O imenovanju Komisije
455 Na osnovu člana 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), tačke III - IV Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04 i 41/05) i člana 13. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, broj 05-41-3758/06 od 19.12. 2006. godine, federalni ministar za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata/ federalni ministar za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE 1. Imenuje se Komisija za raspodjelu sredstava za podršku izgradnje započetih a neizgrađenih objekata branilaca i članova njihovih porodica u 2008. godini, u sastavu: 1. SABID LIPOVIĆ, predsjednik 2. MARTIN FRANČEŠEVIĆ, član 3. MENSUR AVDIĆ, član 4. ADMIRA MESIHOVIĆ, sekretar Komisije 2. Zadatak Komisije je da od dana donošenja odluke o formiranju komisije do okončanja svih poslova prikupi zahtjeve i dokumentaciju sa terena o započetim a neizgrađenim objektima branilaca i članova njihovih porodica, da sačini Kriterije o odabiru objekata koji će biti predloženi za finansiranje iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. 3. Komisija je dužna da nakon okončanja postupka, predloži ministru način, lokaciju i visinu sredstava koja se raspoređuju po odabranim objektima. 4. Komisija odlučuje većinom glasova. 5. Komisija je dužna formirati i voditi osnovni dosije u kojem će biti: rješenje o imenovanju, plan rada, zapisnici o radu, izvještaj, prijedlozi i rješenja o naknadama članovima Komisije. 6. Članovima Komisije iz tačke 1. ovog Rješenja pripada naknada u skladu sa tačkom IV. i V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih komisija i drugih radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe koju će posebnim rješenjem utvrditi federalni ministar na prijedlog predsjednika Komisije, uz priloženi izvještaj o radu Komisije. 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-49-2020/08 22. aprila/travnja 2008. godine Ministar Sarajevo Zahid Crnkić, s. r. FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Na osnovu člana 30. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i tačke II Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalne uprave policije donosi RJEŠENJE O OBRAZOVANJU KOMISIJE I. Obrazuje se Komisija za izradu prijedloga Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva unutrašnjih/unutarnjih poslova u slijedećem sastavu: 1. ŠUHRETA BJELIĆ, predsjednik 2. ALIJA KAZIĆ, član 3. JOSIP CVITANOVIĆ, član 4. SABINA MUHOVIĆ, član Administrativno-tehničke poslove za potrebe Komisije obavljat će MUNEVERA KOVAČEVIĆ. II. Zadatak Komisije je da sačini prijedlog Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva unutrašnjih/unutarnjih poslova, imajući u vidu prijedloge iz organizacionih jedinica Federalne uprave policije kao i odgovarajuću zakonsku regulativu. Broj 24 – Strana 6 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Rok za obavljanje poslova iz tačke II. ovog Rješenja je 30 dana od dana obrazovanja Komisije. IV. Naknada predsjedniku, članovima i tehničkom licu za učešće u radu Komisije, utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju vjsine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08) nakon završenog posla i predatog izvještaja o radu Komisije od strane predsjednika Komisije. V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/4-02-1-1286 15. aprila/travnja 2008. godine Sarajevo Direktor Glavni generalni inspektor Zlatko Miletić, s. r. Na osnovu člana 30. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i tačke II. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalne uprave policije donosi RJEŠENJE O DOPUNI RJEŠENJA O OBRAZOVANJU KOMISIJE I. U Rješenju o obrazovanju Komisije za izradu prijedloga Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva unutrašnjih/unutarnjih poslova broj 09-10/4-02-1-1286 od 15.04.2008. godine vrši se dopuna tačke I. i glasi: "5. KENAN KREPONIĆ, stručno lice" II. U ostalim dijelovima Rješenje ostaje neizmijenjeno. Srijeda, 7.5.2008. III. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/4-02-1-1286 Direktor 23. aprila/travnja 2008. godine Glavni generalni inspektor Sarajevo Zlatko Miletić, s. r. Na osnovu člana 30. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i člana 7. Zakona o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04,19/05, 52/05, 92/05, 8/06, 24/06 i 70/06), direktor Federalne uprave policije donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE I. Za provođenje postupka javne nabavke imenuje se Komisija u sastavu: 1. VELHIDA LIKIĆ, predsjednik 2. BAKIR TODOROVAC, član 3. MELISA BEGOVIĆ, član 4. JELKA MATIĆ, sekretar II. Zadatak Komisije je da provede: – konkurentski zahtjev za dostavljanje ponuda nabavke alpinističke opreme; i – konkurenstki zahtjev za dostavljanje ponuda nabavke ugostiteljskih usluga; III. Komisija će provesti postupak nabavke u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama BiH, sačiniti Zapisnik o provedenom postupku, te dati preporuku direktoru Federalne uprave policije za dodjelu Ugovora, kao i Izvještaj o radu. IV. Komisija djeluje od dana imenovanja do okončanja svih poslova vezanih za navedenu nabavku ili do donošenja odluke prekida postupka nabavke. V. Za učešće u radu Komisije, predsjedniku, članovima i sekretaru pripada naknada u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 7 Broj 24 – Strana 8 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), o čemu će se donijeti posebno rješenje. VI. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/1-14-2-1377 Direktor 25. aprila/travnja 2008. godine Glavni generalni inspektor Sarajevo Zlatko Miletić, s. r. SUDSKA POLICIJA Na osnovu člana 4. stav 2. Zakona o sudskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/96 i 37/04), člana 18., 19. i 25. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova Sudske policije u Federaciji Bosne i Hercegovine, broj Su-sp-19/06 od 14. marta 2006. godine, i tačke Srijeda, 7.5.2008. III Odluke o nabavci roba i usluga, broj Sp-01-741/08 od 28. aprila 2008. godine, glavni zapovjednik Sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE I. Imenuje se Komisija za javne nabavke (u daljnjem tekstu: Komisija), u sastavu: 1. MARIJAN BILETIĆ, zaposlen u Sudskoj policiji Federacije Bosne i Hercegovine, predsjednik Komisije; 2. DŽENAD GROŠO, zaposlen u Sudskoj policiji Federacije Bosne i Hercegovine, član Komisije; 3. MIHAJLO TVRTKOVIĆ, zaposlen u Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, član Komisije; 4. HARIS MRŠEVIĆ, zaposlen u Sudskoj policiji Federacije Bosne i Hercegovine, sekretar Komisije. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 9 Broj 24 – Strana 10 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Zadatak Komisije je da: 1. U ime Sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tesktu: Sudske policije) objavi Obavještenje o javnoj nabavci roba, prema Odluci broj Sp-01-741/08 od 28. 4. 2008. godine; 2. Pripremi tendersku dokumentaciju u skladu sa odredbama zakona i podzakonskim aktima; 3. Utvrdi metodologiju o kriterijima i potkriterijima za dodjelu ugovora; 4. Otvori ponude na javnom otvaranju ponuda i zapisnik o otvaranju ponuda dostavi svim ponuđačima odmah ili najkasnije u roku od 3 dana, računajući od vremena otvaranja ponuda; 5. U skladu sa utvrđenim kriterijima analizira sve ponude po svakom zadatom elementu, i menadžmentu Sudske policije dostavi: – preporuku, navodeći razloge za izdavanje takve preporuke; Srijeda, 7.5.2008. – izvještaj o radu Komisije koji sadrži broj i predmet sastanaka Komisije; – potpisane zapisnike sa sastanaka Komisije u koje se unosi: – odluke Komisije; – razlozi na osnovu kojih je Komisija donijela odluku; – obrazloženi stav svakog člana Komisije s izdvojenim mišljenjem. III. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije, tek nakon što potpiše: – izjavu o nepristranosti u odnosu na ponuđače, i – izjavu o povjerljivosti. IV. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši: – administrativne poslove za Komisiju; – priprema zapisnike sa sastanaka Komisije; – priprema izvještaje o radu Komisije; – vodi dokumentaciju, i Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 11 Broj 24 – Strana 12 – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vrši druge poslove koje zahtijeva predsjedavajući Komisije. V. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za javnu nabavku pokrenutu shodno Odluci broj Sp-01-741/08 od 28. 4. 2008. godine ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. VI. Komisija ima pravo na naknadu, koja će se u skladu sa važećim propisima, utvrditi naknadno, odnosno po završetku poslova. VII. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj Sp-01-741-1/08 Glavni zapovjednik 28. aprila/travnja 2008. godine Sudske policije FBiH Sarajevo Edin Vehabović, s. r. Srijeda, 7.5.2008. REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE FERK Na osnovu člana 14. člana 29. i člana 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), člana 12. stav (1) i člana 14. stav (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), člana 31. stav (2), člana 37. stav (4) i člana 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te člana 75. stav (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i člana 17. Pravilnika za izdavanje dozvola - licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 13 Broj 24 – Strana 14 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 29/05), postupajući po Zahtjevu za obnovu dozvole za rad licence za djelatnost proizvodnja električne energije br. 06-03-98/2/08 od 15.01.2008. godine podnosioca "Elgrad" d.o.o. Jajce, Regulatorna komisija za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine - FERK je 7. aprila 2008. godine na VII. redovnoj sjednici donio sljedeće Srijeda, 7.5.2008. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2018. godine, sa uslovima dozvole koji čine njen sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog rješenja čini Dozvola iz tačke 1. i 2. ovog Rješenja. RJEŠENJE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodnja električne energije podnosiocu zahtjeva "Elgrad" d.o.o. Jajce. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošenja, te se objavljuje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-98-12/2/08 7. aprila 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, s. r. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 15 Broj 24 – Strana 16 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. Federaciji Bosne i Hercegovine - FERK je 7. travnja 2008. godine na VII. redovitoj sjednici donio sljedeće Na temelju članka 14. članka 29. i članka 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), člana 12. stavak (1) i članka 14. stavak (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), članka 31. stavak (2), članka 37. stavak (4) i članka 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te članka 75. stavak (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i članka 17. Pravilnika za izdavanje dozvola - licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), postupajući po Zahtjevu za obnovu dozvole za rad licence za djelatnost proizvodnja električne energije br. 06-03-98/2/08 od 15.01.2008. godine podnositelja "Elgrad" d.o.o. Jajce, Regulatorna komisija za električnu energiju u RJEŠENJE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodnja električne energije podnositelju zahtjeva "Elgrad" d.o.o. Jajce. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2018. godine, s uvjetima dozvole koji čine njezin sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog Rješenja čini dozvola iz točke 1. i 2. ovog Rješenja. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošenja, te se objavljuje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-98-12/2/08 7. travnja 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, v. r. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 17 Broj 24 – Strana 18 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. Bosne i Hercegovine - FERK je 7. aprila 2008. godine na VII. redovnoj sjednici donio sljedeće Na osnovu člana 14. člana 29. i člana 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), člana 12. stav (1) i člana 14. stav (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), člana 31. stav (2), člana 37. stav (4) i člana 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te člana 75. stav (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i člana 17. Pravilnika za izdavanje dozvola licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), postupajući po Zahtjevu za obnovu dozvole za rad - licence za djelatnost proizvodwa električne energije br. 06-03-98/2/08 od 15.01.2008. godine podnosioca "Elgrad" d.o.o. Jajce, Regulatorna komisija za električnu energiju u Federaciji RJEŠEWE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodwa električne energije podnosiocu zahtjeva "Elgrad" d.o.o. Jajce. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2018. godine, sa uslovima dozvole koji čine njen sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog Rješewa čini Dozvola iz tačke 1. i 2. ovog Rješewa. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošewa, te se objavquje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-98-12/2/08 7. aprila 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, s. r. Srijeda, 7.5.2008. Broj 24 – Strana 19 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Na osnovu člana 14. člana 29. i člana 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), člana 12. stav (1) i člana 14. stav (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), člana 31. stav (2), člana 37. stavak (4) i člana 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te člana 75. stav (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i člana 17. Pravilnika za izdavanje dozvola - licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), postupajući po Zahtjevu za izdavanje dozvole za rad licence za djelatnost proizvodnja električne energije br. 06-03-1245/21/07 od 11.10.2007. godine podnosioca "Kara-drvo" d.o.o. Fojnica, Regulatorna komisija za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine - FERK je 7. aprila 2008. godine na VII. redovnoj sjednici donio slijedeće RJEŠENJE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodnja električne energije podnosiocu zahtjeva ,,Kara-drvo"d.o.o. Fojnica. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2013. godine, sa uslovima dozvole koji čine njen sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog Rješenja čini Dozvola iz tačke 1. i 2. ovog Rješenja. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošenja, te se objavljuje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-1245-18/21/07 7. aprila 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, s. r. Broj 24 – Strana 20 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine - FERK je 7. travnja 2008. godine na VII. redovitoj sjednici donio slijedeće Na temelju članka 14. članka 29. i članka 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), članka 12. stavak (1) i članka 14. stavak (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), članka 31. stavak (2), članka 37. stavak (4) i članka 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te članka 75. stavak (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i članka 17. Pravilnika za izdavanje dozvola - licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), postupajući po Zahtjevu za izdavanje dozvole za rad - licence za djelatnost proizvodnja električne energije br. 06-03-1245/21/07 od 11.10.2007. godine podnositelja "Kara-drvo" d.o.o. Fojnica, Regulatorna komisija za električnu RJEŠENJE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodnja električne energije podnositelja zahtjeva ,,Kara-drvo"d.o.o. Fojnica. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2013. godine, s uvjetima dozvole koji čine njezin sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog Rješenja čini Dozvola iz točke 1. i 2. ovog Rješenja. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošenja, te se objavljuje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-1245-18/21/07 7. travnja 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, v. r. Srijeda, 7.5.2008. Broj 24 – Strana 21 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Federaciji Bosne i Hercegovine - FERK je 7. aprila 2008. godine na VII redovnoj sjednici donio slijedeće Na osnovu člana 14. člana 29. i člana 70. Zakona o električnoj energiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 41/02, 24/05, 38/05), člana 12. stav (1) i člana 14. stav (1) Statuta Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/04), člana 31. stav (2), člana 37. stav (4) i člana 47. Poslovnika o radu FERK-a ("Službene novine Federacije BiH", broj 59/04), te člana 75. stav (1) i (3) Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju zahtjeva i žalbi Regulatorne komisije za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 37/05) i člana 17. Pravilnika za izdavanje dozvola licenci ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/05), postupajući po Zahtjevu za izdavanje dozvole za rad - licence za djelatnost proizvodwa električne energije br. 06-03-1245/21/07 od 11.10.2007. godine podnosioca "Kara-drvo" d.o.o. Fojnica, Regulatorna komisija za električnu energiju u RJEŠEWE 1. Izdaje se Dozvola za rad - licenca za obavljanje elektroprivredne djelatnosti proizvodwa električne energije podnosiocu zahtjeva ,,Kara-drvo"d.o.o. Fojnica. 2. Dozvola za rad - licenca se izdaje na period od 07.04.2008. godine do 06.04.2013. godine, sa uslovima dozvole koji čine njen sastavni dio. 3. Sastavni dio ovog Rješewa čini Dozvola iz tačke 1. i 2. ovog Rješewa. 4. Ovo Rješenje je konačno i stupa na snagu danom donošewa, te se objavquje na oglasnoj tabli i njeb stranici FERK-a, kao i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-03-1245-18/21/07 7. aprila 2008. godine Mostar Predsjednik FERK-a Risto Mandrapa, s. r. Broj 24 – Strana 22 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije. BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07 i 6/08) i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijacijuzrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva, za dostavljanje ponuda, za nabavku optičkog kabla i cijevi za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Mostar/ Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. ARPAD SALAI, predsjednik Komisije, 2. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član, 3. ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rak za izvršenje zadataka iz člana 3. je 9. 5. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovo Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-881-2/08 25. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), člana 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH Srijeda, 7.5.2008. ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 1. Zakona o zrakoplovstvu BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), Odluke o delegiranju funkcija entitetskim direkcijama iz oblasti izdavanja dozvola i vazduhoplovne medicine, aerodroma, aerodromskih službi i objekata, izdavanja potvrda vazdušnom operatoru, odobravanje letova, sigurnosti civilnog vazduhoplovstva i vazduhoplovne statistike ("Službeni glasnik BiH", broj 28/04), člana 41., 42. i 46. Pravilnika o stručnom osposobljavanju, dozvolama i ovlaštenjima kontrolora vazdušnog saobraćaja ("Službeni glasnik BiH", broj 16/04), te Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, a na osnovu podnesene prijave Almira Alečković i Arijana Alečković (CKZP Mostar) za polaganje ispita za sticanje dodatnog ovlaštenja prilazne proceduralne kontrole - Approach Control Procedural (APP) Mostar, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU KOMISIJE ZA PROVOĐENJE ISPITA ZA STICANJE DODATNOG OVLAŠTENJA APP LQ MOSTAR 1. U cilju provođenja ispita za sticanje dodatnog ovlaštenja APP LQ Mostar, formira se Komisija u sastavu: 1. ENES MUJEZINOVIĆ, predsjednik, 2. AUGUSTIN FRANIĆ, instruktor, član 3. EDHEM FULURIJA, instruktor, član 2. Administrativno - tehničke poslove za potrebe Komisije obavljaće NEDA ZELENIKA. 3. Komisija će sa kandidatima utvrditi vrijeme i mjesto polaganja ispita. 4. Komisija će izvještaj o rezultatima provedenog ispita i ispitni materijal dostaviti Sektoru za bezbjednost zračnog prometa i sigurnost FED CAD u roku od 7 dana nakon provedenog ispita, 5. Federalna direkcija za civilnu avijaciju-Federalna direkcija za civilno zrakoplovstvo snosi troškove organizacije i provođenja ispita. 6. Naknadu za rad predsjedniku, članovima Komisije i administrativno-tehničkom licu će isplatiti Federalna direkcija za civilnu avijaciju-Federalna direkcija za civilno zrakoplovstvo na osnovu posebnog rješenja direktora FED CAD. Broj 10-2-27-61-877-1/08 24. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva finansija - Federalnog ministarstva financija br. 06-14-259/08 - A.H od 16. januara 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci radarskih konzola za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo/Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. MIRSAD HADŽIALIĆ, predsjednik Komisije, FED CAD Srijeda, 7.5.2008. Broj 24 – Strana 23 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2. 3. 4. AMIR DŽEKO, član FED CAD BOJANA RADIVOJEVIĆ, član FED CAD ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 16. 5. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-889-3/08 25. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za tad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva, finansija - Federalnog ministarstva financija br. 06-l4-259/08 - A.H od 16. januara 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci usluge izvađenja dodatnih građevinskih radova na lokaciji Udrič za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Mostar /Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu; 1. ARPAD SALAI, predsjednik Komisije, FED CAD 2. VLADO JURIĆ, član FED CAD 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član FED CAD 4. ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana. 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 19. 5. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-870-3/08 28. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07 i 6/08) i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijacijuzrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku usluge izvođenja građevinskih radova na uređenja prostora oko zgrade kontrolnog tornja na Centru kontrole zračnog prometa Tuzla/Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. ŠERIF SALKIĆ, predsjednik Komisije, 2. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član, 3. MEHMED SMAJIĆ, član 4. ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Broj 24 – Strana 24 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 9. 5. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-776-2/08 28. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br. 10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih, organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), na osnovu mišljenja Federalnog ministarstva finansija - Federalnog ministarstva financija br. 06-14-259/08 - A.H od 16. januara 2008. godine i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje pregovaračkog postupka bez objavljivanja obavještenja o nabavci radarskih monitora za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Sarajevo /Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. MIRSAD HADŽIALIĆ, predsjednik Komisije, FED CAD 2. AMIR DŽEKO, član FED CAD 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član FED CAD 4. ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice FED CAD Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, pripremi zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 16. 5. 2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika radnog tijela, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati Izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 10-1-27-63-843-3/08 25. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1000/06, rješavajući apelaciju Lidije Šunjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Lidije Šunjić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lidija Šunjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokatica iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Općinskog pravobranilaštva Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobranilaštvo) zatraženo je 16. jula 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je svoj odgovor dostavio 26. jula 2007. godine, Kantonalni sud 17. jula 2007. godine, a Općinsko pravobranilaštvo 26. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 31. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je bila nositeljica stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u čikmi Tekija broj 1, na osnovu Ugovora o korištenju stana broj MB705-1-3741/79 od 21. novembra 1979. godine, kojeg je zaključila na osnovu rješenja o dodjeli stana Skupštine općine Stari Grad Sarajevo. 7. Gradski sekretarijat za inspekcijske poslove Grada Sarajeva je 10. novembra 1983. godine izvršio inspekcijski pregled zgrade u kojoj se nalazio apelanticin stan, o čemu je sačinjen i Zapisnik broj 04/07-ML-362-8-370. U zapisniku je konstatirano da je "cijeli objekt, u kojem se nalazi i navedeni stan, dotrajao do te mjere da predstavlja opasnost za život stanara". Općina Stari Grad, Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, dostavila je apelantici obavijest broj 05/01-372-9/89 od 6. februara 1989. godine kojom je obavijestila apelanticu da je predmetna zgrada na spisku zgrada i stanova ruševnog stambenog fonda Skupštine Stari Grad i da se nalazi na listi prioriteta za rušenje. Apelantica je predmetni stan koristila do jula 1993. godine, kada se dio zgrade u kojoj se stan nalazio srušio uslijed granatiranja. 8. Rješenjem Općine Stari Grad Sarajevo broj 05/04-364-380/97 od 7. juna 1997. godine zgrada u kojoj se nalazio apelanticin stan je proglašena ruševnom, te je određeno rušenje objekta i raščišćavanje u hitnom postupku. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prema urbanističkom projektu "Kvadrant 9" navedeni objekt predviđen za rušenje radi izgradnje novih objekata. Također, navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava, radi lične sigurnosti Općina Stari Grad Sarajevo osigurati adekvatan stan." 9. Apelantica se tokom 1997. i 1999. godine obraćala nadležnom organu za stambeno-komunalne poslove Općine Stari Grad sa zahtjevom za dodjelu drugog stana umjesto srušenog stana. U dopisu Službi za obnovu, razvoj i stambene Broj 24 – Strana 25 poslove Općine Stari Grad od 19. aprila 1999. godine, apelantica je navela da, postupajući prema zahtjevu općine, dostavlja uvjerenje zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda I Sarajevo, da ona, kao ni članovi njezinog porodičnog domaćinstva, nemaju u vlasništvu nekretnine, čime je upotpunila zahtjev za dodjelu drugog stana umjesto predmetnog stana na kojem je bila nositeljica stanarskog prava. Apelantica je, također, navela da ukoliko Komisija za stambena pitanja Općine Stari Grad o zahtjevu ne odluči u roku od 30 dana nakon isteka roka, bit će prinuđena da svoja prava ostvaruje tužbom sudu. 10. Apelantica je 3. juna 1999. godine tadašnjem Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv Općine Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevom je tražila da joj tužena dodijeli na korištenje odgovarajući stan ili da joj isplati protivvrijednost takvog stana u iznosu od 66.000 KM. U toku postupka apelantica je odustala od zahtjeva za dodjelu odgovarajućeg stana, a ostala samo pri zahtjevu za isplatu protivvrijednosti odgovarajućeg stana. Općinski sud je donio Presudu broj P-273/02 od 13. juna 2003. godine kojom je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantici isplati na ime činidbe iznos od 52.800,00 KM sa zateznim kamatama od 16. oktobra 2001. godine, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.186,00 KM, dok je ostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude se navodi da je, u skladu sa članom 52. Zakona o stambenim odnosima, u slučajevima kada treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara, što je u ovom slučaju i bilo, jer je sporni stan srušen iz tih razloga, stambeni organ morao osigurati stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Nadalje, s obzirom na to da je 6. decembra 2002. godine prestala zakonska mogućnost dodjeljivanja stanarskog prava, a apelantica je savjesno pokušavala prije datog datuma riješiti svoje stambeno pitanje, te da je još 1983. godine konstatirano da je stan bezuvjetan i ruševan, tužena je već tada trebala osigurati adekvatan smještaj apelantici. Također je u provedenom postupku utvrđeno da je Općinsko vijeće tužene na sjednici održanoj 19. marta 1997. godine donijelo odluku o načinu davanja na korištenje stanova kojima raspolaže tužena, pa je članom 4. stav 1. tačka 8. predviđeno da se stan dodijeli i licima koja su nosioci stanarskog prava na stanu u ruševnom objektu, koji je prema nalazu stručnog organa proglašen opasnim za život stanara. Pored toga, iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužena ostalim stanarima koji su u istom pravnom položaju kao apelantica riješila ili rješava njihovo stambeno pitanje dodjelom stana, donacije itd. Sud smatra da bi svaka drugačija odluka suda bila diskriminirajuća za apelanticu u odnosu na druge stanare. Sud je, također, izvršio uvid u izjašnjenje tužene Ombudsmenima FBiH, u kojem je navedeno da tužena trenutno nije u mogućnosti udovoljiti apelanticinom zahtjevu, jer ne raspolaže slobodnim stambenim jedinicama, čime je prema zaključku suda tužena priznala svoju nadležnost za rješavanje apelanticinog stambenog zbrinjavanja. Uvidom u zahtjev za dodjelu stana od 9. oktobra 2000. godine sud je utvrdio da se apelantica uz pomoć svog punomoćnika obraćala tuženoj radi toga da bi njezin zahtjev trebalo riješiti prije 6. decembra 2000. godine kada trebaju prestati sva stanarska prava, pa i mogućnost stjecanja stanarskih prava, jer će u tom slučaju apelantica biti prinuđena svoj zahtjev opredijeliti samo za plaćanje novčanog iznosa koji će biti neophodan za kupovinu stana na kakav ima pravo da joj bude dodijeljen. 11. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući o žalbama apelantice i tužene, donio je Presudu broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine kojom je uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao apelanticu da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, dok je apelanticina žalba odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je smatrao da odredba člana 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu, niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava, čiji je stan uništen, isplati novčana vrijednost stana. Broj 24 – Strana 26 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni sud je naveo da apelanticin zahtjev "isplata na ime činidbe" predstavlja u osnovi zahtjev za naknadu štete, te da u konkretnom slučaju tužena nije tužiteljici nanijela štetu legalnim preduzimanjem radnji na rušenju predmetne zgrade. Štetu na zgradi zbog koje je dovedena u ruševno stanje, a time i stanu na kojem je tužiteljica imala stanarsko pravo, nije počinila tužena, već je tužena preduzela radnje na otklanjanju eventualnih štetnih posljedica za treća lica u slučaju urušavanja zgrade, u skladu sa članom 103. Zakona o prostornom uređenju. U takvoj situaciji, Vrhovni sud je smatrao da nema ni krivice tužene kao pretpostavke za odgovornost za štetu. Činjenica da tužena nije apelantici u upravnom postupku osigurala drugi stan ne može biti predmet raspravljanja parničnog suda, osim u slučajevima kada se zahtjev za naknadu štete zasniva na naknadi štete zbog nezakonitog rada organa prema članu 308. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, a što u postupku nije dokazano. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantica na spornom stanu izgubila stanarsko pravo donošenjem pravosnažnog rješenja o rušenju objekta, u skladu sa članom 52. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, jer je ugovor o korištenju stana prestao po sili zakona pravosnažnošću rješenja o rušenju. Apelantica, kao ranija nositeljica stanarskog prava, donošenjem rješenja o rušenju postaje korisnica stana, a organ koji je donio rješenje ima obavezu korisniku stana osigurati stan za minimalne potrebe. Kako tužena nije donijela rješenje u upravnom postupku prema apelanticinom zahtjevu, Vrhovni sud smatra da je apelantica imala mogućnost pravnim sredstvima propisanim samo u Zakonu o upravnom postupku ostvariti svoja prava, a ne tužbom u parničnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije apelantica vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošenja osporenih odluka na proizvoljan način, na apelanticinu štetu, primijenili odredbu člana 52. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica ne osporava da citirana odredba člana 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa mogućnost isplate određenog iznosa novca kao protivvrijednost za stan koji je srušen. Međutim, napominje da u vrijeme kada je donesena prvostepena presuda (2003. godine) nije više bilo moguće steći stanarsko pravo, pa bi odluka o dodjeljivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva. Iz tog razloga, prema apelanticinom mišljenu, zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stana je jedini moguć i izvršiv. Povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantica vidi u tome što joj umjesto srušenog stana, koji je predstavljao njezin dom i imovinu, nije dodijeljen drugi odgovarajući stan, niti je finansijski obeštećena. Ne osporava da je rušenje predmetne zgrade predstavljalo hitnu društvenu potrebu, ali ističe da je time lišena prava na dom i imovinu, te da lišavanje tog prava ne ispunjava uvjet "neophodnosti u demokratskom društvu", odnosno nije bilo proporcionalno opravdanom cilju. Srijeda, 7.5.2008. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud navode da u svojim presudama nisu počinili povrede ljudskih prava zagarantirane Evropskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi. 15. Općinsko pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju u potpunosti podržava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda. Ističe da tužena nije povrijedila apelanticino pravo na dom i imovinu jer tužena nije granatirala Sarajevo, već je uklonila ruševine kao posljedice granatiranja, što je bila njezina obaveza kao organa uprave propisana članom 136. tadašnjeg Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 13/99), koji odgovara članu 145. novog zakona ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 7/05). Nadalje, ukazuje da je apelanticino pozivanje na ruševnost objekta utvrđenu 1983. godine neprimjereno jer je apelantica, kao i ostali stanari, koristila navedeni stan sve do granatiranja. Budući da je stan totalno devastiran uslijed rata, apelantica je imala pravo ostvariti povrat svog doma u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji predstavlja pravni osnov za rješavanje njezinog prava na dom. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Član 52. Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora srušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa ili je zgrada eksproprirana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na osnovu takvog rješenja treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara. U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu se iseliti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa tek pošto im zainteresirano lice, odnosno stambeni organ osigura drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije, pošto im se osigura odgovarajući stan. U skladu sa propisima skupštine općine utvrđuje se u slučajevima iz prethodnog stava zadovoljava li drugi stan minimalne potrebe stanovanja. Žalba izjavljena protiv rješenja iz stava 2. ovog člana ne zadržava izvršenje rješenja". 17. U Zakonu o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 10/90, 14/90 i 14/91) relevantne odredbe glase: "Član 203. Općinski organ uprave nadležan za poslove građenja prema službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresiranog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje služiti svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti, odnosno osigurati pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta. Rušenje zgrade iz prethodnog stava ne može se izvršiti dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje, ne osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Žalba protiv rješenja iz stava 1. ovog člana ne odlaže izvršenje rješenja u slučajevima kada se radi o neposrednoj opasnosti za život i zdravlje ljudi, ili imovinu, okolne objekte i saobraćaj." Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantica osporava navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 26. Evropski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao Broj 24 – Strana 27 "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu "posjed" može biti postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će ono biti realizirano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24). 27. U konkretnom predmetu, apelantica je nakon pravosnažnosti rješenja tužene o rušenju predmetne zgrade, umjesto ranijeg pravnog statusa nositeljice stanarskog prava, postala korisnica predmetnog stana, s pravom da joj se dodijeli drugi stan koji će zadovoljiti njezine minimalne stambene potrebe. Spomenutim rješenjem tužene od 7. juna 1997. godine navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava radi lične sigurnosti Općina Stari Grad Sarajevo osigurati adekvatan stan", što je u skladu s pozitivnim propisima. Naime, citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju propisano je da će se korisniku stana u slučaju rušenja zgrade osigurati drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe navedenih zakona, Ustavni sud smatra da je apelantica imala legitimno očekivanje da će joj tužena dodijeliti drugi stan koji bi zadovoljio njezine stambene potrebe i potrebe njezine porodice, a na ime naknade za porušeni stan i na kojem bi ona zasnovala stanarsko pravo, te da ovo apelanticino legitimno očekivanje koje je zasnovano u važećem zakonu, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Stoga, donošenjem osporenih odluka kojima se odbija apelanticin zahtjev za dodjelu drugog stana u svrhu stanovanja, odnosno za naknadu vrijednosti stana kojeg nije dobila na korištenje, suprotno njezinom legitimnom očekivanju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelanticinom lišavanju njezine imovine, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da joj je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu novčane protivvrijednosti na ime činidbe koju tužena nije ispunila. 29. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnom interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa. 30. Ustavni sud konstatira da je relevantnim zakonskim odredbama u slučaju rušenja zgrade koja predstavlja opasnost za stanare i okolinu predviđeno odgovarajuće stambeno zbrinjavanje stanara porušenog objekta koje se sastoji u dodjeli drugog stana koji zadovoljava minimalne stambene potrebe ranijih nosilaca stanarskih prava, odnosno korisnika stanova. Ova obaveza je dodatno osigurana propisivanjem da se rušenje zgrade ne može izvršiti dok stambeni organ ne osigura drugi stan koji zadovoljava minimalne stambene potrebe korisnika stana. Ustavni sud zaključuje da primjenom navedenih zakonskih odredaba u slučaju rušenja zgrade raniji nosioci stanarskih prava, odnosno korisnici stanova, ni u kojem slučaju neće biti lišeni svoje imovine, već će im imovina biti osigurana tako što će njihove minimalne stambene potrebe biti osigurane dodjelom stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. 31. U konkretnom slučaju, apelantica je, nakon što tužena nije postupila prema odredbi člana 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, tužbom sudu tražila da joj tužena dodijeli odgovarajući stan, ili ukoliko nema na raspolaganju odgovarajući stan, kako je tužena tvrdila, da joj nadoknadi protivvrijednost činidbe na koju je tužena obavezana. Tokom Broj 24 – Strana 28 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH parničnog postupka, odnosno nakon 6. decembra 2002. godine, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), prestala je zakonska mogućnost da se apelantici dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu, što je bio zakonom propisani način na koji je tužena trebala izvršiti svoju obavezu. Nakon toga, apelantica se u svom tužbenom zahtjevu opredijelila samo na isplatu protivvrijednosti činidbe, jer je smatrala da bi odluka o dodjeljivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva, te da je, stoga, zahtjev za isplatu novčanog iznosa jedini moguć i izvršiv. 32. Međutim, redovni sudovi su u osporenim odlukama tvrdili da član 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava čiji je stan uništen isplati novčana protivvrijednost stana. Ustavni sud smatra da činjenicom da je novom zakonskom legislativom prestala mogućnost dodjele stanarskih prava na stanovima u društvenom vlasništvu, nije prestala obaveza tužene da ispuni obavezu prema apelantici. Tužena, naime, i dalje ima obavezu na činidbu koja je nastala prije rušenja zgrade, a koju nije ispunila. Budući da tužena nije ispunila obavezu prije stupanja na snagu novih zakonskih propisa prema kojima više nije moguće steći stanarsko pravo, Ustavni sud smatra opravdanim apelanticin zahtjev da joj tužena na ime činidbe koju nije izvršila, isplati njezinu protivvrijednost. Pored toga, suprotno stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelanticin zahtjev za naknadu nije zahtjev za naknadu štete uslijed rušenja zgrade, već zahtjev za protivvrijednost činidbe koja se sastojala u obavezi tužene da apelantici osigura minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama apelantica lišena imovine za koju je imala legitimno očekivanje da će joj biti dodijeljena na osnovu navedenih relevantnih zakonskih odredaba, a da joj je osporenim presudama ova naknada onemogućena. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelanticino lišavanje imovine na ovakav način nije bilo u skladu sa zakonom. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za ljudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije u skladu sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za ljudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 54). 33. Iz svega izloženog slijedi da je u konkretnom slučaju povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 34. U svjetlu zaključaka u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji je apelantica sudskim odlukama lišena svoje imovine nije bio u skladu sa zakonom. 36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. 37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1000/06, rješavajući apelaciju Lidije Šunjić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Lidije Šunjić. Ustvrđuje se povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-616/04 od 5. siječnja 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Lidija Šunjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, odvjetnica iz Sarajeva, podnijela je 4. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-616/04 od 5. siječnja 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-117/04 od 25. veljače 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Općinskog pravobraniteljstva Općine Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobraniteljstvo) zatražena je 16. srpnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud svoj odgovor dostavio 26. srpnja 2007. godine, Kantonalni sud 17. srpnja 2007. godine, a Općinsko pravobraniteljstvo 26. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 31. siječnja 2008. godine. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je bila nositeljica stanarskoga prava na stanu u Sarajevu, u čikmi Tekija broj 1, na temelju Ugovora o korištenju stana broj MB705-1-3741/79 od 21. studenoga 1979. godine, kojega je zaključila na temelju rješenja o dodjeli stana Skupštine općine Stari grad Sarajevo. 7. Gradsko tajništvo za inspekcijske poslove Grada Sarajeva je 10. studenoga 1983. godine izvršilo inspekcijski pregled zgrade u kojoj se nalazio apelantičin stan, o čemu je sačinjen i Zapisnik broj 04/07-ML-362-8-370. U zapisniku je konstatirano da je "cijeli objekt, u kojemu se nalazi i navedeni stan, dotrajao do te mjere da predstavlja opasnost za život stanara". Općina Stari grad, Tajništvo za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, dostavila je apelantici obavijest broj 05/01-372-9/89 od 6. veljače 1989. godine kojom je obavijestila apelanticu da je predmetna zgrada na spisku zgrada i stanova ruševnoga stambenoga fonda Skupštine Stari grad i da se nalazi na listi prioriteta za rušenje. Apelantica je predmetni stan koristila do srpnja 1993. godine, kada se dio zgrade u kojoj se stan nalazio srušio uslijed granatiranja. 8. Rješenjem Općine Stari grad Sarajevo broj 05/04-364-380/97 od 7. lipnja 1997. godine zgrada u kojoj se nalazio apelantičin stan je proglašena ruševnom, te je određeno rušenje objekta i raščišćavanje u žurnome postupku. U obrazloženju rješenja je, između ostaloga, navedeno da je prema urbanističkome projektu "Kvadrant 9" navedeni objekt predviđen za rušenje radi izgradnje novih objekata. Također, navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nositelju stanarskoga prava, radi osobne sigurnosti Općina Stari grad Sarajevo osigurati adekvatan stan." 9. Apelantica se tijekom 1997. i 1999. godine obraćala mjerodavnom tijelu za stambeno-komunalne poslove Općine Stari grad sa zahtjevom za dodjelom drugoga stana umjesto srušenoga stana. U dopisu Službi za obnovu, razvoj i stambene poslove Općine Stari grad od 19. travnja 1999. godine, apelantica je navela da, postupajući prema zahtjevu općine, dostavlja uvjerenje zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda I Sarajevo, da ona, kao ni članovi njezinoga obiteljskoga kućanstva, nemaju u vlasništvu nekretnine, čime je upotpunila zahtjev za dodjelom drugoga stana umjesto predmetnoga stana na kojemu je bila nositeljica stanarskoga prava. Apelantica je, također, navela da ukoliko Povjerenstvo za stambena pitanja Općine Stari grad o zahtjevu ne odluči u roku od 30 dana nakon isteka roka, bit će prinuđena da svoja prava ostvaruje tužbom sudu. 10. Apelantica je 3. lipnja 1999. godine tadašnjem Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela tužbu protiv Općine Stari grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim je zahtjevom tražila da joj tužena dodijeli na korištenje odgovarajući stan ili da joj isplati protuvrijednost takvoga stana u iznosu od 66.000 KM. U tijeku postupka apelantica je odustala od zahtjeva za dodjelom odgovarajućega stana, a ostala samo pri zahtjevu za isplatom protuvrijednosti odgovarajućega stana. Općinski je sud donio Presudu broj P-273/02 od 13. lipnja 2003. godine kojom je djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantici isplati na ime činidbe iznos od 52.800,00 KM sa zateznim kamatama od 16. listopada 2001. godine, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.186,00 KM, dok je ostali dio apelantičinoga tužbenoga zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude se navodi da je, sukladno članku 52. Zakona o stambenim odnosima, u slučajevima kada treba izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara, što je u ovome slučaju i bilo, jer je prijeporni stan srušen iz tih razloga, stambeno tijelo moralo osigurati stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovanja. Nadalje, obzirom na to da je 6. prosinca 2002. godine prestala zakonska mogućnost dodjeljivanja stanarskoga prava, a Broj 24 – Strana 29 apelantica je savjesno pokušavala prije danog nadnevka riješiti svoje stambeno pitanje, te da je još 1983. godine konstatirano da je stan bezuvjetan i ruševan, tužena je već tada trebala osigurati adekvatan smještaj apelantici. Također je u provedenome postupku ustvrđeno da je Općinsko vijeće tužene na sjednici održanoj 19. ožujka 1997. godine donijelo odluku o načinu davanja na korištenje stanova kojima raspolaže tužena, pa je člankom 4. stavak 1. točka 8. predviđeno da se stan dodijeli i osobama koje su nositelji stanarskoga prava na stanu u ruševnome objektu, koji je prema nalazu stručnoga tijela proglašen opasnim za život stanara. Pored toga, iz provedenih dokaza sud je ustvrdio da je tužena ostalim stanarima koji su u istome pravnome položaju kao apelantica riješila ili rješava njihovo stambeno pitanje dodjelom stana, donacije itd. Sud smatra da bi svaka drukčija odluka suda bila diskriminirajuća za apelanticu u odnosu na druge stanare. Sud je, također, izvršio uvid u izjašnjenje tužene Ombudsmenima FBiH, u kojemu je navedeno da tužena trenutno nije u mogućnosti udovoljiti apelantičinom zahtjevu, jer ne raspolaže slobodnim stambenim jedinicama, čime je prema zaključku suda tužena priznala svoju mjerodavnost za rješavanjem apelantičinoga stambenoga zbrinjavanja. Uvidom u zahtjev za dodjelom stana od 9. listopada 2000. godine sud je ustvrdio da se apelantica uz pomoć svoga punomoćnika obraćala tuženoj radi toga da bi njezin zahtjev trebalo riješiti prije 6. prosinca 2000. godine kada trebaju prestati sva stanarska prava, pa i mogućnost stjecanja stanarskih prava, jer će u tome slučaju apelantica biti prinuđena svoj zahtjev opredijeliti samo za plaćanjem novčanoga iznosa koji će biti nužan za kupovinu stana na kakav ima pravo da joj bude dodijeljen. 11. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući o prizivima apelantice i tužene, donio je Presudu broj Gž-117/04 od 25. veljače 2004. godine kojom je uvažio priziv tužene i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezao apelanticu da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, dok je apelantičin priziv odbijen kao neutemeljen. Kantonalni je sud smatrao da odredba članka 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obvezu, niti mogućnost da se nositelju stanarskoga prava, čiji je stan uništen, isplati novčana vrijednost stana. 12. Apelantica je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni je sud Presudom broj Rev-616/04 od 5. siječnja 2006. godine odbio apelantičinu reviziju kao neutemeljenu. U obrazloženju revizijske presude Vrhovni je sud naveo da apelantičin zahtjev "isplata na ime činidbe" predstavlja u biti zahtjev za naknadom štete, te da u konkretnome slučaju tužena nije tužiteljici nanijela štetu legalnim poduzimanjem radnji na rušenju predmetne zgrade. Štetu na zgradi zbog koje je dovedena u ruševno stanje, a time i stanu na kojemu je tužiteljica imala stanarsko pravo, nije počinila tužena, već je tužena poduzela radnje na otklanjanju eventualnih štetnih posljedica za treće osobe u slučaju urušavanja zgrade, sukladno članku 103. Zakona o prostornome uređenju. U takvoj situaciji, Vrhovni je sud smatrao da nema ni krivnje tužene kao pretpostavke za odgovornost za štetu. Činjenica da tužena nije apelantici u upravnome postupku osigurala drugi stan ne može biti predmetom raspravljanja parničnoga suda, osim u slučajevima kada se zahtjev za naknadom štete temelji na naknadi štete zbog nezakonitoga rada tijela prema članku 308. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka prijepornoga odnosa, a što u postupku nije dokazano. Pored toga, Vrhovni je sud naveo da je apelantica na prijepornome stanu izgubila stanarsko pravo donošenjem pravomoćnoga rješenja o rušenju objekta, sukladno članku 52. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima, jer je ugovor o korištenju stana prestao po sili zakona pravomoćnošću rješenja o rušenju. Apelantica, kao ranija nositeljica stanarskoga prava, donošenjem rješenja o rušenju postaje korisnicom stana, a tijelo koje je donijelo rješenje ima obvezu korisniku stana osigurati stan za minimalne potrebe. Kako tužena nije donijela rješenje u upravnome postupku prema apelantičinome zahtjevu, Vrhovni Broj 24 – Strana 30 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud smatra da je apelantica imala mogućnost pravnim sredstvima propisanim samo u Zakonu o upravnome postupku ostvariti svoja prava, a ne tužbom u parničnome postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantica navodi da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te pravo iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije apelantica vidi u tomu što su Kantonalni i Vrhovni sud prigodom donošenja pobijanih odluka na proizvoljan način, na apelantičinu štetu, primijenili odredbu članka 52. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica ne pobija da citirana odredba članka 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa mogućnost isplate određenoga iznosa novca kao protuvrijednost za stan koji je srušen. Međutim, napominje da u vrijeme kada je donesena prvostupanjska presuda (2003. godine) nije više bilo moguće steći stanarsko pravo, pa bi odluka o dodjeljivanju drugoga stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva. Iz tog razloga, prema apelantičinom mišljenu, zahtjev za isplatom novčanoga iznosa koji odgovara vrijednosti stana je jedini moguć i izvršiv. Povredu prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju apelantica vidi u tomu što joj umjesto srušenoga stana, koji je predstavljao njezin dom i imovinu, nije dodijeljen drugi odgovarajući stan, niti je financijski obeštećena. Ne pobija da je rušenje predmetne zgrade predstavljalo žurnu društvenu potrebu, ali ističe da je time lišena prava na dom i imovinu, te da lišavanje tog prava ne ispunjava uvjet "nužnosti u demokratskome društvu", odnosno nije bilo proporcionalno opravdanome cilju. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud navode da u svojim presudama nisu počinili povrede ljudskih prava zajamčene Europskom konvencijom, iz razloga navedenih u presudi. 15. Općinsko pravobraniteljstvo u odgovoru na apelaciju u potpunosti podržava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda. Ističe da tužena nije povrijedila apelantičino pravo na dom i imovinu jer tužena nije granatirala Sarajevo, već je uklonila ruševine kao posljedice granatiranja, što je bila njezina obveza kao tijela uprave propisana člankom 136. tadašnjega Zakona o prostornome uređenju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 13/99), koji odgovara članku 145. novoga zakona ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 7/05). Nadalje, ukazuje da je apelantičino pozivanje na ruševnost objekta ustvrđenu 1983. godine neprimjereno jer je apelantica, kao i ostali stanari, koristila navedeni stan sve do granatiranja. Budući je stan totalno devastiran uslijed rata, apelantica je imala pravo ostvariti povrat svoga doma sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji predstavlja pravni temelj za rješavanje njezinoga prava na dom. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Članak 52. Ugovor o korištenju stana prestaje ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora srušiti na temelju pravomoćnoga rješenja mjerodavnoga tijela ili je zgrada eksproprirana u svrhu rušenja, kao i u slučaju kada na temelju takvoga rješenja treba Srijeda, 7.5.2008. izvršiti iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uvjetima ili postoji opasnost za život stanara. U slučajevima iz prethodnoga stava nositelju stanarskoga prava ne daje se otkaz, a korisnici stana se mogu iseliti na temelju pravomoćnoga rješenja mjerodavnoga tijela tek pošto im zainteresirana osoba, odnosno stambeno tijelo osigura drugi stan koji zadovoljava njihove minimalne potrebe stanovanja, a u slučajevima eksproprijacije, pošto im se osigura odgovarajući stan. Sukladno propisima skupštine općine ustvrđuje se u slučajevima iz prethodnoga stava zadovoljava li drugi stan minimalne potrebe stanovanja. Priziv izjavljen protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka ne zadržava izvršenje rješenja". 17. U Zakonu o prostornome uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 10/90, 14/90 i 14/91) relevantne odredbe glase: "Članak 203. Općinsko tijelo uprave mjerodavno za poslove građenja prema službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresirane osobe rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugoga objekta za koji se ustvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećenja ne može dalje služiti svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost za život i zdravlje ljudi, okolne objekte i promet, kao i uvjete i mjere koje je potrebno provesti, odnosno osigurati pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugoga objekta. Rušenje zgrade iz prethodnoga stava ne može se izvršiti dok se nositelju stanarskoga prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini određenoj za rušenje, ne osigura drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja sukladno odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Priziv protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka ne odlaže izvršenje rješenja u slučajevima kada se radi o neposrednoj opasnosti za život i zdravlje ljudi, ili imovinu, okolne objekte i promet." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-616/04 od 5. siječnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 24. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantica pobija navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 24. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "1. Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnome interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnoga prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvoga stava i koje je opće naravi, izražava načelo mirnoga uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istoga stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku 2. ovoga članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostaloga, nadzirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općega načela izraženoga u prvome pravilu (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). 26. Europski sud za ljudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje nedvojbeno nije ograničeno na vlasništvo nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Europski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, točka 54). Također, prema postojećem običajnom pravu "posjed" može biti postojeći posjed ili vrijedna imovina, uključujući i odštetne zahtjeve glede kojih podnositelj tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će ono biti realizirano (vidi Europski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27; Europski sud za ljudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. studenoga 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24). 27. U konkretnome predmetu, apelantica je nakon pravomoćnosti rješenja tužene o rušenju predmetne zgrade, umjesto ranijega pravnoga statusa nositeljice stanarskoga prava, postala korisnicom predmetnoga stana, s pravom da joj se dodijeli drugi stan koji će zadovoljiti njezine minimalne stambene potrebe. Spomenutim rješenjem tužene od 7. lipnja 1997. godine navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nositelju stanarskoga prava radi osobne sigurnosti Općina Stari grad Sarajevo osigurati adekvatan stan", što je sukladno pozitivnim propisima. Naime, citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornome uređenju propisano je da će se korisniku stana u slučaju rušenja zgrade osigurati drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovanja. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe navedenih zakona, Ustavni sud smatra da je apelantica imala legitimno očekivanje da će joj tužena dodijeliti drugi stan koji bi zadovoljio njezine stambene potrebe i potrebe njezine obitelji, a na ime Broj 24 – Strana 31 naknade za porušeni stan i na kojemu bi ona utemeljila stanarsko pravo, te da ovo apelantičino legitimno očekivanje koje je utemeljeno u važećem zakonu, predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 28. Stoga, donošenjem pobijanih odluka kojima se odbija apelantičin zahtjev za dodjelom drugoga stana u svrhu stanovanja, odnosno za naknadu vrijednosti stana kojega nije dobila na korištenje, oprečno njezinome legitimnome očekivanju, Ustavni sud smatra da se u konkretnome slučaju radi o apelantičinom lišavanju njezine imovine, u smislu druge rečenice stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, obzirom na to da joj je pravomoćnom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu novčane protuvrijednosti na ime činidbe koju tužena nije ispunila. 29. Za Ustavni sud ostaje da ustvrdi: a) je li lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) služi li lišavanje zakonitom cilju u javnome interesu i c) je li lišavanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinoga prava i općega javnoga interesa. 30. Ustavni sud konstatira da je relevantnim zakonskim odredbama u slučaju rušenja zgrade koja predstavlja opasnost za stanare i okolinu predviđeno odgovarajuće stambeno zbrinjavanje stanara porušenoga objekta koje se sastoji u dodjeli drugoga stana koji zadovoljava minimalne stambene potrebe ranijih nositelja stanarskih prava, odnosno korisnika stanova. Ova je obveza dodatno osigurana propisivanjem da se rušenje zgrade ne može izvršiti dok stambeno tijelo ne osigura drugi stan koji zadovoljava minimalne stambene potrebe korisnika stana. Ustavni sud zaključuje da primjenom navedenih zakonskih odredaba u slučaju rušenja zgrade raniji nositelji stanarskih prava, odnosno korisnici stanova, ni u kojem slučaju neće biti lišeni svoje imovine, već će im imovina biti osigurana tako što će njihove minimalne stambene potrebe biti osigurane dodjelom stana sukladno Zakonu o stambenim odnosima. 31. U konkretnome slučaju, apelantica je, nakon što tužena nije postupila prema odredbi članka 52. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, tužbom sudu tražila da joj tužena dodijeli odgovarajući stan, ili ukoliko nema na raspolaganju odgovarajući stan, kako je tužena tvrdila, da joj nadoknadi protuvrijednost činidbe na koju je tužena obvezana. Tijekom parničnoga postupka, odnosno nakon 6. prosinca 2002. godine, sukladno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), prestala je zakonska mogućnost da se apelantici dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu, što je bio zakonom propisani način na koji je tužena trebala izvršiti svoju obvezu. Nakon toga, apelantica se u svome tužbenome zahtjevu opredijelila samo na isplatu protuvrijednosti činidbe, jer je smatrala da bi odluka o dodjeljivanju drugoga stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva, te da je, stoga, zahtjev za isplatom novčanoga iznosa jedini moguć i izvršiv. 32. Međutim, redoviti su sudovi u pobijanim odlukama tvrdili da članak 52. Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obvezu niti mogućnost da se nositelju stanarskoga prava čiji je stan uništen isplati novčana protuvrijednost stana. Ustavni sud smatra da činjenicom da je novom zakonskom legislativom prestala mogućnost dodjele stanarskih prava na stanovima u društvenome vlasništvu, nije prestala obveza tužene da ispuni obvezu prema apelantici. Tužena, naime, i dalje ima obvezu na činidbu koja je nastala prije rušenja zgrade, a koju nije ispunila. Budući tužena nije ispunila obvezu prije stupanja na snagu novih zakonskih propisa prema kojima više nije moguće steći stanarsko pravo, Ustavni sud smatra opravdanim apelantičin zahtjev da joj tužena na ime činidbe koju nije izvršila, isplati njezinu protuvrijednost. Pored toga, oprečno stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelantičin zahtjev za naknadom nije zahtjev za naknadom štete uslijed rušenja zgrade, već zahtjev za protuvrijednost činidbe koja se sastojala u obvezi tužene da apelantici osigura minimalne stambene uvjete u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornome uređenju. Stoga, Broj 24 – Strana 32 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud zaključuje da je pobijanim odlukama apelantica lišena imovine za koju je imala legitimno očekivanje da će joj biti dodijeljena na temelju navedenih relevantnih zakonskih odredaba, a da joj je pobijanim presudama ova naknada onemogućena. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelantičino lišavanje imovine na ovakav način nije bilo sukladno zakonu. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da Europski sud za ljudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije sukladno Europskoj konvenciji (vidi Europski sud za ljudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, stavak 54). 33. Iz svega izloženoga slijedi da je u konkretnome slučaju povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 34. U svjetlu zaključaka glede povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati navode u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te navode o povredi prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. VIII. Zaključak 35. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer način na koji je apelantica sudskim odlukama lišena svoje imovine nije bio sukladan zakonu. 36. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1000/06, rješavajući apelaciju Lidije Šuwić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Lidije Šuwić. Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Lidija Šuwić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Sarajeva, koju zastupa Edina Jahić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Opštinskog pravobranilaštva Opštine Stari grad Sarajevo (u daqnjem tekstu: Opštinsko pravobranilaštvo) zatraženo je 16. jula 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je svoj odgovor dostavio 26. jula 2007. godine, Kantonalni sud 17. jula 2007. godine, a Opštinsko pravobranilaštvo 26. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 31. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je bila nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu, u čikmi Tekija broj 1, na osnovu Ugovora o korišćenju stana broj MB705-1-3741/79 od 21. novembra 1979. godine, kog je zakqučila na osnovu rješewa o dodjeli stana Skupštine opštine Stari grad Sarajevo. 7. Gradski sekretarijat za inspekcijske poslove Grada Sarajeva je 10. novembra 1983. godine izvršio inspekcijski pregled zgrade u kojoj se nalazio apelantkiwin stan, o čemu je sačinjen i Zapisnik broj 04/07-ML-362-8-370. U zapisniku je konstatovano da je "cijeli objekat, u kom se nalazi i stan koji je naveden, dotrajao do te mjere da predstavlja opasnost za život stanara". Opština Stari grad, Sekretarijat za urbanizam i stambeno-komunalne poslove, dostavila je apelantkiwi obavijest broj 05/01-372-9/89 od 6. februara 1989. godine kojom je obavijestila apelantkinju da je predmetna zgrada na spisku zgrada i stanova ruševnog stambenog fonda Skupštine Stari grad i da se nalazi na listi prioriteta za rušenje. Apelantkiwa je predmetni stan koristila do jula 1993. godine, kad se dio zgrade u kojoj se stan nalazio srušio usljed granatirawa. 8. Rješenjem Opštine Stari grad Sarajevo broj 05/04-364-380/97 od 7. juna 1997. godine zgrada u kojoj se nalazio apelantkiwin stan je proglašena ruševnom, te je određeno da se objekat ruši i raščisti u hitnom postupku. U obrazloženju rješewa je, između ostalog, navedeno da je shodno urbanističkom projektu "Kvadrant 9" objekat koji je naveden predviđen da se ruši radi izgradnje novih objekata. Takođe, navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava, radi lične bezbjednosti Opština Stari grad Sarajevo da obezbijedi stan koji je adekvatan." 9. Apelantkiwa se tokom 1997. i 1999. godine obraćala nadležnom organu za stambeno-komunalne poslove Opštine Stari grad sa zahtjevom da joj se dodijeli drugi stan umjesto Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stana koji je srušen. U dopisu Službi za obnovu, razvoj i stambene poslove Opštine Stari grad od 19. aprila 1999. godine, apelantkiwa je navela da, postupajući shodno zahtjevu opštine, dostavlja uvjerenje zemqišno-kwižnog biroa Opštinskog suda I Sarajevo, da ona, kao ni članovi njenog porodičnog domaćinstva, nemaju u svojini nekretnine, čime je upotpunila zahtjev da joj se dodijeli drugi stan umjesto predmetnog stana na kom je bila nosilac stanarskog prava. Apelantkiwa je, takođe, navela da ukoliko Komisija za stambena pitawa Opštine Stari grad o zahtjevu ne odluči u roku od 30 dana nakon isteka roka, biće prinuđena da svoja prava ostvaruje tužbom sudu. 10. Apelantkiwa je 3. juna 1999. godine tadašnjem Opštinskom sudu I Sarajevo (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) podnijela tužbu protiv Opštine Stari grad Sarajevo (u daqnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevom je tražila da joj tužena dodijeli na korišćenje odgovarajući stan ili da joj isplati protivvrijednost takvog stana u iznosu od 66.000 KM. U toku postupka apelantkiwa je odustala od zahtjeva da joj se dodijeli odgovarajući stan, a ostala samo pri zahtjevu da se isplati protivvrijednost odgovarajućeg stana. Opštinski sud je donio Presudu broj P-273/02 od 13. juna 2003. godine kojom je djelimično usvojio apelantkiwin tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantkiwi isplati na ime činjenja iznos od 52.800,00 KM sa zateznim kamatama od 16. oktobra 2001. godine, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.186,00 KM, dok je ostali dio apelantkiwinog tužbenog zahtjeva odbijen. U obrazloženju presude se navodi da je, u skladu sa članom 52 Zakona o stambenim odnosima, u slučajevima kad treba da se izvrši iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost za život stanara, što je u ovom slučaju i bilo, jer je stan koji je sporan srušen iz tih razloga, stambeni organ morao da obezbijedi stan koji zadovoljava minimalne potrebe stanovawa. Dalje, s obzirom na to da je 6. decembra 2002. godine prestala zakonska mogućnost da se dodijeli stanarsko pravo, a apelantkiwa je savjesno pokušavala prije datog datuma da riješi svoje stambeno pitanje, te da je još 1983. godine konstatovano da je stan bezuslovan i ruševan, tužena je već tad trebala da obezbijedi adekvatan smještaj apelantkiwi. Takođe je u postupku koji je sproveden utvrđeno da je Opštinsko vijeće tužene na sjednici koja je održana 19. marta 1997. godine donijelo odluku o načinu davawa na korišćenje stanova kojima raspolaže tužena, pa je članom 4 stav 1 tačka 8 predviđeno da se stan dodijeli i licima koja su nosioci stanarskog prava na stanu koji je u ruševnom objektu, koji je shodno nalazu stručnog organa proglašen opasnim za život stanara. Pored toga, iz dokaza koji su sprovedeni sud je utvrdio da je tužena ostalim stanarima koji su u istom pravnom položaju kao apelantkiwa riješila ili rješava wihovo stambeno pitanje dodjelom stana, donacije itd. Sud smatra da bi svaka drugačija odluka suda bila diskriminatorska za apelantkinju u odnosu na druge stanare. Sud je, takođe, izvršio uvid u izjašnjenje tužene Ombudsmenima FBiH, u kom je navedeno da tužena trenutno nije u mogućnosti da udovoqi apelantkiwinom zahtjevu, jer ne raspolaže slobodnim stambenim jedinicama, čime je shodno zakqučku suda tužena priznala svoju nadležnost za rješavanje apelantkiwinog stambenog zbriwavawa. Uvidom u zahtjev za dodjelu stana od 9. oktobra 2000. godine sud je utvrdio da se apelantkiwa uz pomoć svog punomoćnika obraćala tuženoj radi toga da bi njen zahtjev trebalo da se riješi prije 6. decembra 2000. godine kad trebaju da prestanu sva stanarska prava, pa i mogućnost da se steknu stanarska prava, jer će u tom slučaju apelantkiwa da bude prinuđena da svoj zahtjev opredijeli samo za plaćanje novčanog iznosa koji će da bude neophodan za kupovinu stana na kakav ima pravo da joj se dodijeli. 11. Kantonalni sud u Sarajevu, rješavajući o žalbama apelantkinje i tužene, donio je Presudu broj Gž-117/04 od 25. februara 2004. godine kojom je uvažio žalbu tužene i Broj 24 – Strana 33 preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev u cijelosti i obavezao apelantkinju da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 3.150,00 KM, dok je apelantkiwina žalba odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je smatrao da odredba člana 52 Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu, niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava, čiji je stan uništen, isplati novčana vrijednost stana. 12. Apelantkiwa je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je Presudom broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine odbio apelantkiwinu reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da apelantkiwin zahtjev "isplata na ime činjenja" predstavlja u osnovi zahtjev da se naknadi šteta, te da u konkretnom slučaju tužena nije tužiteqki nanijela štetu legalnim preduzimanjem radwi na rušenju predmetne zgrade. Štetu na zgradi zbog koje je dovedena u ruševno stanje, a time i stanu na kom je tužiteqka imala stanarsko pravo, nije počinila tužena, već je tužena preduzela radnje na otklawanju eventualnih štetnih posljedica za treća lica u slučaju da se zgrada uruši, u skladu sa članom 103 Zakona o prostornom uređenju. U takvoj situaciji, Vrhovni sud je smatrao da nema ni krivice tužene kao pretpostavke za odgovornost za štetu. Činjenica da tužena nije apelantkiwi u upravnom postupku obezbijedila drugi stan ne može da bude predmet raspravljanja parničnog suda, sem u slučajevima kad se zahtjev za naknadu štete zasniva na naknadi štete zbog nezakonitog rada organa shodno članu 308 Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH" broj 26/93) koji je bio na snazi u vrijeme kad je nastao odnos koji je sporan, a što u postupku nije dokazano. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelantkiwa na stanu koji je sporan izgubila stanarsko pravo donošenjem pravosnažnog rješewa o rušenju objekta, u skladu sa članom 52 stav 1 Zakona o stambenim odnosima, jer je ugovor o korišćenju stana prestao po sili zakona pravosnažnošću rješewa o rušenju. Apelantkiwa, kao raniji nosilac stanarskog prava, donošenjem rješewa o rušenju postaje korisnik stana, a organ koji je donio rješenje ima obavezu da korisniku stana obezbijedi stan za minimalne potrebe. Kako tužena nije donijela rješenje u upravnom postupku shodno apelantkiwinom zahtjevu, Vrhovni sud smatra da je apelantkiwa imala mogućnost da pravnim sredstvima, koja su propisana samo u Zakonu o upravnom postupku, ostvari svoja prava, a ne tužbom u parničnom postupku. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelantkiwa navodi da joj je odlukama koje su osporene povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije apelantkiwa vidi u tome što su Kantonalni i Vrhovni sud prilikom donošewa odluka osporenih na proizvoljan način, na apelantkiwinu štetu, primijenili odredbu člana 52 Zakona o stambenim odnosima. Apelantkiwa ne osporava da citirana odredba člana 52 Zakona o stambenim odnosima ne predviđa mogućnost isplate određenog iznosa novca kao protivvrijednost za stan koji je srušen. Međutim, napominje da u vrijeme kad je donesena prvostepena presuda (2003. godine) nije više bilo moguće da se stekne stanarsko pravo, pa bi odluka o dodjeqivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva. Iz tog razloga, shodno apelantkiwinom mišljenu, zahtjev da joj se isplati novčani iznos koji odgovara vrijednosti stana je jedini moguć i izvršiv. Povredu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Broj 24 – Strana 34 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelantkiwa vidi u tome što joj umjesto stana koji je srušen, koji je predstavljao njen dom i imovinu, nije dodijeljen drugi odgovarajući stan, niti je finansijski obeštećena. Ne osporava da je rušenje predmetne zgrade predstavljalo hitnu društvenu potrebu, ali ističe da je time lišena prava na dom i imovinu, te da lišavanje tog prava ne ispuwava uslov "neophodnosti u demokratskom društvu", odnosno nije bilo proporcionalno opravdanom ciqu. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni i Kantonalni sud navode da u svojim presudama nisu počinili povrede qudskih prava koje su zagarantovane Evropskom konvencijom, iz razloga koji su navedeni u presudi. 15. Opštinsko pravobranilaštvo u odgovoru na apelaciju u potpunosti podržava odluke Vrhovnog i Kantonalnog suda. Ističe da tužena nije povrijedila apelantkiwino pravo na dom i imovinu jer tužena nije granatirala Sarajevo, već je uklonila ruševine kao posljedice granatirawa, što je bila njena obaveza kao organa uprave propisana članom 136 tadašnjeg Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 13/99), koji odgovara članu 145 novog zakona ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 7/05). Dalje, ukazuje da je apelantkiwino pozivanje na ruševnost objekta koja je utvrđena 1983. godine neprimjereno jer je apelantkiwa, kao i ostali stanari, koristila stan koji je naveden sve do granatirawa. Budući da je stan totalno devastiran usljed rata, apelantkiwa je imala pravo da ostvari povraćaj svog doma u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji predstavlja pravni osnov za rješavanje njenog prava na dom. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Član 52 Ugovor o korišćenju stana prestaje ako zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan mora da se sruši na osnovu pravosnažnog rješewa nadležnog organa ili je zgrada eksproprisana u svrhu rušewa, kao i u slučaju kad na osnovu takvog rješewa treba da se izvrši iseljavanje iz stana zato što stan ne odgovara higijenskim uslovima ili postoji opasnost za život stanara. U slučajevima iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava ne daje se otkaz, a korisnici stana mogu da se isele na osnovu pravosnažnog rješewa nadležnog organa tek pošto im zainteresovano lice, odnosno stambeni organ obezbijedi drugi stan koji zadovoljava wihove minimalne potrebe stanovawa, a u slučajevima eksproprijacije, pošto im se obezbijedi odgovarajući stan. U skladu sa propisima skupštine opštine utvrđuje se u slučajevima iz prethodnog stava da li drugi stan zadovoljava minimalne potrebe stanovawa. Žalba koja je izjavljena protiv rješewa iz stava 2 ovog člana ne zadržava izvršenje rješewa". 17. U Zakonu o prostornom uređenju ("Službeni list SRBiH" br. 9/87, 23/88, 10/90, 14/90 i 14/91) relevantne odredbe glase: "Član 203 Opštinski organ uprave koji je nadležan za poslove građewa shodno službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine, dijela građevine ili drugog objekta za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda i većih oštećewa ne može dalje da služi svojoj namjeni ili da predstavlja opasnost za život i zdravlje qudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno da se Srijeda, 7.5.2008. sprovedu, odnosno da se obezbijedi pri rušenju građevine, dijela građevine ili drugog objekta. Rušenje zgrade iz prethodnog stava ne može da se izvrši dok se nosiocu stanarskog prava, korisniku stana, odnosno vlasniku stana koji stanuje u građevini koja je određena za rušenje, ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovawa u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuju stambeni odnosi. Žalba protiv rješewa iz stava 1 ovog člana ne odlaže izvršenje rješewa u slučajevima kad se radi o neposrednoj opasnosti za život i zdravlje qudi, ili imovinu, okolne objekte i saobraćaj." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-616/04 od 5. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, presudu koja je osporena apelantkiwa je primila 24. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 4. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelantkiwa osporava navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da joj je tim presudama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine, sem u javnom interesu i pod uslovima koji su predviđeni zakonom i opštim principima međunarodnog prava. 2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 25. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, koje je sadržano u stavu 2 ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju da budu tumačena u okviru opšteg principa koji je izražen u prvom pravilu (vidi Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). 26. Evropski sud za qudska prava je naveo u više navrata da koncept "imovine" u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nesumwivo nije ograničeno na svojinu nad fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako mogu da se smatraju kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Takođe, shodno postojećem običajnom pravu "posjed" može da bude postojeći posjed ili vrijedna imovina, ukqučujući i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može da obrazloži da ima bar "legitimno očekivanje" da će ono da bude realizovano (vidi Evropski sud za qudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27; Evropski sud za qudska prava, Pressos Compania Naviera S.A. i drugi protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24). 27. U konkretnom predmetu, apelantkiwa je nakon pravosnažnosti rješewa tužene o rušenju predmetne zgrade, umjesto ranijeg pravnog statusa nosioca stanarskog prava, postala korisnik predmetnog stana, s pravom da joj se dodijeli drugi stan koji će da zadovoqi njene minimalne stambene potrebe. Pomenutim rješenjem tužene od 7. juna 1997. godine navedeno je da će "dosadašnjem korisniku stana, tj. nosiocu stanarskog prava radi lične bezbjednosti Opština Stari grad Sarajevo da obezbijedi stan koji je adekvatan", što je u skladu s pozitivnim propisima. Naime, citiranim odredbama Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju propisano je da će korisniku stana u slučaju rušewa zgrade da se obezbijedi drugi stan koji zadovoljava njegove minimalne potrebe stanovawa. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe zakona koji su navedeni, Ustavni sud smatra da je apelantkiwa imala legitimno očekivanje da će tužena da joj dodijeli drugi stan koji bi zadovoqio njene stambene potrebe i potrebe njene porodice, a na ime naknade za porušeni stan i na kojem bi ona zasnovala stanarsko pravo, te da ovo apelantkiwino legitimno očekivanje koje je zasnovano u važećem zakonu, predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 28. Stoga, donošenjem osporenih odluka kojima se odbija apelantkiwin zahtjev da joj se dodijeli drugi stan u svrhu stanovawa, odnosno za naknadu vrijednosti stana kog nije dobila na korišćenje, suprotno njenom legitimnom očekivanju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o apelantkiwinom lišavanju njene imovine, u smislu druge rečenice stava 1 člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da joj je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se isplati novčana protivvrijednost na ime činjenja koje tužena nije ispunila. 29. Za Ustavni sud ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom ciqu u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno ciqu, tj. da li uspostavlja pravičnu Broj 24 – Strana 35 ravnotežu između apelantkiwinog prava i opšteg javnog interesa. 30. Ustavni sud konstatuje da je relevantnim zakonskim odredbama u slučaju rušewa zgrade koja predstavlja opasnost za stanare i okolinu predviđeno odgovarajuće stambeno zbriwavanje stanara porušenog objekta koje se sastoji u dodjeli drugog stana koji zadovoljava minimalne stambene potrebe ranijih nosilaca stanarskih prava, odnosno korisnika stanova. Ova obaveza je dodatno obezbijeđena propisom da rušenje zgrade ne može da se izvrši dok stambeni organ ne obezbijedi drugi stan koji zadovoljava minimalne stambene potrebe korisnika stana. Ustavni sud zakqučuje da primjenom zakonskih odredbi koje su navedene u slučaju rušewa zgrade raniji nosioci stanarskih prava, odnosno korisnici stanova, ni u kom slučaju neće da budu lišeni svoje imovine, već će imovina da im bude obezbijeđena tako što će wihove minimalne stambene potrebe da budu obezbijeđene dodjelom stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. 31. U konkretnom slučaju, apelantkiwa je, nakon što tužena nije postupila shodno odredbi člana 52 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, tužbom sudu tražila da joj tužena dodijeli stan koji je odgovarajući, ili ukoliko nema na raspolaganju odgovarajući stan, kako je tužena tvrdila, da joj nadoknadi protivvrijednost činjenja na koje je tužena obavezana. Tokom parničnog postupka, odnosno nakon 6. decembra 2002. godine, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH" br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04), prestala je zakonska mogućnost da se apelantkiwi dodijeli stanarsko pravo na nekom drugom stanu, što je bio zakonom propisani način na koji je tužena trebala da izvrši svoju obavezu. Nakon toga, apelantkiwa se u svom tužbenom zahtjevu opredijelila samo na isplatu protivvrijednosti činjenja, jer je smatrala da bi odluka o dodjeqivanju drugog stana sa stanarskim pravom bila neizvršiva, te da je, stoga, zahtjev da se isplati novčani iznos jedini moguć i izvršiv. 32. Međutim, redovni sudovi su u odlukama koje su osporene tvrdili da član 52 Zakona o stambenim odnosima ne predviđa obavezu niti mogućnost da se nosiocu stanarskog prava čiji je stan uništen isplati novčana protivvrijednost stana. Ustavni sud smatra da činjenicom da je novom zakonskom legislativom prestala mogućnost da se dodijele stanarska prava na stanovima u društvenoj svojini, nije prestala obaveza tužene da ispuni obavezu prema apelantkiwi. Tužena, naime, i dalje ima obavezu na činjenje koje je nastalo prije rušewa zgrade, a koje nije ispunila. Budući da tužena nije ispunila obavezu prije stupawa na snagu novih zakonskih propisa shodno kojima više nije moguće da se stekne stanarsko pravo, Ustavni sud smatra opravdanim apelantkiwin zahtjev da joj tužena na ime činjenja koje nije izvršila, isplati njenu protivvrijednost. Pored toga, suprotno stavu Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da apelantkiwin zahtjev za naknadu nije zahtjev za naknadu štete usljed rušewa zgrade, već zahtjev za protivvrijednost činjenja koje se sastojalo u obavezi tužene da apelantkiwi obezbijedi minimalne stambene uslove u smislu Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prostornom uređenju. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je odlukama koje su osporene apelantkiwa lišena imovine za koju je imala legitimno očekivanje da će da joj bude dodijeljena na osnovu relevantnih zakonskih odredbi koje su navedene, a da joj je presudama koje su osporene ova naknada onemogućena. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da apelantkiwino lišavanje imovine na ovakav način nije bilo u skladu sa zakonom. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud za qudska prava smatra da lišavanje imovine bez ikakve naknade nije u skladu sa Evropskom konvencijom (vidi Evropski sud za qudska prava, James protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, stav 54). Broj 24 – Strana 36 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 33. Iz svega izloženog slijedi da je u konkretnom slučaju povrijeđen član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 34. U svjetlu zakqučaka u pogledu povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te navode o povredi prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 35. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđen član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer način na koji je apelantkiwa sudskim odlukama lišena svoje imovine nije bio u skladu sa zakonom. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1079/06, rješavajući apelaciju Ante Galića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Galića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ante Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva trgovine i turizma u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju su dostavili i tuženi i Kantonalni sud 31. decembra 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Služba za privredu, obnovu, razvitak i civilnu zaštitu Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Općinska služba) donijela je Rješenje broj 06-20-1-595/05 od 11. jula 2005. godine, kojim je odjavljena po sili zakona samostalna trgovačka radnja "Oskar", kao dopunsko zanimanje, vlasništvo apelanta, koju je vodio na osnovu Rješenja Općine Posušje broj 02/VI-351-177/93 od 12. oktobra 1993. godine. Drugim stavom izreke Rješenja kao dan prestanka postojanja radnje naveden je 11. juli 2005. godine, dok je trećim stavom propisano da se odjava radnje ima upisati u Registar samostalnih radnji. U obrazloženju Rješenja Općinska služba je navela da je na osnovu čl. 12. i 18. Zakona o trgovini prestalo da važi odobrenje za rad samostalne trgovačke djelatnosti, te da je apelant u skladu sa članom 12. navedenog zakona bio dužan preregistrirati samostalnu trgovačku radnju sa dopunskog u osnovno zanimanje o čemu je pismeno obaviješten 16. septembra 1999. godine. 7. Tuženi je donio Rješenje broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv navedenog prvostepenog Rješenja Općinske službe. U obrazloženju rješenja tuženi je naveo da je apelantu odobreno obavljanje predmetne djelatnosti, te da mu je 16. septembra 1999. godine poslana obavijest da izvrši preregistraciju radnje iz dopunskog u osnovno zanimanje. Dalje se navodi da su odredbom člana 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje, dok je odredbom člana 18. st. 2. i 3. istog zakona propisano da je trgovac dužan odjaviti trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima, s tim da se odjava ne može vršiti unazad. Također, u Rješenju je navedeno da se iz službenih zabilješki od 11. jula 2005. godine vidi da je apelant zadužen kao poreski obveznik i da nije podnosio zahtjev za odjavu radnje. Na kraju, tuženi je zaključio da apelant ne osporava zakonitost pobijanog rješenja osim u dijelu koji se odnosi na utvrđeni datum prestanka rada radnje, a s obzirom da se datum prestanka rada ne može utvrditi unazad, tuženi smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje. 8. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja tuženog broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine, kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi, između ostalog, da apelant nije ničim dokazao navode tužbe da je obavijestio prvostepeni organ da je sporna radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Dalje se navodi da je u vrijeme kada je apelantu izdato odobrenje za rad bio na snazi preuzeti Zakon o samostalnom privređivanju, te da je članom 33. stav 1. ovog zakona propisano da se odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem kod nadležnog općinskog organa uprave. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da je apelantu pravilno utvrđen datum prestanka rada radnje imajući u vidu da su propisi koji su bili na snazi propisivali obavezu pismene odjave radnje koja se nije mogla vršiti unatrag. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su nadležni organi proizvoljno primijenili materijalni propis pri ocjeni da apelant nije pismeno odjavio radnju prije prestanka, jer u vrijeme prestanka rada apelantove radnje važeći Zakon o trgovini nije obavezivao niti upućivao na podnošenje pismene odjave. Osim toga, apelant tvrdi da je na zapisnik kod prvostepenog organa odjavio radnju i navodi da je radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Daljnju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije udovoljio njegovom prijedlogu iz tužbe da ga sasluša kao stranku na ovu okolnost. Osim toga apelant se žali da na predmetnu situaciju nije primjenjiv Zakon o samostalnom privređivanju, jer nije preuzet kao propis Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome da je zbog pobijane presude Kantonalnog suda dužan izmiriti porez za svaku godinu do prestanka rada radnje. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su odredbom člana 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje. Odredbom člana 18. istog zakona predviđeno je da rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom po sili zakona i u drugim slučajevima, s tim da je trgovac dužan odjaviti radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priložen dokaz o izmirenim obavezama, s tim da se odjava na može vršiti unazad. Apelant, prema navodima tuženog, nije ispunio uvjete za odjavu radnje sa 1. januarom 2000. godine, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da odjavu rada radnje unazad nisu predviđali ni raniji propisi koji su se primjenjivali u momentu apelantovog osnivanja radnje do odjave. 11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u toku postupka apelant isticao da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom, a što ničim nije dokazao. Nadalje, iz spisa proizlazi da je apelant pozvan 16. septembra 1999. godine da preregistruje radnju, a pošto to nije učinio ona je odjavljena 11. jula 2005. godine po sili zakona. Što se tiče apelantovih navoda da nije saslušan pred prvostepenim tijelom, Kantonalni sud smatra da ovo saslušanje ne bi ništa promijenilo bez predočenog konkretnog dokaza da je radnja odjavljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04) "Član 18. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom, po sili zakona i u drugim slučajevima određenim zakonom. Trgovac je dužan da odjavi trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima. Prestanak obavljanja trgovačke radnje utvrđuje se danom navedenim u odjavi, s tim da se obavljanje trgovačke djelatnosti ne može odjaviti unazad. Ako u odjavi nije naveden datum prestanka rada trgovačke radnje, prestanak se utvrđuje danom podnošenja zahtjeva za odjavu. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi po sili zakona: Š...Ć 3. ako prestane ispunjavati bilo koji od uvjeta navedenih u članu 12. ovog zakona; Š...Ć" 13. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 9/05) relevantne odredbe glase: "Član 22. U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom Broj 24 – Strana 37 postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 33. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar. U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Broj 24 – Strana 38 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom, navodeći da prvostepeni i drugostepeni organ, a zatim i sud koji je rješavao upravni spor, nisu uzeli u obzir činjenicu da je odjavio radnju sa 1. januarom 2000. godine, na zapisnik kod prvostepenog organa. Apelant također smatra da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su primijenjeni propisi koji nisu bili na snazi u relevantnom periodu. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu da ga sasluša kao svjedoka na okolnost da je radnju odjavio na zapisnik pred prvostepenim organom. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Uvidom u priloženu dokumentaciju Ustavni sud je utvrdio da je dopisom Općine Posušje, Služba za privredu i obnovu od 16. septembra 1999. godine, apelant pozvan da, u skladu sa Zakonom o trgovini i Pravilnikom o sadržaju i vođenju trgovačkih radnji, preregistruje svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili da je odjavi. Općinska služba je 11. jula 2005. godine donijela Rješenje kojim je po sili zakona apelantova radnja odjavljena sa 11. julom 2005. godine. Protiv navedenog Rješenja apelant je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, a zatim pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda tužba je odbijena i potvrđeno drugostepeno rješenje. 23. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine). 24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Kantonalnog suda u upravnom sporu bila proizvoljna, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostepeni organ ispravno postupio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, ističući da su nadležni organi uprave donijeli pravilno rješenje kada su predmetnu trgovačku radnju odjavili po sili zakona sa 11. julom 2005. godine. Dalje se navodi da apelant ničim nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je radnja prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Imajući u vidu da je odobrenje za rad predmetne radnje izdato u skladu sa Zakonom o samostalnom privređivanju, te da odredba člana 33. stav 1. navedenog zakona propisuje da: "odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog općinskog organa uprave", kao i Srijeda, 7.5.2008. činjenicu da je apelanta obavijestila Općinska služba da je dužan preregistrirati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili je odjaviti, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantu pravilno određen datum prestanka rada radnje, kao i da nije došlo do povrede pravila upravnog postupka. 26. Apelant se žali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je Zakon o trgovini na koji se poziva sud stupio na snagu 2004. godine, a ranije važeći Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 19/96) nije sadržavao odredbu o pisanoj odjavi radnje. Također, apelant se žali da se Kantonalni sud poziva na odredbe Zakona o samostalnom privređivanju koji, suprotno onom što navodi Kantonalni sud, nije preuzet. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Služba za privredu, obnovu i razvitak poslala 19. septembra 1999. godine obavijest apelantu da je dužan "preregistrovati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje, ili je odjaviti", a u skladu sa odredbama važećeg Zakona o trgovini. Iako tada važeći zakon ne sadrži odredbu o pisanoj odjavi radnje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakav dokaz da je odjavio radnju, a kako se prema tada važećim propisima Zakona o trgovini radnja ne može odjaviti retroaktivno, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelntovim navodima nije bilo proizvoljne primjene materijalnih propisa, odnosno da ne postoje dokazi o arbitrarnom odlučivanju koje je uvjetovalo povredu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje. 27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku upravnog postupka i upravnog spora tvrdio da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da apelant svoje navode u navedenom smislu nije ničim potkrijepio. Također, Kantonalni sud je konstatovao i da je paušalan apelantov navod da "ne može dokazati odjavu radnje na zapisnik, jer mu zapisnik nije dostupan", s obzirom da je apelant mogao da traži kopiju zapisnika u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su Kantonalni sud i nadležni organi uprave ovakvim utvrđenjima proizvoljno primijenili relevantni zakon. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i tuženi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. 28. Što se tiče apelantovih primjedbi da nije pozvan da da iskaz pred Kantonalnim sudom, odnosno da ga sud sasluša kao stranku na okolnost davanja izjave kojom je odjavio radnju pred prvostepenim organom, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na član 22. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud primjećuje da je apelant isti žalbeni navod o davanju izjave pred prvostepenim sudom na zapisnik kojom je, navodno, odjavio spornu radnju isticao pred prvostepenim organom i u postupku o žalbi. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je na sudu da odluči koje će dokaze izvesti, te da smatra da nepozivanje apelanta da bude saslušan kao stranka nije bilo od uticaja u konkretnom slučaju za prirodu presude Kantonalnog suda, ili da je ovim povrijeđeno apelantovo pravo na pravičnu raspravu. Osim toga Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio: "74. Sud ističe da aplikantima nije oduzeta mogućnost da traže javnu raspravu premda je na sudovima da odluče da li je rasprava potrebna (vidi, mutatis mutandis, Martinie protiv Francuske, stav 44). Takav stav upravnih sudova je opravdan. Budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, Sud smatra da su zahtjevi koji se odnose na pravičnost ispunjeni i da javna rasprava nije bila potrebna. 75. Prema tome, u pogledu neodržavanja javne rasprave, član 6. stav 1. Konvencije nije povrijeđen." 29. Dakle, kako je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom ponavljao navode koje je već istakao pred upravnim organima i iznosio činjenice koje su bile predmet utvrđivanja i od upravnih organa, a koje nije uspio dokazati, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, ne udovoljavajući apelantovom prijedlogu, Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na javnu raspravu pred sudom. 30. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi 31. U svijetlu zaključaka u pogledu navodnih povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 32. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava i paušalno utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na javnu raspravu u slučaju kada je predlagao utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza koji su bili pred upravnim organima predmet utvrđivanja i ocjene. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1079/06, rješavajući apelaciju Ante Galića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Galića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj U-176/05 od 28. veljače 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ante Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, odvjetnica iz Mostara, podnio je 6. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 39 travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-176/05 od 28. veljače 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i sudionika u postupku, Federalnog ministarstva trgovine i turizma u Mostaru (u daljnjem tekstu: tuženi), zatražena je 11. prosinca 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju su dostavili i tuženi i Kantonalni sud 31. prosinca 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantu 6. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Služba za gospodarstvo, obnovu, razvitak i civilnu zaštitu Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Općinska služba) je donijela Rješenje broj 06-20-1-595/05 od 11. srpnja 2005. godine, kojim je odjavljena po sili zakona samostalna trgovačka radnja "Oskar", kao dopunsko zanimanje, vlasništvo apelanta, koju je vodio na temelju Rješenja Općine Posušje broj 02/VI-351-177/93 od 12. listopada 1993. godine. Drugim stavkom izreke Rješenja kao dan prestanka postojanja radnje naveden je 11. srpnja 2005. godine, dok je trećim stavkom propisano da se odjava radnje ima upisati u Registar samostalnih radnji. U obrazloženju Rješenja Općinska je služba navela da je na temelju čl. 12. i 18. Zakona o trgovini prestalo važiti odobrenje za rad samostalne trgovačke djelatnosti, te da je apelant sukladno članku 12. navedenoga zakona bio dužan preregistrirati samostalnu trgovačku radnju sa dopunskog u osnovno zanimanje o čemu je pismeno obaviješten 16. rujna 1999. godine. 7. Tuženi je donio Rješenje broj 05-05-202/05 od 17. listopada 2005. godine kojim je odbio kao neutemeljen apelantov priziv protiv navedenoga prvostupanjskoga Rješenja Općinske službe. U obrazloženju rješenja tuženi je naveo da je apelantu odobreno obavljanje predmetne djelatnosti, te da mu je 16. rujna 1999. godine poslana obavijest da izvrši preregistriranje radnje iz dopunskoga u osnovno zanimanje. Dalje se navodi da su odredbom članka 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje, dok je odredbom članka 18. st. 2. i 3. istog zakona propisano da je trgovac dužan odjaviti trgovačku radnju pismenim putem mjerodavnome tijelu prije prestanka rada uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obveza prema javnim prihodima, s tim da se odjava ne može vršiti unazad. Također, u Rješenju je navedeno da se iz službenih zabilješki od 11. srpnja 2005. godine vidi da je apelant zadužen kao porezni obveznik i da nije podnosio zahtjev za odjavu radnje. Na koncu, tuženi je zaključio da apelant ne pobija zakonitost pobijanoga rješenja osim u dijelu koji se odnosi na utvrđeni nadnevak prestanka rada radnje, a obzirom da se nadnevak prestanka rada ne može utvrditi unazad, tuženi smatra da je prvostupanjsko tijelo pravilno postupio kada je donio pobijano rješenje. 8. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješenja tuženog broj 05-05-202/05 od 17. listopada 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-176/05 od 28. veljače 2006. godine, kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi, između ostalog, da apelant nije ničim dokazao navode tužbe da je obavijestio prvostupanjsko tijelo da je prijeporna radnja prestala sa radom 1. siječnja 2000. godine. Dalje se navodi da je u vrijeme kada je apelantu izdato odobrenje za rad bio na snazi preuzeti Zakon o samostalnom privređivanju, te da je člankom 33. stavak 1. ovog zakona propisano da se Broj 24 – Strana 40 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem kod mjerodavnog općinskog tijela uprave. Na koncu, Kantonalni sud zaključuje da je apelantu pravilno utvrđen nadnevak prestanka rada radnje imajući u vidu da su propisi koji su bili na snazi propisivali obvezu pismene odjave radnje koja se nije mogla vršiti unatrag. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tomu što su mjerodavna tijela proizvoljno primijenila materijalni propis pri ocjeni da apelant nije pismeno odjavio radnju prije prestanka, jer u vrijeme prestanka rada apelantove radnje važeći Zakon o trgovini nije obvezivao niti upućivao na podnošenje pismene odjave. Osim toga, apelant tvrdi da je na zapisnik kod prvostupanjskoga tijela odjavio radnju i navodi da je radnja prestala sa radom 1. siječnja 2000. godine. Daljnju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije udovoljio njegovome prijedlogu iz tužbe da ga sasluša kao stranku na ovu okolnost. Osim toga apelant se žali da na predmetnu situaciju nije primjenjiv Zakon o samostalnom privređivanju, jer nije preuzet kao propis Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tomu da je zbog pobijane presude Kantonalnog suda dužan izmiriti porez za svaku godinu do prestanka rada radnje. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su odredbom članka 12. Zakona o trgovini propisani uvjeti za osnivanje trgovačke radnje. Odredbom članka 18. istog zakona predviđeno je da rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje važiti odjavom po sili zakona i u drugim slučajevima, s tim da je trgovac dužan odjaviti radnju pismenim putem mjerodavnome tijelu prije prestanka rada, uz priložen dokaz o izmirenim obvezama, s tim da se odjava na može vršiti unazad. Apelant, prema navodima tuženoga, nije ispunio uvjete za odjavu radnje sa 1. siječnjem 2000. godine, pogotovu kada se ima u vidu činjenica da odjavu rada radnje unazad nisu predviđali ni raniji propisi koji su se primjenjivali u momentu apelantovog osnivanja radnje do odjave. 11. Kantonalni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je tijekom postupka apelant isticao da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostupanjskom tijelom, a što ničim nije dokazao. Nadalje, iz spisa proizlazi da je apelant pozvan 16. rujna 1999. godine da preregistrira radnju, a pošto to nije učinio ona je odjavljena 11. srpnja 2005. godine po sili zakona. Što se tiče apelantovih navoda da nije saslušan pred prvostupanjskom tijelom, Kantonalni sud smatra da ovo saslušanje ne bi ništa promijenilo bez podastrtoga konkretnog dokaza da je radnja odjavljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04) "Članak 18. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje važiti odjavom, po sili zakona i u drugim slučajevima određenim zakonom. Trgovac je dužan odjaviti trgovačku radnju pismenim putem mjerodavnom tijelu prije prestanka rada, uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obveza prema javnim prihodima. Prestanak obavljanja trgovačke radnje utvrđuje se danom navedenim u odjavi, s tim da se obavljanje trgovačke djelatnosti ne može odjaviti unazad. Srijeda, 7.5.2008. Ako u odjavi nije naveden nadnevak prestanka rada trgovačke radnje, prestanak se utvrđuje danom podnošenja zahtjeva za odjavu. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje važiti po sili zakona: Š...Ć 3. ako prestane ispunjavati bilo koji od uvjeta navedenih u članku 12. ovog zakona; Š...Ć" 13. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 9/05) relevantne odredbe glase: "Članak 22. U tužbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nedvojbeno ukazuju da je činjenično stanje očevidno drukčije od onoga koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uvjetom da tužitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnoga postupka. Svaka je stranka dužna dokazati činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne podastre dokaze za svoje navode ili se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka odlučna činjenica, o njezinom će postojanju sud zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Članak 33. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnome postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drukčije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnome postupku i otkloni povrede pravila upravnoga postupka, poništit će pobijani upravni akt i prvostupanjski upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar. U slučaju iz stavka 2. ovoga članka sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog članka sudskoga vijeća ili preko drugoga suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugoga suda, taj je sud obvezan postupiti po zahtjevu zamolbenog suda i obavijestiti stranke da mogu nazočiti ročištu za izvođenje dokaza". VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-176/05 od 28. veljače 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 29. ožujka 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan pobijanom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali na postupak koji je okončan pobijanom presudom, navodeći da prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo, a potom i sud koji je rješavao upravni spor, nisu uzeli u obzir činjenicu da je odjavio radnju sa 1. siječnjem 2000. godine, na zapisnik kod prvostupanjskoga tijela. Apelant također smatra da je došlo do proizvoljne primjene materijalnoga prava, jer su primijenjeni propisi koji nisu bili na snazi u relevantnome razdoblju. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije udovoljio njegovom zahtjevu da ga sasluša kao svjedoka na okolnost da je radnju odjavio na zapisnik pred prvostupanjskom tijelom. Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Uvidom u priloženu dokumentaciju Ustavni je sud ustvrdio da je dopisom Općine Posušje, Služba za gospodarstvo i obnovu od 16. rujna 1999. godine, apelant pozvan da, sukladno Zakonu o trgovini i Pravilniku o sadržaju i vođenju trgovačkih radnji, preregistrira svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili da je odjavi. Općinska je služba 11. srpnja 2005. godine donijela Rješenje kojim je po sili zakona apelantova radnja odjavljena sa 11. srpnjem 2005. godine. Protiv navedenoga Rješenja apelant je izjavio priziv koji je tuženi odbio, a potom pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda tužba je odbijena i potvrđeno drugostupanjsko rješenje. 23. Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud općenito nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, učinkoviti pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove mjerodavnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očevidno proizvoljnom. Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u mjerodavnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatljivosti od 6. rujna 2000. godine). 24. Zadaća Ustavnoga suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jeste ocijeniti je li primjena zakona od Kantonalnog Broj 24 – Strana 41 suda u upravnom sporu bila proizvoljna, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao razvidno i precizno obrazloženje. Naime, Kantonalni je sud u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostupanjsko tijelo ispravno postupilo kada je apelantov priziv odbio kao neutemeljen, ističući da su mjerodavna tijela uprave donijela pravilno rješenje kada su predmetnu trgovačku radnju odjavili po sili zakona sa 11. srpnjem 2005. godine. Dalje se navodi da apelant ničim nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je radnja prestala sa radom 1. siječnja 2000. godine. Imajući u vidu da je odobrenje za rad predmetne radnje izdato sukladno Zakonom o samostalnom privređivanju, te da odredba članka 33. stavak 1. navedenoga zakona propisuje da: "odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod mjerodavnoga općinskoga tijela uprave", kao i činjenicu da je apelanta obavijestila Općinska služba da je dužan preregistrirati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili je odjaviti, Kantonalni je sud ustvrdio da je apelantu pravilno određen nadnevak prestanka rada radnje, kao i da nije došlo do povrede pravila upravnoga postupka. 26. Apelant se žali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer je Zakon o trgovini na koji se poziva sud stupio na snagu 2004. godine, a ranije važeći Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 19/96) nije sadržavao odredbu o pisanoj odjavi radnje. Također, apelant se žali da se Kantonalni sud poziva na odredbe Zakona o samostalnom privređivanju koji, oprečno onome što navodi Kantonalni sud, nije preuzet. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Služba za gospodarstvo, obnovu i razvitak poslala 19. rujna 1999. godine obavijest apelantu da je dužan "preregistrirati svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje, ili je odjaviti", a sukladno odredbama važećega Zakona o trgovini. Iako tada važeći zakon ne sadrži odredbu o pisanoj odjavi radnje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakav dokaz da je odjavio radnju, a kako se prema tada važećim propisima Zakona o trgovini radnja ne može odjaviti retroaktivno, Ustavni sud smatra da u svezi sa ovim apelntovim navodima nije bilo proizvoljne primjene materijalnih propisa, odnosno da ne postoje dokazi o arbitrarnom odlučivanju koje je uvjetovalo povredu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje. 27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant tijekom upravnoga postupka i upravnoga spora tvrdio da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostupanjskom tijelom. Međutim, Kantonalni je sud zaključio da apelant svoje navode u navedenome smislu nije ničim potkrijepio. Također, Kantonalni je sud konstatirao i da je paušalan apelantov navod da "ne može dokazati odjavu radnje na zapisnik, jer mu zapisnik nije dostupan", obzirom da je apelant mogao da traži presliku zapisnika sukladno odredbama Zakona o upravnome postupku. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su Kantonalni sud i mjerodavna tijela uprave ovakvim utvrđenjima proizvoljno primijenili relevantni zakon. Dapače, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i tuženi dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tomu uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. 28. Što se tiče apelantovih primjedbi da nije pozvan davati iskaz pred Kantonalnim sudom, odnosno da ga sud sasluša kao stranku na okolnost davanja izjave kojom je odjavio radnju pred prvostupanjskim tijelom, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na članak 22. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nedvojbeno ukazuju da je činjenično stanje očevidno drukčije od onoga koje je utvrđeno u upravnome postupku i pod uvjetom da tužitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnoga postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud primjećuje da je apelant isti prizivni navod o davanju izjave pred prvostupanjskim sudom na zapisnik kojom je, navodno, odjavio Broj 24 – Strana 42 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prijepornu radnju isticao pred prvostupanjskim tijelom i u postupku o prizivu. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je na sudu da odluči koje će dokaze izvesti, te da smatra da nepozivanje apelanta da bude saslušan kao stranka nije bilo od utjecaja u konkretnome slučaju za narav presude Kantonalnoga suda, ili da je ovim povrijeđeno apelantovo pravo na pravičnu raspravu. Osim toga Ustavi sud podsjeća na praksu Europskoga suda (vidi Europski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. travnja 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud ustvrdio: "74. Sud ističe da aplikantima nije oduzeta mogućnost traženja javne rasprave premda je na sudovima da odluče je li rasprava potrebna (vidi, mutatis mutandis, Martinie protiv Francuske, stav 44). Takav stav upravnih sudova je opravdan. Budući su aplikanti imali mogućnost izložiti predmet u pismenoj formi i prezentirati svoje odgovore na komentare druge strane, Sud smatra da su zahtjevi koji se odnose na pravičnost ispunjeni i da javna rasprava nije bila potrebna. 75. Prema tomu, glede neodržavanja javne rasprave, članak 6. stavak 1. Konvencije nije povrijeđen." 29. Dakle, kako je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom ponavljao navode koje je već istaknuo pred upravnim tijelima i iznosio činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja i od upravnih tijela, a koje nije uspio dokazati, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, ne udovoljavajući apelantovom prijedlogu, Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na javnu raspravu pred sudom. 30. Na temelju navedenoga Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zagarantirano člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi 31. U svijetlu zaključaka glede navodnih povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije. VIII. Zaključak 32. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer pobijana presuda nije rezultat proizvoljne primjene materijalnoga prava i paušalno utvrđenoga činjeničnog stanja i ocjene dokaza, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na javnu raspravu u slučaju kada je predlagao utvrđivanje činjenica i izvođenje dokaza koji su bili pred upravnim tijelima predmetom utvrđivanja i ocjene. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1079/06, rješavajući apelaciju Ante Galića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Ante Galića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ante Galić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Danka Vučina, advokatica iz Mostara, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva trgovine i turizma u Mostaru (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 11. decembra 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavili su i tuženi i Kantonalni sud 31. decembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Služba za privredu, obnovu, razvoj i civilnu zaštitu Opštine Posušje (u daqnjem tekstu: Opštinska služba) donijela je Rješenje broj 06-20-1-595/05 od 11. jula 2005. godine, kojim je odjavljena po sili zakona samostalna trgovačka radwa "Oskar", kao dopunsko zanimanje, svojina apelanta, koju je vodio na osnovu Rješewa Opštine Posušje broj 02/VI-351-177/93 od 12. oktobra 1993. godine. Drugim stavom izreke Rješewa kao dan prestanka postojawa radnje naveden je 11. juli 2005. godine, dok je trećim stavom propisano da odjava radnje ima da se upiše u Registar samostalnih radwi. U obrazloženju Rješewa Opštinska služba je navela da je na osnovu čl. 12 i 18 Zakona o trgovini prestalo da važi odobrenje za rad samostalne trgovačke djelatnosti, te da je apelant u skladu sa članom 12 navedenog zakona bio dužan da preregistruje samostalnu trgovačku radnju sa dopunskog u osnovno zanimanje o čemu je pismeno obaviješten 16. septembra 1999. godine. 7. Tuženi je donio Rješenje broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv navedenog prvostepenog Rješewa Opštinske službe. U obrazloženju rješewa tuženi je naveo da je apelantu odobreno da obavlja predmetnu djelatnost, te da mu je 16. septembra 1999. godine poslana obavijest da izvrši preregistraciju radnje iz dopunskog u osnovno zanimanje. Dalje se navodi da su odredbom člana 12 Zakona o trgovini propisani uslovi za osnivanje trgovačke radnje, dok je odredbom člana 18 st. 2 i 3 istog zakona propisano da je trgovac dužan da odjavi trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije nego što prestane sa radom uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima, s tim da odjava ne može da se vrši unazad. Takođe, u Rješenju je navedeno da se iz službenih zabilješki od 11. jula 2005. godine vidi da je apelant zadužen kao poreski obveznik i da nije podnosio zahtjev da odjavi radnju. Na kraju, tuženi je zakqučio da apelant ne osporava zakonitost Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osporavanog rješewa sem u dijelu koji se odnosi na utvrđeni datum prestanka rada radnje, a s obzirom da datum prestanka rada ne može da se utvrdi unazad, tuženi smatra da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio osporavano rješenje. 8. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv Rješewa tuženog broj 05-05-202/05 od 17. oktobra 2005. godine. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-176/05 od 28. februara 2006. godine, kojom je apelantova tužba odbijena. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi, između ostalog, da apelant nije ničim dokazao navode tužbe da je obavijestio prvostepeni organ da je sporna radwa prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Dalje se navodi da je u vrijeme kada je apelantu izdato odobrenje za rad bio na snazi preuzeti Zakon o samostalnom privređivanju, te da je članom 33 stav 1 ovog zakona propisano da se odjava obavljanja djelatnosti vrši pismenim putem kod nadležnog opštinskog organa uprave. Na kraju, Kantonalni sud zakqučuje da je pravilno utvrđen datum prestanka rada apelantove radnje imajući u vidu da su propisi koji su bili na snazi propisivali obavezu da se radwa pismeno odjavi, što nije moglo da se vrši unatrag. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su nadležni organi proizvoqno primijenili materijalni propis pri ocjeni da apelant nije pismeno odjavio radnju prije prestanka, jer u vrijeme prestanka rada apelantove radnje važeći Zakon o trgovini nije obavezivao niti upućivao na podnošenje pismene odjave. Sem toga, apelant tvrdi da je na zapisnik kod prvostepenog organa odjavio radnju i navodi da je radwa prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Daqnju povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da Kantonalni sud nije udovoqio njegovom predlogu iz tužbe da ga sasluša kao stranku na ovu okolnost. Sem toga apelant se žali da na predmetnu situaciju nije primjenqiv Zakon o samostalnom privređivanju, jer nije preuzet kao propis Bosne i Hercegovine. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome da je zbog osporavane presude Kantonalnog suda dužan da izmiri porez za svaku godinu do prestanka rada radnje. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da su odredbom člana 12 Zakona o trgovini propisani uslovi za osnivanje trgovačke radnje. Odredbom člana 18 istog zakona predviđeno je da rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom po sili zakona i u drugim slučajevima, s tim da je trgovac dužan da odjavi radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priložen dokaz o izmirenim obavezama, s tim da odjava na može da se vrši unazad. Apelant, prema navodima tuženog, nije ispunio uslove za odjavu radnje sa 1. januarom 2000. godine, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da odjavu rada radnje unazad nisu predviđali ni raniji propisi koji su se primjewivali u momentu apelantovog osnivawa radnje do odjave. 11. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u toku postupka apelant isticao da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom, a što ničim nije dokazao. Dalje, iz spisa proizilazi da je apelant pozvan 16. septembra 1999. godine da preregistruje radnju, a pošto to nije učinio ona je odjavljena 11. jula 2005. godine po sili zakona. Što se tiče apelantovih navoda da nije saslušan pred prvostepenim organom, Kantonalni sud smatra da ovo saslušanje ne bi ništa promijenilo bez predočenog konkretnog dokaza da je radwa odjavljena. Broj 24 – Strana 43 V. Relevantni propisi 12. Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 64/04) "Član 18 Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi odjavom, po sili zakona i u drugim slučajevima određenim zakonom. Trgovac je dužan da odjavi trgovačku radnju pismenim putem nadležnom organu prije prestanka rada, uz priloženi dokaz da nema neizmirenih obaveza prema javnim prihodima. Prestanak obavljanja trgovačke radnje utvrđuje se danom koji je naveden u odjavi, s tim da obavljanje trgovačke djelatnosti ne može da se odjavi unazad. Ako u odjavi nije naveden datum prestanka rada trgovačke radnje, prestanak se utvrđuje danom podnošewa zahtjeva za odjavu. Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke radnje prestaje da važi po sili zakona: Š...Ć 3. ako prestane ispuwavati bilo koji od uslova koji su navedeni u članu 12 ovog zakona; Š...Ć" 13. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 9/05) relevantne odredbe glase: "Član 22 U tužbi ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, sem ako nesumwivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da bez svoje krivice nije mogao da ih iznese, odnosno predloži do završetka upravnog postupka. Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na koje se poziva. Ako stranka ne predoči dokaze za svoje navode ili na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da se utvrdi neka odlučna činjenica, o njenom postojanju sud će zakqučiti primjenom pravila o teretu dokazivawa. Član 33 Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje koje je utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništiće osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar. U slučaju iz stava 2 ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća ili preko drugog suda. Na raspravu se poziva i stranka. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda, taj sud je obavezan da postupi po zahtjevu zamolbenog suda i obavijesti stranke da mogu da prisustvuju ročištu za izvođenje dokaza". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-176/05 od 28. februara 2006. Broj 24 – Strana 44 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. marta 2006. godine, a apelacija je podnesena 7. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično saslušanje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Apelant se žali na postupak koji je okončan osporenom presudom, navodeći da prvostepeni i drugostepeni organ, a zatim i sud koji je rješavao upravni spor, nisu uzeli u obzir činjenicu da je odjavio radnju sa 1. januarom 2000. godine, na zapisnik kod prvostepenog organa. Apelant takođe smatra da je došlo do proizvoqne primjene materijalnog prava, jer su primijenjeni propisi koji nisu bili na snazi u relevantnom periodu. Takođe, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer Kantonalni sud nije udovoqio njegovom zahtjevu da ga sasluša kao svjedoka na okolnost da je radnju odjavio na zapisnik pred prvostepenim organom. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Uvidom u priloženu dokumentaciju Ustavni sud je utvrdio da je dopisom Opštine Posušje, Služba za privredu i obnovu od 16. septembra 1999. godine, apelant pozvan da, u skladu sa Zakonom o trgovini i Pravilnikom o sadržaju i vođenju trgovačkih radwi, preregistruje svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili da je odjavi. Opštinska služba je 11. jula 2005. godine donijela Rješenje kojim je po sili zakona apelantova radwa odjavljena sa 11. julom 2005. godine. Protiv navedenog rješewa apelant je izjavio žalbu koju je tuženi odbio, a zatim pokrenuo upravni spor. Presudom Kantonalnog suda tužba je odbijena i potvrđeno drugostepeno rješenje. 23. Shodno sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud generalno nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoqna Srijeda, 7.5.2008. ili diskriminatorska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zakqučaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očigledno proizvoqnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za qudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno" (vidi Dom za qudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, Odluka o prihvatqivosti od 6. septembra 2000. godine). 24. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je primjena zakona od Kantonalnog suda u upravnom sporu bila proizvoqna, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je drugostepeni organ ispravno postupio kada je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, ističući da su nadležni organi uprave donijeli pravilno rješenje kada su predmetnu trgovačku radnju odjavili po sili zakona sa 11. julom 2005. godine. Dalje se navodi da apelant ničim nije dokazao tvrdnju iz tužbe da je radwa prestala sa radom 1. januara 2000. godine. Imajući u vidu da je odobrenje za rad predmetne radnje izdato u skladu sa Zakonom o samostalnom privređivanju, te da odredba člana 33 stav 1 navedenog zakona propisuje da: "odjava obavljanja djelatnosti vrši se pismenim putem, prije prestanka rada, kod nadležnog opštinskog organa uprave", kao i činjenicu da je apelanta obavijestila Opštinska služba da je dužan da preregistruje svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje ili da je odjavi, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantu pravilno određen datum prestanka rada radnje, kao i da nije došlo do povrede pravila upravnog postupka. 26. Apelant se žali da je Kantonalni sud proizvoqno primijenio materijalno pravo, jer je Zakon o trgovini na koji se poziva sud stupio na snagu 2004. godine, a ranije važeći Zakon o trgovini ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/95 i 19/96) nije sadržavao odredbu o pisanoj odjavi radnje. Takođe, apelant se žali da se Kantonalni sud poziva na odredbe Zakona o samostalnom privređivanju koji, suprotno onom što navodi Kantonalni sud, nije preuzet. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Služba za privredu, obnovu i razvoj poslala 19. septembra 1999. godine obavještenje apelantu da je dužan "da preregistruje svoju trgovačku radnju iz dopunskog u osnovno zanimanje, ili da je odjavi", a u skladu sa odredbama važećeg Zakona o trgovini. Iako tada važeći zakon ne sadrži odredbu o pisanoj odjavi radnje, Ustavni sud primjećuje da apelant ne nudi nikakav dokaz da je odjavio radnju, a kako shodno tada važećim propisima Zakona o trgovini radwa ne može da se odjavi retroaktivno, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim apelntovim navodima nije bilo proizvoqne primjene materijalnih propisa, odnosno da ne postoje dokazi o arbitrarnom odlučivanju koje je uslovilo povredu apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje. 27. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku upravnog postupka i upravnog spora tvrdio da je odjavio radnju na zapisnik pred prvostepenim organom. Međutim, Kantonalni sud je zakqučio da apelant svoje navode u navedenom smislu nije ničim potkrijepio. Takođe, Kantonalni sud je konstatovao i da je paušalan apelantov navod da "ne može da dokaže odjavu radnje na zapisnik, jer mu zapisnik nije dostupan", s obzirom da Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je apelant mogao da traži kopiju zapisnika u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Ustavni sud ne može da nađe bilo kakve elemente koji bi ukazali da su Kantonalni sud i nadležni organi uprave ovakvim utvrđewima proizvoqno primijenili relevantni zakon. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i tuženi dali detaqno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupawa i odluke u kontekstu navedenih apelantovih prigovora. 28. Što se tiče apelantovih primjedbi da nije pozvan da da iskaz pred Kantonalnim sudom, odnosno da ga sud sasluša kao stranku na okolnost davawa izjave kojom je odjavio radnju pred prvostepenim organom, čime je, navodno, povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na član 22 Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da u tužbi ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi, sem ako nesumwivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da bez svoje krivice nije mogao da ih iznese, odnosno predloži do završetka upravnog postupka. Imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud primjećuje da je apelant isti žalbeni navod o davanju izjave pred prvostepenim sudom na zapisnik kojom je, navodno, odjavio spornu radnju isticao pred prvostepenim organom i u postupku o žalbi. Sem toga, Ustavni sud podsjeća da je na sudu da odluči koje će dokaze da izvede, te da smatra da nepozivanje apelanta da bude saslušan kao stranka nije bilo od uticaja u konkretnom slučaju za prirodu presude Kantonalnog suda, ili da je ovim povrijeđeno apelantovo pravo na pravičnu raspravu. Sem toga Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za qudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio: "74. Sud ističe da aplikantima nije oduzeta mogućnost da traže javnu raspravu premda je na sudovima da odluče da li je rasprava potrebna (vidi, mutatis mutandis, Martinie protiv Francuske, stav 44). Takav stav upravnih sudova je opravdan. Budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentuju svoje odgovore na komentare druge strane, Sud smatra da su zahtjevi koji se odnose na pravičnost ispunjeni i da javna rasprava nije bila potrebna. 75. Shodno tome, u pogledu neodržavawa javne rasprave, član 6 stav 1 Konvencije nije povrijeđen." 29. Dakle, kako je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom ponavljao navode koje je već istakao pred upravnim organima i iznosio činjenice koje su bile predmet utvrđivawa i od upravnih organa, a koje nije uspio da dokaže, Ustavni sud zakqučuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, ne zadovoljavajući apelantovom predlogu, Kantonalni sud povrijedio njegovo pravo na javnu raspravu pred sudom. 30. Na osnovu navedenog Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje koje je zagarantovano članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi 31. U svijetlu zakqučaka u pogledu navodnih povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije. VIII. Zakqučak 32. Nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer osporena presuda nije rezultat proizvoqne primjene materijalnog prava i paušalno utvrđenog činjeničnog stawa i ocjene dokaza, niti je povrijeđeno apelantovo pravo na javnu raspravu u slučaju kada 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 45 je predlagao da se utvrde činjenice i izvedu dokazi koji su bili pred upravnim organima predmet utvrđivawa i ocjene. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1084/06, rješavajući apelaciju "Denimexa" d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Denimexa" d.o.o. Gračanica. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala apelantova ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Denimex" d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Nedim Moralić, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja izvršenja dopuštenog Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2841/98 od 30. novembra 1998. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i učesnika u postupku, Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane, kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. oktobra 2007. godine, a izvršenik 25. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Broj 24 – Strana 46 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), donesenom u ponovljenom postupku broj Ps-238/97 od 18. marta 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-182/98 od 30. jula 1998. godine, izvršenik je obavezan da isplati apelantu, na ime neplaćenih računa za kupljenu robu, ukupan iznos od 24.163,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. decembra 1996. godine pa do konačne isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 6. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za izvršenje pravosnažne presude, Općinski sud je Rješenjem broj IP-2841/98 od 30. novembra 1998. godine dopustio izvršenje na način, u visini i obimu kako je pobliže opisano u rješenju i njime obustavio provođenje izvršenja na period od tri godine počevši od 16. oktobra 1998. godine, na osnovu čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 39/98). 7. Općinski sud je, zatim, van ročišta donio Rješenje broj IP-2841/98 od 16. aprila 2002. godine kojim je izvršni postupak obustavio. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je članom 4. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/01) određeno da će se obaveze FBiH prema pravnim i fizičkim licima nastale za potrebe odbrane evidentirati u Federalnom ministarstvu finansija, na osnovu pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o naknadi zaključenih sa nadležnim organima uprave, ugovora i drugih pravnih akata donesenih na osnovu propisa iz člana 2. navedenog zakona. Potraživanja koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, kako je dalje navedeno, proglašavaju se javnim dugom FBiH, pa će se i isplata vršiti u skladu sa članom 7. tog zakona. 8. Rješenjem Općinskog suda broj IP-2841/98 od 15. novembra 2002. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 16. aprila 2002. godine odbačena je kao nepravovremena, jer je podnesena po proteku pet mjeseci od dana prijema osporenog rješenja. Ovo rješenje postalo je pravosnažno 2. decembra 2002. godine. 9. O novom apelantovom prijedlogu Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Međutim, banka kojoj je rješenje dostavljeno na provođenje obavijestila je apelanta da mora postupiti u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja nastalih obaveza u FBiH, te odlukama Vlade donesenim na osnovu tog zakona, koji su lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Apelantovo potraživanje, koje je nesporno, realizirat će se, kako ga je obavijestila banka, kada ga Federalno ministarstvo finansija uvrsti u red prioriteta i kad nalog dostavi banci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je odgađanje da se izvrši pravosnažna presuda direktno suprotno sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3.a), c), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporenih odluka, a povredu svojih prava vidi u tome što je Zakonom o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti, na koji se pozvao sud u obrazloženju svojih odluka, a nakon toga i banka, onemogućeno da se izvrši pravosnažna sudska presuda iako je pravni osnov obligatornog karaktera i morao je da se izvrši. Osim navedenog, istakao je da je firma, zbog nevraćenih dugova, blokirana, pa je imovina rasprodana kako bi se vratili dugovi proistekli iz ove pravne stvari. Apelant, Srijeda, 7.5.2008. osim povrede prava na imovinu, nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda preostalih prava. 11. U dopuni apelacije, 4. aprila 2007. godine, apelant je istakao da je ponovo, nakon podnošenja apelacije, zatražio da se izvrši pravosnažna presuda, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, ali ga je banka obavijestila da ga ne može izvršiti dok ga Federalno ministarstvo finansija ne uvrsti u prioritete. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud u odgovoru na apelaciju hronološki je opisao preduzete radnje, od donošenja rješenja kojim je izvršenje dopušteno, obustave i, konačno, odbacivanja apelantove žalbe s napomenom da su rješenja donesena u skladu sa zakonom. 13. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija nedopuštena, jer apelant nije iscrpio redovna pravna sredstva s obzirom na to da protiv osporene odluke nije izjavljivao prigovor. Osim toga, smatra da je apelacija i neosnovana, jer neizvršenje pravosnažne sudske odluke u određenim slučajevima može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, ali ne i prava na koja apelant ukazuje. Dalje je istakao da je u međuvremenu izmijenjen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, te da novelirane odredbe člana 3. stav 3. spomenutog zakona glase: "Sve obaveze koje čine unutrašnji dug, definirane odredbama ovog zakona, koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona." Iz navedenog slijedi da se izvršenik ne protivi izvršenju sudskih odluka o pitanju obaveza koje predstavljaju unutrašnji dug s tim da se izvršenje provodi na način propisan Zakonom, a koje apelant nije ni tražio. Ograničenja koja sadrži navedeni zakon, kako dalje obrazlaže izvršenik, u pogledu roka i načina izvršenja određenih obaveza donesena su u javnom interesu a radi osiguranja makroekonomske stabilnosti i održivosti izvršenika. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršenja potraživanja pravnih i fizičkih lica prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Izvršenje presuda i upravnih akata za potraživanje iz stava 1. ovog člana, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona." 15. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Član 3. Pod potraživanjima koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se potraživanja pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovama: - mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i - drugim osnovama za potrebe odbrane. Š...Ć Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 6. Potraživanja iz člana 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Do donošenja propisa iz člana 7. ovog zakona potraživanja iz stava 1. ovog člana neće se isplaćivati. Član 7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva finansija propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz člana 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Član 8. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenoj obustavi od izvršenja potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ('Službene novine' broj 39/98). " 16. U Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Član 2. Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživanja iz člana 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć (u daljnjem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8. aprila 1992. do 23. decembra 1996. godine, i to: - mobilizirana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili općim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Član 3. Pravna i fizička lica koja imaju potraživanja prema Federaciji na osnovu člana 2. Zakona svoja potraživanja mogu prijaviti Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživanja nastalih za vrijeme ratnih stanja i neposredne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Komisija). Š...Ć Član 6. Komisija će koordinirati aktivnosti na provođenju ove uredbe, utvrditi ukupan iznos potraživanja i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivanja konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Član 12. U slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješenjima Ministarstva odbrane i MUP-a i nadležnih organa uprave, a koje se odnose na javni dug iz člana 3. Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost." 17. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/04 i 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. Član 2. Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršni dokumenti doneseni u sudskom i upravnom postupku, a koji se odnose na potraživanja nastala na osnovu: - stare devizne štednje; - razne materijalne i nematerijalne štete; Broj 24 – Strana 47 - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti; - zaostalih neizmiranih obaveza korisnika budžeta. Član 3. Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2. ovog zakona." 18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 9/04) u članu 3. u drugom redu poslije riječi 'člana' dodaje se broj '2', a u trećem redu poslije riječi 'zakona' stavlja se tačka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 19. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05 i 35/06) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima nastale na osnovu: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada dobavljačima za robu, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obaveze (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživanja, kao i način njihovog izmirenja. Član 2. (2) Unutrašnji dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1.858,9 miliona KM. (3) Obaveze unutrašnjeg duga iz stava 1. ovog člana izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavanja obveznica (u daljnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog zakona. Član 3. (3) Sve obaveze koje čine unutrašnji dug, definirane odredbama ovog zakona, koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona. (5) Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' broj 9/04) primjenjuju se odredbe ovog zakona. Član 16. Ratna potraživanja iz člana 3. ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživanja, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 17. (1) Obaveze za ratna potraživanja izmirivat će se izdavanjem obveznica. (2) Prije izdavanja obveznica povjerioci će, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, svoje izvršne odluke donesene u sudskom i upravnom postupku registrirati u Federalnom ministarstvu finansija. (3) Registriranje izvršnih odluka iz stava 2. ovog člana podrazumijeva podnošenje relevantne dokumentacije od Broj 24 – Strana 48 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH povjerilaca neophodne za provjeru autentičnosti i registriranja iznosa koji će izvršiti. (4) Kamata za ratna potraživanja, sadržana u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku, u periodu od dana donošenja osnovnog zakona do dana izdavanja obveznica se otpisuje. Član 20. (1) Po završetku procesa registriranja izvršnih odluka iz stava 2. člana 17. ovog zakona, te završetka procesa verificiranja ratnih potraživanja iz stava 2. člana 18. ovog zakona, Vlada Federacije će početi izdavati obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja, a najkasnije do 1. januara 2008. godine. (2) Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživanja izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM uz sljedeće uvjete: 1. fiksna godišnja kamatna stopa u visini od 2,5%; 2. imaju grace period od 13 godina od datuma izdavanja; 3. imaju datum dospijeća najkasnije do 31. decembra 2047. godine. (3) Vlada Federacije će donijeti podzakonski akt kojim će urediti emitiranje obveznica, način rasporeda emitiranja obveznica po godinama dospijeća obveznica, te druge bitne elemente neophodne za emitiranje obveznica." 20. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 8. Š...Ć Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (član 48).Š...Ć Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba. Žalba i prigovor ne odgađaju izvršenje ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Odluka donesena po žalbi je pravosnažna.Š...Ć Član 10. U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 39. Š...Ć Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog knjigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o izvršenju, doneseno na osnovu vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva tek pošto postane pravosnažno.Š...Ć" 21. U Zakonu o izvršnom postupku ("Sužbene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.Š...Ć Š...Ć Član 166. Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drukčije određeno Š...Ć Š...Ć Član 170. (1) Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2) Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljem postupanju. Š...Ć Član 226. Srijeda, 7.5.2008. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Član 228. U izvršnom postupku reguliranim ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja. Član 229. Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen izvršni postupak, a koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Član 230. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u 'Službenim novinama Federacije BiH' a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj IP-2841/98 od 15. novembra 2002. godine. Međutim, apelant je u dopuni apelacije istakao da je Općinski sud, nakon podnošenja apelacije, donio novo Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je određeno predloženo izvršenje, ali ga banka kojoj je dostavljeno na provođenje nije izvršila sa obrazloženjem da ga Federalno ministarstvo finansija mora uvrstiti u prioritete. Iz navedenog proizlazi da je apelacija pravovremena, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti s obzirom na to da nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija ne bi bila dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant osporava rješenja donesena u izvršnom postupku, ističući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: .... k) Pravo na imovinu. ..." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: " Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 28. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant uopće imao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Prema praksi Ustavnog suda, koja je općenito usvojena, pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01), te pojam imovine treba shvatiti na način "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). Također, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A br. 332, tačka 31). 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom novčanom potraživanju prema izvršeniku, na ime duga za isporučenu robu tokom 1996. i 1997. godine sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka, koje je priznato pravosnažnom sudskom presudom, a koje, prema propisima Federacije BiH, predstavlja "ratna potraživanja", te da navedeno potraživanje predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 774/04, u kojoj je odlučivao o gotovo identičnoj situaciji sa aspekta propisa Republike Srpske prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, došao do zaključka da zatezne kamate dosuđene pravosnažnom sudskom presudom i troškovi postupka, također, predstavljaju "imovinu" podnosilaca prijave u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). S obzirom na to da je na području Republike Srpske u međuvremenu donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na pravnu snagu 2. juna 2006. godine, koji predviđa nove modalitete reguliranja "ratne štete", Ustavni sud u toku 2007. godine donio je dvije odluke povodom apelacija u vezi sa zakonskom nemogućnošću da se izvrše pravosnažne sudske odluke u okviru novih zakonskih rješenja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2006. godine i Odluku broj AP 1211/06 od 13. decembra 2006. godine). Ustavni sud je u Odluci broj AP 1211/06 analizirao period prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu i period nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Tom odlukom Ustavni sud je zaključio da je javna vlast i u ovom zakonu ostala pri modalitetu izmirenja duga po osnovi "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da se, zapravo, radi o kontinuiranom miješanju u imovinska prava apelanata, da "nova" zakonska rješenja prema Broj 24 – Strana 49 svojoj prirodi predstavljaju kontrolu prava na imovinu i da modalitet naplate pravosnažno dosuđenih kamata zadržava karakter kontrole prava na apelantovu imovinu. Budući da je i u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/06), koji je stupio na pravnu snagu 6. septembra 2006. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije u konkretnom slučaju, Ustavni sud će analizom novih zakonskih rješenja sa aspekta propisa u Federaciji BiH utvrditi da li se ona bitno razlikuju od rješenja datih u propisima Republike Srpske, odnosno da li se zaključci doneseni u već citiranim odlukama Ustavnog suda br. AP 619/06 i AP 1211/06 mogu primijeniti i na konkretan slučaj. 33. Nakon što je utvrdio da potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom predstavljaju apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora, dalje, ispitati da li je lišavanje apelanta sporne imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 34. Iz obrazloženja osporenog rješenja Općinskog suda kojim je dopušteno izvršenje i istovremeno obustavljeno može se zaključiti da je miješanje u apelantova imovinska prava zasnovano na zakonu, te da iz njih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni važećih propisa. Ustavni sud je u već citiranoj Odluci AP 1211/06 zaključio da nova legislativa iz ove oblasti dodatno razrađuje i definira zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirenja obaveza države po osnovu "ratne štete", kao dijela unutrašnjeg duga entiteta. Pri tome su, kako je utvrđeno, i dalje ostali na snazi definirani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantova imovinska prava i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH zakonito. 35. Pri odgovoru na pitanje da li je lišavanje apelanta prava na imovinu u javnom interesu i da li je u skladu sa principom proporcionalnosti, Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke broj AP 1211/06 s obzirom na to da cilj donošenja propisa koji uređuju način izmirivanja unutrašnjih obaveza Federacije BiH nije izmijenjen ni novom legislativom. 36. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da citirani zakoni Federacije BiH, a imajući u vidu da su usmjereni na odgađanje izvršenja izvršnih isprava, predstavljaju, ustvari, uplitanje države u imovinska prava građana koje bi, prema članu 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, bilo opravdano ako bi bio uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva za opći interes zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, odnosno ako bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispunjavati već spomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "ta lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 37. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu sa citiranim zakonima, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, koji se, u suštini, ogleda u rješavanju vladinih obaveza nastalih kao posljedica rata tako da se osiguraju i podrže makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Federacije BiH, što nedvosmisleno Broj 24 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predstavlja javni interes, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. U okolnostima kad je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da će apelant umjesto novca dobiti obveznice, da će kamate koje su utvrđene izvršnom presudom biti otpisane do dana izdavanja obveznica, da će nakon toga fiksna godišnja kamatna stopa iznositi 2,5 posto, da obveznice koje dobije apelant imaju grace period od 13 godina, te da obveznice dospijevaju najkasnije do 31. decembra 2047. godine, Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret na strani apelanata, odnosno da ne postoji proporcionalnost između interesa zajednice i interesa pojedinaca. Iz navedenih razloga, iako je donesen zakon koji regulira način ostvarivanja potraživanja zasnovanog na izvršnoj sudskoj odluci, apelant se i dalje nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može realizirati svoja potraživanja na način preciziran pravosnažnom sudskom odlukom, a periodi i načini realizacije propisani Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH opravdano nameću pitanje da li će apelant uopće moći ostvariti svoja potraživanja. Stoga, Ustavni sud smatra da je, s ciljem podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna apelantu osigurati ustavna prava u skladu sa ovom odlukom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2408/05 od 20. oktobra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 14/07 od 5. maja 2007. godine). 38. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 39. U skladu sa zaključcima u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj koji je u javnom interesu, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva za opći ili javni interes i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1084/06, rješavajući apelaciju "Denimexa" d.o.o. Gračanica, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija "Denimexa" d.o.o. Gračanica. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. svibnja 2006. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se osigurala apelantova ustavna prava sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Denimex" d.o.o. Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa zakonski zastupnik, ravnatelj Nedim Moralić, podnio je 6. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovedbe izvršenja dopuštenog Rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2841/98 od 30. studenog 1998. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. travnja 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i sudionika u postupku, Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva obrane, kojeg zastupa Federalno pravobraniteljstvo (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 5. listopada 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. listopada 2007. godine, a izvršenik 25. listopada 2007. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), donesenom u ponovljenom postupku broj Ps-238/97 od 18. ožujka 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-182/98 od 30. srpnja 1998. godine, izvršenik je obvezan isplatiti apelantu, na ime neplaćenih računa za kupljenu robu, ukupan iznos od 24.163,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. prosinca 1996. godine pa do konačne isplate pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 6. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za izvršenje pravomoćne presude, Općinski sud je Rješenjem broj IP-2841/98 od 30. studenog 1998. godine dopustio izvršenje na način, u visini i opsegu kako je pobliže opisano u rješenju i njime obustavio provedbu izvršenja na razdoblje od tri godine počevši od 16. listopada 1998. godine, na temelju čl. 1. i 2. Zakona o privremenoj obustavi od izvršenja tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 39/98). 7. Općinski sud je, potom, izvan ročišta donio Rješenje broj IP-2841/98 od 16. travnja 2002. godine kojim je izvršni postupak obustavio. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je člankom 4. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme rata i izravne ratne opasnosti ("Službene novine Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/01) određeno da će se obveze FBiH prema pravnim i fizičkim osobama nastale za potrebe obrane evidentirati u Federalnom ministarstvu financija, na temelju pravomoćnih sudbenih presuda, sporazuma o naknadi zaključenih sa nadležnim tijelima uprave, ugovora i drugih pravnih akata donesenih na temelju propisa iz članka 2. navedenog zakona. Tražbine koje se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, kako je dalje navedeno, proglašavaju se javnim dugom FBiH, pa će se i isplata vršiti sukladno članku 7. toga zakona. 8. Rješenjem Općinskog suda broj IP-2841/98 od 15. studenog 2002. godine apelantov priziv uložen protiv rješenja od 16. travnja 2002. godine odbačen je kao nepravovremen, jer je podnesen po proteku pet mjeseci od dana primitka pobijanog rješenja. Ovo rješenje postalo je pravomoćno 2. prosinca 2002. godine. 9. O novom apelantovom prijedlogu Općinski sud je donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. svibnja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Međutim, banka kojoj je rješenje dostavljeno na provedbu obavijestila je apelanta da mora postupiti sukladno Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja nastalih obveza u FBiH, te odlukama Vlade donesenim na temelju tog zakona, koji su lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Apelantove tražbine, koje su nepobitne, realizirat će se, kako ga je obavijestila banka, kada ga Federalno ministarstvo financija uvrsti u red prioriteta i kad nalog dostavi banci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je odgađanje da se izvrši pravomoćna presuda izravno oprečno sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3.(a), (c), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi kronologiju događaja u svezi sa donošenjem pobijanih odluka, a povredu svojih prava vidi u tomu što je Zakonom o privremenoj obustavi od izvršenja tražbina nastalih za vrijeme rata i izravne ratne opasnosti, na koji se pozvao sud u obrazloženju svojih odluka, a nakon toga i banka, onemogućeno da se izvrši pravomoćna sudbena presuda iako je pravni temelj obligatornog karaktera i morao se izvršiti. Osim navedenog, istaknuo je da je tvrtka, zbog nevraćenih dugova, blokirana, pa je imovina rasprodana kako bi se vratili dugovi proistekli iz ove pravne stvari. Apelant, osim povrede prava na imovinu, nije posebice obrazlagao u čemu se sastoji povreda preostalih prava. 11. U dopuni apelacije, 4. travnja 2007. godine, apelant je istaknuo da je ponovno, nakon podnošenja apelacije, zatražio da se izvrši pravomoćna presuda, nakon čega je Općinski sud donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. svibnja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, ali ga je banka obavijestila da ga ne može izvršiti dok ga Federalno ministarstvo financija ne uvrsti u prioritete. b) Odgovor na apelaciju 12. Općinski sud u odgovoru na apelaciju kronološki je opisao poduzete radnje, od donošenja rješenja kojim je izvršenje dopušteno, obustave i, konačno, odbacivanja apelantovoga priziva s napomenom da su rješenja donesena sukladno zakonu. 13. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je apelacija nedopuštena, jer apelant nije iscrpio redovita pravna sredstva obzirom da protiv pobijane odluke nije ulagao prigovor. Osim toga, smatra da je apelacija i neutemeljena, jer neizvršenje pravomoćne sudbene odluke u određenim slučajevima može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, ali ne i prava na koja apelant ukazuje. Dalje je istaknuo da je u međuvremenu izmijenjen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH, te da novelirane odredbe članka 3. stavak 3. spomenutog zakona glase: "Sve obveze koje čine unutarnji dug, Broj 24 – Strana 51 definirane odredbama ovog zakona, koje su utemeljene na izvršnim odlukama donesenim u sudbenom i upravnom postupku, izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona." Iz navedenog slijedi da se izvršenik ne protivi izvršenju sudbenih odluka o pitanju obveza koje predstavljaju unutarnji dug s tim da se izvršenje provodi na način propisan Zakonom, a koje apelant nije ni tražio. Ograničenja koja sadrži navedeni zakon, kako dalje obrazlaže izvršenik, glede roka i načina izvršenja određenih obveza donesena su u javnom interesu a radi osiguranja makroekonomske stabilnosti i održivosti izvršenika. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršenja tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršenja tražbine pravnih i fizičkih osoba prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastale za potrebe obrane u razdoblju ratnog stanja i izravne ratne opasnosti na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine. Izvršenje presuda i upravnih akata za tražbine iz stavka 1. ovog članka, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona." 15. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Članak 3. Pod tražbinama koje se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se tražbine pravnih i fizičkih osoba po sljedećim osnovama: - mobiliziranih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe obrane, - ustupljenih novčanih sredstava sukladno Zakonu, drugom propisu ili općem aktu i - drugim osnovama za potrebe obrane. Š...Ć Članak 6. Tražbine iz članka 3. ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na njih se ne obračunavaju kamate za razdoblje od dana nastanka do dana realizacije. Do donošenja propisa iz članka 7. ovog zakona tražbine iz stavka 1. ovog članka neće se isplaćivati. Članak 7. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na prijedlog Ministarstva financija propisat će način utvrđivanja i realizacije javnog duga iz članka 6. ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Članak 8. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o privremenoj obustavi od izvršenja tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti ('Službene novine' broj 39/98). " 16. U Uredbi o načinu utvrđivanja i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su tražbine iz članka 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti Š...Ć (u daljnjem tekstu: Zakon) nastale u razdoblju od 8. travnja 1992. do 23. prosinca 1996. godine, i to: Broj 24 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - mobilizirana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe obrane, - ustupljenih novčanih sredstava sukladno Zakonu, drugom propisu ili općem aktu i - drugim osnovama za potrebe obrane. Članak 3. Pravne i fizičke osobe koje imaju tražbine prema Federaciji na temelju članka 2. Zakona svoje tražbine mogu prijaviti Povjerenstvu za utvrđivanje i realizaciju tražbina nastalih za vrijeme ratnih stanja i izravne ratne opasnosti (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Š...Ć Članak 6. Povjerenstvo će koordinirati aktivnosti na provedbi ove uredbe, utvrditi ukupan iznos tražbine i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivanja konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Članak 12. U slučaju pokretanja izvršnog postupka po pravomoćnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješenjima Ministarstva obrane i MUP-a i nadležnih tijela uprave, a koje se odnose na javni dug iz članka 3. Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Povjerenstvu na nadležnost." 17. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/04 i 30/04) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim zakonom se privremeno odgađaju od izvršenja tražbine na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i općina. Članak 2. Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršni dokumenti doneseni u sudbenom i upravnom postupku, a koji se odnose na tražbine nastale na temelju: - stare devizne štednje; - razne materijalne i nematerijalne štete; - tražbine nastale za vrijeme rata i izravne ratne opasnosti; - zaostalih neizmiranih obveza korisnika proračuna. Članak 3. Ovaj zakon će se primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza iz izvršnih odluka iz članka 2. ovog zakona." 18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Članak 1. U Zakonu o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 9/04) u članku 3. u drugom redu poslije riječi 'članka' dodaje se broj '2', a u trećem redu poslije riječi 'zakona' stavlja se točka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 19. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05 i 35/06) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim zakonom utvrđuju se unutarnje obveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim osobama nastale na osnovi: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih mirovina, neisplaćenih naknada dobavljačima za robu, materijale i usluge, Srijeda, 7.5.2008. obveze nastale na osnovi neisplaćenih plaća i dodataka, te ostale obveze (u daljnjem tekstu: unutarnji dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih tražbina, kao i način njihovog izmirenja. Članak 2. (2) Unutarnji dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1.858,9 milijuna KM. (3) Obveze unutarnjeg duga iz stavka 1. ovog članka izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavanja obveznica (u daljnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog zakona. Članak 3. (3) Sve obveze koje čine unutarnji dug, definirane odredbama ovog zakona, koje su utemeljene na izvršnim odlukama donesenim u sudbenom i upravnom postupku, izvršit će se na način propisan odredbama ovog zakona. (5) Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina na temelju izvršnih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' broj 9/04) primjenjuju se odredbe ovog zakona. Članak 16. Ratne tražbine iz članka 3. ovog zakona su obveze nastale u razdoblju od 18. rujna 1991. godine do 23. prosinca 1996. godine i za koje su fizičke i pravne osobe propisno prijavile tražbine, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivanja i realiziranja javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stanja i izravne ratne opasnosti. Članak 17. (1) Obveze za ratne tražbine izmirivat će se izdavanjem obveznica. (2) Prije izdavanja obveznica vjerovnici će, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, svoje izvršne odluke donesene u sudbenom i upravnom postupku registrirati u Federalnom ministarstvu financija. (3) Registriranje izvršnih odluka iz stavka 2. ovog članka podrazumijeva podnošenje relevantne dokumentacije od vjerovnika neophodne za provjeru autentičnosti i registriranja iznosa koji će izvršiti. (4) Kamata za ratne tražbine, sadržane u izvršnoj odluci donesenoj u sudbenom i upravnom postupku, u razdoblju od dana donošenja temeljnog zakona do dana izdavanja obveznica se otpisuje. Članak 20. (1) Po završetku procesa registriranja izvršnih odluka iz stavka 2. članka 17. ovog zakona, te završetka procesa verificiranja ratnih tražbina iz stavka 2. članka 18. ovog zakona, Vlada Federacije će početi izdavati obveznice za izmirenje obveza za ratne tražbine, a najkasnije do 1. siječnja 2008. godine. (2) Obveznice za izmirenje obveza za ratne tražbine izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 milijuna KM uz sljedeće uvjete: 1. fiksna godišnja kamatna stopa u visini od 2,5%; 2. imaju grace period od 13 godina od nadnevka izdavanja; 3. imaju nadnevak dospijeća najkasnije do 31. prosinca 2047. godine. (3) Vlada Federacije će donijeti podzakonski akt kojim će urediti emitiranje obveznica, način rasporeda emitiranja obveznica po godinama dospijeća obveznica, te druge bitne elemente neophodne za emitiranje obveznica." 20. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Članak 8. Š...Ć Protiv rješenja o izvršenju dužnik može izjaviti prigovor (članak 48).Š...Ć Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti priziv. Priziv i prigovor ne odgađaju izvršenje ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Odluka donesena po prizivu je pravomoćna.Š...Ć Članak 10. U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan postupati hitno. Š...Ć Članak 39. Š...Ć Rješenje o izvršenju na novčanoj tražbini dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog knjigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o izvršenju, doneseno na osnovi vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog knjigovodstva tek pošto postane pravomoćno.Š...Ć" 21. U Zakonu o izvršnom postupku ("Sužbene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno.Š...Ć Š...Ć Članak 166. Izvršenje radi ostvarenja novčane tražbine prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Š...Ć Članak 170. (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII. ovog zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti ovrhu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetnjama trajne naravi, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja izvršenja i banku o daljem postupanju. Š...Ć Članak 226. Postupak izvršenja započet do dana početka primjene ovog zakona okončat će se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Članak 228. U izvršnom postupku reguliranim ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja. Članak 229. Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen izvršni postupak, a koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Članak 230. Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u 'Službenim novinama Federacije BiH' a počet će se primjenjivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupanja na snagu." VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. Broj 24 – Strana 53 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj IP-2841/98 od 15. studenog 2002. godine. Međutim, apelant je u dopuni apelacije istaknuo da je Općinski sud, nakon podnošenja apelacije, donio novo Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. svibnja 2006. godine kojim je određeno predloženo izvršenje, ali ga banka kojoj je dostavljeno na provedbu nije izvršila sa obrazloženjem da ga Federalno ministarstvo financija mora uvrstiti u prioritete. Iz navedenog proizlazi da je apelacija pravovremena, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti obzirom na to da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija ne bi bila dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant pobija rješenja donesena u izvršnom postupku, ističući da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: .... (k) Pravo na imovinu. ..." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: " Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 28. Preduvjet za razmatranje apelantovih navoda glede povrede prava na imovinu je utvrđivanje je li apelant uopće imao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 29. Prema praksi Ustavnog suda, koja je općenito usvojena, pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01), te pojam imovine treba shvatiti na način "da uključuje i postojeće novčane tražbine pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. prosinca 2001. godine). Također, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A br. 70, točka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. studenog 1995. godine, serija A br. 332, točka 31). 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj novčanoj tražbini prema izvršeniku, na ime duga za isporučenu robu tijekom 1996. i 1997. godine sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka, koja je priznata pravomoćnom sudbenom presudom, a koja, prema propisima Federacije BiH, predstavlja "ratne tražbine", te da navedena tražbina predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Broj 24 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 31. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo iz stavka dva navedenog članka priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61). 32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 774/04, u kojoj je odlučivao o gotovo identičnoj situaciji sa aspekta propisa Republike Srpske prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske, došao do zaključka da zatezne kamate dosuđene pravomoćnom sudbenom presudom i troškovi postupka, također, predstavljaju "imovinu" podnositelja prijave u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Obzirom na to da je na području Republike Srpske u međuvremenu donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na pravnu snagu 2. lipnja 2006. godine, koji predviđa nove modalitete reguliranja "ratne štete", Ustavni sud u tijeku 2007. godine donio je dvije odluke povodom apelacija u svezi sa zakonskom nemogućnošću da se izvrše pravomoćne sudbene odluke u okviru novih zakonskih rješenja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. lipnja 2006. godine i Odluku broj AP 1211/06 od 13. prosinca 2006. godine). Ustavni sud je u Odluci broj AP 1211/06 analizirao razdoblje prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu i razdoblje nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Tom odlukom Ustavni sud je zaključio da je javna vlast i u ovom zakonu ostala pri modalitetu izmirenja duga po osnovi "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da se, zapravo, radi o kontinuiranom miješanju u imovinska prava apelanata, da "nova" zakonska rješenja prema svojoj naravi predstavljaju kontrolu prava na imovinu i da modalitet naplate pravomoćno dosuđenih kamata zadržava karakter kontrole prava na apelantovu imovinu. Budući da je i u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/06), koji je stupio na pravnu snagu 6. rujna 2006. godine, dakle, nakon podnošenja apelacije u konkretnom slučaju, Ustavni sud će analizom novih zakonskih rješenja sa aspekta propisa u Federaciji BiH utvrditi razlikuju li se ona bitno od rješenja danih u propisima Republike Srpske, odnosno mogu li se zaključci doneseni u već citiranim odlukama Ustavnog suda br. AP 619/06 i AP 1211/06 primijeniti i na konkretan slučaj. 33. Nakon što je utvrdio da tražbine utvrđene pravomoćnom presudom predstavljaju apelantovu "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud mora, dalje, ispitati je li lišavanje apelanta upitne imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) sukladno načelu proporcionalnosti. 34. Iz obrazloženja pobijanog rješenja Općinskog suda kojim je dopušteno izvršenje i istodobno obustavljeno može se zaključiti da je miješanje u apelantova imovinska prava utemeljeno na zakonu, te da iz njih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni važećih propisa. Ustavni sud je u već citiranoj Odluci AP 1211/06 zaključio da nova legislativa iz ove oblasti dodatno razrađuje i definira zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirenja obveza države po osnovi "ratne štete", kao dijela Srijeda, 7.5.2008. unutarnjeg duga entiteta. Pri tomu su, kako je utvrđeno, i dalje ostali na snazi definirani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantova imovinska prava i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH zakonito. 35. Prigodom odgovora na pitanje je li lišavanje apelanta prava na imovinu u javnom interesu i je li sukladno načelu proporcionalnosti, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište iz Odluke broj AP 1211/06 obzirom na to da cilj donošenja propisa koji uređuju način izmirivanja unutarnjih obveza Federacije BiH nije izmijenjen ni novom legislativom. 36. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da citirani zakoni Federacije BiH, a imajući u vidu da su usmjereni na odgađanje izvršenja izvršnih isprava, predstavljaju, zapravo, uplitanje države u imovinska prava građana koje bi, prema članku 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, bilo opravdano ako bi bio uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva za opći interes zajednice i potrebe da se zaštite temeljna prava pojedinca, odnosno ako bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispunjavati već spomenuto načelo proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "te osobe moraju snositi prevelik teret" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 37. Kada se navedena stajališta dovedu u svezu sa citiranim zakonima, dolazi se do zaključka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno njihovo donošenje u smislu načela iz Europske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, koji se, u biti, ogleda u rješavanju vladinih obveza nastalih kao posljedica rata tako da se osiguraju i podrže makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Federacije BiH, što nedvojbeno predstavlja javni interes, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca. U okolnostima kad je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza FBiH propisano da će apelant umjesto novca dobiti obveznice, da će kamate koje su utvrđene izvršnom presudom biti otpisane do dana izdavanja obveznica, da će nakon toga fiksna godišnja kamatna stopa iznositi 2,5 posto, da obveznice koje dobije apelant imaju grace period od 13 godina, te da obveznice dospijevaju najkasnije do 31. prosinca 2047. godine, Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret na strani apelanata, odnosno da ne postoji proporcionalnost između interesa zajednice i interesa pojedinaca. Iz navedenih razloga, iako je donesen zakon koji regulira način ostvarivanja tražbine utemeljene na izvršnoj sudbenoj odluci, apelant se i dalje nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može realizirati svoje tražbine na način preciziran pravomoćnom sudbenom odlukom, a razdoblja i načini realizacije propisani Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obveza Federacije BiH opravdano nameću pitanje hoće li apelant uopće moći ostvariti svoje tražbine. Stoga, Ustavni sud smatra da je, u svrhu podržavanja Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obvezna apelantu osigurati ustavna prava sukladna ovoj odluci (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2408/05 od 20. listopada 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 14/07 od 5. svibnja 2007. godine). 38. Na temelju navedenog Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi 39. Sukladno zaključcima u svezi sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebito razmatrati ostale apelantove navode. VIII. Zaključak 40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj koji je u javnom interesu, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tome cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva za opći ili javni interes i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 41. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1084/06, rješavajući apelaciju "Denimexa" d.o.o. Gračanica, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija " Denimexa " d.o.o. Gračanica. Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine. Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da bi se obezbijedila apelantova ustavna prava u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Denimex" d.o.o. Gračanica (u daqnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kog zastupa zakonski zastupnik, direktor Nedim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 55 Moralić, podnio je 6. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije sprovedeno izvršenje dozvoljeno Rješenjem Opštinskog suda I u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj I-2841/98 od 30. novembra 1998. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4. aprila 2007. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda i učesnika u postupku, Federacije Bosne i Hercegovine-Federalnog ministarstva odbrane, kog zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daqnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 5. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Opštinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. oktobra 2007. godine, a izvršenik 25. oktobra 2007. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 5. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud), donesenom u ponovljenom postupku broj Ps-238/97 od 18. marta 1998. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Pž-182/98 od 30. jula 1998. godine, izvršenik je obavezan da isplati apelantu, na ime neplaćenih računa za kupljenu robu, ukupan iznos od 24.163,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. decembra 1996. godine pa do konačne isplate pod prijetwom prinudnog izvršewa. 6. Odlučujući o apelantovom predlogu za izvršenje pravosnažne presude, Opštinski sud je Rješenjem broj IP-2841/98 od 30. novembra 1998. godine dozvolio izvršenje na način, u visini i obimu kako je pobliže opisano u rješenju i wime obustavio sprovođenje izvršewa na period od tri godine počev od 16. oktobra 1998. godine, na osnovu čl. 1 i 2 Zakona o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 39/98). 7. Opštinski sud je, zatim, van ročišta donio Rješenje broj IP-2841/98 od 16. aprila 2002. godine kojim je izvršni postupak obustavio. U obrazloženju ovog rješewa navedeno je da je članom 4 Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme rata i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/01) određeno da će se obaveze FBiH prema pravnim i fizičkim licima nastale za potrebe odbrane evidentovati u Federalnom ministarstvu finansija, na osnovu pravosnažnih sudskih presuda, sporazuma o naknadi zakqučenih sa nadležnim organima uprave, ugovora i drugih pravnih akata donesenih na osnovu propisa iz člana 2 navedenog zakona. Potraživawa koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom, kako je dalje navedeno, proglašavaju se javnim dugom FBiH, pa će se i isplata vršiti u skladu sa članom 7 tog zakona. 8. Rješenjem Opštinskog suda broj IP-2841/98 od 15. novembra 2002. godine apelantova žalba izjavljena protiv rješewa od 16. aprila 2002. godine odbačena je kao neblagovremena, jer je podnesena po proteku pet mjeseci od dana prijema osporenog rješewa. Ovo rješenje postalo je pravosnažno 2. decembra 2002. godine. 9. O novom apelantovom predlogu Opštinski sud je donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Međutim, banka kojoj je rješenje dostavljeno na sprovođenje obavijestila je apelanta da mora da postupi u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa nastalih obaveza u FBiH, te odlukama Vlade donesenim na osnovu tog zakona, koji su lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Apelantovo potraživanje, koje je nesporno, realizovaće se, kako ga je obavijestila banka, kada ga Broj 24 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Federalno ministarstvo finansija uvrsti u red prioriteta i kad nalog dostavi banci. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant smatra da je odlaganje da se izvrši pravosnažna presuda direktno suprotno sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz čl. II/3a), c), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa donošenjem osporenih odluka, a povredu svojih prava vidi u tome što je Zakonom o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme rata i direktne ratne opasnosti, na koji se pozvao sud u obrazloženju svojih odluka, a nakon toga i banka, onemogućeno da se izvrši pravosnažna sudska presuda iako je pravni osnov obligatornog karaktera i morao je da se izvrši. Osim navedenog, istakao je da je firma, zbog nevraćenih dugova, blokirana, pa je imovina rasprodana kako bi se vratili dugovi proistekli iz ove pravne stvari. Apelant, osim povrede prava na imovinu, nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda preostalih prava. 11. U dopuni apelacije, 4. aprila 2007. godine, apelant je istakao da je ponovo, nakon podnošewa apelacije, zatražio da se izvrši pravosnažna presuda, nakon čega je Opštinski sud donio Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, ali ga je banka obavijestila da ne može da ga izvrši dok ga Federalno ministarstvo finansija ne uvrsti u prioritete. b) Odgovor na apelaciju 12. Opštinski sud u odgovoru na apelaciju hronološki je opisao preduzete radnje, od donošewa rješewa kojim je izvršenje dozvoljeno, obustave i, konačno, odbacivawa apelantove žalbe s napomenom da su rješewa donesena u skladu sa zakonom. 13. Izvršenik je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija nedozvoljena, jer apelant nije iscrpio redovna pravna sredstva s obzirom na to da protiv osporene odluke nije izjavqivao prigovor. Osim toga, smatra da je apelacija i neosnovana, jer neizvršenje pravosnažne sudske odluke u određenim slučajevima može da predstavlja povredu prava na pravično suđenje, ali ne i prava na koja apelant ukazuje. Dalje je istakao da je u međuvremenu izmijenjen Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza FBiH, te da novelisane odredbe člana 3 stav 3 pomenutog zakona glase: "Sve obaveze koje čine unutrašwi dug, definisane odredbama ovog zakona, koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršiće se na način propisan odredbama ovog zakona." Iz navedenog slijedi da se izvršenik ne protivi izvršenju sudskih odluka o pitanju obaveza koje predstavljaju unutrašwi dug s tim da se izvršenje sprovodi na način propisan Zakonom, a koje apelant nije ni tražio. Ograničewa koja sadrži navedeni zakon, kako dalje obrazlaže izvršenik, u pogledu roka i načina izvršewa određenih obaveza donesena su u javnom interesu a radi obezbjeđewa makroekonomske stabilnosti i održivosti izvršenika. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 39/98) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom privremeno se obustavljaju od izvršewa potraživawa pravnih i fizičkih lica prema Federaciji Bosne i Hercegovine nastala za potrebe odbrane u periodu ratnog stawa i direktne ratne opasnosti na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. Srijeda, 7.5.2008. Izvršenje presuda i upravnih akata za potraživanje iz stava 1 ovog člana, ukoliko se prije ne postigne poravnanje, počinje istekom roka od tri godine od dana stupawa na snagu ovog zakona." 15. U Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" broj 43/01) relevantne odredbe glase: "Član 3 Pod potraživawima koja se utvrđuju i ostvaruju ovim zakonom podrazumijevaju se potraživawa pravnih i fizičkih lica po sljedećim osnovima: - mobilisanih ili ustupljenih materijalno-tehničkih sredstava i opreme, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili opštim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Š...Ć Član 6 Potraživawa iz člana 3 ovog zakona proglašavaju se javnim dugom Federacije i na wih se ne obračunavaju kamate za period od dana nastanka do dana realizacije. Do donošewa propisa iz člana 7 ovog zakona potraživawa iz stava 1 ovog člana neće se isplaćivati. Član 7 Vlada Federacije Bosne i Hercegovine na predlog Ministarstva finansija propisaće način utvrđivawa i realizacije javnog duga iz člana 6 ovog zakona u roku od 30 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona. Član 8 Danom stupawa na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o privremenoj obustavi od izvršewa potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ('Službene novine' broj 39/98). " 16. U Uredbi o načinu utvrđivawa i realizaciji javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti ("Službene novine Federacije BiH" br. 17/02, 34/02 i 34/02) relevantne odredbe glase: "Član 2 Javni dug Federacije u smislu ove uredbe su potraživawa iz člana 3 Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti Š...Ć (u daqnjem tekstu: Zakon) nastala u periodu od 8. aprila 1992. do 23. decembra 1996. godine, i to: - mobilisana ili ustupljena materijalno-tehnička sredstva i oprema, - isporuka materijala, proizvoda i robe i izvršenih usluga za potrebe odbrane, - ustupljenih novčanih sredstava u skladu sa Zakonom, drugim propisom ili opštim aktom i - drugim osnovima za potrebe odbrane. Član 3 Pravna i fizička lica koja imaju potraživawa prema Federaciji na osnovu člana 2 Zakona svoja potraživawa mogu da prijave Komisiji za utvrđivanje i realizaciju potraživawa nastalih za vrijeme ratnih stawa i direktne ratne opasnosti (u daqnjem tekstu: Komisija). Š...Ć Član 6 Komisija će koordinisati aktivnosti na sprovođenju ove uredbe, utvrditi ukupan iznos potraživawa i izvijestiti Vladu Federacije Bosne i Hercegovine radi utvrđivawa konačnog iznosa javnog duga.Š...Ć Član 12 U slučaju pokretawa izvršnog postupka po pravosnažnim presudama nadležnog suda ili konačnim rješewima Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ministarstva odbrane i MUP-a i nadležnih organa uprave, a koje se odnose na javni dug iz člana 3 Zakona, sud će izvršnu odluku uputiti Komisiji na nadležnost." 17. U Zakonu o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 9/04 i 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom se privremeno odlažu od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, kantona i opština. Član 2 Pod izvršnim odlukama podrazumijevaju se izvršna dokumenta donesena u sudskom i upravnom postupku, a koja se odnose na potraživawa nastala na osnovu: - stare devizne štednje; - razne materijalne i nematerijalne štete; - potraživawa nastala za vrijeme rata i direktne ratne opasnosti; - zaostalih neizmiranih obaveza korisnika buxeta. Član 3 Ovaj zakon će se primjewivati do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza iz izvršnih odluka iz člana 2 ovog zakona." 18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 30/04) relevantne odredbe glase: "Član 1 U Zakonu o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije BiH' broj 9/04) u članu 3 u drugom redu poslije riječi 'člana' dodaje se broj '2', a u trećem redu poslije riječi 'zakona' stavlja se tačka, a ostali dio teksta se briše. Š...Ć" 19. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 66/04, 49/05 i 35/06) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim zakonom utvrđuju se unutrašnje obaveze Federacije Bosne i Hercegovine prema fizičkim i pravnim licima nastale na osnovu: neisplaćenih invalidnina, neisplaćenih penzija, neisplaćenih naknada dobavljačima za robu, materijale i usluge, obaveze nastale na osnovu neisplaćenih plata i dodataka, te ostale obaveze (u daqnjem tekstu: unutrašwi dug), odnosno način pojedinačne verifikacije utvrđenih potraživawa, kao i način wihovog izmirewa. Član 2 (2) Unutrašwi dug Federacije procjenjuje se u iznosu od 1.858,9 miliona KM. (3) Obaveze unutrašnjeg duga iz stava 1 ovog člana izmiruju se isplatom u gotovini, putem izdavawa obveznica (u daqnjem tekstu: obveznice) i otpisivanjem, prema odredbama ovog zakona. Član 3 (3) Sve obaveze koje čine unutrašwi dug, definisane odredbama ovog zakona, koje su zasnovane na izvršnim odlukama donesenim u sudskom i upravnom postupku, izvršiće se na način propisan odredbama ovog zakona. (5) Na izvršne akte koji su uređeni Zakonom o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa na osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Federacije Bosne i Hercegovine ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' broj 9/04) primjenjuju se odredbe ovog zakona. Broj 24 – Strana 57 Član 16 Ratna potraživawa iz člana 3 ovog zakona su obaveze nastale u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1996. godine i za koja su fizička i pravna lica propisno prijavila potraživawa, prema Zakonu o utvrđivanju i ostvarivanju potraživawa nastalih za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti Š...Ć i Uredbi o načinu utvrđivawa i realizovawa javnog duga Federacije Bosne i Hercegovine nastalog za vrijeme ratnog stawa i direktne ratne opasnosti. Član 17 (1) Obaveze za ratna potraživawa izmirivaće se izdavanjem obveznica. (2) Prije izdavawa obveznica povjerioci će, u roku od 60 dana od dana stupawa na snagu ovog zakona, svoje izvršne odluke donesene u sudskom i upravnom postupku registrovati u Federalnom ministarstvu finansija. (3) Registrovanje izvršnih odluka iz stava 2 ovog člana podrazumijeva podnošenje relevantne dokumentacije od povjerilaca neophodne za provjeru autentičnosti i registrovawa iznosa koji će izvršiti. (4) Kamata za ratna potraživawa, sadržana u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku, u periodu od dana donošewa osnovnog zakona do dana izdavawa obveznica se otpisuje. Član 20 (1) Po završetku procesa registrovawa izvršnih odluka iz stava 2 člana 17 ovog zakona, te završetka procesa verifikovawa ratnih potraživawa iz stava 2 člana 18 ovog zakona, Vlada Federacije će početi da izdaje obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživawa, a najkasnije do 1. januara 2008. godine. (2) Obveznice za izmirenje obaveza za ratna potraživawa izdaju se na iznos glavnice koji ne prelazi 900 miliona KM uz sljedeće uslove: 1. fiksna godišwa kamatna stopa u visini od 2,5%; 2. imaju grace period od 13 godina od datuma izdavawa; 3. imaju datum dospijeća najkasnije do 31. decembra 2047. godine. (3) Vlada Federacije će donijeti podzakonski akt kojim će urediti emitovanje obveznica, način rasporeda emitovawa obveznica po godinama dospijeća obveznica, te druge bitne elemente neophodne za emitovanje obveznica." 20. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službeni glasnik SFRJ" br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni list RBiH" br. 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: "Član 8 Š...Ć Protiv rješewa o izvršenju dužnik može da izjavi prigovor (član 48).Š...Ć Protiv rješewa donesenog po prigovoru može da se izjavi žalba. Žalba i prigovor ne odlažu izvršenje ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Odluka donesena po žalbi je pravosnažna.Š...Ć Član 10 U postupku izvršewa i obezbjeđewa sud je dužan da postupa hitno. Š...Ć Član 39 Š...Ć Rješenje o izvršenju na novčanom potraživanju dostavlja se i dužnikovom dužniku, a rješenje o izvršenju na sredstvima na računu dužnika dostavlja se i jedinici Službe društvenog kwigovodstva kod koje se vode ta sredstva. Rješenje o izvršenju, doneseno na osnovu vjerodostojne isprave, dostavlja se odgovarajućoj jedinici Službe društvenog kwigovodstva tek pošto postane pravosnažno.Š...Ć" Broj 24 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 21. U Zakonu o izvršnom postupku ("Sužbene novine Federacije BiH" broj 32/03) relevantne odredbe glase: "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno.Š...Ć Š...Ć Član 166 Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se sprovede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke osim ako zakonom nije drukčije određeno.Š...Ć Š...Ć Član 170 (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti pljenidbu sredstava izvršenika i o smetwama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetwama trajne prirode, sud će obustaviti postupak, a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daljem postupanju. Š...Ć Član 226 Postupak izvršewa započet do dana početka primjene ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona. Š...Ć Član 228 U izvršnom postupku reguliranim ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršewa. Član 229 Danom primjene ovog zakona prestaje primjena zakona kojima je uređen izvršni postupak, a koji su se primjewivali na teritoriji Federacije do dana početka primjene ovog zakona. Član 230 Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavqivawa u 'Službenim novinama Federacije BiH' a počeće se primjewivati po isteku 60 dana od dana njegovog stupawa na snagu." VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kog je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Opštinskog suda broj IP-2841/98 od 15. novembra 2002. godine. Međutim, apelant je u dopuni apelacije istakao da je Opštinski sud, nakon podnošewa apelacije, donio novo Rješenje broj 065-0-Ip-06-000624 od 31. maja 2006. godine kojim je određeno predloženo izvršenje, ali ga banka kojoj je dostavljeno na sprovođenje nije izvršila sa obrazloženjem da ga Federalno ministarstvo finansija mora da uvrsti u prioritete. Iz navedenog proizilazi da je apelacija blagovremena, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove Srijeda, 7.5.2008. u pogledu dopustivosti s obzirom na to da nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija ne bi bila dopustiva. VII. Meritum 26. Apelant osporava rješewa donesena u izvršnom postupku, ističući da mu je tim rješewima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu 27. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: .... k) Pravo na imovinu. ..." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: " Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu sa opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 28. Preduslov za razmatranje apelantovih navoda u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li je apelant uopšte imao "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 29. Shodno praksi Ustavnog suda, koja je uopšteno usvojena, pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar sopstveničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01), te pojam imovine treba shvatiti na način "da ukqučuje i postojeća novčana potraživawa pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). Takođe, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, "imovina" koja se štiti može da bude samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Pine Valley Developments Ltd. i drugi, presuda od 29. novembra 1995. godine, serija A br. 332, tačka 31). 30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom novčanom potraživanju prema izvršeniku, na ime duga za isporučenu robu tokom 1996. i 1997. godine sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka, koje je priznato pravosnažnom sudskom presudom, a koje, shodno propisima Federacije BiH, predstavlja "ratna potraživawa", te da navedeno potraživanje predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 31. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo iz stava dva navedenog člana priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u okviru opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Sporrong i Lönnorth Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 32. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 774/04, u kojoj je odlučivao o gotovo identičnoj situaciji sa aspekta propisa Republike Srpske prije donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske, došao do zakqučka da zatezne kamate dosuđene pravosnažnom sudskom presudom i troškovi postupka, takođe, predstavljaju "imovinu" podnosilaca prijave u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). S obzirom na to da je na području Republike Srpske u međuvremenu donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na pravnu snagu 2. juna 2006. godine, koji predviđa nove modalitete regulisawa "ratne štete", Ustavni sud u toku 2007. godine donio je dvije odluke povodom apelacija u vezi sa zakonskom nemogućnošću da se izvrše pravosnažne sudske odluke u okviru novih zakonskih rješewa (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2006. godine i Odluku broj AP 1211/06 od 13. decembra 2006. godine). Ustavni sud je u Odluci broj AP 1211/06 analizirao period prije donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu i period nakon stupawa na snagu navedenog zakona. Tom odlukom Ustavni sud je zakqučio da je javna vlast i u ovom zakonu ostala pri modalitetu izmirewa duga po osnovu "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da se, u stvari, radi o kontinuiranom miješanju u imovinska prava apelanata, da "nova" zakonska rješewa prema svojoj prirodi predstavljaju kontrolu prava na imovinu i da modalitet naplate pravosnažno dosuđenih kamata zadržava karakter kontrole prava na apelantovu imovinu. Budući da je i u Federaciji Bosne i Hercegovine donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/06), koji je stupio na pravnu snagu 6. septembra 2006. godine, dakle, nakon podnošewa apelacije u konkretnom slučaju, Ustavni sud će analizom novih zakonskih rješewa sa aspekta propisa u Federaciji BiH utvrditi da li se ona bitno razlikuju od rješewa datih u propisima Republike Srpske, odnosno da li se zakqučci doneseni u već citiranim odlukama Ustavnog suda br. AP 619/06 i AP 1211/06 mogu da primijene i na konkretan slučaj. 33. Nakon što je utvrdio da potraživawa utvrđena pravosnažnom presudom predstavljaju apelantovu "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora, dalje, da ispita da li je lišavanje apelanta sporne imovine bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti. 34. Iz obrazložewa osporenog rješewa Opštinskog suda kojim je dozvoljeno izvršenje i istovremeno obustavljeno može da se zakquči da je miješanje u apelantova imovinska prava zasnovano na zakonu, te da iz wih ne proizilazi proizvoqnost u primjeni važećih propisa. Ustavni sud je u već citiranoj Odluci AP 1211/06 zakqučio da nova legislativa iz ove oblasti dodatno razrađuje i definiše zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirewa obaveza države po osnovu "ratne štete", kao dijela unutrašnjeg duga entiteta. Pri tome su, kako je utvrđeno, i dalje ostali na snazi definisani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantova imovinska prava i nakon donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije BiH zakonito. 35. Pri odgovoru na pitanje da li je lišavanje apelanta prava na imovinu u javnom interesu i da li je u skladu sa principom proporcionalnosti, Ustavni sud se poziva na svoje Broj 24 – Strana 59 stanovište iz Odluke broj AP 1211/06 s obzirom na to da ciq donošewa propisa koji uređuju način izmirivawa unutrašwih obaveza Federacije BiH nije izmijenjen ni novom legislativom. 36. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da citirani zakoni Federacije BiH, a imajući u vidu da su usmjereni na odlaganje izvršewa izvršnih isprava, predstavljaju, u stvari, uplitanje države u imovinska prava građana koje bi, shodno članu 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije, bilo opravdano ako bi bio uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva za opšti interes zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, odnosno ako bi postojao razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Osim toga, takvi zakoni morali bi biti doneseni u javnom interesu, morali bi slijediti legitimne ciljeve i morali bi ispuwavati već pomenuti princip proporcionalnosti. Potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "ta lica moraju da snose prevelik teret" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A-52, str. 26-28, st. 70-73). 37. Kada se navedena stanovišta dovedu u vezu sa citiranim zakonima, dolazi se do zakqučka da je takvim zakonima, osim toga što je upitno wihovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca. Naime, i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedene zakone, koji se, u suštini, ogleda u rješavanju vladinih obaveza nastalih kao posljedica rata tako da se obezbijede i podrže makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Federacije BiH, što nedvosmisleno predstavlja javni interes, Ustavni sud smatra da je donošenjem takvih zakona stavljen "pretjeran teret na pojedince", te da zbog toga nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. U okolnostima kad je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza FBiH propisano da će apelant umjesto novca dobiti obveznice, da će kamate koje su utvrđene izvršnom presudom biti otpisane do dana izdavawa obveznica, da će nakon toga fiksna godišwa kamatna stopa iznositi 2,5 odsto, da obveznice koje dobije apelant imaju grace period od 13 godina, te da obveznice dospijevaju najkasnije do 31. decembra 2047. godine, Ustavni sud smatra da postoji pretjeran teret na strani apelanata, odnosno da ne postoji proporcionalnost između interesa zajednice i interesa pojedinaca. Iz navedenih razloga, iako je donesen zakon koji reguliše način ostvarivawa potraživawa zasnovanog na izvršnoj sudskoj odluci, apelant se i dalje nalazi u neizvjesnoj situaciji, jer ne može da realizuje svoja potraživawa na način precizovan pravosnažnom sudskom odlukom, a periodi i načini realizacije propisani Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašwih obaveza Federacije BiH opravdano nameću pitanje da li će apelant uopšte moći da ostvari svoja potraživawa. Stoga, Ustavni sud smatra da je, s ciljem podržavawa Ustava Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije BiH obavezna da apelantu obezbijedi ustavna prava u skladu sa ovom odlukom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2408/05 od 20. oktobra 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 14/07 od 5. maja 2007. godine). 38. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ostali navodi 39. U skladu sa zakqučcima u vezi sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati ostale apelantove navode. Broj 24 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII. Zakqučak 40. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq koji je u javnom interesu, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva za opšti ili javni interes i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 41. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 42. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1280/06, rješavajući apelaciju Zvonka Silovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zvonka Silovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-1664/96 i predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-77/07. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj Ur-77/07. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Zvonku Siloviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplate iznos od 1.800 KM, i to Vlada Kantona Sarajevo iznos od 1.650 KM, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine iznos od 150 KM, na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te da u istom roku obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonko Silović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zaprešića, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Branislav Janjanin, advokat iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 28. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom se apelant žali na dužinu trajanja postupka i nedonošenje prvostepene odluke u predmetu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1664/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. maja 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 13. novembra 2007. godine da dostavi cijeli spis predmeta na koji se odnosi apelacija. 3. Odgovore su dostavili Općinski sud 1. juna 2007. godine i Sud BiH 20. novembra 2007. godine. Uz odgovor Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio na uvid i cijeli spis predmeta Općinskog suda na koji se odnosi apelacija. 4. Ustavni sud je 12. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Općinskog suda. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je 1. jula 1982. godine tadašnjem Općinskom sudu II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu radi naknade štete protiv države SFRJ (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Željezničke transportne organizacije iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotužena). Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se isplati naknada štete, jer je slomio lakat na povratku sa vojne vježbe tokom transporta vozom. Naime, tom prilikom je, usljed naglog kočenja, udario rukom u drvenu klupu. Općinski sud je Presudom broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 10.000.000,00 dinara uz pripadajuću kamatu. 7. Protiv navedene presude Općinskog suda prvotužena i drugotužena su izjavile žalbe tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Iz dopisa ovog suda broj Gž-2464/90 od 23. juna 1993. godine vidljivo je da je uz taj dopis Općinskom sudu vraćen i cijeli predmet da bi Općinski sud ispravio očiglednu pogrešku u pogledu datuma kada je donesena prvostepena presuda - umjesto navedenog datuma, 20. januara 1990. godine, trebalo je da bude upisano 20. januar 1989. godine. 8. U međuvremenu Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine, protiv kojeg nije bila dopuštena žalba, prekinuo postupak danom donošenja rješenja u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stanja. Relevantni period 9. Općinski sud je Rješenjem broj P-2458/92 od 12. februara 1996. godine izvršio ispravku datuma donošenja prvostepene Presude broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine a, zatim, 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na daljnji žalbeni postupak. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine uvažio žalbe tuženih i ukinuo prvostepenu presudu Općinskog suda. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda nije dala razloge o odlučnim činjenicama posebno zbog toga što nije utvrđeno da li je šteta nastala od opasne stvari i koja je to opasna stvar, kao ni okolnosti da li se tužilac prilikom prevoza pridržavao Uputstva broj 165 o prevozu željeznicom. 11. Povodom apelantovog dopisa od 31. marta 1999. godine u kojem traži da se obavijesti o rezultatu postupka povodom žalbi tuženih, Općinski sud je 9. novembra 1999. godine Federalnom ministarstvu pravde uputio zamolnicu, zajedno sa drugostepenim rješenjem i rješenjem o prekidu postupka, da ih uruči apelantu na naznačenu adresu u Republici Hrvatskoj a, zatim, da sudu proslijedi dostavnicu o prijemu dostavljenih rješenja koju je uredno potpisao apelant. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Federalno ministarstvo pravde, iako uredno obaviješteno, nije odgovorilo na zamolnicu Općinskog suda, pa je zamolnica iste sadržine ponovljena 12. juna 2000. godine a, zatim, i 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine. Federalno ministarstvo pravde je dopisom od 13. februara 2002. godine obavijestilo Općinski sud da nije u mogućnosti da postupi po zamolnici, jer ne može utvrditi kada je Općinski sud dostavio urgenciju zamolnice. Nakon dopisa Federalnog ministarstva, Općinski sud je 15. oktobra 2002. godine ponovio zamolnicu iste sadržine a, zatim, 19. novembra 2002. godine, uz zamolnicu Općinskom sudu u Zagrebu i dopis apelantu, upućuje zamolnicu iste sadržine i Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine-Sektor za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć, koje je 9. maja 2003. godine obavijestilo Općinski sud da je postupljeno po njegovoj zamolnici uz priloženu dostavnicu o uručenju drugostepenog rješenja apelantu. 13. U međuvremenu apelant je dopisom 25. aprila 2003. godine obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se izmijenile u odnosu na predratne, kada je prvotužena bila država SFRJ. Općinski sud je udovoljio ovom apelantovom zahtjevu i 9. maja 2003. godine donio naredbu da se predmet odloži u evidenciju do 30. septembra 2003. godine. 14. Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 5. decembra 2003. godine vratio tužbu apelantu na ispravku i dopunu i naložio mu da u roku od 8 dana u tužbi pravilno označi tužene, navede njihovo prebivalište ili boravište, opredijeli zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, navede prema kom vidu nematerijalne štete potražuje koliki iznos i navede vrijednost spora u KM sa napomenom da, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po rješenju, smatrat će se da je tužba povučena, a ako bude vraćena neispravljena, bit će odbačena. 15. Rješenje je po naredbi suda od 8. decembra 2003. godine upućeno apelantu običnom poštom, a predmet odložen u evidenciju do 5. februara 2004. godine, koja je naredbom od 6. februara 2004. godine produžena do 6. marta 2004. godine. Dopisom od 10. marta 2004. godine Općinski sud je zahtijevao od apelanta da se izjasni kada je primio Rješenje broj P-1664/07 od 5. decembra 2003. godine, nakon čega je apelant 28. aprila 2004. godine podneskom obavijestio Općinski sud da je primio navedeno rješenje, ali nije naveo datum prijema, a zatim je u istom podnesku imenovao kao prvotuženu državu Bosnu i Hercegovinu, kao drugotuženu Željeznice Bosne i Hercegovine i specificirao tužbeni zahtjev na 35.000,00 KM. 16. Apelantovu preuređenu tužbu Općinski sud je 10. augusta 2004. godine poslao tuženima na odgovor. Drugotužena je dostavila odgovor 6. oktobra 2004. godine, a prvotužena 19. januara 2005. godine. Podnesak prvotužene, koju je zastupalo Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, 18. januara 2005. godine upućen je na očitovanje apelantu koji je Općinskom sudu 25. januara 2005. godine i 31. januara 2005. godine dostavio podneske, izjasnivši se o prigovoru pasivne legitimacije prvotužene i drugotužene. Apelantove podneske Općinski sud je naredbom od 7. februara 2005. godine dostavio tuženima da se o njima izjasne u roku od osam dana. 17. Povodom apelantovih podnesaka prvotužena je podneskom od 18. februara 2005. godine ponovo osporila pasivnu legitimaciju tvrdnjom da je u Odluci Vlade RBiH o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije BiH, u stavu 1. tačka 1. navedeno da će se ova sredstva koristiti za potrebe Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH iz čega jasno proizlazi da Bosna i Hercegovina kao država nije sljednik u pogledu obaveza bivše JNA. Drugotužena je podneskom od 24. februara 2005. godine, također, osporila svoju pasivnu legitimaciju, navodeći da je ŽTO Sarajevo, usljed rata, prestao da postoji kao pravni subjekt i da nema pravnog sljednika, jer je podijeljen na entitetska željeznička preduzeća i da, slijedeći takvo stanje, s obzirom na to Broj 24 – Strana 61 da je apelant pretrpio povredu na teritoriji sadašnje Željeznice RS, svoj tužbeni zahtjev treba da usmjeri prema tom preduzeću. 18. Općinski sud je 28. februara 2005. godine podneske tuženih poslao apelantu, koji se podneskom od 23. marta 2005. godine očitovao na njihov sadržaj, ostajući pri stavovima koje je iznio u prijašnjim podnescima. 19. Naredbom od 21. juna 2005. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine kojem su pristupili i apelant i tužen?. Nakon što je apelant ostao pri tužbi i ukratko izložio navode iznesene u njoj, konstatirano je da apelant nije u stanju na istom ročištu opredijeliti tužbeni zahtjev, pa je pripremno ročište odgođeno za 8. novembar 2005. godine. Apelantu je naloženo da do održavanja ročišta opredijeli tužbeni zahtjev i predloži dokaze u vezi sa okolnostima tužbenog zahtjeva koje će sud izvesti na glavnoj raspravi. 20. Međutim, u vremenu između odgođenog i ponovo zakazanog pripremnog ročišta Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 27. oktobra 2005. godine, na koje nije dopuštena posebna žalba, opozvao pripremno ročište zakazano za 8. novembar 2005. godine. Rješenjem sa istim brojem i istim datumom Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. U izreci ovog rješenja je navedeno da će se cijeli predmet nakon pravosnažnosti uputiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom sudu. U obrazloženju Rješenja navedeno je da je, u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04), članom 1. st. 2. i 3. određeno da je u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova tijela uprave Bosne i Hercegovine i drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica i tijela i institucija, kao i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost suda utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorom, nadležan Sud Bosne i Hercegovine. 21. Cijeli predmet je 10. marta 2006. godine dostavljen Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu na daljnji postupak. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem P-75/06 pod kojim je 4. juna 2007. godine sudija tog suda podnio prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti Vijeću Upravnog odjeljenja Suda BiH, nakon čega je predmet dobio i novi broj Ur-77/07. O prijedlogu za rješavanje sukoba nadležnosti nije donesena odluka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. U apelaciji apelant ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku koju je podnio Općinskom sudu, smatrajući da sud neopravdano odugovlači da donese odluku kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant je zahtijevao da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja navedenog prava u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je cijeli predmet ustupljen 10. marta 2006. godine Sudu BiH, ne navodeći pri tome druge razloge. 24. Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio cijeli apelantov predmet 20. novembra 2007. godine. V. Relevantni propisi 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 i 53/03) "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) Broj 24 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Član 456. st. 1. i 3. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. (3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu." 27. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04) "Član 1. st. 2. i 3. (2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost Suda određena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Član 367. Predmeti iz nadležnosti Suda primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona dostavit će se sudu." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 32. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što postupak pred redovnim sudovima traje Srijeda, 7.5.2008. neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije. 33. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. " 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 38. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i vlastitoj praksi razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 40. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 41. U konkretnom slučaju postupak je počeo kada je apelant protiv tuženih podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu 1. jula 1982. godine. Međutim, period koji se ubraja u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još uvijek nije završen. Dakle, konstatira se da postupak ukupno traje 25 godina i 5 mjeseci, od čega se 12 godina ubraja u period koji Ustavni sud treba ispitati. 42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 43. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A br. 256-D, str.117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, u kojem je trebalo odlučiti o naknadi štete povodom apelantove tužbe za povredu koju je pretrpio na službi u JNA tokom vožnje željeznicom, priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje ovog građanskog spora nisu naročito složeni. Apelantovo ponašanje 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je donesena prvostepena Presuda broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine, kojom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, a nakon izjavljenih žalbi tuženih Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine protiv kojeg nije bila dopuštena žalba i kojim je Općinski sud prekinuo postupak danom donošenja rješenja, u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stanja. Po okončanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini Općinski sud je 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu. Kantonalni sud, rješavajući o izjavljenim žalbama tuženih, Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine uvažio je žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih djelovanja apelant pokazao bilo kakvo interesiranje za rezultat predmeta ili da je urgirao da se postupak nastavi sve do 31. marta 1999. godine, kada je dopisom tražio da dobije obavještenje o rezultatu postupka na Kantonalnom sudu povodom izjavljenih žalbi tuženih. Sljedeći put apelant je pokazao interesiranje za predmet 25. aprila 2003. godine, kada je obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se promijenile tokom rata s obzirom na to da je tužbu potrebno, zbog statusnih promjena tuženih, usmjeriti na njihove sukcesore. Ustavni sud primjećuje da je i rasprava sa pripremnog ročišta od 20. septembra 2005. godine odgođena zbog toga što apelant nije bio u stanju da opredijeli tužbeni Broj 24 – Strana 63 zahtjev. S obzirom na izloženo apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je tokom postupka ispoljio prilično pasivan stav iako je, u suštini, slijedio dinamiku koju su u postupku nametali redovni sudovi. 46. Ustavni sud smatra da su prilično pasivno apelantovo ponašanje, apelantov propust da opredijeli tužbeni zahtjev, njegova nespremnost da to učini na pripremnom ročištu, kao i propust da predloži da se izvedu dokazi u vezi sa navodima tužbe u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje u periodu dužem od 25 godina, a u relevantnom periodu 12 godina. Ponašanje sudova 47. Apelant je tužbom od 1. jula 1982. godine pokrenuo parnični postupak na Općinskom sudu koji je nakon šest godina i skoro sedam mjeseci donio prvostepenu presudu. Zbog očigledne pogreške Općinskog suda u navođenju datuma donošenja Presude, Viši sud, kojem je predmet upućen povodom izjavljenih žalbi tuženih na navedenu presudu, vratio je 23. juna 1993. godine cijeli predmet Općinskom sudu sa nalogom da otkloni pogrešku u datumu donošenja Presude. U međuvremenu, zbog proglašenja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari. Nakon što je Rješenjem izvršio ispravku datuma donošenja Presude, Općinski sud je 26. aprila 1996. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. augusta 1996. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak 18. septembra 1996. godine. Po prijemu predmeta od Kantonalnog suda Općinski sud nije preduzeo nijednu radnju u pogledu nastavljanja postupka u apelantovom predmetu do 9. novembra 1999. godine, kada je apelantu upućeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda. Bez obzira na ustavnopravno preuređenje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preuređenje pravosudnog sistema, potpuno je neprihvatljivo da Općinski sud u vremenskom periodu od tri godine i dva mjeseca ne preduzme ni tako jednostavnu procesnu radnju kao što je dostavljanje drugostepenog rješenja Kantonalnog suda apelantu tim prije što se radilo o parničnom postupku koji je do tada vođen više od 17 godina. Također, nema nikakvog opravdanja ni za daljnju nedovoljnu aktivnost Općinskog suda u dostavljanju istog drugostepenog rješenja Kantonalnog suda apelantu. Naime, Općinski sud je navedeno rješenje pokušavao da dostavi apelantu koji je nastanjen u Republici Hrvatskoj putem Federalnog ministarstva pravde od 9. novembra 1999. godine do 19. novembra 2002. godine, dakle, naredne tri godine, da bi, zatim, putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH tek 24. marta 2003. godine Rješenje bilo konačno uručeno apelantu. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon što je prvi put, 9. novembra 1999. godine, drugostepeno rješenje uputio apelantu putem Federalnog ministarstva pravde, urgencije za postupanje po zahtjevu uputio 12. juna 2000. godine, 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine, odlažući u međuvremenu predmet u evidenciju kako bi sačekao odgovor na upućeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Općinski sud morao pokazati više aktivnosti u rješavanju ovog pitanja tim prije što se i sjedište Federalnog ministarstva pravde i sjedište Općinskog suda nalaze u istom gradu. 48. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdanja tim prije što od 8. decembra 2003. godine Općinski sud komunicira uredno sa apelantom putem obične pošte. Dalje, od 24. marta 2003. godine, kada je uručeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda apelantu, do zakazivanja pripremnog ročišta, 20. septembra 2005. godine, protekle su dvije godine i skoro šest mjeseci. U tom periodu Općinski sud je zahtijevao od apelanta da uredi tužbu, slao tužbu na odgovor tuženima, kao i brojne podneske stranaka koje su se, uglavnom, odnosile na pasivnu legitimaciju tuženih, na međusobno očitovanje. Najzad je Općinski sud prekinuo prepisku sa strankama i zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine, koje je odgođeno za 8. novembar 2005. godine, jer apelant nije mogao Broj 24 – Strana 64 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da opredijeli tužbeni zahtjev. Novo zakazano ročište nije održano, jer je Općinski sud sa dva posebna rješenja pod istim brojem P-1664/96 i pod istim datumom od 27. oktobra 2005. godine opozvao zakazano pripremno ročište i proglasio se stvarno nenadležnim za postupanje na osnovu propisa iz augusta 2004. godine. Dakle, Općinskom sudu bilo je potrebno više od godinu dana da bi se upoznao sa javno objavljenim zakonom (Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, "Službeni glasnik BiH" broj 36/04 od 3. augusta 2004. godine) na osnovu kojeg se proglasio stvarno nenadležnim. Ustavni sud smatra da je Općinski sud i ovim postupkom pokazao da je nespremno i nedovoljno aktivno vodeći postupak, posmatrano u cjelini i u odnosu na pojedinačne radnje, odgovoran za njegovo neopravdano dugo trajanje. Na ovu konstataciju Ustavnog suda jasno ukazuje i okolnost da je od dana donošenja Rješenja o nenadležnosti Općinskom sudu bilo potrebno skoro pet mjeseci da predmet, 10. marta 2006. godine, dostavi Sudu BiH, koji ima sjedište u istom gradu kao i Općinski sud. 49. Prema tome, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak na Općinskom sudu je neopravdano trajao duže od 10 godina. Ustavni sud zapaža da je proteklo skoro godinu i po dana od prijema predmeta u Sud Bosne i Hercegovine, kada je Vijeću Upravnog odjeljenja sudija tog suda dostavljen prijedlog o rješavanju sukoba nadležnosti sa Općinskim sudom. O prijedlogu do sada nije rješavano iako se radi o predmetu u kojem je postupak započeo 1982. godine, a rješavanje sukoba nadležnosti po svojoj prirodi ne zahtijeva rješavanje posebno složenih pravnih pitanja. 50. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih redovnih sudova, te da se period odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 1. jula 1982. godine i koji još nije završen ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, sama činjenica da je predmet u relevantnom periodu jednom vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, da postupak traje 12 godina, kao i da je neizvjesno kada će biti okončan vode prema zaključku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka povodom apelantove tužbe može u cijelosti staviti na teret nadležnim redovnim sudovima. 51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje u iznosu od 10.000,00 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 53. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stavu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, ili po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u relevantnom periodu. Zbog neopravdano dugog trajanja postupka na Općinskom sudu, iznos od 1.650,00 KM apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, a iznos od 150 KM, zbog neažurnog postupanja Suda BiH, apelantu je dužno da isplati Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razumnog opravdanja da parnični postupak traje 12 godina u relevantnom periodu, pa je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1280/06, rješavajući apelaciju Zvonka Silovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zvonka Silovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj P-1664/96 i predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-77/07. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu broj Ur-77/07. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Zvonku Siloviću, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplate iznos od 1.800 KM, i to Vlada Kantona Sarajevo iznos od 1.650 KM, a Vijeće ministara Bosne i Hercegovine iznos od 150 KM, na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te da u istom roku obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zvonko Silović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zaprešića, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Branislav Janjanin, odvjetnik iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 28. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom se apelant žali na duljinu trajanja postupka i nedonošenje prvostupanjske odluke u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1664/96. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 21. svibnja 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 13. studenog 2007. godine da dostavi cijeli spis predmeta na koji se odnosi apelacija. 3. Odgovore su dostavili Općinski sud 1. lipnja 2007. godine i Sud BiH 20. studenog 2007. godine. Uz odgovor Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio na uvid i cijeli spis predmeta Općinskog suda na koji se odnosi apelacija. 4. Ustavni sud je 12. prosinca 2007. godine, sukladno članku 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Općinskog suda. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je 1. srpnja 1982. godine tadašnjem Općinskom sudu II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu radi naknade štete protiv države SFRJ (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Željezničke transportne organizacije iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: drugotužena). Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se isplati naknada štete, jer je slomio lakat na povratku sa vojne vježbe tijekom transporta vlakom. Naime, tom prigodom je, usljed naglog kočenja, udario rukom u drvenu klupu. Općinski sud je Presudom broj P-2458/82 od 20. siječnja 1989. godine obvezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 10.000.000,00 dinara uz pripadajuću kamatu. 7. Protiv navedene presude Općinskog suda prvotužena i drugotužena su uložile prizive tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Iz dopisa ovog suda broj Gž-2464/90 od 23. lipnja 1993. godine vidljivo je da je uz taj dopis Općinskom sudu vraćen i cijeli predmet da bi Općinski sud ispravio očiglednu pogrešku glede nadnevka kada je donesena prvostupanjska presuda - umjesto navedenog nadnevka, 20. siječnja 1990. godine, trebao je biti upisan 20. siječanj 1989. godine. 8. U međuvremenu Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/92 od 15. lipnja 1992. godine, protiv kojeg nije bio dopušten priziv, prekinuo postupak danom donošenja rješenja u vrijeme izravne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na temelju Odluke o proglašenju ratnog stanja. Relevantno razdoblje 9. Općinski sud je Rješenjem broj P-2458/92 od 12. veljače 1996. godine izvršio ispravak nadnevka donošenja prvostupanjske Presude broj P-2458/82 od 20. siječnja 1989. godine a, potom, 26. travnja 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) na daljnji prizivni postupak. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. kolovoza 1996. godine uvažio prizive tuženih i ukinuo prvostupanjsku presudu Općinskog suda. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da prvostupanjska presuda nije dala razloge o odlučnim činjenicama posebice zbog toga što nije utvrđeno je li šteta nastala od opasne stvari i koja je to opasna stvar, kao ni okolnosti je li se tužitelj prigodom prijevoza pridržavao Upute broj 165 o prijevozu željeznicom. 11. Glede apelantovog dopisa od 31. ožujka 1999. godine u kojem traži da se obavijesti o rezultatu postupka povodom priziva tuženih, Općinski sud je 9. studenog 1999. godine Federalnom ministarstvu pravde uputio zamolnicu, zajedno sa drugostupanjskim rješenjem i rješenjem o prekidu postupka, da ih uruči apelantu na naznačenu adresu u Republici Hrvatskoj a, potom, da sudu proslijedi dostavnicu o primitku dostavljenih rješenja koju je uredno potpisao apelant. 12. Federalno ministarstvo pravde, iako uredno obaviješteno, nije odgovorilo na zamolnicu Općinskog suda, pa Broj 24 – Strana 65 je zamolnica istoga sadržaja ponovljena 12. lipnja 2000. godine a, potom, i 4. srpnja 2001. godine i 15. listopada 2002. godine. Federalno ministarstvo pravde je dopisom od 13. veljače 2002. godine obavijestilo Općinski sud da nije u mogućnosti postupiti po zamolnici, jer ne može utvrditi kada je Općinski sud dostavio urgenciju zamolnice. Nakon dopisa Federalnog ministarstva, Općinski sud je 15. listopada 2002. godine ponovio zamolnicu istoga sadržaja a, potom, 19. studenog 2002. godine, uz zamolnicu Općinskom sudu u Zagrebu i dopis apelantu, upućuje zamolnicu istoga sadržaja i Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine-Sektor za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć, koje je 9. svibnja 2003. godine obavijestilo Općinski sud da je postupljeno po njegovoj zamolnici uz priloženu dostavnicu o uručenju drugostupanjskoga rješenja apelantu. 13. U međuvremenu apelant je dopisom 25. travnja 2003. godine obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u mirovinu i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se izmijenile u odnosu na predratne, kada je prvotužena bila država SFRJ. Općinski sud je udovoljio ovom apelantovom zahtjevu i 9. svibnja 2003. godine donio naredbu da se predmet odloži u popis do 30. rujna 2003. godine. 14. Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 5. prosinca 2003. godine vratio tužbu apelantu na ispravak i dopunu i naložio mu da u roku od 8 dana u tužbi pravilno označi tužene, navede njihovo prebivalište ili boravište, opredijeli zahtjev glede glavne stvari i sporednih tražbina, navede prema kojem vidu nematerijalne štete potražuje koliki iznos i navede vrijednost spora u KM sa napomenom da, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po rješenju, smatrat će se da je tužba povučena, a ako bude vraćena neispravljena, bit će odbačena. 15. Rješenje je po naredbi suda od 8. prosinca 2003. godine upućeno apelantu običnom poštom, a predmet odložen u popis do 5. veljače 2004. godine, koji je naredbom od 6. veljače 2004. godine produljen do 6. ožujka 2004. godine. Dopisom od 10. ožujka 2004. godine Općinski sud je zahtijevao od apelanta da se izjasni kada je primio Rješenje broj P-1664/07 od 5. prosinca 2003. godine, nakon čega je apelant 28. travnja 2004. godine podneskom obavijestio Općinski sud da je primio navedeno rješenje, ali nije naveo nadnevak primitka, a potom je u istom podnesku imenovao kao prvotuženu državu Bosnu i Hercegovinu, kao drugotuženu Željeznice Bosne i Hercegovine i specificirao tužbeni zahtjev na 35.000,00 KM. 16. Apelantovu preuređenu tužbu Općinski sud je 10. kolovoza 2004. godine poslao tuženima na odgovor. Drugotužena je dostavila odgovor 6. listopada 2004. godine, a prvotužena 19. siječnja 2005. godine. Podnesak prvotužene, koju je zastupalo Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, 18. siječnja 2005. godine upućen je na očitovanje apelantu koji je Općinskom sudu 25. siječnja 2005. godine i 31. siječnja 2005. godine dostavio podneske, izjasnivši se o prigovoru pasivne legitimacije prvotužene i drugotužene. Apelantove podneske Općinski sud je naredbom od 7. veljače 2005. godine dostavio tuženima da se o njima izjasne u roku od osam dana. 17. Glede apelantovih podnesaka prvotužena je podneskom od 18. veljače 2005. godine ponovno pobila pasivnu legitimaciju tvrdnjom da je u Odluci Vlade RBiH o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korištenja sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije BiH, u stavku 1. točka 1. navedeno da će se ova sredstva koristiti za potrebe Federalnog ministarstva obrane i Vojske Federacije BiH iz čega jasno proizlazi da Bosna i Hercegovina kao država nije sljednik glede obveza bivše JNA. Drugotužena je podneskom od 24. veljače 2005. godine, također, pobila svoju pasivnu legitimaciju, navodeći da je ŽTO Sarajevo, uslijed rata, prestao postojati kao pravni subjekt i da nema pravnog sljednika, jer je podijeljen na entitetska željeznička poduzeća i da, slijedeći takvo stanje, obzirom na to da je apelant pretrpio povredu na teritoriju sadašnje Željeznice RS, svoj tužbeni zahtjev treba usmjeriti prema tome poduzeću. Broj 24 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. Općinski sud je 28. veljače 2005. godine podneske tuženih poslao apelantu, koji se podneskom od 23. ožujka 2005. godine očitovao na njihov sadržaj, ostajući pri stajalištima koja je iznio u prijašnjim podnescima. 19. Naredbom od 21. lipnja 2005. godine Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. rujan 2005. godine kojem su pristupili i apelant i tužen?. Nakon što je apelant ostao pri tužbi i ukratko izložio navode iznesene u njoj, konstatirano je da apelant nije u stanju na istom ročištu opredijeliti tužbeni zahtjev, pa je pripremno ročište odgođeno za 8. studeni 2005. godine. Apelantu je naloženo da do održavanja ročišta opredijeli tužbeni zahtjev i predloži dokaze u svezi sa okolnostima tužbenog zahtjeva koje će sud izvesti na glavnoj raspravi. 20. Međutim, u vremenu između odgođenog i ponovno zakazanog pripremnog ročišta Općinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 27. listopada 2005. godine, na koje nije dopušten poseban priziv, opozvao pripremno ročište zakazano za 8. studeni 2005. godine. Rješenjem sa istim brojem i istim nadnevkom Općinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. U izreci ovog rješenja je navedeno da će se cijeli predmet nakon pravomoćnosti uputiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom sudu. U obrazloženju Rješenja navedeno je da je, u smislu odredaba Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04), člankom 1. st. 2. i 3. određeno da je u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala prigodom vršenja poslova tijela uprave Bosne i Hercegovine i drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih osoba i tijela i institucija, kao i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost suda utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorom, nadležan Sud Bosne i Hercegovine. 21. Cijeli predmet je 10. ožujka 2006. godine dostavljen Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu na daljnji postupak. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem P-75/06 pod kojim je 4. lipnja 2007. godine sudac tog suda podnio prijedlog za rješavanje sukoba nadležnosti Vijeću Upravnog odjela Suda BiH, nakon čega je predmet dobio i novi broj Ur-77/07. O prijedlogu za rješavanje sukoba nadležnosti nije donesena odluka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. U apelaciji apelant ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka glede tužbe u građanskom postupku koju je podnio Općinskom sudu, smatrajući da sud neopravdano odugovlači da donese odluku kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Također, apelant je zahtijevao da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršenja navedenog prava u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da je cijeli predmet ustupljen 10. ožujka 2006. godine Sudu BiH, ne navodeći pri tomu druge razloge. 24. Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio cijeli apelantov predmet 20. studenog 2007. godine. V. Relevantni propisi 25. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 i 53/03) "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) Srijeda, 7.5.2008. "Članak 456. st. 1. i 3. (1) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima. (3) Ako nakon stupanja na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostupanjska odluka iz stavka 1. ovog članka, daljnji postupak provest će se prema ovom zakonu." 27. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04) "Članak 1. st. 2. i 3. (2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima proisteklim iz štete koja je nastala prigodom vršenja poslova tijela uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih osoba tih tijela i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost Suda određena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Članak 367. Predmeti iz nadležnosti Suda primljeni u rad kod drugih sudova do stupanja na snagu ovog zakona dostavit će se sudu." VI. Dopustivost 28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 29. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. Također, sukladno članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prigodom primjene odredaba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980, serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 32. Apelant se poziva na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH roku", zato što postupak pred redovitim sudovima traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije. 33. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od temeljnih postulata Europske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21). 34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti u odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: ( e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. " 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 38. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. Prema tomu, Ustavni sud mora ispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Europskog suda za ljudska prava, kao i vlastitoj praksi razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 40. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i tijela Europske konvencije, razdoblje koje se uzima u obzir prigodom priziva glede duljine trajanja postupka počinje danom utemeljenja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). Broj 24 – Strana 67 41. U konkretnom slučaju postupak je počeo kada je apelant protiv tuženih podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu 1. srpnja 1982. godine. Međutim, razdoblje koje se ubraja u nadležnost Ustavnog suda nije počelo tog nadnevka, već 14. prosinca 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još uvijek nije završen. Dakle, konstatira se da postupak ukupno traje 25 godina i 5 mjeseci, od čega se 12 godina ubraja u razdoblje koje Ustavni sud treba ispitati. 42. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Složenost predmeta 43. U svezi sa ocjenom je li neki predmet složen, Europski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju činitelja poput naravi činjenica koje treba utvrditi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. veljače 1993. godine, serija A br. 256-D, str.117). Složenost se može ticati, osim činjenica, i pravnih pitanja (vidi, Europski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. veljače 1992. godine, serija A br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, u kojem je trebalo odlučiti o naknadi štete glede apelantove tužbe za povredu koju je pretrpio na službi u JNA tijekom vožnje željeznicom, narav činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje ovog građanskog spora nisu osobito složeni. Apelantovo ponašanje 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine je bilo da je donesena prvostupanjska Presuda broj P-2458/82 od 20. siječnja 1989. godine, kojom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, a nakon uloženih priziva tuženih Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. lipnja 1992. godine protiv kojeg nije bio dopušten priziv i kojim je Općinski sud prekinuo postupak danom donošenja rješenja, u vrijeme izravne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja na temelju Odluke o proglašenju ratnog stanja. Po okončanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini Općinski sud je 26. travnja 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu. Kantonalni sud, rješavajući o uloženim prizivima tuženih, Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. kolovoza 1996. godine uvažio je prizive, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih djelovanja apelant pokazao bilo kakvo interesiranje za rezultat predmeta ili da je urgirao da se postupak nastavi sve do 31. ožujka 1999. godine, kada je dopisom tražio da dobije obavijest o rezultatu postupka na Kantonalnom sudu glede uloženih priziva tuženih. Sljedeći put apelant je pokazao interesiranje za predmet 25. travnja 2003. godine, kada je obavijestio Općinski sud da je njegov opunomoćenik otišao u mirovinu i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se promijenile tijekom rata obzirom na to da je tužbu potrebno, zbog statusnih promjena tuženih, usmjeriti na njihove sukcesore. Ustavni sud primjećuje da je i rasprava sa pripremnog ročišta od 20. rujna 2005. godine odgođena zbog toga što apelant nije bio u stanju opredijeliti tužbeni zahtjev. Broj 24 – Strana 68 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Obzirom na izloženo apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je tijekom postupka ispoljio prilično pasivno stajalište iako je, u biti, slijedio dinamiku koju su u postupku nametali redoviti sudovi. 46. Ustavni sud smatra da su prilično pasivno apelantovo ponašanje, apelantov propust da opredijeli tužbeni zahtjev, njegova nespremnost da to učini na pripremnom ročištu, kao i propust da predloži da se izvedu dokazi u svezi sa navodima tužbe u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u razdoblju koje se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje u razdoblju duljem od 25 godina, a u relevantnom razdoblju 12 godina. Ponašanje sudova 47. Apelant je tužbom od 1. srpnja 1982. godine pokrenuo parnični postupak na Općinskom sudu koji je nakon šest godina i skoro sedam mjeseci donio prvostupanjsku presudu. Zbog očigledne pogreške Općinskog suda u navođenju nadnevka donošenja Presude, Viši sud, kojem je predmet upućen glede uloženih priziva tuženih na navedenu presudu, vratio je 23. lipnja 1993. godine cijeli predmet Općinskom sudu sa nalogom da otkloni pogrešku u nadnevku donošenja Presude. U međuvremenu, zbog proglašenja ratnog stanja u Bosni i Hercegovini, Općinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. lipnja 1992. godine kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari. Nakon što je Rješenjem izvršio ispravak nadnevka donošenja Presude, Općinski sud je 26. travnja 1996. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. kolovoza 1996. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovni postupak 18. rujna 1996. godine. Po primitku predmeta od Kantonalnog suda Općinski sud nije poduzeo nijednu radnju glede nastavljanja postupka u apelantovom predmetu do 9. studenog 1999. godine, kada je apelantu upućeno drugostupanjsko rješenje Kantonalnog suda. Bez obzira na ustavnopravni preustroj Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preustroj pravosudnog sustava, potpuno je neprihvatljivo da Općinski sud u vremenskom razdoblju od tri godine i dva mjeseca ne poduzme ni tako jednostavnu procesnu radnju kao što je dostava drugostupanjskoga rješenja Kantonalnog suda apelantu tim prije što se radilo o parničnom postupku koji je do tada vođen više od 17 godina. Također, nema nikakvog opravdanja ni za daljnju nedostatnu aktivnost Općinskog suda u dostavi istog drugostupanjskog rješenja Kantonalnog suda apelantu. Naime, Općinski sud je navedeno rješenje pokušavao dostaviti apelantu koji je nastanjen u Republici Hrvatskoj putem Federalnog ministarstva pravde od 9. studenog 1999. godine do 19. studenog 2002. godine, dakle, naredne tri godine, da bi, potom, putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH tek 24. ožujka 2003. godine Rješenje bilo konačno uručeno apelantu. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon što je prvi put, 9. studenog 1999. godine, drugostupanjsko rješenje uputio apelantu putem Federalnog ministarstva pravde, urgencije za postupanje po zahtjevu uputio 12. lipnja 2000. godine, 4. srpnja 2001. godine i 15. listopada 2002. godine, odlažući u međuvremenu predmet u popis kako bi sačekao odgovor na upućeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Općinski sud morao pokazati više aktivnosti u rješavanju ovog pitanja tim prije što se i sjedište Federalnog ministarstva pravde i sjedište Općinskog suda nalaze u istome gradu. 48. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdanja tim prije što od 8. prosinca 2003. godine Općinski sud komunicira uredno sa apelantom putem obične pošte. Dalje, od 24. ožujka 2003. godine, kada je uručeno drugostupanjsko rješenje Kantonalnog suda apelantu, do zakazivanja pripremnog ročišta, 20. rujna 2005. godine, protekle su dvije godine i skoro šest mjeseci. U tome razdoblju Općinski sud je zahtijevao od apelanta da uredi tužbu, slao tužbu na odgovor tuženima, kao i brojne podneske stranaka koje su se, uglavnom, odnosile na pasivnu legitimaciju tuženih, na međusobno očitovanje. Najzad je Općinski sud prekinuo prepisku sa strankama i zakazao pripremno ročište za 20. rujan 2005. godine, koje je odgođeno za Srijeda, 7.5.2008. 8. studeni 2005. godine, jer apelant nije mogao opredijeliti tužbeni zahtjev. Novo zakazano ročište nije održano, jer je Općinski sud sa dva posebna rješenja pod istim brojem P-1664/96 i pod istim nadnevkom od 27. listopada 2005. godine opozvao zakazano pripremno ročište i proglasio se stvarno nenadležnim za postupanje na temelju propisa iz kolovoza 2004. godine. Dakle, Općinskom sudu bilo je potrebno više od godinu dana da bi se upoznao sa javno objavljenim zakonom (Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, "Službeni glasnik BiH" broj 36/04 od 3. kolovoza 2004. godine) na temelju kojeg se proglasio stvarno nenadležnim. Ustavni sud smatra da je Općinski sud i ovim postupkom pokazao da je nespremno i nedostatno aktivno vodeći postupak, promatrano u cjelini i u odnosu na pojedinačne radnje, odgovoran za njegovo neopravdano dugo trajanje. Na ovu konstataciju Ustavnog suda jasno ukazuje i okolnost da je od dana donošenja Rješenja o nenadležnosti Općinskom sudu bilo potrebito skoro pet mjeseci da predmet, 10. ožujka 2006. godine, dostavi Sudu BiH, koji ima sjedište u istom gradu kao i Općinski sud. 49. Prema tomu, od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak na Općinskom sudu je neopravdano trajao dulje od 10 godina. Ustavni sud zapaža da je proteklo skoro godinu i pol dana od primitka predmeta u Sud Bosne i Hercegovine, kada je Vijeću Upravnog odjela sudaca tog suda dostavljen prijedlog o rješavanju sukoba nadležnosti sa Općinskim sudom. O prijedlogu do sada nije rješavano iako se radi o predmetu u kojem je postupak započeo 1982. godine, a rješavanje sukoba nadležnosti po svojoj naravi ne zahtijeva rješavanje posebice složenih pravnih pitanja. 50. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih redovitih sudova, te da se razdoblje odlučivanja o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 1. srpnja 1982. godine i koji još nije završen ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, sama činjenica da je predmet u relevantnom razdoblju jednom vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, da postupak traje 12 godina, kao i da je neizvjesno kada će biti okončan vode ka zaključku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na temelju izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka povodom apelantove tužbe može u cijelosti staviti na teret nadležnim redovitim sudovima. 51. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje u iznosu od 10.000,00 KM. Sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud iznimno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovitim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenog 2005. godine). 53. Sukladno navedenoj odluci Ustavnog suda i usvojenom stajalištu prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redoviti sudovi odgađali da donesu odluku, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, ili po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u relevantnom razdoblju. Zbog neopravdano dugog trajanja postupka na Općinskom sudu, iznos od 1.650,00 KM apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo, a iznos od 150 KM, zbog neažurnog postupanja Suda BiH, apelantu je Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dužno isplatiti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke. VIII. Zaključak 54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razumnog opravdanja da parnični postupak traje 12 godina u relevantnom razdoblju, pa je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 55. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 56. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1280/06, rješavajući apelaciju Zvonka Silovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zvonka Silovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu broj P-1664/96 i predmetu Suda Bosne i Hercegovine broj Ur-77/07. Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da bez daqnjeg odlagawa donese odluku u predmetu broj Ur-77/07. Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo i Savjetu ministara Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Zvonku Siloviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplate iznos od 1.800 KM, i to Vlada Kantona Sarajevo iznos od 1.650 KM, a Savjet ministara Bosne i Hercegovine iznos od 150 KM, na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa odluke u razumnom roku, te da u istom roku obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zvonko Silović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Zaprešića, Republika Hrvatska, kog zastupa Branislav Jawanin, advokat iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 28. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) kom se apelant žali na dužinu trajawa postupka i nedonošenje prvostepene 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 69 odluke u predmetu Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-1664/96. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) 21. maja 2007. godine zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju, a od Suda Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Sud BiH) zatraženo je 13. novembra 2007. godine da dostavi cijeli spis predmeta na koji se odnosi apelacija. 3. Odgovore su dostavili Opštinski sud 1. juna 2007. godine i Sud BiH 20. novembra 2007. godine. Uz odgovor Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio na uvid i cijeli spis predmeta Opštinskog suda na koji se odnosi apelacija. 4. Ustavni sud je 12. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovore Suda BiH i Opštinskog suda. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: Period prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine 6. Apelant je 1. jula 1982. godine tadašnjem Opštinskom sudu II u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) podnio tužbu radi naknade štete protiv države SFRJ (u daqnjem tekstu: prvotužena) i Željezničke transportne organizacije iz Sarajeva (u daqnjem tekstu: drugotužena). Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se isplati naknada štete, jer je slomio lakat na povratku sa vojne vježbe tokom transporta vozom. Naime, tom prilikom je, usljed naglog kočewa, udario rukom u drvenu klupu. Opštinski sud je Presudom broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine obavezao tužene da apelantu solidarno na ime naknade štete isplate novčani iznos od 10.000.000,00 dinara uz pripadajuću kamatu. 7. Protiv navedene presude Opštinskog suda prvotužena i drugotužena su izjavile žalbe tadašnjem Višem sudu u Sarajevu. Iz dopisa ovog suda broj Gž-2464/90 od 23. juna 1993. godine vidqivo je da je uz taj dopis Opštinskom sudu vraćen i cijeli predmet da bi Opštinski sud ispravio očiglednu pogrešku u pogledu datuma kada je donesena prvostepena presuda - umjesto navedenog datuma, 20. januara 1990. godine, trebalo je da bude upisano 20. januar 1989. godine. 8. U međuvremenu Opštinski sud je Rješenjem broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine, protiv kog nije bila dozvoljena žalba, prekinuo postupak danom donošewa rješewa u vrijeme direktne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stawa. Relevantni period 9. Opštinski sud je Rješenjem broj P-2458/92 od 12. februara 1996. godine izvršio ispravku datuma donošewa prvostepene Presude broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine a, zatim, 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) na daqwi žalbeni postupak. 10. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. avgusta 1996. godine uvažio žalbe tuženih i ukinuo prvostepenu presudu Opštinskog suda. U obrazloženju Presude Kantonalni sud je naveo da prvostepena presuda nije dala razloge o odlučnim činjenicama posebno zbog toga što nije utvrđeno da li je šteta nastala od opasne stvari i koja je to opasna stvar, kao ni okolnosti da li se tužilac prilikom prevoza pridržavao Uputstva broj 165 o prevozu željeznicom. 11. Povodom apelantovog dopisa od 31. marta 1999. godine u kom traži da se obavijesti o rezultatu postupka povodom žalbi tuženih, Opštinski sud je 9. novembra 1999. godine Federalnom ministarstvu pravde uputio zamolnicu, zajedno sa drugostepenim rješenjem i rješenjem o prekidu postupka, da ih Broj 24 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH uruči apelantu na naznačenu adresu u Republici Hrvatskoj a, zatim, da sudu proslijedi dostavnicu o prijemu dostavljenih rješewa koju je uredno potpisao apelant. 12. Federalno ministarstvo pravde, iako uredno obaviješteno, nije odgovorilo na zamolnicu Opštinskog suda, pa je zamolnica iste sadržine ponovljena 12. juna 2000. godine a, zatim, i 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine. Federalno ministarstvo pravde je dopisom od 13. februara 2002. godine obavijestilo Opštinski sud da nije u mogućnosti da postupi po zamolnici, jer ne može da utvrdi kada je Opštinski sud dostavio urgenciju zamolnice. Nakon dopisa Federalnog ministarstva, Opštinski sud je 15. oktobra 2002. godine ponovio zamolnicu iste sadržine a, zatim, 19. novembra 2002. godine, uz zamolnicu Opštinskom sudu u Zagrebu i dopis apelantu, upućuje zamolnicu iste sadržine i Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija Bosne i Hercegovine-Sektor za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć, koje je 9. maja 2003. godine obavijestilo Opštinski sud da je postupljeno po njegovoj zamolnici uz priloženu dostavnicu o uručenju drugostepenog rješewa apelantu. 13. U međuvremenu apelant je dopisom 25. aprila 2003. godine obavijestio Opštinski sud da je njegov punomoćnik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se izmijenile u odnosu na predratne, kada je prvotužena bila država SFRJ. Opštinski sud je udovoqio ovom apelantovom zahtjevu i 9. maja 2003. godine donio naredbu da se predmet odloži u evidenciju do 30. septembra 2003. godine. 14. Opštinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 5. decembra 2003. godine vratio tužbu apelantu na ispravku i dopunu i naložio mu da u roku od 8 dana u tužbi pravilno označi tužene, navede wihovo prebivalište ili boravište, opredijeli zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživawa, navede prema kom vidu nematerijalne štete potražuje koliki iznos i navede vrijednost spora u KM sa napomenom da, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne postupi po rješenju, smatraće se da je tužba povučena, a ako bude vraćena neispravljena, biće odbačena. 15. Rješenje je po naredbi suda od 8. decembra 2003. godine upućeno apelantu običnom poštom, a predmet odložen u evidenciju do 5. februara 2004. godine, koja je naredbom od 6. februara 2004. godine produžena do 6. marta 2004. godine. Dopisom od 10. marta 2004. godine Opštinski sud je zahtijevao od apelanta da se izjasni kada je primio Rješenje broj P-1664/07 od 5. decembra 2003. godine, nakon čega je apelant 28. aprila 2004. godine podneskom obavijestio Opštinski sud da je primio navedeno rješenje, ali nije naveo datum prijema, a zatim je u istom podnesku imenovao kao prvotuženu državu Bosnu i Hercegovinu, kao drugotuženu Željeznice Bosne i Hercegovine i specifikovao tužbeni zahtjev na 35.000,00 KM. 16. Apelantovu preuređenu tužbu Opštinski sud je 10. avgusta 2004. godine poslao tuženima na odgovor. Drugotužena je dostavila odgovor 6. oktobra 2004. godine, a prvotužena 19. januara 2005. godine. Podnesak prvotužene, koju je zastupalo Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, 18. januara 2005. godine upućen je na očitovanje apelantu koji je Opštinskom sudu 25. januara 2005. godine i 31. januara 2005. godine dostavio podneske, izjasnivši se o prigovoru pasivne legitimacije prvotužene i drugotužene. Apelantove podneske Opštinski sud je naredbom od 7. februara 2005. godine dostavio tuženima da se o wima izjasne u roku od osam dana. 17. Povodom apelantovih podnesaka prvotužena je podneskom od 18. februara 2005. godine ponovo osporila pasivnu legitimaciju tvrdwom da je u Odluci Vlade RBiH o utvrđivanju namjene i prenošenju prava upravljanja i korišćewa sredstvima bivše SFRJ koje je koristila bivša JNA, a koja se nalaze na području Federacije BiH, u stavu 1 tačka 1 navedeno da će se ova sredstva koristiti za potrebe Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije BiH iz čega jasno proizilazi da Bosna i Hercegovina kao država nije sljednik u pogledu obaveza bivše JNA. Drugotužena je Srijeda, 7.5.2008. podneskom od 24. februara 2005. godine, takođe, osporila svoju pasivnu legitimaciju, navodeći da je ŽTO Sarajevo, usljed rata, prestao da postoji kao pravni subjekat i da nema pravnog sljednika, jer je podijeljen na entitetska željeznička preduzeća i da, slijedeći takvo stanje, s obzirom na to da je apelant pretrpio povredu na teritoriji sadašnje Željeznice RS, svoj tužbeni zahtjev treba da usmjeri prema tom preduzeću. 18. Opštinski sud je 28. februara 2005. godine podneske tuženih poslao apelantu, koji se podneskom od 23. marta 2005. godine očitovao na wihovu sadržinu, ostajući pri stanovištima koje je iznio u prijašwim podnescima. 19. Naredbom od 21. juna 2005. godine Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine kom su pristupili i apelant i tužene. Nakon što je apelant ostao pri tužbi i ukratko izložio navode iznesene u woj, konstatovano je da apelant nije u stanju na istom ročištu opredijeliti tužbeni zahtjev, pa je pripremno ročište odloženo za 8. novembar 2005. godine. Apelantu je naloženo da do održavawa ročišta opredijeli tužbeni zahtjev i predloži dokaze u vezi sa okolnostima tužbenog zahtjeva koje će sud izvesti na glavnoj raspravi. 20. Međutim, u vremenu između odloženog i ponovo zakazanog pripremnog ročišta Opštinski sud je Rješenjem broj P-1664/96 od 27. oktobra 2005. godine, na koje nije dozvoljena posebna žalba, opozvao pripremno ročište zakazano za 8. novembar 2005. godine. Rješenjem sa istim brojem i istim datumom Opštinski sud se proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu. U izreci ovog rješewa je navedeno da će se cijeli predmet nakon pravosnažnosti uputiti Sudu Bosne i Hercegovine kao stvarno nadležnom sudu. U obrazloženju Rješewa navedeno je da je, u smislu odredbi Zakona o parničkom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04), članom 1 st. 2 i 3 određeno da je u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine i drugih institucija Bosne i Hercegovine i zvaničnih lica i tijela i institucija, kao i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost suda utvrđena zakonima BiH ili međunarodnim ugovorom, nadležan Sud Bosne i Hercegovine. 21. Cijeli predmet je 10. marta 2006. godine dostavljen Sudu BiH kao stvarno nadležnom sudu na daqwi postupak. Predmet je zaveden pod poslovnim brojem P-75/06 pod kojim je 4. juna 2007. godine sudija tog suda podnio predlog za rješavanje sukoba nadležnosti Vijeću Upravnog odjeljewa Suda BiH, nakon čega je predmet dobio i novi broj Ur-77/07. O predlogu za rješavanje sukoba nadležnosti nije donesena odluka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. U apelaciji apelant ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku koju je podnio Opštinskom sudu, smatrajući da sud neopravdano odugovlači da donese odluku kom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelant je zahtijevao da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog kršewa navedenog prava u iznosu od 10.000,00 KM. b) Odgovor na apelaciju 23. U odgovoru na apelaciju Opštinski sud navodi da je cijeli predmet ustupljen 10. marta 2006. godine Sudu BiH, ne navodeći pri tome druge razloge. 24. Sud BiH je Ustavnom sudu dostavio cijeli apelantov predmet 20. novembra 2007. godine. V. Relevantni propisi 25. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98, 3/99 i 53/03) Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 26. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) "Član 456 st. 1 i 3 (1) Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqwi postupak provešće se prema dosadašwim propisima. (3) Ako nakon stupawa na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1 ovog člana, daqwi postupak provešće se prema ovom zakonu." 27. Zakon o parničkom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 36/04) "Član 1 st. 2 i 3 (2) Odredbe ovog zakona primjewivaće se i u imovinskim sporovima proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i zvaničnih lica tih organa i institucija. (3) Odredbe ovog zakona primjewivaće se i u drugim imovinskim sporovima, kada je nadležnost Suda određena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom. Član 367 Predmeti iz nadležnosti Suda primljeni u rad kod drugih sudova do stupawa na snagu ovog zakona dostaviće se sudu." VI. Dopustivost 28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. Takođe, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 30. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 31. Polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjewivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti Broj 24 – Strana 71 svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 32. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što postupak pred redovnim sudovima traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajawa postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugalije, broj 32082/98, ECHR1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6 Evropske konvencije. 33. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VII. Meritum 35. Apelant je podnio apelaciju zbog povrede prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na suđenje u razumnom roku. 36. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. " 37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 38. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da ispita da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. 39. Ustavni sud podsjeća da se shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, kao i sopstvenoj praksi razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Broj 24 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Period koji se uzima u obzir 40. Shodno jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove nadležnosti. U ocjewivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR1998-VIII). 41. U konkretnom slučaju postupak je počeo kada je apelant protiv tuženih podnio mandatnu tužbu Osnovnom sudu 1. jula 1982. godine. Međutim, period koji se ubraja u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak još uvijek nije završen. Dakle, konstatuje se da postupak ukupno traje 25 godina i 5 mjeseci, od čega se 12 godina ubraja u period koji Ustavni sud treba da ispita. 42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u razumnom roku, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Složenost predmeta 43. U vezi sa ocjenom da li je neki predmet složen, Evropski sud za qudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A br. 256-D, str.117). Složenost može da se tiče, osim činjenica, i pravnih pitawa (vidi, Evropski sud za qudska prava, Lorenzi, Bernardini and Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A br. 231-G, str. 75). Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu, u kom je trebalo odlučiti o naknadi štete povodom apelantove tužbe za povredu koju je pretrpio na službi u JNA tokom vožnje željeznicom, priroda činjenica, kao i pravna pitawa koja su relevantna za rješavanje ovog građanskog spora nisu naročito složeni. Apelantovo ponašanje 44. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi, bivša Evropska komisija za qudska prava, Odluka broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 45. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li je apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Stanje predmeta na dan stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je donesena prvostepena Presuda broj P-2458/82 od 20. januara 1989. godine, kom je udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu, a nakon izjavljenih žalbi tuženih Opštinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine protiv kog nije bila dozvoljena žalba i kojim je Opštinski sud prekinuo postupak danom donošewa rješewa, u vrijeme direktne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stawa na osnovu Odluke o proglašenju ratnog stawa. Po okončanju ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini Opštinski sud je 26. aprila 1996. godine cijeli predmet dostavio Kantonalnom sudu. Kantonalni sud, rješavajući o izjavljenim žalbama tuženih, Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. avgusta 1996. godine uvažio je žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovno suđenje. U spisu nema dokaza da je nakon prestanka ratnih dejstvovawa apelant Srijeda, 7.5.2008. pokazao bilo kakvo interesovanje za rezultat predmeta ili da je urgirao da se postupak nastavi sve do 31. marta 1999. godine, kada je dopisom tražio da dobije obavještenje o rezultatu postupka na Kantonalnom sudu povodom izjavljenih žalbi tuženih. Sljedeći put apelant je pokazao interesovanje za predmet 25. aprila 2003. godine, kada je obavijestio Opštinski sud da je njegov punomoćnik otišao u penziju i da mu je potrebno vrijeme da preuredi tužbu zbog okolnosti koje su se promijenile tokom rata s obzirom na to da je tužbu potrebno, zbog statusnih promjena tuženih, usmjeriti na wihove sukcesore. Ustavni sud primjećuje da je i rasprava sa pripremnog ročišta od 20. septembra 2005. godine odložena zbog toga što apelant nije bio u stanju da opredijeli tužbeni zahtjev. S obzirom na izloženo apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da je tokom postupka ispoqio prilično pasivno stanovište iako je, u suštini, slijedio dinamiku koju su u postupku nametali redovni sudovi. 46. Ustavni sud smatra da su prilično pasivno apelantovo ponašanje, apelantov propust da opredijeli tužbeni zahtjev, njegova nespremnost da to učini na pripremnom ročištu, kao i propust da predloži da se izvedu dokazi u vezi sa navodima tužbe u određenoj mjeri doprinijeli ukupnom trajanju postupka u periodu koji se ispituje, ali taj doprinos nije bio odlučujući uzrok da postupak traje u periodu dužem od 25 godina, a u relevantnom periodu 12 godina. Ponašanje sudova 47. Apelant je tužbom od 1. jula 1982. godine pokrenuo parnički postupak na Opštinskom sudu koji je nakon šest godina i skoro sedam mjeseci donio prvostepenu presudu. Zbog očigledne pogreške Opštinskog suda u navođenju datuma donošewa Presude, Viši sud, kom je predmet upućen povodom izjavljenih žalbi tuženih na navedenu presudu, vratio je 23. juna 1993. godine cijeli predmet Opštinskom sudu sa nalogom da otkloni pogrešku u datumu donošewa Presude. U međuvremenu, zbog proglašewa ratnog stawa u Bosni i Hercegovini, Opštinski sud je donio Rješenje broj P-1664/92 od 15. juna 1992. godine kojim je prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari. Nakon što je Rješenjem izvršio ispravku datuma donošewa Presude, Opštinski sud je 26. aprila 1996. godine dostavio predmet Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Gž-259/96 od 28. avgusta 1996. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Opštinskom sudu na ponovni postupak 18. septembra 1996. godine. Po prijemu predmeta od Kantonalnog suda Opštinski sud nije preduzeo nijednu radnju u pogledu nastavljanja postupka u apelantovom predmetu do 9. novembra 1999. godine, kada je apelantu upućeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda. Bez obzira na ustavnopravno preuređenje Bosne i Hercegovine i, u okviru toga, preuređenje sudskog sistema, potpuno je neprihvatqivo da Opštinski sud u vremenskom periodu od tri godine i dva mjeseca ne preduzme ni tako jednostavnu procesnu radnju kao što je dostavljanje drugostepenog rješewa Kantonalnog suda apelantu tim prije što se radilo o parničkom postupku koji je do tada vođen više od 17 godina. Takođe, nema nikakvog opravdawa ni za daqnju nedovoqnu aktivnost Opštinskog suda u dostavljanju istog drugostepenog rješewa Kantonalnog suda apelantu. Naime, Opštinski sud je navedeno rješenje pokušavao da dostavi apelantu koji je nastanjen u Republici Hrvatskoj putem Federalnog ministarstva pravde od 9. novembra 1999. godine do 19. novembra 2002. godine, dakle, naredne tri godine, da bi, zatim, putem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija BiH tek 24. marta 2003. godine Rješenje bilo konačno uručeno apelantu. Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, nakon što je prvi put, 9. novembra 1999. godine, drugostepeno rješenje uputio apelantu putem Federalnog ministarstva pravde, urgencije za postupanje po zahtjevu uputio 12. juna 2000. godine, 4. jula 2001. godine i 15. oktobra 2002. godine, odlažući u međuvremenu predmet u evidenciju kako bi sačekao odgovor na upućeni zahtjev. Ustavni sud smatra da je Opštinski sud morao da pokazaže više aktivnosti u rješavanju ovog pitawa tim Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prije što se i sjedište Federalnog ministarstva pravde i sjedište Opštinskog suda nalaze u istom gradu. 48. Ni za ovakvu neažurnost u postupanju nema nikakvog opravdawa tim prije što od 8. decembra 2003. godine Opštinski sud komunicira uredno sa apelantom putem obične pošte. Dalje, od 24. marta 2003. godine, kada je uručeno drugostepeno rješenje Kantonalnog suda apelantu, do zakazivawa pripremnog ročišta, 20. septembra 2005. godine, protekle su dvije godine i skoro šest mjeseci. U tom periodu Opštinski sud je zahtijevao od apelanta da uredi tužbu, slao tužbu na odgovor tuženima, kao i brojne podneske stranaka koje su se, uglavnom, odnosile na pasivnu legitimaciju tuženih, na međusobno očitovanje. Najzad je Opštinski sud prekinuo prepisku sa strankama i zakazao pripremno ročište za 20. septembar 2005. godine, koje je odloženo za 8. novembar 2005. godine, jer apelant nije mogao da opredijeli tužbeni zahtjev. Novo zakazano ročište nije održano, jer je Opštinski sud sa dva posebna rješewa pod istim brojem P-1664/96 i pod istim datumom od 27. oktobra 2005. godine opozvao zakazano pripremno ročište i proglasio se stvarno nenadležnim za postupanje na osnovu propisa iz avgusta 2004. godine. Dakle, Opštinskom sudu bilo je potrebno više od godinu dana da bi se upoznao sa javno objavljenim zakonom (Zakon o parničkom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, "Službeni glasnik BiH" broj 36/04 od 3. avgusta 2004. godine) na osnovu kog se proglasio stvarno nenadležnim. Ustavni sud smatra da je Opštinski sud i ovim postupkom pokazao da je nespremno i nedovoqno aktivno vodeći postupak, posmatrano u cjelini i u odnosu na pojedinačne radnje, odgovoran za njegovo neopravdano dugo trajanje. Na ovu konstataciju Ustavnog suda jasno ukazuje i okolnost da je od dana donošewa Rješewa o nenadležnosti Opštinskom sudu bilo potrebno skoro pet mjeseci da predmet, 10. marta 2006. godine, dostavi Sudu BiH, koji ima sjedište u istom gradu kao i Opštinski sud. 49. Shodno tome, od zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis predmetni postupak na Opštinskom sudu je neopravdano trajao duže od 10 godina. Ustavni sud zapaža da je proteklo skoro godinu i po dana od prijema predmeta u Sud Bosne i Hercegovine, kada je Vijeću Upravnog odjeljewa sudija tog suda dostavljen predlog o rješavanju sukoba nadležnosti sa Opštinskim sudom. O predlogu do sada nije rješavano iako se radi o predmetu u kom je postupak započeo 1982. godine, a rješavanje sukoba nadležnosti po svojoj prirodi ne zahtijeva rješavanje posebno složenih pravnih pitawa. 50. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo dejstvovanje nadležnih redovnih sudova, te da se period odlučivawa o apelantovoj tužbi u postupku koji je započeo 1. jula 1982. godine i koji još nije završen ne može da smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, sama činjenica da je predmet u relevantnom periodu jednom vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, da postupak traje 12 godina, kao i da je neizvjesno kada će biti okončan vode prema zakqučku da ne postoji razuman rok u ovom postupku. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka povodom apelantove tužbe može u cijelosti da stavi na teret nadležnim redovnim sudovima. 51. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na "suđenje u razumnom roku" kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 52. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršewa ustavnog prava na pravično suđenje u iznosu od 10.000,00 KM. U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 73 slučajevima kada se krše zagarantovana prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine). 53. U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenom stanovištu prema kom se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba da isplati iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odlagali da donesu odluku, odnosno dupli iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, odredio da se apelantu isplati iznos od 1.800,00 KM, ili po 150 KM za svaku godinu odlagawa da se donese odluka u relevantnom periodu. Zbog neopravdano dugog trajawa postupka na Opštinskom sudu, iznos od 1.650,00 KM apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, a iznos od 150 KM, zbog neažurnog postupawa Suda BiH, apelantu je dužan da isplati Savjet ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana donošewa ove odluke. VIII. Zakqučak 54. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema razumnog opravdawa da parnički postupak traje 12 godina u relevantnom periodu, pa je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 55. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 56. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1281/06, rješavajući apelaciju Ante Telena i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Ante, Pere i Tonke Telen. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Ante, Pere i Tonke Telen podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 24 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ante, Pero i Tonka Telen (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od učesnika u postupku, Grada Banja Luka i Srednje poljoprivredne škole, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 17. jula 2006. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su dostavljeni apelantima 15. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 17. septembra 2002. godine utvrđeno je da je usmeni ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključila Ljubica Marušić-Telen, s jedne strane, i Poljoprivredno-tehnički školski centar iz Banje Luke, s druge strane, pravno valjan i da su tuženi dužni da priznaju i trpe da se apelanti upišu sa pravom korištenja na nekretninama koje su bile predmet zamjene. U presudi je propušteno da se odluči o troškovima postupka. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine, a povodom prijedloga opunomoćenika apelanata, utvrđeno je da su tuženi obavezni da apelantima na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 3.632 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako je navedeno u obrazloženju prvostepenog rješenja, u troškove parničnog postupka sud je uračunao troškove advokata za sastav podnesaka i zastupanja po ročištima, porez na promet od 10 posto, te troškove dvaju vještačenja u iznosu od po 500 KM i takse na presudu od 500 KM, što sve ukupno iznosi 3.632 KM. 8. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine žalba apelanata je odbijena, a žalba tuženih uvažena, te prvostepeno rješenje preinačeno i utvrđeno da su tuženi dužni da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 210 KM, umjesto iznosa od 3.632 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Ovakvo rješenje Okružni sud je donio pozivajući se na odredbe člana 164. stav 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 456. ZPP ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05) kojim je propisano da se zahtjev za naknadu troškova postupka iznosi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. S obzirom na to da su apelanti do zaključenja glavne rasprave, 17. septembra 2002. godine, iznijeli zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav podneska od 20. februara 2002. godine sa paušalom i porezom na promet, te zastupanjem više lica u iznosu od 245 bodova, a nalazeći da su tužioci-apelanti uspjeli u sporu, primjenom člana 154. ZPP sud je apelantima dosudio troškove Srijeda, 7.5.2008. parničnog postupka za sastav podnesaka sa paušalom i porezom za promet u iznosu od 210 KM, prema važećoj Advokatskoj tarifi. Dakle, Okružni sud je preinačio odluku o troškovima prvostepenog postupka smatrajući da, između ostalog, i vrijednost spora, s obzirom na iznos plaćene sudske takse, nije 10.000 KM, nego da iznosi manje od 5.000 KM. Pošto je u konkretnom slučaju bila određena vrijednost spora, nije bilo osnova, kako se navodi u obrazloženju osporenog rješenja, da se ona utvrđuje na osnovu iznosa plaćene takse. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti smatraju da im je odlukama sudova u vezi sa troškovima parničnog postupka prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im ova prava prekršena zato što Osnovni sud nije pravilno utvrdio troškove postupka, jer su apelanti specificirali troškove u iznosu od 5.880 KM, a sud dosudio 3.632 KM. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da tužioci nisu specificirali troškove prije zaključenja glavne rasprave, što su oni, kako navode u apelaciji, svakako uradili, a sud im odredio samo 210 KM na ime troškova postupka. Apelanti smatraju da su sudovi morali da prihvate troškove onako kako su specificirani u troškovniku od 19. septembra 2002. godine. Također, apelanti se žale da im je odlukama sudova o troškovima postupka pričinjena šteta, pa su time što im nisu dosuđeni ti troškovi kako su zahtijevali troškovnikom, odnosno umanjenjem iznosa koji je utvrđen prvostepenim rješenjem, lišeni prava na imovinu i povrijeđeno im pravo na pravičan postupak. Konačno, oni navode da je povrijeđeno i pravo na pravičan postupak u odnosu na "razuman rok" odlučivanja s obzirom na to da postupak u kojem je trebalo odlučiti o troškovima postupka traje još od 1991. godine. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda detaljno se navode činjenični razlozi i pravni osnov koje je sud imao u vidu prilikom donošenja osporenog rješenja, koji su detaljno navedeni u obrazloženju osporenog rješenja, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelanti pozivaju. 11. U odgovoru tuženih se navodi da je apelacija preuranjena i da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, jer su oni podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: "Član 154. Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci i njenom umješaču naknadi troškove. Š...Ć Član 155. Pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi. Član 164. Š...Ć Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima Š...Ć Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Š...Ć" 13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Član 456. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se po dosadašnjim propisima. Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku ('Službeni list SFRJ' br. 17/93, 14/94 i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 3. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelanti se žale da su u predmetu, koji se vodio pred Osnovnim i Okružnim sudom, u tužbi tražili da se, osim odluke o glavnoj stvari (utvrđivanje pravne valjanosti usmeno zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina), odluči i o troškovima parničnog postupka u "razumnom roku". Zbog toga, kao i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. A) Pravo na pravičan postupak 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Broj 24 – Strana 75 pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" A1) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije 20. U konkretnom slučaju je potrebno, prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kojem su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja; karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 21. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravičan postupak, pa tako i prava na suđenje u "razumnom roku" pri utvrđivanju prava na troškove parničnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine, pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. A2) Period koji se uzima u obzir 22. Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelanti navode da predugo traje, pokrenut 1991. godine i da je, u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, završen Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine. Pošto je postupak pokrenut prije 14. decembra 1995. godine, period do tog datuma je ratione temporis sa stanovišta pozivanja apelanata na povredu ustavnih prava na pravičan postupak i imovinu i taj period od pokretanja postupka do navedenog datuma ne ubraja se u nadležnost Ustavnog suda. Dakle, računajući od 14. decembra 1995. godine, postupak pred redovnim sudovima u odnosu na odluku o pravu na troškove postupka trajao je 10 godina i 4 mjeseca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u "razumnom roku", kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). A3) Složenost predmeta 23. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Osnovni i Okružni sud, moraju da izvedu i procijene pri razmatranju pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je utvrđivana pravna valjanost usmenog ugovora o zamjeni nekretnina, kao i akcesorno pitanje utvrđivanje prava na određivanje parničnih troškova u postupku. U toku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo odlučiti kako o glavnom traženju, tako i o troškovima postupka, kao sporednom. Ustavni sud zapaža da je o troškovima parničnog postupka trebalo odlučiti u istoj odluci kojom je riješeno i o glavnoj stvari, kako i nalaže član 164. stav 3. ZPP kojim je precizirano da će Sud "o zahtjevu za naknadu troškova Š...Ć odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom". Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj može opisati kao naročito složen kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće. A4) Ponašanje apelanata Broj 24 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 24. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava No.11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantima, jer, prema priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu, nije vidljivo da su apelanti koristili bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelanti su koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku došli do odluke. U ponašanju apelanata Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da su na bilo koji način doprinijeli sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. A5) Ponašanje javnih vlasti 25. Podnošenjem tužbe u parničnom postupku apelanti su ispoljili razuman pristup kojim su nastojali da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kao što je ranije izloženo, rezultat nedonošenja odluke o troškovima parničnog postupka u situaciji kad je o njima trebalo odlučiti u istoj odluci kojom je odlučeno o glavnoj stvari, kako i nalažu citirane odredbe kojim je reguliran parnični postupak, jeste da je postupak u dijelu o troškovima postupka ukupno trajao više od 10 godina i četiri mjeseca, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti smatra pretjeranim u sudskim stvarima. Ni Osnovni ni Okružni sud nisu obrazložili razloge, koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao, ipak, dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnom roku". 26. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja parničnih troškova ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima. 27. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno da je o parničnim troškovima morao odlučiti istom odlukom o glavnoj stvari, i uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku" u pogledu troškova postupka za šta se odgovornim smatraju Osnovni i Okružni sud. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja troškova parničnog postupka trajao 10 godina i četiri mjeseca, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 28. U suštini, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su nadležni sudski organi pravilno primijenili odredbe ZPP, kao i važeću Advokatsku tarifu prilikom odlučivanja o troškovima prvostepenog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da Srijeda, 7.5.2008. vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ako odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. Ustavni sud ukazuje na to da nezadovoljstvo apelanata odlukom o troškovima postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti, osim navoda o dužini trajanja postupka, ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti navode da se postupak koji traje od 1991. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana pravna valjanost usmenog ugovora o zamjeni nekretnina, koja je okončana Presudom Osnovnog suda broj P-1053/91 od 17. septembra 2002. godine. S obzirom na to da je o tim troškovima valjalo odlučiti zajedno sa glavnom stvari, Ustavni sud je utvrdio da je sa stanovišta razumnog roka povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak, koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i primjenu materijalnog prava, odredbi o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanata. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje povodom visine parničnih troškova nema ništa što ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa, zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. 30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu određivanja parničnih troškova koji pripadaju apelantima nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. C) Ostali navodi 31. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja troškova parničnog postupka traje 10 godina i četiri mjeseca, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudskih organa. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak u odnosu na utvrđivanje troškova parničnog postupka s obzirom na to da osporena odluka nije rezultat arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, niti arbitrarne primjene propisa koji reguliraju pitanje određivanja parničnih troškova. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1281/06, rješavajući apelaciju Ante Telena i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Ante, Pere i Tonke Telen. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine. Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante, Pere i Tonke Telen podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1053/91 od 22. travnja 2003. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ante, Pero i Tonka Telen (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banjaluke, koje zastupa Ranko Dukić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 28. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 22. travnja 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od sudionika u postupku, Grada Banjaluka i Srednje poljoprivredne škole, koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. srpnja 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. srpnja 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 17. srpnja 2006. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su dostavljeni apelantima 15. veljače 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 77 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 17. rujna 2002. godine utvrđeno je da je usmeni ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključila Ljubica Marušić-Telen, s jedne strane, i Poljoprivredno-tehnički školski centar iz Banjaluke, s druge strane, pravno valjan i da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelanti upišu sa pravom uporabe na nekretninama koje su bile predmet zamjene. U presudi je propušteno da se odluči o troškovima postupka. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1053/91 od 22. travnja 2003. godine, a povodom prijedloga opunomoćenika apelanata, utvrđeno je da su tuženi obvezni apelantima na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 3.632 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako je navedeno u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, u troškove parničnog postupka sud je uračunao troškove odvjetnika za sastav podnesaka i zastupanja po ročištima, porez na promet od 10 odsto, te troškove dvaju vještačenja u iznosu od po 500 KM i pristojbe na presudu od 500 KM, što sve ukupno iznosi 3.632 KM. 8. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine priziv apelanata je odbijen, a priziv tuženih uvažen, te prvostupanjsko rješenje preinačeno i utvrđeno da su tuženi dužni apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 210 KM, umjesto iznosa od 3.632 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Ovakvo rješenje Okružni sud je donio pozivajući se na odredbe članka 164. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu: ZPP), a u svezi sa člankom 456. ZPP ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05) kojim je propisano da se zahtjev za naknadu troškova postupka iznosi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. Obzirom na to da su apelanti do zaključenja glavne rasprave, 17. rujna 2002. godine, iznijeli zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav podneska od 20. veljače 2002. godine sa paušalom i porezom na promet, te zastupanjem više osoba u iznosu od 245 bodova, a nalazeći da su tužitelji-apelanti uspjeli u sporu, primjenom članka 154. ZPP sud je apelantima dosudio troškove parničnog postupka za sastav podnesaka sa paušalom i porezom za promet u iznosu od 210 KM, prema važećoj Odvjetničkoj tarifi. Dakle, Okružni sud je preinačio odluku o troškovima prvostupanjskog postupka smatrajući da, između ostalog, i vrijednost spora, obzirom na iznos plaćene sudbene pristojbe, nije 10.000 KM, nego da iznosi manje od 5.000 KM. Pošto je u konkretnom slučaju bila određena vrijednost spora, nije bilo osnova, kako se navodi u obrazloženju upitnog rješenja, da se ona utvrđuje na temelju iznosa plaćene pristojbe. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti smatraju da im je odlukama sudova u svezi sa troškovima parničnog postupka prekršeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im ova prava prekršena zato što Osnovni sud nije pravilno utvrdio troškove postupka, jer su apelanti specificirali troškove u iznosu od 5.880 KM, a sud dosudio 3.632 KM. U obrazloženju pobijanog rješenja Okružni sud je naveo da tužitelji nisu specificirali troškove prije zaključenja glavne rasprave, što su oni, kako navode u apelaciji, svakako uradili, a sud im odredio samo 210 KM na ime troškova postupka. Apelanti smatraju da su Broj 24 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudovi morali prihvatiti troškove onako kako su specificirani u troškovniku od 19. rujna 2002. godine. Također, apelanti se žale da im je odlukama sudova o troškovima postupka pričinjena šteta, pa su time što im nisu dosuđeni ti troškovi kako su zahtijevali troškovnikom, odnosno umanjenjem iznosa koji je utvrđen prvostupanjskim rješenjem, lišeni prava na imovinu i povrijeđeno im pravo na pravičan postupak. Konačno, oni navode da je povrijeđeno i pravo na pravičan postupak u odnosu na "razuman rok" odlučivanja obzirom na to da postupak u kojem je trebalo odlučiti o troškovima postupka traje još od 1991. godine. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda detaljno se navode činjenični razlozi i pravni temelj koje je sud imao u vidu prigodom donošenja pobijanog rješenja, koji su detaljno navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelanti pozivaju. 11. U odgovoru tuženih se navodi da je apelacija preuranjena i da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, jer su oni podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: "Članak 154. Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove. Š...Ć Članak 155. Prigodom odlučivanja koji će se troškovi naknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tomu koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, ovi troškovi odmjerit će se po toj tarifi. Članak 164. Š...Ć Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima Š...Ć O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Š...Ć" 13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Članak 456. Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostupanjska odluka kojom se postupak pred prvostupanjskim sudom završava, daljnji postupak provest će se po dosadašnjim propisima. Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostupanjska odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredaba čl. 362. do 364, čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku ('Službeni list SFRJ' br. 17/93, 14/94 i 32/94) primjenjivat će se odredbe čl. 217. do 220, 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona." VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese Srijeda, 7.5.2008. u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelanti su primili 3. travnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 28. travnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelanti se žale da su u predmetu, koji se vodio pred Osnovnim i Okružnim sudom, u tužbi tražili da se, osim odluke o glavnoj stvari (utvrđivanje pravne valjanosti usmeno zaključenog ugovora o zamjeni nekretnina), odluči i o troškovima parničnog postupka u "razumnom roku". Zbog toga, kao i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. A) Pravo na pravičan postupak 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" A1) Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije 20. U konkretnom slučaju je potrebno, prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudbeni postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana "građanska prava i obveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlasti; karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlasti" koje pripadaju predmetnom tijelu (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. siječnja 2005. godine, stavak 20, i Europski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 13, stavak 94). 21. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravičan postupak, pa tako i prava na suđenje u "razumnom roku" prigodom utvrđivanja prava na troškove parničnog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine, pa, stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. A2) Razdoblje koje se uzima u obzir Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelanti navode da predugo traje, pokrenut 1991. godine i da je, glede odluke o troškovima parničnog postupka, završen Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. ožujka 2006. godine. Pošto je postupak pokrenut prije 14. prosinca 1995. godine, razdoblje do tog nadnevka je ratione temporis sa stajališta pozivanja apelanata na povredu ustavnih prava na pravičan postupak i imovinu i to razdoblje od pokretanja postupka do navedenog nadnevka se ne ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Dakle, računajući od 14. prosinca 1995. godine, postupak pred redovitim sudovima u odnosu na odluku o pravu na troškove postupka je trajao 10 godina i 4 mjeseca. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u "razumnom roku", kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). A3) Složenost predmeta 23. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sudovi, u konkretnom predmetu Osnovni i Okružni sud, moraju izvesti i procijeniti prigodom razmatranja pravne naravi spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je utvrđivana pravna valjanost usmenog ugovora o zamjeni nekretnina, kao i akcesorno pitanje utvrđivanje prava na određivanje parničnih troškova u postupku. U tijeku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo odlučiti kako o glavnom traženju, tako i o troškovima postupka, kao sporednom. Ustavni sud zapaža da je o troškovima parničnog postupka trebalo odlučiti u istoj odluci kojom je riješeno i o glavnoj stvari, kako i nalaže članak 164. stavak 3. ZPP kojim je precizirano da će Sud "o zahtjevu za naknadu troškova Š...Ć odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom". Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj može opisati kao osobito složen kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće. A4) Ponašanje apelanata 24. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne naravi pravičan postupak u "razumnom roku" ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava No.11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se duljina postupka ne može pripisati apelantima, jer, prema priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu, nije vidljivo da su apelanti koristili bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli dovesti do odugovlačenja postupka. Dakle, apelanti su koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku kako bi u što kraćem roku došli do odluke. U ponašanju apelanata Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da su na bilo koji način doprinijeli sveukupnoj duljini konkretnog sudbenog postupka. A5) Ponašanje javnih vlasti 25. Podnošenjem tužbe u parničnom postupku apelanti su iskazali razuman pristup kojim su nastojali da se ovaj sudbeni predmet što prije okonča. Kao što je ranije izloženo, rezultat nedonošenja odluke o troškovima parničnog postupka u situaciji kad je o njima trebalo odlučiti u istoj odluci kojom je odlučeno o glavnoj stvari, kako i nalažu citirane odredbe kojim je reguliran parnični postupak, jeste da je postupak u dijelu o troškovima postupka ukupno trajao više od 10 godina i četiri mjeseca, što je razdoblje koje se obično u predmetima ovakve složenosti smatra Broj 24 – Strana 79 pretjeranim u sudbenim stvarima. Ni Osnovni ni Okružni sud nisu obrazložili razloge, koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane, zbog čega je sudbeni postupak trajao, ipak, dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovitih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnom roku". 26. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudbenih tijela, te da se razdoblje odlučivanja o predmetu utvrđivanja parničnih troškova ne može smatrati "razumnim" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudbenim tijelima. 27. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebice da je o parničnim troškovima morao odlučiti istom odlukom o glavnoj stvari, i uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudbenog postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku" glede troškova postupka za što se odgovornim smatraju Osnovni i Okružni sud. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sustav od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sustav. Obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja troškova parničnog postupka trajao 10 godina i četiri mjeseca, kao i da se za toliko trajanje sudbenog postupka odgovornost može, u cijelosti, pripisati nadležnim sudbenim tijelima, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 28. U biti, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redoviti sudovi prigodom odlučivanja o troškovima parničnog postupka nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, prema biti navoda iz apelacije, prijeporno pitanje jesu li nadležna sudbena tijela pravilno primijenila odredbe ZPP, kao i važeću Odvjetničku tarifu prigodom odlučivanja o troškovima prvostupanjskog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoje stajalište prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ako odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. Ustavni sud ukazuje na to da nezadovoljstvo apelanata odlukom o troškovima postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije, a apelanti, osim navoda o duljini trajanja postupka, ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Europski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelanti navode da se postupak koji traje od 1991. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana pravna valjanost Broj 24 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH usmenog ugovora o zamjeni nekretnina, koja je okončana Presudom Osnovnog suda broj P-1053/91 od 17. rujna 2002. godine. Obzirom na to da je o tim troškovima valjalo odlučiti zajedno sa glavnom stvari, Ustavni sud je utvrdio da je sa stajališta razumnog roka povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U svezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak, koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i primjenu materijalnog prava, odredbi o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanata. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje glede visine parničnih troškova nema ništa što ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, pa, zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni. 30. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu određivanja parničnih troškova koji pripadaju apelantima nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. C) Ostali navodi 31. Obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja troškova parničnog postupka traje 10 godina i četiri mjeseca, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovitim sudovima se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih sudbenih tijela. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak u odnosu na utvrđivanje troškova parničnog postupka obzirom na to da pobijana odluka nije rezultat arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, niti arbitrarne primjene propisa koji reguliraju pitanje određivanja parničnih troškova. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1281/06, rješavajući apelaciju Ante Telena i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Ante, Pere i Tonke Telen. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine. Odbija se kao neosnovana apelacija Ante, Pere i Tonke Telen podnesena protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine i Rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ante, Pero i Tonka Telen (u daqnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 28. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine i Rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci ( u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od učesnika u postupku, Grada Bawa Luka i Srednje poqoprivredne škole, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 5. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 24. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, tuženi 17. jula 2006. godine, a Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženih su dostavljeni apelantima 15. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Presudom Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1053/91 od 17. septembra 2002. godine utvrđeno je da je usmeni ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je zakqučila Qubica Marušić-Telen, s jedne strane, i Poqoprivredno-tehnički školski centar iz Banje Luke, s druge strane, pravno valjan i da su tuženi dužni da priznaju i trpe da se apelanti upišu sa pravom korišćewa na nepokretnostima koje su bile predmet zamjene. U presudi je propušteno da se odluči o troškovima postupka. 7. Rješenjem Osnovnog suda broj P-1053/91 od 22. aprila 2003. godine, a povodom predloga punomoćnika apelanata, utvrđeno je da su tuženi obavezni da apelantima na ime troškova parničkog postupka isplate iznos od 3.632 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješewa pod prijetwom prinudnog izvršewa. Kako je navedeno u obrazloženju prvostepenog rješewa, u troškove parničkog postupka sud je uračunao troškove advokata za sastavljanje podnesaka i zastupawa po ročištima, porez na promet od 10 odsto, te Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH troškove dvaju vještačewa u iznosu od po 500 KM i takse na presudu od 500 KM, što sve ukupno iznosi 3.632 KM. 8. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine žalba apelanata je odbijena, a žalba tuženih uvažena, te prvostepeno rješenje preinačeno i utvrđeno da su tuženi dužni da apelantima naknade troškove parničkog postupka u iznosu od 210 KM, umjesto iznosa od 3.632 KM, u roku od 15 dana pod prijetwom izvršewa. Ovakvo rješenje Okružni sud je donio pozivajući se na odredbe člana 164 stav 3 Zakona o parničkom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daqnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 456 ZPP ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03 i 74/05) kojim je propisano da se zahtjev za naknadu troškova postupka iznosi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima. S obzirom na to da su apelanti do zakqučewa glavne rasprave, 17. septembra 2002. godine, iznijeli zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastavljanje podneska od 20. februara 2002. godine sa paušalom i porezom na promet, te zastupanjem više lica u iznosu od 245 bodova, a nalazeći da su tužioci-apelanti uspjeli u sporu, primjenom člana 154 ZPP sud je apelantima dosudio troškove parničkog postupka za sastavljanje podnesaka sa paušalom i porezom za promet u iznosu od 210 KM, shodno važećoj Advokatskoj tarifi. Dakle, Okružni sud je preinačio odluku o troškovima prvostepenog postupka smatrajući da, između ostalog, i vrijednost spora, s obzirom na iznos plaćene sudske takse, nije 10.000 KM, nego da iznosi manje od 5.000 KM. Pošto je u konkretnom slučaju bila određena vrijednost spora, nije bilo osnova, kako se navodi u obrazloženju osporenog rješewa, da se ona utvrđuje na osnovu iznosa plaćene takse. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelanti smatraju da im je odlukama sudova u vezi sa troškovima parničkog postupka prekršeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su im ova prava prekršena zato što Osnovni sud nije pravilno utvrdio troškove postupka, jer su apelanti specifikovali troškove u iznosu od 5.880 KM, a sud dosudio 3.632 KM. U obrazloženju osporenog rješewa Okružni sud je naveo da tužioci nisu specifikovali troškove prije zakqučewa glavne rasprave, što su oni, kako navode u apelaciji, svakako uradili, a sud im odredio samo 210 KM na ime troškova postupka. Apelanti smatraju da su sudovi morali da prihvate troškove onako kako su specifikovani u troškovniku od 19. septembra 2002. godine. Takođe, apelanti se žale da im je odlukama sudova o troškovima postupka pričinjena šteta, pa su time što im nisu dosuđeni ti troškovi kako su zahtijevali troškovnikom, odnosno umanjenjem iznosa koji je utvrđen prvostepenim rješenjem, lišeni prava na imovinu i povrijeđeno im pravo na pravičan postupak. Konačno, oni navode da je povrijeđeno i pravo na pravičan postupak u odnosu na "razuman rok" odlučivawa s obzirom na to da postupak u kom je trebalo odlučiti o troškovima postupka traje još od 1991. godine. b) Odgovor na apelaciju 10. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda detaqno se navode činjenični razlozi i pravni osnov koje je sud imao u vidu prilikom donošewa osporenog rješewa, koji su detaqno navedeni u obrazloženju osporenog rješewa, pa sud smatra da nisu povrijeđeni ni materijalni propisi, niti ustavna prava na koja se apelanti pozivaju. 11. U odgovoru tuženih se navodi da je apelacija preuranjena i da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se Broj 24 – Strana 81 apelanti pozivaju, jer su oni podnijeli reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o parničkom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase: "Član 154 Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci i njenom umješaču naknadi troškove. Š...Ć Član 155 Pri odlučivanju koji će se troškovi naknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođewa parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižqivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi. Član 164 Š...Ć Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima Š...Ć O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom. Š...Ć" 13. U Zakonu o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase: "Član 456 Ako je prije stupawa na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daqwi postupak provešće se po dosadašwim propisima. Izuzetno od odredbe stava 1 ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donesena prvostepena odluka prije stupawa na snagu ovog zakona, umjesto odredbi čl. 362 do 364, čl. 369 do 373 i čl. 394 do 397 Zakona o parničkom postupku ('Službeni list SFRJ' br. 17/93, 14/94 i 32/94) primjewivaće se odredbe čl. 217 do 220, 227 do 229 i 249 do 251 ovog zakona." VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 16. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 3. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 28. aprila 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. Broj 24 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Meritum 18. Apelanti se žale da su u predmetu, koji se vodio pred Osnovnim i Okružnim sudom, u tužbi tražili da se, osim odluke o glavnoj stvari (utvrđivanje pravne valjanosti usmeno zakqučenog ugovora o zamjeni nepokretnosti), odluči i o troškovima parničkog postupka u "razumnom roku". Zbog toga, kao i zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa i pogrešne primjene materijalnog prava, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. A) Pravo na pravičan postupak 19. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" A1) Primjenqivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije 20. U konkretnom slučaju je potrebno, prvo, odgovoriti na pitanje da li predmetni sudski postupak ima karakter "spora" u kom su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na sopstvenu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj pojam "spora", u smislu značewa člana 6 stav 1 Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja dejstvuje u okviru svojih ovlašćewa; karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti i "ovlašćewa" koja pripadaju predmetnom organu (vidi, Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za qudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94). 21. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje da li postoji povreda prava na pravičan postupak, pa tako i prava na suđenje u "razumnom roku" pri utvrđivanju prava na troškove parničkog postupka koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine, pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. A2) Period koji se uzima u obzir 22. Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelanti navode da predugo traje, pokrenut 1991. godine i da je, u pogledu odluke o troškovima parničkog postupka, završen Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1316/03 od 14. marta 2006. godine. Pošto je postupak pokrenut prije 14. decembra 1995. godine, period do tog datuma je ratione temporis sa stanovišta pozivawa apelanata na povredu ustavnih prava na pravičan postupak i imovinu i taj period od pokretawa postupka do navedenog datuma ne ubraja se u nadležnost Ustavnog suda. Dakle, računajući od 14. decembra 1995. godine, postupak pred redovnim sudovima u odnosu na odluku o pravu na troškove postupka trajao je 10 godina i 4 mjeseca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je u konkretnom postupku prekršeno pravo na postupak u "razumnom roku", kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka Srijeda, 7.5.2008. ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). A3) Složenost predmeta 23. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi, u konkretnom predmetu Osnovni i Okružni sud, moraju da izvedu i procijene pri razmatranju pravne prirode spora. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kom je utvrđivana pravna valjanost usmenog ugovora o zamjeni nepokretnosti, kao i akcesorno pitanje - utvrđivanje prava na određivanje parničkih troškova u postupku. U toku postupka pred nadležnim sudovima je trebalo odlučiti kako o glavnom traženju, tako i o troškovima postupka, kao sporednom. Ustavni sud zapaža da je o troškovima parničkog postupka trebalo odlučiti u istoj odluci kom je riješeno i o glavnoj stvari, kako i nalaže član 164 stav 3 ZPP kojim je precizovano da će Sud "o zahtjevu za naknadu troškova Š...Ć odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom". Takođe, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku ukqučene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj može da opiše kao naročito složen kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitawa koja predmet pokreće. A4) Ponašanje apelanata 24. Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" zavisi, s jedne strane, od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi odluku bivše Evropske komisije za qudska prava No. 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I.70). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može da pripiše apelantima, jer, shodno priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu, nije vidqivo da su apelanti koristili bilo kakve metode i sredstva koji bi mogli da dovedu do odugovlačewa postupka. Dakle, apelanti su koristili pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničkom postupku da bi u što kraćem roku došli do odluke. U ponašanju apelanata Ustavni sud ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da su na bilo koji način doprinijeli sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka. A5) Ponašanje javnih vlasti 25. Podnošenjem tužbe u parničkom postupku apelanti su ispoqili razuman pristup kojim su nastojali da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kao što je ranije izloženo, rezultat nedonošewa odluke o troškovima parničkog postupka u situaciji kad je o wima trebalo odlučiti u istoj odluci kom je odlučeno o glavnoj stvari, kako i nalažu citirane odredbe kojim je regulisan parnički postupak, jeste da je postupak u dijelu o troškovima postupka ukupno trajao više od 10 godina i četiri mjeseca, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti smatra pretjeranim u sudskim stvarima. Ni Osnovni ni Okružni sud nisu obrazložili razloge, koje bi Ustavni sud mogao da prihvati kao razumne i opravdane, zbog čega je sudski postupak trajao, ipak, dugo za predmet ovakve složenosti, što ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova koji nisu okončali postupak "u razumnom roku". 26. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo dejstvovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivawa o predmetu utvrđivawa parničkih troškova ne može da smatra "razumnim" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti da stavi na teret nadležnim sudskim organima. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 27. Uzimajući u obzir da je sud već raspolagao jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno da je o parničkim troškovima morao da odluči istom odlukom o glavnoj stvari, i uz naznaku da nije bilo neophodno da se sprovode daqwi dokazi i utvrđuju činjenice, nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku" u pogledu troškova postupka za šta se odgovornim smatraju Osnovni i Okružni sud. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti da se postupak vodi u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavawa pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerewa u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa troškova parničkog postupka trajao 10 godina i četiri mjeseca, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može, u cijelosti, da pripiše nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zakqučuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak "u razumnom roku", kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje 28. U suštini, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su, shodno wihovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivawa o troškovima parničkog postupka nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je, shodno suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su nadležni sudski organi pravilno primijenili odredbe ZPP, kao i važeću Advokatsku tarifu prilikom odlučivawa o troškovima prvostepenog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoje stanovište prema kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ako odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 29. Ustavni sud ukazuje na to da nezadovoqstvo apelanata odlukom o troškovima postupka ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti, osim navoda o dužini trajawa postupka, ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezotúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoqno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti navode da se postupak koji traje od 1991. godine tiče parnice u kojoj je utvrđivana pravna valjanost usmenog ugovora o zamjeni nepokretnosti, koja je okončana Presudom Osnovnog suda broj P-1053/91 od 17. septembra 2002. godine. S obzirom na to da je o tim troškovima valjalo odlučiti zajedno sa glavnom stvari, Ustavni sud je utvrdio da je sa stanovišta razumnog roka povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak, koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjenica i primjenu materijalnog prava, odredbi o troškovima parničkog postupka, Ustavni sud nije našao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 83 elemente koji bi mogli da opravdaju navode da je pravičan postupak povrijeđen na štetu apelanata. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje povodom visine parničkih troškova nema ništa što ukazuje na to da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitawa iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, pa, zbog toga, Ustavni sud zakqučuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. 30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetu određivawa parničkih troškova koji pripadaju apelantima nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. C) Ostali navodi 31. S obzirom na zakqučke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivawa troškova parničkog postupka traje 10 godina i četiri mjeseca, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može, u cijelosti, da se pripiše ponašanju nadležnih sudskih organa. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravičan postupak u odnosu na utvrđivanje troškova parničkog postupka s obzirom na to da osporena odluka nije rezultat arbitrarno utvrđenog činjeničnog stawa, niti arbitrarne primjene propisa koji regulišu pitanje određivawa parničkih troškova. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2228/06, rješavajući apelaciju Šefika Hadžikadunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Hadžikadunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine. Broj 24 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefik Hadžikadunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 18. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i učesnika u postupku, Kemala Isića (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 31. jula 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 30. augusta 2006. godine, a tužilac 14. augusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 18. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine, utvrđeno je da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva i korištenja na zemljištu pobliže označenom kao u osporenim presudama. Istom presudom poništen je kupoprodajni ugovor sačinjen 25. septembra 2002. godine između prvotuženog i apelanta o prodaji spornog zemljišta, te je odlučeno da su prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, dužni priznati i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisa prava korištenja navedenog zemljišta i upisa prava na apelantovo ime. Presudom su tuženi obavezani tužiocu solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.256,00 KM, sve u roku od 30 dana, računajući od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka, odnosno tužioca, prvotuženog i apelanta, kao drugotuženog, te da je sve provedene dokaze sud cijenio u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo da se u tačnost činjenica o tužiočevoj kupovini predmetnog zemljišta posebno uvjerio iz izjave svjedoka Ilije Pandurevića, koji je u to vrijeme radio u Službi pravne pomoći u Odžaku, u čiji je djelokrug poslova spadalo i sačinjavanje kupoprodajnih ugovora i dobro se sjeća da su tužilac i prvotuženi došli kod njega 1982. godine i rekli mu da su postigli dogovor o kupovini zemljišta koji su već realizirali, odnosno da je zemljište predano u posjed i isplaćena ugovorena cijena. Nakon toga, 21. februara 1983. godine, navedeni svjedok im je sačinio Ugovor pod brojem 54/83, koji je kasnije ovjeren u Općinskom sudu Modriča - Odjeljenje u Odžaku, 25. novembra 1983. godine pod brojem Ov 397/83, što se može utvrditi uvidom u predmetni ugovor. Predmet navedenog ugovora su bile parcele k.č. broj 2103/12 površine 76 m² i k.č. broj 2103/13 površine 536 m², na kojima je tužilac upisan kao posjednik, odnosno korisnik u posjedovni list broj 34237/02 k.o. Odžak. Navedenom svjedoku je, također, bilo poznato da su tužilac i prvotuženi usmeno postigli dogovor o kupoprodaji još jednog dijela zemljišta, ali da nisu kod sebe tada imali tačne podatke, odnosno posjedovni list, te su odlučili doći kasnije i o tome sačiniti pismeni ugovor. Prema tužiočevim riječima, navedenu obavezu je na sebe preuzeo prvotuženi, ali je nije nikada izvršio. Srijeda, 7.5.2008. 8. Nadalje je navedeno da je tužilac odmah nakon kupovine stupio u posjed čitavog zemljišta na kojem je izgradio porodičnu kuću, uklonio ogradu od pruća koja je dijelila njegov plac i sada sporno zemljište koje je nastavio dalje uređivati, uklonivši smeće i nasipajući postojeće rupe zemljom tako da ga je izravnao i učinio pogodnim za korištenje. Kada su izbila ratna dejstva na predmetnom području tužilac je otišao u Australiju, te su, uz njegovo odobrenje, porodičnu kuću i predmetni posjed koristila izbjegla lica, kao što su i druga lica koristila navedeno zemljište, čime je tužilac izgubio samo faktičku vlast na stvari, ali je i dalje imao posredan posjed. 9. Da je na navedeni način sklopljen pravni posao i izvršena kupoprodaja ukazuje i činjenica, što je i sam prvotuženi izjavio, da je znao i vidio da je tužilac uklonio ogradu i nasipao zemljište, te da se on tome nije usprotivio jer ga to nije interesiralo, a čak je veoma rijetko tuda i prolazio. Tek kada je apelant 1998. ili 1999. godine od Mije Dujaka kupio zemljište sa kućom i postavio ogradu koja nije obuhvatila predmetno zemljište, saznao je da se ono još uvijek vodi na imenu prvotuženog, te ju je kupio od njega. Istaknuto je da su Jakov Bošnjak i tužiočev brat, Ibrahim Isić, apelantu tada rekli, što je vidljivo iz njegove izjave, da je predmetno zemljište tužiočevo. Međutim, on je ipak iskoristio činjenicu da je prvotuženi još uvijek bio upisan kao posjednik, odnosno korisnik, te je 25. septembra 2002. godine sačinio ugovor sa prvotuženim koji je ovjeren u Općinskom sudu u Odžaku OV. broj 1099 od 30. septembra 2002. godine. 10. Na osnovu navedenog stanja stvari sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) i da je tužilac dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu, jer je na zakonit način došao u posjed navedene parcele čiji je savjestan posjednik bio više od 10 godina. Konstatirano je da u svakom slučaju posjednik stječe pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je vlasništvo drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda. Istaknuto je da je provedenim dokazima, saslušanjem stranaka i svjedoka, utvrđeno da je tužilac stupio u posjed predmetnog zemljišta 1982. godine nakon kupovine, te da je i iz bloka porudžbina i obračuna troškova općinske geodetske uprave broj 2463/82 od 11. novembra 1982. godine, vidljivo da je prema tužiočevom zahtjevu vršeno cijepanje zemljišta koje se vodi na prvotuženom. Stoga, prema mišljenju suda, kako je kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, 25. septembra 2002. godine kada je tužilac dosjelošću već stekao pravo vlasništva na spornom zemljištu, te kako je prvotuženi znao da je već jednom isto zemljište prodao tužiocu, iako se još samo formalno vodio kao njegov posjednik, proizlazi da je prvotuženi na drugoga prenio više prava nego što ga sam ima, čime se ukazuje da je predmetni ugovor ništav. 11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, a zatim pravilno primijenio odredbu člana 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03). Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku valjano utvrdio činjenično stanje. Istaknuto je da je prvotuženi u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ne navodeći u čemu se to ogleda, te da je drugostepeni sud, pazeći na primjenu materijalnog prava prema službenoj dužnosti, zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Utvrđeno je da je navedenim odredbama propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, te da pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica posjednik stječe dosjelošću protekom 20 godina savjesnog posjeda. S tim u vezi, drugostepeni sud je smatrao da je tužilac u toku postupka dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini na koju je stupio Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u posjed 1982. godine. Prema mišljenju drugostepenog suda, za pravilno i zakonito odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari irelevantno je to je li tužilac trebao upisati prava u zemljišne knjige s obzirom na to da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno primijenio član 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i da je tužilac u toku postupka dokazao da je stupio u posjed sporne nekretnine. 12. Drugostepeni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod kao drugotuženog kojim je istakao prigovor nepostojanja pasivne legitimacije. To je obrazložio time što vlasnik stvari ima zaštitu prava vlasništva na osnovu člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a na osnovu odredaba člana 54. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) ima pravo podnijeti tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora kojim je prethodni vlasnik stvari prodao stvar koja je u njegovom vlasništvu. Prema tome, sud je zaključio da je apelant pasivno legitimiran jer je kupio tužiočevu stvar zaključivši sa prvotuženim ugovor o kupoprodaji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da je prvostepeni sud postupak vodio pristrano, prelazeći preko kontradiktornosti u iskazima saslušanih svjedoka, prilagođavajući njihove navode prilikom unošenja u zapisnik u pravcu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nadalje, navodi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantove prijedloge za izvođenje dokaza, niti je to konstatirao u raspravnom zapisniku, kao ni apelantove prigovore na takav rad. Ističe da ga sud kao neuko lice nije poučio o mogućnosti i potrebi da ga zastupa kvalificirano lice kako bi na taj način zaštitio svoja građanska i procesna prava. Pri tome, navodi da je tužilac u predmetnom postupku imao stručnu pomoć advokata. Stoga, apelant smatra da ga je sud stavio u nejednak pravni položaj, čime je narušen princip jednakosti stranaka u postupku. Navodi da je osporenim odlukama narušeno apelantovo povjerenje u zemljišne knjige, jer je on prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora izvršio uvid u knjige Ureda za katastar i zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Orašju, uvjerivši se da je prodavac vlasnik predmetnih nekretnina. Navodi da je platio porez na promet nekretnina i s dobrom vjerom ušao u njihov posjed, prilikom čega ga niko nije ometao, niti mu je neko stavio do znanja da polaže pravo na nekretninu koju je kupio. Ističe da je osporenim odlukama utvrđena dosjelost za lice koje 25 godina boravi u Australiji i koje predstavlja brat koji ni ne zna gdje se parcela nalazi. b) Odgovor na apelaciju 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u toku postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da je apelant prisustvovao raspravama i s punim kapacitetom koristio svoja prava, koja imaju na raspolaganju parnične stranke, na osnovu Zakona o parničnom postupku, među kojim je i pravo na žalbu koju je podnio protiv prvostepene presude. Konstatirano je da niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti angažiranja kvalificiranog punomoćnika. 15. U svom odgovoru Općinski sud navodi da je apelantu dostavljena tužiočeva tužba na koju je on dostavio svoj odgovor sudu. Istaknuto je da je 9. septembra 2005. godine održano pripremno ročište kojem su prisustvovali apelant i tužilac, te da su na tom ročištu i tužilac i apelant predložili provođenje dokaza na ročištu za glavnu raspravu, što je sud prihvatio i svojim rješenjem odredio izvođenje tih dokaza na ročištu za glavnu raspravu. Navedeno je da su na glavnoj raspravi parnične stranke Broj 24 – Strana 85 izvele sve predložene dokaze. Istaknuto je da su navodi apelacije netačni, te da je apelant od samog početka bio upoznat da je tužiočevu tužbu sačinio advokat i da mu je on punomoćnik u postupku, u što se uvjerio i na samim ročištima. Konstatirano je da je apelant upoznat sa činjenicom da je mogao sebi angažirati punomoćnika advokata, ali da sud nije imao pravo od njega to i zahtijevati. Sud navodi da se apelant u apelaciji poslužio takvim neistinama, misleći da se teško mogu provjeriti, te da sud nije mijenjao iskaze svjedoka već ih je u cijelosti unosio u zapisnik. Apelant je saslušavanim svjedocima postavljao pitanja koja su unošena u zapisnik, kao i sami odgovori na njegova pitanja, kao i pitanja suprotnih strana, što se može utvrditi uvidom u zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 26. septembra 2005. godine. Prema mišljenju suda, da je sud postupao kako apelant navodi, apelant je imao mogućnost prigovoriti pri samom unosu u zapisnik, a ne potpisati zapisnik, kao i sve te navode istaći u žalbi jer su apelantu nakon održanih rasprava date kopije zapisnika. Navedeno je da se apelant odlučio na iznošenje neistina u apelaciji tek kada nije uspio u postupku, te da apelantov odgovor na tužbu i žalba odaju utisak da ih je sastavilo pravno stručno lice, odnosno advokat koji je samo izostavio svoj potpis i pečat, kao i na samoj apelaciji. Sud smatra da je apelant iskoristio tužiočevo odsustvo i pogrešan upis u katastarskom operatu da bi kupio spornu nekretninu, te da netačno navodi da se tužilac nalazi 25 godina u Australiji i da ga u predmetnom postupku predstavlja brat. Istaknuto je da se tužilac nalazi u Australiji od završetka rata, da je bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu, da je saslušan u svojstvu parnične strane, te da mu je apelant postavljao pitanja i imao mogućnost prigovoriti njegovom iskazu. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije. 16. U svom odgovoru na apelaciju tužilac navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava jednakosti stranaka zbog toga što apelanta nije zastupao punomoćnik advokat, jer se u konkretnom slučaju radilo o građanskom sporu koji se rješava u postupku koji je propisan odredbama Zakona o parničnom postupku, koji ne propisuje da advokat obavezno zastupa stranku niti ga zastupa "prema službenoj dužnosti". Prema tužiočevom mišljenju, apelant je od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave imao dovoljno vremena da angažira punomoćnika advokata, ali je smatrao da je sam sposoban iznositi činjenice i predlagati dokaze, što je pokazao tokom postupka. Istaknuto je da se u zapisnicima o raspravi u sudskom spisu može utvrditi da niti jedan apelantov prijedlog nije stavljen, niti odbijen, te da je apelant imao priliku izjaviti prigovor, tražiti da se u zapisnik unese njegov prijedlog koji je odbijen, na kraju zapisnika staviti prigovor na vođenje postupka ili ako sudija ni to ne bi prihvatio, mogao je odbiti potpisivanje zapisnika. Tužilac smatra da je apelant tokom cijelog postupka imao pomoć advokata, što se vidi iz odgovora na tužbu, forme i sadržaja apelacije. Istaknuto je da je tužilac zbog izbijanja rata 1992. godine bio prinuđen napustiti svoju kuću i sporno zemljište koje čini jedinstvenu cjelinu sa njegovim dvorištem, a koje je kupljeno i u njegovom posjedu se neprekidno nalazi od 1982. godine. Nadalje, navodi da često dolazi iz Australije, dajući u međuvremenu drugim licima da koriste predmetno zemljište, te da u tom smislu Zakon o vlasničkopravnim odnosima poznaje institut posrednog posjeda. Tužilac smatra da apelantu, s ciljem zaštite svojih prava, stoji na raspolaganju postupak pred sudom protiv nesavjesnog prodavca spornog zemljišta i pravni institut zaštite od evikcije. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98), relevantna odredba glasi: "Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda." Broj 24 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak, koji je rezultirao osporenim presudama, odnosi se na utvrđivanje vlasništva na nekretninama i poništenje ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 26. Apelant u konkretnom slučaju navodi povredu prava na jednakost strana u postupku zbog toga što u predmetnom Srijeda, 7.5.2008. postupku nije imao stručnu pomoć, odnosno advokata, kao što je imao tužilac, ističući da ga o tome sud nije, kao neuku stranku, poučio. Također, smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju postupao pristrano. 27. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud konstatira da je prvostepeni sud apelantu dostavio tužbu na odgovor, i da je apelant dostavio sudu odgovor na tužbu, izjašnjavajući se pri tome na navode tužbe. Nadalje, prvostepeni sud je proveo dokazni postupak u kojem je, između ostalih, proveden i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, tužioca, prvotuženog i apelanta kao drugotuženog. Apelant je, također, nakon provedenog dokaznog postupka dao i svoju završnu riječ. Nakon donošenja prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je drugostepeni sud razmotrio. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i to na dvije sudske instance. Ne može se zaključiti da apelant nije imao mogućnost iznošenja svojih dokaza u istoj mjeri kao i druga strana u postupku, niti je to apelant, osim svojih navoda, na bilo koji način u apelaciji dokazao. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnog suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Apelantove navode o tome da u toku postupka nije imao stručnu pomoć Ustavni sud smatra neosnovanim zbog toga što niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti i potrebi da ga pravno zastupa kvalificirano lice. 28. U odnosu na apelantove navode o pristranosti prvostepenog suda Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska. Svoje mišljenje zasniva isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članu 6. stav 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje je li sudija ponudio garancije dovoljne za isključenje svake legitimne sumnje u tom pogledu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Evropski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Lična nepristranost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati ličnu pristranost. 29. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Evropski sud za ljudska prava je sasvim jasno dao do znanja da se svaki sudija za kojeg postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Evropski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, stav 43-48). 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant, osim svojih navoda u vezi sa pristranošću prvostepenog suda, ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sudija prvostepenog suda bio pristran u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da presuda prvostepenog suda Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristranosti prvostepenog suda. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog suda, što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti prvostepenog suda neosnovani. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 33. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Pravo na zabranu diskriminacije 34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 35. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status." 36. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 87 godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 37. U konkretnom slučaju, apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovana. 38. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa jednakosti strana u postupku, kao ni da je prvostepeni sud bio pristran. Ustavni sud nije primijetio da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoljna, kao ni da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije. 40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2228/06, rješavajući apelaciju Šefika Hadžikadunića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Šefika Hadžikadunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj Gž-139/05 od 16. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj P-127/04 od 5. listopada 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Šefik Hadžikadunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, podnio je 18. srpnja 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Broj 24 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-139/05 od 16. lipnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-127/04 od 5. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i sudionika u postupku, Kemala Isića (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatražena je 31. srpnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 30. kolovoza 2006. godine, a tužitelj 14. kolovoza 2006. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja su dostavljeni apelantu 18. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj P-127/04 od 5. listopada 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. lipnja 2006. godine, ustvrđeno je da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva i korištenja na zemljištu pobliže označenome kao u pobijanim presudama. Istom je presudom poništen kupoprodajni ugovor sačinjen 25. rujna 2002. godine između prvotuženoga i apelanta o prodaji prijepornoga zemljišta, te je odlučeno da su prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, dužni priznati i trpjeti da se na temelju te presude izvrši brisanje upisa prava korištenja navedenoga zemljišta i upisa prava na apelantovo ime. Presudom su tuženi obvezani tužitelju solidarno nadoknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.256,00 KM, sve u roku od 30 dana, računajući od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 7. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud proveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka, odnosno tužitelja, prvotuženoga i apelanta, kao drugotuženoga, te da je sve provedene dokaze sud cijenio u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnome postupku. Sud je naveo da se u točnost činjenica o tužiteljevoj kupnji predmetnoga zemljišta posebice uvjerio iz izjave svjedoka Ilije Pandurevića, koji je u to vrijeme radio u Službi pravne pomoći u Odžaku, u čiji je djelokrug poslova spadalo i sačinjavanje kupoprodajnih ugovora i dobro se sjeća da su tužitelj i prvotuženi došli kod njega 1982. godine i rekli mu da su postigli dogovor o kupnji zemljišta koji su već realizirali, odnosno da je zemljište predano u posjed i isplaćena ugovorena cijena. Nakon toga, 21. veljače 1983. godine, navedeni svjedok im je sačinio Ugovor pod brojem 54/83, koji je kasnije ovjeren u Općinskom sudu Modriča - Odjeljenje u Odžaku, 25. studenoga 1983. godine pod brojem Ov 397/83, što se može ustvrditi uvidom u predmetni ugovor. Predmet navedenoga ugovora su bile parcele k.č. broj 2103/12 površine 76 m² i k.č. broj 2103/13 površine 536 m², na kojima je tužitelj upisan kao posjednik, odnosno korisnik u posjedovni list broj 34237/02 k.o. Odžak. Navedenom je svjedoku, također, bilo poznato da su tužitelj i prvotuženi usmeno postigli dogovor o kupoprodaji još jednoga dijela zemljišta, ali da nisu kod sebe tada imali točne podatke, odnosno posjedovni list, te su odlučili doći kasnije i o tomu sačiniti pismeni ugovor. Prema tužiteljevim riječima, navedenu je obvezu na sebe preuzeo prvotuženi, ali je nije nikada izvršio. 8. Nadalje je navedeno da je tužitelj odmah nakon kupnje stupio u posjed čitavoga zemljišta na kojemu je izgradio obiteljsku kuću, uklonio ogradu od pruća koja je dijelila njegov plac i sada prijeporno zemljište koje je nastavio dalje uređivati, uklonivši smeće i nasipajući postojeće rupe zemljom tako da ga je izravnao i učinio pogodnim za korištenje. Kada su izbila ratna djelovanja na predmetnome području tužitelj je otišao u Australiju, te su, uz njegovo odobrenje, obiteljsku kuću i predmetni posjed koristile izbjegle osobe, kao što su i druge Srijeda, 7.5.2008. osobe koristile navedeno zemljište, čime je tužitelj izgubio samo faktičku vlast na stvari, ali je i dalje imao posredan posjed. 9. Da je na navedeni način sklopljen pravni posao i izvršena kupoprodaja ukazuje i činjenica, što je i sam prvotuženi izjavio, da je znao i vidio da je tužitelj uklonio ogradu i nasipao zemljište, te da se on tomu nije usprotivio jer ga to nije interesiralo, a čak je veoma rijetko tuda i prolazio. Tek kada je apelant 1998. ili 1999. godine od Mije Dujaka kupio zemljište sa kućom i postavio ogradu koja nije obuhvatila predmetno zemljište, saznao je da se ono još uvijek vodi na imenu prvotuženoga, te ju je kupio od njega. Istaknuto je da su Jakov Bošnjak i tužiteljev brat, Ibrahim Isić, apelantu tada rekli, što je vidljivo iz njegove izjave, da je predmetno zemljište tužiteljevo. Međutim, on je ipak iskoristio činjenicu da je prvotuženi još uvijek bio upisan kao posjednik, odnosno korisnik, te je 25. rujna 2002. godine sačinio ugovor sa prvotuženim koji je ovjeren u Općinskom sudu u Odžaku OV. broj 1099 od 30. rujna 2002. godine. 10. Na temelju navedenoga stanja stvari sud je smatrao da su u konkretnome slučaju ispunjeni uvjeti predviđeni odredbama članka 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) i da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na prijepornome zemljištu, jer je na zakonit način došao u posjed navedene parcele čiji je savjestan posjednik bio više od 10 godina. Konstatirano je da u svakome slučaju posjednik stječe pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je vlasništvo druge osobe protekom 20 godina savjesnoga posjeda. Istaknuto je da je provedenim dokazima, saslušanjem stranaka i svjedoka, ustvrđeno da je tužitelj stupio u posjed predmetnoga zemljišta 1982. godine nakon kupnje, te da je i iz bloka porudžbina i obračuna troškova općinske geodetske uprave broj 2463/82 od 11. studenoga 1982. godine, vidljivo da je prema tužiteljevom zahtjevu vršeno cijepanje zemljišta koje se vodi na prvotuženome. Stoga, prema mišljenju suda, kako je kupoprodajni ugovor zaključen između prvotuženoga i apelanta kao drugotuženoga, 25. rujna 2002. godine kada je tužitelj dosjelošću već stekao pravo vlasništva na prijepornome zemljištu, te kako je prvotuženi znao da je već jednom isto zemljište prodao tužitelju, iako se još samo formalno vodio kao njegov posjednik, proizlazi da je prvotuženi na drugoga prenio više prava nego što ga sam ima, čime se ukazuje da je predmetni ugovor ništav. 11. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio činjenično stanje, a potom pravilno primijenio odredbu članka 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03). Prema mišljenju drugostupanjskoga suda, prvostupanjski je sud na temelju izvedenih dokaza ustvrdio sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnome postupku valjano ustvrdio činjenično stanje. Istaknuto je da je prvotuženi u prizivu naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ne navodeći u čemu se to ogleda, te da je drugostupanjski sud, pazeći na primjenu materijalnoga prava prema službenoj dužnosti, zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno članak 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Ustvrđeno je da je navedenim odredbama propisano da posjednik dosjelošću stječe pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnoga i zakonitoga posjeda, te da pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe posjednik stječe dosjelošću protekom 20 godina savjesnoga posjeda. S tim u svezi, drugostupanjski je sud smatrao da je tužitelj u tijeku postupka dokazao da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini na koju je stupio u posjed 1982. godine. Prema mišljenju drugostupanjskoga suda, za pravilno i zakonito odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari irelevantno je to je li tužitelj trebao upisati prava u zemljišne knjige obzirom na to da je prvostupanjski sud u konkretnome predmetu pravilno primijenio članak 32. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i da je tužitelj u tijeku postupka dokazao da je stupio u posjed prijeporne nekretnine. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Drugostupanjski je sud ustvrdio da je neutemeljen apelantov navod kao drugotuženoga kojim je istaknuo prigovor nepostojanja pasivne legitimacije. To je obrazložio time što vlasnik stvari ima zaštitu prava vlasništva na temelju članka 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a na temelju odredaba članka 54. Zakona o parničnome postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) ima pravo podnijeti tužbu za ustvrđenje ništavosti ugovora kojim je prethodni vlasnik stvari prodao stvar koja je u njegovome vlasništvu. Prema tomu, sud je zaključio da je apelant pasivno legitimiran jer je kupio tužiteljevu stvar zaključivši sa prvotuženim ugovor o kupoprodaji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Smatra da je prvostupanjski sud postupak vodio pristrano, prelazeći preko kontradiktornosti u iskazima saslušanih svjedoka, prilagođavajući njihove navode prigodom unošenja u zapisnik u pravcu utemeljenosti tužbenoga zahtjeva. Nadalje, navodi da prvostupanjski sud nije prihvatio apelantove prijedloge za izvođenjem dokaza, niti je to konstatirao u raspravnome zapisniku, kao ni apelantove prigovore na takav rad. Ističe da ga sud kao neuku osobu nije poučio o mogućnosti i potrebi da ga zastupa kvalificirana osoba kako bi na taj način zaštitio svoja građanska i procesna prava. Pri tomu, navodi da je tužitelj u predmetnome postupku imao stručnu pomoć odvjetnika. Stoga, apelant smatra da ga je sud stavio u nejednak pravni položaj, čime je narušeno načelo jednakosti stranaka u postupku. Navodi da je pobijanim odlukama narušeno apelantovo povjerenje u zemljišne knjige, jer je on prigodom zaključenja kupoprodajnoga ugovora izvršio uvid u knjige Ureda za katastar i zemljišnoknjižnoga ureda Općinskog suda u Orašju, uvjerivši se da je prodavac vlasnik predmetnih nekretnina. Navodi da je platio porez na promet nekretnina i s dobrom vjerom ušao u njihov posjed, prigodom čega ga nitko nije ometao, niti mu je netko stavio do znanja da polaže pravo na nekretninu koju je kupio. Ističe da je pobijanim odlukama ustvrđena dosjelost za osobu koja 25 godina boravi u Australiji i koju predstavlja brat koji ni ne zna gdje se parcela nalazi. b) Odgovor na apelaciju 14. U svome odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u tijeku postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Istaknuto je da je apelant nazočio raspravama i s punim kapacitetom koristio svoja prava, koja imaju na raspolaganju parnične stranke, na temelju Zakona o parničnome postupku, među kojim je i pravo na priziv koji je podnio protiv prvostupanjske presude. Konstatirano je da niti jednom odredbom Zakona o parničnome postupku nije propisana obveza suda da pouči stranku o mogućnosti angažiranja kvalificiranoga punomoćnika. 15. U svome odgovoru Općinski sud navodi da je apelantu dostavljena tužiteljeva tužba na koju je on dostavio svoj odgovor sudu. Istaknuto je da je 9. rujna 2005. godine održano pripremno ročište kojemu su nazočili apelant i tužitelj, te da su na tom ročištu i tužitelj i apelant predložili provođenje dokaza na ročištu za glavnu raspravu, što je sud prihvatio i svojim rješenjem odredio izvođenje tih dokaza na ročištu za glavnu raspravu. Navedeno je da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele sve predložene dokaze. Istaknuto je da su navodi apelacije netočni, te da je apelant od samoga početka bio upoznat da je tužiteljevu tužbu sačinio odvjetnik i da mu je on punomoćnik u postupku, u što se uvjerio i na samim ročištima. Konstatirano je da je apelant upoznat sa činjenicom da je mogao sebi angažirati punomoćnika odvjetnika, ali da sud nije imao pravo od njega to i zahtijevati. Broj 24 – Strana 89 Sud navodi da se apelant u apelaciji poslužio takvim neistinama, misleći da se teško mogu provjeriti, te da sud nije mijenjao iskaze svjedoka već ih je u cijelosti unosio u zapisnik. Apelant je saslušavanim svjedocima postavljao pitanja koja su unošena u zapisnik, kao i sami odgovori na njegova pitanja, kao i pitanja oprečnih strana, što se može ustvrditi uvidom u zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 26. rujna 2005. godine. Prema mišljenju suda, da je sud postupao kako apelant navodi, apelant je imao mogućnost prigovoriti pri samome unosu u zapisnik, a ne potpisati zapisnik, kao i sve te navode istaći u prizivu jer su apelantu nakon održanih rasprava dane preslike zapisnika. Navedeno je da se apelant odlučio na iznošenje neistina u apelaciji tek kada nije uspio u postupku, te da apelantov odgovor na tužbu i priziv odaju utisak da ih je sastavila pravno stručna osoba, odnosno odvjetnik koji je samo izostavio svoj potpis i pečat, kao i na samoj apelaciji. Sud smatra da je apelant iskoristio tužiteljevo odsustvo i pogrešan upis u katastarskome operatu da bi kupio prijepornu nekretninu, te da netočno navodi da se tužitelj nalazi 25 godina u Australiji i da ga u predmetnome postupku predstavlja brat. Istaknuto je da se tužitelj nalazi u Australiji od završetka rata, da je bio nazočan na ročištu za glavnu raspravu, da je saslušan u svojstvu parnične strane, te da mu je apelant postavljao pitanja i imao mogućnost prigovoriti njegovome iskazu. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije. 16. U svome odgovoru na apelaciju tužitelj navodi da u predmetnome postupku nije došlo do povrede prava jednakosti stranaka zbog toga što apelanta nije zastupao punomoćnik odvjetnik, jer se u konkretnome slučaju radilo o građanskome sporu koji se rješava u postupku koji je propisan odredbama Zakona o parničnome postupku, koji ne propisuje da odvjetnik obvezno zastupa stranku niti ga zastupa "prema službenoj dužnosti". Prema tužiočevom mišljenju, apelant je od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave imao dovoljno vremena da angažira punomoćnika odvjetnika, ali je smatrao da je sam sposoban iznositi činjenice i predlagati dokaze, što je pokazao tijekom postupka. Istaknuto je da se u zapisnicima o raspravi u sudskome spisu može ustvrditi da niti jedan apelantov prijedlog nije stavljen, niti odbijen, te da je apelant imao prigodu izjaviti prigovor, tražiti da se u zapisnik unese njegov prijedlog koji je odbijen, na kraju zapisnika staviti prigovor na vođenje postupka ili ako sudac ni to ne bi prihvatio, mogao je odbiti potpisivanje zapisnika. Tužitelj smatra da je apelant tijekom cijeloga postupka imao pomoć odvjetnika, što se vidi iz odgovora na tužbu, forme i sadržaja apelacije. Istaknuto je da je tužitelj zbog izbijanja rata 1992. godine bio prinuđen napustiti svoju kuću i prijeporno zemljište koje čini jedinstvenu cjelinu sa njegovim dvorištem, a koje je kupljeno i u njegovome se posjedu neprekidno nalazi od 1982. godine. Nadalje, navodi da često dolazi iz Australije, dajući u međuvremenu drugim osobama da koriste predmetno zemljište, te da u tom smislu Zakon o vlasničkopravnim odnosima poznaje institut posrednoga posjeda. Tužitelj smatra da apelantu, s ciljem zaštite svojih prava, stoji na raspolaganju postupak pred sudom protiv nesavjesnog prodavca prijepornoga zemljišta i pravni institut zaštite od evikcije. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98), relevantna odredba glasi: "Članak 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnoga i zakonitoga posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnoga posjeda." VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima Broj 24 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. lipnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. srpnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnome dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak, koji je rezultirao pobijanim presudama, odnosi se na ustvrđivanje vlasništva na nekretninama i poništenje ugovora, dakle, na predmet građanskopravne naravi, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovome predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova mjerodavnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovome Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek ili ukoliko ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 26. Apelant u konkretnome slučaju navodi povredu prava na jednakost strana u postupku zbog toga što u predmetnome postupku nije imao stručnu pomoć, odnosno odvjetnika, kao što je imao tužitelj, ističući da ga o tomu sud nije, kao neuku stranku, Srijeda, 7.5.2008. poučio. Također, smatra da je prvostupanjski sud u konkretnome slučaju postupao pristrano. 27. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud konstatira da je prvostupanjski sud apelantu dostavio tužbu na odgovor, i da je apelant dostavio sudu odgovor na tužbu, izjašnjavajući se pri tomu na navode tužbe. Nadalje, prvostupanjski je sud proveo dokazni postupak u kojemu je, između ostalih, proveden i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, tužitelja, prvotuženoga i apelanta kao drugotuženoga. Apelant je, također, nakon provedenoga dokaznoga postupka dao i svoju završnu riječ. Nakon donošenja prvostupanjske presude apelant je podnio priziv koji je drugostupanjski sud razmotrio. Na temelju navedenoga, Ustavni sud smatra da je apelant aktivno sudjelovao u predmetnome postupku i to na dvije sudske instance. Ne može se zaključiti da apelant nije imao mogućnost iznošenja svojih dokaza u istoj mjeri kao i druga strana u postupku, niti je to apelant, osim svojih navoda, na bilo koji način u apelaciji dokazao. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je u predmetnome postupku došlo do povrede načela jednakopravnosti pred sudom koji je važan element pravičnoga suđenja i koji zahtijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i izlaganje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Apelantove navode o tomu da u tijeku postupka nije imao stručnu pomoć Ustavni sud smatra neutemeljenim zbog toga što niti jednom odredbom Zakona o parničnome postupku nije propisana obveza suda da pouči stranku o mogućnosti i potrebi da ga pravno zastupa kvalificirana osoba. 28. U odnosu na apelantove navode o pristranosti prvostupanjskoga suda Ustavni sud podsjeća da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi s odlukom koju donosi. Ne može dopustiti da u sudnici bude pod utjecajem vanjskih informacija, bilo zbog stava javnosti ili kakvoga drugoga pritiska. Svoje mišljenje temelji isključivo na onome što je iznijeto na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Europski sud za ljudska prava je zaključio da: "Dok nepristranost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njezino postojanje ili nešto slično može se, prema članku 6. stavak 1. Konvencije, testirati na različite načine. U tom smislu može se napraviti razlika između subjektivnoga pristupa, kojim se određuje osobno uvjerenje određenoga suca u danom predmetu, i objektivnoga pristupa, koji ustvrđuje je li sudac ponudio jamstva dovoljna za isključenje svake legitimne dvojbe u tom pogledu" (vidi Europski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. listopada 1982. godine, stavak 30). Da bi se dokazala subjektivna nepristranost, Europski sud za ljudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristranosti. Osobna nepristranost redovito postavljenog suca se pretpostavlja sve dok se ne dokaže oprečno (vidi Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. svibnja 1989. godine, stavak 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristranost. 29. Kada je riječ o objektivnome testu, Europski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnoga testa se mora odrediti je li, potpuno odvojeno od sučevog osobnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do dvojbe u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskome društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju kazneni postupci, koje moraju ulijevati samome okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekome konkretnome predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristran, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim." (vidi Europski sud za ljudska Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. veljače 1993. godine, stavak 30). 30. Europski sud za ljudska prava je sasvim razvidno dao do znanja da se svaki sudac za kojega postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristran mora povući (vidi Europski sud za ljudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. listopada 1982. godine, stavak 30). Postojanje domaćih procedura kojima se osigurava nepristranost je, također, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti, vjerojatnije je da će se naći kršenje članka 6. Europske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristranosti, onda se ono mora ispitati, izuzev ako takvo pitanje nije "očito bez ikakvoga temelja" (vidi Europski sud za ljudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. travnja 1996. godine, stavak 43-48). 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant, osim svojih navoda u svezi sa pristranošću prvostupanjskoga suda, ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo ustvrditi da je sudac prvostupanjskoga suda bio pristran u predmetnome postupku. Apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan temelj da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sučevoj pristranosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterij, Ustavni sud konstatira da presuda prvostupanjskoga suda Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristranosti prvostupanjskoga suda. Nadalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev za izuzećem suca prvostupanjskoga suda, što u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojega strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristranosti prvostupanjskoga suda neutemeljeni. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su pobijanim odlukama redovitih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može se zaključiti da je primjena zakona redovitih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, redoviti su sudovi za svoje odluke dali razvidne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. 33. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na zabranu diskriminacije 34. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovome članku ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovoga Ustava, osigurano je svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojemu temelju kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 35. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojemu temelju, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 36. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na temelju spola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć glede uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 91 takav tretman ili uporabu sredstava naspram željenoga cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 9. veljače 1967. godine, serija A, broj 6, stavak 10). Pri tomu je nevažno je li diskriminacija posljedica različitoga zakonskoga tretmana ili primjene samoga zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978. godine, serija A, broj 25, stavak 226). 37. U konkretnome slučaju, apelant nije ničim potkrijepio svoje navode glede diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije neutemeljena. 38. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. VIII. Zaključak 39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada Ustavni sud nije ustvrdio da je u predmetnome postupku došlo do povrede načela jednakosti strana u postupku, kao ni da je prvostupanjski sud bio pristran. Ustavni sud nije primijetio da je primjena zakona redovitih sudova bila proizvoljna, kao ni da ustvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, jer u konkretnome slučaju apelant nije ničim potkrijepio svoje navode glede diskriminacije. 40. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2228/06, rješavajući apelaciju Šefika Haxikadunića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Šefika Haxikadunića koja je podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Broj 24 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Šefik Haxikadunić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Oxaka, podnio je 18. jula 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Oxaku (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Orašju (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Opštinskog suda, kao i učesnika u postupku, Kemala Isića (u daqnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 31. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Kantonalni i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 9. i 30. avgusta 2006. godine, a tužilac 14. avgusta 2006. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 18. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj P-127/04 od 5. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine, utvrđeno je da je tužilac dosjelošću stekao pravo svojine i korišćewa na zemqištu koje je pobliže označeno kao u presudama koje su osporene. Istom presudom poništen je kupoprodajni ugovor koji je sačinjen 25. septembra 2002. godine između prvotuženog i apelanta o prodaji zemqišta koje je sporno, te je odlučeno da su prvotuženi i apelant, kao drugotuženi, dužni da priznaju i trpe da se na osnovu te presude izvrši brisanje upisa prava korišćewa zemqišta koje je navedeno i upisa prava na apelantovo ime. Presudom su tuženi obavezani da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.256,00 KM, sve u roku od 30 dana, računajući od dana kad je presuda primljena, pod prijetwom da se prinudno izvrši. 7. Iz obrazložewa prvostepene presude proizilazi da je sud sproveo dokazni postupak uvidom u relevantnu dokumentaciju, saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka, odnosno tužioca, prvotuženog i apelanta, kao drugotuženog, te da je sve dokaze koji su sprovedeni sud cijenio u smislu odredbe člana 8 Zakona o parničnom postupku. Sud je naveo da se u tačnost činjenica o tužiočevoj kupovini predmetnog zemqišta posebno uvjerio iz izjave svjedoka Ilije Pandurevića, koji je u to vrijeme radio u Službi pravne pomoći u Oxaku, u čiji je djelokrug poslova spadalo i da sačiwava kupoprodajne ugovore i dobro se sjeća da su tužilac i prvotuženi došli kod njega 1982. godine i rekli mu da su postigli dogovor o kupovini zemqišta koji su već realizovali, odnosno da je zemqište predano u posjed i da je isplaćena cijena koja je ugovorena. Nakon toga, 21. februara 1983. godine, svjedok koji je naveden im je sačinio Ugovor pod brojem 54/83, koji je kasnije ovjeren u Opštinskom sudu Modriča - Odjeljenje u Oxaku, 25. novembra 1983. godine pod brojem Ov 397/83, što može da se utvrdi uvidom u predmetni ugovor. Predmet ugovora koji je naveden su bile parcele k.č. broj 2103/12 površine 76 m² i k.č. broj 2103/13 površine 536 m², na kojima je tužilac upisan kao posjednik, odnosno korisnik u posjedovni list broj 34237/02 k.o. Oxak. Navedenom svjedoku je, takođe, bilo poznato da su tužilac i prvotuženi usmeno postigli dogovor o kupoprodaji još jednog dijela zemqišta, ali da nisu kod sebe tad imali tačne podatke, odnosno posjedovni list, te su odlučili da dođu kasnije i o tome sačine Srijeda, 7.5.2008. pismeni ugovor. Shodno tužiočevim riječima, navedenu obavezu je na sebe preuzeo prvotuženi, ali je nije nikad izvršio. 8. Dalje je navedeno da je tužilac odmah nakon kupovine stupio u posjed čitavog zemqišta na kom je izgradio porodičnu kuću, uklonio ogradu od pruća koja je dijelila njegov plac i sad sporno zemqište koje je nastavio dalje da uređuje, uklonio je smeće i nasipajući postojeće rupe zemqom tako da ga je izravnao i učinio pogodnim za korišćenje. Kad su izbila ratna dejstva na predmetnom području tužilac je otišao u Australiju, te su, uz njegovo odobrenje, porodičnu kuću i predmetni posjed koristila izbjegla lica, kao što su i druga lica koristila zemqište koje je navedeno, čime je tužilac izgubio samo faktičku vlast na stvari, ali je i dalje imao posredan posjed. 9. Da je na način koji je naveden sklopljen pravni posao i izvršena kupoprodaja ukazuje i činjenica, što je i sam prvotuženi izjavio, da je znao i vidio da je tužilac uklonio ogradu i nasipao zemqište, te da se on tome nije usprotivio jer ga to nije interesovalo, a čak je veoma rijetko tuda i prolazio. Tek kad je apelant 1998. ili 1999. godine od Mije Dujaka kupio zemqište sa kućom i postavio ogradu koja nije obuhvatila predmetno zemqište, saznao je da se ono još uvijek vodi na imenu prvotuženog, te ju je kupio od njega. Istaknuto je da su Jakov Bošwak i tužiočev brat, Ibrahim Isić, apelantu tad rekli, što je vidqivo iz njegove izjave, da je predmetno zemqište tužiočevo. Međutim, on je ipak iskoristio činjenicu da je prvotuženi još uvijek bio upisan kao posjednik, odnosno korisnik, te je 25. septembra 2002. godine sačinio ugovor sa prvotuženim koji je ovjeren u Opštinskom sudu u Oxaku OV. broj 1099 od 30. septembra 2002. godine. 10. Na osnovu navedenog stawa stvari sud je smatrao da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi koji su predviđeni odredbama člana 32 Zakona o svojinskopravnim odnosima FBiH ("Službene novine FBiH" broj 6/98) i da je tužilac dosjelošću stekao pravo svojine na zemqištu koje je sporno, jer je na zakonit način došao u posjed parcele koja je navedena, a čiji je savjestan posjednik bio više od 10 godina. Konstatovano je da u svakom slučaju posjednik stiče pravo svojine dosjelošću na nekretnini koja je svojina drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda. Istaknuto je da je sprovedenim dokazima, saslušanjem stranaka i svjedoka, utvrđeno da je tužilac stupio u posjed predmetnog zemqišta 1982. godine nakon kupovine, te da je i iz bloka poruxbina i obračuna troškova opštinske geodetske uprave broj 2463/82 od 11. novembra 1982. godine, vidqivo da se prema tužiočevom zahtjevu vršilo cijepanje zemqišta koje se vodi na prvotuženom. Stoga, shodno mišljenju suda, kako je kupoprodajni ugovor zakqučen između prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, 25. septembra 2002. godine kad je tužilac dosjelošću već stekao pravo svojine na zemqištu koje je sporno, te kako je prvotuženi znao da je već jednom isto zemqište prodao tužiocu, iako se još samo formalno vodio kao njegov posjednik, proizilazi da je prvotuženi na drugoga prenio više prava nego što ga sam ima, čime se ukazuje da je predmetni ugovor ništavan. 11. U obrazloženju drugostepene presude navodi se da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, a zatim pravilno primijenio odredbu člana 32 Zakona o svojinskopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 6/98 i 29/03). Shodno mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je na osnovu dokaza koji su izvedeni utvrdio sve okolnosti koje su bitne da bi se donijela pravilna i zakonita odluka, te wihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku valjano utvrdio činjenično stanje. Istaknuto je da je prvotuženi u žalbi naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ne navodeći u čemu se to ogleda, te da je drugostepeni sud, pazeći na primjenu materijalnog prava prema službenoj dužnosti, zakqučio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno član 32 Zakona o svojinskopravnim odnosima. Utvrđeno je da je odredbama koje su navedene propisano da posjednik dosjelošću stiče pravo svojine na nepokretnoj stvari koja je u svojini Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda, te da pravo svojine na nepokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica posjednik stiče dosjelošću protekom 20 godina savjesnog posjeda. S tim u vezi, drugostepeni sud je smatrao da je tužilac u toku postupka dokazao da je stekao pravo svojine dosjelošću na predmetnoj nekretnini na koju je stupio u posjed 1982. godine. Shodno mišljenju drugostepenog suda, za pravilno i zakonito odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari irelevantno je to da li je tužilac trebao da upiše prava u zemqišne kwige s obzirom na to da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno primijenio član 32 Zakona o svojinskopravnim odnosima, kao i da je tužilac u toku postupka dokazao da je stupio u posjed nekretnine koja je sporna. 12. Drugostepeni sud je utvrdio da je neosnovan apelantov navod kao drugotuženog kojim je istakao prigovor nepostojawa pasivne legitimacije. To je obrazložio time što sopstvenik stvari ima zaštitu prava svojine na osnovu člana 43 Zakona o svojinskopravnim odnosima, a na osnovu odredbi člana 54 Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03) ima pravo da podnese tužbu da se utvrdi ništavnost ugovora kojim je prethodni sopstvenik stvari prodao stvar koja je u njegovoj svojini. Shodno tome, sud je zakqučio da je apelant pasivno legitimisan jer je kupio tužiočevu stvar tako što je sa prvotuženim zakqučio ugovor o kupoprodaji. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Smatra da je prvostepeni sud postupak vodio pristrasno, prelazeći preko kontradiktornosti u iskazima svjedoka koji su saslušani, prilagođavajući wihove navode prilikom unošewa u zapisnik u pravcu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Dalje, navodi da prvostepeni sud nije prihvatio apelantove predloge da se izvedu dokazi, niti je to konstatovao u raspravnom zapisniku, kao ni apelantove prigovore na takav rad. Ističe da ga sud kao neuko lice nije poučio o mogućnosti i potrebi da ga zastupa kvalifikovano lice kako bi na taj način zaštitio svoja građanska i procesna prava. Pri tome, navodi da je tužilac u predmetnom postupku imao stručnu pomoć advokata. Stoga, apelant smatra da ga je sud stavio u nejednak pravni položaj, čime je narušen princip jednakosti stranaka u postupku. Navodi da je odlukama koje su osporene narušeno apelantovo povjerenje u zemqišne kwige, jer je on prilikom zakqučewa kupoprodajnog ugovora izvršio uvid u kwige Ureda za katastar i zemqišnokwižnog ureda Opštinskog suda u Orašju, uvjerivši se da je prodavac sopstvenik predmetnih nekretnina. Navodi da je platio porez na promet nekretnina i s dobrom vjerom ušao u wihov posjed, prilikom čega ga niko nije ometao, niti mu je neko stavio do znawa da polaže pravo na nekretninu koju je kupio. Ističe da je odlukama koje su osporene utvrđena dosjelost za lice koje 25 godina boravi u Australiji i koje predstavlja brat koji ni ne zna gdje se parcela nalazi. b) Odgovor na apelaciju 14. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u toku postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom nije bilo kršewa apelantovih ustavnih prava. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. Istaknuto je da je apelant prisustvovao raspravama i s punim kapacitetom koristio svoja prava, koja imaju na raspolaganju parnične stranke, na osnovu Zakona o parničnom postupku, među kojim je i pravo na žalbu koju je podnio protiv prvostepene presude. Konstatovano je da niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti da angažuje kvalifikovanog punomoćnika. Broj 24 – Strana 93 15. U svom odgovoru Opštinski sud navodi da je apelantu dostavljena tužiočeva tužba na koju je on dostavio svoj odgovor sudu. Istaknuto je da je 9. septembra 2005. godine održano pripremno ročište kom su prisustvovali apelant i tužilac, te da su na tom ročištu i tužilac i apelant predložili da se sprovedu dokazi na ročištu za glavnu raspravu, što je sud prihvatio i svojim rješenjem odredio da se izvedu ti dokazi na ročištu za glavnu raspravu. Navedeno je da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele sve dokaze koji su predloženi. Istaknuto je da su navodi apelacije netačni, te da je apelant od samog početka bio upoznat da je tužiočevu tužbu sačinio advokat i da mu je on punomoćnik u postupku, u što se uvjerio i na samim ročištima. Konstatovano je da je apelant upoznat sa činjenicom da je mogao sebi da angažuje punomoćnika advokata, ali da sud nije imao pravo da od njega to i zahtijeva. Sud navodi da se apelant u apelaciji poslužio takvim neistinama, misleći da teško mogu da se provjere, te da sud nije mijewao iskaze svjedoka već ih je u cijelosti unosio u zapisnik. Apelant je svjedocima koji su saslušani postavljao pitawa koja su unošena u zapisnik, kao i sami odgovori na njegova pitawa, kao i pitawa suprotnih strana, što može da se utvrdi uvidom u zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu od 26. septembra 2005. godine. Shodno mišljenju suda, da je sud postupao kako apelant navodi, apelant je imao mogućnost da prigovori pri samom unosu u zapisnik, a ne da potpiše zapisnik, kao i sve te navode da istakne u žalbi jer su apelantu nakon održanih rasprava date kopije zapisnika. Navedeno je da se apelant odlučio da iznese neistine u apelaciji tek kad nije uspio u postupku, te da apelantov odgovor na tužbu i žalba odaju utisak da ih je sastavilo pravno stručno lice, odnosno advokat koji je samo izostavio svoj potpis i pečat, kao i na samoj apelaciji. Sud smatra da je apelant iskoristio tužiočevo odsustvo i pogrešan upis u katastarskom operatu da bi kupio nekretninu koja je sporna, te da netačno navodi da se tužilac nalazi 25 godina u Australiji i da ga u predmetnom postupku predstavlja brat. Istaknuto je da se tužilac nalazi u Australiji od završetka rata, da je bio prisutan na ročištu za glavnu raspravu, da je saslušan u svojstvu parnične strane, te da mu je apelant postavljao pitawa i imao mogućnost da prigovori njegovom iskazu. Sud predlaže da se predmetna apelacija odbije. 16. U svom odgovoru na apelaciju tužilac navodi da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava jednakosti stranaka zbog toga što apelanta nije zastupao punomoćnik advokat, jer se u konkretnom slučaju radilo o građanskom sporu koji se rješava u postupku koji je propisan odredbama Zakona o parničnom postupku, koji ne propisuje da advokat obavezno zastupa stranku niti ga zastupa "prema službenoj dužnosti". Shodno tužiočevom mišljenju, apelant je od podnošewa tužbe do zakqučewa glavne rasprave imao dovoqno vremena da angažuje punomoćnika advokata, ali je smatrao da je sam sposoban da iznosi činjenice i predlaže dokaze, što je pokazao tokom postupka. Istaknuto je da u zapisnicima o raspravi u sudskom spisu može da se utvrdi da niti jedan apelantov predlog nije stavljen, niti odbijen, te da je apelant imao priliku da izjavi prigovor, traži da se u zapisnik unese njegov predlog koji je odbijen, na kraju zapisnika da stavi prigovor na vođenje postupka ili ako sudija ni to ne bi prihvatio, mogao je da odbije da potpiše zapisnik. Tužilac smatra da je apelant tokom cijelog postupka imao pomoć advokata, što se vidi iz odgovora na tužbu, forme i sadržaja apelacije. Istaknuto je da je tužilac zbog izbijawa rata 1992. godine bio prinuđen da napusti svoju kuću i sporno zemqište koje čini jedinstvenu cjelinu sa njegovim dvorištem, a koje je kupljeno i u njegovom posjedu se neprekidno nalazi od 1982. godine. Dalje, navodi da često dolazi iz Australije, dajući u međuvremenu drugim licima da koriste predmetno zemqište, te da u tom smislu Zakon o svojinskopravnim odnosima poznaje institut posrednog posjeda. Tužilac smatra da apelantu, s ciljem da zaštiti svoja prava, stoji na raspolaganju postupak pred sudom Broj 24 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protiv nesavjesnog prodavca spornog zemqišta i pravni institut zaštite od evikcije. V. Relevantni propisi 17. U Zakonu o svojinskopravnim odnosima ("Službene novine FBiH" broj 6/98), relevantna odredba glasi: "Član 32 Posjednik stiče dosjelošću pravo svojine na nepokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stiče dosjelošću pravo svojine na nepokretnoj stvari koja je u svojini drugog lica protekom 20 godina savjesnog posjeda." VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-139/05 od 16. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu, a apelacija je podnesena 18. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant osporava presude koje su navedene, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. a) Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Predmetni postupak, koji je rezultovao presudama koje su osporene, odnosi se na utvrđivanje svojine na nekretninama i poništenje ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora da ispita da li je taj postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. Srijeda, 7.5.2008. 25. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitawa koja su sadržana u ovom ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02). 26. Apelant u konkretnom slučaju navodi povredu prava na jednakost strana u postupku zbog toga što u predmetnom postupku nije imao stručnu pomoć, odnosno advokata, kao što je imao tužilac, ističući da ga o tome sud nije, kao neuku stranku, poučio. Takođe, smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju postupao pristrasno. 27. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud konstatuje da je prvostepeni sud apelantu dostavio tužbu na odgovor, i da je apelant dostavio sudu odgovor na tužbu, izjašwavajući se pri tome na navode tužbe. Dalje, prvostepeni sud je sproveo dokazni postupak u kom je, između ostalih, sproveden i dokaz saslušanjem parničnih stranaka, tužioca, prvotuženog i apelanta kao drugotuženog. Apelant je, takođe, nakon sprovedenog dokaznog postupka dao i svoju završnu riječ. Nakon što je donesena prvostepena presuda apelant je podnio žalbu koju je drugostepeni sud razmotrio. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku i to na dvije sudske instance. Ne može da se zakquči da apelant nije imao mogućnost da iznese svoje dokaze u istoj mjeri kao i druga strana u postupku, niti je to apelant, sem svojih navoda, na bilo koji način u apelaciji dokazao. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa ravnopravnosti pred sudom koji je važan elemenat pravičnog suđewa i koji zahtijeva da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlažu svoj predmet, ukqučujući i izlaganje dokazne građe pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Apelantove navode o tome da u toku postupka nije imao stručnu pomoć Ustavni sud smatra neosnovanim zbog toga što niti jednom odredbom Zakona o parničnom postupku nije propisana obaveza suda da pouči stranku o mogućnosti i potrebi da ga pravno zastupa kvalifikovano lice. 28. U odnosu na apelantove navode o pristrasnosti prvostepenog suda Ustavni sud podsjeća da sud ne smije da bude opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Ne može da dopusti da u sudnici bude pod uticajem spoqnih informacija, bilo zbog stava javnosti ili kakvog drugog pritiska. Svoje mišljenje zasniva iskqučivo na onom što je izneseno na suđenju. U predmetu Piersack protiv Belgije Evropski sud za qudska prava je zakqučio da: "Dok nepristrasnost obično označava nepostojanje predrasuda ili naklonosti, njeno postojanje ili nešto slično može, shodno članu 6 stav 1 Konvencije, da se testira na različite načine. U tom smislu može da se napravi razlika između subjektivnog pristupa, kojim se određuje lično uvjerenje određenog sudije u datom predmetu, i objektivnog pristupa, koji utvrđuje da li je sudija ponudio garancije koje su dovoqne da se iskquči svaka legitimna sumwa u tom pogledu" (vidi Evropski sud za qudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost, Evropski sud za qudska prava zahtijeva dokaze konkretne pristrasnosti. Lična nepristrasnost redovno postavljenog Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za qudska prava, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško da se dokaže lična pristrasnost. 29. Kad je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za qudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: "U okviru objektivnog testa mora da se odredi da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašawa, bilo dokazivih činjenica koje mogu da dovedu do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može da ima izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju da ulijevaju javnosti i, najviše od svega, kad su u pitanju krivični postupci, koje moraju da ulijevaju samom okrivljeniku. Ovo podrazumijeva da kod odlučivawa da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li takav strah može da se smatra objektivno opravdanim." (vidi Evropski sud za qudska prava, Fay protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30). 30. Evropski sud za qudska prava je sasvim jasno dao do znawa da svaki sudija za kog postoji legitiman razlog za bojazan da nije nepristrasan mora da se povuće (vidi Evropski sud za qudska prava, Piersack protiv Belgije, presuda od 1. oktobra 1982. godine, stav 30). Postojanje domaćih procedura kojima se obezbjeđuje nepristrasnost je, takođe, relevantno. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju da postoje mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu da postavljaju pitanje nepristrasnosti, vjerovatnije je da će da se nađe kršenje člana 6 Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje. Ako optuženi postavi pitanje nepristrasnosti, onda ono mora da se ispita, izuzev ako takvo pitanje nije "očigledno bez ikakve osnove" (vidi Evropski sud za qudska prava, Remli protiv Francuske, presuda od 23. aprila 1996. godine, stav 43-48). 31. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant, sem svojih navoda u vezi sa pristrasnošću prvostepenog suda, ne dostavlja dokaze iz kojih bi sa sigurnošću moglo da se utvrdi da je sudija prvostepenog suda bio pristrasan u predmetnom postupku. Apelantovi navodi, shodno mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o sudijinoj pristrasnosti. Uzimajući u obzir i objektivni kriterijum, Ustavni sud konstatuje da presuda prvostepenog suda Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristrasnosti prvostepenog suda. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je podnosio formalan zahtjev da se izuzme sudija prvostepenog suda, što u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kog strane u postupku mogu da postavljaju pitanje nepristrasnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristrasnosti prvostepenog suda neosnovani. 32. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da iz navoda u apelaciji, kao i dokumentacije koja je priložena, ne može da se zakquči da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Ne može da se zakquči da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoqna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, shodno mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasne i precizne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. 33. Uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Broj 24 – Strana 95 b) Pravo na zabranu diskriminacije 34. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima koji su navedeni u Aneksu I ovog ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kom osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom mawinom, imovina, rođenje ili drugi status." 35. Član 14 Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije prema bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom mawinom, imovinsko stanje, rođenje ili drugi status." 36. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koji se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu pola, rase, boje, jezika, vjere Š...Ć u pogledu uživawa prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za qudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za qudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226). 37. U konkretnom slučaju, apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije u odnosu na predmetni postupak. Stoga, slijedi da je apelacija u odnosu na apelantove navode o diskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije neosnovana. 38. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 39. Ustavni sud zakqučuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kad Ustavni sud nije utvrdio da je u predmetnom postupku došlo do povrede principa jednakosti strana u postupku, kao ni da je prvostepeni sud bio pristrasan. Ustavni sud nije primijetio da je primjena zakona redovnih sudova bila proizvoqna, kao ni da činjenično stanje koje je utvrđeno ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe, Ustavni sud zakqučuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju apelant nije ničim potkrijepio svoje navode u pogledu diskriminacije. 40. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 41. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2310/06, rješavajući apelaciju Nedžada Ferhatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Broj 24 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Nedžada Ferhatovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da Nedžadu Ferhatoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1700 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Nedžad Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog "Bosna auto" d.d. Sarajevo, zatraženo je 21. juna 2007. odnosno 22. juna 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 13. jula 2007. godine, Kantonalni sud 11. jula 2007. godine i tuženi "Bosna auto" d.d. Sarajevo 11. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog "Bosna auto" d.d. Sarajevo dostavljeni su apelantu 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 29. aprila 1988. godine pred Osnovnim sudom u Sarajevu, sada Općinski sud (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pokrenuo parnični postupak protiv tuženog SOUR "Feroelektro" RO "Bosna auto" OOUR "Promet" Sarajevo (sada "Bosna auto" d.d. Sarajevo) (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koja je nastala za apelanta jer je isplatio veći iznos kupovne cijene za auto kojeg mu je tuženi prodao. U tužbi je kao vrijednost spora naveden iznos od 1.512.110,00 dinara. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi isporuku prodatih auta vršio mimo redoslijeda prijema uplata kupcima, zbog čega je apelant morao izvršiti doplatu razlike za kupljeni auto koju inače ne bi bio dužan platiti 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. u navedenom iznosu da je tuženi postupio po ugovorenom redoslijedu isporuke. Apelant je također zatražio i isplatu pravilno obračunatih kamata na traženi iznos. 7. U postupku po apelantovoj tužbi Osnovni sud je prvo ročište održao 30. maja 1988. godine kada je apelant predao u spis svu relevantnu dokumentaciju i određeno je da će vještak finansijske struke provesti vještačenje u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva. U 1988. godini su održana još tri ročišta na koja je apelant pristupio a tuženi, iako uredno obaviješten, nije pristupio. Samo je jedno ročište provedeno u odsustvu tuženog, i to 2. novembra 1988. godine, koje je odgođeno kako bi tuženi dostavio sudu određene podatke. 8. Naredno ročište pred Osnovnim sudom je održano 27. februara 1989. godine i to iznova, zbog izmjene u sastavu vijeća, a odgođeno je zbog pozivanja vještaka, kao i naredna dva ročišta od 4. aprila i 16. maja na kojima su obje stranke bile prisutne. U 1989. godini je održano pet ročišta na kojima je apelant bio prisutan, a tuženi nije bio prisutan na dva ročišta. Jedno od navedenih ročišta je odgođeno na apelantov prijedlog, a na ostalim ročištima je sud provodio dokazni postupak, dok je na ročištu od 19. decembra zaključena rasprava i donesena Presuda broj P-1514/88 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je 15. januara 1990. godine podnio žalbu i dopunu žalbe na presudu Osnovnog suda. 9. Viši sud u Sarajevu je Presudom broj Gž-1124/91 od 2. februara 1994. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak. 10. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je nastavljen 1996. godine, a predmet je dobio novi broj, Mal-120/95. U februaru 1996. godine Osnovni sud je održao dva ročišta od kojih na jedno apelant nije pristupio, zbog čega je ročište odgođeno. Na naredna tri ročišta, koja su održana u martu i aprilu iste godine, nije pristupio tuženi zbog čega su ročišta odgađana. 11. Postupak je na ročištu od 6. maja 1996. godine vođen iznova zbog izmjene sudije koji je sudio kada je ročište odgođeno kako bi se pozvao vještak da preuzme spis zbog davanja nalaza i mišljenja. Slijedeće ročište je održano 30. septembra 1998. godine, a odgođeno je jer tuženi nije pristupio ročištu, dok na ročište od 9. decembra 1998. godine nisu pristupile obje stranke. 12. Na ročištu od 4. februara 1999. rasprava je vođena iznova, zbog izmjene sudije koji je sudio. Na istom ročištu je doneseno rješenje o provođenju vještačenja i određen je vještak finansijske struke, te je ročište prema tome odgođeno. Tuženi nije pristupio na ročište od 15. septembra 1999. godine zbog čega je ročište odgođeno, dok je na ročištu o 23. novembra vođen dokazni postupak i sud je odredio da vještak da dopunu nalaza i mišljenja. Na ročište od 18. aprila 2000. godine tuženi nije pristupio zbog čega je ročište odgođeno, a tuženom naloženo da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka i kamatnom listu. U 2000. godini sud je održao pet ročišta na kojima su obje strane bile prisutne, ali su ročišta odgađana zbog obezbjeđivanja prisutnosti predloženih svjedoka. Na ročište od 30. januara 2001. godine svjedoci su pristupili, kao i vještak, ali je ročite odgođeno jer tuženi nije pristupio. U 2001. godini su održana još četiri ročišta na kojima je apelant bio prisutan, ali su ročišta odgađana zbog odsustva tuženog, odnosno nedolaska svjedoka. Glavna rasprava u postupku je zaključena 3. oktobra 2001. godine, ali je zatim ponovo otvorena zbog dopune dokaznog postupka. Dokazni postupak je tako ponovo nastavljen na narednim ročištima koja su održana u 2002. godini, i to 30. januara, 26. marta, 15. maja, 4. jula i 18. septembra, na kojima je apelant bio prisutan dok tuženi na tri ročišta nije pristupio. Na posljednjem ročištu, od 18. septembra 2002. godine, Općinski sud (ranije Osnovni sud) je donio Presudu broj P-2286/02, kojom je tuženog obavezao da apelantu isplati iznos od 1682,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 1 Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 23. aprila 2001. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1228,20 KM. Tuženi je 15, novembra 2002. godine podnio žalbu protiv presude Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Općinskog suda, a apelant je žalbu podnio 26. novembra 2002. godine. 13. Kantonalni sud je Presudom broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 0,1 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od 23. aprila 2001. godine pa do isplate. Apelant je presudom obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 627 KM. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je zaključio da je ukupna visina koju je tuženi dužan isplatiti apelantu 1.432.836,00 dinara, ali da je primjenom principa monetarnog nominalizma iznos nakon pretvaranja iz dinara u konvertibilne marke 0,1432836 KM. Prema tome sud je zaključio da je apelant u ovoj parnici uspio u neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega je dužan tuženom naknaditi troškove postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred redovnim sudovima po njegovoj tužbi, jer je od podnošenja tužbe do pravomoćnog okončanja postupka proteklo 17 godina 11 mjeseci i 342 dana. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Zanghi protiv Italije (presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21) i stav prema kojem je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, a također se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog trajanja postupka. U apelaciji je, na kraju, navedeno da je nerazumno dugo trajanje postupka imalo za posljedicu to da apelant, unatoč uspjehu u sporu, bude obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, kao i da je dovelo do obezvređivanja njegovog potraživanja zbog različitih monetarnih intervencija države tako da je njegovo potraživanje, koje je na dan podnošenja tužbe vrijedilo 1682,64 DEM, na kraju obezvrijeđeno na iznos od 0,1 KM. Apelant je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nerazumno dugog vođenja ovog parničnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni sud je naveo da ističe da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. Općinski sud je naveo da na dugo trajanje postupka nije utjecalo nepostupanje tog suda jer se iz raspravnih zapisnika može vidjeti da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Također je navedeno da je sam apelant tek podneskom od 23. aprila 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev i pravilno označio tuženog, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka. 17. Tuženi je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda iznesenih u sudskom postupku. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." Broj 24 – Strana 97 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 22. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. Ovu presudu apelant je primio 2. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a.a) Relevantni principi 25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke Broj 24 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao nepunih 18 godina. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete. Iako je Općinski sud radi utvrđivanja relevantnih činjenica proveo vještačenje finansijske struke i saslušao dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom postupku. 30. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak (2. februara 1994. godine), prvo ročište održao u februaru 1996. godine. Sve do zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja presude 18. septembra 2002. godine, sud je redovno zakazivao ročišta ali ih je odgađao najčešće zbog nedolaska tuženog ili nemogućnosti suda da obezbijedi dolazak vještaka, odnosno svjedoka. Dakle, iako se čini da je sud bio aktivan to je samo prvobitni utisak jer aktivnost suda ne smije biti samo formalna nego i suštinska. Redovno zakazivanje ročišta bez nekog suštinskog ishoda ročišta gotovo da se može izjednačiti i sa neodržavanjem ročišta. U toku postupka pred prvostepenim sudom tri puta je postupak vođen iznova zbog izmjene sudije koji sudi ili izmjene u sastavu vijeća, što je značajno utjecalo na dužinu postupka, a isključivo se može staviti na teret redovnom sudu. Čak i kada su se stekli uvjeti da se dokazni postupak okonča i donese odluka, barem na ročištu u januaru 2001. godine, kada su bili prisutni svjedoci i vještak, prvostepeni sud je ročište odgodio zbog odsutnosti tuženog i tako dodatno produžio prvostepeni postupak za još skoro dvije godine. Općinski sud je presudu donio u septembru 2002. godine, dok je presuda po žalbi donesena u aprilu 2006. godine. Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, nije dao nikakvo obrazloženje u vezi sa činjenicom da je postupak po žalbi pred tim sudom trajao tri i po godine, odnosno za takvo odugovlačenje postupka nema nikakvog razumnog opravdanja. 31. Što se tiče apelantovog doprinosa dužini postupka, Ustavni sud je utvrdio da u toku postupka pred prvostepenim sudom apelant nije bio prisutan na tri ročišta od kojih je samo jedno odgođeno isključivo zbog njegovo neprisustvovanja, a dva zbog toga što nijedna strana nije bila prisutna zbog neuredne dostave. Nadalje, apelant je samo jednom tražio odgodu ročišta zbog zdravstvenih razloga. Općinski sud je u odgovoru naveo da je apelant tek u aprilu 2001. precizirao tužbeni zahtjev pa je na taj način doprinio dužini postupka, što se ne može prihvatiti jer je već do tada postupak trajao ukupno 12 godina, a preciziranje se odnosilo samo na naziv tuženog koji je, s obzirom na dužinu postupka, promijenio registraciju i svoje ime. Dakle, u periodu od 12 godina prvostepeni sud je imao mogućnost da okonča postupak jer su za to postojale sve procesne i materijalne Srijeda, 7.5.2008. pretpostavke pa apelant ne bi bio niti doveden u situaciju da 12 godina nakon podnošenja tužbe mora tužbu precizirati. Općenito se može zaključiti da je apelantov doprinos dužini postupka zanemariv. Što se tiče postupka po žalbi apelant je u svojoj apelaciji naveo da je Kantonalnom sudu poslao niz urgencija i molbi za hitnije rješavanje predmeta, što nije osporeno u odgovoru na apelaciju. Iz iznesenog se može zaključiti da ne samo da on nije doprinio dužini postupka pred ovim sudom općenito, nego je bio i aktivan u svojoj namjeri da se postupak po njegovoj tužbi okonča u razumnom roku. 32. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 25. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine odnosno ukupnu dužinu postupka od nepunih 18 godina, kao i ponašanje prvostepenog i drugostepenog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao nepunih 11 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1700 KM. Ovaj iznos apelantu je, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda, dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. b) Pravo na imovinu 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do povrede i njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Apelant je naveo da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog toga što je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo tako da je, zbog različitih monetarnih intervencija države (inflacije, denominacije i promjene valute - BH dinar u KM), vrijednost potraživanja potpuno obezvrijeđena i svedena na iznos od 0,1 KM a apelant obavezan na plaćanje troškova u značajno većem iznosu. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 99 Na taj način doveden je u pitanje princip pravne sigurnosti koji 37. U odgovoru na pitanje ima li apelant imovinu koja uživa podrazumijeva i donošenje sudskih odluka u razumnom roku zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tako da ne dođe do povrede same suštine nekog prava, zbog čega ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo uvjet (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, zakonitosti. prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili 43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Evropski sud, odluke. Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, 44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke aplikacija broj 39050/97, stav 27). Apelant je to svoje legitimno Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. očekivanje čak i realizirao, stoga on ima imovinu koja uživa Predsjednica zaštitu ovog člana i Ustavni sud će dalje analizirati navode o Ustavnog suda povredi ovog prava. Bosne i Hercegovine 38. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda Hatidža Hadžiosmanović, s. r. za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 Evropske Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u konvencije dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo "pod predmetu broj AP 2310/06, rješavajući apelaciju Nedžada uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje Ferhatovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira koji se od tri pravila ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i Valerija Galić, dopredsjednica dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne Miodrag Simović, dopredsjednik zahtjeve pojma "zakon" (Broniowski v. Poland ŠGCĆ, Seada Palavrić, sutkinja no. 31443/96, § 147, ECHR 2004-V). Tek kada je ovaj zahtjev Krstan Simić, sudac ispunjen može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na imovinu. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 39. Ustavni sud smatra da princip pravne sigurnosti u svakoj Usvaja se apelacija Nedžada Ferhatovića. demokratskoj zemlji podrazumijeva i to da sudovi donose odluke Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i u razumnom roku tako da ne bude dovedena u pitanje sama Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu suština nekog od zaštićenih ljudskih prava i sloboda, u ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka II/3.(k) Ustava konkretnom slučaju prava na imovinu. Ustavni sud je već Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu suđenje jer redovni sudovi nisu odlučili o apelantovim na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji građanskim pravima u razumnom roku. Zbog takvog postupanja, je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj odnosno nepostupanja redovnih sudova, došlo je do potpunog Gž:218/03 od 21. travnja 2006. godine. obezvređivanja apelantovog potraživanja tako da mu je na kraju Nalaže se Kantonu Sarajevo da Nedžadu Ferhatoviću u roku dosuđen iznos od 0,1 KM a obavezan je na isplatu troškova od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 1700 postupka u iznosu koji su neusporedivo veći od ovog iznosa, KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke čime je povrijeđena sama suština njegovog prava na imovinu. u razumnom roku sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju postupalo na Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. način koji je u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti, zbog Nalaže se Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud Bosne čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo iHiB M" K H K u p 0 0 1 2 v o g o o d u n k u p o 0 0 2 0 ed g đje r a d e je r F r Buki s i šuaatre tei"aM,M c i a " , " 0,ni0,plninkn-pso princip zakonitosti. Slijedom prakse Ustavnog suda i Evropskog odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno Bosne i Hercegovine. razmotriti postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i imovinu. Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i 40. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. OBRAZLOŽENJE VIII. Zaključak I. Uvod 41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na 1. Nedžad Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom Sarajeva, kojega zastupa Mustafa Bračković, odvjetnik iz roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Sarajeva, podnio je 31. srpnja 2006. godine apelaciju Ustavnom Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog može, gotovo u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnih nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je redovnih sudova, te kada ti sudovi nisu dali bilo kakve razloge okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:218/03 od 21. travnja 2006. ovako dugo trajanje postupka. godine. 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na II. Postupak pred Ustavnim sudom imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Ustava Bosne i Hercegovine kada je utvrđeno da je zbog Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do tekstu: Općinski sud) i tuženog "Bosna auto" d.d. Sarajevo, potpunog obezvređivanja vrijednosti apelantovog potraživanja. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zatražena je 21. lipnja 2007. odnosno 22. lipnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 13. srpnja 2007. godine, Kantonalni sud 11. srpnja 2007. godine i tuženi "Bosna auto" d.d. Sarajevo 11. srpnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženoga "Bosna auto" d.d. Sarajevo su dostavljeni apelantu 8. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 29. travnja 1988. godine pred Osnovnim sudom u Sarajevu, sada Općinski sud (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pokrenuo parnični postupak protiv tuženog SOUR "Feroelektro" RO "Bosna auto" OOUR "Promet" Sarajevo (sada "Bosna auto" d.d. Sarajevo) (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koja je nastala za apelanta jer je isplatio veći iznos kupovne cijene za auto kojega mu je tuženi prodao. U tužbi je kao vrijednost spora naveden iznos od 1.512.110,00 dinara. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi isporuku prodatih auta vršio mimo redoslijeda prijama uplata kupcima, zbog čega je apelant morao izvršiti doplatu razlike za kupljeni auto koju inače ne bi bio dužan platiti u navedenom iznosu da je tuženi postupio po ugovorenom redoslijedu isporuke. Apelant je također zatražio i isplatu pravilno obračunatih kamata na traženi iznos. 7. U postupku po apelantovoj tužbi Osnovni sud je prvo ročište održao 30. svibnja 1988. godine kada je apelant predao u spis svu relevantnu dokumentaciju i određeno je da će vještak financijske struke provesti vještačenje glede osnova i visine tužbenoga zahtjeva. U 1988. godini su održana još tri ročišta na koja je apelant pristupio a tuženi, iako uredno obaviješten, nije pristupio. Samo je jedno ročište provedeno u izočnosti tuženoga, i to 2. studenoga 1988. godine, koje je odgođeno kako bi tuženi dostavio sudu određene podatke. 8. Naredno ročište pred Osnovnim sudom je održano 27. veljače 1989. godine i to iznova, zbog izmjene u sastavu vijeća, a odgođeno je zbog pozivanja vještaka, kao i naredna dva ročišta od 4. travnja i 16. svibnja na kojima su obje stranke bile nazočne. U 1989. godini je održano pet ročišta na kojima je apelant bio nazočan, a tuženi nije bio nazočan na dva ročišta. Jedno od navedenih ročišta je odgođeno na apelantov prijedlog, a na ostalim je ročištima sud provodio dokazni postupak, dok je na ročištu od 19. prosinca zaključena rasprava i donesena Presuda broj P-1514/88 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je 15. siječnja 1990. godine podnio priziv i dopunu priziva na presudu Osnovnog suda. 9. Viši sud u Sarajevu je Presudom broj Gž-1124/91 od 2. veljače 1994. godine uvažio apelantov priziv, ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet na ponovni postupak. 10. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je nastavljen 1996. godine, a predmet je dobio novi broj, Mal-120/95. U veljači 1996. godine Osnovni je sud održao dva ročišta od kojih na jedno apelant nije pristupio, zbog čega je ročište odgođeno. Na naredna tri ročišta, koja su održana u ožujku i travnju iste godine, nije pristupio tuženi zbog čega su ročišta odgađana. 11. Postupak je na ročištu od 6. svibnja 1996. godine vođen iznova zbog izmjene suca koji je sudio kada je ročište odgođeno kako bi se pozvao vještak da preuzme spis zbog davanja nalaza i mišljenja. Slijedeće ročište je održano 30. rujna 1998. godine, a odgođeno je jer tuženi nije pristupio ročištu, dok na ročište od 9. prosinca 1998. godine nisu pristupile obje stranke. 12. Na ročištu od 4. veljače 1999. rasprava je vođena iznova, zbog izmjene suca koji je sudio. Na istom je ročištu doneseno rješenje o provedbi vještačenja i određen je vještak financijske struke, te je ročište prema tomu odgođeno. Tuženi nije pristupio na ročište od 15. rujna 1999. godine zbog čega je ročište odgođeno, dok je na ročištu o 23. studenoga vođen dokazni postupak i sud je odredio da vještak dopuni nalaz i mišljenje. Na Srijeda, 7.5.2008. ročište od 18. travnja 2000. godine tuženi nije pristupio zbog čega je ročište odgođeno, a tuženom naloženo da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka i kamatnom listu. U 2000. godini sud je održao pet ročišta na kojima su obje strane bile nazočne, ali su ročišta odgađana zbog osiguravanja nazočnosti predloženih svjedoka. Na ročište od 30. siječnja 2001. godine svjedoci su pristupili, kao i vještak, ali je ročite odgođeno jer tuženi nije pristupio. U 2001. godini su održana još četiri ročišta na kojima je apelant bio nazočan, ali su ročišta odgađana zbog izočnosti tuženog, odnosno nedolaska svjedoka. Glavna rasprava u postupku je zaključena 3. listopada 2001. godine, ali je potom ponovno otvorena zbog dopune dokaznog postupka. Dokazni je postupak tako ponovno nastavljen na narednim ročištima koja su održana u 2002. godini, i to 30. siječnja, 26. ožujka, 15. svibnja, 4. srpnja i 18. rujna, na kojima je apelant bio nazočan dok tuženi na tri ročišta nije pristupio. Na posljednjem ročištu, od 18. rujna 2002. godine, Općinski je sud (ranije Osnovni sud) donio Presudu broj P-2286/02, kojom je tuženog obvezao da apelantu isplati iznos od 1682,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 1 Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 23. travnja 2001. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1228,20 KM. Tuženi je 15, studenoga 2002. godine podnio priziv protiv presude Općinskoga suda, a apelant je priziv podnio 26. studenoga 2002. godine. 13. Kantonalni je sud Presudom broj Gž:218/03 od 21. travnja 2006. godine uvažio priziv tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je tuženi obvezan apelantu isplatiti iznos od 0,1 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od 23. travnja 2001. godine pa do isplate. Apelant je presudom obvezan tuženome nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 627 KM. Apelantov je priziv odbijen kao neutemeljen. Kantonalni je sud zaključio da je ukupna visina koju je tuženi dužan isplatiti apelantu 1.432.836,00 dinara, ali da je primjenom načela monetarnog nominalizma iznos nakon pretvaranja iz dinara u konvertibilne marke 0,1432836 KM. Prema tome sud je zaključio da je apelant u ovoj parnici uspio u neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega je dužan tuženome naknaditi troškove postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred redovitim sudovima po njegovoj tužbi, jer je od podnošenja tužbe do pravomoćnoga okončanja postupka proteklo 17 godina 11 mjeseci i 342 dana. Apelant se pozvao na presudu Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Zanghi protiv Italije (presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21) i stav prema kojemu je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima povinovati se zahtjevima i uvjetima Europske konvencije, a također se pozvao i na praksu Ustavnoga suda u predmetima u kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog trajanja postupka. U apelaciji je, u konačnici, navedeno da je nerazumno dugo trajanje postupka imalo za posljedicu to da apelant, unatoč uspjehu u sporu, bude obvezan tuženome nadoknaditi troškove postupka, i da je dovelo do obezvređivanja njegovog potraživanja zbog različitih monetarnih intervencija države tako da je njegovo potraživanje, koje je na dan podnošenja tužbe vrijedilo 1682,64 DEM, u konačnici obezvrijeđeno na iznos od 0,1 KM. Apelant je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nerazumno dugog vođenja ovog parničnog postupka. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni je sud naveo da ističe da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 16. Općinski je sud naveo da na dugo trajanje postupka nije utjecalo nepostupanje toga suda jer se iz raspravnih zapisnika može vidjeti da je postupak vođen sukladno odredbama Zakona o parničnome postupku. Također je navedeno da je sam apelant tek podneskom od 23. travnja 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev i pravilno označio tuženog, što je svakako utjecalo na duljinu trajanja postupka. 17. Tuženi je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda iznesenih u sudskome postupku. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova." 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." VI. Dopustivost 20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 21. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 22. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž:218/03 od 21. travnja 2006. godine. Ovu je presudu apelant primio 2. lipnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. srpnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluka u razumnome roku u postupku koji je okončan pobijanom presudom došlo do povrede njegovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Broj 24 – Strana 101 a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a.a) Relevantni principi 25. Prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se promatrati u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima ustrojenim sudskom praksom Europskoga suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 26. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati postojanje ozbiljnih nedostataka u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 27. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 28. Ustavni sud opaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1988. godine. Međutim, razdoblje koje ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali, Ustavni će sud uzeti u obzir stadij postupka dosegnut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). U svezi navedenoga, Ustavni sud opaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnoga suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dosegnut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao nepunih 18 godina. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 29. U konkretnom se slučaju radi o parničnom postupku radi naknade štete. Iako je Općinski sud radi utvrđivanja relevantnih činjenica proveo vještačenje financijske struke i saslušao dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebice složenome postupku. 30. Ustavni je sud ustvrdio da je Osnovni sud, nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak (2. veljače 1994. godine), prvo ročište održao u veljači 1996. godine. Sve do zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja presude 18. rujna 2002. godine, sud je redovito zakazivao ročišta ali ih je odgađao najčešće zbog nedolaska tuženog ili nemogućnosti suda da osigura dolazak vještaka, odnosno svjedoka. Dakle, iako se čini da je sud bio aktivan to je samo prvobitni utisak jer aktivnost suda ne smije biti samo formalna nego i suštinska. Redovito zakazivanje ročišta bez nekoga suštinskog ishoda ročišta gotovo Broj 24 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da se može izjednačiti i sa neodržavanjem ročišta. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tri puta je postupak vođen iznova zbog izmjene suca koji sudi ili izmjene u sastavu vijeća, što je značajno utjecalo na duljinu postupka, a isključivo se može staviti na teret redovitom sudu. Čak i kada su se stekli uvjeti da se dokazni postupak okonča i donese odluka, barem na ročištu u siječnju 2001. godine, kada su bili nazočni svjedoci i vještak, prvostupanjski je sud ročište odgodio zbog izočnosti tuženoga i tako dodatno produljio prvostupanjski postupak za još skoro dvije godine. Općinski je sud presudu donio u rujnu 2002. godine, dok je presuda po prizivu donesena u travnju 2006. godine. Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, nije dao nikakvo obrazloženje u svezi činjenice da je postupak po prizivu pred tim sudom trajao tri i pol godine, odnosno za takvo odugovlačenje postupka nema nikakvoga razumnog opravdanja. 31. Što se tiče apelantovog doprinosa duljini postupka, Ustavni je sud ustvrdio da u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom apelant nije bio nazočan na tri ročišta od kojih je samo jedno odgođeno isključivo zbog njegove izočnosti, a dva zbog toga što nijedna strana nije bila nazočna zbog neuredne dostave. Nadalje, apelant je samo jednom tražio odgodu ročišta zbog zdravstvenih razloga. Općinski je sud u odgovoru naveo da je apelant tek u travnju 2001. precizirao tužbeni zahtjev pa je na taj način doprinio duljini postupka, što se ne može prihvatiti jer je već do tada postupak trajao ukupno 12 godina, a preciziranje se odnosilo samo na naziv tuženoga koji je, obzirom na duljinu postupka, promijenio registraciju i svoje ime. Dakle, u razdoblju od 12 godina prvostupanjski je sud imao mogućnost okončati postupak jer su za to postojale sve procesne i materijalne pretpostavke pa apelant ne bi bio niti doveden u situaciju da 12 godina nakon podnošenja tužbe mora tužbu precizirati. Općenito se može zaključiti da je apelantov doprinos duljini postupka zanemariv. Što se tiče postupka po prizivu apelant je u svojoj apelaciji naveo da je Kantonalnom sudu poslao niz urgencija i molbi za žurnijim rješavanjem predmeta, što nije pobijano u odgovoru na apelaciju. Iz iznesenoga se može zaključiti da ne samo da on nije doprinio duljini postupka pred ovim sudom općenito, nego je bio i aktivan u svojoj namjeri da se postupak po njegovoj tužbi okonča u razumnome roku. 32. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 25. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. prosinca 1995. godine odnosno ukupnu duljinu postupka od nepunih 18 godina, kao i ponašanje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da duljina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnome roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 34. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadom nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantu bi za svaku godinu odgode donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnome postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnoga postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnoga suda ratione temporis trajao nepunih 11 Srijeda, 7.5.2008. godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1700 KM. Ovaj je iznos apelantu, obzirom na sjedište Općinskoga i Kantonalnoga suda, dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. b) Pravo na imovinu 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugoga trajanja parničnoga postupka došlo do povrede i njegovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Apelant je naveo da je do povrede njegovoga prava na imovinu došlo zbog toga što je postupak pred redovitim sudovima trajao nerazumno dugo tako da je, zbog različitih monetarnih intervencija države (inflacije, denominacije i promjene valute - BH dinar u KM), vrijednost potraživanja potpuno obezvrijeđena i svedena na iznos od 0,1 KM a apelant obvezan na plaćanje troškova u značajno većem iznosu. 37. U odgovoru na pitanje ima li apelant imovinu koja uživa zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ukazuje na konzistentnu praksu Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj "imovina" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra" uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Apelant je to svoje legitimno očekivanje čak i realizirao, stoga on ima imovinu koja uživa zaštitu ovoga članka i Ustavni će sud dalje analizirati navode o povredi ovoga prava. 38. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskoga suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvoga stavka članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo na kontroliranje korištenja imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira koji se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dostatno preciznih domaćih zakona, koji udovoljavaju osnovnim zahtjevima pojma "zakon" (Broniowski v. Poland ŠGCĆ, no. 31443/96, § 147, ECHR 2004-V). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnoga prava na imovinu. 39. Ustavni sud smatra da načelo pravne sigurnosti u svakoj demokratskoj zemlji podrazumijeva i to da sudovi donose odluke u razumnome roku tako da ne bude dovedena u pitanje sama suština nekog od zaštićenih ljudskih prava i sloboda, u konkretnom slučaju prava na imovinu. Ustavni sud je već zaključio da je došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje jer redoviti sudovi nisu odlučili o apelantovim građanskim pravima u razumnome roku. Zbog takvoga Srijeda, 7.5.2008. postupanja, odnosno nepostupanja redovitih sudova, došlo je do potpunog obezvređivanja apelantovoga potraživanja tako da mu je u konačnici dosuđen iznos od 0,1 KM, a obvezan je isplatiti troškove postupka u iznosu koji su neusporedivo veći od ovoga iznosa, čime je povrijeđena sama suština njegovoga prava na imovinu. Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju postupalo na način koji je oprečan načelu pravne sigurnosti, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo načelo zakonitosti. Slijedom prakse Ustavnoga suda i Europskoga suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmotriti postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnoga prava na imovinu. 40. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka može, gotovo u potpunosti, staviti na teret ponašanju mjerodavnih redovitih sudova, te kada ti sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. 42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i članka 1. Protokola broj 1 Ustava Bosne i Hercegovine kada je utvrđeno da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do potpunog obezvređivanja vrijednosti apelantovog potraživanja. Na taj način je dovedeno u pitanje načelo pravne sigurnosti koje podrazumijeva i donošenje sudskih odluka u razumnom roku tako da ne dođe do povrede same suštine nekoga prava, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo uvjet zakonitosti. 43. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2310/06, rješavajući apelaciju Nexada Ferhatovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Nexada Ferhatovića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u 1 Broj 24 – Strana 103 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je završen Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da Nexadu Ferhatoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1700 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Nexad Ferhatović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Sarajevu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) i tuženog "Bosna auto" d.d. Sarajevo, zatraženo je 21. juna 2007. odnosno 22. juna 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju dostavili su Opštinski sud 13. jula 2007. godine, Kantonalni sud 11. jula 2007. godine i tuženi "Bosna auto" d.d. Sarajevo 11. jula 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženog "Bosna auto" d.d. Sarajevo dostavljeni su apelantu 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelant je 29. aprila 1988. godine pred Osnovnim sudom u Sarajevu, sada Opštinski sud (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), pokrenuo parnični postupak protiv tuženog SOUR "Feroelektro" RO "Bosna auto" OOUR "Promet" Sarajevo (sada "Bosna auto" d.d. Sarajevo) (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koja je nastala za apelanta jer je isplatio veći iznos kupovne cijene za auto koji mu je tuženi prodao. U tužbi je kao vrijednost spora naveden iznos od 1.512.110,00 dinara. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi isporuku prodatih auta vršio mimo redoslijeda prijema uplata kupcima, zbog čega je apelant morao da izvrši doplatu razlike za kupljeni auto koju inače ne bi bio dužan da plati u navedenom iznosu da je tuženi postupio po ugovorenom redoslijedu isporuke. Apelant je takođe zatražio i da mu se isplate pravilno obračunate kamate na traženi iznos. 7. U postupku po apelantovoj tužbi Osnovni sud je prvo ročište održao 30. maja 1988. godine kada je apelant predao u spis svu relevantnu dokumentaciju i određeno je da će vještak finansijske struke sprovesti vještačenje u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva. U 1988. godini održana su još tri ročišta na koja je apelant pristupio a tuženi, iako uredno obaviješten, nije pristupio. Samo je jedno ročište sprovedeno u odsustvu tuženog, i to 2. novembra 1988. godine, koje je odgođeno kako bi tuženi dostavio sudu određene podatke. Broj 24 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Naredno ročište pred Osnovnim sudom je održano 27. februara 1989. godine i to iznova, zbog izmjene u sastavu vijeća, a odgođeno je zbog pozivawa vještaka, kao i naredna dva ročišta od 4. aprila i 16. maja na kojima su bile prisutne obje stranke. U 1989. godini je održano pet ročišta na kojima je apelant bio prisutan, a tuženi nije bio prisutan na dva ročišta. Jedno od navedenih ročišta je odgođeno na apelantov predlog, a na ostalim ročištima je sud sprovodio dokazni postupak, dok je na ročištu od 19. decembra zakqučena rasprava i donesena Presuda broj P-1514/88 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je 15. januara 1990. godine podnio žalbu i dopunu žalbe na presudu Osnovnog suda. 9. Viši sud u Sarajevu je Presudom broj Gž-1124/91 od 2. februara 1994. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak. 10. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom nastavljen je 1996. godine, a predmet je dobio novi broj, Mal-120/95. U februaru 1996. godine Osnovni sud je održao dva ročišta od kojih na jedno apelant nije pristupio, zbog čega je ročište odgođeno. Na naredna tri ročišta, koja su održana u martu i aprilu iste godine, nije pristupio tuženi zbog čega su ročišta odgađana. 11. Postupak je na ročištu od 6. maja 1996. godine vođen iznova zbog izmjene sudije koji je sudio kada je ročište odgođeno kako bi se pozvao vještak da preuzme spis zbog davawa nalaza i mišljewa. Sljedeće ročište je održano 30. septembra 1998. godine, a odgođeno je jer tuženi nije pristupio ročištu, dok na ročište od 9. decembra 1998. godine nisu pristupile obje stranke. 12. Na ročištu od 4. februara 1999. rasprava je vođena iznova, zbog izmjene sudije koji je sudio. Na istom ročištu je doneseno rješenje o sprovođenju vještačewa i određen je vještak finansijske struke, te je ročište shodno tome odgođeno. Tuženi nije pristupio na ročište od 15. septembra 1999. godine zbog čega je ročište odgođeno, dok je na ročištu o 23. novembra vođen dokazni postupak i sud je odredio da vještak da dopunu nalaza i mišljewa. Na ročište od 18. aprila 2000. godine tuženi nije pristupio zbog čega je ročište odgođeno, a tuženom naloženo da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka i kamatnom listu. U 2000. godini sud je održao pet ročišta na kojima su obje strane bile prisutne, ali su ročišta odgađana zbog obezbjeđivawa prisutnosti predloženih svjedoka. Na ročište od 30. januara 2001. godine svjedoci su pristupili, kao i vještak, ali je ročite odgođeno jer tuženi nije pristupio. U 2001. godini održana su još četiri ročišta na kojima je apelant bio prisutan, ali su ročišta odgađana zbog odsustva tuženog, odnosno nedolaska svjedoka. Glavna rasprava u postupku je zakqučena 3. oktobra 2001. godine, ali je zatim ponovo otvorena zbog dopune dokaznog postupka. Dokazni postupak je tako ponovo nastavljen na narednim ročištima koja su održana u 2002. godini, i to 30. januara, 26. marta, 15. maja, 4. jula i 18. septembra, na kojima je apelant bio prisutan dok tuženi na tri ročišta nije pristupio. Na posljednjem ročištu, od 18. septembra 2002. godine, Opštinski sud (ranije Osnovni sud) je donio Presudu broj P-2286/02, kojom je tuženog obavezao da apelantu isplati iznos od 1682,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 1 Zakona o visini stope zatezne kamate počev od 23. aprila 2001. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1228,20 KM. Tuženi je 15, novembra 2002. godine podnio žalbu protiv presude Opštinskog suda, a apelant je žalbu podnio 26. novembra 2002. godine. 13. Kantonalni sud je Presudom broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 0,1 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 23. aprila 2001. godine pa do isplate. Apelant je presudom obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 627 KM. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je zakqučio da je ukupna visina koju je tuženi dužan da isplati apelantu Srijeda, 7.5.2008. 1.432.836,00 dinara, ali da je primjenom principa monetarnog nominalizma iznos nakon pretvarawa iz dinara u konvertibilne marke 0,1432836 KM. Shodno tome sud je zakqučio da je apelant u ovoj parnici uspio u neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega je dužan da tuženom naknadi troškove postupka. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nerazumno dugog trajawa postupka pred redovnim sudovima po njegovoj tužbi, jer je od podnošewa tužbe do pravosnažnog okončawa postupka proteklo 17 godina 11 mjeseci i 342 dana. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda za qudska prava u predmetu Zanghi protiv Italije (presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21) i stav prema kom je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije, a takođe se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog trajawa postupka. U apelaciji je, na kraju, navedeno da je nerazumno dugo trajanje postupka imalo za posljedicu to da apelant, uprkos uspjehu u sporu, bude obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, kao i da je dovelo do obezvređivawa njegovog potraživawa zbog različitih monetarnih intervencija države tako da je njegovo potraživanje, koje je na dan podnošewa tužbe vrijedilo 1682,64 DEM, na kraju obezvrijeđeno na iznos od 0,1 KM. Apelant je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nerazumno dugog vođewa ovog parničnog postupka. b) Odgovor na apelaciju 15. Kantonalni sud je naveo da ističe da pred tim sudom nije bilo kršewa prava koja su navedena u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana. 16. Opštinski sud je naveo da na dugo trajanje postupka nije uticalo nepostupanje tog suda jer iz raspravnih zapisnika može da se vidi da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Takođe je navedeno da je sam apelant tek podneskom od 23. aprila 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev i pravilno označio tuženog, što je svakako uticalo na dužinu trajawa postupka. 17. Tuženi je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda koji su izneseni u sudskom postupku. V. Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu da se hitno rješavaju radni sporovi." 19. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) "Član 10 Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 22. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. Ovu presudu apelant je primio 2. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 24. Apelant smatra da je zbog nedonošewa odluka u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: ""Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a.a) Relevantni principi 25. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se posmatra u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 26. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Broj 24 – Strana 105 Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 27. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 28. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud uzeće u obzir stadijum postupka postignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadijum postupka postignut od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao nepunih 18 godina. a.s) Analiza razumnosti trajawa postupka 29. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete. Iako je Opštinski sud radi utvrđivawa relevantnih činjenica sproveo vještačenje finansijske struke i saslušao dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom postupku. 30. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak (2. februara 1994. godine), prvo ročište održao u februaru 1996. godine. Sve dok nije zakqučena glavna rasprava, odnosno donesena presuda 18. septembra 2002. godine, sud je redovno zakazivao ročišta ali ih je odgađao najčešće zbog nedolaska tuženog ili nemogućnosti suda da obezbijedi dolazak vještaka, odnosno svjedoka. Dakle, iako se čini da je sud bio aktivan to je samo prvobitni utisak jer aktivnost suda ne smije da bude samo formalna nego i suštinska. Redovno zakazivanje ročišta bez nekog suštinskog ishoda ročišta gotovo da može da se izjednači i sa neodržavanjem ročišta. U toku postupka pred prvostepenim sudom tri puta je postupak vođen iznova zbog izmjene sudije koji sudi ili izmjene u sastavu vijeća, što je značajno uticalo na dužinu postupka, a iskqučivo može da se stavi na teret redovnom sudu. Čak i kada su se stekli uslovi da se dokazni postupak okonča i donese odluka, barem na ročištu u januaru 2001. godine, kada su bili prisutni svjedoci i vještak, prvostepeni sud je ročište odgodio zbog odsutnosti tuženog i tako dodatno produžio prvostepeni postupak za još skoro dvije godine. Opštinski sud je presudu donio u septembru 2002. godine, dok je presuda po žalbi donesena u aprilu 2006. godine. Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, nije dao nikakvo obrazloženje u vezi sa činjenicom da je postupak po žalbi pred tim sudom trajao tri i po godine, odnosno za takvo odugovlačenje postupka nema nikakvog razumnog opravdawa. 31. Što se tiče apelantovog doprinosa dužini postupka, Ustavni sud je utvrdio da u toku postupka pred prvostepenim sudom apelant nije bio prisutan na tri ročišta od kojih je samo jedno odgođeno iskqučivo zbog njegovo neprisustvovawa, a dva zbog toga što nijedna strana nije bila prisutna zbog neuredne dostave. Dalje, apelant je samo jednom tražio da se odgodi ročište zbog zdravstvenih razloga. Opštinski sud je u odgovoru naveo da je apelant tek u aprilu 2001. precizirao tužbeni zahtjev pa je na taj način doprinio dužini postupka, što ne može da se prihvati jer je već do tada postupak trajao ukupno 12 godina, a preciziranje se odnosilo samo na naziv tuženog koji je, s obzirom na dužinu postupka, promijenio registraciju i svoje ime. Dakle, u periodu od 12 godina prvostepeni sud je imao mogućnost da okonča postupak jer su za to postojale sve procesne i materijalne pretpostavke pa Broj 24 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelant ne bi bio niti doveden u situaciju da 12 godina nakon što je podnio tužbu tu tužbu mora da precizira. Generalno može da se zakquči da je apelantov doprinos dužini postupka zanemarqiv. Što se tiče postupka po žalbi apelant je u svojoj apelaciji naveo da je Kantonalnom sudu poslao niz urgencija i molbi da se predmet hitnije rješava, što nije osporeno u odgovoru na apelaciju. Iz iznesenog može da se zakquči da ne samo da on nije generalno doprinio dužini postupka pred ovim sudom, nego je bio i aktivan u svojoj namjeri da se postupak po njegovoj tužbi okonča u razumnom roku. 32. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 25 ove odluke, ukqučujući zakqučak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine odnosno ukupnu dužinu postupka od nepunih 18 godina, kao i ponašanje prvostepenog i drugostepenog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 33. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantovana qudska prava i slobode. 34. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao nepunih 11 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1700 KM. Ovaj iznos apelantu je, s obzirom na sjedište Opštinskog i Kantonalnog suda, dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. b) Pravo na imovinu 35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajawa parničnog postupka došlo do povrede i njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Apelant je naveo da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog toga što je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo tako da je, zbog različitih Srijeda, 7.5.2008. monetarnih intervencija države (inflacije, denominacije i promjene valute - BH dinar u KM), vrijednost potraživawa potpuno obezvrijeđena i svedena na iznos od 0,1 KM a apelant obavezan na plaćanje troškova u značajno većem iznosu. 37. U odgovoru na pitanje da li apelant ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju, shodno kojoj "imovina" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može da bude ili "postojeća imovina" ili "dobra" ukqučujući i potraživawa u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Apelant je to svoje legitimno očekivanje čak i realizovao, stoga on ima imovinu koja uživa zaštitu ovog člana i Ustavni sud će dalje analizirati navode o povredi ovog prava. 38. Ustavni sud podsjeća da je, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 Evropske konvencije dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo "pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora da bude ispoštovan bez obzira koji se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva da postoje i da se poštuju adekvatno dostupni i dovoqno precizni domaći zakoni, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (Broniowski v. Poland ŠGCĆ, no. 31443/96, § 147, ECHR 2004-V). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen može da se razmatra da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na imovinu. 39. Ustavni sud smatra da princip pravne sigurnosti u svakoj demokratskoj zemqi podrazumijeva i to da sudovi donose odluke u razumnom roku tako da ne bude dovedena u pitanje sama suština nekog od zaštićenih qudskih prava i sloboda, u konkretnom slučaju prava na imovinu. Ustavni sud je već zakqučio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje jer redovni sudovi nisu odlučili o apelantovim građanskim pravima u razumnom roku. Zbog takvog postupawa, odnosno nepostupawa redovnih sudova, došlo je do potpunog obezvređivawa apelantovog potraživawa tako da mu je na kraju dosuđen iznos od 0,1 KM a obavezan je da isplati troškove postupka u iznosu koji su neuporedivo veći od ovog iznosa, čime je povrijeđena sama suština njegovog prava na imovinu. Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju postupalo na način koji je u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoqilo princip zakonitosti. Slijedom prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno da razmatra da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na imovinu. 40. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 41. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada sveukupno trajanje postupka može, gotovo u potpunosti, da se stavi na teret ponašanju nadležnih redovnih sudova, te kada ti sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 42. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i člana 1 Protokola broj 1 Ustava Bosne i Hercegovine kada je utvrđeno da je zbog nerazumno dugog trajawa parničnog postupka došlo do potpunog obezvređivawa vrijednosti apelantovog potraživawa. Na taj način doveden je u pitanje princip pravne sigurnosti koji podrazumijeva i donošenje sudskih odluka u razumnom roku tako da ne dođe do povrede same suštine nekog prava, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoqilo uslov zakonitosti. 43. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 44. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2349/06, rješavajući apelaciju Advije Hadžimujagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Advije Hadžimujagić. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj P-268/03. Odbija se kao neosnovana apelacija Advije Hadžimujagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Advija Hadžimujagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 107 Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 25. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 4. decembra 2007. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-268/03. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. oktobra, Okružni sud 4. oktobra, a Osnovni sud 11. oktobra 2006. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 10. decembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. decembra 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelantica je 30. marta 1988. godine Osnovnom sudu u Doboju podnijela tužbu protiv Refika Hajdića (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) radi podjele bračne tečevine, a postupak je vođen pod brojem P-416/88. Do 1993. godine održano je 17 ročišta, provedeno je nekoliko vještačenja i saslušani su brojni svjedoci. Zatim je na ročištu od 28. septembra 1993. godine odlučeno da postupak miruje, jer ročištu nisu pristupili ni apelantica ni prednik tuženih, a 28. januara 1994. godine doneseno je rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 7. Apelantica je 8. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, navodeći da je tek nakon uvida u spis saznala da je doneseno rješenje o povlačenju tužbe koje joj nikada nije uručeno. Povodom ovog prijedloga, Osnovni sud je održao ročište 15. decembra 2000. godine, dopustio je da se postupak ponovi a spis je zaveden pod novim brojem P-38/01. Nakon toga, 29. januara 2001. godine, održano je ročište na kojem je opunomoćenik prednika tuženih obavijestio sud da otkazuje punomoć zato što je "tuženi umro a njegova djeca kao nasljednici ne pokazuju interes za vođenje i okončanje ovog postupka". Činjenicu da je prednik tuženih umro potvrdila je i apelantica, navodeći da je Rješenjem Općinskog suda u Tešnju broj R-II-158/98 od 30. novembra 1998. godine utvrđeno da je tuženi ubijen 18. juna 1992. godine o čemu je priložila potvrdu. Na ovom ročištu apelantica je kao tužene označila nasljednike bivšeg supruga, a sud je rješenjem prekinuo postupak uz naznaku da će se postupak nastaviti kada zakonski nasljednici preuzmu postupak, ili kad ih sud pozove da to učine na prijedlog protivne strane. Apelantica se nije protivila prekidu postupka i odrekla se prava na žalbu protiv ovog rješenja. 8. Ostavinski postupak poslije tuženog okončan je Rješenjem Osnovnog suda broj O-29/01 od 2. oktobra 2002. godine, pa je u postupku koji je apelantica pokrenula nastavljena rasprava i ročište je zakazano za 5. decembar 2002. godine. Sud je konstatirao da je raspravi pristupila samo tužena Selima Hajdić, apelanticina i kći prednika tuženih, a ostalo četvero tuženih, djeca prednika tuženih iz prvog braka, nije pristupilo iako su, kako je sud konstatirao, uredno obaviješteni. Na ovom ročištu, na saglasan prijedlog apelantice i tužene Selime Hajdić, pročitani su zapisnici sa prijašnjih rasprava, saslušane su apelantica i tužena, a zatim je glavna rasprava zaključena. 9. Nakon toga Osnovni sud je Presudom broj P-38/01 od 5. decembra 2002. godine utvrdio da je apelanticin i doprinos prednika tuženih u stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja braka podjednak, te da su njegovi nasljednici dužni da priznaju apelantici pravo vlasništva sa dijelom ½ na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu presude. Protiv ove presude tuženi su izjavili žalbu, pa je Okružni sud Presudom Gž-27/03 od 3. juna 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove presude Okružni sud je zaključio da je Broj 24 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prvostepeni sud održao glavnu raspravu u odsutnosti tuženog Saliha Hajdića iako ovaj tuženi nije bio uredno pozvan, niti u spisu postoji uredna punomoć za njegovu sestru, također tuženu, Sabriju Hajdić, za koju je prvostepeni sud konstatirao da je ovlaštena da ga zastupa. Okružni sud je zaključio da je na ovaj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostepeni sud mora da pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je prvostepena presuda morala biti ukinuta. Spis je 6. juna 2003. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, pa je zaveden pod novim brojem P-268/03. 10. Apelantica je u dva navrata, 28. oktobra 2003. godine i 25. februara 2004. godine, dopisima sudu urgirala da se postupi povodom njene tužbe. Osnovni sud je Rješenjem od 25. februara 2004. godine vratio apelantici tužbu na ispravku i dopunu, obavezujući apelanticu da pravilno navede imena tuženih sa tačnim adresama prebivališta ili boravišta, svoju adresu stanovanja, osnov za nadležnost suda, kao i da označi vrijednost spora. Apelantica je sve što je traženo dostavila 15. marta 2004. godine, pa je sud 16. marta 2004. godine tužbu dostavio na odgovor tuženima. Odgovori na tužbu su dostavljeni sudu 19. i 26. marta 2004. godine, pa je sud rješenjem od 25. maja 2004. godine zakazao pripremno ročište za 4. august 2004. godine. Na pripremnom ročištu su razmotreni tužba i odgovori i predloženi su dokazi koji će se izvesti na glavnoj raspravi, koja je zakazana za 1. oktobar 2004. godine. Također je odlučeno da se na glavnu raspravu pozovu tuženi radi saslušanja, kao i svjedoci koje su predložili tuženi i apelantica, a apelantica je obavezana da sudu dostavi adresu predloženog svjedoka u roku od tri dana. Apelantica je po ovom nalogu postupila 6. augusta 2004. godine. 11. Glavna rasprava je održana 1. oktobra 2004. godine, ali uredno pozvani svjedoci nisu pristupili, pa je apelantica odustala od svog prijedloga da se saslušaju svjedoci, a tuženi su ostali pri svojim prijedlozima. Apelantica je, također, izjavila da se ne protivi da se glavna rasprava kratko odgodi, pa je sud rješenjem odgodio glavnu raspravu za 22. oktobar 2004. godine uz nalog da se predloženi svjedoci ponovo pozovu. Sljedećem ročištu su pristupili svi pozvani svjedoci i tuženi, pa je sud dovršio dokazni postupak tako što ih je saslušao. Međutim, apelantica je tražila kraću odgodu, navodeći da "u tužbenom zahtjevu nije tačno navedeno u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zk. ulošcima nalaze sporne nekretnine", zbog čega je navela da će to precizirati u podnesku koji će dostaviti sudu. Sud je rješenjem odgodio glavnu raspravu za 8. novembar 2004. godine, čemu se tuženi nisu protivili. Podnesak kojim je precizirala tužbeni zahtjev apelantica je, posredstvom opunomoćenika, dostavila sudu 27. oktobra 2004. godine, pa je odgođena glavna rasprava zaključena 8. novembra 2004. godine uz napomenu suda da će presuda biti donesena 7. decembra 2004. godine, te da će je stranke moći preuzeti u pisarnici suda. 12. Presudom Osnovnog suda broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine djelomično je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, pa je utvrđeno da je na određenim nekretninama za koje je sud utvrdio da predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i prednika tuženih, detaljno navedenim u dispozitivu prvostepene presude, apelanticin udio ½, a tuženih 1/10, te da su tuženi dužni da trpe da se na tim nekretninama apelantica uknjiži s pravom suvlasništva, kao i da se izvrši dioba tih nekretnina. U ostalom dijelu koji se odnosi na druge nekretnine, također pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen, kao i višak zahtjeva za naknadu troškova postupka. 13. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je prednik tuženih, kako je i sam potvrdio u iskazu na raspravi održanoj 21. septembra 1990. godine, prije braka sa apelanticom izgradio kuću koju je "pokrio i u koju se bio uselio u prizemlje". Nakon zaključenja braka, apelantica i prednik tuženih su zajedno, u toku trajanja braka, dovršili kuću, dogradili jednu prostoriju, uveli struju i vodu, te sagradili pomoćne zgrade oko kuće. Također je nesporno utvrđeno da su apelantica i prednik tuženih zajedno kupili njivu zvanu "Donje polje" i njivu zvanu "Ada", a prednik Srijeda, 7.5.2008. tuženih u svom iskazu nije osporio apelantici pravo na polovinu na tim i drugim nekretninama za koje je sud utvrdio da apelanticin udio iznosi ½. Osim toga, i prednik tuženih i saslušani svjedoci su potvrdili da je apelantica bila vrijedna žena, da je svojim radom učestvovala u stjecanju zajedničke imovine, da je "vodila računa o domaćinstvu, brinula se o suprugovoj djeci iz prvog braka, brinula se o imanju, stoci itd.". Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na njive zvane "Hrastići" prvostepeni sud je odbio zato što je utvrđeno da je riječ o imovini koju je prednik tuženih naslijedio poslije smrti svog oca, tako da ona predstavlja njegovu posebnu imovinu u kojoj apelantica ne može, prema Porodičnom zakonu, imati udjela. U skladu sa ovakvom odlukom, prvostepeni sud je odlučio i o troškovima postupka, srazmjerno uspjehu u sporu. 14. Protiv ove presude žalbe su izjavili i tuženi i apelantica, pa je spis 28. januara 2005. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivanja. Okružni sud je Presudom broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelanticinu žalbu podnesenu na dio prvostepene presude koji je odbijen, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu analize i rezultata izvedenih dokaza, jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koja imovina čini bračnu tečevinu apelantice i prednika tuženih, a koja imovina predstavlja posebnu imovinu prednika tuženih. Također, Okružni sud je utvrdio da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nakon odluke o žalbama Okružni sud je 14. decembra 2005. godine spis dostavio Osnovnom sudu, a nakon što je drugostepena presuda uručena parničnim strankama, apelantica je 16. januara 2006. godine izjavila reviziju protiv te odluke, pa je spis dostavljen Vrhovnom sudu 7. februara 2006. godine. 15. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrđeno koje nekretnine predstavljaju bračnu tečevinu apelantice i prednika tuženih i apelanticin udio u tim nekretninama, kao i koje nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih na kojima apelantica ne može imati udio. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da nema dokaza da su apelantica i prednik tuženih za ovu nekretninu isplatili suvlasničke dijelove braći i sestrama prednika tuženih, budući da svjedoci koji su se o tome izjašnjavali nemaju o tome neposredna saznanja, već su to samo čuli od apelantice i prednika tuženih. Osim toga, Vrhovni sud navodi da takva tvrdnja nema uporište ni u materijalnim dokazima koje je prvostepeni sud izveo, niti u izjavama drugih svjedoka. Analizirajući odredbe Porodičnog zakona, Vrhovni sud je zaključio da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je nesumnjivo utvrđeno da je nekretninu u vezi s kojom je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen prednik tuženih stekao nasljeđivanjem, a ne zajedničkim radom u bračnoj zajednici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnijela 1988. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine. Osim toga, kršenje navedenih prava apelantica vidi i u činjenici da je dio tužbenog zahtjeva odbijen i navodi da je takav zaključak suda pogrešan zato što su nekretninu koju sudovi smatraju naslijeđenom ona i prednik tuženih "kupili od muževljeve braće i sestara u ostavinskom postupku". Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, navodeći da je spis primljen na Vrhovnom sudu 10. februara 2006. godine, a da je sud odluku o apelanticinoj reviziji donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Postupak je, kako dalje navodi Vrhovni sud, dugo trajao samo pred prvostepenim sudom, ali smatra da su postojali objektivni razlozi zbog kojih je u periodu od 1992. do 2002. godine bio onemogućen rad suda na konkretnom predmetu, odnosno zbog kojih je postupak bio prekinut. Naime, Vrhovni sud navodi da je prednik tuženih, koji je prvobitno bio tužen, smrtno stradao tokom rata, a da je ostavinski postupak poslije njega okončan tek u oktobru 2002. godine, kad su proglašeni njegovi nasljednici i kada je apelantica tek mogla njih navesti kao tužene. Također, Vrhovni sud ističe da tokom rata stranke nisu bile dostupne sudu i više godina nakon rata, jer su napustile dotadašnje prebivalište. Stoga, Vrhovni sud smatra da se dužina postupka ne može staviti na teret sudu i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi sa ostalim apelanticinim navodima, Vrhovni sud smatra da su sudovi utvrdili da apelantici pripada ½ dijela one imovine koja se vodila na imenu prednika tuženih, izuzimajući dvije parcele za koje apelantica nije mogla dokazati da su ih ona i bivši suprug kupili od njegovih srodnika tokom trajanja bračne zajednice. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Okružni sud, također, osporava navode iz apelacije i navodi da osporenim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nije prekršeno bilo koje apelanticino ustavno pravo, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 19. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju dostavio je izjašnjenje sudije koji je vodio postupak u predmetu broj P-268/03 kao sastavni dio odgovora. Osnovni sud navodi da je tačno da je predmetni postupak pokrenut 1988. godine, ali da se u toku trajanja postupka smjenjivalo više sudija koji nisu donijeli odluku o tužbenom zahtjevu, a da je sudija koji je donio odluku predmetom zadužen tek početkom 2004. godine. Dalje se navodi da je predmet odmah uzet u rad, tužba je poslana na ispravku i dopunu, nakon čega su zakazana pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, poslije čega je postupak okončan pravosnažnom presudom. U vezi sa ostalim navodima, Osnovni sud navodi da su neosnovani navodi da je apelantici prekršeno pravo na imovinu, jer su nižestepeni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu priloženih materijalnih dokaza i saslušanja predloženih svjedoka, kao i na osnovu iskaza apelantice i prednika tuženih koji je saslušan ranije u postupku. Osnovni sud navodi, također, da se o pravilnosti i zakonitosti nižestepenih odluka izjasnio Vrhovni sud svojom presudom donesenom povodom apelanticine revizije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11. Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 53. Š...Ć(2) Tužba mora da sadrži: Broj 24 – Strana 109 Š...Ć7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Š...Ć Član 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) Š...Ć, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Član 75. (1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.Š...Ć (2) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, Š...Ć Član 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Član 112. (1) Sud može, na prijedlog stranke, odgoditi započeto ročište (odgađanje ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivice stranke koja predlaže odgađanje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; Š...Ć Član 113. Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz i iznesu navodi u vezi s njim. Član 115. Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog zakona. Š...Ć Član 123. (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.Š...Ć Član 334. Š...Ć(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Naročito treba da sadrže: Š...Ć predmet spora Š...Ć." 21. U Porodičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 54/02) relevantne odredbe glase: "Član 269. Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička. Član 270. (1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene. (3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina. (4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava ostvarena u toku trajanja braka zajednička je imovina. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. (6) Darovi trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene dara, ili se iz okolnosti u momentu davanja dara može zaključiti da je darodavac želio učiniti dar samo jednom od bračnih supružnika. Broj 24 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu njegova je posebna imovina. Član 272. (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Š...Ć" VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pošto je apelacija podnesena 21. jula 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantni principi 28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier Srijeda, 7.5.2008. protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 30. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, postupak je nastavljen 1999. godine i okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 26. maja 2006. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 18 godina. 32. S druge strane, u konkretnom predmetu 1994. godine bilo je doneseno rješenje kojim je konstatirano da se tužba smatra povučenom, pa je predmet arhiviran, a nastavljen je tek nakon što je apelantica dostavila sudu prijedlog o ponavljanju postupka, 8. aprila 1999. godine. Ustavni sud smatra da je period koji treba uzeti u obzir pri ispitivanju razumnosti dužine postupka period od završetka rata 1996. godine, kada su se stekle mogućnosti za nesmetanu komunikaciju, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda 2006. godine, dakle, period od deset godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 33. U konkretnom slučaju je riječ o postupku radi podjele bračne tečevine u kojem je trebalo utvrditi koju su imovinu zajednički stekli apelantica i prednik tuženih, te odrediti doprinos svakog od njih u stjecanju te imovine. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 34. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo više od 20 mjeseci da donese odluku o apelanticinom zahtjevu za ponavljanje postupka, kao i da ovaj period neaktivnosti sud nije ni na koji način opravdao, a Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjano opravdanje činjenicu da je više puta promijenjen sudija zadužen za konkretni predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon nastavka postupka, relativno brzo, 5. decembra 2001. godine, donio presudu u ovom predmetu, uprkos činjenici da se moralo čekati da se okonča ostavinski postupak poslije prednika tuženih. Međutim, ova presuda Osnovnog suda ukinuta je presudom Okružnog suda isključivo zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, tj. zato što je raspravljanje zaključeno na ročištu na koje svi tuženi nisu bili uredno pozvani, niti su u spis bile uložene odgovarajuće valjane punomoći za zastupanje određenih tuženih. Ovakva procesna greška koja je dovela do toga da se ponovi i produži ukupno trajanje postupka može se staviti na teret isključivo Osnovnom sudu. 35. Dalje, u periodu kraćem od godinu dana, od kada je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, pa do traženja suda da apelantica ispravi i dopuni tužbu, nije bilo nikakve aktivnosti suda na ovom predmetu, mada je apelantica u dva navrata pismeno tražila da sud uzme predmet u rad, Osnovni sud za ovu neaktivnost nije dao nikakvo obrazloženje koje bi se moglo smatrati zadovoljavajućim. Osim toga, iako je Osnovni sud apelantici u ponovnom postupku vratio tužbu na ispravku i dopunu, Ustavni sud zapaža da je sud propustio istovremeno da naloži apelantici da uredi predmet spora u tužbi, zbog čega je glavna rasprava bila odgođena drugi put u toku postupka da bi Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantica precizirala u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zemljišnoknjižnim ulošcima nalaze sporne nekretnine. Ustavni sud smatra da bi ovo odgađanje bilo nepotrebno da je apelantica, koja u to vrijeme nije imala stručnu pomoć advokata, odmah u zahtjevu za ispravak i dopunu tužbe ili, najkasnije, na pripremnom ročištu bila upozorena da ovaj nedostatak u tužbi otkloni, što ponovo predstavlja propust suda u načinu vođenja postupka, tj. dužnosti da se osiguraju sve procesne pretpostavke za efikasno vođenje postupka. 36. Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da se period od tri godine, od prestanka rata 1996. pa do podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka 1999. godine, može staviti u cijelosti na teret apelantici, koja se prvi put tada zainteresirala za status svog predmeta na sudu. Iako to predstavlja propust koji se može staviti na teret isključivo apelantici, Ustavni sud smatra da je apelanticin doprinos dužini postupka, ipak, manji u odnosu na navedene propuste suda, ocjenjujući posebno činjenicu da je, nakon što je dopušteno ponavljanje, postupak u kojem je najveći dio dokaza već bio izveden trajao sedam godina, za šta sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je u tom periodu apelantica značajnije doprinijela dužini postupka. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 28. ove odluke, uključujući složenost predmeta i njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao 18 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda i apelantice, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 38. Ostali apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zato što apelantica smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili da nekretnine u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen nisu stečene u bračnoj zajednici, već da predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u vezi s tim neće, u principu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da su nekretnine u vezi s kojim je odbio apelanticin tužbeni zahtjev predstavljale posebnu imovinu prednika tuženih, tj. njenog bivšeg supruga, te da u vezi sa svojim suprotnim tvrdnjama apelantica nije pružila sudu nikakve dokaze. Ovaj zaključak je Osnovni sud jasno i detaljno obrazložio, a to su potvrdili i Okružni sud i Vrhovni sud, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već iznosila u žalbi na prvostepenu odluku, a zatim i u reviziji. Ove navode su detaljno razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni. Broj 24 – Strana 111 40. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: k) pravo na imovinu;" Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 43. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što, kako navodi, nekretnine u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen predstavljaju zajedničku imovinu koju je ona kupila zajedno s prednikom tuženih od njegovih srodnika zbog čega ima pravo na ½ udjela u toj imovini. S druge strane, sudovi su iz provedenih dokaza zaključili da je sporna imovina posebna imovina prednika tuženih koju je stekao nasljeđivanjem zbog čega, prema Porodičnom zakonu, apelantica nema pravo na udio u toj imovini. 44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje šta sve čini zajedničku imovinu bračnih supružnika ili pitanje načina podjele zajedničke imovine nakon razvoda braka. 45. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče određivanja udjela bivših supružnika u zajedničkoj imovini. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da su bračni supružnici suvlasnici sa ½ udjela u zajedničkoj imovini, a isključivi su vlasnici na posebnoj imovini. Stoga, u skladu s Porodičnim zakonom, sve što ulazi u zajedničku imovinu predstavlja apelanticinu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega apelantica ima "ostvariv" zahtjev prema Porodičnom zakonu. Međutim, da li je sva imovina koju su apelantica i njen bivši supružnik stekli u braku zajednička ili posebna imovina njenog bivšeg supružnika ključno je pitanje na koje su sudovi trebali odgovoriti radi razrješenja konkretnog spora, u skladu s relevantnim zakonom. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja apelanticinu postojeću imovinu, već se ona pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je Broj 24 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantica imala bar "legitimno očekivanje" da će njen ostvariv zahtjev za podjelu bračne tečevine biti riješen u cijelosti u njenu korist, dakle, i u odnosu na spornu imovinu. 46. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da zajedničku imovinu čini, inter alia, imovina koju su "bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice", a imovina koju je jedan bračni supružnik stekao prema nekom drugom zakonskom osnovu predstavlja njegovu posebnu imovinu. Kad je riječ o apelanticinim navodima o tome da je u sudskom postupku pogrešno utvrđeno da su nekretnine u odnosu na koje je njen tužbeni zahtjev odbijen posebna imovina prednika tuženih, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka izvedeni svi predloženi dokazi, te da su sudovi na tri instance utvrdili da sporna imovina čini posebnu imovinu prednika tuženih, koju je on naslijedio, zbog čega ne predstavlja bračnu tečevinu i ne može biti predmet podjele nakon razvoda braka. Apelantica nije uspjela dokazati, na tri sudske instance u redovnom postupku, da je sporna imovina stečena tako što je otkupljena od braće i sestara njenog bivšeg supruga. Osim toga, kako je već rečeno, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i vlastitom praksom, Ustavni sud ne može supstituirati redovne sudove u odnosu na njihov zaključak o tome da li određena imovina čini bračnu tečevinu ili ne prema odredbama Porodičnog zakona (vidi, mutatis mutandis, ibid., stav 32). 47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla imati "legitimno očekivanje" da će imati udjela u imovini koja, prema Porodičnom zakonu, predstavlja posebnu imovinu njenog bivšeg supružnika, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. 48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelanticinu štetu. 50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla, prema odredbama Porodičnog zakona, imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti u dijelu zahtjeva koji se odnosi na posebnu imovinu bivšeg supruga, pa, stoga, nema ni "imovinu" u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje njene imovine. 51. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2349/06, rješavajući apelaciju Advije Hadžimujagić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja apelacija Advije Hadžimujagić. Utvrđuje se kršenje članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj P-268/03. Odbija se kao neutemeljena apelacija Advije Hadžimujagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. svibnja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-99/05 od 6. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-268/03 od 7. prosinca 2004. godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Advija Hadžimujagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Džavid Slamnik, odvjetnik iz Doboja, podnijela je 21. srpnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. svibnja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-99/05 od 6. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-268/03 od 7. prosinca 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 25. rujna 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 4. prosinca 2007. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-268/03. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. listopada, Okružni sud 4. listopada, a Osnovni sud 11. listopada 2006. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 10. prosinca 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. prosinca 2007. godine dostavljeni apelantici. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Apelantica je 30. ožujka 1988. godine Osnovnom sudu u Doboju podnijela tužbu protiv Refika Hajdića (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) radi podjele bračne stečevine, a postupak je vođen pod brojem P-416/88. Do 1993. godine održano je 17 ročišta, provedeno je nekoliko vještačenja i saslušani su brojni svjedoci. Potom je na ročištu od 28. rujna 1993. godine odlučeno da postupak miruje, jer ročištu nisu pristupili ni apelantica ni prednik tuženih, a 28. siječnja 1994. godine doneseno je rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 7. Apelantica je 8. travnja 1999. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, navodeći da je tek nakon uvida u spis saznala da je doneseno rješenje o povlačenju tužbe koje joj nikada nije uručeno. Glede ovog prijedloga, Osnovni sud je održao ročište 15. prosinca 2000. godine, dopustio je da se postupak ponovi a spis je zaveden pod novim brojem P-38/01. Nakon toga, 29. siječnja 2001. godine, održano je ročište na kojem je opunomoćenik prednika tuženih obavijestio sud da otkazuje punomoć zato što je "tuženi umro a njegova djeca kao nasljednici ne pokazuju interes za vođenje i okončanje ovog postupka". Činjenicu da je prednik tuženih umro potvrdila je i apelantica, navodeći da je Rješenjem Općinskog suda u Tešnju broj R-II-158/98 od 30. studenog 1998. godine utvrđeno da je tuženi ubijen 18. lipnja 1992. godine o čemu je priložila potvrdu. Na ovom ročištu apelantica je kao tužene označila nasljednike bivšeg supruga, a sud je rješenjem prekinuo postupak uz naznaku da će se postupak nastaviti kada zakonski nasljednici preuzmu postupak, ili kad ih sud pozove da to učine na prijedlog protivne strane. Apelantica se nije protivila prekidu postupka i odrekla se prava na priziv protiv ovog rješenja. 8. Ostavinski postupak poslije tuženog okončan je Rješenjem Osnovnog suda broj O-29/01 od 2. listopada 2002. godine, pa je u postupku koji je apelantica pokrenula nastavljena rasprava i ročište je zakazano za 5. prosinac 2002. godine. Sud je konstatirao da je raspravi pristupila samo tužena Selima Hajdić, apelantičina i kći prednika tuženih, a ostalo četvero tuženih, djeca prednika tuženih iz prvog braka, nije pristupilo iako su, kako je sud konstatirao, uredno obaviješteni. Na ovom ročištu, na suglasan prijedlog apelantice i tužene Selime Hajdić, pročitani su zapisnici sa prijašnjih rasprava, saslušane su apelantica i tužena, a potom je glavna rasprava zaključena. 9. Nakon toga Osnovni sud je Presudom broj P-38/01 od 5. prosinca 2002. godine utvrdio da je apelantičin i doprinos prednika tuženih u stjecanju zajedničke imovine za vrijeme trajanja braka podjednak, te da su njegovi nasljednici dužni priznati apelantici pravo vlasništva sa dijelom ½ na nekretninama pobliže navedenim u dispozitivu presude. Protiv ove presude tuženi su uložili priziv, pa je Okružni sud Presudom Gž-27/03 od 3. lipnja 2003. godine priziv uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove presude Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud održao glavnu raspravu u odsutnosti tuženog Saliha Hajdića iako ovaj tuženi nije bio uredno pozvan, niti u spisu postoji uredna punomoć za njegovu sestru, također tuženu, Sabriju Hajdić, za koju je prvostupanjski sud konstatirao da je ovlaštena zastupati ga. Okružni sud je zaključio da je na ovaj način počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju drugostupanjski sud mora paziti po službenoj dužnosti, zbog čega je prvostupanjska presuda morala biti ukinuta. Spis je 6. lipnja 2003. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, pa je zaveden pod novim brojem P-268/03. 10. Apelantica je u dva navrata, 28. listopada 2003. godine i 25. veljače 2004. godine, dopisima sudu urgirala da se postupi glede njezine tužbe. Osnovni sud je Rješenjem od 25. veljače 2004. godine vratio apelantici tužbu na ispravak i dopunu, obvezujući apelanticu da pravilno navede imena tuženih sa točnim adresama prebivališta ili boravišta, svoju adresu stanovanja, osnovu za nadležnost suda, kao i da označi vrijednost spora. Apelantica je sve što je traženo dostavila 15. ožujka 2004. godine, pa je sud 16. ožujka 2004. godine tužbu dostavio na odgovor tuženima. Odgovori na tužbu su dostavljeni sudu 19. i 26. ožujka 2004. godine, pa je sud rješenjem od 25. svibnja 2004. Broj 24 – Strana 113 godine zakazao pripremno ročište za 4. kolovoz 2004. godine. Na pripremnom ročištu su razmotreni tužba i odgovori i predloženi su dokazi koji će se izvesti na glavnoj raspravi, koja je zakazana za 1. listopad 2004. godine. Također je odlučeno da se na glavnu raspravu pozovu tuženi u svrhu saslušanja, kao i svjedoci koje su predložili tuženi i apelantica, a apelantica je obvezana sudu dostaviti adresu predloženog svjedoka u roku od tri dana. Apelantica je po ovom nalogu postupila 6. kolovoza 2004. godine. 11. Glavna rasprava je održana 1. listopada 2004. godine, ali uredno pozvani svjedoci nisu pristupili, pa je apelantica odustala od svog prijedloga da se saslušaju svjedoci, a tuženi su ostali pri svojim prijedlozima. Apelantica je, također, izjavila da se ne protivi da se glavna rasprava kratko odgodi, pa je sud rješenjem odgodio glavnu raspravu za 22. listopad 2004. godine uz nalog da se predloženi svjedoci ponovno pozovu. Sljedećem ročištu su pristupili svi pozvani svjedoci i tuženi, pa je sud dovršio dokazni postupak tako što ih je saslušao. Međutim, apelantica je tražila kraću odgodu, navodeći da "u tužbenom zahtjevu nije točno navedeno u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zk. ulošcima nalaze prijeporne nekretnine", zbog čega je navela da će to precizirati u podnesku koji će dostaviti sudu. Sud je rješenjem odgodio glavnu raspravu za 8. studeni 2004. godine, čemu se tuženi nisu protivili. Podnesak kojim je precizirala tužbeni zahtjev apelantica je, posredstvom opunomoćenika, dostavila sudu 27. listopada 2004. godine, pa je odgođena glavna rasprava zaključena 8. studenog 2004. godine uz napomenu suda da će presuda biti donesena 7. prosinca 2004. godine, te da će je stranke moći preuzeti u pisarnici suda. 12. Presudom Osnovnog suda broj P-268/03 od 7. prosinca 2004. godine djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev, pa je utvrđeno da je na određenim nekretninama za koje je sud utvrdio da predstavljaju zajedničku imovinu apelantice i prednika tuženih, detaljno navedenim u dispozitivu prvostupanjske presude, apelantičin udio ½, a tuženih 1/10, te da su tuženi dužni trpjeti da se na tim nekretninama apelantica uknjiži s pravom suvlasništva, kao i da se izvrši dioba tih nekretnina. U ostalom dijelu koji se odnosi na druge nekretnine, također pobliže navedene u dispozitivu prvostupanjske presude, apelantičin tužbeni zahtjev je odbijen, kao i višak zahtjeva za naknadu troškova postupka. 13. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da je prednik tuženih, kako je i sam potvrdio u iskazu na raspravi održanoj 21. rujna 1990. godine, prije braka sa apelanticom izgradio kuću koju je "pokrio i u koju se bio uselio u prizemlje". Nakon zaključenja braka, apelantica i prednik tuženih su zajedno, tijekom trajanja braka, dovršili kuću, dogradili jednu prostoriju, uveli struju i vodu, te sagradili pomoćne zgrade oko kuće. Također je nepobitno utvrđeno da su apelantica i prednik tuženih zajedno kupili njivu zvanu "Donje polje" i njivu zvanu "Ada", a prednik tuženih u svom iskazu nije pobio apelantici pravo na polovicu na tim i drugim nekretninama za koje je sud utvrdio da apelantičin udio iznosi ½. Osim toga, i prednik tuženih i saslušani svjedoci su potvrdili da je apelantica bila vrijedna žena, da je svojim radom sudjelovala u stjecanju zajedničke imovine, da je "vodila računa o kućanstvu, brinula se o suprugovoj djeci iz prvog braka, brinula se o imanju, stoci itd.". Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na njive zvane "Hrastići" prvostupanjski sud je odbio zato što je utvrđeno da je riječ o imovini koju je prednik tuženih naslijedio poslije smrti svog oca, tako da ona predstavlja njegovu posebnu imovinu u kojoj apelantica ne može, prema Obiteljskom zakonu, imati udjela. Sukladno ovakvoj odluci, prvostupanjski sud je odlučio i o troškovima postupka, razmjerno uspjehu u sporu. 14. Protiv ove presude prizive su uložili i tuženi i apelantica, pa je spis 28. siječnja 2005. godine dostavljen Okružnom sudu u svrhu odlučivanja. Okružni sud je Presudom broj Gž-99/05 od 6. prosinca 2005. godine prizive odbio i prvostupanjsku presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio Broj 24 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantičin priziv podnesen na dio prvostupanjske presude koji je odbijen, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, na temelju analize i rezultata izvedenih dokaza, jasno i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je odlučio koja imovina čini bračnu stečevinu apelantice i prednika tuženih, a koja imovina predstavlja posebnu imovinu prednika tuženih. Također, Okružni sud je utvrdio da nije bilo bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nakon odluke o prizivima Okružni sud je 14. prosinca 2005. godine spis dostavio Osnovnom sudu, a nakon što je drugostupanjska presuda uručena parničnim strankama, apelantica je 16. siječnja 2006. godine uložila reviziju protiv te odluke, pa je spis dostavljen Vrhovnom sudu 7. veljače 2006. godine. 15. Vrhovni sud je pobijanom Presudom broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. svibnja 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno utvrđeno koje nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu apelantice i prednika tuženih i apelantičin udio u tim nekretninama, kao i koje nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih na kojima apelantica ne može imati udio. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno utvrđeno da nema dokaza da su apelantica i prednik tuženih za ovu nekretninu isplatili suvlasničke dijelove braći i sestrama prednika tuženih, budući da svjedoci koji su se o tomu izjašnjavali nemaju o tomu izravna saznanja, već su to samo čuli od apelantice i prednika tuženih. Osim toga, Vrhovni sud navodi da takva tvrdnja nema uporište ni u materijalnim dokazima koje je prvostupanjski sud izveo, niti u izjavama drugih svjedoka. Analizirajući odredbe Obiteljskog zakona, Vrhovni sud je zaključio da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je nedvojbeno utvrđeno da je nekretninu u svezi s kojom je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen prednik tuženih stekao nasljeđivanjem, a ne zajedničkim radom u bračnoj zajednici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica smatra da joj je u pobijanom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnijela 1988. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine. Osim toga, kršenje navedenih prava apelantica vidi i u činjenici da je dio tužbenog zahtjeva odbijen i navodi da je takav zaključak suda pogrešan zato što su nekretninu koju sudovi smatraju naslijeđenom ona i prednik tuženih "kupili od muževljeve braće i sestara u ostavinskom postupku". b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je pobio navode iz apelacije, navodeći da je spis primljen na Vrhovnom sudu 10. veljače 2006. godine, a da je sud odluku o apelantičinoj reviziji donio 26. svibnja 2006. godine, zbog čega su neutemeljeni navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Postupak je, kako dalje navodi Vrhovni sud, dugo trajao samo pred prvostupanjskim sudom, ali smatra da su postojali objektivni razlozi zbog kojih je u razdoblju od 1992. do 2002. godine bio onemogućen rad suda na konkretnom predmetu, odnosno zbog kojih je postupak bio prekinut. Naime, Vrhovni sud navodi da je prednik tuženih, koji je prvobitno bio tužen, smrtno stradao tijekom rata, a da je ostavinski postupak poslije njega okončan tek u listopadu 2002. godine, kad su proglašeni njegovi nasljednici i kada je apelantica tek mogla njih navesti kao tužene. Također, Vrhovni sud ističe da tijekom rata stranke nisu bile dostupne sudu i više godina nakon rata, jer su napustile dotadašnje prebivalište. Stoga, Vrhovni sud smatra da se duljina postupka ne može staviti na teret sudu i da nije povrijeđeno Srijeda, 7.5.2008. apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U svezi sa ostalim apelantičinim navodima, Vrhovni sud smatra da su sudovi utvrdili da apelantici pripada ½ dijela one imovine koja se vodila na imenu prednika tuženih, izuzimajući dvije parcele za koje apelantica nije mogla dokazati da su ih ona i bivši suprug kupili od njegovih srodnika tijekom trajanja bračne zajednice. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije prekršeno ni apelantičino pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Okružni sud, također, pobija navode iz apelacije i navodi da pobijanim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nije prekršeno bilo koje apelantičino ustavno pravo, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 19. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju dostavio je izjašnjenje suca koji je vodio postupak u predmetu broj P-268/03 kao sastavni dio odgovora. Osnovni sud navodi da je točno da je predmetni postupak pokrenut 1988. godine, ali da se tijekom trajanja postupka smjenjivalo više sudaca koji nisu donijeli odluku o tužbenom zahtjevu, a da je sudac koji je donio odluku predmetom zadužen tek početkom 2004. godine. Dalje se navodi da je predmet odmah uzet u rad, tužba je poslana na ispravak i dopunu, nakon čega su zakazana pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, poslije čega je postupak okončan pravomoćnom presudom. U svezi sa ostalim navodima, Osnovni sud navodi da su neutemeljeni navodi da je apelantici prekršeno pravo na imovinu, jer su nižestupanjski sudovi svoje odluke donijeli na osnovi priloženih materijalnih dokaza i saslušanja predloženih svjedoka, kao i na osnovi iskaza apelantice i prednika tuženih koji je saslušan ranije u postupku. Osnovni sud navodi, također, da se o pravilnosti i zakonitosti nižestupanjskih odluka izjasnio Vrhovni sud svojom presudom donesenom glede apelantičine revizije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Članak 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovi slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 11. Prvostupanjski postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Članak 53. Š...Ć(2) Tužba mora sadržavati: Š...Ć7) druge podatke koje sukladno odredbama članka 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. Š...Ć Članak 66. Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom članka 53. ovog zakona (nepotpuna tužba) Š...Ć, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona. Članak 75. (1) Nakon primitka odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište.Š...Ć (2) Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, Š...Ć Članak 94. Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.Š...Ć Članak 112. (1) Sud može, na prijedlog stranke, odgoditi započeto ročište (odgađanje ročišta) samo iz sljedećih razloga: Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1) ako bez krivnje stranke koja predlaže odgađanje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; Š...Ć Članak 113. Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može odlučiti da se rasprava nastavi s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz i iznesu navodi u svezi s njim. Članak 115. Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti dulje od 30 dana, osim u slučaju iz članka 129. ovog zakona. Š...Ć Članak 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Članak 184. (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.Š...Ć Članak 334. Š...Ć(2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržati sve ono što je potrebno da bi se u svezi s njima moglo postupiti. Osobito trebaju sadržavati: Š...Ć predmet spora Š...Ć." 21. U Obiteljskom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 54/02) relevantne odredbe glase: "Članak 269. Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička. Članak 270. (1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koja je dana kao miraz smatra se posebnom imovinom žene. (3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina. (4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava ostvarena tijekom trajanja braka zajednička je imovina. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tijekom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. (6) Darovi trećih osoba učinjeni tijekom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene dara, ili se iz okolnosti u momentu davanja dara može zaključiti da je darodavac želio učiniti dar samo jednom od bračnih supružnika. (7) Imovina koju u tijeku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekoj drugoj zakonskoj osnovi njegova je posebna imovina. Članak 272. (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovica zajedničke imovine. Š...Ć" VI. Dopustivost 22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. Broj 24 – Strana 115 svibnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pošto je apelacija podnesena 21. srpnja 2006. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 27. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" a) Relevantna načela 28. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudbenom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 29. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u ustroju sudbenog sustava (vidi, Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 30. Konačno, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudbeni postupci imaju hitan karakter (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). b) Razdoblje koje se uzima u obzir 31. Ustavni sud zapaža da je postupak glede apelantičine tužbe pokrenut 1988. godine. Međutim, razdoblje koje ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. prosinca 1995. godine, kao nadnevka na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti duljine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. prosinca 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stavak 37). Dalje, postupak je nastavljen 1999. godine i okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda od 26. svibnja 2006. godine. U svezi s Broj 24 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je utemeljena nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana utemeljenja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 18 godina. 32. S druge strane, u konkretnom predmetu 1994. godine bilo je doneseno rješenje kojim je konstatirano da se tužba smatra povučenom, pa je predmet arhiviran, a nastavljen je tek nakon što je apelantica dostavila sudu prijedlog o ponavljanju postupka, 8. travnja 1999. godine. Ustavni sud smatra da je razdoblje koje treba uzeti u obzir prigodom ispitivanja razumnosti duljine postupka razdoblje od završetka rata 1996. godine, kada su se stekle mogućnosti za nesmetanu komunikaciju, pa do donošenja konačne odluke Vrhovnog suda 2006. godine, dakle, razdoblje od deset godina. c) Analiza razumnosti duljine postupka 33. U konkretnom slučaju je riječ o postupku u svrhu podjele bračne stečevine u kojem je trebalo utvrditi koju su imovinu zajednički stekli apelantica i prednik tuženih, te odrediti doprinos svakog od njih u stjecanju te imovine. Iako su u svrhu utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o osobito složenom predmetu. 34. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo više od 20 mjeseci da donese odluku o apelantičinom zahtjevu za ponavljanje postupka, kao i da ovo razdoblje neaktivnosti sud nije ni na koji način opravdao, a Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjano opravdanje činjenicu da je više puta promijenjen sudac zadužen za konkretni predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon nastavka postupka, relativno brzo, 5. prosinca 2001. godine, donio presudu u ovom predmetu, usprkos činjenici da se moralo čekati da se okonča ostavinski postupak poslije prednika tuženih. Međutim, ova presuda Osnovnog suda ukinuta je presudom Okružnog suda isključivo zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka, tj. zato što je raspravljanje zaključeno na ročištu na koje svi tuženi nisu bili uredno pozvani, niti su u spis bile uložene odgovarajuće valjane punomoći za zastupanje određenih tuženih. Ovakva procesna greška koja je dovela do toga da se ponovi i produlji ukupno trajanje postupka može se staviti na teret isključivo Osnovnom sudu. 35. Dalje, u razdoblju kraćem od godinu dana, od kada je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pa do traženja suda da apelantica ispravi i dopuni tužbu, nije bilo nikakve aktivnosti suda na ovom predmetu, mada je apelantica u dva navrata pismeno tražila da sud uzme predmet u rad, Osnovni sud za ovu neaktivnost nije dao nikakvo obrazloženje koje bi se moglo smatrati zadovoljavajućim. Osim toga, iako je Osnovni sud apelantici u ponovnom postupku vratio tužbu na ispravak i dopunu, Ustavni sud zapaža da je sud propustio istodobno naložiti apelantici da uredi predmet spora u tužbi, zbog čega je glavna rasprava bila odgođena drugi put u tijeku postupka da bi apelantica precizirala u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zemljišnoknjižnim ulošcima nalaze upitne nekretnine. Ustavni sud smatra da bi ovo odgađanje bilo nepotrebno da je apelantica, koja u to vrijeme nije imala stručnu pomoć odvjetnika, odmah u zahtjevu za ispravak i dopunu tužbe ili, najkasnije, na pripremnom ročištu bila upozorena da ovaj nedostatak u tužbi otkloni, što ponovno predstavlja propust suda u načinu vođenja postupka, tj. dužnosti da se osiguraju sve procesne pretpostavke za efikasno vođenje postupka. 36. Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da se razdoblje od tri godine, od prestanka rata 1996. pa do podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka 1999. godine, može staviti u cijelosti na teret apelantici, koja se prvi put tada zainteresirala za status svog predmeta na sudu. Iako to predstavlja propust koji se može staviti na teret isključivo apelantici, Ustavni sud smatra da je apelantičin doprinos duljini postupka, ipak, manji u odnosu na navedene propuste suda, ocjenjujući posebice činjenicu da je, nakon što je dopušteno ponavljanje, postupak u kojem je najveći dio dokaza već bio izveden trajao sedam godina, za što sud nije dao Srijeda, 7.5.2008. zadovoljavajuće obrazloženje, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je u tome razdoblju apelantica značajnije doprinijela duljini postupka. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavku 28. ove odluke, uključujući složenost predmeta i njegov status 14. prosinca 1995. godine, odnosno ukupnu duljinu postupka koji je trajao 18 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostupanjskog suda i apelantice, Ustavni sud smatra da sveukupna duljina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 38. Ostali apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zato što apelantica smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili da nekretnine u svezi s kojim je njezin tužbeni zahtjev odbijen nisu stečene u bračnoj zajednici, već da predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda prema kojoj zadaća tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Europski sud navodi da u svezi s tim neće, u načelu, intervenirati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Europski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. lipnja 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvješća 2003-VII). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza utvrdio da su nekretnine u svezi s kojim je odbio apelantičin tužbeni zahtjev predstavljale posebnu imovinu prednika tuženih, tj. njezinog bivšeg supruga, te da u svezi sa svojim oprečnim tvrdnjama apelantica nije pružila sudu nikakve dokaze. Ovaj zaključak je Osnovni sud jasno i detaljno obrazložio, a to su potvrdili i Okružni sud i Vrhovni sud, zaključivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud ukazuje da apelantičino nezadovoljstvo pobijanim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u svezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već iznosila u prizivu na prvostupanjsku odluku, a potom i u reviziji. Ove navode su detaljno razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumljiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući osobito relevantne propise koji su primijenjeni. 40. Ustavni sud smatra da u pobijanim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo prigodom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prigodom primjene materijalnog prava, te da pobijane presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantičine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 42. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (k) pravo na imovinu;" Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 43. Apelantica smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što, kako navodi, nekretnine u svezi s kojim je njezin tužbeni zahtjev odbijen predstavljaju zajedničku imovinu koju je ona kupila zajedno s prednikom tuženih od njegovih srodnika zbog čega ima pravo na ½ udjela u toj imovini. S druge strane, sudovi su iz provedenih dokaza zaključili da je upitna imovina posebna imovina prednika tuženih koju je stekao nasljeđivanjem zbog čega, prema Obiteljskom zakonu, apelantica nema pravo na udio u toj imovini. 44. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", uključujući i tražbine u odnosu na koje osoba ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A broj 70, stavak 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje što sve čini zajedničku imovinu bračnih supružnika ili pitanje načina podjele zajedničke imovine nakon razvoda braka. 45. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče određivanja udjela bivših supružnika u zajedničkoj imovini. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da Obiteljski zakon propisuje da su bračni supružnici suvlasnici sa ½ udjela u zajedničkoj imovini, a isključivi su vlasnici na posebnoj imovini. Stoga, sukladno Obiteljskom zakonu, sve što ulazi u zajedničku imovinu predstavlja apelantičinu "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog čega apelantica ima "ostvariv" zahtjev prema Obiteljskom zakonu. Međutim, je li sva imovina koju su apelantica i njezin bivši supružnik stekli u braku zajednička ili posebna imovina njezinog bivšeg supružnika ključno je pitanje na koje su sudovi trebali odgovoriti radi razrješenja konkretnog spora, sukladno relevantnom zakonu. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja apelantičinu postojeću imovinu, već se ona pojavljuje samo kao podnositeljica zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje je li apelantica imala bar "legitimno očekivanje" da će njezin ostvariv zahtjev za podjelu bračne stečevine biti riješen u cijelosti u njezinu korist, dakle, i u odnosu na upitnu imovinu. 46. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da Obiteljski zakon propisuje da zajedničku imovinu čini, inter alia, imovina koju su "bračni supružnici stekli radom tijekom bračne zajednice", a imovina koju je jedan bračni supružnik stekao prema nekoj drugoj zakonskoj osnovi predstavlja njegovu posebnu imovinu. Kad je riječ o apelantičinim navodima o tomu da je u sudbenom postupku pogrešno utvrđeno da su nekretnine u odnosu na koje je njezin tužbeni zahtjev odbijen posebna imovina prednika tuženih, Ustavni sud zapaža da su tijekom postupka izvedeni svi predloženi dokazi, te da su sudovi na tri instance utvrdili da upitna imovina čini posebnu imovinu prednika tuženih, koju je on naslijedio, zbog čega ne predstavlja bračnu stečevinu i ne može biti predmet podjele nakon razvoda braka. Apelantica nije Broj 24 – Strana 117 uspjela dokazati, na tri sudske instance u redovitom postupku, da je upitna imovina stečena tako što je otkupljena od braće i sestara njezinog bivšeg supruga. Osim toga, kako je već rečeno, sukladno jurisprudenciji Europskog suda i vlastitoj praksi, Ustavni sud ne može supstituirati redovite sudove u odnosu na njihov zaključak o tomu je li određena imovina čini bračnu stečevinu ili ne prema odredbama Obiteljskog zakona (vidi, mutatis mutandis, ibid., stavak 32). 47. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla imati "legitimno očekivanje" da će imati udjela u imovini koja, prema Obiteljskom zakonu, predstavlja posebnu imovinu njezinog bivšeg supružnika, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka. 48. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, staviti na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelantica žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke utemeljene, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na apelantičinu štetu. 50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zato što apelantica nije mogla, prema odredbama Obiteljskog zakona, imati "legitimno očekivanje" da će uspjeti u dijelu zahtjeva koji se odnosi na posebnu imovinu bivšeg supruga, pa, stoga, nema ni "imovinu" u smislu navedenog članka, niti pobijane odluke predstavljaju miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje njezine imovine. 51. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 52. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2349/06, rješavajući apelaciju Advije Haximujagić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je Broj 24 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja apelacija Advije Haximujagić. Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Doboju u predmetu broj P-268/03. Odbija se kao neosnovana apelacija Advije Haximujagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Advija Haximujagić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Doboja, koju zastupa Xavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 21. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda je zatraženo 25. septembra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 4. decembra 2007. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-268/03. 3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 3. oktobra, Okružni sud 4. oktobra, a Osnovni sud 11. oktobra 2006. godine. Osnovni sud je dostavio traženi spis 10. decembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. decembra 2007. godine dostavljeni apelantkiwi. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelantkiwa je 30. marta 1988. godine Osnovnom sudu u Doboju podnijela tužbu protiv Refika Hajdića (u daqnjem tekstu: prednik tuženih) radi podjele bračne tečevine, a postupak je vođen pod brojem P-416/88. Do 1993. godine održano je 17 ročišta, sprovedeno je nekoliko vještačewa i saslušani su brojni svjedoci. Zatim je na ročištu od 28. septembra 1993. godine odlučeno da postupak miruje, jer ročištu nisu pristupili ni apelantkiwa ni prednik tuženih, a 28. januara 1994. godine doneseno je rješenje kojim se tužba smatra povučenom. 7. Apelantkiwa je 8. aprila 1999. godine podnijela zahtjev za ponavljanje postupka, navodeći da je tek nakon uvida u spis saznala da je doneseno rješenje o povlačenju tužbe koje joj nikada nije uručeno. Povodom ovog predloga, Osnovni sud je održao ročište 15. decembra 2000. godine, dozvolio je da se 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. postupak ponovi a spis je zaveden pod novim brojem P-38/01. Nakon toga, 29. januara 2001. godine, održano je ročište na kom je punomoćnik prednika tuženih obavijestio sud da otkazuje punomoć zato što je "tuženi umro a njegova djeca kao nasljednici ne pokazuju interes za vođenje i okončanje ovog postupka". Činjenicu da je prednik tuženih umro potvrdila je i apelantkiwa, navodeći da je Rješenjem Opštinskog suda u Tešnju broj R-II-158/98 od 30. novembra 1998. godine utvrđeno da je tuženi ubijen 18. juna 1992. godine o čemu je priložila potvrdu. Na ovom ročištu apelantkiwa je kao tužene označila nasljednike bivšeg supruga, a sud je rješenjem prekinuo postupak uz naznaku da će se postupak nastaviti kada zakonski nasljednici preuzmu postupak, ili kad ih sud pozove da to učine na predlog protivne strane. Apelantkiwa se nije protivila prekidu postupka i odrekla se prava na žalbu protiv ovog rješewa. 8. Ostavinski postupak poslije tuženog okončan je Rješenjem Osnovnog suda broj O-29/01 od 2. oktobra 2002. godine, pa je u postupku koji je apelantkiwa pokrenula nastavljena rasprava i ročište je zakazano za 5. decembar 2002. godine. Sud je konstatovao da je raspravi pristupila samo tužena Selima Hajdić, apelantkiwina i kći prednika tuženih, a ostalo četvoro tuženih, djeca prednika tuženih iz prvog braka, nije pristupilo iako su, kako je sud konstatovao, uredno obaviješteni. Na ovom ročištu, na saglasan predlog apelantkinje i tužene Selime Hajdić, pročitani su zapisnici sa prijašwih rasprava, saslušane su apelantkiwa i tužena, a zatim je glavna rasprava zakqučena. 9. Nakon toga Osnovni sud je Presudom broj P-38/01 od 5. decembra 2002. godine utvrdio da je apelantkiwin i doprinos prednika tuženih u sticanju zajedničke imovine za vrijeme trajawa braka podjednak, te da su njegovi nasljednici dužni da priznaju apelantkiwi pravo svojine sa dijelom ½ na nepokretnostima pobliže navedenim u dispozitivu presude. Protiv ove presude tuženi su izjavili žalbu, pa je Okružni sud Presudom Gž-27/03 od 3. juna 2003. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju ove presude Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud održao glavnu raspravu u odsutnosti tuženog Saliha Hajdića iako ovaj tuženi nije bio uredno pozvan, niti u spisu postoji uredna punomoć za njegovu sestru, takođe tuženu, Sabriju Hajdić, za koju je prvostepeni sud konstatovao da je ovlašćena da ga zastupa. Okružni sud je zakqučio da je na ovaj način počinjena bitna povreda odredbi parničkog postupka na koju drugostepeni sud mora da pazi po zvaničnoj dužnosti, zbog čega je prvostepena presuda morala biti ukinuta. Spis je 6. juna 2003. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje, pa je zaveden pod novim brojem P-268/03. 10. Apelantkiwa je u dva navrata, 28. oktobra 2003. godine i 25. februara 2004. godine, dopisima sudu urgirala da se postupi povodom njene tužbe. Osnovni sud je Rješenjem od 25. februara 2004. godine vratio apelantkiwi tužbu na ispravku i dopunu, obavezujući apelantkinju da pravilno navede imena tuženih sa tačnim adresama prebivališta ili boravišta, svoju adresu stanovawa, osnov za nadležnost suda, kao i da označi vrijednost spora. Apelantkiwa je sve što je traženo dostavila 15. marta 2004. godine, pa je sud 16. marta 2004. godine tužbu dostavio na odgovor tuženima. Odgovori na tužbu su dostavljeni sudu 19. i 26. marta 2004. godine, pa je sud rješenjem od 25. maja 2004. godine zakazao pripremno ročište za 4. avgust 2004. godine. Na pripremnom ročištu su razmotreni tužba i odgovori i predloženi su dokazi koji će se izvesti na glavnoj raspravi, koja je zakazana za 1. oktobar 2004. godine. Takođe je odlučeno da se na glavnu raspravu pozovu tuženi radi saslušawa, kao i svjedoci koje su predložili tuženi i apelantkiwa, a apelantkiwa je obavezana da sudu dostavi adresu predloženog svjedoka u roku od tri dana. Apelantkiwa je po ovom nalogu postupila 6. avgusta 2004. godine. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 11. Glavna rasprava je održana 1. oktobra 2004. godine, ali uredno pozvani svjedoci nisu pristupili, pa je apelantkiwa odustala od svog predloga da se saslušaju svjedoci, a tuženi su ostali pri svojim predlozima. Apelantkiwa je, takođe, izjavila da se ne protivi da se glavna rasprava kratko odloži, pa je sud rješenjem odložio glavnu raspravu za 22. oktobar 2004. godine uz nalog da se predloženi svjedoci ponovo pozovu. Sljedećem ročištu su pristupili svi pozvani svjedoci i tuženi, pa je sud dovršio dokazni postupak tako što ih je saslušao. Međutim, apelantkiwa je tražila kraće odlaganje, navodeći da "u tužbenom zahtjevu nije tačno navedeno u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zk. ulošcima nalaze sporne nepokretnosti ", zbog čega je navela da će to precizovati u podnesku koji će dostaviti sudu. Sud je rješenjem odložio glavnu raspravu za 8. novembar 2004. godine, čemu se tuženi nisu protivili. Podnesak kojim je precizovala tužbeni zahtjev apelantkiwa je, posredstvom punomoćnika, dostavila sudu 27. oktobra 2004. godine, pa je odložena glavna rasprava zakqučena 8. novembra 2004. godine uz napomenu suda da će presuda biti donesena 7. decembra 2004. godine, te da će je stranke moći da preuzmu u pisarnici suda. 12. Presudom Osnovnog suda broj P-268/03 od 7. decembra 2004. godine djelimično je usvojen apelantkiwin tužbeni zahtjev, pa je utvrđeno da je na određenim nepokretnostima za koje je sud utvrdio da predstavljaju zajedničku imovinu apelantkinje i prednika tuženih, detaqno navedenim u dispozitivu prvostepene presude, apelantkiwin udio ½, a tuženih 1/10, te da su tuženi dužni da trpe da se na tim nepokretnostima apelantkiwa ukwiži s pravom susvojine, kao i da se izvrši dioba tih nepokretnosti. U ostalom dijelu koji se odnosi na druge nepokretnosti, takođe pobliže navedene u dispozitivu prvostepene presude, apelantkiwin tužbeni zahtjev je odbijen, kao i višak zahtjeva za naknadu troškova postupka. 13. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je naveo da je iz svih sprovedenih dokaza nesumwivo utvrdio da je prednik tuženih, kako je i sam potvrdio u iskazu na raspravi održanoj 21. septembra 1990. godine, prije braka sa apelantkiwom izgradio kuću koju je "pokrio i u koju se bio uselio u prizemlje". Nakon zakqučewa braka, apelantkiwa i prednik tuženih su zajedno, u toku trajawa braka, dovršili kuću, dogradili jednu prostoriju, uveli struju i vodu, te sagradili pomoćne zgrade oko kuće. Takođe je nesporno utvrđeno da su apelantkiwa i prednik tuženih zajedno kupili wivu zvanu "Donje polje" i wivu zvanu "Ada", a prednik tuženih u svom iskazu nije osporio apelantkiwi pravo na polovinu na tim i drugim nepokretnostima za koje je sud utvrdio da apelantkiwin udio iznosi ½. Osim toga, i prednik tuženih i saslušani svjedoci su potvrdili da je apelantkiwa bila vrijedna žena, da je svojim radom učestvovala u sticanju zajedničke imovine, da je "vodila računa o domaćinstvu, brinula se o suprugovoj djeci iz prvog braka, brinula se o imanju, stoci itd.". Međutim, dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na wive zvane "Hrastići" prvostepeni sud je odbio zato što je utvrđeno da je riječ o imovini koju je prednik tuženih naslijedio poslije smrti svog oca, tako da ona predstavlja njegovu posebnu imovinu u kojoj apelantkiwa ne može, shodno Porodičnom zakonu, da ima udjela. U skladu sa ovakvom odlukom, prvostepeni sud je odlučio i o troškovima postupka, srazmjerno uspjehu u sporu. 14. Protiv ove presude žalbe su izjavili i tuženi i apelantkiwa, pa je spis 28. januara 2005. godine dostavljen Okružnom sudu radi odlučivawa. Okružni sud je Presudom broj Gž-99/05 od 6. decembra 2005. godine žalbe odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju ove odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U odnosu na apelantkiwinu žalbu podnesenu na dio prvostepene presude koji je odbijen, Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud, na osnovu analize i rezultata izvedenih dokaza, jasno i detaqno obrazložio Broj 24 – Strana 119 razloge zbog kojih je odlučio koja imovina čini bračnu tečevinu apelantkinje i prednika tuženih, a koja imovina predstavlja posebnu imovinu prednika tuženih. Takođe, Okružni sud je utvrdio da nije bilo bitnih povreda odredbi parničkog postupka, te da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nakon odluke o žalbama Okružni sud je 14. decembra 2005. godine spis dostavio Osnovnom sudu, a nakon što je drugostepena presuda uručena parničkim strankama, apelantkiwa je 16. januara 2006. godine izjavila reviziju protiv te odluke, pa je spis dostavljen Vrhovnom sudu 7. februara 2006. godine. 15. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju ove odluke je navedeno da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stawa, pravilno utvrđeno koje nepokretnosti predstavljaju bračnu tečevinu apelantkinje i prednika tuženih i apelantkiwin udio u tim nepokretnostima, kao i koje nepokretnosti predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih na kojima apelantkiwa ne može da ima udio. Naime, Vrhovni sud je zakqučio da je pravilno utvrđeno da nema dokaza da su apelantkiwa i prednik tuženih za ovu nepokretnost isplatili susvojinske dijelove braći i sestrama prednika tuženih, budući da svjedoci koji su se o tome izjašwavali nemaju o tome direktna saznawa, već su to samo čuli od apelantkinje i prednika tuženih. Osim toga, Vrhovni sud navodi da takva tvrdwa nema uporište ni u materijalnim dokazima koje je prvostepeni sud izveo, niti u izjavama drugih svjedoka. Analizirajući odredbe Porodičnog zakona, Vrhovni sud je zakqučio da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno, jer je nesumwivo utvrđeno da je nepokretnost u vezi s kom je apelantkiwin tužbeni zahtjev odbijen prednik tuženih stekao nasljeđivanjem, a ne zajedničkim radom u bračnoj zajednici. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantkiwa smatra da joj je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa se žali na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnijela 1988. godine, a da je konačna odluka donesena tek 2006. godine. Osim toga, kršenje navedenih prava apelantkiwa vidi i u činjenici da je dio tužbenog zahtjeva odbijen i navodi da je takav zakqučak suda pogrešan zato što su nepokretnost koju sudovi smatraju naslijeđenom ona i prednik tuženih "kupili od muževljeve braće i sestara u ostavinskom postupku". b) Odgovor na apelaciju 17. Vrhovni sud je osporio navode iz apelacije, navodeći da je spis primljen na Vrhovnom sudu 10. februara 2006. godine, a da je sud odluku o apelantkiwinoj reviziji donio 26. maja 2006. godine, zbog čega su neosnovani navodi iz apelacije da je postupanjem ovog suda prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku. Postupak je, kako dalje navodi Vrhovni sud, dugo trajao samo pred prvostepenim sudom, ali smatra da su postojali objektivni razlozi zbog kojih je u periodu od 1992. do 2002. godine bio onemogućen rad suda na konkretnom predmetu, odnosno zbog kojih je postupak bio prekinut. Naime, Vrhovni sud navodi da je prednik tuženih, koji je prvobitno bio tužen, smrtno stradao tokom rata, a da je ostavinski postupak poslije njega okončan tek u oktobru 2002. godine, kad su proglašeni njegovi nasljednici i kada je apelantkiwa tek mogla wih da navede kao tužene. Takođe, Vrhovni sud ističe da tokom rata stranke nisu bile dostupne sudu i više godina nakon rata, jer su napustile dotadašnje prebivalište. Stoga, Vrhovni sud smatra da se dužina postupka ne može da stavi na teret sudu i da nije povrijeđeno apelantkiwino pravo na donošenje odluke u Broj 24 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razumnom roku. U vezi sa ostalim apelantkiwinim navodima, Vrhovni sud smatra da su sudovi utvrdili da apelantkiwi pripada ½ dijela one imovine koja se vodila na imenu prednika tuženih, izuzimajući dvije parcele za koje apelantkiwa nije mogla da dokaže da su ih ona i bivši suprug kupili od njegovih srodnika tokom trajawa bračne zajednice. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije prekršeno ni apelantkiwino pravo na imovinu, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 18. Okružni sud, takođe, osporava navode iz apelacije i navodi da osporenim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio wihovom donošenju, nije prekršeno bilo koje apelantkiwino ustavno pravo, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije. 19. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju dostavio je izjašnjenje sudije koji je vodio postupak u predmetu broj P-268/03 kao sastavni dio odgovora. Osnovni sud navodi da je tačno da je predmetni postupak pokrenut 1988. godine, ali da se u toku trajawa postupka smjewivalo više sudija koji nisu donijeli odluku o tužbenom zahtjevu, a da je sudija koji je donio odluku predmetom zadužen tek početkom 2004. godine. Dalje se navodi da je predmet odmah uzet u rad, tužba je poslana na ispravku i dopunu, nakon čega su zakazana pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, poslije čega je postupak okončan pravosnažnom presudom. U vezi sa ostalim navodima, Osnovni sud navodi da su neosnovani navodi da je apelantkiwi prekršeno pravo na imovinu, jer su nižestepeni sudovi svoje odluke donijeli na osnovu priloženih materijalnih dokaza i saslušawa predloženih svjedoka, kao i na osnovu iskaza apelantkinje i prednika tuženih koji je saslušan ranije u postupku. Osnovni sud navodi, takođe, da se o pravilnosti i zakonitosti nižestepenih odluka izjasnio Vrhovni sud svojom presudom donesenom povodom apelantkiwine revizije. V. Relevantni propisi 20. U Zakonu o parničkom postupku ("Službene novine RS" br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase: "Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižqivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10 Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 11 Prvostepeni postupak će se, po pravilu, sastojati od dva ročišta - jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Član 53 Š...Ć(2) Tužba mora da sadrži: Š...Ć7) druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334 ovog zakona mora da ima svaki podnesak. Š...Ć Član 66 Kad utvrdi da je tužba nerazumqiva, ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53 ovog zakona (nepotpuna tužba) Š...Ć, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog zakona. Član 75 (1) Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište.Š...Ć (2) Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, Š...Ć Član 94 Š...Ć(2) Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta.Š...Ć Srijeda, 7.5.2008. Član 112 (1) Sud može, na predlog stranke, da odloži započeto ročište (odlaganje ročišta) samo iz sljedećih razloga: 1) ako bez krivice stranke koja predlaže odlaganje ročišta na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke; Š...Ć Član 113 Ako na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, sud može da odluči da se rasprava nastavi s tim da se naknadno, na novom ročištu, izvede samo taj dokaz i iznesu navodi u vezi s wim. Član 115 Š...Ć(2) Ročište za glavnu raspravu ne može da se odgodi ili odloži duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129 ovog zakona. Š...Ć Član 123 (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 184 (1) Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave.Š...Ć Član 334 Š...Ć(2) Podnesci moraju da budu razumqivi i moraju da sadrže sve ono što je potrebno da bi se u vezi s wima moglo da postupa. Naročito treba da sadrže: Š...Ć predmet spora Š...Ć." 21. U Porodičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" broj 54/02) relevantne odredbe glase: "Član 269 Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička. Član 270 (1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zakqučewa braka ostaje njegova posebna imovina. (2) Imovina koja je data kao miraz smatra se posebnom imovinom žene. (3) Dobitak od igre na sreću je zajednička imovina. (4) Imovinska dobit (tantijema) od autorskog prava i autorskom pravu srodnih prava ostvarena u toku trajawa braka zajednička je imovina. (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. (6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davawa poklona može da zakquči da je poklonodavac želio da učini poklon samo jednom od bračnih supružnika. (7) Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni supružnik stekne po nekom drugom zakonskom osnovu njegova je posebna imovina. Član 272 (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Š...Ć" VI. Dopustivost 22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 24. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 121 od 26. maja 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Pošto je apelacija podnesena 21. jula 2006. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelantkiwa smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - suđenje u razumnom roku 27. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š... e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š..." a) Relevantni principi 28. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 29. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 30. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). b) Period koji se uzima u obzir 31. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkiwine tužbe pokrenut 1988. godine. Međutim, period Broj 24 – Strana 121 koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjewivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, postupak je nastavljen 1999. godine i okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 26. maja 2006. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadijum postupka dostignut od dana zasnivawa nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao 18 godina. 32. S druge strane, u konkretnom predmetu 1994. godine bilo je doneseno rješenje kojim je konstatovano da se tužba smatra povučenom, pa je predmet arhiviran, a nastavljen je tek nakon što je apelantkiwa dostavila sudu predlog o ponavljanju postupka, 8. aprila 1999. godine. Ustavni sud smatra da je period koji treba uzeti u obzir pri ispitivanju razumnosti dužine postupka period od završetka rata 1996. godine, kada su se stekle mogućnosti za nesmetanu komunikaciju, pa do donošewa konačne odluke Vrhovnog suda 2006. godine, dakle, period od deset godina. c) Analiza razumnosti dužine postupka 33. U konkretnom slučaju je riječ o postupku radi podjele bračne tečevine u kom je trebalo utvrditi koju su imovinu zajednički stekli apelantkiwa i prednik tuženih, te odrediti doprinos svakog od wih u sticanju te imovine. Iako su radi utvrđivawa ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu. 34. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo više od 20 mjeseci da donese odluku o apelantkiwinom zahtjevu za ponavljanje postupka, kao i da ovaj period neaktivnosti sud nije ni na koji način opravdao, a Ustavni sud ne može da prihvati kao valjano opravdanje činjenicu da je više puta promijenjen sudija zadužen za konkretni predmet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon nastavka postupka, relativno brzo, 5. decembra 2001. godine, donio presudu u ovom predmetu, uprkos činjenici da se moralo čekati da se okonča ostavinski postupak poslije prednika tuženih. Međutim, ova presuda Osnovnog suda ukinuta je presudom Okružnog suda iskqučivo zbog apsolutno bitne povrede odredbi parničkog postupka, tj. zato što je raspravljanje zakqučeno na ročištu na koje svi tuženi nisu bili uredno pozvani, niti su u spis bile uložene odgovarajuće valjane punomoći za zastupanje određenih tuženih. Ovakva procesna greška koja je dovela do toga da se ponovi i produži ukupno trajanje postupka može da se stavi na teret iskqučivo Osnovnom sudu. 35. Dalje, u periodu kraćem od godinu dana, od kada je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, pa do tražewa suda da apelantkiwa ispravi i dopuni tužbu, nije bilo nikakve aktivnosti suda na ovom predmetu, mada je apelantkiwa u dva navrata pismeno tražila da sud uzme predmet u rad, Osnovni sud za ovu neaktivnost nije dao nikakvo obrazloženje koje bi moglo da se smatra zadovoljavajućim. Osim toga, iako je Osnovni sud apelantkiwi u ponovnom postupku vratio tužbu na ispravku i dopunu, Ustavni sud zapaža da je sud propustio istovremeno da naloži apelantkiwi da uredi predmet spora u tužbi, zbog čega je glavna rasprava bila odložena drugi put u toku postupka da bi apelantkiwa precizovala u kojim se posjedovnim listovima, odnosno zemqišnokwižnim ulošcima nalaze sporne nepokretnosti. Ustavni sud smatra da bi ovo odlaganje bilo nepotrebno da je apelantkiwa, koja u to vrijeme nije imala stručnu pomoć advokata, odmah u zahtjevu za ispravku i dopunu tužbe ili, najkasnije, na pripremnom ročištu bila upozorena da ovaj nedostatak u tužbi otkloni, što ponovo predstavlja propust suda u načinu vođewa postupka, tj. dužnosti da se Broj 24 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obezbijede sve procesne pretpostavke za efikasno vođenje postupka. 36. Ustavni sud uzima u obzir i činjenicu da se period od tri godine, od prestanka rata 1996. pa do podnošewa zahtjeva za ponavljanje postupka 1999. godine, može da stavi u cijelosti na teret apelantkiwi, koja se prvi put tada zainteresovala za status svog predmeta na sudu. Iako to predstavlja propust koji može da se stavi na teret iskqučivo apelantkiwi, Ustavni sud smatra da je apelantkiwin doprinos dužini postupka, ipak, mawi u odnosu na navedene propuste suda, ocjenjujući posebno činjenicu da je, nakon što je dozvoljeno ponavljanje, postupak u kom je najveći dio dokaza već bio izveden trajao sedam godina, za šta sud nije dao zadovoljavajuće obrazloženje, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je u tom periodu apelantkiwa značajnije doprinijela dužini postupka. 37. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u stavu 28 ove odluke, ukqučujući složenost predmeta i njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao 18 godina, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda i apelantkinje, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje 38. Ostali apelantkiwini navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose se na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, zato što apelantkiwa smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili da nepokretnosti u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen nisu stečene u bračnoj zajednici, već da predstavljaju posebnu imovinu prednika tuženih. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud navodi da u vezi s tim neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoqna, ili ako nije razumqiva i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Wemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII). 39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud iz sprovedenih dokaza utvrdio da su nepokretnosti u vezi s kojim je odbio apelantkiwin tužbeni zahtjev predstavljale posebnu imovinu prednika tuženih, tj. njenog bivšeg supruga, te da u vezi sa svojim suprotnim tvrdwama apelantkiwa nije pružila sudu nikakve dokaze. Ovaj zakqučak je Osnovni sud jasno i detaqno obrazložio, a to su potvrdili i Okružni sud i Vrhovni sud, zakqučivši da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, kao i da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Ustavni sud ukazuje da apelantkiwino nezadovoqstvo osporenim odlukama i rezultatom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitawa u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantkiwa ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Takođe, apelantkiwa u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već iznosila u žalbi na prvostepenu odluku, a zatim i u reviziji. Ove navode su detaqno razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud, a svoje odluke su na razumqiv i na zadovoljavajući način obrazložili, analizirajući naročito relevantne propise koji su primijenjeni. 40. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoqnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica ili pri primjeni materijalnog prava, te da osporene presude sadrže obrazložewa koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni Srijeda, 7.5.2008. sud smatra da u odnosu na ove apelantkiwine navode nema kršewa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 41. Apelantkiwa smatra da joj je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: k) pravo na imovinu;" Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može da bude lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 43. Apelantkiwa smatra da joj je pravo na imovinu prekršeno zato što, kako navodi, nepokretnosti u vezi s kojim je njen tužbeni zahtjev odbijen predstavljaju zajedničku imovinu koju je ona kupila zajedno s prednikom tuženih od njegovih srodnika zbog čega ima pravo na ½ udjela u toj imovini. S druge strane, sudovi su iz sprovedenih dokaza zakqučili da je sporna imovina posebna imovina prednika tuženih koju je stekao nasljeđivanjem zbog čega, shodno Porodičnom zakonu, apelantkiwa nema pravo na udio u toj imovini. 44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za qudska prava (u daqnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj "imovina" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili "postojeća imovina" ili "dobra", ukqučujući i potraživawa u odnosu na koja lice ima bar "legitimno očekivanje" da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti može da se tumači kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje šta sve čini zajedničku imovinu bračnih supružnika ili pitanje načina podjele zajedničke imovine nakon razvoda braka. 45. U konkretnom slučaju riječ je o sporu koji se tiče određivawa udjela bivših supružnika u zajedničkoj imovini. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da su bračni supružnici susopstvenici sa ½ udjela u zajedničkoj imovini, a iskqučivi su sopstvenici na posebnoj imovini. Stoga, u skladu s Porodičnim zakonom, sve što ulazi u zajedničku imovinu predstavlja apelantkiwinu "imovinu" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog čega apelantkiwa ima "ostvariv" zahtjev shodno Porodičnom zakonu. Međutim, da li je sva imovina koju su apelantkiwa i njen bivši supružnik stekli u braku zajednička ili posebna imovina njenog bivšeg supružnika kqučno je pitanje na koje su sudovi trebali da odgovore radi razrješewa konkretnog spora, u skladu s relevantnim zakonom. Dakle, imovina o kojoj je riječ ne predstavlja apelantkiwinu postojeću imovinu, već se ona pojavquje samo kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Stoga, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li je apelantkiwa imala bar Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "legitimno očekivanje" da će njen ostvariv zahtjev za podjelu bračne tečevine biti riješen u cijelosti u njenu korist, dakle, i u odnosu na spornu imovinu. 46. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon propisuje da zajedničku imovinu čini, inter alia, imovina koju su "bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice", a imovina koju je jedan bračni supružnik stekao prema nekom drugom zakonskom osnovu predstavlja njegovu posebnu imovinu. Kad je riječ o apelantkiwinim navodima o tome da je u sudskom postupku pogrešno utvrđeno da su nepokretnosti u odnosu na koje je njen tužbeni zahtjev odbijen posebna imovina prednika tuženih, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka izvedeni svi predloženi dokazi, te da su sudovi na tri instance utvrdili da sporna imovina čini posebnu imovinu prednika tuženih, koju je on naslijedio, zbog čega ne predstavlja bračnu tečevinu i ne može da bude predmet podjele nakon razvoda braka. Apelantkiwa nije uspjela da dokaže, na tri sudske instance u redovnom postupku, da je sporna imovina stečena tako što je otkupljena od braće i sestara njenog bivšeg supruga. Osim toga, kako je već rečeno, u skladu s jurisprudencijom Evropskog suda i sopstvenom praksom, Ustavni sud ne može da supstituiše redovne sudove u odnosu na wihov zakqučak o tome da li određena imovina čini bračnu tečevinu ili ne shodno odredbama Porodičnog zakona (vidi, mutatis mutandis, ibid., stav 32). 47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o "imovini" zaštićenoj članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantkiwa nije mogla da ima "legitimno očekivanje" da će imati udjela u imovini koja, shodno Porodičnom zakonu, predstavlja posebnu imovinu njenog bivšeg supružnika, zbog čega nema kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na ovakav zakqučak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. 48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 49. Ustavni sud zakqučuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje postupka može, u odlučujućoj mjeri, da stavi na teret ponašanju nadležnog suda, te kada taj sud nije dao bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Međutim, nema kršewa prava na pravično suđenje u dijelu u kom se apelantkiwa žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su wihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao da utvrdi da je postupak prekršen na apelantkiwinu štetu. 50. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što apelantkiwa nije mogla, shodno odredbama Porodičnog zakona, da ima "legitimno očekivanje" da će uspjeti u dijelu zahtjeva koji se odnosi na posebnu imovinu bivšeg supruga, pa, stoga, nema ni "imovinu" u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantkiwino pravo na mirno uživanje njene imovine. 51. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 123 52. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2422/06, rješavajući apelaciju Dubravke Vranješ, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dubravke Vranješ. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj RS-786/01, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dubravki Vranješ, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dubravka Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnijela je 16. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-786/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 18. juna 2007. godine, a zatim ponovo 10. januara 2008. godine, da dostavi spis broj RS-786/01 kao i odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 25. februara 2008. godine dostavio traženi spis, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelantica je 19. novembra 2001. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv "Producttrade" d.o.o. iz Banja Luka (u Broj 24 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. 6. Osnovni sud je 5. marta 2002. godine održao ročište po apelanticinoj tužbi na kojem je bio prisutan njen punomoćnik, dok tuženi nije bio prisutan. Na ročištu je odbijen apelanticin prijedlog za donošenje presude zbog izostanka o čemu je doneseno rješenje. 7. Postupak pred Osnovnim sudom je u toku, jer nakon ročišta od 5. marta 2002. godine nije više održano nijedno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica je navela da joj je nerazumno dugim trajanjem radnog spora, koji je bio hitne prirode a pokrenut je po njenoj tužbi, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od temeljnih principa pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajanja postupka. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova." VI. Dopustivost 10. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 11. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 12. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njenoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 13. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 14. Apelantica je navela da je zbog nerazumno dugog trajanja radnog spora koji je pokrenula pred Osnovnim sudom došlo do Srijeda, 7.5.2008. povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć". a.a) Relevantni principi 15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 16. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 17. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 18. Apelantica je postupak pred Osnovnim sudom pokrenula u novembru 2001. godine, što znači da postupak po tužbi traje već šest godina i četiri mjeseca. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 19. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelantica pokrenula zbog otkaza ugovora o radu. Prema relevantnim zakonskim odredbama ovaj spor je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. 20. Osnovni sud je u predmetnom postupku održao samo jedno ročište na kojem je bio prisutan apelanticin opunomoćenik, dok tuženi nije bio prisutan. Apelantica ni na koji način nije utjecala na trajanje postupka jer za to nije ni imala priliku budući da je Osnovni sud održao samo jedno ročište. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi barem pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovom radnom sporu. 21. Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega Osnovni sud nije u periodu od šest godina i četiri mjeseca okončao postupak po apelanticinoj tužbi. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 22. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred Srijeda, 7.5.2008. redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 23. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelanticinoj tužbi trajao, do odlučivanja Ustavnog suda, šest godina i četiri mjeseca, apelantici se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ustavni sud je uzeo u obzir činjenicu da se radilo o radnom sporu koji je spor hitne prirode. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 24. Radni spor koji je pokrenula apelantica pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, koji je do odlučivanja Ustavnog suda trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu je održano samo jedno ročište, a apelantica ni na koji način nije doprinijela dužini postupka, trajao je nerazumno dugo, čime je došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2422/06, rješavajući apelaciju Dubravke Vranješ, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dubravke Vranješ. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnome roku. Nalaže se Osnovnome sudu u Banjaluci da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj RS-786/01, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnome sudu u Banjaluci da u roku od 30 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Broj 24 – Strana 125 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dubravki Vranješ, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnome roku, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dubravka Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke je podnijela 16. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnome roku u predmetu Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-786/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Osnovnoga je suda zatražena 18. lipnja 2007. godine, a potom ponovno 10. siječnja 2008. godine, dostava spisa broj RS-786/01 kao i odgovor na apelaciju. 3. Osnovni je sud 25. veljače 2008. godine dostavio traženi spis, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelantica je 19. studenoga 2001. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv "Product - trade" d.o.o. iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. 6. Osnovni je sud 5. ožujka 2002. godine održao ročište po apelantičinoj tužbi na kojemu je bio nazočan njezin punomoćnik, dok tuženi nije bio nazočan. Na ročištu je odbijen apelantičin prijedlog za donošenje presude zbog izostanka o čemu je doneseno rješenje. 7. Postupak pred Osnovnim sudom je u tijeku, jer nakon ročišta od 5. ožujka 2002. godine nije više održano nijedno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantica je navela da joj je nerazumno dugim trajanjem radnoga spora, koji je bio žurne naravi a pokrenut je po njezinoj tužbi, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedno od temeljnih načela pravičnoga suđenja iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajanja postupka. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Članak 10. Sud je dužan nastojati postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 426. U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova." Broj 24 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 10. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 11. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 12. Apelantica se Ustavnome sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njezinoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njezinom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 13. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 14. Apelantica je navela da je zbog nerazumno dugog trajanja radnoga spora koji je pokrenula pred Osnovnim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak ., što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć". a.a) Relevantna načela 15. Prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se promatrati u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima ustrojenim sudskom praksom Europskoga suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i mjerodavnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). 16. Osim toga, prema praksi Europskoga i Ustavnoga suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati postojanje ozbiljnih nedostataka u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64, Izvješća 1997-IV). 17. Konačno, Europski je sud ukazao da je potrebna osobita marljivost mjerodavnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u Srijeda, 7.5.2008. državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žuran karakter (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A broj 228-B, stavak 18). a.b) Razdoblje koje se uzima u obzir 18. Apelantica je postupak pred Osnovnim sudom pokrenula u studenome 2001. godine, što znači da postupak po tužbi traje već šest godina i četiri mjeseca. a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka 19. U konkretnom se slučaju radi o radnome sporu koji je apelantica pokrenula zbog otkaza ugovora o radu. Prema relevantnim zakonskim odredbama ovaj je spor žurne naravi i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obvezu suda da parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. 20. Osnovni je sud u predmetnome postupku održao samo jedno ročište na kojemu je bio nazočan apelantičin opunomoćenik, dok tuženi nije bio nazočan. Apelantica ni na koji način nije utjecala na trajanje postupka jer za to nije ni imala prigodu budući je Osnovni sud održao samo jedno ročište. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi barem pokušao opravdati svoje nepostupanje u ovome radnom sporu. 21. Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka jer je očevidno da nema nikakvog razumnog opravdanja niti objašnjenja zbog čega Osnovni sud nije u razdoblju od šest godina i četiri mjeseca okončao postupak po apelantičinoj tužbi. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 22. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnoga postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. 23. Prigodom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenome načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o žurnome postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantičinoj tužbi trajao, do odlučivanja Ustavnoga suda, šest godina i četiri mjeseca, apelantici se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ustavni je sud uzeo u obzir činjenicu da se radilo o radnome sporu koji je spor žurne naravi. Ovaj je iznos apelantu dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 24. Radni spor koji je pokrenula apelantica pred Osnovnim sudom u Banjaluci, koji je do odlučivanja Ustavnog suda trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu je održano samo jedno ročište, a apelantica ni na koji način nije doprinijela duljini postupka, trajao je nerazumno dugo, čime je došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 26. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2422/06, rješavajući apelaciju Dubravke Vranješ, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Dubravke Vranješ. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošewa odluke u razumnom roku. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da bez daqnjeg odlagawa donese odluku u predmetu broj RS-786/01, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu u Bawoj Luci da u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dubravki Vranješ, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošewa sudske odluke u razumnom roku, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dubravka Vranješ (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnijela je 16. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošewa odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-786/01. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 18. juna 2007. godine, a zatim ponovo 10. januara 2008. godine, da dostavi spis broj RS-786/01 kao i odgovor na apelaciju. 3. Osnovni sud je 25. februara 2008. godine dostavio traženi spis, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 127 5. Apelantkiwa je 19. novembra 2001. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv "Product-trade" d.o.o. iz Banje Luke (u daqnjem tekstu: tuženi) radi poništewa odluke o otkazu ugovora o radu. 6. Osnovni sud je 5. marta 2002. godine održao ročište po apelantkiwinoj tužbi na kom je bio prisutan njen punomoćnik, dok tuženi nije bio prisutan. Na ročištu je odbijen apelantkiwin predlog da se donese presuda zbog izostanka o čemu je doneseno rješenje. 7. Postupak pred Osnovnim sudom je u toku, jer nakon ročišta od 5. marta 2002. godine nije više održano nijedno ročište. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelantkiwa je navela da joj je nerazumno dugim trajanjem radnog spora, koji je bio hitne prirode a pokrenut je po njenoj tužbi, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao jedan od osnovnih principa pravičnog suđewa iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je zatražena naknada nematerijalne štete zbog neopravdano dugog trajawa postupka. V. Relevantni propisi 9. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) "Član 10 Sud je dužan da nastoji da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 426 U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavawa radnih sporova." VI. Dopustivost 10. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 11. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 12. Apelantkiwa se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njenoj tužbi nerazumno dugo traje, odnosno da u njenom slučaju nije u "razumnom roku" donesena odluka u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Na kraju, apelacija u ovom dijelu ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 13. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Broj 24 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 14. Apelantkiwa je navela da je zbog nerazumno dugog trajawa radnog spora koji je pokrenula pred Osnovnim sudom došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć". a.a) Relevantni principi 15. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajawa postupka mora da se posmatra u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). 16. Sem toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiqni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Wemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). 17. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marqivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). a.b) Period koji se uzima u obzir 18. Apelantkiwa je postupak pred Osnovnim sudom pokrenula u novembru 2001. godine, što znači da postupak po tužbi traje već šest godina i četiri mjeseca. a.c) Analiza razumnosti trajawa postupka 19. U konkretnom slučaju se radi o radnom sporu koji je apelantkiwa pokrenula zbog otkaza ugovora o radu. Shodno relevantnim zakonskim odredbama ovaj spor je hitne prirode i stoga zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu suda da parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačewa i zastoja. 20. Osnovni sud je u predmetnom postupku održao samo jedno ročište na kom je bio prisutan apelantkiwin opunomoćenik, dok tuženi nije bio prisutan. Apelantkiwa ni na koji način nije uticala na trajanje postupka jer za to nije ni imala priliku budući da je Osnovni sud održao samo jedno ročište. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, odnosno nije pružio nikakve argumente kojima bi barem pokušao da opravda svoje nepostupanje u ovom radnom sporu. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. 21. Ustavni sud smatra da nije nužno da se upušta u daqnju analizu razumnosti trajawa postupka jer je očigledno da nema nikakvog razumnog opravdawa niti objašnjenja zbog čega Osnovni sud nije u periodu od šest godina i četiri mjeseca okončao postupak po apelantkiwinoj tužbi. a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete 22. Apelantkiwa je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajawa parničnog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršewa zagarantovanih qudskih prava i sloboda. 23. Prilikom odlučivawa o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantkiwi bi za svaku godinu odgađawa da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantkiwinoj tužbi trajao, do odlučivawa Ustavnog suda, šest godina i četiri mjeseca, apelantkiwi se određuje naknada u visini od 2.100 KM. Ustavni sud je uzeo u obzir činjenicu da se radilo o radnom sporu koji je spor hitne prirode. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 24. Radni spor koji je pokrenula apelantkiwa pred Osnovnim sudom u Bawoj Luci, koji je do odlučivawa Ustavnog suda trajao šest godina i četiri mjeseca, pri čemu je održano samo jedno ročište, a apelantkiwa ni na koji način nije doprinijela dužini postupka, trajao je nerazumno dugo, čime je došlo do povrede člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 26. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2482/06, rješavajući apelaciju Vanje Despenića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vanje Despenića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vanja Despenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 24. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Grada Banja Luka, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 8. oktobra 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 26. oktobra, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske dostavljeni su apelantu 11. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. a) Pozadina činjeničnog stanja 6. Apelant je 1985. godine sklopio brak sa Biljanom Milosavljević. Od tada, pa sve do 1997. godine, apelant je živio i bio prijavljen u kući svoga punca, Milosava Milosavljevića, na adresi B. Zagorca broj 2. Sa te adrese, apelant se 1997. godine prijavio kod svoje majke, na adresi Marije Bursač broj 3/I, koja je u to doba živjela sama, jer je bila razvedena od apelantovog oca. Apelant navodi da je prijavljivanje na adresu njegove majke bilo neophodno radi njezine zaštite, kao pripadnice manjinskog hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, jer je bila izložena određenim pritiscima i prijetnjama. Prije toga, majka je živjela sa porodicom svog drugog sina Gorana koji se u toku 1993-1994. godine odselio u inostranstvo. Apelant, međutim, navodi da zbog neriješenih bračnih problema sa njegovom suprugom nije odselio kod svoje majke, već kod svoga oca, u ulicu Braće Pantića broj 12, i to još 1994-1995. godine, kod kojeg je živio sve do njegove smrti krajem 2000. godine gdje je nastavio živjeti i nakon toga. b) Činjenice predmetnog spora 7. Konačnom Presudom Vrhovnog suda broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana broj 12/I, u ulici Braće Pantića broj 12, a na kojem je stanarsko pravo uživao apelantov otac, Branko Despenić, do svoje smrti (1. novembra 2000. godine). Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje u smislu ocjene dokaza, utvrđenih činjenica i primjene relevantnih materijalnih propisa, utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga oca, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu ne pripadaju prava iz člana 21. stav 2. tog zakona (prijenos stanarskog prava). Broj 24 – Strana 129 8. Vrhovni sud je, konkretno, prihvatio kao odlučujući dokaz činjenicu da apelant nije bio prijavljen na adresi svoga oca, već na adresi svoje majke (roditelji su, inače, bili rastavljeni), u ulici Marije Bursač broj 3/I, od 15. februara 1997. godine, dok je do tada bio prijavljen u ulici Branka Zagorca broj 2, na kojoj živi porodica njegove supruge. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da prijavljivanje na adresi svoje majke, kako navodi apelant, da bi je zaštitio kao pripadnicu manjinskog naroda u Banjoj Luci, govori da je upravo živio u zajedničkom domaćinstvu s njom, a ne sa ocem. Nadalje, taj sud je prihvatio navode svjedokinje Ankice Bogojević, blagajnice zgrade u kojoj živi apelantova majka, a koja je izjavila da majka plaća vodu za četiri lica, tj. za sebe, apelantovu suprugu i dijete, te za sina, međutim, ne zna za kojeg sina, apelanta ili apelantovog brata Gorana. Naime, apelantov brat Goran je živio sa svojom porodicom kod majke, ali je odselio u Sjedinjene Američke Države tokom 1993-1994. godine. Svim ostalim dokazima Vrhovni sud nije vjerovao, jer su u suprotnosti sa navedenim dokazima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog "pogrešne ocjene dokaza", te na osnovu tog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. 10. Apelant se nije pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, zbog toga što su dokazi, a samim tim i činjenično stanje, arbitrarno utvrđeni. Ipak, pitanje koje je postavljeno u predmetnom slučaju, tvrdnja arbitrarnog utvrđivanja činjeničnog stanja uslijed pogrešne ocjene dokaza, spada u domet člana 6. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je nadležan utvrditi povredu prava na pravično suđenje ukoliko je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđivanje činjeničnog supstrata bila očigledno proizvoljna (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Iako apelant povredu ovog prava nije explicite naveo u apelaciji, Ustavni sud smatra da se navod ove povrede može implicite zaključiti, jer je "suština" navoda usmjerena u tom pravcu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena i zbog povrede člana 6. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U svom odgovoru na apelaciju od 26. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je osporena presuda tog suda zakonita. Osim toga, Vrhovni sud ističe da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44. i 45, a u vezi sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe. 12. U svom odgovoru na apelaciju od 29. oktobra 2007. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra, također, da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ističe da je apelant imao dovoljno vremena da uskladi prijavnu adresu, tj. da se i formalno prijavi na adresu na kojoj je faktički živio. Osim toga, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra da plaćanje "režijskih troškova" ne mora biti dokaz o zajedničkom domaćinstvu, već da su to više "indicije" koje bez drugih dokaza o postojanju te činjenice, same za sebe, nemaju dovoljnu dokaznu snagu. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: Broj 24 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Član 6. Korisnik stana, u smislu ovog zakona, smatra se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala biti članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan prema zakonu izdržavati ili su ta lica dužna prema zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud odbija prigovor Vrhovnog suda da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44. i 45, a u vezi sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, jer se ovaj pravni lijek u konkretnom slučaju ne može smatrati djelotvornim u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova. Nedjelotvornost se ogleda u činjenici da apelant tvrdi, prije svega, arbitrarno utvrđeno činjenično stanje. U skladu sa odredbom člana 19. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, izvanredno preispitivanje presude se može zahtijevati samo u slučaju pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. 17. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Srijeda, 7.5.2008. Evropske konvencije, pravo na "dom" iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 20. Ustavni sud će prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. k) Pravo na imovinu." 22. Član 6. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovom izboru (U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetila da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Lüdi protiv Švicarske, od 15. juna 1992. godine, serija A, broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji trebaju procijeniti dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, naprimjer, Odluku o prihvatljivosti CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna 2001. godine, tačka 3; CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 14. decembra 2005. godine, tačka 11; CH/03/14397, J.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 3. aprila 2006. godine, tačka 14). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana u postupku (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Međutim, interesi strana u postupku moraju biti izbalansirani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka U 146/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/04). Nadalje, obaveza suda na osnovu prava na pravično suđenje je, inter alia, omogućiti predočavanje razloga presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ako je dovoljno rasvijetljen slučaj, sud ima pravo odbaciti saslušanje određenog svjedoka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 557/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 25). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05, od 12. septembra 2006. godine, tačka 61). Također, svrha člana 6. Evropske konvencije Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je, između ostalog, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, serija A, broj 254-B, stav 30). 24. Primjenjujući citiranu praksu na predmetni slučaj, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu da je Vrhovni sud arbitrarno utvrdio činjenično stanje, te da je dokaze jedne i druge strane tretirao na neravnopravan način. 25. Prije svega, Ustavni sud je naglasio da prijava boravka određenog lica ne smije biti osnova za prosuđivanje predstavlja li određeni stan nečiji dom, tj. za formalnopravno određivanje statusa člana nečijeg domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1-02, od 17. decembra 2004. godine, tačka 36). Nadalje, presuda se poziva na izjavu svjedokinje Ankice Bogojević, koja, na osnovu prvostepenog upravnog Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banja Luka, broj 05-372-1048/2001, od 29. maja 2002. godine, nije izjavila da apelant živi kod majke, već da joj nije poznato živi li apelant kod svoje majke, tj. gdje živi apelant. Prema tome, zaključci Vrhovnog suda su pogrešni u vezi sa ovom svjedokinjom. Nadalje, Vrhovni sud je u potpunosti odbacio materijalne dokaze, račune za vodu od 1995. godine, koji su glasili na dva lica, a da se za to nije dalo opravdano obrazloženje. Osim toga, taj sud je odbio dokaze, izjave svjedoka Momčila Đukića i Dragana Vukovića, stanara zgrade B. Pantića broj 12, u kojoj se nalazi predmetni stan, a koji su jasno iskazali da je apelant živio od 1995. godine u stanu sa svojim ocem. Ovaj prigovor se odnosi pogotovo na svjedoka Dragana Vukovića, koji je apelantov "prvi komšija". Ustavni sud ne negira pravo redovnih sudova da vjeruju određenim dokazima, ali je arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostog razloga što su u suprotnosti sa drugim dokazima. Sud mora suštinski obrazložiti zašto nečemu ne vjeruje, te dati razloge za tvrdnju da su određeni dokazi vjerodostojni, a drugi nisu. Samo na taj način sud pokazuje zadovoljavajuću dozu nepristranosti i objektivnosti, te ispunjava svoju ulogu koju ima, a to je propisana provjera dokaza. Prema tome, sud se mora suočiti sa dokazima koji idu u prilog apelantu i obrazložiti zašto im ne vjeruje. 26. Iz navedenog proizlazi da presuda Vrhovnog suda, u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, ne zadovoljava kriterije jednog pravičnog postupka, jer je ocjena dokaza paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke. Ostali navodi 27. U svjetlu zaključka, u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da kod ovakvog stanja stvari nije moguće razmatrati ostale navode iz apelacije. Naime, Ustavni sud je zaključio da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno, te smatra da će se tek na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja moći zaključiti ima li apelant zaštićenu pravnu poziciju u smislu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom konkretnom slučaju, utvrđivanje činjeničnog stanja mora učiniti nadležni Vrhovni sud, a ne Ustavni sud. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, jer osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije jednog pravičnog postupka u odnosu na 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 131 ocjenu dokaza, koja je paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke presude. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2482/06, rješavajući apelaciju Vanje Despenića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vanje Despenića. Ustvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-278/03 od 12. srpnja 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Vanja Despenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Smiljana Moravac Babić, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 24. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-278/03 od 12. srpnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Grada Banjaluka, koje zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske, zatražena je 8. listopada 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Vrhovni je sud 26. listopada, a Pravobraniteljstvo Republike Srpske 29. listopada 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Pravobraniteljstva Republike Srpske su dostavljeni apelantu 11. veljače 2008. godine. Broj 24 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. a) Pozadina činjeničnoga stanja 6. Apelant je 1985. godine sklopio brak sa Biljanom Milosavljević. Od tada, pa sve do 1997. godine, apelant je živio i bio prijavljen u kući svoga punca, Milosava Milosavljevića, na adresi B. Zagorca broj 2. Sa te adrese, apelant se 1997. godine prijavio kod svoje majke, na adresi Marije Bursač broj 3/I, koja je u to doba živjela sama, jer je bila razvedena od apelantovog oca. Apelant navodi da je prijavljivanje na adresu njegove majke bilo nužno radi njezine zaštite, kao pripadnice manjinskoga hrvatskoga naroda u Republici Srpskoj, jer je bila izložena određenim pritiscima i prijetnjama. Prije toga, majka je živjela sa obitelji svoga drugoga sina Gorana koji se u tijeku 1993-1994. godine odselio u inozemstvo. Apelant, međutim, navodi da zbog neriješenih bračnih problema sa njegovom suprugom nije odselio kod svoje majke, već kod svoga oca, u ulicu Braće Pantića broj 12, i to još 1994-1995. godine, kod kojega je živio sve do njegove smrti koncem 2000. godine gdje je nastavio živjeti i nakon toga. b) Činjenice predmetnoga spora 7. Konačnom Presudom Vrhovnog suda broj U-278/03 od 12. srpnja 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenjem rješenja koje zamjenjuje Ugovor o korištenju stana broj 12/I, u ulici Braće Pantića broj 12, a na kojemu je stanarsko pravo uživao apelantov otac, Branko Despenić, do svoje smrti (1. studenoga 2000. godine). Vrhovni je sud, potvrđujući prvostupanjsko i drugostupanjsko upravno rješenje u smislu ocjene dokaza, ustvrđenih činjenica i primjene relevantnih materijalnih propisa, ustvrdio da apelant nije bio članom obiteljskoga kućanstva svoga oca, u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu ne pripadaju prava iz članka 21. stavak 2. tog zakona (prijenos stanarskoga prava). 8. Vrhovni je sud, konkretno, prihvatio kao odlučujući dokaz činjenicu da apelant nije bio prijavljen na adresi svoga oca, već na adresi svoje majke (roditelji su, inače, bili rastavljeni), u ulici Marije Bursač broj 3/I, od 15. veljače 1997. godine, dok je do tada bio prijavljen u ulici Branka Zagorca broj 2, na kojoj živi obitelj njegove supruge. Nadalje, Vrhovni je sud obrazložio da prijavljivanje na adresi svoje majke, kako navodi apelant, da bi je zaštitio kao pripadnicu manjinskoga naroda u Banjaluci, govori da je upravo živio u zajedničkome kućanstvu s njom, a ne sa ocem. Nadalje, taj je sud prihvatio navode svjedokinje Ankice Bogojević, blagajnice zgrade u kojoj živi apelantova majka, a koja je izjavila da majka plaća vodu za četiri osobe, tj. za sebe, apelantovu suprugu i dijete, te za sina, međutim, ne zna za kojega sina, apelanta ili apelantovog brata Gorana. Naime, apelantov brat Goran je živio sa svojom obitelji kod majke, ali je odselio u Sjedinjene Američke Države tijekom 1993-1994. godine. Svim ostalim dokazima Vrhovni sud nije vjerovao, jer su u oprečnosti sa navedenim dokazima. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svoga prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog "pogrešne ocjene dokaza", te na temelju tog pogrešno ustvrđenoga činjeničnoga stanja. 10. Apelant se nije pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 6. Europske konvencije, zbog toga što su dokazi, a samim tim i činjenično stanje, arbitrarno ustvrđeni. Ipak, pitanje koje je postavljeno u predmetnome slučaju, tvrdnja arbitrarnog ustvrđivanja činjeničnoga stanja uslijed pogrešne ocjene dokaza, Srijeda, 7.5.2008. spada u domet članka 6. Europske konvencije. Naime, Ustavni je sud mjerodavan ustvrditi povredu prava na pravično suđenje ukoliko je primjena pozitivno-pravnih propisa ili ustvrđivanje činjeničnoga supstrata bila očito proizvoljna (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, točka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Iako apelant povredu ovoga prava nije explicite naveo u apelaciji, Ustavni sud smatra da se navod ove povrede može implicite zaključiti, jer je "bit" navoda usmjerena u tom pravcu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena i zbog povrede članka 6. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U svome odgovoru na apelaciju od 26. listopada 2007. godine, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je pobijana presuda tog suda zakonita. Osim toga, Vrhovni sud ističe da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, sukladno odredbama čl. 44. i 45, a u svezi sa odredbom članka 19. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe. 12. U svome odgovoru na apelaciju od 29. listopada 2007. godine, Pravobraniteljstvo Republike Srpske smatra, također, da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ističe da je apelant imao dovoljno vremena da uskladi prijavnu adresu, tj. da se i formalno prijavi na adresu na kojoj je faktički živio. Osim toga, Pravobraniteljstvo Republike Srpske smatra da plaćanje "režijskih troškova" ne mora biti dokazom o zajedničkome kućanstvu, već da su to više "indicije" koje bez drugih dokaza o postojanju te činjenice, same za sebe, nemaju dovoljnu dokaznu snagu. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: "Članak 6. Korisnikom stana, u smislu ovoga zakona, smatra se: nositelj stanarskoga prava i članovi njegovoga obiteljskoga kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovima tog kućanstva a ostale su u istom stanu. Članovima obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskoga prava, u smislu ovoga zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskoga prava dužan prema zakonu izdržavati ili su te osobe dužne prema zakonu izdržavati nositelja stanarskoga prava, a koje zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskoga prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselile u stan na temelju ugovora o doživotnome izdržavanju nositelja stanarskoga prava. Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskoga prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskoga kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnoga stavka i poslije smrti nositelja stanarskoga prava, kao i kada nositelj stanarskoga prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskoga kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovoga zakona". VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud odbija prigovor Vrhovnog suda da apelant nije iscrpio izvanredni pravni lijek, izvanredno preispitivanje presude, sukladno odredbama čl. 44. i 45, a u svezi sa odredbom članka 19. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, jer se ovaj pravni lijek u konkretnome slučaju ne može smatrati učinkovitim u smislu načela iscrpljivanja pravnih lijekova. Neučinkovitost se ogleda u činjenici da apelant tvrdi, prije svega, arbitrarno ustvrđeno činjenično stanje. Sukladno odredbi članka 19. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima, izvanredno preispitivanje presude se može zahtijevati samo u slučaju pogrešne primjene materijalnoga prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla biti od utjecaja na rješenje stvari. 17. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 31. srpnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. kolovoza 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 6. Europske konvencije, pravo na "dom" iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 20. Ustavni će sud prvo ispitati je li došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom. (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku. (k) Pravo na imovinu." 22. Članak 6. Europske konvencije u svome relevantnome dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da sudovi, tj. mjerodavna tijela, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i njihovome izboru (U 12/03 od 26. ožujka 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Povjerenstvo za ljudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetilo da je, sukladno ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, općenito na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi Europski sud za ljudska prava, presuda Lüdi protiv Švicarske, od 15. lipnja 1992. godine, serija A, broj 238, stavak Broj 24 – Strana 133 43). U tom smislu, Dom za ljudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji trebaju procijeniti dokaze koji im se prezentiraju, te da nije u njegovoj mjerodavnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno (vidi, primjerice, Odluku o prihvatljivosti CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. lipnja 2001. godine, točka 3; CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 14. prosinca 2005. godine, točka 11; CH/03/14397, J.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti od 3. travnja 2006. godine, točka 14). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila nejednakopravno tretirana u postupku (AP 161/05, od 12. travnja 2006. godine, točka 31). Međutim, interesi strana u postupku moraju biti izbalansirani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka U 146/03, od 26. ožujka 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/04). Nadalje, obveza suda na temelju prava na pravično suđenje je, inter alia, omogućiti predočavanje razloga presude obzirom na to da to omogućuje apelantu da učinkovito koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, članak 6. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. travnja 2002. godine, točka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ako je dovoljno rasvijetljen slučaj, sud ima pravo odbaciti saslušanje određenoga svjedoka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 557/04, od 30. studenoga 2004. godine, točka 25). Prema stajalištu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, "kada prizivni sud koristi razloge nižega suda, on ne mora ponovno navesti te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05, od 12. rujna 2006. godine, točka 61). Također, svrha članka 6. Europske konvencije je, između ostaloga, "tribunalu" dodijeliti dužnost da provede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudiciranja njihove procjene i njihove relevantnosti glede sudske odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Kraska protiv Švicarske, presuda od 19. travnja 1993. godine, serija A, broj 254-B, stavak 30). 24. Primjenjujući citiranu praksu na predmetni slučaj, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu da je Vrhovni sud arbitrarno ustvrdio činjenično stanje, te da je dokaze jedne i druge strane tretirao na nejednakopravan način. 25. Prije svega, Ustavni je sud naglasio da prijava boravišta određene osobe ne smije biti temeljom za prosudbu predstavlja li određeni stan nečiji dom, tj. za formalnopravno određivanje statusa člana nečijega kućanstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1-02, od 17. prosinca 2004. godine, točka 36). Nadalje, presuda se poziva na izjavu svjedokinje Ankice Bogojević, koja, na temelju prvostupanjskoga upravnog Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Banjaluka, broj 05-372-1048/2001, od 29. svibnja 2002. godine, nije izjavila da apelant živi kod majke, već da joj nije poznato živi li apelant kod svoje majke, tj. gdje živi apelant. Prema tomu, zaključci Vrhovnog suda su pogrešni u svezi sa ovom svjedokinjom. Nadalje, Vrhovni je sud u potpunosti odbacio materijalne dokaze, račune za vodu od 1995. godine, koji su glasili na dvije osobe, a da se za to nije dalo opravdano obrazloženje. Osim toga, taj je sud odbio dokaze, izjave svjedoka Momčila Đukića i Dragana Vukovića, stanara zgrade B. Pantića broj 12, u kojoj se nalazi predmetni stan, a koji su razvidno iskazali da je apelant živio od 1995. godine u stanu sa svojim ocem. Ovaj se prigovor odnosi pogotovo na svjedoka Dragana Vukovića, koji je apelantov "prvi susjed". Ustavni sud ne negira pravo redovitih sudova da vjeruju određenim dokazima, ali je Broj 24 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH arbitrarno zaključiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostoga razloga što su u oprečnosti sa drugim dokazima. Sud mora suštinski obrazložiti zašto nečemu ne vjeruje, te dati razloge za tvrdnju da su određeni dokazi vjerodostojni, a drugi nisu. Samo na taj način sud pokazuje zadovoljavajuću dozu nepristranosti i objektivnosti, te ispunjava svoju ulogu koju ima, a to je propisana provjera dokaza. Prema tomu, sud se mora sučeliti sa dokazima koji idu u prilog apelantu i obrazložiti zašto im ne vjeruje. 26. Iz navedenoga proizlazi da presuda Vrhovnog suda, u svezi sa ustvrđenim činjeničnim stanjem, ne zadovoljava kriterije jednoga pravičnoga postupka, jer je ocjena dokaza paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke. Ostali navodi 27. U svjetlu zaključka, glede kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da kod ovakvoga stanja stvari nije moguće razmatrati ostale navode iz apelacije. Naime, Ustavni je sud zaključio da je činjenično stanje arbitrarno ustvrđeno, te smatra da će se tek na temelju pravilno ustvrđenoga činjeničnoga stanja moći zaključiti ima li apelant zaštićenu pravnu poziciju u smislu prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 8. Europske konvencije, i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, u ovome konkretnome slučaju, ustvrđivanje činjeničnoga stanja mora učiniti mjerodavni Vrhovni sud, a ne Ustavni sud. VIII. Zaključak 28. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u svezi sa ustvrđenim činjeničnim stanjem, jer pobijana presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterije jednoga pravičnoga postupka u odnosu na ocjenu dokaza, koja je paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoljili zaključke presude. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2482/06, rješavajući apelaciju Vanje Despenića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Vanje Despenića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Vawa Despenić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Grada Bawa Luka, koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 8. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Vrhovni sud je 26. oktobra, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 29. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske dostavljeni su apelantu 11. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. a) Pozadina činjeničnog stawa 6. Apelant je 1985. godine sklopio brak sa Biljanom Milosavljević. Od tada, pa sve do 1997. godine, apelant je živio i bio prijavljen u kući svog punca, Milosava Milosavljevića, na adresi B. Zagorca broj 2. Sa te adrese, apelant se 1997. godine prijavio kod svoje majke, na adresi Marije Bursač broj 3/I, koja je u to doba živjela sama, jer je bila razvedena od apelantovog oca. Apelant navodi da je prijavqivanje na adresu njegove majke bilo neophodno radi njene zaštite, kao pripadnika mawinskog hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, jer je bila izložena određenim pritiscima i prijetwama. Prije toga, majka je živjela sa porodicom svog drugog sina Gorana koji se u toku 1993-1994. godine odselio u inostranstvo. Apelant, međutim, navodi da zbog neriješenih bračnih problema sa njegovom suprugom nije odselio kod svoje majke, već kod svoga oca, u ulicu Braće Pantića broj 12, i to još 1994-1995. godine, kod kog je živio sve do njegove smrti krajem 2000. godine gdje je nastavio da živi i nakon toga. b) Činjenice predmetnog spora 7. Konačnom Presudom Vrhovnog suda broj U-278/03 od 12. jula 2006. godine odbijen je apelantov zahtjev da se donese rješenje koje zamjenjuje Ugovor o korišćenju stana broj 12/I, u ulici Braće Pantića broj 12, a na kom je stanarsko pravo uživao apelantov otac, Branko Despenić, do svoje smrti (1. novembra 2000. godine). Vrhovni sud je, potvrđujući prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje u smislu ocjene dokaza, činjenica koje su utvrđene i primjene relevantnih Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH materijalnih propisa, utvrdio da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog oca, u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu ne pripadaju prava iz člana 21 stav 2 tog zakona (prenos stanarskog prava). 8. Vrhovni sud je, konkretno, prihvatio kao odlučujući dokaz činjenicu da apelant nije bio prijavljen na adresi svog oca, već na adresi svoje majke (roditeqi su, inače, bili rastavljeni), u ulici Marije Bursač broj 3/I, od 15. februara 1997. godine, dok je do tad bio prijavljen u ulici Branka Zagorca broj 2, na kojoj živi porodica njegove supruge. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da prijavqivanje na adresi svoje majke, kako navodi apelant, da bi je zaštitio kao pripadnika mawinskog naroda u Bawoj Luci, govori da je upravo živio u zajedničkom domaćinstvu s wom, a ne sa ocem. Dalje, taj sud je prihvatio navode svjedoka Ankice Bogojević, blagajnika zgrade u kojoj živi apelantova majka, a koja je izjavila da majka plaća vodu za četiri lica, tj. za sebe, apelantovu suprugu i dijete, te za sina, međutim, ne zna za kojeg sina, apelanta ili apelantovog brata Gorana. Naime, apelantov brat Goran je živio sa svojom porodicom kod majke, ali je odselio u Sjedinjene Američke Države tokom 1993-1994. godine. Svim ostalim dokazima Vrhovni sud nije vjerovao, jer su u suprotnosti sa dokazima koji su navedeni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant se žali na povredu svog prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog "pogrešne ocjene dokaza", te na osnovu tog pogrešno utvrđenog činjeničnog stawa. 10. Apelant se nije pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6 Evropske konvencije, zbog toga što su dokazi, a samim tim i činjenično stanje, arbitrarno utvrđeni. Ipak, pitanje koje je postavljeno u predmetnom slučaju, tvrdwa arbitrarnog utvrđivawa činjeničnog stawa usljed pogrešne ocjene dokaza, spada u domet člana 6 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je nadležan da utvrdi povredu prava na pravično suđenje ukoliko je primjena pozitivno-pravnih propisa ili utvrđivanje činjeničnog supstrata bila očigledno proizvoqna (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, tačka 23, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). Iako apelant povredu ovog prava nije explicite naveo u apelaciji, Ustavni sud smatra da navod ove povrede može da se implicite zakquči, jer je "suština" navoda usmjerena u tom pravcu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena i zbog povrede člana 6 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U svom odgovoru na apelaciju od 26. oktobra 2007. godine, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da je osporena presuda tog suda zakonita. Sem toga, Vrhovni sud ističe da apelant nije iscrpio vanredni pravni lijek, vanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44 i 45, a u vezi sa odredbom člana 19 stav 2 Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/94), koji je važio u vrijeme kad je tužba podnesena. 12. U svom odgovoru na apelaciju od 29. oktobra 2007. godine, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra, takođe, da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava. Ističe da je apelant imao dovoqno vremena da uskladi prijavnu adresu, tj. da se i formalno prijavi na adresu na kojoj je faktički živio. Sem toga, Pravobranilaštvo Republike Srpske smatra da plaćanje "režijskih troškova" ne mora da bude dokaz o zajedničkom domaćinstvu, već da su to više "indicije" koje bez Broj 24 – Strana 135 drugih dokaza o postojanju te činjenice, same za sebe, nemaju dovoqnu dokaznu snagu. V. Relevantni propisi 13. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) relevantne odredbe glase: "Član 6 Korisnik stana, u smislu ovog zakona, smatra se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s wim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditeqi bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan shodno zakonu da izdržava ili su ta lica dužna shodno zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s wim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21 Korisnici stana (član 6 stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan, pod uslovima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6 stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kad nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, sem ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kad je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13 ovog zakona". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Ustavni sud odbija prigovor Vrhovnog suda da apelant nije iscrpio vanredni pravni lijek, vanredno preispitivanje presude, u skladu sa odredbama čl. 44 i 45, a u vezi sa odredbom člana 19 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, jer ovaj pravni lijek u konkretnom slučaju ne može da se smatra djelotvornim u smislu principa iscrpqivawa pravnih lijekova. Nedjelotvornost se ogleda u činjenici da apelant tvrdi, prije svega, činjenično stanje koje je arbitrarno utvrđeno. U skladu sa odredbom člana 19 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, vanredno preispitivanje presude može da se zahtijeva samo u slučaju pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka koja je mogla da bude od uticaja na rješenje stvari. 17. Zatim, presudu koja je osporena apelant je primio 31. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. avgusta 2006. Broj 24 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6 Evropske konvencije, pravo na "dom" iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 20. Ustavni sud će prvo da ispita da li je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. k) Pravo na imovinu." 22. Član 6 Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 23. Ustavni sud, prije svega, naglašava da sudovi, tj. nadležni organi, uživaju veliku slobodu pri ocjeni dokaza i wihovom izboru (U 12/03 od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/04). Komisija za qudska prava pri Ustavnom sudu je podsjetila da je, u skladu sa ustaljenom praksom Evropskog suda za qudska prava, generalno na domaćim sudovima da ocijene dokaze pred sobom (vidi Evropski sud za qudska prava, presuda Lüdi protiv Švajcarske, od 15. juna 1992. godine, serija A, broj 238, stav 43). U tom smislu, Dom za qudska prava Bosne i Hercegovine je u nekoliko navrata naveo da su domaći sudovi ti koji trebaju da procijene dokaze koji im se prezentuju, te da nije u njegovoj nadležnosti da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom, ako takvi zakqučci ne djeluju neprihvatqivo ili proizvoqno (vidi, naprimjer, Odluku o prihvatqivosti CH/00/5616, Marina Sukno protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 5. juna 2001. godine, tačka 3; CH/01/7983, Muharem Salto protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti od 14. decembra 2005. godine, tačka 11; CH/03/14397, J.M. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti od 3. aprila 2006. godine, tačka 14). Činjenica da se sud prikloni dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana u postupku (AP 161/05, od 12. aprila 2006. godine, tačka 31). Međutim, interesi strana u postupku moraju da budu izbalansirani (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka U 146/03, od 26. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/04). Dalje, obaveza suda na osnovu prava na pravično suđenje je, inter alia, da omogući da se predoče razlozi presude s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi pravne lijekove koji su raspoloživi. Međutim, član 6 Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, Srijeda, 7.5.2008. nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01, od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ako je dovoqno rasvijetljen slučaj, sud ima pravo da odbaci saslušanje određenog svjedoka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 557/04, od 30. novembra 2004. godine, tačka 25). Shodno stanovištu bivše Evropske komisije za qudska prava, "kad žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo da navede te razloge" (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1401/05, od 12. septembra 2006. godine, tačka 61). Takođe, svrha člana 6 Evropske konvencije je, između ostalog, da "tribunalu" dodijeli dužnost da sprovede propisanu provjeru podnesaka, argumenata i dokaza koje mu dostave strane, bez prejudicirawa wihove procjene i wihove relevantnosti u pogledu sudske odluke (vidi Evropski sud za qudska prava, Kraska protiv Švajcarske, presuda od 19. aprila 1993. godine, serija A, broj 254-B, stav 30). 24. Primjenjujući praksu koja je citirana na predmetni slučaj, Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u smislu da je Vrhovni sud arbitrarno utvrdio činjenično stanje, te da je dokaze jedne i druge strane tretirao na neravnopravan način. 25. Prije svega, Ustavni sud je naglasio da prijava boravka određenog lica ne smije da bude osnova za prosuđivanje da li određeni stan predstavlja nečiji dom, tj. za formalno-pravno određivanje statusa člana nečijeg domaćinstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 1-02, od 17. decembra 2004. godine, tačka 36). Dalje, presuda se poziva na izjavu svjedoka Ankice Bogojević, koja, na osnovu prvostepenog upravnog rješewa Odjeljewa za komunalne i stambene poslove Gradske uprave Grada Bawa Luka, broj 05-372-1048/2001, od 29. maja 2002. godine, nije izjavila da apelant živi kod majke, već da joj nije poznato da li apelant živi kod svoje majke, tj. gdje živi apelant. Shodno tome, zakqučci Vrhovnog suda su pogrešni u vezi sa ovim svjedokom. Dalje, Vrhovni sud je u potpunosti odbacio materijalne dokaze, račune za vodu od 1995. godine, koji su glasili na dva lica, a da se za to nije dalo opravdano obrazloženje. Sem toga, taj sud je odbio dokaze, izjave svjedoka Momčila Đukića i Dragana Vukovića, stanara zgrade B. Pantića broj 12, u kojoj se nalazi predmetni stan, a koji su jasno iskazali da je apelant živio od 1995. godine u stanu sa svojim ocem. Ovaj prigovor se odnosi pogotovo na svjedoka Dragana Vukovića, koji je apelantov "prvi komšija". Ustavni sud ne negira pravo redovnih sudova da vjeruju određenim dokazima, ali je arbitrarno zakqučiti da se određenim dokazima ne vjeruje iz prostog razloga što su u suprotnosti sa drugim dokazima. Sud mora suštinski da obrazloži zašto nečemu ne vjeruje, te dati razloge za tvrdnju da su određeni dokazi vjerodostojni, a drugi nisu. Samo na taj način sud pokazuje zadovoljavajuću dozu nepristrasnosti i objektivnosti, te ispuwava svoju ulogu koju ima, a to je propisana provjera dokaza. Shodno tome, sud mora da se suoči sa dokazima koji idu u prilog apelantu i da obrazloži zašto im ne vjeruje. 26. Iz navedenog proizilazi da presuda Vrhovnog suda, u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, ne zadovoljava kriterijume jednog pravičnog postupka, jer je ocjena dokaza paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoqili zakqučke. Ostali navodi 27. U svjetlu zakqučka, u pogledu kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da kod ovakvog stawa stvari nije moguće da se razmatraju ostali navodi iz apelacije. Naime, Ustavni sud je zakqučio da je činjenično stanje arbitrarno utvrđeno, te smatra da će tek na osnovu činjeničnog stawa koje je pravilno utvrđeno moći da se zakquči da li apelant ima zaštićenu pravnu poziciju u smislu Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 8 Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Shodno mišljenju Ustavnog suda, u ovom konkretnom slučaju, utvrđivanje činjeničnog stawa mora da učini Vrhovni sud koji je nadležan, a ne Ustavni sud. VIII. Zakqučak 28. Ustavni sud zakqučuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa činjeničnim stanjem koje je utvrđeno, jer osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterijume jednog pravičnog postupka u odnosu na ocjenu dokaza, koja je paušalna i bez odlučujućih razloga koji bi zadovoqili zakqučke presude. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2633/06, rješavajući apelaciju Marka Pelivana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Pelivana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj K-263/05 od 3. augusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marko Pelivan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 9. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-263/05 od 3. augusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10, Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatraženo je 5. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Broj 24 – Strana 137 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 15. januara 2007. godine, Kantonalni sud 19. januara 2007. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 24. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. januara 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-263/05 od 3. augusta 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru prema rješenjima ovog suda, te je obavezan da plati troškove postupka. Oštećeni Elvir Sudar, sin Muje iz Livna, je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na redovnu građansku parnicu. Naposljetku, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja opojne droge heroin, neto mase 0,228 grama, kao predmeta izvršenja krivičnog djela. 7. Tokom postupka Općinski sud je proveo predložene dokaze, uključujući saslušanje svjedoka Darije Sudar, supruge oštećenog, Muje Sudara, oca oštećenog i Milenke Sudar, majke oštećenog. Pored toga u dokaznom postupku, između ostalih, na glavnom pretresu su pročitani zapisnici navedenih svjedoka dati u prethodnom postupku, pročitan je zapisnik o pretrazi stana i drugih apelantovih prostorija kojeg je sačinila PU Livno od 16. maja 2005. godine, zatim potvrda o privremeno oduzetim predmetima od 16. maja 2005. godine, izvršen je uvid u ispis dolaznih telefonskih poziva i kopiju ispisa telefonskog broja u apelantovom vlasništvu, pročitan je zapisnik o vještačenju PU Sektora kriminalističke policije Centra za kriminalističko-tehnička vještačenja Mostar, 19. maja 2005. godine sa nalazom i mišljenjem i prilogom dokaza. Na osnovu člana 288. stav 2. ZKP izdvojeno od neposrednog provođenja dokaza, zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećenog Elvira Sudara, dat kod Sektora kriminalističke policije Livno broj 02-4/4-KU-28/05 od 17. maja 2005. godine, je na glavnom pretresu pročitan i korišten kao dokaz optužbe, jer je izvođenje ovog dokaza neposrednim saslušanjem oštećenog u svojstvu svjedoka znatno otežano, pošto se oštećeni nalazi na liječenju-odvikavanju od droga u komuni u Barceloni, Španija, a upravo njegovo odsustvo predstavlja važan razlog i izuzetak od njegovog neposrednog saslušanja i neposrednog provođenja ovog dokaza. Procesnim rješenjem je donijeta ova odluka zbog toga što je iz iskaza svjedoka Milenke Sudar, Darije Sudar i Muje Sudara, u potpunosti utvrđeno da se oštećeni nalazi na liječenju u komuni u Barceloni, gdje mora provesti najmanje 2-4 godine, što je važan razlog za odstupanje od pravila neposrednog izvođenja dokaza njegovim saslušanjem. Samim čekanjem proteka ovog vremenskog perioda znatno bi se otežalo i usporilo provođenje krivičnog postupka. Iz iskaza navedenih svjedoka, prvostepeni sud je u potpunosti utvrdio činjenično stanje. Ti iskazi se u bitnom slažu sa iskazom oštećenog Elvira Sudara i svim objektivnim dokazima, listingom telefonskih poziva oštećenog, pronađenom količinom droge u apelantovoj kući i vještačenjem otuđene droge, prema kojem je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroinu. Svi dokazi porodice oštećenog se u bitnom slažu, a posljedica je kod oštećenog teška ovisnost o opojnoj drogi heroinu, koji je oštećeni kupovao jedino i isključivo od apelanta. 8. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, izjavljenu uz pomoć njegovog branitelja i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog Broj 24 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupka na koje se pozivao apelant. Ujedno, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelant u označenom periodu više puta prodavao opojnu drogu oštećenom, tako što je heroin pakirao u vrećice koje su s jednog kraja spaljene, zbog toga da se heroin ne raspe, a i prilikom pretrage apelantove kuće pronađene su vrećice s drogom pakirane na isti način kao i one koje su oduzete od apelanta. Činjenice koje je utvrdila pobijana presuda daju nesumnjiv zaključak da je apelant prodavao drogu oštećenom Elviru Sudaru, te da je prilikom pretrage apelantove kuće pronađena opojna droga. Nesumnjiv je zaključak o subjektivnom odnosu apelanta prema krivičnom djelu u cjelini, to jest da je s namjerom-umišljajem počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Drugostepeni sud izvodi zaključak da su u pobijanoj presudi izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama, pa nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, kako se navodi u žalbi. 9. U odnosu na ostale žalbene navode, po ocjeni suda nisu utemeljeni žalbeni prigovori upućeni na pravilnost i potpunost činjenične osnove pobijane presude. Po ocjeni drugostepenog suda rezultati izvedenih dokaza govore da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant prodavao drogu oštećenom. Drugostepeni sud je zaključio da je pobijana presuda u svemu pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i da je apelantova žalba bez osnova. Ispitavši odluku o kazni, u vezi s prigovorima iz žalbe, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i okolnosti od kojih zavisi izbor krivične sankcije i dao im odgovarajući značaj. U ovom slučaju posljedica krivičnog djela jeste ovisnost jedne osobe o teškim drogama, koje je apelant kroz duži niz godina prodavao oštećenom, što su značajne okolnosti koje ukazuju da je radi postizanja svrhe kažnjavanja zatvorska kazna neophodna, a visina kazne nije prestrogo odmjerena. Zbog toga nije osnovano apelantovo traženje da se blaže kazni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se poziva na član 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i drugih prava vezanih za krivični postupak. Apelant ističe da je u bitnom sud svoju presudu temeljio samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnoj raspravi i koji je tada bio odsutan iz zemlje. Svoj iskaz navedeni svjedok je dao pred organima unutrašnjih poslova, a kod tužiteljstva je istakao da samo ostaje kod tog iskaza. Time apelantu nije data mogućnost da unakrsno sasluša tog svjedoka koji je svjedočio o bitnoj činjenici - da mu je apelant prodavao opojnu drogu. Činjenice kao što su u koje vrijeme se dešavala inkriminirana radnja i o kojoj vrsti opijata se radilo, ničim nisu potvrđene. Apelant je priznao da je uživatelj opojnih droga već duže vrijeme, pa je mala količina heroina koja je pronađena u njegovoj kući bila za njegove osobne potrebe. Apelant ukazuje da je sud svoju odluku zasnovao na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant zaista i prodao navedenom svjedoku opojnu drogu. Apelant je pristao da se pročita iskaz tog svjedoka na glavnom pretresu, jer mu je prijetilo ostajanje u pritvoru do okončanja glavne rasprave, a ona se nije mogla okončati jer se tada svjedok nalazio izvan zemlje, gdje je po kazivanju roditelja i supruge trebao ostati više od tri godine. To bi značilo da se glavna rasprava ne bi do tada mogla okončati i da bi se apelant do tada nalazio u pritvoru, odnosno najmanje godinu dana. Apelant smatra da tužiteljstvo nije dokazalo postojanje prodaje. Samo se moglo raditi, navodi se dalje u apelaciji, o posjedovanju narkotika za osobne potrebe, a što svakako mijenja kvalifikaciju krivičnog djela i pretpostavljenu kaznu. Sud svoju odluku može temeljiti samo na dokazima koji su provedeni na glavnom pretresu, te se samo u izuzetnim slučajevima mogu koristiti iskazi koji su dati izvan glavnog pretresa i to veoma restriktivno. Srijeda, 7.5.2008. Apelant smatra da je sud povrijedio načela neposrednosti i usmenosti u krivičnom postupku. b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni sud je u odgovoru na navode apelacije istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom krivičnom postupku došlo do navodnih kršenja njegovih prava. 12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, jer sud nije temeljio obrazloženje presude samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnom pretresu, a koji je bio odsutan iz domicilne zemlje i koji je bio saslušan pred organima unutrašnjih poslova, već je presudu temeljio i na drugim dokazima, kako je bliže navedeno i argumentovano u prvostepenoj presudi. Sud je koristio navedenu odredbu člana 288. stav 2. ZKP FBiH i u sklopu sa drugim dokazima donio pravilnu i zakonitu odluku o apelantovoj krivici. Pored toga, optužba i apelantova odbrana dale su pristanak da se na glavnom pretresu pročita sporni iskaz oštećenog kao svjedoka. Općinski sud smatra da je u postupku evidentno dokazano da je teže narušeno zdravlje oštećenog i da je dokazano da je apelant prodavao drogu. 13. Kantonalno tužiteljstvo ističe da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, jer sud nije presudu donio samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji nije saslušan na glavnom pretresu jer je bio odsutan iz BiH, a koji je ranije saslušan pred organima policije, već je presudu temeljio i na drugim dokazima, kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude. Sud je u skladu s članom 288. stav 2. ZKP FBiH zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećenog Elvira Sudara, pročitao na glavnom pretresu, uz saglasnost stranaka, kako tužitelja, tako i apelanta i njegovog branitelja. Neposredno saslušanje navedenog svjedoka bilo je znatno otežano, pošto se on nalazi na liječenju - odvikavanju od droga u komuni u Španiji, gdje mora provesti najmanje 2-4 godine, što je bio važan razlog za odstupanje od pravila neposrednog izvođenja dokaza njegovim saslušanjem, a što bi otežalo i usporilo provođenje krivičnog postupka. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) relevantna odredba glasi: "Član 288. stav 2. Izuzetno od stava 1. ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći. ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka." 15. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantna odredba glasi: "Član 238. st. 1. i 4. Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je apelant presudu Kantonalnog suda primio 11. jula 2006. godine, a apelacija je podnijeta 9. septembra 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali na kršenje prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. 21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.Š...Ć" 23. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li pobijanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i na ispitivanje svjedoka. Naime, u apelaciji se naglašava da je na glavnom pretresu, kada je donesena prvostepena presuda, pročitan iskaz svjedoka-oštećenog koji je dat pred organima policije 17. maja 2005. godine, te da je na osnovu tog iskaza sud donio presudu, a da nije osigurao prisustvo tog svjedoka i na glavnom pretresu kada je donesena pobijana prvostepena presuda, čime je apelantu uskraćena mogućnost da ispita navodno oštećenog svjedoka, "na čijem se iskazu u bitnom temelji prvostepena presuda". Iz apelacije proizlazi da je "sud svoju odluku zasnovao na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant zaista i prodao tom svjedoku opojnu drogu" pa je time pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na apelantovu štetu. 24. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava "u principu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na Broj 24 – Strana 139 ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 154/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 34). Osim toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 25. Član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Naprimjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1492/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 24). 26. U konkretnom slučaju, iz pobijanih presuda nesumnjivo proizlazi da je iskaz svjedoka-oštećenog, koji je dat u prethodnom postupku pred organima policije 17. maja 2005. godine, pročitan na glavnom pretresu kada je donesena presuda. Redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu razloga zašto se čita iskaz ovog svjedoka, jer je njegov dolazak pred sud bio znatno otežan zato što se nalazio u inozemstvu na liječenju, odnosno odvikavanju od upotrebe teških droga, gdje mora provesti 2-4 godine, a čekanjem proteka ovog vremenskog perioda otežalo bi se i usporilo provođenje krivičnog postupka. Pored toga, sud je ovu odluku donio uz saglasnost stranaka u postupku, tužitelja i apelanta. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 27. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda vidljivo je da se odluke redovnih sudova ne temelje isključivo ili uglavnom na iskazu svjedoka-oštećenog, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumnjivo zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom pravcu sud je neposredno izveo dokaze saslušanjem još tri svjedoka, izvršio uvid u službene zabilješke Policijske uprave Livno, kao i druge materijalne dokaze, nalaze vještačenja opojne droge, zapisnik o pretresu apelantove kuće, liste telefonskih poziva. Dokazi koje je prvostepeni sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovnih sudova, slažu sa iskazima svjedoka-oštećenog datih pred organima policije, za šta su redovni sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Razloge zbog kojih su prihvaćeni kao uvjerljivi iskazi neposredno saslušanih svjedoka, sudovi su razložno obrazložili utvrdivši da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno krivično djelo ili da su u bilo kojem dijelu proizvoljno primijenili zakon. Ustavni sud također ukazuje da su svi apelantovi navodi već bili predmet apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je Kantonalni sud u vezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 28. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na posrednim dokazima i pretpostavkama i time nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju u tom smislu došlo do povrede prava na pravično suđenje. Prema praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Broj 24 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", te Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). Apelantovi navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je eventualno mogao biti osuđen za blaže krivično djelo, su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, jer to što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao ponovo pristupiti na glavni pretres na način propisan zakonom nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude se ne zasnivaju isključivo na tom iskazu već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2633/06, rješavajući apelaciju Marka Pelivana, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, dopredsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 11. ožujka 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Marka Pelivana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj K-263/05 od 3. kolovoza 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Srijeda, 7.5.2008. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Marko Pelivan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojega zastupa Goran Bradarić, odvjetnik iz Livna, podnio je 9. rujna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-263/05 od 3. kolovoza 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Općinskog suda, te sudionika u postupku, Kantonalnog tužiteljstva Kantona 10, Livno (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo), zatražena je 5. siječnja 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 15. siječnja 2007. godine, Kantonalni sud 19. siječnja 2007. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 24. siječnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. siječnja 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-263/05 od 3. kolovoza 2005. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je za navedeno kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru prema rješenjima ovoga suda, te je obvezan platiti troškove postupka. Oštećeni Elvir Sudar, sin Muje iz Livna, je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na redovitu građansku parnicu. Naposljetku, apelantu je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja opojne droge heroin, neto mase 0,228 grama, kao predmeta izvršenja kaznenoga djela. 7. Tijekom postupka Općinski je sud proveo predložene dokaze, uključujući saslušanje svjedoka Darije Sudar, supruge oštećenoga, Muje Sudara, oca oštećenoga i Milenke Sudar, majke oštećenoga. Pored toga u dokaznome postupku su, između ostalih, na glavnom pretresu pročitani zapisnici navedenih svjedoka dati u prethodnom postupku, pročitan je zapisnik o pretrazi stana i drugih apelantovih prostorija kojega je sačinila PU Livno od 16. svibnja 2005. godine, potom potvrda o privremeno oduzetim predmetima od 16. svibnja 2005. godine, izvršen je uvid u ispis dolaznih telefonskih poziva i presliku ispisa telefonskog broja u apelantovome vlasništvu, pročitan je zapisnik o vještačenju PU Sektora kriminalističke policije Centra za kriminalističko-tehnička vještačenja Mostar, 19. svibnja 2005. godine sa nalazom i mišljenjem i prilogom dokaza. Na temelju članka 288. stavak 2. ZKP izdvojeno od neposredne provedbe dokaza, zapisnik o saslušanju svjedoka-oštećenog Elvira Sudara, dat kod Sektora kriminalističke policije Livno broj 02-4/4-KU-28/05 od 17. svibnja 2005. godine, je na glavnom pretresu pročitan i korišten kao dokaz optužbe, jer je izvođenje ovog dokaza neposrednim saslušanjem oštećenog u svojstvu svjedoka znatno otežano, pošto se oštećeni nalazi na liječenju-odvikavanju od droga u komuni u Barceloni, Španjolska, a upravo njegova izočnost predstavlja važan razlog i izuzetak od njegovoga neposrednog saslušanja i neposredne provedbe ovoga dokaza. Procesnim je rješenjem donijeta ova Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odluka zbog toga što je iz iskaza svjedoka Milenke Sudar, Darije Sudar i Muje Sudara, u potpunosti utvrđeno da se oštećeni nalazi na liječenju u komuni u Barceloni, gdje mora provesti najmanje 2-4 godine, što je važan razlog za odstupanje od pravila neposrednog izvođenja dokaza njegovim saslušanjem. Samim čekanjem proteka ovoga vremenskog razdoblja znatno bi se otežala i usporila provedba kaznenoga postupka. Iz iskaza navedenih svjedoka, prvostupanjski je sud u potpunosti utvrdio činjenično stanje. Ti iskazi se u bitnom slažu sa iskazom oštećenoga Elvira Sudara i svim objektivnim dokazima, ispisom telefonskih poziva oštećenoga, pronađenom količinom droge u apelantovoj kući i vještačenjem otuđene droge, prema kojemu je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroinu. Svi dokazi obitelji oštećenoga se u bitnome slažu, a posljedica je kod oštećenoga teška ovisnost o opojnoj drogi heroinu, koji je oštećeni kupovao jedino i isključivo od apelanta. 8. Kantonalni je sud Presudom broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. svibnja 2006. godine odbio kao neutemeljen apelantov priziv, izjavljen uz pomoć njegovoga branitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu Općinskog suda. Kantonalni je sud ustvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se pozivao apelant. Ujedno, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelant u označenome razdoblju više puta prodavao opojnu drogu oštećenome, tako što je heroin pakirao u vrećice koje su s jednog kraja spaljene, zbog toga da se heroin ne raspe, a i prigodom pretrage apelantove kuće pronađene su vrećice s drogom pakirane na isti način kao i one koje su oduzete od apelanta. Činjenice koje je utvrdila pobijana presuda daju nedvojben zaključak da je apelant prodavao drogu oštećenome Elviru Sudaru, te da je prigodom pretrage apelantove kuće pronađena opojna droga. Nedvojben je zaključak o subjektivnom odnosu apelanta prema kaznenome djelu u cjelini, to jest da je s namjerom-umišljajem počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Drugostupanjski sud izvodi zaključak da su u pobijanoj presudi izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama, pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenoga postupka, kako se navodi u prizivu. 9. U odnosu na ostale prizivne navode, po ocjeni suda nisu utemeljeni prizivni prigovori upućeni na pravilnost i potpunost činjenične osnove pobijane presude. Po ocjeni drugostupanjskoga suda rezultati izvedenih dokaza govore da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je apelant prodavao drogu oštećenome. Drugostupanjski je sud zaključio da je pobijana presuda u svemu pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i da je apelantov priziv bez osnova. Ispitavši odluku o kazni, u svezi s prigovorima iz priziva, ovaj je sud našao da je prvostupanjski sud pravilno ustvrdio činjenice i okolnosti o kojima ovisi izbor kaznene sankcije i dao im odgovarajući značaj. U ovome slučaju posljedica kaznenoga djela jeste ovisnost jedne osobe o teškim drogama, koje je apelant kroz dulji niz godina prodavao oštećenome, što su značajne okolnosti koje ukazuju da je radi postizanja svrhe kažnjavanja zatvorska kazna nužna, a visina kazne nije prestrogo odmjerena. Zbog toga nije utemeljeno apelantovo traženje da se blaže kazni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se poziva na članak 6. st. 1. i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), navodeći povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i drugih prava vezanih za kazneni postupak. Apelant ističe da je u bitnome sud svoju presudu temeljio samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnoj raspravi i koji je tada bio izočan iz zemlje. Svoj iskaz navedeni je svjedok dao pred tijelima unutarnjih poslova, a kod tužiteljstva je istaknuo da samo ostaje kod toga iskaza. Time apelantu nije data mogućnost unakrsnog saslušavanja toga svjedoka koji je svjedočio o bitnoj činjenici da mu je apelant prodavao opojnu drogu. Činjenice kao što su u koje se vrijeme dešavala inkriminirana radnja i o kojoj se vrsti Broj 24 – Strana 141 opijata radilo, ničim nisu potvrđene. Apelant je priznao da je uživatelj opojnih droga već dulje vrijeme, pa je mala količina heroina koja je pronađena u njegovoj kući bila za njegove osobne potrebe. Apelant ukazuje da je sud svoju odluku temeljio na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant doista i prodao navedenome svjedoku opojnu drogu. Apelant je pristao na čitanje iskaza toga svjedoka na glavnome pretresu, jer mu je prijetilo ostajanje u pritvoru do okončanja glavne rasprave, a ona se nije mogla okončati jer se tada svjedok nalazio izvan zemlje, gdje je po kazivanju roditelja i supruge trebao ostati više od tri godine. To bi značilo da se glavna rasprava ne bi do tada mogla okončati i da bi se apelant do tada nalazio u pritvoru, odnosno najmanje godinu dana. Apelant smatra da tužiteljstvo nije dokazalo postojanje prodaje. Samo se moglo raditi, navodi se dalje u apelaciji, o posjedovanju narkotika za osobne potrebe, a što svakako mijenja kvalifikaciju kaznenoga djela i pretpostavljenu kaznu. Sud svoju odluku može temeljiti samo na dokazima koji su provedeni na glavnome pretresu, te se samo u izuzetnim slučajevima mogu koristiti iskazi koji su dati izvan glavnoga pretresa i to veoma restriktivno. Apelant smatra da je sud povrijedio načela neposrednosti i usmenosti u kaznenome postupku. b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni je sud u odgovoru na navode apelacije istaknuo da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom kaznenome postupku došlo do navodnih kršenja njegovih prava. 12. Općinski je sud u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u kaznenome postupku, jer sud nije temeljio obrazloženje presude samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnome pretresu, a koji je bio izočan iz domicilne zemlje i koji je bio saslušan pred tijelima unutarnjih poslova, već je presudu temeljio i na drugim dokazima, kako je bliže navedeno i argumentirano u prvostupanjskoj presudi. Sud je koristio navedenu odredbu članka 288. stavak 2. ZKP FBiH i u sklopu s drugim dokazima donio pravilnu i zakonitu odluku o apelantovoj krivnji. Pored toga, optužba i apelantova odbrana su dale pristanak da se na glavnom pretresu pročita prijeporni iskaz oštećenoga kao svjedoka. Općinski sud smatra da je u postupku evidentno dokazano da je teže narušeno zdravlje oštećenoga i da je dokazano da je apelant prodavao drogu. 13. Kantonalno tužiteljstvo ističe da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u kaznenome postupku, jer sud nije presudu donio samo na temelju iskaza jednoga svjedoka koji nije saslušan na glavnome pretresu jer je bio izočan iz BiH, a koji je ranije saslušan pred tijelima policije, već je presudu temeljio i na drugim dokazima, kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude. Sud je sukladno članku 288. stavak 2. ZKP FBiH zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećenoga Elvira Sudara, pročitao na glavnome pretresu, uz suglasnost stranaka, kako tužitelja, tako i apelanta i njegovoga branitelja. Neposredno saslušanje navedenoga svjedoka bilo je znatno otežano, pošto se on nalazi na liječenju - odvikavanju od droga u komuni u Španjolskoj, gdje mora provesti najmanje 2-4 godine, što je bio važan razlog za odstupanje od pravila neposrednog izvođenja dokaza njegovim saslušanjem, a što bi otežalo i usporilo provedbu kaznenoga postupka. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o kaznenome postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) relevantna odredba glasi: "Članak 288. stavak 2. Izuzetno od stavka 1. ovog članka zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci suca, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći. ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka." Broj 24 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. U Kaznenome zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantna odredba glasi: "Članak 238. st. 1. i 4. Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupnji ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Opojne droge i sredstva za njihovu proizvodnju oduzet će se." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. svibnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je apelant presudu Kantonalnog suda primio 11. srpnja 2006. godine, a apelacija je podnijeta 9. rujna 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali na kršenje prava iz članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. 21. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom." 22. Članak 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.Š...Ć" 23. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojemu je apelant proglašen krivim za kazneno djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod Srijeda, 7.5.2008. predmetnoga postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe" protiv apelanta, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li pobijanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i na ispitivanje svjedoka. Naime, u apelaciji se naglašava da je na glavnom pretresu, kada je donesena prvostupanjska presuda, pročitan iskaz svjedoka-oštećenog koji je dat pred tijelima policije 17. svibnja 2005. godine, te da je na temelju tog iskaza sud donio presudu, a da nije osigurao nazočnost toga svjedoka i na glavnome pretresu kada je donesena pobijana prvostupanjska presuda, čime je apelantu uskraćena mogućnost ispitivanja navodno oštećenoga svjedoka, "na čijem se iskazu u bitnome temelji prvostupanjska presuda". Iz apelacije proizlazi da je "sud svoju odluku temeljio na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant doista i prodao tom svjedoku opojnu drogu" pa je time pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na apelantovu štetu. 24. Prema praksi Europskoga suda za ljudska prava "u načelu sud ne procjenjuje jesu li izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Europski sud za ljudska prava, Kostovski protiv Nizozemske, presuda od 20. studenoga 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 154/05 od 12. travnja 2006. godine, točka 34). Osim toga, Ustavni sud, u načelu, nije mjerodavan vršiti procjenu činjeničnoga stanja koju su izvršili redoviti sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda temelji ne izgledaju proizvoljno i neprihvatljivo. 25. Članak 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući ispitivanje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka obrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno o drugome (vidi Europski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiteljem, te da mu se omogući ispitivanje i pobijanje svjedočenja svjedoka optužbe, kao i pozivanje i ispitivanje svojih svjedoka pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženoga nije neograničeno. Primjerice, postoje slučajevi kada zakon ne dopušta da optuženi izravno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Osim toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnome pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnome postupku bez nazočnosti optuženoga ili njegovoga branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1492/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 24). 26. U konkretnome slučaju, iz pobijanih presuda nedvojbeno proizlazi da je iskaz svjedoka-oštećenog, koji je dat u prethodnome postupku pred tijelima policije 17. svibnja 2005. godine, pročitan na glavnom pretresu kada je donesena presuda. Redoviti su sudovi dali logično obrazloženje glede razloga zašto se čita iskaz ovoga svjedoka, jer je njegov dolazak pred sud bio znatno otežan zato što se nalazio u inozemstvu na liječenju, odnosno odvikavanju od uporabe teških droga, gdje mora provesti 2-4 godine, a čekanjem proteka ovoga vremenskoga razdoblja otežala bi se i usporila provedba kaznenoga postupka. Pored toga, sud je ovu odluku donio uz suglasnost stranaka u postupku, tužitelja i apelanta. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen. 27. Osim toga, iz obrazloženja pobijanih presuda je vidljivo da se odluke redovitih sudova ne temelje isključivo ili poglavito na iskazu svjedoka-oštećenoga, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostupanjski sud nedvojbeno zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. U tome je pravcu sud neposredno izveo dokaze saslušanjem još tri svjedoka, izvršio uvid u službene zabilješke Policijske uprave Srijeda, 7.5.2008. Livno, kao i druge materijalne dokaze, nalaze vještačenja opojne droge, zapisnik o pretresu apelantove kuće, liste telefonskih poziva. Dokazi koje je prvostupanjski sud proveo u potpunosti se, prema zaključku redovitih sudova, slažu s iskazima svjedoka-oštećenog datih pred tijelima policije, za što su redoviti sudovi dali uvjerljiva obrazloženja. Razloge zbog kojih su prihvaćeni kao uvjerljivi iskazi neposredno saslušanih svjedoka, sudovi su razložno obrazložili ustvrdivši da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redoviti sudovi proizvoljno utvrdili apelantovu odgovornost za navedeno kazneno djelo ili da su u bilo kojem dijelu proizvoljno primijenili zakon. Ustavni sud također ukazuje da su svi apelantovi navodi već bili predmetom apelantovoga priziva protiv prvostupanjske presude, pa je Kantonalni sud u svezi s tim dao detaljna obrazloženja koja ni na koji način ne izgledaju proizvoljna. 28. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke temeljili na posrednim dokazima i pretpostavkama i time nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnome slučaju u tome smislu došlo do povrede prava na pravično suđenje. Prema praksi Ustavnoga suda, mjerodavnost Ustavnoga suda u svezi sa apelacijama iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine se odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovome Ustavu", te Ustavni sud, prema tomu, nije mjerodavan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke redovitih sudova, osim ako odluka redovitoga suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). Apelantovi navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u svezi pogrešnu primjenu materijalnoga prava, zbog čega je eventualno mogao biti osuđen za blaže kazneno djelo, su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 29. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. točka d. Europske konvencije, jer to što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao ponovno pristupiti na glavni pretres na način propisan zakonom nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a pobijane se presude ne zasnivaju isključivo na tome iskazu već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Osim toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose isključivo na pitanje sudačke procjene dokaza u kaznenome postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoljna. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2633/06, rješavajući apelaciju Marka 1 Broj 24 – Strana 143 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 32/08 Pelivana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Pelivana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu broj K-263/05 od 3. avgusta 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Marko Pelivan (u daqnjem tekstu: apelant) iz Livna, kog zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 9. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj K-263/05 od 3. avgusta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog i Opštinskog suda, te učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva Kantona 10, Livno (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 5. januara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju su dostavili Opštinski sud 15. januara 2007. godine, Kantonalni sud 19. januara 2007. godine, a Kantonalno tužilaštvo 24. januara 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su 24. januara 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Presudom Opštinskog suda broj K-263/05 od 3. avgusta 2005. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238 stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03, u daqnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je za navedeno krivično djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U izrečenu kaznu apelantu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru shodno rješewima ovog suda, te je obavezan da plati troškove postupka. Oštećeni Elvir Sudar, sin Muje iz Livna, je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na redovnu građansku parnicu. Na kraju, apelantu je izrečena bezbjednosna mjera oduzimawa opojne droge heroin, neto mase 0,228 grama, kao predmeta izvršewa krivičnog djela. 7. Tokom postupka Opštinski sud je sproveo predložene dokaze, ukqučujući saslušanje svjedoka Darije Sudar, supruge oštećenog, Muje Sudara, oca oštećenog i Milenke Sudar, majke oštećenog. Pored toga u dokaznom postupku, između ostalih, na glavnom pretresu su pročitani zapisnici Broj 24 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navedenih svjedoka koje su dati u prethodnom postupku, pročitan je zapisnik o pretrazi stana i drugih apelantovih prostorija koji je sačinila PU Livno od 16. maja 2005. godine, zatim potvrda o predmetima koji su privremeno oduzeti od 16. maja 2005. godine, izvršen je uvid u ispis dolaznih telefonskih poziva i kopiju ispisa telefonskog broja u apelantovoj svojini, pročitan je zapisnik o vještačenju PU Sektora kriminalističke policije Centra za kriminalističko-tehnička vještačewa Mostar, 19. maja 2005. godine sa nalazom i mišljenjem i prilogom dokaza. Na osnovu člana 288 stav 2 ZKP izdvojeno od neposrednog sprovođewa dokaza, zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećenog Elvira Sudara, dat kod Sektora kriminalističke policije Livno broj 02-4/4-KU-28/05 od 17. maja 2005. godine, je na glavnom pretresu pročitan i korišćen kao dokaz optužbe, jer je izvođenje ovog dokaza neposrednim saslušanjem oštećenog u svojstvu svjedoka znatno otežano, pošto se oštećeni nalazi na liječenju-odvikavanju od droga u komuni u Barseloni, Španija, a upravo njegovo odsustvovanje predstavlja važan razlog i izuzetak od njegovog neposrednog saslušawa i neposrednog sprovođewa ovog dokaza. Procesnim rješenjem je donesena ova odluka zbog toga što je iz iskaza svjedoka Milenke Sudar, Darije Sudar i Muje Sudara, u potpunosti utvrđeno da se oštećeni nalazi na liječenju u komuni u Barseloni, gdje mora da provede najmanje 2-4 godine, što je važan razlog da se odstupi od pravila neposrednog izvođewa dokaza njegovim saslušanjem. Samim čekanjem da protekne ovaj vremenski perioda znatno bi se otežalo i usporilo sprovođenje krivičnog postupka. Iz iskaza navedenih svjedoka, prvostepeni sud je u potpunosti utvrdio činjenično stanje. Ti iskazi se u bitnom slažu sa iskazom oštećenog Elvira Sudara i svim objektivnim dokazima, listom telefonskih poziva oštećenog, pronađenom količinom droge u apelantovoj kući i vještačenjem otuđene droge, shodno kome je utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroinu. Svi dokazi porodice oštećenog se u bitnom slažu, a posljedica je kod oštećenog teška zavisnost od opojne droge heroinu, koji je oštećeni kupovao jedino i iskqučivo od apelanta. 8. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu, izrečenu uz pomoć njegovog branioca i potvrdio prvostepenu presudu Opštinskog suda. Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredbi krivičnog postupka na koje se pozivao apelant. Ujedno, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje da je apelant u označenom periodu više puta prodavao opojnu drogu oštećenom, tako što je heroin pakovao u kesice koje su s jednog kraja spaljene, zbog toga da se heroin ne raspe, a i prilikom pretrage apelantove kuće pronađene su kesice sa drogom pakovane na isti način kao i one koje su oduzete od apelanta. Činjenice koje je utvrdila osporavana presuda daju nesumwiv zakqučak da je apelant prodavao drogu oštećenom Elviru Sudaru, te da je prilikom pretrage apelantove kuće pronađena opojna droga. Nesumwiv je zakqučak o subjektivnom odnosu apelanta prema krivičnom djelu u cjelini, to jest da je s namjerom-umišljajem počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Drugostepeni sud izvodi zakqučak da su u osporavanoj presudi izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama, pa nije počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka, kako se navodi u žalbi. 9. U odnosu na ostale žalbene navode, po ocjeni suda nisu osnovani žalbeni prigovori upućeni na pravilnost i potpunost činjenične osnove osporavane presude. Po ocjeni drugostepenog suda rezultati dokaza koji su izvedeni govore da je pravilan zakqučak prvostepenog suda da je apelant prodavao drogu oštećenom. Drugostepeni sud je zakqučio da je osporavana presuda u svemu pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i da je apelantova žalba bez osnova. Ispitavši odluku o kazni, u vezi sa prigovorima iz žalbe, ovaj sud je našao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i okolnosti od kojih zavisi izbor krivične sankcije i dao im Srijeda, 7.5.2008. odgovarajući značaj. U ovom slučaju posljedica krivičnog djela jeste zavisnost jedne osobe od teških droga, koje je apelant kroz duži niz godina prodavao oštećenom, što su značajne okolnosti koje ukazuju da je radi postizawa svrhe kažwavawa zatvorska kazna neophodna, a visina kazne nije prestrogo odmjerena. Zbog toga nije osnovano apelantovo traženje da se blaže kazni. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant se poziva na član 6 st. 1 i 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći povredu prava na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i drugih prava vezanih za krivični postupak. Apelant ističe da je u bitnom sud svoju presudu zasnovao samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnoj raspravi i koji je tada bio odsutan iz zemlje. Svoj iskaz navedeni svjedok je dao pred organima unutrašwih poslova, a kod tužilaštva je istakao da samo ostaje kod tog iskaza. Time apelantu nije data mogućnost da unakrsno sasluša tog svjedoka koji je svjedočio o bitnoj činjenici - da mu je apelant prodavao opojnu drogu. Činjenice kao što su u koje vrijeme se dešavala inkriminisana radwa i o kojoj vrsti opijata se radilo, ničim nisu potvrđene. Apelant je priznao da je uživalac opojnih droga već duže vrijeme, pa je mala količina heroina koja je pronađena u njegovoj kući bila za njegove lične potrebe. Apelant ukazuje da je sud svoju odluku zasnovao na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant zaista i prodao navedenom svjedoku opojnu drogu. Apelant je pristao da se pročita iskaz tog svjedoka na glavnom pretresu, jer mu je prijetila opasnost da ostane u pritvoru dok se ne okonča glavna rasprava, a ona nije mogla da se okonča jer se tada svjedok nalazio van zemlje, gdje je po kazivanju roditelja i supruge trebalo da ostane više od tri godine. To bi značilo da glavna rasprava ne bi do tada mogla da se okonča i da bi se apelant do tada nalazio u pritvoru, odnosno najmanje godinu dana. Apelant smatra da tužilaštvo nije dokazalo da postoji prodaja. Moglo je samo da se radi, navodi se dalje u apelaciji, o posjedovanju narkotika za lične potrebe, a što svakako mijewa kvalifikaciju krivičnog djela i pretpostavljenu kaznu. Sud svoju odluku može da zasniva samo na dokazima koji su sprovedeni na glavnom pretresu, te samo u izuzetnim slučajevima mogu da se koriste iskazi koji su dati van glavnog pretresa i to veoma restriktivno. Apelant smatra da je sud povrijedio principe neposrednosti i usmenosti u krivičnom postupku. b) Odgovori na apelaciju 11. Kantonalni sud je u odgovoru na navode apelacije istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom krivičnom postupku došlo do navodnih kršewa njegovih prava. 12. Opštinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, jer sud nije zasnovao obrazloženje presude samo na iskazu jednog svjedoka, koji nije saslušan na glavnom pretresu, a koji je bio odsutan iz domicilne zemlje i koji je bio saslušan pred organima unutrašwih poslova, već je presudu zasnivao i na drugim dokazima, kako je bliže navedeno i argumentovano u prvostepenoj presudi. Sud je koristio navedenu odredbu člana 288 stav 2 ZKP FBiH i u sklopu sa drugim dokazima donio pravilnu i zakonitu odluku o apelantovoj krivici. Pored toga, optužba i apelantova odbrana dale su pristanak da se na glavnom pretresu pročita sporni iskaz oštećenog kao svjedoka. Opštinski sud smatra da je u postupku evidentno dokazano da je teže narušeno zdravlje oštećenog i da je dokazano da je apelant prodavao drogu. 13. Kantonalno tužilaštvo ističe da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje u krivičnom postupku, jer sud nije presudu donio samo na osnovu iskaza jednog svjedoka koji nije saslušan na glavnom pretresu jer je bio odsutan iz Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH BiH, a koji je ranije saslušan pred organima policije, već je presudu zasnivao i na drugim dokazima, kako je to pobliže navedeno u obrazloženju presude. Sud je u skladu sa članom 288 stav 2 ZKP FBiH zapisnik o saslušanju svjedoka - oštećenog Elvira Sudara, pročitao na glavnom pretresu, uz saglasnost stranaka, kako tužioca, tako i apelanta i njegovog branioca. Neposredno saslušanje navedenog svjedoka bilo je znatno otežano, pošto se on nalazi na liječenju - odvikavanju od droga u komuni u Španiji, gdje mora da provede najmanje 2-4 godine, što je bio važan razlog da se odstupi od pravila da se neposredno izvode dokazi njegovim saslušanjem, a što bi otežalo i usporilo sprovođenje krivičnog postupka. V. Relevantni propisi 14. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 35/03) relevantna odredba glasi: "Član 288 stav 2 Izuzetno od stava 1 ovog člana zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu da se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitaju i koriste kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela, ili ne mogu da se pronađu. ili je wihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka." 15. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 36/03) relevantna odredba glasi: "Član 238 st. 1 i 4 Neovlašćena proizvodwa i stavljanje u promet opojnih droga (1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina. (4) Opojne droge i sredstva za wihovu proizvodnju oduzeće se." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 010-0-Kž-06-000-017 od 22. maja 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Kako je apelant presudu Kantonalnog suda primio 11. jula 2006. godine, a apelacija je podnijeta 9. septembra 2006. godine, Ustavni sud zakqučuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz Broj 24 – Strana 145 člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na kršenje prava iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. 21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 22. Član 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glase: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.Š...Ć" 23. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje "osnovanosti bilo kakve krivične optužbe" protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenqiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li su osporavanim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i na ispitivanje svjedoka. Naime, u apelaciji se naglašava da je na glavnom pretresu, kada je donesena prvostepena presuda, pročitan iskaz svjedoka-oštećenog koji je dat pred organima policije 17. maja 2005. godine, te da je na osnovu tog iskaza sud donio presudu, a da nije obezbijedio prisustvo tog svjedoka i na glavnom pretresu kada je donesena osporavana prvostepena presuda, čime je apelantu uskraćena mogućnost da ispita navodno oštećenog svjedoka, "na čijem se iskazu u bitnom zasniva prvostepena presuda". Iz apelacije proizilazi da je "sud svoju odluku zasnovao na posrednim dokazima i pretpostavkama, jer nigdje nije potvrđeno da je apelant zaista i prodao tom svjedoku opojnu drogu" pa je time pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje na apelantovu štetu. 24. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava "u principu sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa" (vidi Evropski sud za qudska prava, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, serija A-166), a takvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi Odluku broj AP 154/05 od 12. aprila 2006. godine, tačka 34). Sem toga, Ustavni sud, u principu, nije nadležan da vrši procjenu činjeničnog stawa koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrđene činjenice i dokazi na kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoqno i neprihvatqivo. 25. Član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za qudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno dejstvo, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Na primjer, postoje slučajevi kada zakon ne dozvoljava da optuženi direktno ispituje svjedoka optužbe, u slučajevima u kojima se koriste iskazi tzv. "zaštićenih svjedoka". Sem toga, postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće da se na glavnom pretresu sasluša Broj 24 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH svjedok koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1492/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 24). 26. U konkretnom slučaju, iz osporavanih presuda nesumwivo proizilazi da je iskaz svjedoka-oštećenog, koji je dat u prethodnom postupku pred organima policije 17. maja 2005. godine, pročitan na glavnom pretresu kada je donesena presuda. Redovni sudovi su dali logično obrazloženje u pogledu razloga zašto se čita iskaz ovog svjedoka, jer je njegov dolazak pred sud bio znatno otežan zato što se nalazio u inostranstvu na liječenju, odnosno odvikavanju od upotrebe teških droga, gdje mora da provede 2-4 godine, a čekanje da protekne ovaj vremenski period otežalo bi se i usporilo sprovođenje krivičnog postupka. Pored toga, sud je ovu odluku donio uz saglasnost stranaka u postupku, tužioca i apelanta. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da je procesni zakon u konkretnom slučaju proizvoqno primijenjen. 27. Sem toga, iz obrazložewa osporenih presuda vidqivo je da se odluke redovnih sudova ne zasnivaju iskqučivo ili Broj 24 – Strana 147 uglavnom na iskazu svjedoka-oštećenog, već i na drugim dokazima, iz kojih je prvostepeni sud nesumwivo zakqučio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom pravcu sud je neposredno izveo dokaze saslušanjem još tri svjedoka, izvršio uvid u službene zabilješke Policijske uprave Livno, kao i druge materijalne dokaze, nalaze vještačewa opojne droge, zapisnik o pretresu apelantove kuće, liste telefonskih poziva. Dokazi koje je prvostepeni sud sproveo u potpunosti se, prema zakqučku redovnih sudova, slažu sa iskazima svjedoka-oštećenog koji su dati pred organima policije, za šta su redovni sudovi dali uvjerqiva obrazložewa. Razloge zbog kojih su prihvaćeni kao uvjerqivi iskazi neposredno saslušanih svjedoka, sudovi su razložno obrazložili utvrdivši da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoqno utvrdili da je apelant odgovoran za navedeno krivično djelo ili da su u bilo kom dijelu proizvoqno primijenili zakon. Ustavni sud takođe ukazuje da su svi apelantovi navodi već bili predmet Broj 24 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantove žalbe protiv prvostepene presude, pa je Kantonalni sud u vezi s tim dao detaqna obrazložewa koja ni na koji način ne izgledaju proizvoqna. 28. Što se tiče apelantovih navoda da su sudovi svoje odluke zasnovali na posrednim dokazima i pretpostavkama i time nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju u tom smislu došlo do povrede prava na pravično suđenje. Shodno praksi Ustavnog suda, nadležnost Ustavnog suda u vezi sa apelacijama iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine odnosi se na "pitawa koja su sadržana u ovom ustavu", te Ustavni sud, shodno tome, nije nadležan da vrši provjere utvrđivawa činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, sem ako odluka redovnog suda krši ustavna prava. To se događa u slučaju kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kada je primjena prava bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravičan postupak, pristup sudu, efikasni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). Apelantovi navodi vezani za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je eventualno mogao da bude osuđen za blaže krivično djelo, su paušalni i nisu ničim potkrijepljeni. 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nema kršewa apelantovih prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud zakqučuje da nema kršewa člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije, jer to što čitanje iskaza svjedoka koji "zbog važnih razloga" nije mogao ponovo da pristupi na glavni pretres na način koji je propisan zakonom nije samo po sebi kršenje prava na pravično suđenje, a osporene presude se ne zasnivaju iskqučivo na tom iskazu već i na iskazima drugih svjedoka i drugim materijalnim dokazima. Sem toga, ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada se apelantovi navodi odnose iskqučivo na pitanje sudijske procjene dokaza u krivičnom postupku i na primjenu pozitivno-pravnih propisa na utvrđeno činjenično stanje ukoliko nema drugih, odlučujućih elemenata koji bi ukazivali da je ocjena dokaza ili primjena materijalnog prava bila proizvoqna. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 58. i člana 70. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 3. sjednici od 26. marta 2008. godine, donijelo je 1 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/08 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/08 Srijeda, 7.5.2008. ODLUKU1 O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O JEDINSTVENOM REGISTRU TRANSAKCIJSKIH RAČUNA U BOSNI I HERCEGOVINI Član 1. U Odluci o Jedinstvenom registru transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", 27/04, 15/06 i 31/06), u članu 7. stav 2. briše se. Član 2. Iza člana 8. dodaje se novi član 9. koji glasi: "Centralna banka može korisnicima podataka iz Jedinstvenog registra računa u BiH utvrđenim ovom Odlukom uskratiti pravo na korištenje podataka i isključiti svakog korisnika, privremeno ili trajno, ukoliko se ne pridržava uvjeta o korištenju podataka propisanih ovom Odlukom, odnosno ukoliko ocijeni da bi njegovo dalje korištenje podacima iz Jedinstvenog registra računa u BiH moglo uticati na rad Jedinstvenog registra računa u BiH, u cjelini. Centralna banka može pravo iz stava 1. ovog člana uskratiti bankama i u slučaju da banke ne vrše blagovremeno ažuriranje podataka, odnosno i nakon upozorenja Centralne banke ne dostavljaju sve zahtijevane podatke u Jedinstveni registar računa u BiH. Ovlašćuje se guverner Centralne banke da nakon što se utvrdi povreda, posebnim aktom u svakom pojedinačnom slučaju, donese odgovarajuću mjeru korisniku podataka koji podatke iz Jedinstvenog registra računa u BiH koristi suprotno odredbama ove Odluke. Akt iz stava 3. ovog člana Centralna banka dostavlja nadležnoj agenciji za bankarstvo." Član 3. Dosadašnji članovi 9, 10. i 11, postaju članovi 10, 11. i 12. Član 4. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke UV broj 318/08 Bosne i Hercegovine 26. marta 2008. godine Guverner Sarajevo mr. Kemal Kozarić, s. r. Na osnovi članka 58. i članka 70. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07), Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 3. sjednici od 26. ožujka 2008. godine, donijelo je ODLUKU2 O IZMJENI I DOPUNI ODLUKE O JEDINSTVENOM REGISTRU TRANSAKCIJSKIH RAČUNA U BOSNI I HERCEGOVINI Članak 1. U Odluci o Jedinstvenom registru transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", 27/04, 15/06 i 31/06), u članku 7. stavku 2. briše se. Članak 2. Iza članka 8. dodaje se novi članak 9. koji glasi: Srijeda, 7.5.2008. Broj 24 – Strana 149 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Centralna banka može korisnicima podataka iz Jedinstvenog registra računa u BiH utvrđenim ovom Odlukom uskratiti pravo na korištenje podataka i isključiti svakog korisnika, privremeno ili trajno, ukoliko se ne pridržava uvjeta o korištenju podataka propisanih ovom Odlukom, odnosno ukoliko ocijeni da bi njegovo dalje korištenje podacima iz Jedinstvenog registra računa u BiH moglo utjecati na rad Jedinstvenog registra računa u BiH, u cjelini. Centralna banka može pravo iz stavka 1. ovog članka uskratiti bankama i u slučaju da banke ne vrše blagovremeno ažuriranje podataka, odnosno i nakon upozorenja Centralne banke ne dostavljaju sve zahtijevane podatke u Jedinstveni registar računa u BiH. Ovlašćuje se guverner Centralne banke da nakon što se utvrdi povreda, posebnim aktom u svakom pojedinačnom slučaju, donese odgovarajuću mjeru korisniku podataka koji podatke iz Jedinstvenog registra računa u BiH koristi suprotno odredbama ove Odluke. Akt iz stavka 3. ovog članka Centralna banka dostavlja nadležnoj agenciji za bankarstvo." Članak 3. Dosadašnji članci 9, 10. i 11. postaju članci 10, 11. i 12. Članak 4. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". UV broj 318/08 26. ožujka 2008. godine Sarajevo Predsjedatelj Upravnog vijeća Centralne banke Bosne i Hercegovine Guverner mr. Kemal Kozarić, v. r. Na osnovu članova 58. i 70. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07) i člana 52. Pravilnika Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 120/05 od 29. juna 2005. godine, Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 3. sjednici od 26. marta 2008. godine, donijelo je ODLUKU1 O DOPUNI ODLUKE O CENTRALNOM REGISTRU KREDITA POSLOVNIH SUBJEKATA I FIZIČKIH LICA U BOSNI I HERCEGOVINI Član 1. U Odluci o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", 105/06 i 33/07), iza člana 8. dodaje se novi član 9. koji glasi: "Centralna banka može korisnicima podataka iz Centralnog registra kredita utvrđenim ovom Odlukom uskratiti pravo na korištenje podataka i isključiti svakog korisnika, privremeno ili trajno, ukoliko se ne pridržava uvjeta o korištenju podataka propisanih ovom Odlukom, odnosno ukoliko ocijeni da bi njegovo dalje korištenje podacima iz Centralnog registra kredita moglo uticati na rad Centralnog registra kredita u cjelini. Centralna banka može pravo iz stava 1. ovog člana uskratiti bankama i u slučaju da banke ne dostavljaju tačne, odnosno ne vrše blagovremeno ažuriranje podataka koje dostavljaju u Centralni registar kredita u skladu sa članom 6. stava 2. ove Odluke. Ovlašćuje se guverner Centralne banke da nakon što se utvrdi povreda, posebnim aktom u svakom pojedinačnom slučaju, donese odgovarajuću mjeru korisniku podataka koji podatke iz Centralnog registra kredita koristi suprotno odredbama ove Odluke. Akt iz stava 2. ovog člana Centralna banka dostavlja nadležnoj agenciji za bankarstvo." Član 2. Dosadašnji članovi 9, 10, 11. i 12. postaju članovi 10, 11, 12. i 13. Član 3. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Predsjedavajući Upravnog vijeća Centralne banke UV broj 319/08 Bosne i Hercegovine 26. marta 2008. godine Guverner Sarajevo mr. Kemal Kozarić, s. r. Na osnovi članaka 58. i 70. Zakona o Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/97, 29/02, 13/03, 14/03, 9/05, 76/06 i 32/07) i članka 52. Pravilnika Centralne banke Bosne i Hercegovine, UV broj 120/05 od 29. lipnja 2005. godine, Upravno vijeće Centralne banke Bosne i Hercegovine, na 3. sjednici od 26. ožujka 2008. godine, donijelo je ODLUKU2 O DOPUNI ODLUKE O CENTRALNOM REGISTRU KREDITA POSLOVNIH SUBJEKATA I FIZIČKIH OSOBA U BOSNI I HERCEGOVINI Članak 1. U Odluci o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih osoba u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", 105/06 i 33/07), iza članka 8. dodaje se novi članak 9. koji glasi: 1 2 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/08 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 28/08 Broj 24 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. "Centralna banka može korisnicima podataka iz Centralnog registra kredita utvrđenim ovom Odlukom uskratiti pravo na korištenje podataka i isključiti svakog korisnika, privremeno ili trajno, ukoliko se ne pridržava uvjeta o korištenju podataka propisanih ovom Odlukom, odnosno ukoliko ocijeni da bi njegovo dalje korištenje podacima iz Centralnog registra kredita moglo utjecati na rad Centralnog registra kredita u cjelini. Centralna banka može pravo iz stavka 1. ovog članka uskratiti bankama i u slučaju da banke ne dostavljaju točne, odnosno ne vrše blagovremeno ažuriranje podataka koje dostavljaju u Centralni registar kredita u skladu sa člankom 6. stavom 2. ove Odluke. Ovlašćuje se guverner Centralne banke da nakon što se utvrdi povreda, posebnim aktom u svakom pojedinačnom slučaju, donese odgovarajuću mjeru korisniku podataka koji podatke iz Centralnog registra kredita koristi suprotno odredbama ove Odluke. Akt iz stavka 2. ovog članka Centralna banka dostavlja nadležnoj agenciji za bankarstvo." nabavka goriva i maziva nabavka kancelarijskog, elektro, vodovodnog materijala, autodijelova, materijala za bravariju i krečenje. Po okončanju postupka nabavke metodom otvorenog postupka ili konkurentskih zahtjeva, Komisija će predložiti direktoru Zavoda zaključenje ugovora sa najpovoljnijim ponuđačem. Članak 2. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-14-194/08 21. januara/siječnja 2008. godine Direktor Tuzla Hasan Hodžić, s. r. Dosadašnji članci 9, 10, 11. i 12. postaju članci 10, 11, 12. i 13. Članak 3. Ova Odluka stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a objavit će se i u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH". Predsjedatelj Upravnog vijeća Centralne banke UV broj 319/08 Bosne i Hercegovine 26. ožujka 2008. godine Guverner Sarajevo mr. Kemal Kozarić, s. r. KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD POLUOTVORENOG TIPA U TUZLI Na osnovu člana 123. stav 7. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98 i 42/99), člana 7. Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 45/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i člana 21. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli, direktor Zavoda donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE I. Imenuje se Komisija za provođenje postupaka javnih nabavki u sastavu: 1. KASIM SUBAŠIĆ - predsjednik Komisije 2. ZIJAD BAŠIĆ - član Komisije 3. FIKRET BRKOVIĆ - član Komisije 4. EMINA DELIĆ - tehničko lice II. Komisija ima zadatak da za potrebe Zavoda provede postupke javnih nabavki u skladu sa odredbama ZJN i to: – osiguranje imovine i opreme KPZ i P. J. "Kozlovac" – osiguranje uposlenika i osuđenih osoba – osiguranje voznog parka – nabavka lijekova – nabavka hrane za osuđene osobe za 2008. godinu – – III. Komisija će poslove iz tačke II ove Odluke obaviti u periodu I - IV. 2008. godine. IV. Predsjednik, članovi Komisije i tehničko lice imaju pravo na naknadu koja će biti utvrđena posebnim rješenjem direktora Zavoda na prijedlog predsjednika Komisije. V. Na osnovu člana 123. stav 7. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/98 i 42/99), člana 7. Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH", broj 45/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i člana 34. Pravilnika o javnim nabavkama KPZ - Tuzla, direktor Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli, donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA NABAVKE I. Imenuje se Komisija za provođenje postupaka javne nabavke putem otvorenog postupka za dostavljanje ponuda za: – adaptaciju i sanaciju dijela osuđeničke zgrade KPZ Tuzla (II-faza dio prizemlja - ženski odjel) i – za postupke javnih nabavki metodom konkurentskih zahtjeva i metodom direktnih sporazuma do kraja 2008. godine, u sastavu: 1. KASIM SUBAŠIĆ - predsjednik Komisije 2. ZIJAD BAŠIĆ - član Komisije 3. FIKRET BRKOVIĆ - član Komisije 4. EMINA DELIĆ - tehničko lice II. Zadatak Komisije je da provede postupak-postupke nabavki iz tačke I ove Odluke u svemu prema odredbama ZJN i drugim podzakonskim aktima, i nakon okončanog postupka-postupaka da prijedlog direktoru KPZ za donošenje konačne odluke, odnosno zaključenja ugovora. III. Naknada članovima Komisije i tehničkom licu utvrđivat će se posebnim rješenjem direktora KPZ, a u skladu sa tačkom V. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe. IV. Ova Odluka objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH", a stupa na snagu danom donošenja. Broj 01-14-1952/08 25. aprila/travnja 2008. godine Direktor Tuzla Hasan Hodžić, s. r. Srijeda, 7.5.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 24 – Strana 151 SADRŽAJ DOM NARODA PARLAMENTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 447 Deklaracija o slobodnom novinarstvu (bosanski jezik) Deklaracija o slobodnom novinarstvu (hrvatski jezik) Deklaracija o slobodnom novinarstvu (srpski jezik) 1 1 2 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 448 Odluka o davanju saglasnosti na Odluku Nadzornog odbora JP Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo o raspisivanju konkursa za izbor i imenovanje direktora JP Direkcija cesta Federacije BiH d.o.o. Sarajevo 449 Rješenje o imenovanju predsjednika i članova privremenog Nadzornog odbora "Agrokomerc" d.d. Velika Kladuša 2 3 FEDERALNO MINISTARSTVO FINANSIJA/FINANCIJA 450 Rješenje o formiranju Radne grupe o uspostavi Ekonomskog dijaloga između BiH vlasti i Evropske komisije 3 FEDERALNO MINISTARSTVO POLJOPRIVREDE, VODOPRIVREDE I ŠUMARSTVA 451 Rješenje o izmjeni Rješenja broj 01-14-74-1/08 od 6. 2. 2008. godine 3 FEDERALNO MINISTARSTVO PROSTORNOG UREĐENJA 452 Rješenje o izmjeni Rješenja o formiranju Savjeta prostornog plana Federacije Bosne i Hercegovine 4 FEDERALNO MINISTARSTVO OKOLIŠA I TURIZMA 453 Rješenje broj 05-23-1913/08 4 FEDERALNO MINISTARSTVO ZA PITANJA BORACA/ BRANITELJA I INVALIDA ODBRAMBENOOSLOBODILAČKOG/DOMOVINSKOG RATA 454 Rješenje o imenovanju Komisije 455 Rješenje o imenovanju Komisije 4 5 FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Rješenje o obrazovanju Komisije Rješenje o dopuni Rješenja o obrazovanju Komisije Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 5 6 6 SUDSKA POLICIJA Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 6 REGULATORNA KOMISIJA ZA ELEKTRIČNU ENERGIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE - FERK Rješenje broj 06-03-98-12/2/08 (bosanski jezik) Rješenje broj 06-03-98-12/2/08 (hrvatski jezik) Rješenje broj 06-03-98-12/2/08 (srpski jezik) Rješenje broj 06-03-1245-18/21/07 (bosanski jezik) Rješenje broj 06-03-1245-18/21/07 (hrvatski jezik) Rješenje broj 06-03-1245-18/21/07 (srpski jezik) 7 9 11 13 15 17 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke Rješenje o formiranju Komisije za provođenje ispita za sticanje dodatnog ovlaštenja APP LQ Mostar 19 19 Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 19 20 20 21 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Odluka broj AP 1000/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1000/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1000/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1079/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1079/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1079/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1084/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1084/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1084/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1280/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1280/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1280/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1281/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1281/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1281/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2228/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2228/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2228/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2310/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2310/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2310/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2349/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2349/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2349/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2422/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2422/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2422/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2482/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2482/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2482/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2633/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2633/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2633/06 (srpski jezik) 21 25 29 33 36 39 42 47 52 57 61 66 70 74 77 80 84 88 92 96 100 104 109 115 120 122 124 125 128 131 134 137 140 CENTRALNA BANKA BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o Jedinstvenom registru transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini (bosanski jezik) Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o Jedinstvenom registru transakcijskih računa u Bosni i Hercegovini (hrvatski jezik) Odluka o dopuni Odluke o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini (bosanski jezik) Odluka o dopuni Odluke o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih osoba u Bosni i Hercegovini (hrvatski jezik) 143 144 144 144 KAZNENO-POPRAVNI ZAVOD POLUOTVORENOG TIPA U TUZLI Rješenje o imenovanju Komisije Rješenje o imenovanju Komisije za nabavke 145 145 Broj 24 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 7.5.2008. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju jvnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku