također, apelant se žali da je osporena presuda diskriminirajuća, jer su ostali radnici tuženog naplatili plaće i naknade za topli obrok u cijelosti za sporni period, što je vidljivo iz pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Rs-69/01 od 31. augusta 2001. godine, a to pravo je onemogućeno apelantu Presudom Vrhovnog suda kojom mu je dosuđena isplata plaća u iznosu od 65%, a pravo na topli obrok i otpremninu potpuno uskraćeno. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine i potvrdi Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine i Presudu Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima datim u obrazloženju osporene revizione odluke. 12. Očitujući se na navode apelacije, Okružni sud navodi da smatra da osporenom odlukom nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti su pogrešno protumačeni relevantni domaći zakoni, te da nije došlo ni do diskriminacije apelanta s obzirom na to da je apelant svoje pravo ostvario u pojedinačnom postupku u kojem je o njegovom pravu raspravljeno na osnovu priloženih dokaza. Dalje se navodi da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno zbog kojeg razloga i prema kojem osnovu je došlo do njegove diskriminacije. Stoga, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 14. Suprotno navodima apelacije, u odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je osporena odluka Vrhovnog suda pravilna, smatra da se odluka Osnovnog suda zasniva isključivo na nalazu sudskog vještaka koji je precizirao samo apelantova prava, a ne i njegove obaveze proistekle iz Ugovora broj 764/99 i aneksa Ugovora broj III-133/00, prema kojima je apelant kao direktor dužan da osigura poslovne rezultate i ostvari utvrđene planove i programe rada, što apelant nije učinio tako da je preduzeće u 2000. godini poslovalo sa gubitkom od 309.608,00 KM. Dalje se navodi da je u periodu u kojem je apelant bio direktor pokrenut stečajni postupak protiv tuženog, da je u tom periodu apelant sam donio odluku o prijenosu sredstava po kompenzaciji na svoje ime u iznosu od 40.000,00 KM radi rješavanja stambenog pitanja. Konačno, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da osporena odluka nije diskriminirajuća, te da su propisi bili pravilno primijenjeni. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u tekstu u kojem je bio na snazi u vrijeme vođenja spora glasi: Član 83. Radnik ostvaruje pravo na plaću u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Broj 54 – Strana 33 16. Opći kolektivni ugovor - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01) Član 50. Poslodavac koji nema dovoljno sredstava za isplatu plaća u visini određenoj u skladu sa čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora dužan je da svim zaposlenim isplati garantirani iznos plaće. Garantirana plaća iznosi u visini od 65% plaće koju bi radnik ostvario u određenom periodu u skladu sa čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora. Garantirana plaća može se isplaćivati najduže u trajanju do šest meseci. VI. Dopustivost 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 18. Ustavni sud konstatira da je u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine u dijelu u kojem je tuženi obavezan apelantu na ime otpremnine platiti iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio je žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. 19. Ustavni sud podsjeća da je predmet ove apelacije presuda Vrhovnog suda donesena u postupku revizije, te da apelant u apelaciji ne osporava Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03, niti Presudu Osnovnog suda broj R-53/02, kojima mu je dosuđena naknada na ime otpremnine i toplog obroka. Apelant, naime, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na isplatu otpremnine i toplog obroka i traži da se ukine presuda Vrhovnog suda i potvrde navedene presude Okružnog i Osnovnog suda. Stoga, imajući u vidu da apelant apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje i da je u međuvremenu, u ponovnom postupku, Okružni sud donio odluku u apelantovu korist u pogledu naknade otpremnine i toplog obroka, Ustavni sud smatra da se više ne radi o istoj pravnoj situaciji koja je bila u vrijeme podnošenja apelacije, budući da su nakon podnošenja apelacije, donošenjem Presude broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine Okružnog suda u ponovnom postupku, kojom je potvrđena prvostepena presuda u dijelu obaveze tuženog da apelantu isplati naknadu na ime otpremnine i toplog obroka, nastupile izmijenjene pravne okolnosti. 20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi Broj 54 – Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 13. januara 2006. godine a apelacija je podnesena 14. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plaća, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 25. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 26. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se u postupku povodom apelantove tužbe odlučivalo o njegovom radnopravnom statusu, odnosno o pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa, što, nesumnjivo, predstavlja njegova građanska prava. 27. U konkretnom slučaju prvostepeni sud, postupajući povodom apelantove tužbe, obavezao je tuženog da apelantu, između ostalog, isplati na ime neisplaćenih plaća, za utuženi period, ukupan iznos od 9.257,00 KM. Žalba tuženog protiv ove presude je odbijena kao neosnovana. Međutim, Vrhovni sud je u pogledu visine dosuđenog iznosa preinačio nižestepene odluke na način da je umjesto iznosa od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća tuženog obavezao da apelantu prema tom osnovu isplati iznos od 6.172,00 KM, što predstavlja 65% apelantovog ukupnog potraživanja. Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 83. Zakona o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora - Prečišćeni tekst, očigledno člana 50, mada to nije izričito naveo. 28. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da predmetni postupak, imajući u vidu podneseni tužbeni zahtjev, podrazumijeva utvrđivanje činjenica da li je apelant u periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom uopće radio kod tuženog, te da li je, s obzirom na tvrdnje tuženog, tuženi u spornom periodu imao dovoljno sredstava za isplatu plaća, odnosno da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu člana 50. Kolektivnog ugovora prema kojem poslodavac, dakle tuženi, može svim radnicima, pa dakle i apelantu, ukoliko nema dovoljno sredstava za isplatu plaća, u periodu od najduže šest mjeseci, isplatiti garantirani iznos plaće u visini od 65 % plaće određene u skladu sa Kolektivnim ugovorom. Srijeda, 3.9.2008. 29. Međutim, analizirajući osporenu odluku Vrhovnog suda, neovisno o činjenici da su u toku postupka provedena dva vještačenja vještaka finansijske struke, i to jedno o visini apelantovog potraživanja po osnovu plaća (na apelantov prijedlog) a drugo, povodom prijedloga tuženog, o okolnosti utvrđivanja rezultata poslovanja tuženog u periodu dok je apelant obavljao funkciju direktora tužene, u toku postupka uopće nije utvrđeno, niti je u vezi s tom okolnosti provedeno vještačenje, da li je tuženi u spornom periodu, koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, imao dovoljno sredstava za isplatu plaća uposlenim, pa dakle i apelantu, što je preduvjet za primjenu člana 50. Kolektivnog ugovora. 30. Dalje, Ustavni sud konstatira da se, prema odredbi člana 50. stav 3. garantirana plaća može isplaćivati najduže u trajanju do šest meseci a osporenom odlukom apelantu je određena isplata plaće u iznosu od 65% u periodu od septembra (dio) 2000. godine do maja 2001. godine, dakle, za period od skoro devet mjeseci. 31. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu člana 83. Zakona o radu, prema kojoj poslodavac ne može radniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te ocjenjujući navedenu odredbu u vezi sa članom 50. Općeg kolektivnog ugovora, prema kojoj poslodavac izuzetno može radniku, ukoliko nema dovoljno sredstava za isplatu plaća, isplatiti garantiranu plaću, koja u konkretnom slučaju nije bila predmet utvrđivanja pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Ostali navodi 32. U skladu sa zaključkom u vezi sa povredom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. VIII. Zaključak 33. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u situaciji kada je Vrhovni sud bez utvrđivanja odlučne činjenice da li je poslodavac u relevantnom periodu imao dovoljno sredstava za isplatu plaća odlučio da apelantu pripada 65% nominalnog iznosa plaće, čime je arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo poslodavca da u određenom periodu može uposlenicima isplatiti nižu plaću. 34. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 844/06, rješavajući apelaciju Milivoja Gavrića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 8, članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 12. lipnja 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Milivoja Gavrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odbacuje se apelacija Milivoja Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka kao nedopuštena zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Milivoje Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 16. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine. Apelant je 20. listopada 2006. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu da se donese odluka glede njegove apelacije obzirom na to da je AD "Sirovinaprodukt" Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijelo 15. lipnja 2006. godine tužbu protiv apelanta radi isplate. Apelant je, potom, 29. kolovoza 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu u ponovnom postupku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Općinskog suda, te od AD "Sirovinaprodukt" Doboj, kao sudionika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. travnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28, odnosno 27. travnja, a Osnovni sud i tuženi 4, odnosno 3. svibnja 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog su dostavljeni apelantu 7. svibnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine, 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 35 donesenom u ponovnom postupku, djelomično je usvojen kao utemeljen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obvezan apelantu isplatiti novčane naknade: na ime neisplaćenih plaća za razdoblje od rujna 2000. godine do svibnja 2001. godine ukupan iznos od 9.257,00 KM, na ime otpremnine iznos od 864,00 KM i na ime toploga obroka za razdoblje od lipnja 2000. godine do svibnja 2001. godine iznos od 436,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Točkom tri izreke Presude je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa. Osnovni sud je prethodno, Presudom broj Rs-37/01 od 20. ožujka 2002. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, navedena presuda u prizivnom postupku je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj Gž-306/02 od 10. svibnja 2002. godine i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i donošenje odluke. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je, na temelju provedenih dokaza (saslušanja svjedoka, uvida u niz materijalnih dokaza, financijskog vještačenja) i utvrđenih činjenica, ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično utemeljen, pa je dosudio apelantu pravo na isplatu plaća u visini određenoj Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama broj 764/99 od 27. rujna 1999. godine i aneksom Ugovora broj III-133/00 od 18. veljače 2000. godine. Člankom 3. predmetnog ugovora je utvrđena apelantova plaća, koji je obnašao funkciju ravnatelja tuženog, u iznosu od 750,00 KM uz uvećanje plaće od 0,50% za svaku godinu mirovinskog staža, a aneksom Ugovora ugovorne strane su se suglasile da se plaća apelantu, umjesto iznosa od 750,00 KM, utvrđuje na iznos od 1.000,00 KM. Sud je naglasio da je apelantu dosudio iznose navedene u izreci presude, koje je utvrdio vještak financijske struke u svojem nalazu sukladno Ugovoru o međusobnim pravima i obvezama i aneksom toga ugovora, vodeći računa o tomu da je za isto razdoblje i ostalim djelatnicima tuženog, pravomoćnom Presudom istog suda broj Rs.69/01 od 31. kolovoza 2001. godine, priznato pravo da im se isplate plaća i topli obrok u punim iznosima. Sud je odluku o otpremnini utemeljio na odredbi članka 38.A Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS" broj 21/01). Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa je odbijen, jer ni ostalim djelatnicima tuženog regres nije isplaćen. 7. Presudom Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. listopada 2003. godine odbijen je priziv tuženog kao neutemeljen i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine. U obrazloženju ove presude Sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju Presude naveo valjane razloge za svoje odlučivanje. Dalje je istaknuto da je tuženi tijekom 1998. i 1999. godine, kada je apelant bio na funkciji ravnatelja poduzeća, uspješnije poslovao u odnosu na ranije razdoblje, da je člankom 22. Statuta tuženog propisano da Upravni odbor, uz suglasnost Skupštine, donosi dugoročne i srednjoročne planove razvoja, planove i programe poslovanja i druge odluke, te da je, stoga, isključena apelantova odgovornost za kasnije loše poslovanje tuženog. Sud je naveo da okolnost da se protiv apelanta vodi kazneni postupak zbog zlouporabe službenog položaja ne utječe na rješavanje konkretne pravne stvari, jer, ukoliko se i dokaže njegova kaznena odgovornost, to ne utječe na apelantovo pravo da zahtijeva isplatu neisplaćenih plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine revizija tuženog je djelomično uvažena i Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. listopada 2003. godine preinačena. Prvostupanjska presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine je preinačena u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantu isplatiti na ime neisplaćenih plaća iznos od 9.257,00 KM, tako što je tuženi obvezan platiti apelantu 6.172,00 KM, preko ovog iznosa (do 9.257,00 KM) zahtjev je odbijen, a ukinuta u dijelu u kojem je tuženi obvezan Broj 54 – Strana 36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantu na ime otpremnine platiti 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u ovom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu (za plaćanje 6.172,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da nižestupanjski sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obvezali da apelantu isplati iznos od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća, jer apelant, obzirom na odredbe članka 83. Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/0 i 38/03) i odredbe Općeg kolektivnog ugovora Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01), ima pravo na 65% visine mjesečnog osobnog dohotka za upitno razdoblje u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.017,05 KM, a ne iznos od 9.257,00 KM, koliko su nižestupanjski sudovi dosudili apelantu. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je odluka nižestupanjskih sudova o plaćanju otpremnine nepravilna obzirom na to da nisu imali u vidu odredbe članka 55. stavak 1. točka 7. Općeg kolektivnog ugovora, kojima je određeno da se na teret materijalnih troškova poslovanja otpremnina isplaćuje prigodom odlaska djelatnika u mirovinu-u visini trostruke plaće obračunate sukladno čl. 39. do 43. ovog kolektivnog ugovora, zbog čega su propustili utvrditi je li apelant po prestanku da radi kod tuženog otišao u mirovinu. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka nižestupanjskih sudova glede naknade za topli obrok, također, nepravilna, jer se nisu bavili pitanjem je li tuženi za upitno razdoblje svojim djelatnicima isplatio naknade za topli obrok, zbog čega činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog prava treba upotpuniti u svezi s navedenim. 9. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. prosinca 2006. godine odbio priziv tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine i pobijanu prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantu isplatiti novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio (odnosno nije utvrdio) činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te se bavio pitanjima (kazneni postupak) koja, bez obzira na rezultat, nemaju nikakav utjecaj na apelantovo pravo na isplatu plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa. Također, apelant se žali da je pobijana presuda diskriminirajuća, jer su ostali djelatnici tuženog naplatili plaće i naknade za topli obrok u cijelosti za upitno razdoblje, što je vidljivo iz pravomoćne Presude Osnovnog suda broj Rs-69/01 od 31. kolovoza 2001. godine, a to pravo je onemogućeno apelantu Presudom Vrhovnog suda kojom mu je dosuđena isplata plaća u iznosu od 65%, a pravo na topli obrok i otpremninu potpuno uskraćeno. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine i potvrdi Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. listopada 2003. godine i Presudu Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima danim u obrazloženju pobijane revizijske odluke. 12. Očitujući se na navode apelacije, Okružni sud navodi da smatra da pobijanom odlukom nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. Srijeda, 3.9.2008. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti su pogrešno protumačeni relevantni domaći zakoni, te da nije došlo ni do diskriminacije apelanta obzirom na to da je apelant svoje pravo ostvario u pojedinačnom postupku u kojem je o njegovom pravu raspravljeno na temelju priloženih dokaza. Dalje se navodi da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno zbog kojeg razloga i prema kojoj osnovi je došlo do njegove diskriminacije. Stoga, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neutemeljenu. 14. Oprečno navodima apelacije, u odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je pobijana odluka Vrhovnog suda pravilna, smatra da se odluka Osnovnog suda temelji isključivo na nalazu sudbenog vještaka koji je precizirao samo apelantova prava, a ne i njegove obveze proistekle iz Ugovora broj 764/99 i aneksa Ugovora broj III-133/00, prema kojima je apelant kao ravnatelj dužan osigurati poslovne rezultate i ostvariti utvrđene planove i programe rada, što apelant nije učinio tako da je poduzeće u 2000. godini poslovalo sa gubitkom od 309.608,00 KM. Dalje se navodi da je u razdoblju u kojem je apelant bio ravnatelj pokrenut stečajni postupak protiv tuženog, da je u tome razdoblju apelant sam donio odluku o prijenosu sredstava po kompenzaciji na svoje ime u iznosu od 40.000,00 KM radi rješavanja stambenog pitanja. Konačno, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, budući da pobijana odluka nije diskriminirajuća, te da su propisi bili pravilno primijenjeni. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u tekstu u kojem je bio na snazi u vrijeme vođenja spora glasi: Članak 83. Djelatnik ostvaruje pravo na plaću sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. Poslodavac ne može djelatniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu. 16. Opći kolektivni ugovor - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01) Članak 50. Poslodavac koji nema dostatno sredstava za isplatu plaća u visini određenoj sukladno čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora dužan je svim uposlenim isplatiti garantirani iznos plaće. Garantirana plaća iznosi u visini od 65% plaće koju bi djelatnik ostvario u određenom razdoblju sukladno čl. 39. do 41. ovog kolektivnog ugovora. Garantirana plaća može se isplaćivati najdulje u trajanju do šest meseci. VI. Dopustivost 17. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 18. Ustavni sud konstatira da je u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. listopada 2003. godine u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantu na ime otpremnine platiti iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ponovnom postupku Okružni sud Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. prosinca 2006. godine odbio je priziv tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. travnja 2003. godine i pobijanu presudu potvrdio u dijelu u kojem je tuženi obvezan apelantu isplatiti novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. 19. Ustavni sud podsjeća da je predmet ove apelacije presuda Vrhovnog suda donesena u postupku revizije, te da apelant u apelaciji ne pobija Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03, niti Presudu Osnovnog suda broj R-53/02, kojima mu je dosuđena naknada na ime otpremnine i toplog obroka. Apelant, naime, smatra da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na isplatu otpremnine i toplog obroka i traži da se ukine presuda Vrhovnog suda i potvrde navedene presude Okružnog i Osnovnog suda. Stoga, imajući u vidu da apelant apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda u dijelu u kojem je ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje i da je u međuvremenu, u ponovnom postupku, Okružni sud donio odluku u apelantovu korist glede naknade otpremnine i toplog obroka, Ustavni sud smatra da se više ne radi o istoj pravnoj situaciji koja je bila u vrijeme podnošenja apelacije, budući da su nakon podnošenja apelacije, donošenjem Presude broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. prosinca 2006. godine Okružnog suda u ponovnom postupku, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu obveze tuženog da apelantu isplati naknadu na ime otpremnine i toplog obroka, nastupile izmijenjene pravne okolnosti. 20. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu plaća, Ustavni sud sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. siječnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda je donesena 13. siječnja 2006. godine a apelacija je podnesena 14. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plaća, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 25. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Broj 54 – Strana 37 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 26. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv, jer se u postupku glede apelantove tužbe odlučivalo o njegovom radnopravnom statusu, odnosno o pravu na naknadu plaća iz radnog odnosa, što, nedvojbeno, predstavlja njegova građanska prava. 27. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud, postupajući povodom apelantove tužbe, obvezao je tuženog da apelantu, između ostalog, isplati na ime neisplaćenih plaća, za utuženo razdoblje, ukupan iznos od 9.257,00 KM. Priziv tuženog protiv ove presude je odbijen kao neutemeljen. Međutim, Vrhovni sud je glede visine dosuđenog iznosa preinačio nižestupanjske odluke na način da je umjesto iznosa od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plaća tuženog obvezao da apelantu prema toj osnovi isplati iznos od 6.172,00 KM, što predstavlja 65% apelantove ukupne tražbine. Vrhovni sud je svoju odluku utemeljio na odredbama članka 83. Zakona o radu i odredbama Općeg kolektivnog ugovora - Prečišćeni tekst, očigledno članka 50, mada to nije izričito naveo. 28. U svezi s tim Ustavni sud konstatira da predmetni postupak, imajući u vidu podneseni tužbeni zahtjev, podrazumijeva utvrđivanje činjenica je li apelant u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uopće radio kod tuženog, te je li, obzirom na tvrdnje tuženog, tuženi u upitnom razdoblju imao dovoljno sredstava za isplatu plaća, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu članka 50. Kolektivnog ugovora prema kojem poslodavac, dakle tuženi, može svim djelatnicima, pa dakle i apelantu, ukoliko nema dostatno sredstava za isplatu plaća, u razdoblju od najdulje šest mjeseci, isplatiti garantirani iznos plaće u visini od 65 % plaće određene sukladno Kolektivnom ugovoru. 29. Međutim, analizirajući pobijanu odluku Vrhovnog suda, neovisno o činjenici da su u tijeku postupka provedena dva vještačenja vještaka financijske struke, i to jedno o visini apelantove tražbine po osnovi plaća (na apelantov prijedlog) a drugo, povodom prijedloga tuženog, o okolnosti utvrđivanja rezultata poslovanja tuženog u razdoblju dok je apelant obnašao funkciju ravnatelja tužene, u tijeku postupka uopće nije utvrđeno, niti je u svezi s tom okolnosti provedeno vještačenje, je li tuženi u upitnom razdoblju, koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, imao dostatno sredstava za isplatu plaća uposlenim, pa dakle i apelantu, što je preduvjet za primjenu članka 50. Kolektivnog ugovora. 30. Dalje, Ustavni sud konstatira da se, prema odredbi članka 50. stavak 3. garantirana plaća može isplaćivati najdulje u trajanju do šest meseci a pobijanom odlukom apelantu je određena isplata plaće u iznosu od 65% u razdoblju od rujna (dio) 2000. godine do svibnja 2001. godine, dakle, za razdoblje od skoro devet mjeseci. 31. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu članka 83. Zakona o radu, prema kojoj poslodavac ne može djelatniku isplatiti manju plaću od one koja je utvrđena sukladno kolektivnom ugovoru, pravilniku o radu i ugovoru o radu, te ocjenjujući navedenu odredbu u svezi sa člankom 50. Općeg kolektivnog ugovora, prema kojoj poslodavac iznimno može djelatniku, ukoliko nema dostatno sredstava za isplatu plaća, isplatiti garantiranu plaću, koja u konkretnom slučaju nije bila predmet utvrđivanja pred redovitim sudovima, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u pobijanoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Ostali navodi 32. Sukladno zaključku u svezi sa povredom članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske Broj 54 – Strana 38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje. VIII. Zaključak 33. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u situaciji kada je Vrhovni sud bez utvrđivanja odlučne činjenice je li poslodavac u relevantnom razdoblju imao dostatno sredstava za isplatu plaća odlučio da apelantu pripada 65% nominalnog iznosa plaće, čime je arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji reguliraju pravo poslodavca da u određenom razdoblju može uposlenicima isplatiti nižu plaću. 34. Na temelju članka 16. stavak 4. točka 8, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 844/06, rješavajući apelaciju Milivoja Gavrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 8, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Milivoja Gavrića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu plata. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odbacuje se apelacija Milivoja Gavrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka kao nedozvoljena zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Milivoje Gavrić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 16. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine. Apelant je 20. oktobra 2006. godine podnio urgenciju Ustavnom sudu da se donese odluka povodom njegove apelacije s obzirom na to da je AD "Sirovinaprodukt" Doboj (u daqnjem tekstu: tuženi) podnijelo 15. juna 2006. godine tužbu protiv apelanta radi isplate. Apelant je, zatim, 29. avgusta 2007. godine obavijestio Ustavni sud da je Okružni sud u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) donio presudu u ponovnom postupku. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Opštinskog suda, te od AD "Sirovinaprodukt" Doboj, kao učesnika u postupku (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. aprila 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 28, odnosno 27. aprila, a Osnovni sud i tuženi 4, odnosno 3. maja 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 7. maja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, djelimično je usvojen kao osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu isplati novčane naknade: na ime neisplaćenih plata za period od septembra 2000. godine do maja 2001. godine ukupan iznos od 9.257,00 KM, na ime otpremnine iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka za period od juna 2000. godine do maja 2001. godine iznos od 436,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tačkom tri izreke Presude odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa. Osnovni sud je prethodno, Presudom broj Rs-37/01 od 20. marta 2002. godine, usvojio apelantov tužbeni zahtjev. Međutim, navedena presuda u žalbenom postupku je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj Gž-306/02 od 10. maja 2002. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i donošenje odluke. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je, na osnovu sprovedenih dokaza (saslušawa svjedoka, uvida u niz materijalnih dokaza, finansijskog vještačewa) i utvrđenih činjenica, ocijenio da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan, pa je dosudio apelantu pravo na isplatu plata u visini određenoj Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama broj 764/99 od 27. septembra 1999. godine i aneksom Ugovora broj III-133/00 od 18. februara 2000. godine. Članom 3 predmetnog ugovora utvrđena je apelantova plata, koji je obavljao funkciju direktora tuženog, u iznosu od 750,00 KM uz uvećanje plate od 0,50% za svaku godinu penzionog staža, a aneksom Ugovora ugovorne strane su se saglasile da se plata apelantu, umjesto iznosa od 750,00 KM, utvrđuje na iznos od 1.000,00 KM. Sud je naglasio da je apelantu dosudio iznose navedene u izreci presude, koje je utvrdio vještak finansijske struke u svom nalazu u skladu sa Ugovorom o međusobnim pravima i obavezama i aneksom tog ugovora, vodeći računa o tome da je za isti period i ostalim radnicima tuženog, pravosnažnom Presudom istog suda broj Rs.69/01 od 31. avgusta Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2001. godine, priznato pravo da im se isplate plata i topli obrok u punim iznosima. Sud je odluku o otpremnini zasnovao na odredbi člana 38A Izmjena i dopuna Opšteg kolektivnog ugovora ("Službeni glasnik RS" broj 21/01). Ostatak apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa je odbijen, jer ni ostalim radnicima tuženog regres nije isplaćen. 7. Presudom Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine. U obrazloženju ove presude Sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, te na utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo pri čemu je u obrazloženju Presude naveo valjane razloge za svoje odlučivanje. Dalje je istaknuto da je tuženi tokom 1998. i 1999. godine, kada je apelant bio na funkciji direktora preduzeća, uspješnije poslovao u odnosu na raniji period, da je članom 22 Statuta tuženog propisano da Upravni odbor, uz saglasnost Skupštine, donosi dugoročne i sredworočne planove razvoja, planove i programe poslovawa i druge odluke, te da je, stoga, iskqučena apelantova odgovornost za kasnije loše poslovanje tuženog. Sud je naveo da okolnost da se protiv apelanta vodi krivični postupak zbog zloupotrebe zvaničnog položaja ne utiče na rješavanje konkretne pravne stvari, jer, ukoliko se i dokaže njegova krivična odgovornost, to ne utiče na apelantovo pravo da zahtijeva isplatu neisplaćenih plata i ostalih naknada iz radnog odnosa. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine preinačena. Prvostepena presuda Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine je preinačena u dijelu u kom je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime neisplaćenih plata iznos od 9.257,00 KM, tako što je tuženi obavezan da plati apelantu 6.172,00 KM, preko ovog iznosa (do 9.257,00 KM) zahtjev je odbijen, a ukinuta u dijelu u kom je tuženi obavezan da apelantu na ime otpremnine plati 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u ovom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu (za plaćanje 6.172,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) revizija je odbijena. Vrhovni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da apelantu isplati iznos od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plata, jer apelant, s obzirom na odredbe člana 83 Zakona o radu ("Službeni glasnik RS" br. 38/0 i 38/03) i odredbe Opšteg kolektivnog ugovora Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01), ima pravo na 65% visine mjesečnog ličnog dohotka za sporni period u iznosu od 1.000,00 KM, što ukupno iznosi 6.017,05 KM, a ne iznos od 9.257,00 KM, koliko su nižestepeni sudovi dosudili apelantu. Vrhovni sud je, dalje, ocijenio da je odluka nižestepenih sudova o plaćanju otpremnine nepravilna s obzirom na to da nisu imali u vidu odredbe člana 55 stav 1 tačka 7 Opšteg kolektivnog ugovora, kojima je određeno da se na teret materijalnih troškova poslovawa otpremnina isplaćuje prilikom odlaska radnika u penziju-u visini trostruke plate obračunate u skladu sa čl. 39 do 43 ovog kolektivnog ugovora, zbog čega su propustili da utvrde da li je apelant po prestanku da radi kod tuženog otišao u penziju. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka nižestepenih sudova u pogledu naknade za topli obrok, takođe, nepravilna, jer se nisu bavili pitanjem da li je tuženi za sporni period svojim radnicima isplatio naknade za topli obrok, zbog čega činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog prava treba upotpuniti u vezi s navedenim. 9. U ponovnom postupku Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kom je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu Broj 54 – Strana 39 naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio (odnosno nije utvrdio) činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te se bavio pitawima (krivični postupak) koja, bez obzira na ishod, nemaju nikakav uticaj na apelantovo pravo na isplatu plata i ostalih naknada iz radnog odnosa. Takođe, apelant se žali da je osporena presuda diskriminišuća, jer su ostali radnici tuženog naplatili plate i naknade za topli obrok u cijelosti za sporni period, što je vidqivo iz pravosnažne Presude Osnovnog suda broj Rs-69/01 od 31. avgusta 2001. godine, a to pravo je onemogućeno apelantu Presudom Vrhovnog suda kom mu je dosuđena isplata plata u iznosu od 65%, a pravo na topli obrok i otpremninu potpuno uskraćeno. Apelant je predložio da Ustavni sud ukine Presudu Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine i potvrdi Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine i Presudu Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da u cijelosti ostaje pri razlozima i navodima datim u obrazloženju osporene revizione odluke. 12. Očitujući se na navode apelacije, Okružni sud navodi da smatra da osporenom odlukom nisu na bilo koji način povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, niti su pogrešno protumačeni relevantni domaći zakoni, te da nije došlo ni do diskriminacije apelanta s obzirom na to da je apelant svoje pravo ostvario u pojedinačnom postupku u kom je o njegovom pravu raspravljeno na osnovu priloženih dokaza. Dalje se navodi da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno zbog kog razloga i shodno kom osnovu je došlo do njegove diskriminacije. Stoga, Osnovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. 14. Suprotno navodima apelacije, u odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je osporena odluka Vrhovnog suda pravilna, smatra da se odluka Osnovnog suda zasniva iskqučivo na nalazu sudskog vještaka koji je precizovao samo apelantova prava, a ne i njegove obaveze proistekle iz Ugovora broj 764/99 i aneksa Ugovora broj III-133/00, prema kojima je apelant kao direktor dužan da obezbijedi poslovne rezultate i ostvari utvrđene planove i programe rada, što apelant nije učinio tako da je preduzeće u 2000. godini poslovalo sa gubitkom od 309.608,00 KM. Dalje se navodi da je u periodu u kom je apelant bio direktor pokrenut stečajni postupak protiv tuženog, da je u tom periodu apelant sam donio odluku o prenosu sredstava po kompenzaciji na svoje ime u iznosu od 40.000,00 KM radi rješavawa stambenog pitawa. Konačno, tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, budući da osporena odluka nije diskriminišuća, te da su propisi bili pravilno primijenjeni. V. Relevantni propisi 15. Zakon o radu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) u tekstu u kom je bio na snazi u vrijeme vođewa spora glasi: Član 83 Broj 54 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Poslodavac ne može radniku da isplati manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. 16. Opšti kolektivni ugovor - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01) Član 50 Poslodavac koji nema dovoqno sredstava za isplatu plata u visini određenoj u skladu sa čl. 39 do 41 ovog kolektivnog ugovora dužan je da svim zaposlenim isplati garantovani iznos plate. Garantovana plata iznosi u visini od 65% plate koju bi radnik ostvario u određenom periodu u skladu sa čl. 39 do 41 ovog kolektivnog ugovora. Garantovana plata može da se isplaćuje najduže u trajanju do šest meseci. VI. Dopustivost 17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu otpremnine i toplog obroka Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda glasi: Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 18. Ustavni sud konstatuje da je u Presudi Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine ukinuta Presuda Okružnog suda broj Gž-280/03 od 27. oktobra 2003. godine u dijelu u kom je tuženi obavezan apelantu na ime otpremnine platiti iznos od 864,00 KM i na ime toplog obroka iznos od 436,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Okružni sud Presudom broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine odbio je žalbu tuženog protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-53/02 od 15. aprila 2003. godine i osporenu presudu potvrdio u dijelu u kom je tuženi obavezan da apelantu isplati novčanu naknadu za otkaznu otpremninu u iznosu od 864,00 KM i za neisplaćeni topli obrok u iznosu od 436,00 KM. 19. Ustavni sud podsjeća da je predmet ove apelacije presuda Vrhovnog suda donesena u postupku revizije, te da apelant u apelaciji ne osporava Presudu Okružnog suda broj Gž-280/03, niti Presudu Osnovnog suda broj R-53/02, kojima mu je dosuđena naknada na ime otpremnine i toplog obroka. Apelant, naime, smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda uskraćeno pravo na isplatu otpremnine i toplog obroka i traži da se ukine presuda Vrhovnog suda i potvrde navedene presude Okružnog i Osnovnog suda. Stoga, imajući u vidu da apelant apelacijom osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu u kom je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje i da je u međuvremenu, u ponovnom postupku, Okružni sud donio odluku u apelantovu korist u pogledu naknade otpremnine i toplog obroka, Ustavni sud smatra da se više ne radi o istoj pravnoj situaciji koja je bila u vrijeme podnošewa apelacije, budući da su nakon podnošewa apelacije, donošenjem Presude broj 013-0-Gž-06-000 069 od 12. decembra 2006. godine Okružnog suda u ponovnom postupku, kom je potvrđena prvostepena presuda u dijelu obaveze tuženog da apelantu isplati naknadu na ime otpremnine i toplog obroka, nastupile izmijenjene pravne okolnosti. 20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na isplatu plata, Ustavni sud u skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona Srijeda, 3.9.2008. postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 22. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-28/04 od 13. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 13. januara 2006. godine a apelacija je podnesena 14. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda u dijelu odluke o isplati neisplaćenih plata, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...). 26. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv, jer se u postupku povodom apelantove tužbe odlučivalo o njegovom radnopravnom statusu, odnosno o pravu na naknadu plata iz radnog odnosa, što, nesumwivo, predstavlja njegova građanska prava. 27. U konkretnom slučaju prvostepeni sud, postupajući povodom apelantove tužbe, obavezao je tuženog da apelantu, između ostalog, isplati na ime neisplaćenih plata, za utuženi period, ukupan iznos od 9.257,00 KM. Žalba tuženog protiv ove presude je odbijena kao neosnovana. Međutim, Vrhovni sud je u pogledu visine dosuđenog iznosa preinačio nižestepene odluke na način da je umjesto iznosa od 9.257,00 KM na ime neisplaćenih plata tuženog obavezao da apelantu prema tom osnovu isplati iznos od 6.172,00 KM, što predstavlja 65% apelantovog ukupnog potraživawa. Vrhovni sud je svoju odluku zasnovao na odredbama člana 83 Zakona o radu i odredbama Opšteg kolektivnog ugovora - Prečišćeni tekst, očigledno člana 50, mada to nije izričito naveo. 28. U vezi s tim Ustavni sud konstatuje da predmetni postupak, imajući u vidu podneseni tužbeni zahtjev, podrazumijeva utvrđivanje činjenica da li je apelant u periodu koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom uopšte radio kod tuženog, te da li je, s obzirom na tvrdnje tuženog, tuženi u spornom periodu imao dovoqno sredstava za isplatu plata, odnosno da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za primjenu člana 50 Kolektivnog ugovora prema kom poslodavac, Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dakle tuženi, može svim radnicima, pa dakle i apelantu, ukoliko nema dovoqno sredstava za isplatu plata, u periodu od najduže šest mjeseci, da isplati garantovani iznos plate u visini od 65 % plate određene u skladu sa Kolektivnim ugovorom. 29. Međutim, analizirajući osporenu odluku Vrhovnog suda, nezavisno od činjenice da su u toku postupka sprovedena dva vještačewa vještaka finansijske struke, i to jedno o visini apelantovog potraživawa po osnovu plata (na apelantov predlog) a drugo, povodom predloga tuženog, o okolnosti utvrđivawa rezultata poslovawa tuženog u periodu dok je apelant obavljao funkciju direktora tužene, u toku postupka uopšte nije utvrđeno, niti je u vezi s tom okolnosti sprovedeno vještačenje, da li je tuženi u spornom periodu, koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, imao dovoqno sredstava za isplatu plata zaposlenim, pa dakle i apelantu, što je preduslov za primjenu člana 50 Kolektivnog ugovora. 30. Dalje, Ustavni sud konstatuje da se, shodno odredbi člana 50 stav 3 garantovana plata može da isplaćuje najduže u trajanju do šest meseci a osporenom odlukom apelantu je određena isplata plate u iznosu od 65% u periodu od septembra (dio) 2000. godine do maja 2001. godine, dakle, za period od skoro devet mjeseci. 31. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu člana 83 Zakona o radu, prema kojoj poslodavac ne može radniku da isplati manju platu od one koja je utvrđena u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te ocjenjujući navedenu odredbu u vezi sa članom 50 Opšteg kolektivnog ugovora, shodno kojoj poslodavac izuzetno može radniku, ukoliko nema dovoqno sredstava za isplatu plata, da isplati garantovanu platu, koja u konkretnom slučaju nije bila predmet utvrđivawa pred redovnim sudovima, Ustavni sud smatra da je način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio pozitivnopravne propise arbitraran i predstavlja kršenje apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Ostali navodi 32. U skladu sa zakqučkom u vezi sa povredom člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. VIII. Zakqučak 33. Postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u situaciji kada je Vrhovni sud bez utvrđivawa odlučne činjenice da li je poslodavac u relevantnom periodu imao dovoqno sredstava za isplatu plata odlučio da apelantu pripada 65% nominalnog iznosa plate, čime je arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise koji regulišu pravo poslodavca da u određenom periodu može zaposlenicima da isplati nižu platu. 34. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 8, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 41 Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 961/06, rješavajući apelaciju Zaima Buljubašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tudor Pantiru, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Buljubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zaim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. aprila 2006. godine, 25. aprila 2006. godine, 14. juna 2006. godine i 17. jula 2006. godine. Apelant je 16. juna 2006. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 961/06 od 27. juna 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu), i sudionika u postupku, DD "Dionis" iz Zenice (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. aprila 2006. godine, Ministarstvo 21. aprila 2006. godine, Služba za opću upravu također 21. aprila 2006. godine, a učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem tadašnjeg Općinskog sekretarijata za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine, apelantu je Broj 54 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dodijeljen na korištenje napušten jednosoban stan u ulici Odmut broj 7C/II, kat II, stan br. 11, u Zenici (raniji naziv: Ulica Svete Drecuna broj 7-C), kojeg je privremeno prestala koristiti Marija Sitar, prijeratna nositeljica stanarskog prava. 8. Vlasnik stana je 24. maja 2005. godine podnio zahtjev Službi za opću upravu, u skladu sa članom 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05). 9. Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26. augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana i naloženo apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazne sporni stan od lica i stvari. 10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ, rješavajući o vlasnikovom zahtjevu za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, zahtjev usvojio prema članu 5. stav 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Također je istakao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem koji posjeduje porodičnu kuću u Nemili, te da ima svojstvo višestrukog korisnika predmetnog stana, u smislu tzv. "imovinskih propisa". Nadalje se navodi da je članom 11. stav 4. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se višestrukim korisnikom stana smatra, između ostalog, i sadašnji korisnik čiji član porodičnog domaćinstva ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine, gdje je živio 30. aprila 1991. godine. 11. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je osporenom Presudom broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine, te da su tim zakonom uređeni uvjeti i način vraćanja stana davaocu stana na korištenje, te dodjela i prodaja stanova iz člana 13. Zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je odredbama člana 13. navedenog zakona propisano da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5. citiranog zakona, kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Kantonalni sud je istakao da je iz predmetnog spisa vidljivo da je vlasnik predmetnog stana zahtjev za vraćanje stana prvostepenom organu podnio 24. maja 2005. godine, da je prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Marija Sitar. Odlučujući o zahtjevu za povrat stana koji je podnijela prijeratna nositeljica stanarskog prava, Općinski sekretarijat je donio Zaključak broj 03-372-3068/96 od 20 januara 1997. godine kojim je zahtjev Marije Sitar pravosnažno odbačen kao neblagovremen. Kantonalni sud je dalje istakao da, s obzirom da je zahtjev prijeratne nositeljice stanarskog prava odbačen, a potom zahtjev njene kćeri konačno odbijen, nije bilo razloga da se zahtjevu vlasnika stana ne udovolji na osnovu člana 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Kantonalni sud je zaključio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je zbog toga apelantovu tužbu kao neosnovanu odbio. 13. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine dozvoljeno je izvršenje Rješenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 26. augusta 2005. godine, kojim je utvrđeno da će se 27. juna 2006. godine provesti izvršenje navedenog rješenja i apelant, kojem je prestalo pravo privremenog korištenja stana, iseliti iz spornog stana i stan staviti na raspolaganje vlasniku. Također, navedenim zaključkom je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje. Srijeda, 3.9.2008. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da sporni stan, sa suprugom i dvije kćerke, koristi od 1993. godine, da je preduzeće kojem je stan vraćen otišlo pod stečaj, a stan nije ušao u stečajnu masu s obzirom da je Općina Zenica osnivač vlasnika predmetnog stana, te da raspolaže većinskim kapitalom. Apelant je naveo da je u predmetnom stanu živio preko 12 godina sa nezaposlenom ženom i dvije maloljetne kćerke. U postupku u kojem je traženo njegovo iseljenje napravljeno je, navodi se u apelaciji, niz grešaka, od kojih je najznačajnija da on, kao stranka u postupku, nije pozvan na raspravu niti saslušan, a žalbe upućivane nadležnim organima odbijane po kratkom postupku bez navođenja pravnih razloga. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Službe za opću upravu je navedeno da je predmetni stan Rješenjem broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine dodijeljen apelantu, kao ranjenom borcu Armije BiH. Nakon stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, 24. maja 2005. godine, upućen je zahtjev vlasnika stana za vraćanje stana na raspolaganje. Nakon provedenog postupka ova služba je Rješenjem broj 03-23-002623/05 od 26. augusta 2005. godine usvojila zahtjev vlasnika predmetnog stana, te naložila apelantu da se kao privremeni korisnik iseli u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, jer imenovani ne ispunjava uvjete za alternativni smještaj prema članu 11. stav 3. tačka 5. Zakona. U daljnjem postupku Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu, a Kantonalni sud je odbio tužbu u upravnom sporu. Služba za opću upravu je zaključila da su neosnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova ustavna prava jer je rješenje o vraćanju stana doneseno primjenom pozitivnih pravnih propisa, a u toku upravnog postupka nije bilo neophodno njegovo saslušanje jer je služba raspolagala sa činjenicama i dokazima koji su bili potrebni za donošenje odluke, a apelant je ranije davao izjave u vezi sa činjenicama koje se odnose na stan. S obzirom da su poštovani zakonski propisi prilikom provođenja upravnog postupka, Služba za opću upravu zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava. 16. U odgovoru na apelaciju nadležno Ministarstvo navodi da je apelant višestruki korisnik u smislu odredbi imovinskih zakona te neovisno o tome kome se predmetni stan vraća, da li vlasniku ili Općini Zenica, apelant nema pravo njegovog korištenja pa predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu. 17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na poštivanje doma, zaštićeno članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. Stan o kojem su vođeni upravni i sudski postupak jeste apelantov dom, navodi se u odgovoru na apelaciju, ali je miješanje u to njegovo pravo izvršeno primjenom zakonskih propisa slijedeći legitimne ciljeve koje država ima i proporcionalno se uplićući u to njegovo pravo. Pošto Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom na koje se poziva u apelaciji, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase: "Član 2. stav 3. Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatrat će se privremenim korisnikom. Član 11. stav 4. tačka 5. Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: Š...Ć 5. ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ili u istom mjestu ili općini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine. Š...Ć Član 13. Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom nadležnog organa za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d. ovog zakona je ništava. Član 18.d. st. 1. i 5. Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje, u skladu sa članom 13. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne. 5. Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korištenja i nalaže privremenom korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana." 19. U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 5. Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine. Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari." VI. Dopustivost 20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Broj 54 – Strana 43 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 24. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, tvrdeći da mu je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma 25. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 26. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 27. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni Broj 54 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 28. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1993. godine i da je u tom stanu živio preko 12 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantov pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati njegovim domom. Prema tome, iako je Rješenjem Općinskog sekretarijata broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, utvrđeno je da apelant ima svojstvo "bespravnog" odnosno "višestrukog korisnika", jer njegovi roditelji žive u porodičnoj kući u naselju Stara Nemila kod Zenice, pa u skladu sa Zakonom, apelantov navedeni status ne oduzima predmetnom stanu svojstvo "doma" u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu člana 8. Evropske konvencije. 29. Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26 augusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje i naloženo je apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja sporni stan isprazne od lica i stvari. Nakon toga, donesen je zaključak o dozvoli izvršenja kojim je odobreno izvršenje tog rješenja. Ustavni sud smatra da osporavanje apelantovog prava da nastavi da koristi sporni stan, odnosno donošenje rješenja o vraćanju predmetnog stana vlasniku na raspolaganje i zaključak o dozvoli njegovog izvršenja, predstavljaju "miješanje" u smislu člana 8. Evropske konvencije u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa pitanjem je li to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova relevantan domaći zakon koji je primijenjen na konkretnu situaciju. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima, bez sumnje, bio je primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu da prilagodi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. 30. Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). Ustavni sud se poziva na jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj odredbe tzv. "imovinskih zakona" imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih" (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tač. 45-47). Analogno tome, Ustavni sud smatra da relevantne odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, koje su primijenjene u konkretnom slučaju, a koje su u bliskoj vezi i predstavljaju nadogradnju imovinskih zakona, imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih". Stoga, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštivanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo uzeti u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kojem se teži, (b) teret koji je Srijeda, 3.9.2008. stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. U postizanju ravnoteže između ovih elemenata Ustavni sud će, također, uzeti u obzir slobodu odlučivanja koju javna vlast ima u sferi socijalne politike. Ustavni sud konstatira da je postojala jaka i znatna socijalna potreba da se stanovi koji nisu vraćeni nosiocima stanarskog prava vrate nosiocima prava raspolaganja na daljnju dodjelu, kako bi se olakšalo rješavanje nagomilanih stambenih potreba. 31. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odredba Zakona, kojim je regulisano pitanje vraćanja stanova vlasnicima na raspolaganje i kojim se dopušta ex officio odlučivanje o statusu apelanta kao privremenog korisnika stana za koji nije podnesen zahtjev za povrat stana u posjed, mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja smještaja s ciljem rješavanja hiljada neriješenih imovinskih zahtjeva na najefikasniji mogući način. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, iako je u konkretnom slučaju predmetni stan dat na privremeno korištenje nekom privremenom korisniku, on je, nakon okončanja implementacije imovinskih zakona u skladu sa članom 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vraćen vlasniku na raspolaganje. Stoga, zbog navedene okolnosti, utvrđivanje po službenoj dužnosti da apelantu prestaje privremeno pravo korištenja predmetnog stana, i njegovo vraćanje vlasniku i dalje predstavlja zakonito miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma koje služi još jednom legitimnom cilju, a to je omogućavanje pravedne i zakonite raspodjele stambenog fonda u mirnodopskim uvjetima, u skladu s prioritetima propisanim u članu 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i odredbama relevantnih općih akata vlasnika takvih stanova. 32. U konkretnom slučaju, iako je ova pravna situacija, naročito u vezi sa odlukom nadležnih organa da apelant bude deložiran, odlučena primjenom već spomenutog Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u ovoj situaciji su, kako je već navedeno, primijenjeni i tzv. "imovinski zakoni" kojima je reguliran povrat stanova u posjed. Ti postupci su vođeni u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te u konkretnom slučaju za vođenje postupka nije bilo neophodno saslušanje stranke na usmenoj raspravi, na šta apelant ukazuje u apelaciji, jer se radi o jednostavnoj upravnoj stvari, s obzirom da u službenoj evidenciji prvostepenog upravnog organa postoje podaci da je imenovani privremeni korisnik spornog stana od 1993. godine na temelju rješenja Općinskog sekretarijata. To proizlazi iz primjene člana 139. Zakona o upravnom postupku FBiH, u kojem je precizirano da ako se stanje stvari može utvrditi na osnovu službenih podataka kojim organ raspolaže, onda se o pravima stranaka u upravnom postupku može odlučivati po tzv. "skraćenom postupku", pošto nije neophodno posebno saslušanje radi zaštite prava stranaka odnosno njihovih pravnih interesa. Konačno, pošto je i žalbeni postupak vođen utvrđivanjem svih relevantnih činjenica na koje je ukazano u apelantovoj žalbi, kao i dosljednom primjenom materijalnog prava, apelantovi navodi da je po žalbenom postupku došlo do povrede njegovih prava i da je odlučivano pod pritiskom određenih pojedinaca su paušalnog karaktera i neutemeljeni. 33. S obzirom na sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegovog doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelantovog ustavnog prava, jer takvo miješanje predviđeno zakonom predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 961/06, rješavajući apelaciju Zaima Buljubašića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica David Feldman, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Tudor Pantiru, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 30. svibnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Zaima Buljubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-848/05 od 10. ožujka 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zaim Buljubašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice je podnio 29. ožujka 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-848/05 od 10. ožujka 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. travnja 2006. godine, 25. travnja 2006. godine, 14. lipnja 2006. godine i 17. srpnja 2006. godine. Apelant je 16. lipnja 2006. godine podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio ovrhu Zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu) broj 03-23-002623/00 od 31. svibnja 2006. godine do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud Odlukom broj AP 961/06 od 27. lipnja 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okolišša Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu), i sudionika u postupku, DD "Dionis" iz Zenice (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), zatražena je 6. travnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Kantonalni je sud odgovor na apelaciju dostavio 20. travnja 2006. godine, Ministarstvo 21. travnja 2006. godine, Služba za opću upravu također 21. travnja 2006. godine, a sudionik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 45 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 15. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Rješenjem tadašnjeg Općinskog tajništva za opću upravu Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Općinsko tajništvo) broj 03-372-2879/93 od 20. prosinca 1993. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje napušten jednosoban stan u ulici Odmut broj 7C/II, kat II, stan br. 11, u Zenici (raniji naziv: Ulica Svete Drecuna broj 7-C), kojega je privremeno prestala koristiti Marija Sitar, prijeratna nositeljica stanarskoga prava. 8. Vlasnik stana je 24. svibnja 2005. godine podnio zahtjev Službi za opću upravu, sukladno članku 5. stavak 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05). 9. Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26. kolovoza 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. studenoga 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana i naloženo apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijama rješenja isprazne prijeporni stan od osoba i stvari. 10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaknulo da je prvostupanjsko tijelo, rješavajući o vlasnikovom zahtjevu za vraćanjem na raspolaganje predmetnoga stana, zahtjev usvojio prema članku 5. stavak 3. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Također je istaknuo da je prvostupanjsko tijelo pravilno ustvrdilo da je apelant 30. travnja 1991. godine živio u zajedničkom obiteljskom kućanstvu sa svojim ocem koji posjeduje obiteljsku kuću u Nemili, te da ima svojstvo višestrukoga korisnika predmetnoga stana, u smislu tzv. "imovinskih propisa". Nadalje se navodi da je člankom 11. stavak 4. točka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se višestrukim korisnikom stana smatra, između ostalog, i sadašnji korisnik čiji član obiteljskog kućanstva ima smještaj na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, ili općini na teritoriju Bosne i Hercegovine, gdje je živio 30. travnja 1991. godine. 11. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je pobijanom Presudom broj U-848/05 od 10. ožujka 2006. godine apelantovu tužbu odbio kao neutemeljenu. 12. Kantonalni je sud u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova stupio na snagu 19. svibnja 2005. godine, te da su tim zakonom uređeni uvjeti i način vraćanja stana davatelju stana na korištenje, te dodjela i prodaja stanova iz članka 13. Zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je odredbama članka 13. navedenoga zakona propisano da nakon prestanka stanarskoga prava na temelju članka 5. citiranog zakona, kao i stanarskoga prava za koji je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davatelj stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz članka 18.d. ovoga Zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom tijela mjerodavnog za stambene poslove. Kantonalni je sud istaknuo da je iz predmetnoga spisa vidljivo da je vlasnik predmetnoga stana zahtjev za vraćanjem stana prvostupanjskome tijelu podnio 24. svibnja 2005. godine, da je prijeratni nositelj stanarskoga prava na prijepornome stanu bila Marija Sitar. Odlučujući o zahtjevu za povrat stana koji je podnijela prijeratna nositeljica stanarskoga prava, Općinsko je tajništvo donijelo Zaključak broj 03-372-3068/96 od 20 siječnja 1997. godine kojim je zahtjev Marije Sitar pravomoćno odbačen kao nepravodoban. Kantonalni je sud dalje istaknuo da, obzirom da je zahtjev prijeratne nositeljice stanarskoga prava odbačen, a potom zahtjev njezine kćeri konačno odbijen, nije bilo razloga da se zahtjevu vlasnika stana ne udovolji na temelju članka 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Kantonalni je sud Broj 54 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zaključio da pobijanim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je zbog toga apelantovu tužbu kao neutemeljenu odbio. 13. Zaključkom o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 31. svibnja 2006. godine dopuštena je ovrha Rješenja Službe za opću upravu broj 03-23-002623/00 od 26. kolovoza 2005. godine, kojim je utvrđeno da će se 27. lipnja 2006. godine provesti ovrha navedenoga rješenja i apelant, kojemu je prestalo pravo privremenoga korištenja stana, iseliti iz prijepornoga stana i stan staviti na raspolaganje vlasniku. Također, navedenim je zaključkom utvrđeno da priziv ne odgađa ovrhu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da prijeporni stan, sa suprugom i dvije kćerke, koristi od 1993. godine, da je poduzeće kojemu je stan vraćen otišlo pod stečaj, a stan nije ušao u stečajnu masu obzirom da je Općina Zenica osnivač vlasnika predmetnoga stana, te da raspolaže većinskim kapitalom. Apelant je naveo da je u predmetnome stanu živio preko 12 godina sa neuposlenom ženom i dvije malodobne kćerke. U postupku u kojemu je traženo njegovo iseljenje napravljeno je, navodi se u apelaciji, niz grešaka, od kojih je najznačajnija da on, kao stranka u postupku, nije pozvan na raspravu niti saslušan, a prizivi upućivani mjerodavnim tijelima odbijani po kratkome postupku bez navođenja pravnih razloga. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Službe za opću upravu je navedeno da je predmetni stan Rješenjem broj 03-372-2879/93 od 20. prosinca 1993. godine dodijeljen apelantu, kao ranjenome borcu Armije BiH. Nakon stupanja na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, 24. svibnja 2005. godine, upućen je zahtjev vlasnika stana za vraćanje stana na raspolaganje. Nakon provedenog postupka ova je služba Rješenjem broj 03-23-002623/05 od 26. kolovoza 2005. godine usvojila zahtjev vlasnika predmetnoga stana, te naložila apelantu da se kao privremeni korisnik iseli u roku od 15 dana od dana prijaema rješenja, jer imenovani ne ispunjava uvjete za alternativni smještaj prema članku 11. stavak 3. točka 5. Zakona. U daljnjem postupku Ministarstvo je odbilo apelantov priziv, a Kantonalni je sud odbio tužbu u upravnome sporu. Služba za opću upravu je zaključila da su neutemeljeni apelantovi navodi da su povrijeđena njegova ustavna prava jer je rješenje o vraćanju stana doneseno primjenom pozitivnih pravnih propisa, a tijekom upravnoga postupka nije bilo nužno njegovo saslušanje jer je služba raspolagala sa činjenicama i dokazima koji su bili potrebni za donošenje odluke, a apelant je ranije davao izjave u svezi činjenica koje se odnose na stan. Obzirom da su poštovani zakonski propisi prigodom provedbe upravnoga postupka, Služba za opću upravu zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi njegovih prava. 16. U odgovoru na apelaciju mjerodavno Ministarstvo navodi da je apelant višestruki korisnik u smislu odredbi imovinskih zakona te neovisno o tomu kome se predmetni stan vraća, da li vlasniku ili Općini Zenica, apelant nema pravo njegovoga korištenja pa predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neutemeljenu. 17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na poštivanje doma, zaštićeno člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije. Stan o kojemu su vođeni upravni i sudski postupak jeste apelantov dom, navodi se u odgovoru na apelaciju, ali je miješanje u to njegovo pravo izvršeno primjenom zakonskih propisa slijedeći legitimne Srijeda, 3.9.2008. ciljeve koje država ima i proporcionalno se uplićući u to njegovo pravo. Pošto Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom na koje se poziva u apelaciji, predlaže se da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase: "Članak 2. stavak 3. Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključeni u razdoblju između 1. travnja 1992. godine i 7. veljače 1998. godine, prestaju važiti. U smislu ovoga zakona, osoba koja živi u stanu na temelju stanarskoga prava koje prestaje prema ovome članku smatrat će se privremenim korisnikom. Članak 11. stavak 4. točka 5. Višestruki je korisnik, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: Š...Ć 5. ima člana svoga obiteljskog kućanstva koji ima smještaj na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine ili u istome mjestu ili općini na teritoriju Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine. Š...Ć Članak 13. Nakon prestanka stanarskoga prava na temelju članka 5, kao i stanarskoga prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davatelj stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz članka 18.d. ovoga zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom tijela mjerodavnog za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom mjerodavnoga tijela za stambene poslove davatelju stana na korištenje nakon proteka roka iz članka 18.d. ovoga zakona, uredit će se uputom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša. Svaka dodjela stana oprečno odredbi iz stavka 1. ovoga članka i članka 18.d. ovoga zakona je ništava. Članak 18.d. st. 1. i 5. Stan iz članka 13. ovoga zakona stavlja se pod upravu tijela mjerodavnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenoga korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim sukladno članku 5. ovoga zakona. Po isteku ovoga roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davatelju stana na korištenje, sukladno članku 13. ovoga zakona. Ovaj se stav primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to jesu li proglašavani napuštenima ili ne. 5. Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj sukladno zakonu, mjerodavno tijelo po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenoga korištenja i nalaže privremenome korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana." 19. U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase: "Članak 5. Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davatelj stana na korištenje mjerodavnome tijelu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga zakona. Davatelj stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine. Mjerodavno tijelo iz stavka 1. ovoga članka donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davatelju stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijama zahtjeva. Stanovi se davatelju stana na korištenje vraćaju slobodni od osoba i stvari." Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. ožujka 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 14. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VI. Meritum 24. Apelant pobija Presudu Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. ožujka 2006. godine, tvrdeći da mu je u postupku okončanom pobijanom presudom povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma 25. Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje". Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 26. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavljaju li pobijane odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo prema njemu prilagoditi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). Broj 54 – Strana 47 27. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnome vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 109, stavak 46. f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio domenu članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domenu članka 8. Europske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnositelja prijave prema stanu nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, točka 39). 28. Ocjenjujući može li se prijeporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u prijeporni stan uselio 1993. godine i da je u tome stanu živio preko 12 godina kao u svome domu sa svojom obitelji, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnome stanu kao u svome obiteljskom domu. Apelantov pravni status u svezi predmetnoga stana nije bitan prigodom određivanja može li se on smatrati njegovim domom. Prema tome, iako je Rješenjem Općinskog tajništva broj 03-372-2879/93 od 20. prosinca 1993. godine apelantu dodijeljen na korištenje predmetni stan, utvrđeno je da apelant ima svojstvo "bespravnoga" odnosno "višestrukoga korisnika", jer njegovi roditelji žive u obiteljskoj kući u naselju Stara Nemila kod Zenice, pa sukladno Zakonu, apelantov navedeni status ne oduzima predmetnome stanu svojstvo "doma" u smislu Europske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom", u smislu članka 8. Europske konvencije. 29. Rješenjem Službe za opću upravu broj 03-23- 2623/00 od 26 kolovoza 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. studenoga 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje i naloženo je apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijama rješenja prijeporni stan isprazne od osoba i stvari. Nakon toga je donesen zaključak o dozvoli izvršenja kojim je odobrena ovrha toga rješenja. Ustavni sud smatra da osporavanje apelantovoga prava da nastavi koristiti prijeporni stan, odnosno donošenje rješenja o vraćanju predmetnoga stana vlasniku na raspolaganje i zaključak o dozvoli njegovoga izvršenja, predstavljaju "miješanje" u smislu članka 8. Europske konvencije u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu stavka 1. članka 8. Europske konvencije. U svezi pitanja je li to miješanje bilo "sukladno zakonu", u smislu članka 8. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova relevantan domaći zakon koji je primijenjen na konkretnu situaciju. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima je, bez dvojbe, bio primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao biti upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a sam zakon je formuliran s odgovarajućom točnošću i razvidnošću, te je apelant mogao prema njemu prilagoditi svoje postupke. Iako apelant pobija način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju o postojanju povreda ustavnih prava na koja se poziva. 30. Ustavni sud treba, dalje, razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo sukladno zakonu, predstavljalo "nužnu mjeru u demokratskome društvu" u svezi jednoga od ciljeva navedenih u stavku 2. članka 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stavak 43). Ustavni se Broj 54 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud poziva na jurisprudenciju Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu prema kojoj odredbe tzv. "imovinskih zakona" imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih" (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. veljače 2003. godine, toč. 45-47). Analogno tomu, Ustavni sud smatra da relevantne odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, koje su primijenjene u konkretnom slučaju, a koje su u bliskoj vezi i predstavljaju nadogradnju imovinskih zakona, imaju za cilj "zaštitu prava i sloboda drugih". Stoga, Ustavni sud mora razmotriti postiže li se predmetnim uplitanjem odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovoga prava na poštivanje njegovoga doma. Ovom bi analizom trebalo uzeti u obzir (a) žurnost legitimnoga cilja kojemu se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. U postizanju ravnoteže između ovih elemenata Ustavni će sud, također, uzeti u obzir slobodu odlučivanja koju javna vlast ima u sferi socijalne politike. Ustavni sud konstatira da je postojala jaka i znatna socijalna potreba da se stanovi koji nisu vraćeni nositeljima stanarskoga prava vrate nositeljima prava raspolaganja na daljnju dodjelu, kako bi se olakšalo rješavanje nagomilanih stambenih potreba. 31. Nadalje, Ustavni sud smatra da je odredba Zakona, kojim je regulirano pitanje vraćanja stanova vlasnicima na raspolaganje i kojima se dopušta ex officio odlučivanje o statusu apelanta kao privremenoga korisnika stana za koji nije podnesen zahtjev za povrat stana u posjed, mjera koja služi značajnom javnom interesu osiguravanja smještaja s ciljem rješavanja tisuća neriješenih imovinskih zahtjeva na najefikasniji mogući način. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, iako je u konkretnom slučaju predmetni stan dat na privremeno korištenje nekom privremenom korisniku, on je, nakon okončanja implementacije imovinskih zakona sukladno članku 5. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vraćen vlasniku na raspolaganje. Stoga, zbog navedene okolnosti, utvrđivanje po službenoj dužnosti da apelantu prestaje privremeno pravo korištenja predmetnoga stana, i njegovo vraćanje vlasniku i dalje predstavlja zakonito miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma koje služi još jednom legitimnom cilju, a to je omogućavanje pravedne i zakonite raspodjele stambenoga fonda u mirnodopskim uvjetima, sukladno prioritetima propisanim u članku 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i odredbama relevantnih općih akata vlasnika takvih stanova. 32. U konkretnom slučaju, iako je ova pravna situacija, osobito u svezi odluke mjerodavnih tijela da apelant bude deložiran, odlučena primjenom već spomenutog Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u ovoj su situaciji, kako je već navedeno, primijenjeni i tzv. "imovinski zakoni" kojima je reguliran povrat stanova u posjed. Ti postupci su vođeni sukladno odredbama Zakona o upravnome postupku, te u konkretnom slučaju za vođenje postupka nije bilo nužno saslušanje stranke na usmenoj raspravi, na šta apelant ukazuje u apelaciji, jer se radi o jednostavnoj upravnoj stvari, obzirom da u službenoj evidenciji prvostupanjskoga upravnog tijela postoje podaci da je imenovani privremeni korisnik prijepornoga stana od 1993. godine na temelju rješenja Općinskog tajništva. To proizlazi iz primjene članka 139. Zakona o upravnome postupku FBiH, u kojemu je precizirano da ako se stanje stvari može utvrditi na temelju službenih podataka kojima tijelo raspolaže, onda se o pravima stranaka u upravnome postupku može odlučivati po tzv. "skraćenom postupku", pošto nije nužno posebno saslušanje radi zaštite prava stranaka odnosno njihovih pravnih interesa. Konačno, pošto je i prizivni postupak vođen utvrđivanjem svih relevantnih činjenica na koje je ukazano u apelantovom prizivu, kao i dosljednom primjenom materijalnog prava, apelantovi navodi da je po prizivnom postupku došlo do povrede njegovih prava i da je odlučivano pod pritiskom određenih pojedinaca su paušalnoga karaktera i neutemeljeni. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. 33. Obzirom na sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da pobijanom presudom nije došlo do povrede apelantovoga prava na poštivanje njegovoga doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, nije došlo do povrede toga apelantovoga ustavnoga prava, jer takvo miješanje predviđeno zakonom predstavlja nužnu mjeru u demokratskome društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih. 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 961/06, rješavajući apelaciju Zaima Buqubašića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tudor Pantiru, sudija Constance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zaima Buqubašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zaim Buqubašić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 29. marta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 24. aprila 2006. godine, 25. aprila 2006. godine, 14. juna 2006. godine i 17. jula 2006. godine. Apelant je 16. juna 2006. godine podnio zahtjev da se donese privremena mjera, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Zakqučka Službe za opštu upravu i stambene poslove Opštine Zenica (u daqnjem tekstu: Služba za opštu upravu) broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine dok se ne donese odluka o apelaciji. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 961/06 od 27. juna 2006. godine odbio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva za prostorno uređenje, saobraćaj i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: Ministarstvo), Službe za opštu upravu Opštine Zenica (u daqnjem tekstu: Služba za opštu upravu), i učesnika u postupku, DD "Dionis" iz Zenice (u daqnjem tekstu: vlasnik stana), zatraženo je 6. aprila 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. aprila 2006. godine, Ministarstvo 21. aprila 2006. godine, Služba za opštu upravu takođe 21. aprila 2006. godine, a učesnik u postupku nije dostavio odgovor na apelaciju. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 15. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Rješenjem tadašnjeg Opštinskog sekretarijata za opštu upravu Opštine Zenica (u daqnjem tekstu: Opštinski sekretarijat) broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine, apelantu je dodijeljen na korišćenje napušten jednosoban stan u ulici Odmut broj 7C/II, sprat II, stan br. 11, u Zenici (raniji naziv: Ulica Svete Drecuna broj 7-C), koji je privremeno prestala da koristi Marija Sitar, prijeratni nosilac stanarskog prava. 8. Vlasnik stana je 24. maja 2005. godine podnio zahtjev Službi za opštu upravu, u skladu sa članom 5 stav 3 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05). 9. Rješenjem Službe za opštu upravu broj 03-23- 2623/00 od 26. avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana i naloženo apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa isprazne sporni stan od lica i stvari. 10. U obrazloženju rješewa Ministarstvo je istaklo da je prvostepeni organ, rješavajući o vlasnikovom zahtjevu za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana, zahtjev usvojio shodno članu 5 stav 3 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Takođe je istakao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio da je apelant 30. aprila 1991. godine živio u zajedničkom porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem koji posjeduje porodičnu kuću u Nemili, te da ima svojstvo višestrukog korisnika predmetnog stana, u smislu tzv. "imovinskih propisa". Dalje se navodi da je članom 11 stav 4 tačka 5 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se višestrukim korisnikom stana smatra, između ostalog, i sadašwi korisnik čiji član porodičnog domaćinstva ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, ili opštini na teritoriji Bosne i Hercegovine, gdje je živio 30. aprila 1991. godine. 11. Protiv rješewa Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu koji je osporenom Presudom broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. 12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine, te da su tim zakonom uređeni uslovi i način vraćawa stana davaocu stana na korišćenje, te dodjela i prodaja stanova iz člana 13 Zakona. Kantonalni sud dalje navodi da je odredbama člana 13 navedenog zakona propisano da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5 citiranog zakona, kao i stanarskog prava za koji je zahtjev za povraćaj stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korišćenje može da raspolaže stanom nakon Broj 54 – Strana 49 proteka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Kantonalni sud je istakao da je iz predmetnog spisa vidqivo da je vlasnik predmetnog stana zahtjev za vraćanje stana prvostepenom organu podnio 24. maja 2005. godine, da je prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu bila Marija Sitar. Odlučujući o zahtjevu za povraćaj stana koji je podnijela prijeratni nosilac stanarskog prava, Opštinski sekretarijat je donio Zakqučak broj 03-372-3068/96 od 20 januara 1997. godine kojim je zahtjev Marije Sitar pravosnažno odbačen kao neblagovremen. Kantonalni sud je dalje istakao da, s obzirom da je zahtjev prijeratnog nosioca stanarskog prava odbačen, a zatim zahtjev njene kćeri konačno odbijen, nije bilo razloga da se zahtjevu vlasnika stana ne udovoqi na osnovu člana 5 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Kantonalni sud je zakqučio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, pa je zbog toga apelantovu tužbu kao neosnovanu odbio. 13. Zakqučkom o dozvoli za izvršenje Službe za opštu upravu broj 03-23-002623/00 od 31. maja 2006. godine dozvoljeno je izvršenje Rješewa Službe za opštu upravu broj 03-23-002623/00 od 26. avgusta 2005. godine, kojim je utvrđeno da će 27. juna 2006. godine da se sprovede izvršenje navedenog rješewa i apelant, kom je prestalo pravo privremenog korišćewa stana, da iseli iz spornog stana i stan stavi na raspolaganje vlasniku. Takođe, navedenim zakqučkom je utvrđeno da žalba ne odgađa izvršenje. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da je mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da sporni stan, sa suprugom i dvije kćerke, koristi od 1993. godine, da je preduzeće kom je stan vraćen otišlo pod stečaj, a stan nije ušao u stečajnu masu s obzirom da je Opština Zenica osnivač vlasnika predmetnog stana, te da raspolaže većinskim kapitalom. Apelant je naveo da je u predmetnom stanu živio preko 12 godina sa nezaposlenom ženom i dvije maloljetne kćerke. U postupku u kom je traženo njegovo iseljenje napravljeno je, navodi se u apelaciji, niz grešaka, od kojih je najznačajnija da on, kao stranka u postupku, nije pozvan na raspravu niti saslušan, a žalbe koje su upućivane nadležnim organima odbijane su po kratkom postupku bez navođewa pravnih razloga. b) Odgovori na apelaciju 15. U odgovoru na apelaciju Službe za opštu upravu navedeno je da je predmetni stan Rješenjem broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine dodijeljen apelantu, kao ranjenom borcu Armije BiH. Nakon stupawa na snagu Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, 24. maja 2005. godine, upućen je zahtjev vlasnika stana da se vrati stan na raspolaganje. Nakon postupka koji je sproveden ova služba je Rješenjem broj 03-23-002623/05 od 26. avgusta 2005. godine usvojila zahtjev vlasnika predmetnog stana, te naložila apelantu da se kao privremeni korisnik iseli u roku od 15 dana od dana prijema rješewa, jer imenovani ne ispuwava uslove za alternativni smještaj shodno članu 11 stav 3 tačka 5 Zakona. U daqnjem postupku Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu, a Kantonalni sud je odbio tužbu u upravnom sporu. Služba za opštu upravu je zakqučila da su neosnovani apelantovi navodi da su povrijeđena njegova ustavna prava jer je rješenje o vraćanju stana doneseno primjenom pozitivnih pravnih propisa, a u toku upravnog postupka nije bilo neophodno njegovo saslušanje jer je služba raspolagala sa činjenicama i dokazima koji su bili potrebni za donošenje odluke, a apelant je ranije davao izjave u vezi sa činjenicama koje se odnose na stan. S obzirom da su poštovani zakonski propisi prilikom sprovođewa upravnog postupka, Služba za opštu upravu Broj 54 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakqučuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih prava. 16. U odgovoru na apelaciju nadležno Ministarstvo navodi da je apelant višestruki korisnik u smislu odredbi imovinskih zakona te nezavisno od toga kome se predmetni stan vraća, da li vlasniku ili Opštini Zenica, apelant nema pravo da ga koristi pa predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu. 17. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju navodi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na poštovanje doma, zaštićeno članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. Stan o kom su vođeni upravni i sudski postupak jeste apelantov dom, navodi se u odgovoru na apelaciju, ali je miješanje u to njegovo pravo izvršeno primjenom zakonskih propisa slijedeći legitimne ciljeve koje država ima i proporcionalno se uplićući u to njegovo pravo. Pošto Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na dom na koje se poziva u apelaciji, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) relevantne odredbe glase: "Član 2 stav 3 Svako stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju zakqučeni u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaju da važe. U smislu ovog zakona, lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje shodno ovom članu smatraće se privremenim korisnikom. Član 11 stav 4 tačka 5 Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašwi korisnik koji koristi stan i koji: Š...Ć 5. ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ili u istom mjestu ili opštini na teritoriji Bosne i Hercegovine gdje je živio 1991. godine. Š...Ć Član 13 Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povraćaj stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korišćenje može da raspolaže stanom nakon protoka roka iz člana 18d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom nadležnog organa za stambene poslove davaocu stana na korišćenje nakon protoka roka iz člana 18d. ovog zakona, urediće se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređewa i okoline. Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1 ovog člana i člana 18d. ovog zakona je ništavna. Član 18d. st. 1 i 5 Stan iz člana 13 ovog zakona stavlja se pod upravu organa koji je nadležan za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korišćewa dok se ne donese rješenje u roku od 90 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povraćaj nekretnina, odnosno dok se ne donese rješenje po svim zahtjevima za povraćaj stanova u društvenoj svojini podnesenim u skladu sa članom 5 ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korišćenje, u skladu sa članom 13 ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne. 5. Ukoliko privremeni korisnik u bilo kom trenutku prestane da ispuwava uslove za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korišćewa i Srijeda, 3.9.2008. nalaže privremenom korisniku da se iseli iz stana u roku od 15 dana." 19. U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije BiH" broj 28/05) relevantne odredbe glase: "Član 5 Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korišćenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupawa na snagu ovog zakona. Davalac stana na korišćenje može da podnese jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne opštine. Nadležni organ iz stava 1 ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korišćenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva. Stanovi se davaocu stana na korišćenje vraćaju slobodni od lica i stvari." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VI. Meritum 24. Apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj U-848/05 od 10. marta 2006. godine, tvrdeći da mu je u postupku okončanom osporenom presudom povrijeđeno pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na poštovanje doma 25. Član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 26. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvenstveno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantov "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (s) zakon, takođe, mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). 27. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Takođe, Dom za qudska prava je definisao domen člana 8 Evropske konvencije tako da ukqučuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnosioca prijave prema stanu nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra apelantovim domom ili ne (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39). 28. Ocjenjujući da li se sporni stan može da se smatra apelantovim "domom" u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da se apelant u sporni stan uselio 1993. godine i da je u tom stanu živio preko 12 godina kao u svom domu sa svojom porodicom, te da je imao namjeru da živi i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantov pravni status u vezi sa predmetnim stanom nije bitan prilikom određivawa da li on može da se smatra njegovim domom. Shodno tome, iako je Rješenjem Opštinskog sekretarijata broj 03-372-2879/93 od 20. decembra 1993. godine apelantu dodijeljen na korišćenje predmetni stan, utvrđeno je da apelant ima svojstvo "bespravnog" odnosno "višestrukog korisnika", jer njegovi roditeqi žive u porodičnoj kući u nasequ Stara Nemila kod Zenice, pa u skladu sa Zakonom, apelantov navedeni status ne oduzima predmetnom stanu svojstvo "doma" u smislu Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da predmetni stan može da se smatra apelantovim "domom", u smislu člana 8 Evropske konvencije. 29. Rješenjem Službe za opštu upravu broj 03-23- 2623/00 od 26 avgusta 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-23-335/05 od 17. novembra 2005. godine, usvojen je zahtjev vlasnika stana da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje i naloženo je apelantu i drugima da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa sporni stan isprazne od lica i stvari. Nakon toga, donesen je zakqučak o dozvoli izvršewa kojim je odobreno izvršenje tog rješewa. Ustavni sud smatra da osporavanje apelantovog prava da nastavi da koristi sporni Broj 54 – Strana 51 stan, odnosno donošenje rješewa o vraćanju predmetnog stana vlasniku na raspolaganje i zakqučak o dozvoli njegovog izvršewa, predstavljaju "miješanje" u smislu člana 8 Evropske konvencije u apelantovo pravo na poštovanje doma u smislu stava 1 člana 8 Evropske konvencije. U vezi sa pitanjem da li je to miješanje bilo "u skladu sa zakonom", u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova relevantan domaći zakon koji je primijenjen na konkretnu situaciju. Predmetni zakon, koji je objavljen u službenim glasilima, bez sumnje, bio je primjereno dostupan apelantu, tako da je mogao da bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na konkretnu situaciju, a sam zakon je formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelant mogao prema njemu da prilagodi svoje postupke. Iako apelant osporava način na koji je navedeni zakon primijenjen u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. 30. Ustavni sud treba, dalje, da razmotri da li je miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, predstavljalo "neophodnu mjeru u demokratskom društvu" u vezi sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2 člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A, broj 45, stav 43). Ustavni sud se poziva na jurisprudenciju Doma za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu shodno kojoj odredbe tzv. "imovinskih zakona" imaju za ciq "zaštitu prava i sloboda drugih" (vidi Dom za qudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tač. 45-47). Analogno tome, Ustavni sud smatra da relevantne odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, koje su primijenjene u konkretnom slučaju, a koje su u bliskoj vezi i predstavljaju nadogradnju imovinskih zakona, imaju za ciq "zaštitu prava i sloboda drugih". Stoga, Ustavni sud mora da razmotri da li se predmetnim uplitanjem postiže odgovarajuća ravnoteža između cilja da se zaštite prava i slobode drugih i apelantovog prava na poštovanje njegovog doma. Ovom analizom bi trebalo da se uzmu u obzir (a) hitnost legitimnog cilja kom se teži, (b) teret koji je stavljen na apelanta i (c) proceduralne zaštite koje ima apelant. U postizanju ravnoteže između ovih elemenata Ustavni sud, takođe, uzeće u obzir slobodu odlučivawa koju javna vlast ima u sferi socijalne politike. Ustavni sud konstatuje da je postojala jaka i znatna socijalna potreba da se stanovi koji nisu vraćeni nosiocima stanarskog prava vrate nosiocima prava raspolagawa na daqnju dodjelu, kako bi se olakšalo rješavanje nagomilanih stambenih potreba. 31. Dalje, Ustavni sud smatra da je odredba Zakona, kojim je regulisano pitanje vraćawa stanova vlasnicima na raspolaganje i kojim se dopušta ex officio odlučivanje o statusu apelanta kao privremenog korisnika stana za koji nije podnesen zahtjev za povraćaj stana u posjed, mjera koja služi značajnom javnom interesu obezbjeđewa smještaja s ciljem da se riješe hiljade neriješenih imovinskih zahtjeva na najefikasniji mogući način. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, iako je u konkretnom slučaju predmetni stan dat na privremeno korišćenje nekom privremenom korisniku, on je, nakon okončawa implementacije imovinskih zakona u skladu sa članom 5 Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, vraćen vlasniku na raspolaganje. Stoga, zbog navedene okolnosti, utvrđivanje po službenoj dužnosti da apelantu prestaje privremeno pravo korišćewa predmetnog stana, i njegovo vraćanje vlasniku i dalje predstavlja zakonito miješanje u apelantovo pravo na poštovanje doma koje služi još jednom legitimnom ciqu, a to je da se omogući pravedna i zakonita raspodjela stambenog fonda u mirnodopskim uslovima, u skladu sa prioritetima koji su propisani u članu 7. Zakona o Broj 54 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vraćanju, dodjeli i prodaji stanova i odredbama relevantnih opštih akata vlasnika takvih stanova. 32. U konkretnom slučaju, iako je ova pravna situacija, naročito u vezi sa odlukom nadležnih organa da apelant bude deložiran, odlučena primjenom već pomenutog Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, u ovoj situaciji su, kako je već navedeno, primijenjeni i tzv. "imovinski zakoni" kojima je regulisan povraćaj stanova u posjed. Ti postupci su vođeni u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, te u konkretnom slučaju za vođenje postupka nije bilo neophodno da se saslušaju stranke na usmenoj raspravi, na šta apelant ukazuje u apelaciji, jer se radi o jednostavnoj upravnoj stvari, s obzirom da u službenoj evidenciji prvostepenog upravnog organa postoje podaci da je imenovani privremeni korisnik spornog stana od 1993. godine na osnovu rješewa Opštinskog sekretarijata. To proizilazi iz primjene člana 139 Zakona o upravnom postupku FBiH, u kom je precizirano da ako stanje stvari može da se utvrdi na osnovu službenih podataka kojim organ raspolaže, onda o pravima stranaka u upravnom postupku može da se odlučuje po tzv. "skraćenom postupku", pošto nije neophodno posebno saslušanje radi zaštite prava stranaka odnosno wihovih pravnih interesa. Na kraju, pošto je i žalbeni postupak vođen utvrđivanjem svih relevantnih činjenica na koje je ukazano u apelantovoj žalbi, kao i dosljednom primjenom materijalnog prava, apelantovi navodi da je po žalbenom postupku došlo do povrede njegovih prava i da je odlučivano pod pritiskom određenih pojedinaca su paušalnog karaktera i neosnovani. 33. S obzirom na sve izneseno, Ustavni sud zakqučuje da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovog prava na poštovanje njegovog doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ustavni sud zakqučuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješawa javne vlasti u apelantovo pravo na poštovanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelantovog ustavnog prava, jer takvo miješanje predviđeno zakonom predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1103/06, rješavajući apelaciju Delivoja Antonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Delivoja Antonića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom parničnom postupku koji je bio zaveden pred Općinskim sudom I Sarajevo pod brojem P-2293/02. Nalaže se Kantonu Sarajevo da Delivoju Antoniću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog nepreduzimanja procesnih radnji u razumnom roku, a koje su odgovornost Općinskog suda I Sarajevo. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Delivoja Antonića podnesen u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom postupku pred sudovima Republike Srpske, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Delivoje Antonić (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je 10. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine parničnog građanskog postupka naknade štete, okončanog pravosnažnom Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo (17. jula 2007. godine), te Općinskog suda u Sarajevu (12. marta 2008. godine) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor Osnovnog suda Sokolac je dostavljen 23. jula 2007. godine. Okružni sud Istočno Sarajevo dostavio je odgovor 20. jula 2007. godine, a Općinski sud u Sarajevu dostavio je odgovor 14. marta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori sudova dostavljeni su apelantu 5. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. U toku 1986. godine apelant i njegov otac Milkan Antonić podnijeli su tužbu protiv Općine Pale radi činjenja i naknade štete (tadašnjih 800.000 din.) zbog toga što im je, kako oni navode, protivzakonito uklonjen (srušen) građevinski objekt (porodična kuća). Naime, apelantov otac je bio suvlasnik parcele k.č. br. 652/16, kućište i dvorište površine 143 m², upisane u zk. uložak broj 1087 sa dijelom ¼, na kojoj je bio izgrađen sporni objekt. Kuću je koristio apelant u stambene svrhe. U toku 70, pa do 1984. godine, Općina Pale je odobrila trećim licima (porodici Rajić) da izgrade u blizini k.č. br. 652/16 porodični objekt tako što je izuzela iz posjeda susjedno neizgrađeno građevinsko zemljište na k.č. br. 652/57, površine 340 m² (koje je bilo u posjedu apelantovog oca), te ga dodijelila porodici Rajić. Kada je okončan postupak izuzimanja iz posjeda neizgrađenog građevinskog zemljište na k.č. br. 652/57, Općina Pale je u toku 1984. godine imenovala Komisiju za procjenu ruševnog objekta (predmetni objekt) na susjednoj parceli, u suvlasništvu apelantovog oca (1/10), koji je koristio apelant. Sačinjen je premjer, procijenjena kuća, te zapisnik na mjestu događaja o stanju stambenog objekta. Općina Pale je, nakon toga, donijela rješenje kojim je potvrđeno da je objekt u ruševnom stanju. Istim Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH rješenjem naloženo je suvlasnicima, između ostalih i apelantovom ocu, da u roku od 3 dana poruše objekt. Apelantov otac je pravovremeno uložio žalbu na rješenje, koje nije imalo suspenzivno djelovanje, o kojoj nije nikada odlučeno. S obzirom na to da suvlasnici nisu srušili objekt, Općina Pale je, putem nadležnog preduzeća, srušila spornu kuću, na šta je bilo, također, ukazano u rješenju Općine Pale da će se desiti ukoliko vlasnici sami to ne urade. 7. Parnični postupak od 1986. godine tekao je pred tadašnjim Osnovnim sudom I Sarajevo. Taj sud je tek 23. oktobra 2002. godine, s obzirom na novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i teritorijalni raspored sudova entiteta, ustupio predmet pod brojem P-2293/02 mjesno nadležnom Osnovnom sudu Sokolac. Taj sud je uzeo predmet u rad 15. aprila 2003. godine, te donio prvostepenu Presudu broj P-318/02 28. januara 2004. godine, znači, u roku od 9 mjeseci. Tom presudom, inter alia, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca, te je naloženo tuženoj Općini Pale da isplati tužiocima iznos od 9.903 KM na ime porušenog objekta sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. oktobra 2003. godine. Također je dosuđena naknada za gradsko građevinsko zemljište od 143 m² u iznosu od 3.618 KM. 8. Nakon uložene žalbe obje strane u postupku, Okružni sud u Srpskom Sarajevu je Rješenjem broj Gž-178/04 od 18. oktobra 2004. godine, znači nakon daljnjih 9 mjeseci, usvojio uložene žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalbeni sud je tako odlučio zbog toga što je prvostepeni sud, nakon što su tužioci preinačili tužbeni zahtjev, donio presudu a da tuženim nije dao priliku da se očituju na preinačeni tužbeni zahtjev. 9. U ponovnom postupku Osnovni sud Sokolac je, nakon novih 9 mjeseci, donio Rješenje broj P-1331/04 od 8. augusta 2005. godine kojim je prekinuo parnični postupak dok se ne riješi prethodno pitanje pred upravnim organom. Naime, taj sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da upravni postupak rušenja spornog objekta nije nikada pravosnažno okončan, jer nadležni drugostepeni upravni organ nije nikada donio drugostepeno konačno rješenje povodom uložene žalbe apelantovog oca (vidi tačku 6. ove odluke), niti je postupak pravosnažno okončan. 10. Nakon uložene žalbe tužilaca, Okružni sud u Istočnom Sarajevu je donio Rješenje broj GŽ-610/05 od 5. aprila 2006. godine kojim je usvojio žalbu, ukinuo rješenje prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je usvojio stav da je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno, jer drugostepeni upravni organ nije u zakonskom roku riješio žalbu. Međutim, "pošto nije vođen upravni spor, drugostepeno rješenje, koje nije nikada doneseno, postalo je konačno". 11. U drugom ponovnom postupku, nakon 6 mjeseci, Osnovni sud Sokolac je donio Presudu broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine kojom je spor, prema stanju spisa, okončan. Taj sud je obavezao Općinu Pale da tužiocima isplati iznos od 11.723,63 KM za porušeni stambeni građevinski objekt sa zateznom kamatom počevši od 1. jula 1998. godine. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Prema dopisu Osnovnog suda Sokolac, Općina Pale je izvršila presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer postupak traje već 20 godina. Smatra da se postupak vodio neprofesionalno i protivno relevantnim zakonima, te traži naknadu štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud u Sarajevu ne smatra da se ovaj predmet ubraja u njegovu odgovornost. Broj 54 – Strana 53 14. Osnovni sud Sokolac je u svom odgovoru od 23. jula 2007. godine ponovio hronologiju postupka. Smatra da nije bilo odugovlačenja postupka, te da apelacija nije osnovana. 15. Okružni sud Istočno Sarajevo, također, ima mišljenje da je apelacija neosnovana. Smatra da je bilo opravdano vođenje ponovnih postupaka, jer su bitno povrijeđene odredbe parničnog postupka. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. st. 1. i 4. Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održat će se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Član 215. stav 1. Po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana. Član 217. st. 1, 3. i 4. Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Š…Ć Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Član 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stava 1. ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta. Broj 54 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Predmetni postupak, naime, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine trajao je oko 20 godina. 21. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak počeo 1986. godine, tj. kada Ustav Bosne i Hercegovine nije stupio na snagu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, nastao novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i s njim novi teritorijalni raspored sudova. Zbog toga će Ustavni sud ispitati dva aspekta dopustivosti: (a) svoju nadležnost ratione temporis za period od pokretanja postupka u toku 1986. godine do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, te odgovornost ratione personae sudova do ustupanja spisa predmeta i od njihovog ustupanja Osnovnom sudu Sokolac od Općinskog suda I Sarajevo, a što se desilo 23. oktobra 2002. godine. Naime, to je bitno zbog toga što ovi sudovi pripadaju različitim odgovornim strana, entitetima (tj. kantonima), kao teritorijalno-administrativnim jedinicama, što će se automatski implicirati i na njihovu, eventualnu, finansijsku odgovornost. 22. Što se tiče ratione temporis odgovornosti, Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da se pri određivanju dužine postupka ne uzima u obzir period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu (vidi, naprimjer, odluke Ustavnog suda AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 30, AP 626/04 od 18. maja 2005. godine, tačka 43). Stoga, Ustavni sud neće razmatrati taj period, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog datuma, jer se samo taj period ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 23. Što se tiče drugog pitanja, ratione personae odgovornosti pojedinih sudova, Ustavni sud smatra da za period od 14. decembra 1995. godine do dana ustupanja predmeta Osnovnom sudu Sokolac, što se desilo 23. oktobra 2002. godine, odgovornost za dužinu postupka snosi isključivo Općinski sud I Sarajevo. Od tog datuma odgovornost je prenesena na Osnovni sud Sokolac i druge sudove Republike Srpske, koji su, kao nadležni, odlučivali u predmetnom slučaju. U vezi s tim, a kao potvrda svog metodološkog pristupa i zaključka, Ustavni sud se poziva na stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine iz Odluke o prihvatljivosti i meritumu u predmetu CH/03/14825 (Đulaga Ivojević protiv Republike Srpske od 9. novembra 2005. godine, stav 47) u kojoj je razmatrana odgovornost tuženih strana, entiteta, za period dužine trajanja postupka dok spis nije ustupljen nadležnom sudu. Podnosilac prijave je tužbu protiv osporenog upravnog akta podnio 1992. godine, ali predmet nije rješavan zbog rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, kratko nakon prestanka rata i ratnog stanja, 18. juna 1996. godine, postignut je međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta, pa je predmet podnosioca prijave proslijeđen Vrhovnom sudu Republike Srpske. Stoga, Komisija smatra da je relevantan period koji se mora uzeti u obzir pri razmatranju pitanja da li je pravo podnosioca prijave na suđenje u razumnom roku prekršeno, period od primopredaje Srijeda, 3.9.2008. predmeta između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tj. od 29. jula 1996. godine, što je datum primopredaje koji je naveden u dopisu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocu apelacije od 9. augusta 2001. godine, pa do donošenja presude Vrhovnog suda 26. januara 2005. godine. Period od 14. decembra 1995. godine, kada je Republika Srpska preuzela obaveze iz Sporazuma, do 29. jula 1996. godine Komisija neće uzeti u obzir, jer smatra da je ovo razuman rok unutar kojeg su entiteti mogli sklopiti jedan tako složen sporazum o razmjeni predmeta i dogovoriti njegov modus operandi. 24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva ratione temporis u pogledu apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za period od 14. decembra 1995. godine do 11. oktobra 2006. godine, kada je Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 predmetni parnični postupak okončan. Unutar ovog perioda apelacija je dopustiva ratione personae za period od 14. decembra 1995. godine do 23. oktobra 2002. godine u odnosu na Općinski sud I Sarajevo (današnji Općinski sud Sarajevo), a za naknadni period je dopustiva u odnosu na sudove Republike Srpske. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava ostale uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je, zbog toga što nije okončan parnični postupak povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š…Ć. 28. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. parnici koju je apelant kao drugotužilac pokrenuo radi činjenja i naknade štete. Prema tome, apelant je bio zainteresiran i imao pravo da u razumnom roku dobije konačnu sudsku odluku o svojim građanskim pravima i obavezama, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na tu situaciju. 29. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitom praksom, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 30. Prema praksi organa Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u vezi sa dužinom postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost, period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom ustanovljenja njihove vremenske nadležnosti s tim da se mora uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 31. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu I Sarajevo u toku 1986. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje oko 20 godina, od čega se 11 godina ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Od tih 11 godina, za koje su odgovorni sudovi u Bosni i Hercegovini, a uzimajući u obzir tačku 22. ove odluke, period od 6 godina i 5 mjeseci ubraja se u odgovornost Općinskog suda I Sarajevo, a 4 godine i 1 mjesec ubrajaju se u odgovornost sudova Republike Srpske. Složenost predmeta 32. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 231-G, strana 75). Također, broj strana u postupku je bitno značajan. 33. Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja, koja su relevantna za rješavanje, relativno složeni. Prije svega, radi se o starom predmetu u kojem je utvrđivanje pravilnog činjeničnog stanja, zbog proteka vremena, otežano. Dalje, i samo utvrđivanje činjenica zahtijeva provođenje obimnijeg dokaznog postupka. Također, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj, u vezi sa primjenom relevantnih propisa, dosta složen. Trebalo je riješiti i pitanje upravnog postupka, kao jedno od pravnih pitanja. Konačno, ne postoji samo jedna strana u postupku već više tužilaca, što je dodatno zakompliciralo predmet. To navodi na zaključak da postupanje sudova Republike Srpske u periodu od 4 godine i 1 mjesec odgovara složenosti predmeta. 34. Ipak, ova složenost predmeta ne odnosi se na Općinski sud I Sarajevo, već samo na sudove Republike Srpske. Naime, Općinski sud I Sarajevo je morao isključivo utvrditi svoju teritorijalnu nenadležnost za postupanje u predmetu, te proslijediti spis nadležnom sudu. Prema tome, period od 6 godina i 5 mjeseci je predugo s obzirom na aktivnosti koje je taj sud trebalo da preduzme. Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 36. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na period postupka pred Općinskim sudom I Sarajevo, Ustavni sud smatra da on ne snosi nikakvu odgovornost. Nema dokaza da je apelant urgirao da se predmet ustupi nadležnom sudu. Međutim, Ustavni sud smatra da je to pitanje koje je isključiva obaveza sudova, a ne strana u postupku. Kao što je navedeno, Ustavni sud je već opravdao sve sudove u Bosni i Hercegovini za period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, do 18. juna 1996. godine, kada je postignut međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta. Nakon toga, Ustavni sud ne može naći opravdanje za nepostupanje prema sporazumu. 37. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na period postupka pred sudovima Republike Srpske, Ustavni sud primjećuje da je apelant više puta precizirao tužbeni zahtjev dok ga nije opredijelio (strana 3. prvostepene Presude Osnovnog suda Sokolac broj P-318/02 od 28. januara 2004. godine), tražio da se Broj 54 – Strana 55 provede prilično iscrpan dokazni postupak (strana 5. et sequ. prethodno citirane presude). Osim toga, apelant je ulagao žalbe tri puta na prvostepene presude/rješenje, koje su objektivno doprinijele dužini postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelant iskorištavanjem procesnih prava znatno doprinio da postupak traje 4 godine i mjesec. Ponašanje sudova 38. Što se tiče odgovornosti Općinskog suda I Sarajevo, Ustavni sud ne može naći bilo kakvo obrazloženje za neaktivnost tog suda u periodu od 6 godina i 5 mjeseci i nedostavljanje spisa nadležnom sudu kako bi postupak mogao biti nastavljen. Štaviše, u svom odgovoru Općinski sud I Sarajevo sebe ni na koji način ne smatra odgovornim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije od Općinskog suda I Sarajevo. 39. Što se tiče odgovornosti sudova Republike Srpske, Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Osnovni sud Sokolac uzeo u rad predmet u roku od 5 mjeseci nakon što ga je zaprimio. Dalje, ova dva suda su u periodu od 4 godine i 1 mjesec donijeli ukupno 5 odluka, tri presude i dva rješenja. To je sasvim zadovoljavajuća dinamika rada sudova, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu, s jedne strane, da niti jedan postupak nije trajao duže od 9 mjeseci, a, s druge strane, da je Ustavni sud svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Iako Evropska konvencija, koja čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, obavezuje državu da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku, opterećenost sudova se priznaje kao opravdan razlog za nešto dužu dinamiku rada u predmetima (AP 2008/06 od 8. novembra 2007. godine, tačka 75). 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno da ulazi u pojedinosti pojedinih postupaka i zaključuje da sudovi Republike Srpske nisu povrijedili apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 41. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 10.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 42. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Budući da se parnični postupak radi utvrđenja činjenja i naknade štete ne smatra hitnim sporovima, te imajući u vidu period postupka za koji je odgovoran Općinski sud I Sarajevo, a to je šest godina i pet mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 900 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo s obzirom na to da ova administrativno-teritorijalna jedinica, a na osnovu člana V.4.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, snosi odgovornost za Broj 54 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH rad ovog suda. Isplatu je potrebno izvršiti u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 43. Činjenica da u konkretnom slučaju apelantov predmet nije bio proslijeđen nadležnom sudu u Bosni i Hercegovini 6 godina i 5 mjeseci, a da apelantovo ponašanje nije doprinijelo nerazumnoj dužini trajanja postupka, dovoljni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 44. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3, člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1103/06, rješavajući apelaciju Delivoja Antonića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Delivoja Antonića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom parničnom postupku koji je bio zaveden pred Općinskim sudom I Sarajevo pod brojem P-2293/02. Nalaže se Kantonu Sarajevo da Delivoju Antoniću, u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog nepoduzimanja procesnih radnji u razumnom roku, a koje su odgovornost Općinskog suda I Sarajevo. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neutemeljen preostali dio apelacije Delivoja Antonića podnesen u svezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom postupku pred sudovima Republike Srpske, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. listopada 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Delivoje Antonić (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je 10. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne duljine parničnog građanskog postupka naknade 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. štete, okončanog pravomoćnom Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. listopada 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo (17. srpnja 2007. godine), te Općinskog suda u Sarajevu (12. ožujka 2008. godine) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor Osnovnog suda Sokolac je dostavljen 23. srpnja 2007. godine. Okružni sud Istočno Sarajevo dostavio je odgovor 20. srpnja 2007. godine, a Općinski sud u Sarajevu dostavio je odgovor 14. ožujka 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori sudova dostavljeni su apelantu 5. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. U tijeku 1986. godine apelant i njegov otac Milkan Antonić podnijeli su tužbu protiv Općine Pale radi činidbe i naknade štete (tadašnjih 800.000 din.) zbog toga što im je, kako oni navode, protuzakonito uklonjen (srušen) građevinski objekt (obiteljska kuća). Naime, apelantov otac je bio suvlasnik parcele k.č. br. 652/16, kućište i dvorište površine 143 m², upisane u zk. uložak broj 1087 sa dijelom ¼, na kojoj je bio izgrađen upitni objekt. Kuću je koristio apelant u stambene svrhe. U tijeku 70, pa do 1984. godine, Općina Pale je odobrila trećim osobama (obitelji Rajić) da izgrade u blizini k.č. br. 652/16 obiteljski objekt tako što je izuzela iz posjeda susjedno neizgrađeno građevinsko zemljište na k.č. br. 652/57, površine 340 m² (koje je bilo u posjedu apelantovog oca), te ga dodijelila obitelji Rajić. Kada je okončan postupak izuzimanja iz posjeda neizgrađenog građevinskog zemljište na k.č. br. 652/57, Općina Pale je u tijeku 1984. godine imenovala Povjerenstvo za procjenu ruševnog objekta (predmetni objekt) na susjednoj parceli, u suvlasništvu apelantovog oca (1/10), koji je koristio apelant. Sačinjen je premjer, procijenjena kuća, te zapisnik na mjestu događaja o stanju stambenog objekta. Općina Pale je, nakon toga, donijela rješenje kojim je potvrđeno da je objekt u ruševnom stanju. Istim rješenjem naloženo je suvlasnicima, između ostalih i apelantovom ocu, da u roku od 3 dana poruše objekt. Apelantov otac je pravodobno uložio priziv na rješenje, koje nije imalo suspenzivno djelovanje, o kojem nije nikada odlučeno. Obzirom na to da suvlasnici nisu srušili objekt, Općina Pale je, putem nadležnog pOduzeća, srušila upitnu kuću, na što je bilo, također, ukazano u rješenju Općine Pale da će se desiti ukoliko vlasnici sami to ne urade. 7. Parnični postupak od 1986. godine tekao je pred tadašnjim Osnovnim sudom I Sarajevo. Taj sud je tek 23. listopada 2002. godine, obzirom na novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i teritorijalni raspored sudova entiteta, ustupio predmet pod brojem P-2293/02 mjesno nadležnom Osnovnom sudu Sokolac. Taj sud je uzeo predmet u rad 15. travnja 2003. godine, te donio prvostupanjsku Presudu broj P-318/02 28. siječnja 2004. godine, znači, u roku od 9 mjeseci. Tom presudom, inter alia, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je naloženo tuženoj Općini Pale da isplati tužiteljima iznos od 9.903 KM na ime porušenog objekta sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. listopada 2003. godine. Također je dosuđena naknada za gradsko građevinsko zemljište od 143 m² u iznosu od 3.618 KM. 8. Nakon uloženog priziva obje strane u postupku, Okružni sud u Srpskom Sarajevu je Rješenjem broj Gž-178/04 od 18. listopada 2004. godine, znači nakon daljnjih 9 mjeseci, usvojio uložene prizive, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prizivni sud je tako odlučio zbog toga što je prvostupanjski sud, nakon što su tužitelji preinačili tužbeni zahtjev, donio presudu a da tuženim nije dao prigodu očitovati se na preinačeni tužbeni zahtjev. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. U ponovnom postupku Osnovni sud Sokolac je, nakon novih 9 mjeseci, donio Rješenje broj P-1331/04 od 8. kolovoza 2005. godine kojim je prekinuo parnični postupak dok se ne riješi prethodno pitanje pred upravnim tijelom. Naime, taj sud je u obrazloženju svojeg rješenja naveo da upravni postupak rušenja upitnog objekta nije nikada pravomoćno okončan, jer nadležno drugostupanjsko upravno tijelo nije nikada donijelo drugostupanjsko konačno rješenje povodom uloženog priziva apelantovog oca (vidi točku 6. ove odluke), niti je postupak pravomoćno okončan. 10. Nakon uloženog priziva tužitelja, Okružni sud u Istočnom Sarajevu je donio Rješenje broj GŽ-610/05 od 5. travnja 2006. godine kojim je usvojio priziv, ukinuo rješenje prvostupanjskog suda i predmet vratio tome sudu na ponovni postupak. Okružni sud je usvojio stajalište da je prvostupanjsko rješenje postalo pravomoćno, jer drugostupanjsko upravno tijelo nije u zakonskom roku riješilo priziv. Međutim, "pošto nije vođen upravni spor, drugostupanjsko rješenje, koje nije nikada doneseno, postalo je konačno". 11. U drugom ponovnom postupku, nakon 6 mjeseci, Osnovni sud Sokolac je donio Presudu broj 089-0-P-06-000 190 od 11. listopada 2006. godine kojom je spor, prema stanju spisa, okončan. Taj sud je obvezao Općinu Pale da tužiteljima isplati iznos od 11.723,63 KM za porušeni stambeni građevinski objekt sa zateznom kamatom počevši od 1. srpnja 1998. godine. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Prema dopisu Osnovnog suda Sokolac, Općina Pale je izvršila presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer postupak traje već 20 godina. Smatra da se postupak vodio neprofesionalno i protivno relevantnim zakonima, te traži naknadu štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 13. Općinski sud u Sarajevu ne smatra da se ovaj predmet ubraja u njegovu odgovornost. 14. Osnovni sud Sokolac je u svojem odgovoru od 23. srpnja 2007. godine ponovio kronologiju postupka. Smatra da nije bilo odugovlačenja postupka, te da apelacija nije utemeljena. 15. Okružni sud Istočno Sarajevo, također, ima mišljenje da je apelacija neutemeljena. Smatra da je bilo opravdano vođenje ponovnih postupaka, jer su bitno povrijeđene odredbe parničnog postupka. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana primitka ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Po primitku tužbe sa prilozima tuženi je dužan, najkasnije u roku od 30 dana, dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. st. 1. i 4. Po primitku odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Broj 54 – Strana 57 Pripremno ročište održat će se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 215. stavak 1. Po primitku odgovora na priziv ili po proteku roka za odgovor na priziv prvostupanjski sud će priziv i odgovor na priziv, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu najkasnije u roku od osam dana. Članak 217. st. 1, 3. i 4. Drugostupanjski sud odlučuje o prizivu na sjednici vijeća ili na osnovi održane rasprave. Š…Ć Drugostupanjski sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostupanjskog suda primi spise po prizivu. Drugostupanjski sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o prizivu, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave. Članak 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostupanjskim sudom, dalji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stavka 1. ovog članka u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu provesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan provesti na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imat će, u pogledu prava i obveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta. VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošenja odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Predmetni postupak, naime, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. listopada 2006. godine trajao je oko 20 godina. 21. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak počeo 1986. godine, tj. kada Ustav Bosne i Hercegovine nije stupio na snagu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. prosinca 1995. godine, nastao novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i s njim novi teritorijalni raspored sudova. Zbog toga će Ustavni sud ispitati dva aspekta dopustivosti: (a) svoju nadležnost ratione temporis za razdoblje od pokretanja postupka u tijeku 1986. godine do stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. prosinca 1995. godine, te odgovornost ratione personae sudova do ustupanja spisa predmeta i od njihovog ustupanja Osnovnom Broj 54 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudu Sokolac od Općinskog suda I Sarajevo, a što se desilo 23. listopada 2002. godine. Naime, to je bitno zbog toga što ovi sudovi pripadaju različitim odgovornim strana, entitetima (tj. kantonima), kao teritorijalno-administrativnim jedinicama, što će se automatski implicirati i na njihovu, eventualnu, financijsku odgovornost. 22. Što se tiče ratione temporis odgovornosti, Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da se prigodom određivanja duljine postupka ne uzima u obzir razdoblje koje je prethodilo 14. prosincu 1995. godine, kao nadnevku kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu (vidi, primjerice, odluke Ustavnog suda AP 769/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 30, AP 626/04 od 18. svibnja 2005. godine, točka 43). Stoga, Ustavni sud neće razmatrati to razdoblje, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog nadnevka, jer se samo to razdoblje ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 23. Što se tiče drugog pitanja, ratione personae odgovornosti pojedinih sudova, Ustavni sud smatra da za razdoblje od 14. prosinca 1995. godine do dana ustupanja predmeta Osnovnom sudu Sokolac, što se desilo 23. listopada 2002. godine, odgovornost za duljinu postupka snosi isključivo Općinski sud I Sarajevo. Od tog nadnevka odgovornost je prenesena na Osnovni sud Sokolac i druge sudove Republike Srpske, koji su, kao nadležni, odlučivali u predmetnom slučaju. U svezi s tim, a kao potvrda svojeg metodološkog pristupa i zaključka, Ustavni sud se poziva na stajalište Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine iz Odluke o prihvatljivosti i meritumu u predmetu CH/03/14825 (Đulaga Ivojević protiv Republike Srpske od 9. studenog 2005. godine, stavak 47) u kojoj je razmatrana odgovornost tuženih strana, entiteta, za razdoblje duljine trajanja postupka dok spis nije ustupljen nadležnom sudu. Podnositelj prijave je tužbu protiv pobijanog upravnog akta podnio 1992. godine, ali predmet nije rješavan zbog rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, kratko nakon prestanka rata i ratnog stanja, 18. lipnja 1996. godine, postignut je međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta, pa je predmet podnositelja prijave proslijeđen Vrhovnom sudu Republike Srpske. Stoga, Povjerenstvo smatra da je relevantno razdoblje koje se mora uzeti u obzir prigodom razmatranja pitanja je li pravo podnositelja prijave na suđenje u razumnom roku prekršeno, razdoblje od primopredaje predmeta između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tj. od 29. srpnja 1996. godine, što je nadnevak primopredaje koji je naveden u dopisu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine podnositelju apelacije od 9. kolovoza 2001. godine, pa do donošenja presude Vrhovnog suda 26. siječnja 2005. godine. Razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je Republika Srpska preuzela obveze iz Sporazuma, do 29. srpnja 1996. godine Povjerenstvo neće uzeti u obzir, jer smatra da je ovo razuman rok unutar kojeg su entiteti mogli sklopiti jedan tako složen sporazum o razmjeni predmeta i dogovoriti njegov modus operandi. 24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva ratione temporis glede apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za razdoblje od 14. prosinca 1995. godine do 11. listopada 2006. godine, kada je Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 predmetni parnični postupak okončan. Unutar ovog razdoblja apelacija je dopustiva ratione personae za razdoblje od 14. prosinca 1995. godine do 23. listopada 2002. godine u odnosu na Općinski sud I Sarajevo (današnji Općinski sud Sarajevo), a za naknadno razdoblje je dopustiva u odnosu na sudove Republike Srpske. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava ostale uvjete glede dopustivosti. Srijeda, 3.9.2008. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je, zbog toga što nije okončan parnični postupak povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š…Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š…Ć. 28. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne naravi, tj. parnici koju je apelant kao drugotužitelj pokrenuo radi činidbe i naknade štete. Prema tomu, apelant je bio zainteresiran i imao pravo u razumnom roku dobiti konačnu sudbenu odluku o svojim građanskim pravima i obvezama, te je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na tu situaciju. 29. Ustavni sud podsjeća da se, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, kao i vlastitom praksom, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 30. Prema praksi tijela Europske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u svezi sa duljinom postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije ustanovila svoju vremensku nadležnost, razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom ustanovljenja njihove vremenske nadležnosti s tim da se mora uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 31. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu I Sarajevo u tijeku 1986. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje oko 20 godina, od čega se 11 godina ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Od tih 11 godina, za koje su odgovorni sudovi u Bosni i Hercegovini, a uzimajući u obzir točku 22. ove odluke, razdoblje od 6 godina i 5 mjeseci ubraja se u odgovornost Općinskog suda I Sarajevo, a 4 godine i 1 mjesec ubrajaju se u odgovornost sudova Republike Srpske. Složenost predmeta 32. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju činitelja poput naravi činjenica koje treba utvrditi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. veljače 1993. godine, serija A broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Europski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A broj 231-G, strana 75). Također, broj strana u postupku je bitno značajan. 33. Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu narav činjenica, kao i pravna pitanja, koja su relevantna za rješavanje, Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH relativno složeni. Prije svega, radi se o starom predmetu u kojem je utvrđivanje pravilnog činjeničnog stanja, zbog proteka vremena, otežano. Dalje, i samo utvrđivanje činjenica zahtijeva provedbu opsežnijeg dokaznog postupka. Također, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj, u svezi sa primjenom relevantnih propisa, dosta složen. Trebalo je riješiti i pitanje upravnog postupka, kao jedno od pravnih pitanja. Konačno, ne postoji samo jedna strana u postupku već više tužitelja, što je dodatno zakompliciralo predmet. To navodi na zaključak da postupanje sudova Republike Srpske u razdoblju od 4 godine i 1 mjesec odgovara složenosti predmeta. 34. Ipak, ova složenost predmeta se ne odnosi na Općinski sud I Sarajevo, već samo na sudove Republike Srpske. Naime, Općinski sud I Sarajevo je morao isključivo utvrditi svoju teritorijalnu nenadležnost za postupanje u predmetu, te proslijediti spis nadležnom sudu. Prema tomu, razdoblje od 6 godina i 5 mjeseci je predugo obzirom na aktivnosti koje je taj sud trebao poduzeti. Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 36. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na razdoblje postupka pred Općinskim sudom I Sarajevo, Ustavni sud smatra da on ne snosi nikakvu odgovornost. Nema dokaza da je apelant urgirao da se predmet ustupi nadležnom sudu. Međutim, Ustavni sud smatra da je to pitanje koje je isključiva obveza sudova, a ne strana u postupku. Kao što je navedeno, Ustavni sud je već opravdao sve sudove u Bosni i Hercegovini za razdoblje od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, do 18. lipnja 1996. godine, kada je postignut međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta. Nakon toga, Ustavni sud ne može naći opravdanje za nepostupanje prema sporazumu. 37. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na razdoblje postupka pred sudovima Republike Srpske, Ustavni sud primjećuje da je apelant više puta precizirao tužbeni zahtjev dok ga nije opredijelio (strana 3. prvostupanjske Presude Osnovnog suda Sokolac broj P-318/02 od 28. siječnja 2004. godine), tražio da se provede prilično iscrpan dokazni postupak (strana 5. et sequ. prethodno citirane presude). Osim toga, apelant je ulagao prizive tri puta na prvostupanjske presude/rješenje, koje su objektivno doprinijele duljini postupka. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da je apelant iskorištavanjem procesnih prava znatno doprinio da postupak traje 4 godine i mjesec. Ponašanje sudova 38. Što se tiče odgovornosti Općinskog suda I Sarajevo, Ustavni sud ne može naći bilo kakvo obrazloženje za neaktivnost tog suda u razdoblju od 6 godina i 5 mjeseci i nedostavljanje spisa nadležnom sudu kako bi postupak mogao biti nastavljen. Štoviše, u svojem odgovoru Općinski sud I Sarajevo sebe ni na koji način ne smatra odgovornim. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije od Općinskog suda I Sarajevo. 39. Što se tiče odgovornosti sudova Republike Srpske, Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Osnovni sud Sokolac uzeo u rad predmet u roku od 5 mjeseci nakon što ga je zaprimio. Dalje, ova dva suda su u razdoblju od 4 godine i 1 mjesec donijeli ukupno 5 odluka, tri presude i dva rješenja. To je sasvim zadovoljavajuća dinamika rada sudova, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu, s jedne strane, da niti jedan postupak nije trajao dulje od 9 mjeseci, a, s druge strane, da je Ustavni sud svjestan Broj 54 – Strana 59 činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Iako Europska konvencija, koja čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, obvezuje državu da svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji, te da svoj pravni sustav organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku, opterećenost sudova se priznaje kao opravdan razlog za nešto dulju dinamiku rada u predmetima (AP 2008/06 od 8. studenog 2007. godine, točka 75). 40. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno ulaziti u pojedinosti pojedinih postupaka i zaključuje da sudovi Republike Srpske nisu povrijedili apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 41. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 10.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 42. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM a ukoliko se radi o žurnom postupku, iznos od 300 KM. Budući da se parnični postupak radi utvrđenja činidbe i naknade štete ne smatra žurnim sporovima, te imajući u vidu razdoblje postupka za koji je odgovoran Općinski sud I Sarajevo, a to je šest godina i pet mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 900 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Kanton Sarajevo obzirom da ova administrativno-teritorijalna jedinica, a na temelju članka V.4.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, snosi odgovornost za rad ovog suda. Isplatu je potrebno izvršiti u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 43. Činjenica da u konkretnom slučaju apelantov predmet nije bio proslijeđen nadležnom sudu u Bosni i Hercegovini 6 godina i 5 mjeseci, a da apelantovo ponašanje nije doprinijelo nerazumnoj duljini trajanja postupka, dostatni su Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 44. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3, članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1103/06, rješavajući apelaciju Delivoja Antonića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Broj 54 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Delivoja Antonića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom parničkom postupku koji je bio zaveden pred Opštinskim sudom I Sarajevo pod brojem P-2293/02. Nalaže se Kantonu Sarajevo da Delivoju Antoniću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 900 KM na ime nematerijalne štete zbog nepreduzimawa procesnih radwi u razumnom roku, a koje su odgovornost Opštinskog suda I Sarajevo. Nalaže se Kantonu Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbija se kao neosnovan preostali dio apelacije Delivoja Antonića podnesen u vezi sa pravom na donošenje odluke u razumnom roku u građanskom postupku pred sudovima Republike Srpske, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Delivoje Antonić (u daqnjem tekstu: apelant) sa Pala podnio je 10. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine parničkog građanskog postupka naknade štete, okončanog pravosnažnom Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo (17. jula 2007. godine), te Opštinskog suda u Sarajevu (12. marta 2008. godine) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovor Osnovnog suda Sokolac je dostavljen 23. jula 2007. godine. Okružni sud Istočno Sarajevo dostavio je odgovor 20. jula 2007. godine, a Opštinski sud u Sarajevu dostavio je odgovor 14. marta 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori sudova dostavljeni su apelantu 5. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. U toku 1986. godine apelant i njegov otac Milkan Antonić podnijeli su tužbu protiv Opštine Pale radi činjenja i naknade štete (tadašwih 800.000 din.) zbog toga što im je, kako oni navode, protivzakonito uklonjen (srušen) građevinski objekat (porodična kuća). Naime, apelantov otac je bio susopstvenik parcele k.č. br. 652/16, kućište i dvorište 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. površine 143 m², upisane u zk. uložak broj 1087 sa dijelom ¼, na kojoj je bio izgrađen sporni objekat. Kuću je koristio apelant u stambene svrhe. U toku 70, pa do 1984. godine, Opština Pale je odobrila trećim licima (porodici Rajić) da izgrade u blizini k.č. br. 652/16 porodični objekat tako što je izuzela iz posjeda susjedno neizgrađeno građevinsko zemqište na k.č. br. 652/57, površine 340 m² (koje je bilo u posjedu apelantovog oca), te ga dodijelila porodici Rajić. Kada je okončan postupak izuzimawa iz posjeda neizgrađenog građevinskog zemqište na k.č. br. 652/57, Opština Pale je u toku 1984. godine imenovala Komisiju za procjenu ruševnog objekta (predmetni objekat) na susjednoj parceli, u susvojini apelantovog oca (1/10), koji je koristio apelant. Sačinjen je premjer, procijenjena kuća, te zapisnik na mjestu događaja o stanju stambenog objekta. Opština Pale je, nakon toga, donijela rješenje kojim je potvrđeno da je objekat u ruševnom stanju. Istim rješenjem naloženo je susopstvenicima, između ostalih i apelantovom ocu, da u roku od 3 dana poruše objekat. Apelantov otac je blagovremeno uložio žalbu na rješenje, koje nije imalo suspenzivno dejstvo, o kojoj nije nikada odlučeno. S obzirom na to da susopstvenici nisu srušili objekat, Opština Pale je, putem nadležnog preduzeća, srušila spornu kuću, na šta je bilo, takođe, ukazano u rješenju Opštine Pale da će se desiti ukoliko sopstvenici sami to ne urade. 7. Parnički postupak od 1986. godine tekao je pred tadašwim Osnovnim sudom I Sarajevo. Taj sud je tek 23. oktobra 2002. godine, s obzirom na novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i teritorijalni raspored sudova entiteta, ustupio predmet pod brojem P-2293/02 mjesno nadležnom Osnovnom sudu Sokolac. Taj sud je uzeo predmet u rad 15. aprila 2003. godine, te donio prvostepenu Presudu broj P-318/02 28. januara 2004. godine, znači, u roku od 9 mjeseci. Tom presudom, inter alia, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca, te je naloženo tuženoj Opštini Pale da isplati tužiocima iznos od 9.903 KM na ime porušenog objekta sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. oktobra 2003. godine. Takođe je dosuđena naknada za gradsko građevinsko zemqište od 143 m² u iznosu od 3.618 KM. 8. Nakon uložene žalbe obje strane u postupku, Okružni sud u Srpskom Sarajevu je Rješenjem broj Gž-178/04 od 18. oktobra 2004. godine, znači nakon daqwih 9 mjeseci, usvojio uložene žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalbeni sud je tako odlučio zbog toga što je prvostepeni sud, nakon što su tužioci preinačili tužbeni zahtjev, donio presudu a da tuženim nije dao priliku da se očituju na preinačeni tužbeni zahtjev. 9. U ponovnom postupku Osnovni sud Sokolac je, nakon novih 9 mjeseci, donio Rješenje broj P-1331/04 od 8. avgusta 2005. godine kojim je prekinuo parnički postupak dok se ne riješi prethodno pitanje pred upravnim organom. Naime, taj sud je u obrazloženju svog rješewa naveo da upravni postupak rušewa spornog objekta nije nikada pravosnažno okončan, jer nadležni drugostepeni upravni organ nije nikada donio drugostepeno konačno rješenje povodom izjavljene žalbe apelantovog oca (vidi tačku 6 ove odluke), niti je postupak pravosnažno okončan. 10. Nakon izjavljene žalbe tužilaca, Okružni sud u Istočnom Sarajevu je donio Rješenje broj GŽ-610/05 od 5. aprila 2006. godine kojim je usvojio žalbu, ukinuo rješenje prvostepenog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je usvojio stanovište da je prvostepeno rješenje postalo pravosnažno, jer drugostepeni upravni organ nije u zakonskom roku riješio žalbu. Međutim, "pošto nije vođen upravni spor, drugostepeno rješenje, koje nije nikada doneseno, postalo je konačno". 11. U drugom ponovnom postupku, nakon 6 mjeseci, Osnovni sud Sokolac je donio Presudu broj 089-0-P-06-000 190 od 11. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH oktobra 2006. godine kom je spor, shodno stanju spisa, okončan. Taj sud je obavezao Opštinu Pale da tužiocima isplati iznos od 11.723,63 KM za porušeni stambeni građevinski objekat sa zateznom kamatom počev od 1. jula 1998. godine. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen. Shodno dopisu Osnovnog suda Sokolac, Opština Pale je izvršila presudu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer postupak traje već 20 godina. Smatra da se postupak vodio neprofesionalno i protivno relevantnim zakonima, te traži naknadu štete u iznosu od 10.000 KM. b) Odgovor na apelaciju 13. Opštinski sud u Sarajevu ne smatra da se ovaj predmet ubraja u njegovu odgovornost. 14. Osnovni sud Sokolac je u svom odgovoru od 23. jula 2007. godine ponovio hronologiju postupka. Smatra da nije bilo odugovlačewa postupka, te da apelacija nije osnovana. 15. Okružni sud Istočno Sarajevo, takođe, ima mišljenje da je apelacija neosnovana. Smatra da je bilo opravdano vođenje ponovnih postupaka, jer su bitno povrijeđene odredbe parničkog postupka. V. Relevantni propisi 16. Zakon o parničkom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. 17. Zakon o parničkom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03) Član 69 Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najkasnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 st. 1 i 4 Po prijemu odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 215 stav 1 Po prijemu odgovora na žalbu ili po proteku roka za odgovor na žalbu prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostepenom sudu najkasnije u roku od osam dana. Član 217 st. 1, 3 i 4 Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave. Broj 54 – Strana 61 Š…Ć Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi. Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavawa sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zakqučewa rasprave. Član 454 st. 1 i 3 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona započeo postupak pred prvostepenim sudom, daqi postupak sprovešće se prema odredbama ovog zakona. U predmetima iz stava 1 ovog člana u kojima je već otvorena glavna rasprava sud je dužan na prvom sljedećem ročištu za glavnu raspravu sprovesti sve radnje koje bi prema odredbama ovog zakona bio dužan da sprovede na pripremnom ročištu. Održavanje tog ročišta imaće, u pogledu prava i obaveza stranaka, sve pravne posljedice koje, prema odredbama ovog zakona, ima održavanje pripremnog ročišta. VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje donošewa odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Predmetni postupak, naime, koji je okončan Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 od 11. oktobra 2006. godine trajao je oko 20 godina. 21. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je postupak počeo 1986. godine, tj. kada Ustav Bosne i Hercegovine nije stupio na snagu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, nastao novi ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini i s wim novi teritorijalni raspored sudova. Zbog toga će Ustavni sud ispitati dva aspekta dopustivosti: (a) svoju nadležnost ratione temporis za period od pokretawa postupka u toku 1986. godine do stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, te odgovornost ratione personae sudova do ustupawa spisa predmeta i od wihovog ustupawa Osnovnom sudu Sokolac od Opštinskog suda I Sarajevo, a što se desilo 23. oktobra 2002. godine. Naime, to je bitno zbog toga što ovi sudovi pripadaju različitim odgovornim strana, entitetima (tj. kantonima), kao teritorijalno-administrativnim jedinicama, što će se automatski implicirati i na wihovu, eventualnu, finansijsku odgovornost. 22. Što se tiče ratione temporis odgovornosti, Ustavni sud je u svojoj stalnoj praksi naglašavao da se pri određivanju dužine postupka ne uzima u obzir period koji je prethodio 14. decembru 1995. godine, kao datumu kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu (vidi, na primjer, odluke Ustavnog suda AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 30, AP 626/04 od 18. maja 2005. godine, tačka 43). Stoga, Ustavni sud neće razmatrati taj period, već će ispitati postupak koji se vodio nakon tog datuma, jer se samo taj period ratione temporis ubraja u nadležnost Ustavnog suda. 23. Što se tiče drugog pitawa, ratione personae odgovornosti pojedinih sudova, Ustavni sud smatra da za period od 14. decembra 1995. godine do dana ustupawa predmeta Broj 54 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Osnovnom sudu Sokolac, što se desilo 23. oktobra 2002. godine, odgovornost za dužinu postupka snosi iskqučivo Opštinski sud I Sarajevo. Od tog datuma odgovornost je prenesena na Osnovni sud Sokolac i druge sudove Republike Srpske, koji su, kao nadležni, odlučivali u predmetnom slučaju. U vezi s tim, a kao potvrda svog metodološkog pristupa i zakqučka, Ustavni sud se poziva na stanovište Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine iz Odluke o prihvatqivosti i meritumu u predmetu CH/03/14825 (Đulaga Ivojević protiv Republike Srpske od 9. novembra 2005. godine, stav 47) u kojoj je razmatrana odgovornost tuženih strana, entiteta, za period dužine trajawa postupka dok spis nije ustupljen nadležnom sudu. Podnosilac prijave je tužbu protiv osporenog upravnog akta podnio 1992. godine, ali predmet nije rješavan zbog rata u Bosni i Hercegovini. Međutim, kratko nakon prestanka rata i ratnog stawa, 18. juna 1996. godine, postignut je međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta, pa je predmet podnosioca prijave proslijeđen Vrhovnom sudu Republike Srpske. Stoga, Komisija smatra da je relevantan period koji mora da se uzme u obzir pri razmatranju pitawa da li je pravo podnosioca prijave na suđenje u razumnom roku prekršeno, period od primopredaje predmeta između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, tj. od 29. jula 1996. godine, što je datum primopredaje koji je naveden u dopisu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine podnosiocu apelacije od 9. avgusta 2001. godine, pa do donošewa presude Vrhovnog suda 26. januara 2005. godine. Period od 14. decembra 1995. godine, kada je Republika Srpska preuzela obaveze iz Sporazuma, do 29. jula 1996. godine Komisija neće uzeti u obzir, jer smatra da je ovo razuman rok unutar kog su entiteti mogli da sklope jedan tako složen sporazum o razmjeni predmeta i dogovore njegov modus operandi. 24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva ratione temporis u pogledu apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za period od 14. decembra 1995. godine do 11. oktobra 2006. godine, kada je Presudom Osnovnog suda Sokolac broj 089-0-P-06-000 190 predmetni parnički postupak okončan. Unutar ovog perioda apelacija je dopustiva ratione personae za period od 14. decembra 1995. godine do 23. oktobra 2002. godine u odnosu na Opštinski sud I Sarajevo (današwi Opštinski sud Sarajevo), a za naknadni period je dopustiva u odnosu na sudove Republike Srpske. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava ostale uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelant smatra da mu je, zbog toga što nije okončan parnički postupak povodom njegove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š…Ć. Srijeda, 3.9.2008. 28. U konkretnom slučaju radi se o sporu građanskopravne prirode, tj. parnici koju je apelant kao drugotužilac pokrenuo radi činjenja i naknade štete. Shodno tome, apelant je bio zainteresovan i imao pravo da u razumnom roku dobije konačnu sudsku odluku o svojim građanskim pravima i obavezama, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv na tu situaciju. 29. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa praksom Evropskog suda za qudska prava, kao i sopstvenom praksom, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 30. Shodno praksi organa Evropske konvencije, koju slijedi i Ustavni sud, u odnosu na predmete u vezi sa dužinom postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije ustanovili svoju vremensku nadležnost, period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom ustanovljewa wihove vremenske nadležnosti s tim da mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 31. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu tadašnjem Osnovnom sudu I Sarajevo u toku 1986. godine, a da je u nadležnosti Ustavnog suda period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje oko 20 godina, od čega se 11 godina ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Od tih 11 godina, za koje su odgovorni sudovi u Bosni i Hercegovini, a uzimajući u obzir tačku 22 ove odluke, period od 6 godina i 5 mjeseci ubraja se u odgovornost Opštinskog suda I Sarajevo, a 4 godine i 1 mjesec ubrajaju se u odgovornost sudova Republike Srpske. Složenost predmeta 32. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A broj 256-D, str. 117). Složenost može da se tiče, osim činjenica, i pravnih pitawa (vidi, Evropski sud za qudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 231-G, strana 75). Takođe, broj strana u postupku je bitno značajan. 33. Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitawa, koja su relevantna za rješavanje, relativno složeni. Prije svega, radi se o starom predmetu u kom je utvrđivanje pravilnog činjeničnog stawa, zbog proteka vremena, otežano. Dalje, i samo utvrđivanje činjenica zahtijeva sprovođenje obimnijeg dokaznog postupka. Takođe, Ustavni sud smatra da je predmetni slučaj, u vezi sa primjenom relevantnih propisa, dosta složen. Trebalo je riješiti i pitanje upravnog postupka, kao jedno od pravnih pitawa. Konačno, ne postoji samo jedna strana u postupku već više tužilaca, što je dodatno zakomplikovalo predmet. To navodi na zakqučak da postupanje sudova Republike Srpske u periodu od 4 godine i 1 mjesec odgovara složenosti predmeta. 34. Ipak, ova složenost predmeta ne odnosi se na Opštinski sud I Sarajevo, već samo na sudove Republike Srpske. Naime, Opštinski sud I Sarajevo je morao iskqučivo da utvrdi svoju teritorijalnu nenadležnost za postupanje u Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetu, te proslijedi spis nadležnom sudu. Shodno tome, period od 6 godina i 5 mjeseci je predugo s obzirom na aktivnosti koje je taj sud trebalo da preduzme. Apelantovo ponašanje 35. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. 36. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na period postupka pred Opštinskim sudom I Sarajevo, Ustavni sud smatra da on ne snosi nikakvu odgovornost. Nema dokaza da je apelant urgirao da se predmet ustupi nadležnom sudu. Međutim, Ustavni sud smatra da je to pitanje koje je iskqučiva obaveza sudova, a ne strana u postupku. Kao što je navedeno, Ustavni sud je već opravdao sve sudove u Bosni i Hercegovini za period od 14. decembra 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine, do 18. juna 1996. godine, kada je postignut međuentitetski sporazum o razmjeni predmeta. Nakon toga, Ustavni sud ne može da nađe opravdanje za nepostupanje prema sporazumu. 37. Što se tiče apelantove odgovornosti u odnosu na period postupka pred sudovima Republike Srpske, Ustavni sud primjećuje da je apelant više puta precizovao tužbeni zahtjev dok ga nije opredijelio (strana 3. prvostepene Presude Osnovnog suda Sokolac broj P-318/02 od 28. januara 2004. godine), tražio da se sprovede prilično iscrpan dokazni postupak (strana 5. et sequ. prethodno citirane presude). Osim toga, apelant je ulagao žalbe tri puta na prvostepene presude/rješenje, koje su objektivno doprinijele dužini postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je apelant iskorišćavanjem procesnih prava znatno doprinio da postupak traje 4 godine i mjesec. Ponašanje sudova 38. Što se tiče odgovornosti Opštinskog suda I Sarajevo, Ustavni sud ne može da nađe bilo kakvo obrazloženje za neaktivnost tog suda u periodu od 6 godina i 5 mjeseci i nedostavljanje spisa nadležnom sudu kako bi postupak mogao da bude nastavljen. Štaviše, u svom odgovoru Opštinski sud I Sarajevo sebe ni na koji način ne smatra odgovornim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije od Opštinskog suda I Sarajevo. 39. Što se tiče odgovornosti sudova Republike Srpske, Osnovnog suda Sokolac i Okružnog suda Istočno Sarajevo, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je Osnovni sud Sokolac uzeo u rad predmet u roku od 5 mjeseci nakon što ga je zaprimio. Dalje, ova dva suda su u periodu od 4 godine i 1 mjesec donijeli ukupno 5 odluka, tri presude i dva rješewa. To je sasvim zadovoljavajuća dinamika rada sudova, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu, s jedne strane, da niti jedan postupak nije trajao duže od 9 mjeseci, a, s druge strane, da je Ustavni sud svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini imaju veliki broj neriješenih predmeta. Iako Evropska konvencija, koja čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, obavezuje državu da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku, opterećenost sudova se priznaje kao opravdan razlog za nešto dužu dinamiku rada u predmetima (AP 2008/06 od 8. novembra 2007. godine, tačka 75). Broj 54 – Strana 63 40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije potrebno da ulazi u pojedinosti pojedinih postupaka i zakqučuje da sudovi Republike Srpske nisu povrijedili apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 41. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 10.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 42. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Budući da se parnički postupak radi utvrđewa činjenja i naknade štete ne smatra hitnim sporovima, te imajući u vidu period postupka za koji je odgovoran Opštinski sud I Sarajevo, a to je šest godina i pet mjeseci, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba da isplati na ime nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke, iznosi 900 KM. Ovaj iznos apelantu je dužan da isplati Kanton Sarajevo s obzirom na to da ova administrativno-teritorijalna jedinica, a na osnovu člana V.4.11. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, snosi odgovornost za rad ovog suda. Isplatu je potrebno izvršiti u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 43. Činjenica da u konkretnom slučaju apelantov predmet nije bio proslijeđen nadležnom sudu u Bosni i Hercegovini 6 godina i 5 mjeseci, a da apelantovo ponašanje nije doprinijelo nerazumnoj dužini trajawa postupka, dovoqni su Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno pravo na donošenje presude u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 44. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1317/06, rješavajući apelaciju Vatrogasnog društva Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je Broj 54 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Vatrogasnog društva Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine. Odbija se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) i d) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vatrogasno društvo "Mostar" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, JP "Komos" (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 3. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda i Općine Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Javno pravobranilaštvo, odgovor na apelaciju je zatražen 21. februara 2008. godine. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 19. jula 2006. godine, drugotuženi 17. jula 2006. godine, dok Općinski sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda, Općinski sud je 21. marta 2008. godine dostavio spis predmeta Ps-87/99. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, te drugotuženog, su dostavljeni apelantu 26. marta 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Općina Stari Grad - Mostar da mu vrati u posjed nekretnine označene kao k.č. 2463, u naravi dvorište površine 453m², k.č. 2467 u naravi garaža površine 18m², te sjeverni dio nekretnine označene kao k.č. 2471 površine 300m², u naravi dvorište. 7. Navedeno rješenje je, po apelantovoj žalbi, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak i odluku. 8. U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, obavezana je tužena Općina Stari Grad - Mostar da apelantu vrati u posjed sporne nekretnine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 688,90 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-315/98 od 15. decembra 1998. godine uvažena je žalba tužene, navedena Presuda Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 10. Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 11. Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine i da mu naknade troškove postupka. Istom presudom je apelant obavezan da prvotuženoj isplati iznos od 1.440,00 KM, a drugotuženom na ime troškova postupka iznos od 1.636,20 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. 12. Sud je utvrdio da se u konkretnom sporu radi o tužbi kojom apelant traži sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed iz člana 86. Zakona o vlasničkim odnosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), odnosno traži predaju u posjed spornih nekretnina kao povrat stvari. Kako je provedenim dokazima sud utvrdio da nijedan tuženi nije u posjedu spornih nekretnina, niti su tuženi izvršili promjenu namjene spornih nekretnina sa namjerom da ih posjeduju, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na oboje tuženih u ovom sporu. Sudovi su zaključili da ni jedan ni drugi tuženi ne smatraju da polažu bilo kakva prava na spornim nekretninama, te da ne osporavaju apelantu da ih koristi. 13. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je odbio reviziju jer su se apelantovi prigovori ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima Vrhovni sud u reviziji, pozivom na član 420. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03) ne raspravlja. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da, prema članu 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tužba iz pretpostavljenog prava svojine treba da pruži zaštitu kvalifikovanom držaocu koji je izgubio državinu stvari. U predmetnom slučaju, kada nije utvrđeno da su tuženi držaoci spornih nekretnina, tužitelj od njih nije ni mogao tražiti predaju nekretnina u posjed, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su tuženi sporne nekretnine zauzeli, očistili i promijenili im namjenu, napravivši na njima "parkiralište na kojem se parkiraju sva druga vozila osim apelantovih". Pobijanim odlukama je utvrđeno da nijedan od tuženih nije u posjedu spornih nekretnina, niti su na njima vršili bilo kakvu promjenu namjene. Apelant se žali da u postupku, koji traje preko 10 godina, nije uspio dokazati tvrdnju da su sporne nekretnine predate na upravljanje drugotuženom, a da je prvotužena čak donijela odluku o određivanju parkirališta. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su navedeni činjenični razlozi i pravna osnova koje je sud imao u vidu prilikom donošenja osporene presude detaljno navedeni u obrazloženju te presude, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. 18. U odgovoru drugotuženog na apelaciju se navodi da je apelant samo ukazao na povredu prava, a da te povrede nije konkretizovao navođenjem činjenica i dokaza koji bi opravdali te povrede ustavnih prava. U konkretnom slučaju, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo kakvu povredu Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da drugotuženi nije sporne nekretnine nikad držao u posjedu nije ih mogao ni vratiti, pa kako zbog toga nema povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant, predlaže se da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 48. Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva. Broj 54 – Strana 65 Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona. Član 86. Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed." 20. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 23. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: ''Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.'' 24. Pobijane sudske odluke u kojima je odlučivano o pravu apelanta, kao pravnog lica, na predaju spornih nekretnina, ne ulazeći u pravnu zasnovanost takvog tužbenog zahtjeva, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavno pravo na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava. 25. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Broj 54 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 26. U pogledu prava na nediskriminaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, također, nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijana presuda je datirana 7. marta 2006. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant se žali da je njegov predmet, koji je vođen pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio da se odluči o povratu spornih nekretnina u parničnom postupku u "razumnom roku", te da mu je zbog dužine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" Primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 30. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanta. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem Srijeda, 3.9.2008. riješiti i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20. i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 31. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u postupku povrata u posjed nepokretnosti koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, dakle, pitanje iz oblasti imovinskoga prava, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. A. "Razuman rok" 32. Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelant navodi da predugo traje, pokrenut 27. septembra 1996. godine i da je završen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine. Dakle, računajući od 1996. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao devet i po godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 33. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne prirode spora. 34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na povrat spornih nepokretnosti za koje apelant smatra da su mu tuženi oduzeli. U toku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo utvrditi je li osnovan tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed nepokretnosti pozivom na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da su se na strani tužene našla dva pasivno legitimisana lica. Međutim, Ustavni sud ipak smatra da se predmetni pravni slučaj ne može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće. Ponašanje apelanta 35. Ustavni sud ističe da u predmetima građansko-pravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i stanju spisa predmeta nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u ponašanju apelanta bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. Ponašanje javnih vlasti 36. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke o tužbenom zahtjevu, odnosno odlučivanje kojim je najprije udovoljeno tom zahtjevu, pa odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje nižestepenom sudu, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka devet i po godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Iz stanja spisa i priložene Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokumentacije je očigledno da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine najprije odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje nekretnina, a zatim je navedeno rješenje, na apelantovu žalbu, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 37. U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, donesena je drugačija odluka kojom se apelantu vraćaju u posjed sporne nekretnine, nakon čega je ova odluka ukinuta i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 38. Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 39. Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine, što je potvrdio i Vrhovni sud. 40. Konačno, redovni sudovi nisu dali razloge, koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, uz činjenicu da su isti sudovi donosili različite odluke o istom tužbenom zahtjevu, što također ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova, a pogotovo činjenicu da su višestepeni sudovi uporno predmet vraćali prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje umjesto da sami presude. Dakle, sudovi su nesumnjivo odgovorni za dužinu postupka odlučivanja u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na povrat imovine, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatra nerazumno dugim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima. 41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za što odgovornim smatra redovne sudove. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu nepokretnosti trajao devet i po godina, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za predaju nepokretnosti u posjed nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili odredbe ZPP-a, kao i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno Broj 54 – Strana 67 primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 43. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o njegovom tužbenom zahtjevu ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajanja postupka, ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je već zaključio da je, sa stanovišta "razumnog roka" odlučivanja, postupak koji traje od 1996. godine u parnici u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva o povratu nepokretnosti, koja je okončana Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. U odnosu na ostale aspekte prava na pravičan postupak, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa povratom spornih nepokretnosti nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa zbog toga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nepokretnosti, osim dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. C. Ostali navodi 45. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku", kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nepokretnosti traje devet i po godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju redovnih sudova. 47. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu koji se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o predaji spornih nepokretnosti u posjed, s obzirom da pobijane odluke nisu rezultat proizvoljnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. 48. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 54 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1317/06, rješavajući apelaciju Vatrogasnog društva Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, te članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 17. travnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Vatrogasnog društva Mostar. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine. Odbija se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. listopada 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. veljače 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao neutemeljena. Odbacuje se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. listopada 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. veljače 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(a) i (d) i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer je očevidno (prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vatrogasno društvo "Mostar" (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan M. Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnijelo je 4. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-40/04 od 15. listopada 2004. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-87/99 od 16. veljače 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i sudionika u postupku, JP "Komos" (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 3. srpnja 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Općinskog suda i Općine Mostar (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Javno pravobraniteljstvo, odgovor na apelaciju je zatražen 21. veljače 2008. godine. 3. Vrhovni je sud odgovor na apelaciju dostavio 14. srpnja 2006. godine, Kantonalni sud 19. srpnja 2006. godine, drugotuženi 17. srpnja 2006. godine, dok Općinski sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda, Općinski je sud 21. ožujka 2008. godine dostavio spis predmeta Ps-87/99. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, te drugotuženog, su dostavljeni apelantu 26. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. lipnja 1997. godine je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena Općina Stari Grad - Mostar da mu vrati u posjed nekretnine označene kao k.č. 2463, u naravi dvorište površine 453m², k.č. 2467 u naravi garaža površine 18m², te sjeverni dio nekretnine označene kao k.č 2471 površine 300m², u naravi dvorište. 7. Navedeno je rješenje, po apelantovom prizivu, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. listopada 1997. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak i odluku. 8. U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. listopada 1998. godine, obvezana je tužena Općina Stari Grad - Mostar da apelantu vrati u posjed prijeporne nekretnine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 688,90 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-315/98 od 15. prosinca 1998. godine uvažen je priziv tužene, navedena Presuda Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. listopada 1998. godine ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 10. Tijekom ponovnoga postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženoga, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. listopada 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženoga sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničke rasprave i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 11. Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. veljače 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. listopada 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed prijeporne nekretnine i naknade mu troškove postupka. Istom je presudom apelant obvezan prvotuženoj isplatiti iznos od 1.440,00 KM, a drugotuženome na ime troškova postupka iznos od 1.636,20 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom ovrhe. 12. Sud je ustvrdio da se u konkretnome sporu radi o tužbi kojom apelant traži sudsku zaštitu posjeda temeljem prava na posjed iz članka 86. Zakona o vlasničkim odnosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), odnosno traži predaju u posjed prijepornih nekretnina kao povrat stvari. Kako je provedenim dokazima sud ustvrdio da nijedan tuženi nije u posjedu prijepornih nekretnina, niti su tuženi izvršili promjenu namjene prijepornih nekretnina sa namjerom da ih posjeduju, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH oboje tuženih u ovome sporu. Sudovi su zaključili da ni jedan ni drugi tuženi ne smatraju da polažu bilo kakva prava na prijepornim nekretninama, te da apelantu ne osporavaju njihovo korištenje. 13. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni je sud odbio reviziju jer su se apelantovi prigovori ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojima Vrhovni sud u reviziji, pozivom na članak 420. stavak 2. važećega Zakona o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03) ne raspravlja. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da, prema članku 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, tužba iz pretpostavljenog prava vlasništva treba pružiti zaštitu kvalificiranom držatelju koji je izgubio državinu stvari. U predmetnome slučaju, kada nije utvrđeno da su tuženi držatelji prijepornih nekretnina, tužitelj od njih nije ni mogao tražiti predaju nekretnina u posjed, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev. IV. Apelacija b) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 15. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su tuženi prijeporne nekretnine zauzeli, očistili i promijenili im namjenu, napravivši na njima "parkiralište na kojemu se parkiraju sva druga vozila osim apelantovih". Pobijanim je odlukama utvrđeno da nijedan od tuženih nije u posjedu prijepornih nekretnina, niti su na njima vršili bilo kakvu promjenu namjene. Apelant se žali da u postupku, koji traje preko 10 godina, nije uspio dokazati tvrdnju da su prijeporne nekretnine predate na upravljanje drugotuženome, a da je prvotužena čak donijela odluku o određivanju parkirališta. Apelant navodi da su činjenice prijepornoga slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, pa predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestupanjskim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu utemeljenu presudu. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su navedeni činjenični razlozi i pravna osnova koje je sud imao u vidu prigodom donošenja pobijane presude detaljno navedeni u obrazloženju te presude, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije. 18. U odgovoru drugotuženoga na apelaciju se navodi da je apelant samo ukazao na povredu prava, a da te povrede nije konkretizirao navođenjem činjenica i dokaza koji bi opravdali te povrede ustavnih prava. U konkretnom slučaju, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo kakvu povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Obzirom da drugotuženi nije prijeporne nekretnine nikad držao u posjedu nije ih mogao ni vratiti, pa kako zbog toga nema povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant, predlaže se da se apelacija odbije. Broj 54 – Strana 69 V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Članak 48. Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom temelju i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod kojega se ta stvar nalazi bez pravnoga osnova ili po slabijem pravnome temelju. Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jača pravna osnova ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka ne zastarijeva. Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovoga zakona. Članak 86. Neovisno o sporu zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda temeljem prava na posjed." 20. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebice i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 23. Prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: ''Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.'' 24. Pobijane sudske odluke u kojima je odlučivano o pravu apelanta, kao pravne osobe, na predaju prijepornih nekretnina, ne ulazeći u pravnu utemeljenost takvog tužbenoga zahtjeva, nije moguće dovesti u vezu s garancijama koje sadrže ustavno pravo na život i pravo na slobodu i sigurnost osobe. Obzirom na Broj 54 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navedeno, Ustavni je sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava. 25. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Europske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća na postojanje diskriminacije ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 26. Glede prava na nediskriminaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji po bilo kojem temelju, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije podastrtih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očevidna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, također, nema "opravdan zahtjev" u svezi kršenja prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očevidno (prima facie) neutemeljeni. 27. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijana je presuda datirana 7. ožujka 2006. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 4. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant se žali da je njegov predmet, koji je vođen pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio da se odluči o povratu prijepornih nekretnina u parničnome postupku u "razumnome roku", te da mu je zbog duljine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnoga prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (…) Srijeda, 3.9.2008. (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" Primjenljivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 30. U konkretnome je slučaju potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter "spora" u kojemu su utvrđivana "građanska prava i obveze" apelanta. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti, karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlasti" koje pripadaju predmetnome tijelu (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20. i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 31. U konkretnome se slučaju postupak odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u postupku povrata u posjed nepokretnosti koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, dakle, pitanje iz oblasti imovinskoga prava, pa stoga Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. A. "Razuman rok" 32. Ustavni sud opaža da je postupak, za koji apelant navodi da predugo traje, pokrenut 27. rujna 1996. godine i da je završen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine. Dakle, računajući od 1996. godine, postupak pred redovitim je sudovima trajao devet i pol godina. Obzirom na navedeno, Ustavni će sud ispitati je li konkretni postupak okončan u razumnome roku, kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskoga suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Složenost predmeta 33. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnoga i pravnoga aspekta predmetnoga spora, tj. dokaza koje redoviti sudovi, u konkretnome predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne naravi spora. 34. Ustavni sud opaža da se u konkretnome slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na povrat prijepornih nepokretnosti za koje apelant smatra da su mu tuženi oduzeli. Tijekom postupka pred mjerodavnim je sudovima trebalo utvrditi je li utemeljen tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed nepokretnosti pozivom na odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnome postupku uključene samo dvije strane, te da su se na strani tužene našle dvije pasivno legitimirane osobe. Međutim, Ustavni sud ipak smatra da se predmetni pravni slučaj ne može opisati kao osobito složen, kako glede činjenica predmetnoga spora, tako i glede pravnih pitanja koja predmet pokreće. Ponašanje apelanta 35. Ustavni sud ističe da u predmetima građansko-pravne naravi pravičan postupak u "razumnome roku" ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No.11541/85, 12. travanj 1989. godine, O.I. 70). U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da se duljina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i stanju spisa predmeta nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnome postupku da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u ponašanju apelanta bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj duljini konkretnoga sudskoga postupka. Ponašanje javnih vlasti 36. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnome postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao ovaj sudski predmet što prije okončati. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke o tužbenome zahtjevu, odnosno odlučivanje kojim je najprije udovoljeno tome zahtjevu, pa odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje nižestupanjskome sudu, je rezultiralo ukupnim trajanjem postupka devet i pol godina, što je razdoblje koje se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjerano u sudskim stvarima. Iz stanja spisa i priložene dokumentacije je očevidno da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. lipnja 1997. godine najprije odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanjem nekretnina, a potom je navedeno rješenje, na apelantov priziv, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. listopada 1997. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 37. U ponovnome postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. listopada 1998. godine, donesena je drukčija odluka kojom se apelantu vraćaju u posjed prijeporne nekretnine, nakon čega je ova odluka ukinuta i predmet ponovno vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. 38. Tijekom ponovnoga postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženoga, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. listopada 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženoga sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov prijedlog, izvršio spajanje ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 39. Presudom Općinskog suda broj PS-87/99 od 16. veljače 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. listopada 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed prijeporne nekretnine, što je potvrdio i Vrhovni sud. 40. Konačno, redoviti sudovi nisu dali razloge, koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, uz činjenicu da su isti sudovi donosili različite odluke o istom tužbenome zahtjevu, što također ukazuje na propuste mjerodavnih redovitih sudova, a pogotovu činjenicu da su višestupanjski sudovi uporno predmet vraćali prvostupanjskome sudu na ponovno odlučivanje umjesto da sami presude. Dakle, sudovi su nedvojbeno odgovorni za duljinu postupka odlučivanja u konkretnome predmetu. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje mjerodavnih sudskih tijela, te da se razdoblje odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na povrat imovine, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, smatra nerazumno dugim. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret mjerodavnim sudskim tijelima. 41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnome roku", za što odgovornim smatra redovite sudove. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u Broj 54 – Strana 71 pravni sustav. Obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o povratu nepokretnosti trajao devet i pol godina, kao i da se za toliko trajanje sudskoga postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati mjerodavnim sudskim tijelima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak "u razumnome roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redoviti sudovi prigodom odlučivanja o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva za predaju nepokretnosti u posjed nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, prijeporno pitanje jesu li redoviti sudovi prigodom odlučivanja o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva pravilno primijenili odredbe ZPP-a, kao i Zakon o vlasničko-pravnim odnosima. U svezi toga, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 43. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o njegovome tužbenom zahtjevu ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi zaštićenih ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije, a apelant, izuzev navoda o duljini trajanja postupka, ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očevidne (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni je sud već zaključio da je, sa stajališta "razumnoga roka" odlučivanja, postupak koji traje od 1996. godine u parnici u kojoj je utvrđivana utemeljenost tužbenoga zahtjeva o povratu nepokretnosti, koja je okončana Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. ožujka 2006. godine, povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. U odnosu na ostale aspekte prava na pravičan postupak, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanta. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da u svezi apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje u svezi povrata prijepornih nepokretnosti nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, pa zbog toga Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. 44. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da u predmetu utvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o povratu prijepornih nepokretnosti, osim duljine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. C. Ostali navodi 45. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede prava na Broj 54 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku", kao segmenta prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o povratu prijepornih nepokretnosti traje devet i pol godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovitim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju redovitih sudova. 47. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu koji se odnose na utvrđivanje utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o predaji prijepornih nepokretnosti u posjed, obzirom da pobijane odluke nisu rezultat proizvoljnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. 48. Na temelju članka 16. stavak 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1317/06, rješavajući apelaciju Vatrogasnog društva Mostar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, te člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 17. aprila 2008. godine donio je 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Djelomično se usvaja apelacija Vatrogasnog društva Mostar. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine. Odbija se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana. Odbacuje se apelacija Vatrogasnog društva Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3a) i d) i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5 i 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vatrogasno društvo "Mostar" (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koje zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijelo je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda i učesnika u postupku, JP "Komos" (u daqnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 3. jula 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Opštinskog suda i Opštine Mostar (u daqnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Javno pravobranilaštvo, odgovor na apelaciju je zatražen 21. februara 2008. godine. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. jula 2006. godine, Kantonalni sud 19. jula 2006. godine, drugotuženi 17. jula 2006. godine, dok Opštinski sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. Na zahtjev Ustavnog suda, Opštinski sud je 21. marta 2008. godine dostavio spis predmeta Ps-87/99. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Kantonalnog suda, te drugotuženog, su dostavljeni apelantu 26. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Opština Stari Grad - Mostar da mu vrati u posjed nekretnine označene kao k.č. 2463, u stvarnosti dvorište površine 453m², k.č. 2467 u stvarnosti garaža površine 18m², te sjeverni dio nekretnine označene kao k.č. 2471 površine 300m², u stvarnosti dvorište. 7. Navedeno rješenje je, po apelantovoj žalbi, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak i odluku. 8. U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, obavezana je tužena Opština Stari Grad - Mostar da apelantu vrati u posjed sporne nekretnine, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 688,90 KM, sve u roku od 15 dana i pod prijetwom izvršewa. 9. Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-315/98 od 15. decembra 1998. godine uvažena je žalba tužene, navedena Presuda Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 10. Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Sud je, na apelantov predlog, spajojio ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 11. Presudom Opštinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine i da mu naknade troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženoj isplati iznos od 1.440,00 KM, a drugotuženom na ime troškova postupka iznos od 1.636,20 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetwom izvršewa. 12. Sud je utvrdio da se u konkretnom sporu radi o tužbi kojom apelant traži sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed iz člana 86 Zakona o svojinskim odnosima FBiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 6/98 i 29/03), odnosno traži predaju u posjed spornih nekretnina kao povraćaj stvari. Kako je dokazima koji su sprovedeni sud utvrdio da nijedan tuženi nije u posjedu spornih nekretnina, niti su tuženi izvršili promjenu namjene spornih nekretnina sa namjerom da ih posjeduju, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na oboje tuženih u ovom sporu. Sudovi su zakqučili da ni jedan ni drugi tuženi ne smatraju da polažu bilo kakva prava na spornim nekretninama, te da ne osporavaju apelantu da ih koristi. 13. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine odbijena je apelantova revizija protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je odbio reviziju jer su se apelantovi prigovori ticali pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa, o kojima Vrhovni sud u reviziji, pozivom na član 420 stav 2 važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03) ne raspravlja. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da, shodno članu 48 Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, tužba iz pretpostavljenog prava svojine treba da pruži zaštitu kvalifikovanom držaocu koji je izgubio državinu stvari. U predmetnom slučaju, kada nije utvrđeno da su tuženi držaoci spornih nekretnina, tužilac od wih nije ni mogao da traži da predaju nekretnine u posjed, pa su, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužiočev tužbeni zahtjev. IV. Apelacija c) Navodi iz apelacije 14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i, na kraju, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su tuženi sporne nekretnine zauzeli, očistili i promijenili im namjenu, napravivši na wima "parkiralište na kom se parkiraju sva druga vozila sem apelantovih". Osporavanim odlukama je utvrđeno da nijedan od tuženih nije u posjedu spornih nekretnina, niti su na wima vršili bilo kakvu promjenu namjene. Apelant se žali da u postupku, koji traje preko 10 godina, nije uspio da dokaže tvrdnju da su sporne nekretnine predate na upravljanje drugotuženom, a da je prvotužena čak donijela odluku o određivanju parkirališta. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, pa predlaže Broj 54 – Strana 73 da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu. b) Odgovor na apelaciju 16. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda navodi se da su navedeni činjenični razlozi i pravni osnov koje je sud imao u vidu prilikom donošewa osporene presude detaqno navedeni u obrazloženju te presude, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 17. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda navodi se da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. 18. U odgovoru drugotuženog na apelaciju navodi se da je apelant samo ukazao na povredu prava, a da te povrede nije konkretizovao navođenjem činjenica i dokaza koji bi opravdali te povrede ustavnih prava. U konkretnom slučaju, ne može da se zakquči da je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, da je došlo do povrede procesnih prava ili da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo kakvu povredu Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom da drugotuženi nije sporne nekretnine nikad držao u posjedu nije ni mogao da ih vrati, pa kako zbog toga nema povrede ustavnih prava na koja se poziva apelant, predlaže se da se apelacija odbije. V. Relevantni propisi 19. U Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase: "Član 48 Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo, niti je moglo da zna da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu. Kad se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar stekle teretno u odnosu na lice koje je stvar stekle besteretno, a ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod kog se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1 ovog člana ne zastarjeva. Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44 do 47 ovog zakona. Član 86 Nezavisno od spora zbog smetawa posjeda ovlašćeno lice ima pravo da zahtijeva sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed." 20. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno." VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Broj 54 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 23. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kao i član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitawima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: ''Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.'' 24. Osporavane sudske odluke u kojima je odlučivano o pravu apelanta, kao pravnog lica, da mu se predaju sporne nekretnine, ne ulazeći u pravnu zasnovanost takvog tužbenog zahtjeva, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavno pravo na život i pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zakqučio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema "opravdan zahtjev" u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu navedenih prava. 25. Dalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultuje različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom ciqu, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja su korišćena i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno da se ustanovi da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 26. U pogledu prava na nediskriminaciju apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz navoda i dokumentacije koji su predočeni Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoqnost i diskriminišuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, takođe, nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 27. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Osporavana presuda je datirana 7. marta 2006. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske Srijeda, 3.9.2008. konvencije, te član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 29. Apelant se žali da je njegov predmet, koji je vođen pred Opštinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio da se odluči o povraćaju spornih nekretnina u parničnom postupku u "razumnom roku", te da mu je zbog dužine roka odlučivawa, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravičan postupak Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 30. U konkretnom slučaju je potrebno da se, kao prvo, odgovori na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanta. Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava, shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa, karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20 i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 31. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravičan postupak u postupku povraćaja u posjed nepokretnosti koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, dakle, pitanje iz oblasti imovinskog prava, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. A. "Razuman rok" 32. Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelant navodi da predugo traje, pokrenut 27. septembra 1996. godine i da je završen Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine. Dakle, računajući od 1996. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao devet i po godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je konkretni postupak okončan u razumnom roku, kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma koji su Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 33. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Opštinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju da izvedu i procijene u razmatranju pravne prirode spora. 34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivawa prava na povraćaj spornih nepokretnosti za koje apelant smatra da su mu tuženi oduzeli. U toku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo da se utvrdi da li je osnovan tužbeni zahtjev apelanta za predaju u posjed nepokretnosti pozivom na odredbe Zakona o svojinsko-pravnim odnosima FBiH. Takođe, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane, te da su se na strani tužene našla dva pasivno legitimisana lica. Međutim, Ustavni sud ipak smatra da predmetni pravni slučaj ne može da se opiše kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitawa koja predmet pokreće. Ponašanje apelanta 35. Ustavni sud ističe da u predmetima građansko-pravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No.11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da dužina postupka ne može da se pripiše apelantu, jer shodno dokumentaciji koja je priložena i stanju spisa predmeta nije vidqivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli da dovedu do odugovlačewa postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstva koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi u ponašanju apelanta bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je na bilo koji način doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. Ponašanje javnih vlasti 36. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoqio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke o tužbenom zahtjevu, odnosno odlučivanje kojim je najprije udovoljeno tom zahtjevu, pa odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje nižestepenom sudu, rezultovalo je ukupnim trajanjem postupka devet i po godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Iz stawa spisa i priložene dokumentacije je očigledno da je Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj Ps 68/96 od 17. juna 1997. godine najprije odbijen apelantov tužbeni zahtjev za vraćanje nekretnina, a zatim je navedeno rješenje, na apelantovu žalbu, ukinuto Rješenjem Vrhovnog suda broj PŽ-210/97 od 29. oktobra 1997. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 37. U ponovnom postupku, Presudom Višeg suda u Mostaru broj Ps-34/98 od 1. oktobra 1998. godine, donesena je drugačija odluka kojom se apelantu vraćaju u posjed sporne nekretnine, nakon čega je ova odluka ukinuta i predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 38. Tokom ponovnog postupka apelant je proširio tužbu na drugotuženog, što ovaj nije prihvatio niti je sud dopustio, pa je apelant 9. oktobra 2001. godine podnio tužbu protiv drugotuženog sa istim tužbenim zahtjevom kao i protiv prvotužene, koja je zavedena pod poslovnim brojem PS-69/01. Broj 54 – Strana 75 Sud je, na apelantov predlog, spojio ova dva predmeta radi zajedničkog raspravljanja i nastavio jedinstven postupak pod brojem PS-87/99. 39. Presudom Opštinskog suda broj PS-87/99 od 16. februara 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Pž-40/04 od 15. oktobra 2004. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi predaju u posjed sporne nekretnine, što je potvrdio i Vrhovni sud. 40. Na kraju, redovni sudovi nisu dali razloge, koje bi Ustavni sud mogao da prihvati kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, uz činjenicu da su isti sudovi donosili različite odluke o istom tužbenom zahtjevu, što takođe ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova, a pogotovo činjenicu da su višestepeni sudovi uporno predmet vraćali prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje umjesto da sami presude. Dakle, sudovi su nesumwivo odgovorni za dužinu postupka odlučivawa u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivawa o predmetu utvrđivawa prava na povraćaj imovine, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, smatra nerazumno dugim. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti da se stavi na teret nadležnim sudskim organima. 41. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku", za što odgovornim smatra redovne sudove. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva o povraćaju nepokretnosti trajao devet i po godina, kao i da za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B. Ostali aspekti prava na pravično suđenje 42. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivawa o osnovanosti tužbenog zahtjeva za predaju nepokretnosti u posjed nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi prilikom odlučivawa o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili odredbe ZPP-a, kao i Zakon o svojinsko-pravnim odnosima. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 43. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoqstvo odlukom o njegovom tužbenom zahtjevu ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajawa postupka, ne navodi nikakve proceduralne greške, Broj 54 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Sem toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud je već zakqučio da je, sa stanovišta "razumnog roka" odlučivawa, postupak koji traje od 1996. godine u parnici u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva o povraćaju nepokretnosti, koja je okončana Presudom Vrhovnog suda broj Rev-977/04 od 7. marta 2006. godine, povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak. U odnosu na ostale aspekte prava na pravičan postupak, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli da opravdaju navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa povraćajem spornih nepokretnosti nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitawa iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa zbog toga Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva o povraćaju spornih nepokretnosti, izuzev dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. C. Ostali navodi 45. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju ostali apelantovi navodi koji se tiču navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 46. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku", kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva o povraćaju spornih nepokretnosti traje devet i po godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju redovnih sudova. 47. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu koji se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o predaji spornih nepokretnosti u posjed, s obzirom da osporavane odluke nisu rezultat proizvoqnosti u načinu na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni relevantni propisi. 48. Na osnovu člana 16 stav 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 49. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1323/06, rješavajući apelaciju Omera Palikuće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Omera Palikuće. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Omer Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Ministarstva unutrašnjih poslova - CSB Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. februara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo, odgovor na apelaciju je zatražen 31. marta 2008. godine. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. februara 2006. godine, Općinski sud 7. marta 2008. godine, tuženi 3. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH marta 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo je dostavilo odgovor 4. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Općinskog suda, zatim odgovori tuženog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva su dostavljeni apelantu 4. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. marta 1997. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv Ministarstva unutrašnjih poslova - CSB Mostar i Sekretarijata odbrane Općine Mostar. Tužbom je tražio da se tuženi obavežu da apelantu na ime generalne popravke motora teretnog vozila marke CZ 640 AD, koje je apelantovo vlasništvo, kao i na ime drugih izdataka koje je kao mobilizirano lice imao tokom mobilizacije, isplate 6.700 KM sa redovnom kamatom od dana podnošenja tužbe, 10. februara 1997. godine, kao i troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. 7. Na ročištu održanom 22. augusta 1997. godine sud je donio rješenje kojim se tužba u odnosu na drugotuženi Sekretarijat odbrane Općine Mostar smatra povučenom. 8. Presudom Općinskog suda broj P-120/97 od 4. juna 1999. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Rješavajući povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-189/00 od 28. septembra 2000. godine osporenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. 9. Apelantovim podneskom od 23. oktobra 2000. godine preciziran je tuženi kao Ministarstvo unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Vlada HNK, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo. 10. Apelant je 8. aprila 2001. godine novim podneskom kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine koja je prema njegovoj izjavi pravni slijednik MUP-a CJB Mostar i Ministarstva odbrane. Podneskom od 9. juna 2001. godine apelant je označio kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine-Sarajevo, za Federalno ministarstvo odbrane, a koje zastupa federalni javni pravobranilac-Sarajevo, a podneskom od 7. novembra 2001. godine apelant je kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine, za obaveze Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo. Apelant je podneskom od 23. decembra 2001. godine povukao tužbu u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK Mostar, a ostao pri tužbenom zahtjevu prema Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova Sarajevo. 11. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine utvrđeno je da se tužba, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, MUP HNK Mostar, smatra povučenom. 12. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine, odbijeno je preinačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo. 13. Sud je naveo da je novooznačeni tuženi 17. januara 2002. godine obavijestio sud da se protivi preinačenju tužbe prema odredbama člana 177. tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBIH" broj 42/98) u pogledu označavanja Federacije Bosne i Hercegovine kao tuženog, što je sud konstatirao na raspravnom zapisniku od 27. marta 2002. godine. Sud je donio ovakvu odluku jer, u skladu sa članom 58. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03), navedeni pristanak za preinačenje parnice mora biti Broj 54 – Strana 77 dat na izričit način, jer je za preinačenje tužbe potreban pristanak novooznačenog tuženog. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepenog Rješenja Kantonalnog suda pozivanjem na obrazloženja data u nižestepenim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda. IV. Apelacija d) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. i člana 14. Evropske konvencije i, na kraju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 16. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su sudovi dugo vodili postupak kojim su nepravilno primijenili materijalno pravo, jer nisu dopustili preinačenje tužbe označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, te da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, pa apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu zasnovanu presudu. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 18. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. U odgovoru drugotuženog se navodi da je tužba u odnosu na Ministarstvo unutrašnjih poslova HNK - Mostar povučena što je utvrđeno Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine. Dakle, drugotuženi nije od dana donošenja navedenog rješenja učestvovao kao stranka u ovoj pravnoj stvari, niti mu je dostavljena bilo kakva odluka suda. Iz tih razloga drugotuženi predlaže da se MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine dostavi odgovor na apelaciju. 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva se navodi da je u odnosu na kanton apelant povukao tužbu, te da je Federacija Bosne i Hercegovine odbila stupiti u parnicu u svojstvu novotuženog, pa iz tih razloga ovi organi se ne smatraju učesnikom u predmetnom postupku, pa predlažu da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: Član 177. Tužilac može, sve do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice. Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, a ako se tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženog. Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa. 22. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Broj 54 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 58. Tužilac može, najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice. Za preinačenje tužbe prema stavu 1. ovog člana potreban je pristanak lica koje treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 26. U predmetnom slučaju, apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život, slobodu i sigurnost, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.a), II/3.d) i II/4. Ustava Bosne i Hercregovine, odnosno čl. 2, 5. i 14. Evropske konvencije. 27. Sudske odluke u kojima je odlučivano o tzv. "subjektivnom preinačenju tužbe" označavanjem novog tuženog, u smislu člana 58. Zakona o parničnom postupku, ne ulazeći u konačnu odluku sudova o toj pravnoj stvari, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavna prava na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. 28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako postoji različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno Srijeda, 3.9.2008. ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 29. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji prema bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 30. U preostalom dijelu apelacije predmet osporavanja je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-231/04 od 11. aprila 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje je doneseno 11. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da je njegov predmet koji se vodio pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio naknadu štete pričinjene na njegovom privatnom teretnom vozilu zbog mobilizacije, predugo trajao, pa da mu je zbog dužine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." a) Pravo na pravičan postupak Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć a.a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, te karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 35. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" u postupku radi naknade štete koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. a.b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je postupak za koji apelant navodi da predugo traje pokrenut 17. marta 1997. godine i da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine. Dakle, računajući od 1997. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao preko devet godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u "razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a.c) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne prirode spora. 38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete za koju apelant smatra da mu je pričinjena. U toku postupka pred nadležnim sudovima trebalo je utvrditi ima li pravnog osnova da se apelantu utvrdi isplata štete s obzirom na to da je o tom predmetu trebalo odlučiti pozivom na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, a u pogledu zahtjeva za preinačenje tužbe označavanjem novog tuženika primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj koji se odnosi na pravo na naknadu štete može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće. a.d) Apelantovo ponašanje 39. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi da je u apelantovom ponašanju u pogledu preciziranja tužbenog zahtjeva, odnosno da je podnošenje više podnesaka s ciljem preinačenja tužbe u subjektivnom smislu moglo i trebalo utjecati na dužinu postupka, jer je sud mogao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu u bilo koje vrijeme i u odnosu na bilo kojeg tuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. a.e) Ponašanje javnih vlasti 40. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski Broj 54 – Strana 79 predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke povodom tužbenog zahtjeva, odnosno odlučivanje kojim je najprije odbijen tužbeni zahtjev, pa ta odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko devet godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Nakon toga je sudskim organima trebalo preko pet godina da utvrde da, zbog činjenice da novooznačeni tuženi nije pristao na tzv. "subjektivno preinačenje tužbe", donesu odluke koje se odnose na Federaciju Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, koje se svodilo na prostu konstataciju da ovaj organ ne pristaje na preinačenje tužbe. 41. Na kraju, redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnom roku". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na naknadu štete ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima. 42. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, Ustavni sud ukazuje da nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" u ovom predmetu, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete trajao devet godina, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak " u razumnom roku", kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li nadležni sudski organi pravilno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 44. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i Broj 54 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH označavanje novotuženog, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajanja postupka, ne ističe nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da se postupak koji traje od 1997. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, a koja je okončana Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, u postupku za koji je Ustavni sud utvrdio da je, sa stanovišta "razumnog roka" odlučivanja, povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i proizvoljnu primjenu procesnog prava u predmetnom sporu, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak, u tom aspektu, povrijeđen na apelantovu štetu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa naknadom štete i, kasnije, označavanje novotuženog, nema povrede prava na pravičan postupak, pa, zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. 45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u predmetu utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, izuzev aspekta dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Ostali navodi 46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete i označavanju novotuženog traje preko devet godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa. 48. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu, a koja se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o povratu spornih nekretnina s obzirom na to da su osporene odluke rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene propisa koji reguliraju pitanje naknade štete i označavanja novotuženog sa stanovišta odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacijskim odnosima. 49. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1323/06, rješavajući apelaciju Omera Palikuće, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Omera Palikuće. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. travnja 2006. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. travnja 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. listopada 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. travnja 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odbacuje se apelacija Omera Palikuće podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. travnja 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. listopada 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. travnja 2004. godine, u odnosu na članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Omer Palikuća (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Zlatan M. Dizdar, odvjetnik iz Mostara, podnio je 4. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 231/05 od 11. travnja 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-488/04 od 7. listopada 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-675/00-II od 19. travnja 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, kao i sudionika u Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupku, Ministarstva unutarnjih poslova - CSB Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatražena je 21. veljače 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. Od Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo, odgovor na apelaciju je zatražen 31. ožujka 2008. godine. 3. Vrhovni je sud odgovor na apelaciju dostavio 28. veljače 2006. godine, Općinski sud 7. ožujka 2008. godine, tuženi 3. ožujka 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo je dostavilo odgovor 4. travnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Općinskog suda, potom odgovori tuženoga i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva su dostavljeni apelantu 4. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 17. ožujka 1997. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv Ministarstva unutarnjih poslova - CSB Mostar i Tajništva obrane Općine Mostar. Tužbom je tražio da se tuženi obvežu da apelantu na ime generalne popravke motora teretnoga vozila marke CZ 640 AD, koje je apelantovo vlasništvo, kao i na ime drugih izdataka koje je kao mobilizirana osoba imao tijekom mobilizacije, isplate 6.700 KM sa redovitom kamatom od dana podnošenja tužbe, 10. veljače 1997. godine, kao i troškova parničnoga postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. 7. Na ročištu održanome 22. kolovoza 1997. godine sud je donio rješenje kojim se tužba u odnosu na drugotuženo Tajništvo obrane Općine Mostar smatra povučenom. 8. Presudom Općinskog suda broj P-120/97 od 4. lipnja 1999. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadom štete. Rješavajući povodom apelantovoga priziva, Kantonalni je sud Rješenjem broj Gž-189/00 od 28. rujna 2000. godine pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskome sudu na ponovni postupak i odluku. 9. Apelantovim podneskom od 23. listopada 2000. godine preciziran je tuženi kao Ministarstvo unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanskoga kantona, Vlada HNK, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo. 10. Apelant je 8. travnja 2001. godine novim podneskom kao tuženoga označio Federaciju Bosne i Hercegovine koja je prema njegovoj izjavi pravni slijednik MUP-a CJB Mostar i Ministarstva obrane. Podneskom od 9. lipnja 2001. godine apelant je označio kao tuženoga Federaciju Bosne i Hercegovine-Sarajevo, za Federalno ministarstvo obrane, a koje zastupa federalni javni pravobranitelj-Sarajevo, a podneskom od 7. studenoga 2001. godine apelant je kao tuženoga označio Federaciju Bosne i Hercegovine, za obveze Federalnoga ministarstva unutarnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo. Apelant je podneskom od 23. prosinca 2001. godine povukao tužbu u odnosu na Ministarstvo unutarnjih poslova HNK Mostar, a ostao pri tužbenome zahtjevu prema Federalnome ministarstvu unutarnjih poslova Sarajevo. 11. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. siječnja 2002. godine ustvrđeno je da se tužba, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, MUP HNK Mostar, smatra povučenom. 12. Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00-II od 19. travnja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-488/04 od 7. listopada 2004. godine, odbijeno je preinačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari označavanjem kao tuženoga Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteljstvo Sarajevo. 13. Sud je naveo da je novooznačeni tuženi 17. siječnja 2002. godine obavijestio sud da se protivi preinačenju tužbe prema Broj 54 – Strana 81 odredbama članka 177. tada važećega Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBIH" broj 42/98) glede označavanja Federacije Bosne i Hercegovine kao tuženoga, što je sud konstatirao na raspravnome zapisniku od 27. ožujka 2002. godine. Sud je donio ovakvu odluku jer, sukladno članku 58. stavak 2. Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03), navedeni pristanak za preinačenje parnice mora biti dat na izričit način, jer je za preinačenje tužbe potreban pristanak novooznačenoga tuženoga. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 231/05 od 11. travnja 2006. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjskoga Rješenja Kantonalnog suda pozivanjem na obrazloženja data u nižestupanjskim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda. IV. Apelacija e) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. i članka 14. Europske konvencije i, konačno, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 16. Apelant smatra da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su sudovi dugo vodili postupak kojim su nepravilno primijenili materijalno pravo, jer nisu dopustili preinačenje tužbe označavanjem kao tuženoga Federaciju Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su činjenice prijepornoga slučaja nepravilno i nepotpuno ustvrđene, te da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, pa apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestupanjskim sudovima da donesu pravičnu i na zakonu utemeljenu presudu. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 18. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 19. U odgovoru drugotuženoga se navodi da je tužba u odnosu na Ministarstvo unutarnjih poslova HNK - Mostar povučena što je ustvrđeno Rješenjem Općinskog suda broj P-675/00 od 7. siječnja 2002. godine. Dakle, drugotuženi nije od dana donošenja navedenoga rješenja sudjelovao kao stranka u ovoj pravnoj stvari, niti mu je dostavljena bilo kakva odluka suda. Iz tih razloga drugotuženi predlaže da se MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine dostavi odgovor na apelaciju. 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteljstva se navodi da je u odnosu na kanton apelant povukao tužbu, te da je Federacija Bosne i Hercegovine odbila stupiti u parnicu u svojstvu novotuženoga, pa se iz tih razloga ova tijela ne smatraju sudionikom u predmetnome postupku, pa predlažu da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: Članak 177. Tužitelj može, sve do zaključenja glavne rasprave, svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnoga tuženoga tuži drugu osobu. Broj 54 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Za preinačenje tužbe prema stavku 1. ovoga članka potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnoga tuženoga, a ako se tuženi već upustio u raspravu o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženoga. Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnoga tuženoga mora primiti parnicu u onome stanju u kojemu se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa. 22. U Zakonu o parničnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Članak 58. Tužitelj može, najkasnije do zaključenja pripremnoga ročišta, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnoga tuženoga tuži drugu osobu. Za preinačenje tužbe prema stavku 1. ovoga članka potreban je pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu umjesto prvobitnoga tuženoga. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravu o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnoga tuženoga mora primiti parnicu u onome stanju u kojemu se ona nalazi u trenutku kada u nju stupa. VI. Dopustivost 23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 24. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 26. U predmetnome slučaju, apelant u apelaciji tvrdi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na život, slobodu i sigurnost, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3.(a), II/3.(d) i II/4. Ustava Bosne i Hercregovine, odnosno čl. 2, 5. i 14. Europske konvencije. 27. Sudske odluke u kojima je odlučivano o tzv. "subjektivnome preinačenju tužbe" označavanjem novoga tuženoga, u smislu članka 58. Zakona o parničnome postupku, ne ulazeći u konačnu odluku sudova o toj pravnoj stvari, nije moguće dovesti u svezu sa jamstvima koja sadrže ustavna prava na život i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Obzirom na navedeno, Ustavni je sud zaključio da je apelacija u svezi sa navodima o kršenju prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljena, jer podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Srijeda, 3.9.2008. 28. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da članak 14. Europske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članaka Europske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako postoji različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnoga ili razumnoga opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitome cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. lipnja 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 29. U konkretnome slučaju, međutim, apelant glede prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se doista radi o diskriminaciji prema bilo kojemu temelju, kako je navedeno u članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz navoda i dokumentacije podastrte Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očita. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u svezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni. 30. U preostalome dijelu apelacije predmet pobijanja je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-231/04 od 11. travnja 2006. godine protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pobijano je rješenje doneseno 11. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 4. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da je njegov predmet koji se vodio pred Općinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je tražio naknadu štete pričinjene na njegovome privatnome teretnome vozilu zbog mobilizacije, predugo trajao, pa da mu je zbog duljine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno ustvrđenoga činjeničnoga stanja i proizvoljne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. k) Pravo na imovinu." a) Pravo na pravičan postupak Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š…Ć Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH a.a) Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 34. U konkretnome slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter "spora" u kojemu su ustvrđivana apelantova "građanska prava i obveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja, te karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti" i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnome tijelu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20; i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 35. U konkretnome slučaju, postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak u "razumnome roku" u postupku radi naknade štete koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. travnja 2006. godine, pa stoga Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Ustavni sud opaža da je postupak za koji apelant navodi da predugo traje pokrenut 17. ožujka 1997. godine i da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. travnja 2006. godine. Dakle, računajući od 1997. godine, postupak je pred redovitim sudovima trajao preko devet godina. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnome postupku došlo do kršenja prava na postupak u "razumnome roku" kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija ustvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). a.c) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnoga i pravnoga aspekta predmetnoga spora, tj. dokaza koje redoviti sudovi, u konkretnome predmetu Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju izvesti i procijeniti u razmatranju pravne naravi spora. 38. Ustavni sud opaža da se u konkretnome slučaju radi o postupku ustvrđivanja prava na naknadu štete za koju apelant smatra da mu je pričinjena. U tijeku postupka pred mjerodavnim sudovima trebalo je ustvrditi ima li pravnoga osnova da se apelantu ustvrdi isplata štete obzirom na to da je o tom predmetu trebalo odlučiti pozivom na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, a glede zahtjeva za preinačenjem tužbe označavanjem novoga tuženika primjenom odredaba Zakona o parničnome postupku. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnome postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj koji se odnosi na pravo na naknadu štete može opisati kao osobito složen, kako glede činjenica predmetnoga spora, tako i glede pravnih pitanja koja predmet pokreće. a.d) Apelantovo ponašanje 39. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne naravi pravičan postupak u "razumnome roku" ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, No. 11541/85, od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da se duljina postupka ne može pripisati apelantu, jer prema priloženoj dokumentaciji i predmetnome spisu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode i Broj 54 – Strana 83 sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnome postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi da je u apelantovome ponašanju glede preciziranja tužbenoga zahtjeva, odnosno da je podnošenje više podnesaka s ciljem preinačenja tužbe u subjektivnome smislu moglo i trebalo utjecati na duljinu postupka, jer je sud mogao donijeti odluku o tužbenome zahtjevu u bilo koje vrijeme i u odnosu na bilo kojega tuženoga. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio sveukupnoj duljini konkretnoga sudskoga postupka. a.e) Ponašanje javnih vlasti 40. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnome postupku, ispoljio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke povodom tužbenoga zahtjeva, odnosno odlučivanje kojim je najprije odbijen tužbeni zahtjev, pa ta odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko devet godina, što je razdoblje koje se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjerano u sudskim stvarima. Nakon toga je sudskim tijelima trebalo preko pet godina da ustvrde da, zbog činjenice da novooznačeni tuženi nije pristao na tzv. "subjektivno preinačenje tužbe", donesu odluke koje se odnose na Federaciju Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, koje se svodilo na prostu konstataciju da ovo tijelo ne pristaje na preinačenje tužbe. 41. Konačno, redoviti sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste mjerodavnih redovitih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnome roku". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje mjerodavnih sudskih tijela, te da se razdoblje odlučivanja o predmetu ustvrđivanja prava na naknadu štete ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret mjerodavnim sudskim tijelima. 42. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebice uz naznaku da nije bilo nužno da se provode daljnji dokazi i ustvrđuju činjenice, Ustavni sud ukazuje da nema razumnoga objašnjenja za predugo trajanje sudskoga postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u "razumnome roku" u ovome predmetu, za što se odgovornim smatraju redoviti sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnoga vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka učinkovitosti i povjerenja u pravni sustav. Obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o naknadi štete trajao devet godina, kao i da se za toliko trajanje sudskoga postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati mjerodavnim sudskim tijelima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak " u razumnome roku", kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. U biti, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovome mišljenju, redoviti sudovi prilikom odlučivanja o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva za naknadom štete nepravilno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno pravo. U konkretnome slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema biti navoda iz apelacije, prijeporno pitanje jesu li mjerodavna sudska tijela pravilno primijenila odredbe Zakona o parničnome postupku prilikom odlučivanja o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva za naknadom štete. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema Broj 54 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 44. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo odlukom o odbijanju tužbenoga zahtjeva za naknadom štete, kao i označavanje novotuženoga, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelant, izuzev navoda o duljini trajanja postupka, ne ističe nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očite (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant navodi da se postupak koji traje od 1997. godine tiče parnice u kojoj je ustvrđivana utemeljenost tužbenoga zahtjeva za naknadom štete i označavanje novotuženoga, a koja je okončana Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. travnja 2006. godine, u postupku za koji je Ustavni sud ustvrdio da je, sa stajališta "razumnoga roka" odlučivanja, povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U svezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i proizvoljnu primjenu procesnoga prava u predmetnome sporu, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak, u tom aspektu, povrijeđen na apelantovu štetu. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u svezi sa naknadom štete i, kasnije, označavanje novotuženoga, nema povrede prava na pravičan postupak, pa, zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. 45. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da, u predmetu ustvrđivanja utemeljenosti apelantovoga tužbenoga zahtjeva za naknadom štete i označavanje novotuženoga, izuzev aspekta duljine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. c) Ostali navodi 46. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebice razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnome roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje ustvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o naknadi štete i označavanju novotuženoga traje preko devet godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovitim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju mjerodavnih sudskih tijela. 48. Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu, a koja se odnose na ustvrđivanje utemeljenosti tužbenoga zahtjeva o povratu prijepornih nekretnina obzirom na to da su pobijane 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. odluke rezultat potpuno i pravilno ustvrđenoga činjeničnoga stanja i pravilne primjene propisa koji reguliraju pitanje naknade štete i označavanja novotuženoga sa stajališta odredaba Zakona o parničnome postupku i Zakona o obligacijskim odnosima. 49. Na temelju članka 16. stavak 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1323/06, rješavajući apelaciju Omera Palikuće, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Omera Palikuće. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na apelantovo pravo da se donese odluka u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Palikuće koja je podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješewa Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se apelacija Omera Palikuće koja je podnesena protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješewa Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda u Mostaru broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, te član 14 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Omer Palikuća (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kog zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 4. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine, Rješewa Kantonalnog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine i Rješewa Opštinskog suda u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, kao i učesnika u postupku, Ministarstva unutrašwih poslova - CSB Mostar (u daqnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. februara 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Federalnog ministarstva unutrašwih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteqstvo, odgovor na apelaciju je zatražen 31. marta 2008. godine. 3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. februara 2006. godine, Opštinski sud 7. marta 2008. godine, tuženi 3. marta 2006. godine, a Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteqstvo je dostavilo odgovor 4. aprila 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog i Opštinskog suda, zatim odgovori tuženog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteqstva su dostavljeni apelantu 4. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 17. marta 1997. godine podnio tužbu radi naknade štete protiv Ministarstva unutrašwih poslova CSB Mostar i Sekretarijata odbrane Opštine Mostar. Tužbom je tražio da se tuženi obavežu da apelantu na ime generalne popravke motora teretnog vozila marke CZ 640 AD, koje je apelantova svojina, kao i na ime drugih izdataka koje je kao mobilizovano lice imao tokom mobilizacije, isplate 6.700 KM sa redovnom kamatom od dana podnošewa tužbe, 10. februara 1997. godine, kao i troškova parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetwom izvršewa. 7. Na ročištu koje je održano 22. avgusta 1997. godine sud je donio rješenje kojim se tužba u odnosu na drugotuženi Sekretarijat odbrane Opštine Mostar smatra povučenom. 8. Presudom Opštinskog suda broj P-120/97 od 4. juna 1999. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Rješavajući povodom apelantove žalbe, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-189/00 od 28. septembra 2000. godine presudu koja je osporena ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. 9. Apelantovim podneskom od 23. oktobra 2000. godine preciziran je tuženi kao Ministarstvo unutrašwih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona, Vlada HNK, koju zastupa Kantonalno pravobranilaštvo/pravobraniteqstvo. 10. Apelant je 8. aprila 2001. godine novim podneskom kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine koja je shodno njegovoj izjavi pravni sljednik MUP-a CJB Mostar i Ministarstva odbrane. Podneskom od 9. juna 2001. godine apelant je označio kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine-Sarajevo, za Federalno ministarstvo odbrane, a koje zastupa federalni javni pravobranilac-Sarajevo, a podneskom od 7. novembra 2001. godine apelant je kao tuženog označio Federaciju Bosne i Hercegovine, za obaveze Broj 54 – Strana 85 Federalnog ministarstva unutrašwih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteqstvo Sarajevo. Apelant je podneskom od 23. decembra 2001. godine povukao tužbu u odnosu na Ministarstvo unutrašwih poslova HNK Mostar, a ostao pri tužbenom zahtjevu prema Federalnom ministarstvu unutrašwih poslova Sarajevo. 11. Rješenjem Opštinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine utvrđeno je da se tužba, u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton, MUP HNK Mostar, smatra povučenom. 12. Rješenjem Opštinskog suda broj P-675/00-II od 19. aprila 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-488/04 od 7. oktobra 2004. godine, odbijeno je preinačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo unutrašwih poslova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo/pravobraniteqstvo Sarajevo. 13. Sud je naveo da je novooznačeni tuženi 17. januara 2002. godine obavijestio sud da se protivi preinačenju tužbe shodno odredbama člana 177 tada važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBIH" broj 42/98) u pogledu označavawa Federacije Bosne i Hercegovine kao tuženog, što je sud konstatovao na raspravnom zapisniku od 27. marta 2002. godine. Sud je donio ovakvu odluku jer, u skladu sa članom 58 stav 2 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03), navedeni pristanak za preinačenje parnice mora da bude dat na izričit način, jer je za preinačenje tužbe potreban pristanak novooznačenog tuženog. 14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 231/05 od 11. aprila 2006. godine odbijena je apelantova revizija koja je izjavljena protiv drugostepenog Rješewa Kantonalnog suda pozivanjem na obrazložewa koja su data u nižestepenim rješewima Opštinskog i Kantonalnog suda. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 15. Apelant smatra da mu je odlukama koje su osporene prekršeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 i člana 14 Evropske konvencije i, na kraju, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 16. Apelant smatra da su ustavna prava koja su navedena povrijeđena zbog činjenice da su sudovi dugo vodili postupak kojim su nepravilno primijenili materijalno pravo, jer nisu dozvolili preinačenje tužbe označavanjem kao tuženog Federaciju Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su činjenice spornog slučaja nepravilno i nepotpuno utvrđene, te da je proizvoqno primijenjeno procesno pravo, pa apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji i naloži nižestepenim sudovima da donesu presudu koja je pravična i zasnovana na zakonu. b) Odgovor na apelaciju 17. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda navodi se da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelant poziva. 18. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda navodi se da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 19. U odgovoru drugotuženog navodi se da je tužba u odnosu na Ministarstvo unutrašwih poslova HNK - Mostar povučena što je utvrđeno Rješenjem Opštinskog suda broj P-675/00 od 7. januara 2002. godine. Dakle, drugotuženi nije od dana kad je Broj 54 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH doneseno navedeno rješenje učestvovao kao stranka u ovoj pravnoj stvari, niti mu je dostavljena bilo kakva odluka suda. Iz tih razloga drugotuženi predlaže da se MUP-u Federacije Bosne i Hercegovine dostavi odgovor na apelaciju. 20. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog i Federalnog pravobranilaštva/pravobraniteqstva navodi se da je u odnosu na kanton apelant povukao tužbu, te da je Federacija Bosne i Hercegovine odbila da stupi u parnicu u svojstvu novotuženog, pa iz tih razloga ovi organi se ne smatraju učesnikom u predmetnom postupku, pa predlažu da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V. Relevantni propisi 21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase: Član 177 Tužilac može, sve do zakqučewa glavne rasprave, svoju tužbu da preinači tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice. Za preinačenje tužbe shodno stavu 1 ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog, a ako se tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je pristanak tuženog. Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora da primi parnicu u onom stanju u kom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa. 22. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase: Član 58 Tužilac može, najkasnije do zakqučewa pripremnog ročišta, svoju tužbu da preinači i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugo lice. Za preinačenje tužbe shodno stavu 1 ovog člana potreban je pristanak lica koje treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitno tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak. Lice koje stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora da primi parnicu u onom stanju u kom se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa. VI. Dopustivost 23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 25. Prilikom ispitivawa dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku Srijeda, 3.9.2008. utvrdi da nije "žrtva" kršewa Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 26. U predmetnom slučaju, apelant u apelaciji tvrdi da mu je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo na život, slobodu i bezbjednost, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz čl. II/3a), II/3d) i II/4 Ustava Bosne i Hercregovine, odnosno čl. 2, 5 i 14 Evropske konvencije. 27. Sudske odluke u kojima je odlučivano o tzv. "subjektivnom preinačenju tužbe" označavanjem novog tuženog, u smislu člana 58 Zakona o parničnom postupku, ne ulazeći u konačnu odluku sudova o toj pravnoj stvari, nije moguće dovesti u vezu sa garancijama koje sadrže ustavna prava na život i pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zakqučio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, prava na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana, jer činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. 28. Dalje, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitawima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, podsjeća da postoji diskriminacija ako postoji različit tretman pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdawa. Da bi bio opravdan, tretman mora da teži zakonitom ciqu, te mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji treba da se ostvari (vidi Evropski sud za qudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32 i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drugačije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. 29. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da pokaže da se zaista radi o diskriminaciji shodno bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizilazi iz navoda i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoqnost i diskriminatorska primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 30. U preostalom dijelu apelacije predmet osporavawa je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev-231/04 od 11. aprila 2006. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Rješenje koje je osporeno doneseno je 11. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 4. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelant se žali da je njegov predmet koji se vodio pred Opštinskim, Kantonalnim i Vrhovnim sudom, u tužbi kojom je Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tražio naknadu štete koja je pričinjena na njegovom privatnom teretnom vozilu zbog mobilizacije, predugo trajao, pa da mu je zbog dužine roka odlučivawa, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i proizvoqne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. k) Pravo na imovinu." a) Pravo na pravičan postupak Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: 1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć a.a) Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 34. U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, da se odgovori na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana apelantova "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kad se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlašćewa, te karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će problem da se riješi" i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 35. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" u postupku radi naknade štete koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, pa stoga Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. a.b) Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud zapaža da je postupak za koji apelant navodi da predugo traje pokrenut 17. marta 1997. godine i da je okončan Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine. Dakle, računajući od 1997. godine, postupak pred redovnim sudovima je trajao preko devet godina. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će da ispita da li je u konkretnom postupku došlo do kršewa prava na postupak u "razumnom roku" kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma koji su utvrđeni praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). a.c) Složenost predmeta 37. Ustavni sud naglašava da složenost postupka mora da se razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog Broj 54 – Strana 87 spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Opštinski, Kantonalni i Vrhovni sud, moraju da izvedu i procijene u razmatranju pravne prirode spora. 38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivawa prava na naknadu štete za koju apelant smatra da mu je pričinjena. U toku postupka pred nadležnim sudovima trebalo je utvrditi da li ima pravnog osnova da se apelantu utvrdi isplata štete s obzirom na to da je o tom predmetu trebalo odlučiti pozivom na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a u pogledu zahtjeva za preinačenje tužbe označavanjem novog tuženika primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku. Takođe, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane, te da se ne smatra da predmetni pravni slučaj koji se odnosi na pravo na naknadu štete može da se opiše kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitawa koja predmet pokreće. a.d) Apelantovo ponašanje 39. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, No. 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da dužina postupka ne može da se pripiše apelantu, jer shodno priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu nije vidqivo da je apelant koristio bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli da dovedu do odugovlačewa postupka. Dakle, apelant je koristio pravna sredstava koja su mu bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku, da bi u što kraćem roku došao do odluke. Ustavni sud ne nalazi da je u apelantovom ponašanju u pogledu precizirawa tužbenog zahtjeva, odnosno da je podnošenje više podnesaka s ciljem preinačewa tužbe u subjektivnom smislu moglo i trebalo da utiče na dužinu postupka, jer je sud mogao da donese odluku o tužbenom zahtjevu u bilo koje vrijeme i u odnosu na bilo kog tuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije doprinio sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. a.e) Ponašanje javnih vlasti 40. Apelant je, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoqio razuman pristup kojim je nastojao da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke povodom tužbenog zahtjeva, odnosno odlučivanje kojim je najprije odbijen tužbeni zahtjev, pa ta odluka poništavana i vraćana na ponovno odlučivanje, rezultovalo je ukupnim trajanjem postupka preko devet godina, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Nakon toga je sudskim organima trebalo preko pet godina da utvrde da, zbog činjenice da novooznačeni tuženi nije pristao na tzv. "subjektivno preinačenje tužbe", donesu odluke koje se odnose na Federaciju Bosne i Hercegovine - Federalno ministarstvo unutrašwih poslova, koje se svodilo na prostu konstataciju da ovaj organ ne pristaje na preinačenje tužbe. 41. Na kraju, redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao da prihvati kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao ovoliko dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnom roku". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da period odlučivawa o predmetu utvrđivawa prava na naknadu štete ne može da se smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti da se stavi na teret nadležnim sudskim organima. 42. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno uz naznaku da nije bilo neophodno da se sprovode daqwi dokazi i utvrđuju činjenice, Ustavni sud ukazuje da nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve Broj 54 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH složenosti. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" u ovom predmetu, za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerewa u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete trajao devet godina, kao i da za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, da se pripiše nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak " u razumnom roku", kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 43. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, shodno njegovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivawa o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoqno primijenili procesno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, shodno suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su nadležni sudski organi pravilno primijenili odredbe Zakona o parničnom postupku prilikom odlučivawa o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 44. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoqstvo odlukom o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete, kao i označavanje novotuženog, ne pokreće, samo po sebi, pitawa koja su u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant, izuzev navoda o dužini trajawa postupka, ne ističe nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Sem toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su relevantni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant navodi da se postupak koji traje od 1997. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, a koja je okončana Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-231/05 od 11. aprila 2006. godine, u postupku za koji je Ustavni sud utvrdio da je, sa stanovišta "razumnog roka" odlučivawa, povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i proizvoqnu primjenu procesnog prava u predmetnom sporu, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli da opravdaju navode da je pravičan postupak, u tom aspektu, povrijeđen na apelantovu štetu. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje u vezi sa naknadom štete i, kasnije, označavanje novotuženog, nema povrede prava na pravičan postupak, pa, zbog toga, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u predmetu utvrđivawa osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i označavanje novotuženog, izuzev aspekta dužine postupka, nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. c) Ostali navodi 46. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno da se posebno razmatraju ostali apelantovi navodi koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 47. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kad postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete i označavanju novotuženog traje preko devet godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju nadležnih sudskih organa. 48. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak i imovinu, a koja se odnose na utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva o povraćaju spornih nekretnina s obzirom na to da su odluke koje su osporene rezultat potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stawa i pravilne primjene propisa koji regulišu pitanje naknade štete i označavawa novotuženog sa stanovišta odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o obligacionim odnosima. 49. Na osnovu člana 16 stav 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 50. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1352/06, rješavajući apelaciju Zuhre Malkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Malkić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zuhra Malkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 6. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva) zatraženo je 21. juna 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. jula 2006. godine, Ministarstvo 20. jula 2006. godine, a Odsjek Ministarstva 10. augusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Odsjeka Ministarstva broj 05-050-12-026892/99 od 5. maja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-157/05 od 21. februara 2005. godine, odbijen je apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Ulici prote Todora Srdića broj 2A, u Banjoj Luci. U toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio apelanticin otac. Nadalje, prvostepeni organ je utvrdio da je sklapanjem braka, odnosno udajom, apelantica prestala stanovati u spornom stanu, čime joj je prestalo i svojstvo člana domaćinstva nosioca stanarskog prava. U toku postupka je također utvrđeno da je na adresi spornog stana apelantica imala prijavljeno prebivalište od 1. marta 1990. godine, a da se odjavila sa te adrese 3. septembra 1994. godine radi odlaska u Zagreb. Konačno, upravni organi su zaključili da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, kao nosioca stanarskog prava, i da joj povremeno staranje i njegovanje oca, koje je navodila u toku postupka, ne može obezbijediti pravni status člana porodičnog domaćinstva. 7. Okružni sud je Presudom broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine odbio apelanticinu tužbu u upravnom sporu s obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili da apelantica nije stanovala sa nositeljem stanarskog prava, tako da odredbe člana 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kao način stjecanja svojstva legalnog korisnika stana na osnovu zajedničkog života sa nosiocem stanarskog prava u vrijeme njegove smrti, nisu zadovoljene. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je, između ostalog, zasnovao i na činjenici da je apelantici nadležni gradski stambeni organ pravosnažno odbio zahtjev kojim je tražila donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana (tzv. prijenos stanarskog prava). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica navodi da je kao član porodičnog domaćinstva stanovala sa nosiocem stanarskog prava. Ona navodi da je, nakon majčine smrti 1982. godine, živjela sa ocem u spornom stanu sve do njegove smrti. Nakon njegove smrti nastavila je da živi u spornom stanu sve do 1993. godine, kad je sporni stan, kako je navela u apelaciji, zbog poznatih ratnih okolnosti, napustila. Podnijela je zahtjev za povrat stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ali Broj 54 – Strana 89 je njen zahtjev odbijen. Zato smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Odsjeka Ministarstva se navodi da su u osporenom prvostepenom rješenju kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat spornog stana dati razlozi za takvu odluku, pa ovaj organ predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 10. U odgovoru na apelaciju Ministarstva se navodi da osporenom odlukom nisu povrijeđene ustavne odredbe o pravu na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 11. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je sud, prilikom odlučivanja o navedenom predmetu, imao u vidu odredbu člana 6. Zakona o stambenim odnosima i člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Činjenice koje je apelantica istakla u tužbi, navodi se u odgovoru na apelaciju, na okolnost njenog življenja u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, po ocjeni ovog suda, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je poslije majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svoga oca. S druge strane, apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom, suprugom i djecom, od 1977. godine kad ju je zasnovala, što apelantica nije ni sporila u toku postupka. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva već je u njemu povremeno boravila, radi njegovanja oca, sve do odlasku u izbjeglištvo 1994. godine. Konačno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list BiH" br. 14/76, 12/85 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase: "Član 6. Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan Broj 54 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona." 13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: "Član 14. stav 1. Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. Zakona o stambenim odnosima Š...Ć ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 11. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom 19. Član 8. Evropske konvencije glasi: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih. 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 21. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelanticin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i odnose li se mjere upravnih i sudskih organa na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet Srijeda, 3.9.2008. zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 22. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 23. U postupcima u kojima su donesene osporene odluke utvrđeno je da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uvjet za stjecanje svojstva člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 i Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Iz dokumentacije spisa i provedenih dokaza pred upravnim i sudskim organima proizlazi da je apelantici svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca prestalo 1977. godine. 24. Odredbom člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini određeno je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definiran u članu 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo da se vrati u stan u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini. Prema tome, odlučno pitanje u predmetnoj apelaciji jeste je li apelantica 1. aprila 1992. godine bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, pa time ispunjavala uvjete za povrat predmetnog stana. Iz dokaza koji su provedeni u toku upravnog postupka, proizlazi da je apelantica zaključenjem braka sa F. M. 1. februara 1974. godine zasnovala svoju porodicu i živjela u porodičnoj kući oca svoga supruga na adresi Braće Bukića 74, na kojoj je i prijavila prebivalište 21. oktobra 1977. godine. Prema tome, nesporno je da apelantica do majčine smrti 1982. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem u predmetnom stanu. Činjenica da je njen otac bio bolestan i da mu je apelantica pomagala nakon smrti svoje majke ne može se, de iure, poistovjetiti sa trajnom zajednicom življenja u porodičnom domaćinstvu, što je neophodan uvjet ostvarivanja ovog statusa, jer apelantica nikad nije ni prekinula zajednicu života sa svojom porodicom - suprugom i djecom. Iz navedenih razloga okončan je i postupak utvrđivanja apelanticinog prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, čiji je povrat tražila, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. juna 2006. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev da nakon očeve smrti trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Razlog zbog kojeg je doneseno navedeno rješenje jeste u činjenici da apelantici nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, što je zahtjevom, koji je okončan navedenim Rješenjem Ministarstva, i tražila. 25. Činjenica da se apelantica nakon smrti svoga oca prijavila na adresi predmetnog stana 1. marta 1990. godine ne utiče na odluku upravnih i sudskih organa da apelantica nije član Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH porodičnog domaćinstva i da joj ne pripada povrat stana. Dakle, apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva iza smrti svoga oca, niti je u predmetnom stanu živjela u tom svojstvu, iz čega se može zaključiti da se predmetni stan, za koji je apelantica podnijela zahtjev za povrat, ne može smatrati njenim domom u smislu odredbi II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. To utvrđenje proističe iz činjenica koje je upravnim i sudskim organima prezentirala apelantica i dokaza koji su izvedeni pred navedenim organima. 26. Dakle, apelantica tvrdi da je ona bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, iako su činjenice i dokazi koje je ponudila u toku postupka ukazivali da ti navodi ne mogu opravdati tvrdnju da ona ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, činjenice koje je apelantica isticala u toku upravnog i sudskog postupka, tvrdeći da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je nakon majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svoga oca. Kad se uzme u obzir i činjenica da apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom od 1977. godine, onda je evidentno da se nije u konkretnom slučaju mogao ni primijeniti član 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji omogućuju povrat stana bilo po osnovu činjenice da je neka osoba nosilac stanarskog prava, bilo po osnovu svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, iz dokumentacije spisa i obrazloženja upravnih i sudskih odluka je vidljivo da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva, već je u njemu boravila povremeno. Faktičko, povremeno življenje apelantice sa ocem - nosiocem stanarskog prava, čak i u situaciji da se prihvati da mu je ekonomski pomagala i brinula se o njegovom zdravlju, što nije sporno, nije predstavljalo pravnu osnovu za priznanje statusa člana porodičnog domaćinstva niti za podnošenje zahtjeva za povrat stana, u smislu navedenih zakonskih odredbi o stambenim odnosima odnosno povratu imovine. Iz razloga koji su detaljno objašnjeni, a koji se prvenstveno odnose na činjenicu da je u upravnom postupku pravosnažno odlučeno da apelantica nije dokazala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. juna 2006. godine Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelanticinim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8. Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije ni razmatrao. 27. Ustavni sud podsjeća da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8. Evropske konvencije, pa slijedi da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: 1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim Broj 54 – Strana 91 uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 30. Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njen slučaj ako bi se sporni stan mogao smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. 31. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo članova porodičnog domaćinstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), te pravo na kupovinu stana u skladu sa relevantnim propisima. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoga oca imala pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, iz razloga koji su izneseni u činjenicama ove apelacije i obrazloženi u dijelu odluke koja se tiče navodne povrede prava na dom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica, s obzirom da joj u vrijeme smrti njenog oca nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, ne pripada pravo da bude određena nosiocem stanarskog prava na spornom stanu prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, niti da joj se omogući povrat spornog stana prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je nastupanjem pravosnažnosti navedene odluke gradskog stambenog organa o apelanticinom zahtjevu za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju spornog stana prestala postojati pravna osnova za apelanticino korištenje tog stana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan za apelanticu ne može predstavljati zaštićeni posjed u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. S obzirom na navedeno, u situaciji kada je odbijen apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana i stan joj se zbog toga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njenog prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Broj 54 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 3.9.2008. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1352/06, rješavajući apelaciju Zuhre Malkić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine donio staranje i njegovanje oca, koje je navodila tijekom postupka, ne može osigurati pravni status člana obiteljskoga kućanstva. 7. Okružni je sud Presudom broj U-198/05 od 21. veljače 2006. godine odbio apelantičinu tužbu u upravnome sporu s obrazloženjem da su upravna tijela pravilno ustvrdila da apelantica nije stanovala s nositeljem stanarskoga prava, tako da odredbe članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, kao način stjecanja svojstva legalnoga korisnika stana na temelju zajedničkoga života sa nositeljem stanarskoga prava u vrijeme njegove smrti, nisu zadovoljene. Odluku o utemeljenosti tužbenoga zahtjeva sud je, između ostalog, temeljio i na činjenici da je apelantici mjerodavno gradsko stambeno tijelo pravomoćno odbilo zahtjev kojim je tražila donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana (tzv. prijenos stanarskoga prava). ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 IV. Apelacija Odbija se kao neutemeljena apelacija Zuhre Malkić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj U-198/05 od 21. veljače 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zuhra Malkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Jovo Pilipović, odvjetnik iz Banjaluke, je podnijela 6. svibnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-198/05 od 21. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek Ministarstva) zatražena je 21. lipnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud odgovor na apelaciju dostavio 13. srpnja 2006. godine, Ministarstvo 20. srpnja 2006. godine, a Odsjek Ministarstva 10. kolovoza 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 5. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Odsjeka Ministarstva broj 05-050-12-026892/99 od 5. svibnja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-157/05 od 21. veljače 2005. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanjem u posjed stana koji se nalazi u Ulici prote Todora Srdića broj 2A, u Banjaluci. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je nositelj stanarskoga prava na prijepornome stanu bio apelantičin otac. Nadalje, prvostupanjsko je tijelo utvrdilo da je sklapanjem braka, odnosno udajom, apelantica prestala stanovati u prijepornome stanu, čime joj je prestalo i svojstvo člana kućanstva nositelja stanarskoga prava. Tijekom postupka je također utvrđeno da je na adresi prijepornoga stana apelantica imala prijavljeno prebivalište od 1. ožujka 1990. godine, a da se odjavila sa te adrese 3. rujna 1994. godine radi odlaska u Zagreb. Konačno, upravna su tijela zaključila da apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva svoga oca, kao nositelja stanarskog prava, i da joj povremeno 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica navodi da je kao član obiteljskoga kućanstva stanovala sa nositeljem stanarskoga prava. Ona navodi da je, nakon majčine smrti 1982. godine, živjela sa ocem u prijepornome stanu sve do njegove smrti. Nakon njegove smrti je nastavila živjeti u prijepornome stanu sve do 1993. godine, kada je prijeporni stan, kako je navela u apelaciji, zbog poznatih ratnih okolnosti, napustila. Podnijela je zahtjev za povrat stana sukladno odredbama Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ali je njezin zahtjev odbijen. Zato smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Odsjeka Ministarstva se navodi da su u pobijanom prvostupanjskom rješenju kojim je odbijen apelantičin zahtjev za povrat prijepornoga stana dati razlozi za takvu odluku, pa ovo tijelo predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 10. U odgovoru na apelaciju Ministarstva se navodi da pobijanom odlukom nisu povrijeđene ustavne odredbe o pravu na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 11. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da je sud, prigodom odlučivanja o navedenome predmetu, imao u vidu odredbu članka 6. Zakona o stambenim odnosima i članka 14. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Činjenice koje je apelantica istaknula u tužbi, navodi se u odgovoru na apelaciju, na okolnost njezinoga življenja u zajedničkom kućanstvu sa ocem koji je bio nositelj stanarskoga prava na predmetnome stanu, po ocjeni ovoga suda, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je poslije majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u obiteljskom kućanstvu svoga oca. S druge strane, apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom obitelji, suprugom i djecom, od 1977. godine kad ju je zasnovala, što apelantica nije ni sporila tijekom postupka. Stoga je Okružni sud zaključio da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. travnja 1992. godine nije u prijepornome stanu živjela kao član obiteljskoga kućanstva već je u njemu povremeno boravila, radi njegovanja oca, sve do odlasku u izbjeglištvo 1994. godine. Konačno, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list BiH" br. 14/76, 12/85 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase: "Članak 6. Korisnikom stana, u smislu ovoga zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovoga obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi toga kućanstva a ostala su u istome stanu. Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovoga zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskoga prava dužan po zakonu uzdržavati ili su te osobe dužne po zakonu uzdržavati nositelja stanarskoga prava, a koje zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskoga prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nositelja stanarskoga prava. Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskoga prava, imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskoga kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnoga stavka i poslije smrti nositelja stanarskoga prava, kao i kada nositelj stanarskoga prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida toga ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni toga stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskoga kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovoga zakona." 13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: "Članak 14. stavak 1. Nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovoga obiteljskog kućanstva definiran u članku 6. Zakona o stambenim odnosima Š...Ć ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-198/05 od 21. veljače 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 11. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Broj 54 – Strana 93 Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na dom 19. Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C). 21. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije, prvo se mora utvrditi je li prijeporni stan predstavljao apelantičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i odnose li se mjere upravnih i sudskih tijela na koje se apelantica poziva na "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "sukladno zakonu". Ovaj se uvjet zakonitosti, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo prema njemu prilagoditi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, br. 30, stavak 49). 22. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnome vlasništvu (vidi Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A, br. 109, stavak 46.f, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, br. 297-C, stavak 31). Sukladno ovoj interpretaciji, Ustavni je sud proširio djelokrug članka 8. Europske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskoga prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. svibnja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 23. U postupcima u kojima su donesene pobijane odluke utvrđeno je da apelantica nije imala svojstvo člana obiteljskoga kućanstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življenja i stanovanja djece sa nositeljem stanarskoga prava u zajedničkom kućanstvu u vrijeme smrti roditelja je uvjet za stjecanje svojstva člana obiteljskoga kućanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. rujna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; Odluka broj U 12/01 od 25. veljače 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 i Odluka broj U 140/03 od 21. siječnja 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Iz dokumentacije spisa i provedenih dokaza pred upravnim i sudskim tijelima proizlazi da je apelantici svojstvo člana obiteljskoga kućanstva svoga oca prestalo 1977. godine. 24. Odredbom članka 14. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini određeno je da nositelj Broj 54 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stanarskoga prava na napuštenom stanu ili član njegovoga obiteljskog kućanstva, definiran u članku 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo vratiti se u stan sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini. Prema tomu, odlučno pitanje u predmetnoj apelaciji jeste je li apelantica 1. travnja 1992. godine bila član obiteljskoga kućanstva svoga oca, pa time ispunjavala uvjete za povrat predmetnoga stana. Iz dokaza koji su provedeni tijekom upravnoga postupka, proizlazi da je apelantica zaključenjem braka sa F. M. 1. veljače 1974. godine zasnovala svoju obitelj i živjela u obiteljskoj kući oca svoga supruga na adresi Braće Bukića 74, na kojoj je i prijavila prebivalište 21. listopada 1977. godine. Prema tomu, neprijeporno je da apelantica do majčine smrti 1982. godine nije živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojim ocem u predmetnome stanu. Činjenica da je njezin otac bio bolestan i da mu je apelantica pomagala nakon smrti svoje majke ne može se, de iure, poistovjetiti sa trajnom zajednicom življenja u obiteljskom kućanstvu, što je nužan uvjet ostvarivanja ovoga statusa, jer apelantica nikad nije ni prekinula zajednicu života sa svojom obitelji - suprugom i djecom. Iz navedenih je razloga okončan i postupak utvrđivanja apelantičinog prava na trajno i nesmetano korištenje predmetnoga stana, čiji je povrat tražila, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. lipnja 2006. godine, kojim je odbijen apelantičin zahtjev da nakon očeve smrti trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Razlog zbog kojega je doneseno navedeno rješenje jeste u činjenici da apelantici nije priznato svojstvo člana obiteljskoga kućanstva, što je zahtjevom, koji je okončan navedenim Rješenjem Ministarstva, i tražila. 25. Činjenica da se apelantica nakon smrti svoga oca prijavila na adresi predmetnoga stana 1. ožujka 1990. godine ne utiče na odluku upravnih i sudskih tijela da apelantica nije član obiteljskoga kućanstva i da joj ne pripada povrat stana. Dakle, apelantica nije bila član obiteljskog kućanstva iza smrti svoga oca, niti je u predmetnome stanu živjela u tome svojstvu, iz čega se može zaključiti da se predmetni stan, za koji je apelantica podnijela zahtjev za povrat, ne može smatrati njezinim domom u smislu odredbi II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. To utvrđenje proističe iz činjenica koje je upravnim i sudskim organima prezentirala apelantica i dokaza koji su izvedeni pred navedenim organima. 26. Dakle, apelantica tvrdi da je ona bila član obiteljskoga kućanstva svoga oca, iako su činjenice i dokazi koje je ponudila tijekom postupka ukazivali da ti navodi ne mogu opravdati tvrdnju da ona ima svojstvo člana obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskog prava. Dakle, činjenice koje je apelantica isticala tijekom upravnog i sudskog postupka, tvrdeći da je živjela u zajedničkom kućanstvu sa ocem koji je bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, ne proizlaze iz provedenih dokaza, a činjenica da je nakon majčine smrti pomagala ocu ne može se poistovjetiti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u obiteljskom kućanstvu svoga oca. Kad se uzme u obzir i činjenica da apelantica nije prekidala zajednicu života sa svojom obitelji od 1977. godine, onda je evidentno da se nije u konkretnom slučaju mogao ni primijeniti članak 14. stavak 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, koji omogućuju povrat stana bilo temeljem činjenice da je neka osoba nositelj stanarskoga prava, bilo temeljem svojstva člana obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskog prava. Dakle, iz dokumentacije spisa i obrazloženja upravnih i sudskih odluka je vidljivo da apelantica nije ispunjavala uvjete iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. travnja 1992. godine nije u prijepornom stanu živjela kao član obiteljskoga kućanstva, već je u njemu boravila povremeno. Faktičko, povremeno življenje apelantice sa ocem - nositeljem stanarskoga prava, čak i u situaciji da se prihvati da mu je ekonomski pomagala i brinula se o njegovome zdravlju, što nije prijeporno, nije predstavljalo pravni temelj za priznanje statusa člana obiteljskoga kućanstva niti za podnošenje zahtjeva za povrat stana, u smislu navedenih zakonskih odredbi o Srijeda, 3.9.2008. stambenim odnosima odnosno povratu imovine. Iz razloga koji su detaljno objašnjeni, a koji se prvenstveno odnose na činjenicu da je u upravnom postupku pravomoćno odlučeno da apelantica nije dokazala svojstvo člana obiteljskog kućanstva, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. lipnja 2006. godine Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može smatrati apelantičinim domom u smislu značenja članka 8. Europske konvencije. Ostali aspekti članka 8. Europske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije ni razmatrao. 27. Ustavni sud podsjeća da članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi opseg zaštite od članka 8. Europske konvencije, pa slijedi da, u konkretnom slučaju, nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine niti članka 8. Europske konvencije. Pravo na imovinu 28. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 29. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, da kontroliraju korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 30. Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantica moglo bi se primijeniti na njezin slučaj ako bi se prijeporni stan mogao smatrati imovinom sukladno kriterijima Europske konvencije. 31. Sukladno svojoj sudskoj praksi, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. studenoga 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvaća pravo članova obiteljskoga kućanstva na stjecanje stanarskog prava nakon smrti nositelja stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. rujna 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), te pravo na kupnju stana sukladno relevantnim propisima. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nema konstituirano stanarsko pravo na prijepornome stanu, niti je u vrijeme smrti svoga oca imala pravno priznatu poziciju člana njegovoga obiteljskog kućanstva koja bi eventualno mogla predstavljati dio prava na korištenje stana, iz razloga koji su izneseni u činjenicama ove apelacije i obrazloženi u dijelu odluke koja se tiče navodne povrede prava na dom. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica, obzirom da joj u vrijeme smrti njezinoga oca nije priznato svojstvo člana obiteljskoga kućanstva, ne pripada pravo da bude određena nositeljem stanarskog prava na prijepornome stanu prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, niti da joj se omogući povrat prijepornoga stana prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH napuštene imovine. Obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da je nastupanjem pravomoćnosti navedene odluke gradskog stambenog tijela o apelantičinom zahtjevu za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju prijepornoga stana prestao postojati pravni temelj za apelantičino korištenje toga stana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan za apelanticu ne može predstavljati zaštićeni posjed u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovome predmetu nije povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 33. Obzirom na navedeno, u situaciji kada je odbijen apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje bi zamijenilo ugovor o korištenju stana i stan joj se zbog toga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njezinoga prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 34. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 35. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1352/06, rješavajući apelaciju Zuhre Malkić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhre Malkić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zuhra Malkić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Banje Luke, koju zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Bawa Luke, podnijela je 6. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Broj 54 – Strana 95 - Odsjek Bawa Luka (u daqnjem tekstu: Odsjek Ministarstva) zatraženo je 21. juna 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. jula 2006. godine, Ministarstvo 20. jula 2006. godine, a Odsjek Ministarstva 10. avgusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Odsjeka Ministarstva broj 05-050-12-026892/99 od 5. maja 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-157/05 od 21. februara 2005. godine, odbijen je apelantkiwin zahtjev da joj se vrati u posjed stana koji se nalazi u Ulici prote Todora Srdića broj 2A, u Bawoj Luci. U toku prvostepenog postupka utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio apelantkiwin otac. Dalje, prvostepeni organ utvrdio je da je sklapanjem braka, odnosno udajom, apelantkiwa prestala da stanuje u spornom stanu, čime joj je prestalo i svojstvo člana domaćinstva nosioca stanarskog prava. U toku postupka je takođe utvrđeno da je na adresi spornog stana apelantkiwa imala prijavljeno prebivalište od 1. marta 1990. godine, a da se odjavila sa te adrese 3. septembra 1994. godine radi odlaska u Zagreb. Na kraju, upravni organi su zakqučili da apelantkiwa nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca, kao nosioca stanarskog prava, i da povremeno staranje i njegovanje oca, koje je navodila u toku postupka, ne može da joj obezbijedi pravni status člana porodičnog domaćinstva. 7. Okružni sud je Presudom broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine odbio apelantkiwinu tužbu u upravnom sporu s obrazloženjem da su upravni organi pravilno utvrdili da apelantkiwa nije stanovala sa nosiocem stanarskog prava, tako da odredbe člana 21 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, kao način na koji se stiče svojstvo legalnog korisnika stana na osnovu zajedničkog života sa nosiocem stanarskog prava u vrijeme njegove smrti, nisu zadovoljene. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je, između ostalog, zasnovao i na činjenici da je apelantkiwi nadležni gradski stambeni organ pravosnažno odbio zahtjev kojim je tražila da se donese rješewa koje bi zamijenilo ugovor o korišćenju stana (tzv. prenos stanarskog prava). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantkiwa navodi da je kao član porodičnog domaćinstva stanovala sa nosiocem stanarskog prava. Ona navodi da je, nakon majčine smrti 1982. godine, živjela sa ocem u spornom stanu sve do njegove smrti. Nakon njegove smrti nastavila je da živi u spornom stanu sve do 1993. godine, kad je sporni stan, kako je navela u apelaciji, zbog poznatih ratnih okolnosti, napustila. Podnijela je zahtjev za povraćaj stana u skladu sa odredbama Zakona o prestanku važewa Zakona o napuštenim stanovima, ali je njen zahtjev odbijen. Zato smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. U odgovoru na apelaciju Odsjeka Ministarstva se navodi da su u osporenom prvostepenom rješenju kojim je odbijen apelantkiwin zahtjev za povraćaj spornog stana dati razlozi za takvu odluku, pa ovaj organ predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Broj 54 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 10. U odgovoru na apelaciju Ministarstva navodi se da osporenom odlukom nisu povrijeđene ustavne odredbe o pravu na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. 11. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda navodi se da je sud, prilikom odlučivawa o navedenom predmetu, imao u vidu odredbu člana 6 Zakona o stambenim odnosima i člana 14 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Činjenice koje je apelantkiwa istakla u tužbi, navodi se u odgovoru na apelaciju, na okolnost njenog življewa u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, po ocjeni ovog suda, ne proizilaze iz dokaza koji su sprovedeni, a činjenica da je poslije majčine smrti pomagala ocu ne može da se poistovjeti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svog oca. Sa druge strane, apelantkiwa nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom, suprugom i djecom, od 1977. godine kad ju je zasnovala, što apelantkiwa nije ni sporila u toku postupka. Stoga je Okružni sud zakqučio da apelantkiwa nije ispuwavala uslove iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva već je u njemu povremeno boravila, da bi njegovala oca, sve do odlasku u izbjeglištvo 1994. godine. Na kraju, Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena apelantkiwina ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list BiH" br. 14/76, 12/85 i 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93, 22/93 i 12/99) relevantne odredbe glase: "Član 6 Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditeqi bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s wim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21 Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava, imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, sem ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13 ovog zakona." 13. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) relevantne odredbe glase: Srijeda, 3.9.2008. "Član 14 stav 1 Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. Zakona o stambenim odnosima Š...Ć ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj U-198/05 od 21. februara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 11. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantkiwa osporava navedene odluke tvrdeći da joj je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na dom 19. Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 20. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješawa vlasti u wihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). 21. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije, prvo mora da se utvrdi da je li sporni stan predstavljao apelantkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li se mjere upravnih i sudskih organa na koje se apelantkiwa poziva odnose na "miješanje" javnih vlasti u poštovanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan, tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49). 22. Shodno sudskoj praksi Evropskog suda za qudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnoj svojini (vidi Evropski sud za qudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio djelokrug člana 8 Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). 23. U postupcima u kojima su donesene osporene odluke utvrđeno je da apelantkiwa nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca u trenutku njegove smrti. Postojanje trajnosti življewa i stanovawa djece sa nosiocem stanarskog prava u zajedničkom domaćinstvu u vrijeme smrti roditelja je uslov da se stekne svojstvo člana porodičnog domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1/02 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; Odluka broj U 12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/02 i Odluka broj U 140/03 od 21. januara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 6/04). Iz dokumentacije spisa i dokaza koji su sprovedeni pred upravnim i sudskim organima proizilazi da je apelantkiwi svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoga oca prestalo 1977. godine. 24. Odredbom člana 14 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini određeno je da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6 Zakona o stambenim odnosima, ima pravo da se vrati u stan u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni Hercegovini. Shodno tome, odlučno pitanje u predmetnoj apelaciji jeste da li je apelantkiwa 1. aprila 1992. godine bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, pa time ispuwavala uslove za povraćaj predmetnog stana. Iz dokaza koji su sprovedeni u toku upravnog postupka, proizilazi da je apelantkiwa zakqučenjem braka sa F. M. 1. februara 1974. godine zasnovala svoju porodicu i živjela u porodičnoj kući oca svoga supruga na adresi Braće Bukića 74, na kojoj je i prijavila prebivalište 21. oktobra 1977. godine. Shodno tome, nesporno je da apelantkiwa do majčine smrti 1982. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim ocem u predmetnom stanu. Činjenica da je njen otac bio bolestan i da mu je apelantkiwa pomagala nakon smrti svoje majke ne može, de iure, da se poistovjeti sa trajnom zajednicom življewa u porodičnom domaćinstvu, što je neophodan uslov da se ostvari ovaj status, jer apelantkiwa nikad nije ni prekinula zajednicu života sa svojom porodicom - suprugom i djecom. Iz razloga koji su navedeni okončan je i postupak utvrđivawa apelantkiwinog prava na trajno i nesmetano korišćenje predmetnog stana, čiji je povraćaj tražila, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. juna 2006. godine, kojim je odbijen apelantkiwin zahtjev da nakon očeve smrti trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Razlog zbog kog je doneseno navedeno rješenje jeste u činjenici da apelantkiwi nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, što je zahtjevom, koji je okončan navedenim Rješenjem Ministarstva, i tražila. 25. Činjenica da se apelantkiwa nakon smrti svoga oca prijavila na adresi predmetnog stana 1. marta 1990. godine ne utiče na odluku upravnih i sudskih organa da apelantkiwa nije član porodičnog domaćinstva i da joj ne pripada povraća stana. Broj 54 – Strana 97 Dakle, apelantkiwa nije bila član porodičnog domaćinstva iza smrti svoga oca, niti je u predmetnom stanu živjela u tom svojstvu, iz čega može da se zakquči se predmetni stan, za koji je apelantkiwa podnijela zahtjev za povraćaj, ne može da se smatra njenim domom u smislu odredbi II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava. To utvrđenje proističe iz činjenica koje je upravnim i sudskim organima prezentovala apelantkiwa i dokaza koji su izvedeni pred navedenim organima. 26. Dakle, apelantkiwa tvrdi da je ona bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, iako su činjenice i dokazi koje je ponudila u toku postupka ukazivali da ti navodi ne mogu da opravdaju tvrdnju da ona ima svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, činjenice koje je apelantkiwa isticala u toku upravnog i sudskog postupka, tvrdeći da je živjela u zajedničkom domaćinstvu sa ocem koji je bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, ne proizilaze iz dokaza koji su sprovedeni, a činjenica da je nakon majčine smrti pomagala ocu ne može da se poistovjeti sa zakonskom definicijom i smislom odredbi o trajnoj zajednici života u porodičnom domaćinstvu svoga oca. Kad se uzme u obzir i činjenica da apelantkiwa nije prekidala zajednicu života sa svojom porodicom od 1977. godine, onda je evidentno da u konkretnom slučaju nije mogao ni da se primijeni član 14 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, koji omogućuju povraćaj stana bilo po osnovu činjenice da je neko lice nosilac stanarskog prava, bilo po osnovu svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Dakle, iz dokumentacije spisa i obrazložewa upravnih i sudskih odluka je vidqivo da apelantkiwa nije ispuwavala uslove iz navedenih zakonskih odredbi, jer 1. aprila 1992. godine nije u spornom stanu živjela kao član porodičnog domaćinstva, već je u njemu boravila povremeno. Faktičko, povremeno življenje apelantkinje sa ocem - nosiocem stanarskog prava, čak i u situaciji da se prihvati da mu je ekonomski pomagala i brinula se o njegovom zdravqu, što nije sporno, nije predstavljalo pravni osnov da joj se prizna status člana porodičnog domaćinstva niti da podnese zahtjev za povraćaj stana, u smislu navedenih zakonskih odredbi o stambenim odnosima odnosno povraćaju imovine. Iz razloga koji su detaqno objašnjeni, a koji se prevashodno odnose na činjenicu da je u upravnom postupku pravosnažno odlučeno da apelantkiwa nije dokazala svojstvo člana porodičnog domaćinstva, Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 01-372-46/03 od 2. juna 2006. godine Ustavni sud smatra da, u konkretnom slučaju, ovaj stan ne može da se smatra apelantkiwinim domom u smislu značewa člana 8 Evropske konvencije. Ostali aspekti člana 8 Evropske konvencije nisu relevantni u konkretnom slučaju, te ih Ustavni sud nije ni razmatrao. 27. Ustavni sud podsjeća da član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 8 Evropske konvencije, pa slijedi da, u konkretnom slučaju, nema kršewa prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine niti člana 8 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 29. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je generalne prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo Broj 54 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 30. Pojam "imovina" podrazumijeva širok raspon svojinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelantkiwa moglo bi da se primijeni na njen slučaj ako bi sporni stan mogao da se smatra imovinom u skladu sa kriterijumima Evropske konvencije. 31. U skladu sa svojom sudskom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji su ekonomska vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Stanarsko pravo obuhvata pravo člana porodičnog domaćinstva da stekne stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/99), te pravo da kupi stan u skladu sa relevantnim propisima. Međutim, u konkretnom slučaju apelantkiwa nema konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, niti je u vrijeme smrti svoga oca imala pravno priznatu poziciju člana njegovog porodičnog domaćinstva koja bi eventualno mogla da predstavlja dio prava na korišćenje stana, iz razloga koji su izneseni u činjenicama ove apelacije i obrazloženi u dijelu odluke koja se tiče navodne povrede prava na dom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkiwa, s obzirom da joj u vrijeme smrti njenog oca nije priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva, ne pripada pravo da bude određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu shodno odredbama Zakona o stambenim odnosima, niti da joj se omogući povraćaj spornog stana shodno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju napuštene imovine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je nastupanjem pravosnažnosti navedene odluke gradskog stambenog organa o apelantkiwinom zahtjevu za donošenje rješewa koje bi zamijenilo ugovor o korišćenju spornog stana prestao da postoji pravni osnov za apelantkiwino korišćenje tog stana. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan za apelantkinju ne može da predstavlja zaštićeni posjed u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 32. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da u ovom predmetu nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 33. S obzirom na navedeno, u situaciji kada je odbijen apelantkiwin zahtjev da se donese rješenje koje bi zamijenilo ugovor o korišćenju stana i stan joj se zbog toga ne vrati u posjed, ne postoji povreda njenog prava na poštivanje doma i prava na imovinu iz čl. II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 34. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. 35. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1379/06, rješavajući apelaciju Adila Loze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Adila Loze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrik Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Adil Lozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 13. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pobijane odluke Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1379/06 od 13. juna 2006. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Radio Televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 28. aprila 2003. godine protiv tužene, Amarilda Gutića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Bakira Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), podnio tužbu Kantonalnom sudu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM zbog iznošenja neistina - klevetničkih tvrdnji koje su o njemu iznijeli tuženi u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine. 7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine obavezani su tuženi da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 28. aprila 2003. godine pa do isplate. Prvotužena je obavezana da izreku navedene Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presude objavi u prvoj narednoj emisiji Politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana nakon njene pravomoćnosti. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženim solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 9. Vrhovni sud je ocijenio da "u konkretnom slučaju izražavanje tuženika iz transkripta u emisiji Magazin '60 minuta' od 27. januara 2003. godine i 24. februara 2003. godine su obrađivani prilozi koji se odnose na informacije o Abduladhimu Maktoufu, u kojoj je prvostepeni sud utvrdio da izražavanje 'Adil Lozo omogućio mu je, primjera radi, dobru poslovnu transakciju ... i advokata bjelosvjetskog kriminalca ...' predstavlja klevetu kojom je apelantu nanesena nematerijalna šteta", nema sadržaja klevete kako je propisano Zakonom o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, činjenice vezane za apelanta, za koje je prvostepeni sud našao da su utvrđene, a to je da je apelant bio ministar u vrijeme kada je ostvarena kupovina spornog objekta kao i činjenica da je apelant bio suvlasnik preduzeća "Palma-Invest" "Interinvest" zajedno sa Maktoufom, da je Husein Ćosić optuživao Maktoufa za kriminal, su istinite i u tom dijelu izražavanje, dakle, nije neistinito. Ostali sadržaji predstavljaju novinarsko mišljenje u vezi sa položajem apelanta kao Maktoufovog zastupnika i poslovnog partnera, u skladu sa obrađenom temom koja se odnosila prvenstveno na Maktoufove radnje, dakle sud o vrijednostima koje se dovode u vezu sa trećim licem. Vrhovni sud je dalje naveo da zaključak prvostepenog suda da je navedenim izražavanjima apelant predstavljen kao osoba koja obmanjuje javnost, laže, bavi se pokušajem podmićivanja, krivotvorenjem računa i potvrda o prijevozu robe, prevarama i sl. nisu činjenice koje proizlaze iz spornog izražavanja već su subjektivno mišljenje o spornom izražavanju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takva izražavanja imaju elemente uvrede a ne klevete, pa se zbog njih ne može tražiti zaštita po Zakonu o zaštiti od klevete. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešna ocjena prvostepenog suda kojom se utvrđuje nedobronamjernost tuženika ili narušavanje privatnosti u iznošenju činjenica, jer za odgovornost za neistinito činjenično tvrđenje nije potrebna dobronamjernost, već je dovoljno utvrditi neistinitost činjenica. Vrhovni sud je dalje istakao da je kod pitanja od javnog interesa, kao što je privredni kriminal i slično, za odgovornost štetnika potrebno dokazati njegovu namjeru (da je znao) ili nehat (neopreznošću zanemario) neistinitog izražavanja (član 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju, budući da iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika zbog klevete po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni sud je ocijenio da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženih za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se izvršila odšteta. Vrhovni sud je posebno naglasio da, kada nema klevete kao građansko-pravnog delikta, onda nema ni štete od klevete, te da sud ne može dosuđivati štetu iz drugih razloga po ovom osnovu. 10. Vrhovni sud je naveo da je u smislu člana 386. Zakona o parničnom postupku apelantu kao protivnoj stranci dosudio naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 5.397,70 KM i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 330 KM, što ukupno iznosu 5.727,70 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Broj 54 – Strana 99 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant uglavnom iznosi da činjenice predmetnog slučaja nisu pravilno utvrđene niti su dokazi provedeni u skladu sa zahtjevima utvrđivanja materijalne istine. Apelant smatra da mu je zbog iznošenja štetnih tvrdnji vezanih za njegovu ličnost narušen ugled u sredini u kojoj živi. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud bio pristran kod donošenja pobijane odluke. Sud je, kako navodi apelant, propustio izvesti suštinske dokaze i prilikom donošenja pobijane odluke iznio je subjektivno pristrano ubjeđenje o predmetu spora. Zbog propusta suda apelant navodi da mu je nanesena šteta, naročito utvrđenjem da nije žrtva klevete u navedenim televizijskim emisijama. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase: "Cilj Zakona Član 1. Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6. (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Izuzeci od odgovornosti Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; Broj 54 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: - način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, - prirodu i stepen prouzrokovane štete, - dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, - pristanak oštećenog, - vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, - činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, - te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 10. Odšteta (1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 23. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Srijeda, 3.9.2008. "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 20. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete, dakle, o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je prvotužena, u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine, o apelantu iznosila neistine odnosno klevetničke tvrdnje, pa da su uslijed toga za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je time pričinjena šteta. Prvostepenom presudom su ove činjenice ispitane i utvrđivane i apelantu je dosuđena odšteta, ali je Vrhovni sud uvažio žalbu tuženih, prvostepenu presudu preinačio tako da se odbija tužbenim zahtjevom apelanta - tužioca. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, kojom mu je osporeno pravo na naknadu nematerijalne štete. 22. Ustavni sud je već bio u prilici u prijašnjim predmetima odlučivati o sličnim navodima i tom prilikom se pozivao na svoje ranije usvojene stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 23. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz predočenih činjenica i dokaza konkretnog predmeta, polazeći od pobijane odluke Vrhovnog suda, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ili da je došlo do povrede procesnih prava (naprimjer, da su sudovi bili pristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek). Ne može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu prava na pravičan postupak s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i proveli dokazni postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna i razložna obrazloženja za svoju odluku kada je obrazložio da sva navedena izražavanja koja je prvostepeni sud detaljno utvrdio predstavljaju, po ocjeni Vrhovnog suda, iznošenje istinitih činjenica i mišljenja kao subjektivnog odnosa autora u odnosu na određene navode i problematiku, kao i kada je iznio stav prema kojem sadržaj klevetničke izjave treba da ima neistinito činjenično utvrđenje, tj. tvrđenje da neka činjenica postoji, iako ona u stvari ne postoji, a takva izjava s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data može škoditi časti i ugledu lica na koje se odnosi. Ključno dokazno utvrđenje koje je prvostepeni sud utvrdio da je "Adil Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Lozo omogućio ŠMaktoufuĆ, primjera radi, dobru poslovnu transakciju i advokata, bjelosvjetskog kriminalca", po mišljenju Vrhovnog suda, ne sadrži klevetu kojom je tužiocu nanesena nematerijalna šteta, u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da ovakvo utvrđenje odgovara u potpunosti obavezi suda da samostalno i odgovorno, na bazi svestrane ocjene svih činjenica i dokaza, odluči koje će dokaze prihvatiti, a koje odbaciti, i kako će okvalificirati cjelokupnu dokaznu građu (član 8. Zakona o parničnom postupku FBiH), te kako će odlučiti o žalbi (član 203. Zakona o parničnom postupku FBiH). 24. Osnovni argument koji apelant iznosi u prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jeste iznošenje netačne činjenice da je bio ministar kad je ostvarena kupovina spornog objekta, te da je apelant bio suvlasnik preduzeća "Palma Invest", zajedno sa Maktoufom. Međutim, Zakon utvrđuje da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da je prenošenje iznesenih navoda, koje apelant osporava, ispunjavalo navedene kriterije, budući da iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, čime nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženog zbog klevete po članu 4. Zakona o zaštiti od klevete. Zbog navedenog Vrhovni sud je utvrdio da je u prvostepenoj sudskoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženog za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se nematerijalna šteta nadoknadila. Ustavni sud smatra da je navedeni stav Vrhovnog suda o ovom pitanju u dovoljnoj mjeri argumentovan jasnim i preciznim razlozima i da ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 25. Apelacija također pokreće pitanja pristranosti suda s obzirom na navode apelacije da je sud bio pristran jer se sutkinja izvjestiteljica, sa kojom je apelant, kako kaže, "u sukobu", nije izuzela iz predmeta u postupku pred Vrhovnim sudom, te da apelantu nije data mogućnost "pristupa postupku" pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud podsjeća da su čl. 357. i 358. Zakona o parničnom postupku predviđeni razlozi i okolnosti zbog kojih sudija može u određenom postupku biti izuzet. Dakle, radi se o institutu čiji je smisao da se obezbijedi nezavisnost i nepristranost suda, što je jedan od osnovnih elemenata prava na pravičan postupak. Apelant navodi da je bio u sukobu sa sutkinjom. Ustavni sud zapaža da je ta okolnost nalagala da se, ukoliko je to svrsishodno, postupi po odredbi člana 358. Zakona o parničnom postupku stranka, odnosno u ovom slučaju da apelant podnese zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, navodeći poimenično određenog sudiju koji bi trebalo da bude izuzet, kao i okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoje neki od zakonskih uvjeta za izuzeće. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka da je apelant tražio izuzeće, pa se Vrhovni sud o ovome pitanju nije ni mogao izjašnjavati i donijeti odluku, a iz samog predmeta nije proizlazilo da to sud treba da uradi po službenoj dužnosti. Predmet rasprave i nisu bili apelantovi navodi "da se lično zamjerio sutkinji jer je u svojstvu glavnog svjedoka odbrane Abduladhima Maktoufa predložio saslušanje njenog supruga, kao predsjednika Ratnog predsjedništva", zbog toga što apelant nije ni izjavio žalbu tražeći da se utvrde ove okolnosti. Konačno, i apelantovi navodi da mu nije omogućen "pristup postupku" pred Vrhovnim sudom, kako se navodi u apelaciji, dat je paušalno jer je Vrhovni sud u konkretnom predmetu postupao po žalbi tuženih na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine, a ne apelanta. Apelant nije ni izjavljivao žalbu na ovu presudu, jer je bio njome zadovoljan, a nije bilo zakonskog osnova da se, u okolnostima kada su činjenična pitanja u potpunosti Vrhovnom sudu bila poznata, apelant posebno poziva Broj 54 – Strana 101 i zahtijeva njegovo učešće radi dodatnih razjašnjenja predmeta spora. 26. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07 od 6. februara 2007. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja ili pak nepostojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Nema naznaka da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a za razloge usvajanja žalbe dao je jasno i precizno obrazloženje. Apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog postupka u građanskim postupcima. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Apelant je, također, naveo da je Vrhovni sud pobijanom presudom narušio princip sigurnosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer je različito presudio u predmetima koji su "u suštini isti", zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. 29. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 30. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 31. Apelant smatra da je diskriminiran jer je Vrhovni sud, navodno, u njegovom slučaju različito presudio u odnosu na predmete na koje se poziva i tako narušio princip pravne sigurnosti. U prilog navedenoj tvrdnji apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj P-3/03 od 19. februara 2004. godine, kao i drugostepenu Presudu Vrhovnog suda broj Gž-43/04 od 25. maja 2004. godine. U tim postupcima koji su rezultirali navedenim presudama apelant je, u svojstvu tužitelja, tražio da sud utvrdi naknadu štete zbog klevete, dakle neistinite tvrdnje koje je iznosio H. Ć., koje su bile iznesene u listovima "Express" i "Slobodna Bosna". Sudovi su utvrdili da su navodi H.Ć. "da je apelant u svoju kuću primio 40 mudžahedina umjesto izbjeglica, da je na taj način zloupotrijebio njegovo povjerenje, Broj 54 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da su uz robu iz Pakistana dolazili Arapi kojima je apelant preuzimao i zatim izrađivao pasoše, da bi ti ljudi nakon toga nestajali... itd.", po svom karakteru neistinite tvrdnje odnosno klevetničke izjave date u javnim štampanim medijima, pa je sud zbog toga tuženog obavezao da apelantu, zbog iznošenja neistinitog izražavanja - klevete, na ime nematerijalne štete, isplati 5.000 KM. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, predmet apelacije sasvim druga odluka Vrhovnog suda u kojoj je sud utvrdio da nema navoda neistinitog karaktera niti se radi o iznošenju neistinitog izražavanja - klevete, pa dakle ni odgovornosti tuženih za navodnu nematerijalnu štetu. Dakle, apelantov slučaj je bitno drugačiji od onoga na kojeg se poziva radi upoređivanja, jer je, za razliku od navedenog slučaja, u predmetnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da ne postoji odgovornost tuženih za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica, zbog kojih bi tuženi mogli biti odgovorni za klevetu i obavezu da tužiocu naknade štetu zbog klevete. Pored toga, apelant se nije posebno pozvao u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije je diskriminiran, s obzirom na akcesornu prirodu prava na nediskriminaciju. Inače, Ustavni sud je već zaključio da je apelacija u odnosu na navode koji se odnose na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana, na što implicira apelant u apelaciji. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ostali navodi 33. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i navode u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, utvrdili činjenično stanje ili cijenili dokaze, a apelant nije uspio dokazati da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušanja u građanskim postupcima. 35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio da nema analogije između uporednog i apelantovog predmeta koji se činjenično i pravno bitno razlikuju, kao i zbog činjenice što apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, smatra da postoji diskriminacija. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1379/06, rješavajući apelaciju Adila Loze, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Adila Loze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-126/05 od 14. veljače 2006. godine kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrik Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Adil Lozo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika je podnio 13. svibnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-126/05 od 14. veljače 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenjem privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje pobijane odluke Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud donio Odluku broj AP 1379/06 od 13. lipnja 2006. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenjem privremene mjere. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i sudionika u postupku, Radio Televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatražena je 26. svibnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 28. travnja 2003. godine protiv tužene, Amarilda Gutića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Bakira Hadžiomerovića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), podnio tužbu Kantonalnom sudu poradi naknade nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM zbog iznošenja neistina - klevetničkih tvrdnji koje su o njemu iznijeli tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2002. godine do 24. veljače 2003. godine. 7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. srpnja 2005. godine obvezani su tuženi da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom kamatom počevši od 28. travnja 2003. godine pa do isplate. Prvotužena je obvezana izreku navedene presude objaviti u prvoj narednoj emisiji Politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana nakon njezine pravomoćnosti. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. veljače 2006. godine uvažen je priziv tuženih, prvostupanjska presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obvezan tuženima solidarno naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 5.727,70 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 9. Vrhovni je sud ocijenio da "u konkretnom slučaju izražavanje tuženika iz transkripta u emisiji Magazin '60 minuta' od 27. siječnja 2003. godine i 24. veljače 2003. godine su obrađivani prilozi koji se odnose na informacije o Abduladhimu Maktoufu, u kojoj je prvostupanjski sud utvrdio da izražavanje Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 'Adil Lozo omogućio mu je, primjera radi, dobru poslovnu transakciju ... i odvjetnika bjelosvjetskoga kriminalca...' predstavlja klevetu kojom je apelantu nanesena nematerijalna šteta", nema sadržaja klevete kako je propisano Zakonom o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine. Dapače, činjenice vezane za apelanta, za koje je prvostupanjski sud našao da su utvrđene, a to je da je apelant bio ministar u vrijeme kada je ostvarena kupnja prijepornoga objekta kao i činjenica da je apelant bio suvlasnik poduzeća "Palma-Invest" "Interinvest" zajedno sa Maktoufom, da je Husein Ćosić optuživao Maktoufa za kriminal, su istinite i u tome dijelu izražavanje, dakle, nije neistinito. Ostali sadržaji predstavljaju novinarsko mišljenje u svezi položaja apelanta kao Maktoufovog zastupnika i poslovnog partnera, sukladno obrađenoj temi koja se odnosila prvenstveno na Maktoufove radnje, dakle sud o vrijednostima koje se dovode u vezu s trećom osobom. Vrhovni je sud dalje naveo da zaključak prvostupanjskoga suda da je navedenim izražavanjima apelant predstavljen kao osoba koja obmanjuje javnost, laže, bavi se pokušajem podmićivanja, krivotvorenjem računa i potvrda o prijevozu robe, prevarama i sl. nisu činjenice koje proizlaze iz prijepornoga izražavanja već su subjektivno mišljenje o prijepornome izražavanju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, takva izražavanja imaju elemente uvrede a ne klevete, pa se zbog njih ne može tražiti zaštita po Zakonu o zaštiti od klevete. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešna ocjena prvostupanjskoga suda kojom se utvrđuje nedobronamjernost tuženika ili narušavanje privatnosti u iznošenju činjenica, jer za odgovornost za neistinito činjenično tvrđenje nije potrebna dobronamjernost, već je dostatno utvrditi neistinitost činjenica. Vrhovni je sud dalje istaknuo da je kod pitanja od javnog interesa, kao što je gospodarski kriminal i slično, za odgovornost štetnika potrebno dokazati njegovu namjeru (da je znao) ili nehat (neopreznošću zanemario) neistinitog izražavanja (članak 6. stavak 4. Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni je sud ustvrdio da u konkretnom slučaju, budući iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika zbog klevete po članku 4. Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni je sud ocijenio da je u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženih za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se izvršila odšteta. Vrhovni je sud posebice naglasio da, kada nema klevete kao građansko-pravnog delikta, onda nema ni štete od klevete, te da sud ne može dosuđivati štetu iz drugih razloga po ovome temelju. 10. Vrhovni je sud naveo da je u smislu članka 386. Zakona o parničnome postupku apelantu kao protivnoj stranci dosudio naknadu troškova prvostupanjskoga postupka u iznosu od 5.397,70 KM i troškove drugostupanjskoga postupka u iznosu od 330 KM, što ukupno iznosu 5.727,70 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant uglavnom iznosi da činjenice predmetnog slučaja nisu pravilno utvrđene niti su dokazi provedeni sukladno zahtjevima utvrđivanja materijalne istine. Apelant smatra da mu je zbog iznošenja štetnih tvrdnji vezanih za njegovu osobnost narušen ugled u sredini u kojoj živi. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud bio pristran kod donošenja pobijane odluke. Sud je, kako navodi apelant, propustio izvesti suštinske dokaze i prigodom donošenja pobijane odluke je iznio subjektivno pristrano ubjeđenje o predmetu spora. Zbog propusta suda apelant navodi da mu je Broj 54 – Strana 103 nanesena šteta, osobito utvrđenjem da nije žrtva klevete u navedenim televizijskim emisijama. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase: "Cilj Zakona Članak 1. Ovim se zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi. Načela koja se ostvaruju Zakonom Članak 2. Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavanja, zagarantirano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebice kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Članak 6. (1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Osoba iz st. 1. i 2. ovoga članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili prenijela izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem toga izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovoga članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom tijelu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Izuzeci od odgovornosti Članak 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prigodom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stav 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a osobito: - način, oblik i vrijeme iznošenja ili prenošenja izražavanja, - prirodu i stupanj prouzročene štete, Broj 54 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, - pristanak oštećenog, - vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, - činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, - te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja. Članak 10. Odšteta (1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. veljače 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 23. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. svibnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant je naveo da mu je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 20. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se radi o postupku radi utvrđivanja naknade nematerijalne štete, dakle, o utvrđivanju građanskih prava i obveza. Ustavni će sud, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovitim sudovima nije bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Srijeda, 3.9.2008. 21. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je prvotužena, u razdoblju od 1. lipnja 2002. godine do 24. veljače 2003. godine, o apelantu iznosila neistine odnosno klevetničke tvrdnje, pa da su uslijed toga za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je time pričinjena šteta. Prvostupanjskom su presudom ove činjenice ispitane i utvrđivane i apelantu je dosuđena odšteta, ali je Vrhovni sud uvažio priziv tuženih, prvostupanjsku presudu preinačio tako da se odbija tužbenim zahtjevom apelanta - tužitelja. Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. veljače 2006. godine, kojom mu je pobijano pravo na naknadu nematerijalne štete. 22. Ustavni je sud već bio u prilici u prijašnjim predmetima odlučivati o sličnim navodima i tom se prigodom pozivao na svoje ranije usvojene stavove prema kojima nije u njegovoj nadležnosti preispitivati zaključke redovitih sudova glede utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke redovitih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na učinkoviti pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 23. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz podastrtih činjenica i dokaza konkretnog predmeta, polazeći od pobijane odluke Vrhovnog suda, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća, ili da je došlo do povrede procesnih prava (primjerice, da su sudovi bili pristrani, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili učinkovit pravni lijek). Ne može se tvrditi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu prava na pravičan postupak obzirom na to da su redoviti sudovi utvrdili relevantne činjenice i proveli dokazni postupak sukladno Zakonu o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razvidna i razložna obrazloženja za svoju odluku kada je obrazložio da sva navedena izražavanja koja je prvostupanjski sud detaljno utvrdio predstavljaju, po ocjeni Vrhovnog suda, iznošenje istinitih činjenica i mišljenja kao subjektivnog odnosa autora u odnosu na određene navode i problematiku, kao i kada je iznio stav prema kojemu sadržaj klevetničke izjave treba imati neistinito činjenično utvrđenje, tj. tvrđenje da neka činjenica postoji, iako ona ustvari ne postoji, a takva izjava obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data može škoditi časti i ugledu osobe na koju se odnosi. Ključno dokazno utvrđenje koje je prvostupanjski sud utvrdio da je "Adil Lozo omogućio ŠMaktoufuĆ, primjera radi, dobru poslovnu transakciju i odvjetnika, bjelosvjetskog kriminalca", po mišljenju Vrhovnog suda, ne sadrži klevetu kojom je tužitelju nanesena nematerijalna šteta, u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da ovakvo utvrđenje odgovara u potpunosti obvezi suda da samostalno i odgovorno, na bazi svestrane ocjene svih činjenica i dokaza, odluči koje će dokaze prihvatiti, a koje odbaciti, i kako će okvalificirati cjelokupnu dokaznu građu (članak 8. Zakona o parničnome postupku FBiH), te kako će odlučiti o prizivu (članak 203. Zakona o parničnome postupku FBiH). 24. Temeljni argument koji apelant iznosi u prilog tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jeste iznošenje Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH netočne činjenice da je bio ministar kad je ostvarena kupnja prijepornoga objekta, te da je apelant bio suvlasnik poduzeća "Palma Invest", zajedno sa Maktoufom. Međutim, Zakon utvrđuje da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netočno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obvezan iznositi ili prenositi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje tijekom zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno. Iz odluke Vrhovnog suda proizlazi da je prenošenje iznesenih navoda, koje apelant pobija, ispunjavalo navedene kriterije, budući iz sadržaja izražavanja nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, čime nisu ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženoga zbog klevete po članku 4. Zakona o zaštiti od klevete. Zbog navedenoga Vrhovni je sud utvrdio da je u prvostupanjskoj sudskoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženoga za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se nematerijalna šteta nadoknadila. Ustavni sud smatra da je navedeni stav Vrhovnog suda o ovome pitanju u dostatnoj mjeri argumentiran razvidnim i preciznim razlozima i da ne ostavlja utisak proizvoljnosti. 25. Apelacija također pokreće pitanja pristranosti suda obzirom na navode apelacije da je sud bio pristran jer se sutkinja izvjestiteljica, sa kojom je apelant, kako kaže, "u sukobu", nije izuzela iz predmeta u postupku pred Vrhovnim sudom, te da apelantu nije data mogućnost "pristupa postupku" pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud podsjeća da su čl. 357. i 358. Zakona o parničnome postupku predviđeni razlozi i okolnosti zbog kojih sudac može u određenom postupku biti izuzet. Dakle, radi se o institutu čiji je smisao osigurati neovisnost i nepristranost suda, što je jedan od temeljnih elemenata prava na pravičan postupak. Apelant navodi da je bio u sukobu sa sutkinjom. Ustavni sud opaža da je ta okolnost nalagala da se, ukoliko je to svrsishodno, postupi po odredbi članka 358. Zakona o parničnom postupku stranka, odnosno u ovome slučaju da apelant podnese zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, navodeći poimenično određenog suca koji bi trebalo biti izuzet, kao i okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoje neki od zakonskih uvjeta za izuzeće. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud konstatira da nema naznaka da je apelant tražio izuzeće, pa se Vrhovni sud o ovome pitanju nije ni mogao izjašnjavati i donijeti odluku, a iz samog predmeta nije proizlazilo da to sud treba uraditi po službenoj dužnosti. Predmet rasprave i nisu bili apelantovi navodi "da se osobno zamjerio sutkinji jer je u svojstvu glavnoga svjedoka obrane Abduladhima Maktoufa predložio saslušanje njezinoga supruga, kao predsjednika Ratnog predsjedništva", zbog toga što apelant nije ni izjavio priziv tražeći da se utvrde ove okolnosti. Konačno, i apelantovi navodi da mu nije omogućen "pristup postupku" pred Vrhovnim sudom, kako se navodi u apelaciji, dat je paušalno jer je Vrhovni sud u konkretnome predmetu postupao po prizivu tuženih na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. srpnja 2005. godine, a ne apelanta. Apelant nije ni izjavljivao priziv na ovu presudu, jer je bio njome zadovoljan, a nije bilo zakonskog temelja da se, u okolnostima kada su činjenična pitanja u potpunosti Vrhovnom sudu bila poznata, apelant posebice poziva i zahtijeva njegovo sudjelovanje poradi dodatnih razjašnjenja predmeta spora. 26. Ustavni sud, sukladno svojoj ranijoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07 od 6. veljače 2007. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadom štete zbog klevete, poradi zaštite prava na pravično suđenje, nužno da sudovi pri utvrđivanju postojanja ili pak nepostojanja pravnoga temelja i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju načela iz relevantnih odredaba Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Nema naznaka da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno Broj 54 – Strana 105 utvrdio činjenično stanje, a za razloge usvajanja priziva dao je razvidno i precizno obrazloženje. Apelant nije uspio dokazati da je tijekom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede načela pravičnoga postupka u građanskim postupcima. 27. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Apelant je, također, naveo da je Vrhovni sud pobijanom presudom narušio načelo sigurnosti i jednakosti svih osoba pred zakonom, jer je različito presudio u predmetima koji su "u suštini isti", zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zaštićeno člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. 29. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status." Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 30. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere (...) glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili uporaba sredstava naspram željenoga cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226). 31. Apelant smatra da je diskriminiran jer je Vrhovni sud, navodno, u njegovome slučaju različito presudio u odnosu na predmete na koje se poziva i tako narušio načelo pravne sigurnosti. U prilog navedenoj tvrdnji apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj P-3/03 od 19. veljače 2004. godine, kao i drugostupanjsku Presudu Vrhovnog suda broj Gž-43/04 od 25. svibnja 2004. godine. U tim postupcima koji su rezultirali navedenim presudama apelant je, u svojstvu tužitelja, tražio da sud utvrdi naknadu štete zbog klevete, dakle neistinite tvrdnje koje je iznosio H. Ć., koje su bile iznesene u listovima "Express" i "Slobodna Bosna". Sudovi su utvrdili da su navodi H.Ć. "da je apelant u svoju kuću primio 40 mudžahedina umjesto izbjeglica, da je na taj način zlouporabio njegovo povjerenje, da su uz robu iz Pakistana dolazili Arapi kojima je apelant preuzimao i potom izrađivao putovnice, da bi ti ljudi nakon toga nestajali... itd.", po svome karakteru neistinite tvrdnje odnosno klevetničke izjave date u javnim tiskanim medijima, pa je sud zbog toga tuženoga obvezao da apelantu, zbog iznošenja neistinitog izražavanja - klevete, na ime nematerijalne štete, isplati 5.000 KM. Ustavni sud opaža da je, u konkretnom slučaju, predmet apelacije sasvim druga odluka Vrhovnog suda u kojoj je sud utvrdio da nema navoda neistinitog karaktera niti se radi o iznošenju neistinitog izražavanja - klevete, pa dakle ni odgovornosti tuženih za navodnu nematerijalnu štetu. Dakle, apelantov je slučaj bitno drukčiji od onoga na kojega se poziva radi usporedbe, jer je, za razliku od navedenoga slučaja, u predmetnome slučaju Vrhovni sud ustvrdio da ne postoji Broj 54 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odgovornost tuženih za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica, zbog kojih bi tuženi mogli biti odgovorni za klevetu i obvezu da tužitelju naknade štetu zbog klevete. Pored toga, apelant se nije posebice pozvao u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Europske konvencije je diskriminiran, obzirom na akcesornu narav prava na nediskriminaciju. Inače, Ustavni je sud već zaključio da je apelacija u odnosu na navode koji se odnose na članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljena, na što implicira apelant u apelaciji. 32. Na temelju navedenoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ostali navodi 33. Ustavni sud smatra da, obzirom na zaključke u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i navode u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije nije potrebno posebice razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na privatni i obiteljski život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, utvrdili činjenično stanje ili cijenili dokaze, a apelant nije uspio dokazati da je tijekom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede načela pravičnoga saslušanja u građanskim postupcima. 35. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio da nema analogije između usporednog i apelantovog predmeta koji se činjenično i pravno bitno razlikuju, kao i zbog činjenice što apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Europske konvencije, smatra da postoji diskriminacija. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1379/06, rješavajući apelaciju Adila Loze, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Adila Loze podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine kao neosnovana. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrik Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Adil Lozo (u daqnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 13. maja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje osporavane odluke Vrhovnog suda do donošewa odluke o apelaciji. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1379/06 od 13. juna 2006. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev da se donese privremena mjera. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Radio Televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 26. maja 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. 4. Vrhovni sud i prvotužena nisu dostavili odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 28. aprila 2003. godine protiv tužene, Amarilda Gutića (u daqnjem tekstu: drugotuženi) i Bakira Haxiomerovića (u daqnjem tekstu: trećetuženi), podnio tužbu Kantonalnom sudu radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 30.000,00 KM zbog iznošewa neistina - klevetničkih tvrdwi koje su o njemu iznijeli tuženi u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine. 7. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine obavezani su tuženi da apelantu, na ime naknade nematerijalne štete, solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM sa zakonskom kamatom počev od 28. aprila 2003. godine pa do isplate. Prvotužena je obavezana da izreku navedene presude objavi u prvoj narednoj emisiji Politički magazin "60 minuta", u roku od 30 dana nakon njene pravosnažnosti. 8. Presudom Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine uvažena je žalba tuženih, prvostepena presuda preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. Apelant je obavezan da tuženim solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.727,70 KM u roku od 30 dana pod prijetwom prinudnog izvršewa. 9. Vrhovni sud je ocijenio da "u konkretnom slučaju izražavanje tuženika iz transkripta u emisiji Magazin '60 minuta' od 27. januara 2003. godine i 24. februara 2003. godine su obrađivani prilozi koji se odnose na informacije o Abduladhimu Maktoufu, u kojoj je prvostepeni sud utvrdio da izražavanje 'Adil Lozo omogućio mu je, primjera radi, dobru poslovnu transakciju ... i advokata bjelosvjetskog kriminalca ...' predstavlja klevetu kojom je apelantu nanesena nematerijalna šteta", nema sadržaja klevete kako je propisano Zakonom o zaštiti od klevete u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naprotiv, činjenice vezane za apelanta, za koje je prvostepeni sud našao da su utvrđene, a to je da je apelant bio ministar u vrijeme kada je ostvarena kupovina spornog objekta kao i činjenica da je apelant bio suvlasnik preduzeća "Palma-Invest" "Interinvest" zajedno sa Maktoufom, da je Husein Ćosić optuživao Maktoufa za kriminal, su istinite i Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u tom dijelu izražavanje, dakle, nije neistinito. Ostali sadržaji predstavljaju novinarsko mišljenje u vezi sa položajem apelanta kao Maktoufovog zastupnika i poslovnog partnera, u skladu sa obrađenom temom koja se odnosila prevashodno na Maktoufove radnje, dakle sud o vrijednostima koje se dovode u vezu sa trećim licem. Vrhovni sud je dalje naveo da zakqučak prvostepenog suda da je navedenim izražavawima apelant predstavljen kao lice koje obmanjuje javnost, laže, bavi se pokušajem podmićivawa, krivotvorenjem računa i potvrda o prevozu robe, prevarama i sl. nisu činjenice koje proizilaze iz spornog izražavawa već su subjektivno mišljenje o spornom izražavanju. Shodno ocjeni Vrhovnog suda, takva izražavawa imaju elemente uvrede a ne klevete, pa zbog wih ne može da se traži zaštita po Zakonu o zaštiti od klevete. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da je pogrešna ocjena prvostepenog suda kojom se utvrđuje nedobronamjernost tuženika ili narušavanje privatnosti u iznošenju činjenica, jer za odgovornost za neistinito činjenično tvrđenje nije potrebna dobronamjernost, već je dovoqno da se utvrdi neistinitost činjenica. Vrhovni sud je dalje istakao da je kod pitawa od javnog interesa, kao što je privredni kriminal i slično, za odgovornost štetnika potrebno da se dokaže njegova namjera (da je znao) ili nehat (neopreznošću zanemario) neistinitog izražavawa (član 6 stav 4 Zakona o zaštiti od klevete). Vrhovni sud je utvrdio da u konkretnom slučaju, budući da iz sadržaja izražavawa nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženika zbog klevete po članu 4 Zakona o zaštiti od klevete. Vrhovni sud je ocijenio da je u osporavanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženih za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se izvršila odšteta. Vrhovni sud je posebno naglasio da, kada nema klevete kao građansko-pravnog delikta, onda nema ni štete od klevete, te da sud ne može da dosuđuje štetu iz drugih razloga po ovom osnovu. 10. Vrhovni sud je naveo da je u smislu člana 386 Zakona o parničnom postupku apelantu kao protivnoj stranci dosudio naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 5.397,70 KM i troškove drugostepenog postupka u iznosu od 330 KM, što ukupno iznosu 5.727,70 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant je Ustavnom sudu podnio apelaciju u kojoj je naveo da mu je osporavanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant uglavnom iznosi da činjenice predmetnog slučaja nisu pravilno utvrđene niti su dokazi sprovedeni u skladu sa zahtjevima utvrđivawa materijalne istine. Apelant smatra da mu je zbog iznošewa štetnih tvrdwi vezanih za njegovu ličnost narušen ugled u sredini u kojoj živi. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud bio pristrasan kod donošewa osporavane odluke. Sud je, kako navodi apelant, propustio da izvede suštinske dokaze i prilikom donošewa osporavane odluke iznio je subjektivno pristrasno ubjeđenje o predmetu spora. Zbog propusta suda apelant navodi da mu je nanesena šteta, naročito utvrđenjem da nije žrtva klevete u navedenim televizijskim emisijama. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službene novine Federacije BiH" br. 59/02 i 19/03) relevantne odredbe glase: "Ciq Zakona Član 1 Broj 54 – Strana 107 Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu. Principi koji se ostvaruju Zakonom Član 2 Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići da: a) pravo na slobodu izražavawa, zagarantovano Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH" broj 6/99), predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitawima od političkog i javnog interesa; b) pravo na slobodu izražavawa štiti sadržaj izražavawa, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavawa koja se smatraju pohvalnim ili neuvredqivim, nego i na izražavawa koja mogu da uvrijedi, ogorči ili uznemiri; c) sredstva javnog informisawa imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Odgovornost za klevetu Član 6 (1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavawa neistinite činjenice, identificikujući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informirawa odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavawa. (3) Lice iz st. 1 i 2 ovog člana (u daqnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitawa od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavawa ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažwom zanemario neistinitost izražavawa. (5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, shodno opštem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitawa od političkog ili javnog interesa.Š...Ć Izuzeci od odgovornosti Član 7 (1) Ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik prema zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; s) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno. (2) Prilikom donošewa odluke iz razloga koji su predviđeni u tački c) stav 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: - način, oblik i vrijeme iznošewa ili prenošewa izražavawa, - prirodu i stepen prouzrokovane štete, - dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, - pristanak oštećenog, Broj 54 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili preneseno, - činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, - te da li se odnosi na pitawa iz privatnog života oštećenog ili na pitawa od političkog ili javnog značaja. Član 10 Odšteta (1) Odšteta treba da bude razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se iskqučivo radi naknade štete." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporavanu presudu apelant je primio 23. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant je naveo da mu je osporavanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 20. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se radi o postupku radi utvrđivawa naknade nematerijalne štete, dakle, o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. Ustavni sud će, stoga, da razmotri apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije Srijeda, 3.9.2008. bio pravičan u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 21. U predmetnom slučaju apelant smatra da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je prvotužena, u periodu od 1. juna 2002. godine do 24. februara 2003. godine, o apelantu iznosila neistine odnosno klevetničke tvrdnje, pa da su usljed toga za njega nastupili duševni bolovi zbog povrede časti i ugleda, odnosno da mu je time pričinjena šteta. Prvostepenom presudom su ove činjenice ispitane i utvrđivane i apelantu je dosuđena odšteta, ali je Vrhovni sud uvažio žalbu tuženih, prvostepenu presudu preinačio tako da se odbija tužbenim zahtjevom apelanta - tužioca. Apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj Gž-126/05 od 14. februara 2006. godine, kojom mu je osporeno pravo na naknadu nematerijalne štete. 22. Ustavni sud je već bio u prilici da u prijašwim predmetima odlučuje o sličnim navodima i tom prilikom se pozivao na svoje ranije usvojene stavove shodno kojima nije u njegovoj nadležnosti da preispituje zakqučke redovnih sudova u pogledu utvrđivawa činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 23. Ustavni sud smatra da navedeni stav može da se primijeni i u konkretnom slučaju. Iz predočenih činjenica i dokaza konkretnog predmeta, polazeći od osporavane odluke Vrhovnog suda, ne može da se zakquči da je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminišuća, ili da je došlo do povrede procesnih prava (na primjer, da su sudovi bili pristrasni, da je apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu ili djelotvoran pravni lijek). Ne može da se tvrdi da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu prava na pravičan postupak s obzirom na to da su redovni sudovi utvrdili relevantne činjenice i sproveli dokazni postupak u skladu sa Zakonom o parničnom postupku. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasna i razložna obrazložewa za svoju odluku kada je obrazložio da sva navedena izražavawa koja je prvostepeni sud detaqno utvrdio predstavljaju, po ocjeni Vrhovnog suda, iznošenje istinitih činjenica i mišljewa kao subjektivnog odnosa autora u odnosu na određene navode i problematiku, kao i kada je iznio stav shodno kome sadržaj klevetničke izjave treba da ima neistinito činjenično utvrđenje, tj. tvrđenje da neka činjenica postoji, iako ona u stvari ne postoji, a takva izjava s obzirom na svoj sadržaj i okolnosti pod kojima je data može da škodi časti i ugledu lica na koje se odnosi. Kqučno dokazno utvrđenje koje je prvostepeni sud utvrdio da je "Adil Lozo omogućio ŠMaktoufuĆ, primjera radi, dobru poslovnu transakciju i advokata, bjelosvjetskog kriminalca", po mišljenju Vrhovnog suda, ne sadrži klevetu kojom je tužiocu nanesena nematerijalna šteta, u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da ovakvo utvrđenje odgovara u potpunosti obavezi suda da samostalno i odgovorno, na bazi svestrane ocjene svih činjenica i dokaza, odluči koje će Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dokaze prihvatiti, a koje odbaciti, i kako će okvalifikovati cjelokupnu dokaznu građu (član 8 Zakona o parničnom postupku FBiH), te kako će odlučiti o žalbi (član 203 Zakona o parničnom postupku FBiH). 24. Osnovni argumenat koji apelant iznosi u prilog tvrdwi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jeste iznošenje netačne činjenice da je bio ministar kad je ostvarena kupovina spornog objekta, te da je apelant bio suvlasnik preduzeća "Palma Invest", zajedno sa Maktoufom. Međutim, Zakon utvrđuje da ne postoji odgovornost za klevetu: a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; b) ako je štetnik shodno zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili je iznosio, odnosno prenosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; c) ako je iznošenje, odnosno prenošenje izražavawa bilo razumno. Iz odluke Vrhovnog suda proizilazi da je prenošenje iznesenih navoda, koje apelant osporava, ispuwavalo navedene kriterijume, budući da iz sadržaja izražavawa nije dokazana neistinitost činjenica već samo izražavanje vrijednosnih sudova, čime nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženog zbog klevete po članu 4 Zakona o zaštiti od klevete. Zbog navedenog Vrhovni sud je utvrdio da je u prvostepenoj sudskoj odluci pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena odgovornost tuženog za štetu zbog klevete i određena naknada kojom bi se nematerijalna šteta nadoknadila. Ustavni sud smatra da je navedeni stav Vrhovnog suda o ovom pitanju u dovoqnoj mjeri argumentovan jasnim i preciznim razlozima i da ne ostavlja utisak proizvoqnosti. 25. Apelacija takođe pokreće pitawa pristrasnosti suda s obzirom na navode apelacije da je sud bio pristrasan jer se sudija izvjestilac, sa kojom je apelant, kako kaže, "u sukobu", nije izuzela iz predmeta u postupku pred Vrhovnim sudom, te da apelantu nije data mogućnost "pristupa postupku" pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud podsjeća da su čl. 357 i 358 Zakona o parničnom postupku predviđeni razlozi i okolnosti zbog kojih sudija može u određenom postupku da bude izuzet. Dakle, radi se o institutu čiji je smisao da se obezbijedi nezavisnost i nepristrasnost suda, što je jedan od osnovnih elemenata prava na pravičan postupak. Apelant navodi da je bio u sukobu sa sudijom. Ustavni sud zapaža da je ta okolnost nalagala da se, ukoliko je to svrsishodno, postupi po odredbi člana 358 Zakona o parničnom postupku stranka, odnosno u ovom slučaju da apelant podnese zahtjev za izuzeće sudije čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, navodeći poimenično određenog sudiju koji bi trebalo da bude izuzet, kao i okolnosti zbog kojih stranka smatra da postoje neki od zakonskih uslova za izuzeće. Razmatrajući dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud konstatuje da nema naznaka da je apelant tražio izuzeće, pa Vrhovni sud o ovome pitanju nije ni mogao da se izjašwava i donese odluku, a iz samog predmeta nije proizilazilo da to sud treba da uradi po službenoj dužnosti. Predmet rasprave i nisu bili apelantovi navodi "da se lično zamjerio sudiji jer je u svojstvu glavnog svjedoka odbrane Abduladhima Maktoufa predložio da se sasluša njen suprug, kao predsjednik Ratnog predsjedništva", zbog toga što apelant nije ni izjavio žalbu tražeći da se utvrde ove okolnosti. Na kraju, i apelantovi navodi da mu nije omogućen "pristup postupku" pred Vrhovnim sudom, kako se navodi u apelaciji, dat je paušalno jer je Vrhovni sud u konkretnom predmetu postupao po žalbi tuženih na Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-79/03 od 1. jula 2005. godine, a ne apelanta. Apelant nije ni izjavqivao žalbu na ovu presudu, jer je bio wome zadovoljan, a nije bilo zakonskog osnova da se, u okolnostima kada su činjenična pitawa u potpunosti Vrhovnom sudu bila poznata, apelant posebno poziva i zahtijeva da on učestvuje radi dodatnih razjašnjenja predmeta spora. 26. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 7/07 od 6. Broj 54 – Strana 109 februara 2007. godine), smatra da je u parničnim postupcima koji se vode povodom zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, radi zaštite prava na pravično suđenje, neophodno da sudovi pri utvrđivanju da li postoji ili pak ne postoji pravni osnov i visina štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja. Nema naznaka da je Vrhovni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, a za razloge usvajawa žalbe dao je jasno i precizno obrazloženje. Apelant nije uspio da dokaže da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog postupka u građanskim postupcima. 27. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na nediskriminaciju 28. Apelant je, takođe, naveo da je Vrhovni sud osporavanom presudom narušio princip bezbjednosti i jednakosti svih lica pred zakonom, jer je različito presudio u predmetima koji su "u suštini isti", zbog čega apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju zaštićeno članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije. 29. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status". 30. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za qudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 31. Apelant smatra da je diskriminisan jer je Vrhovni sud, navodno, u njegovom slučaju različito presudio u odnosu na predmete na koje se poziva i tako narušio princip pravne sigurnosti. U prilog navedenoj tvrdwi apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Kantonalnog suda broj P-3/03 od 19. februara 2004. godine, kao i drugostepenu Presudu Vrhovnog suda broj Gž-43/04 od 25. maja 2004. godine. U tim postupcima koji su rezultovali navedenim presudama apelant je, u svojstvu tužioca, tražio da sud utvrdi naknadu štete zbog klevete, dakle neistinite tvrdnje koje je iznosio H. Ć., koje su bile iznesene u listovima "Express" i "Slobodna Bosna". Sudovi su utvrdili da su navodi H.Ć. "da je apelant u svoju kuću primio 40 muxahedina umjesto izbjeglica, da je na taj način zloupotrijebio njegovo povjerenje, da su uz robu iz Pakistana dolazili Arapi kojima je apelant preuzimao i zatim izrađivao pasoše, da bi ti qudi nakon toga nestajali... itd.", po svom Broj 54 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH karakteru neistinite tvrdnje odnosno klevetničke izjave date u javnim štampanim medijima, pa je sud zbog toga tuženog obavezao da apelantu, zbog iznošewa neistinitog izražavawa - klevete, na ime nematerijalne štete, isplati 5.000 KM. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, predmet apelacije sasvim druga odluka Vrhovnog suda u kojoj je sud utvrdio da nema navoda neistinitog karaktera niti se radi o iznošenju neistinitog izražavawa - klevete, pa dakle ni odgovornosti tuženih za navodnu nematerijalnu štetu. Dakle, apelantov slučaj je bitno drugačiji od onoga na koji se poziva radi upoređivawa, jer je, za razliku od navedenog slučaja, u predmetnom slučaju Vrhovni sud utvrdio da ne postoji odgovornost tuženih za iznošenje i prenošenje neistinitih činjenica, zbog kojih bi tuženi mogli da budu odgovorni za klevetu i obavezu da tužiocu naknade štetu zbog klevete. Pored toga, apelant se nije posebno pozvao u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine odnosno Evropske konvencije je diskriminisan, s obzirom na akcesornu prirodu prava na nediskriminaciju. Inače, Ustavni sud je već zakqučio da je apelacija u odnosu na navode koji se odnose na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovana, na što implicira apelant u apelaciji. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud ne može da zakquči da je došlo do povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ostali navodi 33. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i navode u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14 Evropske konvencije nije potrebno da posebno razmatra ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na privatni i porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 34. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema naznaka da su redovni sudovi proizvoqno primijenili materijalno pravo, utvrdili činjenično stanje ili cijenili dokaze, a apelant nije uspio da dokaže da je tokom postupka bilo drugih proceduralnih grešaka koje bi dovele do povrede principa pravičnog saslušawa u građanskim postupcima. 35. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer je Ustavni sud utvrdio da nema analogije između uporednog i apelantovog predmeta koji se činjenično i pravno bitno razlikuju, kao i zbog činjenice što apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije, smatra da postoji diskriminacija. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1471/06, rješavajući apelaciju Duška Stupara i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Duška Stupara i Rade Šarca. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelaciju podnesenu u postupku izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da hitno okonča postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene odnose Općine Sanski Most broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 75. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama. Nalaže se Općini Sanski Most da, u skladu sa članom 7. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dušku Stuparu i Stani Šarac, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije okončan postupak administrativnog izvršenja. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Stupara i Rade Šarca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Duško Stupar (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Rade Šarac (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Gojko Mijatović iz Prijedora, podnijeli su 22. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti se, također, žale i zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine, a koji se odnose na povrat u posjed građevinskog zemljišta na kojem su se nalazili njihovi porušeni stambeni objekti. Apelanti su dopunili apelacije 7. juna 2006. godine, 6. jula 2006. godine, 21. jula 2006. godine, 18. oktobra 2006. godine, 18. decembra 2006. godine, 15. januara 2007. godine, 15. februara 2007. godine, 26. marta 2007. godine, 28. marta 2007. godine, 4. maja 2007. godine, 6. jula 2007. godine, 27. augusta 2007. godine, 31. januara 2008. godine, 26. februara 2008. godine i 5. marta 2008. godine. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 1471/06 i AP 1504/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 1471/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda povodom istog pitanja o kojem Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske službe zatraženo je 3. augusta 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 4. Općinska služba je dostavila odgovor na apelaciju 24. augusta 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantima 18. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su u zemljišnim knjigama bili upisani kao nosioci trajnog prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno nosioci prava vlasništva na istom zemljištu, u posjedovnim listovima br. 2555 i 2557 k.o. Sanski Most. Na predmetnom zemljištu apelanti su imali u vlasništvu sagrađene individualne stambene objekte koje je porušila Općina Sanski Most nakon uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini zaključenjem Dejtonskog mirovnog ugovora. 8. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-122/01 od 5. marta 2002. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata o tome da im tužena Općina Sanski Most isplati po 40.000 KM na ime naknade štete zbog porušenih stambenih objekata. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-420/02 od 31. marta 2003. godine žalba apelanata na prvostepenu presudu je uvažena, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 10. U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj P-138/03 od 13. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1/04 od 23. jula 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženoj Općini Sanski Most da apelantima, na ime naknade štete zbog porušenih individualnih stambenih objekata isplati po 16.280,00 KM, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.078,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. 11. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da su sporni objekti porušeni nakon 10. decembra 1995. godine i da je za njih na dan procjene vještak utvrdio tržišnu građevinsku vrijednost i, na kraju, nakon odbijanja amortizacije dobijena je tržišna građevinska vrijednost svakog objekta pojedinačno u dosuđenom iznosu. Na osnovu činjenice da je zemljište predato na upravljanje javnoj ustanovi sud je ustanovio odgovornost tužene za štetu nastalu rušenjem objekata i to primjenom člana 154. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03). 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, pozivom na razloge iznesene u drugostepenoj presudi, odbijena je revizija apelanata izjavljena u odnosu na nedosuđeni dio tužbenog zahtjeva, a u skladu sa članom 375. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) koji se treba primijeniti prema članu 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03). Povrat u posjed građevinskog zemljišta AP 1471/06 (Duško Stupar) 13. Prvoapelant je 25. marta 1999. godine nadležnom općinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povrat u posjed građevinskog zemljišta na kojem je ranije Broj 54 – Strana 111 postojao porušeni individualni stambeni objekt u ulici Prijedorska broj 64. 14. Apelant je od Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) dobio Odluku broj 485-100166-1/1 od 8. oktobra 2002. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina označenih kao k.č. broj 18/2 iz p.l. broj 2555 k.o. Sanski Most i zgrade izgrađene na toj parceli. Prvoapelant je podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a nadležnom općinskom organu uprave 17. juna 2003. godine. 15. S obzirom na to da o predmetnom zahtjevu za povrat navedenog zemljišta u posjed nije odlučeno u zakonskom roku, apelant je nadležnom drugostepenom organu podnio žalbu "zbog šutnje administracije". Odlučujući povodom apelantove žalbe, Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline u Bihaću (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/4-31-1382-UP-2/01 od 9. septembra 2003. godine kojim je naložilo prvostepenom organu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja donese prvostepenu odluku. 16. Zaključkom o dozvoli izvršenja općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, te je utvrđeno da apelant može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema ovog zaključka, a apelantovo uvođenje u posjed zakazano je za 5. februar 2004. godine novim Zaključkom općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 22. januara 2004. godine. 17. Zaključkom općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine obustavljen je postupak administrativnog izvršenja predmetne odluke CRPC-a i poništen je zaključak o izvršenju od 22. januara 2004. godine zbog prijedloga Općinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskog plana. Naime, općinski načelnik je utvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 18. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-260/04 od 27. maja 2004. godine usvojena je prvoapelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta i predmet je vraćen na ponovni postupak. 19. Također, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-102-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine u predmetu obustavljanja administrativnog izvršenja odluke CRPC-a usvojena je apelantova žalba i poništen je Zaključak broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine, a predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 20. Novim Rješenjem općinskog načelnika broj UP-I-03-23-1136/99 od 4. augusta 2004. godine utvrđeno je da se sporne nekretnine ne mogu vratiti u apelantov posjed zbog toga što je sporno zemljište preuređeno u trotoar i saobraćajnicu, a određeno je i da apelantu pripada naknada za potraživane nepokretnosti. 21. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-378-UP-2/04 od 1. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u prvoapelantov posjed. Nakon toga, apelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenog drugostepenog rješenja. 22. Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine apelantova tužba u upravnom sporu je uvažena i poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje. Istom odlukom Kantonalni sud je potvrdio da je apelant bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina na spornim nekretninama i zgrade izgrađene na toj parceli. Stavom 3. iste odluke je utvrđeno da se apelantu vraćaju opisane nekretnine, pa je nadležnom organu uprave Općine Sanski Most naloženo da Broj 54 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. 23. Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno apelantovo uvođenje u posjed spornog zemljišta za 22. maj 2006. godine. Navedeno izvršenje je provedeno tako što su službena lica na licu mjesta izvršila identifikaciju spornih nekretnina, ali je prvoapelant odbio potpisati zapisnik o uvođenju u posjed, jer je preko spornog zemljišta ostala žičana ograda koja mu, prema apelantovom mišljenju, onemogućava ulazak u posjed i daljnje korištenje tih nekretnina. AP 1504/06 (Rade Šarac) 24. Apelant je 22. aprila 2003. godine nadležnom općinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povrat imovine u kojem je tražio da mu se vrati imovina koja je upisana u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most, a koja se nalazi u ulici Prijedorska broj 64. 25. Rješenjem općinskog načelnika broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za povrat imovine i utvrđeno da apelant može stupiti u posjed nekretnina označenih kao k.č. 18/4, upisane u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most. 26. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine određeno je uvođenje u posjed spornog zemljišta za 5. februar 2004. godine. 27. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine obustavljeno je administrativno izvršenje, poništen je prethodni zaključak od 21. januara 2004. godine zbog prijedloga Općinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskog plana Prijedorske ulice, odnosno uređenja trotoara i saobraćajnice ispred Srednjoškolskog centra. Naime, općinski načelnik je utvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 28. Međutim, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-101-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine poništen je Zaključak o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. 29. Rješenjem općinskog načelnika broj UP-I-03-23-7-1178/00 od 26. jula 2004. godine prema službenoj dužnosti je obnovljen postupak okončan Rješenjem ovog organa broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine i isto rješenje je poništeno. Istom odlukom je usvojen apelantov zahtjev za vraćanje nekretnina u posjed i utvrđeno da mu se sporne nekretnine ne mogu vratiti u posjed zbog toga što je predmetna parcela preuređena u trotoar i saobraćajnicu, te da drugoapelant ima pravo na naknadu za potraživano zemljište. 30. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-381-UP-2/04 od 2. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u drugoapelantov posjed. Nakon toga, drugoapelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenog drugostepenog rješenja. 31. Presudom Kantonalnog suda broj U-172/04 od 27. februara 2006. godine apelantova tužba je uvažena, poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje i predmet je vraćen upravnom organu na ponovni postupak. 32. Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2006. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povrat u posjed spornog zemljišta. Stavom 2. istog rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema rješenja. 33. Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 9. maja 2006. godine kojim je određeno drugoapelantovo uvođenje u posjed spornog zemljišta za 24. maj 2006. godine. Međutim, navedeno izvršenje nije Srijeda, 3.9.2008. provedeno jer faktičko izvršenje nije provedeno ni u predmetu prvoapelanta i drugih lica, a koje je bilo zakazano za 22. maj 2006. godine i na kojem je drugoapelant izjavio da neće pristupiti fiktivnom izvršenju. 34. Drugoapelant je umro 7. juna 2007. godine. Osnovni sud u Prijedoru je donio Rješenje broj 077-0-O-07-001-154 od 17. decembra 2007. godine kojim je za drugoapelantovog nasljednika na nepokretnoj imovini (tako i na zemljištu koje je predmet ove apelacija) proglasio njegovu suprugu Stanu Šarac koja je podneskom od 6. jula 2007. godine preuzela daljnje učešće u postupku pred Ustavnim sudom. IV. Apelacija g) Navodi iz apelacije 35. Apelanti navode da su sa svojim porodicama živjeli u porodičnim kućama u ulici Veljka Miljevića, sada ulica Prijedorska broj 64 u Sanskom Mostu. Ti stambeni objekti su bili, u građevinskom smislu, tzv. dupleksi-stambene zgrade. Stambeni objekti su u međuvremenu porušeni, pa su apelanti pokrenuli parnični postupak koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti osporavaju ovu odluku zbog toga što je njom potvrđeno da im na ime naknade za porušene stambene objekte pripada po 16.000 KM što je utvrđeno nižestepenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda, a oni su navodili da ti objekti vrijede bar po 40.000 KM. Zbog toga smatraju da su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je predmetni parnični postupak trajao punih pet godina čime im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pored toga, prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. 36. Osim navedenog, apelanti se žale i zbog toga što nije izvršena Presuda Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenje Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine i broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno da im se preda u posjed zemljište na kojem su se nalazili porušeni stambeni objekti. Pokušaj izvršenja navedenih odluka, kako navode apelanti, nije uspio jer je i dalje oko navedenog zemljišta ostala metalna žičana ograda koja onemogućava pristup i korištenje zemljišta. 37. Zbog činjenice da ni do danas nisu uvedeni u posjed spornog zemljišta apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelanti smatraju da su diskriminirani na etničkoj osnovi u uživanju svoga prava na imovinu jer je na susjednim parcelama vraćeno zemljište licima nesrpske nacionalnosti koji su već na njima izgradili nove individualne stambene objekte. 38. Na kraju, zbog povreda navedenih ustavnih prava apelanti traže da im se odredi kompenzacija za materijalnu i nematerijalnu štetu koju su trpjeli i koju još uvijek trpe tokom sudskih i upravnih postupaka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Općinske službe navodi se da je ovaj organ postupio prema Presudi Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i apelanta Duška Stupara uveo u posjed građevinskog zemljišta što se može utvrditi iz Zapisnika broj 03-23-6-1136/99 od 22. maja 2006. godine. Nadalje, Općinsko vijeće je donijelo Rješenje broj Up-1-03-31-1-815-1/04 od 31. decembra 2004. godine o preuzimanju građevinskog zemljišta na koje je apelant uložio Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tužbu 28. marta 2006. godine. Općinsko vijeće je uputilo odgovor na tužbu 14. aprila 2006. godine, a upravni spor je još u toku. V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 9/98) relevantne odredbe glase: Član 267. (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. Član 268. (1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršan. (5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka. Član 269. Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza. Član 271. (1) Izvršenje se provodi protiv lica koje je obavezno ispuniti obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika. (2) Izvršenje se provodi prema službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. (3) Prema službenoj dužnosti izvršenje se provodi kada to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja). Član 272. (1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje). (2) Administrativno izvršenje provode organi uprave prema odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud prema propisima koji važe za sudsko izvršenje. Član 273. (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem. Član 274. (1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. Član 275. (1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese prema službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se treba izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu. VI. Dopustivost 41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 42. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom se osporava Presuda Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Broj 54 – Strana 113 Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 44. Apelanti se žale da im je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda trebaju djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 46. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na prigovor apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno cijenili dokaze koji su provedeni u toku postupka utvrđivanja naknade štete za porušene stambene objekte, pa su na osnovu takvih procjena donijeli nepravičnu odluku kojom je apelantima uskraćena naknada štete koja ne odražava realnu vrijednost porušenih objekata. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 47. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama redovnih sudova, samo po sebi, ne može Broj 54 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške redovnih sudova, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da su obrazloženja odluka koje su donesene u postupku koji je rezultirao osporenom presudom detaljna i jasna, te da sadrže dovoljno razloga koji opravdavaju donesenu odluku pri čemu ne odaju utisak proizvoljnosti. Dakle, Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su redovni sudovi na proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice ili cijenili predložene i izvedene dokaze u toku postupka. U pogledu prigovora apelanata da je predmetni postupak trajao predugo i da im je povrijeđeno pravo na suđenje u "razumnom roku", Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je navedeni postupak trajao pet godina i da su u tom periodu sudovi donijeli ukupno pet odluka, od čega su čak četiri bile meritorne odluke. Pored toga, postupak je vođen prema odredbama starog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je prva prvostepena presuda donesena prije stupanja na snagu novog ZPP. Imajući sve ovo u vidu, kao i nepostojanje strožijih zakonskih ograničenja starog ZPP u pogledu vraćanja predmeta na ponovni postupak sudu nižeg stepena, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. 48. Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na navodno proizvoljan način utvrđivanja relevantnih činjenica i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. 49. U pogledu prvoapelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma, potrebno je utvrditi može li se pravo, za koje prvoapelant navodi da je povrijeđeno, podvesti pod zaštitu koju osigurava član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presuda koju apelanti osporavaju tiče pitanja naknade štete za porušeni stambeni objekt. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenom presudom nije bilo miješanja u prvoapelantovo pravo na poštivanje doma jer je osporenom presudom riješeno pitanje naknade štete koju su apelanti pretrpjeli rušenjem stambenih objekata i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana kojeg trenutno koristi u stambene svrhe, a što je uvjet za miješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prvoapelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma zbog čega nema elemenata koji, prima facie, ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. 50. U odnosu na pitanje dopustivosti dijela apelacije kojim se apelanti žale da im u izvršnom administrativnom postupku nije predato u posjed zemljište na kojem su se nalazili porušeni stambeni objekti, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Srijeda, 3.9.2008. 51. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 52. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 53. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 54. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih odluka kojim je naloženo njihovo uvođenje u posjed spornog građevinskog zemljišta. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed spornog građevinskog zemljišta, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili provođenje odluka kojima im se sporno zemljište vraća u posjed. 56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 57. Apelanti smatraju da je neizvršenjem pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed građevinskog zemljišta došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 58. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š…Ć k) Pravo na imovinu. 59. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 60. Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba "u suštini, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetna činidba ili nečinidba nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69). 61. Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje jesu li apelanti uopće imali "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 62. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine potvrđeno, prije svega, da je prvoapelant bio savjestan suposjednik dijela ½ na spornom zemljištu i zgrade izgrađene na toj parceli. Stavom 3. iste odluke je utvrđeno da se vraćaju opisane nekretnine prvoapelantu, pa je nalaženo nadležnom organu uprave Općine Sanski Most da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. S druge strane, Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povrat spornog zemljišta u posjed, a stavom 2. istog rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema rješenja. Ustavni sud smatra nespornim da predmetno zemljište prvoapelanta i drugoapelanta predstavlja imovinu apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da, prema tome, apelanti imaju pravo na mirno uživanje svoje imovine. 63. Stoga, imajući u vidu navode apelacije, te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti pravo Broj 54 – Strana 115 apelanata na mirno uživanje njihove imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva, kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu, tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definira, kontrolira i, po potrebi, sankcionira aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. 64. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definiraju dopuštene granice ljudske djelatnosti, a onda djelotvorno provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcioniranja nedopuštenog ponašanja. Stoga, ako neko, kao u konkretnom slučaju upravni organi, bez pravnog osnova, odnosno bez privremenog rješenja, realno onemogućava apelantima povrat i korištenje spornog građevinskog zemljišta, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo ustavno pravo apelanata na mirno uživanje imovine. 65. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i nadležni općinski organ uprave donijeli su odluke kojim se vraća sporno zemljište apelantima, ali samo administrativno izvršenje tih odluka nije bilo djelotvorno i do kraja provedeno. Ustavni sud naglašava da samo donošenje odluka, kojim se apelantima vraća građevinsko zemljište u posjed, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila pravo apelanata na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, broj 315-C, str. 54, stav 40; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine). 66. Dakle, u slučaju apelanata, nadležni općinski organ je, kao i CRPC, u okviru pozitivne obaveze provođenja djelotvornih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, proveo postupak i utvrdio da sporno zemljište, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja imovinu apelanata koja im se u skladu sa važećim imovinskim zakonima mora vratiti u posjed. Međutim, Ustavni sud zaključuje da deklarativno donošenje navedenih odluka bez njihovog provođenja i predaje imovine u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Evidentno je da Općina Sanski Most nije blagovremeno preduzela mjere s ciljem izvršenja odluka o vraćanju imovine u posjed apelanata i time prekinula da se kontinuirano povrjeđuje pravo apelanata na mirno uživanje imovine. 67. U odgovoru na navode apelacije općinski organ uprave Općine Sanski Most je naveo da je proveo izvršenje odluka kojima se apelantima vraća u posjed sporno zemljište tako što im je vještak geodetske struke na licu mjesta pokazao njihove granice na terenu. Međutim, u istom odgovoru se ne daje izjašnjenje, niti se spori tvrdnja apelanata o postojanju metalne ograde na predmetnom zemljištu koja onemogućava gazdovanje i upravljanje tim zemljištem. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove tvrdnje i navodi apelanata nesporni. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može prihvatiti stav Općine Sanski Most da je apelantima predmetno zemljište predato u posjed samim činom identifikacije zemljišta na terenu pri čemu na istom zemljištu i dalje postoji metalna ograda koja očigledno onemogućava apelante u mirnom korištenju njihove imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovakvo provođenje izvršenja fiktivno i iluzorno i da su nadležni organi općine bili dužni da, u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetne postupke tako što će ukloniti ogradu sa spornog zemljišta i na taj način omogućiti apelantima miran i Broj 54 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nesmetan pristup i korištenje zemljišta, što do danas općina nije učinila. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršenja odluka kojima se apelantima imovina vraća u posjed. 68. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu prava apelanata na zaštitu njihovog prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnih postupaka predstavlja kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 69. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode apelacije koji se odnose na povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije Srijeda, 3.9.2008. 74. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1471/06, rješavajući apelaciju Duška Stupara i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. svibnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 VIII. Zaključak Djelomično se usvaja apelacija Duška Stupara i Rade Šarca. Ustvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na apelaciju podnesenu u postupku izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da žurno okonča postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene odnose Općine Sanski Most broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. ožujka 2007. godine. Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na temelju članka 75. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama. Nalaže se Općini Sanski Most da, sukladno članku 7. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dušku Stuparu i Stani Šarac, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od po 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije okončan postupak administrativnoga izvršenja. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Stupara i Rade Šarca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 72. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na mirno uživanje imovine u situaciji kada je nadležna služba općine propustila djelotvorno, bez objektivnog i razumnog opravdanja, preduzeti daljnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršenja. 73. Na osnovu člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Duško Stupar (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Rade Šarac (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Gojko Mijatović iz Prijedora, podnijeli su 22. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) 70. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja odluka sudskih i upravnih organa u visini od po 10.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava. 71. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu traženje kompenzacije za period neizvršenja odluka i karakter relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2498/07 od 13. decembra 2007. godine, tačka 38). S obzirom na to da izvršenje u prvoapelantovom slučaju nije provedeno od donošenja prvog Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine, a u drugoapelantovom slučaju od donošenja prvog Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine, dakle, pune četiri godine u oba slučaja, Ustavni sud smatra da iznos koji treba isplatiti svakom apelantu na ime nematerijalne štete iznosi po 1.200,00 KM, što znači ukupan iznos od 2.400 KM. Ove iznose apelantima je dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine. Apelanti se, također, žale i zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. ožujka 2007. godine, a koji se odnose na povrat u posjed građevinskoga zemljišta na kojemu su se nalazili njihovi porušeni stambeni objekti. Apelanti su dopunili apelacije 7. lipnja 2006. godine, 6. srpnja 2006. godine, 21. srpnja 2006. godine, 18. listopada 2006. godine, 18. prosinca 2006. godine, 15. siječnja 2007. godine, 15. veljače 2007. godine, 26. ožujka 2007. godine, 28. ožujka 2007. godine, 4. svibnja 2007. godine, 6. srpnja 2007. godine, 27. kolovoza 2007. godine, 31. siječnja 2008. godine, 26. veljače 2008. godine i 5. ožujka 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 1471/06 i AP 1504/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 1471/06, jer se radi o mjerodavnosti Ustavnog suda povodom istoga pitanja o kojemu Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske je službe zatražena 3. kolovoza 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 4. Općinska je služba dostavila odgovor na apelaciju 24. kolovoza 2006. godine. 5. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantima 18. ožujka 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su u zemljišnim knjigama bili upisani kao nositelji trajnoga prava korištenja na gradskome građevinskome zemljištu, odnosno nositelji prava vlasništva na istome zemljištu, u posjedovnim listovima br. 2555 i 2557 k.o. Sanski Most. Na predmetnome zemljištu apelanti su imali u vlasništvu sagrađene individualne stambene objekte koje je porušila Općina Sanski Most nakon uspostave mira u Bosni i Hercegovini zaključenjem Dejtonskoga mirovnoga ugovora. 8. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-122/01 od 5. ožujka 2002. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata o tomu da im tužena Općina Sanski Most isplati po 40.000 KM na ime naknade štete zbog porušenih stambenih objekata. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-420/02 od 31. ožujka 2003. godine priziv apelanata na prvostupanjsku presudu je uvažen, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. 10. U ponovnome postupku, Presudom Općinskog suda broj P-138/03 od 13. listopada 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1/04 od 23. srpnja 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženoj Općini Sanski Most da apelantima, na ime naknade štete zbog porušenih individualnih stambenih objekata isplati po 16.280,00 KM, te da im naknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 3.078,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude. 11. U tijeku postupka Općinski je sud ustvrdio da su prijeporni objekti porušeni nakon 10. prosinca 1995. godine i da je za njih na dan procjene vještak ustvrdio tržišnu građevinsku vrijednost i, konačno, nakon odbijanja amortizacije dobivena je tržišna građevinska vrijednost svakog objekta pojedinačno u dosuđenome iznosu. Na temelju činjenice da je zemljište predano na upravljanje javnoj ustanovi sud je ustanovio odgovornost tužene za štetu nastalu rušenjem objekata i to primjenom članka 154. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list Broj 54 – Strana 117 RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03). 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine, pozivom na razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, odbijena je revizija apelanata izjavljena u odnosu na nedosuđeni dio tužbenoga zahtjeva, a sukladno članku 375. Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) koji se treba primijeniti prema članku 456. stavak 1. važećega Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03). Povrat u posjed građevinskoga zemljišta AP 1471/06 (Duško Stupar) 13. Prvoapelant je 25. ožujka 1999. godine mjerodavnome općinskome tijelu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povratom u posjed građevinskoga zemljišta na kojemu je ranije postojao porušeni individualni stambeni objekt u ulici Prijedorska broj 64. 14. Apelant je od Povjerenstva za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba (u daljnjem tekstu: CRPC) dobio Odluku broj 485-100166-1/1 od 8. listopada 2002. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. travnja 1992. godine bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina označenih kao k.č. broj 18/2 iz p.l. broj 2555 k.o. Sanski Most i zgrade izgrađene na toj parceli. Prvoapelant je podnio zahtjev za izvršenjem navedene odluke CRPC-a mjerodavnome općinskome tijelu uprave 17. lipnja 2003. godine. 15. Obzirom na to da o predmetnome zahtjevu za povratom navedenoga zemljišta u posjed nije odlučeno u zakonskome roku, apelant je mjerodavnome drugostupanjskome tijelu podnio priziv "zbog šutnje administracije". Odlučujući povodom apelantovog priziva, Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline u Bihaću (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/4-31-1382-UP-2/01 od 9. rujna 2003. godine kojim je naložilo prvostupanjskome tijelu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja donese prvostupanjsku odluku. 16. Zaključkom o dozvoli izvršenja općinskoga načelnika broj 03-23-1136/99 od 27. studenoga 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za izvršenjem odluke CRPC-a, te je ustvrđeno da apelant može stupiti u posjed prijepornih nekretnina nakon prijema ovoga zaključka, a apelantovo uvođenje u posjed je zakazano za 5. veljače 2004. godine novim Zaključkom općinskoga načelnika broj 03-23-1136/99 od 22. siječnja 2004. godine. 17. Zaključkom općinskoga načelnika broj 03-23-1136/99 od 17. veljače 2004. godine obustavljen je postupak administrativnoga izvršenja predmetne odluke CRPC-a i poništen je zaključak o izvršenju od 22. siječnja 2004. godine zbog prijedloga Općinskoga pravobraniteljstva za eksproprijaciju predmetnoga zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskoga plana. Naime, općinski je načelnik ustvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. veljače 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija prijepornoga zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 18. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-260/04 od 27. svibnja 2004. godine usvojen je prvoapelantov priziv protiv rješenja prvostupanjskoga tijela kojim je izvršena eksproprijacija prijepornoga zemljišta i predmet je vraćen na ponovni postupak. 19. Također, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-102-UP-2/04 od 8. lipnja 2004. godine u predmetu obustave administrativnoga izvršenja odluke CRPC-a usvojen je apelantov priziv i poništen je Zaključak broj 03-23-1136/99 od 17. veljače 2004. godine, a predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 20. Novim Rješenjem općinskoga načelnika broj UP-I-03-23-1136/99 od 4. kolovoza 2004. godine ustvrđeno je da se prijeporne nekretnine ne mogu vratiti u apelantov posjed zbog toga što je prijeporno zemljište preuređeno u trotoar i Broj 54 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH saobraćajnicu, a određeno je i da apelantu pripada naknada za potraživane nepokretnosti. 21. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-378-UP-2/04 od 1. rujna 2004. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u prvoapelantov posjed. Nakon toga, apelant je podnio tužbu u upravnome sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenoga drugostupanjskoga rješenja. 22. Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine apelantova tužba u upravnome sporu je uvažena i poništeno je i prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno rješenje. Istom je odlukom Kantonalni sud potvrdio da je apelant bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina na prijepornim nekretninama i zgrade izgrađene na toj parceli. Stavkom 3. iste odluke je ustvrđeno da se apelantu vraćaju opisane nekretnine, pa je mjerodavnome tijelu uprave Općine Sanski Most naloženo da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. 23. Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. svibnja 2006. godine kojim je određeno apelantovo uvođenje u posjed prijepornoga zemljišta za 22. svibanj 2006. godine. Navedeno je izvršenje provedeno tako što su službene osobe na licu mjesta izvršile identifikaciju prijepornih nekretnina, ali je prvoapelant odbio potpisati zapisnik o uvođenju u posjed, jer je preko prijepornoga zemljišta ostala žičana ograda koja mu, prema apelantovom mišljenju, onemogućuje ulazak u posjed i daljnje korištenje tih nekretnina. AP 1504/06 (Rade Šarac) 24. Apelant je 22. travnja 2003. godine mjerodavnome općinskome tijelu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povratom imovine u kojemu je tražio da mu se vrati imovina koja je upisana u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most, a koja se nalazi u ulici Prijedorska broj 64. 25. Rješenjem općinskoga načelnika broj 03-23-7-1178/00 od 27. studenoga 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za povratom imovine i ustvrđeno da apelant može stupiti u posjed nekretnina označenih kao k.č. 18/4, upisane u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most. 26. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. siječnja 2004. godine određeno je uvođenje u posjed prijepornoga zemljišta za 5. veljače 2004. godine. 27. Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. veljače 2004. godine obustavljeno je administrativno izvršenje, poništen je prethodni zaključak od 21. siječnja 2004. godine zbog prijedloga Općinskoga pravobraniteljstva za eksproprijaciju predmetnoga zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskoga plana Prijedorske ulice, odnosno uređenja trotoara i saobraćajnice ispred Srednjoškolskoga centra. Naime, općinski je načelnik ustvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. veljače 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija prijepornoga zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 28. Međutim, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-101-UP-2/04 od 8. lipnja 2004. godine poništen je Zaključak o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. veljače 2004. godine i predmet je vraćen prvostupanjskome tijelu na ponovni postupak i odlučivanje. 29. Rješenjem općinskoga načelnika broj UP-I-03-23-7-1178/00 od 26. srpnja 2004. godine prema službenoj dužnosti je obnovljen postupak okončan Rješenjem ovoga tijela broj 03-23-7-1178/00 od 27. studenoga 2003. godine i isto je rješenje poništeno. Istom je odlukom usvojen apelantov zahtjev za vraćanjem nekretnina u posjed i ustvrđeno da mu se prijeporne nekretnine ne mogu vratiti u posjed zbog toga što je predmetna parcela preuređena u trotoar i saobraćajnicu, te da drugoapelant ima pravo na naknadu za potraživano zemljište. 30. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-381-UP-2/04 od 2. rujna 2004. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđeno prvostupanjsko rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke Srijeda, 3.9.2008. kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u drugoapelantov posjed. Nakon toga, drugoapelant je podnio tužbu u upravnome sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenoga drugostupanjskoga rješenja. 31. Presudom Kantonalnog suda broj U-172/04 od 27. veljače 2006. godine apelantova tužba je uvažena, poništeno je i prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno rješenje i predmet je vraćen upravnome tijelu na ponovni postupak. 32. Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. ožujka 2006. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povratom u posjed prijepornoga zemljišta. Stavkom 2. istoga rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed prijepornih nekretnina nakon prijema rješenja. 33. Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 9. svibnja 2006. godine kojim je određeno drugoapelantovo uvođenje u posjed prijepornoga zemljišta za 24. svibanj 2006. godine. Međutim, navedeno izvršenje nije provedeno jer faktičko izvršenje nije provedeno ni u predmetu prvoapelanta i drugih osoba, a koje je bilo zakazano za 22. svibanj 2006. godine i na kojemu je drugoapelant izjavio da neće pristupiti fiktivnome izvršenju. 34. Drugoapelant je umro 7. lipnja 2007. godine. Osnovni sud u Prijedoru je donio Rješenje broj 077-0-O-07-001-154 od 17. prosinca 2007. godine kojim je za drugoapelantovoga nasljednika na nepokretnoj imovini (tako i na zemljištu koje je predmetom ove apelacija) proglasio njegovu suprugu Stanu Šarac koja je podneskom od 6. srpnja 2007. godine preuzela daljnje sudioništvo u postupku pred Ustavnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 35. Apelanti navode da su sa svojim obiteljima živjeli u obiteljskim kućama u ulici Veljka Miljevića, sada ulica Prijedorska broj 64 u Sanskom Mostu. Ti stambeni objekti su bili, u građevinskome smislu, tzv. dupleksi-stambene zgrade. Stambeni su objekti u međuvremenu porušeni, pa su apelanti pokrenuli parnični postupak koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine. Apelanti pobijaju ovu odluku zbog toga što je njom potvrđeno da im na ime naknade za porušene stambene objekte pripada po 16.000 KM što je ustvrđeno nižestupanjskim presudama Općinskog i Kantonalnog suda, a oni su navodili da ti objekti vrijede bar po 40.000 KM. Zbog toga smatraju da su im povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u tomu što je predmetni parnični postupak trajao punih pet godina čime im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnome roku. Pored toga, prvoapelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. 36. Osim navedenoga, apelanti se žale i zbog toga što nije izvršena Presuda Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine i Rješenje Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. ožujka 2007. godine i broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. svibnja 2006. godine kojim je određeno da im se preda u posjed zemljište na kojemu su se nalazili porušeni stambeni objekti. Pokušaj izvršenja navedenih odluka, kako navode apelanti, nije uspio jer je i dalje oko navedenoga zemljišta ostala metalna žičana ograda koja onemogućuje pristup i korištenje zemljišta. 37. Zbog činjenice da ni do danas nisu uvedeni u posjed prijepornoga zemljišta apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pored toga, apelanti smatraju da su diskriminirani na etničkoj osnovi u Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH uživanju svoga prava na imovinu jer je na susjednim parcelama vraćeno zemljište osobama nesrpske nacionalnosti koje su već na njima izgradile nove individualne stambene objekte. 38. Konačno, zbog povreda navedenih ustavnih prava apelanti traže da im se odredi kompenzacija za materijalnu i nematerijalnu štetu koju su trpjeli i koju još uvijek trpe tijekom sudskih i upravnih postupaka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Općinske službe navodi se da je ovo tijelo postupilo prema Presudi Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine i apelanta Duška Stupara uveo u posjed građevinskoga zemljišta što se može ustvrditi iz Zapisnika broj 03-23-6-1136/99 od 22. svibnja 2006. godine. Nadalje, Općinsko je vijeće donijelo Rješenje broj Up-1-03-31-1-815-1/04 od 31. prosinca 2004. godine o preuzimanju građevinskoga zemljišta na koje je apelant uložio tužbu 28. ožujka 2006. godine. Općinsko je vijeće uputilo odgovor na tužbu 14. travnja 2006. godine, a upravni je spor još u tijeku. V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o upravnome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 9/98) relevantne odredbe glase: Članak 267. (1) Rješenje doneseno u upravnome postupku izvršava se pošto postane izvršno. Članak 268. (1) Zaključak donesen u upravnome postupku izvršava se pošto postane izvršan. (5) Odredbe ovoga zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka. Članak 269. Izvršenje rješenja donesenoga u upravnome postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obveza. Članak 271. (1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obvezna ispuniti obvezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika. (2) Izvršenje se provodi prema službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke. (3) Prema službenoj dužnosti izvršenje se provodi kada to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražitelj izvršenja). Članak 272. (1) Izvršenje rješenja se provodi administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje). (2) Administrativno izvršenje provode tijela uprave prema odredbama ovoga, odnosno zasebnoga zakona, a sudsko izvršenje - mjerodavni sud prema propisima koji važe za sudsko izvršenje. Članak 273. (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenika provodi se administrativnim putem. Članak 274. (1) Administrativno izvršenje provodi tijelo uprave koje je o stvari rješavalo u prvom stupnju, ako zasebnim propisom nije za to određeno drugo tijelo. Članak 275. (1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da tijelo mjerodavno za provođenje administrativnoga izvršenja donese prema službenoj dužnosti ili na zahtjev tražitelja izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se ustvrđuje da je rješenje koje se treba izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovoga zaključka dopušten je priziv mjerodavnome drugostupanjskome tijelu. Broj 54 – Strana 119 VI. Dopustivost 41. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 42. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom se pobija Presuda Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine, Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada ustvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 44. Apelanti se žale da im je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. studenoga 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, potom pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud prvenstveno treba ustvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritornim odlučivanjem koji su navedeni u članku 16. Pravila Ustavnog suda. U tom je kontekstu nužno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda trebaju djelovati vjerojatno. Prema članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom razvidnošću pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Europski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se ustvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 46. U konkretnome slučaju, bit navoda iz apelacije svodi se na prigovor apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su redoviti sudovi nepravilno i nepotpuno ustvrdili činjenice i pogrešno cijenili dokaze koji su provedeni u tijeku postupka utvrđivanja naknade štete za porušene stambene objekte, pa su na temelju takvih procjena donijeli nepravičnu odluku kojom je apelantima uskraćena naknada štete koja ne odražava realnu vrijednost porušenih objekata. Međutim, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na Broj 54 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH učinkovit pravni lijek i dr.) ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije mjerodavan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). 47. U konkretnome slučaju, nezadovoljstvo apelanata pobijanim odlukama redovitih sudova, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške redovitih sudova, niti su takve greške očite (vidi Europski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da su obrazloženja odluka koje su donesene u postupku koji je rezultirao pobijanom presudom detaljna i razvidna, te da sadrže dovoljno razloga koji opravdavaju donesenu odluku pri čemu ne odaju utisak proizvoljnosti. Dakle, Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su redoviti sudovi na proizvoljan način ustvrdili relevantne činjenice ili cijenili predložene i izvedene dokaze u tijeku postupka. Glede prigovora apelanata da je predmetni postupak trajao predugo i da im je povrijeđeno pravo na suđenje u "razumnome roku", Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je navedeni postupak trajao pet godina i da su u tom razdoblju sudovi donijeli ukupno pet odluka, od čega su čak četiri bile meritorne odluke. Pored toga, postupak je vođen prema odredbama staroga Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je prva prvostupanjska presuda donesena prije stupanja na snagu novoga ZPP. Imajući sve ovo u vidu, kao i nepostojanje strožijih zakonskih ograničenja staroga ZPP glede vraćanja predmeta na ponovni postupak sudu nižeg stupnja, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljena, jer podastrte činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovoga Ustavom zaštićenoga prava. 48. Apelanti, također, smatraju da im je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa navodima o povredi ovoga prava apelanti se nisu konkretno pozvali na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u biti, odnose na navodno proizvoljan način utvrđivanja relevantnih činjenica i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnoj točki ove odluke u svezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovoga prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni. 49. Glede prvoapelantovih navoda da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma, potrebno je ustvrditi može li se pravo, za koje prvoapelant navodi da je povrijeđeno, podvesti pod zaštitu koju osigurava članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se presuda koju apelanti pobijaju tiče pitanja naknade štete za porušeni stambeni objekt. Ustavni sud, stoga, zaključuje da pobijanom presudom nije bilo miješanja u prvoapelantovo pravo na poštivanje doma jer je pobijanom presudom riješeno pitanje naknade štete koju su apelanti pretrpjeli rušenjem stambenih objekata i njima apelant Srijeda, 3.9.2008. nije obvezan na činidbu u vidu napuštanja stana kojega trenutno koristi u stambene svrhe, a što je uvjet za miješanje. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prvoapelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma zbog čega nema elemenata koji, prima facie, ukazuju da je kršenje ustavnoga prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije moguće u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. 50. U odnosu na pitanje dopustivosti dijela apelacije kojim se apelanti žale da im u izvršnome administrativnome postupku nije predano u posjed zemljište na kojemu su se nalazili porušeni stambeni objekti, Ustavni sud podsjeća da, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 51. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak ustvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 52. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranoga formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakoga pojedinoga predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. studenoga 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnome sustavu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. Učinkovitost pravnoga lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 53. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnoga i sudskoga sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države ustrojiti svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 54. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnome slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih odluka kojim je naloženo njihovo uvođenje u posjed prijepornoga građevinskoga zemljišta. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnoga sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine, kao i zahtjeva i jamstava iz članka 6. Europske konvencije. 55. U konkretnome slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravomoćnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed prijepornoga građevinskoga zemljišta, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi ishodili provedbu odluka kojima im se prijeporno zemljište vraća u posjed. 56. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 57. Apelanti smatraju da je neizvršenjem pravomoćnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed građevinskoga zemljišta došlo do povrede njihovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pravo na imovinu 58. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: 3. Katalog prava Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka, što uključuje: Š…Ć k) Pravo na imovinu. 59. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnome interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 60. Europski sud za ljudska prava smatra da ova odredba "u biti, jamči pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvoga stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnoga uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stavka, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugome stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, nadzirati korištenje imovine sukladno općem interesu provedbom onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. ožujka 2000. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču zasebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, serija A, broj 315, stavak 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetna činidba ili nečinidba nije u opsegu ni drugoga ni trećega pravila, nužno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općega interesa zajednice i potreba da se zaštite temeljna prava pojedinca" (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 69). 61. Preduvjet za razmatranje navoda apelanata glede povrede prava na imovinu je utvrđivanje jesu li apelanti uopće imali "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 62. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. veljače 2006. godine potvrđeno, prije svega, da je prvoapelant bio savjestan suposjednik dijela ½ na prijepornome zemljištu i zgrade Broj 54 – Strana 121 izgrađene na toj parceli. Stavkom 3. iste odluke je ustvrđeno da se vraćaju opisane nekretnine prvoapelantu, pa je nalaženo mjerodavnome tijelu uprave Općine Sanski Most da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. S druge strane, Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. ožujka 2007. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povratom prijepornoga zemljišta u posjed, a stavkom 2. istoga rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed prijepornih nekretnina nakon prijema rješenja. Ustavni sud smatra neprijepornim da predmetno zemljište prvoapelanta i drugoapelanta predstavlja imovinu apelanata u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te da, prema tomu, apelanti imaju pravo na mirno uživanje svoje imovine. 63. Stoga, imajući u vidu navode apelacije, te podastrtu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnome slučaju radi o propustu vlasti da učinkovito zaštiti pravo apelanata na mirno uživanje njihove imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva, kako negativnu obvezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu, tako i pozitivnu obvezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obveze države da osigura učinkovitu zaštitu individualnih prava (vidi Europsko povjerenstvo, Odluka broj 20357/92 od 7. ožujka 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definira, nadzire i, po potrebi, sankcionira aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. 64. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obveze mora donijeti zakone kojima se, između ostaloga, definiraju dopuštene granice ljudske djelatnosti, a onda učinkovito provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, nadzora i sankcioniranja nedopuštenoga ponašanja. Stoga, ako netko, kao u konkretnome slučaju upravna tijela, bez pravnoga temelja, odnosno bez privremenoga rješenja, realno onemogućuje apelantima povrat i korištenje prijepornoga građevinskoga zemljišta, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo ustavno pravo apelanata na mirno uživanje imovine. 65. U konkretnome slučaju, Kantonalni sud i mjerodavno općinsko tijelo uprave donijeli su odluke kojim se vraća prijeporno zemljište apelantima, ali samo administrativno izvršenje tih odluka nije bilo učinkovito i do kraja provedeno. Ustavni sud naglašava da samo donošenje odluka, kojim se apelantima vraća građevinsko zemljište u posjed, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenoga rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih tijela ispunila svoju pozitivnu obvezu i zaštitila pravo apelanata na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnoga izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obveza države iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Europski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. rujna 1995. godine, serija A, broj 315-C, str. 54, stavak 40; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3255/06 od 5. travnja 2007. godine). 66. Dakle, u slučaju apelanata, mjerodavno općinsko tijelo je, kao i CRPC, u okviru pozitivne obveze provedbe učinkovitih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, proveo postupak i ustvrdio da prijeporno zemljište, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, predstavlja imovinu apelanata koja im se sukladno važećim imovinskim zakonima mora vratiti u posjed. Međutim, Ustavni sud zaključuje da deklarativno donošenje navedenih odluka bez njihove provedbe i predaje imovine u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Evidentno je da Općina Sanski Most nije pravodobno poduzela mjere s ciljem izvršenja odluka o vraćanju imovine u posjed apelanata i time prekinula da se kontinuirano povrjeđuje pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Broj 54 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 67. U odgovoru na navode apelacije općinsko tijelo uprave Općine Sanski Most je navelo da je provelo izvršenje odluka kojima se apelantima vraća u posjed prijeporno zemljište tako što im je vještak geodetske struke na licu mjesta pokazao njihove granice na terenu. Međutim, u istome odgovoru se ne daje izjašnjenje, niti se spori tvrdnja apelanata o postojanju metalne ograde na predmetnome zemljištu koja onemogućuje gazdovanje i upravljanje tim zemljištem. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove tvrdnje i navodi apelanata neprijeporni. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može prihvatiti stav Općine Sanski Most da je apelantima predmetno zemljište predano u posjed samim činom identifikacije zemljišta na terenu pri čemu na istome zemljištu i dalje postoji metalna ograda koja očito onemogućuje apelante u mirnom korištenju njihove imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovakva provedba izvršenja fiktivna i iluzorna i da su mjerodavna tijela općine bila dužna da, u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o upravnome postupku, okončaju predmetne postupke tako što će ukloniti ogradu sa prijepornoga zemljišta i na taj način omogućiti apelantima miran i nesmetan pristup i korištenje zemljišta, što do danas općina nije učinila. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnoga izvršenja odluka kojima se apelantima imovina vraća u posjed. 68. Imajući u vidu navedeno, neprijeporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obvezu da reagira pravodobno i konzistentno glede prava apelanata na zaštitu njihovoga prava na mirno uživanje imovine, te je neprijeporno da nepoduzimanje koraka na okončanju predmetnih postupaka predstavlja kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine koje je zajamčeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 69. U svjetlu zaključka glede kršenja prava apelanata iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navode apelacije koji se odnose na povredu prava na zabranu diskriminacije u svezi sa pravom na imovinu iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 70. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja odluka sudskih i upravnih tijela u visini od po 10.000 KM. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u zasebnim slučajevima kršenja zajamčenih prava. 71. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije ustvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantima bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnome postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu traženje kompenzacije za razdoblje neizvršenja odluka i karakter relevantnih odredaba Zakona o upravnome postupku koje reguliraju postupak izvršenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radi o žurnome postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2498/07 od 13. prosinca 2007. godine, točka 38). Obzirom na to da izvršenje u prvoapelantovom slučaju nije provedeno od donošenja prvoga Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-1136/99 od 27. studenoga 2003. godine, a u drugoapelantovom slučaju od donošenja prvoga Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. siječnja 2004. godine, dakle, pune četiri 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. godine u oba slučaja, Ustavni sud smatra da iznos koji treba isplatiti svakom apelantu na ime nematerijalne štete iznosi po 1.200,00 KM, što znači ukupan iznos od 2.400 KM. Ove je iznose apelantima dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 72. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na mirno uživanje imovine u situaciji kada je mjerodavna služba općine propustila učinkovito, bez objektivnoga i razumnoga opravdanja, poduzeti daljnje korake iz svoje mjerodavnosti na okončanju postupka administrativnoga izvršenja. 73. Na temelju članka 16. stavak 2, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1471/06, rješavajući apelaciju Duška Stupara i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Duška Stupara i Rade Šarca. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelaciju koja je podnesena u postupku izvršewa Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine. Nalaže se Opštinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Opštine Sanski Most, na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da hitno okonča postupak izvršewa Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješewa Opštinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene odnose Opštine Sanski Most broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine. Nalaže se Opštinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Opštine Sanski Most, na osnovu člana 75 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete. Nalaže se Opštini Sanski Most da, u skladu sa članom 7 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dušku Stuparu i Stani Šarac, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije okončan postupak administrativnog izvršewa. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Duška Stupara i Rade Šarca koja je podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Duško Stupar (u daqnjem tekstu: prvoapelant) i Rade Šarac (u daqnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Gojko Mijatović iz Prijedora, podnijeli su 22. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti se, takođe, žale i zbog toga što nije izvršena Presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenje Opštinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine, a koji se odnose na povraćaj u posjed građevinskog zemqišta na kom su se nalazili wihovi porušeni stambeni objekti. Apelanti su dopunili apelacije 7. juna 2006. godine, 6. jula 2006. godine, 21. jula 2006. godine, 18. oktobra 2006. godine, 18. decembra 2006. godine, 15. januara 2007. godine, 15. februara 2007. godine, 26. marta 2007. godine, 28. marta 2007. godine, 4. maja 2007. godine, 6. jula 2007. godine, 27. avgusta 2007. godine, 31. januara 2008. godine, 26. februara 2008. godine i 5. marta 2008. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 1471/06 i AP 1504/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 1471/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda povodom istog pitawa o kojem Ustavni sud može da vodi jedan postupak i da donese jednu odluku. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinske službe zatraženo je 3. avgusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 4. Opštinska služba je dostavila odgovor na apelaciju 24. avgusta 2006. godine. 5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinske službe je dostavljen apelantima 18. marta 2008. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 7. Apelanti su u zemqišnim kwigama bili upisani kao nosioci trajnog prava korišćewa na gradskom građevinskom zemqištu, odnosno nosioci prava svojine na istom zemqištu, u posjedovnim listovima br. 2555 i 2557 k.o. Sanski Most. Na predmetnom zemqištu apelanti su imali u svojini sagrađene individualne stambene objekte koje je porušila Opština Sanski Most nakon što je uspostavljen mir u Bosni i Hercegovini zakqučenjem Dejtonskog mirovnog ugovora. 8. Presudom Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-122/01 od 5. marta 2002. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata o tome da im tužena Opština Sanski Most isplati po 40.000 KM na ime naknade štete zbog porušenih stambenih objekata. 9. Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-420/02 od 31. marta 2003. godine žalba apelanata na prvostepenu presudu je uvažena, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Broj 54 – Strana 123 10. U ponovnom postupku, Presudom Opštinskog suda broj P-138/03 od 13. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1/04 od 23. jula 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženoj Opštini Sanski Most da apelantima, na ime naknade štete zbog porušenih individualnih stambenih objekata isplati po 16.280,00 KM, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.078,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. 11. U toku postupka Opštinski sud je utvrdio da su objekti koji su sporni porušeni nakon 10. decembra 1995. godine i da je za wih na dan procjene vještak utvrdio tržišnu građevinsku vrijednost i, na kraju, nakon odbijawa amortizacije dobijena je tržišna građevinska vrijednost svakog objekta pojedinačno u iznosu koji je dosuđen. Na osnovu činjenice da se zemqište predalo na upravljanje javnoj ustanovi sud je ustanovio odgovornost tužene za štetu koja je nastala rušenjem objekata i to primjenom člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03). 12. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, pozivom na razloge koji su izneseni u drugostepenoj presudi, odbijena je revizija apelanata koja je izjavljena u odnosu na nedosuđeni dio tužbenog zahtjeva, a u skladu sa članom 375 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) koji treba da se primijeni shodno članu 456 stav 1 važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03). Povraćaj u posjed građevinskog zemqišta AP 1471/06 (Duško Stupar) 13. Prvoapelant je 25. marta 1999. godine nadležnom opštinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povraćaj u posjed građevinskog zemqišta na kom je ranije postojao porušeni individualni stambeni objekat u ulici Prijedorska broj 64. 14. Apelant je od Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daqnjem tekstu: CRPC) dobio Odluku broj 485-100166-1/1 od 8. oktobra 2002. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina koje su označene kao k.č. broj 18/2 iz p.l. broj 2555 k.o. Sanski Most i zgrade koja je izgrađena na toj parceli. Prvoapelant je podnio zahtjev da se izvrši navedena odluka CRPC-a nadležnom opštinskom organu uprave 17. juna 2003. godine. 15. S obzirom na to da o predmetnom zahtjevu za povraćaj navedenog zemqišta u posjed nije odlučeno u zakonskom roku, apelant je nadležnom drugostepenom organu podnio žalbu "zbog šutnje administracije". Odlučujući povodom apelantove žalbe, Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline u Bihaću (u daqnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/4-31-1382-UP-2/01 od 9. septembra 2003. godine kojim je naložilo prvostepenom organu da u roku od 15 dana od dana prijema rješewa donese prvostepenu odluku. 16. Zakqučkom o dozvoli izvršewa opštinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev da se izvrši odluka CRPC-a, te je utvrđeno da apelant može da stupi u posjed nekretnina koje su sporne nakon prijema ovog zakqučka, a apelantovo uvođenje u posjed zakazano je za 5. februar 2004. godine novim Zakqučkom opštinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 22. januara 2004. godine. 17. Zakqučkom opštinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine obustavljen je postupak administrativnog izvršewa predmetne odluke CRPC-a i poništen je zakqučak o izvršenju od 22. januara 2004. godine zbog predloga Opštinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemqišta, a u svrhu realizacije regulacionog plana. Naime, opštinski načelnik je utvrdio da Broj 54 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija zemqišta koje je sporno zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 18. Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daqnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-260/04 od 27. maja 2004. godine usvojena je prvoapelantova žalba protiv rješewa prvostepenog organa kojim je izvršena eksproprijacija zemqišta koje je sporno i predmet je vraćen na ponovni postupak. 19. Takođe, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-102-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine u predmetu obustavljanja administrativnog izvršewa odluke CRPC-a usvojena je apelantova žalba i poništen je Zakqučak broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine, a predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. 20. Novim rješenjem opštinskog načelnika broj UP-I-03-23-1136/99 od 4. avgusta 2004. godine utvrđeno je da nekretnine koje su sporne ne mogu da se vrate u apelantov posjed zbog toga što se sporno zemqište preuredilo u trotoar i saobraćajnicu, a određeno je i da apelantu pripada naknada za nepokretnosti koje su potraživane. 21. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-378-UP-2/04 od 1. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršewa CRPC odluke kojim je određeno da predmetno zemqište ne može da se vrati u prvoapelantov posjed. Nakon toga, apelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništewa drugostepenog rješewa koje je navedeno. 22. Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine apelantova tužba u upravnom sporu je uvažena i poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje. Istom odlukom Kantonalni sud je potvrdio da je apelant bio savjestan suposjednik dijela ½ nekretnina na nekretninama koje su sporne i zgrade koja je izgrađena na toj parceli. Stavom 3 iste odluke utvrđeno je da se apelantu vraćaju nekretnine koje su opisane, pa je nadležnom organu uprave Opštine Sanski Most naloženo da apelanta uvede u posjed nekretnina koje su označene u roku od 30 dana od dana prijema presude. 23. Nakon toga je opštinski načelnik donio Zakqučak broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno apelantovo uvođenje u posjed zemqišta koje je sporno za 22. maj 2006. godine. Izvršenje koje je navedeno sprovedeno je tako što su službena lica na licu mjesta izvršila identifikaciju nekretnina koje su sporne, ali je prvoapelant odbio da potpiše zapisnik o uvođenju u posjed, jer je preko zemqišta koje je sporno ostala žičana ograda koja mu, shodno apelantovom mišljenju, onemogućava ulazak u posjed i daqnje korišćenje tih nekretnina. AP 1504/06 (Rade Šarac) 24. Apelant je 22. aprila 2003. godine nadležnom opštinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povraćaj imovine u kom je tražio da mu se vrati imovina koja je upisana u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most, a koja se nalazi u ulici Prijedorska broj 64. 25. Rješenjem opštinskog načelnika broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za povraćaj imovine i utvrđeno da apelant može da stupi u posjed nekretnina koje su označene kao k.č. 18/4, upisane u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most. 26. Zakqučkom o dozvoli izvršewa broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine određeno je uvođenje u posjed zemqišta koje je sporno za 5. februar 2004. godine. 27. Zakqučkom o dozvoli izvršewa broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine obustavljeno je administrativno izvršenje, poništen je prethodni zakqučak od 21. januara 2004. godine zbog predloga Opštinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemqišta, a u svrhu realizacije regulacionog plana Prijedorske ulice, odnosno uređewa Srijeda, 3.9.2008. trotoara i saobraćajnice ispred Sredwoškolskog centra. Naime, opštinski načelnik je utvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija zemqišta koje je sporno zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed. 28. Međutim, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-101-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine poništen je Zakqučak o dozvoli izvršewa broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. 29. Rješenjem opštinskog načelnika broj UP-I-03-23-7-1178/00 od 26. jula 2004. godine shodno službenoj dužnosti je obnovljen postupak koji je okončan Rješenjem ovog organa broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine i isto rješenje je poništeno. Istom odlukom je usvojen apelantov zahtjev za vraćanje nekretnina u posjed i utvrđeno da nekretnine koje su sporne ne mogu da mu se vrate u posjed zbog toga što je predmetna parcela preuređena u trotoar i saobraćajnicu, te da drugoapelant ima pravo na naknadu za potraživano zemqište. 30. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-381-UP-2/04 od 2. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršewa CRPC odluke kojim je određeno da predmetno zemqište ne može da se vrati u drugoapelantov posjed. Nakon toga, drugoapelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništewa navedenog drugostepenog rješewa. 31. Presudom Kantonalnog suda broj U-172/04 od 27. februara 2006. godine apelantova tužba je uvažena, poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje i predmet je vraćen upravnom organu na ponovni postupak. 32. Rješenjem Opštinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2006. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povraćaj u posjed zemqišta koje je sporno. Stavom 2 istog rješewa određeno je da sopstvenik može da stupi u posjed nekretnina koje su sporne nakon prijema rješewa. 33. Nakon toga je opštinski načelnik donio Zakqučak broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 9. maja 2006. godine kojim je određeno drugoapelantovo uvođenje u posjed zemqišta koje je sporno za 24. maj 2006. godine. Međutim, izvršenje koje je navedeno nije sprovedeno jer faktičko izvršenje nije sprovedeno ni u predmetu prvoapelanta i drugih lica, a koje je bilo zakazano za 22. maj 2006. godine i na kom je drugoapelant izjavio da neće da pristupi fiktivnom izvršenju. 34. Drugoapelant je umro 7. juna 2007. godine. Osnovni sud u Prijedoru je donio Rješenje broj 077-0-O-07-001-154 od 17. decembra 2007. godine kojim je za drugoapelantovog nasljednika na nepokretnoj imovini (tako i na zemqištu koje je predmet ove apelacija) proglasio njegovu suprugu Stanu Šarac koja je podneskom od 6. jula 2007. godine preuzela daqnje učešće u postupku pred Ustavnim sudom. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 35. Apelanti navode da su sa svojim porodicama živjeli u porodičnim kućama u ulici Veqka Miljevića, sada ulica Prijedorska broj 64 u Sanskom Mostu. Ti stambeni objekti su bili, u građevinskom smislu, tzv. dupleksi-stambene zgrade. Stambeni objekti su u međuvremenu porušeni, pa su apelanti pokrenuli parnični postupak koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti osporavaju ovu odluku zbog toga što je wom potvrđeno da im na ime naknade za porušene stambene objekte pripada po 16.000 KM što je utvrđeno nižestepenim presudama Opštinskog i Kantonalnog suda, a oni su navodili da ti objekti vrijede bar po 40.000 KM. Zbog toga smatraju da su im povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je predmetni parnični postupak trajao punih pet godina čime im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pored toga, prvoapelant smatra da mu je odlukom koja je osporena povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. 36. Sem navedenog, apelanti se žale i zbog toga što nije izvršena Presuda Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenje Opštinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine i broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno da im se preda u posjed zemqište na kom su se nalazili porušeni stambeni objekti. Pokušaj izvršewa odluka koje su navedene, kako navode apelanti, nije uspio jer je i dalje oko navedenog zemqišta ostala metalna žičana ograda koja onemogućava pristup i korišćenje zemqišta. 37. Zbog činjenice da ni do danas nisu uvedeni u posjed zemqišta koje je sporno apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelanti smatraju da su diskriminisani na etničkoj osnovi u uživanju svog prava na imovinu jer je na susjednim parcelama vraćeno zemqište licima nesrpske nacionalnosti koji su već na wima izgradili nove individualne stambene objekte. 38. Na kraju, zbog povreda navedenih ustavnih prava apelanti traže da im se odredi kompenzacija za materijalnu i nematerijalnu štetu koju su trpili i koju još uvijek trpe tokom sudskih i upravnih postupaka. b) Odgovor na apelaciju 39. U odgovoru na apelaciju Opštinske službe navodi se da je ovaj organ postupio shodno Presudi Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i apelanta Duška Stupara uveo u posjed građevinskog zemqišta što može da se utvrdi iz Zapisnika broj 03-23-6-1136/99 od 22. maja 2006. godine. Dalje, Opštinsko vijeće je donijelo Rješenje broj Up-1-03-31-1-815-1/04 od 31. decembra 2004. godine o preuzimanju građevinskog zemqišta na koje je apelant uložio tužbu 28. marta 2006. godine. Opštinsko vijeće je uputilo odgovor na tužbu 14. aprila 2006. godine, a upravni spor je još u toku. V. Relevantni propisi 40. U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 9/98) relevantne odredbe glase: Član 267 (1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno. Član 268 (1) Zakqučak donesen u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršan. (5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješewa važe i za izvršenje zakqučka. Član 269 Izvršenje rješewa donesenog u upravnom postupku sprovodi se radi ostvarivawa novčanih potraživawa ili nenovčanih obaveza. Član 271 (1) Izvršenje se sprovodi protiv lica koje je obavezno da ispuni obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih sljednika. (2) Izvršenje se sprovodi shodno službenoj dužnosti ili na predlog stranke. (3) Shodno službenoj dužnosti izvršenje se sprovodi kad to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke sprovodi se na predlog stranke (tražilac izvršewa). Broj 54 – Strana 125 Član 272 (1) Izvršenje rješewa sprovodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje). (2) Administrativno izvršenje sprovode organi uprave shodno odredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud shodno propisima koji važe za sudsko izvršenje. Član 273 (1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika sprovodi se administrativnim putem. Član 274 (1) Administrativno izvršenje sprovodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ. Član 275 (1) Da bi moglo da se pristupi izvršenju rješewa, potrebno je da organ nadležan za sprovođenje administrativnog izvršewa donese shodno službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršewa zakqučak o dozvoli izvršewa. Zakqučkom se utvrđuje da je rješenje koje treba da se izvrši postalo izvršno i određuje način izvršewa. Protiv ovog zakqučka dozvoljena je žalba nadležnom drugostepenom organu. VI. Dopustivost 41. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 42. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 43. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom se osporava Presuda Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kad utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kad se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršewa Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 44. Apelanti se žale da im je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 45. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16 Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba da djeluju vjerovatno. Shodno članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno Broj 54 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoqnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda qudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršewa prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine. 46. U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na prigovor apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno cijenili dokaze koji su sprovedeni u toku postupka utvrđivawa naknade štete za porušene stambene objekte, pa su na osnovu takvih procjena donijeli nepravičnu odluku kojom je apelantima uskraćena naknada štete koja ne odražava realnu vrijednost porušenih objekata. Međutim, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zakqučke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stawa i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoqna ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). 47. U konkretnom slučaju, nezadovoqstvo apelanata osporenim odlukama redovnih sudova, samo po sebi, ne može da pokrene pitawa koja su u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške redovnih sudova, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da su obrazložewa odluka koje su donesene u postupku koji je rezultovao osporenom presudom detaqna i jasna, te da sadrže dovoqno razloga koji opravdavaju donesenu odluku pri čemu ne odaju utisak proizvoqnosti. Dakle, Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su redovni sudovi na proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice ili cijenili predložene i izvedene dokaze u toku postupka. U pogledu prigovora apelanata da je predmetni postupak trajao predugo i da im je povrijeđeno pravo na suđenje u "razumnom roku", Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je postupak koji je naveden trajao pet godina i da su u tom periodu sudovi donijeli ukupno pet odluka, od čega su čak četiri bile meritorne odluke. Pored toga, postupak je vođen shodno odredbama starog Zakona o parničnom postupku (u daqnjem tekstu: ZPP) jer je prva prvostepena presuda donesena prije stupawa na snagu novog ZPP. Imajući sve ovo u vidu, kao i nepostojanje strožijih zakonskih ograničewa starog ZPP u pogledu vraćawa predmeta na ponovni postupak sudu nižeg stepena, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) Srijeda, 3.9.2008. neosnovana, jer činjenice koje su predočene ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava. 48. Apelanti, takođe, smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa koji su sadržani u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na navodno proizvoljan način utvrđivawa relevantnih činjenica i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, da ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zakqučuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. 49. U pogledu prvoapelantovih navoda da mu je odlukom koja je osporena povrijeđeno pravo na poštovanje doma, potrebno je utvrditi da li pravo, za koje prvoapelant navodi da je povrijeđeno, može da se podvede pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presuda koju apelanti osporavaju tiče pitawa naknade štete za porušeni stambeni objekt. Ustavni sud, stoga, zakqučuje da presudom koja je osporena nije bilo miješawa u prvoapelantovo pravo na poštovanje doma jer je osporenom presudom riješeno pitanje naknade štete koju su apelanti pretrpili rušenjem stambenih objekata i wima apelant nije obavezan na činjenje u vidu napuštawa stana kog trenutno koristi u stambene svrhe, a što je uslov za miješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prvoapelant ne nudi činjenice koje bi mogle da opravdaju tvrdnju da postoji povreda prava na poštovanje doma zbog čega nema elemenata koji, prima facie, ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije moguće u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. 50. U odnosu na pitanje dopustivosti dijela apelacije kojim se apelanti žale da im se u izvršnom administrativnom postupku nije predalo u posjed zemqište na kom su se nalazili porušeni stambeni objekti, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može iznimno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 51. Ustavni sud ukazuje da, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kad se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. 52. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da prilikom primjene pravila iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora da se primjenjuje uz Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da mora realno da se uzme u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan. 53. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da se pripiše pojedincu. Pored toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 54. Imajući u vidu okolnosti koje su navedene, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnih odluka kojim je naloženo wihovo uvođenje u posjed spornog građevinskog zemqišta. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 55. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršewa pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed spornog građevinskog zemqišta, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili sprovođenje odluka kojima im se zemqište koje je sporno vraća u posjed. 56. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 57. Apelanti smatraju da je neizvršenjem pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed građevinskog zemqišta došlo do povrede wihovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 58. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: 3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š…Ć k) Pravo na imovinu. 59. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje Broj 54 – Strana 127 imovine sem u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. 60. Evropski sud za qudska prava smatra da ova odredba "u suštini, garantuje pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, koje je sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitawa u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utiče na svojinu, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je da se razmotri da li je povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga mora da se odredi "da li je uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69). 61. Preduslov za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li su apelanti uopšte imali "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 62. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine potvrđeno, prije svega, da je prvoapelant bio savjestan suposjednik dijela ½ na zemqištu koje je sporno i zgrade koja je izgrađena na toj parceli. Stavom 3 iste odluke je utvrđeno da se vraćaju opisane nekretnine prvoapelantu, pa je nalaženo nadležnom organu uprave Opštine Sanski Most da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. S druge strane, Rješenjem Opštinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povraćaj u posjed zemqišta koje je sporno, a stavom 2 istog rješewa je određeno da sopstvenik može da stupi u posjed nekretnina koje su sporne nakon prijema rješewa. Ustavni sud smatra nespornim da predmetno zemqište prvoapelanta i drugoapelanta predstavlja imovinu apelanata u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da, shodno tome, apelanti imaju pravo na mirno uživanje svoje imovine. 63. Stoga, imajući u vidu navode apelacije, te dokumentaciju koja je predočena, Ustavni sud zakqučuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti pravo apelanata na mirno uživanje wihove imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva, kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješawa u imovinu, tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da obezbijedi djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definiše, kontroliše i, po potrebi, sankcioniše aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava koja su garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Broj 54 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 64. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu shodno kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze mora da donese zakone kojima se, između ostalog, definišu dozvoljene granice qudske djelatnosti, a onda da djelotvorno sprovodi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcionisawa nedozvoljenog ponašawa. Stoga, ako neko, kao u konkretnom slučaju upravni organi, bez pravnog osnova, odnosno bez privremenog rješewa, realno onemogućava apelantima povraćaj i korišćenje spornog građevinskog zemqišta, javna vlast mora da reaguje i takvo ponašanje sankcioniše kako bi se zaštitilo ustavno pravo apelanata na mirno uživanje imovine. 65. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i nadležni opštinski organ uprave donijeli su odluke kojim se zemqište koje je sporno vraća apelantima, ali samo administrativno izvršenje tih odluka nije bilo djelotvorno i do kraja sprovedeno. Ustavni sud naglašava da samo donošenje odluka, kojim se apelantima vraća građevinsko zemqište u posjed, te donošenje zakqučka o dozvoli izvršewa rješewa koje je navedeno, nije dovoqno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila pravo apelanata na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršewa predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za qudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, broj 315-C, str. 54, stav 40; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine). 66. Dakle, u slučaju apelanata, nadležni opštinski organ je, kao i CRPC, u okviru pozitivne obaveze sprovođewa djelotvornih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, sproveo postupak i utvrdio da zemqište koje je sporno, u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja imovinu apelanata koja im se u skladu sa važećim imovinskim zakonima mora vratiti u posjed. Međutim, Ustavni sud zakqučuje da deklarativno donošenje navedenih odluka bez wihovog sprovođewa i predaje imovine u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Evidentno je da Opština Sanski Most nije blagovremeno preduzela mjere s ciljem izvršewa odluka o vraćanju imovine u posjed apelanata i time prekinula da se kontinuirano povređuje pravo apelanata na mirno uživanje imovine. 67. U odgovoru na navode apelacije opštinski organ uprave Opštine Sanski Most je naveo da je sproveo izvršenje odluka kojima se apelantima vraća u posjed zemqište koje je sporno tako što im je vještak geodetske struke na licu mjesta pokazao wihove granice na terenu. Međutim, u istom odgovoru se ne daje izjašnjenje, niti se spori tvrdwa apelanata o postojanju metalne ograde na predmetnom zemqištu koja onemogućava gazdovanje i upravljanje tim zemqištem. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove tvrdnje i navodi apelanata nesporni. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može da prihvati stav Opštine Sanski Most da je apelantima predmetno zemqište predato u posjed samim činom identifikacije zemqišta na terenu pri čemu na istom zemqištu i dalje postoji metalna ograda koja očigledno onemogućava apelante u mirnom korišćenju wihove imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovakvo sprovođenje izvršewa fiktivno i iluzorno i da su nadležni organi opštine bili dužni da, u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetne postupke tako što će da uklone ogradu sa zemqišta koje je sporno i da na taj način omoguće apelantima miran i nesmetan pristup i korišćenje zemqišta, što do danas opština nije učinila. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršewa odluka kojima se apelantima imovina vraća u posjed. 68. Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reaguje blagovremeno i konzistentno u pogledu prava apelanata na zaštitu wihovog Srijeda, 3.9.2008. prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnih postupaka predstavlja kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine koje je garantovano članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 69. U svjetlu zakqučka u pogledu kršewa prava apelanata iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi apelacije koji se odnose na povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 70. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršewa odluka sudskih i upravnih organa u visini od po 10.000 KM. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih prava. 71. Prilikom odlučivawa o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu trajawa postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu traženje kompenzacije za period neizvršewa odluka i karakter relevantnih odredbi Zakona o upravnom postupku koje regulišu postupak izvršewa, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2498/07 od 13. decembra 2007. godine, tačka 38). S obzirom na to da izvršenje u prvoapelantovom slučaju nije sprovedeno od donošewa prvog Zakqučka o dozvoli izvršewa broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine, a u drugoapelantovom slučaju od donošewa prvog Zakqučka o dozvoli izvršewa broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine, dakle, pune četiri godine u oba slučaja, Ustavni sud smatra da iznos koji treba da se isplati svakom apelantu na ime nematerijalne štete iznosi po 1.200,00 KM, što znači ukupan iznos od 2.400 KM. Ove iznose apelantima je dužna da isplati Opština Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 72. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava apelanata na mirno uživanje imovine u situaciji kad je nadležna služba opštine propustila da djelotvorno, bez objektivnog i razumnog opravdawa, preduzme daqnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršewa. 73. Na osnovu člana 16 stav 2, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 74. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 56/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Srijeda, 3.9.2008. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Općinski sud u Širokom Brijegu i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 56/06 od 9. maja 2007. godine. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo rješenje se dostavlja Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine usvojio apelaciju Ljubice Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnesenu zbog dužine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-183/05. Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su prekršeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno okonča postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-183/05 i, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, naložio Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke isplati apelantici iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Osim toga, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da u roku od šest mjeseci, a Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o preduzetim mjerama za izvršenje odluke. 2. Općinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona su 25. maja 2007. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine, od kada je i počeo teći rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje Odluke broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine u odnosu na obavezu Vlade Zapadnohercegovačkog kantona istekao 25. augusta 2007. godine, a u odnosu na obavezu Općinskog suda 25. novembra 2007. godine. 4. Vlada Zapadnohercegovačkog kantona je 17. septembra 2007. godine zatražila od Ustavnog suda da dostavi bankovne podatke za apelanticu. Dopisom od 21. septembra 2007. godine Ustavni sud je dostavio Vladi adresu apelanticinog advokata sa napomenom da se za tražene podatke obrate njemu. Ustavni sud konstatira da ni do dana donošenja ovog rješenja nije primio potvrdu da je Vlada Zapadnohercegovačkog kantona izvršila predmetnu odluku. 5. Općinski sud je 24. decembra 2007. godine dostavio obavještenje Ustavnom sudu da je 1. marta 2007. godine zakazao ročište u predmetu koji se vodi pod brojem P-183/05, ali da ono nije moglo biti održano jer je predmetni spis 27. januara 2006. 1 2 Broj 54 – Strana 129 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 godine otpremljen Ustavnom sudu i da nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može biti izvršena. 6. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Općinskog suda broj P-183/05 vraćen Općinskom sudu 8. februara 2006. godine, o čemu svjedoči i potpisana povratnica. 7. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštivati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 8. Na osnovu dostavljenih obavijesti Ustavni sud zaključuje da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nije izvršila Odluku broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine, jer nije dostavila dokaz da je uplatila apelantici iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Također, Ustavni sud zaključuje da Općinski sud nije izvršio Odluku broj AP 56/06, jer pozivanje na neistinitu tvrdnju da je razlog za neizvršenje odluke to što Ustavni sud nije vratio spis nema utjecaj na produženje roka za izvršenje Odluke Ustavnog suda posebno ako se ima u vidu da je apelanticina apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da, i pored odluke Ustavnog suda, Općinski sud nastavlja da odugovlači da donese odluku u predmetu broj P-183/05. 9. Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine. 10. U skladu sa članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 56/06, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 30. svibnja 2008. godine donio je RJEŠENJE2 Utvrđuje se da Općinski sud u Širokom Brijegu i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 56/06 od 9. svibnja 2007. godine. Broj 54 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo rješenje se dostavlja Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenome glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenome glasniku Republike Srpske" i "Službenome glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine usvojio apelaciju Ljubice Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) podnesenu zbog duljine trajanja postupka pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj P-183/05. Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su prekršeni članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno okonča postupak u predmetu koji se vodi pod brojem P-183/05 i, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, naložio Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave odluke isplati apelantici iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Osim toga, Ustavni sud je naložio Općinskom sudu da u roku od šest mjeseci, a Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave odluke obavijeste Ustavni sud o poduzetim mjerama za izvršenje odluke. 2. Općinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona su 25. svibnja 2007. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine, od kada je i počeo teći rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje Odluke broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine u odnosu na obvezu Vlade Zapadnohercegovačkog kantona istekao 25. kolovoza 2007. godine, a u odnosu na obvezu Općinskog suda 25. studenog 2007. godine. 4. Vlada Zapadnohercegovačkog kantona je 17. rujna 2007. godine zatražila od Ustavnog suda da dostavi bankovne podatke za apelanticu. Dopisom od 21. rujna 2007. godine Ustavni sud je dostavio Vladi adresu apelantičinog odvjetnika sa napomenom da se za tražene podatke obrate njemu. Ustavni sud konstatira da ni do dana donošenja ovog rješenja nije primio potvrdu da je Vlada Zapadnohercegovačkog kantona izvršila predmetnu odluku. 5. Općinski sud je 24. prosinca 2007. godine dostavio obavijest Ustavnom sudu da je 1. ožujka 2007. godine zakazao ročište u predmetu koji se vodi pod brojem P-183/05, ali da ono nije moglo biti održano jer je predmetni spis 27. siječnja 2006. godine otpremljen Ustavnom sudu i da nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može biti izvršena. 6. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Općinskog suda broj P-183/05 vraćen Općinskom sudu 8. veljače 2006. godine, o čemu svjedoči i potpisana povratnica. 7. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda dužna je poštivati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istoga članka, sva tijela vlasti su dužna u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 8. Na temelju dostavljenih obavijesti Ustavni sud zaključuje da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nije izvršila Odluku broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine, jer nije dostavila dokaz da je uplatila apelantici iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Također, Ustavni sud zaključuje da Općinski sud nije izvršio Odluku broj AP 56/06, jer pozivanje na neistinitu tvrdnju da je razlog za neizvršenje odluke to što Ustavni sud nije vratio spis nema utjecaj na produljenje roka za izvršenje Odluke Ustavnog suda posebice ako se ima u vidu da je apelantičina apelacija i usvojena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. U svezi s tim Ustavni sud primjećuje da, i pored odluke Ustavnog suda, Općinski sud nastavlja odugovlačiti donošenje odluke u predmetu broj P-183/05. 9. Na temelju izloženog, a sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. veljače 2007. godine. 10. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 11. Na temelju članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 56/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sudija Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je RJEŠEWE1 Utvrđuje se da Opštinski sud u Širokom Brijegu i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 56/06 od 9. maja 2007. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ovo rješenje se dostavlja Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine usvojio apelaciju Qubice Mandić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) podnesenu zbog dužine trajawa postupka pred Opštinskim sudom u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) u predmetu broj P-183/05. Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio da su prekršeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno okonča postupak u predmetu koji se vodi pod Srijeda, 3.9.2008. brojem P-183/05 i, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, naložio Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke isplati apelantkiwi iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Osim toga, Ustavni sud je naložio Opštinskom sudu da u roku od šest mjeseci, a Vladi Zapadnohercegovačkog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja odluke obavijeste Ustavni sud o preduzetim mjerama za izvršenje odluke. 2. Opštinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona su 25. maja 2007. godine primili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine, od kada je i počeo da teče rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje Odluke broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine u odnosu na obavezu Vlade Zapadnohercegovačkog kantona istekao 25. avgusta 2007. godine, a u odnosu na obavezu Opštinskog suda 25. novembra 2007. godine. 4. Vlada Zapadnohercegovačkog kantona je 17. septembra 2007. godine zatražila od Ustavnog suda da dostavi bankovne podatke za apelantkinju. Dopisom od 21. septembra 2007. godine Ustavni sud je dostavio Vladi adresu apelantkiwinog advokata sa napomenom da se za tražene podatke obrate njemu. Ustavni sud konstatuje da ni do dana donošewa ovog rješewa nije primio potvrdu da je Vlada Zapadnohercegovačkog kantona izvršila predmetnu odluku. 5. Opštinski sud je 24. decembra 2007. godine dostavio obavještenje Ustavnom sudu da je 1. marta 2007. godine zakazao ročište u predmetu koji se vodi pod brojem P-183/05, ali da ono nije moglo da bude održano jer je predmetni spis 27. januara 2006. godine otpremljen Ustavnom sudu i da nikada nije vraćen, te da zbog toga odluka ne može da bude izvršena. 6. Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je spis Opštinskog suda broj P-183/05 vraćen Opštinskom sudu 8. februara 2006. godine, o čemu svjedoči i potpisana povratnica. 7. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, shodno članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a shodno stavu 2 istog člana, svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih Ustavom i zakonom da sprovode odluke Ustavnog suda. 8. Na osnovu dostavljenih obavještewa Ustavni sud zakqučuje da Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nije izvršila Odluku broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine, jer nije dostavila dokaz da je uplatila apelantkiwi iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da Opštinski sud nije izvršio Odluku broj AP 56/06, jer pozivanje na neistinitu tvrdnju da je razlog za neizvršenje odluke to što Ustavni sud nije vratio spis nema uticaj na produženje roka za izvršenje Odluke Ustavnog suda posebno ako se ima u vidu da je apelantkiwina apelacija i usvojena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da, i pored odluke Ustavnog suda, Opštinski sud nastavlja da odugovlači da donese odluku u predmetu broj P-183/05. 9. Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud i Vlada Zapadnohercegovačkog kantona nisu izvršili Odluku Ustavnog suda broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine. 10. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 11. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 1 Broj 54 – Strana 131 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 12. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1245/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 3. i člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine djelomično usvojio apelaciju Sameta Ademija (u daljnjem tekstu: apelant) podnesenu, između ostalog, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji se vodi pod brojem Pl-3/01. Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu da hitno, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj Pl-3/01, te da u roku od 90 od dana dostavljanja odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama na izvršenju odluke. 2. Općinski sud je 27. jula 2007. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine, od kada je i počeo teći rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine istekao 25. oktobra 2007. godine. 4. Ustavni sud je 12. decembra 2007. godine, a s obzirom da do tog dana nije primio nikakvo obavještenje, zatražio od Općinskog suda informaciju o izvršenju Odluke broj AP 1245/06. 5. Općinski sud je 31. decembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu obavještenje da odluka nije izvršena zbog velikog broja predmeta, prilažući uz dopis i izjašnjenje uredujućeg sudije, te tabelarni prikaz broja predmeta po sudovima i broj zaposlenih sudija. 6. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda Broj 54 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH su konačne i obavezujuće. Također, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je poštivati svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 2. istog člana svi organi vlasti su dužni u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Na osnovu dostavljene obavijesti Ustavni sud zaključuje da navodi Općinskog suda da je razlog zbog kojeg Odluka Ustavnog suda nije izvršena veliki broj predmeta zaprimljen kod tog suda, ne oslobađa navedeni sud odgovornosti za izvršenje odluke Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da je predmetna apelacija i usvojena odlukom Ustavnog suda zbog toga što Općinski sud u Cazinu nije donio odluku u razumnom roku i da se, i pored te odluke, ponovno nastavlja sa odugovlačenjem postupka u predmetu broj Pl-3/01. 8. Na osnovu izloženog, a u skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine. 9. U skladu s članom 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje se dostavlja nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 10. Na osnovu člana 74. stav 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 11. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1245/06, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 3. i članka 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, dopredsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Constance Grenje, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. svibnja 2008. godine donio RJEŠENJE1 Utvrđuje se da Općinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo se rješenje dostavlja Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE 1. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) Odlukom broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine djelomice usvojio apelaciju Sameta Ademija (u daljnjem tekstu: apelant) podnesenu, između ostalog, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) koji se vodi pod brojem Pl-3/01. Ovom je odlukom Ustavni sud utvrdio kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 Srijeda, 3.9.2008. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Općinskom sudu da žurno, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj Pl-3/01, te da u roku od 90 od dana dostave odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama na ovrsi odluke. 2. Općinski je sud 27. srpnja 2007. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine, od kada je i počeo teći rok za ovrhu te odluke. 3. Ustavni sud konstatira da je rok za ovrhu Odluke broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine istekao 25. listopada 2007. godine. 4. Ustavni je sud 12. prosinca 2007. godine, a obzirom da do toga dana nije primio nikakvu obavijest, zatražio od Općinskog suda informaciju o ovrsi Odluke broj AP 1245/06. 5. Općinski je sud 31. prosinca 2007. godine dostavio Ustavnom sudu obavijest da odluka nije izvršena zbog velikog broja predmeta, prilažući uz dopis i izjašnjenje uredujućeg suca, te tabelarni prikaz broja predmeta po sudovima i broj uposlenih sudaca. 6. Ustavni je sud u svojoj Odluci broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine odredio način i rok za ovrhu te odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Također, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, konačne i obvezujuće odluke Ustavnog suda je dužna poštivati svaka fizička i pravna osoba, a prema stavku 2. istoga članka sva su tijela vlasti dužna u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom provoditi odluke Ustavnog suda. 7. Na temelju dostavljene obavijesti Ustavni sud zaključuje da navodi Općinskog suda da je razlog zbog kojega Odluka Ustavnog suda nije izvršena veliki broj predmeta zaprimljen kod tog suda, ne oslobađa navedeni sud odgovornosti za ovrhu odluke Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da je predmetna apelacija i usvojena odlukom Ustavnog suda zbog toga što Općinski sud u Cazinu nije donio odluku u razumnome roku i da se, i pored te odluke, ponovno nastavlja sa odugovlačenjem postupka u predmetu broj Pl-3/01. 8. Na temelju izloženoga, a sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Općinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. svibnja 2007. godine. 9. Sukladno članku 74. stavak 6. Pravila Ustavnog suda, ovo se rješenje dostavlja mjerodavnome Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine. 10. Na temelju članka 74. staakv 6. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ovoga rješenja. 11. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1245/06, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 3 i člana 74 stav Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sudija Srijeda, 3.9.2008. Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je RJEŠEWE1 Utvrđuje se da Opštinski sud u Cazinu nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ovo rješenje dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) je Odlukom broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine djelimično usvojio apelaciju Sameta Ademija (u daqnjem tekstu: apelant) podnesenu, između ostalog, zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Cazinu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) koji se vodi pod brojem Pl-3/01. Ovom odlukom Ustavni sud je utvrdio kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te naložio Opštinskom sudu da hitno, bez daqnjeg odlagawa, okonča postupak u predmetu broj Pl-3/01, te da u roku od 90 od dana dostavljanja odluke obavijesti Ustavni sud o mjerama koje su preduzete na izvršenju odluke. 2. Opštinski sud je 27. jula 2007. godine primio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine, od kada je i počeo da teče rok za izvršenje te odluke. 3. Ustavni sud konstatuje da je rok za izvršenje Odluke broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine istekao 25. oktobra 2007. godine. 4. Ustavni sud je 12. decembra 2007. godine, a s obzirom da do tog dana nije primio nikakvo obavještenje, zatražio od Opštinskog suda informaciju o izvršenju Odluke broj AP 1245/06. 5. Opštinski sud je 31. decembra 2007. godine dostavio Ustavnom sudu obavještenje da odluka nije izvršena zbog velikog broja predmeta, prilažući uz dopis i izjašnjenje uredujućeg sudije, te tabelarni prikaz broja predmeta po sudovima i broj zaposlenih sudija. 6. Ustavni sud je u svojoj odluci broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine odredio način i rok za izvršavanje te odluke. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Takođe, shodno članu 74 stav 1 Pravila Ustavnog suda, konačne i obavezujuće odluke Ustavnog suda dužno je da poštuje svako fizičko i pravno lice, a shodno stavu 2 istog člana svi organi vlasti su dužni da u okviru svojih nadležnosti koje su utvrđene ustavom i zakonom sprovode odluke Ustavnog suda. 7. Na osnovu dostavljene obavijesti Ustavni sud zakqučuje da navodi Opštinskog suda da je razlog zbog kojeg Odluka Ustavnog suda nije izvršena veliki broj predmeta zaprimljen kod tog suda, ne oslobađa navedeni sud odgovornosti za izvršenje odluke Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da je predmetna apelacija i usvojena odlukom Ustavnog suda zbog toga što Opštinski sud u Cazinu nije donio odluku u razumnom roku i da se, i pored te odluke, ponovno nastavlja sa odugovlačenjem postupka u predmetu broj Pl-3/01. 8. Na osnovu izloženog, a u skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud utvrđuje da Opštinski sud nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj AP 1245/06 od 9. maja 2007. godine. 1 Broj 54 – Strana 133 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 70/08 9. U skladu sa članom 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, ovo rješenje dostavlja se nadležnom Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. 10. Na osnovu člana 74 stav 6 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješewa. 11. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD ZATVORENOG TIPA ZENICA Na osnovu člana 97. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98 i 42/99) i člana 25. Pravilnika o odjeći i obući, ishrani, disciplinskom postupku, uvjetima i načinu izdržavanja disciplinske kazne upućivanja u samicu i mjere usamljenja osuđenih osoba u federalnim ustanovama za izvršenje kazne zatvora ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/99), direktor Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica donosi RJEŠENJE I. Mijenja se tačka I. Rješenja o imenovanju Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka protiv osuđenih osoba, broj 01-34-147/08 od 24.03.2008. godine, tako da glasi: "Imenuje se Disciplinska komisija za vođenje disciplinskog postupka protiv osuđenih osoba u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, u sastavu: 1. JASENKO KAROVIĆ - predsjednik Komisije 2. KABIR BABIĆ - član Komisije 3. NAMIR BRKA - član Komisije 1. FAIK FEJZIĆ - zamjenik predsjednika Komisije 2. ANTO KLARIĆ - zamjenik člana Komisije 3. IBRAHIM BEGAGIĆ - zamjenik člana Komisije. Za sekretara Komisije imenuje se REDŽIJA KOLUH." II. U ostalom dijelu Rješenje o imenovanju Disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka protiv osuđenih osoba ostaje na snazi. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 01-34-147/08 24. juna/lipnja 2008. godine Direktor Zenica Nihad Spahić, s. r. Na osnovu člana 123. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98 i 42/99) i člana 25. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica, direktor Zavoda donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU RADNE GRUPE I. Imenuje se Radna grupa u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa Zenica, u sastavu: 1. SAMIR DELIĆ 2. MERSIDA BULJUBAŠIĆ 3. EDIN BILIĆ Broj 54 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Radna grupa ima zadatak: – da ispita osnovanost navoda iz predstavke od 09.06.2008. godine osuđene osobe Pajić Borisa, upućene Federalnom ministarstvu pravde, kao i navoda iz drugih pismena, a vezano za navodnu zloupotrebu položaja pojedinih službenih osoba, navodna reketiranja od strane osuđenih osoba, kao i eventualno ugroženog položaja u Zavodu i drugih činjenica koje navodi u svojim pismenima, – da nakon analiziranja dokumentacije u spisu, donese plan rada i sa istim upozna direktora Zavoda, koji će plan razmotriti i odobriti radi daljnjeg postupanja radne grupe, – da nakon izvršenih provjera po ovom planu, dostavi direktoru Zavoda izvještaj sa prijedlogom mjera. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 01-12-5685/08 1. augusta/kolovoza 2008. godine Direktor Zenica Nihad Spahić, s. r. ISPRAVKE Na osnovu člana 58. stav 2. Poslovnika o radu Vlade Zeničko-dobojskog kantona ("Službene novine Zeničkodobojskog kantona", broj 9/06 i 19/07), po izvršenom sravnjavanju tekstova rješenja o konačnom imenovanju članova školskih odbora u osnovnim i srednjim školama na području Zeničko-dobojskog kantona, donesenim na 74. sjednici Vlade Zeničko-dobojskog kantona, održanoj 18. 07. 2008. godine, nakon uočenih grešaka u preambuli, ministrica za obrazovanje, nauku, kulturu i sport, 22. augusta 2008. godine, vrši Srijeda, 3.9.2008. ISPRAVKU RJEŠENJA O KONAČNOM IMENOVANJU ČLANOVA ŠKOLSKIH ODBORA U OSNOVNIM I SREDNJIM ŠKOLAMA NA PODRUČJU ZENIČKO-DOBOJSKOG KANTONA I. U originalnom tekstu rješenja o konačnom imenovanju članova školskih odbora u osnovnim i srednjim školama na području Zeničko-dobojskog kantona, donesenim na 74. sjednici Vlade Zeničko-dobojskog kantona, održanoj 18.07.2008. godine, a objavljenim u "Službenim novinama Zeničkodobojskog kantona", broj 10/08 i "Službenim novinama Federacije BiH", broj 50/08, ispravlja se greška u četvrtom i petom redu preambule, tako što se tekst: "u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 34/03)", zamjenjuje tekstom: "Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03)". II. Ova Ispravka prilaže se originalnom tekstu svih rješenja i čini njihov sastavni dio. III. Ispravka iz tačke I. ima pravno dejstvo od dana pravnog dejstva svih rješenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona". Broj 10-38-27199/08 22. augusta/kolovoza 2008. godine Ministrica Zenica Zdenka Merdžan, s. r. Srijeda, 3.9.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 54 – Strana 135 SADRŽAJ stanicama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (srpski jezik) VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 963 Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o usvajanju programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Poticaj za poljoprivredu" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 964 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo o usvajanju korigirane ostvarene dobiti Javnog preduzeća Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo za period 2002.- 2005. godine 965 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo o usvajanju korigiranog godišnjeg obračuna Javnog preduzeća Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo za poslovnu 2006. godinu 966 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo o usvajanju Plana poslovanja Javnog preduzeća Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo za period 2008. - 2010. godine 967 Odluka o prihvatanju Izvještaja Komisije za verifikaciju neisplaćenih obaveza prema dobavljačima za robe, materijale i usluge prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane-Federalnog ministarstva obrane i drugih federalnih organa nastalih u periodu od 01.04.1996. godine do 31.12.2005. godine 968 Rješenje o imenovanju Komisije za dug 969 Rješenje o izmjeni Rješenja o imenovanju likvidatora za provođenje i okončanje poslova likvidacije Zavoda za platni promet Federacije Bosne i Hercegovine 970 Rješenje broj 03/04-31-896/08 971 Rješenje broj 03/04-31-896-2/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 03/04-31-896-2/08 (hrvatski jezik) 972 Rješenje broj 03/04-31-896-3/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 03/04-31-896-3/08 (hrvatski jezik) 973 Rješenje broj 03/04-31-896-5/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 03/04-31-896-5/08 (hrvatski jezik) 974 Rješenje broj 03/04-31-896-6/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 03/04-31-896-6/08 (hrvatski jezik) 1 1 2 2 979 Rješenje o imenovanju Prvostepene disciplinske komisije za vođenje disciplinskog postupka zbog povrede službene dužnosti namještenika u Federalnom ministarstvu za pitanja boraca 7 8 FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Rješenje o imenovanju Komisije za izradu strateškog plana Federalne uprave policije za period 2009 - 2011. godina 8 FEDERALNA UPRAVA ZA INSPEKCIJSKE POSLOVE 2 3 3 3 4 4 4 4 5 5 5 5 6 Pravilnik o uzimanju uzoraka proizvoda i dostavljanju tih uzoraka na ispitivanje ovlaštenim stručnim institucijama Pravilnik o postupku raspolaganja, čuvanja, prodaje ili uništenja privremeno oduzete robe u inspekcijskom nadzoru Pravilnik o načinu pečaćenja i načinima drugih oblika zatvaranja poslovnih prostorija u kojima je određena zabrana rada Pravilnik o načinu vođenja evidencije o inspekcijskom nadzoru i sadržaju obrasca-knjige 6 9 10 12 12 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 03/2-19-342/08 Rješenje broj 04/3-19-405/08 Rješenje broj 04/1-19-381/08 14 14 14 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke FEDERALNO MINISTARSTVO TRGOVINE 977 Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim pumpnim stanicama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu evidentiranja i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim crpkama putem ugrađene opreme u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) Pravilnik o izmjenama Pravilnika o načinu evidentirawa i kontroli prometa naftnih derivata i ostalih proizvoda i usluga na benzinskim pumpnim 7 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BORACA I INVALIDA ODBRAMBENO-OSLOBODILAČKOG RATA/FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BRANITELJA I INVALIDA DOMOVINSKOG RATA Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke FEDERALNO MINISTARSTVO RADA I SOCIJALNE POLITIKE 976 Rješenje o imenovanju Komisije za utvrđivanje prijedloga kandidata za predsjednika i članove Nadzornog odbora Elektronskog računarskog centra zdravstva i penzijskog osiguranja, d.o.o. Sarajevo - ERC ZIPO, d.o.o. Sarajevo 978 Rješenje o dopuni Rješenja o imenovanju Povjerenstva za kategorizaciju ugostiteljskih objekata za smještaj iz skupine "HOTELI" VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 975 Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Komisije 7 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 14 KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-05-26-014-12-II/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 01-05-26-014-12-II/08 (hrvatski jezik) Rješenje broj 01-05-26-014-12-II/08 (srpski jezik) 15 17 19 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 6 7 Odluka broj AP 566/08 (bosanski jezik) Odluka broj AP 566/08 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 566/08 (srpski jezik) Odluka broj AP 844/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 844/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 844/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 961/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 961/06 (hrvatski jezik) 21 24 28 31 34 38 41 45 Broj 54 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka broj AP 961/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1103/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1103/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1103/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1317/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1317/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1317/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1323/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1323/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1323/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1352/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1352/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1352/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1379/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1379/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1379/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1471/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1471/06 (hrvatski jezik) 48 52 56 59 63 68 72 76 80 84 88 92 95 98 102 106 110 116 Srijeda, 3.9.2008. Odluka broj AP 1471/06 (srpski jezik) Rješenje broj AP 56/06 (bosanski jezik) Rješenje broj AP 56/06 (hrvatski jezik) Rješenje broj AP 56/06 (srpski jezik) Rješenje broj AP 1245/06 (bosanski jezik) Rješenje broj AP 1245/06 (hrvatski jezik) Rješenje broj AP 1245/06 (srpski jezik) 122 128 129 130 131 132 132 KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD ZATVORENOG TIPA ZENICA Rješenje broj 01-34-147/08 Rješenje o imenovanju Radne grupe 133 133 ISPRAVKE Ispravka Rješenja o konačnom imenovanju članova školskih odbora u osnovnim i srednjim školama na području Zeničko-dobojskog kantona 134 Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT BANK d.d. 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 - HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 - Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda - Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za II polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za II polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku