Aktio

O imenovanju stalne Komisije za internu kontrolu i nadzor u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke

338 Na osnovu tačaka I. i II. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 4/08), te člana 28. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, broj 08-02-3-3965/07 od 17. jula 2007. godine, federalna ministrica obrazovanja i nauke donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU STALNE KOMISIJE ZA INTERNU KONTROLU I NADZOR U FEDERALNOM MINISTARSTVU OBRAZOVANJA I NAUKE I. U stalnu Komisiju za internu kontrolu i nadzor u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke imenuju se: 1. EMINA PANDŽO-HASANBEGOVIĆ, predsjednica 2. DAVORKA JUKIĆ, član 3. AIDA AVDIĆ, član II. Zadatak Komisije za internu kontrolu i nadzor je da nadgleda zakonitost rada i provođenja internih kontrolnih postupaka i procedura koja su donesena i primjenjuju se u Ministarstvu, utvrđenih Pravilnikom o internoj kontroli i nadzoru Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, br. 08-02-3-5/06 od 4.1. 2006. godine i 06-02-3-6302/070 od 15. 11. 2007. godine. III. Za učešće u radu Komisije, predsjednici i članovima Komisije, pripada naknada u skladu sa odredbama tačke V. Odluke o načinu obrazovanja i visini naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07 i 4/08). Visinu naknade posebnim rješenjem utvrđuje federalna ministrica obrazovanja i nauke na prijedlog predsjednice Komisije. IV. Ovo Rješenja stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 06-34-10-4400/08 26. marta/ožujka 2008. godine Ministrica Mostar Meliha Alić, s. r. SUDSKA POLICIJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 4. stavka 2. Zakona o sudskoj policiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/96 i 37/04), točke 1. stavka 2. alineje 3. i točke 2. stavka 1. alineje 5. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07), članaka 18., 19. i 25. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova Sudske policije u Federaciji Bosne i Hercegovine, broj Su-sp-19/06 od 14. ožujka 2006. godine, i točke III Odluke o nabavci roba i usluga, broj Sp-01-463-1/07 od 27. ožujka 2008. godine, glavni zapovjednik Sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVE I. Imenuje se Komisija za javne nabave (u daljnjem tekstu: Komisija), u sastavu: 1. MARIJAN BILETIĆ, predsjednik Komisije, službenik Sudske policije FBiH; 2. FUAD SKOMORAC, član Komisije, službenik Sudske policije FBiH; 3. MIHAJLO TVRTKOVIĆ, član Komisije, namještenik Vrhovnog suda FBiH; 4. HARIS MRŠEVIĆ, sekretar Komisije, službenik Sudske policije FBiH. II. Zadatak Komisije je da: 1. U ime Sudske policije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sudska policija) provede nabavu roba metodom pregovaračkog postupka prema Odluci broj Sp-01-488/08 od 21. 3. 2008. godine; 2. U ime Sudske policije objavi Obavještenje o javnoj nabavi roba i usluga, prema Odluci o nabavi roba i usluga Sp-01-463-1/08 od 27. 3. 2008. godine; 3. Prije objavljivanja pripremi tendersku dokumentaciju u skladu sa odredbama zakona i podzakonskim aktima; 4. Utvrdi metodologiju o kriterijima i potkriterijima za dodjelu ugovora; 5. Otvori ponude na javnom otvaranju ponuda i zapisnik o otvaranju ponuda dostavi svim ponuđačima odmah ili najkasnije u roku od 3 dana, računajući od vremena otvaranja ponuda; 6. U skladu sa utvrđenim kriterijima analizira sve ponude po svakom zadatom elementu, i menadžmentu Sudske policije dostavi: – preporuku po lotovima, navodeći razloge za izdavanje takve preporuke; – izvještaj o radu Komisije koji sadrži broj i predmet sastanaka Komisije; – potpisane zapisnike sa sastanaka Komisije u koje se unosi: – odluke Komisije; – razlozi na osnovu kojih je Komisija donijela odluku; – obrazloženi stav svakog člana Komisije s izdvojenim mišljenjem. III. Svaki član Komisije može učestvovati u radu Komisije, tek nakon što potpiše: – izjavu o nepristrasnosti u odnosu na ponuđače, i – izjavu o povjerljivosti. IV. Sekretar Komisije nema pravo glasa i vrši: – administrativne poslove za Komisiju; – priprema zapisnike sa sastanaka Komisije; – priprema izvještaje o radu Komisije; – vodi dokumentaciju, i – vrši druge poslove koje zahtijeva predsjedavajući Komisije. V. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za javnu nabavu ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. VI. Komisija ima pravo na naknadu, koja će se u skladu sa važećim propisima, utvrditi naknadno, odnosno po završetku poslova. Broj 18 – Strana 50 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i ima se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj Sp-01-463-2/08 27. ožujka/marta 2008. godine Sarajevo Glavni zapovjednik Sudske policije FBiH Edin Vehabović, v. r. FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Na osnovu člana 30. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05), a u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalne uprave policije donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU RADNE GRUPE I. Imenuje se radna grupa za izradu Nacrta zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima u sljedećem sastavu: 1. ALIJA KAZIĆ, predsjednik Komisije, 2. DRAGOLJUB TOMIĆ, član Komisije, 3. DAMIR ČEŠKIĆ, član Komisije, 4. ŠUHRETA BJELIĆ, član Komisije Administrativno-tehničke poslove za potrebe radne grupe obavljat će MUNEVERA KOVAČEVIĆ. II. Zadatak radne grupe je da sačini Nacrt zakona o minimalnim mjerama zaštite u poslovanju s gotovim novcem i vrijednostima. III. Rok za obavljanje poslova i zadataka iz tačke II ovog Rješenja je 30 dana od dana obrazovanja radne grupe. Srijeda, 9.4.2008. RJEŠENJE O OBRAZOVANJU KOMISIJE ZA NAKNADU ŠTETE I. Obrazuje se Komisija za nadoknadu štete u slijedećem sastavu: 1. MAIDA ČUSTOVIĆ, predsjednik Komisije 2. VELHIDA LIKIĆ, član Komisije 3. KATARINA BUNTIĆ, član Komisije 4. MUNEVERA KOVAČEVIĆ, tehničko lice II. Zadatak Komisije iz tačke I ovog Rješenja je da utvrđuje postojanje štete, njen iznos i okolnosti pod kojim je učinjena kao i rokove i način na koji će biti nadoknađena, a koju prouzrokuju policijski službenici, namještenici i državni službenici Federalne uprave policije. III. Komisija će u predloženom sastavu raditi do kraja 2008. godine i dužna je o svom radu sačiniti Zapisnik i isti sa izvještajem dostaviti direktoru Federalne uprave policije koji će odlučiti o nadoknadi štete. IV. Naknada za učešće u radu Komisije, predsjedniku, članovima i tehničkom licu Komisije utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), nakon završenog posla i predatog izvještaja o radu Komisije od strane predsjednika Komisije. V. Ovo Rješenje stupa na snagu sa danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 09-10/4-14-7-1018 Direktor 25. marta/ožujka 2008. godine Glavni generalni inspektor Sarajevo Zlatko Miletić, s. r. FEDERALNA UPRAVA CIVILNE ZAŠTITE IV. Naknada predsjedniku, članovima i tehničkom licu za učešće u radu radne grupe utvrdit će se posebnim rješenjem u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08) na prijedlog predsjednika Komisije a nakon predatog izvještaja o radu. Na osnovu člana 6. stav 6. Pravilnika o nabavci roba, vršenju usluga i ustupanju radova, broj 01-02-2-90/05 od 9. marta 2005. godine, te tačke I stav 2. alineja 3. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07 i 84/07), direktor Federalne uprave civilne zaštite donosi slijedeće V. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". O FORMIRANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE 1. Formira se Komisija za javnu nabavku koja će organizovati sve potrebne poslove za nabavku sredstava i opreme za Program proširenja funkcionalne namjene deminerskih timova FUCZ u specijalizirane jedinice/ postrojbe civilne zaštite u sastavu: – MAIDA MEKIĆ-SKROBANOVIĆ, predsjednik – SEJMEN KJAZIM, član – FEVZIJA HAJDERAGIĆ, član – FRANO MILIĆ, sekretar 2. Komisija iz tačke 1. ovog Rješenja je dužna izraditi tendersku dokumentaciju u skladu sa odredbama člana 13. do 19. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 49/04, 19/05, 3/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06) i člana 10. Upustva o primjeni Zakona o javnim nabavkama ("Službeni glasnik BiH ", broj 3/05), te Broj 09-02-1-969 18. marta/ožujka 2008. godine Sarajevo Direktor Glavni generalni inspektor Zlatko Miletić, s. r. Na osnovu člana 28. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) i tačke II Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalne uprave policije donosi RJEŠENJE Srijeda, 9.4.2008. Broj 18 – Strana 51 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izvršiti odabir najpovoljnijeg ponuđača na tenderu koji će se provesti za nabavku sredstava i opreme za program proširenja funkcionalne namjene deminerskih timova FUCZ u specijalizirane jedinice/postrojbe civilne zaštite. 3. Nakon okončanog postupka, komisija je obavezna dati preporuku direktoru, sa kojim ponuđačem se može zaključiti ugovor, zajedno sa izvještajem o radu i razlozima izdavanja takve preporuke. 4. Komisija djeluje od dana donošenja rješenja o njenom formiranju do okončanja svih poslova vezanih za javnu nabavku ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. 5. Komisija radi u punom sastavu, a odluke donosi prostom većinom glasova, putem javnog glasanja, s tim da sekretar Komisije nema pravo glasa. 6. Rok za provođenje nabavke iz tačke 2. ovog Rješenja iznosi 90 dana. 7. Članovima Komisije i sekretaru za rad u Komisiji pripada naknada, u skladu sa tačkom V Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07 i 84/07), o čemu će se donijeti posebno rješenje. 8. Danom stupanja na snagu ovog Rješenja prestaje da važi rješenje broj 10-49-54-1/08 od 06.02.2008. godine. 9. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 10-49-54-3/08 28. marta/ožujka 2008. godine Direktor Sarajevo Alija Tihić, s. r. POREZNA UPRAVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu tačke I Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade F BiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe V broj 770/07 od 25. oktobra 2007. godine i tačke III Plana prijema volontera u Poreznoj upravi Federacije BiH za 2008. godinu, direktor Porezne uprave F BiH donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU ČLANOVA KOMISIJE ZA IZBOR VOLONTERA U POREZNU UPRAVU FBiH I. U Komisiju za izbor volontera u Poreznu upravu Federacije BiH, po javnom pozivu od 7. 3. 2008. godine imenuju se: 1. ENISA JAŽIĆ, dipl. pravnik - predsjednik Komisije 2. JADRANKA OSTOJIĆ, dipl. pravnik - član Komisije 3. AIDA HAKALOVIĆ, dipl. pravnik - član Komisije II. Zadatak Komisije je: – da razmotri sve prijave podnesene na javni poziv za izbor volontera sa VSS u svim organizacionim jedinicama Porezne uprave Federacije BiH; – utvrdi listu kandidata koji ispunjavaju sve uvjete javnog poziva i listu kandidata koji ne ispunjavaju sve uvjete javnog poziva; – da organizuje testiranje i intervju sa kandidatima. III. Komisija je dužna sačiniti zapisnik o utvrđenom. IV. Članovima Komisije pripada naknada u visini propisanoj tačkom V. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade FBiH i rukovoditelja federalnih organa državne službe V broj 770/07 od 25. oktobra 2007. godine i ista će se utvrditi posebnim rješenjem. V. Rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 10/04-1-34-925/08-J.O.m 20. marta/ožujka 2008. godine Direktor Sarajevo Midhat Arifović, s. r. ZAVOD ZA KONTROLU LIJEKOVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 57. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i tačke IX Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 15/98 i 48/00), Upravni odbor Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 8. oktobra 2007. godine, donio je STATUT ZAVODA ZA KONTROLU LIJEKOVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. (Osnovna odredba) Ovim Statutom uređuju se pitanja od značaja za ostvarivanje djelatnosti Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod), koja nisu utvrđena Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i drugim zakonima, i to: – pravni položaj Zavoda, – naziv i sjedište Zavoda, – pečat i štambilj Zavoda, – osnivač Zavoda, međusobne obaveze osnivača i Zavoda, – predstavljanje i zastupanje, – djelatnost Zavoda, – odgovornost za obaveze, – sredstva za rad Zavoda, – obaveze usklađivanja rada Zavoda sa međunarodnim standardima i propisima iz oblasti kontrole lijekova, – organizacija Zavoda, – organ upravljanja, rukovođenja i drugi organi u Zavodu, – unutrašnji nadzor, – zdravstveno-inspekcijski nadzor, – ostvarivanje prava i odgovornosti zaposlenika Zavoda, – opći akti Zavoda, – javnost rada, – poslovna i profesionalna tajna, – prijelazne i završne odredbe, – druga pitanja od značaja za rad i poslovanje Zavoda. Član 2. (Pravni položaj) Zavod je zdravstvena ustanova koja se osniva za obavljanje djelatnosti iz oblasti kontrole lijekova za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine na način, u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ( "Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i drugim propisima. Zavod ima svojstvo pravnog lica i upisuje se u sudski registar kod nadležnog suda upisa. Član 3. (Naziv i sjedište) Zavod posluje pod nazivom: Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine. Skraćeni naziv Zavoda je: Federalni zavod za kontrolu lijekova. Broj 18 – Strana 52 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH O promjeni naziva odlučuje Upravni odbor uz saglasnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Osnivač). Član 4. Sjedište Zavoda je u Sarajevu, ul. Maršala Tita broj 9. O promjeni sjedišta odlučuje Upravni odbor uz saglasnost Osnivača. Član 5. (Pečat i štambilj Zavoda) Zavod u pravnom prometu koristi pečat. Pečat Zavoda je okruglog oblika, promjera 50 mm i 25mm. Sadržaj teksta pečata ispisuje se u koncentričnim krugovima, latiničnim i ćiriličnim pismom i to: "Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, kao i broj pečata". Zavod ima pravo u pravnom prometu koristiti pečat sa grbom Bosne i Hercegovine, saglasno članu 10. Zakona o grbu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/01). Zavod ima i štambilj koji je četvrtastog oblika, dimenzija 55mm x15mm, u kome je u gornjem dijelu upisan tekst iz stava 3. ovog člana, a ispod tekst utvrđen propisima o kancelarijskom poslovanju. Odluku o broju pečata i štambilja, njihovoj upotrebi, načinu čuvanja i uništavanja, donosi direktor/ica Zavoda. Član 6. (Osnivač i način osnivanja) Zavod je osnovan Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Početak rada Zavoda utvrđen je Odlukom o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.15/98 i 48/00). Član 7. (Osnivač Zavoda) Osnivač Zavoda je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine saglasno članu 36. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog federalnog ministra zdravstva: – imenuje i razrješava Upravni odbor Zavoda, – imenuje i razrješava direktora/icu Zavoda za vrijeme ratnog stanja i kada ne postoje uvjeti za rad Upravog odbora. Član 8. (Obaveze Zavoda prema Osnivaču) Obaveza Zavoda prema Osnivaču, a u skladu sa zakonom, aktom o osnivanju i ovim Statutom, su naročito: – obavljanje registrirane djelatnosti primjenom savremenih farmaceutskih postupaka i tehnologija, u cilju zaštite zdravlja ljudi, – osiguranje kadrovskih i drugih pretpostavki potrebnih za prioritetno, kvalitetno i blagovremeno izvršavanje registrovane djelatnosti, – ponašanje prema povjerenim sredstvima sa pažnjom dobrog domaćina, – predlaganje mjera za unaprjeđenje oblasti kontrole lijekova, – obavljanje naučno-istraživačkog rada u oblasti farmaceutike, a naročito u oblasti kontrole lijekova, kao i obrazovanje i stručno usavršavanje i dopunsko obrazovanje zdravstvenih radnika, stalna saradnja sa drugim farmaceutskim i zdravstvenim naučno-istraživačkim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, – podnošenje Osnivaču najmanje jednom godišnje Izvještaja o poslovanju. Član 9. (Odgovornost Zavoda) Za obaveze preuzete u pravnom prometu, Zavod odgovara svom svojom imovinompotpuna odgovornost. Srijeda, 9.4.2008. Član 10. (Predstavljanje i zastupanje) Zavod predstavlja i zastupa direktor/ica, u zemlji i inostranstvu. Direktor/ica zavoda ima sva ovlaštenja u pravnom prometu u okviru djelatnosti upisane u sudski registar, osim: – nastupati kao druga ugovorna strana sa Zavodom i sa Zavodom zaključivati ugovore, – zaključivati ugovore o izvođenju investicijskih radova, nabavci opreme ili roba, čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM. Direktor/ica je ovlašten/na zaključivati ugovore iz stava 2. alineja 2. ovog člana, ako je prethodno o tome donio odluku Upravni odbor. U slučajevima kada pojedinačna vrijednost pokretne imovine prelazi protuvrijednost od 50.000 KM (slovima: pedesethiljada konvertibilnih maraka), za zaključivanje ugovora o sticanju, raspolaganju i otuđivanju pokretne imovine, direktor/ica Zavoda treba pribaviti saglasnost Upravnog odbora. Član 11. (Djelatnost Zavoda) Za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine, a u okviru odobrene djelatnosti Zavod obavlja poslove i zadatke utvrđene u članu 83. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Pored poslova iz prethodnog stava, Zavod je dužan osigurati praćenje savremenih dostignuća u oblasti kontrole lijekova, a naročito u okviru permanentne saradnje sa Evropskim direktoratom za kvalitet lijekova (EDQM), u okviru kojeg se nalazi Mreža službenih laboratorija za kontrolu lijekova (OMCL) i Evropska farmakopeja. Član 12. Saglasno Odluci o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/98), djelatnost Zavoda je: – 75.124 Djelatnost javnih ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu, obrazovne, kulturne i druge društvene usluge, osim obaveznog socijalnog osiguranja na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, – 73.101. Istraživanje i eksperimentalni razvoj u prirodnim znanostima, – 72.30 72.300 Obrada podataka, – 72.4072 400 Izrada i upravljanje bazom podataka – 85.12 Djelatnost medicinske prakse – 85.122 Zdravstveno-preventivna zdravstvena zaštita – Laboratorijska djelatnost kontrole kvaliteta lijeka i ljekovitih sredstava. Član 13. (Promjena djelatnosti) Zavod ne može mijenjati svoju djelatnost, niti vršiti statusne promjene, bez saglasnosti Osnivača. Zavod može predložiti promjenu ili proširenje djelatnosti pod uvjetom da je to u skladu sa ukupnim razvojem farmaceutske, odnosno zdravstvene djelatnosti, te svoju djelatnost prilagođavati i razvijati saglasno tim razvojnim osnovama. Član 14. Zavod može bez upisa u sudski registar, obavljati i druge djelatnosti koje zakonom nisu određene u djelatnosti Zavoda, a koje služe ostvarenju osnovne djelatnosti zavoda, u skladu i na način određen zakonom. Član 15. (Sredstva za rad Zavoda) Sredstva za rad Zavod ostvaruje: – iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine, – ugovorom sa Federalnim ministarstvom zdravstva, – ugovorom sa kantonalnim ministarstvima zdravstva za izvršene usluge – po zahtjevu kantonalnih farmaceutskih inspektora, – ugovorom po osnovu naplate usluga u skladu sa zakonom, Srijeda, 9.4.2008. – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH iz drugih izvora na način i pod uvjetima određenim zakonom, aktom o osnivanju i ovim Statutom, – iz donacija, – po osnovu međunarodnih ugovora ili projekata. Član 16. (Imovina Zavoda) Imovinu Zavoda čine stvari, pokretna i nepokretna imovina, prava i novčana sredstva Osnivača. Imovinu Zavoda čine također stvari, prava i novčana sredstva koja su nakon osnivanja stečena radom i poslovanjem Zavoda, donirana sredstva za obavljanje djelatnosti Zavoda ili pribavljena iz drugih izvora. Imovina Zavoda iz st. 1. i 2. ovog člana su vlasništvo Osnivača. Član 17. Višak prihoda nad rashodima Zavod koristi za obnavljanje i razvoj djelatnosti i edukaciju, kao i standard zaposlenika. Pod razvojem djelatnosti u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijeva se ulaganje sredstava u nabavku savremene opreme, odnosno održavanje i adaptaciju postojećeg prostora za potrebe uvođenja novih metoda rada, edukaciju kadra i standard zaposlenika. Član 18. (Organizacija Zavoda) Zavod djeluje kao jedinstvena organizaciona cjelina. Zavod obavlja poslove iz svoje djelatnosti u slijedećim organizacionim jedinicama: 1. Kabinet direktora/ice, 2. Sektor za osiguranje kvaliteta, 3. Sektor za ocjenu farmaceutskog kvaliteta lijeka, 4. Sektor za kontrolu kvaliteta lijeka, 5. Sektor za razvoj, 6. Sektor za pravne i finansijske poslove. Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, bliže će se urediti unutrašnja organizacija poslova i sistematizacija radnih mjesta Zavoda. Član 19. (Upravni odbor) Organ upravljana u Zavodu je Upravni odbor. Upravni odbor ima devet članova i čine ga predstavnici: – osnivača-pet članova, – stručnih zaposlenika Zavoda - tri člana, – Federalnog ministarstva zdravstvajedan član. Predsjednika i članove Upravnog odbora imenuje i razrješava Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, saglasno članu 50. stav 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Mandat članova Upravnog odbora traje četiri godine i mogu biti ponovno imenovani, a najviše još jedan mandatni period. Član 20. (Razrješenje u Upravnom odboru) Predsjedniku ili članu Upravnog odbora prestaje mandat i prije isteka vremena na koji je imenovan u slijedećim slučajevima: – podnošenjem ostavke na funkciju člana, – opozivom, – prestankom radnog odnosa u Zavodu, odnosno Federalnom ministarstvu zdravstva, ukoliko je isti delegiran u Upravni odbor Zavoda ispred stručnih zaposlenika Zavoda, odnosno Federalnog ministarstva zdravstva, – neopravdanim izostankom sa tri sjednice Upravnog odbora tokom jedne kalendarske godine. Član 21. (Opoziv od strane Osnivača) Predsjednik ili član Upravnog odbora može biti opozvan od strane Osnivača, u slučaju ako: – se ne pridržava uputa i smjernica Osnivača, Broj 18 – Strana 53 – sudjeluje u donošenju nezakonitih odluka ili odluka kojima se nanosi šteta Zavodu, a na to je bio upozoren. Prijedlog za opoziv predsjednika ili člana Upravnog odbora iz stava 1. ovog člana, može podnijeti federalni ministar zdravstva ili drugi nadležni organ ovlašten od strane Osnivača. Odluku o opozivu predsjednika ili člana Upravnog odbora u smislu stava 1. ovog člana donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Član 22. (Nadležnosti Upravnog odbora) Upravni odbor Zavoda obavlja slijedeće poslove: 1. Donosi po prijedlogu direktora/ice Zavoda: – Statut Zavoda, – Poslovnik o radu Upravnog odbora, – Pravilnike i druge opće akte Zavoda, – Plan rada i razvoja Zavoda, – Finansijski plan Zavoda, – Najmanje jednom godišnje podnosi Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda. 2. Odlučuje o: – Imenovanju i razrješenju direktora/ice, uz prethodnu saglasnost Federalnog ministra zdravstva, – Izvještajima o radu i finansijskom poslovanju Zavoda, – Pravima zaposlenika na osnovu prigovora u slučaju kada smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, ili u postupku mirnog rješavanja sporova, – Investicijskim ulaganjima i nabavci osnovnih sredstava Zavoda, a čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Nabavci osnovnih sredstava, izuzev nekretnina čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenika iz radnog odnosa po osnovu žalbi zaposlenika u drugostepenom postupku. 3. Predlaže: – Osnivaču promjenu ili proširenje djelatnosti Zavoda uz prethodno pribavljeno mišljenje federalnog ministra zdravstva, – Direktoru/ici rješenja pojedinih pitanja značajnih za organizaciju rada i poslovanja Zavoda. Član 23. (Način donošenja odluka) Upravni odbor donosi odluke većinom ukupnog broja članova. Upravni odbor radi i odlučuje na sjednicama. Sjednicama Upravnog odbora prisustvuje direktor/ica Zavoda, bez prava odlučivanja. Sjednicama Upravnog odbora, mogu po potrebi, ako to direktor/ica ocijeni, prisustvovati i rukovodioci pojedinih organizacionih jedinica, odnosno drugi stručni zaposlenici, također bez prava odlučivanja. Član 24. Upravni odbor je dužan Osnivaču najmanje jednom godišnje podnijeti Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda. Član 25. (Organ rukovođenja) Organ rukovođenja u Zavodu je direktor/ica. Mandat direktora/ice traje četiri godine. Po isteku mandata ista osoba, na osnovu konkursa može biti ponovo imenovana za direktora/icu Zavoda, a najviše još jedan mandatni period. Direktora/icu imenuje i razrješava Upravni odbor uz saglasnost federalnog ministra zdravstva. Broj 18 – Strana 54 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Direktor/ica je samostalan/na u svom radu i odgovara Upravnom odboru za zakonitost rada i poslovanja, kao i stručni rad Zavoda. Član 26. (Nadležnosti direktora/ice) Direktor/ica u rukovođenju Zavodom obavlja slijedeće poslove i zadatke: – Organizuje rad i rukovodi Zavodom, – Predstavlja i zastupa Zavod i u njegovo ime zaključuje ugovore u zemlji i inostranstvu, u skladu sa zakonom i ovim Statutom, – Poduzima sve pravne radnje u ime i za račun Zavoda, – Predlaže osnove poslovne politike, programe rada i razvoja, – Provodi odluke Upravnog odbora, – Podnosi Upravnom odboru, najmanje jednom godišnje, pismeni Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda, – Imenuje i razrješava rukovodioce organizacionih jedinica-sektora, – Zaključuje ugovore o radu sa zaposlenicima u skladu sa zakonom, ovim Statutom i općim aktima Zavoda, – Utvrđuje raspored zaposlenika Zavoda, – Odlučuje o drugim pitanjima u vezi sa radom zaposlenika, – Odobrava službena putovanja zaposlenika, – Osniva stručne komisije kao pomoć u vođenju poslova Zavoda, – Obavlja i druge poslove utvrđene zakonom, ovim statutom i drugim općim aktima Zavoda. Član 27. Direktor/ica je dužan/na, da obustavi od izvršenja opći akt koji je u nesaglasnosti sa ustavom ili je u suprotnosti sa zakonom, kao i pojedinačni akt koji je u suprotnosti sa zakonom, ili kojim se Zavodu nanosi šteta. O obustavi od izvršenja akta u slučaju iz stava 1. ovog člana, direktor/ica je dužan/na obavijestiti nadležni organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitošću rada Zavoda. Član 28. (Zastupanje Zavoda) Direktor/ica, u okviru svojih ovlaštenja utvrđenih zakonom i ovim Statutom, može dati drugoj osobi pisanu punomoć za zastupanje u pravnom prometu. Punomoć iz stava 1. ovog člana može biti specijalna ili generalna. Obim i trajanje punomoći određuje direktor/ica prilikom njenog izdavanja, a o generalnoj punomoći dužan/na je izvijestiti Upravni odbor. Član 29. Direktor/ica može svojom odlukom, pojedina prava prenijeti i na šefove organizacionih jedinica. Član 30. (Uvjeti za direktora/icu) Direktor/ica Zavoda, pored općih uvjeta propisanih Zakonom o radu za zasnivanje radnog odnosa, treba da ispunjava i slijedeće posebne uvjete: – završen farmaceutski fakultet-VII stepen obrazovanja, – položen specijalistički ispit iz odgovarajuće grane farmacije, iz djelatnosti Zavoda, – pet godina specijalističkog staža iz odgovarajuće grane farmacije, iz djelatnosti Zavoda, – da ima provjerene rezultate u pogledu stručnih i organizacionih sposobnosti, – aktivno znanje jednog svjetskog jezika. Pored uvjeta iz stava 1. ovog člana, kandidati na konkurs treba da predlože viziju, tj. program rada i razvoja Zavoda za mandatni period za koji se javni konkurs odnosi. Srijeda, 9.4.2008. Član 31. (Procedure imenovanja direktora/ice) Upravni odbor donosi odluku o raspisivanju konkusa za direktora/icu Zavoda, najkasnije tri mjeseca prije isteka tekućeg mandata. Konkurs za izbor direktora/ice, objavljuje se u dnevnim glasilima i Službenom listu BiH. Konkurs za imenovanje direktora/ice, mora da sadrži slijedeće: – opće uvjete koje kandidat mora ispunjavati u skladu sa Zakonom o radu, – posebne uvjete, koje kandidat treba ispunjavati, propisane u članu 30. ovog Statuta, – vrijeme za koje se direktor/ica imenuje, – da rok za podnošenje prijava na konkurs ne može biti kraći od osam dana od dana posljednjeg objavljivanja, – da je rok u kojem će svi kandidati biti obaviješteni o rezultatima konkursa 15 dana od dana donošenja odluke o izboru. Član 32. (Vršilac dužnosti direktora/ice) Ako direktor/ica nije imenovan/na u skladu sa zakonom i ovim Statutom u roku od 60 dana od dana isteka konkursnog roka, odluku o postavljenju vršioca dužnosti direktora/ice, donosi Upravni odbor na način i u skladu sa članom 53. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Član 33. (Razrješenje direktora/ice) Direktor/ica može biti razriješen/na dužnosti istekom mandata na koji je imenovan/na. Upravni odbor dužan je razriješiti direktora/icu i prije isteka mandata za koji je imenovan/na, pod uvjetima i na način propisan članom 54. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. U slučaju razrješenja direktora/ice, Upravni odbor je dužan imenovati vršioca dužnosti direktora/ice, kao i da raspiše konkurs za direktora/icu u roku od 30 dana od dana imenovanja vršioca dužnosti direktora/ice Zavoda. Član 34. (Stručno vijeće) Stručno vijeće je savjetodavni organ direktora/ice. Stručno vijeće imenuje direktor/ica, a čine ga rukovodioci organizacionih jedinica-sektora. U radu Stručnog vijeća po potrebi, mogu učestvovati i ostali zdravstveni radnici, odnosno saradnici. Stručno vijeće se sastaje najmanje jednom u 30 dana. Stručno vijeće donosi svoj Poslovnik o radu. Član 35. Stručno vijeće Zavoda obavlja poslove utvrđene članom 56. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Član 36. (Drugi organi Zavoda) Zavod može imati i druge organe ili stručne komisije, stalne ili povremene, ovisno od poslova i zadataka zbog kojih se obrazuju. Organe, odnosno stručne komisije, u smislu stava 1. ovog člana imenuje Upravni odbor. Po potrebe za izvršenje poslova i zadataka iz okvira nadležnosti direktora/ice, određene komisije može imenovati direktor/ica Zavoda. Član 37. (Unutrašnji nadzor) Zavod obavezno provodi unutrašnji nadzor nad stručnim radom svojih organizacionih jedinica - sektora i zdravstvenih radnika. Za stručni rad zdravstvenih i drugih zaposlenika Zavoda odgovorni su rukovodioci organizacionih jedinica-sektora. Za stručni rad Zavoda odgovoran/na je direktor/ica Zavoda. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 38. Unutrašnji nadzor obavljaju zdravstveni i drugi zaposlenici sa dugogodišnjim iskustvom u struci koje imenuje direktor/ica Zavoda na prijedlog Stručnog vijeća. Član 39. (Zdravstveno-inspekcijski nadzor) Nadzor nad primjenom i izvršenjem zakona, drugih propisa i općih akata, kao i nadzor nad stručnim radom Zavoda, odnosno stručnim radom zdravstvenih radnika zaposlenika Zavoda, vrše federalni farmaceutski, odnosno zdravstveni inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove. Član 40. (Ostvarivanje prava) Zaposlenici Zavoda ostvaruju svoja prava, obaveze i odgovornosti u skladu sa Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom i ovim Statutom. Općim aktima Zavoda, a u skladu sa zakonom i ovim Statutom, bliže se uređuja prava i obaveze zaposlenika, način i postupak njihovog ostvarivanja, kao i organ koji odlučuje o njihovim pravima, obavezama i odgovornostima. Zaposleniku se obavezno dostavlja pismeni akt, kojim se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti. Član 41. (Akti Zavoda) Statut je osnovni opći akt Zavoda. Upravni odbor donosi Statut koji podliježe obaveznoj saglasnosti Osnivača. Član 42. Ostali opći akti Zavoda su pravilnici, poslovnici i odluke kojima se uređuju pojedina pitanja iz djelokruga rada Zavoda. Upravni odbor donosi slijedeće opće akte: – Pravilnik o radu, – Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, – Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i ostalim materijalnim pravima zaposlenika, – Pravilnik o unutrašnjem nadzoru nad stručnim radom organizacionih jedinica-sektora, kao i stručnim radom zdravstvenih radnika-zaposlenika, – Poslovnik o radu Upravnog odbora, – Pravilnik o zaštiti na radu, – Pravilnik o protivpožarnoj zaštiti, – Pravilnik o knjigovodstvu, – Pravilnik o finansijskom poslovanju sa računovodstvenom politikom, – Pravilnik o javnim nabavkama, – Pravilnik o profesionalnoj, poslovnoj i službenoj tajni, – i druge pravilnike i opće akte. Član 43. (Javnost rada) Rad Zavoda je javan. Javnost rada ostvaruje se u skladu sa zakonom, Statutom i drugim općim aktima Zavoda. Član 44. Javnost rada Zavoda se ostvaruje dostavljanjem Izvještaja o radu i finansijskom poslovanju Zavoda Osnivaču, kao i objavljivanjem odluka nadležnih organa Zavoda putem oglasne ploče. Član 45. Direktor/ica Zavoda može imenovati osobu ovlaštenu za davanje informacija u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/01). Broj 18 – Strana 55 Član 46. (Poslovna i profesionalna tajna) U interesu čuvanja sigurnosti i uspješnog poslovanja, pojedini podaci o poslovanju, razvoju i odnosima Zavoda, predstavljaju poslovnu, odnosno profesionalnu tajnu i mogu se saopćiti trećim osobama samo na način propisan zakonom, ovim Statutom i drugim općim aktom. Član 47. Poslovnom i profesionalnom tajnom smatraju se one isprave i tajni podaci Zavoda koji se odrede Pravilnikom o profesionalnoj i poslovnoj tajni, a naročito podaci i isprave iz predmeta registrovane djelatnosti Zavoda, čije bi saopćavanje trećoj osobi, zbog prirode, značaja i karaktera tih podataka bilo protivno interesima Zavoda. Član 48. Poslovnom i profesionalnom tajnom ne mogu se proglasiti isprave i podaci, čije saopćavanje nije protivno načelu javnosti rada Zavoda. Član 49. (Obaveza čuvanja tajne) Zaposlenici Zavoda, kao i predsjednik i članovi Upravnog odbora, odnosno druge osobe angažovane u Zavodu na osnovu odgovarajućeg akta, dužni su čuvati poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda. Član 50. Podaci i dokumenti koji čine poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda, saopćit će se na odgovarajućim organima Zavoda, ili neposredno zaposlenicima, uz napomenu da su to tajni podaci. Akti, odnosni dokumenti sa podacima koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, moraju kao takvi posebnim štambiljem biti označeni. Član 51. (Pravilnik o poslovnoj i profesionalnoj tajni) Pravilnikom o poslovnoj i profesionalnoj tajni bliže će se urediti podaci koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, način njihovog čuvanja, organ, odnosno zaposlenik ovlašten za uvid u te podatke, kao i odgovornost za njihovo čuvanje i saopćavanje, odnosno i druga pitanja iz ove oblasti. Član 52. (Dužnost čuvanja poslovne i profesionalne tajne) Dužnost čuvanja poslovne i profesionalne tajne ne prestaje prestankom radnog odnosa ili funkcije u Zavodu, a traje tri godine po raskidu ugovora o radu, odnosno ugovora ili odluke o postavljenju ili imenovanju na određenu funkciju u Zavodu. Povreda poslovne ili profesionalne tajne predstavlja tešku povredu radne dužnosti, a u određenim slučajevima je i krivično djelo. Član 53. (Vođenje zapisnika) Na sjednicama Upravnog odbora, Stručnog vijeća i drugih organa Zavoda, obavezno se vodi i sačinjava zapisnik o njihovom radu. Zapisnik sadrži datum održavanja sjednice, redni broj sjednice, prisutne, odnosno odsutne osobe sa sjednice, mjesto i vrijeme održavanja sjednice, dnevni red i usvojene zaključke, kao i rezultate izjašnjavanja tj. glasanja. Zapisnik potpisuje osoba koja je rukovodila sjednicom, kao i osoba koja je vodila zapisnik, a kada organ sa čije se sjednice vodi zapisnik odluči, zapisnik potpisuje i ovjerivač zapisnika. Član 54. (Čuvanje zapisnika) Zapisnik ima karakter javne isprave i mora se čuvati u arhivi saglasno propisanom roku o arhivskoj građi. Član 55. Sva finansijska dokumentacija, podaci o investicijskim ulaganjima, projekti, razvojni planovi, kao i drugi dokumenti Broj 18 – Strana 56 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH administrativnog poslovanja, čuvaju se prema posebnim propisima o čuvanju arhivske građe. Član 56. (Obaveza čuvanja dokumentacije) Određena stručna dokumentacija u vezi obavljene kontrole kvaliteta lijekova je trajne vrijednosti i ne može se uništiti i otuđiti bez znanja i odobrenja podnosioca zahtjeva za kontrolu kvalitete. Član 57. (Prijelazna odredba) Do donošenja akata propisanih ovim Statutom, a koji će osigurati njegovu provedbu, primjenjivat će se odgovarajući opći akti koji su na snazi. Član 58. Svi opći akti Zavoda, uskladit će se sa ovim Statutom u roku od 90 dana od dana njegovog donošenja. Član 59. (Završna odredba) Danom stupanja na snagu ovog Statuta prestaje primjena Statuta Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, broj 10-01-1-53-67/06 od 20.12.2006. godine. Član 60. (Stupanje na snagu) Ovaj Statut stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a po prethodno dobijenoj saglasnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Predsjednik Upravnog odbora Broj 01-O-914/07 Redovni profesor farmakologije 16. oktobra 2007. godine i toksikologije Sarajevo prof. dr. Jasenko Karamehić, s. r. Temeljem članka 57. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i točke IX Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/98 i 48/00), Upravno vijeće Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 8. listopada 2007. godine, donijelo je STATUT ZAVODA ZA KONTROLU LIJEKOVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. (Temeljna odredba) Ovim Statutom uređuju se pitanja od značaja za ostvarivanje djelatnosti Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zavod), koja nisu utvrđena Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i drugim zakonima, i to: – pravni položaj Zavoda, – naziv i sjedište Zavoda, – pečat i štambilj Zavoda, – osnivač Zavoda, međusobne obveze osnivača i Zavoda, – predstavljanje i zastupanje, – djelatnost Zavoda, – odgovornost za obveze, – sredstva za rad Zavoda, – obveze usklađivanja rada Zavoda sa međunarodnim standardima i propisima iz oblasti kontrole lijekova, – ustrojstvo Zavoda, – organ upravljanja, rukovođenja i drugi organi u Zavodu, – unutarnji nadzor, – zdravstveno-inspekcijski nadzor, – ostvarivanje prava i odgovornosti djelatnika Zavoda, – opći akti Zavoda, – – – – Srijeda, 9.4.2008. javnost rada, poslovna i profesionalna tajna, prijelazne i završne odredbe, druga pitanja od značaja za rad i poslovanje Zavoda. Članak 2. (Pravni položaj) Zavod je zdravstvena ustanova koja se osniva za obavljanje djelatnosti iz oblasti kontrole lijekova za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine na način, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i drugim propisima. Zavod ima svojstvo pravne osobe i upisuje se u sudski registar kod nadležnog suda upisa. Članak 3. (Naziv i sjedište) Zavod posluje pod nazivom: Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine. Skraćeni naziv Zavoda je: Federalni zavod za kontrolu lijekova. O promjeni naziva odlučuje Upravni odbor uz suglasnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnivač). Članak 4. Sjedište Zavoda je u Sarajevu, ul. Maršala Tita broj 9. O promjeni sjedišta odlučuje Upravno vijeće uz suglasnost Osnivača. Članak 5. (Pečat i štambilj Zavoda) Zavod u pravnom prometu koristi pečat. Pečat Zavoda je okruglog oblika, promjera 50 mm i 25mm. Sadržaj teksta pečata ispisuje se u koncentričnim krugovima, latiničnim i ćiriličnim pismom, i to: "Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, kao i broj pečata". Zavod ima pravo u pravnom prometu koristiti pečat sa grbom Bosne i Hercegovine, suglasno članku 10. Zakona o grbu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/01). Zavod ima i štambilj koji je četvrtastog oblika, dimenzija 55mm x l5mm, u kome je u gornjem dijelu upisan tekst iz stavka 3. ovog članka, a ispod tekst utvrđen propisima o uredskom poslovanju. Odluku o broju pečata i štambilja, njihovoj uporabi, načinu čuvanja i uništavanja, donosi ravnatelj/ica Zavoda. Članak 6. (Osnivač i način osnivanja) Zavod je osnovan Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Početak rada Zavoda utvrđen je Odlukom o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 15/98 i 48/00). Članak 7. (Osnivač Zavoda) Osnivač Zavoda je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine suglasno članku 36. stavak 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog federalnog ministra zdravstva: – imenuje i razrješava Upravno vijeće Zavoda, – imenuje i razrješava ravnatelja/icu Zavoda za vrijeme ratnog stanja i kada ne postoje uvjeti za rad Upravog vijeća. Članak 8. (Obveze Zavoda prema Osnivaču) Obveza Zavoda prema Osnivaču, a sukladno zakonu, aktu o osnivanju i ovom Statutu, su naročito: – obavljanje registrirane djelatnosti primjenom suvremenih farmaceutskih postupaka i tehnologija, u cilju zaštite zdravlja ljudi, Srijeda, 9.4.2008. – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH osiguranje kadrovskih i drugih pretpostavki potrebnih za prioritetno, kvalitetno i blagovremeno izvršavanje registrirane djelatnosti, – ponašanje prema povjerenim sredstvima sa pažnjom dobrog domaćina, – predlaganje mjera za unaprijeđenje oblasti kontrole lijekova, – obavljanje znanstveno-istraživačkog rada u oblasti farmaceutike, a naročito u oblasti kontrole lijekova, kao i obrazovanje i stručno usavršavanje i dopunsko obrazovanje zdravstvenih djelatnika, stalna suradnja sa drugim farmaceutskim i zdravstvenim znanstvenoistraživačkim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, – podnošenje Osnivaču najmanje jednom godišnje izvješća o poslovanju. Članak 9. (Odgovornost Zavoda) Za obveze preuzete u pravnom prometu, Zavod odgovara svom svojom imovinom - potpuna odgovornost. Članak 10. (Predstavljanje i zastupanje) Zavod predstavlja i zastupa ravnatelj/ica, u zemlji i inozemstvu. Ravnatelj/ica Zavoda ima sva ovlaštenja u pravnom prometu u okviru djelatnosti upisane u sudski registar, osim: – nastupati kao druga ugovorna strana sa Zavodom i sa Zavodom zaključivati ugovore, – zaključivati ugovore o izvođenju investicijskih radova, nabavi opreme ili roba, čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM. Ravnatelj/ica je ovlašten/na zaključivati ugovore iz stavka 2. alineja 2. ovog članka, ako je prethodno o tome donijelo odluku Upravno vijeće. U slučajevima kada pojedinačna vrijednost pokretne imovine prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, za zaključivanje ugovora o stjecanju, raspolaganju i otuđivanju pokretne imovine, ravnatelj/ica Zavoda treba pribaviti suglasnost Upravnog vijeća. Članak 11. (Djelatnost Zavoda) Za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine, a u okviru odobrene djelatnosti Zavod obavlja poslove i zadatke utvrđene u članku 83. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Pored poslova iz prethodnog stavka, Zavod je dužan osigurati praćenje suvremenih dostignuća u oblasti kontrole lijekova, a naročito u okviru permanentne suradnje sa Europskim direktoratom za kvalitet lijekova (EDQM), u okviru kojega se nalazi Mreža službenih laboratorija za kontrolu lijekova (OMCL) i Europska farmakopeja. Članak 12. Suglasno Odluci o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/98), djelatnost Zavoda je: – 75.124 Djelatnost javnih ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu, obrazovne, kulturne i druge društvene usluge, osim obveznog socijalnog osiguranja na razini Federacije Bosne i Hercegovine, – 73.101. Istraživanje i eksperimentalni razvitak u prirodnim znanostima, – 72.30 72.300 Obrada podataka, – 72.4072 400 Izrada i upravljanje bazom podataka – 85.12 Djelatnost medicinske prakse – 85.122 Zdravstveno-preventivna zdravstvena zaštita – Laboratorijska djelatnost kontrole kvaliteta lijeka i ljekovitih sredstava. Članak 13. (Promjena djelatnosti) Zavod ne može mijenjati svoju djelatnost niti vršiti statusne promjene, bez suglasnosti Osnivača. Broj 18 – Strana 57 Zavod može predložiti promjenu ili proširenje djelatnosti pod uvjetom da je to sukladno ukupnom razvitku farmaceutske, odnosne zdravstvene djelatnosti, te svoju djelatnost prilagođavati i razvijati suglasno tim temeljima razvitka. Članak 14. Zavod može bez upisa u sudski registar, obavljati i druge djelatnosti koje zakonom nisu određene u djelatnosti Zavoda, a koje služe ostvarenju osnovne djelatnosti Zavoda, sukladno i na način određen zakonom. Članak 15. (Sredstva za rad Zavoda) Sredstva za rad Zavod ostvaruje: – iz proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, – ugovorom sa Federalnim ministarstvom zdravstva, – ugovorom sa kantonalnim ministarstvima zdravstva za izvršene usluge, – po zahtjevu kantonalnih farmaceutskih inspektora, – ugovorom po osnovu naplate usluga sukladno zakonu, – iz drugih izvora na način i pod uvjetima određenim zakonom, aktom o osnivanju i ovim Statutom, – iz donacija, – po osnovi međunarodnih ugovora ili projekata. Članak 16. (Imovina Zavoda) Imovinu Zavoda čine stvari, pokretna i nepokretna imovina, prava i novčana sredstva Osnivača. Imovinu Zavoda čine također stvari, prava i novčana sredstva koja su nakon osnivanja stečena radom i poslovanjem Zavoda, donirana sredstva za obavljanje djelatnosti Zavoda ili pribavljena iz drugih izvora. Imovina Zavoda iz st. 1 .i 2. ovog članka su vlasništvo Osnivača. Članak 17. Višak prihoda nad rashodima Zavod koristi za obnavljanje i razvitak djelatnosti i edukaciju, kao i standard djelatnika. Pod razvitkom djelatnosti u smislu stavka 1. ovog članka, podrazumijeva se ulaganje sredstava u nabavu suvremene opreme, odnosno održavanje i adaptaciju postojećeg prostora za potrebe uvođenja novih metoda rada, edukaciju kadra i standard djelatnika. Članak 18. (Organizacija Zavoda) Zavod djeluje kao jedinstvena organizaciona cjelina. Zavod obavlja poslove iz svoje djelatnosti u slijedećim organizacionim jedinicama: 1. Kabinet ravnatelja/ice, 2. Sektor za osiguranje kvaliteta, 3. Sektor za ocjenu farmaceutskog kvaliteta lijeka, 4. Sektor za kontrolu kvaliteta lijeka, 5. Sektor za razvoj, 6. Sektor za pravne i finansijske poslove. Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, bliže će se urediti unutarnja organizacija poslova i sistematizacija radnih mjesta Zavoda. Članak 19. (Upravo vijeće) Organ upravljana u Zavodu je Upravno vijeće. Upravno vijeće ima devet članova i čine ga predstavnici: – osnivača-pet članova, – stručnih djelatnika Zavoda - tri člana, – Federalnog ministarstva zdravstva-jedan član. Predsjedatelja i članove Upravnog vijeća imenuje i razrješava Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, suglasno članku 50. stavak 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Mandat članova Upravnog vijeća traje četiri godine i mogu biti ponovno imenovani, a najviše još jedan mandatni period. Broj 18 – Strana 58 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 20. (Razrješenje u Upravnom vijeću) Predsjedatelju ili članu Upravnog vijeća prestaje mandat i prije isteka vremena na koji je imenovan u slijedećim slučajevima: – podnošenjem ostavke na funkciju člana, – opozivom, – prestankom radnog odnosa u Zavodu, odnosno Federalnom ministarstvu zdravstva, ukoliko je isti delegiran u Upravni odbor Zavoda ispred stručnih djelatnika Zavoda, odnosno Federalnog ministarstva zdravstva, – neopravdanim izostankom sa tri sjednice Upravnog vijeća tijekom jedne kalendarske godine. Članak 21. (Opoziv od strane Osnivača) Predsjedatelj ili član Upravnog vijeća može biti opozvan od strane Osnivača, u slučaju ako: – se ne pridržava uputa i smjernica Osnivača, – sudjeluje u donošenju nezakonitih odluka ili odluka kojima se nanosi šteta Zavodu, a na to je bio upozoren. Prijedlog za opoziv predsjedatelja ili člana Upravnog vijeća iz stavka 1. ovog članka, može podnijeti federalni ministar zdravstva ili drugi nadležni organ ovlašten od strane Osnivača. Odluku o opozivu predsjedatelja ili člana Upravnog vijeća u smislu stavka 1. ovog članka donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Članak 22. (Nadležnosti Upravnog vijeća) Upravno vijeće Zavoda obavlja slijedeće poslove: 1. Donosi po prijedlogu ravnatelja/ice Zavoda: – Statut Zavoda, – Poslovnik o radu Upravnog vijeća, – Pravilnike i druge opće akte Zavoda, – Plan rada i razitka Zavoda, – Financijski plan Zavoda, – Najmanje jednom godišnje podnosi Izvješće o radu i financijskom poslovanju Zavoda. 2. Odlučuje o: – Imenovanju i razrješenju ravnatelja/ice, uz prethodnu suglasnost federalnog ministra zdravstva, – Izvješćima o radu i financijskom poslovanju Zavoda, – Pravima djelatnika temeljem prigovora u slučaju kada smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, ili u postupku mirnog rješavanja sporova, – Investicijskim ulaganjima i nabavi osnovnih sredstava Zavoda, a čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Nabavi osnovnih sredstava, izuzev nepokretosti čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Pravu, obvezi i odgovornosti djelatnika iz radnog odnosa po osnovu priziva djelatnika u drugostupanjskom postupku. 3. Predlaže: – Osnivaču promjenu ili proširenje djelatnosti Zavoda uz prethodno pribavljeno mišljenje federalnog ministra zdravstva, – Ravnatelju/ici rješenja pojedinih pitanja značajnih za organizaciju rada i poslovanja Zavoda. Članak 23. (Način donošenja odluka) Upravno vijeće donosi odluke većinom ukupnog broja članova. Upravno vijeće radi i odlučuje na sjednicama. Sjednicama Upravnog vijeća prisustvuje ravnatelj/ica Zavoda, bez prava odlučivanja. Srijeda, 9.4.2008. Sjednicama Upravnog vijeća, mogu po potrebi, ako to ravnatelj/ica ocijeni, prisustvovati i rukovoditelji pojedinih organizacionih jedinica, odnosno drugi stručni djelatnici, također bez prava odlučivanja. Članak 24. Upravno vijeće je dužno Osnivaču najmanje jednom godišnje podnijeti Izvješće o radu i financijskom poslovanju Zavoda. Članak 25. (Organ rukovođenja) Organ rukovođenja u Zavodu je ravnatelj/ica. Mandat ravnatelja/ice traje četiri godine. Po isteku mandata ista osoba, na osnovu natječaja može biti ponovno imenovana za ravnatelja/icu Zavoda, a najviše još jedan mandatni period. Ravnatelja/icu imenuje i razriješava Upravno vijeće uz suglasnost federalnog ministra zdravstva. Ravnatelj/ica je samostalan/na u svom radu i odgovara Upravnom vijeću za zakonitost rada i poslovanja, kao i stručni rad Zavoda. Članak 26. (Nadležnosti ravnatelja/ice) Ravnatelj/ica u rukovođenju Zavodom obavlja slijedeće poslove i zadatke: – Organizira rad i rukovodi Zavodom, – Predstavlja i zastupa Zavod i u njegovo ime zaključuje ugovore u zemlji i inozemstvu, sukladno zakonu i ovom Statutu, – Poduzima sve pravne radnje u ime i za račun Zavoda, – Predlaže osnove poslovne politike, programe rada i razvitka, – Provodi odluke Upravnog vijeća, – Podnosi Upravnom vijeću, najmanje jednom godišnje, pismeno izvješće o radu i financijskom poslovanju Zavoda, – Imenuje i razrješava rukovoditelje organizacionih jedinica-sektora, – Zaključuje ugovore o radu sa djelatnicima sukladno zakonu, ovom Statutu i općim aktima Zavoda, – Utvrđuje raspored djelatnika Zavoda, – Odlučuje o drugim pitanjima u svezi sa radom djelatnika, – Odobrava službena putovanja djelatnika, – Osniva stručna povjerenstva kao pomoć u vođenju poslova Zavoda, – Obavlja i druge poslove utvrđene zakonom, ovim Statutom i drugim općim aktima Zavoda. Članak 27. Ravnatelj/ica je dužan/na, da obustavi od izvršenja opći akt koji je u nesuglasnosti sa ustavom ili je u suprotnosti sa zakonom, kao i pojedinačni akt koji je u suprotnosti sa zakonom, ili kojim se Zavodu nanosi šteta. O obustavi od izvršenja akta u slučaju iz stavka 1. ovog članka, ravnatelj/ica je dužan/na izvijestiti nadležni organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitošću rada Zavoda. Članak 28. (Zastupanje Zavoda) Ravnatelj/ica, u okviru svojih ovlasti utvrđenih zakonom i ovim Statutom, može dati drugoj osobi pisanu punomoć za zastupanje u pravnom prometu. Punomoć iz stavka 1. ovog članka može biti specijalna ili generalna. Obim i trajanje punomoći određuje ravnatelj/ica prilikom njenog izdavanja, a o generalnoj punomoći dužan/na je izvijestiti Upravno vijeće. Članak 29. Ravnatelj/ica može svojom odlukom pojedina prava prenijeti i na šefove organizacionih jedinica. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 30. (Uvjeti za ravnatelja/icu) Ravnatelj/ica Zavoda, pored općih uvjeta propisanih Zakonom o radu za zasnivanje radnog odnosa, treba da ispunjava i slijedeće posebne uvjete: – završen farmaceutski fakultet - VII stupanj obrazovanja, – položen specijalistički ispit iz odgovarajuće grane farmacije iz djelatnosti Zavoda, – pet godina specijalističkog staža iz odgovarajuće grane farmacije iz djelatnosti Zavoda, – da ima provjerene rezultate u pogledu stručnih i organizacijskih sposobnosti, – aktivno znanje jednog svjetskog jezika. Pored uvjeta iz stavka 1. ovog članka, kandidati na natječaj treba da predlože viziju, tj. program rada i razvitka Zavoda za mandatni period za koji se javni natječaj odnosi. Članak 31. (Procedure imenovanja ravnatelja/ice) Upravno vijeće donosi odluku o raspisivanju natječaja za ravnatelja/icu Zavoda, najkasnije tri (3) mjeseca prije isteka tekućeg mandata. Natječaj za izbor ravnatelja/ice, objavljuje se u dnevnim glasilima i Službenom listu BiH. Natječaj za imenovanje ravnatelja/ice, mora da sadrži slijedeće: – opći uvjeti koje kandidat mora ispunjavati sukladno Zakonu o radu, – posebne uvjete, koje kandidat treba ispunjavati, propisane u članku 30. ovog Statuta, – vrijeme za koje se ravnatelj/ica imenuje, – da rok za podnošenje prijava na natječaj ne može biti kraći od osam dana od dana posljednjeg objavljivanja, – daje rok u kojem će svi kandidati biti obaviješteni o rezultatima natječaja 15 dana od dana donošenja odluke o izboru. Članak 32. (Vršitelj dužnosti ravnatelja) Ako ravnatelj/ica nije imenovan sukladno Zakonu i ovom Statutu u roku od 60 dana od dana isteka natječajnog roka, odluku o postavljenju vršitelja dužnosti ravnatelja/ice, donosi Upravno vijeće na način i sukladno članku 52. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Članak 33. (Razrješenje ravnatelja/ice) Ravnatelj/ica može biti razriješen/na dužnosti istekom mandata na koji je imenovan/na. Upravno vijeće dužno je razrješiti ravnatelja/icu i prije isteka mandata za koji je imenovan/na, pod uvjetima i na način propisan člankom 54. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. U slučaju razrješenja ravnatelja/ice, Upravno vijeće je dužno imenovati vršitelja dužnosti ravnatelja/ice, kao i da raspiše natječaj za ravnatelja/icu u roku od 30 dana od dana imenovanja vršitelja dužnosti ravnatelja/ice Zavoda. Članak 34. (Stručno vijeće) Stručno vijeće je savjetodavni organ ravnatelja/ice. Stručno vijeće imenuje ravnatelj/ica, a čine ga rukovoditelji organizacionih jedinica-sektora. U radu Stručnog vijeća po potrebi, mogu učestvovati i ostali zdravstveni djelatnici, odnosno suradnici. Stručno vijeće se sastaje najmanje jednom u 30 dana. Stručno vijeće donosi svoj Poslovnik o radu. Članak 35. Stručno vijeće Zavoda obavlja poslove utvrđene člankom 56. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Broj 18 – Strana 59 Članak 36. (Drugi organi Zavoda) Zavod može imati i druge organe ili stručna povjerenstva, stalna ili povremena, ovisno od poslova i zadataka zbog kojih se obrazuju. Organe, odnosno stručna povjerenstva, u smislu stavka 1. ovog članka imenuje Upravno vijeće. Po potrebi za izvršenje poslova i zadataka iz okvira nadležnosti ravnatelja/ice, određena povjerenstva može imenovati ravnatelj/ica Zavoda. Članak 37. (Unutarnji nadzor) Zavod obvezno provodi unutarnji nadzor nad stručnim radom svojih organizacionih jedinica sektora i zdravstvenih djelatnika. Za stručni rad zdravstvenih i drugih djelatnika Zavoda odgovorni su rukovoditelji organizacionih jedinica-sektora. Za stručni rad Zavoda odgovoran je ravnatelj/ica Zavoda. Članak 38. Unutarnji nadzor obavljaju zdravstveni i drugi djelatnici sa dugogodišnjim iskustvom u struci koje imenuje ravnatelj/ica Zavoda na prijedlog Stručnog vijeća. Članak 39. (Zdravstveno-inspekcijski nadzor) Nadzor nad primjenom i provedbom zakona, drugih propisa i općih akata, kao i nadzor nad stručnim radom Zavoda, odnosno stručnim radom zdravstvenih djelatnika Zavoda, vrše federalni farmaceutski, odnosno zdravstveni inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove. Članak 40. (Ostvarivanje prava) Djelatnici Zavoda ostvaruju svoja prava, obveze i odgovornosti sukladno Zakonu o radu, Kolektivnom ugovoru i ovim Statutom. Općim aktima Zavoda, sukladno zakonu i ovom Statutu, bliže se uređuju prava i obveze djelatnika, način i postupak njihovog ostvarivanja, kao i organ koji odlučuje o njihovim pravima, obvezama i odgovornostima. Djelatniku se obvezno dostavlja pismeni akt, kojim se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obveza i odgovornosti. Članak 41. (Akti Zavoda) Statut je osnovni opći akt Zavoda. Upravno vijeće donosi Statut koji podliježe obveznoj suglasnosti Osnivača. Članak 42. Ostali opći akti Zavoda su pravilnici, poslovnici i odluke kojima se uređuju pojedina pitanja iz djelokruga rada Zavoda. Upravno vijeće donosi slijedeće opće akte: – Pravilnik o radu, – Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, – Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i ostalim materijalnim pravima djelatnika, – Pravilnik o unutarnjem nadzoru nad stručnim radom organizacionih jedinica-sektora, kao i stručnim radom zdravstvenih djelatnika-djelatnika, – Poslovnik o radu Upravnog vijeća, – Pravilnik o zaštiti na radu, – Pravilnik o protupožarnoj zaštiti, – Pravilnik o knjigovodstvu, – Pravilnik o financijskom poslovanju sa računovodstvenom politikom, – Pravilnik o javnim nabavama, – Pravilnik o profesionalnoj, poslovnoj i službenoj tajni, – i druge pravilnike i opće akte. Broj 18 – Strana 60 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 43. (Javnost rada) Rad Zavoda je javan. Javnost rada ostvaruje se sukladno zakonu, Statutu i drugim općim aktima Zavoda. Članak 44. Javnost rada Zavoda se ostvaruje dostavljanjem Izvješća o radu i financijskom poslovanju Zavoda Osnivaču, kao i objavljivanjem odluka nadležnih organa Zavoda putem oglasne ploče. Članak 45. Ravnatelj/ica Zavoda može imenovati osobu ovlaštenu za davanje informacija u sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/01). Članak 46. (Poslovna i profesionalna tajna) U interesu čuvanja sigurnosti i uspješnog poslovanja, pojedini podaci o poslovanju, razvitku i odnosima Zavoda, predstavljaju poslovnu, odnosno profesionalnu tajnu i mogu se priopćiti trećim osobama samo na način propisan zakonom, ovim Statutom i drugim općim aktom. Članak 47. Poslovnom i profesionalnom tajnom smatraju se one isprave i tajni podaci Zavoda koji se odrede Pravilnikom o profesionalnoj i poslovnoj tajni, a naročito podaci i isprave iz predmeta registrirane djelatnosti Zavoda, čije bi priopćavanje trećoj osobi, zbog prirode, značaja i karaktera tih podataka bilo protivno interesima Zavoda. Članak 48. Poslovnom i profesionalnom tajnom ne mogu se proglasiti isprave i podaci, čije priopćavanje nije protivno načelu javnosti rada Zavoda. Članak 49. (Obveza čuvanja tajne) Djelatnici Zavoda, kao i predsjedatelj i članovi Upravnog vijeća, odnosno duge osobe angažirane u Zavodu temeljem odgovarajućeg akta, dužni su čuvati poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda. Članak 50. Podatci i dokumenti koji čine poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda, priopćit će se odgovarajućim organima Zavoda, ili neposredno djelatnicima, uz napomenu da su to tajni podatci. Akti, odnosni dokumenti sa podatcima koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, moraju kao takvi posebnim štambiljem biti označeni. Članak 51. (Pravilnik o poslovnoj i profesionalnoj tajni) Pravilnikom o poslovnoj i profesionalnoj tajni bliže će se urediti podatci koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, način njihovog čuvanja, organ, odnosno djelatnik ovlašten za uvid u te podatke, kao i odgovornost za njihovo čuvanje i priopćavanje, odnosno i druga pitanja iz ove oblasti. Članak 52. (Dužnost čuvanja poslovne i profesionalne tajne) Dužnost čuvanja poslovne i profesionalne tajne ne prestaje prestankom radnog odnosa ili funkcije u Zavodu, a traje tri godine po raskidu ugovora o radu, odnosno ugovora ili odluke o postavljenju ili imenovanju na određenu funkciju u Zavodu. Povreda poslovne ili profesionalne tajne predstavlja tešku povredu radne dužnosti, a u određenim slučajevima je i kazneno djelo. Srijeda, 9.4.2008. Članak 53. (Vođenje zapisnika) Na sjednicama Upravnog vijeća, Stručnog vijeća i drugih organa Zavoda, obvezno se vodi i sačinjava zapisnik o njihovom radu. Zapisnik sadrži nadnevak održavanja sjednice, redni broj sjednice, nazočne, odnosno odsutne osobe sa sjednice, mjesto i vrijeme održavanja sjednice, dnevni red i usvojene zaključke, kao i rezultate izjašnjavanja tj. glasovanja. Zapisnik potpisuje osoba koja je rukovodila sjednicom, kao i osoba koja je vodila zapisnik, a kada organ sa čije se sjednice vodi zapisnik odluči, zapisnik potpisuje i ovjerivač zapisnika. Članak 54. (Čuvanje zapisnika) Zapisnik ima karakter javne isprave i mora se čuvati u arhivi suglasno propisanom roku o arhivskoj građi. Članak 55. Sva financijska dokumentacija, podatci o investicijskim ulaganjima, projekti, planovi razvitka, kao i drugi dokumenti administrativnog poslovanja, čuvaju se prema posebnim propisima o čuvanju arhivske građe. Članak 56. (Obveza čuvanja dokumentacije) Određena stručna dokumentacija u svezi obavljene kontrole kvaliteta lijekova je trajne vrijednosti i ne može se uništiti i otuđiti bez znanja i odobrenja podnositelja zahtjeva za kontrolu kvalitete. Članak 57. (Prijelazna odredba) Do donošenja akata propisanih ovim Statutom, a koji će osigurati njegovu sprovedbu, primjenjivat će se odgovarajući opći akti koji su na snazi. Članak 58. Svi opći akti Zavoda, uskladit će se sa ovim Statutom u roku od 90 dana od dana njegovog donošenja. Članak 59. (Završna odredba) Danom stupanja na snagu ovog Statuta prestaje primjena Statuta Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, broj 10-01-1-53-67/06 od 20.12.2006. godine. Članak 60. (Stupanje na snagu) Ovaj Statut stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a po prethodno dobijenoj suglasnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Predsjednik Upravnog odbora Broj 01-O-914/07 Redovni profesor farmakologije 16. listopada 2007. godine i toksikologije Sarajevo prof. dr. Jasenko Karamehić, v. r. Na osnovu člana 57. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i tačke IX Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 15/98 i 48/00), Upravni odbor Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 8. oktobra 2007. godine, donio je Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH STATUT ZAVODA ZA KONTROLU LIJEKOVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. (Osnovna odredba) Ovim Statutom uređuju se pitawa od značaja za ostvarivanje djelatnosti Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Zavod), koja nisu utvrđena Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i drugim zakonima, i to: – pravni položaj Zavoda, – naziv i sjedište Zavoda, – pečat i štambiq Zavoda, – osnivač Zavoda, međusobne obaveze osnivača i Zavoda, – predstavljanje i zastupanje, – djelatnost Zavoda, – odgovornost za obaveze, – sredstva za rad Zavoda, – obaveze usklađivawa rada Zavoda sa međunarodnim standardima i propisima iz oblasti kontrole lijekova, – organizacija Zavoda, – organ upravljanja, rukovođewa i drugi organi u Zavodu, – unutrašwi nadzor, – zdravstveno-inspekcijski nadzor, – ostvarivanje prava i odgovornosti zaposlenika Zavoda, – opšti akti Zavoda, – javnost rada, – poslovna i profesionalna tajna, – prelazne i završne odredbe, – druga pitawa od značaja za rad i poslovanje Zavoda. Član 2. (Pravni položaj) Zavod je zdravstvena ustanova koja se osniva za obavljanje djelatnosti iz oblasti kontrole lijekova za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine na način i u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/97) i drugim propisima. Zavod ima svojstvo pravnog lica i upisuje se u sudski registar kod nadležnog suda upisa. Član 3. (Naziv i sjedište ) Zavod posluje pod nazivom: Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine. Skraćeni naziv Zavoda je: Federalni zavod za kontrolu lijekova. O promjeni naziva odlučuje Upravni odbor uz saglasnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnivač). Član 4. Sjedište Zavoda je u Sarajevu, ul. Maršala Tita broj 9. O promjeni sjedišta odlučuje Upravni odbor uz saglasnost Osnivača. Član 5. (Pečat i štambiq Zavoda) Zavod u pravnom prometu koristi pečat. Pečat Zavoda je okruglog oblika, prečnika 50 mm i 25mm. Sadržaj teksta pečata ispisuje se u koncentričnim krugovima, latiničnim i ćiriličnim pismom, i to: "Zavod za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, kao i broj pečata". Zavod ima pravo u pravnom prometu koristiti pečat sa grbom Bosne i Hercegovine, saglasno članu 10. Zakona o grbu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 19/01). Zavod ima i štambiq koji je četvrtastog oblika, dimenzija 55mm x15mm, u kome je u gornjem dijelu upisan tekst iz stava 3. Broj 18 – Strana 61 ovog člana, a ispod tekst utvrđen propisima o kancelarijskom poslovanju. Odluku o broju pečata i štambilja, wihovoj upotrebi, načinu čuvawa i uništavawa, donosi direktor/icaZavoda. Član 6. (Osnivač i način osnivawa) Zavod je osnovan Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Početak rada Zavoda utvrđen je Odlukom o početku rada Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.15/98 i 48/00). Član 7. (Osnivač Zavoda) Osnivač Zavoda je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine saglasno članu 36. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, na prijedlog federalnog ministra zdravstva: – imenuje i razrješava Upravni odbor Zavoda, – imenuje i razrješava direktora/icu Zavoda za vrijeme ratnog stawa i kada ne postoje uslovi za rad Upravog odbora. Član 8. (Obaveze Zavoda prema Osnivaču) Obaveza Zavoda prema Osnivaču, a u skladu sa zakonom, aktom o osnivanju i ovim Statutom, su naročito: – obavljanje registrovane djelatnosti primjenom savremenih farmaceutskih postupaka i tehnologija, u ciqu zaštite zdravlja qudi, – obezbjeđenje kadrovskih i drugih pretpostavki potrebnih za prioritetno, kvalitetno i blagovremeno izvršavanje registrovane djelatnosti, – ponašanje prema povjerenim sredstvima sa pažwom dobrog domaćina, – predlaganje mjera za unaprjeđenje oblasti kontrole lijekova, – obavljanje naučno-istraživačkog rada u oblasti farmaceutike, a naročito u oblasti kontrole lijekova, kao i obrazovanje i stručno usavršavanje i dopunsko obrazovanje zdravstvenih radnika, stalna saradwa sa drugim farmaceutskim i zdravstvenim naučno-istraživačkim ustanovama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, – podnošenje Osnivaču najmanje jednom godišnje Izvješataja o poslovanju. Član 9. (Odgovornost Zavoda) Za obaveze preuzete u pravnom prometu, Zavod odgovara svom svojom imovinom - potpuna odgovornost. Član 10. (Predstavljanje i zastupanje) Zavod predstavlja i zastupa direktor/ica, u zemqi i inostranstvu. Direktor/ica Zavoda ima sva ovlaštewa u pravnom prometu u okviru djelatnosti upisane u sudski registar, osim: – nastupati kao druga ugovorna strana sa Zavodom i sa Zavodom zakqučivati ugovore, – zakqučivati ugovore o izvođenju investicijskih radova, nabavci opreme ili roba, čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM. Direktor je ovlašten zakqučivati ugovore iz stava 2. alineja 2. ovog člana, ako je prethodno o tome donio odluku Upravni odbor. U slučajevima kada pojedinačna vrijednost pokretne imovine prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, za zakqučivanje ugovora o sticanju, raspolaganju i otuđivanju pokretne imovine, direktor/ica Zavoda treba pribaviti saglasnost Upravnog odbora. Broj 18 – Strana 62 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 11. (Djelatnost Zavoda) Za potrebe Federacije Bosne i Hercegovine, a u okviru odobrene djelatnosti Zavod obavlja poslove i zadatke utvrđene u članu 83. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Pored poslova iz prethodnog stava, Zavod je dužan obezbijediti praćenje savremenih dostignuća u oblasti kontrole lijekova, a naročito u okviru permanentne saradnje sa Evropskim direktoratom za kvalitet lijekova (EDQM), u okviru kojeg se nalazi Mreža službenih laboratorija za kontrolu lijekova (OMCL) i Evropska farmakopeja. Član 12. Saglasno Odluci o standardnoj klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 28/98), djelatnost Zavoda je: – 75.124 Djelatnost javnih ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu, obrazovne, kulturne i druge društvene usluge, osim obaveznog socijalnog osigurawa na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, – 73.101. Istraživanje i eksperimentalni razvoj u prirodnim naukama, – 72.30 72.300 Obrada podataka, – 72.4072 400 Izrada i upravljanje bazom podataka, – 85.12 Djelatnost medicinske prakse, – 85.122 Zdravstveno-preventivna zdravstvena zaštita – Laboratorijska djelatnost kontrole kvaliteta lijeka i ljekovitih sredstava. Član 13. (Promjena djelatnosti) Zavod ne može mijewati svoju djelatnost, niti vršiti statusne promjene, bez saglasnosti Osnivača. Zavod može predložiti promjenu ili proširenje djelatnosti pod uslovom da je to u skladu sa ukupnim razvojem farmaceutske, odnosno zdravstvene djelatnosti, te svoju djelatnost prilagođavati i razvijati saglasno tim razvojnim osnovama. Član 14. Zavod može bez upisa u sudski registar, obavljati i druge djelatnosti koje zakonom nisu određene u djelatnosti Zavoda, a koje služe ostvarenju osnovne djelatnosti zavoda, u skladu i na način određen zakonom. Član 15. (Sredstva za rad Zavoda) Sredstva za rad Zavod ostvaruje: – iz buxeta Federacije Bosne i Hercegovine, – ugovorom sa federalnim ministrom zdravstva, – ugovorom sa kantonalnim ministarstvima zdravstva za izvršene usluge, – po zahtjevu kantonalnih farmaceutskih inspektora, – ugovorom po osnovu naplate usluga u skladu sa zakonom, – iz drugih izvora na način i pod uslovima određenim zakonom, aktom o osnivanju i ovim Statutom, – iz donacija, – po osnovu međunarodnih ugovora ili projekata. Član 16. (Imovina Zavoda) Imovinu Zavoda čine stvari, pokretna i nepokretna imovina, prava i novčana sredstva Osnivača. Imovinu Zavoda čine također stvari, prava i novčana sredstva koja su nakon osnivawa stečena radom i poslovanjem Zavoda, donirana sredstva za obavljanje djelatnosti Zavoda ili pribavljena iz drugih izvora. Imovina Zavoda iz st.1.i 2. ovog člana su svojina Osnivača. Član 17. Višak prihoda nad rashodima Zavod koristi za obnavljanje i razvoj djelatnosti i edukaciju, kao i standard zaposlenika. Srijeda, 9.4.2008. Pod razvojem djelatnosti u smislu stava 1. ovog člana, podrazumijeva se ulaganje sredstava u nabavku savremene opreme, odnosno održavanje i adaptaciju postojećeg prostora za potrebe uvođewa novih metoda rada, edukaciju kadra i standard zaposlenika. Član 18. (Organizacija Zavoda) Zavod djeluje kao jedinstvena organizaciona cjelina. Zavod obavlja poslove iz svoje djelatnosti u slijedećim organizacionim jedinicama: 1. Kabinet direktora/ice, 2. Sektor za osiguranje kvaliteta, 3. Sektor za ocjenu farmaceutskog kvaliteta lijeka, 4. Sektor za kontrolu kvaliteta lijeka, 5. Sektor za razvoj, 6. Sektor za pravne i finansijske poslove. Pravilnikom o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, bliže će se urediti unutrašwa organizacija poslova i sistematizacija radnih mjesta Zavoda. Član 19. (Upravni odbor) Organ upravljanja u Zavodu je Upravni odbor. Upravni odbor ima devet članova i čine ga predstavnici: – osnivača - pet članova, – stručnih radnika Zavoda - tri člana, – Federalnog ministarstva zdravstva - jedan član. Predsjednika i članove Upravnog odbora imenuje i razriješava Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, saglasno članu 50. stav 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Mandat članova Upravnog odbora traje četiri godine i mogu biti ponovno imenovani, a najviše još jedan mandatni period. Član 20. (Razrješenje u Upravnom odboru) Predsjedniku ili članu Upravnog odbora prestaje mandat i prije isteka vremena na koji je imenovan u slijedećim slučajevima: – podnošenjem ostavke na funkciju člana, – opozivom, – prestankom radnog odnosa u Zavodu, odnosno Federalnom ministarstvu zdravstva, ukoliko je isti delegiran u Upravni odbor Zavoda ispred stručnih zaposlenika Zavoda, odnosno Federalnog ministarstva zdravstva, – neopravdanim izostankom sa tri sjednice Upravnog odbora tokom jedne kalendarske godine. Član 21. (Opoziv od strane Osnivača) Predsjednik ili član Upravnog odbora može biti opozvan od strane Osnivača, u slučaju ako: – se ne pridržava uputa i smjernica Osnivača, – učestvuje u donošenju nezakonitih odluka ili odluka kojima se nanosi šteta Zavodu, a na to je bio upozoren. Prijedlog za opoziv predsjednika ili člana Upravnog odbora iz stava 1. ovog člana, može podnijeti federalni ministar zdravstva ili drugi nadležni organ ovlašten od strane Osnivača. Odluku o opozivu predsjednika ili člana Upravnog odbora u smislu stava 1. ovog člana donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Član 22. (Nadležnosti Upravnog odbora) Upravni odbor Zavoda obavlja slijedeće poslove: 1. Donosi po prijedlogu direktora/ice Zavoda: – Statut Zavoda, – Poslovnik o radu Upravnog odbora, Srijeda, 9.4.2008. – – – – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravilnike i druge opšte akte Zavoda, Plan rada i razvoja Zavoda, Finansijski plan Zavoda, Najmanje jednom godišnje podnosi Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda. 2. Odlučuje o: – Imenovanju i razrješenju direktora/ice, uz prethodnu saglasnost federalnog ministra zdravstva, – Izvještajima o radu i finansijskom poslovanju Zavoda, – Pravima zaposlenika na osnovu prigovora u slučaju kada smatra da mu je povrijeđeno neko pravo iz radnog odnosa, ili u postupku mirnog rješavawa sporova, – Investicijskim ulagawima i nabavci osnovnih sredstava Zavoda, a čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Nabavci osnovnih sredstava, izuzev nekretnina čija pojedinačna vrijednost prelazi protuvrijednost od 50.000,00 KM, – Pravu, obavezi i odgovornosti zaposlenika iz radnog odnosa po osnovu žalbi zaposlenika u drugostepenom postupku. 3. Predlaže: – Osnivaču promjenu ili proširenje djelatnosti Zavoda uz prethodno pribavljeno mišljenje federalnog ministra zdravstva, – Direktoru/ici rješewa pojedinih pitawa značajnih za organizaciju rada i poslovawa Zavoda. Član 23. ( Način donošewa odluka) Upravni odbor donosi odluke većinom ukupnog broja članova. Upravni odbor radi i odlučuje na sjednicama. Sjednicama Upravnog odbora prisustvuje direktor/ica Zavoda, bez prava odlučivawa. Sjednicama Upravnog odbora, mogu po potrebi, ako to direktor/ica ocijeni, prisustvovati i rukovodioci pojedinih organizacionih jedinica, odnosno drugi stručni zaposlenici, također bez prava odlučivawa. Član 24. Upravni odbor je dužan Osnivaču najmanje jednom godišnje podnijeti Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda. Član 25. (Organ rukovođewa) Organ rukovođewa u Zavodu je direktor/ica. – Mandat direktora/ice traje četiri godine. – Po isteku mandata isto lice, na osnovu konkursa može biti ponovo imenovano za direktora/icu Zavoda, a najviše još jedan mandatni period. Direktora/icu imenuje i razriješava Upravni odbor uz saglasnost federalnog ministra zdravstva. Direktor/ica je samostalan/na u svom radu i odgovara Upravnom odboru za zakonitost rada i poslovawa, kao i stručni rad Zavoda. Član 26. (Nadležnosti direktora/ice) Direktor/ica u rukovođenju Zavodom obavlja slijedeće poslove i zadatke: – Organizuje rad i rukovodi Zavodom, – Predstavlja i zastupa Zavod i u njegovo ime zakqučuje ugovore u zemqi i inostranstvu, u skladu sa zakonom i ovim Statutom, – Poduzima sve pravne radnje u ime i za račun Zavoda, – Predlaže osnove poslovne politike, programe rada i razvoja, – Provodi odluke Upravnog odbora, – Broj 18 – Strana 63 Podnosi Upravnom odboru, najmanje jednom godišnje, pismeni Izvještaj o radu i finansijskom poslovanju Zavoda, – Imenuje i razrješava rukovodioce organizacionih jedinica-sektora, – Zakqučuje ugovore o radu sa zaposlenicima u skladu sa zakonom, ovim Statutom i opštim aktima Zavoda, – Utvrđuje raspored zaposlenika Zavoda, – Odlučuje o drugim pitawima u vezi sa radom zaposlenika, – Odobrava službena putovawa zaposlenika, – Osniva stručne komisije kao pomoć u vođenju poslova Zavoda, – Obavlja i druge poslove utvrđene zakonom, ovim Statutom i drugim opštim aktima Zavoda. Član 27. Direktor/ica je dužan/na da obustavi od izvršewa opšti akt koji je u nesaglasnosti sa ustavom ili je u suprotnosti sa zakonom, kao i pojedinačni akt koji je u suprotnosti sa zakonom, ili kojim se Zavodu nanosi šteta. O obustavi od izvršewa akta u slučaju iz stava 1. ovog člana, direktor/ica je dužan/na obavijestiti nadležni organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitošću rada Zavoda. Član 28. (Zastupanje Zavoda) Direktor/ica, u okviru svojih ovlaštewa utvrđenih zakonom i ovim Statutom, može dati drugom licu pisanu punomoć za zastupanje u pravnom prometu. Punomoć iz stava 1. ovog člana može biti specijalna ili generalna. Obim i trajanje punomoći određuje direktor/ica prilikom njenog izdavawa, a o generalnoj punomoći dužan/na je obavijestiti Upravni odbor. Član 29. Direktor/ica može svojom odlukom pojedina prava prenijeti i na šefove organizacionih jedinica. Član 30. (Uslovi za direktora/icu) Direktor/ica Zavoda, pored opštih uslova propisanih Zakonom o radu za zasnivanje radnog odnosa, treba da ispuwava i slijedeće posebne uslove: – završen farmaceutski fakultet - VII stepen obrazovawa, – položen specijalistički ispit iz odgovarajuće grane farmacije, iz djelatnosti Zavoda, – pet godina specijalističkog staža iz odgovarajuće grane farmacije, iz djelatnosti Zavoda, – da ima provjerene rezultate u pogledu stručnih i organizacionih sposobnosti, – aktivno znanje jednog svjetskog jezika. Pored uslova iz stava 1. ovog člana, kandidati na konkurs treba da predlože viziju, tj. program rada i razvoja Zavoda za mandatni period za koji se javni konkurs odnosi. Član 31. (Procedure imenovawa direktora/ice) Upravni odbor donosi odluku o raspisivanju konkusa za direktora/icu Zavoda, najkasnije tri mjeseca prije isteka tekućeg mandata. Konkurs za izbor direktora/ice, objavquje se u dnevnim glasilima i Službenom listu BiH. Konkurs za imenovanje direktora/ice, mora da sadrži slijedeće: – opšti uslovi koje kandidat mora ispuwavati u skladu sa Zakonom o radu, – posebne uslove, koje kandidat treba ispuwavati, propisane u članu 30. ovog Statuta, – vrijeme za koje se direktor/ica imenuje, Broj 18 – Strana 64 – – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da rok za podnošenje prijava na konkurs ne može biti kraći od osam dana od dana posljednjeg objavqivawa, da je rok u kojem će svi kandidati biti obaviješteni o rezultatima konkursa 15 dana od dana donošewa odluke o izboru. Član 32. (Vršilac dužnosti direktora/ice) Ako direktor/ica nije imenovan/na u skladu sa zakonom i ovim Statutom u roku od 60 dana od dana isteka konkursnog roka, odluku o postavljenju vršioca dužnosti direktora/ice, donosi Upravni odbor na način i u skladu sa članom 53. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Član 33. (Razrješenje direktora/ice) Direktor/ica može biti razriješen/na dužnosti istekom mandata na koji je imenovan/na. Upravni odbor dužan je razrješiti direktora/icu i prije isteka mandata za koji je imenovan/na, pod uslovima i na način propisan članom 54. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. U slučaju razrješewa direktora/ice, Upravni odbor je dužan imenovati vršioca dužnosti direktora/ice, kao i da raspiše konkurs za direktora/icu u roku od 30 dana od dana imenovawa vršioca direktora/ice Zavoda. Član 34. (Stručno vijeće) Stručno vijeće je savjetodavni organ direktora/ice. Stručno vijeće imenuje direktor/ica, a čine ga rukovodioci organizacionih jedinica-sektora. U radu Stručnog vijeća po potrebi, mogu učestvovati i ostali zdravstveni radnici, odnosno saradnici. Stručno vijeće se sastaje najmanje jednom u 30 dana. Stručno vijeće donosi svoj Poslovnik o radu. Član 35. Stručno vijeće Zavoda obavlja poslove utvrđene članom 56. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Član 36. (Drugi organi Zavoda) Zavod može imati i druge organe ili stručne komisije, stalne ili povremene, u zavisnosti od poslova i zadataka zbog kojih se formiraju. Organe, odnosno stručne komisije, u smislu stava 1. ovog člana imenuje Upravni odbor. Po potrebe za izvršenje poslova i zadataka iz okvira nadležnosti direktora/ice, određene komisije može imenovati direktor/ica Zavoda. Član 37. (Unutrašwi nadzor) Zavod obavezno provodi unutrašwi nadzor nad stručnim radom svojih organizacionih jedinica -sektora i zdravstvenih radnika. Za stručni rad zdravstvenih i drugih zaposlenika Zavoda odgovorni su rukovodioci organizacionih jedinica-sektora. Za stručni rad Zavoda odgovoran je direktor/ica Zavoda. Član 38. Unutrašwi nadzor obavljaju zdravstveni i drugi radnici sa dugogodišwim iskustvom u struci koje imenuje direktor/ica Zavoda na prijedlog Stručnog vijeća. Član 39. (Zdravstveno-inspekcijski nadzor) Nadzor nad primjenom i izvršenjem zakona, drugih propisa i opštih akata, kao i nadzor nad stručnim radom Zavoda, odnosno stručnim radom zdravstvenih radnika zaposlenika Zavoda, vrše federalni farmaceutski, odnosno zdravstveni inspektori Federalne uprave za inspekcijske poslove. Srijeda, 9.4.2008. Član 40. (Ostvarivanje prava) Zaposlenici Zavoda ostvaruju svoja prava, obaveze i odgovornosti u skladu sa Zakonom o radu, Kolektivnim ugovorom i ovim Statutom. Opštim aktima Zavoda, a u skladu sa zakonom i ovim Statutom, bliže se uređuju prava i obaveze zaposlenika, način i postupak wihovog ostvarivawa, kao i organ koji odlučuje o wihovim pravima, obavezama i odgovornostima. Zaposleniku se obavezno dostavlja pismeni akt, kojim se odlučuje o ostvarivanju njegovih pojedinačnih prava, obaveza i odgovornosti. Član 41. (Akti Zavoda) Statut je osnovni opšti akt Zavoda. Upravni odbor donosi Statut koji podliježe obaveznoj saglasnosti Osnivača. Član 42. Ostali opšti akti Zavoda su pravilnici, poslovnici i odluke kojima se uređuju pojedina pitawa iz djelokruga rada Zavoda. Upravi odbor donosi slijedeće opšte akte: – Pravilnik o radu, – Pravilnik o unutrašwoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, – Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i ostalim materijalnim pravima zaposlenika, – Pravilnik o unutrašnjem nadzoru nad stručnim radom organizacionih jedinica-sektora, kao i stručnim radom zdravstvenih radnika-zaposlenika, – Poslovnik o radu Upravnog odbora, – Pravilnik o zaštiti na radu, – Pravilnik o protivpožarnoj zaštiti, – Pravilnik o kwigovodstvu, – Pravilnik o finansijskom poslovanju sa računovodstvenom politikom, – Pravilnik o javnim nabavkama, – Pravilnik o profesionalnoj, poslovnoj i službenoj tajni, – i druge pravilnike i opšte akte. Član 43. (Javnost rada) Rad Zavoda je javan. Javnost rada ostvaruje se u skladu sa zakonom, Statutom i drugim opštim aktima Zavoda. Član 44. Javnost rada Zavoda se ostvaruje dostavljanjem Izvještaja o radu i finansijskom poslovanju Zavoda Osnivaču, kao i objavqivanjem odluka nadležnih organa Zavoda putem oglasne ploče. Član 45. Direktor/ica Zavoda može imenovati lice ovlašteno za davanje informacija u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 32/01). Član 46. (Poslovna i profesionalna tajna) U interesu čuvawa bezbjedosti i uspješnog poslovawa, pojedini podaci o poslovanju, razvoju i odnosima Zavoda, predstavljaju poslovnu, odnosno profesionalnu tajnu i mogu se saopštiti trećim licima samo na način propisan zakonom, ovim Statutom i drugim opštim aktom. Član 47. Poslovnom i profesionalnom tajnom smatraju se one isprave i tajni podaci Zavoda koji se odrede Pravilnikom o profesionalnoj i poslovnoj tajni, a naročito podaci i isprave Srijeda, 9.4.2008. Broj 18 – Strana 65 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH iz predmeta registrovane djelatnosti Zavoda, čije bi saopštavanje trećem licu, zbog prirode, značaja i karaktera tih podataka bilo protivno interesima Zavoda. Član 48. Poslovnom i profesionalnom tajnom ne mogu se proglasiti isprave i podaci, čije saopštavanje nije protivno načelu javnosti rada Zavoda. Član 49. (Obaveza čuvawa tajne) Zaposlenici Zavoda, kao i predsjednik i članovi Upravnog odbora, odnosno duga lica angažovana u Zavodu na osnovu odgovarajućeg akta, dužna su čuvati poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda. Član 50. Podaci i dokumenti koji čine poslovnu i profesionalnu tajnu Zavoda, saopštit će se na odgovarajućim organima Zavoda, ili neposredno zaposlenicima, uz napomenu da su to tajni podaci. Akti, odnosni dokumenti sa podacima koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, moraju kao takvi posebnim štambiljem biti označeni. Član 51. (Pravilnik o poslovnoj i profesionalnoj tajni) Pravilnikom o poslovnoj i profesionalnoj tajni bliže će se urediti podaci koji predstavljaju poslovnu i profesionalnu tajnu, način wihovog čuvawa, organ, odnosno zaposlenik ovlašten za uvid u te podatke, kao i odgovornost za wihovo čuvanje i saopštavanje, odnosno i druga pitawa iz ove oblasti. Član 52. (Dužnost čuvawa poslovne i profesionalne tajne) Dužnost čuvawa poslovne i profesionalne tajne ne prestaje prestankom radnog odnosa ili funkcije u Zavodu, a traje tri godine po raskidu ugovora o radu, odnosno ugovora ili odluke o postavljenju ili imenovanju na određenu funkciju u Zavodu. Povreda poslovne ili profesionalne tajne predstavlja tešku povredu radne dužnosti, a u određenim slučajevima je i krivično djelo. Član 53. (Vođenje zapisnika) Na sjednicama Upravnog odbora, Stručnog vijeća i drugih organa Zavoda, obavezno se vodi i sačiwava zapisnik o wihovom radu. Zapisnik sadrži datum održavawa sjednice, redni broj sjednice, prisutne, odnosno odsutne osobe sa sjednice, mjesto i vrijeme održavawa sjednice, dnevni red i usvojene zakqučke, kao i rezultate izjašwavawa tj. glasawa. Zapisnik potpisuje lice koje je rukovodilo sjednicom, kao i lice koje je vodilo zapisnik, a kada organ sa čije se sjednice vodi zapisnik odluči, zapisnik potpisuje i ovjerivač zapisnika. Član 54. (Čuvanje zapisnika) Zapisnik ima karakter javne isprave i mora se čuvati u arhivi saglasno propisanom roku o arhivskoj građi. Član 55. Sva finansijska dokumentacija, podaci o investicijskim ulagawima, projekti, razvojni planovi, kao i drugi dokumenti administrativnog poslovawa, čuvaju se prema posebnim propisima o čuvanju arhivske građe. Član 56. (Obaveza čuvawa dokumentacije) Određena stručna dokumentacija u vezi obavljene kontrole kvaliteta lijekova je trajne vrijednosti i ne može se uništiti i otuđiti bez znawa i odobrewa podnosioca zahtjeva za kontrolu kvalitete. Član 57. (Prelazna odredba) Do donošewa akata propisanih ovim Statutom, a koji će osigurati njegovo provođenje, primjewivaće se odgovarajući opšti akti koji su na snazi. Član 58. Svi opšti akti Zavoda, uskladiće se sa ovim Statutom u roku od 90 dana od dana njegovog donošewa. Član 59. (Završna odredba) Danom stupawa na snagu ovog Statuta prestaje primjena Statuta Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine, broj 10-01-1-53-67/06 od 20.12.2006. godine. Član 60. (Stupanje na snagu) Ovaj Statut stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a po prethodno dobijenoj saglasnosti Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine. Predsjednik Upravnog odbora Broj 01-O-914/07 Redovni profesor 16. oktobra 2007. godine farmakologije i Sarajevo toksikologije prof. dr Jasenko Karamehić, s. r. FEDERALNI ZAVOD ZA AGROPEDOLOGIJU Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), tačke I stav 2. alineja 3. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalnog zavoda za agropedologiju donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke roba za potrebe Federalnog zavoda za agropedologiju (u daljnjem tekstu: Komisija), u slijedećem sastavu: 1. MARINA MITROVIĆ, predsjednik Komisije, 2. EJUB TRAKO, član 3. DAMIR BEHLULOVIĆ, član. II. Za sekretara Komisije imenuje se DENIS ABDULOVSKI. III. Zadatak Komisije je da u ime Federalnog zavoda za agropedologiju provede postupak javne nabavke roba, i to: laboratorijske opreme i terenskog auta u skladu sa Planom nabavke Federalnog zavoda za agropedologiju za 2008. godinu, u periodu utvrđenom u Odluci o pokretanju postupka javne nabavke roba, usluga i radova. U cilju provođenja postupka nabavke iz stava 1. ove tačke Komisija ima zadatak da utvrdi plan rada Komisije, izradi tendersku dokumentaciju, provede javno otvaranje ponuda i sačini zapisnik o otvaranju ponuda, izvrši ispitivanje i analizu prispjelih ponuda, te ocijeni kvalificirane ponude i o tome sačini zapisnik, dostavi direktoru Federalnog zavoda za agropedologiju preporuku za dodjelu ugovora za pojedine predmete Broj 18 – Strana 66 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nabavke roba, usluga i radova sa razlozima takve preporuke i dostavi izvještaj o radu Komisije. IV. Komisija je dužna postupak javne nabavke roba iz tačke III ovog Rješenja provesti u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), provedbenim propisima navedenog zakona i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalnog zavoda za agropedologiju. V. Sekretar Komisije nema pravo glasa. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnika sa sastanaka Komisije, izvještaja o radu Komisije, vođenje dokumentacije i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. VI. Članovi Komisije i sekretar iz tačke I i tačke II ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače. VII. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za nabavku roba iz tačke III ovog Rješenja, ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. Rok za provođenje nabavki iz tačke III ovog Rješenja iznosi 90 dana. VIII. Za rad i angažovanje na poslovima iz tačke III ovog Rješenja predsjedniku, članovima i sekretaru Komisije pripada naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07 i 6/08) o čemu će se donijeti posebno rješenje po izvršenju zadatka iz tačke III ovog Rješenja. IX. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-49-314-1/08 1. aprila/travnja 2008. godine Direktor Sarajevo mr. Esad Bukalo, s. r. Na osnovu člana 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), tačke I stav 2. alineja 3. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08), direktor Federalnog zavoda za agropedologiju donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE I. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabavke roba, usluga i radova za potrebe Federalnog zavoda za agropedologiju (u daljnjem tekstu: Komisija), u slijedećem sastavu: 1. SELIMA AGIĆ, predsjednik Komisije, 2. HABIBA LUGONIĆ, član 3. AMIRA SOLAK, član. II. Za sekretara Komisije imenuje se NERMINA ZIJADIĆ. Srijeda, 9.4.2008. III. Zadatak Komisije je da u ime Federalnog zavoda za agropedologiju provede postupak javne nabavke roba, usluga i radova, i to: informatičke i uredske opreme i GPS uređaja, kancelarijskog namještaja, terenske i zaštitne opreme, kancelarijskog materijala, hemikalija za laboratoriju, laboratorijskog pribora, održavanje vozila, održavanje uredskih i laboratorijskih aparata, održavanje poslovne zgrade, protivpožarnog sistema (vatrodojavni sistem, hidrant i vatrogasnih aparata), pedološke opreme, GIS i drugi softveri, usluge vezano za akreditaciju laboratorije, goriva, osiguranje imovine i zaposlenika i rekonstrukcija poslovne zgrade u skladu sa Planom nabavke Federalnog zavoda za agropedologiju za 2008. godinu. U cilju provođenja postupka nabavke iz stava 1. ove tačke, Komisija ima zadatak da utvrdi plan rada Komisije, izradi tendersku dokumentaciju, provede javno otvaranje ponuda i sačini zapisnik o otvaranju ponuda, izvrši ispitivanje i analizu prispjelih ponuda, te ocijeni kvalificirane ponude i o tome sačini zapisnik, dostavi direktoru Federalnog zavoda za agropedologiju preporuku za dodjelu ugovora za pojedine predmete nabavke roba, usluga i radova sa razlozima takve preporuke i dostavi izvještaj o radu Komisije. IV. Komisija je dužna postupak javne nabavke roba, usluga i radova iz tačke III ovog Rješenja provesti u skladu sa odredbama Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06 i 70/06), provedbenim propisima navedenog zakona i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalnog zavoda za agropedologiju. V. Sekretar Komisije nema pravo glasa. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnika sa sastanaka Komisije, izvještaja o radu Komisije, vođenje dokumentacije i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. VI. Članovi Komisije i sekretar iz tačke I i tačke II ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače. VII. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za nabavku roba, usluga i radova iz tačke III ovog Rješenja, ili do donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. Rok za provođenje nabavki iz tačke III ovog Rješenja iznosi 90 dana. VIII. Za rad i angažovanje na poslovima iz tačke III ovog Rješenja predsjedniku, članovima i sekretaru Komisije pripada naknada u skladu sa Odlukom o načinu obrazovanja i utvrđivanja visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07, 84/07 i 6/08) o čemu će se donijeti posebno rješenje po izvršenju zadatka iz tačke III ovog Rješenja. IX. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 05-49-260-1/08 18. marta/ožujka 2008. godine Sarajevo Direktor mr. Esad Bukalo, s. r. Srijeda, 9.4.2008. Broj 18 – Strana 67 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 12. stav 1. tačka 21., a u vezi sa članom 13. stav 1. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na 183. sjednici održanoj 26. marta 2008. godine, donijela je PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU UPISA I VOĐENJA REGISTRA EMITENATA VRIJEDNOSNIH PAPIRA KOD KOMISIJE ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U Pravilniku o načinu upisa i vođenja registra emitenata kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05) iza člana 2. dodaje se novi član "2a" koji glasi: "Član 2a. Registar se sastoji od dva dijela: registra osnovnih i registra dodatnih podataka. U registar osnovnih podataka upisuju se sljedeći podaci o: 1. osnovnom kapitalu emitenta: upisani i uplaćeni; 2. vrijednosnom papiru: vrsta, klasa, serija, broj izdatih vrijednosnih papira, nominalna vrijednost, datum emisije, prava iz vrijednosnog papira odnosno obaveze emitenta (upravljačka i imovinska); 3. nadzornom odboru emitenta: ime, prezime, JMB, navod o tome da li je član ili predsjednik nadzornog odbora, adresa prebivališta. U registar dodatnih podataka upisuju se sljedeći podaci o: 1. emitentu: firma i sjedište, matični broj subjekta upisa (MBS), šifra djelatnosti, povezana lica sa emitentom (učešće u kapitalu i dr.), poštanski broj, telefon, fax i e-mail adresa; 2. licima ovlaštenim za zastupanje emitenta: ime i prezime, adresa prebivališta, grad-općina, poštanski broj, JMB; 3. upravi emitenta: ime i prezime, JMB, funkcija, adresa prebivališta; 4. finansijskom poslovanju emitenta i drugi podaci u skladu sa posebnom odlukom Komisije. Upis emitenta u Registar kod Komisije, promjena izvršenih upisa iz stava 2. ovog člana i brisanje emitenta iz Registra vrši se na osnovu rješenja po provedenom upravnom postupku. Upis podataka iz stava 3. tač. 1- 3. ovog člana, kao i promjena tih upisa, vrši se neposredno, bez provođenja upravnog postupka, upisom u Registar na osnovu prijave emitenta, u skladu sa zakonom, ovim pravilnikom i drugim propisima Komisije. Upis podataka iz stava 3. tačka 4. ovog člana vrši se neposredno, bez provođenja upravnog postupka, upisom u Registar na osnovu izvještaja i obavještenja koja se Komisiji dostavljaju na osnovu zakona i drugih propisa. Prijava upisa podataka iz stava 3. tač. 1.- 3. ovog člana smatra se, u smislu odredaba ovog pravilnika, obavještenjem, u skladu sa članom 12. stav 1. tačka 1. i članom 21. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire.". Član 2. U članu 3. stav 1. tačka 3. briše se. Član 3. Član 4. mijenja se i glasi: "Prijava i prilozi uz prijavu služe za upis podataka koji se odnose na podatke iz člana 2a. stav 2. i stav 3. tač. 1.-3 ovog Pravilnika.". Član 4. U članu 5. stav 2. mijenja se i glasi: "Registarski listovi služe za upis podataka iz člana 2a. stav 2. i stav 3. tč. 1.- 3 ovog Pravilnika." Iza stava 3. dodaje se novi stav 4. koji glasi: "Registar emitenata vodi se i u elektronskom obliku u koji se unose svi podaci iz člana 2a. ovog Pravilnika.". Član 5. U članu 7. stav 3. mijenja se i glasi: "Izvod i uvjerenje o podacima iz Registra izdaje se samo o podacima koji se upisuju na osnovu rješenja Komisije." Član 6. Član 14. mijenja se i glasi: "Svaki emitent u Registru dobiva brojčanu oznaku, po kojoj se razvrstava u grupe emitenata, i to: 1. dioničko društvo (uopće)- 01; 2. banka i društvo za osiguranje- 02; 3. investicioni fond-03; 4. društvo za upravljanje investicionim fondovima- 04; 5. Bosna i Hercegovina- 05; 6. Federacija Bosne i Hercegovine- 06; 7. drugi entitet u Bosni i Hercegovini- 07; 8. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine- 08; 9. kanton-09; 10. općina- 10; 11. društvo sa ograničenom odgovornošću i druga pravna lica koja po zakonu mogu biti emitenti vrijednosnih papira ili se upisuju u registar emitenata- 11. Registarski broj emitenta čini broj iz stava 1. ovog člana i redni broj upisa u Registar.". Član 7. U članu 15. stav 1. riječi: "odnosno ispravno popunjene prijave i prilozi, te priložene odgovarajuće isprave" brišu se. Stavovi 3. i 4. brišu se. Član 8. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se od 01. 05. 2008. godine. Predsjednik Broj 01-02-1141/08 Komisije za vrijednosne papire 26. marta 2008. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. Temeljem članka 12. stavak 1. točka 21., a u svezi članka 13. stavak 1. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/98, 36/99 i 33/04), Komisija za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, na 183. sjednici odražnoj 26. ožujka 2008. godine, donijela je PRAVILNIK O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILNIKA O NAČINU UPISA I VOĐENJA REGISTRA EMITENATA VRIJEDNOSNIH PAPIRA KOD KOMISIJE ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U Pravilniku o načinu upisa i vođenja registra emitenata kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/99 i 4/05) iza članka 2. dodaje se novi članak "2a" koji glasi: "Članak 2a. Registar se sastoji od dva dijela: registra temeljnih i registra dodanih podataka. U registar temeljih podataka upisuju se sljedeći podaci o: Broj 18 – Strana 68 1. 2. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH temeljnom kapitalu emitenta: upisani i uplaćeni; vrijednosnom papiru: vrsta, klasa, serija, broj izdatih vrijednosnih papira, nominalna vrijednost, nadnevak emisije, prava iz vrijednosnog papira odnosno obveze emitenta (upravljačka i imovinska); 3. nadzornom odboru emitenta: ime, prezime, JMB, navod o tome da li je član ili predsjednik nadzornog odbora, adresa prebivališta. U registar dodanih podataka upisuju se sljedeći podaci o: 1. emitentu: firma i sjedište, matični broj subjekta upisa (MBS), šifra djelatnosti, povezane osobe sa emitentom (sudjelovanje u kapitalu i dr.), poštanski broj, telefon, fax i email adresa; 2. osobama ovlaštenim za zastupanje emitenta: ime i prezime, adresa prebivališta, grad-općina, poštanski broj, JMB; 3. upravi emitenta: ime i prezime, JMB, funkcija, adresa prebivališta; 4. financijskom poslovanju emitenta i drugi podaci sukladno posebnoj odluci Komisije. Upis emitenta u Registar kod Komisije, promjena izvršenih upisa iz stavka 2. ovog članka i brisanje emitenta iz Registra vrši se na temelju rješenja po provedenom upravnom postupku. Upis podataka iz stavka 3. toč. 1- 3. ovog članka, kao i promjena tih upisa, vrši se izravno, bez provođenja upravnog postupka, upisom u Registar na temelju prijave emitenta, sukladno zakonu, ovom pravilniku i drugim propisima Komisije. Upis podataka iz stavka 3. točka 4. ovog članka vrši se izravno, bez provođenja upravnog postupka, upisom u Registar na temelju izvješća i obavjesti koji se Komisiji dostavljaju na temelju zakona i drugih propisa. Prijava upisa podataka iz stavka 3. toč. 1.- 3. ovog članka smatra se, u smislu odredaba ovog pravilnika, obavjesti, sukladno članku 12. stavak 1. točka 1. i članku 21. Zakona o Komisiji za vrijednosne papire." Članak 2. U članku 3. stavak 1. točka 3. briše se. Članak 3. Članak 4. mijenja se i glasi: "Prijava i prilozi uz prijavu služe za upis podataka koji se odnose na podatke iz članka 2a. stavak 2. i stavak 3. toč. 1.- 3 ovog Pravilnika." Članak 4. U članku 5. stavak 2. mijenja se i glasi: "Registarski listovi služe za upis podataka iz članka 2a. stavak 2. i stavak 3. toč. 1.-3 ovog Pravilnika." Iza stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi: "Registar emitenata vodi se i u elektronskom obliku u koji se unose svi podaci iz članka 2a. ovog Pravilnika." Članak 5. U članku 7. stavak 3. mijenja se i glasi: "Izvod i uvjerenje o podacima iz Registra izdaje se samo o podacima koji se upisuju na temelju rješenja Komisije." Članak 6. Članak 14. mijenja se i glasi: "Svaki emitent u Registru dobiva brojčanu oznaku, po kojoj se razvrstava u grupe emitenata, i to: 1. dioničko društvo (uopće)- 01; 2. banka i društvo za osiguranje- 02; 3. investicijski fond- 03; 4. društvo za upravljanje investicijskim fondovima- 04; 5. Bosna i Hercegovina- 05; 6. Federacija Bosne i Hercegovine- 06; 7. drugi entitet u Bosni i Hercegovini- 07; 8. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine- 08; 9. kanton-09; 10. općina- 10; Srijeda, 9.4.2008. 11. društvo sa ograničenom odgovornosti i druge pravne osobe koje po zakonu mogu biti emitenti vrijednosnih papira ili se upisuju u registar emitenata- 11. Registarski broj emitenta čini broj iz stavka 1. ovog članka i redni broj upisa u Registar." Članak 7. U članku 15. stavak 1. riječi: "odnosno ispravno popunjene prijave i prilozi, te priložene odgovarajuće isprave" brišu se. Stavci 3. i 4. brišu se. Članak 8. Ovaj Pravilnik stupa na snagu narednog dana od dana objave u "Službenim novinama Federacije BiH", a primjenjivat će se od 01. 05. 2008. godine. Predsjednik Broj 01-02-1141/08 Komisije za vrijednosne papire 26. ožujka 2008. godine Federacije Bosne i Hercegovine Sarajevo mr. Hasan Ćelam, s. r. REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu odredaba Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), Zakona o Registru vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH, br. 39/98, 36/99 i 33/04), člana 25. stav 2.Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99, 6/01, 51/01 i 58/05, 10/06 i 72/07) i člana 44. Statuta Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH, br. 82/06), Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine na sedmoj sjednici, održanoj 25. siječnja 2008. godine, na prijedlog Uprave Registra, donio je ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILA REGISTRA VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BiH Član 1. U Pravilima Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine broj 04-02-NO-XIII-10487/05 od 19.12.2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravila Registra), odobrena Rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, broj 04/2-19-15/06 od 12. 1. 2006. godine u članu 24. tačka 2) iza riječi: "profesionalni posrednici" dodaju se riječi: "i banke sa dozvolom Komisije za obavljanje poslova skrbnika nad vrijednosnim papirima". Član 2. U članu 24. tačka 4) Pravila Registra iza riječi: "profesionalni posrednici" dodaju se riječi: "i banke". Član 3. Ova Odluka stupa na snagu nakon izdavanja odobrenja Komisije. Ova Odluka će se nakon izdavanja odobrenja Komisije objaviti na njeb stranici Registra (www.rvp.ba) i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-2-NO-1016/08 Predsjednik 25. januara 2008. godine Nadzornog odbora Sarajevo prof. dr. Adnan Rovčanin, s. r. Temeljem odredaba Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), Zakona o Registru vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 36/99 i 33/04), članka 25. stavak 2. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. Srijeda, 9.4.2008. Broj 18 – Strana 69 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 32/99, 6/01, 51/01 i 58/05, 10/06 i 72/07) i članka 44. Statuta Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH, br. 82/06), Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine na sedmoj sjednici, održanoj 25. siječnja 2008. godine, na prijedlog Uprave Registra, donio je ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA PRAVILA REGISTRA VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BiH Članak 1. U Pravilima Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine broj 04-02-NO-XIII-10487/05 od 19. 12. 2005. godine (u daljnjem tekstu: Pravila Registra), odobrena Rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, broj 04/2-19-15/06 od 12. 1. 2006. godine u članku 24. točka 2) iza riječi: "profesionalni posrednici" dodaju se riječi: "i banke sa dozvolom Komisije za obavljanje poslova skrbnika nad vrijednosnim papirima". Članak 2. U članku 24. točka 4) Pravila Registra iza riječi: "profesionalni posrednici" dodaju se riječi: "i banke". Članak 3. Ova Odluka stupa na snagu nakon izdavanja odobrenja Komisije. Ova Odluka će se nakon izdavanja odobrenja Komisije objaviti na njeb stranici Registra (www.rvp.ba) i u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-2-NO-1016/08 Predsjednik 25. siječnja 2008. godine Nadzornog odbora Sarajevo prof. dr. Adnan Rovčanin, v. r. Na osnovu člana 37. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99, 6/01, 51/01, 58/05, 10/06 i 72/07), člana 44. Statuta Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/06), Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH, na sedmoj sjednici, održanoj 25. januara 2008. godine, na prijedlog direktora i zamjenika direktora Registra vrijednosnih papira, donio je ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O UTVRĐIVANJU VRSTE I VISINE NAKNADA ZA USLUGE REGISTRA VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Član 1. U članu 7. tačka 6.1. stav 1. Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 48/07 i 72/07), broj "0,02%" mijenja se brojem "0,015%". Član 2. U članu 10. stav 3. u tački d) brišu se riječi u zagradi: "pripajanje i spajanje i". Iza tačke d) dodaje se nova tačka e), koja glasi: "e) Pripajanje i spajanje dioničkih društava". Dosadašnje tačke e) i f) postaju tačke f) i g). Član 3. U članu 16. tački 10.5. podtačka 10.5.4. briše se. Podtačka 10.5.5. postaje podtačka 10.5.4. Član 4. Ova Odluka stupa na snagu i primjenjuje se nakon izdavanja odobrenja Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, počev od 1. 3. 2008. godine. Ova Odluka je odobrena Rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine broj 04/1-49-251/08 od 28. 2. 2008. godine. Član 5. Ova Odluka će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-2-NO-987/07 Predsjednik 25. januara 2008. godine Nadzornog odbora Sarajevo prof. dr. Adnan Rovčanin, s. r. Temeljem članka 37. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99, 6/01, 51/01, 58/05, 10/06 i 72/07), članka 44. Statuta Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 82/06), Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH, na sedmoj sjednici, održanoj 25. siječnja 2008. godine, na prijedlog direktora i zamjenika direktora Registra vrijednosnih papira, donio je ODLUKU O IZMJENAMA I DOPUNAMA ODLUKE O UTVRĐIVANJU VRSTE I VISINE NAKNADA ZA USLUGE REGISTRA VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Članak 1. U članku 7. točka 6.1. stavak 1. Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 48/07 i 72/07), broj "0,02%" mijenja se brojem "0,015%". Članak 2. U članku 10. stavak 3. u točki d) brišu se riječi u zagradi: "pripajanje i spajanje i". Iza točke d) dodaje se nova točka e), koja glasi : "e) Pripajanje i spajanje dioničkih društava". Dosadašnje točke e) i f) postaju točke f) i g). Članak 3. U članku 16. točki 10.5. podtočka 10.5.4. briše se. Podtočka 10.5.5. postaje podtočka 10.5.4. Članak 4. Ova Odluka stupa na snagu i primjenjuje se nakon izdavanja odobrenja Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, počev od 1. 3. 2008. godine. Ova Odluka je odobrena Rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine broj 04/1-49-251/08 od 28. 2. 2008. godine. Članak 5. Ova Odluka će se objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 04-2-NO-987/07 Predsjednik 25. siječnja 2008. godine Nadzornog odbora Sarajevo prof. dr. Adnan Rovčanin, v. r. Na osnovu člana 11. stav 2. Zakona o vrijednosnim papirima ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), člana 2. Zakona o Registru vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 36/99 i 33/04), čl. 19. i 20. stav 1. i člana 25. stav 1. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99. 06/01, 51/01, 58/05, 10/06 i 72/07) i odobrenja Komisije za vrijednosne papire u Federaciji Bosne i Hercegovine izdatog Rješenjem broj 04/1-49-4258/07 od 26. marta 2008. godine, Nadzorni odbor Registra vrijednosnih Broj 18 – Strana 70 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH papira u Federaciji Bosne i Hercegovine, na sedmoj sjednici održanoj 3. marta 2008. godine, donio je UPUTSTVO O OBRASCU PRIJAVE ZA PRIJENOS VRIJEDNOSNOG PAPIRA I. Ovim Uputstvom u skladu sa Pravilnikom o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira propisuje se obrazac prijave za prijenos vrijednosnog papira (u daljnjem tekstu: prijava), koju kupac, daroprimac ili nasljednik, odnosno druga odgovarajuća osoba zavisno od vrste prijenosa vrijednosnog papira (u daljnjem tekstu: primalac) podnosi Registru vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar), radi upisa prijenosa vrijednosnog papira sa računa prodavca, darodavca ili umrlog vlasnika vrijednosnih papira, odnosno druge odgovarajuće osobe zavisno od vrste prijenosa (u daljnjem tekstu: prenosilac) na račun primaoca, vrijednosnog papira. II. Prijava iz tačke I ovog Uputstva sadrži: A. Podatke o primaocu vrijednosnih papira: (kupac, daroprimac, nasljednik i drugi primalac vrijednosnih papira) 1. ime, ime roditelja i prezime fizičke osobe, odnosno firma pravne osobe, 2. adresa i poštanski broj prebivališta fizičke osobe, odnosno sjedišta pravne osobe, 3. jedinstveni matični broj građanina za fizičku osobu (JMB), odnosno za pravnu osobu identifikacioni broj pod kojim se vodi u Registru poslovnih subjekata kod Federalnog zavoda za statistiku, 4. broj računa primaoca vrijednosnih papira ili naznaku da račun nije otvoren. B. Podatke o prenosiocu vrijednosnih papira: (prodavac, darodavac, umrli i drugi prenosioci vrijednosnih papira) 1. ime, ime roditelja i prezime fizičke osobe, odnosno firma pravne osobe, 2. adresu i poštanski broj prebivališta fizičke osobe, odnosno sjedišta pravne osobe, 3. jedinstveni matični broj građanina za fizičku osobu (JMB), odnosno za pravnu osobu identifikacioni broj pod kojim se vodi u Registru poslovnih subjekata kod Federalnog zavoda za statistiku, 4. broj računa prenosioca vrijednosnih papira, 5. potpis prenosioca vrijednosnih papira, osim kod prijenosa po osnovu nasljeđivanja. C. Podatke o vrijednosnim papirima 1. oznaku vrijednosnih papira, firmu i sjedište i registarski broj emitenta u registru emitenata kod Komisije za vrijednosne papire, 2. identifikacijski broj vrijednosnog papira (ISIN), odnosno ako taj broj nije poznat, vrstu, klasu i nominalnu vrijednost vrijednosnih papira koji se prenose. D. Podatke o prijenosu 1. vrsta prijenosa (kupoprodaja, darovanje, nasljeđivanje ili druge vrste prijenosa), 2. broj vrijednosnih papira koji se prenose, 3. dokument na osnovu kojeg se vrši prijenos, ovjeren kod nadležnog organa (vrsta dokumenta koji se daje u prilogu prijave), 4. jedinična kupoprodajna cijena vrijednosnog papira, ukoliko je prijenos po osnovu kupoprodaje, 5. datum na koji je pravni posao, koji je osnov prijenosa, sklopljen, Srijeda, 9.4.2008. 6. 7. datum i mjesto podnošenja prijave, izjava primaoca da je suglasan da Registar u postupku prijenosa vrijednosnih papira po prijavi, izvrši usaglašavanje njegovih podataka u sistemu registracije sa podacima u CIPS-projektu, 8. ime, prezime, potpis i svojstvo podnosioca prijave. Obrazac prijave sa sadržajem iz prethodnog stava nalazi se u prilogu i sastavni je dio ovog Uputstva. III. Prijavu na obrascu iz tačke II. ovog Uputstva, primalac vrijednosnog papira podnosi Registru u roku od sedam dana od dana zaključivanja pravnog posla (kupoprodaja, nasljeđivanje, darovanje ili neka druga vrsta prijenosa), kojim se vrši prijenos vlasništva na vrijednosnom papiru. Podnositelj prijave podnosi Registru prijavu u jednom primjerku na obrascu utvrđenom u prilogu ovog Uputstva, koji se može dobiti u prostorijama Registra ili na njeb stranici Registra: www.rvp.ba. Podnositelj prijave je dužan uz obrazac prijave priložiti dokument (ugovor, odluku, presudu, rješenje, ili drugi odgovarajući dokument nadležnog organa) o zaključenom pravnom poslu na osnovu kojeg se vrši prijenos vlasništva na vrijednosnom papiru. Dokument, odnosno potpisi ugovarača na dokumentu iz stava 4. ove tačke mora biti ovjeren kod nadležnog organa. IV. Prijavu za prijenos podnosi Registru primatelj ili prenositelj vrijednosnih papira preko: profesionalnog posrednika, lično ili putem punomoćnika. V. Prijenos vrijednosnog papira po prijavi sa računa prenosioca na račun primaoca, Registar će upisati najkasnije do kraja radnog vremena Registra trećeg radnog dana od dana prijema prijave. Ukoliko Registar odbije da izvrši prijenos vrijednosnog papira po prijavi iz razloga utvrđenih u članu 20. stav 3. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira, podnositelju prijave će u roku iz stava 1. ove tačke, uputiti pismenu obavijest o odbijanju izvršenja prijave za prijenos, sa obrazloženjem i uputom za otklanjanje nedostatka. VI. Nakon izvršenog upisa prijenosa vlasništva na vrijednosnom papiru po prijavi, Registar će izdati certifikat - izvod o stanju na računu prenosiocu i primaocu na kraju mjeseca u kojem je proveden prijenos vrijednosnih papira. VII. Registar će voditi evidenciju izvršenih promjena na računima vlasnika vrijednosnih papira po prijavi sa podacima o datumu prijema prijave, primaocu i prenosiocu, datumu upisa prijenosa vrijednosnih papira i drugim podacima. VIII. Registar će čuvati podnesene prijave u periodu od tri godine od dana prijema prijava. IX. Ovo Uputstvo stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Stupanjem na snagu ovog Uputstva, prestaje da važi Uputstvo o obrascu prijave za prijenos vrijednosnog papira, broj 05-1-NO-VI-4/00 od 2. 11. 2000. godine, odobreno Rješenjem Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, broj 01-05-833/00 od 18.12.2000. godine. Broj 04-2-NO- 2162/08 3. marta 2008. godine Sarajevo Predsjednik Nadzornog odbora prof. dr. Adnan Rovčanin, s. r. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 18 – Strana 71 Broj 18 – Strana 72 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 9.4.2008. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Temeljem članka 11. stavak 2. Zakona o vrijednosnim papirima ( "Službene novine Federacije BiH", br. 39/98 i 36/99), članka 2. Zakona o Registru vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 36/99 i 33/04), čl. 19. i 20. stavak 1. i članka 25. stavak 1. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/99, 06/01, 51/01, 58/05, 10/06 i 72/07) i odobrenja Komisije za vrijednosne papire u Federaciji Bosne i Hercegovine izdatog Rješenjem broj 04/1-49-4258/07 od 26. ožujka 2008. godine, Nadzorni odbor Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine, na sedmoj sjednici održanoj 3. ožujka 2008. godine, donio je NAPUTAK O OBRASCU PRIJAVE ZA PRIJENOS VRIJEDNOSNOG PAPIRA I. Ovim Naputkom u skladu sa Pravilnikom o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira propisuje se obrazac prijave za prijenos vrijednosnog papira (u daljnjem tekstu: prijava), koju kupac, daroprimatelj ili nasljednik, odnosno druga odgovarajuća osoba ovisno od vrste prijenosa vrijednosnog papira (u daljnjem tekstu: primatelj) podnosi Registru vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Registar), radi upisa prijenosa vrijednosnog papira sa računa prodavatelja, darodavatelja ili umrlog vlasnika vrijednosnih papira, odnosno druge odgovarajuće osobe ovisno od vrste prijenosa (u daljnjem tekstu: prenositelj) na račun primatelja vrijednosnog papira. II. Prijava iz točke I. ovog Naputka sadrži: A. Podatke o primatelju vrijednosnih papira: (kupac, daroprimatelj, nasljednik i drugi primatelj vrijednosnih papira) 1. ime, ime roditelja i prezime fizičke osobe, odnosno firma pravne osobe, 2. adresa i poštanski broj prebivališta fizičke osobe, odnosno sjedišta pravne osobe, 3. jedinstveni matični broj građanina za fizičku osobu (JMB), odnosno za pravnu osobu identifikacijski broj pod kojim se vodi u Registru poslovnih subjekata kod Federalnog zavoda za statistiku, 4. broj računa primatelja vrijednosnih papira ili naznaku da račun nije otvoren. B. Podatke o prenositelju vrijednosnih papira: (prodavatelj, darodavatelj, umrli i drugi prenositelji vrijednosnih papira) 1. ime, ime roditelja i prezime fizičke osobe, odnosno firma pravne osobe, 2. adresu i poštanski broj prebivališta fizičke osobe, odnosno sjedišta pravne osobe, 3. jedinstveni matični broj građanina za fizičku osobu (JMB), odnosno za pravnu osobu identifikacijski broj pod kojim se vodi u Registru poslovnih subjekata kod Federalnog zavoda za statistiku, 4. broj računa prenositelja vrijednosnih papira, 5. potpis prenositelja vrijednosnih papira, osim kod prijenosa po osnovu nasljedstva. C. Podatke o vrijednosnim papirima 1. oznaku vrijednosnih papira, firmu i sjedište i registarski broj emitenta u registru emitenata kod Komisije za vrijednosne papire, 2. identifikacioni broj vrijednosnog papira (ISIN), odnosno ako taj broj nije poznat, vrstu, klasu i nominalnu vrijednost vrijednosnih papira koji se prenose, Broj 18 – Strana 73 D. Podatke o prijenosu 1. vrsta prijenosa (kupoprodaja, darovanje, nasljeđivanje ili druge vrste prijenosa), 2. broj vrijednosnih papira koji se prenose, 3. dokument na osnovu kojeg se vrši prijenos, ovjeren kod nadležnog organa (vrsta dokumenta koji se daje u prilogu prijave), 4. jedinična kupoprodajna cijena vrijednosnog papira, ukoliko je prijenos temeljem kupoprodaje, 5. datum na koji je pravni posao, koji je osnov prijenosa, sklopljen, 6. datum i mjesto podnošenja prijave, 7. izjava primatelja da je suglasan da Registar u postupku prijenosa vrijednosnih papira po prijavi, izvrši usuglašavanje njegovih podataka u sustavu registracije sa podacima u CIPS-projektu, 8. ime, prezime, potpis i svojstvo podnositelja prijave. Obrazac prijave sa sadržajem iz prethodnog stavka nalazi se u privitku i sastavni je dio ovog Naputka. III. Prijavu na obrascu iz točke II. ovog Naputka, primatelj vrijednosnog papira podnosi Registru u roku od sedam dana od dana zaključivanja pravnog posla (kupoprodaja, nasljedstvo, darovanje ili neka druga vrsta prijenosa), kojim se vrši prijenos vlasništva na vrijednosnom papiru. Podnositelj prijave podnosi Registru prijavu u jednom primjerku na obrascu utvrđenom u prilogu ovog Naputka, koji se može dobiti u prostorijama Registra ili na njeb stranici Registra: www.rvp.ba. Podnositelj prijave je dužan uz obrazac prijave priložiti dokument (ugovor, odluku, presudu, rješenje, ili drugi odgovarajući dokument nadležnog organa) o zaključenom pravnom poslu temeljem kojeg se vrši prijenos vlasništva na vrijednosnom papiru. Dokument, odnosno potpisi ugovaratelja na dokumentu iz stavka 4. ove tačke mora biti ovjeren kod nadležnog organa. IV. Prijavu za prijenos podnosi Registru primatelj ili prenositelj vrijednosnih papira preko: profesionalnog posrednika, osobno ili putem punomoćnika. V. Prijenos vrijednosnog papira po prijavi sa računa prenositelja na račun primatelja, Registar će upisati najkasnije do kraja radnog vremena Registra trećeg radnog dana od dana prijema prijave. Ukoliko Registar odbije da izvrši prijenos vrijednosnog papira po prijavi iz razloga utvrđenih u članku 20. stavak 3. Pravilnika o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira, podnositelju prijave će u roku iz stavka 1. ove točke uputiti pismenu obavijest o odbijanju izvršenja prijave za prijenos, sa obrazloženjem i naputkom za otklanjanje nedostatka. VI. Nakon izvršenog upisa prijenosa vlasništva na vrijednosnom papiru po prijavi, Registar će izdati certifikat izvod o stanju na računu prenositelju i primatelju na kraju mjeseca u kojem je proveden prijenos vrijednosnih papira. VII. Registar će voditi evidenciju izvršenih promjena na računima vlasnika vrijednosnih papira po prijavi sa podacima o datumu prijema prijave, primatelju i prenositelju, datumu upisa prijenosa vrijednosnih papira i drugim podacima. VIII. Registar će čuvati podnesene prijave u periodu od tri godine od dana prijema prijava. Broj 18 – Strana 74 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IX. Ovaj Naputak stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Stupanjem na snagu ovog Naputka, prestaje da važi Naputak o obrascu prijave za prijenos vrijednosnog papira, broj 05-1-NO-VI-4/00 od 2. 11. 2000. godine, odobreno Rješenjem Srijeda, 9.4.2008. Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine, broj 01-05-833/00 od 18. 12. 2000. godine. Broj 04-2-NO-2162/08 3. ožujka 2008. godine Sarajevo Predsjednik Nadzornog odbora prof. dr. Adnan Rovčanin, v. r. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 18 – Strana 75 Broj 18 – Strana 76 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ZRAKOPLOVSTVO Na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98 i 48/99), člana 70. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/05), člana 1. i 7. Zakona o zrakoplovstvu BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), Odluke o delegiranju funkcija entitetskim direkcijama iz oblasti izdavanja dozvola i vazduhoplovne medicine, aerodroma, aerodromskih službi i objekata, izdavanja potvrda vazdušnom operatoru, odobravanje letova, sigurnosti civilnog vazduhoplovstva i vazduhoplovne statistike ("Službeni glasnik BiH", broj 28/04), člana 13. Pravilnika o stručnoj spremi, stručnoj obuci, ispitima, dozvolama i ovlašćenjima vazduhoplovno-tehničkog osoblja i vazduhoplovno-tehničkog osoblja tehničke pripreme ("Službeni list SFRJ", broj 8/89), te Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija br. 03/2-34-1-104-1/07 od 05.04.2007. godine, a na osnovu podnesene prijave Hani Mannaa za polaganje posebnog ispita za upis ovlaštenja za tip vazduhoplova L 410 u dozvolu vazduhoplovnog mehaničara za održavanje, direktor Federalne direkcije za civilnu avijaciju- Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O FORMIRANJU KOMISIJ E ZA PROVOĐENJE POSEBNOG ISPITA ZA UPIS OVLAŠTENJA ZA TIP VAZDUHOPLOVA L 410 U DOZVOLU VAZDUHOPLOVNOG MEHANIČARA ZA ODRŽAVANJE 1. U cilju provođenja provjere stručnosti za upis ovlaštenja za tip vazduhoplova L 410 u dozvolu vazduhoplovnog mehaničara za održavanje formira se Komisija u sastavu: 1. ENES MUJEZINOVIĆ - predsjednik 2. ASMIR KRUHOVIĆ, član 3. ZORAN BLAŽEVIĆ, član 2. Komisija će sa kandidatom utvrditi vrijeme i mjesto provođenja ispita 3. Komisija će izvještaj o rezultatima provedenog ispita dostaviti Sektoru za bezbjednost zračnog prometa i sigurnost FED CAD u roku od 7 dana nakon provedenog ispita. 4. Podnosilac zahtjeva snosi troškove postupka provođenja posebnog ispita za upis ovlaštenja za tip vazduhoplova L 410 u dozvolu vazduhoplovnog mehaničara za održavanje. Broj 10-2-27-61-13-1/08 28. marta/ožujka 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravilnika o javnim nabavkama br.10-1-02-1-288-1/05 od 11. maja 2005. godine, tačke III. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknade za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije BiH i rukovodilaca federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", broj 80/07 i 6/08) i Rješenja federalnog ministra prometa i komunikacija 03/2-34-1-104-1/07 od 5. aprila 2007. godine, direktor Federalne direkcije za civilnu avijacijuzrakoplovstvo donosi RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE ZA JAVNE NABAVKE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka konkurentskog zahtjeva za dostavljanje ponuda za nabavku rolo zavjesa i elektromotora za potrebe Centra kontrole zračnog prometa Mostar/ Federalne direkcije za civilnu avijaciju-zrakoplovstvo, u sljedećem sastavu: 1. ARPAD SALAI, predsjednik Komisije, Srijeda, 9.4.2008. 2. 3. BOJANA RADIVOJEVIĆ, član, ANA CVITANOVIĆ, tehničko lice. Član 2. Imenovana lica iz člana 1. ovog Rješenja dužna su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 3. Zadatak Komisije je da utvrdi plan rada Komisije, izradi metodologiju za ocjenjivanje ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude/zahtjeve, sačini zapisnik o otvaranju ponuda/ zahtjeva, ocijeni prispjele ponude/zahtjeve i sačini izvještaj o radu i daje preporuku za dodjelu ugovora na način propisan članom 45. Pravilnika o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Zadatak sekretara Komisije su administrativni poslovi, priprema zapisnike sa sastanka Komisije, izvještaj o radu Komisije i prikupljanje saglasnosti, dokumentovanje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Rok za izvršenje zadataka iz člana 3. je 30.4.2008. godine. Član 5. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenja ponuda/zahtjeva sa pravom na ovjeru dokumenata potpisanih od strane predsjednika Komisije, – ovlaštenja za pregovaranje. Član 6. Članovi i njihovi zamjenici iz člana 1. ovog Rješenja dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače, koja je sastavni dio ovog Rješenja, a u skladu sa Pravilnikom o javnim nabavkama Federalne direkcije za civilnu avijaciju-Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj10-1-27-63-589-2/08 7. aprila/travnja 2008. godine Direktor Mostar Amadeo Mandić, s. r. GENDER CENTAR FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Na temelju članka 70. i članka 61. a u svezi s člankom 56. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/05) i Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknada za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe ("Službene novine Federacije BiH", br. 80/07, 84/07 i 6/08), ravnateljica Gender Centra Federacije Bosne i Hercegovine donosi RJEŠENJE O USPOSTAVLJANJU POVJERENSTAVA ZA IZRADU NACRTA STRATEGIJE ZA PREVENCIJU NASILJA U OBITELJI SA AKCIJSKIM PLANOM ZA FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I. Imenuju se povjerenstva za izradu Nacrta strategije za prevenciju nasilja u obitelji sa Akcijskim planom za Federaciju Bosne i Hercegovine i to: a) Povjerenstvo za izradu dijela Nacrta strategije za prevenciju nasilja u obitelji kojom se definiraju strateški Srijeda, 9.4.2008. ciljevi u oblastima obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, obiteljskih odnosa i sigurnosti sa Akcijskim planom, u sastavu: 1. MIRJANA KLEMENS, predsjednica, Federalno ministarstvo pravde, 2. ADISA ZAHIRAGIĆ, Kantonalni sud u Sarajevu, 3. ANA VUKOVIĆ, Gender Centar Federacije BiH, 4. EMINA PANDŽO-HASANBEGOVIĆ, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, 5. EMIRA SLOMOVIĆ, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, 6. JASMINA ĆOSIĆ, Federalno ministarstvo zdravstva, 7. MEMNUNA ZVIZDIĆ, NVO "Žene ženama", 8. SANIDA TALOVIĆ, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova/ Federalno ministarstvo unutaranjih poslova. Zadatak Povjerenstva je da: – izvrši analizu stanja u oblastima obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, obiteljskih odnosa i sigurnosti i predloži mjere prevencije u cilju sprečavanja nasilja u obitelji; – odredi strateške ciljeve djelovanja u oblastima obrazovanja, zdravstva, socijalne skrbi, obiteljskih odnosa i sigurnosti u cilju sprečavanja nasilja u obitelji; – utvrdi iznos potrebnih sredstava za realizaciju strateških ciljeva; – izradi dio Akcijskog plana sa utvrđenim zadacima, nosiocima realizacije zadataka i rokove za njihovo izvršenje. Stručne poslove za potrebe Povjerenstva obavljat će BELMA RAMIĆ, Gender Centar Federacije BiH. Administrativno-tehničke poslove za potrebe Povjerenstva obavljat će JOSIP BLAŽ, Gender Centar Federacije BiH. b) Povjerenstvo za izradu dijela Nacrta strategije koji se odnosi na servise za prevenciju, odnosno suzbijanje nasilja u obitelji sa Akcijskim planom, u sastavu: 1. MIRSADA POTURKOVIĆ, predsjednica, Kantonalni centar za socijalni rad - Sarajevo, 2. ANE JAKŠIĆ, Gender Centar Federacije BiH, 3. ESMA SARAJLIĆ, Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo - Prosvjetno-pedagoški zavod, 4. JASMINA MUJEZINOVIĆ, NVO "Fondacija lokalne demokratije", Sarajevo, 5. JASNA ZEČEVIĆ, NVO "Vive žene", Tuzla, 6. SABIHA HUSIĆ, NVO "Medica Zenica", Zenica, 7. SUVADA KULDIJA, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, 8. TIMA KARAČIĆ, Federalni zavod za statistiku. Zadatak Povjerenstva je da: – izvrši analizu djelokruga rada postojećih servisa u Federaciji BiH čije postojanje predstavlja podršku žrtvama nasilja u obitelji, odnosno koji djeluju na sprečavanju nasilja u obitelji i da izradi mrežu ovih servisa; – predloži mjere za poboljšanje rada postojećih servisa, uključujući i izvore sredstava za financiranje njihovog rada i iznos sredstava za poboljšanje rada; – predloži osnivanje, ako za to postoji potreba, novih servisa po međunarodnim standardima, kao i izvore osiguranja sredstava za rad tih servisa; – izradi dio Akcijskog plana, sa utvrđenim zadacima, nosiocima realizacije zadataka i rokove za njihovo izvršenje. Stručne poslove za potrebe Povjerenstva obavljat će ZLATAN HRNČIĆ, Gender Centar Federacije BiH. Administrativno-tehničke poslove za potrebe Povjerenstva obavljat će LEJLA KAHVEDŽIĆ, Gender Centar Federacije BiH. II. Poslove i zadaće iz točke I. ovoga Rješenja povjerenstva će obaviti najkasnije do 30. 6. 2008. godine. 1 Broj 18 – Strana 77 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 III. Za sudjelovanje u radu povjerenstava, njegovim članovima/icama pripada naknada sukladno odredbama točke V. Odluke o načinu obrazovanja i utvrđivanju visine naknada za rad radnih tijela osnovanih od strane Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i rukovoditelja federalnih organa državne službe. Visinu naknade za svakog člana/icu povjerenstava posebnim rješenjem utvrđuje ravnateljica Gender Centra Federacije BiH, na prijedlog predsjednica povjerenstava. IV. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i bit će objavljeno u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-34-184/08 28. ožujka/marta 2008. godine Ravnateljica Sarajevo Ana Vuković, v. r. KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. tačka d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18., te u skladu sa članom 24. stav (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, BiH, zastupanog po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevu, i privrednog subjekta Interkonzum društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, BiH zaprimljenu pod brojem 01-02-26-047-II/07 dana 21.12.2007. godine, Konkurencijsko vijeće, na 63. (šezdeset i trećoj) sjednici održanoj 13. marta 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu usluga zakupa nekretnina u Bosni i Hercegovini sticanjem većinskog vlasničkog udjela od strane privrednog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina u privrednom subjektu Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je, u smislu člana 16. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), dana 21.12.2007. godine, zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-02-26-047-II/07 (u daljnjem tekstu: Prijava), privredog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BACA Giocondo ili Podnosilac prijave) zastupan po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71 000 Sarajevu, po kojoj namjerava kupiti većinski udio privrednog subjekta Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Interkonzum). Prijava je samoinicijativno od strane Podnosioca prijave dopunjena dopisom broj 01-02-26-047-1-II/07 dana 25.12.2007. godine. Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30 stav (1) Zakona o konkurenciji i čl. 8. 9. 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06) te u skladu sa članom 31. istog Zakona Konkurencijsko vijeće je zatražilo dopunu dana 27.12.2007. Broj 18 – Strana 78 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine dopisom broj 01-02-26-047-2-II/07 i dana 16.01.2007. godine dopisom broj 01-02-26-047-5-II/07. Podnosilac prijave je u skladu sa zahtjevima Konkurencijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 07.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-3-II/07, dana 11.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-4-II/07 i dana 21.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-6-II/07. Nakon toga, Konkurencijsko vijeće je dana 24.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-7-II/07 Podnosiocu prijave izdalo Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. stav (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici koncentracije 1.1. Privredni subjekt BACA Giocondo Privredni subjekt BACA Giocondo registrovan je u Opštinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 1-25800 dana 09.08.2006. godine. Vlasničku strukturu privrednog subjekta BACA Giocondo sa 70% vlasničkog udjela čini privredni subjekat Bank Austria Creditanstalt Leasing GmbH, Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: Bank Austria) dok 30% vlasničkog udjela ima privredni subjekat BA Eurolease Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: BA Eurolease). BACA Giocondo je društvo kojem je glavna djelatnost bavljenje finansijskim zakupom - leasingom. Registrovan je za bavljenje svim vrstama leasinga, međutim, prema podacima Podnosioca prijave, isto društvo se namjerava baviti samo iznajmljivanjem vlastitih nekretnina. Privredni subjekt Bank Austria u Bosni i Hercegovini, kao većinski vlasnik privrednog subjekta učesnika koncentracije BACA, ima 70% udjela u osnivačkom kapitalu u BACA Leasing nekretnine d.o.o. Banja Luka. Glavna djelatnost navedenog privrednog subjekta je finansijski zakup - leasing. Privredni subjekt BACA Leasing nekretnine d.o.o. Banja Luka, prema podacima Podnosioca prijave, nije aktivan niti operativan na tržištu Bosne i Hercegovine. Bank Austria posjeduje i 70% udjela u osnivačkom kapitalu privrednog subjekta HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo. Glavna djelatnost navedenog privrednog subjekta je iznajmljivanje vlastitih nekretnina. Privredni subjekt Bank Austria je posjedovao 100% udjela u osnivačkom kapitalu privrednog subjekta HVB Leasing d.o.o. Sarajevo čija je glavna djelatnost bila finansijski leasing. Dana 04.12.2007. godine privredni subjekt Bank Austria je, zaključivanjem Ugovora o prenosu udjela, prodao svoj cjelokupni udio u privrednom subjektu HVB Leasing d.o.o. Sarajevo, tako da od tog dana ne posjeduje vlasnički udio u istom. 1.2. Privredni subjekt Interkonzum Privredni subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude, Put Kreštalice b.b., Grude, Bosna i Hercegovina registrovan je pri Kantonalnom sudu Široki Brijeg pod registraskim brojem U/I-00193/01 dana 12.04.2001. godine. Vlasnik ovog privrednog subjekta od 100% osnovnog kapitala bio je fizičko lice Ljiljanko Palac (JMBG (..)*1, ulica (..)*, Grude, Bosna i Hercegovina. Dana 22.05.2001. godine Kantonalni sud Široki Brijeg donio je Rješenje broj U/I-00224/01 kojim se, u sudski registar ovog suda upisuje privredni subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude Podružnica Sarajevo, Stupska b.b.,71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Privredni subjekat Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude izvršio je preregistraciju u privredni subjekat Interkonzum 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 9.4.2008. d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo pri Opštinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 065-0-Reg-07-002125 dana 24.10.2007. godine. Vlasnički udio od 95% osnovnog kapitala ovog privrednog subjekta pripada privrednom subjektu Intermerkur društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Intermerkur), dok preostalih 5% osnovnog kapitala i dalje pripada licu Ljiljanku Palac. Glavna djelatnost privrednog subjekta Interkonzuma do 2002. godine bila je trgovina roba široke potrošnje. Od 2002. godine privredni subjekt Interkonzum se bavi izgradnjom nekretnina sa namjerom daljnjeg iznajmljivanja ili prodaje, odnosno pružanjem usluga izdavanja vlastitih nekretnina pod zakup. Većinski vlasnik Interkonzuma, privredni subjekt Intermerkur, registrovan je pri Opštinskom sudu u Sarajevu dana 11.07.2007. godine. Iznos od 100% osnovnog kapitala privrednog subjekta Intermerkur pripada privrednom subjektu Merkur trgovina i usluge d.d., Cesta na Okroglo 7., 4202 Naklo, Republika Slovenija. Privredni subjekt Merkur d.d., pored privrednog subjekta Intermerkur, u Bosni i Hercegovini posjeduje i supsidijarno društvo Intermekur Nova d.o.o. Sarajevo, Safeta Zajke 267., Rajlovac, 71000 Sarajevo, BiH. Privredni subjekt Intermerkur se bavi veleprodajom proizvoda crne i obojene metalurgije, dok se veleprodajom tehničkih roba (građevinski program, elektro program i alati i vijci) počeo baviti 2007. godine. Program crne metalurgije obuhvata veleprodaju građevinskog čelika, limova, nosača, šipkastih čelika. Program obojene metalurgije obuhvata veleprodaju cinka i olova, mesinganih profila, bakarnih profila i limovi, aluminijskih profila i limova i prokronskih cijevi i limova. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni osnov i oblik koncentracije Kao pravni osnov ove koncentracije Podnosilac prijave je dostavio Ugovor o prenosu udjela u privrednom subjektu Interkonzum potpisan sa privrednim subjektom Intermerkur. Ugovorom o prenosu udjela Podnosilac prijave je izvršio kupovinu od 95% udjela u društvu Interkonzum (95% udjela je kupio od privrednog subjekta Intermerkur, dok preostali udio od 5% ostaje u vlasništvu Ljiljanka Palac). Ugovor je zaključen dana 12.12.2007.godine. U prvoj fazi realizacije predmetne koncentracije privredni subjekti Intermerkur i BACA Giocondo su u Ugovoru o prenosu udjela ugovorili kupovinu i prenos udjela od 95%, koje Intermerkur posjeduje u Interkonzumu. Kupoprodajna cijena iznosila je oko (..)* KM ((..)*EUR). U drugoj fazi realizacije predmetne koncentracije BACA Giocondo i Ljiljanko Palac su se dogovorili da će provesti postupak podjele Interkonzuma. Navedeni postupak podjele Interkonzuma provest će se tako što će se Interkonzum podijeliti na dva društva, od kojih će jedno novonastalo društvo, u koje će biti preneseno 95% imovine privrednog subjekta Interkonzum pripasti BACA Giocondo i koje će nastaviti poslovanje pod imenom Intrekonzum, dok će drugo društvo u koje će biti preneseno 5% imovine privrednog subjekta Interkonzum pripasti Ljiljanku Palac i koje će nastaviti poslovanje pod nekim drugim imenom. Pravni oblik predmetne koncentracije je sticanje kontrole od strane privrednog subjekta BACA Giocondo nad privrednim društvom Intrekonzum, u skladu sa članom 12. stav (1) tačka (b) pod 1) Zakona. Srijeda, 9.4.2008. 4. Obaveza prijave namjere koncentracije Na osnovu ostvarenog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine proizašla je obaveza prijave namjere koncentracije, u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona. Ukupni prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tabela 1. Ukupni prihod (KM) BACA** Giocondo Bank Austria BA Eurolease Svijet - (..)* (..)* - - BiH Interkonzum Intermerkur - - - (..)* (..)* ** Privredni subjekt BACA Giocondo Leasing nema finansijskog izvještaja za 2006. godinu, jer u toj godini nije ni poslovao, niti je ostvarivao prihode. Ukupni prihod učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, odnosno privredni subjekat Bank Austria je ostvario prihod (..)* KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da su učesnici koncentracije registrovani na teritoriji Bosne i Hercegovine podnosilac Prijave, na osnovu člana 14. stav (1) Zakona, je obavezan podnijeti Prijavu. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjljivi s obzirom na njihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu,cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koje to tržište bitno razlikuje od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Prilikom analize relevantnog tržišta učesnika predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je relevantno tržište predmetne koncentracije tržište usluga zakupa nekretnina. Relevantnim geografskim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. U tom smislu, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište usluga zakupa nekretnina na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 6. Analiza relevantog tržišta Privredni subjekt učesnik koncentracije BACA Giocondo ne posluje na tržištu iznajmljivanja nekretnina, tako da ne posjeduje ni tržišni udio na relevantnom tržištu. Privredni subjekt HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo kao supsidijarno društvo privrednog subjekta Bank Austrija, čija je glavna djelatnost iznajmljivanje vlastitih nekretnina, na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima Podnosioca prijave, posjeduje tržišni udio manji od 0,1%. Sa uslugama izdavanja nekretnina pod zakup učesnik koncentracije Interkonzum je na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima iz Prijave, prisutan sa tržišnim udjelom od oko 1,6%. Prema podacima Podnosioca prijave glavni konkurenti učesnicima koncentracije na relevantnom tržištu usluga zakupa nekretnina čini veliki broj individualnih vlasnika nekretnina, kao i veliki broj privatizovanih društava koja imaju višak skladišnog i proizvodnog prostora. U tom smislu, tržište pružanja usluga 1 Broj 18 – Strana 79 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 zakupa nekretnina je izuzetno fragmentirano. Neki od značajnijih konkurenata na relevantnom tržištu učesnicima koncentracije su "Vaso Miskin Crni" Sarajevo i "Željezara" Zenica sa oko 2% tržišnog udjela, "Feroelektro" Sarajevo, odnosno "Soko" Mostar sa oko 1,5% tržišnog udjela itd. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu člana 17. Zakona u postupku donošenja predmetnog Rješenja ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće značajno narušiti postojeću tržišnu konkurenciju, s obzirom da privredni subjekt BACA Giocondo do sada nije aktivan i operativan na tržištu Bosne i Hercegovine tako da se tržišni udio privrednog subjekta Interkonzum neće značajno povećati, a iz toga proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti značajnu promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara i ne jača dominantan položaj na relevantnom tržištu davanja u zakup nekretnina i pružanje usluga leasinga u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u dispozitivu ovog Rješenja. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu s članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administartivnim taksama u vezi sa procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Budžeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljena žalba. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegovog objavljivanja. Broj 01-02-26-047-9-II/07 13. marta 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sanja Božić, s. r. Na temelju članka 25. stavak (1) pod e) članka 42. točka d) u svezi s čl. 12., 14., 16. i 18., sukladno članku 24. stavak (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između gospodarskog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, BiH, zastupanog po odvjetniku Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevu, i gospodarskog subjekta Interkonzum društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, BiH zaprimljenu pod brojem 01-02-26-047-II/0ana 21.12.2007. godine, Konkurencijsko vijeće, na 63. (šezdeset i trećoj) sjednici održanoj 13. ožujka 2008. godine, je donijelo sljedeće RJEŠENJE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu usluga zakupa nekretnina u Bosni i Hercegovini stjecanjem većinskog vlasničkog udjela od strane gospodarskog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina u gospodarskom subjektu Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. Broj 18 – Strana 80 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Ovo Rješenje je konačno i bit će objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijsko vijeće je, u smislu članka 16. stavak (1) Zakona o konkurenciji (u daljnjem tekstu: Zakon), dana 21.12.2007. godine, zaprimilo Prijavu namjere koncentracije broj 01-02-26-047-II/07 (u daljnjem tekstu: Prijava), privredog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: BACA Giocondo ili Podnositelj prijave) zastupan po odvjetniku Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71 000 Sarajevu, po kojoj namjerava kupiti većinski udjel gospodarskog subjekta Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Interkonzum). Prijava je samoinicijativno od strane Podnositelja prijave dopunjena dopisom broj 01-02-26-047-1-II/07 dana 25.12.2007. godine. Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu članka 30 stavak (1) Zakona o konkurenciji i čl. 8. 9. 10. Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06), te je sukladno članku 31. istog Zakona Konkurencijsko vijeće zatražilo dopunu dana 27.12.2007. godine dopisom broj 01-02-26-047-2-II/07 i dana 16.01.2007. godine dopisom broj 01-02-26-047-5-II/07. Podnositelj prijave je sukladno zahtjevima Konkurencijskog vijeća dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 07.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-3-II/07, dana 11.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-4-II/07 i dana 21.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-6-II/07. Nakon toga, Konkurencijsko vijeće je dana 24.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-7-II/07 Podnositelju prijave izdalo Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave, u smislu članka 30. stavak (3) Zakona. Podnositelj prijave je naveo da nema obvezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorija Bosne i Hercegovine, u smislu članka 30. stavak (2) Zakona. Konkurencijsko vijeće u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdilo sljedeće činjenice: Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu članka 16. stavak (1) Zakona. 1. Sudjelnici koncentracije 1.1. Gospodarski subjekt BACA Giocondo Gospodarski subjekt BACA Giocondo registriran je u Općinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 1-25800 dana 09.08.2006. godine. Vlasničku strukturu gospodarskog subjekta BACA Giocondo sa 70% vlasničkog udjela čini gospodarski subjekt Bank Austria Creditanstalt Leasing GmbH, Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: Bank Austria) dok 30% vlasničkog udjela ima gospodarski subjekt BA Eurolease Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Beč, Austrija (u daljnjem tekstu: BA Eurolease). BACA Giocondo je društvo kojem je glavna djelatnost bavljenje financijskim zakupom - leasingom. Registriran je za bavljenje svim vrstama leasinga, međutim, prema podacima Podnositelja prijave, isto društvo se namjerava baviti samo iznajmljivanjem vlastitih nekretnina. Gospodarski subjekt Bank Austria u Bosni i Hercegovini, kao većinski vlasnik gospodarskog subjekta sudionika koncentracije BACA, ima 70% udjela u osnivačkom kapitalu u BACA Leasing nekretnine d.o.o. Banja Luka. Glavna djelatnost navedenog gospodarskog subjekta je financijski zakup - leasing. Gospodarski subjekt BACA Leasing nekretnine d.o.o. Banja Luka, prema podacima Podnositelja prijave, nije aktivan niti operativan na tržištu Bosne i Hercegovine. Bank Austria posjeduje i 70% udjela u osnivačkom kapitalu gospodarskog subjekta HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo. 1 (..)* - podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 9.4.2008. Glavna djelatnost navedenog gospodarskog subjekta je iznajmljivanje vlastitih nekretnina. Gospodarski subjekt Bank Austria je posjedovao 100% udjela u osnivačkom kapitalu gospodarskog subjekta HVB Leasing d.o.o. Sarajevo čija je glavna djelatnost bila financijski leasing. Dana 04.12.2007. godine gospodarski subjekt Bank Austria je, zaključivanjem Ugovora o prijenosu udjela, prodao svoj cjelokupni udjel u gospodarskom subjektu HVB Leasing d.o.o. Sarajevo, tako da od tog dana ne posjeduje vlasnički udjel u istom. 1.2. Gospodarski subjekt Interkonzum Gospodarski subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude, Put Kreštalice b.b., Grude, Bosna i Hercegovina registriran je pri Županijskom sudu Široki Brijeg pod registraskim brojem U/I-00193/01 dana 12.04.2001. godine. Vlasnik ovog gospodarskog subjekta od 100% osnovnog kapitala bio je fizičko lice Ljiljanko Palac (JMBG (..)*1, ulica (..)*, Grude, Bosna i Hercegovina. Dana 22.05.2001. godine Županijski sud Široki Brijeg donio je Rješenje broj U/I-00224/01 kojim se, u sudski registar ovog suda upisuje gospodarski subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude Podružnica Sarajevo, Stupska b.b.,71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Gospodarski subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude izvršio je preregistrovanje u gospodarski subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo pri Općinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 065-0-Reg-07-002125 dana 24.10.2007. godine. Vlasnički udjel od 95% osnovnog kapitala ovog gospodarskog subjekta pripada gospodarskom subjektu Intermerkur društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: Intermerkur), dok preostalih 5% osnovnog kapitala i dalje pripada licu Ljiljanku Palac. Glavna djelatnost gospodarskog subjekta Interkonzuma do 2002. godine bila je trgovina roba široke potrošnje. Od 2002. godine gospodarski subjekt Interkonzum se bavi izgradnjom nekretnina sa namjerom daljnjeg iznajmljivanja ili prodaje, odnosno pružanjem usluga izdavanja vlastitih nekretnina pod zakup. Većinski vlasnik Interkonzuma, gospodarski subjekt Intermerkur, registriran je pri Općinskom sudu u Sarajevu dana 11.07.2007. godine. Iznos od 100% osnovnog kapitala gospodarskog subjekta Intermerkur pripada gospodarskom subjektu Merkur - trgovina i usluge d.d., Cesta na Okroglo 7., 4202 Naklo, Republika Slovenija. Gospodarski subjekt Merkur d.d., pored gospodarskog subjekta Intermerkur, u Bosni i Hercegovini posjeduje i supsidijarno društvo Intermekur Nova d.o.o. Sarajevo, Safeta Zajke 267., Rajlovac, 71000 Sarajevo, BiH. Gospodarski subjekt Intermerkur se bavi veleprodajom proizvoda crne i obojene metalurgije, dok se veleprodajom tehničkih roba (građevinski program, elektro program i alati i vijci) počeo baviti 2007. godine. Program crne metalurgije obuhvata veleprodaju građevinskog čelika, limova, nosača, šipkastih čelika. Program obojene metalurgije obuhvata veleprodaju cinka i olova, mesinganih profila, bakarnih profila i limovi, aluminijskih profila i limova i prokronskih cijevi i limova. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijsko vijeće je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primjenilo odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošenja prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija gospodarskih subjekata. 3. Pravni temelj i oblik koncentracije Kao pravni temelj ove koncentracije Podnositelj prijave je dostavio Ugovor o prijenosu udjela u gospodarskom subjektu Interkonzum potpisan sa gospodarskim subjektom Intermerkur. Ugovorom o prijenosu udjela Podnositelj prijave je izvršio kupovinu od 95% udjela u društvu Interkonzum (95% udjela je kupio od gospodarskog subjekta Intermerkur, dok preostali udjel Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 5% ostaje u vlasništvu Ljiljanka Palac). Ugovor je zaključen dana 12.12.2007.godine. U prvoj fazi realiziranja predmetne koncentracije gospodarski subjekti Intermerkur i BACA Giocondo su u Ugovoru o prijenosu udjela ugovorili kupovinu i prijenos udjela od 95%, koje Intermerkur posjeduje u Interkonzumu. Kupoprodajna cijena iznosila je oko (..)* KM ((..)*EUR). U drugoj fazi realiziranja predmetne koncentracije BACA Giocondo i Ljiljanko Palac su se dogovorili da će provesti postupak podjele Interkonzuma. Navedeni postupak podjele Interkonzuma provest će se tako što će se Interkonzum podijeliti na dva društva, od kojih će jedno novonastalo društvo, u koje će biti preneseno 95% imovine gospodarskog subjekta Interkonzum pripasti BACA Giocondo i koje će nastaviti poslovanje pod imenom Intrekonzum, dok će drugo društvo u koje će biti preneseno 5% imovine gospodarskog subjekta Interkonzum pripasti Ljiljanku Palac i koje će nastaviti poslovanje pod nekim drugim imenom. Pravni oblik predmetne koncentracije je stjecanje kontrole od strane gospodarskog subjekta BACA Giocondo nad gospodarskim društvom Intrekonzum, sukladno članku 12. stavak (1) točka (b) pod 1) Zakona. 4. Obveza prijave namjere koncentracije Na temelju ostvarenog godišnjeg prihoda sudionika koncentracije na dan 31.12.2006. godine proizašla je obveza prijave namjere koncentracije, u smislu članka 14. stavak (1) točka a) Zakona. Ukupni prihodi sudionika koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tablica 1. Ukupni prihod (KM) BACA** Giocondo Bank Austria BA Interkonzum Intermerkur Eurolease Svijet - (..)* (..)* - - BiH - - - (..)* (..)* ** Gospodarski subjekt BACA Giocondo Leasing nema financijskog izvještaja za 2006. godinu, jer u toj godini nije ni poslovao, niti je ostvarivao prihode. Ukupni prihod sudionika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, odnosno gospodarski subjekt Bank Austria je ostvario prihod (..)* KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da su sudionici koncentracije registrirani na teritoriji Bosne i Hercegovine podnositelj Prijave, na temelju članka 14. stavak (1) Zakona, je obvezan podnijeti Prijavu. 5. Mjerodavno tržište Mjerodavno tržište, u smislu članka 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom zemljopisnom tržištu. Prema odredbi članka 4. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta mjerodavno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjljivi s obzirom na njihove bitne karakteristike, kakvoču, namjenu,cijenu ili način uporabe. Nadalje, prema članku 5. Odluke o utvrđivanju mjerodavnog tržišta mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu obuhvaća cijeli ili dio teritorija Bosne i Hercegovine, na kojem tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini mjerodavnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uvjetima koje to tržište bitno razlikuje od uvjeta tržišne konkurencije na susjednim zemljopisnim tržištima. Prilikom analize mjerodavnog tržišta sudionika predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da je mjerodavno tržište predmetne koncentracije tržište usluga zakupa nekretnina. Mjerodavnim zemljopisnim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. Broj 18 – Strana 81 U tom smislu, mjerodavnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište usluga zakupa nekretnina na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. 6. Analiza mjerodavnog tržišta Gospodarski subjekt sudionik koncentracije BACA Giocondo ne posluje na tržištu iznajmljivanja nekretnina, tako da ne posjeduje ni tržišni udjel na mjerodavnom tržištu. Gospodarski subjekt HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo kao supsidijarno društvo gospodarskog subjekta Bank Austrija, čija je glavna djelatnost iznajmljivanje vlastitih nekretnina, na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima podnositelja Prijave, posjeduje tržišni udjel manji od 0,1%. Sa uslugama izdavanja nekretnina pod zakup sudionik koncentracije Interkonzum je na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima iz Prijave, prisutan sa tržišnim udjelom od oko 1,6%. Prema podacima Podnositelja prijave glavni konkurenti sudionicima koncentracije na mjerodavnom tržištu usluga zakupa nekretnina čini veliki broj individualnih vlasnika nekretnina, kao i veliki broj privatizovanih društava koja imaju višak skladišnog i proizvodnog prostora. U tom smislu, tržište pružanja usluga zakupa nekretnina je izuzetno fragmentirano. Neki od značajnijih konkurenata na mjerodavnom tržištu sudionicima koncentracije su "Vaso Miskin Crni" Sarajevo i "Željezara" Zenica sa oko 2% tržišnog udjela, "Feroelektro" Sarajevo, odnosno "Soko" Mostar sa oko 1,5% tržišnog udjela itd. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijsko vijeće je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu članka 17. Zakona u postupku donošenja predmetnog Rješenja ocijenilo da provođenje predmetne koncentracije neće značajno narušiti postojeću tržišnu konkurenciju, s obzirom da gospodarski subjekt BACA Giocondo do sada nije aktivan i operativan na tržištu Bosne i Hercegovine tako da se tržišni udjel gospodarskog subjekta Interkonzum neće značajno povećati, a iz toga proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti značajnu promjenu tržišnih pozicija na mjerodavnom tržištu. Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se predmetnom koncentracijom gospodarskih subjekata ne stvara i ne jača prevladavajući položaj na mjerodavnom tržištu davanja u zakup nekretnina i pružanje usluga leasinga u Bosni i Hercegovini te je odlučilo kao u izreci ovog Rješenja. 8. Administrativna pristojba Na ovo Rješenje podnositelj Prijave, sukladno članku 2. tarifni broj 107. stavak (1) točka d) 1) Odluke o administartivnim pristojbama u svezi s procesnim radnjama pred Konkurencijskim vijećem ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obvezan je platiti administrativnu pristojbu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Proračuna institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješenja nije dozvoljen priziv. Nezadovoljna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješenja odnosno od dana njegove objave. Broj 01-02-26-047-9-II/07 13. marta 2008. godine Predsjednica Sarajevo Sanja Božić, v. r. Na osnovu člana 25. stav (1) pod e) člana 42. tačka d) u vezi sa čl. 12., 14., 16. i 18., te u skladu sa članom 24. stav (2) Zakona o konkurenciji ("Službeni glasnik BiH", br. 48/05 i 76/07), po Prijavi namjere koncentracije između privrednog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, BiH, zastupanog po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevu, i privrednog subjekta Broj 18 – Strana 82 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Interkonzum društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, BiH zaprimljenu pod brojem 01-02-26-047-II/07 dana 21.12.2007. godine, Konkurencijski savjet, na 63. (šezdeset i trećoj) sjednici održanoj 13. marta 2008. godine, je donio sljedeće RJEŠEWE1 1. Ocjenjuje se dopuštenom koncentracija koja će nastati na tržištu usluga zakupa nekretnina u Bosni i Hercegovini sticanjem većinskog vlasničkog učešća od strane privrednog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina u privrednom subjektu Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina. 2. Ovo Rješenje o koncentraciji upisuje se u Registar koncentracija. 3. Ovo Rješenje je konačno i biće objavljeno u "Službenom glasniku BiH", službenim glasnicima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Obrazloženje Konkurencijski savjet je, u smislu člana 16. stav (1) Zakona o konkurenciji (u daqnjem tekstu: Zakon), dana 21.12.2007. godine, zaprimio Prijavu namjere koncentracije broj 01-02-26-047-II/07 (u daqnjem tekstu: Prijava), privredog subjekta BACA Giocondo Leasing d.o.o. Sarajevo, Ul. Zelenih beretki br. 24, Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: BACA Giocondo ili Podnosilac prijave) zastupan po advokatu Branku Mariću, Mehmeda Spahe 26, 71000 Sarajevu, po kojoj namjerava kupiti većinsko učešće privrednog subjekta Interkonzum d.o.o. Sarajevo, Ul. Safeta Zajke 267., Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: Interkonzum). Prijava je samoinicijativno od strane Podnosioca prijave dopunjena dopisom broj 01-02-26-047-1-II/07 dana 25.12.2007. godine. Uvidom u podnesenu Prijavu utvđeno je da ista nije uredna i kompletna, u smislu člana 30 stav (1) Zakona o konkurenciji i čl. 8. 9. 10. Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata ("Službeni glasnik BiH", broj 95/06) te u skladu sa članom 31. istog Zakona Konkurencijski savjet je zatražio dopunu dana 27.12.2007. godine dopisom broj 01-02-26-047-2-II/07 i dana 16.01.2007. godine dopisom broj 01-02-26-047-5-II/07. Podnosilac prijave je u skladu sa zahtjevima Konkurencijskog savjeta dopunio Prijavu nedostajućom dokumentacijom dana 07.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-3-II/07, dana 11.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-4-II/07 i dana 21.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-6-II/07. Nakon toga, Konkurencijski savjet je dana 24.01.2008. godine dopisom broj 01-02-26-047-7-II/07 Podnosiocu prijave izdao Potvrdu o prijemu uredne i kompletne Prijave, u smislu člana 30. stav (3) Zakona. Podnosilac prijave je naveo da nema obavezu podnijeti zahtjev za ocjenu koncentracije nekom drugom tijelu izvan teritorije Bosne i Hercegovine, u smislu člana 30. stav (2) Zakona. Konkurencijski savjet u postupku ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije je utvrdio sljedeće činjenice: Konkurencijski savjet je utvrdio da je Prijava podnesena u Zakonom propisanom roku, u smislu člana 16. stav (1) Zakona. 1. Učesnici koncentracije 1.1. Privredni subjekt BACA Giocondo Privredni subjekt BACA Giocondo registrovan je u Opštinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 1-25800 dana 09.08.2006. godine. Vlasničku strukturu privrednog subjekta BACA Giocondo sa 70% vlasničkog učešća čini privredni subjekt 1 2 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 (..)*- podaci predstavljaju poslovnu tajnu Srijeda, 9.4.2008. Bank Austria Creditanstalt Leasing GmbH, Beč, Austrija (u daqnjem tekstu: Bank Austria) dok 30% vlasničkog učešća ima privredni subjekt BA Eurolease Beteiligungsgesellschaft m.b.H., Beč, Austrija (u daqnjem tekstu: BA Eurolease). BACA Giocondo je društvo kojem je glavna djelatnost bavljenje finansijskim zakupom - lizingom. Registrovan je za bavljenje svim vrstama lizinga, međutim, prema podacima Podnosioca prijave, isto društvo se namjerava baviti samo iznajmqivanjem vlastitih nekretnina. Privredni subjekt Bank Austria u Bosni i Hercegovini, kao većinski vlasnik privrednog subjekta učesnika koncentracije BACA, ima 70% učešća u osnivačkom kapitalu u BACA Leasing nekretnine d.o.o. Bawa Luka. Glavna djelatnost navedenog privrednog subjekta je finansijski zakup - lizing. Privredni subjekt BACA Leasing nekretnine d.o.o. Bawa Luka, prema podacima Podnosioca prijave, nije aktivan niti operativan na tržištu Bosne i Hercegovine. Bank Austria posjeduje i 70% učešća u osnivačkom kapitalu privrednog subjekta HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo. Glavna djelatnost navedenog privrednog subjekta je iznajmqivanje vlastitih nekretnina. Privredni subjekat Bank Austria je posjedovao 100% učešća u osnivačkom kapitalu privrednog subjekta HVB Leasing d.o.o. Sarajevo čija je glavna djelatnost bila finansijski lizing. Dana 04.12.2007. godine privredni subjekt Bank Austria je, zakqučivanjem Ugovora o prenosu učešća, prodao svoje cjelokupno učešće u privrednom subjektu HVB Leasing d.o.o. Sarajevo, tako da od tog dana ne posjeduje vlasničko učešće u istom. 1.2. Privredni subjekt Interkonzum Privredni subjekat Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude, Put Kreštalice b.b., Grude, Bosna i Hercegovina registrovan je pri Kantonalnom sudu Široki Brijeg pod registraskim brojem U/I-00193/01 dana 12.04.2001. godine. Vlasnik ovog privrednog subjekta od 100% osnovnog kapitala bio je fizičko lice Qiljanko Palac (JMBG(..)*2), ulica (..)* Grude, Bosna i Hercegovina. Dana 22.05.2001. godine Kantonalni sud Široki Brijeg donio je Rješenje broj U/I-00224/01 kojim se, u sudski registar ovog suda upisuje privredni subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude Podružnica Sarajevo, Stupska b.b.,71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Privredni subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Grude izvršio je preregistraciju u privredni subjekt Interkonzum d.o.o. za trgovinu i usluge Sarajevo pri Opštinskom sudu u Sarajevu pod registarskim brojem 065-0-Reg-07-002125 dana 24.10.2007. godine. Vlasničko učešće od 95% osnovnog kapitala ovog privrednog subjekta pripada privrednom subjektu Intermerkur društvo za trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, ul. Safeta Zajke 267, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina (u daqnjem tekstu: Intermerkur), dok preostalih 5% osnovnog kapitala i dalje pripada licu Qiljanku Palac. Glavna djelatnost privrednog subjekta Interkonzuma do 2002. godine bila je trgovina roba široke potrošnje. Od 2002. godine privredni subjekt Interkonzum se bavi izgradwom nekretnina sa namjerom daqnjeg iznajmqivawa ili prodaje, odnosno pružanjem usluga izdavawa vlastitih nekretnina pod zakup. Većinski vlasnik Interkonzuma, privredni subjekt Intermerkur, registrovan je pri Opštinskom sudu u Sarajevu dana 11.07.2007. godine. Iznos od 100% osnovnog kapitala privrednog subjekta Intermerkur pripada privrednom subjektu Merkur trgovina i usluge d.d., Cesta na Okroglo 7., 4202 Naklo, Republika Slovenija. Privredni subjekt Merkur d.d., pored privrednog subjekta Intermerkur, u Bosni i Hercegovini Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH posjeduje i supsidijarno društvo Intermekur Nova d.o.o. Sarajevo, Safeta Zajke 267., Rajlovac, 71000 Sarajevo, BiH. Privredni subjekat Intermerkur se bavi veleprodajom proizvoda crne i obojene metalurgije, dok se veleprodajom tehničkih roba (građevinski program, elektro program i alati i vijci) počeo baviti 2007. godine. Program crne metalurgije obuhvata veleprodaju građevinskog čelika, limova, nosača, šipkastih čelika. Program obojene metalurgije obuhvata veleprodaju cinka i olova, mesinganih profila, bakarnih profila i limovi, aluminijskih profila i limova i prokronskih cijevi i limova. 2. Pravni okvir ocjene koncentracije Konkurencijski savjet je u provođenju postupka ocjene dopuštenosti predmetne koncentracije primjenio odredbe Zakona, Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta ("Službeni glasnik BiH", broj 18/06) te Odluke o načinu podnošewa prijave i kriterijima za ocjenu koncentracija privrednih subjekata. 3. Pravni osnov i oblik koncentracije Kao pravni osnov ove koncentracije Podnosilac prijave je dostavio Ugovor o prenosu učešća u privrednom subjektu Interkonzum potpisan sa privrednim subjektom Intermerkur. Ugovorom o prenosu učešća Podnosilac prijave je izvršio kupovinu od 95% učešća u društvu Interkonzum (95% učešća je kupio od privrednog subjekta Intermerkur, dok preostalo učešće od 5% ostaje u vlasništvu Qiljanka Palac). Ugovor je zakqučen dana 12.12.2007.godine. U prvoj fazi realizacije predmetne koncentracije privredni subjekti Intermerkur i BACA Giocondo su u Ugovoru o prenosu učešća ugovorili kupovinu i prenos učešća od 95%, koji Intermerkur posjeduje u Interkonzumu. Kupoprodajna cijena iznosila je oko (..)* KM ((..)*EUR). U drugoj fazi realizacije predmetne koncentracije BACA Giocondo i Qiljanko Palac su se dogovorili da će provesti postupak podjele Interkonzuma. Navedeni postupak podjele Interkonzuma provešće se tako što će se Interkonzum podijeliti na dva društva, od kojih će jedno novonastalo društvo, u koje će biti preneseno 95% imovine privrednog subjekta Interkonzum pripasti BACA Giocondo i koje će nastaviti poslovanje pod imenom Intrekonzum, dok će drugo društvo u koje će biti preneseno 5% imovine privrednog subjekta Interkonzum pripasti Qiljanku Palac i koje će nastaviti poslovanje pod nekim drugim imenom. Pravni oblik predmetne koncentracije je sticanje kontrole od strane privrednog subjekta BACA Giocondo nad privrednim društvom Intrekonzum, u skladu sa članom 12. stav (1) tačka (b) pod 1) Zakona. 4. Obaveza prijave namjere koncentracije Na osnovu ostvarenog godišnjeg prihoda učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine proizašla je obaveza prijave namjere koncentracije, u smislu člana 14. stav (1) tačka a) Zakona. Ukupni prihodi učesnika koncentracije na dan 31.12.2006. godine iznosili su: Tabela 1. Ukupni prihod (KM) BACA** Giocondo Interkonzum Intermerkur Bank BA Austria Eurolease Svijet - (..)* (..)* - - BiH - - - (..)* (..)* ** Privredni subjekt BACA Giocondo Leasing nema finansijskog izvještaja za 2006. godinu, jer u toj godini nije ni poslovao, niti je ostvarivao prihode. Ukupni prihod učesnika koncentracije ostvaren prodajom roba na svjetskom tržištu iznosi preko 100.000.000,00 KM po završnom računu u godini koja je prethodila koncentraciji, Broj 18 – Strana 83 odnosno privredni subjekat Bank Austria je ostvario prihod (..)* KM na dan 31.12.2006. godine i obzirom da su učesnici koncentracije registrovani na teritoriji Bosne i Hercegovine podnosilac Prijave, na osnovu člana 14. stav (1) Zakona, je obavezan podnijeti Prijavu. 5. Relevantno tržište Relevantno tržište, u smislu člana 3. Zakona, te čl. 4., 5. i 6. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, čini tržište određenih proizvoda/usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti na određenom geografskom tržištu. Prema odredbi člana 4. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjewqivi s obzirom na wihove bitne karakteristike, kvalitet, namjenu,cijenu ili način upotrebe. Nadalje, prema članu 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište u geografskom smislu obuhvaća cijelu ili dio teritorije Bosne i Hercegovine, na kojoj tržišni konkurenti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoqno ujednačenim uslovima koje to tržište bitno razlikuje od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima. Prilikom analize relevantnog tržišta učesnika predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je utvrdio da je relevantno tržište predmetne koncentracije tržište usluga zakupa nekretnina. Relevantnim geografskim tržištem smatra se tržište Bosne i Hercegovine. U tom smislu, relevantnim tržištem predmetne koncentracije smatra se tržište usluga zakupa nekretnina na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. 6. Analiza relevantog tržišta Privredni subjekt učesnik koncentracije BACA Giocondo ne posluje na tržištu iznajmqivawa nekretnina, tako da ne posjeduje ni tržišno učešće na relevantnom tržištu. Privredni subjekt HVB Leasing CPB d.o.o. Sarajevo kao supsidijarno društvo privrednog subjekta Bank Austria, čija je glavna djelatnost iznajmqivanje vlastitih nekretnina, na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima podnosioca Prijave, posjeduje tržišno učešće manje od 0,1%. Sa uslugama izdavawa nekretnina pod zakup učesnik koncentracije Interkonzum je na tržištu Bosne i Hercegovine, prema podacima iz Prijave, prisutan sa tržišnim učešćem od oko 1,6%. Prema podacima Podnosioca prijave glavni konkurenti učesnicima koncentracije na relevantnom tržištu usluga zakupa nekretnina čini veliki broj individualnih vlasnika nekretnina, kao i veliki broj privatizovanih društava koja imaju višak skladišnog i proizvodnog prostora. U tom smislu, tržište pružawa usluga zakupa nekretnina je izuzetno fragmentirano. Neki od značajnijih konkurenata na relevantnom tržištu učesnicima koncentracije su "Vaso Miskin Crni" Sarajevo i "Željezara" Zenica sa oko 2% tržišnog učešća, "Feroelektro" Sarajevo, odnosno "Soko" Mostar sa oko 1,5% tržišnog učešća itd. 7. Ocjena predmetne koncentracije Konkurencijski savjet je, nakon procjene i analize podataka i utvrđenih činjenica u smislu člana 17. Zakona u postupku donošewa predmetnog Rješewa ocijenio da sprovođenje predmetne koncentracije neće značajno narušiti postojeću tržišnu konkurenciju, s obzirom da privredni subjekt BACA Giocondo do sada nije aktivan i operativan na tržištu Bosne i Hercegovine tako da se tržišno učešće privrednog subjekta Interkonzum neće značajno povećati, a iz toga proizilazi da navedena koncentracija neće proizvesti značajnu promjenu tržišnih pozicija na relevantnom tržištu. Broj 18 – Strana 84 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Konkurencijski savjet je utvrdio da se predmetnom koncentracijom privrednih subjekata ne stvara i ne jača dominantan položaj na relevantnom tržištu davawa u zakup nekretnina i pružanje usluga lizinga u Bosni i Hercegovini te je odlučio kao u dispozitivu ovog Rješewa. 8. Administrativna taksa Na ovo Rješenje podnosilac Prijave, u skladu s članom 2. tarifni broj 107. stav (1) tačka d) 1) Odluke o administrativnim taksama u vezi sa procesnim radwama pred Konkurencijskim savjetom ("Službeni glasnik BiH", broj 30/06), obavezan je platiti administrativnu taksu u iznosu od 2.500,00 KM u korist Buxeta institucija Bosne i Hercegovine. 9. Pouka o pravnom lijeku Protiv ovog Rješewa nije dozvoljena žalba. Nezadovoqna strana može pokrenuti upravni spor pred Sudom Bosne i Hercegovine u roku od 30 dana od dana prijema ovog Rješewa odnosno od dana njegovog objavqivawa. Broj 01-02-26-047-9-II/07 13. marta 2008. godine Sarajevo Predsjednik Sawa Božić, s. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 128/06, rješavajući apelaciju "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske"i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijeli su 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Privredne banke d.d., Sarajevo, 8. marta 2006. godine i Kantonalnog suda u Mostaru 24. februara 2006. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Ustavni sud je primio 24. marta 2006. godine odgovor na apelaciju Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-151/05 od 22. marta 2006. godine, a 27. marta 2006. godine i odgovor Privredne banke d.d., Sarajevo. 1 Rješenje objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda u Mostaru i Privredne banke d.d., Sarajevo, dostavljeni su apelantu 28. marta 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Privredna banka d.d., Sarajevo (u daljnjem tekstu: povjerilac), podnijela je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Prijedlog za dozvolu izvršenja prodajom nekretnina u apelantovom vlasništvu radi naplate potraživanja od apelanta u visini glavnice od 2.860.000 USD sa pripadajućom kamatom, a na osnovu Rješenja o zasnovanom založnom pravu broj Ip-8669/92 od 12. augusta 1991. godine. Navedenim rješenjem zasnovano je založno pravo radi osiguranja potraživanja iz osnova Ugovora o inozemnom kreditu broj VIII-4/9 i aneksu broj VIII-415/90. Ovaj prijedlog Općinski sud je prihvatio donoseći Rješenje o izvršenju broj Ip-195/99 od 15. oktobra 1999. godine. 7. S obzirom na to da je spis predmeta prema kojem je doneseno Rješenje broj Ip-8669/92 od 12. augusta 1991. godine uništen tokom rata, povjerilac je naknadno od Općinskog suda zatražio i rekonstrukciju spisa ovog predmeta radi utvrđivanja založnog prava na apelantovim nekretninama, ne navodeći pri tome u svom podnesku vrijednost potraživanja koje želi osigurati, niti osnov iz kojeg to potraživanje potječe. Ovaj podnesak je primljen u Općinskom sudu pod brojem Ip-47/00 pod kojim je trebalo da se vodi kao poseban postupak. S obzirom na to da se radilo o utvrđivanju založnog prava i istovremeno provođenju izvršenja iz osnova tog istog založnog prava, Općinski sud je Rješenjem broj Ip-195/99 od 28. juna 2000. godine odlučio da spoji predmete br. Ip-195/99 i Ip-47/00 i po njima vodi jedinstven postupak. 8. Na ročištu održanom 15. jula 2003. godine, kojem su prisustvovali ovlašteni opunomoćenici obiju strana u postupku, opunomoćeni advokat povjerioca, prema posebno naglašenoj činjenici suda da u predmetu broj Ip-195/99 postoji Rješenje o izvršenju na koje je apelant izjavio prigovor o kojem još nije odlučeno, izjavio je da o podnesenom prijedlogu za izvršenje u predmetu broj Ip-195/99 nije ovlašten "disponirati", jer ga je podnio povjerilac lično, te je jedino on i ovlašten da ga povuče, a u pogledu rekonstrukcije spisa izjasnio se da se radilo o osiguranju potraživanja izraženom u YU dinarima, koje primjenom odredaba o denominiranju predstavlja iznos od 4.834 KM. Općinski sud nije raspravljao o pitanju neusaglašenosti iznosa od 2.860.000 USD iz prijedloga za izvršenje, koji predstavlja traženi iznos potraživanja iz ugovora o kreditu koji je bio osiguran založnim pravom, čija se rekonstrukcija spisa traži i iznosa od 4.834 KM, što predstavlja denomirani iznos potraživanja izražen u YU dinarima, koji, prema riječima opunomoćenika, predstavlja iznos potraživanja iz predmeta čija se rekonstrukcija traži. 9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, Općinski sud je donio Rješenje broj Ip-1159/02-II od 21. juna 2005. godine, kojim je odredio da je povjerilac dužan apelantu isplatiti iznos od 80.310 KM na ime troškova izvršnog postupka, utvrđujući vrijednost predmeta na sljedeći način: vrijednost predmeta prije spajanja broja Ip-195/99, označena u iznosu od 2.860.000 USD, 20. juna 2005. godine iznosi ukupno 4.953.637,62 KM, ali da se vrijednost konačno određuje prema označavanju datom od apelanta kao dužnika u ovom predmetu, koji je svojim zahtjevom za naplatu troškova označio vrijedost predmeta spora u iznosu od 4.004.000 KM; vrijednost predmeta prije spajanja broja Ip-47/00 određena je u iznosu koji je sâm povjerilac naznačio na ročištu, dakle, u iznosu od 4.834 KM. 10. Rješavajući o žalbi povjerioca, nezadovoljnog načinom i visinom odmjerenih troškova postupka, Kantonalni sud donio je Rješenje broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine, kojim prvostepeno rješenje preinačava sa iznosa od 80.310 KM na Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH iznos od 841 KM. Kantonalni sud ovo rješenje objašnjava time da povjerilac nije nikada označio iznos svog potraživanja u predmetu broj Ip-195/99, da se Općinski sud prilikom odmjeravanja ovih troškova poziva na određivanje ovog potraživanja datog od samog dužnika, a što je suprotno članu 316. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05), koji propisuje da je tužilac, odnosno tražilac izvršenja dužan označiti vrijednost spora, te, slijedeći to, uzima kao vrijednost oba predmeta iznos koji je o pitanju osiguranog potraživanja iz spisa koji je trebalo da rekonstruira u predmetu broj Ip-47/00, označen od povjerioca usmeno na ročištu, dakle, iznos od 4.834 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u svojoj apelaciji ističe "da se sve vrijeme branio od postojanja duga od 2.800.000 USD", čiji je iznos iznesen u Prijedlogu za izvršenje, da je u skladu s tim angažirao advokata, da bi se "stručno" zaštitio od neopravdanog i suviše visokog zahtjeva povjerioca i plaćao zastupanje prema advokatskoj tarifi a u odnosu prema ovako podnesenom zahtjevu, zbog čega su njegovi troškovi u ovom postupku iznosili oko 80.000 KM, koje je platio svojim sredstvima, a što za njega predstavlja neopravdan izdatak s obzirom na to da je povjerilac bez razloga poveo izvršenje nad njegovom imovinom u čemu nije uspio, te da ovakvo rješenje Kantonalnog suda, koje smatra proizvoljnim u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene prava, predstavlja povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje je kao posljedicu imalo i povredu njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Kantonalni sud u Mostaru i Privredna banka d.d., Sarajevo, ističu da je Presuda Kantonalnog suda u Mostaru donesena u skladu sa važećim propisima, te da je apelacija u ovom slučaju u cijelosti neosnovana. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 53. stav 2. tačka 5. (2) Tužba mora sadržavati: 5) naznaku vrijednosti spora; 2. Prethodno ispitivanje i dostavljanje tužbe Član 66. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadržava elemente propisane odredbom člana 53. ovog Zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca, ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog Zakona. Član 316. st. 1. i 2. (1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu. (2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Član 336. stav 1. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo postupati, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti, i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Parnični troškovi Član 383. Broj 18 – Strana 85 (1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni tokom ili povodom postupka. (2) Parnični postupci obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Član 384. Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama. Član 387. (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi." 14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Član 21. stav 1. (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava: a) pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i b) pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." Broj 18 – Strana 86 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je stav Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, u pogledu primjenjivosti člana 6. generalno da je isti ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu ne utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelan stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda u pogledu neprimjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, u konkretnom slučaju povjeriočev prijedlog za ovrhu nije uspio, odnosno izvršenik nije bio dužan platiti potraživanja koja su mu pokretanjem postupka neopravdano stavljena na teret, čime su mu prouzrokovani troškovi postupka u kojem se branio od postojanja duga, dakle, radi se o određivanju troškova postupka i konačno donesenoj odluci u vezi s tim pitanjem prema kojoj nema daljnjih djelotvornih pravnih lijekova, uz napomenu da ti troškovi postupka nisu bili utvrđivani u prijašnjim postupcima koji su prethodili izvršenju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi Presudu Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1997. godine, Izvještaji 1997-V, stav 25) i praksi Ustavnog suda (vidi Odluku broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine), postupak u kojem se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak postupka o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza". S obzirom na izneseno, iako se u predmetnom slučaju radi o izvršnom postupku, osporavanim rješenjem određeni su troškovi postupka koji predstavljaju nova građanska prava i obaveze za apelanta, u skladu s čim je u ovom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv. 23. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). S obzirom na to da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju zakonskih odredaba na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan da ispita pravilnost provedenog postupka u pogledu utvrđenih činjenica i primjenjivanja materijalnog prava u ovom slučaju. 24. U konkretnom slučaju Općinski sud je vrijednost spora utvrdio na osnovu vrijednosti koju je označio povjerilac u Prijedlogu za izvršenje u kojem je povjerilac naveo "kako dužnik ni nakon više poziva ništa od kredita nije otplatio", zbog čega predlaže izvršenje "radi naplate izvršenog potraživanja, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za period od 15. augusta 1990. godine do 26. decembra 1991. godine, sa kamatom LIBOR 5,000% od 26. novembra 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog prijedloga i daljnjih troškova provođenja ovog izvršenja". Prema navedenom, povjerilac je tačno označio vrijednost spora za ovaj dio postupka u podnesku kojim je postupak i pokrenut. U pogledu drugog dijela postupka koji se odnosi na rekonstrukciju spisa u vezi sa utemeljenim založnim pravom, povjerilac je vrijednost spora u iznosu od 4.834 KM odredio na ročištu 15. jula 2003. godine, jer je to propustio da uradi u svom podnesku kojim je pokrenuo ovaj dio postupka. Na istom ročištu opunomoćenik povjerioca nije povukao Prijedlog za izvršenje, izjavljujući da nije ovlašten da disponira povodom ovog pitanja, te se do kraja postupka odlučivalo, zapravo, o oba postavljena prijedloga. Pri tome, Općinski sud nije preduzeo mjere da se uklone neusaglašeni Srijeda, 9.4.2008. iznosi jednog te istog potraživanja iz dva spojena postupka postupka izvršenja i postupka rekonstrukcije spisa. 25. S druge strane, apelant, koji je u ovom slučaju, prema dopuštenom izvršenju od suda Rješenjem broj Ip-195/99, bio dužan da plati iznos od 2.860.000 USD, radi zaštite svojih interesa, angažirao je advokata i, u skladu sa članom 384. Zakona o parničnom postupku, sâm predujmio troškove angažiranja advokata, koji je opet svoje troškove zaračunavao u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/04), polazeći od vrijednosti spora naznačene na navedeni način. Općinski sud je za odmjeravanje troškova koje je dosudio povjeriocu pošao od vrijednosti spora koje je u oba slučaja odredio sâm povjerilac, pismeno u samom podnesku prema kojem je doneseno Rješenje o izvršenju i usmeno na ročištu u odnosu na postupak za rekonstrukciju spisa. 26. Kantonalni sud u Rješenju broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine preinačio je na opisani način prvostepenu odluku u odnosu na vrijednost spora koju je utvrdio Općinski sud, navodeći da "zahtjev za dozvolu izvršenja od 27. aprila 1999. godine, koji je u sudu protokoliran pod brojem Ip-195/99, nije sadržavao vrijednost spora". Kantonalni sud Prijedlog za izvršenje, u kojem je povjerilac naveo "kako dužnik ni nakon više poziva ništa od kredita nije otplatio", zbog čega predlaže izvršenje "radi naplate izvršenog potraživanja, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za period od 15. augusta 1990. godine do 26. novembra 1991. godine, sa kamatom LIBOR 5,000% od 26. novembra 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog prijedloga i daljnjih troškova provođenja ovog izvršenja ", tumači tako da ovakvo određivanje duga proizlazi iz izvršnog naslova, koji predstavlja sporazum o visini duga i zasnivanju založnog prava radi osiguranja toga duga i koji je povjerilac podnio uz Prijedlog za izvršenje, te da ne predstavlja označavanje vrijednosti ovog spora, odnosno zaključuje da u ovom predmetu vrijednost spora nije nikada određena, a ona je određena samo u drugom predmetu, usmenim iznošenjem vrijednosti spora od opunomoćenika povjerioca na ročištu. 27. Ovakvo odlučivanje Kantonalnog suda počiva na zakonskim propisima, tačnije odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj će sud odmjeriti vrijednost spora ocjenjujući brižljivo sve okolnosti konkretnog slučaja. Ovdje Kantonalni sud smatra da vrijednost spora u Prijedlogu, odnosno Rješenju o izvršenju, nije bila određena, već da se radilo o naznačenju vrijednosti potraživanja koje je bilo osigurano založnim pravom, zbog čega odbija apelantov zahtjev za naknadu troškova određenih prema ovako shvaćenoj vrijednosti spora, te kao jedinu nesumnjivo utvrđenu vrijednost spora u ovom slučaju uzima onu koju je iskazao usmeno na ročištu opunomoćenik a u odnosu na postupak rekonstrukcije spisa. Prema tome, s jedne strane posmatrano, Kantonalni sud nije mogao, s obzirom na to da je dužan brižljivo ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, dosuditi troškove postupka apelantu prema njegovom zahtjevu, na osnovu činjenice da je apelant plaćao advokata prema vrijednosti iz Rješenja o izvršenju gdje je, prema utvrđenju Kantonalnog suda, bila označena vrijednost jednog sasvim drugog, tačnije postupka o zasnivanju založnog prava, čija se rekonstrukcija spisa kasnije tražila i za koji je kasnije označena posebna vrijednost, koju u obzir uzima i Kantonalni sud. S druge strane, Kantonalni sud dao je detaljna obrazloženja za svoje ovakvo odlučivanje, dovodeći u vezu utvrđene činjenice i materijalne propise na osnovu kojih je odlučio. U vezi s tim, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali na proizvoljno utvrđivanje činjenica ili primjenjivanje materijalnog prava koje bi u ovom slučaju ukazivalo na mogućnost povrede prava na pravično suđenje. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Pravo na imovinu 29. Apelant, također, smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te pošto uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli da učine mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII. Zaključak 30. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjenjivanju prava u slučaju kada redovni sud na utvrđene činjenice primijeni pozitivne zakonske propise, a za šta dâ detaljna i logična obrazloženja. Također, nema povrede niti prava na imovinu zaštićenog odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada se navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava s obzirom na već zaključeno u odnosu na pravo na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 128/06, rješavajući apelaciju "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-151/05 od 11. studenog 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske"i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Damir Sadović, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 23. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 87 Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-151/05 od 11. studenog 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Privredne banke d.d., Sarajevo, 8. ožujka 2006. godine i Kantonalnog suda u Mostaru 24. veljače 2006. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Ustavni sud je 24. ožujka 2006. godine primio odgovor na apelaciju Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-151/05 od 22. ožujka 2006. godine, a 27. ožujka 2006. godine i odgovor Privredne banke d.d., Sarajevo. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda u Mostaru i Privredne banke d.d., Sarajevo, dostavljeni su apelantu 28. ožujka 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Privredna banka d.d., Sarajevo (u daljnjem tekstu: vjerovnik), podnijela je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Prijedlog za dozvolu ovrhe prodajom nekretnina u apelantovom vlasništvu radi naplate tražbina od apelanta u visini glavnice od 2.860.000 USD sa pripadajućom kamatom, a na temelju Rješenja o zasnovanom založnom pravu broj Ip-8669/92 od 12. kolovoza 1991. godine. Navedenim rješenjem zasnovano je založno pravo u svrhu osiguranja tražbina iz temelja Ugovora o inozemnom kreditu broj VIII-4/9 i aneksu broj VIII-415/90. Ovaj prijedlog Općinski sud je prihvatio donoseći Rješenje o ovrhi broj Ip-195/99 od 15. listopada 1999. godine. 7. Obzirom da je spis predmeta prema kojemu je doneseno Rješenje broj Ip-8669/92 od 12. kolovoza 1991. godine uništen tijekom rata, vjerovnik je naknadno od Općinskog suda zatražio i rekonstrukciju spisa ovog predmeta u svrhu utvrđivanja založnog prava na apelantovim nekretninama, ne navodeći pri tomu u svom podnesku vrijednost tražbine koju želi osigurati, niti osnovu iz koje ta tražbina potječe. Ovaj podnesak je primljen u Općinskom sudu pod brojem Ip-47/00 pod kojim se trebao voditi kao poseban postupak. S obzirom na to da se radilo o utvrđivanju založnog prava i istodobno provedbi ovrhe iz osnove tog istog založnog prava, Općinski sud je Rješenjem broj Ip-195/99 od 28. lipnja 2000. godine odlučio spojiti predmete broj Ip-195/99 i broj Ip-47/00 i po njima voditi jedinstven postupak. 8. Na ročištu održanom 15. srpnja 2003. godine, kojemu su bili nazočni ovlašteni opunomoćenici obiju strana u postupku, opunomoćeni odvjetnik vjerovnika je, prema posebno naglašenoj činjenici suda da u predmetu broj Ip-195/99 postoji Rješenje o ovrhi na koje je apelant uložio prigovor o kojemu još nije odlučeno, izjavio da o podnesenom Prijedlogu za ovrhu u predmetu broj Ip-195/99 nije ovlašten "disponirati", jer ga je podnio vjerovnik osobno, te je jedino on i ovlašten povući ga, a u pogledu rekonstrukcije spisa se izjasnio da se radilo o osiguranju tražbine izraženom u YU dinarima, koja primjenom odredaba o denominiranju predstavlja iznos od 4.834 KM. Općinski sud nije raspravljao o pitanju neusuglašenosti iznosa od 2.860.000 USD iz Prijedloga za ovrhu, koji predstavlja traženi iznos tražbine iz ugovora o kreditu koji je bio osiguran založnim pravom, čija rekonstrukcija spisa se traži i iznosa od 4.834 KM, što predstavlja denomirani iznos tražbine izražen u YU dinarima, koji, prema riječima opunomoćenika, predstavlja iznos tražbine iz predmeta čija se rekonstrukcija traži. 9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, Općinski sud je donio Rješenje broj Ip-1159/02-II od 21. lipnja 2005. godine kojim je odredio da je vjerovnik dužan apelantu isplatiti iznos od 80.310 KM na ime troškova ovršnog postupka, utvrđujući vrijednost predmeta na sljedeći način: Broj 18 – Strana 88 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vrijednost predmeta prije spajanja broja Ip-195/99, označena u iznosu od 2.860.000 USD, 20. lipnja 2005. godine iznosi ukupno 4.953.637,62 KM, ali da se vrijednost konačno određuje prema označavanju koje je dao apelant kao dužnik u ovom predmetu, koji je svojim zahtjevom za naplatu troškova označio vrijedost predmeta spora u iznosu od 4.004.000 KM; vrijednost predmeta prije spajanja broja Ip-47/00 određena je u iznosu koji je sâm vjerovnik naznačio na ročištu, dakle, u iznosu od 4.834 KM. 10. Rješavajući o prizivu vjerovnika, nezadovoljnog načinom i visinom odmjerenih troškova postupka, Kantonalni sud donio je Rješenje broj Pž-151/05 od 11. studenog 2005. godine kojim prvostupanjsko rješenje preinačava sa iznosa od 80.310 KM na iznos od 841 KM. Kantonalni sud ovo rješenje objašnjava time da vjerovnik nije nikada označio iznos svoje tražbine u predmetu broj Ip-195/99, da se Općinski sud prigodom odmjeravanja ovih troškova poziva na određivanje ove tražbine date od samog dužnika, a što je oprečno članku 316. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05), koji propisuje da je tužitelj, odnosno tražitelj ovrhe dužan označiti vrijednost spora, te, slijedeći to, uzima kao vrijednost oba predmeta iznos koji je o pitanju osigurane tražbine iz spisa koji se trebao rekonstruirati u predmetu broj Ip-47/00, označen od vjerovnika usmeno na ročištu, dakle, iznos od 4.834 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u svojoj apelaciji ističe "da se sve vrijeme branio od postojanja duga od 2.800.000 USD", koji je podnesen u Prijedlogu za ovrhu, da je sukladno tome angažirao odvjetnika, da bi se "stručno" zaštitio od neopravdanog i suviše visokog zahtjeva vjerovnika i plaćao zastupanje prema odvjetničkoj tarifi a u odnosu prema ovako podnesenom zahtjevu, zbog čega su njegovi troškovi u ovom postupku iznosili oko 80.000 KM, koje je platio svojim sredstvima, što za njega predstavlja neopravdan izdatak obzirom da je vjerovnik bez razloga poveo ovrhu nad njegovom imovinom u čemu nije uspio, te da ovakvo rješenje Kantonalnog suda, koje smatra proizvoljnim u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene prava, predstavlja povredu njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), koje je kao posljedicu imalo i povredu njegovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Kantonalni sud u Mostaru i Privredna banka d.d., Sarajevo, ističu da je Presuda Kantonalnog suda u Mostaru donesena sukladno važećim propisima, te da je apelacija u ovom slučaju u cijelosti neutemeljena. V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Članak 53. stavak 2. točka 5. (2) Tužba mora sadržavati: 5) naznaku vrijednosti spora; 2. Prethodno ispitivanje i dostava tužbe Članak 66. Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadržava elemente propisane odredbom članka 53. ovog Zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke ili nedostaci koji se odnose na ovlast zastupnika da pokrene parnicu kad je takva ovlast potrebna, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebite radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog Zakona. Članak 316. st. 1. i 2. Srijeda, 9.4.2008. (1) Tužitelj je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može izraziti u novcu. (2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Članak 336. stavak 1. (1) Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadržava sve što je potrebito da bi se po njemu moglo postupati, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravka ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti, i odredit će rok za ispravak ili dopunu podneska, koji ne može biti dulji od osam dana. Parnični troškovi Članak 383. (1) Parnične troškove čine izdaci učinjeni tijekom ili povodom postupka. (2) Parnični postupci obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Članak 384. Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama. Članak 387. (1) Prigodom odlučivanja koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tomu koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi." 14. Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Članak 21. stavak 1. (1) U ovršnom postupku na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno." VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-151/05 od 11. studenog 2005. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelant je primio 23. studenog 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava: a) pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i b) pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 20. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: "Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom." 22. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je stajalište Europskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda glede primjenjivosti članka 6. generalno da je isti ratione materiae neprimjenjiv kada se radi o ovršnom postupku, osim ako se u njemu ne utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, K. protiv Švedske, od 1. srpnja 1991. godine, broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine). Načelno stajalište Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda glede neprimjenjivosti članka 6. Europske konvencije, kada se radi o ovršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, u konkretnom slučaju vjerovnikov prijedlog za ovrhu nije uspio, odnosno ovršenik nije bio dužan platiti tražbine koje su mu pokretanjem postupka neopravdano stavljene na teret, čime su mu prouzročeni troškovi postupka u kojemu se branio od postojanja duga, dakle, radi se o određivanju troškova postupka i konačno donesenoj odluci u svezi s tim pitanjem prema kojoj nema daljnjih učinkovitih pravnih lijekova, uz napomenu da ti troškovi postupka nisu bili utvrđivani u prijašnjim postupcima koji su prethodili ovrsi. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava (vidi Presudu Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25) i praksi Ustavnog suda (vidi Odluku broj U 65/01 od 25. srpnja 2003. godine), postupak u kojem se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak postupka o glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obveza". Obzirom na izneseno, iako se u predmetnom slučaju radi o ovršnom postupku, pobijanim rješenjem određeni su troškovi postupka, koji predstavljaju nova građanska prava i obveze za apelanta, sukladno čemu je u ovom slučaju članak 6. Europske konvencije primjenjiv. 23. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine). Obzirom da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni zakonskih odredaba na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan ispitati pravilnost provedenog postupka glede utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava u ovom slučaju. 24. U konkretnom slučaju Općinski sud je vrijednost spora utvrdio na temelju vrijednosti koju je označio vjerovnik u Prijedlogu za ovrhu u kojemu je vjerovnik naveo "kako dužnik ni nakon više poziva od kredita ništa nije otplatio", zbog čega predlaže ovrhu "radi naplate izvršene tražbine, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za razdoblje od 15. kolovoza 1990. godine do 26. studenog 1991. godine, sa kamatom Broj 18 – Strana 89 LIBOR 5,000% od 26. studenog 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog prijedloga i daljnjih troškova provedbe ove ovrhe". Prema navedenom, vjerovnik je točno označio vrijednost spora za ovaj dio postupka u podnesku kojim je postupak i pokrenut. Glede drugog dijela postupka koji se odnosi na rekonstrukciju spisa u svezi sa utemeljenim založnim pravom, vjerovnik je vrijednost spora u iznosu od 4.834 KM odredio na ročištu 15. srpnja 2003. godine, jer je to propustio uraditi u svom podnesku kojim je pokrenuo ovaj dio postupka. Na istom ročištu opunomoćenik vjerovnika nije povukao Prijedlog za ovrhu, izjavljujući da nije ovlašten disponirati o ovom pitanju, te se do konca postupka odlučivalo, zapravo, o oba postavljena prijedloga. Pri tomu, Općinski sud nije poduzeo mjere da se uklone neusuglašeni iznosi jedne te iste tražbine iz dva spojena postupka - postupka ovrhe i postupka rekonstrukcije spisa. 25. S druge strane, apelant, koji je u ovom slučaju prema dopuštenoj ovrsi od suda Rješenjem broj Ip-195/99 bio dužan platiti iznos od 2.860.000 USD, radi zaštite svojih interesa angažirao je odvjetnika i sukladno članku 384. Zakona o parničnom postupku sâm predujmio troškove angažiranja odvjetnika, koji je, opet, svoje troškove zaračunavao sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/04), polazeći od vrijednosti spora naznačene na navedeni način. Općinski sud je za odmjeravanje troškova koje je dosudio vjerovniku pošao od vrijednosti spora koje je u oba slučaja odredio sâm vjerovnik, pismeno u samom podnesku o kojemu je doneseno Rješenje o ovrsi i usmeno na ročištu u odnosu na postupak za rekonstrukciju spisa. 26. Kantonalni sud, u Rješenju broj Pž-151/05 od 11. studenog 2005. godine, preinačio je na opisani način prvostupanjsku odluku u odnosu na vrijednost spora koju je utvrdio Općinski sud, navodeći da "zahtjev za dozvolu ovrhe od 27. travnja 1999. godine koji je u sudu protokoliran pod brojem Ip-195/99 nije sadržavao vrijednost spora". Kantonalni sud Prijedlog za ovrhu, u kojemu je vjerovnik naveo "kako dužnik ni nakon više poziva nije ništa od kredita otplatio", zbog čega predlaže ovrhu "radi naplate izvršene tražbine, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za razdoblje od 15. kolovoza 1990. godine do 26. studenog 1991. godine, sa kamatom LIBOR 5,000% od 26. studenog 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog prijedloga i daljnjih troškova provedbe ove ovrhe", tumači tako da ovakvo određivanje duga proizlazi iz ovršnog naslova, koji predstavlja sporazum o visini duga i zasnivanju založnog prava radi osiguranja toga duga i koji je vjerovnik podnio uz Prijedlog za ovrhu, te da ne predstavlja označavanje vrijednosti ovog spora, odnosno zaključuje da u ovom predmetu vrijednost spora nije nikada određena, a ona je određena samo u drugom predmetu, usmenim iznošenjem vrijednosti spora od opunomoćenika vjerovnika na ročištu. 27. Ovakvo odlučivanje Kantonalnog suda počiva na zakonskim propisima, točnije odredbi članka 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj će sud odmjeriti vrijednost spora ocjenjujući brižljivo sve okolnosti konkretnog slučaja. Ovdje Kantonalni sud smatra da vrijednost spora u Prijedlogu, odnosno Rješenju o ovrsi, nije bila određena, već da se radilo o naznačenju vrijednosti tražbine koja je bila osigurana založnim pravom, zbog čega odbija apelantov zahtjev za naknadu troškova određenih prema ovako shvaćenoj vrijednosti spora, te kao jedinu nedvojbeno utvrđenu vrijednost spora u ovom slučaju uzima onu koja je iskazana usmeno na ročištu od opunomoćenika u odnosu na postupak rekonstrukcije spisa. Prema tomu, s jedne strane promatrano, Kantonalni sud nije mogao, obzirom da je dužan brižljivo ocijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, dosuditi troškove postupka apelantu prema njegovom zahtjevu, na temelju činjenice da je apelant plaćao odvjetnika prema vrijednosti iz Rješenja o ovrsi gdje je, prema utvrđivanju Kantonalnog suda, bila označena vrijednost jednog sasvim drugog, točnije postupka o zasnivanju založnog prava, čija se rekonstrukcija spisa kasnije tražila i za koji je kasnije Broj 18 – Strana 90 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH označena posebna vrijednost, koju u obzir uzima i Kantonalni sud. S druge strane, Kantonalni sud dao je detaljna obrazloženja za svoje ovakvo odlučivanje, dovodeći u svezu utvrđene činjenice i materijalne propise na temelju kojih je odlučio. S tim u svezi, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali na proizvoljno utvrđivanje činjenica ili primjenu materijalnog prava koje bi u ovom slučaju ukazivalo na mogućnost povrede prava na pravično suđenje. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Pravo na imovinu 29. Apelant, također, smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neko od načela sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Obzirom da se u biti apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te pošto uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli učiniti mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII. Zaključak 30. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u smislu proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjene prava u slučaju kada redoviti sud na utvrđene činjenice primijeni pozitivne zakonske propise, a za što dâ detaljna i logična obrazloženja. Također, nema povrede niti prava na imovinu zaštićenog odredbom članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u slučaju kada se navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu temelje na navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, a obzirom na već zaključeno u odnosu na pravo na pravično suđenje. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 128/06, rješavajući apelaciju "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, na osnovu člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar, podnesena protiv Rješewa 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Kantonalnog suda Mostar broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske"i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. "Hermetički kompresori" d.o.o., Mostar (u daqnjem tekstu: apelant), koje zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijeli su 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Kantonalnog suda Mostar broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Privredne banke d.d., Sarajevo, 8. marta 2006. godine i Kantonalnog suda u Mostaru 24. februara 2006. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. 3. Ustavni sud je primio 24. marta 2006. godine odgovor na apelaciju Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-151/05 od 22. marta 2006. godine, a 27. marta 2006. godine i odgovor Privredne banke d.d., Sarajevo. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda u Mostaru i Privredne banke d.d., Sarajevo, dostavljeni su apelantu 28. marta 2006. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Privredna banka d.d., Sarajevo (u daqnjem tekstu: povjerilac), podnijela je Opštinskom sudu u Mostaru (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) Predlog za dozvolu izvršewa prodajom nepokretnosti u apelantovoj svojini radi naplate potraživawa od apelanta u visini glavnice od 2.860.000 USD sa pripadajućom kamatom, a na osnovu Rješewa o zasnovanom založnom pravu broj Ip-8669/92 od 12. avgusta 1991. godine. Navedenim rješenjem zasnovano je založno pravo radi obezbjeđewa potraživawa iz osnova Ugovora o inostranom kreditu broj VIII-4/9 i aneksu broj VIII-415/90. Ovaj predlog Opštinski sud je prihvatio donoseći Rješenje o izvršenju broj Ip-195/99 od 15. oktobra 1999. godine. 7. S obzirom na to da je spis predmeta prema kom je doneseno Rješenje broj Ip-8669/92 od 12. avgusta 1991. godine uništen tokom rata, povjerilac je naknadno od Opštinskog suda zatražio i rekonstrukciju spisa ovog predmeta radi utvrđivawa založnog prava na apelantovim nepokretnostima, ne navodeći pri tome u svom podnesku vrijednost potraživawa koje želi da obezbijedi, niti osnov iz kog to potraživanje potiče. Ovaj podnesak je primljen u Opštinskom sudu pod brojem Ip-47/00 pod kojim je trebalo da se vodi kao poseban postupak. S obzirom na to da se radilo o utvrđivanju založnog prava i istovremeno sprovođenju izvršewa iz osnova tog istog založnog prava, Opštinski sud je Rješenjem broj Ip-195/99 od 28. juna 2000. godine odlučio da spoji predmete br. Ip-195/99 i Ip-47/00 i po wima vodi jedinstven postupak. 8. Na ročištu održanom 15. jula 2003. godine, kom su prisustvovali ovlašćeni punomoćnici obiju strana u postupku, opunomoćeni advokat povjerioca, shodno posebno naglašenoj činjenici suda da u predmetu broj Ip-195/99 postoji Rješenje o izvršenju na koje je apelant izjavio prigovor o kom još nije odlučeno, izjavio je da o podnesenom predlogu za izvršenje u predmetu broj Ip-195/99 nije ovlašćen da "disponuje", jer ga je podnio povjerilac lično, te je jedino on i ovlašćen da ga povuče, a u pogledu rekonstrukcije spisa izjasnio se da se radilo o obezbjeđenju potraživawa izraženom Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u YU dinarima, koje primjenom odredbi o denominovanju predstavlja iznos od 4.834 KM. Opštinski sud nije raspravljao o pitanju neusaglašenosti iznosa od 2.860.000 USD iz predloga za izvršenje, koji predstavlja traženi iznos potraživawa iz ugovora o kreditu koji je bio obezbijeđen založnim pravom, čija se rekonstrukcija spisa traži i iznosa od 4.834 KM, što predstavlja denominovani iznos potraživawa izražen u YU dinarima, koji, prema riječima punomoćnika, predstavlja iznos potraživawa iz predmeta čija se rekonstrukcija traži. 9. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, Opštinski sud je donio Rješenje broj Ip-1159/02- II od 21. juna 2005. godine, kojim je odredio da je povjerilac dužan apelantu da isplati iznos od 80.310 KM na ime troškova izvršnog postupka, utvrđujući vrijednost predmeta na sljedeći način: vrijednost predmeta prije spajawa broja Ip-195/99, označena u iznosu od 2.860.000 USD, 20. juna 2005. godine iznosi ukupno 4.953.637,62 KM, ali da se vrijednost konačno određuje prema označavanju datom od apelanta kao dužnika u ovom predmetu, koji je svojim zahtjevom za naplatu troškova označio vrijedost predmeta spora u iznosu od 4.004.000 KM; vrijednost predmeta prije spajawa broja Ip-47/00 određena je u iznosu koji je sâm povjerilac naznačio na ročištu, dakle, u iznosu od 4.834 KM. 10. Rješavajući o žalbi povjerioca, nezadovoqnog načinom i visinom odmjerenih troškova postupka, Kantonalni sud donio je Rješenje broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine, kojim prvostepeno rješenje preinačava sa iznosa od 80.310 KM na iznos od 841 KM. Kantonalni sud ovo rješenje objašwava time da povjerilac nije nikada označio iznos svog potraživawa u predmetu broj Ip-195/99, da se Opštinski sud prilikom odmjeravawa ovih troškova poziva na određivanje ovog potraživawa datog od samog dužnika, a što je suprotno članu 316 stav 1 Zakona o parničkom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03 i 73/05), koji propisuje da je tužilac, odnosno tražilac izvršewa dužan da označi vrijednost spora, te, slijedeći to, uzima kao vrijednost oba predmeta iznos koji je o pitanju obezbijeđenog potraživawa iz spisa koji je trebalo da se rekonstruiše u predmetu broj Ip-47/00, označen od povjerioca usmeno na ročištu, dakle, iznos od 4.834 KM. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant u svojoj apelaciji ističe "da se sve vrijeme branio od postojawa duga od 2.800.000 USD ", čiji je iznos iznesen u Predlogu za izvršenje, da je u skladu s tim angažovao advokata, da bi se "stručno" zaštitio od neopravdanog i suviše visokog zahtjeva povjerioca i plaćao zastupanje shodno advokatskoj tarifi a u odnosu prema ovako podnesenom zahtjevu, zbog čega su njegovi troškovi u ovom postupku iznosili oko 80.000 KM, koje je platio svojim sredstvima, a što za njega predstavlja neopravdan izdatak s obzirom na to da je povjerilac bez razloga poveo izvršenje nad njegovom imovinom u čemu nije uspio, te da ovakvo rješenje Kantonalnog suda, koje smatra proizvoqnim u pogledu utvrđivawa činjenica i primjene prava, predstavlja povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), koje je kao posljedicu imalo i povredu njegovog prava na imovinu iz člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojim odgovorima na apelaciju Kantonalni sud u Mostaru i Privredna banka d.d., Sarajevo, ističu da je Presuda Kantonalnog suda u Mostaru donesena u skladu sa važećim propisima, te da je apelacija u ovom slučaju u cijelosti neosnovana. Broj 18 – Strana 91 V. Relevantni propisi 13. Zakon o parničkom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03 i 73/05) "Član 53 stav 2 tačka 5 (2) Tužba mora da sadrži: 5) naznaku vrijednosti spora; 2. Prethodno ispitivanje i dostavljanje tužbe Član 66 Kada utvrdi da je tužba nerazumqiva ili da ne sadržava elemente propisane odredbom člana 53 ovog Zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca, ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupawa stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlašćenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlašćenje potrebno, sud će radi otklawawa tih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295 i 336 ovog Zakona. Član 316 st. 1 i 2 (1) Tužilac je dužan u tužbi označiti vrijednost predmeta spora, osim u slučajevima u kojima se vrijednost spora ne može da izrazi u novcu. (2) Kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. Član 336 stav 1 (1) Ako je podnesak nerazumqiv ili ne sadržava sve što je potrebno da bi se prema njemu moglo da postupa, sud će podnosiocu vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode što treba ispraviti ili dopuniti, i odrediće rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana. Parnički troškovi Član 383 (1) Parničke troškove čine izdaci učinjeni tokom ili povodom postupka. (2) Parnički postupci obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Član 384 Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzrokovala svojim radwama. Član 387 (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođewa parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižqivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjeriće se takvi troškovi prema tarifi." 14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03 i 52/03) "Član 21 stav 1 (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničkom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno." VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 16. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije Broj 18 – Strana 92 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 17. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. novembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant osporava navedena rješewa tvrdeći da su tim rješewima povrijeđena njegova prava: a) pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i b) pravo na imovinu iz člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje 20. Član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije glasi: "Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili zasnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom." 22. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je stanovište Evropskog suda za qudska prava, kao i Ustavnog suda, u pogledu primjenqivosti člana 6 generalno da je isti ratione materiae neprimjenqiv kada se radi o izvršnom postupku, osim ako se u njemu ne utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava, K. protiv Švedske, od 1. jula 1991. godine broj 13800/88 OI 94, te Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine). Principijelno stanovište Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda u pogledu neprimjenqivosti člana 6 Evropske konvencije, kada se radi o izvršnom postupku, odnosi se uvijek na to kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kog se sprovodi izvršenje. Međutim, u konkretnom slučaju povjeriočev predlog za izvršenje nije uspio, odnosno izvršenik nije bio dužan da plati potraživawa koja su mu pokretanjem postupka neopravdano stavljena na teret, čime su mu prouzrokovani troškovi postupka u kom se branio od postojawa duga, dakle, radi se o određivanju troškova postupka i konačno donesenoj odluci u vezi s tim pitanjem prema kojoj nema daqwih djelotvornih pravnih lijekova, uz napomenu da ti troškovi postupka nisu bili utvrđivani u prijašwim postupcima koji su prethodili izvršenju. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava (vidi Presudu Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 23. septembra 1997. godine, Izvještaji 1997- V, stav 25) i praksi Ustavnog suda (vidi Odluku broj U 65/01 od 25. jula 2003. godine), postupak u kom se određuje iznos troškova postupka mora da se sagledava kao nastavak postupka o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivawa građanskih prava i obaveza". S obzirom na izneseno, iako se u predmetnom slučaju radi o izvršnom postupku, osporavanim rješenjem određeni su troškovi Srijeda, 9.4.2008. postupka koji predstavljaju nova građanska prava i obaveze za apelanta, u skladu s čim je u ovom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenqiv. 23. Dalje, Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni propis sâm po sebi neustavan, ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). S obzirom na to da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoqnost u utvrđivanju činjenica i primjewivanju zakonskih odredbi na tako utvrđene činjenice, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan da ispita pravilnost sprovedenog postupka u pogledu utvrđenih činjenica i primjewivawa materijalnog prava u ovom slučaju. 24. U konkretnom slučaju Opštinski sud je vrijednost spora utvrdio na osnovu vrijednosti koju je označio povjerilac u Predlogu za izvršenje u kom je povjerilac naveo "kako dužnik ni nakon više poziva ništa od kredita nije otplatio", zbog čega predlaže izvršenje "radi naplate izvršenog potraživawa, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za period od 15. avgusta 1990. godine do 26. decembra 1991. godine, sa kamatom LIBOR 5,000% od 26. novembra 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog predloga i daqwih troškova sprovođewa ovog izvršewa". Shodno navedenom, povjerilac je tačno označio vrijednost spora za ovaj dio postupka u podnesku kojim je postupak i pokrenut. U pogledu drugog dijela postupka koji se odnosi na rekonstrukciju spisa u vezi sa zasnovanim založnim pravom, povjerilac je vrijednost spora u iznosu od 4.834 KM odredio na ročištu 15. jula 2003. godine, jer je to propustio da uradi u svom podnesku kojim je pokrenuo ovaj dio postupka. Na istom ročištu punomoćnik povjerioca nije povukao Predlog za izvršenje, izjavqujući da nije ovlašćen da disponuje povodom ovog pitawa, te se do kraja postupka odlučivalo, zapravo, o oba postavljena predloga. Pri tome, Opštinski sud nije preduzeo mjere da se uklone neusaglašeni iznosi jednog te istog potraživawa iz dva spojena postupka - postupka izvršewa i postupka rekonstrukcije spisa. 25. S druge strane, apelant, koji je u ovom slučaju, prema dozvoljenom izvršenju od suda Rješenjem broj Ip-195/99, bio dužan da plati iznos od 2.860.000 USD, radi zaštite svojih interesa, angažovao je advokata i, u skladu sa članom 384 Zakona o parničkom postupku, sâm predujmio troškove angažovawa advokata, koji je opet svoje troškove zaračunavao u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH" broj 22/04), polazeći od vrijednosti spora naznačene na navedeni način. Opštinski sud je za odmjeravanje troškova koje je dosudio povjeriocu pošao od vrijednosti spora koje je u oba slučaja odredio sâm povjerilac, pismeno u samom podnesku prema kom je doneseno Rješenje o izvršenju i usmeno na ročištu u odnosu na postupak za rekonstrukciju spisa. 26. Kantonalni sud u Rješenju broj Pž-151/05 od 11. novembra 2005. godine preinačio je na opisani način prvostepenu odluku u odnosu na vrijednost spora koju je utvrdio Opštinski sud, navodeći da "zahtjev za dozvolu izvršewa od 27. aprila 1999. godine, koji je u sudu protokolisan pod brojem Ip-195/99, nije sadržavao vrijednost spora". Kantonalni sud Predlog za izvršenje, u kom je povjerilac naveo "kako dužnik ni nakon više poziva ništa od kredita nije otplatio", zbog čega predlaže izvršenje "radi naplate izvršenog Srijeda, 9.4.2008. potraživawa, i to glavnice od 2.860.000 USD sa kamatom LIBOR 7.15/16 za period od 15. avgusta 1990. godine do 26. novembra 1991. godine, sa kamatom LIBOR 5,000% od 26. novembra 1991. godine do dana isplate, te troškova ovog predloga i daqwih troškova sprovođewa ovog izvršewa ", tumači tako da ovakvo određivanje duga proizilazi iz izvršnog naslova, koji predstavlja sporazum o visini duga i zasnivanju založnog prava radi obezbjeđewa toga duga i koji je povjerilac podnio uz Predlog za izvršenje, te da ne predstavlja označavanje vrijednosti ovog spora, odnosno zakqučuje da u ovom predmetu vrijednost spora nije nikada određena, a ona je određena samo u drugom predmetu, usmenim iznošenjem vrijednosti spora od punomoćnika povjerioca na ročištu. 27. Ovakvo odlučivanje Kantonalnog suda počiva na zakonskim propisima, tačnije odredbi člana 387 stav 1 Zakona o parničkom postupku, prema kojoj će sud odmjeriti vrijednost spora ocjenjujući brižqivo sve okolnosti konkretnog slučaja. Ovdje Kantonalni sud smatra da vrijednost spora u Predlogu, odnosno Rješenju o izvršenju, nije bila određena, već da se radilo o naznačenju vrijednosti potraživawa koje je bilo obezbijeđeno založnim pravom, zbog čega odbija apelantov zahtjev za naknadu troškova određenih prema ovako shvaćenoj vrijednosti spora, te kao jedinu nesumwivo utvrđenu vrijednost spora u ovom slučaju uzima onu koju je iskazao usmeno na ročištu punomoćnik a u odnosu na postupak rekonstrukcije spisa. Shodno tome, s jedne strane posmatrano, Kantonalni sud nije mogao, s obzirom na to da je dužan brižqivo da ocijeni sve okolnosti konkretnog slučaja, da dosudi troškove postupka apelantu prema njegovom zahtjevu, na osnovu činjenice da je apelant plaćao advokata shodno vrijednosti iz Rješewa o izvršenju gdje je, prema utvrđenju Kantonalnog suda, bila označena vrijednost jednog sasvim drugog, tačnije postupka o zasnivanju založnog prava, čija se rekonstrukcija spisa kasnije tražila i za koji je kasnije označena posebna vrijednost, koju u obzir uzima i Kantonalni sud. S druge strane, Kantonalni sud dao je detaqna obrazložewa za svoje ovakvo odlučivanje, dovodeći u vezu utvrđene činjenice i materijalne propise na osnovu kojih je odlučio. U vezi s tim, Ustavni sud ne može da nađe bilo kakve elemente koji bi ukazivali na proizvoqno utvrđivanje činjenica ili primjewivanje materijalnog prava koje bi u ovom slučaju ukazivalo na mogućnost povrede prava na pravično suđenje. 28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 29. Apelant, takođe, smatra da mu je osporavanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se u suštini apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoqnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te pošto uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli da učine mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zakqučuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII. Zakqučak 30. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u smislu proizvoqnosti u utvrđivanju činjenica i primjewivanju prava u slučaju kada redovni sud na utvrđene 1 Broj 18 – Strana 93 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 činjenice primijeni pozitivne zakonske propise, a za šta dâ detaqna i logična obrazložewa. Takođe, nema povrede niti prava na imovinu zaštićenog odredbom člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada se navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu zasnivaju na navodima koji se odnose na proizvoqnu primjenu prava s obzirom na već zakqučeno u odnosu na pravo na pravično suđenje. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 32. Shodno članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 131/06, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik, po generalnoj punomoći gradonačelnika, statutarnog zastupnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 25. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i Gorana Blagojevića, pravnog zastupnika dr. Nade Elez (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatraženo je 12. februara 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2007. godine, Apelacioni sud 5. marta 2007. godine, a tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Apelacionog suda dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine. Broj 18 – Strana 94 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine, tužena Opća bolnica "Sveti Vasilije" iz Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Opća bolnica) je obavezana tužiteljici, dr. Nadi Elez, predati u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u ulici Cara Dušana broj 20/2, drugi ulaz, površine 101 m². Istom presudom tuženi apelant je, također, obavezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 800 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica sa tuženim zaključila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom se tužiteljica obavezala da će uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem tužene broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina radnog staža, a tužena je obavezana da joj preda stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora. 8. Tužiteljica se 8. augusta 2000. godine obratila Općoj bolnici radi izvršenja ugovora. Kako je tužena propustila predati stan i ispuniti svoje obaveze u skladu sa ugovorom, a tužiteljica je uplatila ugovoreni novčani iznos, ona je pokrenula parnični postupak koji je rezultirao Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine kojom je tužena obavezana predati u posjed i slobodno raspolaganje ugovoreni stan. Nadalje, Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. jula 2001. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena Presuda Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine je potvrđena. 9. Nakon toga je, prema prijedlogu tužiteljice - tražioca izvršenja, vođen izvršni postupak, pa je njezin prijedlog da se on u predmetu broj I-203/01-4 nastavi u cijelosti odbijen kao neosnovan, a njezin prigovor na prvostepeno rješenje je odbijen. 10. Nezadovoljna činjenicom da ugovor o dodjeli stana nije izvršen onako kako je glasio, tužiteljica je 2. septembra 2004. godine pokrenula parnični postupak radi isplate novčane protivvrijednosti u iznosu od 26.350,00 KM, što je novčani izraz razlike u cijeni kvadrata stanova. Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan tužiteljici isplatiti novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m², koja predstavlja razliku dodijeljenog stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz ovaj iznos je, također, utvrđena obaveza isplate i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a tuženom je naloženo i da sa tužiteljicom zaključi ugovor o korištenju stana koji sada koristi, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 11. Sudovi su utvrdili da je potraživanje preneseno sa Opće bolnice na Brčko Distrikt, na osnovu odredaba člana 9. Statuta Brčko Distrikta, kojim je određen način finansiranja zdravstvenih usluga u Brčko Distriktu i člana 29. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03). Ovim Zakonskim odredbama je precizirano da "se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku". Kako se u konkretnom slučaju radi o obavezama koje su nastale poslije 8. marta 2000. godine, kao datuma proglašenja Brčko Distrikta i načina izvršenja njegovih obaveza, tako su sudovi nesporno utvrdili Srijeda, 9.4.2008. pasivni subjektivitet na strani tuženog Brčko Distrikta i obavezu isplate novčanog iznosa od 26.350,00 KM na ime razlike u cijeni spornih stanova, a u korist tužiteljice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je naveo da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su proizvoljno primijenili čitav niz materijalno-pravnih propisa, te pristranim odlučivanjem donijeli nezakonite odluke. Apelant je naglasio da podnosi apelaciju protiv osporenih presuda samo u dijelu koji se odnosi na apelantovo obavezivanje na isplatu novčanog iznosa od 26.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. septembra 2004. godine. Brčko Distrikt je, navodi se u apelaciji, neosnovano obavezan platiti razliku u cijeni stanova umjesto Opće bolnice, iako nije njezin pravni slijednik, s obzirom na to da Opća bolnica navodno ni do danas nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer je kao takva upisana u Sudski registar Osnovnog suda. Ovu Opću bolnicu je, u skladu sa članom 2. njezinog Statuta, osnovala Vlada Republike Srpske, a prema odredbama člana 10. priloženog Statuta za obaveze bolnice eksplicite odgovara Republika Srpska, a ne općina Brčko, Brčko Distrikt ili neko drugo pravno lice. S druge strane, apelant je naveo da su sudovi potpuno zanemarili odredbe tačke 4. Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta od 14. aprila 2000. godine u kojem je utvrđeno da Brčko Distrikt ne odgovara za finansijske obaveze općine Brčko, što je prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević). b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navedeno je da je sud za svoju odluku dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, pa smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je on naveo u apelaciji. Naime, Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan tužiteljici isplatiti novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m² koja predstavlja razliku dodijeljenog stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz to je apelant obavezan isplatiti tužiteljici i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zaključiti sa tužiteljicom ugovor o korištenju stana koji sada koristi, te joj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Za takvu presudu sud je dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, a s druge strane, navodi iz apelacije se odnose na presudu Apelacionog suda koji je prvostepenu presudu potvrdio. 14. U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda navedeno je da je tužiteljici, kao stručnom kadru od posebnog značaja, dodijeljen stan od 101 m² uz njezinu obavezu da u Općoj bolnici u Brčko Distriktu radi 10 godina, računajući od dana kada je dobila predmetni stan (tj. od 23. jula 1999. godine), tako da realizacija tog ugovora još traje i nastavljena je i nakon proglašenja Brčko Distrikta 8. marta 2000. godine, te tužiteljica od tada radi za potrebe Opće bolnice u Brčko Distriktu. Dakle, ugovorni odnos je nesumnjivo nastavljen, sada između tužiteljice i tuženog Brčko Distrikta koji u toku postupka nije ni istakao prigovor pasivne legitimacije, naprotiv, prihvatio je svoju pasivnu legitimaciju ponudivši tužiteljici zaključenje poravnanja u vezi sa ovom pravnom stvari. 15. Kako ugovorni odnos između tužiteljice i apelanta i dalje teče, to se u ovoj pravnoj stvari, prema ocjeni Apelacionog suda, radi o obavezi koju je Brčko Distrikt preuzeo, pa se apelant nepotrebno poziva na Nalog supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine, te paušalno ističe prigovor zastare, s obzirom na to da je tužiteljica ranije vođenim parničnim i izvršnim postupkom Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prekidala tok zastare, što je apelantu dobro poznato, jer je učestvovao u tim postupcima. Netačan je navod u apelaciji da Opća bolnica nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer iz dopisa čiju fotokopiju Ustavnom sudu dostavlja Apelacioni sud slijedi suprotno. I na kraju, pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević) je neosnovano jer se radi o drugačijoj pravnoj situaciji, dakle, nema povrede ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu na koju se apelant poziva. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Član 262. Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi". 17. U Zakonu o izvršnom postupku Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) relevantne odredbe glase: "Član 29. (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršenja ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravosnažnom odlukom donesenom u parničnom postupku". 18. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 2/01) relevantne odredbe glase: "Član 126. Š...Ć Sve zdravstvene ustanove javnog sektora koje obavljaju zdravstvene usluge na području Brčko Distrikta (Opća bolnica, zdravstveni centri u Brčkom-grad, Maoča i Bijela, sa svojim ambulantama) bit će finansirane iz budžeta Distrikta i drugih izvora u skladu sa zakonima Distrikta i ugovorima koje zaključi Distrikt, na način određen posebnim zakonima i propisima. Š...Ć" 19. U Statutu Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Član 9. Funkcije i ovlaštenja Brčko Distrikta Funkcije i ovlaštenja Distrikta su: Š...Ć (h) zdravstvena zaštita. Š...Ć" 20. U Nalogu supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine relevantne odredbe glase: "4. U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašenja Distrikta". VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je Broj 18 – Strana 95 primio 25. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se radi o sporu u kojem je utvrđivana apelantova obaveza za isplatu novčane protivvrijednosti stambene površine od 31 m² u ukupnom iznosu od 26.350,00 KM, dakle radilo se o utvrđivanju apelantovih "građanskih prava i obaveza". Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 27. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoljstvo radom sudova može se sumirati na sljedeće: apelant smatra da nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu, odnosno da nije stranka u sporu i da je potraživanje koje je tužiteljica zahtijevala zastarjelo. Kako slijedi iz spisa i priložene dokumentacije, tužiteljica je sa Općom bolnicom, čija je prava i obaveze preuzeo Brčko Distrikt, zaključila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom se tužiteljica obavezala uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom Opće bolnice broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina staža, a tužena je obavezana predati joj stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora. Tužena nije ispunila taj ugovor, nego je tužiteljici ponudila stan koji je manji za 30 m² od ugovorenog. Nakon toga, tužiteljica je pismenim podneskom od 8. augusta 2000. godine tražila ispunjenje ugovora u svemu kako je dogovoreno. Kako i nakon toga Opća bolnica nije ispunila svoje obaveze, Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. marta 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. juna 2001. godine, sud je obavezao tuženu Opću bolnicu da preda u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u skladu sa ugovorom. Tužiteljica je od 2001. do 2004. godine vodila i izvršni postupak, čime je prekidan tok zastarjelosti na koji se poziva apelant. Iako tužiteljicin zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti ima osnov u ugovoru koji je zaključen 23. jula 1999. godine, ipak se njegova dospjelost mora računati od momenta podnošenja tužbe za isplatu novčane Broj 18 – Strana 96 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protivvrijednosti, odnosno 2. septembra 2004. godine, u kojem slučaju su apelantovi navodi o zastarjelosti potraživanja neosnovani, jer je riječ o različitim pravnim osnovama apelantovog obavezivanja. 28. Dakle, tužiteljica je svoju ugovornu obavezu o uplati obaveznog učešća za rješavanje stambenog pitanja i zaključenju ugovora o radu u svemu ispunila, a tužena je propustila to učiniti, pozivajući se na promijenjene okolnosti iz člana 137. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, sudovi su utvrdili da se ovaj institut u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer promijenjene okolnosti se moraju desiti prije roka određenog za ispunjenje obligacije (član 354. Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom na to da tužiteljica nije dobila stan veličine koja je navedena u ugovoru, ponuđen joj je manji stan, tako da je novčana razlika ta dva stana iznosila 26.350,00 KM. Kako je ranije navedeno, tužiteljica je 2. septembra 2004. godine podnijela tužbeni zahtjev radi isplate navedene novčane protivvrijednosti. Kao tuženi je označen Brčko Distrikt koji iz budžeta finansira Opću bolnicu i na kojeg su, u skladu sa članom 9. Statuta Brčko Distrikta i članom 29. Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH, prenesene obaveze i potraživanja, pa prema tome i obaveze prema tužiteljici. U konkretnom slučaju, činjenice predmeta ukazuju da se radi o neispunjenju ugovora i potraživanju novčane protivvrijednosti koja se zasniva na tom neispunjenju. Potraživani iznos od 26.350,00 KM se pojavljuje kao razlika u cijeni stana koji je tužiteljici dodijeljen i onog u koji je uselila, što je utvrđeno provedenim vještačenjem u toku parničnog postupka. 29. Nesporno je, dakle, da su obaveze isplate novčane protivvrijednosti nastale u periodu nakon donošenja Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine i kada je utvrđeno da obaveze finansiranja zdravstvenih usluga padaju na teret budžeta Brčko Distrikta. Prema tome, apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije su paušalni i neosnovani. S druge strane, utvrđeno je da tužiteljicino potraživanje novčane protivvrijednosti nije zastarjelo, jer je za štetu saznala u toku 2000. godine, kada je i pokrenula parnični postupak pred Osnovnim sudom, a koji je zaveden pod poslovnim brojem P-592/00-I. Kako se prigovor zastarjelosti odnosi na isplatu novčane protivvrijednosti koju je tužiteljica potraživala tužbom podnesenom 2. septembra 2004. godine, proizlazi da se ne može prihvatiti da je nastupila zastarjelost ovog potraživanja. S druge strane, zbog trajanja parničnog i izvršnog postupka u vezi sa istom pravnom stvari prekidan je tok zastarjelosti, pa je i prema tome neosnovan prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja koji je istakao apelant. 30. U vezi sa svim prethodnim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje zaključke redovnih sudova u pogledu utvrđivanja činjenica konkretnog spora i izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i utvrdili dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava na koja se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Stoga, Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. Prema utvrđenoj praksi Ustavnog suda, to će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu apelantovih zahtjeva i prigovora koje je on tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu, kao i apelantovih navoda, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neosnovano ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupak vođen prema propisima parničnog postupka, kao i da se sud jasno opredijelio u pogledu tužbenih zahtjeva koje je tužiteljica postavila. 32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 33. U svjetlu zaključka u vezi sa kršenjem apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da je apelant pasivno legitimiran za ispunjenje novčane obaveze koja nije zastarjela, a sve druge okolnosti predmeta ukazuju da nije bilo propusta koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje. 35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 131/06, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stav 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-495/05 od 15. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-495/04-I od 7. rujna 2005. godine. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojega zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik, po generalnoj punomoći gradonačelnika, statutarnoga zastupnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 25. siječnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-495/05 od 15. prosinca 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-495/04-I od 7. rujna 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i Gorana Blagojevića, pravnoga zastupnika dr. Nade Elez (u daljnjem tekstu: tužiteljica), zatražena je 12. veljače 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Osnovni je sud dostavio odgovor na apelaciju 27. veljače 2007. godine, Apelacioni sud 5. ožujka 2007. godine, a tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Apelacionog suda su dostavljeni apelantu 7. ožujka 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. ožujka 2001. godine, tužena Opća bolnica "Sveti Vasilije" iz Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Opća bolnica) je obvezana tužiteljici, dr. Nadi Elez, predati u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u ulici Cara Dušana broj 20/2, drugi ulaz, površine 101 m². Istom je presudom tuženi apelant, također, obvezan naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 800 KM u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 7. Prvostupanjski je sud ustvrdio da je tužiteljica sa tuženim zaključila Ugovor o osobnom sudjelovanju djelatnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. srpnja 1999. godine. Tim se ugovorom tužiteljica obvezala da će uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom broj 04-242/99 od 6. srpnja 1999. godine i Rješenjem tužene broj 04-248/99 od 23. srpnja 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina radnoga staža, a tužena je obvezana da joj preda stan ustvrđene veličine i strukture iz ugovora. 8. Tužiteljica se 8. kolovoza 2000. godine obratila Općoj bolnici radi izvršenja ugovora. Kako je tužena propustila predati stan i ispuniti svoje obveze sukladno ugovoru, a tužiteljica je uplatila ugovoreni novčani iznos, ona je pokrenula parnični postupak koji je rezultirao Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. ožujka 2001. godine kojom je tužena obvezana predati u posjed i slobodno raspolaganje ugovoreni stan. Nadalje, Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. srpnja 2001. godine priziv tužene je odbijen i prvostupanjska Presuda Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. ožujka 2001. godine je potvrđena. 9. Nakon toga je, prema prijedlogu tužiteljice - tražitelja izvršenja, vođen izvršni postupak, pa je njezin prijedlog da se on u predmetu broj I-203/01-4 nastavi u cijelosti odbijen kao neutemeljen, a njezin je prigovor na prvostupanjsko rješenje odbijen. 10. Nezadovoljna činjenicom da ugovor o dodjeli stana nije izvršen onako kako je glasio, tužiteljica je 2. rujna 2004. godine Broj 18 – Strana 97 pokrenula parnični postupak radi isplate novčane protuvrijednosti u iznosu od 26.350,00 KM, što je novčani izraz razlike u cijeni kvadrata stanova. Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. rujna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. prosinca 2005. godine, tuženi je apelant obvezan tužiteljici isplatiti novčanu protuvrijednost stambene površine veličine od 31 m², koja predstavlja razliku dodijeljenoga stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz ovaj je iznos, također, ustvrđena obveza isplate i zakonske kamate od 2. rujna 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, a tuženom je naloženo i da sa tužiteljicom zaključi ugovor o korištenju stana koji sada koristi, kao i da joj nadoknadi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 11. Sudovi su ustvrdili da je potraživanje preneseno sa Opće bolnice na Brčko Distrikt, na temelju odredaba članka 9. Statuta Brčko Distrikta, kojim je određen način financiranja zdravstvenih usluga u Brčko Distriktu i članka 29. Zakona o izvršnome postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03). Ovim je zakonskim odredbama precizirano da "se izvršenje određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražitelj izvršenja ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na nju na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnome postupku". Kako se u konkretnome slučaju radi o obvezama koje su nastale poslije 8. ožujka 2000. godine, kao nadnevka proglašenja Brčko Distrikta i načina izvršenja njegovih obveza, tako su sudovi neprijeporno ustvrdili pasivni subjektivitet na strani tuženoga Brčko Distrikta i obvezu isplate novčanoga iznosa od 26.350,00 KM na ime razlike u cijeni prijepornih stanova, a u korist tužiteljice. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je naveo da su mu redoviti sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su proizvoljno primijenili čitav niz materijalno-pravnih propisa, te pristranim odlučivanjem donijeli nezakonite odluke. Apelant je naglasio da podnosi apelaciju protiv pobijanih presuda samo u dijelu koji se odnosi na apelantovo obvezivanje na isplatu novčanoga iznosa od 26.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. rujna 2004. godine. Brčko Distrikt je, navodi se u apelaciji, neutemeljeno obvezan platiti razliku u cijeni stanova umjesto Opće bolnice, iako nije njezin pravni slijednik, obzirom na to da Opća bolnica navodno ni do danas nije izgubila svojstvo pravne osobe, jer je kao takva upisana u Sudski registar Osnovnog suda. Ovu Opću bolnicu je, sukladno članku 2. njezinoga Statuta, utemeljila Vlada Republike Srpske, a prema odredbama članka 10. priloženoga Statuta za obveze bolnice eksplicite odgovara Republika Srpska, a ne općina Brčko, Brčko Distrikt ili neka druga pravna osoba. S druge strane, apelant je naveo da su sudovi potpuno zanemarili odredbe točke 4. Naloga supervizora o financijskom sustavu Brčko Distrikta od 14. travnja 2000. godine u kojemu je ustvrđeno da Brčko Distrikt ne odgovara za financijske obveze općine Brčko, što je prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 538/04 od 28. lipnja 2005. godine (slučaj Crnogorčević). b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navedeno je da je sud za svoju odluku dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, pa smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je on naveo u apelaciji. Naime, Presudom Osnovnog suda broj P-495/04-I od 7. rujna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. prosinca 2005. godine, tuženi apelant je obvezan tužiteljici isplatiti novčanu protuvrijednost stambene površine veličine od Broj 18 – Strana 98 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 31 m² koja predstavlja razliku dodijeljenog stana i stana koji tužiteljica sada koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz to je apelant obvezan isplatiti tužiteljici i zakonske kamate od 2. rujna 2004. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i zaključiti sa tužiteljicom ugovor o korištenju stana koji sada koristi, te joj nadoknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. Za takvu je presudu sud dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, a s druge strane, navodi iz apelacije se odnose na presudu Apelacionog suda koji je prvostupanjsku presudu potvrdio. 14. U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda navedeno je da je tužiteljici, kao stručnom kadru od osobitoga značaja, dodijeljen stan od 101 m² uz njezinu obvezu da u Općoj bolnici u Brčko Distriktu radi 10 godina, računajući od dana kada je dobila predmetni stan (tj. od 23. srpnja 1999. godine), tako da realizacija tog ugovora još traje i nastavljena je i nakon proglašenja Brčko Distrikta 8. ožujka 2000. godine, te tužiteljica od tada radi za potrebe Opće bolnice u Brčko Distriktu. Dakle, ugovorni je odnos nedvojbeno nastavljen, sada između tužiteljice i tuženoga Brčko Distrikta koji u tijeku postupka nije ni istaknuo prigovor pasivne legitimacije, dapače, prihvatio je svoju pasivnu legitimaciju ponudivši tužiteljici zaključenje poravnanja u svezi sa ovom pravnom stvari. 15. Kako ugovorni odnos između tužiteljice i apelanta i dalje teče, to se u ovoj pravnoj stvari, prema ocjeni Apelacionog suda, radi o obvezi koju je Brčko Distrikt preuzeo, pa se apelant nepotrebno poziva na Nalog supervizora o financijskom sustavu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. travnja 2000. godine, te paušalno ističe prigovor zastare, obzirom na to da je tužiteljica ranije vođenim parničnim i izvršnim postupkom prekidala tijek zastare, što je apelantu dobro poznato, jer je sudjelovao u tim postupcima. Netočan je navod u apelaciji da Opća bolnica nije izgubila svojstvo pravne osobe, jer iz dopisa čiju presliku Ustavnom sudu dostavlja Apelacioni sud slijedi oprečno. I konačno, pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 538/04 od 28. lipnja 2005. godine (slučaj Crnogorčević) je neutemeljeno jer se radi o drukčijoj pravnoj situaciji, dakle, nema povrede ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu na koju se apelant poziva. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Članak 262. Povjeritelj je u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi". 17. U Zakonu o izvršnome postupku Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) relevantne odredbe glase: "Članak 29. (1) Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražitelj izvršenja ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na nju na drugi način prešlo. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos potraživanja dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnome postupku". 18. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 2/01) relevantne odredbe glase: "Članak 126. Š...Ć Sve zdravstvene ustanove javnoga sektora koje obavljaju zdravstvene usluge na području Brčko Distrikta (Opća bolnica, zdravstveni centri u Brčkom-grad, Maoča i Bijela, sa svojim ambulantama) bit će financirane iz proračuna Distrikta i drugih izvora sukladno zakonima Distrikta i ugovorima koje Srijeda, 9.4.2008. zaključi Distrikt, na način određen zasebnim zakonima i propisima. Š...Ć" 19. U Statutu Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Članak 9. Funkcije i ovlasti Brčko Distrikta Funkcije i ovlasti Distrikta su: Š...Ć (h) zdravstvena zaštita. Š...Ć" 20. U Nalogu supervizora o financijskom sustavu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. travnja 2000. godine relevantne odredbe glase: "4. U slučaju nepostojanja dogovora sa entitetima u svezi sa specifičnim obvezama, Distrikt ne preuzima obveze za dugove koji su nastali prije nadnevka proglašenja Distrikta". VI. Dopustivost 21. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 22. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. prosinca 2005. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelant primio 25. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. siječnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć" 26. U konkretnome je slučaju neprijeporno da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv jer se radi o sporu u kojemu je ustvrđivana apelantova obveza za isplatom novčane protuvrijednosti stambene površine od 31 m² u ukupnom iznosu od 26.350,00 KM, dakle radilo se o ustvrđivanju apelantovih "građanskih prava i obveza". Ustavni sud, stoga, ima mjerodavnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 27. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi nepravilno i nepotpuno ustvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnome slučaju, apelantovo se nezadovoljstvo radom sudova može sumirati na sljedeće: apelant smatra da nije pasivno legitimiran u konkretnome sporu, odnosno da nije stranka u sporu i da je potraživanje koje je tužiteljica zahtijevala zastarjelo. Kako slijedi iz spisa i priložene dokumentacije, tužiteljica je sa Općom bolnicom, čija je prava i obveze preuzeo Brčko Distrikt, zaključila Ugovor o osobnom sudjelovanju djelatnika u izgradnji stana pod brojem 257/99 od 23. srpnja 1999. godine. Tim se ugovorom tužiteljica obvezala uplatiti 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom Opće bolnice broj 04-242/99 od 6. srpnja 1999. godine i Rješenjem broj 04-248/99 od 23. srpnja 1999. godine, kao i da će u Općoj bolnici odraditi 10 godina staža, a tužena je obvezana predati joj stan ustvrđene veličine i strukture iz ugovora. Tužena nije ispunila taj ugovor, nego je tužiteljici ponudila stan koji je manji za 30 m² od ugovorenoga. Nakon toga, tužiteljica je pismenim podneskom od 8. kolovoza 2000. godine tražila ispunjenje ugovora u svemu kako je dogovoreno. Kako i nakon toga Opća bolnica nije ispunila svoje obveze, Presudom Osnovnog suda broj P-592/00-I od 22. ožujka 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. lipnja 2001. godine, sud je obvezao tuženu Opću bolnicu da preda u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan sukladno ugovoru. Tužiteljica je od 2001. do 2004. godine vodila i izvršni postupak, čime je prekidan tijek zastarjelosti na koji se poziva apelant. Iako tužiteljičin zahtjev za isplatom novčane protuvrijednosti ima temelj u ugovoru koji je zaključen 23. srpnja 1999. godine, ipak se njegova dospjelost mora računati od momenta podnošenja tužbe za isplatom novčane protuvrijednosti, odnosno 2. rujna 2004. godine, u kojem su slučaju apelantovi navodi o zastarjelosti potraživanja neutemeljeni, jer je riječ o različitim pravnim temeljima apelantovoga obvezivanja. 28. Dakle, tužiteljica je svoju ugovornu obvezu o uplati obveznoga sudjelovanja za rješavanjem stambenoga pitanja i zaključenju ugovora o radu u svemu ispunila, a tužena je propustila to učiniti, pozivajući se na promijenjene okolnosti iz članka 137. Zakona o obligacijskim odnosima. Međutim, sudovi su ustvrdili da se ovaj institut u konkretnome slučaju ne može primijeniti, jer promijenjene se okolnosti moraju desiti prije roka određenoga za ispunjenje obligacije (članak 354. Zakona o obligacijskim odnosima). Obzirom na to da tužiteljica nije dobila stan veličine koja je navedena u ugovoru, ponuđen joj je manji stan, tako da je novčana razlika ta dva stana iznosila 26.350,00 KM. Kako je ranije navedeno, tužiteljica je 2. rujna 2004. godine podnijela tužbeni zahtjev radi isplate navedene novčane protuvrijednosti. Kao tuženi je označen Brčko Distrikt koji iz proračuna financira Opću bolnicu i na kojega su, sukladno članku 9. Statuta Brčko Distrikta i članku 29. Zakona o izvršnome postupku Brčko Distrikta BiH, prenesene obveze i potraživanja, pa prema tomu i obveze prema tužiteljici. U konkretnome slučaju, činjenice predmeta ukazuju da se radi o neispunjenju ugovora i potraživanju novčane protuvrijednosti koja se temelji na tom neispunjenju. Potraživani iznos od 26.350,00 KM se pojavljuje kao razlika u cijeni stana koji je tužiteljici dodijeljen i onoga u koji je uselila, što je ustvrđeno provedenim vještačenjem u tijeku parničnoga postupka. 29. Neprijeporno je, dakle, da su obveze isplate novčane protuvrijednosti nastale u razdoblju nakon donošenja Naloga supervizora o financijskom sustavu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. travnja 2000. godine i kada je ustvrđeno da obveze financiranja zdravstvenih usluga padaju na teret proračuna Brčko Distrikta. Prema tomu, apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije su paušalni i neutemeljeni. S druge strane, ustvrđeno je da tužiteljičino potraživanje novčane protuvrijednosti nije zastarjelo, jer je za štetu saznala u tijeku 2000. godine, kada je i pokrenula parnični postupak pred Broj 18 – Strana 99 Osnovnim sudom, a koji je zaveden pod poslovnim brojem P-592/00-I. Kako se prigovor zastarjelosti odnosi na isplatu novčane protuvrijednosti koju je tužiteljica potraživala tužbom podnesenom 2. rujna 2004. godine, proizlazi da se ne može prihvatiti da je nastupila zastarjelost ovoga potraživanja. S druge strane, zbog trajanja parničnoga i izvršnoga postupka u svezi sa istom pravnom stvari prekidan je tijek zastarjelosti, pa je i prema tomu neutemeljen prigovor zastarjelosti predmetnoga potraživanja koji je istaknuo apelant. 30. U svezi sa svim prethodnim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove mjerodavnosti da procjenjuje zaključke redovitih sudova glede ustvrđivanja činjenica konkretnoga spora i izvođenja i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine). Ustavni se sud neće miješati u način na koji su redoviti sudovi izvodili i ustvrdili dokaznu građu. Zadaća Ustavnog je suda ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te krše li odluke redovitih sudova ustavna prava na koja se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine). Stoga, Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru ustvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. Prema ustvrđenoj praksi Ustavnog suda, to će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnome slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tomu uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu apelantovih zahtjeva i prigovora koje je on tijekom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu, kao i apelantovih navoda, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da je u konkretnome slučaju postupak vođen prema propisima parničnoga postupka, kao i da se sud razvidno opredijelio glede tužbenih zahtjeva koje je tužiteljica postavila. 32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnome slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 33. U svjetlu zaključka u svezi sa kršenjem apelantovih prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije glede kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 34. Nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog nepravilno i nepotpuno ustvrđenoga činjeničnoga stanja i nepravilne primjene materijalnoga prava, jer je ustvrđeno da je apelant pasivno legitimiran za ispunjenje novčane obveze koja nije zastarjela, a sve druge okolnosti predmeta ukazuju da nije bilo propusta koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje. Broj 18 – Strana 100 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 35. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 131/06, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koja je podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-495/04- I od 7. septembra 2005. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: apelant) kog zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik, po generalnoj punomoći gradonačelnika, statutarnog zastupnika Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnio je 25. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-495/04- I od 7. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog i Osnovnog suda, kao i Gorana Blagojevića, pravnog zastupnika dr. Nade Elez (u daqnjem tekstu: tužiteqka), zatraženo je 12. februara 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2007. godine, Apelacioni sud 5. marta 2007. godine, a tužiteqka nije dostavila odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Apelacionog suda dostavljeni su apelantu 7. marta 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. 6. Presudom Osnovnog suda broj P-592/00- I od 22. marta 2001. godine, tužena Opšta bolnica "Sveti Vasilije" iz Brčko Distrikta (u daqnjem tekstu: Opšta bolnica) je obavezana da tužiteqki, dr. Nadi Elez, preda u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u ulici Cara Dušana broj 20/2, drugi ulaz, površine 101 m². Istom presudom tuženi apelant je, takođe, obavezan da tužiteqki naknadi troškove postupka u iznosu od 800 KM u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. Prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteqka sa tuženim zakqučila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradwi stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom se tužiteqka obavezala da će da uplati 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem tužene broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Opštoj bolnici da odradi 10 godina radnog staža, a tužena je obavezana da joj preda stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora. 8. Tužiteqka se 8. avgusta 2000. godine obratila Opštoj bolnici radi izvršewa ugovora. Kako je tužena propustila da preda stan i ispuni svoje obaveze u skladu sa ugovorom, a tužiteqka je uplatila novčani iznos koji je ugovoren, ona je pokrenula parnični postupak koji je rezultovao Presudom Osnovnog suda broj P-592/00- I od 22. marta 2001. godine kojom je tužena obavezana da preda u posjed i slobodno raspolaganje ugovoreni stan. Dalje, Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. jula 2001. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda Osnovnog suda broj P-592/00- I od 22. marta 2001. godine je potvrđena. 9. Nakon toga je, shodno predlogu tužiteqke - tražioca izvršewa, vođen izvršni postupak, pa je njen predlog da se on u predmetu broj I-203/01-4 nastavi u cijelosti odbijen kao neosnovan, a njen prigovor na prvostepeno rješenje je odbijen. 10. Nezadovoqna činjenicom da ugovor o dodjeli stana nije izvršen onako kako je glasio, tužiteqka je 2. septembra 2004. godine pokrenula parnični postupak radi isplate novčane protivvrijednosti u iznosu od 26.350,00 KM, što je novčani izraz razlike u cijeni kvadrata stanova. Presudom Osnovnog suda broj P-495/04- I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan da tužiteqki isplati novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m², koja predstavlja razliku stana koji je dodijeljen i stana koji tužiteqka sad koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz ovaj iznos je, takođe, utvrđena obaveza isplate i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine kao dana kad je podnesena tužba pa do isplate, a tuženom je naloženo i da sa tužiteqkom zakquči ugovor o korišćenju stana koji sad koristi, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetwom prinudnog izvršewa. 11. Sudovi su utvrdili da je potraživanje preneseno sa Opšte bolnice na Brčko Distrikt, na osnovu odredbi člana 9 Statuta Brčko Distrikta, kojim je određen način finansirawa zdravstvenih usluga u Brčko Distriktu i člana 29 Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03). Ovim Zakonskim odredbama je precizirano da "se izvršenje određuje i na predlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršewa ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako prenos ne može da se dokaže na taj način, prenos potraživawa dokazuje se pravosnažnom odlukom koja je donesena u parničnom postupku". Kako se u konkretnom slučaju radi o obavezama koje su nastale poslije 8. marta 2000. godine, kao datuma kad je proglašewa Brčko Distrikta i načina izvršewa njegovih Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obaveza, tako su sudovi nesporno utvrdili pasivni subjektivitet na strani tuženog Brčko Distrikta i obavezu isplate novčanog iznosa od 26.350,00 KM na ime razlike u cijeni stanova koji su sporni, a u korist tužiteqke. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant je naveo da su mu redovni sudovi povrijedili pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su proizvoqno primijenili čitav niz materijalno-pravnih propisa, te pristrasnim odlučivanjem donijeli odluke koje su nezakonite. Apelant je naglasio da podnosi apelaciju protiv presuda koje su osporene samo u dijelu koji se odnosi na apelantovo obavezivanje na isplatu novčanog iznosa od 26.350,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. septembra 2004. godine. Brčko Distrikt je, navodi se u apelaciji, neosnovano obavezan da plati razliku u cijeni stanova umjesto Opšte bolnice, iako nije njen pravni sljednik, s obzirom na to da Opšta bolnica navodno ni do danas nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer je kao takva upisana u Sudski registar Osnovnog suda. Ovu Opštu bolnicu je, u skladu sa članom 2 njenog statuta, osnovala Vlada Republike Srpske, a shodno odredbama člana 10 priloženog statuta za obaveze bolnice eksplicite odgovara Republika Srpska, a ne opština Brčko, Brčko Distrikt ili neko drugo pravno lice. S druge strane, apelant je naveo da su sudovi potpuno zanemarili odredbe tačke 4 Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta od 14. aprila 2000. godine u kom je utvrđeno da Brčko Distrikt ne odgovara za finansijske obaveze opštine Brčko, što je prihvatio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević). b) Odgovor na apelaciju 13. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda navedeno je da je sud za svoju odluku dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, pa smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja je on naveo u apelaciji. Naime, Presudom Osnovnog suda broj P-495/04- I od 7. septembra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine, tuženi apelant je obavezan da tužiteqki isplati novčanu protivvrijednost stambene površine veličine od 31 m² koja predstavlja razliku stana koji je dodijeljen i stana koji tužiteqka sad koristi, u ukupnom iznosu od 31 m² x 850 KM, što iznosi 26.350,00 KM. Uz to je apelant obavezan da isplati tužiteqki i zakonske kamate od 2. septembra 2004. godine, kao dana kad je podnesena tužba pa do isplate, kao i da zakquči sa tužiteqkom ugovor o korišćenju stana koji sad koristi, te joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.140 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude, pod prijetwom prinudnog izvršewa. Za takvu presudu sud je dao valjano obrazloženje uz primjenu zakonskih propisa iz ove oblasti, a s druge strane, navodi iz apelacije se odnose na presudu Apelacionog suda koji je prvostepenu presudu potvrdio. 14. U odgovoru na apelaciju Apelacionog suda navedeno je da je tužiteqki, kao stručnom kadru od posebnog značaja, dodijeljen stan od 101 m² uz njenu obavezu da u Opštoj bolnici u Brčko Distriktu radi 10 godina, računajući od dana kad je dobila predmetni stan (tj. od 23. jula 1999. godine), tako da realizacija tog ugovora još traje i nastavljena je i nakon proglašewa Brčko Distrikta 8. marta 2000. godine, te tužiteqka od tad radi za potrebe Opšte bolnice u Brčko Distriktu. Dakle, ugovorni odnos je nesumwivo nastavljen, sada između tužiteqke i tuženog Brčko Distrikta koji u toku postupka nije ni istakao prigovor pasivne legitimacije, naprotiv, prihvatio je svoju pasivnu legitimaciju ponudivši tužiteqki zakqučenje poravnawa u vezi sa ovom pravnom stvari. 15. Kako ugovorni odnos između tužiteqke i apelanta i dalje teče, to se u ovoj pravnoj stvari, shodno ocjeni Broj 18 – Strana 101 Apelacionog suda, radi o obavezi koju je Brčko Distrikt preuzeo, pa se apelant nepotrebno poziva na Nalog supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine, te paušalno ističe prigovor zastare, s obzirom na to da je tužiteqka parničnim i izvršnim postupkom koji je ranije vođen prekidala tok zastare, što je apelantu dobro poznato, jer je učestvovao u tim postupcima. Netačan je navod u apelaciji da Opšta bolnica nije izgubila svojstvo pravnog lica, jer iz dopisa čiju fotokopiju Ustavnom sudu dostavlja Apelacioni sud slijedi suprotno. I na kraju, pozivanje na predmet Ustavnog suda broj AP 538/04 od 28. juna 2005. godine (slučaj Crnogorčević) je neosnovano jer se radi o drugačijoj pravnoj situaciji, dakle, nema povrede ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu na koju se apelant poziva. V. Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: "Član 262 Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi". 17. U Zakonu o izvršnom postupku Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" br. 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03) relevantne odredbe glase: "Član 29 (1) Izvršenje se određuje i na predlog i u korist lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao tražilac izvršewa ako ono javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno ili da je na njega na drugi način prešlo. Ako prenos ne može da se dokaže na taj način, prenos potraživawa dokazuje se pravosnažnom odlukom koja je donesena u parničnom postupku". 18. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 2/01) relevantne odredbe glase: "Član 126 Š...Ć Sve zdravstvene ustanove javnog sektora koje obavljaju zdravstvene usluge na području Brčko Distrikta (Opšta bolnica, zdravstveni centri u Brčkom-grad, Maoča i Bijela, sa svojim ambulantama) biće finansirane iz buxeta Distrikta i drugih izvora u skladu sa zakonima Distrikta i ugovorima koje zakquči Distrikt, na način koji je određen posebnim zakonima i propisima. Š...Ć " 19. U Statutu Brčko Distrikta ("Službeni glasnik Brčko Distrikta" broj 1/02) relevantne odredbe glase: Član 9 Funkcije i ovlašćewa Brčko Distrikta Funkcije i ovlašćewa Distrikta su: Š...Ć (h) zdravstvena zaštita. Š...Ć " 20. U Nalogu supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine relevantne odredbe glase: "4. U slučaju da ne postoji dogovor sa entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, Distrikt ne preuzima obaveze za dugove koji su nastali prije datuma proglašewa Distrikta". VI. Dopustivost 21. U skladu sa članom VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv Broj 18 – Strana 102 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi koji su mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 23. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-495/05 od 15. decembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova koji su mogući shodno zakonu. Zatim, presudu koja je osporena apelant je primio 25. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 24. Imajući u vidu odredbe člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelant osporava presude koje su navedene tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 26. U konkretnom slučaju je nesporno da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv jer se radi o sporu u kom je utvrđivana apelantova obaveza za isplatu novčane protivvrijednosti stambene površine od 31 m² u ukupnom iznosu od 26.350,00 KM, dakle radilo se o utvrđivanju apelantovih "građanskih prava i obaveza". Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 27. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, apelantovo nezadovoqstvo radom sudova može da se sumira na sljedeće: apelant smatra da nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu, odnosno da nije stranka u sporu i da je potraživanje koje je tužiteqka zahtijevala zastarjelo. Kako slijedi iz spisa i priložene dokumentacije, tužiteqka je sa Opštom bolnicom, čija je prava i obaveze preuzeo Brčko Distrikt, zakqučila Ugovor o ličnom učešću radnika u izgradwi stana pod brojem 257/99 od 23. jula 1999. godine. Tim ugovorom tužiteqka se obavezala da uplati 10% od predračunske vrijednosti stana koji joj je tužena dodijelila Odlukom Opšte bolnice broj 04-242/99 od 6. jula 1999. godine i Rješenjem broj 04-248/99 od 23. jula 1999. godine, kao i da će u Opštoj bolnici da odradi 10 godina staža, a tužena je obavezana da joj preda stan utvrđene veličine i strukture iz ugovora. Tužena nije ispunila taj ugovor, nego je tužiteqki ponudila stan koji je mawi za 30 m² od ugovorenog. Nakon toga, tužiteqka je pismenim podneskom od Srijeda, 9.4.2008. 8. avgusta 2000. godine tražila ispunjenje ugovora u svemu kako je dogovoreno. Kako i nakon toga Opšta bolnica nije ispunila svoje obaveze, Presudom Osnovnog suda broj P-592/00- I od 22. marta 2001. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-144/2001 od 17. juna 2001. godine, sud je obavezao tuženu Opštu bolnicu da preda u posjed i slobodno raspolaganje trosoban stan u skladu sa ugovorom. Tužiteqka je od 2001. do 2004. godine vodila i izvršni postupak, čime je prekidan tok zastarjelosti na koji se poziva apelant. Iako tužiteqkin zahtjev za isplatu novčane protivvrijednosti ima osnov u ugovoru koji je zakqučen 23. jula 1999. godine, ipak njegova dospjelost mora da se računa od momenta kad je podnesena tužba za isplatu novčane protivvrijednosti, odnosno 2. septembra 2004. godine, u kom slučaju su apelantovi navodi o zastarjelosti potraživawa neosnovani, jer je riječ o različitim pravnim osnovama apelantovog obavezivawa. 28. Dakle, tužiteqka je svoju ugovornu obavezu o uplati obaveznog učešća za rješavanje stambenog pitawa i zakqučenju ugovora o radu u svemu ispunila, a tužena je propustila to da učini, pozivajući se na promijenjene okolnosti iz člana 137 Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, sudovi su utvrdili da ovaj institut u konkretnom slučaju ne može da se primijeni, jer okolnosti koje su promijenjene moraju da se dese prije roka koji je određen za ispunjenje obligacije (član 354 Zakona o obligacionim odnosima). S obzirom na to da tužiteqka nije dobila stan veličine koja je navedena u ugovoru, ponuđen joj je mawi stan, tako da je novčana razlika ta dva stana iznosila 26.350,00 KM. Kako je ranije navedeno, tužiteqka je 2. septembra 2004. godine podnijela tužbeni zahtjev radi isplate novčane protivvrijednosti koja je navedena. Kao tuženi je označen Brčko Distrikt koji iz buxeta finansira Opštu bolnicu i na kog su, u skladu sa članom 9 Statuta Brčko Distrikta i članom 29 Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH, prenesene obaveze i potraživawa, pa shodno tome i obaveze prema tužiteqki. U konkretnom slučaju, činjenice predmeta ukazuju da se radi o neispunjenju ugovora i potraživanju novčane protivvrijednosti koja se zasniva na tom neispunjenju. Potraživani iznos od 26.350,00 KM se pojavquje kao razlika u cijeni stana koji je tužiteqki dodijeljen i onog u koji je uselila, što je utvrđeno vještačenjem koje je provedeno u toku parničnog postupka. 29. Nesporno je, dakle, da su obaveze isplate novčane protivvrijednosti nastale u periodu nakon donošewa Naloga supervizora o finansijskom sistemu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od 14. aprila 2000. godine i kad je utvrđeno da obaveze finansirawa zdravstvenih usluga padaju na teret buxeta Brčko Distrikta. Shodno tome, apelantovi prigovori o nedostatku pasivne legitimacije su paušalni i neosnovani. S druge strane, utvrđeno je da tužiteqkino potraživanje novčane protivvrijednosti nije zastarjelo, jer je za štetu saznala u toku 2000. godine, kad je i pokrenula parnični postupak pred Osnovnim sudom, a koji je zaveden pod poslovnim brojem P-592/00- I. Kako se prigovor zastarjelosti odnosi na isplatu novčane protivvrijednosti koju je tužiteqka potraživala tužbom koja je podnesena 2. septembra 2004. godine, proizilazi da ne može da se prihvati da je nastupila zastarjelost ovog potraživawa. S druge strane, zbog trajawa parničnog i izvršnog postupka u vezi sa istom pravnom stvari prekidan je tok zastarjelosti, pa je i shodno tome neosnovan prigovor zastarjelosti predmetnog potraživawa koji je istakao apelant. 30. U vezi sa svim prethodnim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje zakqučke redovnih sudova u pogledu utvrđivawa činjenica konkretnog spora i izvođewa i procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoqnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i utvrdili dokaznu građu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravičan na način kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava na koja se apelant poziva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Stoga, Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru činjenica koje su utvrđene i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. Shodno utvrđenoj praksi Ustavnog suda, to će da bude slučaj kad odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 31. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaqna obrazložewa svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupawa i odluke u kontekstu apelantovih zahtjeva i prigovora koje je on tokom oba postupka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stawa u spisu, kao i apelantovih navoda, Ustavni sud nije mogao da zakquči da postoji bilo kakva radwa koja bi mogla da znači proizvoqno i materijalnim propisima neosnovano ili neobrazloženo postupanje sudova. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postupak vođen shodno propisima parničnog postupka, kao i da se sud jasno opredijelio u pogledu tužbenih zahtjeva koje je tužiteqka postavila. 32. Ustavni sud zakqučuje da u konkretnom slučaju nije bilo kršewa apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije 33. U svjetlu zakqučka u vezi sa kršenjem apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije u pogledu kršewa prava na imovinu iz člana II /3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 34. Nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog činjeničnog stawa koje je nepravilno i nepotpuno utvrđeno i nepravilne primjene materijalnog prava, jer je utvrđeno da je apelant pasivno legitimisan za ispunjenje novčane obaveze koja nije zastarjela, a sve druge okolnosti predmeta ukazuju da nije bilo propusta koji bi doveli do povrede prava na pravično suđenje. 35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 36. Shodno članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 329/06, rješavajući apelaciju Zorana Radivojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 103 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Radivojevića Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Gorjana Popadić, advokatica iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine i Rješenja Suda za prekršaje Čelinac (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-691/04 od 15. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog i Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 21. septembra 2007. godine i 26. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je 3. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 8. novembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 25. januara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj-691/04 od 15. marta 2005. godine apelant je proglašen krivim što 28. oktobra 2004. godine u 9,15 sati u mjestu Zeleni Vir, općina Čelinac, upravljajući u saobraćaju putničkim motornim vozilom marke "Vento", reg. broja 125-J-394, nije držao svoje vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza da, s obzirom na brzinu kretanja, uvjete saobraćaja i stanje puta ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju, pa je djelimično prešao na traku namijenjenu za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera zbog čega je prednjim lijevim dijelom svoga vozila udario u bočni dio teretnog vozila koje se kretalo iz suprotnog smjera i na vozilima je pričinjena materijalna šteta, čime je učinio prekršaj iz člana 41. stav 2. Broj 18 – Strana 104 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa je na osnovu člana 227. stav 1. tačka 5. tog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Sud je utvrdio da je apelant na ime troškova vještačenja i troškova postupka dužan platiti iznos od 200,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Banja Luka (u daljnjem tekstu: PS) svojim aktom broj 13156/04 od 10. novembra 2004. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja, da je apelant negirao da je u navedeno vrijeme, upravljajući predmetnim vozilom, prešao na lijevu saobraćajnu traku u pravcu kretanja i da je na taj način izazvao saobraćajnu nezgodu, navodeći pri tome da je vozač teretnog vozila, koji se kretao iz suprotnog pravca, jednim djelom prešao na njegovu stranu i zakačio njegovo vozilo tako da je slomio retrovizor, a potom da ga je odnio na svoju kolovoznu traku. Sud je dalje naveo da je proveo dokazni postupak saslušanjem u svojstvu svjedoka policajca PS Zorana Kokana, koji je navedenog dana bio na uviđaju na licu mjesta predmetne saobraćajne nezgode, da je izvršen uvid u Zabilješku o saobraćajnoj nezgodi, u fotografije lica mjesta i nalaz vještaka saobraćajne struke, te je na osnovu utvrđenog stanja našao da je apelant počinio djelo prekršaja za koje se tereti. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka Zorana Kokana, smatrajući da je na jasan i decidan način opisao zatečeno lice mjesta. Sud je, također, u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koje je ocijenio kao precizno i uvjerljivo, nalazeći da iz njega proizlazi da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena zbog izbjegavanja prekršajne odgovornosti, budući da je apelant u tom pravcu ponudio kao dokaz vlastite fotografije lica mjesta saobraćajne nezgode, koje sud nije prihvatio jer se ne podudaraju sa izjavom samog apelanta, a ni sa ostalim provedenim dokazima. Sud je zaključio da je odgovornost apelanta u potpunosti dokazana, odnosno da se u opisanim apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41. stav 2. ZOOBS-a, te je, cijeneći apelantove olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu novčanu kaznu. 8. Okružni sud je Rješenjem broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja sud je naveo da nije našao da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka u smislu odredaba člana 236. stav 3. Zakona o prekršajima, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio materijalno pravo, nalazeći da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka proveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je, također, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka za saobraćaj, Vojislava Subotića, potpuno i pravilno riješio pitanje uzroka nastanka saobraćajne nezgode, te da su stoga apelantovi žalbeni navodi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovani. U pogledu odluke o kazni drugostepeni sud je ocijenio da je novčana kazna pravilno odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenog prekršaja, stepenu prekršajne odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je prekršaj i počinjen, te da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne tako i generalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je Srijeda, 9.4.2008. prvostepeni sud svoju odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti utemeljio isključivo na iskazu policajca Zorana Kokana, saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je i podnio prekršajnu prijavu a da pri tome njemu nije data mogućnost da prisustvuje tom saslušanju, odnosno da se sa svjedokom suoči iako je to od suda tražio. Apelant također navodi da je sud temeljio svoju odluku i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, a da prethodno nije dao i njemu mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka. Također, ističe da prvostepeni sud nije razmatrao njegove dokaze koje je ponudio, zbog čega smatra da postupak nije vođen pravično, te da je samim tim povrijeđeno njegovo pravo na "jednak pristup sudu", a samim tim i pravo na odbranu. Osim prvostepenog, apelant dalje navodi, niti drugostepeni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka i što mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka, već da je žalbu odbio kao neosnovanu, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu ispoštovana. b) Odgovor na apelaciju 10. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je prvostepeno rješenje doneseno prema odredbama tada važećeg Zakona o prekršajima, te da je utemeljeno na dokazima, koje je sud razmatrao kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Također, ovaj sud je naveo da raniji Zakon o prekršajima nije predviđao obavezu "direktnog i unakrsnog" ispitivanja, te da samim tim pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. 11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, predmetni prekršajni postupak je vođen u cijelosti u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 12/94 sa izmjenama i dopunama), kako pred prvostepenim, tako i u postupku po žalbi pred drugostepenim sudom. Okružni sud ističe da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi voditi usmeni pretres, nalazeći da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je "pojedinačno-odvojeno", u toku vođenja postupka ispitao apelanta, zatim saslušao policajca svjedoka, te naložio saobraćajno-tehničko vještačenje vještaka saobraćajne struke. Prema ocjeni ovog suda prvostepeni sud je u toku postupka proveo sve raspoložive dokaze i na osnovu tih dokaza izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta, navodeći pri tome da osporenim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava na koje se poziva. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 73. Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižljivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75. Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti Član 179. Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori unijeti u zapisnik. Član 190. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud, koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskoj laboratoriji i dr.). Član 193. Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka. O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje koji vodi postupak. Žalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja. Član 208. stav 1. Usmeni pretres može se odrediti ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari. Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branilac, svjedoci i vještaci i obavještava se podnosilac zahtjeva. Ako je okrivljeno pravno lice, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravnog lica." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ć da se brani lično ili uz pomoć branioca Š...Ć d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." Broj 18 – Strana 105 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 23. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku prilikom saslušanja policajca Zorana Kokana u svojstvu svjedoka i da mu nije omogućeno da se s njim suoči, te da mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka saobraćajne struke. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na iskazu saslušanog svjedoka policajca i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na raspravljanje pred sudom i pravo na odbranu, što je prihvatio i drugostepeni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud konstatuje da zahtjev "pravičnog saslušanja" u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Evropski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za ljudska Broj 18 – Strana 106 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, cilj i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za krivični prekršaj" ima pravo da sudjeluje na saslušanju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presudu od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može biti kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten zavisi od okolnosti slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutne na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je osoba bila prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presudu od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenog proizlazi da strane u postupku imaju pravo lično biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. podrazumijevaju prisustvo okrivljenog na suđenju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dozvoljene u interesu provođenja pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi prisustvuje svim radnjama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 41. stav 2. ZOOBS-a, zbog čega je na osnovu člana 227. stav 1. tačka 5. istog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga sud je na odvojenim ročištima saslušao svjedoka policajca Zorana Kokana i proveo vještačenje vještaka saobraćajne struke. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine pobijano rješenje i u ponovnom postupku mu omogući suočenje sa svjedokom policajcem jer se ne slaže sa njegovom izjavom. Drugostepeni sud nije uvažio niti apelantov prijedlog da mu se omogući da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred Srijeda, 9.4.2008. sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presudu od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropsku komisiju za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluku od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 38. Ustavni sud dalje konstatuje da je pravo da se pozovu i ispitaju svjedoci iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opće načelo je, prema tome, da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 39. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se sa svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušanja policajca Zorana Kokana i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušanja svjedoka, kojom prilikom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanog svjedoka, a posebno imajući u vidu i činjenicu da je navedena osoba podnosilac prekršajne prijave protiv apelanta. Osim toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o izboru vještaka saobraćajne struke, njegov nalaz mu nije dostavljen prije održavanja ročišta, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje na pretresu na kojem bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu, te svojim argumentima suprotstaviti se navodima suprotne strane. 40. Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka proveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak u pogledu postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, te da prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka, a što je u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan usmeni pretres, koji sud u svakom slučaju može da vodi radi boljeg razjašnjenja stvari, a što je bilo nužno u konkretnom slučaju. 41. Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka, koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 42. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 43. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije u slučaju kada je pred prvostepenim sudom saslušan svjedok, a apelant nije prisustvovao njegovom saslušanju, te kada je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a apelantu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka kao ni o njegovom nalazu prije donošenja prvostepene odluke. 44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 329/06, rješavajući apelaciju Zorana Radivojevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Radivojevića Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj P.žp 1251/05 od 13. prosinca 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 107 Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zoran Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Gorjana Popadić, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 15. veljače 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj P.žp 1251/05 od 13. prosinca 2005. godine i Rješenja Suda za prekršaje Čelinac (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-691/04 od 15. ožujka 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Okružnog i Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatražena je 21. rujna 2007. godine i 26. listopada 2007. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud 3. listopada 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 8. studenoga 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda su dostavljeni apelantu 25. siječnja 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj-691/04 od 15. ožujka 2005. godine apelant je proglašen krivim što 28. listopada 2004. godine u 9,15 sati u mjestu Zeleni Vir, općina Čelinac, upravljajući u prometu osobnim motornim vozilom marke "Vento", reg. broja 125-J-394, nije držao svoje vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza da, obzirom na brzinu kretanja, uvjete prometa i stanje puta ne ugrožava druge sudionike u prometu, pa je djelomično prešao na traku namijenjenu za promet vozila iz suprotnoga smjera zbog čega je prednjim lijevim dijelom svojega vozila udario u bočni dio teretnoga vozila koje se kretalo iz suprotnoga smjera i na vozilima je pričinjena materijalna šteta, čime je učinio prekršaj iz članka 41. stavak 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa je na temelju članka 227. stavak 1. točka 5. toga propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Sud je utvrdio da je apelant na ime troškova vještačenja i troškova postupka dužan platiti iznos od 200,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 7. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja je navedeno da je Policijska postaja za sigurnost prometa Banjaluka (u daljnjem tekstu: PP) svojim aktom broj 13156/04 od 10. studenoga 2004. godine podnijela zahtjev za pokretanjem prekršajnoga postupka protiv apelanta zbog prekršaja opisanog u izreci rješenja, da je apelant negirao da je u navedeno vrijeme, upravljajući predmetnim vozilom, prešao na lijevu prometnu traku u pravcu kretanja i da je na taj način izazvao prometnu nezgodu, navodeći pri tomu da je vozač teretnoga vozila, koji se kretao iz suprotnog pravca, jednim djelom prešao na njegovu stranu i zakačio njegovo vozilo tako da je slomio retrovizor, a potom da ga je odnio na svoju kolovoznu traku. Sud je dalje naveo da je proveo dokazni postupak saslušanjem u svojstvu svjedoka policajca PP Zorana Kokana, koji je navedenoga dana bio na očevidu na licu mjesta predmetne prometne nezgode, da je izvršen uvid u Zabilješku o prometnoj nezgodi, u fotografije lica mjesta i nalaz vještaka prometne struke, te je na temelju utvrđenoga stanja našao da je apelant počinio djelo prekršaja za koje se tereti. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka Zorana Kokana, smatrajući da je na razvidan i decidan način opisao zatečeno lice mjesta. Sud je, također, u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje Broj 18 – Strana 108 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vještaka, koje je ocijenio kao precizno i uvjerljivo, nalazeći da iz njega proizlazi da je apelant prouzročio prometnu nesreću. Apelantovu obranu sud je u cijelosti odbio kao neutemeljenu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena zbog izbjegavanja prekršajne odgovornosti, budući je apelant u tome pravcu ponudio kao dokaz vlastite fotografije lica mjesta prometne nezgode, koje sud nije prihvatio jer se ne podudaraju sa izjavom samoga apelanta, a ni sa ostalim provedenim dokazima. Sud je zaključio da je odgovornost apelanta u potpunosti dokazana, odnosno da se u opisanim apelantovim radnjama stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 41. stavak 2. ZOOBS-a, te je, cijeneći apelantove olakotne i otegotne okolnosti, apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu novčanu kaznu. 8. Okružni je sud Rješenjem broj P.žp 1251/05 od 13. prosinca 2005. godine apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja sud je naveo da nije našao da je prvostupanjski sud učinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka u smislu odredaba članka 236. stav 3. Zakona o prekršajima, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio materijalno pravo, nalazeći da je prvostupanjski sud tijekom dokaznoga postupka proveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud. Drugostupanjski je sud, također, ocijenio da je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka za promet, Vojislava Subotića, potpuno i pravilno riješio pitanje uzroka nastanka prometne nezgode, te da su stoga apelantovi prizivni navodi glede pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neutemeljeni. Glede odluke o kazni drugostupanjski je sud ocijenio da je novčana kazna pravilno odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenoga prekršaja, stupnju prekršajne odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je prekršaj i počinjen, te da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja kako sa aspekta specijalne tako i opće prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovoga prava apelant vidi u tomu što je prvostupanjski sud svoju odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti utemeljio isključivo na iskazu policajca Zorana Kokana, saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je i podnio prekršajnu prijavu a da pri tomu njemu nije data mogućnost da nazoči tom saslušanju, odnosno da se sa svjedokom suoči iako je to od suda tražio. Apelant također navodi da je sud temeljio svoju odluku i na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, a da prethodno nije dao i njemu mogućnost izjašnjavanja o izboru i nalazu vještaka. Također, ističe da prvostupanjski sud nije razmatrao njegove dokaze koje je ponudio, zbog čega smatra da postupak nije vođen pravično, te da je samim tim povrijeđeno njegovo pravo na "jednak pristup sudu", a samim tim i pravo na obranu. Osim prvostupanjskoga, apelant dalje navodi, niti drugostupanjski sud, odlučujući o njegovome prizivu, nije cijenio činjenicu što apelant nije bio nazočan saslušanju navedenoga svjedoka i što mu nije data mogućnost izjašnjavanja o izboru i nalazu vještaka, već da je priziv odbio kao neutemeljen, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu ispoštovana. b) Odgovor na apelaciju 10. Osnovni je sud u odgovoru na apelaciju naveo da je prvostupanjsko rješenje doneseno prema odredbama tada važećeg Zakona o prekršajima, te da je utemeljeno na dokazima, koje je sud razmatrao kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zaključak da su u apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Također, ovaj je sud naveo da raniji Zakon o prekršajima nije predviđao obvezu "izravnog i unakrsnog" ispitivanja, te da samim tim pred tim sudom nije bilo kršenja Srijeda, 9.4.2008. prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. 11. Prema ocjeni Okružnoga suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, predmetni prekršajni postupak je vođen u cijelosti sukladno odredbama Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 12/94 sa izmjenama i dopunama), kako pred prvostupanjskim, tako i u postupku po prizivu pred drugostupanjskim sudom. Okružni sud ističe da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije bio u obvezi voditi usmeni pretres, nalazeći da je prvostupanjski sud ispravno postupio kada je "pojedinačno-odvojeno", tijekom vođenja postupka ispitao apelanta, potom saslušao policajca svjedoka, te naložio prometno-tehničko vještačenje vještaka prometne struke. Prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski je sud tijekom postupka proveo sve raspoložive dokaze i na temelju tih dokaza izveo pravilan zaključak glede postojanja prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta, navodeći pri tome da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava na koje se poziva. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 73. Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Članak 75. Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti Članak 179. Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu glede važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori unijeti u zapisnik. Članak 190. Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice nužno stručno znanje kojim ne raspolaže sud, koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, kemijskom laboratoriju i dr.). Članak 193. Okrivljeni, podnositelj zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka. O zahtjevu iz prethodnog stavka rješava sudac za prekršaje koji vodi postupak. Priziv na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja. Članak 208. stavak 1. Usmeni pretres može se odrediti ako sudac za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari. Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branitelj, svjedoci i vještaci i obavještava se podnositelj zahtjeva. Ako je okrivljena pravna osoba, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravne osobe." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnom lijeku kojega je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnoga suda broj P.žp 1251/05 od 13. prosinca 2005. godine, protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje apelant primio 20. prosinca 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. veljače 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnoga suda, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: " Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke." 19. Članak 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...ĆPrilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ćbraniti se osobno ili uz pomoć branitelja Š...Ć d. Š...Ćsam ispitati ili zahtijevati ispitivanje svjedoka optužbeŠ...Ć." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "kaznenoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja, te narav i strogost kazne (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija: opseg prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putovima. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, stegovne sankcije poglavito se ustanovljuju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. godine). Što se tiče svrhe Broj 18 – Strana 109 kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnoga poretka, sprečavanje učinitelja da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, prema Zakonu o osnovama sigurnosti prometa na putovima, jeste omogućavanje sigurnosti prometa na javnim putovima što je u javnome interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi, a ne o stegovnoj sankciji. 23. Obzirom na to da je Ustavni sud ustvrdio, na temelju kriterija naravi prekršaja, da se radi o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Europski sud za ljudska prava, Ozturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi. 24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu nije data mogućnost sudjelovanja u postupku prigodom saslušanja policajca Zorana Kokana u svojstvu svjedoka i da mu nije omogućeno da se s njim suoči, te da mu nije data mogućnost izjašnjavanja o izboru i nalazu vještaka prometne struke. Također se žali da je prvostupanjski sud svoje rješenje utemeljio isključivo na iskazu saslušanog svjedoka policajca i na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, te ga na temelju toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na raspravu pred sudom i pravo na obranu, što je prihvatio i drugostupanjski sud odbijajući njegove prizivne navode. Sukladno navedenome Ustavni će sud ispitati je li predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. i 3.c. i d. Europske konvencije. 25. Ustavni sud konstatira da zahtjev "pravičnoga saslušanja" u načelu podrazumijeva pravo strana da budu osobno nazočne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Europski sud za ljudska prava, Fredin protiv Švedske, presudu od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da se može pratiti postupak (vidi Europski sud za ljudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 23. veljače 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Europski sud za ljudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, cilj i svrha navedenoga članka kao cjeline pokazuje da osoba "optužena za kazneni prekršaj" ima pravo sudjelovati na saslušanju (vidi Europski sud za ljudska prava, Colozza protiv Italije, presudu od 12. veljače 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovoga načela može biti kada se radi o drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju. Odgovor na pitanje je li takav izuzetak dopušten ovisi o okolnostima slučaja. Prvenstveno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo biti nazočan na saslušanju pred prvostupanjskim tijelom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Europski sud za ljudska prava je naveo da pojam "pravičnoga suđenja" podrazumijeva da osobe optužene za kazneni prekršaj, kao načelo, imaju pravo biti nazočne na prvostupanjskome suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13. i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od toga načela. U gotovo svim kasnijim slučajevima Europski je sud zaobilazio pitanje kada optuženome nije dato pravo nazočnosti na drugostupanjskom i trećestupanjskom suđenju, već je izričito pozornost posvećivao samo činjenici da je osoba bila nazočna na prvostupanjskome suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Jan-Ake Andersson protiv Švedske, presudu od 29. listopada 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenoga proizlazi da strane u postupku imaju pravo osobno biti na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno Broj 18 – Strana 110 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da se može pratiti postupak. Stoga, svrha i cilj članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. podrazumijevaju nazočnost okrivljenoga na suđenju (vidi Europski sud za ljudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. svibnja 1988. godine, serija A, broj 134, stavak 25). U kaznenim predmetima suđenje u izočnosti okrivljenoga ili jedne strane dopušta se samo u iznimnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću ali nisu mogle obavijestiti relevantnu osobu o ročištu i mogu biti dopuštene u interesu provedbe pravde u nekim slučajevima bolesti. Nadalje, Ustavni sud konstatira da pravo na obranu iz članka 6. stavak 3. toč. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, uključujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi bude nazočan svim radnjama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom slučaju, Ustavni je sud ustvrdio da je Općinski sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz članka 41. stavak 2. ZOOBS-a, zbog čega je na temelju članka 227. stavak 1. točka 5. istog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Apelant je u prvostupanjskome postupku usmeno saslušan u svezi kritičnoga događaja. Nakon toga sud je na odvojenim ročištima saslušao svjedoka policajca Zorana Kokana i proveo vještačenje vještaka prometne struke. Protiv prvostupanjskoga rješenja apelant je izjavio priziv u kojemu je predlagao da sud ukine pobijano rješenje i u ponovnome postupku mu omogući suočenje sa svjedokom policajcem jer se ne slaže s njegovom izjavom. Drugostupanjski sud nije uvažio niti apelantov prijedlog da mu se omogući izjasniti se na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantov priziv utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. 28. U vezi s navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskoga postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svojega predmeta - uključujući i iznošenje dokazne građe - pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presudu od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za kaznene predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovo načelo "jednakosti pred sudom" čak je važnije, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presudu od 29. svibnja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovo načelo može imati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Načelo "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluku od 6. listopada 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prigoda suprotstaviti se argumentima koje je izložila druga strana. 46. Ustavni sud dalje konstatira da je pravo da se pozovu i ispitaju svjedoci iz članka 6. stavak 3. točka d. Europske konvencije tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno jednakopravnošću stranaka. Opće načelo je, prema tomu, da optuženim osobama mora biti dopušteno pozivati se i ispitati bilo kojega svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također moraju biti u mogućnosti ispitati svakoga svjedoka kojega pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužitelj. Naime, procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za obranu i zahtijeva jednakost sredstava. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u nazočnosti optuženoga na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Europski sud za Srijeda, 9.4.2008. ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 78). 47. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao prigodu suprotstaviti se svojim navodima argumentima druge strane. Naime, prvostupanjski je sud činjenično stanje u postupku utvrdio na temelju saslušanja policajca Zorana Kokana i nalaza vještaka prometne struke, što je prihvatio i drugostupanjski sud, ne vodeći pri tomu računa da apelant nije sudjelovao u prvostupanjskom postupku prigodom saslušanja svjedoka, kojom prigodom bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima saslušanoga svjedoka, a posebice imajući u vidu i činjenicu da je navedena osoba podnositelj prekršajne prijave protiv apelanta. Osim toga, neprijeporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost izjasniti se o izboru vještaka prometne struke, njegov nalaz mu nije dostavljen prije održavanja ročišta, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenome postupku apelantu nije bilo omogućeno sudjelovati na pretresu na kojemu bi bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu, te se svojim argumentima suprotstaviti navodima suprotne strane. 48. Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostupanjskoga suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostupanjski sud tijekom postupka proveo relevantne dokaze koji nisu proturječni glede utvrđivanja odlučnih činjenica na temelju kojih je izveo pravilan zaključak glede postojanja prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, te da prvostupanjski sud nije imao obvezu odrediti usmeni pretres tijekom postupka, a što je sukladno odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan usmeni pretres, koji sud u svakom slučaju može voditi radi boljeg razjašnjenja stvari, a što je bilo nužno u konkretnome slučaju. 49. Zadaća Ustavnoga suda je ukazati na obvezu poštivanja načela koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tomu, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obvezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stupanj poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da odredbe Europske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje je utvrđeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojima se "utvrđuje utemeljenost kaznene optužbe" kao što je bilo u konkretnome predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obvezu provedbe kontradiktornoga postupka, što se mora poštivati kada se radi o redovitom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "utemeljenost kaznene optužbe". 50. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. c. i d. Europske konvencije. VIII. Zaključak 51. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3.c. i d. Europske konvencije u slučaju kada je pred prvostupanjskim sudom saslušan svjedok, a apelant nije bio nazočan njegovome saslušanju, te kada je određeno i provedeno vještačenje sudskoga vještaka prometne struke, a apelantu nije data prigoda izjasniti se o izboru vještaka kao ni o njegovome nalazu prije donošenja prvostupanjske odluke. 52. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 53. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 329/06, rješavajući apelaciju Zorana Radivojevića, na osnovu člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Zorana Radivojevića Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bawoj Luci broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bawoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3c. i d. Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bawoj Luci da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zoran Radivojević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Gorjana Popadić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine i Rješewa Suda za prekršaje Čelinac (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj P-691/04 od 15. marta 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda od Okružnog i Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 21. septembra 2007. godine i 26. oktobra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Okružni sud je 3. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud 8. novembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 25. januara 2008. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 111 III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj-691/04 od 15. marta 2005. godine apelant je proglašen krivim što 28. oktobra 2004. godine u 9,15 sati u mjestu Zeleni Vir, opština Čelinac, upravljajući u saobraćaju putničkim motornim vozilom marke " Vento ", reg. broja 125-J-394, nije držao svoje vozilo što bliže desnoj ivici kolovoza da, s obzirom na brzinu kretawa, uslove saobraćaja i stanje puta ne ugrožava druge učesnike u saobraćaju, pa je djelimično prešao na traku koja je namijenjena za saobraćaj vozila iz suprotnog smjera zbog čega je predwim lijevim dijelom svoga vozila udario u bočni dio teretnog vozila koje se kretalo iz suprotnog smjera i na vozilima je pričinjena materijalna šteta, čime je učinio prekršaj iz člana 41 stav 2 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daqnjem tekstu: ZOOBS), pa je na osnovu člana 227 stav 1 tačka 5 tog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Sud je utvrdio da je apelant na ime troškova vještačewa i troškova postupka dužan da plati iznos od 200,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješewa pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. U obrazloženju prvostepenog rješewa je navedeno da je Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Bawa Luka (u daqnjem tekstu: PS) svojim aktom broj 13156/04 od 10. novembra 2004. godine podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja koji je opisan u izreci rješewa, da je apelant negirao da je u navedeno vrijeme, upravljajući predmetnim vozilom, prešao na lijevu saobraćajnu traku u pravcu kretawa i da je na taj način izazvao saobraćajnu nezgodu, navodeći pri tome da je vozač teretnog vozila, koji se kretao iz suprotnog pravca, jednim djelom prešao na njegovu stranu i zakačio njegovo vozilo tako da je slomio retrovizor, a zatim da ga je odnio na svoju kolovoznu traku. Sud je dalje naveo da je sproveo dokazni postupak saslušanjem u svojstvu svjedoka policajca PS Zorana Kokana, koji je navedenog dana bio na uviđaju na licu mjesta predmetne saobraćajne nezgode, da je izvršen uvid u Zabilješku o saobraćajnoj nezgodi, u fotografije lica mjesta i nalaz vještaka saobraćajne struke, te je na osnovu utvrđenog stawa našao da je apelant počinio djelo prekršaja za koje se tereti. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu svjedoka Zorana Kokana, smatrajući da je na jasan i decidan način opisao zatečeno lice mjesta. Sud je, takođe, u potpunosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, koje je ocijenio kao precizno i uvjerqivo, nalazeći da iz njega proizilazi da je apelant prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerqivu, smatrajući da je smišljena zbog izbjegavawa prekršajne odgovornosti, budući da je apelant u tom pravcu ponudio kao dokaz sopstvene fotografije lica mjesta saobraćajne nezgode, koje sud nije prihvatio jer se ne podudaraju sa izjavom samog apelanta, a ni sa ostalim dokazima koji su sprovedeni. Sud je zakqučio da je odgovornost apelanta u potpunosti dokazana, odnosno da se u opisanim apelantovim radwama stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 41 stav 2 ZOOBS-a, te je, cijeneći apelantove olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu novčanu kaznu. 8. Okružni sud je Rješenjem broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješewa sud je naveo da nije našao da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredbi prekršajnog postupka u smislu odredbi člana 236 stav 3 Zakona o prekršajima, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje ili pogrešno primijenio materijalno pravo, nalazeći da je prvostepeni sud u toku dokaznog postupka sproveo sve potrebne dokaze, a u Broj 18 – Strana 112 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obrazloženju rješewa dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je, takođe, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljewa vještaka za saobraćaj, Vojislava Subotića, potpuno i pravilno riješio pitanje uzroka nastanka saobraćajne nezgode, te da su stoga apelantovi žalbeni navodi u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa neosnovani. U pogledu odluke o kazni drugostepeni sud je ocijenio da je novčana kazna pravilno odmjerena i da u svemu odgovara težini učinjenog prekršaja, stepenu prekršajne odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je prekršaj i počinjen, te da će se wome ostvariti svrha kažwavawa kako sa aspekta specijalne tako i generalne prevencije. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što je prvostepeni sud svoju odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasnovao iskqučivo na iskazu policajca Zorana Kokana, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, koji je i podnio prekršajnu prijavu a da pri tome njemu nije data mogućnost da prisustvuje tom saslušanju, odnosno da se sa svjedokom suoči iako je to od suda tražio. Apelant takođe navodi da je sud zasnovao svoju odluku i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, a da prethodno nije dao i njemu mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka. Takođe, ističe da prvostepeni sud nije razmatrao njegove dokaze koje je ponudio, zbog čega smatra da postupak nije vođen pravično, te da je samim tim povrijeđeno njegovo pravo na "jednak pristup sudu", a samim tim i pravo na odbranu. Sem prvostepenog, apelant dalje navodi, niti drugostepeni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, nije cijenio činjenicu što apelant nije prisustvovao saslušanju navedenog svjedoka i što mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka, već da je žalbu odbio kao neosnovanu, smatrajući da su njegova procesna prava u svemu ispoštovana. b) Odgovor na apelaciju 10. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da je prvostepeno rješenje doneseno shodno odredbama tada važećeg Zakona o prekršajima, te da je zasnovano na dokazima, koje je sud razmatrao kako pojedinačno tako i u wihovoj međusobnoj povezanosti i izveo zakqučak da su u apelantovim radwama ostvarena sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Takođe, ovaj sud je naveo da raniji Zakon o prekršajima nije predviđao obavezu "direktnog i unakrsnog" ispitivawa, te da samim tim pred tim sudom nije bilo kršewa prava navedenih u apelaciji koja su zagarantovana članom II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. 11. Shodno ocjeni Okružnog suda, koja je istaknuta u odgovoru na apelaciju, predmetni prekršajni postupak je vođen u cijelosti u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik RS" broj 12/94 sa izmjenama i dopunama), kako pred prvostepenim, tako i u postupku po žalbi pred drugostepenim sudom. Okružni sud ističe da prvostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da vodi usmeni pretres, nalazeći da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je "pojedinačno-odvojeno", u toku vođewa postupka ispitao apelanta, zatim saslušao policajca svjedoka, te naložio saobraćajno-tehničko vještačenje vještaka saobraćajne struke. Shodno ocjeni ovog suda prvostepeni sud je u toku postupka sproveo sve raspoložive dokaze i na osnovu tih dokaza izveo pravilan zakqučak u pogledu postojawa prekršaja i prekršajne odgovornosti apelanta, navodeći pri tome da osporenim rješewima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava na koje se poziva. Okružni sud ističe da u cijelosti ostaje kod navoda koje su iznio u Srijeda, 9.4.2008. obrazloženju svoje odluke i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 12. Zakon o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 73 Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je da istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješewa o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižqivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75 Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koja treba da se donese Član 179 Okrivljeni može da bude suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se wihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se wihovi iskazi ne slažu i wihovi odgovori unijeti u zapisnik. Član 190 Ako je za utvrđivanje ili za ocjewivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud, koji vodi prekršajni postupak odrediće se vještak radi vještačewa. Vještačenje može da se povjeri i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskoj laboratoriji i dr.). Član 193 Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu da zahtijevaju izuzeće vještaka. O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje koji vodi postupak. Žalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačewa, ukoliko ne postoji opasnost od odlagawa. Član 208 stav 1 Usmeni pretres može da se odredi ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari. Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branilac, svjedoci i vještaci i obavještava se podnosilac zahtjeva. Ako je okrivljeno pravno lice, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravnog lica." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj P.žp 1251/05 od 13. decembra 2005. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedena rješewa Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da su mu tim rješewima povrijeđena prava iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 18. Član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 19. Član 6. st. 1. i 3.c. i d. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: "1. Š...Ć Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ć da se brani lično ili uz pomoć branioca Š...Ć d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe Š...Ć ." 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori tiče se primjenqivosti člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta. 21. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značewa iz člana 6 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikacija shodno zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za qudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriterijumi ne moraju da budu kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja ukqučuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju da budu kumulativno ispunjeni. 22. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je okvalifikovano kao prekršaj shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije okvalifikovana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6 Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora da bude generalan, a svrha sankcije mora da bude odvraćajuća i kažwiva. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opšti karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se obezbijedilo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za qudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je generalno u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne, shodno Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, jeste omogućavanje bezbjednosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 23. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterijuma prirode prekršaja, da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Broj 18 – Strana 113 Evropski sud za qudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Wemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može da se zamijeni kaznom zatvora, što, takođe, upućuje na zakqučak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 24. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku prilikom saslušawa policajca Zorana Kokana u svojstvu svjedoka i da mu nije omogućeno da se s wim suoči, te da mu nije data mogućnost da se izjasni o izboru i nalazu vještaka saobraćajne struke. Takođe se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao iskqučivo na iskazu saslušanog svjedoka policajca i na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, te ga na osnovu toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo da raspravlja pred sudom i pravo da se brani, što je prihvatio i drugostepeni sud odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim Ustavni sud će ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 i 3c. i d. Evropske konvencije. 25. Ustavni sud konstatuje da zahtjev "pravičnog saslušawa" u principu podrazumijeva pravo strana da budu lično prisutne na suđenju. To pravo je tijesno povezano sa pravom na usmeno saslušanje (vidi Evropski sud za qudska prava, Fredin protiv Švedske, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11) i pravo da može da se prati postupak (vidi Evropski sud za qudska prava, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 282-A, str. 10-11). U predmetu Colozza Evropski sud za qudska prava je smatrao da, mada to nije izričito spomenuto u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ciq i svrha navedenog člana kao cjeline pokazuje da lice koje je "optuženo za krivični prekršaj" ima pravo da učestvuje na saslušanju (vidi Evropski sud za qudska prava, Colozza protiv Italije, presudu od 12. februara 1985. godine, serija A, broj 89, str. 14). Izuzetaka od ovog principa može da bude kada se radi o drugostepenom i trećestepenom suđenju. Odgovor na pitanje da li je takav izuzetak dozvoljen zavisi od okolnosti slučaja. Prevashodno, čini se da je izuzetak dopustiv samo ako optuženi ima pravo da bude prisutan na saslušanju pred prvostepenim organom. U predmetu Ekbatani protiv Švedske Evropski sud za qudska prava je naveo da pojam "pravičnog suđewa" podrazumijeva da lica koja su optužena za krivični prekršaj, kao princip, imaju pravo da budu prisutna na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, str. 13 i 14). Međutim, ne izgleda da postoji imalo prostora za izuzetak od tog principa. U gotovo svim kasnijim slučajevima Evropski sud je zaobilazio pitanje kada optuženom nije dato pravo da prisustvuje na drugostepenom i trećestepenom suđenju, već je izričito pažnju posvećivao samo činjenici da je lice bilo prisutno na prvostepenom suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Jan - Ake Andersson protiv Švedske, presudu od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-B, str. 44-46). 26. Iz navedenog proizilazi da strane u postupku imaju pravo da lično budu na suđenju, te da je navedeno pravo tijesno vezano za pravo na usmeno saslušanje i pravo da može da se prati postupak. Stoga, svrha i ciq člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. podrazumijevaju da okrivljeni prisustvuje na suđenju (vidi Evropski sud za qudska prava, Ekbatani protiv Švedske, presudu od 26. maja 1988. godine, serija A, broj 134, stav 25). U krivičnim predmetima suđenje u odsustvu okrivljenog ili jedne strane dozvoljava se samo u izuzetnim okolnostima, ukoliko su sudske vlasti postupile sa dužnom revnošću ali nisu mogle da obavijeste relevantno lice o ročištu i mogu da budu dozvoljene u interesu sprovođewa pravde u nekim slučajevima bolesti. Dalje, Ustavni sud konstatuje da pravo na Broj 18 – Strana 114 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odbranu iz člana 6 stav 3 tač. c. podrazumijeva pravo da se optuženi brani sam, pravo na pravnu pomoć, ukqučujući i besplatnu pravnu pomoć, kao i pravo da optuženi prisustvuje svim radwama u postupku. 27. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom slučaju, Ustavni sud je utvrdio da je Opštinski sud za prekršaje apelanta proglasio krivim zbog prekršaja iz člana 41 stav 2 ZOOBS-a, zbog čega je na osnovu člana 227 stav 1 tačka 5 istog propisa kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 150,00 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga sud je na odvojenim ročištima saslušao svjedoka policajca Zorana Kokana i proveo vještačenje vještaka saobraćajne struke. Protiv prvostepenog rješewa apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporavano rješenje i u ponovnom postupku mu omogući da se suoči sa svjedokom policajcem jer se ne slaže sa njegovom izjavom. Drugostepeni sud nije uvažio niti apelantov predlog da mu se omogući da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u dokaznom postupku koji je sproveden i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 28. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan elemenat zahtjeva pravičnog suđewa predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za qudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlože svoj predmet - ukqučujući i iznošenje dokazne građe - pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za qudska prava, Dombo B. V protiv Holandije, presudu od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u mawoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presudu od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može da ima važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitawa. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni imaju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropsku komisiju za qudska prava, Lynas protiv Švicarske, odluku od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora da se da prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. 30. Ustavni sud dalje konstatuje da je pravo da se pozovu i ispitaju svjedoci iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije tijesno povezano s pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opšti princip je, shodno tome, da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da pozivaju i ispituju bilo kog svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Takođe moraju da budu u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kog pozove ili na čije se svjedočenje oslawa tužilac. Naime, procedura pozivawa i saslušawa svjedoka mora da bude ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva jednakost sredstava. U principu, svi dokazi na koje se oslawa optužnica treba da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi sa mogućnošću iznošewa kontraargumenata (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 31. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se sa svojim navodima suprotstavi argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu saslušawa Srijeda, 9.4.2008. policajca Zorana Kokana i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da apelant nije učestvovao u prvostepenom postupku prilikom saslušawa svjedoka, kojom prilikom bi mogao da istakne svoje argumente i da ih suprotstavi argumentima saslušanog svjedoka, a posebno imajući u vidu i činjenicu da je navedeno lice podnosilac prekršajne prijave protiv apelanta. Sem toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o izboru vještaka saobraćajne struke, njegov nalaz mu nije dostavljen prije održavawa ročišta, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao da da eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zakqučuje da u postupku koji je sproveden apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje na pretresu na kom bi bio u mogućnosti da iznese svoju odbranu, te da se svojim argumentima suprotstavi navodima suprotne strane. 32. Ustavni sud ne može da prihvati navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka sproveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivawa odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zakqučak u pogledu postojawa prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti, te da prvostepeni sud nije imao obavezu da odredi usmeni pretres tokom postupka, a što je u skladu sa odredbama Zakona o prekršajima. Ustavni sud naglašava da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan usmeni pretres, koji sud u svakom slučaju može da vodi radi boljeg razjašnjenja stvari, a što je bilo neophodno u konkretnom slučaju. 33. Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštovawa principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Shodno tome, čl. II /1 i II /2 Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima obezbijedi najviši stepen poštovawa međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu da se sprovede kontradiktorni postupak, koja mora da se poštuje kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 34. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 35. Prekršeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3c. i d. Evropske konvencije u slučaju kada je pred prvostepenim sudom saslušan svjedok, a apelant nije prisustvovao njegovom saslušanju, te kada je određeno i sprovedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a apelantu nije data prilika da se izjasni o izboru vještaka kao ni o njegovom nalazu prije nego što je donesena prvostepena odluka. 36. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 37. Shodno članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 911/06, rješavajući apelaciju Borinke i Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stjepana Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borinke i Stjepana Kovača. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P-378/97. Na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno okonča postupak u predmetu broj P-378/97 u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borinka i Stjepan Kovač (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Rajko Ćužić iz Mostara, podnijeli su 23. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-378/97. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 29. maja 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Općinski sud je 16. juna 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantima 19. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 31. oktobra 1997. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Postupak se vodi pod poslovnim brojem P-378/97. Uz tužbu, apelanti su podnijeli i prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane tuženom da raspolaže imovinom, kao i prijedlog da se tužitelji oslobode plaćanja troškova postupka, jer nemaju dovoljno izvora prihoda. Apelanti tvrde da do podnošenja apelacije "sud i dalje uporno šuti". 7. Općinski sud nije proveo niti preduzeo bilo kakvu procesnu radnju u predmetu do 16. maja 2003. godine, tj. pet godina i šest mjeseci, izuzev što su se dvoje sudija smijenili kod zaduženja predmeta. Za 16. maj 2003. godine zakazano je prvo ročište, na koje tužitelji nisu došli. Nakon toga, Općinski sud nije zakazivao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 115 pripremno ročište tri godine i dva mjeseca, tj. sve do 12. juna 2006. godine. U međuvremenu, tj. od 16. maja 2003. godine do zakazanog pripremnog ročišta, početkom 2004. godine, sud je ponovo promijenio sudiju koji je zadužen, te dva puta, 24. maja i 10. novembra 2004. godine, zatražio plaćanje taksi na tužbu, koje nisu plaćene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da im je nepostupanjem Općinskog suda po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za dosadašnji tok postupka. Ističu da nadležni sud uporno ne uzima u rad predmet. Ističu da su slali više urgencija predsjedniku suda za uzimanje predmeta u rad, da su se obraćali Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, ali bez uspjeha. Također ističu da je protiv predsjednika Općinskog suda u Širokom Brijegu pokrenut disciplinski postupak, između ostalog, zbog nepostupanja suda u njihovom predmetu. b) Odgovor na apelaciju 9. Općinski sud, također, navodi hronologiju događaja vezanu za dosadašnji tok postupka. Ističe da su i sud i zaduženi sudija preopterećeni tekućim predmetima, te da je 2004. godine postupajući sudija zadužio dodatnih oko 500 starih predmeta, zbog čega ni fizički nije u stanju da uzme predmet u rad. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 11. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70. stav 1. Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75. st. 1. i 4. Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 115. st. 1. i 2. Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi, niti odložiti na neodređeno vrijeme. Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti duže od 30 dana, osim u slučaju iz člana 129. ovog Zakona. Član 184. stav 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Broj 18 – Strana 116 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostepenim sudom daljnji postupak provest će se po odredbama ovog Zakona." VI. Dopustivost 12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 14. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 15. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 16. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema tužbe apelanata nije donio meritornu odluku. 17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 20. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom tužbe za naknadu štete apelanata spor građansko-pravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 114/03 od 22. septembra 2004. godine). Apelanti su zainteresirani da se donese konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. 21. Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Keegen protiv Irske, presuda od 26. maja 1994. godine, Serija A, broj 290). Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ettl i drugi protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1987. godine, Serija Srijeda, 9.4.2008. A, broj 117). Stoga Ustavni sud, u stvari, ima zadatak baviti se ostvarivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 22. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema njegovoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, Serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 66, stav 24; Ustavni sud, AP 769/04, odluka od 30. novembra 2004. godine, tačka 31; vidi, također, bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 70). Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. 23. Predmetnu tužbu apelanti su podnijeli 31. oktobra 1997. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud do sada nije donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 10 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan. 24. Ustavni sud nema informaciju radi li se o složenom postupku, niti su strane u toku postupka iznijele, u tom smislu, bilo kakav navod. Međutim, za Ustavni sud nije relevantno radi li se o složenom postupku ili ne iz prostog razloga što Općinski sud nije uopće aktivan već duži period, tj. preduzeo je izuzetno malo procesnih radnji za minulih 10 godina i dva mjeseca. Iz tog razloga Ustavni sud će ispitati ponašanje strana u postupku, tj. jesu li apelanti i Općinski sud svojim ponašanjem uticali da se predmet ne završava u razumnom roku. 25. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud bio neaktivan prvih pet godina i šest mjeseci. Nema nikakvog opravdanja za nepostupanje u predmetu u ovom periodu. Ovakav odnos prema tužbenom zahtjevu apelanata je u potpunosti protuzakonit, a i protuustavan, jer stari Zakon o parničnom postupku iz 1998. godine, a pogotovo aktuelni Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine, nameće obavezu sudu da postupak vodi na ekonomičan način, "bez odugovlačenja i sa što manje troškova". Štaviše, Zakon iz 2003. godine jasno nameće sudu zakonske obaveze u odnosu na pojedine parnične radnje. Općinski sud je u potpunosti zanemario ove odredbe (vidi tačku 10. et sequ. ove Odluke). Dalje, i u naknadnom periodu, Općinski sud se nije držao ovih odredbi i zakonskih obaveza. Pripremno ročište je zakazano tek u 2006. godini. Takvo postupanje suda je nedopustivo. Zatim, uz tužbu, apelanti su jasno podnijeli i prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane tuženom da raspolaže imovinom, kao i prijedlog da se tužitelji oslobode plaćanja troškova postupka, jer nemaju dovoljno izvora prihoda. Niti o jednom prijedlogu Općinski sud nije odlučio. Ustavni sud naglašava da je smisao privremene mjere, ukoliko je opravdana, inter alia, omogućavanje da se, eventualno, presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, može provesti. Prema tome, in eventu može se raditi o veoma bitnom prijedlogu, o kojem Općinski sud nije odlučio duže od 10 godina. S druge strane, Općinski sud je bio dužan, u skladu s članom 402. Zakona o parničnom postupku, odlučiti o prijedlogu za oslobođenje od plaćanja troškova postupka, a ne insistirati da se plati taksa na tužbu. Time je preduzimao procesne radnje koje su u suprotnosti sa Zakonom o parničnom postupku. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, od dana podnošenja tužbe, tri puta mijenjao sudiju zaduženog za predmet. To je dodatno doprinijelo dužini postupka. 26. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud sam doprinio da postupak traje ovako dugo. S druge strane, Ustavni sud ne može naći ozbiljnije razloge koji bi ukazivali na to Srijeda, 9.4.2008. da su i apelanti doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo. Postavlja se pitanje postoji li opravdanje za ovakvo postupanje Općinskog suda. 27. U vezi sa mijenjanjem sudije zaduženog za predmet, Ustavni sud smatra da je opravdavajuće što su se trojica sudija smijenila na predmetu, s obzirom da je prvi sudija razriješen svoje dužnosti, dok je drugi sudija dao ostavku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da niti jedan od ovih sudija nije preduzeo niti jednu radnju u predmetu dok je bio zadužen za predmet. Izuzetak čini zakazivanje pripremnog ročišta 16. maja 2003. godine, na koje nisu došli tužitelji. Međutim, ova radnja je zanemariva u odnosu na protek vremena do ovog datuma i nakon ovog datuma. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je smjena sudija bila neophodna, ali da to, u suštini, nije opravdan razlog što postupak traje ovako dugo. S druge strane, preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde tako da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da preduzmu djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije, tj. da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32; vidi Ustavni sud, odluke AP 600/04, od 17. februara 2005. godine, tačka 25; AP 505/04, od 15. juna 2005. godine, tačka 31). Ipak, u konkretnom predmetu, parnični sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u predmetima, te kakve mjere je preduzeo s ciljem poboljšanja administriranja pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o zaostalim predmetima, osim ako uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog suda u borbi protiv takvih problema. Praktično, postupak apelanata se još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i krajnje je neizvjesno kad će biti donesena odluka o tužbenom zahtjevu apelanata. 28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku", tako da se svakom garantira da u razumnom roku i sudskom odlukom okonča nesigurnost u kojoj se nalazi, u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti, kao temeljnog principa svakog modernog pravnog sistema. Činjenica da prvostepena odluka još uvijek nije donesena, a da je tužba podnesena prije više od 10 godina, predstavlja upravo kršenje tih garancija, kao pozitivne obaveze svake države prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. 29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke po tužbi od 31. oktobra 1997. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluka u parničnom postupku u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Općinski sud nerazumno dugo postupa u predmetu, propušta da vlada postupkom i koristi raspoloživa zakonska sredstava, te ispunjava zakonske obaveze. Osim toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su preduzeli kako bi taj problem riješili. 31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 18 – Strana 117 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 911/06, rješavajući apelaciju Borinke i Stjepana Kovača, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borinke i Stjepana Kovača. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P-378/97. Na temelju članka 74. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da žurno okonča postupak u predmetu broj P-378/97 sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove Odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove Odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Borinka i Stjepan Kovač (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Rajko Ćužić iz Mostara, podnijeli su 23. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-378/97. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, od Općinskog je suda zatražena 29. svibnja 2006. godine dostava odgovora na apelaciju. 3. Općinski je sud 16. lipnja 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda je dostavljen apelantima 19. prosinca 2007. godine. Broj 18 – Strana 118 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelanti su 31. listopada 1997. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade štete. Postupak se vodi pod poslovnim brojem P-378/97. Uz tužbu, apelanti su podnijeli i prijedlog za određivanjem privremene mjere zabrane tuženom raspolaganja imovinom, kao i prijedlog da se tužitelji oslobode plaćanja troškova postupka, jer nemaju dovoljno izvora prihoda. Apelanti tvrde da do podnošenja apelacije "sud i dalje uporno šuti". 7. Općinski sud nije proveo niti poduzeo bilo kakvu procesnu radnju u predmetu do 16. svibnja 2003. godine, tj. pet godina i šest mjeseci, izuzev što su se dvoje sudaca smijenili kod zaduženja predmeta. Za 16. svibanj 2003. godine je zakazano prvo ročište, na koje tužitelji nisu došli. Nakon toga, Općinski sud nije zakazivao pripremno ročište tri godine i dva mjeseca, tj. sve do 12. lipnja 2006. godine. U međuvremenu, tj. od 16. svibnja 2003. godine do zakazanog pripremnog ročišta, početkom 2004. godine, sud je ponovno promijenio suca koji je zadužen, te dva puta, 24. svibnja i 10. studenoga 2004. godine, zatražio plaćanje taksi na tužbu, koje nisu plaćene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da im je nepostupanjem Općinskog suda po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti navode kronologiju događaja vezanu za dosadašnji tijek postupka. Ističu da nadležni sud uporno ne uzima u rad predmet. Ističu da su slali više urgencija predsjedniku suda za uzimanje predmeta u rad, da su se obraćali Visokom sudbenom i tužiteljskom vijeću, ali bez uspjeha. Također ističu da je protiv predsjednika Općinskoga suda u Širokome Brijegu pokrenut stegovni postupak, između ostalog, zbog nepostupanja suda u njihovom predmetu. b) Odgovor na apelaciju 9. Općinski sud, također, navodi kronologiju događaja vezanu za dosadašnji tijek postupka. Ističe da su i sud i zaduženi sudac preopterećeni tekućim predmetima, te da je 2004. godine postupajući sudac zadužio dodatnih oko 500 starih predmeta, zbog čega ni fizički nije u stanju uzeti predmet u rad. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku." 11. Zakon o parničnome postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 69. Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijama ispravne i potpune tužbe u sudu. Članak 70. stavak 1. Nakon prijama tužbe sa prilozima tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu. Članak 75. st. 1. i 4. Nakon prijama odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protutužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Srijeda, 9.4.2008. Pripremno ročište održat će se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijama u sudu pismenoga odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijama odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se, u pravilu, održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnoga ročišta. Članak 115. st. 1. i 2. Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi, niti odložiti na neodređeno vrijeme. Ročište za glavnu raspravu ne može se odgoditi ili odložiti dulje od 30 dana, osim u slučaju iz članka 129. ovoga zakona. Članak 184. stavak 1. Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Članak 454. st. 1. i 3. Ako je prije stupanja na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom daljnji postupak provest će se po odredbama ovoga zakona." VI. Dopustivost 12. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 13. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 14. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke mjerodavnoga suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 15. U kontekstu prizivne mjerodavnosti Ustavnoga suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 16. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer sud u dugom vremenskom razdoblju nakon prijama tužbe apelanata nije donio meritornu odluku. 17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 20. Ustavni sud konstatira da je parnični postupak povodom tužbe za naknadu štete apelanata spor građansko-pravne naravi (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 114/03 od 22. rujna 2004. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine). Apelanti su zainteresirani za donošenje konačne odluke o njihovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjivi. 21. Država mora osigurati pristup sudu svakome tko ima zahtjev koji ulazi u okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Europski sud za ljudska prava, Keegen protiv Irske, presuda od 26. svibnja 1994. godine, Serija A, broj 290). Pristup sudskom ili upravnom tijelu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Europski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. listopada 1979. godine, Serija A, broj 32). Tijela koja imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Ettl i drugi protiv Austrije, presuda od 23. travnja 1987. godine, Serija A, broj 117). Stoga Ustavni sud, u stvari, ima zadaću baviti se ostvarivanjem prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 22. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se prema njegovoj i praksi Europskoga suda za ljudska prava razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, Serija A, broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Serija A, broj 66, stavak 24; Ustavni sud, AP 769/04, odluka od 30. studenoga 2004. godine, točka 31; vidi, također, bivše Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, Odluke i izvješća (OI), broj 70). Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnoga postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne naravi spora. 23. Predmetnu tužbu apelanti su podnijeli 31. listopada 1997. godine, a prema dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud do sada nije donio odluku o postavljenome tužbenome zahtjevu. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 10 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan. 24. Ustavni sud nema informaciju radi li se o složenom postupku, niti su strane u tijeku postupka iznijele, u tom smislu, bilo kakav navod. Međutim, za Ustavni sud nije relevantno radi li se o složenom postupku ili ne iz prostoga razloga što Općinski sud nije uopće aktivan već dulje razdoblje, tj. poduzeo je izuzetno malo procesnih radnji za minulih 10 godina i dva mjeseca. Iz toga razloga Ustavni će sud ispitati ponašanje strana u postupku, tj. jesu li apelanti i Općinski sud svojim ponašanjem uticali da se predmet ne završava u razumnom roku. 25. U svezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Općinski sud bio neaktivan prvih pet godina i šest mjeseci. Nema nikakvoga opravdanja za nepostupanje u predmetu u ovom razdoblju. Ovakav odnos prema tužbenom zahtjevu apelanata je u potpunosti protuzakonit, a i protuustavan, jer stari Zakon o parničnom postupku iz 1998. godine, a pogotovu aktualni Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine, nameće obvezu sudu da postupak vodi na ekonomičan način, "bez odugovlačenja i sa što manje troškova". Štoviše, Zakon iz 2003. godine razvidno nameće sudu zakonske obveze u odnosu na pojedine parnične radnje. Općinski je sud u potpunosti zanemario ove odredbe (vidi točku 10. et sequ. ove Odluke). Dalje, i u naknadnom razdoblju, Općinski se sud nije držao ovih odredbi i zakonskih obveza. Pripremno je ročište zakazano tek u 2006. godini. Takvo postupanje suda je nedopustivo. Potom, uz tužbu, apelanti su razvidno podnijeli i prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane tuženom da raspolaže imovinom, kao i prijedlog da se tužitelji oslobode plaćanja troškova postupka, jer nemaju dovoljno izvora prihoda. Niti o jednom prijedlogu Općinski sud Broj 18 – Strana 119 nije odlučio. Ustavni sud naglašava da je smisao privremene mjere, ukoliko je opravdana, inter alia, omogućavanje da se, eventualno, presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, može provesti. Prema tomu, in eventu se može raditi o veoma bitnom prijedlogu, o kojemu Općinski sud nije odlučio dulje od 10 godina. S druge strane, Općinski je sud bio dužan, sukladno članku 402. Zakona o parničnome postupku, odlučiti o prijedlogu za oslobođenjem od plaćanja troškova postupka, a ne insistirati da se plati taksa na tužbu. Time je poduzimao procesne radnje koje su oprečne Zakonu o parničnome postupku. Konačno, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, od dana podnošenja tužbe, tri puta mijenjao sudca zaduženog za predmet. To je dodatno doprinijelo duljini postupka. 26. Prema tomu, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud sam doprinio da postupak traje ovako dugo. S druge strane, Ustavni sud ne može naći ozbiljnije razloge koji bi ukazivali na to da su i apelanti doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo. Postavlja se pitanje postoji li opravdanje za ovakvo postupanje Općinskoga suda. 27. U svezi mijenjanja suca zaduženog za predmet, Ustavni sud smatra da je opravdavajuće što su se trojica sudaca smijenila na predmetu, obzirom da je prvi sudac razriješen svoje dužnosti, dok je drugi sudac dao ostavku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da niti jedan od ovih sudaca nije poduzeo niti jednu radnju u predmetu dok je bio zadužen za predmet. Izuzetak čini zakazivanje pripremnog ročišta 16. svibnja 2003. godine, na koje nisu došli tužitelji. Međutim, ova je radnja zanemariva u odnosu na protek vremena do ovog nadnevka i nakon ovoga nadnevka. Prema tomu, Ustavni sud zaključuje da je smjena sudaca bila nužna, ali da to, u suštini, nije opravdan razlog što postupak traje ovako dugo. S druge strane, preopterećenost sudstva se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući su države ugovornice Europske konvencije dužne organizirati administriranje pravde tako da sudovi ispunjavaju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskoga suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uvjetom da poduzmu učinkovite i žurne mjere za otklanjanje takve situacije, tj. da se takva izvanredna situacija popravi (vidi Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32; vidi Ustavni sud, odluke AP 600/04, od 17. veljače 2005. godine, točka 25; AP 505/04, od 15. lipnja 2005. godine, točka 31). Ipak, u konkretnom predmetu, parnični sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u predmetima, te kakve mjere je poduzeo s ciljem poboljšanja administriranja pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o zaostalim predmetima, osim ako uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnoga suda u borbi protiv takvih problema. Praktično, postupak apelanata se još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i krajnje je neizvjesno kada će biti donesena odluka o tužbenom zahtjevu apelanata. 28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, prema kojima "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku", tako da se svakomu garantira da u razumnom roku i sudskom odlukom okonča nesigurnost u kojoj se nalazi, glede svojega položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti, kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava. Činjenica da prvostupanjska odluka još uvijek nije donesena, a da je tužba podnesena prije više od 10 godina, predstavlja upravo kršenje tih garancija, kao pozitivne obveze svake države prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 29. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju zbog nedonošenja odluke po tužbi od 31. listopada 1997. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 18 – Strana 120 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII. Zaključak 30. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluka u parničnome postupku u razumnome roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer Općinski sud nerazumno dugo postupa u predmetu, propušta da vlada postupkom i koristi raspoloživa zakonska sredstava, te ispunjava zakonske obveze. Osim toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su poduzeli kako bi taj problem riješili. 31. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 911/06, rješavajući apelaciju Borinke i Stjepana Kovača, na osnovu člana VI /3b) UstavaBosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Borinke i Stjepana Kovača. Utvrđuje se povreda člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu, broj P-378/97. Na osnovu člana 74 stav 4 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da hitno okonča postupak u predmetu broj P-378/97 u skladu sa članom II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Opštinskom sudu u Širokom Brijegu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Borinka i Stjepan Kovač (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Posušja, koje zastupa Rajko Ćužić iz Mostara, podnijeli su 23. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije donesena odluka u predmetu Opštinskog suda u Širokom Brijegu (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-378/97. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda je zatraženo 29. maja 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Opštinski sud je 16. juna 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Opštinskog suda dostavljen je apelantima 19. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Apelanti su 31. oktobra 1997. godine podnijeli tužbu Opštinskom sudu radi naknade štete. Postupak se vodi pod poslovnim brojem P-378/97. Uz tužbu, apelanti su podnijeli i predlog da se odredi privremena mjera zabrane tuženom da raspolaže imovinom, kao i predlog da se tužioci oslobode plaćawa troškova postupka, jer nemaju dovoqno izvora prihoda. Apelanti tvrde da do podnošewa apelacije "sud i dalje uporno ćuti". 7. Opštinski sud nije proveo niti preduzeo bilo kakvu procesnu radnju u predmetu do 16. maja 2003. godine, tj. pet godina i šest mjeseci, izuzev što su se dvoje sudija smijenili kod zadužewa predmeta. Za 16. maj 2003. godine zakazano je prvo ročište, na koje tužioci nisu došli. Nakon toga, Opštinski sud nije zakazivao pripremno ročište tri godine i dva mjeseca, tj. sve do 12. juna 2006. godine. U međuvremenu, tj. od 16. maja 2003. godine do zakazanog pripremnog ročišta, početkom 2004. godine, sud je ponovo promijenio sudiju koji je zadužen, te dva puta, 24. maja i 10. novembra 2004. godine, zatražio da se plate takse na tužbu, koje nisu plaćene. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da im je nepostupanjem Opštinskog suda po tužbi povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode hronologiju događaja vezanu za dosadašwi tok postupka. Ističu da nadležni sud uporno ne uzima u rad predmet. Ističu da su slali više urgencija predsjedniku suda da se uzme predmet u rad, da su se obraćali Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, ali bez uspjeha. Takođe ističu da je protiv predsjednika Opštinskog suda u Širokom Brijegu pokrenut disciplinski postupak, između ostalog, zbog toga što sud nije postupao u wihovom predmetu. b) Odgovor na apelaciju 9. Opštinski sud, takođe, navodi hronologiju događaja vezanu za dosadašwi tok postupka. Ističe da su i sud i zaduženi sudija preopterećeni tekućim predmetima, te da je 2004. godine postupajući sudija zadužio dodatnih oko 500 starih predmeta, zbog čega ni fizički nije u stanju da uzme predmet u rad. V. Relevantni propisi 10. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku." 11. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačewa i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69 Tužba sa prilozima dostavlja se tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu. Član 70 stav 1 Nakon prijema tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu. Član 75 st. 1 i 4 Nakon prijema odgovora na tužbu, odnosno odgovora na protivtužbu, sud će zakazati pripremno ročište. Pripremno ročište održaće se, u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana protoka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili, ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava, u pravilu, održaće se najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 115 st. 1 i 2 Ročište za glavnu raspravu ne može da se odgodi, niti odloži na neodređeno vrijeme. Ročište za glavnu raspravu ne može da se odgodi ili odloži duže od 30 dana, sem u slučaju iz člana 129 ovog Zakona. Član 184 stav 1 Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zakqučewa glavne rasprave. Član 454 st. 1 i 3 Ako je prije stupawa na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostepenim sudom daqwi postupak provešće se po odredbama ovog Zakona." VI. Dopustivost 12. U skladu sa članom VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 13. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 14. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 15. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko da se tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa, već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). 16. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršewa prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema tužbe apelanata nije donio meritornu odluku. 17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je predmetna apelacija dopustiva. VII. Meritum 18. Član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine: Broj 18 – Strana 121 "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)" 20. Ustavni sud konstatuje da je parnični postupak povodom tužbe za naknadu štete apelanata spor građansko-pravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 114/03 od 22. septembra 2004. godine). Apelanti su zainteresovani da se donese konačna odluka o wihovom tužbenom zahtjevu u razumnom roku. Stoga su u konkretnom slučaju član II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqivi. 21. Država mora da obezbijedi pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6 stav 1 Evropske konvencije i ne može taj pristup da ograniči određenim kategorijama qudi (vidi Evropski sud za qudska prava, Keegen protiv Irske, presuda od 26. maja 1994. godine, Serija A, broj 290). Pristup sudskom ili upravnom organu mora da bude suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za qudska prava, Airey protiv Irske, presuda od 9. oktobra 1979. godine, Serija A, broj 32). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivawa imaju širok obim slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za qudska prava, Ettl i drugi protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1987. godine, Serija A, broj 117). Stoga Ustavni sud, u stvari, ima zadatak da se bavi ostvarivanjem prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a ne samo nezadovoqstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom. 22. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se shodno njegovoj i praksi Evropskog suda za qudska prava razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, Serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 66, stav 24; Ustavni sud, AP 769/04, odluka od 30. novembra 2004. godine, tačka 31; vidi, takođe, bivšu Evropsku komisiju za qudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 70). Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora. 23. Predmetnu tužbu apelanti su podnijeli 31. oktobra 1997. godine, a shodno dokumentaciji dostavljenoj Ustavnom sudu, Osnovni sud do sada nije donio odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe do sada traje 10 godina i dva mjeseca i još uvijek nije okončan. 24. Ustavni sud nema informaciju da li se radi o složenom postupku, niti su strane u toku postupka iznijele, u tom smislu, bilo kakav navod. Međutim, za Ustavni sud nije relevantno da li se radi o složenom postupku ili ne iz prostog razloga što Opštinski sud nije uopšte aktivan već duži period, tj. preduzeo je izuzetno malo procesnih radwi za minulih 10 godina i dva mjeseca. Iz tog razloga Ustavni sud će ispitati ponašanje strana u postupku, tj. da li su apelanti i Broj 18 – Strana 122 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Opštinski sud svojim ponašanjem uticali da se predmet ne završava u razumnom roku. 25. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da je Opštinski sud bio neaktivan prvih pet godina i šest mjeseci. Nema nikakvog opravdawa za to što se nije postupalo u predmetu u ovom periodu. Ovakav odnos prema tužbenom zahtjevu apelanata je u potpunosti protivzakonit, a i protivustavan, jer stari Zakon o parničnom postupku iz 1998. godine, a pogotovo aktuelni Zakon o parničnom postupku iz 2003. godine, nameće obavezu sudu da postupak vodi na ekonomičan način, "bez odugovlačewa i sa što manje troškova". Štaviše, Zakon iz 2003. godine jasno nameće sudu zakonske obaveze u odnosu na pojedine parnične radnje. Opštinski sud je u potpunosti zanemario ove odredbe (vidi tačku 10. et sequ. ove odluke). Dalje, i u naknadnom periodu, Opštinski sud se nije držao ovih odredbi i zakonskih obaveza. Pripremno ročište zakazano je tek u 2006. godini. Takvo postupanje suda je nedopustivo. Zatim, uz tužbu, apelanti su jasno podnijeli i predlog da se odredi privremena mjera zabrane tuženom da raspolaže imovinom, kao i predlog da se tužioci oslobode plaćawa troškova postupka, jer nemaju dovoqno izvora prihoda. Niti o jednom predlogu Opštinski sud nije odlučio. Ustavni sud naglašava da je smisao privremene mjere, ukoliko je opravdana, inter alia, da se omogući da, eventualno, presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev, može da se sprovede. Shodno tome, in eventu može da se radi o veoma bitnom predlogu, o kom Opštinski sud nije odlučio duže od 10 godina. S druge strane, Opštinski sud je bio dužan da, u skladu sa članom 402 Zakona o parničnom postupku, odluči o predlogu za oslobođenje od plaćawa troškova postupka, a ne da insistira da se plati taksa na tužbu. Time je preduzimao procesne radnje koje su u suprotnosti sa Zakonom o parničnom postupku. Na kraju, Ustavni sud primjećuje da je Opštinski sud, od dana kada je podnesena tužba, tri puta mijewao sudiju zaduženog za predmet. To je dodatno doprinijelo dužini postupka. 26. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da je Opštinski sud sam doprinio da postupak traje ovako dugo. S druge strane, Ustavni sud ne može da nađe ozbiqnije razloge koji bi ukazivali na to da su i apelanti doprinijeli da postupak traje nerazumno dugo. Postavlja se pitanje da li postoji opravdanje za ovakvo postupanje Opštinskog suda. 27. U vezi sa mijewanjem sudije zaduženog za predmet, Ustavni sud smatra da može da se opravda što su se trojica sudija smijenila na predmetu, s obzirom da je prvi sudija razriješen svoje dužnosti, dok je drugi sudija dao ostavku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da niti jedan od ovih sudija nije preduzeo niti jednu radnju u predmetu dok je bio zadužen za predmet. Izuzetak čini zakazivanje pripremnog ročišta 16. maja 2003. godine, na koje nisu došli tužioci. Međutim, ova radwa je zanemariva u odnosu na protok vremena do ovog datuma i nakon ovog datuma. Shodno tome, Ustavni sud zakqučuje da je smjena sudija bila neophodna, ali da to, u suštini, nije opravdan razlog što postupak traje ovako dugo. S druge strane, preopterećenost sudstva, generalno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administriranje pravde tako da sudovi ispuwavaju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu djelotvorne i hitne mjere da se otkloni takva situacija, tj. da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za qudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32; vidi Ustavni sud, odluke AP 600/04, od 17. februara 2005. godine, tačka 25; AP 505/04, od 15. juna 2005. godine, tačka 31). Ipak, u konkretnom predmetu, parnični sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u predmetima, te kakve mjere je preduzeo sa ciljem da poboqša administriranje pravde. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Ustavni sud ne može da prihvati paušalan navod o zaostalim predmetima, sem ako uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog suda u borbi protiv takvih problema. Praktično, postupak apelanata se još uvijek nalazi u fazi zakazivawa pripremnog ročišta i krajnje je neizvjesno kad će biti donesena odluka o tužbenom zahtjevu apelanata. 28. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su ovi propusti suda za posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, shodno kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku", tako da se svakom garantuje da u razumnom roku i sudskom odlukom okonča nesigurnost u kojoj se nalazi, u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne sigurnosti, kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. Činjenica da prvostepena odluka još uvijek nije donesena, a da je tužba podnesena prije više od 10 godina, predstavlja upravo kršenje tih garancija, kao pozitivne obaveze svake države shodno članu 6 stav 1 Evropske konvencije. 29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju zbog nedonošewa odluke po tužbi od 31. oktobra 1997. godine došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII. Zakqučak 30. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava apelanata na donošenje odluka u parničnom postupku u razumnom roku iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer Opštinski sud nerazumno dugo postupa u predmetu, propušta da vlada postupkom i koristi raspoloživa zakonska sredstava, te ispuwava zakonske obaveze. Sem toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su preduzeli kako bi taj problem riješili. 31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 32. Shodno članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 991/06, rješavajući apelaciju Azema Đekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Azema Đekića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Azem Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, općina Bijeljina, podnio je 31. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine i Rješenja Suda za prekršaje Bijeljina (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj IX-7644/03 od 24. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je 13. aprila 2006. godine, a od Suda za prekršaje 26. decembra 2007. godine zatraženo dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Okružni sud je 21. aprila 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Sud za prekršaje 18. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Suda za prekršaje su 31. januara 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj IX-7644/03 od 24. oktobra 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 5. decembra 2003. godine u 14,00 sati u Kosovskoj ulici, u Janji, upravljajući automobilom marke "Pasat", registarski broj 328-M-179, i krećući se prema centru Janje, pored kuće broj 72, izvršio radnju skretanja ulijevo u sporedni sokak, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti sigurno za sebe i ostale učesnike u saobraćaju. U momentu kada ga je već pretjecao automobil marke "Ford Fiesta", registarski broj 210-T-094, kojim je upravljao D. M, okrivljeni apelant je prednjim lijevim dijelom vozila "Pasat" ostvario kontakt sa prednjom desnom stranom vozila "Ford Fiesta", zbog čega je na vozilima nastala šteta. Prema navedenom rješenju, ovim postupkom je apelant učinio prekršaj iz člana 38. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOOSS) kažnjiv prema članu 227. stav 1. tačka 4, te primjenom navedenih propisa i člana 25. Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz plaćanje troškova postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. 7. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je Policijska stanica Bijeljina, aktom broj 12-01/2-221-3591 od 8. decembra 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta. Apelant je priznao da je navedenog dana upravljao navedenim vozilom i da je došlo do prekršaja opisanog u obrazloženju prvostepenog rješenja. Sud je, nadalje, u obrazloženju naveo da je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložila odbrana, izvršio vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke, izvršio uvid u ostali dio spisa, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja smatrao da je apelant učinio djelo prekršaja za koji se tereti. Sud je provedene dokaze cijenio tako što nije prihvatio navode svjedoka odbrane, a u cijelosti je vjerovao nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke C. L, zaključivši da je apelant u vrijeme i na mjestu navedenom u Broj 18 – Strana 123 izreci rješenja upravljao predmetnim motornim vozilom, načinivši opisani prekršaj. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Sud je zaključio da je apelantova odgovornost u potpunosti dokazana, odnosno da se u apelantovim opisanim radnjama stječu sva bitna obilježja prekršaja iz člana 38. ZOOSS-a, te je apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu kaznu, pri čemu je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, nalazeći da se apelant, nakon učinjenog prekršaja, korektno ponašao, a da otežavajućih okolnosti nije bilo. 8. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje zbog toga što je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud u toku dokaznog postupka utvrdio neophodne činjenice i izveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud imao dovoljno osnova za izvođenje zaključka o apelantovoj odgovornosti, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, pa ga je u tom smislu i proglasio krivim i kaznio prema zakonu, pri čemu je, u smislu odredaba Zakona o prekršajima, cijenio sve okolnosti konkretnog prekršaja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što sudovi nisu uzeli u obzir izjave svjedoka odbrane čijim iskazima nije poklonjena odgovarajuća pažnja, a kao osnovu za kažnjavanje sud je isključivo uzeo nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke "koji je potpuno stao na drugu stranu u postupku" ne dajući, prema apelantovom mišljenju, objektivan i stručan nalaz i mišljenje o učinjenom prekršaju. Apelant je naveo da mu nikad nisu dostavljeni vještakov nalaz i mišljenje da se o njima izjasni, tako da su mu na taj način uskraćena osnovna prava na odbranu uslijed čega su povrijeđeni zakonski propisi koji se primjenjuju u Republici Srpskoj, odnosno pravo na pravičan postupak. Na kraju, apelant navodi da je prvostepeni sud odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasnovao isključivo na prekršajnoj prijavi organa MUP-a, te nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, što ga je opet dovelo do pogrešnog zaključka da je on prouzrokovao saobraćajnu nesreću proglasivši ga krivim, s obzirom na to da nije cijenio njegove dokaze koje je ponudio, naročito iskaze svjedoka koji su sa njim bili u vozilu. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje je u odgovoru na apelaciju naveo da u toku postupka nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zagarantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, kao i zakonskim propisima. Predmetni postupak je proveden u skladu sa odredbama ovih akata, predmetno vještačenje određeno je na prijedlog samog okrivljenog, a Sud za prekršaje je svoju odluku zasnovao na dokazima izvedenim u toku prekršajnog postupka. 11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, osporenim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava, niti prava koja apelantu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima RS. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o prekršajima RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 73. Broj 18 – Strana 124 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75. Prekršajni postupak se vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti. Dokazivanje u prekršajnom postupku ograničit će se samo na činjenice koje su bitne za utvrđivanje materijalne istine. Član 179. Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori će se unijeti u zapisnik. Član 190. Ako je za utvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, hemijskom laboratoriju i dr.). Član 193. Okrivljeni, podnosilac zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka. O zahtjevu iz prethodnog stava rješava sudija za prekršaje koji vodi postupak. Žalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzeće vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja. Član 208. stav 1. Usmeni pretres može se odrediti ako sudija za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari. Na usmeni pretres pozivaju se okrivljeni, njegov branilac, svjedoci i vještaci i obavještava se podnosilac zahtjeva. Ako je okrivljeno pravno lice, na usmeni pretres poziva se i predstavnik pravnog lica." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 17. februara 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. marta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Srijeda, 9.4.2008. Pravo na pravičan postupak 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 19. Član 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ć da se brani lično ili uz pomoć branioca Š...Ć d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. Š...Ć" 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno radi li se o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta, s obzirom na to da je riječ o predmetu koji je vođen prema pravilima prekršajnog postupka. Ocjena je li neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija koji moraju biti kumulativno ispunjeni: obim prekršene norme i svrhu kazne. 21. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOOSS-u. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o "krivičnoj" optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne, prema odredbama ZOOSS-a, jeste omogućavanje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. 22. S obzirom na to da je Ustavni sud na osnovu kriterija prirode prekršaja utvrdio da se radi o "krivičnoj" optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnom slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "krivičnoj" optužbi. 23. U konkretnom slučaju, apelant se naročito žali na okolnosti da sud tokom prekršajnog postupka nije obraćao pažnju na izjave svjedoka odbrane koje je predložio apelant, niti su mu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka na izjašnjenje. Također se žali da je prvostepeni sud svoje rješenje zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, na koje on nije imao mogućnost izjašnjenja, te ga je sud na osnovu Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na odbranu i pravo na raspravljanje pred sudom, što je prihvatio i drugostepeni sud, odbijajući njegove žalbene navode. U skladu sa navedenim, Ustavni sud će ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. st. 1. i 3. c) i d) Evropske konvencije. 24. Ustavni sud je ranije usvojio stav zasnovan na jurisprudenciji i odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu da se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 25. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim za prekršaj iz člana 38. ZOOSS-a kažnjiv prema članu 227. stav 1. tačka 4, te primjenom navedenih propisa i člana 25. Zakona o prekršajima apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga, sud je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložio apelant, i izvršio neophodno vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke. Svi svjedoci su dali saglasne izjave o tome pod kojim okolnostima je došlo do prekršaja, što sud nije prihvatio. Protiv prvostepenog rješenja apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine osporeno rješenje i oslobodi ga prekršajne odgovornosti, budući da njegova krivica nije dokazana, jer je sigurno i na vrijeme skrenuo u sporednu ulicu, a samo mjesto kontakta je bilo na početku te ulice kada je apelantovo vozilo već ulazilo u tu ulicu napuštajući glavnu cestu. Sudovi nisu uvažili apelantov prijedlog da mu se da mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu, utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u provedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 26. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitanja. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, Odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani se mora dati prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Dakle, sud je obavezan osigurati poštivanje principa ravnopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora imati razumnu mogućnost iznošenja svojih argumenata u uvjetima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinog protivnika. Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da: "Strana u postupku mora imati mogućnost upoznati se sa dokazima koji su predočeni sudu, isto kao i mogućnost davanja komentara o njihovom postojanju, sadržaju i prigovarati autentičnost, sve na prikladan način i u odgovarajućem vremenskom roku, a ako je potrebno, u pismenoj formi i unaprijed" (vidi Evropski sud za Broj 18 – Strana 125 ljudska prava, Krcmár i drugi protiv Češke Republike, presuda od 3. aprila 2000. godine). 27. Ustavni sud, nadalje, konstatira da je pravo da se okrivljeni izjasni o navodima druge strane, pogotovo o nalazu i ocjeni mišljenja vještaka, kada je ono jedino dokazno sredstvo na kojem se zasniva odluka o kazni, tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno ravnopravnošću stranaka. Opći princip je, prema tome, da optuženim licima mora biti dopušteno da predlažu pribavljanje i drugih dokaznih sredstava, kao i da se u kontradiktornom postupku izjašnjavaju o navodima suprotne strane u postupku. Ako se uzme u obzir da navodi svjedoka koje je saslušao sud prema apelantovom prijedlogu nisu uzeti u obzir, zasnivanje odluke samo na jednom dokaznom sredstvu, nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, predstavlja povredu principa kontradiktornosti i prava na pravičan postupak. U principu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi, sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 28. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu apelantovog saslušanja i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da je apelant onemogućen da se izjasni na nalaz i mišljenja vještaka saobraćajne struke, uslijed čega bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima optužbe iz prekršajne prijave, a posebno imajući u vidu i činjenicu da su nalaz i mišljenja vještaka saobraćajne struke bazirani na navodima prekršajne prijave protiv apelanta. Iz toka prekršajnog postupka nije vidljivo da je sud provodio još neke dokaze kao što su uviđaj, saslušanje drugih svjedoka i drugo. Osim toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. Njegov nalaz mu nije dostavljen na izjašnjenje, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenom postupku apelantu nije bilo omogućeno učestvovanje u raspravi u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju odbranu i svoje argumente suprotstaviti navodima suprotne strane. Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka proveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zaključak u pogledu postojanje prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Ustavni sud naglašava kako smatra da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan postupak radi boljeg razjašnjenja stvari, i da on omogućava provođenje više neovisnih dokaza radi istinitog i potpunog utvrđenja, kao i obavezu da sa jednakom brižljivošću ispita, kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. 29. Zadatak Ustavnog suda je ukazati na obavezu poštivanja principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tome, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stepen poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu provođenja kontradiktornog postupka koja se mora poštivati kada se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". Broj 18 – Strana 126 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije. VIII. Zaključak 31. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je određeno i provedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a da apelantu nije data prilika da se izjasni o vještačenju, a to vještačenje se zasniva na navodima suprotne strane o kojima apelant nije imao mogućnost izjasniti se, pa Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije. 32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 991/06, rješavajući apelaciju Azema Đekića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. veljače 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Azema Đekića. Ustvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. (c) i (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. siječnja 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeljini koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. st. 1. i 3. (c) i (d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeljini da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Azem Đekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Janje, općina Bijeljina, podnio je 31. ožujka 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. siječnja 2006. godine i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Rješenja Suda za prekršaje Bijeljina (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj IX-7644/03 od 24. listopada 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog je suda 13. travnja 2006. godine, a od Suda za prekršaje 26. prosinca 2007. godine zatražena dostava odgovora na apelaciju. 3. Okružni je sud 21. travnja 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Sud za prekršaje 18. siječnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Suda za prekršaje su 31. siječnja 2008. godine dostavljeni apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu se mogu sumirati na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj IX-7644/03 od 24. listopada 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 5. prosinca 2003. godine u 14,00 sati u Kosovskoj ulici, u Janji, upravljajući automobilom marke "Pasat", registarski broj 328-M-179, i krećući se prema centru Janje, pored kuće broj 72, izvršio radnju skretanja ulijevo u sporedni sokak, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može izvršiti sigurno za sebe i ostale sudionike u prometu. U momentu kada ga je već pretjecao automobil marke "Ford Fiesta", registarski broj 210-T-094, kojim je upravljao D. M, okrivljeni je apelant prednjim lijevim dijelom vozila "Pasat" ostvario kontakt sa prednjom desnom stranom vozila "Ford Fiesta", zbog čega je na vozilima nastala šteta. Prema navedenome rješenju, ovim je postupkom apelant učinio prekršaj iz članka 38. Zakona o temeljima sigurnosti prometa na putovima (u daljnjem tekstu: ZOOSS), kažnjiv prema članku 227. stavak 1. točka 4, te je primjenom navedenih propisa i članka 25. Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) apelant kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz plaćanje troškova postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja pod prijetnjom prinudnoga izvršenja. 7. U obrazloženju prvostupanjskoga rješenja je navedeno da je Policijska stanica Bijeljina, aktom broj 12-01/2-221-3591 od 8. prosinca 2005. godine, podnijela zahtjev za pokretanjem prekršajnoga postupka protiv apelanta. Apelant je priznao da je navedenoga dana upravljao navedenim vozilom i da je došlo do prekršaja opisanoga u obrazloženju prvostupanjskoga rješenja. Sud je, nadalje, u obrazloženju naveo da je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložila obrana, izvršio vještačenje uz pomoć vještaka prometne struke, izvršio uvid u ostali dio spisa, te je na temelju tako ustvrđenoga činjeničnoga stanja smatrao da je apelant učinio djelo prekršaja za koji se tereti. Sud je provedene dokaze cijenio tako što nije prihvatio navode svjedoka obrane, a u cijelosti je vjerovao nalazu i mišljenju vještaka prometne struke C. L, zaključivši da je apelant u vrijeme i na mjestu navedenome u izreci rješenja upravljao predmetnim motornim vozilom, načinivši opisani prekršaj. Apelantovu je obranu sud u cijelosti odbio kao neutemeljenu i neuvjerljivu, smatrajući da je smišljena radi izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Sud je zaključio da je apelantova odgovornost u potpunosti dokazana, odnosno da se u apelantovim opisanim radnjama stječu sva bitna obilježja prekršaja iz članka 38. ZOOSS-a, te je apelanta proglasio krivim i izrekao mu navedenu kaznu, pri čemu je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, nalazeći da se apelant, nakon učinjenoga prekršaja, korektno ponašao, a da otežavajućih okolnosti nije bilo. 8. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. siječnja 2006. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv i potvrđeno rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješenja Okružni je sud odbio kao neutemeljen apelantov prizivni prigovor koji se odnosio na pogrešno ustvrđeno činjenično stanje zbog toga što je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostupanjski Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud u tijeku dokaznoga postupka ustvrdio nužne činjenice i izveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješenja dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud. Okružni je sud zaključio da je prvostupanjski sud imao dovoljno temelja za izvođenje zaključka o apelantovoj odgovornosti, i u objektivnome i u subjektivnome smislu, pa ga je u tom smislu i proglasio krivim i kaznio prema zakonu, pri čemu je, u smislu odredaba Zakona o prekršajima, cijenio sve okolnosti konkretnoga prekršaja. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu ovoga prava apelant vidi u tomu što sudovi nisu uzeli u obzir izjave svjedoka obrane čijim iskazima nije poklonjena odgovarajuća pažnja, a kao temelj za kažnjavanje sud je isključivo uzeo nalaz i mišljenje vještaka prometne struke "koji je potpuno stao na drugu stranu u postupku" ne dajući, prema apelantovom mišljenju, objektivan i stručan nalaz i mišljenje o učinjenome prekršaju. Apelant je naveo da mu nikad nisu dostavljeni vještakov nalaz i mišljenje da se o njima izjasni, tako da su mu na taj način uskraćena temeljna prava na obranu uslijed čega su povrijeđeni zakonski propisi koji se primjenjuju u Republici Srpskoj, odnosno pravo na pravičan postupak. Konačno, apelant navodi da je prvostupanjski sud odluku o njegovoj kaznenoj odgovornosti utemeljio isključivo na prekršajnoj prijavi tijela MUP-a, te nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, što ga je opet dovelo do pogrešnoga zaključka da je on prouzročio prometnu nesreću proglasivši ga krivim, obzirom na to da nije cijenio njegove dokaze koje je ponudio, osobito iskaze svjedoka koji su sa njim bili u vozilu. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje je u odgovoru na apelaciju naveo da u tijeku postupka nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji koja su zajamčena člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije, kao i zakonskim propisima. Predmetni je postupak proveden sukladno odredbama ovih akata, predmetno je vještačenje određeno na prijedlog samog okrivljenog, a Sud za prekršaje je svoju odluku utemeljio na dokazima izvedenim u tijeku prekršajnoga postupka. 11. Prema ocjeni Okružnog suda, istaknutoj u odgovoru na apelaciju, pobijanim rješenjima nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava, niti prava koja apelantu pripadaju prema odredbama Zakona o prekršajima RS. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o prekršajima RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Članak 73. Sud koji vodi prekršajni postupak dužan je istinito i potpuno ustvrditi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješenja o prekršaju. On je dužan sa jednakom brižljivošću ispitati kako okolnosti koje terete okrivljenoga, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Članak 75. Prekršajni se postupak vodi brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti. Dokazivanje u prekršajnom postupku ograničit će se samo na činjenice koje su bitne za ustvrđivanje materijalne istine. Članak 179. Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu glede važnih činjenica. Suočeni će se ispitati o svakoj okolnosti u kojoj se njihovi iskazi ne slažu i njihovi odgovori će se unijeti u zapisnik. Članak 190. Broj 18 – Strana 127 Ako je za ustvrđivanje ili za ocjenjivanje neke važne činjenice nužno stručno znanje kojim ne raspolaže sud koji vodi prekršajni postupak odredit će se vještak radi vještačenja. Vještačenje se može povjeriti i stručnoj ustanovi (bolnici, kemijskom laboratoriju i dr.). Članak 193. Okrivljeni, podnositelj zahtjeva i oštećeni mogu zahtijevati izuzeće vještaka. O zahtjevu iz prethodnoga stava rješava sudac za prekršaje koji vodi postupak. Priziv na rješenje kojim se odbija zahtjev za izuzećem vještaka odlaže izvršenje vještačenja, ukoliko ne postoji opasnost od odlaganja. Članak 208. stavak 1. Usmeni pretres se može odrediti ako sudac za prekršaje ocijeni da je to potrebno radi boljega razjašnjenja stvari. Na usmeni se pretres pozivaju okrivljeni, njegov branitelj, svjedoci i vještaci i obavještava se podnositelj zahtjeva. Ako je okrivljena pravna osoba, na usmeni se pretres poziva i predstavnik pravne osobe." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu mjerodavnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 15. U konkretnome slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. siječnja 2006. godine protiv kojega nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano je rješenje apelant primio 17. veljače 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. ožujka 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedena rješenja Suda za prekršaje i Okružnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovoga članka što uključuje: e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." 19. Članak 6. st. 1. i 3. (c) i (d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom ustvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom utemeljenim sudom. Š...Ć 3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava: c. Š...Ć da se brani osobno ili uz pomoć branitelja Š...Ć Broj 18 – Strana 128 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH d. Š...Ć da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe. Š...Ć" 20. Prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti tiče se primjenjivosti članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u konkretnome slučaju, odnosno radi li se o "kaznenoj" optužbi protiv apelanta, obzirom na to da je riječ o predmetu koji je vođen prema pravilima prekršajnoga postupka. Ocjena je li neka optužba "kaznena" u smislu značenja iz članka 6. Europske konvencije daje se na temelju kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, narav prekršaja i narav i strogost kazne (vidi Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Narav prekršaja uključuje dva potkriterija koji moraju biti kumulativno ispunjeni: opseg prekršene norme i svrhu kazne. 21. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema ZOOSS-u. To znači da optužba nije klasificirana kao kaznena. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenila jamstva iz članka 6. Europske konvencije. Što se tiče naravi prekršaja, da bi se radilo o "kaznenoj" optužbi opseg prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnome slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve sudionike u prometu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, stegovne se sankcije uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Europski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. svibnja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnoga poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo preodgajanje, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i stege građana. U konkretnome slučaju, svrha kazne, prema odredbama ZOOSS-a, jeste omogućavanje sigurnosti prometa na javnim putovima što je u javnome interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi, a ne o stegovnoj sankciji. 22. Obzirom na to da je Ustavni sud na temelju kriterija naravi prekršaja ustvrdio da se radi o "kaznenoj" optužbi, narav i strogost kazne nisu više relevantne (vidi Europski sud za ljudska prava, Özturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. veljače 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je u konkretnome slučaju propisana novčana kazna, kao i da se izrečena novčana kazna pod okolnostima određenim zakonom može zamijeniti kaznom zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o "kaznenoj" optužbi. 23. U konkretnome slučaju, apelant se osobito žali na okolnosti da sud tijekom prekršajnoga postupka nije obraćao pažnju na izjave svjedoka obrane koje je predložio apelant, niti su mu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka na izjašnjenje. Također se žali da je prvostupanjski sud svoje rješenje utemeljio isključivo na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, na koje on nije imao mogućnost izjašnjenja, te ga je sud na temelju toga i proglasio krivim, povređujući time njegovo pravo na obranu i pravo na raspravljanje pred sudom, što je prihvatio i drugostupanjski sud, odbijajući njegove prizivne navode. Sukladno navedenom, Ustavni će sud ispitati je li predmetni postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. st. 1. i 3. (c) i (d) Europske konvencije. 24. Ustavni je sud ranije usvojio stav utemeljen na jurisprudenciji i odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu da se pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 25. Uvidom u priloženu dokumentaciju u konkretnome predmetu Ustavni je sud ustvrdio da je Sud za prekršaje apelanta Srijeda, 9.4.2008. proglasio krivim za prekršaj iz članka 38. ZOOSS-a kažnjiv prema članku 227. stavak 1. točka 4, te primjenom navedenih propisa i članka 25. Zakona o prekršajima apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelant je u prvostupanjskome postupku usmeno saslušan u svezi sa kritičnim događajem. Nakon toga, sud je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.Dž, koje je predložio apelant, i izvršio nužno vještačenje uz pomoć vještaka prometne struke. Svi svjedoci su dali suglasne izjave o tomu pod kojim je okolnostima došlo do prekršaja, što sud nije prihvatio. Protiv prvostupanjskoga je rješenja apelant izjavio priziv u kojemu je predlagao da sud ukine pobijano rješenje i oslobodi ga prekršajne odgovornosti, budući njegova krivnja nije dokazana, jer je sigurno i na vrijeme skrenuo u sporednu ulicu, a samo mjesto kontakta je bilo na početku te ulice kada je apelantovo vozilo već ulazilo u tu ulicu napuštajući glavnu cestu. Sudovi nisu uvažili apelantov prijedlog da mu se da mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantov priziv, ustvrdivši da je pravilno ustvrđeno činjenično stanje u provedenome dokaznome postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obranu. 26. U svezi sa navedenim, Ustavni sud konstatira da važan element zahtjeva pravičnoga suđenja predstavlja načelo jednakopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskoga postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za kaznene predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovo načelo "jednakosti pred sudom" čak je važnije, a primjenjuje se, mada u manjoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Feldbrugge protiv Nizozemske, presuda od 29. svibnja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovo načelo može igrati važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u svezi sa mnogo pitanja. Načelo "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Lynas protiv Švicarske, Odluka od 6. listopada 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj se strani mora dati prigoda da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Dakle, sud je obvezan osigurati poštivanje načela jednakopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora imati razumnu mogućnost iznošenja svojih argumenata u uvjetima koji je neće dovesti u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na njezinoga protivnika. Europski sud za ljudska prava je ustvrdio da: "Strana u postupku mora imati mogućnost upoznati se sa dokazima koji su podastrti sudu, isto kao i mogućnost davanja komentara o njihovome postojanju, sadržaju i prigovarati autentičnost, sve na prikladan način i u odgovarajućem vremenskom roku, a ako je potrebno, u pismenoj formi i unaprijed" (vidi Europski sud za ljudska prava, Krcmár i drugi protiv Češke Republike, presuda od 3. travnja 2000. godine). 27. Ustavni sud, nadalje, konstatira da je pravo da se okrivljeni izjasni o navodima druge strane, pogotovu o nalazu i ocjeni mišljenja vještaka, kada je ono jedino dokazno sredstvo na kojemu se temelji odluka o kazni, tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno jednakopravnošću stranaka. Opće je načelo, prema tomu, da optuženim osobama mora biti dopušteno da predlažu pribavljanje i drugih dokaznih sredstava, kao i da se u kontradiktornome postupku izjašnjavaju o navodima oprečne strane u postupku. Ako se uzme u obzir da navodi svjedoka koje je saslušao sud prema apelantovom prijedlogu nisu uzeti u obzir, temeljenje odluke samo na jednome dokaznome sredstvu, nalazu Srijeda, 9.4.2008. i mišljenju vještaka prometne struke, predstavlja povredu načela kontradiktornosti i prava na pravičan postupak. U načelu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u nazočnosti optuženoga, na javnoj raspravi, sa mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 78). 28. U konkretnome slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da apelant u predmetnome prekršajnome postupku nije imao prigodu suprotstaviti se sa svojim navodima argumentima druge strane. Naime, prvostupanjski je sud činjenično stanje u postupku ustvrdio na temelju apelantovog saslušanja i nalaza vještaka prometne struke, što je prihvatio i drugostupanjski sud, ne vodeći pri tomu računa da je apelant onemogućen da se izjasni na nalaz i mišljenja vještaka prometne struke, uslijed čega bi mogao isticati svoje argumente i suprotstaviti ih argumentima optužbe iz prekršajne prijave, a posebice imajući u vidu i činjenicu da su nalaz i mišljenja vještaka prometne struke bazirani na navodima prekršajne prijave protiv apelanta. Iz tijeka prekršajnoga postupka nije vidljivo da je sud provodio još neke dokaze kao što su uviđaj, saslušanje drugih svjedoka i drugo. Osim toga, neprijeporna je i činjenica da apelantu nije dana mogućnost da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka prometne struke. Njegov nalaz mu nije dostavljen na izjašnjenje, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao dati eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zaključuje da u provedenome postupku apelantu nije bilo omogućeno sudjelovanje u raspravi u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje na kojoj bi bio u mogućnosti iznijeti svoju obranu i svoje argumente suprotstaviti navodima oprečne strane. Ustavni sud ne može prihvatiti navode drugostupanjskoga suda čija se bit svodi na tvrdnje da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo relevantne dokaze koji nisu proturječni glede ustvrđivanja odlučnih činjenica na temelju kojih je izveo pravilan zaključak glede postojanje prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Ustavni sud naglašava kako smatra da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan postupak radi boljega razjašnjenja stvari, i da on omogućuje provedbu više neovisnih dokaza radi istinitoga i potpunoga ustvrđenja, kao i obvezu da sa jednakom brižljivošću ispita, kako okolnosti koje terete okrivljenoga, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. 29. Zadaća Ustavnog je suda ukazati na obvezu poštivanja načela koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Prema tomu, čl. II/1. i II/2. Ustava Bosne i Hercegovine ustvrđuju obvezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima osigura najviši stupanj poštivanja međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te da odredbe Europske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje je ustvrđeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "ustvrđuje utemeljenost kaznene optužbe" kao što je bilo u konkretnome predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obvezu provedbe kontradiktornoga postupka koja se mora poštivati kada se radi o redovitome prekršajnome postupku, jer se i u tom postupku ustvrđuje "utemeljenost kaznene optužbe". 30. Na temelju svega navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnome slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. (c) i (d) Europske konvencije. VIII. Zaključak 31. U konkretnome slučaju, neprijeporno je ustvrđeno da je određeno i provedeno vještačenje sudskoga vještaka prometne struke, a da apelantu nije dana prigoda da se izjasni o vještačenju, a to vještačenje se temelji na navodima oprečne strane o kojima apelant nije imao mogućnost izjasniti se, pa Ustavni sud zaključuje da je u ovome slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 3. toč. (c) i (d) Europske konvencije. 1 Broj 18 – Strana 129 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 32. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 991/06, rješavajući apelaciju Azema Đekića, na osnovu člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Azema Đekića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Okružnog suda u Bijeqini broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine. Predmet se vraća Okružnom sudu u Bijeqini koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 st. 1 i 3 c) i d) Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Okružnom sudu u Bijeqini da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Azem Đekić (u daqnjem tekstu: apelant) iz Janje, opština Bijeqina, podnio je 31. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješewa Okružnog suda u Bijeqini (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine i Rješewa Suda za prekršaje Bijeqina (u daqnjem tekstu: Sud za prekršaje) broj IX -7644/03 od 24. oktobra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda je 13. aprila 2006. godine, a od Suda za prekršaje 26. decembra 2007. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 21. aprila 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Sud za prekršaje 18. januara 2008. godine. Broj 18 – Strana 130 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 9.4.2008. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Suda za prekršaje su 31. januara 2008. godine dostavljeni apelantu. proglasio krivim i kaznio shodno zakonu, pri čemu je, u smislu odredbi Zakona o prekršajima, cijenio sve okolnosti konkretnog prekršaja. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Rješenjem Suda za prekršaje broj IX -7644/03 od 24. oktobra 2005. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je 5. decembra 2003. godine u 14,00 časova u Kosovskoj ulici, u Jawi, upravljajući automobilom marke "Pasat", registarski broj 328-M-179, i krećući se prema centru Janje, pored kuće broj 72, izvršio radnju skretawa ulijevo u sporedni sokak, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može da izvrši bezbjedno za sebe i ostale učesnike u saobraćaju. U momentu kad ga je već preticao automobil marke " Ford Fiesta ", registarski broj 210-T-094, kojim je upravljao D. M, okrivljeni apelant je predwim lijevim dijelom vozila " Pasat " ostvario kontakt sa predwom desnom stranom vozila " Ford Fiesta ", zbog čega je na vozilima nastala šteta. Shodno rješenju koje je navedeno, ovim postupkom apelant je učinio prekršaj iz člana 38 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daqnjem tekstu: ZOOBS) kažwiv shodno članu 227 stav 1 tačka 4, te primjenom navedenih propisa i člana 25 Zakona o prekršajima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 KM, uz plaćanje troškova postupka, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješewa pod prijetwom prinudnog izvršewa. 7. U obrazloženju prvostepenog rješewa navedeno je da je Policijska stanica Bijeqina, aktom broj 12-01/2-221-3591 od 8. decembra 2005. godine, podnijela zahtjev da se pokrene prekršajni postupak protiv apelanta. Apelant je priznao da je navedenog dana upravljao navedenim vozilom i da je došlo do prekršaja koji je opisan u obrazloženju prvostepenog rješewa. Sud je, dalje, u obrazloženju naveo da je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.X, koje je predložila odbrana, izvršio vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke, izvršio uvid u ostali dio spisa, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stawa smatrao da je apelant učinio djelo prekršaja za koji se tereti. Sud je dokaze koji su sprovedeni cijenio tako što nije prihvatio navode svjedoka odbrane, a u cijelosti je vjerovao nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke C. L, te je zakqučio da je apelant u vrijeme i na mjestu koje je navedeno u izreci rješewa upravljao predmetnim motornim vozilom, i načinio prekršaj koji je opisan. Apelantovu odbranu sud je u cijelosti odbio kao neosnovanu i neuvjerqivu, smatrajući da je smišljena radi izbjegavawa prekršajne odgovornosti. Sud je zakqučio da je apelantova odgovornost u potpunosti dokazana, odnosno da se u apelantovim radwama koje su opisane stiču sva bitna obilježja prekršaja iz člana 38 ZOOBS-a, te je apelanta proglasio krivim i izrekao mu kaznu koja je navedena, pri čemu je cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, nalazeći da se apelant, nakon učinjenog prekršaja, korektno ponašao, a da otežavajućih okolnosti nije bilo. 8. Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Pžp-06-000 003 od 23. januara 2006. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Suda za prekršaje. U obrazloženju rješewa Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni prigovor koji se odnosio na činjenično stanje koje je pogrešno utvrđeno zbog toga što je, shodno mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud u toku dokaznog postupka utvrdio neophodne činjenice i izveo sve potrebne dokaze, a u obrazloženju rješewa dao valjane i potpune razloge za svoju odluku koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Okružni sud je zakqučio da je prvostepeni sud imao dovoqno osnova za izvođenje zakqučka o apelantovoj odgovornosti, i u objektivnom i u subjektivnom smislu, pa ga je u tom smislu i IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelant smatra da mu je rješewima koja su osporena povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelant vidi u tome što sudovi nisu uzeli u obzir izjave svjedoka odbrane čijim iskazima nije poklonjena odgovarajuća pažwa, a kao osnovu za kažwavanje sud je iskqučivo uzeo nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke "koji je potpuno stao na drugu stranu u postupku" ne dajući, shodno apelantovom mišljenju, objektivan i stručan nalaz i mišljenje o učinjenom prekršaju. Apelant je naveo da mu nikad nisu dostavljeni vještakov nalaz i mišljenje da se o wima izjasni, tako da su mu na taj način uskraćena osnovna prava na odbranu usljed čega su povrijeđeni zakonski propisi koji se primjenjuju u Republici Srpskoj, odnosno pravo na pravičan postupak. Na kraju, apelant navodi da je prvostepeni sud odluku o njegovoj krivičnoj odgovornosti zasnovao iskqučivo na prekršajnoj prijavi organa MUP-a, te nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, što ga je opet dovelo do pogrešnog zakqučka da je on prouzrokovao saobraćajnu nesreću tako što ga je proglasio krivim, s obzirom na to da nije cijenio njegove dokaze koje je ponudio, naročito iskaze svjedoka koji su sa wim bili u vozilu. b) Odgovor na apelaciju 10. Sud za prekršaje je u odgovoru na apelaciju naveo da u toku postupka nije bilo kršewa prava koja su navedena u apelaciji koja su zagarantovana članom II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije, kao i zakonskim propisima. Predmetni postupak je sproveden u skladu sa odredbama ovih akata, predmetno vještačenje određeno je na predlog samog okrivljenog, a Sud za prekršaje je svoju odluku zasnovao na dokazima koji su izvedeni u toku prekršajnog postupka. 11. Shodno ocjeni Okružnog suda, koja je istaknuta u odgovoru na apelaciju, rješewima koja su osporena nije povrijeđeno ni jedno od apelantovih ustavnih prava, niti prava koja apelantu pripadaju shodno odredbama Zakona o prekršajima RS. V. Relevantni propisi 12. U Zakonu o prekršajima RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 47/01 i 96/03) relevantne odredbe glase: "Član 73 Sud koji vodi prekršajni postupak dužan jeda istinito i potpuno utvrdi činjenice koje su od važnosti za donošenje rješewa o prekršaju. On je dužan da sa jednakom brižqivošću ispita kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. Član 75 Prekršajni postupak vodi se brzo i kratko, ali tako da se to ne odražava na pravilnost i zakonitost odluke koju treba donijeti. Dokazivanje u prekršajnom postupku ograničiće se samo na činjenice koje su bitne za utvrđivanje materijalne istine. Član 179 Okrivljeni može da bude suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se wihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će da se ispitaju o svakoj okolnosti u kojoj se wihovi iskazi ne slažu i wihovi odgovori će da se unesu u zapisnik. Član 190 Ako je za utvrđivanje ili za ocjewivanje neke važne činjenice neophodno stručno znanje kojim ne raspolaže sud Broj 18 – Strana 132 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03). 25. Uvidom u dokumentaciju koja je priložena u konkretnom predmetu Ustavni sud je utvrdio da je Sud za prekršaje apelanta proglasio krivim za prekršaj iz člana 38 ZOOBS-a koji je kažwiv shodno članu 227 stav 1 tačka 4, te primjenom propisa koji su navedeni i člana 25 Zakona o prekršajima apelanta kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100 KM. Apelant je u prvostepenom postupku usmeno saslušan u vezi sa kritičnim događajem. Nakon toga, sud je saslušao svjedoke H.M, D.F. i K.X, koje je predložio apelant, i izvršio neophodno vještačenje uz pomoć vještaka saobraćajne struke. Svi svjedoci su dali saglasne izjave o tome pod kojim okolnostima je došlo do prekršaja, što sud nije prihvatio. Protiv prvostepenog rješewa apelant je izjavio žalbu u kojoj je predlagao da sud ukine rješenje koje je osporeno i oslobodi ga prekršajne odgovornosti, budući da njegova krivica nije dokazana, jer je bezbjedno i na vrijeme skrenuo u sporednu ulicu, a samo mjesto kontakta je bilo na početku te ulice kad je apelantovo vozilo već ulazilo u tu ulicu napuštajući glavnu cestu. Sudovi nisu uvažili apelantov predlog da mu se da mogućnost da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka, već je odbio apelantovu žalbu, utvrdivši da je pravilno utvrđeno činjenično stanje u sprovedenom dokaznom postupku i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. 26. U vezi sa navedenim, Ustavni sud konstatuje da važan elemenat zahtjeva pravičnog suđewa predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom ("jednakost oružja"). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za qudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora da bude data razumna mogućnost da izlažu svoj predmet, ukqučujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za qudska prava, Dombo B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Za krivične predmete, gdje sam karakter postupka podrazumijeva fundamentalnu nejednakost strana, ovaj princip "jednakosti pred sudom" čak je važniji, a primjenjuje se, mada u mawoj mjeri, i na upravne postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Feldbrugge protiv Holandije, presuda od 29. maja 1986. godine, serija A, broj 99, str. 17). Ovaj princip može da igra važnu ulogu u svakoj fazi postupka i u vezi sa mnogo pitawa. Princip "jednakosti pred sudom" podrazumijeva da strane moraju da imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljewa suda (vidi Evropska komisija za qudska prava, Lynas protiv Švajcarske, Odluka od 6. oktobra 1976. godine, broj 7317/75, Yearbook XX, 1977. godine, str. 412, st. 444-446). Svakoj strani mora da se da prilika da se suprotstavi argumentima koje je izložila druga strana. Dakle, sud je obavezan da obezbijedi poštovanje principa ravnopravnosti stranaka u postupku, što znači da svaka strana mora da ima razumnu mogućnost da iznese svoje argumente u uslovima koji je neće dovesti u značajno nepovoqniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Evropski sud za qudska prava je utvrdio da: "Strana u postupku mora da ima mogućnost da se upozna sa dokazima koji su predočeni sudu, isto kao i mogućnost da daje komentare o wihovom postojanju, sadržaju i da prigovara autentičnost, sve na prikladan način i u odgovarajućem vremenskom roku, a ako je potrebno, u pismenoj formi i unaprijed" (vidi Evropski sud za qudska prava, Krcmár i drugi protiv Češke Republike, presuda od 3. aprila 2000. godine). 27. Ustavni sud, dalje, konstatuje da je pravo da se okrivljeni izjasni o navodima druge strane, pogotovo o nalazu i ocjeni mišljewa vještaka, kad je ono jedino dokazno sredstvo na kojem se zasniva odluka o kazni, tijesno povezano sa pravom jednake dostupnosti pravnim sredstvima, odnosno Srijeda, 9.4.2008. ravnopravnošću stranaka. Opšti princip je, shodno tome, da optuženim licima mora da bude dozvoljeno da predlažu pribavljanje i drugih dokaznih sredstava, kao i da se u kontradiktornom postupku izjašwavaju o navodima suprotne strane u postupku. Ako se uzme u obzir da navodi svjedoka koje je saslušao sud shodno apelantovom predlogu nisu uzeti u obzir, zasnivanje odluke samo na jednom dokaznom sredstvu, nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, predstavlja povredu principa kontradiktornosti i prava na pravičan postupak. U principu, svi dokazi na koje se oslawa optužnica trebaju da budu izvedeni u prisustvu optuženog, na javnoj raspravi, sa mogućnošću da se iznesu kontraargumenti (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). 28. U konkretnom slučaju, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatuje da apelant u predmetnom prekršajnom postupku nije imao priliku da se suprotstavi sa svojim navodima argumentima druge strane. Naime, prvostepeni sud je činjenično stanje u postupku utvrdio na osnovu apelantovog saslušawa i nalaza vještaka saobraćajne struke, što je prihvatio i drugostepeni sud, ne vodeći pri tome računa da je apelant onemogućen da se izjasni na nalaz i mišljewa vještaka saobraćajne struke, usljed čega bi mogao da ističe svoje argumente i da ih suprotstavi argumentima optužbe iz prekršajne prijave, a posebno imajući u vidu i činjenicu da su nalaz i mišljewa vještaka saobraćajne struke bazirani na navodima prekršajne prijave protiv apelanta. Iz toka prekršajnog postupka nije vidqivo da je sud sprovodio još neke dokaze kao što su uviđaj, saslušanje drugih svjedoka i drugo. Sem toga, nesporna je i činjenica da apelantu nije data mogućnost da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke. Wegov nalaz mu nije dostavljen na izjašnjenje, niti mu je ostavljeno vrijeme da bi mogao da da eventualne primjedbe na njega. Ustavni sud zakqučuje da u postupku koji je sproveden apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje u raspravi u odnosu na navedeni nalaz i mišljenje na kojoj bi bio u mogućnosti da iznese svoju odbranu i da svoje argumente suprotstavi navodima suprotne strane. Ustavni sud ne može da prihvati navode drugostepenog suda čija se suština svodi na tvrdnje da je prvostepeni sud u toku postupka sproveo relevantne dokaze koji nisu protivrječni u pogledu utvrđivawa odlučnih činjenica na osnovu kojih je izveo pravilan zakqučak u pogledu postojanje prekršaja i apelantove prekršajne odgovornosti. Ustavni sud naglašava kako smatra da je upravo odredbama Zakona o prekršajima propisan postupak radi boljeg razjašnjenja stvari, i da on omogućava sprovođenje više nezavisnih dokaza radi istinitog i potpunog utvrđewa, kao i obavezu da sa jednakom brižqivošću ispita, kako okolnosti koje terete okrivljenog, tako i okolnosti koje mu idu u prilog. 29. Zadatak Ustavnog suda je da ukaže na obavezu poštovawa principa koje propisuje Ustav Bosne i Hercegovine kao najviši pravni akt u državi. Shodno tome, čl. II /1 i II /2 Ustava Bosne i Hercegovine utvrđuju obavezu Bosne i Hercegovine da svojim građanima obezbijedi najviši stepen poštovawa međunarodno priznatih qudskih prava i osnovnih sloboda, te da odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad svim ostalim zakonima. Pravo na pravično suđenje utvrđeno je Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ono se primjenjuje na sve slučajeve u kojim se "utvrđuje osnovanost krivične optužbe" kao što je bilo u konkretnom predmetu. Pravo na pravično suđenje sadrži i obavezu da se sprovodi kontradiktorni postupak koji mora da se poštuje kad se radi o redovnom prekršajnom postupku, jer se i u tom postupku utvrđuje "osnovanost krivične optužbe". 30. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c) i d) Evropske konvencije. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII. Zakqučak 31. U konkretnom slučaju, nesporno je utvrđeno da je određeno i sprovedeno vještačenje sudskog vještaka saobraćajne struke, a da apelantu nije data prilika da se izjasni o vještačenju, a to vještačenje se zasniva na navodima suprotne strane o kojima apelant nije imao mogućnost da se izjasni, pa Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II /3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tač. c) i d) Evropske konvencije. 32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Shodno članu VI /4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1107/06, rješavajući apelaciju Radovana i Smilje Milanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Radovana i Smilje Milanović. Utvrđuje se povreda prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da hitno i bez daljnjeg odgađanja, u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti bliskog srodnika apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja se na provođenje Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem postupanja prema ovoj odluci. Odbacuje se apelacija Radovana i Smilje Milanović podnesena radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tokom njihovog boravka u zarobljeništvu za vrijeme rata kao 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 133 nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Radovan i Smilja Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa njihova kćerka Ranka Dabić iz Banje Luke, podnijeli su 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprocesuiranja nasilne smrti njihovog sina Vladimira Milanovića i zbog torture kojoj su bili izloženi za vrijeme boravka u logoru na području općine Visoko tokom rata, a koja je ostavila trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta apelanata. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. augusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od JKP "Gradska groblja" Visoko (u daljnjem tekstu: nadležno pravno lice) 27. decembra 2007. godine. 3. Kantonalno tužilaštvo dostavilo je odgovor 24. septembra 2007. godine, a nadležno pravno lice 8. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužilaštva dostavljen je apelantima 30. novembra 2007. godine, a odgovor nadležnog pravnog lica 12. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti navode da je 20. juna 1992. godine na području općine Visoko njihov sin Vladimir Milanović ubijen kao civil, u prisustvu više svjedoka. Navode da je njihov sin bio ranjen u leđa puščanim metkom, a da su tri svjedoka, koji su pokušali da mu pomognu, brutalno pretučeni, vezani žicom i odvedeni u logor. Tom prilikom i apelanti su zarobljeni i odvedeni u logor, gdje su fizički i psihički maltretirani, izgladnjivani i pri tome im je uskraćivana medicinska pomoć, što je uzrokovalo trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta. 7. Nadležno pravno lice je 21. juna 1992. godine mrtvo tijelo sina apelanata preuzelo u Područnoj ambulanti Moštre Doma zdravlja u Visokom. Tom prilikom je ljekar-mrtvozornik sačinio obdukcioni zapisnik broj 44-SP/92 od 21. juna 1992. godine u kojem je ljekarskom dijagnozom utvrđeno da je "smrt nasilna" i da je "najvjerovatnije ubilačka". Sahrana mrtvog tijela je izvršena 24. juna 1992. godine. 8. Apelantica je 20. januara 1996. godine nadležnom pravnom licu podnijela pismeni zahtjev za ekshumaciju posmrtnih ostataka sina Vladimira Milanovića. 9. Po prethodno pribavljenoj saglasnosti nadležnog pravnog lica, posmrtni ostaci sina apelanata ekshumirani su na groblju u Visokom 6. februara 1996. godine. Apelanti navode da je njegovo tijelo bilo zakopano u jednoj kesi, a da je lobanja bila odvojena od tijela i zamotana u čaršaf. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da su izloženi nehumanom tretmanu i velikoj duševnoj patnji zbog nasilne smrti njihovog sina povodom koje nadležne vlasti nisu pokrenule istragu i utvrdile okolnosti pod kojima se to desilo, niti su lica odgovorna za to otkrivena i kažnjena. Apelanti navode da su tokom zarobljeništva bili izloženi velikom fizičkom i psihičkom bolu, Broj 18 – Strana 134 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH surovom maltretiranju i torturi zbog kojih imaju trajne posljedice, pogoršano zdravstveno stanje i invaliditet. Smatraju da je javna vlast neprovođenjem istrage povodom nasilne smrti njihovog sina prekršila svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život njihovog bliskog srodnika iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da je provjerena službena evidencija, te da je utvrđeno da povodom ubistva sina apelanata, koje se, navodno, desilo 20. juna 1992. godine, nema nikakvih podataka o tome da je predmet zaprimljen, odnosno procesuiran od tog tužilaštva, a da ni u PU Visoko nije evidentiran sporni događaj, niti je bilo prijave o tom ubistvu. 12. Nadležno pravno lice u svom odgovoru ističe da je kao javno preduzeće 1984. godine osnovano aktom tadašnje Skupštine općine Visoko za vršenje pogrebne djelatnosti, kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U odgovoru se, također, ističe da od dana osnivanja pa do danas ovo preduzeće vrši svoju osnovnu, pogrebnu djelatnost, koja, između ostalog, uključuje preuzimanje, prevoz i sahranjivanje umrlih lica bez obzira na uzroke smrti, kao i organizaciju i vršenje mrtvozorničke službe na teritoriji općine Visoko. Nadležno pravno lice je detaljno opisalo preduzete radnje od prijema mrtvog tijela sina apelanata do njegove ekshumacije i izdavanja odobrenja za prenos posmrtnih ostataka radi sahrane u Bijeljini, priloživši pri tome kopiju relevantne dokumentacije. Nadležno pravno lice je posebno ukazalo na to da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala službena lica nadležnih istražnih organa. Nadležno pravno lice je u svom odgovoru na apelaciju ukazalo da Ustavni sud ima mogućnost da se obrati nadležnim istražnim organima za one radnje i podatke koji nisu u nadležnosti, djelokrugu poslova i opisu rada ovog preduzeća. V. Relevantni propisi 13. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 18. Javni tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Član 148. (1) Svi državni organi, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obaviješteni ili za koje saznaju na koji drugi način." 14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 16. Nadležni tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Član 140. (1) Odgovorni dužnosnici državnog organa, Ombudsmana Federacije, javnog preduzeća i javne ustanove dužni su prijaviti krivična djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su izviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način." 15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 18. Srijeda, 9.4.2008. Tužilac je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano. Član 228. (1) Službena i odgovorna lica u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama dužna su da prijave krivična djela o kojima su obaviještena ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima službeno ili odgovorno lice će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili kojima je učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će o tome, bez odgađanja, ovlašteno službeno lice ili tužilaštvo." 16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Nezastarivost krivičnih djela genocida i ratnih zločina Član 126. Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida i ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu ova zastarjelost ne može nastupiti." 17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazne Član 19. Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može nastupiti. " VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog neprocesuiranja događaja koji su se desili tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije slijedi da se apelanti, u jednom dijelu apelacije, žale na propust nadležnih organa javne vlasti da provedu službenu istragu kojom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt njihovog bliskog srodnika koja se desila tokom ratnih djelovanja. 20. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se njegova nadležnost ratione temporis odnosi na akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da ima nadležnost da preispita takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 21. Evropski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga samo posljednji dio može biti predmet žalbenih navoda (vidi, Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost kada su u pitanju navodi o povredi ljudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi porodica nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi, Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH/01/8365 i drugi, tačka 169). Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 22. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt člana njihove porodice, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Takva istraga do sada nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom pogledu razmatra ovu apelaciju. 23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 25. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i djelotvorni kako bi osigurali ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer, u suprotnom, ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. augusta 1996, Izvještaji 1996-IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju (ibid., stav 67). 26. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, prema članu 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, osigurati prava definirana Evropskom konvencijom, a, prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da osigura djelotvoran pravni lijek pred domaćim organima vlasti. 27. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za smrt njihovog najbližeg srodnika, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Ustavni sud ponovo napominje da, prema članu 13. Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da osigura efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. Navedenu pozitivnu obavezu države da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u vezu sa činjenicama koje nedvosmisleno upućuju na to da je u predmetnom slučaju smrt srodnika apelanata nastupila nasilno, tj. da nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt srodnika apelanata upućuju decidirane izjave apelanata u pogledu toga da je njihov sin ranjen puščanim metkom u prisustvu više svjedoka, da su svjedoci ranjavanja bili spriječeni da mu ukažu pomoć i da je pri ekshumaciji lobanja bila odvojena od trupa. 28. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi gonjenja mogli doći do informacija (dokaza) o nasilnoj smrti srodnika apelanata i pokrenuti službenu istragu o tome. Međutim, iz odgovora na apelaciju slijedi da službena istraga u predmetom slučaju nasilne smrti nije pokrenuta, što Ustavni sud navodi na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek na osnovu kojeg bi se izvršila nezavisna istraga o smrti člana njihove porodice. 29. Osim navedenog, Ustavni sud se poziva na vlastiti stav iz Odluke broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, kada je Ustavni sud u identičnoj situaciji zaključio da apelanti, kao srodnici nestalih i ubijenih lica za vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, nisu imali na raspolaganju Broj 18 – Strana 135 djelotvoran pravni lijek kojim bi im se garantirala efikasna i nepristrana istraga o okolnostima smrti njihovih srodnika i utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju apelante treba osloboditi obaveze da iscrpljuju pravne lijekove u dijelu apelacije koji se odnosi na neprocesuiranje nasilne smrti njihovog sina i predmetnu apelaciju proglasiti dopustivom povodom tog pitanja. 30. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, koje je uzrokovano boravkom apelanata u logoru za vrijeme rata, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;" 31. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da apelanti povodom svog boravka u logoru nisu pokrenuli nikakav postupak radi naknade štete, u skladu sa pozitivnim propisima, kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet osporavanja pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. 32. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija je u ovom dijelu nedopustiva. VII. Meritum 33. Apelanti navode da im je, zbog neprovođenja istrage povodom nasilne smrti njihovog sina, te zbog psihičke patnje koju usljed toga trpe, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Pravo na život 34. Apelanti se žale na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u provođenju istrage povodom nasilne smrti njihovog sina. Osim toga, apelanti ističu da je time povrijeđeno njihovo pravo sadržano u članu 2. Evropske konvencije kao najbližih srodnika, odnosno roditelja mrtvog lica. 35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) a) Pravo na život; " 36. Član 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom Š...Ć." Broj 18 – Strana 136 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 37. Ustavni sud, međutim, podsjeća na činjenicu da je usvajanjem Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju pravo na život ojačano. Naime, relevantne odredbe Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glase: "Član 1. Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut. Član 2. Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Vijeća Evrope o odgovarajućim odredbama toga zakona." 38. Ustavni sud zaključuje da je, prema članu 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, smrtna kazna zabranjena i ukinuta. 39. Međutim, i prema članu 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2. stav 1. Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do "nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen" (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage "je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život"(ibid.), "ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ', a tom obavezom se ne nameće ishod, već sredstvo' " (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. Evropske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50). 40. Obaveza da se provede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljeno da su umiješani zastupnici države (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998. godine, tačka 100). U skladu sa stavom iz odluke Evropske komisije za ljudska prava u predmetu Dujardin protiv Francuske od 2. septembra 1991. godine (Evropska komisija za ljudska prava, broj 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236), postoji pozitivna obaveza države, prema članu 2. Evropske konvencije, da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života (ibid., tačka 51). 41. Dom za ljudska prava, podržavajući navedenu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio je da činjenica da nije bila utvrđena odgovornost javne vlasti u nestanku i smrti sina podnosilaca prijave ne oslobađa javnu vlast pozitivne obaveze da provede djelotvornu istragu kako bi, prema članu 2. Evropske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003. godine, CH/98/668, tačka 78). 42. Ustavni sud zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2. Evropske Srijeda, 9.4.2008. konvencije zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001. godine) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). Također, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio je da su povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoljili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke, kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine). 43. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti, kao bliski srodnici ubijenog lica za koje je ljekar-mrtvozornik pri prijemu i pregledu mrtvog tijela utvrdio da je njegova smrt nastupila nasilno, ovlašteni da zahtijevaju od javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život njihovog sina sadržanu u članu II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Evropske konvencije. Neprocesuiranje nasilne smrti bliskog srodnika apelanata otvara pitanje mogućeg kršenja navedenog ustavnog prava. Ustavni sud naglašava da obaveza da se zaštiti pravo na život, prema članu 2. Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je sin apelanata ubijen upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život prema članu 2. Evropske konvencije. 44. Iz odgovora na apelaciju nadležnog pravnog lica, kao i dokumentacije priložene uz taj odgovor Ustavni sud zapaža da je pri preuzimanju mrtvog tijela srodnika apelanata ljekarmrtvozornik utvrdio da je riječ o nasilnoj, najvjerovatnije ubilačkoj smrti, te da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala službena lica nadležnih istražnih organa. Nasuprot ovim navodima, Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da ni Kantonalno tužilaštvo, a ni PU Visoko u službenoj evidenciji nemaju evidentiran sporni događaj, niti su preduzeli bilo kakvu radnju povodom njega. Dakle, evidentno je da je u konkretnom slučaju javna vlast propustila da preduzme zakonom propisane mjere, bilo da nadležno pravno lice obavijesti i pozove nadležne istražne organe da prisustvuju mrtvozorničkom pregledu tijela srodnika apelanata koji je stradao nasilnom smrću, bilo da nadležni istražni organi registriraju takvu eventualnu obavijest, pristupe pregledu i preduzmu odgovarajuće mjere i istražne radnje. 45. Također, Ustavni sud zapaža da nadležno pravno lice nije ispunilo svoju zakonsku obavezu, budući da niti navodi, niti nudi dokaze da je o nasilnoj smrti sina apelanata obavijestilo nadležne istražne organe prvobitno pri prijemu i mrtvozorničkom pregledu, a nadležno pravno lice ponovno je propustilo da to učini pri ekshumaciji posmrtnih ostataka srodnika apelanata, obavljenoj po odobrenju i u organizaciji nadležnog pravnog lica. Uprkos vlastitoj relevantnoj dokumentaciji kojom je evidentirana nasilna smrt bliskog srodnika apelanata, te navodnom izgledu i položaju posmrtnih ostataka navedenog lica, nadležno pravno lice u konkretnom slučaju propustilo je da preduzme neophodne mjere i o navedenim okolnostima koje ukazuju da je riječ o nasilnoj, ubilačkoj smrti obavijesti organe gonjenja, kako je propisano u sva tri zakona o krivičnom postupku koji su bili na snazi u relevantnom periodu, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom da prijavi krivična djela i zaštiti život srodnika apelanata u smislu člana 2. Evropske konvencije. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su propustom organa javne vlasti da ispune pozitivnu obavezu da zaštite život srodnika apelanata povrijeđeni član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku 47. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Član 3. Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 48. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste da li se može patnja, koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu povodom nasilne smrti njihovog bliskog srodnika, odnosno to što oni o tome nemaju nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3. Evropske konvencije. 49. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ukazao na značaj koji se daje članu 3. u Evropskoj konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite ljudskih prava. Ukazano je na to da je član 3. dat u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. Naglašeno je da, nasuprot čl. 8. do 11. Evropske konvencije, koji u drugom stavu sadrže restriktivnu klauzulu, član 3. ne sadrži drugi stav kojim bi se odredile okolnosti koje dopuštaju ograničenje ovog prava. Prema tome, zaključeno je da u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja data zakonom. Neuvjetovanost člana 3, također, znači da, u smislu Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela koja krše ovaj član. 50. Osim toga, član 3. Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Član 3. Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, član 3. Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja. 51. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Evropskoj konvenciji već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Veliki broj međunarodnih normi je usvojen s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, naprimjer, od člana 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine ("Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju") do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Osim Evropske konvencije, većina država članica Vijeća Evrope je istovremeno i strana u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1966. godine (koji članom 7. regulira da: "Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja UN (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine. 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije otvaraju mogućnost da se krši zabrana nehumanog postupanja iz člana 3. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Prilikom razmatranja da li je kažnjavanje ili postupanje bilo "nehumano" u okviru značenja iz člana 3. Evropske konvencije, mora se voditi računa o tome da li je Broj 18 – Strana 137 cilj bio poniziti i degradirati lice koje je u pitanju i da li je ono što je posljedica negativno utjecalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je nespojiv sa članom 3. Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o kršenju člana 3. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. godine). 53. Kao što je prije navedeno, apelanti traže da se o okolnostima nasilne smrti njihovog sina provede službena istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, dajući odgovore na to ko je kriv za smrt njihovog srodnika i kakve će sankcije protiv njih biti preduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je član 3. Evropske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog postupanja" primjenljiv u konkretnom slučaju, te će, stoga, Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno navedeno pravo. 54. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke Ustavni sud je ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. U smislu navedenog zaključka, Ustavni sud će prilikom ispitivanja da li su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, usljed neprovođenja službene istrage o nasilnoj smrti njihovog srodnika, morati da vodi računa i o relevantnim elementima: "o bliskosti porodične veze"; "odnosima roditelj-dijete"; "stepenu do kojeg je član porodice bio svjedok predmetnog događaja"; "uključenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestalom licu"; "načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite" koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine). 55. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u najbližem srodstvu sa licem kod kojeg je nastupila nasilna smrt. Činjenica da su nasilno razdvojeni od svog najbližeg člana porodice, neizvjesnost u pogledu njegove sudbine a, zatim, vijest da je mrtav i da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani, prema mišljenju Ustavnog suda, morale su da ostave duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te da kod njih izazovu veliku patnju. Ustavni sud je već konstatirao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidljivo je da su apelanti bili nasilno razdvojeni od svojih najbližih u vrijeme zarobljeništva i ranjavanja njihovog sina, zatim, da su prikupljali ostale podatke koji bi im mogli pomoći da saznaju šta se desilo sa njihovim sinom. Na kraju, kada konačno nije bilo sumnje da sin apelanata više nije živ, te da je život izgubio na nasilan način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tome, odnosno apelantima nisu dostavile bilo kakve informacije o tome iako postoji pozitivna obaveza vlasti da postupaju u tom smislu. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, Cakici protiv Turske, koju Ustavni sud podržava a kojom se utvrđuje da suština ovakvog kršenja prilikom nestanka lica nije toliko u činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stavu vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja, te da rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, tražiti da se direktno prizna kao žrtva ponašanja vlasti. 56. U konkretnom slučaju činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata i da nisu apelantima dostavile informacije o tome, prema mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, nedjelovanje javnih vlasti kod apelanata mora izazvati "osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degradira", što predstavlja nehumano postupanje, koje je zabranjeno članom 3. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležni organi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine bili obavezni da preduzmu razumne korake kako bi se prikupile informacije koje se odnose Broj 18 – Strana 138 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na okolnosti nasilne smrti člana porodice apelanata, što, u prvom redu, podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt člana porodice apelanata i njihovo kažnjavanje u skladu sa zakonom. Međutim, nadležne vlasti u periodu dužem od jedanaeset godina propustile su da preduzmu razumne korake s ciljem otkrivanja lica odgovornih za smrt člana porodice apelanata, te informiranja apelanata o preduzetim mjerama. U tome Ustavni sud i vidi propust da se izvrši pozitivna obaveza javne vlasti, koja se sastoji u tome da se preduzmu razumni koraci s ciljem provođenja nepristrane istrage povodom nasilne smrti člana porodice apelanata, što je izostalo, te dovelo do povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud, pozivajući se pri tome na vlastiti stav o istoj situaciji usvojen u Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, zaključio je da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog neprovođenja službene istrage povodom nestanka i nasilne smrti člana njihove porodice, odnosno nedostavljanja informacija o tome, uslijed čega su povrijeđeni član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije. 57. Ustavni sud naglašava da je za otklanjanje povrede prava iz člana 3. Evropske konvencije posebno važno da Kantonalno tužilaštvo hitno i bez daljnjeg odgađanja provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. VIII. Zaključak 58. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo apelanata na život i zabranu nehumanog postupanja iz člana II/3. a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i člana 3. Evropske konvencije. 59. Na osnovu člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1107/06, rješavajući apelaciju Radovana i Smilje Milanović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineje 1. i 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Radovana i Smilje Milanović. Utvrđuje se povreda prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno članka 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupku iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona da žurno i bez daljnjeg odgađanja, sukladno pozitivnoj obavezi iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno članka 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti bliskoga srodnika apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu članka 64. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja se na provedbu Kantonalnom tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona. Nalaže se Kantonalnom tužiteljstvu Zeničko-dobojskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostave ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu postupanja prema ovoj odluci. Odbacuje se apelacija Radovana i Smilje Milanović podnesena u svrhu naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tijekom njihova boravka u zarobljeništvu za vrijeme rata kao nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Radovan i Smilja Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa njihova kćerka Ranka Dabić iz Banjaluke, podnijeli su 5. travnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprocesuiranja nasilne smrti njihova sina Vladimira Milanovića i zbog torture kojoj su bili izloženi za vrijeme boravka u logoru na području općine Visoko tijekom rata, a koja je ostavila trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta apelanata. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužiteljstva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 28. kolovoza 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od JKP "Gradska groblja" Visoko (u daljnjem tekstu: nadležna pravna osoba) 27. prosinca 2007. godine. 3. Kantonalno tužiteljstvo dostavilo je odgovor 24. rujna 2007. godine, a nadležna pravna osoba 8. siječnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužiteljstva je dostavljen apelantima 30. studenog 2007. godine, a odgovor nadležne pravne osobe 12. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Apelanti navode da je 20. lipnja 1992. godine na području općine Visoko njihov sin Vladimir Milanović ubijen kao civil, u nazočnosti više svjedoka. Navode da je njihov sin bio ranjen u leđa puščanim metkom, a da su tri svjedoka, koji su pokušali pomoći mu, brutalno pretučeni, vezani žicom i odvedeni u logor. Tom prigodom i apelanti su zarobljeni i odvedeni u logor, gdje su fizički i psihički maltretirani, izgladnjivani i pri tomu im je uskraćivana medicinska pomoć, što je prouzročilo trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stanja i invaliditeta. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 7. Nadležna pravna osoba je 21. lipnja 1992. godine mrtvo tijelo sina apelanata preuzela u Područnoj ambulanti Moštre Doma zdravlja u Visokom. Tom prigodom je liječnik-mrtvozornik sačinio obdukcijski zapisnik broj 44-SP/92 od 21. lipnja 1992. godine u kojem je liječničkom dijagnozom utvrđeno da je "smrt nasilna" i da je "najvjerojatnije ubilačka". Sahrana mrtvog tijela je izvršena 24. lipnja 1992. godine. 8. Apelantica je 20. siječnja 1996. godine nadležnoj pravnoj osobi podnijela pismeni zahtjev za ekshumaciju posmrtnih ostataka sina Vladimira Milanovića. 9. Po prethodno pribavljenoj suglasnosti nadležne pravne osobe, posmrtni ostaci sina apelanata su ekshumirani na groblju u Visokom 6. veljače 1996. godine. Apelanti navode da je njegovo tijelo bilo zakopano u jednoj kesi, a da je lubanja bila odvojena od tijela i zamotana u čaršav. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da su izloženi nehumanom tretmanu i velikoj duševnoj patnji zbog nasilne smrti njihova sina glede koje nadležne vlasti nisu pokrenule istragu i utvrdile okolnosti pod kojima se to desilo, niti su osobe odgovorne za to otkrivene i kažnjene. Apelanti navode da su tijekom zarobljeništva bili izloženi velikom fizičkom i psihičkom bolu, surovom maltretiranju i torturi zbog kojih imaju trajne posljedice, pogoršano zdravstveno stanje i invaliditet. Smatraju da je javna vlast neprovedbom istrage glede nasilne smrti njihova sina prekršila svoju pozitivnu obvezu zaštititi život njihova bliska srodnika iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo navodi da je provjeren službeni popis, te da je utvrđeno da glede ubojstva sina apelanata, koje se, navodno, desilo 20. lipnja 1992. godine, nema nikakvih podataka o tomu da je predmet zaprimljen, odnosno procesuiran od toga tužiteljstva, a da ni u PU Visoko nije evidentiran upitni događaj, niti je bilo prijave o tome ubojstvu. 12. Nadležna pravna osoba u svom odgovoru ističe da je kao javno poduzeće 1984. godine utemeljeno aktom tadašnje Skupštine općine Visoko za vršenje pogrebne djelatnosti, kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U odgovoru se, također, ističe da od dana osnutka pa do danas ovo poduzeće vrši svoju osnovnu, pogrebnu djelatnost, koja, između ostalog, uključuje preuzimanje, prijevoz i sahranjivanje umrlih osoba bez obzira na uzroke smrti, kao i organizaciju i vršenje mrtvozorničke službe na teritoriju općine Visoko. Nadležna pravna osoba je detaljno opisala poduzete radnje od primitka mrtvog tijela sina apelanata do njegove ekshumacije i izdavanja odobrenja za prijenos posmrtnih ostataka radi sahrane u Bijeljini, priloživši pri tomu preslik relevantne dokumentacije. Nadležna pravna osoba je posebice ukazala na to da su pregledu mrtvoga tijela za svaki slučaj nasilne smrti u razdoblju 1992-1995. godine bile nazočne službene osobe nadležnih istražnih tijela. Nadležna pravna osoba je u svom odgovoru na apelaciju ukazala da Ustavni sud ima mogućnost obratiti se nadležnim istražnim tijelima za one radnje i podatke koji nisu u nadležnosti, djelokrugu poslova i opisu rada ovog poduzeća. V. Relevantni propisi 13. Zakon o kaznenom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 18. Javni tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Članak 148. Broj 18 – Strana 139 (1) Sva državna tijela, organizacije udruženoga rada i druge samoupravne organizacije i zajednice dužni su prijaviti kaznena djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su obaviješteni ili za koje saznaju na koji drugi način." 14. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 16. Nadležni tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti. Članak 140. (1) Odgovorni dužnosnici državnog tijela, Ombudsmana Federacije, javnog poduzeća i javne ustanove dužni su prijaviti kaznena djela za koja se goni po službenoj dužnosti, o kojima su izviješteni ili za koja saznaju na koji drugi način." 15. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 18. Tužitelj je dužan poduzeti kazneno gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno kazneno djelo, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano. Članak 228. (1) Službene i odgovorne osobe u svim tijelima vlasti u Federaciji, javnim poduzećima i ustanovama dužne su prijaviti kaznena djela o kojima su obaviještene ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima službena ili odgovorna osoba će poduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima je ili kojima je učinjeno kazneno djelo i drugi dokazi o njima i obavijestit će o tomu, bez odgađanja, ovlaštenu službenu osobu ili tužiteljstvo." 16. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Nezastarivost kaznenih djela genocida i ratnih zločina Članak 126. Kazneno gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za kaznena djela genocida i ratnih zločina, kao ni za kaznena djela za koja po međunarodnom pravu ova zastara ne može nastupiti." 17. Kazneni zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Nezastarivost kaznenog gonjenja i izvršenja kazne Članak 19. Kazneno gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za kaznena djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za kaznena djela za koja po međunarodnom pravu zastara ne može nastupiti. " VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog neprocesuiranja događaja koji su se desili tijekom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije slijedi da se apelanti, u jednom dijelu apelacije, žale na propust nadležnih tijela javne vlasti da provedu službenu istragu kojom će se utvrditi okolnosti smrti i tko je odgovoran za smrt njihova bliska srodnika koja se desila tijekom ratnih djelovanja. 20. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se njegova nadležnost ratione temporis odnosi na akte i događaje koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. prosinca 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost razmatrati ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da Broj 18 – Strana 140 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ima nadležnost preispitati takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. prosinca 2003. godine, toč. 36. i 37, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 21. Europski sud za ljudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se apelant žali počeli prije stupanja na snagu Europske konvencije i nastavili se nakon toga samo posljednji dio može biti predmet prizivnih navoda (vidi, Europski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatljivosti od 7. travnja 1993, serija A-328). Slično tomu, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zaključio da ima nadležnost kada su u pitanju navodi o povredi ljudskih prava članova obitelji čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba u dijelu u kojem su se navodne povrede nastavile nakon stupanja na snagu Aneksa 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi obitelji nisu bili službeno obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošenja prijava (vidi, Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. ožujka 2003. godine, CH/01/8365 i drugi, točka 169). 22. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede službena istraga kojom će se utvrditi okolnosti smrti i tko je odgovoran za smrt člana njihove obitelji, te da se krivci kazne sukladno zakonu. Takva istraga do sada nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tome pogledu razmatra ovu apelaciju. 23. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tomu apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje pristojbi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Uporaba takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine). 25. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju biti dostupni i učinkoviti kako bi osigurali ispravak navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora biti dostatno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer, u protivnom, ne bi imali neophodnu pristupačnost i učinkovitost (vidi, Europski sud za ljudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. kolovoza 1996, Izvješća 1996-IV, stavak 66). Drugim riječima, pravilo iscrpljivanja svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti se mora automatski primjenjivati. Mogu postojati posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju (ibid., stavak 67). 26. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da, prema članku 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, osigurati prava definirana Europskom konvencijom, a, prema članku 13. Europske konvencije, postoji pozitivna obveza države osigurati učinkovit pravni lijek pred domaćim tijelima vlasti. 27. U konkretnom slučaju apelanti traže da se provede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i tko je kriv za smrt njihova Srijeda, 9.4.2008. najbližega srodnika, te da se krivci kazne sukladno zakonu. Ustavni sud ponovno napominje da, prema članku 13. Europske konvencije, postoji pozitivna obveza države osigurati efektivni pravni lijek pred domaćim tijelima vlasti. Navedenu pozitivnu obvezu države da osigura efektivni pravni lijek treba dovesti u svezu sa činjenicama koje nedvojbeno upućuju na to da je u predmetnom slučaju smrt srodnika apelanata nastupila nasilno, tj. da nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt srodnika apelanata upućuju decidirane izjave apelanata glede toga da je njihov sin ranjen puščanim metkom u nazočnosti više svjedoka, da su svjedoci ranjavanja bili spriječeni ukazati mu pomoć i da je prigodom ekshumacije lubanja bila odvojena od trupa. 28. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležna tijela gonjenja mogla doći do informacija (dokaza) o nasilnoj smrti srodnika apelanata i pokrenuti službenu istragu o tomu. Međutim, iz odgovora na apelaciju slijedi da službena istraga u predmetom slučaju nasilne smrti nije pokrenuta, što Ustavni sud navodi na zaključak da apelanti nisu imali na raspolaganju učinkovit pravni lijek na temelju kojeg bi se izvršila neovisna istraga o smrti člana njihove obitelji. 29. Osim navedenog, Ustavni sud se poziva na vlastito stajalište iz Odluke broj AP 143/04 od 23. rujna 2005. godine, kada je Ustavni sud u identičnoj situaciji zaključio da apelanti, kao srodnici nestalih i ubijenih osoba za vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, nisu imali na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi im se garantirala efikasna i nepristrana istraga o okolnostima smrti njihovih srodnika i utvrđivanja odgovornosti za to. Stoga, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju apelante treba osloboditi obveze da iscrpljuju pravne lijekove u dijelu apelacije koji se odnosi na neprocesuiranje nasilne smrti njihova sina i predmetnu apelaciju proglasiti dopustivom glede tog pitanja. 30. Međutim, prigodom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, koje je uzrokovano boravkom apelanata u logoru za vrijeme rata, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;" 31. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizlazi da apelanti glede svog boravka u logoru nisu pokrenuli nikakav postupak u svrhu naknade štete, sukladno pozitivnim propisima, kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet pobijanja pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. 32. Prema tomu, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija je u ovom dijelu nedopustiva. VII. Meritum 33. Apelanti navode da im je, zbog neprovedbe istrage glede nasilne smrti njihova sina, te zbog psihičke patnje koju uslijed toga trpe, povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije i pravo na zabranu nehumanog postupanja iz članka II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 3. Europske konvencije. Pravo na život 34. Apelanti se žale na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije zbog toga što nadležna tijela nisu postupala u provedbi istrage glede nasilne smrti njihova sina. Osim toga, apelanti ističu da je time povrijeđeno njihovo pravo sadržano u članku 2. Europske konvencije kao najbližih srodnika, odnosno roditelja mrtve osobe. 35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (a) Pravo na život; " 36. Članak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Nitko ne može biti namjerno lišen života osim prigodom izvršenja smrtne kazne na temelju presude suda, kojom je proglašen krivim za kazneno djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom Š...Ć." 37. Ustavni sud, međutim, podsjeća na činjenicu da je usvajanjem Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju pravo na život ojačano. Naime, relevantne odredbe Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju glase: "Članak 1. Smrtna kazna se ukida. Nitko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut. Članak 2. Država može u svom zakonodavstvu predvidjeti smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili izravne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i sukladno njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog tajnika Vijeća Europe o odgovarajućim odredbama toga zakona." 38. Ustavni sud zaključuje da je, prema članku 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju, smrtna kazna zabranjena i ukinuta. 39. Međutim, i prema članku 2. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da prva rečenica članka 2. stavak 1. Europske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da poduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njezinom jurisdikcijom (vidi, Europski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. lipnja 1998. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1998. godine-III, str. 1403, točka 36). Obveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem učinkovitih odredaba kaznenog zakona odvrati od počinjenja kaznenih djela protiv osoba uz podršku mehanizma za provedbu zakona u svrhu sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba (vidi, Europski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. listopada 1998. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1998. godine-VIII, str. 3159, točka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do "nekog oblika učinkovite zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen" (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. svibnja 2001. godine, točka 111). Najbitniji cilj takve istrage "je da se osigura učinkovita implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život"(ibid.), "ta istraga mora biti učinkovita u smislu da može dovesti Š...Ć do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni ', a tom obvezom se ne nameće 'ishod, već sredstvo' "(ibid., točka 113). Prigodom ispitivanja jesu li ove obveze iz članka 2. Europske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje tijela gonjenja i sudova u relevantnom kaznenom postupku (vidi, primjerice, ibid., toč. 130-136) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Broj 18 – Strana 141 Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 50). 40. Obveza da se provede učinkovita istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljeno da su umiješani zastupnici države (vidi, primjerice, Europski sud za ljudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. rujna 1998. godine, točka 100). Sukladno stajalištu iz odluke Europskog povjerenstva za ljudska prava u predmetu Dujardin protiv Francuske od 2. rujna 1991. godine (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, broj 16734/90, Odluke i izvješća 72, str. 236), postoji pozitivna obveza države, prema članku 2. Europske konvencije, da kazneno goni one koji počine kazneno djelo protiv života (ibid., točka 51). 41. Dom za ljudska prava, podržavajući navedenu jurisprudenciju Europskog suda za ljudska prava, zaključio je da činjenica kako nije bila utvrđena odgovornost javne vlasti u nestanku i smrti sina podnositelja prijave ne oslobađa javnu vlast pozitivne obveze da provede učinkovitu istragu kako bi, prema članku 2. Europske konvencije, zaštitila pravo na život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. srpnja 2003. godine, CH/98/668, točka 78). 42. Ustavni sud zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijene osobe prekršen članak 2. Europske konvencije zato što nije provedena učinkovita istraga u svezi sa smrću te osobe (vidi, primjerice, Akdeniz, presuda od 31. svibnja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. svibnja 2001. godine) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. ožujka 2002. godine, CH/01/6979, točka 61). Također, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnositelj apelacije bio blizak srodnik ubijene osobe, glede čije nasilne smrti nije provedena istraga, zaključio je da su povrijeđeni članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije, jer su državna tijela propustila poduzeti neophodne mjere kojima bi zadovoljila pozitivnu obvezu da zaštite život apelantove kćerke, kao bliska srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. studenoga 2005. godine). 43. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti, kao bliski srodnici ubijene osobe za koju je liječnik-mrtvozornik prigodom prijema i pregleda mrtvog tijela utvrdio da je njezina smrt nastupila nasilno, ovlašteni zahtijevati od javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obvezu da zaštiti život njihova sina sadržanu u članku II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 2. Europske konvencije. Neprocesuiranje nasilne smrti bliskoga srodnika apelanata otvara pitanje mogućeg kršenja navedenog ustavnog prava. Ustavni sud naglašava kako obveza da se zaštiti pravo na život, prema članku 2. Europske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen uporabom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste jesu li nadležna tijela poduzela učinkovitu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdila je li sin apelanata ubijen uporabom sile i, ako jeste, jesu li pokrenula neophodan postupak protiv počinitelja kaznenog djela, kako bi ispunila pozitivnu obvezu da zaštite pravo na život prema članku 2. Europske konvencije. 44. Iz odgovora na apelaciju nadležne pravne osobe, kao i dokumentacije priložene uz taj odgovor Ustavni sud zapaža da je prigodom preuzimanja mrtvog tijela srodnika apelanata liječnikmrtvozornik utvrdio da je riječ o nasilnoj, najvjerojatnije ubilačkoj smrti, te da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u razdoblju 1992-1995. godine bile nazočne službene osobe nadležnih istražnih tijela. Nasuprot ovim navodima, Kantonalno tužiteljstvo u odgovoru na apelaciju navodi da ni Kantonalno tužiteljstvo, a ni PU Visoko u službenom popisu nemaju evidentiran upitni događaj, niti su poduzeli bilo kakvu radnju glede njega. Dakle, evidentno je da je u konkretnom slučaju javna vlast propustila poduzeti zakonom propisane mjere, bilo da nadležna pravna osoba Broj 18 – Strana 142 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obavijesti i pozove nadležna istražna tijela da budu nazočna mrtvozorničkom pregledu tijela srodnika apelanata koji je stradao nasilnom smrću, bilo da nadležna istražna tijela registriraju takvu eventualnu obavijest, pristupe pregledu i poduzmu odgovarajuće mjere i istražne radnje. 45. Također, Ustavni sud zapaža da nadležna pravna osoba nije ispunila svoju zakonsku obvezu, budući da niti navodi, niti nudi dokaze da je o nasilnoj smrti sina apelanata obavijestila nadležna istražna tijela prvobitno prigodom prijema i mrtvozorničkog pregledu, a nadležna pravna osoba ponovno je propustila to učiniti prigodom ekshumacije posmrtnih ostataka srodnika apelanata, obavljene po odobrenju i u organizaciji nadležne pravne osobe. Usprkos vlastitoj relevantnoj dokumentaciji kojom je evidentirana nasilna smrt bliskog srodnika apelanata, te navodnom izgledu i položaju posmrtnih ostataka navedene osobe, nadležna pravna osoba u konkretnom slučaju propustila je poduzeti neophodne mjere i o navedenim okolnostima koje ukazuju da je riječ o nasilnoj, ubilačkoj smrti obavijestiti tijela gonjenja, kako je propisano u sva tri zakona o kaznenom postupku koji su bili na snazi u relevantnom razdoblju, sukladno svojoj pozitivnoj obvezi da prijavi kaznena djela i zaštiti život srodnika apelanata u smislu članka 2. Europske konvencije. 46. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje kako su propustom tijela javne vlasti da ispune pozitivnu obvezu da zaštite život srodnika apelanata povrijeđeni članak II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 2. Europske konvencije. Zabrana podvrgavanja nehumanom postupku 47. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (b) Pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Članak 3. Europske konvencije glasi: "Nitko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju." 48. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizlazi jeste može li se patnja, koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu glede nasilne smrti njihova bliska srodnika, odnosno to što oni o tomu nemaju nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz članka 3. Europske konvencije. 49. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 143/04 od 23. rujna 2005. godine ukazao na značaj koji se daje članku 3. u Europskoj konvenciji, kao i u sustavu međunarodne zaštite ljudskih prava. Ukazano je na to da je članak 3. dan u apsolutnim i nekvalificirajućim terminima. Naglašeno je da, nasuprot čl. 8. do 11. Europske konvencije, koji u drugom stavku sadrže restriktivnu klauzulu, članak 3. ne sadrži drugi stavak kojim bi se odredile okolnosti koje dopuštaju ograničenje ovog prava. Prema tomu, zaključeno je da glede ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničenja dana zakonom. Neuvjetovanost članka 3, također, znači da, u smislu Europske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može postojati opravdanost djela koja krše ovaj članak. 50. Osim toga, članak 3. Europske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne naravi, poput obveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupanja. Članak 3. Europske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehatom ili propustom da se poduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Također, članak 3. Europske konvencije nameće i negativne i pozitivne obveze: to znači obvezu da se suzdrži od određene vrste postupanja, kao i obveze da se poduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima osigurala njihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupanja. 51. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja nije sadržana samo u Europskoj Srijeda, 9.4.2008. konvenciji već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Veliki broj međunarodnih normi je usvojen u svrhu borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, primjerice, od članka 5. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima iz 1948. godine ("Nitko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju") do Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sustavni napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Osim Europske konvencije, većina država članica Vijeća Europe je istodobno i strana u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1966. godine (koji člankom 7. regulira da: "Nitko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju"), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja UN (CAT) iz 1984. godine i Europska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja iz 1987. godine. 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije otvaraju mogućnost da se krši zabrana nehumanog postupanja iz članka 3. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju žrtvu poniziti ili degradirati. Prigodom razmatranja je li kažnjavanje ili postupanje bilo "nehumano" u okviru značenja iz članka 3. Europske konvencije, mora se voditi računa o tomu je li cilj bio poniziti i degradirati osobu koja je u pitanju i je li ono što je posljedica negativno utjecalo na njegovu ili njezinu ličnost na način koji je nespojiv sa člankom 3. Europske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može isključiti nalaze o kršenju članka 3. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. prosinca 1997. godine). 53. Kao što je prije navedeno, apelanti traže da se o okolnostima nasilne smrti njihova sina provede službena istraga i da ih nadležna tijela obavijeste o tomu, dajući odgovore na to tko je kriv za smrt njihova srodnika i kakve će sankcije protiv njih biti poduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je članak 3. Europske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog postupanja" primjenljiv u konkretnom slučaju, te će, stoga, Ustavni sud ispitati je li povrijeđeno navedeno pravo. 54. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke Ustavni sud je ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju žrtvu poniziti ili degradirati. U smislu navedenog zaključka, Ustavni sud će prigodom ispitivanja jesu li apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, uslijed neprovedbe službene istrage o nasilnoj smrti njihova srodnika, morati voditi računa i o relevantnim elementima: "o bliskosti obiteljske veze"; "odnosima roditelj-dijete"; "stupnju do kojeg je član obitelji bio svjedokom predmetnog događaja"; "uključenosti člana obitelji u pokušaje da dobije informacije o nestaloj osobi"; "načinu na koji su tijela vlasti odgovorila na te upite" koje je ustanovio Europski sud za ljudska prava (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cipar protiv Turske, presuda od 10. svibnja 2001. godine). 55. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u najbližem srodstvu sa osobom kod koje je nastupila nasilna smrt. Činjenica da su nasilno razdvojeni od svog najbližeg člana obitelji, neizvjesnost glede njegove sudbine a, potom, vijest da je mrtav i da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani, prema mišljenju Ustavnog suda, morale su ostaviti duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te kod njih izazvati veliku patnju. Ustavni sud je već konstatirao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju žrtvu poniziti ili degradirati. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom situacijom Srijeda, 9.4.2008. apelanata. Naime, iz navoda apelacije je vidljivo da su apelanti bili nasilno razdvojeni od svojih najbližih u vrijeme zarobljeništva i ranjavanja njihova sina, potom, da su prikupljali ostale podatke koji bi im mogli pomoći da saznaju što se desilo sa njihovim sinom. Na koncu, kada konačno nije bilo dvojbe da sin apelanata više nije živ, te da je život izgubio na nasilan način, vlasti nisu pokrenule službenu istragu o tomu, odnosno apelantima nisu dostavile bilo kakve informacije o tomu iako postoji pozitivna obveza vlasti da postupaju u tome smislu. Ustavni sud se poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, Cakici protiv Turske, koju Ustavni sud podržava a kojom se utvrđuje da bit ovakvog kršenja prigodom nestanka osobe nije toliko u činjenici "nestanka" člana obitelji, koliko u reakciji i stajalištu vlasti kada im se ova situacija stavi do znanja, te da rodbina može, osobito glede ovog posljednjeg, tražiti da se izravno prizna kao žrtva ponašanja vlasti. 56. U konkretnom slučaju činjenica da vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana obitelji apelanata i da nisu apelantima dostavile informacije o tomu, prema mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može ostaviti ravnodušnim. Naprotiv, nedjelovanje javnih vlasti kod apelanata mora izazvati "osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju žrtvu poniziti ili degradirati", što predstavlja nehumano postupanje, koje je zabranjeno člankom 3. Europske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležna tijela u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine bila obvezna poduzeti razumne korake kako bi se prikupile informacije koje se odnose na okolnosti nasilne smrti člana obitelji apelanata, što, u prvom redu, podrazumijeva otkrivanje osoba odgovornih za nasilnu smrt člana obitelji apelanata i njihovo kažnjavanje sukladno zakonu. Međutim, nadležne vlasti u razdoblju duljem od jedanaeset godina propustile su poduzeti razumne korake u svrhu otkrivanja osoba odgovornih za smrt člana obitelji apelanata, te informiranja apelanata o poduzetim mjerama. U tome Ustavni sud i vidi propust da se izvrši pozitivna obveza javne vlasti, koja se sastoji u tomu da se poduzmu razumni koraci u svrhu provedbe nepristrane istrage glede nasilne smrti člana obitelji apelanata, što je izostalo, te dovelo do povrede prava iz članka 3. Europske konvencije. Prema tomu, Ustavni sud, pozivajući se pri tomu na vlastito stajalište o istoj situaciji usvojeno u Odluci broj AP 143/04 od 23. rujna 2005. godine, zaključio je da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog neprovedbe službene istrage glede nestanka i nasilne smrti člana njihove obitelji, odnosno nedostavljanja informacija o tomu, uslijed čega su povrijeđeni članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 3. Europske konvencije. 57. Ustavni sud naglašava da je za otklanjanje povrede prava iz članka 3. Europske konvencije posebice važno da Kantonalno tužiteljstvo žurno i bez daljnjeg odgađanja provede istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana obitelji apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. VIII. Zaključak 58. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule službenu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana obitelji apelanata tijekom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tomu dobili nikakve informacije, dostatna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo apelanata na život i zabranu nehumanog postupanja iz članka II/3. (a) i (b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, odnosno članka 1. Protokola broj 6 uz Europsku konvenciju i članka 3. Europske konvencije. 59. Na temelju članka 16. stavak 1. i stavak 4. točka 15, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Broj 18 – Strana 143 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 60. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1107/06, rješavajući apelaciju Radovana i Smilje Milanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Radovana i Smilje Milanović. Utvrđuje se povreda prava na život iz člana II /3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na zabranu podvrgavawa nehumanom postupku iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da hitno i bez daqnjeg odlagawa, u skladu sa pozitivnom obavezom iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno člana 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, sprovede istragu o nestanku i nasilnoj smrti bliskog srodnika apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u smislu člana 64 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavlja se na sprovođenje Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona. Nalaže se Kantonalnom tužilaštvu Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem postupawa prema ovoj odluci. Odbacuje se apelacija Radovana i Smilje Milanović podnesena radi naknade materijalne i nematerijalne štete nastale tokom wihovog boravka u zarobljeništvu za vrijeme rata kao nedozvoljena zbog neiscrpqivawa pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Radovan i Smilja Milanović (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Bijeqine, koje zastupa wihova kćerka Ranka Broj 18 – Strana 144 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Dabić iz Banje Luke, podnijeli su 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprocesuirawa nasilne smrti wihovog sina Vladimira Milanovića i zbog torture kojoj su bili izloženi za vrijeme boravka u logoru na području opštine Visoko tokom rata, a koja je ostavila trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stawa i invaliditeta apelanata. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daqnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 28. avgusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od JKP "Gradska groblja" Visoko (u daqnjem tekstu: nadležno pravno lice) 27. decembra 2007. godine. 3. Kantonalno tužilaštvo dostavilo je odgovor 24. septembra 2007. godine, a nadležno pravno lice 8. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog tužilaštva dostavljen je apelantima 30. novembra 2007. godine, a odgovor nadležnog pravnog lica 12. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Apelanti navode da je 20. juna 1992. godine na području opštine Visoko wihov sin Vladimir Milanović ubijen kao civil, u prisustvu više svjedoka. Navode da je wihov sin bio ranjen u leđa puščanim metkom, a da su tri svjedoka, koji su pokušali da mu pomognu, brutalno pretučeni, vezani žicom i odvedeni u logor. Tom prilikom i apelanti su zarobljeni i odvedeni u logor, gdje su fizički i psihički maltretirani, izgladwivani i pri tome im je uskraćivana medicinska pomoć, što je uzrokovalo trajne posljedice u vidu pogoršanog zdravstvenog stawa i invaliditeta. 7. Nadležno pravno lice je 21. juna 1992. godine mrtvo tijelo sina apelanata preuzelo u Područnoj ambulanti Moštre Doma zdravlja u Visokom. Tom prilikom je ljekar-mrtvozornik sačinio obdukcioni zapisnik broj 44-SP/92 od 21. juna 1992. godine u kom je ljekarskom dijagnozom utvrđeno da je "smrt nasilna" i da je "najvjerovatnije ubilačka". Sahrana mrtvog tijela je izvršena 24. juna 1992. godine. 8. Apelantkiwa je 20. januara 1996. godine nadležnom pravnom licu podnijela pismeni zahtjev za ekshumaciju posmrtnih ostataka sina Vladimira Milanovića. 9. Po prethodno pribavljenoj saglasnosti nadležnog pravnog lica, posmrtni ostaci sina apelanata ekshumirani su na grobqu u Visokom 6. februara 1996. godine. Apelanti navode da je njegovo tijelo bilo zakopano u jednoj kesi, a da je lobawa bila odvojena od tijela i zamotana u čaršav. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelanti navode da su izloženi nehumanom tretmanu i velikoj duševnoj patwi zbog nasilne smrti wihovog sina povodom koje nadležne vlasti nisu pokrenule istragu i utvrdile okolnosti pod kojima se to desilo, niti su lica odgovorna za to otkrivena i kažnjena. Apelanti navode da su tokom zarobljeništva bili izloženi velikom fizičkom i psihičkom bolu, surovom maltretiranju i torturi zbog kojih imaju trajne posljedice, pogoršano zdravstveno stanje i invaliditet. Smatraju da je javna vlast nesprovođenjem istrage povodom nasilne smrti wihovog sina prekršila svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život wihovog bliskog srodnika iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu Srijeda, 9.4.2008. nehumanog postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužilaštvo navodi da je provjerena službena evidencija, te da je utvrđeno da povodom ubistva sina apelanata, koje se, navodno, desilo 20. juna 1992. godine, nema nikakvih podataka o tome da je predmet zaprimljen, odnosno procesuiran od tog tužilaštva, a da ni u PU Visoko nije evidentiran sporni događaj, niti je bilo prijave o tom ubistvu. 12. Nadležno pravno lice u svom odgovoru ističe da je kao javno preduzeće 1984. godine osnovano aktom tadašnje Skupštine opštine Visoko za vršenje pogrebne djelatnosti, kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa. U odgovoru se, takođe, ističe da od dana osnivawa pa do danas ovo preduzeće vrši svoju osnovnu, pogrebnu djelatnost, koja, između ostalog, ukqučuje preuzimanje, prevoz i sahrawivanje umrlih lica bez obzira na uzroke smrti, kao i organizaciju i vršenje mrtvozorničke službe na teritoriji opštine Visoko. Nadležno pravno lice je detaqno opisalo preduzete radnje od prijema mrtvog tijela sina apelanata do njegove ekshumacije i izdavawa odobrewa za prenos posmrtnih ostataka radi sahrane u Bijeqini, priloživši pri tome kopiju relevantne dokumentacije. Nadležno pravno lice je posebno ukazalo na to da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala zvanična lica nadležnih istražnih organa. Nadležno pravno lice je u svom odgovoru na apelaciju ukazalo da Ustavni sud ima mogućnost da se obrati nadležnim istražnim organima za one radnje i podatke koji nisu u nadležnosti, djelokrugu poslova i opisu rada ovog preduzeća. V. Relevantni propisi 13. Zakon o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 18 Javni tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po zvaničnoj dužnosti. Član 148 (1) Svi državni organi, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po zvaničnoj dužnosti, o kojima su obaviješteni ili za koje saznaju na koji drugi način." 14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 43/98) u relevantnom dijelu glasi: "Član 16 Nadležni tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo za koje se goni po zvaničnoj dužnosti. Član 140 (1) Odgovorni zvaničnici državnog organa, Ombudsmana Federacije, javnog preduzeća i javne ustanove dužni su da prijave krivična djela za koja se goni po zvaničnoj dužnosti, o kojima su izviješćeni ili za koja saznaju na koji drugi način." 15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Član 18 Tužilac je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim Zakonom nije drugačije propisano. Član 228 (1) Zvanična i odgovorna lica u svim organima vlasti u Federaciji, javnim preduzećima i ustanovama dužna su da prijave krivična djela o kojima su obaviještena ili za koja saznaju na koji drugi način. U takvim okolnostima zvanično ili odgovorno lice će preduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti na kojima je ili kojima je Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH učinjeno krivično djelo i drugi dokazi o wima i obavijestiće o tome, bez odlagawa, ovlašćeno zvanično lice ili tužilaštvo." 16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 35/03) u relevantnom dijelu glasi: "Nezastarivost krivičnih djela genocida i ratnih zločina Član 126 Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida i ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu ova zastarjelost ne može da nastupi." 17. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/03) "Nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršewa kazne Član 19 Krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti, te ratnih zločina, kao ni za krivična djela za koja po međunarodnom pravu zastarjelost ne može da nastupi. " VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog neprocesuirawa događaja koji su se desili tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije slijedi da se apelanti, u jednom dijelu apelacije, žale na propust nadležnih organa javne vlasti da sprovedu zvaničnu istragu kom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt wihovog bliskog srodnika koja se desila tokom ratnih dejstava. 20. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se njegova nadležnost ratione temporis odnosi na akte i događaje koji su se desili nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, stoga, nema nadležnost da razmatra ustavnost akata i događaja koji su se desili prije stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali smatra da ima nadležnost da preispita takve akte i događaje u svrhu dokaza za utvrđivanje povrede koja se desila nakon stupawa na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 38/02 od 19. decembra 2003. godine, tač. 36. i 37, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 8/04). 21. Evropski sud za qudska prava smatra da tamo gdje su događaji na koje se apelant žali počeli prije stupawa na snagu Evropske konvencije i nastavili se nakon toga samo posljedwi dio može da bude predmet žalbenih navoda (vidi, Evropski sud, Kerojarvi protiv Finske, odluka o prihvatqivosti od 7. aprila 1993, serija A-328). Slično tome, Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je zakqučio da ima nadležnost kada su u pitanju navodi o povredi qudskih prava članova porodica čiji su članovi nestali za vrijeme oružanog sukoba u dijelu u kom su se navodne povrede nastavile nakon stupawa na snagu Aneksa 6 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dom za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu je smatrao da, pošto članovi porodica nisu bili zvanično obaviješteni o sudbini svojih najmilijih, navodne povrede su nastavljene do dana podnošewa prijava (vidi, Selimović i drugi protiv Republike Srpske, odluka o prihvatqivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, CH /01/8365 i drugi, tačka 169). 22. U konkretnom slučaju apelanti traže da se sprovede zvanična istraga kom će se utvrditi okolnosti smrti i ko je odgovoran za smrt člana wihove porodice, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Takva istraga do sada nije pokrenuta. Navodne povrede su, stoga, povrede koje i dalje traju, pa Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis da u tom pogledu razmatra ovu apelaciju. Broj 18 – Strana 145 23. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. 24. Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljedwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). 25. Ustavni sud smatra da pravni lijekovi moraju da budu dostupni i djelotvorni kako bi obezbijedili ispravku navodnih povreda. Postojanje predmetnih pravnih lijekova mora da bude dovoqno izvjesno ne samo u teoriji već i u praksi, jer, u suprotnom, ne bi imali neophodnu pristupačnost i djelotvornost (vidi, Evropski sud za qudska prava, Akdivar protiv Turske, presuda od 30. avgusta 1996, Izvještaji 1996IV, stav 66). Drugim riječima, pravilo iscrpqivawa svih pravnih lijekova nije apsolutno pravilo, niti mora da se automatski primjenjuje. Mogu da postoje posebne okolnosti koje razrješavaju apelante dužnosti da iscrpe pravne lijekove koji su im na raspolaganju (ibid., stav 67). 26. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da, shodno članu 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda, države članice moraju svakome, u okviru svoje jurisdikcije, da obezbijede prava definisana Evropskom konvencijom, a, shodno članu 13 Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da obezbijedi djelotvoran pravni lijek pred domaćim organima vlasti. 27. U konkretnom slučaju apelanti traže da se sprovede istraga, tj. da se utvrde okolnosti smrti i ko je kriv za smrt wihovog najbližeg srodnika, te da se krivci kazne u skladu sa zakonom. Ustavni sud ponovo napominje da, shodno članu 13 Evropske konvencije, postoji pozitivna obaveza države da obezbijedi efektivni pravni lijek pred domaćim organima vlasti. Navedenu pozitivnu obavezu države da obezbijedi efektivni pravni lijek treba dovesti u vezu sa činjenicama koje nedvosmisleno upućuju na to da je u predmetnom slučaju smrt srodnika apelanata nastupila nasilno, tj. da nije umro prirodnom smrću. Na nasilnu smrt srodnika apelanata upućuju decidirane izjave apelanata u pogledu toga da je wihov sin ranjen puščanim metkom u prisustvu više svjedoka, da su svjedoci rawavawa bili spriječeni da mu ukažu pomoć i da je pri ekshumaciji lobawa bila odvojena od trupa. 28. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju nadležni organi gonjenja mogli da dođu do informacija (dokaza) o nasilnoj smrti srodnika apelanata i pokrenu zvaničnu istragu o tome. Međutim, iz odgovora na apelaciju slijedi da zvanična istraga u predmetom slučaju nasilne smrti nije pokrenuta, što Ustavni sud navodi na zakqučak da apelanti nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek na osnovu kog bi se izvršila nezavisna istraga o smrti člana wihove porodice. 29. Osim navedenog, Ustavni sud se poziva na sopstveno stanovište iz Odluke broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, kada je Ustavni sud u identičnoj situaciji zakqučio da apelanti, kao srodnici nestalih i ubijenih lica za vrijeme ratnih sukoba na području Bosne i Hercegovine, nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi im se Broj 18 – Strana 146 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH garantovala efikasna i nepristrasna istraga o okolnostima smrti wihovih srodnika i utvrđivawa odgovornosti za to. Stoga, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju apelante treba osloboditi obaveze da iscrpquju pravne lijekove u dijelu apelacije koji se odnosi na neprocesuiranje nasilne smrti wihovog sina i predmetnu apelaciju proglasiti dopustivom povodom tog pitawa. 30. Međutim, pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog pogoršanog zdravstvenog stawa, koje je uzrokovano boravkom apelanata u logoru za vrijeme rata, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini." Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi: "1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;" 31. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i priložene dokumentacije proizilazi da apelanti povodom svog boravka u logoru nisu pokrenuli nikakav postupak radi naknade štete, u skladu sa pozitivnim propisima, kako bi došli do konačne odluke koja bi bila predmet osporavawa pred Ustavnim sudom, odnosno nisu iscrpili efektivne pravne lijekove u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. 32. Shodno tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpqivawa svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija je u ovom dijelu nedopustiva. VII. Meritum 33. Apelanti navode da im je, zbog nesprovođewa istrage povodom nasilne smrti wihovog sina, te zbog psihičke patnje koju usljed toga trpe, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije i pravo na zabranu nehumanog postupawa iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije. Pravo na život 34. Apelanti se žale na povredu prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije zbog toga što nadležni organi nisu postupali u sprovođenju istrage povodom nasilne smrti wihovog sina. Osim toga, apelanti ističu da je time povrijeđeno wihovo pravo sadržano u članu 2 Evropske konvencije kao najbližih srodnika, odnosno roditelja mrtvog lica. 35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) a) Pravo na život; " 36. Član 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "(1) Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kom je Srijeda, 9.4.2008. proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom Š...Ć." 37. Ustavni sud, međutim, podsjeća na činjenicu da je usvajanjem Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju pravo na život ojačano. Naime, relevantne odredbe Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glase: "Član 1 Smrtna kazna se ukida. Niko neće biti osuđen na tu kaznu ili smaknut. Član 2 Država može u svom zakonodavstvu da predvidi smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijeniće se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država će obavijestiti generalnog sekretara Savjeta Evrope o odgovarajućim odredbama toga zakona." 38. Ustavni sud zakqučuje da je, shodno članu 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju, smrtna kazna zabranjena i ukinuta. 39. Međutim, i prema članu 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da prva rečenica člana 2 stav 1 Evropske konvencije nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimawa života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom (vidi, Evropski sud za qudska prava, L. C. B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine- III, str. 1403, tačka 36). Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredbi krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za sprovođenje zakona radi sprečavawa, obuzdavawa i sankcionisawa kršewa takvih odredbi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. godine- VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do "nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen" (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001. godine, tačka 111). Najbitniji ciq takve istrage "je da se obezbijedi djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život"( ibid.), "ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede Š...Ć do identifikacije i kažwavawa onih koji su za o odgovorni ', a tom obavezom se ne nameće ishod, već sredstvo' " (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2 Evropske konvencije ispoštovane, u obzir se uzima ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50). 40. Obaveza da se sprovede djelotvorna istraga ne odnosi se samo na predmete u kojima je ustanovljeno da su umiješani zastupnici države (vidi, npr., Evropski sud za qudska prava, Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998. godine, tačka 100). U skladu sa stavom iz odluke Evropske komisije za qudska prava u predmetu Dujardin protiv Francuske od 2. septembra 1991. godine (Evropska komisija za qudska prava, broj 16734/90, Odluke i izvještaji 72, str. 236), postoji pozitivna obaveza države, shodno članu 2 Evropske konvencije, da krivično goni one koji počine krivično djelo protiv života (ibid., tačka 51). 41. Dom za qudska prava, podržavajući navedenu jurisprudenciju Evropskog suda za qudska prava, zakqučio je da činjenica da nije bila utvrđena odgovornost javne vlasti u nestanku i smrti sina podnosilaca prijave ne oslobađa javnu vlast pozitivne obaveze da sprovede djelotvornu istragu kako bi, shodno članu 2 Evropske konvencije, zaštitila pravo na Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH život (vidi, Ranko i Goran Ćebić protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 4. jula 2003. godine, CH/98/668, tačka 78). 42. Ustavni sud zapaža da postoji izgrađena praksa Doma za qudska prava i Evropskog suda za qudska prava koji su utvrđivali da je srodnicima ubijenog lica prekršen član 2 Evropske konvencije zato što nije sprovedena djelotvorna istraga u vezi sa smrću tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili Mc Kerr, presuda od 4. maja 2001. godine) (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). Takođe, Ustavni sud, slijedeći navedenu praksu, u analognoj situaciji u kojoj je podnosilac apelacije bio blizak srodnik ubijenog lica, povodom čije nasilne smrti nije sprovedena istraga, zakqučio je da su povrijeđeni član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije, jer su državni organi propustili da preduzmu neophodne mjere kojima bi zadovoqili pozitivnu obavezu da zaštite život apelantove kćerke, kao bliskog srodnika (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1045/04 od 17. novembra 2005. godine). 43. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su apelanti, kao bliski srodnici ubijenog lica za koje je ljekar-mrtvozornik pri prijemu i pregledu mrtvog tijela utvrdio da je njegova smrt nastupila nasilno, ovlašćeni da zahtijevaju od javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu da zaštiti život wihovog sina sadržanu u članu II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2 Evropske konvencije. Neprocesuiranje nasilne smrti bliskog srodnika apelanata otvara pitanje mogućeg kršewa navedenog ustavnog prava. Ustavni sud naglašava da obaveza da se zaštiti pravo na život, shodno članu 2 Evropske konvencije, nastaje kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili da li je sin apelanata ubijen upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu da zaštite pravo na život shodno članu 2 Evropske konvencije. 44. Iz odgovora na apelaciju nadležnog pravnog lica, kao i dokumentacije priložene uz taj odgovor Ustavni sud zapaža da je pri preuzimanju mrtvog tijela srodnika apelanata ljekar-mrtvozornik utvrdio da je riječ o nasilnoj, najvjerovatnije ubilačkoj smrti, te da su pregledu mrtvog tijela za svaki slučaj nasilne smrti u periodu 1992-1995. godine prisustvovala zvanična lica nadležnih istražnih organa. Nasuprot ovim navodima, Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da ni Kantonalno tužilaštvo, a ni PU Visoko u zvaničnoj evidenciji nemaju evidentovan sporni događaj, niti su preduzeli bilo kakvu radnju povodom njega. Dakle, evidentno je da je u konkretnom slučaju javna vlast propustila da preduzme zakonom propisane mjere, bilo da nadležno pravno lice obavijesti i pozove nadležne istražne organe da prisustvuju mrtvozorničkom pregledu tijela srodnika apelanata koji je stradao nasilnom smrću, bilo da nadležni istražni organi registruju takvu eventualnu obavijest, pristupe pregledu i preduzmu odgovarajuće mjere i istražne radnje. 45. Takođe, Ustavni sud zapaža da nadležno pravno lice nije ispunilo svoju zakonsku obavezu, budući da niti navodi, niti nudi dokaze da je o nasilnoj smrti sina apelanata obavijestilo nadležne istražne organe prvobitno pri prijemu i mrtvozorničkom pregledu, a nadležno pravno lice ponovo je propustilo da to učini pri ekshumaciji posmrtnih ostataka srodnika apelanata, obavljenoj po odobrenju i u organizaciji nadležnog pravnog lica. Uprkos sopstvenoj relevantnoj dokumentaciji kom je evidentovana nasilna smrt bliskog srodnika apelanata, te navodnom izgledu i položaju posmrtnih ostataka navedenog lica, nadležno pravno lice u konkretnom slučaju propustilo je da preduzme neophodne mjere i o navedenim okolnostima koje ukazuju da je riječ o nasilnoj, ubilačkoj smrti Broj 18 – Strana 147 obavijesti organe gonjenja, kako je propisano u sva tri zakona o krivičnom postupku koji su bili na snazi u relevantnom periodu, u skladu sa svojom pozitivnom obavezom da prijavi krivična djela i zaštiti život srodnika apelanata u smislu člana 2 Evropske konvencije. 46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da su propustom organa javne vlasti da ispune pozitivnu obavezu da zaštite život srodnika apelanata povrijeđeni član II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2 Evropske konvencije. Zabrana podvrgavawa nehumanom postupku 47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni." Član 3 Evropske konvencije glasi: "Niko neće biti podvrgnut torturi, nequdskom ili ponižavajućem postupku ili kažwavanju." 48. Imajući u vidu navode iz predmetne apelacije, pitanje koje proizilazi jeste da li se može patwa, koja je nametnuta apelantima zbog toga što nadležne vlasti nisu pokrenule zvaničnu istragu povodom nasilne smrti wihovog bliskog srodnika, odnosno to što oni o tome nemaju nikakve informacije, smatrati torturom, nehumanim ili ponižavajućim postupanjem ili kaznom iz člana 3 Evropske konvencije. 49. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine ukazao na značaj koji se daje članu 3 u Evropskoj konvenciji, kao i u sistemu međunarodne zaštite qudskih prava. Ukazano je na to da je član 3 dat u apsolutnim i nekvalifikujućim terminima. Naglašeno je da, nasuprot čl. 8 do 11 Evropske konvencije, koji u drugom stavu sadrže restriktivnu klauzulu, član 3 ne sadrži drugi stav kojim bi se odredile okolnosti koje dozvoljavaju ograničenje ovog prava. Shodno tome, zakqučeno je da u pogledu ove odredbe nema nikakvog prostora za ograničewa data zakonom. Neuslovljenost člana 3, takođe, znači da, u smislu Evropske konvencije ili međunarodnog prava, nikad ne može da postoji opravdanost djela koja krše ovaj član. 50. Osim toga, član 3 Evropske konvencije sadrži i materijalne aspekte, kao i one proceduralne prirode, poput obaveze da se istraže navodi o torturi i nekim drugim oblicima nehumanog postupawa. Član 3 Evropske konvencije može biti jednako prekršen namjernim maltretiranjem kao i nehajom ili propustom da se preduzmu konkretne radnje ili pruže odgovarajući standardi zaštite. Takođe, član 3 Evropske konvencije nameće i negativne i pozitivne obaveze: to znači obavezu da se suzdrži od određene vrste postupawa, kao i obaveze da se preduzmu pozitivne radnje kako bi se pojedincima obezbijedila wihova prava i zaštitili se od zabranjenog postupawa. 51. Zabrana torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa nije sadržana samo u Evropskoj konvenciji već predstavlja i dio međunarodnog običajnog prava i smatra se za ius cogens (prinudno pravo). Veliki broj međunarodnih normi je usvojen s ciljem borbe protiv torture, nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa, na primjer, od člana 5 Univerzalne deklaracije o qudskim pravima iz 1948. godine ("Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažwavanju") do Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda iz 1998. godine, kojim se tortura, kao široko rasprostranjen i sistematski napad na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti. Osim Evropske konvencije, većina država članica Savjeta Evrope je istovremeno i strana u sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura: četiri ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima UN iz 1966. godine (koji članom 7 Broj 18 – Strana 148 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH reguliše da: "Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažwavanju"), Konvencija protiv torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupawa ili kažwavawa UN (CAT) iz 1984. godine i Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupawa i kažwavawa iz 1987. godine. 52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi iz apelacije otvaraju mogućnost da se krši zabrana nehumanog postupawa iz člana 3 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degraduje. Prilikom razmatrawa da li je kažwavanje ili postupanje bilo "nehumano" u okviru značewa iz člana 3 Evropske konvencije, mora da se vodi računa o tome da li je ciq bio poniziti i degradovati lice koje je u pitanju i da li je ono što je posljedica negativno uticalo na njegovu ili njenu ličnost na način koji je nespojiv sa članom 3 Evropske konvencije. Međutim, nepostojanje takvog cilja ne može da iskquči nalaze o kršenju člana 3 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ranninen protiv Finske, presuda od 16. decembra 1997. godine). 53. Kao što je prije navedeno, apelanti traže da se o okolnostima nasilne smrti wihovog sina sprovede zvanična istraga i da ih nadležni organi obavijeste o tome, dajući odgovore na to ko je kriv za smrt wihovog srodnika i kakve će sankcije protiv wih biti preduzete. Kada se ove činjenice dovedu u vezu sa prethodnim razmatranjem, slijedi da je član 3 Evropske konvencije u odnosu na zabranu "nehumanog postupawa" primjenqiv u konkretnom slučaju, te će, stoga, Ustavni sud ispitati da li je povrijeđeno navedeno pravo. 54. U prethodnom dijelu obrazložewa ove odluke Ustavni sud je ustanovio da nehumano postupanje jeste ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degraduje. U smislu navedenog zakqučka, Ustavni sud će prilikom ispitivawa da li su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju, usljed nesprovođewa zvanične istrage o nasilnoj smrti wihovog srodnika, morati da vodi računa i o relevantnim elementima: "o bliskosti porodične veze"; "odnosima roditeq-dijete"; "stepenu do kog je član porodice bio svjedok predmetnog događaja"; "ukqučenosti člana porodice u pokušaje da dobije informacije o nestalom licu"; "načinu na koji su organi vlasti odgovorili na te upite" koje je ustanovio Evropski sud za qudska prava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Kipar protiv Turske, presuda od 10. maja 2001. godine). 55. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u najbližem srodstvu sa licem kod kog je nastupila nasilna smrt. Činjenica da su nasilno razdvojeni od svog najbližeg člana porodice, neizvjesnost u pogledu njegove sudbine a, zatim, vijest da je mrtav i da su njegovi posmrtni ostaci ekshumirani, prema mišljenju Ustavnog suda, morale su da ostave duboke tragove na psiho-fizičko stanje apelanata, te da kod wih izazovu veliku patnju. Ustavni sud je već konstatovao da je nehumano postupanje ono koje kod žrtve stvara osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degraduje. Te navode treba dovesti u vezu sa cjelokupnom situacijom apelanata. Naime, iz navoda apelacije vidqivo je da su apelanti bili nasilno razdvojeni od svojih najbližih u vrijeme zarobljeništva i rawavawa wihovog sina, zatim, da su prikupljali ostale podatke koji bi mogli da im pomognu da saznaju šta se desilo sa wihovim sinom. Na kraju, kada konačno nije bilo sumnje da sin apelanata više nije živ, te da je život izgubio na nasilan način, vlasti nisu pokrenule zvaničnu istragu o tome, odnosno apelantima nisu dostavile bilo kakve informacije o tome iako postoji pozitivna obaveza vlasti da postupaju u tom smislu. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za qudska prava, Cakici protiv Turske, koju Ustavni sud podržava a kom se utvrđuje da suština ovakvog Srijeda, 9.4.2008. kršewa prilikom nestanka lica nije toliko u činjenici "nestanka" člana porodice, koliko u reakciji i stanovištu vlasti kada im se ova situacija stavi do znawa, te da rodbina može, naročito u pogledu ovog posljednjeg, da traži da se direktno prizna kao žrtva ponašawa vlasti. 56. U konkretnom slučaju činjenica da vlasti nisu pokrenule zvaničnu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata i da nisu apelantima dostavile informacije o tome, prema mišljenju Ustavnog suda, apelante ne može da ostavi ravnodušnim. Naprotiv, to što javne vlasti nisu dejstvovale kod apelanata mora da izazove "osjećanje straha, snažnog nemira i inferiornosti, koje je u stanju da žrtvu ponizi ili degraduje", što predstavlja nehumano postupanje, koje je zabranjeno članom 3 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud naglašava da su, u konkretnom slučaju, nadležni organi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine bili obavezni da preduzmu razumne korake kako bi se prikupile informacije koje se odnose na okolnosti nasilne smrti člana porodice apelanata, što, u prvom redu, podrazumijeva otkrivanje lica odgovornih za nasilnu smrt člana porodice apelanata i wihovo kažwavanje u skladu sa zakonom. Međutim, nadležne vlasti u periodu dužem od jedanaeset godina propustile su da preduzmu razumne korake s ciljem otkrivawa lica odgovornih za smrt člana porodice apelanata, te informisawa apelanata o preduzetim mjerama. U tome Ustavni sud i vidi propust da se izvrši pozitivna obaveza javne vlasti, koja se sastoji u tome da se preduzmu razumni koraci s ciljem sprovođewa nepristrasne istrage povodom nasilne smrti člana porodice apelanata, što je izostalo, te dovelo do povrede prava iz člana 3 Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud, pozivajući se pri tome na sopstveno stanovište o istoj situaciji usvojeno u Odluci broj AP 143/04 od 23. septembra 2005. godine, zakqučio je da su apelanti bili izloženi nehumanom postupanju zbog nesprovođewa zvanične istrage povodom nestanka i nasilne smrti člana wihove porodice, odnosno nedostavljanja informacija o tome, uslijed čega su povrijeđeni član II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3 Evropske konvencije. 57. Ustavni sud naglašava da je za otklawanje povrede prava iz člana 3 Evropske konvencije posebno važno da Kantonalno tužilaštvo hitno i bez daqnjeg odlagawa sprovede istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata, te da o rezultatima istrage obavijesti apelante. VIII. Zakqučak 58. Činjenica da nadležne vlasti nisu pokrenule zvaničnu istragu o nestanku i nasilnoj smrti člana porodice apelanata tokom rata u Bosni i Hercegovini, odnosno da apelanti nisu o tome dobili nikakve informacije, dovoqna je Ustavnom sudu da zakquči da je povrijeđeno pravo apelanata na život i zabranu nehumanog postupawa iz člana II/3a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju i člana 3 Evropske konvencije. 59. Na osnovu člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 60. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1211/06, rješavajući apelaciju Željka Volaša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Srijeda, 9.4.2008. Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Željka Volaša, Nedeljka Pejakovića, Josipa Pavlovića, Milivoja i Borislave Dragojević, Nikolije i Radeta Velimira, Željka Jozića, Dušanke Miletić, D., D., M. i LJ. Š., J. i I.V., D., M. i V.T. i M. M., V., S., S., M. i M. B., S. Ž., S., M., M. i D. Ž., Lj., M., B. i M. Ž., B., D., N. i S. Š., Lj., Lj. i S. P., N., D., S. i M. Z., M. i R. S., I. V., N., Z., Z. i V. Đ., Ž., B., M., S. i P. M., M. i Z. L., M., P. i D. J., Danila, Save, Bosiljke, Nataše, Sanje, Biljane i Vedrane Antelj, Žarka Arsića, Miroslava Andrića, Biljane, mldb. Ivane i Danice Aleksić, Miljka Aleksića, Pante Brajkovića, Mire Brborića, Ruže, Dragane, Miloša i Marka Bajovića, Jevgenije, Nebojše i Bojane Buha, Mirjane i Milana Buluta, Željke Buha, mldb. Adrijane, Tatjane i Stane, Mihajla i Ljeposave Bratić, Radislave, Arijane i Monike Bratić, Branka Berdovića, Dragiše Bjelice, Pere Brnjoša, Radojke, Miljane i Miloša Čolovića, Đorđa Čolića, Milenke, Branislava i Tijane Čabrilo, Slavice, mldb. Nataše i Tatjane Ćurić, Milene i Danila Draganića, Danice i mldb. Ane Delić, Milice, Dragane i mldb. Miljane Drinjak, Mileve, Dalibora i Daliborke Dević, Nade, mldb. Nebojše i mldb. Vladimira Đurasovića, Jele i Saše Fržović, Žarka i Dese Grakavac, Jelisavete, Nade, Miodraga i Milijane Glušac, Željka Garića, Ranke, mldb. Nikoline, mldb. Bojane, Milana i Desanke Građić, Laze, Jele, Daliborke i Borivoja Herbeza, Jasminke, Bojana i Bojane Ilišković, Verice, Radovana i Radoslava Ivankovića, Petruše, Jelene i Nebojše Jasikovca, Ljeposave, Vedrane, Jovice i Save Janjić, Radmile, mldb. Slavice i Milana Kovača, Mirjane, Jane i Milje Kiković, Ljubice, Staniše i Dragana Kunovca, Luke Kozjak, Radovana, Milene i Mladena Kuljića, Save Kuljanina, Veselinke, mldb. Slobodana i Jelene Kapor, Have Kajić, Gojka i Đurđe Kujić, Riste i Doste Kuzman, Blagoja Krezovića, Borke, mldb. Aleksandre i mldb. Vesne Kalem, Mladenke Komlen, Branke, mldb. Miljane, Zorana i Gordane Lukić, Miloša Lasovana, Brankice i mldb. Aleksandra Miljanovića, Srđana Manigode, Mare i Mileve Miskin, Branka, Verice i Pavla Milašinovića, Predraga Matkovića, Slavojke, Gorana i Stanke Miletić, Vere, mldb. Srđana, mldb. Ljubice, Ljubice i Zdravka Mandića, Veselke Milošević, Zorke, Stanke i Pere Miša, Save, Radenka, Milene i mldb. Maksima Mandrape, Tihomira Medana, Slobodanke, Bosiljke, Mirjane i Mire Milović, Biljane, Gordane i Gojka Misita, Milijane, Tamare, Semjona i mldb. Dragane Milošević, Slavojke, Miljane i Milomira Ninkovića, Slavka Ninkovića, Marka i Mileve Ninković, Slavice, mldb. Dajane Pantić, Anđelije Pantić, Goranke Kljakić i Dušanke Mitrić, Petra Pantovića, Ljubana, Đurđe i Danila Pokrajčića, Božice i Lazara Petrovića, Zorana Pologoša, Zdravka Pecelja, Milana Pecelja, Ljubice, mldb. Nikole, mldb. Duške, Soke Puljić, Vukašina, mldb. Slavenke i Snježane, Riste i Laze Redžo, Branke i Sanje Rebić, Branislava Rupara, Ljube, Mladena i Srđana Stanića, Jele, mldb. Vere, mldb. Gordane, Tome i Bosiljke Savić, Dušanke, Zorana i Bobana Stevanovića, Radovana Sjerana, Obrada, Anđe, Jove i Miodraga Stijačića, Bosiljke Stanić, Koviljke, Marka i Manje Stanić, Milana Tadića, Save Todorovića, Nade, Srđana i Zorana Tubića, Milana Šešelja, Slavice i Suzane Šukić, Riste, Radojke i Pere Šarenca, Lele i Lane Vuković, Milosava Vukosava, Veljke Vučetića, Bose i mldb. Bojana Vujičića, Dragoljuba Vulića, Milorada i Koviljke Zelenović, Milorada Zelenovića, Danice, Joke i Mirjane Žuža, Dobrile, Nebojše i Danice Žerajić, V.Z., G. i M.Z., Radojke Milić, Stane, Mirka i Slobodanke Šerbedžija, Srđana Zrnića, Jelice, Branka, Brankice i Bojana Miljkovića, Gostimira Džajića, Miloša Jovića, Milorada Cvijanovića, Nebojše Stupara, Vere i Melite Mrakić, 1 Broj 18 – Strana 149 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Krstana Malbašića, Radoja, Zorke i Lidije Zarubice i Brankice Nedović, Ranka Lukića, Draška Ocvireka, Božice Lučić, Olivere Kanostrevac i Svjetlane Rajić, M. i J. D., Dušanke i mldb. Nemanje Štrpca, B.A., Zumrete Džaferović, Ismeta i Zinaide Kočan, Petra Balte, Borislava Zeljka, Dese, Danijele i Brankice Lugonja, D., mldb. M., mldb. M. i M. R., Predraga Đukića, M., D. i I. J., Vaskrsije Stojić, Borislava Štrpca, Nade, Svjetlane i Aleksandra Topića i Olge Lukić, Luke, Anđe i Vladimira Šišića, Slavena Danilovića, Ranka Kulage, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J., Milana Dobrilovića, Hašima Delića, Bože i Gorana Šijana, Ane, Milice, Krste, Ane i mldb. Dragice Tomić, Brankice Radanović, Slaviše Marića, Bajre Obhođaša, Branislava Danilovića, Zdravke, Nedeljka i Nevenka Đukića, Nikole, Savke, Nebojše, Radovana, Nevene, Joke i Novke Jokić, Jove, Radmile, Dobrinke i Slavena Simića, C., G., G., M. i mldb. A. V., Miloša Blagojevića, Dušanke, Gojka, Siniše i Bojana Vujakovića, Miroslava Srdića, PP "Sirena" Vetrenik, Muharema Mujanića, Ljubinka, Stojke, Milana i Slađane Ilić, Rade Bojović, Angeline Tomić, Ranke Manojlović i Zore Koprivice, Slavka, Dragice, Mire i Radane Glušac, Branka Timarca, Bože Novakovića, M., M. i M. P., Nade, Dalibora i Daliborke Vučinić, D. i V. P., Milene Kundačina, Čede Škipina i Vesne Stanković-Ćosović, marketing "Minja" d.o.o. Banja Luka, Petra Uzelca, Laze, Milke, Nade i mldb. Bojana Glištra. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: 18. aprila 2006. godine Željko Volaš iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1700/00 od 1. septembra 2000. godine, Nedeljko Pejaković iz Čelinca, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2272/00 od 10. oktobra 2000. godine, 9. maja 2006. godine Josip Pavlović iz Bratunca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2392/04 od 11. oktobra 2004. godine, 11. maja 2006. godine Milivoj i Borislava Dragojević iz Čelinca, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6416/02 od 5. februara 2003. godine, Nikolija i Rade Velimir iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-793/01 od 3. maja 2001. godine, 7. juna 2006. godine Željko Jozić iz Srpca, koga zastupa Ljubomir Sandić iz Srpca, zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P-56/01 od 18. jula 2001. godine, 26. juna 2006. godine Dušanka Miletić iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000 1229 od 8. maja 2006. godine, 29. juna 2006. godine D., D., M. i LJ. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Broj 18 – Strana 150 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Osnovnog suda broj I-3392/06 od 27. septembra 2006. godine, 30. juna 2006. godine J. i I. V. iz Srebrenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1350/02 od 12. aprila 2002. godine, 29. juna 2006. godine D., M. i V. T. i M. M. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6587/03 od 18. novembra 2003. godine, V., S., S., M. i M. B. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4480/01 od 12. februara 2002. godine, S. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3290/01 od 28. augusta 2001. godine, 3. jula 2006. godine S., M., M. i D. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-868/01 od 25. maja 2001. godine, Lj., M., B. i M. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4977/01 od 7. marta 2002. godine, B., D., N. i S. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3201/01 od 29. maja 2002. godine, Lj., Lj. i S. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3417/03 od 22. jula 2003. godine, 5. jula 2006. godine N., D., S. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1881/01 od 22. augusta 2001. godine, 6. jula 2006. godine M. i R. S. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6954/03 od 24. decembra 2003. godine, 5. jula 2006. godine I. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4647/01 od 14. novembra 2001. godine, 7. jula 2006. godine N., Z., Z. i V. Đ. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1345/01 od 17. augusta 2001. godine, 11. jula 2006. godine Ž., B., M., S. i P. M. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4178/01 od 12. februara 2002. godine, 12. jula 2006. godine M. i Z. L. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4701/01 od 15. novembra 2001. godine, M., P. i D. J. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3286/01 od 28. augusta 2001. godine. Ustavnom sudu apelacije je podnijelo 14. jula 2006. godine 100 apelanata iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, i to: Danilo, Sava, Bosiljka, Nataša, Sanja, Biljana i Vedrana Antelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1691/04 od 16. septembra 2004. godine, Žarko Arsić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2414/04 od 15. oktobra 2004. godine, Miroslav Andrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Biljana, mldb. Ivana i Danica Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I4017/03 od 18. jula 2003. godine, Miljko Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 1575/02 od 3. juna 2002. godine, Panto Brajković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-277/02 od 13. marta 2002. godine, Miro Brborić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5107/01 od 13. decembra 2001. godine, Ruža, Dragana, Miloš i Marko Bajović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4284/01 od 12. februara 2002. godine, Jevgenija, Nebojša i Bojana Buha zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3377/01 od 29. augusta 2001. godine, Mirjana i Milan Bulut zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4534/01 od 12. februara 2002. godine, Željka Buha, mldb. Adrijana, Tatjana i Stana zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 5105/01 od 13. decembra 2001. godine, Mihajlo i Ljeposava Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4278/01 od 12. februara 2002. godine, Radislava, Arijana i Monika Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4281/01 od 1. novembra 2001. godine, Branko Berdović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3382/01 od 11. decembra 2001. godine, Dragiša Bjelica zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6444/03 od 4. novembra 2003. godine, Pero Brnjoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1574/04 od 19. jula 2004. godine, Radojka, Miljana i Miloš Čolović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4277/01 od 13. februara 2002. godine, Đorđe Čolić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2411/04 od 6. oktobra 2004. godine, Milenka, Branislav i Tijana Čabrilo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-279/02 od 13. marta 2002. godine, Slavica, mldb. Nataša i Tatjana Ćurić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1576/02 od 27.maja 2002. godine, Milena i Danilo Draganić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj Srijeda, 9.4.2008. I-1690/04 od 22. jula 2004. godine, Danica i mldb. Ana Delić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-278/02 od 3. aprila 2002. godine, Milica, Dragana i mldb. Miljana Drinjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-605/05 od 6. aprila 2005. godine, Mileva, Dalibor i Daliborka Dević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4279/01 od 1. novembra 2001. godine, Nada, mldb. Nebojša i mldb. Vladimir Đurasović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3882/01 od 19. oktobra 2001. godine, Jela i Saša Fržović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4274/01 od 12. februara 2002. godine, Žarko i Desa Grakavac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3113/01 od 29. septembra 2001. godine, Jelisaveta, Nada, Miodrag i Milijana Glušac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2343/01 od 6. augusta 2001. godine, Željko Garić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2416/04 od 15. oktobra 2004. godine, Ranka, mldb. Nikolina, mldb. Bojana, Milan i Desanka Građić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3114/01 od 27. augusta 2001. godine, Lazo, Jela, Daliborka i Borivoje Herbez zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4054/03 od 8. septembra 2003. godine, Jasminka, Bojan i Bojana Ilišković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3378/01 od 28. augusta 2001. godine, Verica, Radovan i Radoslav Ivanković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4538/01 od 12. februara 2002. godine, Petruša, Jelena i Nebojša Jasikovac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5106/01 od 20. marta 2002. godine, Ljeposava, Vedrana, Jovica i Sava Janjić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-323/05 od 16. marta 2005. godine, Radmila, mldb. Slavica i Milan Kovač zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3111/01 od 25. septembra 2001. godine, Mirjana, Jana i Milja Kiković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2694/01 od 11. oktobra 2001. godine, Ljubica, Staniša i Dragan Kunovac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4694/01 od 12. februara 2002. godine, Luka Kozjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4056/03 od 8. septembra 2003. godine, Radovan, Milena i Mladen Kuljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3782/01 od 15. oktobra 2001. godine, Sava Kuljanin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3781/01 od 13. februara 2002. godine, Veselinka, mldb. Slobodan i Jelena Kapor zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1577/02 od 4. juna 2002. godine, Hava Kajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2289/01 od 6. augusta 2001. godine, Gojko i Đurđa Kujić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3375/01 od 29. augusta 2001. godine, Risto i Dosta Kuzman zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3112/01 od 27. augusta 2001. godine, Blagoje Krezović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4555/01 od 13. novembra 2001. godine, Borka, mldb. Aleksandra i mldb. Vesna Kalem zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4554/01 od 12. februara 2002. godine, Mladenko Komlen zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2706/04 od 15. novembra 2004. godine, Branka, mldb. Miljana, Zoran i Gordana Lukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4533/01 od 12. novembra 2001. godine, Miloš Lasovan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5101/01 od 19. decembra 2002. godine, Brankica i mldb. Aleksandar Miljanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4536/01 od 12. februara 2002. godine, Srđan Manigoda zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4542/01 od 12. februara 2002. godine, Mara i Mileva Miskin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4543/01 od 13. novembra 2001. godine, Branko, Verica i Pavle Milašinović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4283/01 od 1. novembra 2001. godine, Predrag Matković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4697/01 od 15. novembra 2001. godine, Slavojka, Goran i Stanka Miletić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3495/01 od 29. augusta 2001. godine, Vera, mldb. Srđan, mldb. Ljubica, Ljubica i Zdravko Mandić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4057/03 od 18. jula 2003. godine, Veselka Milošević zbog Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3779/01 od 16. oktobra 2001. godine, Zorka, Stanka i Pero Miš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3777/01 od 16. oktobra 2001. godine, Sava, Radenko, Milena i mldb. Maksim Mandrapa zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2705/04 od 10. novembra 2004. godine, Tihomir Medan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2413/04 od 6. oktobra 2004. godine, Slobodanka, Bosiljka, Mirjana i Miro Milović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2707/04 od 10. novembra 2004. godine, Biljana, Gordana i Gojko Misita zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2412/04 od 27. oktobra 2004. godine, Milijana, Tamara, Semjon i mldb. Dragan Milošević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2366/01 od 6. augusta 2001. godine, Slavojka, Miljan i Milomir Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4696/01 od 12. februara 2002. godine, Slavko Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5103/01 od 19. februara 2002. godine, Marko i Mileva Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3411/01 od 29. augusta 2001. godine, Slavica i mldb. Dajana Pantić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2696/01 od 24. septembra 2001. godine, Anđelija Pantić, Goranka Kljakić i Dušanka Mitrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3115/01 od 25. septembra 2001. godine, Petar Pantović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4540/01 od 12. februara 2002. godine, Ljuban, Đurđa i Danilo Pokrajčić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-280/02 od 3. aprila 2002. godine, Božica i Lazar Petrović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3082/04 od 10. decembra 2004. godine, Zoran Pologoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5102/01 od 20. marta 2002. godine, Zdravko Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4556/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3451/04 od 29. decembra 2004. godine, Ljubica, mldb. Nikola, mldb. Duška, Soka Puljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3778/01 od 29. oktobra 2001. godine, Vukašin, mldb. Slavenko i Snježan, Risto i Lazo Redžo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3376/01 od 29. augusta 2001. godine, Branka i Sanja Rebić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6446/03 od 4. novembra 2003. godine, Branislav Rupar zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6445/03 od 11. novembra 2003. godine, Ljuba, Mladen i Srđan Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj od I-2693/01 od 28. juna 2002. godine, Jela, mldb. Vera, mldb. Gordana, Tomo i Bosiljka Savić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3116/01 od 27. augusta 2001. godine, Dušanka, Zoran i Boban Stevanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4275/01 od 1. novembra 2001. godine, Radovan Sjeran zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4537/01 od 12. novembra 2001. godine, Obrad, Anđa, Jovo i Miodrag Stijačić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4698/01 od 12. jula 2002. godine, Bosiljka Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1579/02 od 4. juna 2002. godine, Koviljka, Marko i Manja Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4280/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Tadić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-238/04 od 24. februara 2004. godine, Savo Todorović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5104/01 od 20. marta 2002. godine, Nada, Srđan i Zoran Tubić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4276/01 od 15. aprila 2002. godine, Milan Šešelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-242/04 od 24. februara 2004. godine, Slavica i Suzana Šukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4541/01 od 18. februara 2002. godine, Risto, Radojka i Pero Šarenac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Lela i Lana Vuković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4544/01 od 12. februara 2002. godine, Milosav Vukosav zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1063/04 od 19. maja 2004. godine, Veljko Vučetić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4195/05 od 23. februara 2006. godine, Bosa Broj 18 – Strana 151 i mldb. Bojan Vujičić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-842/01 od 11. maja 2001. godine, Dragoljub Vulić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4695/01 od 15. novembra 2001. godine, Milorad i Koviljka Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4282/01 od 12. februara 2002 godine, Milorad Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2516/04 od 27. oktobra 2004. godine, Danica, Joka i Mirjana Žuža zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1578/02 od 27. maja 2002. godine, Dobrila, Nebojša i Danica Žerajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1745/05 od 15. jula 2005. godine, 14. jula 2006. godine V.Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2350/01 od 23. augusta 2001. godine, 17. jula 2006. godine G. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3987/01 od 29. maja 2002. godine, 15. jula 2006. godine Radojka Milić iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4172/03 od 8. septembra 2003. godine, 18. jula 2006. godine Stana, Mirko i Slobodanka Šerbedžija iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1285/00 od 16. augusta 2000. godine, Srđan Zrnić iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3050/04 od 7. februara 2005. godine, Jelica, Branko, Brankica i Bojan Miljković iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4088/05 od 28. aprila 2006. godine, Gostimir Džajić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-834/04 od 23. aprila 2004. godine, Miloš Jović iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1957/01 od 23. augusta 2001. godine, 24. jula 2006. godine Milorad Cvijanović iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2926/04 od 10. decembra 2004. godine, Nebojša Stupar iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2925/04 od 8. decembra 2004. godine, 25. jula 2006. godine Vera i Melita Mrakić, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-155/05 od 11. februara 2005. godine, Krstan Malbašić, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001826 od 22. juna 2006. godine, Radoja, Zorka i Lidija Zarubice i Brankica Nedović, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1918/05 od 1. juna 2006. godine, Ranko Lukić iz Maglaja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2911/01 od 16. augusta 2001. godine, Draško Ocvirek iz Banje Luke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3291/00 od 30. novembra 2000. godine, Božica Lučić, Olivera Kanostrevac i Svjetlana Rajić iz Han-Pijeska zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3596/01 od 10. septembra 2001. godine, M. i J. D. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3312/02 od 4. septembra 2002. godine, 28. jula 2006. godine Dušanka, mldb. Nemanja Štrbac, koje zastupa Goran Marić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1746/04 od 20. augusta 2004. godine, 27. jula 2006. godine B.A. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2914/01 od 16. augusta 2001. godine, 4. augusta 2006. godine Zumreta Džaferović, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2273/05 od 24. oktobra 2005. godine, 5. augusta 2006. godine Ismet i Zinaida Kočan iz Fajtovca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-985/04 od 18. maja 2004. godine, 9. augusta 2006. godine Petar Balta iz Laktaša zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-3677/00 od 16. marta 2001. godine i I-4510/02 od 13. septembra 2002. godine, 10. augusta 2006. godine Borislav Zeljko, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3087/01 od 28. augusta 2001. godine, 14. augusta Broj 18 – Strana 152 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 2006. godine Desa, Danijela i Brankica Lugonja iz Bijeljine zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1243/02 od 9. maja 2002. godine, 16. augusta 2006. godine D., mldb. M., mldb. M. i M.R. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2386/01 od 6. novembra 2001. godine, Predrag Đukić, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4765/01 od 16. decembra 2002. godine, 18. augusta 2006. godine M., D. i I. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2590/01 od 16. augusta 2001. godine, 24. augusta 2006. godine Vaskrsija Stojić, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1328/00 od 4. jula 2000. godine, Borislav Štrbac, koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4568/02 od 17. oktobra 2002. godine, 29. augusta 2006. godine Nada, Svjetlana i Aleksandra Topić i Olga Lukić, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2993/00 od 6. decembra 2000. godine, 30. augusta 2006. godine Luka, Anđa i Vladimir Šišić iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-118/03 od 13. marta 2003. godine, 4. septembra 2006. godine Slaven Danilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6007/03 od 7. novembra 2003. godine, Ranko Kulaga, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3925/03 od 14. jula 2003. godine, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3081/01 od 27. augusta 2001. godine, 5. septembra 2006. godine Milan Dobrilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6111/03 od 7. novembra 2003. godine, 6. septembra 2006. godine Hašim Delić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2274/05 od 3. oktobra 2005. godine, 7. septembra 2006. godine Božo i Goran Šijan, koje zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5974/03 od 10. septembra 2003. godine, 11. septembra 2006. godine Ana, Milica, Krsto, Ana i mldb. Dragica Tomić, koje zastupa Lazo Salić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1040/00 od 21. marta 2001. godine, 18. septembra 2006. godine Brankica Radanović, koju zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2784/03 od 9. maja 2003. godine, Slaviša Marić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6289/03 od 11. novembra 2003. godine, 25. septembra 2006. godine Bajro Obhođaš iz Ilidže zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1709/05 od 12. septembra 2006. godine, 29. septembra 2006. godine Branislav Danilović, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-186/05 od 18. aprila 2005. godine, 26. septembra 2006. godine Zdravka, Nedeljko i Nevenko Đukić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1200/00 od 22. januara 2001. godine, Nikola, Savko, Nebojša, Radovan, Nevena, Joka i Novka Jokić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-771/01 od 17. maja 2001. godine, Jovo, Radmila, Dobrinka i Slaven Simić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3588/03 od 1. jula 2003. godine, 10. oktobra 2006. godine C., G., G., M. i mldb. A. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003187 od 25. septembra 2006. godine, 16. oktobra 2006. godine Miloš Blagojević iz Doboja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4365/01 od 6. novembra 2001. godine, 17. oktobra 2006. godine Dušanka, Gojko, Siniša i Bojan Vujaković, koje zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-1081/05 od 9. maja 2005. godine i I-3038/01 od 15. februara 2002. godine, Miroslav Srdić, koga Srijeda, 9.4.2008. zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2801/04 od 17. decembra 2004. godine, 26. oktobra 2006. godine PP "Sirena" Vetrenik, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1066/03 od 8. jula 2003. godine, Muharem Mujanić, koga zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-0001238 od 8. maja 2006. godine, 30. oktobra 2006. godine Ljubinko, Stojka, Milan i Slađana Ilić iz Nove Kasabe zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5258/02 od 21. marta 2002. godine, 8. novembra 2006. godine Rada Bojović, Angelina Tomić, Ranka Manojlović i Zora Koprivica, koje zastupa Zora Koprivica, advokat iz Sokoca, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-1743/01 od 24. augusta 2001. godine, broj I-1742/01 od 5. novembra 2001. godine, broj I-1744/01 od 24. augusta 2001. godine i broj I-1753/01 od 24. augusta 2001. godine, 9. novembra 2006. godine Slavko, Dragica, Mira i Radana Glušac iz Prijedora zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-355/05 od 10. maja 2005. godine, 13. novembra 2006. godine Branko Timarac, koga zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4331/05 od 31. augusta 2006. godine, Božo Novaković iz Banje Luke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-004340 od 9. oktobra 2006. godine, 22. novembra 2006. godine M., M. i M. P. iz Vlasenice zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj P-221/99 od 15. novembra 2000. godine, 9. decembra 2006. godine Nada, Dalibor i Daliborka Vučinić iz Istočnog Sarajeva zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5437/01 od 29. novembra 2002. godine, 15. decembra 2006. godine D. i V. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003435 od 28. novembra 2006. godine, Milena Kundačina, Čedo Škipina i Vesna Stanković-Ćosović iz Foče zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001539 od 10. maja 2006. godine, 14. decembra 2006. godine marketing "Minja" d.o.o. Banja Luka zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-IP-06-000623 od 16. juna 2006. godine, 22. decembra 2006. godine Petar Uzelac, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1910/04 od 30. augusta 2004. godine, 25. decembra 2006. godine Lazo, Milka, Nada i mldb. Bojan Glištra, koje zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4080/03 od 8. septembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 29. januara 2007. godine da dostavi odgovor na apelacije. 3. Vlada RS je svoj odgovor na apelacije dostavila 15. februara 2007. godine. 4. Prilikom donošenja Odluke AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12 od 15. februara 2006. godine) koja se tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj odluci, Ustavni sud je pribavio odgovore na apelacije od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Ministarstva odbrane Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, te od Ministarstva finansija Republike Srpske - Trezor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Trezor RS), pa s obzirom na to da se u tim odgovorima ističe da su apelacije preuranjene, pozivajući se na Zakon o unutrašnjem dugu, nije bilo potrebe da se u ovom predmetu odgovori pribavljaju ponovo. 5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1211/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1211/06, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH AP 1212/06, AP 1346/06, AP 1408/06, AP 1422/06, AP 1697/06, AP 1869/06, AP 1899/06, AP 1900/06, AP 1901/06, AP 1902/06, AP 1903/06, AP 1932/06, AP 1933/06, AP 1934/06, AP 1946/06, AP 1959/06, AP 1973/06, AP 1975/06, AP 1988/06, AP 2003/06, AP 2016/06, AP 2017/06, AP 2020/06, AP 2021/06, AP 2022/06, AP 2023/06, AP 2024/06, AP 2025/06, AP 2026/06, AP 2027/06, AP 2028/06, AP 2029/06, AP 2030/06, AP 2031/06, AP 2032/06, AP 2033/06, AP 2034/06, AP 2035/06, AP 2036/06, AP 2037/06, AP 2038/06, AP 2039/06, AP 2040/06, AP 2041/06, AP 2042/06, AP 2043/06, AP 2044/06, AP 2045/06, AP 2046/06, AP 2047/06, AP 2048/06, AP 2049/06, AP 2050/06, AP 2051/06, AP 2052/06, AP 2053/06, AP 2054/06, AP 2055/06, AP 2056/06, AP 2057/06, AP 2058/06, AP 2059/06, AP 2060/06, AP 2061/06, AP 2062/06, AP 2063/06, AP 2064/06, AP 2065/06, AP 2066/06, AP 2067/06, AP 2068/06, AP 2069/06, AP 2070/06, AP 2071/06, AP 2072/06, AP 2073/06, AP 2074/06, AP 2075/06, AP 2076/06, AP 2077/06, AP 2078/06, AP 2079/06, AP 2080/06, AP 2081/06, AP 2082/06, AP 2083/06, AP 2084/06, AP 2085/06, AP 2086/06, AP 2087/06, AP 2088/06, AP 2089/06, AP 2090/06, AP 2091/06, AP 2092/06, AP 2093/06, AP 2094/06, AP 2095/06, AP 2096/06, AP 2097/06, AP 2098/06, AP 2099/06, AP 2100/06, AP 2101/06, AP 2102/06, AP 2103/06, AP 2104/06, AP 2105/06, AP 2106/06, AP 2107/06, AP2108/06, AP 2109/06, AP 2110/06, AP 2111/06, AP 2112/06, AP 2113/06, AP 2114/06, AP 2115/06, AP 2116/06, AP 2117/06, AP 2118/06, AP2119/06, AP2120/06, AP2130/06, AP 2210/06, AP 2211/06, AP 2222/06, AP2223/06, AP2224/06, AP2226/06, AP2227/06, AP 2263/06, AP 2264/06, AP 2276/06, AP 2277/06, AP 2278/06, AP 2279/06, AP 2280/06, AP 2293/06, AP 2294/06, AP2307/06, AP2308/06, AP2350/06, AP2376/06, AP 2388/06, AP 2410/06, AP 2423/06, AP 2445/06, AP 2446/06, AP 2460/06, AP 2504/06, AP 2505/06, AP 2543/06, AP 2585/06, AP 2600/06, AP 2601/06, AP 2602/06, AP 2605/06, AP 2615/06, AP 2630/06, AP 2641/06, AP 2688/06, AP 2689/06, AP 2717/06, AP 2750/06, AP 2809/06, AP 2810/06, AP 2811/06, AP 2824/06, AP2858/06, AP 2859/06, AP 2860/06, AP 2938/06, AP 2939/06, AP 2962/06, AP 3045/06, AP 3059/06, AP 3076/06, AP 3130/06, AP 3158/06, AP 3308/06, AP 3335/06, AP 3336/06, AP 3337/06, AP 3452/06 i AP 3459/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Većina apelacija je podnesena zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda kojima je tuženo Ministarstvo odbrane Republike Srpske-Vojska Republike Srpske, koje je obavezano da apelantima, kao tužiocima, isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Osnovni sud je donio rješenja o dozvoli izvršenja tih pravosnažnih presuda, ali je njihovo provođenje onemogućeno zbog donošenja propisa kojima se regulira postupak isplate unutrašnjeg duga Republike Srpske, a u koji su uključena i potraživanja apelanata utvrđena pravosnažnim presudama. Manji broj apelacija je podnesen zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažnih presuda kojima je apelantima dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u ratnom periodu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju, koja su donesena na osnovu pravosnažnih presuda, odnosno nemogućnošću izvršenja pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješenja, odnosno pravosnažnih presuda, onemogućeno donošenjem Zakona o odgađanju izvršenja sudskih odluka na teret budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o odgađanju), zatim, Zakona o Broj 18 – Strana 153 privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04)(u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odgađanju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04 i 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Apelanti tvrde da je ovim propisima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravosnažnih presuda. 9. Apelanti su, u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06 i AP 3076/06, podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Vlada RS u svom odgovoru opisuje hronologiju usvajanja i izmjena relevatnog zakonodavstva kojim je regulirano pitanje isplate obaveza po osnovu "ratne štete" i podsjeća da je u momentu podnošenja izvršnih prijedloga apelanata na snazi bio Zakon o odgađanju, kojim je Republika Srpska na neograničeno vrijeme odgodila izvršenje sudskih odluka. Pri tome Vlada RS podsjeća da je članom 3. stav 1. tog zakona bilo propisano da će se privremeno odgađanje primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine. Nakon toga je članom 3. Zakona o unutrašnjem dugu bilo definirano da se pod unutrašnjim dugom podrazumijevaju obaveze na osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu od 600. 000..000,00 KM. Spomenutim zakonima predviđeno je da će se isplata "ratne štete" vršiti putem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina sa otpisom kamata i nepriznavanjem troškova parničnog i izvršnog postupka. U toku 2005. godine donesen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Sl. glasnik RS" broj 103/05) (u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti), kojim je regulirano da će troškovi parničnog postupka i izvršenja zajedno sa glavnicom biti isplaćeni putem obveznica. Vlada RS podsjeća da su u odnosu na navedeno zakonodavstvo, koje je onemogućavalo izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih radi naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete" u toku 2005. godine, donesene odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj CH/00/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine. U obje navedene odluke utvrđeno je da predmetnim zakonodavstvom nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca, te da tadašnji zakonski modaliteti isplate "ratne štete" stavljaju pretjeran teret na pojedince. Postupajući prema navedenim odlukama Republika Srpska je 11. maja 2006. godine donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS smatra da su spomenutim zakonom izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na relevantno zakonodavstvo koje je bilo predmet ocjene u navedenim odlukama. Za razliku od ranijeg zakonskog rješenja iz člana 20. Zakona o unutrašnjem dugu, prema kojem su zakonske zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama bile otpisane, izmjenama i dopunama ovog člana je propisano da se zatezne kamate obračunavaju do 23. jula 2004. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu, a izmjenama i Broj 18 – Strana 154 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dopunama člana 21. utvrđen je kraći rok dospijeća obveznica do 35 godina, te je, za razliku od prijašnjeg zakonskog rješenja prema kome kamate na obveznice nisu bile ni predviđene, utvrđena godišnja kamata u visini od 1,5 posto sa pravom prijevremenog otkupa. Također je izmjenama i dopunama zakona reguliran način isplate troškova parničnog i izvršnog postupka, koji nisu bili regulirani prijašnjim zakonom. Stoga Vlada RS, pozivajući se na član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, predlaže da se, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti, apelacije odbace kao nedopuštene. U odnosu na meritum apelacija Vlada RS ističe da je na osnovu jurisprudencije Ustavnog suda, kao i Komisije nesporno da dosuđena sredstva po osnovu "ratne štete", kao i ostala potraživanja u vidu kamate i troškova postupka predstavljaju imovinu apelanata. Također je nesporno da time što Republika Srpska nije izvršila sudske odluke i vansudske sporazume došlo do "miješanja" u imovinu apelanata, koja se sastoji u "kontroli" prava na imovinu. Utvrđeno je da je to miješanje bilo zakonito i u legitimnom cilju održavanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka BiH. Međutim, Ustavni sud, kao i Komisija su zaključili da prijašnje zakonodavstvo ne ispunjava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a sve zbog toga što je rok dospijeća obveznica bio 50 godina. Vlada RS ističe da je Republika Srpska, postupajući prema navedenim odlukama, izvršila izmjene Zakona o unutrašnjem dugu s ciljem uspostavljanja pravične ravnoteže i pri tome obuhvatila sve pojedince koji navode da su povrijeđena njihova prava zbog toga što nisu izvršene pravosnažne sudske odluke kojim je dosuđena naknada "ratne štete". Time su, prema ocjeni Vlade RS, riješena pitanja navodne povrede prava apelanata ubuduće, a s ciljem sprečavanja diskriminacije, te se predlaže da se apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu odbije kao neosnovana. U odnosu na navodnu povredu prava na pristup sudu, Vlada RS se poziva na već citirane odluke Komisije i Ustavnog suda prema kojim se ukazuje da, iako država u principu ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno načelu vladavine prava iz člana I/2. Ustava BiH, a zatim iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ova ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama zakona, kako je to već izneseno u izjašnjenju u vezi sa pravom na imovinu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantima isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznice sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava apelanata i da nema povrede ustavnih prava apelanata. Zbog navedenih razloga predloženo je da se apelacija i u odnosu na pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, u meritumu odbije. V. Relevantni propisi 11. Zakon o odgađanju od izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Član 1. Ovim Zakonom odgađa se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnanja i drugih upravnih akata po osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog Zakona. Član 2. stav 2. Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih djelovanja podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih Srijeda, 9.4.2008. djelovanja u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine." 12. Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) "Član 1. Ovim Zakonom privremeno se odgađa od izvršenja izmirenje potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2. stav 1. alineje 1. i 4. Pod unutrašnjim dugom podrazumijeva se javni dug budžeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to: - potraživanja nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine, - izvršne sudske odluke i drugi akti na teret budžeta Republike Srpske. Član 3. stav 1. Privremeno odgađanje na osnovu ovog Zakona primjenjivat će se do donošenja zakona kojima će se regulirati način izmirenja, potraživanja iz budžeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2. Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog Zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Član 3. Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.Š...Ć Član 4. Pod općim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama Š...Ć isključujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz člana 3. stav 1. tačka 3. ovog Zakona. Član 6. stav 1. Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Član 19. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18. ovog Zakona. Š...Ć Član 20. Kamata na obaveze iz člana 18. ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verificirane na način propisan članom 19. ovog Zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18. ovog Zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21. Obaveze iz člana 18. ovog Zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Član 22. U smislu ovog Zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim Zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog Zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim Zakonom predstavljat će unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23. Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja po osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja potraživanja iz budžeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3. U članu 6. stav 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obaveze iz člana 4. ovog Zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. ovog Zakona. ' Poslije stava 1. dodaje se novi stav 2. koji glasi: ' Kamate po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog Zakona.' Član 9. Stav 1. člana 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10. Član 21. mijenja se i glasi: Broj 18 – Strana 155 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5 posto 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim Zakonom.' Član 11. Poslije člana 22. dodaje se novi član 22.a, koji glasi: 'Član 22.a 1. Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz budžeta Republike Srpske platit će se tražiocu izvršenja, u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. 2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez kamata. 3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršit će se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku '." 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7. (1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene. Član 16. (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i provođenjem izvršenja prethodno snosi tražilac izvršenja. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršenja nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja. Član 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje,Š...Ć Član 25. (1) Sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje potraživanja na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. (...) Član 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Član 170. (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII ovog Zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. Broj 18 – Strana 156 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (2)Ako se radi o smetnjama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražioca izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Član 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog Zakona okončat će se prema odredbama ovog Zakona. Član 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Član 231.a Primjena člana 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, izvansudskih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovu potraživanja iz perioda ratnih djelovanja između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232. Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ('Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije' br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te 'Službeni glasnik Republike Srpske' br. 17/93 i 14/94)." 16. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/05, stupio na snagu 7. jula 2005. godine) "Član 1. U članu 7. Zakona o izvršnom postupku Š...Ć poslije stava 2. dodaje se novi stav 3. koji glasi: ' Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja. ' Član 2. U članu 166. poslije stava 6. dodaje se novi stav 7. koji glasi: 'Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. ' Član 3. Poslije člana 229. dodaje se novi član 229.a koji glasi: 'Član 229.a Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama čl. 1. i 2. ovog Zakona, a odnose se na sva potraživanja iz budžeta Republike Srpske, gradova i općina nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odgađanje iz stava 1. ovog člana traje do donošenja posebnih zakona. ' Član 4. Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'." 17. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Član 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja izvansudskih poravnanja, kao i postupak reguliranja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 2. Srijeda, 9.4.2008. Š...Ć Kamata na naknadu nematerijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Član 3. Š...Ć Kamata na naknadu materijalne štete, u skladu sa članom 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Član 20. Naknada ratne štete, u smislu ovog Zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć. Član 21. U pravosnažno okončanim predmetima izvršenja će se provoditi prema redoslijedu okončanja, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stava 1. ovog člana priznat će se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršenja i na troškove izvršenja. Član 12. Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'. " VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Kako su i Evropski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 21. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neprovođenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 23. Ustavni sud ne može prihvatiti stav Vlade RS iz odgovora na apelacije da su predmetne apelacije nedopustive zbog izmijenjenih pravnih okolnosti koje se sastoje u tome da je 2. juna 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, kojim je izmijenjena prijašnja legislativa, budući da su predmetne apelacije podnesene nakon stupanja na snagu navedenog zakona, što znači da se apelanti žale da se i novim Zakonskim rješenjima krše njihova ustavna prava. Također se ne može prihvatiti ni stav ostalih učesnika u postupku da su apelacije preuranjene, budući da još nije proveden postupak predviđen relevantnom legislativom, jer apelanti imaju pravosnažne sudske odluke, tako da su njihove apelacije podnesene zbog propuštanja da se izvrše pravosnažna rješenja o izvršenju, odnosno zbog zakonskih smetnji da se izvrše pravosnažne sudske presude. Ustavni sud zapaža da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili provođenje rješenja o izvršenju. 24. Osim toga, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog neprovođenja rješenja o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na imovinu 27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) Pravo na imovinu." 28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 29. Prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i dr., presuda od 29. novembra 1995, serija A, broj 332, tačka 31). Također, riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi i koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (OI) 13, st. 40-46 (1978)). Koncept "imovine" ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Broj 18 – Strana 157 Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53). Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine i AP 1/05 od 18. maja 2005. godine). 30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavu ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Da li su apelanti titulari prava na "imovinu"? 31. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li novčana potraživanja apelanata i zakonske zatezne kamate, koja su im dosuđena pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud u svojoj praksi već je razmatrao istovjetno činjenično i pravno pitanje i zaključio da novčana potraživanja apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 365, 371. i 373). Da li postoji miješanje u pravo apelanata na "imovinu"? 32. Pri odgovoru na ovo pitanje Ustavni sud mora odlučiti da li pravna situacija u vezi sa potraživanjem apelanata koje se odnosi na "ratnu štetu", zbog stupanja na snagu posebnih zakona 2002. godine i kasnije u Republici Srpskoj, koji su doneseni isključivo radi rješavanja vladinih obaveza po osnovu posljedica rata, krši član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Kao što je već navedeno, prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu. 34. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. To znači da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da postoji zakonska odredba koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego takvo miješanje mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da Broj 18 – Strana 158 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 35. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska 2002. godine donijela Zakon o odgađanju kojim je propisano da će se taj zakon primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obaveza nastalih po osnovu sudskih odluka donesenih do dana donošenja ovog Zakona. Nakon toga je 2003. godine donesen i Zakon o privremenom odgađanju u koji su, između ostalog, uključena i potraživanja po osnovu "ratne štete". Također, članom 3. ovog Zakona je propisano da će se ovaj Zakon primjenjivati do donošenja posebnih propisa kojim će se regulirati način izmirenja potraživanja po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine. 36. Zakon o unutrašnjem dugu je stupio na snagu 23. jula 2004. godine. Ovim Zakonom je, kako je i ranije rečeno, "ratna šteta" priznata kao unutrašnji dug Republike Srpske. Zakon je, također, odredio da se potraživanja na osnovu "ratne štete", koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, moraju verificirati, a da će se nakon verifikacije obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća. Ovim Zakonom je, također, propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obavezu tuženog (član 20). 37. Zakon o ratnoj šteti je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, a donesen je na osnovu člana 18. Zakona o unutrašnjem dugu. Ovaj Zakon je dalje razradio šta se sve smatra "ratnom štetom", mada suštinski nije promijenio pojam "ratne štete", kako je već obrazloženo. Također, Zakon o ratnoj šteti je propisao i način utvrđivanja te štete u slučajevima u kojima postupci za naknadu te štete nisu pravosnažno okončani, propisujući da će se naknada "ratne štete" obaviti isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Također, ovaj Zakon je propisao da se kamate na naknadu materijalne i nematerijalne štete otpisuju u skladu sa članom 20. Zakona o unutrašnjem dugu (član 2. stav 4. i član 3. stav 2. Zakona o ratnoj šteti). Međutim, za razliku od Zakona o unutrašnjem dugu, koji se nije bavio pitanjem troškova postupka u pravosnažno okončanim predmetima, Zakon o ratnoj šteti je propisao da će se u tim predmetima troškovi postupka, uključujući i troškove izvršnog postupka, isplatiti zajedno sa glavnicom putem obveznica (član 21). 38. Razmatrajući navedenu zakonsku regulativu, počevši od Zakona o odgađanju 2002. godine pa do Zakona o ratnoj šteti, koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, u odnosu na pravo apelanata na imovinu koju predstavljaju dosuđena sredstva na ime naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete", dosuđene zakonske zatezne kamate i troškovi parničnog i izvršnog postupka, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zaključio da postoji kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata kako odgađanjem da se izvrše pravosnažne presude, tako i otpisom zateznih kamata dosuđenih pravosnažnim presudama prije stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387). 39. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bilo primjenjivo na tadašnju pravnu situaciju, tj. kakva je priroda ovog miješanja u pravo na imovinu, Ustavni sud je uzeo u obzir sljedeće periode: Period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu 40. Ustavni sud je ocijenio, pozivajući se pri tome i na Odluku Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se u odnosu na Zakon o odgađanju i Zakon o privremenom odgađanju radilo o de facto lišavanju imovine. Zaključeno je da dugotrajna nemogućnost da vlasnici izuzete Srijeda, 9.4.2008. imovine realiziraju svoje pravo na imovinu, tj. da naplate iznose nematerijalne i materijalne štete koja im je dosuđena, iako posjeduju pravosnažne sudske presude, sporazume o naknadi zaključene sa nadležnim organima uprave, ugovore i druge pravne akte donesene na osnovu odredaba relevantnih zakona, uključujući pripadajuće zatezne kamate, s jedne strane, te dugo odgađanje da se definiraju "nova prava", s druge strane, upućuju na zaključak da takve mjere predstavljaju faktičko "lišavanje" apelanata njihove imovine. Period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti 41. Međutim, u svjetlu kasnije donesenog Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud je smatrao, pozivajući se na istovjetni stav Komisije iz Odluke broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se karakter miješanja u imovinska prava apelanata promijenio, jer ovaj Zakon je predvidio modalitet u okviru kojeg se može očekivati da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima. Zbog toga razloga Ustavni sud je smatrao da nakon donošenja Zakona o unutrašnjem dugu nemogućnost da se naplate dosuđeni iznosi materijalne i nematerijalne štete ne predstavlja "lišavanje", već "kontrolu" prava na imovinu u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. U odnosu na zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud je smatrao da je riječ o de iure lišavanju apelanata prava na imovinu. Naime, član 20. Zakona o unutrašnjem dugu je explicite propisivao da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti i da ne predstavljaju obavezu Republike Srpske, a isto rješenje je, kako je već rečeno, predviđeno i u Zakonu o ratnoj šteti. Dakle, zbog ovakvih propisa, apelanti ne bi nikada bili u mogućnosti doći do ove svoje "imovine" iako su i Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti doneseni nakon što su sve presude apelanata kojim im je priznato pravo na zateznu kamatu postale pravosnažne. Ustavni sud je u navedenoj odluci ocijenio da su na ovaj način Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti retroaktivno zadirali u stečena prava apelanata i lišavali ih "imovine" koja je pravosnažno priznata sudskim odlukama, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. 43. Kad je riječ o troškovima postupka, Ustavni sud je ukazao da su troškovi postupka u konkretnim slučajevima nastali u vezi sa vođenjem parničnih postupaka u periodu koji nije obuhvaćen zakonskom definicijom "ratne štete", te da se oni i ne mogu smatrati dijelom "ratne štete", pa, dakle, ni unutrašnjim dugom po osnovu "ratne štete" koji je tačno definiran Zakonom o unutrašnjem dugu i Zakonom o ratnoj šteti. Uprkos tome, Ustavni sud je ukazao da apelanti ne bi mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predviđao da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud je, također, ukazao da ni izmjenama Zakona o izvršnom postupku nije predviđeno odgađanje svih izvršenja, već samo onih koja se odnose na potraživanja nastala u ratnom periodu u šta se ne ubrajaju troškovi postupka. Stoga je Ustavni sud zaključio da, iako apelanti nisu de iure lišeni ove svoje imovine koja bi im morala biti isplaćena primjenom Zakona o izvršnom postupku, odgađanjem da se izvrše pravosnažne presude i u dijelu u kojem su dosuđeni troškovi postupka apelanti su de facto lišeni ove "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bez mogućnosti da je ikada naplate. Period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 44. Ustavni sud zapaža da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na pravnu snagu 2. juna 2006. godine, a koji predviđa nove modalitete reguliranja "ratne štete". Spomenutim zakonom je propisano da će se obaveze po glavnicama pravosnažnih presuda izmiriti emisijom dugoročnih Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina i godišnjom kamatom od 1,5 posto i da će se dosuđene zakonske zatezne kamate obračunavati do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu. Za razliku od zakonskog rješenja u Zakonu o ratnoj šteti, koji je predviđao da će se ovi troškovi zajedno s glavnicom isplatiti emisijom dugoročnih obveznica, propisano je da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja platiti tražiocima izvršenja u cjelokupnom iznosu bez kamata. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine konstatirao je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu od 2. juna 2006. godine i dalje ostao na snazi poseban zakonski modalitet kojim se regulira izmirivanje obaveza države po osnovi "ratne štete", uključujući i pravosnažne presude. 45. Imajući u vidu da je javna vlast i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostala pri modalitetu izmirenja duga po osnovi "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da je samo djelimično priznala pravo na zakonske zatezne kamate i otpisala kamate na troškove parničnog i sudskog postupka, Ustavni sud je zaključio da se javna vlast miješa u imovinska prava apelanata. Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine kojim je utvrđeno da se kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do stupanja na snagu Zakona o ratnoj šteti, 29. novembra 2005. godine, nastavlja i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. 46. Odgovarajući na pitanje kakva je priroda ovog miješanja u pravo apelanata na imovinu prema postojećoj zakonskoj regulativi, odnosno koje je od navedenih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjivo u odnosu na zakonski propisane modalitete naplate dosuđenih iznosa materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zaključuje da zakonska rješenja iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu po svojoj prirodi predstavljaju "kontrolu" prava na imovinu u smislu člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. Kad su u pitanju zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud zapaža da član 20. Zakona o unutrašnjem dugu propisuje modalitete isplate dosuđene zatezne kamate tako da će se priznati do stupanja na snagu osnovnog zakona, i to najviše do iznosa glavnog duga. Ustavni sud primjećuje da je novim Zakonskim rješenjem, za razliku od prethodnog u kojem su zatezne kamate bile otpisane u cijelosti, što se smatralo "lišavanjem" apelanata njihove imovine, djelimično priznato pravo apelanata na zakonske zatezne kamate, koje bi trebalo prema posebnom modalitetu isplatiti apelantima. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine zaključio da novi zakonski modalitet naplate pravosnažno dosuđenih zateznih kamata na iznose utvrđene materijalne i nematerijalne štete zadržava karakter "kontrole" prava na imovinu apelanata, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Kad je riječ o troškovima postupka, prema prijašnjim zakonskim rješenjima, apelanti nisu mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predvidio da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud zapaža da je izmjenama Zakona o unutrašnjem dugu predviđeno da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku platiti tražiocima izvršenja iz budžeta Republike Srpske u periodu od 30. juna 2006. godine do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija RS. Predviđeno je da će se iznosi troškova parničnog i izvršnog postupka utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. Stoga, za razliku od prethodnog modaliteta koji je vodio do de facto "lišavanja" apelanata ove imovine, Ustavni sud smatra da novo zakonsko rješenje u pogledu troškova postupka predstavlja "kontrolu" Broj 18 – Strana 159 prava na imovinu, budući da propisuje modalitete isplate ovog potraživanja, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz člana 1. stav 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je miješanje u pravo na imovinu "opravdano"? 49. Da bi, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono, prije svega, mora biti u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili "zakonitosti". Zatim, miješanje mora imati zakonit cilj od javnog ili općeg interesa, a njime mora biti postignuta i pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od općeg ili javnog interesa (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, tačka 46, i već citirana presuda Sporrong i Lonnorth, tačka 73). Da li je miješanje u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili zakonitosti? 50. Ustavni sud podsjeća na već ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj je prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon". Osim toga, vladavina prava je osnovni princip demokratskog društva, koji je neodvojiv od bilo kojeg člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugih javnih vlasti da poštuju sudske odluke ili odluke koje su donesene protiv države (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 51. Pri analizi ovog pitanja Ustavni sud će uzeti u obzir period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu, zatim, period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti i period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Period od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutrašnjem dugu 52. Pri ocjeni perioda od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do donošenj? Zakona o ratnoj šteti koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387) zaključio da tim zakonima nisu bili definirani razlozi zbog kojih se vlasti miješaju u prava apelanata, koji se ciljevi žele postići ovakvim miješanjem, modus operandi novonastale situacije, niti je definirana materijalnopravna pozicija apelanata, već je jednostavno odgođeno izvršenje pravosnažnih presuda kojim je dosuđena "ratna šteta". Ustavni sud je smatrao da do stupanja na snagu Zakona o unutrašnjem dugu miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nije bilo "zakonito", jer zakoni kojima je odgođeno izvršenje pravosnažnih presuda ne zadovoljavaju kriterij "zakonitosti" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. (3.a.2) Period od donošenja Zakona o unutrašnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti 53. Međutim, Ustavni sud u navedenoj odluci ocijenio je da su Zakonom o unutrašnjem dugu jasno definirani ciljevi miješanja u pravo na imovinu, a definiran je i novi okvir prava apelanata u vezi sa njihovim potraživanjima, što je dalje konkretizirano Zakonom o ratnoj šteti. Stoga je Ustavni sud Broj 18 – Strana 160 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zaključio da ovi zakoni imaju sasvim drukčiji pravni kvalitet nego dotadašnja legislativa koja se ticala iste problematike. Zbog toga, Ustavni sud je zaključio da miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nakon donošenja Zakona o unutrašnjem dugu ispunjava kriterij "zakonitosti" iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Period nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 54. Ustavni sud zapaža da nova legislativa iz ove oblasti, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu dodatno razrađuje i definira zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirenja obaveza države po osnovu "ratne štete", kao dijela unutrašnjeg duga entiteta. Pri tome su u članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu i dalje ostali na snazi definirani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Republike Srpske, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinska prava apelanata i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu zakonito. 55. Ustavni sud, dalje, mora ispitati da li je cilj definiran u članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu legitiman cilj od općeg ili javnog interesa, te da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva apelanata za zaštitu prava na imovinu. Da li miješanje u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog ili općeg interesa? 56. Pojam "javnog interesa", u smislu člana 1. Protokola broj 1, jeste "neizbježno širok". U ustanovljavanju postojanja takvog "javnog interesa" domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene. Evropski sud naglašava da "zbog njihovog neposrednog poznavanja matičnog društva i njegovih potreba, domaće vlasti su u principu u boljem položaju da razluče šta je 'u javnom interesu' nego međunarodni sudija". Prema tome, Evropski sud će "poštivati sud zakonodavca o tome šta je 'u javnom interesu' ukoliko taj sud nije očigledno bez razumnog osnova" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i dr., tačka 46). 57. U članu 2. Zakona o unutrašnjem dugu definirano je da je cilj donošenja propisa koji su u pitanju potreba da se uredi način izmirivanja unutrašnjeg duga koji je nastao, između ostalog, po osnovu nadoknade za "ratnu štetu" na način koji neće dovesti u pitanje makroekonomsku stabilnost Republike Srpske i time ustavni poredak Bosne i Hercegovine. 58. Ustavni sud smatra da je ovo legitiman cilj miješanja u pravo apelanata na imovinu, te da je taj cilj opravdan javnim interesom, a to su, prije svega, makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava apelanata na imovinu (proporcionalnost)? 59. Da bi miješanje u zaštićenu imovinu bilo dopušteno prema kriterijima člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono ne samo da mora služiti legitimnom cilju u javnom interesu već mora postojati i razuman odnos "proporcionalnosti" između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (već citirana presuda Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, tačka 50). Prema tome, Evropski sud je ustanovio da s ciljem provjeravanja triju različitih pravila iz člana 1. Protokola broj 1 treba provesti test "pravične ravnoteže". To znači da "sud mora da odredi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštite osnovna prava pojedinca. Potraga za ovom ravnotežom je svojstvena cijeloj Konvenciji, a odražava se i u strukturi člana 1" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth, tačka 69). 60. Ustavni sud ističe da domaće vlasti, zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba, uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka koje dovode do miješanja u Srijeda, 9.4.2008. imovinska prava pojedinaca. Odluka da se oduzme ili kontrolira imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se odluka domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za ljudska prava, James i drugi, stav 46). 61. U konkretnom slučaju najveći broj apelacija koje su predmet razmatranja ove odluke odnosi se na pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog pogibije bliskog lica tokom ratnih djelovanja ili zbog pretrpljene tjelesne povrede koja je dovela do trajnog umanjenja opće životne sposobnosti. Ustavni sud smatra da su ovo najtragičniji i, u suštini, nenadoknadivi gubici, a naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu riječi, budući da se njom ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovanja štete. Ona je po svojoj prirodi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara, koja čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti. 62. Koliko god se moralo uvažiti navedeno, Ustavni sud je već zaključio da postoji legitiman cilj od javnog interesa koji je takve prirode da opravdava veoma široko polje procjene nadležnih vlasti u vezi sa pitanjem isplate pravosnažno utvrđenog prava na naknadu za "ratnu štetu". S druge strane, ispitujući kriterij "pravične ravnoteže", Ustavni sud je već utvrdio da je Republika Srpska priznala materijalnu i nematerijalnu štetu koja je utvrđena pravosnažnim presudama kao "ratnu štetu" i da je te obaveze priznala kao unutrašnji dug. Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu 63. Kao modalitet isplate obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, Republika Srpska je u vezi sa izmirenjem obaveza na ime "ratne štete" Zakonom o unutrašnjem dugu propisala da će se, nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu "ratne štete" izmiriti emisijom obveznica za ta potraživanja. Ovo rješenje prihvata i Zakon o ratnoj šteti koji u članu 20. regulira da će se naknada ratne štete izvršiti putem obveznica, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Iako ovaj modalitet sâm po sebi ne bi bio problematičan, Ustavni sud podsjeća da je na problem u vezi sa ovakvim zakonskim rješenjem ukazao u svojim prijašnjim odlukama broj AP 288/03 i 464/04. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je naveo da je "takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca" budući da je "i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih djelovanja, a koji je naveden u članu 18. citiranog zakona" stavljen pretjeran teret na pojedince. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud je naveo da je osnovni razlog zbog kojeg je Ustavni sud zaključio da postoji pretjeran teret prema pojedincima činjenica da je u članu 21. stav 1. tačka 1. Zakona o unutrašnjem dugu bilo propisano da će potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, ističući da se zbog toga "opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako djelotvorno ostvariti svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači djelotvorno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima" (već citirane odluke broj AP 288/03 i AP 464/04). Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 64. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulirati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživanja po ovom osnovu obračunavaju do 23. jula 2004. godine, odnosno do stupanja na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim Zakonom je određeno da će se nakon verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišnjom kamatom od 1,5 posto i isplatom u deset godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa. Također je određeno da će se iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršenja utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. 65. Ustavni sud konstatira da modaliteti predviđeni u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostaju pri prijašnjem zakonskom rješenju da se potraživanja utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama izmire emisijom dugoročnih obveznica s tim što je, za razliku od prethodnog rješenja prema kojem je rok dospijeća bio do 50 godina, sada rok dospijeća do 35 godina. Ustavni sud zapaža, kada su u pitanju novi modaliteti isplate dosuđenih iznosa naknade materijalne i nematerijalne štete putem obveznica, da su nova zakonska rješenja poboljšana u odnosu na prijašnja zakonska rješenja utoliko što su sad predviđeni kraći rok dospijeća obveznica i godišnja kamata na predmetne obveznice, te mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Također, nova zakonska rješenja predviđaju mogućnost da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka prema modalitetu koji apelante ne lišava ove imovine, nego samo uvodi ograničenja koja su prema slobodnoj ocjeni javne vlasti neophodna radi uspostavljanja pravične ravnoteže između općeg javnog interesa i prava pojedinaca. Ustavni sud smatra, u odnosu na određivanje godišnje kamate na dugoročne obveznice, te na omogućavanje da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka dosuđeni pravosnažnim presudama, da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca. 66. Međutim, Ustavni sud ističe da je mogućnost prijevremenog otkupa dugoročnih obveznica ostala nedefinirana i deklaratorna. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine naglasio je da se ponovno opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i na taj način efektivno ostvari svoja prava. Stoga se Ustavni sud poziva na svoj stav iz navedene odluke u odnosu na rok dospijeća obveznica od 35 godina i u odnosu na nedefiniranost mogućnosti da se prijevremeno otkupe obveznice, te ostaje pri zaključku da ni ovim Zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići kako to zahtijeva član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 67. Ustavni sud smatra da, iako Zakon o unutrašnjem dugu ima legitiman cilj od javnog interesa kada se radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju. To znači da načinom isplate ratne štete koju predviđa ovaj Zakon zajedno sa izmjenama i dopunama, zbog nesrazmjerne dužine dospijeća dugoročnih obveznica u odnosu na ljudski vijek pojedinca-imaoca pravosnažne i izvršne presude, te zbog samo deklaratornog karaktera odredbe kojom se pruža mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica, nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa da se očuvaju makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i zaštiti ustavni poredak Bosne i Hercegovine i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Broj 18 – Strana 161 Pravo na pravično suđenje 68. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju sudskih presuda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti se žale na kršenje prava na pravično suđenje, budući da su onemogućeni da de facto naplate iznose dosuđene pravosnažnim presudama zato što Trezor RS odbija da provede rješenja o izvršenju, pozivajući se prvo na Zakon o odgađanju, a zatim na Zakon o unutrašnjem dugu. 69. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 70. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Pravo na pravično suđenje u odnosu na neizvršenje pravosnažnih presuda 71. Ustavni sud je već utvrdio da se radi o imovinskim pravima apelanata, koja su, svakako, "građanska prava i obaveze" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi, Ustavni sud, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, i Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). Neodvojiv element člana 6. Evropske konvencije je i "pravo na sud" u čiji okvir ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko domaći pravni sistem država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Burdov protiv Rusije, presuda od 7. maja 2002. godine, aplikacija broj 59498/00, stav 34). 72. Također, i Ustavni sud i Komisija su u prijašnjim odlukama ukazali na već izgrađenu praksu institucija osnovanih u skladu s Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Doma za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno da je prekršen član 6. Evropske konvencije zbog neizvršavanja pravosnažnih sudskih odluka. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, kao i već citiranu odluku Komisije CH/01/3615). Broj 18 – Strana 162 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 73. S druge strane, Ustavni sud, također, naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već da država može to pravo ograničiti. To pravo, prema svojoj prirodi, traži da ga država regulira na način koji će zavisiti od "potreba i resursa zajednice i pojedinaca" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38). Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti da se izvrše pravosnažne sudske odluke, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti (vidi već citiranu odluku Komisije broj CH/01/3615, stav 237). Pri odlučivanju o ograničenjima koja smatra da je potrebno nametnuti država uživa izvjesnu "slobodu procjene". Međutim, tim ograničenjima država ne smije narušiti samu suštinu prava zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Kako je Evropski sud zaključio, "aplikant ne smije biti spriječen da uživa koristi iz uspješno okončanog postupka zbog finansijskih problema države" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stav 33, i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stav 35). 74. Također, ova ograničenja moraju imati legitiman cilj i moraju zadovoljiti princip "proporcionalnosti", tj. mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 1985. godine, serija A, broj 93, tačka 57). Kako je to već rečeno, potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotična lica moraju snositi prevelik teret" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, tač. 70-73). Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o ratnoj šteti 75. Razmatrajući ova ograničenja prava na pristup sudu u svjetlu ranije važećih zakonskih rješenja, Ustavni sud je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zaključio da takvi zakonski modaliteti krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud je ukazao da je zakonodavac Republike Srpske, propisujući u Zakonu o unutrašnjem dugu da se kamate dosuđene pravosnažnim presudama otpisuju u cijelosti, a u Zakonu o ratnoj šteti i da će se po pravosnažnim odlukama priznati samo glavnica i troškovi postupka, mimo svojih ovlaštenja promijenio pravosnažne sudske odluke donesene prije stupanja na snagu ovih zakona. Ustavni sud je smatrao da je ovo neprihvatljivo miješanje zakonodavne vlasti u sudsku vlast, čime je bio narušen princip podjele vlasti, ali i prekršeno pravo na "nezavisan sud", koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, ovakvim rješenjem bio je prekršen princip vladavine prava i princip res iudicata prema kojem je konačna presuda koju donese nadležni sud o meritumu predmeta konačna u odnosu na prava stranaka u postupku. Ovaj princip predstavlja apsolutnu zabranu kasnijih postupaka koji se tiču istog potraživanja ili zakonodavnog miješanja i izmjene pravosnažnih presuda. Na ovaj način bio je prekršen i princip vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Republika Srpska na ovaj način izbjegavala posljedice koje proizlaze iz pravosnažnih sudskih odluka, koristeći zakonodavna ovlaštenja koja ima, a na štetu apelanata, zbog čega je bilo utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 76. Međutim, Ustavni sud je u navedenoj odluci, pozivajući se na vlastitu jurisprudenciju, istakao da se ovim zaključkom ne umanjuje pravo Republike Srpske da pronađe odgovarajući modus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, vodeći, Srijeda, 9.4.2008. naravno, računa o zahtjevu "proporcionalnosti". Ukazano je na to da je pronalaženje odgovarajućeg modaliteta kojim apelanti ne bi u cijelosti bili lišeni stečenog prava koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama prvenstveno zadatak zakonodavca koji je u boljoj poziciji da odluči, s obzirom na okolnosti i na slobodu procjene koju uživa, na koji način će riješiti ovo pitanje. Pri tome je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine navedeno da "Ustavni sud ne ulazi u to da li će zakonodavac odrediti rok do kojeg može teći ova zatezna kamata ili naći neki drugi modalitet, ali ukazuje da je pri donošenju bilo kakvog rješenja ovog pitanja neophodno da zakonodavac vodi računa o ustavnom principu vladavine prava, podjele vlasti i o principima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, na osnovu kojih zakonodavac nije ovlašten u cijelosti ukinuti pravo dosuđeno pravosnažnom presudom". Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 77. Zakonodavac Republike Srpske, s ciljem implementacije odluka Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj 774/05 od 20. decembra 2005. godine, a u okviru slobodnog polja procjene, propisao je nove zakonske modalitete isplate "ratne štete" u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, uključujući i obaveze iz pravosnažnih sudskih odluka donesenih po osnovu potraživanja naknade "ratne štete". U novom Zakonskom rješenju zakonodavac je ostao pri rješenju da se glavnica dosuđenih potraživanja isplati emisijom dugoročnih obveznica s tim da je, kako je već rečeno, rok dospjelosti smanjen sa 50 na 35 godina i s ciljem zaštite vrijednosti obveznica propisana je godišnja kamata u iznosu od 1,5 posto. Osim navedenog, za razliku od prijašnjih zakonskih rješenja, kojim su apelanti bili u cijelosti lišeni stečenog prava na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu priznato je pravo na isplatu dosuđenih zakonskih zateznih kamata i određen je rok do kojeg zakonska zatezna kamata priznata pravosnažnim sudskim odlukama može teći, a također je određena i maksimalna visina tih kamata u iznosu do visine glavnice duga. Novim Zakonskim rješenjem se troškovi parničnog i izvršnog postupka priznaju i isplaćuju u cijelosti, prema redu dospijeća verificiranih potraživanja, ali bez zakonskih zateznih kamata. U odnosu na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, Ustavni sud je već zaključio da su novim Zakonskim rješenjima ta prava, koja su priznata pravosnažnim presudama, ograničena u neophodnoj mjeri, s ciljem zaštite legitimnog javnog interesa, čime je u tom dijelu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinaca-apelanata. Međutim, pri ocjeni proporcionalnosti miješanja javne vlasti u pravo apelanata na naplatu materijalne i nematerijalne štete dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, Ustavni sud se poziva na svoj stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zaključuje da rok dospijeća obveznica od 35 godina i samo deklaratorna mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica stavljaju pretjeran teret na apelante i predstavljaju nesrazmjerno ograničenje prava apelanata priznatih pravosnažnim sudskim presudama u odnosu na već utvrđen legitiman javni interes očuvanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. 78. Iz navedenog slijedi da se primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud smatra da se to čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Zahtjev za kompenzaciju 79. Uzimajući u obzir vrlo složenu ekonomsku situaciju i zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06, AP 3076/06 i AP 3309/06 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljnjem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud odbija zahtjev apelanata za kompenzaciju. VIII. Zaključak 80. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 81. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno da se izvrše pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 82. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 83. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1211/06, rješavajući apelaciju Željka Volaša i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine, je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Željka Volaša, Nedeljka Pejakovića, Josipa Pavlovića, Milivoja i Borislave Dragojević, Nikolije i Radeta Velimira, Željka Jozića, Dušanke Miletić, D., D., M. i LJ. Š., J. i I.V., D., M. i V.T. i M. M., V., S., S., M. i M. B., S. Ž., S., M., M. i D. Ž., Lj., M., B. i M. Ž., B., D., N. i S. Š., Lj., Lj. i S. P., N., D., S. i M. Z., M. i R. S., I. V., N., Z., Z. i V. Đ., Ž., B., M., S. i P. M., M. i Z. L., M., P. i D. J., Danila, Save, Bosiljke, Nataše, Sanje, Biljane i Vedrane Antelj, Žarka Arsića, Miroslava Andrića, Biljane, mldb. Ivane i Danice Aleksić, Miljka Aleksića, Pante Brajkovića, Mira Brborića, Ruže, Dragane, Miloša i Marka Bajovića, Jevgenije, Nebojše i Bojane Buha, Mirjane i Milana Buluta, Željke Buha, mldb. Adrijane, Tatjane i Stane, Mihajla i Ljeposave Bratić, Radislave, Arijane i Monike Bratić, Branka Berdovića, Dragiše Bjelice, Pere Brnjoša, Radojke, Miljane i Miloša Čolovića, Đorđa Čolića, Milenke, Branislava i Tijane Čabrilo, Slavice, mldb. Nataše i Tatjane Ćurić, Milene i Danila Draganića, Danice i mldb. Ane Delić, Milice, Dragane i mldb. Miljane Drinjak, Mileve, Dalibora i Daliborke Dević, Nade, mldb. Nebojše i mldb. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 163 Vladimira Đurasovića, Jele i Saše Fržović, Žarka i Dese Grakavac, Jelisavete, Nade, Miodraga i Milijane Glušac, Željka Garića, Ranke, mldb. Nikoline, mldb. Bojane, Milana i Desanke Građić, Laze, Jele, Daliborke i Borivoja Herbeza, Jasminke, Bojana i Bojane Ilišković, Verice, Radovana i Radoslava Ivankovića, Petruše, Jelene i Nebojše Jasikovca, Ljeposave, Vedrane, Jovice i Save Janjić, Radmile, mldb. Slavice i Milana Kovača, Mirjane, Jane i Milje Kiković, Ljubice, Staniše i Dragana Kunovca, Luke Kozjak, Radovana, Milene i Mladena Kuljića, Save Kuljanina, Veselinke, mldb. Slobodana i Jelene Kapor, Have Kajić, Gojka i Đurđe Kujić, Riste i Doste Kuzman, Blagoja Krezovića, Borke, mldb. Aleksandre i mldb. Vesne Kalem, Mladenke Komlen, Branke, mldb. Miljane, Zorana i Gordane Lukić, Miloša Lasovana, Brankice i mldb. Aleksandra Miljanovića, Srđana Manigode, Mare i Mileve Miskin, Branka, Verice i Pavla Milašinovića, Predraga Matkovića, Slavojke, Gorana i Stanke Miletić, Vere, mldb. Srđana, mldb. Ljubice, Ljubice i Zdravka Mandića, Veselke Milošević, Zorke, Stanke i Pere Miša, Save, Radenka, Milene i mldb. Maksima Mandrape, Tihomira Medana, Slobodanke, Bosiljke, Mirjane i Mire Milović, Biljane, Gordane i Gojka Misita, Milijane, Tamare, Semjona i mldb. Dragane Milošević, Slavojke, Miljane i Milomira Ninkovića, Slavka Ninkovića, Marka i Mileve Ninković, Slavice, mldb. Dajane Pantić, Anđelije Pantić, Goranke Kljakić i Dušanke Mitrić, Petra Pantovića, Ljubana, Đurđe i Danila Pokrajčića, Božice i Lazara Petrovića, Zorana Pologoša, Zdravka Pecelja, Milana Pecelja, Ljubice, mldb. Nikole, mldb. Duške, Soke Puljić, Vukašina, mldb. Slavenke i Snježane, Riste i Laze Redžo, Branke i Sanje Rebić, Branislava Rupara, Ljube, Mladena i Srđana Stanića, Jele, mldb. Vere, mldb. Gordane, Tome i Bosiljke Savić, Dušanke, Zorana i Bobana Stevanovića, Radovana Sjerana, Obrada, Anđe, Jove i Miodraga Stijačića, Bosiljke Stanić, Koviljke, Marka i Manje Stanić, Milana Tadića, Save Todorovića, Nade, Srđana i Zorana Tubića, Milana Šešelja, Slavice i Suzane Šukić, Riste, Radojke i Pere Šarenca, Lele i Lane Vuković, Milosava Vukosava, Veljke Vučetića, Bose i mldb. Bojana Vujičića, Dragoljuba Vulića, Milorada i Koviljke Zelenović, Milorada Zelenovića, Danice, Joke i Mirjane Žuža, Dobrile, Nebojše i Danice Žerajić, V.Z., G. i M.Z., Radojke Milić, Stane, Mirka i Slobodanke Šerbedžija, Srđana Zrnića, Jelice, Branka, Brankice i Bojana Miljkovića, Gostimira Džajića, Miloša Jovića, Milorada Cvijanovića, Nebojše Stupara, Vere i Melite Mrakić, Krstana Malbašića, Radoja, Zorke i Lidije Zarubice i Brankice Nedović, Ranka Lukića, Draška Ocvireka, Božice Lučić, Olivere Kanostrevac i Svjetlane Rajić, M. i J. D., Dušanke i mldb. Nemanje Štrpca, B.A., Zumrete Džaferović, Ismeta i Zinaide Kočan, Petra Balte, Borislava Zeljka, Dese, Danijele i Brankice Lugonja, D., mldb. M., mldb. M. i M. R., Predraga Đukića, M., D. i I. J., Vaskrsije Stojić, Borislava Štrpca, Nade, Svjetlane i Aleksandra Topića i Olge Lukić, Luke, Anđe i Vladimira Šišića, Slavena Danilovića, Ranka Kulage, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J., Milana Dobrilovića, Hašima Delića, Bože i Gorana Šijana, Ane, Milice, Krste, Ane i mldb. Dragice Tomić, Brankice Radanović, Slaviše Marića, Bajre Obhođaša, Branislava Danilovića, Zdravke, Nedeljka i Nevenka Đukića, Nikole, Savke, Nebojše, Radovana, Nevene, Joke i Novke Jokić, Jove, Radmile, Dobrinke i Slavena Simića, C., G., G., M. i mldb. A. V., Miloša Blagojevića, Dušanke, Gojka, Siniše i Bojana Vujakovića, Miroslava Srdića, PP "Sirena" Vetrenik, Muharema Mujanića, Ljubinka, Stojke, Milana i Slađane Ilić, Rade Bojović, Angeline Tomić, Ranke Manojlović i Zore Koprivice, Slavka, Dragice, Mire i Radane Glušac, Branka Timarca, Bože Novakovića, M., M. i M. P., Nade, Dalibora i Daliborke Vučinić, D. i V. P., Milene Kundačina, Čede Škipina i Vesne Stanković-Ćosović, marketinga "Minja" d.o.o. Banjaluka, Petra Uzelca, Laze, Milke, Nade i mldb. Bojana Glištra. Broj 18 – Strana 164 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se osigurala ustavna prava apelanata sukladno ovoj odluci. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: 18. travnja 2006. godine Željko Volaš iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1700/00 od 1. rujna 2000. godine, Nedeljko Pejaković iz Čelinca, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2272/00 od 10. listopada 2000. godine, 9. svibnja 2006. godine Josip Pavlović iz Bratunca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2392/04 od 11. listopada 2004. godine, 11. svibnja 2006. godine Milivoj i Borislava Dragojević iz Čelinca, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6416/02 od 5. veljače 2003. godine, Nikolija i Rade Velimir iz Banjaluke" koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-793/01 od 3. svibnja 2001. godine, 7. lipnja 2006. godine Željko Jozić iz Srpca, kojeg zastupa Ljubomir Sandić iz Srpca, zbog nemogućnosti da se izvrši pravomoćna Presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P-56/01 od 18. srpnja 2001. godine, 26. lipnja 2006. godine Dušanka Miletić iz Banjaluke, koju zastupa Branislav Kosić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-000 1229 od 8. svibnja 2006. godine, 29. lipnja 2006. godine D., D., M. i LJ. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3392/06 od 27. rujna 2006. godine, 30. lipnja 2006. godine J. i I. V. iz Srebrenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1350/02 od 12. travnja 2002. godine, 29. lipnja 2006. godine D., M. i V. T. i M. M. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6587/03 od 18. studenog 2003. godine, V., S., S., M. i M. B. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4480/01 od 12. veljače 2002. godine, S. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3290/01 od 28. kolovoza 2001. godine, 3. srpnja 2006. godine S., M., M. i D. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-868/01 od 25. svibnja 2001. godine, Lj., M., B. i M. Ž. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4977/01 od 7. ožujka 2002. godine, B., D., N. i S. Š. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3201/01 od 29. svibnja 2002. godine, Lj., Lj. i S. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3417/03 od 22. srpnja 2003. godine, 5. srpnja 2006. godine N., D., S. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1881/01 od 22. kolovoza 2001. godine, 6. srpnja 2006. godine M. i R. S. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6954/03 od 24. prosinca 2003. godine, 5. srpnja 2006. godine I. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4647/01 od 14. studenog 2001. godine, 7. srpnja 2006. godine N., Z., Z. i V. Đ. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1345/01 od 17. kolovoza 2001. godine, 11. srpnja 2006. godine Ž., B., M., S. i P. M. iz Milića zbog Srijeda, 9.4.2008. neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4178/01 od 12. veljače 2002. godine, 12. srpnja 2006. godine M. i Z. L. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4701/01 od 15. studenog 2001. godine, M., P. i D. J. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3286/01 od 28. kolovoza 2001. godine. Ustavnom sudu apelacije je podnijelo 14. srpnja 2006. godine 100 apelanata iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, i to: Danilo, Sava, Bosiljka, Nataša, Sanja, Biljana i Vedrana Antelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1691/04 od 16. rujna 2004. godine, Žarko Arsić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2414/04 od 15. listopada 2004. godine, Miroslav Andrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. studenog 2001. godine, Biljana, mldb. Ivana i Danica Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I4017/03 od 18. srpnja 2003. godine, Miljko Aleksić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 1575/02 od 3. lipnja 2002. godine, Panto Brajković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-277/02 od 13. ožujka 2002. godine, Miro Brborić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5107/01 od 13. prosinca 2001. godine, Ruža, Dragana, Miloš i Marko Bajović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4284/01 od 12. veljače 2002. godine, Jevgenija, Nebojša i Bojana Buha zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3377/01 od 29. kolovoza 2001. godine, Mirjana i Milan Bulut zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4534/01 od 12. veljače 2002. godine, Željka Buha, mldb. Adrijana, Tatjana i Stana zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 5105/01 od 13. prosinca 2001. godine, Mihajlo i Ljeposava Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4278/01 od 12. veljače 2002. godine, Radislava, Arijana i Monika Bratić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I- 4281/01 od 1. studenog 2001. godine, Branko Berdović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3382/01 od 11. prosinca 2001. godine, Dragiša Bjelica zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6444/03 od 4. studenog 2003. godine, Pero Brnjoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1574/04 od 19. srpnja 2004. godine, Radojka, Miljana i Miloš Čolović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4277/01 od 13. veljače 2002. godine, Đorđe Čolić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2411/04 od 6. listopada 2004. godine, Milenka, Branislav i Tijana Čabrilo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-279/02 od 13. ožujka 2002. godine, Slavica, mldb. Nataša i Tatjana Ćurić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1576/02 od 27. svibnja 2002. godine, Milena i Danilo Draganić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1690/04 od 22. srpnja 2004. godine, Danica i mldb. Ana Delić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-278/02 od 3. travnja 2002. godine, Milica, Dragana i mldb. Miljana Drinjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-605/05 od 6. travnja 2005. godine, Mileva, Dalibor i Daliborka Dević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4279/01 od 1. studenog 2001. godine, Nada, mldb. Nebojša i mldb. Vladimir Đurasović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3882/01 od 19. listopada 2001. godine, Jela i Saša Fržović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4274/01 od 12. veljače 2002. godine, Žarko i Desa Grakavac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3113/01 od 29. rujna 2001. godine, Jelisaveta, Nada, Miodrag i Milijana Glušac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2343/01 od 6. kolovoza 2001. godine, Željko Garić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2416/04 od 15. listopada 2004. godine, Ranka, mldb. Nikolina, mldb. Bojana, Milan i Desanka Građić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3114/01 od 27. kolovoza 2001. godine, Lazo, Jela, Daliborka i Borivoje Herbez zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4054/03 od 8. rujna 2003. godine, Jasminka, Bojan i Bojana Ilišković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3378/01 od 28. kolovoza 2001. godine, Verica, Radovan i Radoslav Ivanković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4538/01 od 12. veljače 2002. godine, Petruša, Jelena i Nebojša Jasikovac zbog Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5106/01 od 20. ožujka 2002. godine, Ljeposava, Vedrana, Jovica i Sava Janjić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-323/05 od 16. ožujka 2005. godine, Radmila, mldb. Slavica i Milan Kovač zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3111/01 od 25. rujna 2001. godine, Mirjana, Jana i Milja Kiković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2694/01 od 11. listopada 2001. godine, Ljubica, Staniša i Dragan Kunovac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4694/01 od 12. veljače 2002. godine, Luka Kozjak zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4056/03 od 8. rujna 2003. godine, Radovan, Milena i Mladen Kuljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3782/01 od 15. listopada 2001. godine, Sava Kuljanin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3781/01 od 13. veljače 2002. godine, Veselinka, mldb. Slobodan i Jelena Kapor zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1577/02 od 4. lipnja 2002. godine, Hava Kajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2289/01 od 6. kolovoza 2001. godine, Gojko i Đurđa Kujić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3375/01 od 29. kolovoza 2001. godine, Risto i Dosta Kuzman zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3112/01 od 27. kolovoza 2001. godine, Blagoje Krezović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4555/01 od 13. studenog 2001. godine, Borka, mldb. Aleksandra i mldb. Vesna Kalem zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4554/01 od 12. veljače 2002. godine, Mladenko Komlen zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2706/04 od 15. studenog 2004. godine, Branka, mldb. Miljana, Zoran i Gordana Lukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4533/01 od 12. studenog 2001. godine, Miloš Lasovan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5101/01 od 19. prosinca 2002. godine, Brankica i mldb. Aleksandar Miljanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4536/01 od 12. veljače 2002. godine, Srđan Manigoda zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4542/01 od 12. veljače 2002. godine, Mara i Mileva Miskin zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4543/01 od 13. studenog 2001. godine, Branko, Verica i Pavle Milašinović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4283/01 od 1. studenog 2001. godine, Predrag Matković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4697/01 od 15. studenog 2001. godine, Slavojka, Goran i Stanka Miletić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3495/01 od 29. kolovoza 2001. godine, Vera, mldb. Srđan, mldb. Ljubica, Ljubica i Zdravko Mandić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4057/03 od 18. srpnja 2003. godine, Veselka Milošević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3779/01 od 16. listopada 2001. godine, Zorka, Stanka i Pero Miš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3777/01 od 16. listopada 2001. godine, Sava, Radenko, Milena i mldb. Maksim Mandrapa zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2705/04 od 10. studenog 2004. godine, Tihomir Medan zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2413/04 od 6. listopada 2004. godine, Slobodanka, Bosiljka, Mirjana i Miro Milović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2707/04 od 10. studenog 2004. godine, Biljana, Gordana i Gojko Misita zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2412/04 od 27. listopada 2004. godine, Milijana, Tamara, Semjon i mldb. Dragan Milošević zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2366/01 od 6. kolovoza 2001. godine, Slavojka, Miljan i Milomir Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4696/01 od 12. veljače 2002. godine, Slavko Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5103/01 od 19. veljače 2002. godine, Marko i Mileva Ninković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3411/01 od 29. kolovoza 2001. godine, Slavica i mldb. Dajana Pantić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2696/01 od 24. rujna 2001. godine, Anđelija Pantić, Goranka Kljakić i Dušanka Mitrić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3115/01 od 25. rujna 2001. godine, Petar Pantović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4540/01 od 12. veljače 2002. godine, Ljuban, Đurđa i Danilo Pokrajčić zbog neizvršenja Rješenja Broj 18 – Strana 165 Osnovnog suda broj I-280/02 od 3. travnja 2002. godine, Božica i Lazar Petrović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3082/04 od 10. prosinca 2004. godine, Zoran Pologoš zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5102/01 od 20. ožujka 2002. godine, Zdravko Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4556/01 od 12. veljače 2002. godine, Milan Pecelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3451/04 od 29. prosinca 2004. godine, Ljubica, mldb. Nikola, mldb. Duška, Soka Puljić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3778/01 od 29. listopada 2001. godine, Vukašin, mldb. Slavenko i Snježan, Risto i Lazo Redžo zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3376/01 od 29. kolovoza 2001. godine, Branka i Sanja Rebić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6446/03 od 4. studenog 2003. godine, Branislav Rupar zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6445/03 od 11. studenog 2003. godine, Ljuba, Mladen i Srđan Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj od I-2693/01 od 28. lipnja 2002. godine, Jela, mldb. Vera, mldb. Gordana, Tomo i Bosiljka Savić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3116/01 od 27. kolovoza 2001. godine, Dušanka, Zoran i Boban Stevanović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4275/01 od 1. studenog 2001. godine, Radovan Sjeran zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4537/01 od 12. studenog 2001. godine, Obrad, Anđa, Jovo i Miodrag Stijačić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4698/01 od 12. srpnja 2002. godine, Bosiljka Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1579/02 od 4. lipnja 2002. godine, Koviljka, Marko i Manja Stanić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4280/01 od 12. veljače 2002. godine, Milan Tadić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-238/04 od 24. veljače 2004. godine, Savo Todorović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5104/01 od 20. ožujka 2002. godine, Nada, Srđan i Zoran Tubić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4276/01 od 15. travnja 2002. godine, Milan Šešelj zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-242/04 od 24. veljače 2004. godine, Slavica i Suzana Šukić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4541/01 od 18. veljače 2002. godine, Risto, Radojka i Pero Šarenac zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. studenog 2001. godine, Lela i Lana Vuković zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4544/01 od 12. veljače 2002. godine, Milosav Vukosav zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1063/04 od 19. svibnja 2004. godine, Veljko Vučetić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4195/05 od 23. veljače 2006. godine, Bosa i mldb. Bojan Vujičić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-842/01 od 11. svibnja 2001. godine, Dragoljub Vulić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4695/01 od 15. studenog 2001. godine, Milorad i Koviljka Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4282/01 od 12. veljače 2002 godine, Milorad Zelenović zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2516/04 od 27. listopada 2004. godine, Danica, Joka i Mirjana Žuža zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1578/02 od 27. svibnja 2002. godine, Dobrila, Nebojša i Danica Žerajić zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1745/05 od 15. srpnja 2005. godine, 14. srpnja 2006. godine V. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2350/01 od 23. kolovoza 2001. godine, 17. srpnja 2006. godine G. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3987/01 od 29. svibnja 2002. godine, 15. srpnja 2006. godine Radojka Milić iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4172/03 od 8. rujna 2003. godine, 18. srpnja 2006. godine Stana, Mirko i Slobodanka Šerbedžija iz Banjaluke, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1285/00 od 16. kolovoza 2000. godine, Srđan Zrnić iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3050/04 od 7. veljače 2005. godine, Jelica, Branko, Brankica i Bojan Miljković iz Banjaluke, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Broj 18 – Strana 166 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4088/05 od 28. travnja 2006. godine, Gostimir Džajić iz Banjaluke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-834/04 od 23. travnja 2004. godine, Miloš Jović iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1957/01 od 23. kolovoza 2001. godine, 24. srpnja 2006. godine Milorad Cvijanović iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2926/04 od 10. prosinca 2004. godine, Nebojša Stupar iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2925/04 od 8. prosinca 2004. godine, 25. srpnja 2006. godine Vera i Melita Mrakić, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-155/05 od 11. veljače 2005. godine, Krstan Malbašić, kojega zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001826 od 22. lipnja 2006. godine, Radoje, Zorka i Lidija Zarubice i Brankica Nedović, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1918/05 od 1. lipnja 2006. godine, Ranko Lukić iz Maglaja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2911/01 od 16. kolovoza 2001. godine, Draško Ocvirek iz Banjaluke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3291/00 od 30. studenog 2000. godine, Božica Lučić, Olivera Kanostrevac i Svjetlana Rajić iz Han-Pijeska zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3596/01 od 10. rujna 2001. godine, M. i J. D. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3312/02 od 4. rujna 2002. godine, 28. srpnja 2006. godine Dušanka, mldb. Nemanja Štrbac, koje zastupa Goran Marić iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1746/04 od 20. kolovoza 2004. godine, 27. srpnja 2006. godine B. A. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2914/01 od 16. kolovoza 2001. godine, 4. kolovoza 2006. godine Zumreta Džaferović, koju zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčkog, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2273/05 od 24. listopada 2005. godine, 5. kolovoza 2006. godine Ismet i Zinaida Kočan iz Fajtovca zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-985/04 od 18. svibnja 2004. godine, 9. kolovoza 2006. godine Petar Balta iz Laktaša zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-3677/00 od 16. ožujka 2001. godine i I-4510/02 od 13. rujna 2002. godine, 10. kolovoza 2006. godine Borislav Zeljko, kojega zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3087/01 od 28. kolovoza 2001. godine, 14. kolovoza 2006. godine Desa, Danijela i Brankica Lugonja iz Bijeljine zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1243/02 od 9. svibnja 2002. godine, 16. kolovoza 2006. godine D., mldb. M., mldb. M. i M.R. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2386/01 od 6. studenog 2001. godine, Predrag Đukić, kojega zastupa Ranko Dukić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4765/01 od 16. prosinca 2002. godine, 18. kolovoza 2006. godine M., D. i I. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2590/01 od 16. kolovoza 2001. godine, 24. kolovoza 2006. godine Vaskrsija Stojić, koju zastupa Vesna Rujević, odvjetnica iz Banjaluke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1328/00 od 4. srpnja 2000. godine, Borislav Štrbac, kojega zastupa Vesna Rujević, odvjetnica iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4568/02 od 17. listopada 2002. godine, 29. kolovoza 2006. godine Nada, Svjetlana i Aleksandra Topić i Olga Lukić, koje zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2993/00 od 6. prosinca 2000. godine, 30. kolovoza 2006. godine Luka, Anđa i Vladimir Šišić iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-118/03 od 13. ožujka 2003. godine, 4. rujna 2006. godine Slaven Danilović, kojega zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6007/03 od 7. studenog 2003. godine, Ranko Kulaga, kojega zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj Srijeda, 9.4.2008. I-3925/03 od 14. srpnja 2003. godine, M., mldb. M., mldb. M. i mldb. V. J. iz Vlasenice zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3081/01 od 27. kolovoza 2001. godine, 5. rujna 2006. godine Milan Dobrilović, kojega zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6111/03 od 7. studenog 2003. godine, 6. rujna 2006. godine Hašim Delić, kojega zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2274/05 od 3. listopada 2005. godine, 7. rujna 2006. godine Božo i Goran Šijan, koje zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5974/03 od 10. rujna 2003. godine, 11. rujna 2006. godine Ana, Milica, Krsto, Ana i mldb. Dragica Tomić, koje zastupa Lazo Salić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1040/00 od 21. ožujka 2001. godine, 18. rujna 2006. godine Brankica Radanović, koju zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2784/03 od 9. svibnja 2003. godine, Slaviša Marić, kojega zastupa Slobodan Bilić, odvjetnik iz Dervente, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-6289/03 od 11. studenog 2003. godine, 25. rujna 2006. godine Bajro Obhođaš iz Ilidže zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1709/05 od 12. rujna 2006. godine, 29. rujna 2006. godine Branislav Danilović, kojega zastupa Predrag Radulović, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-186/05 od 18. travnja 2005. godine, 26. rujna 2006. godine Zdravka, Nedeljko i Nevenko Đukić, koje zastupa Nenad Živković, odvjetnik iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1200/00 od 22. siječnja 2001. godine, Nikola, Savko, Nebojša, Radovan, Nevena, Joka i Novka Jokić, koje zastupa Nenad Živković, odvjetnik iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-771/01 od 17. svibnja 2001. godine, Jovo, Radmila, Dobrinka i Slaven Simić, koje zastupa Nenad Živković, odvjetnik iz Zvornika, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-3588/03 od 1. srpnja 2003. godine, 10. listopada 2006. godine C., G., G., M. i mldb. A. V. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003187 od 25. rujna 2006. godine, 16. listopada 2006. godine Miloš Blagojević iz Doboja zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4365/01 od 6. studenog 2001. godine, 17. listopada 2006. godine Dušanka, Gojko, Siniša i Bojan Vujaković, koje zastupa Gordana Gerdijan, odvjetnica iz Banjaluke, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-1081/05 od 9. svibnja 2005. godine i I-3038/01 od 15. veljače 2002. godine, Miroslav Srdić, kojega zastupa Gordana Gerdijan, odvjetnica iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-2801/04 od 17. prosinca 2004. godine, 26. listopada 2006. godine PP "Sirena" Vetrenik, koje zastupa Miroslav Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1066/03 od 8. srpnja 2003. godine, Muharem Mujanić, kojega zastupa Gordana Gerdijan, odvjetnica iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-0001238 od 8. svibnja 2006. godine, 30. listopada 2006. godine Ljubinko, Stojka, Milan i Slađana Ilić iz Nove Kasabe zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5258/02 od 21. ožujka 2002. godine, 8. studenog 2006. godine Rada Bojović, Angelina Tomić, Ranka Manojlović i Zora Koprivica, koje zastupa Zora Koprivica, odvjetnik iz Sokoca, zbog neizvršenja rješenja Osnovnog suda broj I-1743/01 od 24. kolovoza 2001. godine, broj I-1742/01 od 5. studenog 2001. godine, broj I-1744/01 od 24. kolovoza 2001. godine i broj I-1753/01 od 24. kolovoza 2001. godine, 9. studenog 2006. godine Slavko, Dragica, Mira i Radana Glušac iz Prijedora zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-355/05 od 10. svibnja 2005. godine, 13. studenog 2006. godine Branko Timarac, kojega zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4331/05 od 31. kolovoza 2006. godine, Božo Novaković iz Banjaluke zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-004340 od 9. listopada 2006. godine, 22. studenog 2006. godine M., M. i M. P. iz Vlasenice zbog nemogućnosti da Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH se izvrši pravomoćna Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj P-221/99 od 15. studenog 2000. godine, 9. prosinca 2006. godine Nada, Dalibor i Daliborka Vučinić iz Istočnog Sarajeva zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-5437/01 od 29. studenog 2002. godine, 15. prosinca 2006. godine D. i V. P. iz Milića zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-003435 od 28. studenog 2006. godine, Milena Kundačina, Čedo Škipina i Vesna Stanković-Ćosović iz Foče zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001539 od 10. svibnja 2006. godine, 14. prosinca 2006. godine marketing "Minja" d.o.o. Banjaluka zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-IP-06-000623 od 16. lipnja 2006. godine, 22. prosinca 2006. godine Petar Uzelac, kojega zastupa Rato Runjevac, odvjetnik iz Trebinja, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-1910/04 od 30. kolovoza 2004. godine, 25. prosinca 2006. godine Lazo, Milka, Nada i mldb. Bojan Glištra, koje zastupa Đorđe Marić, odvjetnik iz Banjaluke, zbog neizvršenja Rješenja Osnovnog suda broj I-4080/03 od 8. rujna 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 29. siječnja 2007. godine da dostavi odgovor na apelacije. 3. Vlada RS je svoj odgovor na apelacije dostavila 15. veljače 2007. godine. 4. Prigodom donošenja Odluke AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12 od 15. veljače 2006. godine) koja se tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj odluci, Ustavni sud je pribavio odgovore na apelacije od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Ministarstva odbrane Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, koju zastupa Vojno pravobraniteljstvo Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) kao sudionika u postupku, te od Ministarstva financija Republike Srpske - Trezor Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Trezor RS), pa obzirom da se u tim odgovorima ističe da su apelacije preuranjene, pozivajući se na Zakon o unutarnjem dugu, nije bilo potrebe da se u ovom predmetu odgovori pribavljaju ponovno. 5. Obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, sukladno članku 31. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1211/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1211/06, AP 1212/06, AP 1346/06, AP 1408/06, AP 1422/06, AP 1697/06, AP 1869/06, AP 1899/06, AP 1900/06, AP 1901/06, AP 1902/06, AP 1903/06, AP 1932/06, AP 1933/06, AP 1934/06, AP 1946/06, AP 1959/06, AP 1973/06, AP 1975/06, AP 1988/06, AP 2003/06, AP 2016/06, AP 2017/06, AP 2020/06, AP 2021/06, AP 2022/06, AP 2023/06, AP 2024/06, AP 2025/06, AP 2026/06, AP 2027/06, AP 2028/06, AP 2029/06, AP 2030/06, AP 2031/06, AP 2032/06, AP 2033/06, AP 2034/06, AP 2035/06, AP 2036/06, AP 2037/06, AP 2038/06, AP 2039/06, AP 2040/06, AP 2041/06, AP 2042/06, AP 2043/06, AP 2044/06, AP 2045/06, AP 2046/06, AP 2047/06, AP 2048/06, AP 2049/06, AP 2050/06, AP 2051/06, AP 2052/06, AP 2053/06, AP 2054/06, AP 2055/06, AP 2056/06, AP 2057/06, AP 2058/06, AP 2059/06, AP 2060/06, AP 2061/06, AP 2062/06, AP 2063/06, AP 2064/06, AP 2065/06, AP 2066/06, AP 2067/06, AP 2068/06, AP 2069/06, AP 2070/06, AP 2071/06, AP 2072/06, AP 2073/06, AP 2074/06, AP 2075/06, AP 2076/06, AP 2077/06, AP 2078/06, AP 2079/06, AP 2080/06, AP 2081/06, AP 2082/06, AP 2083/06, AP 2084/06, AP 2085/06, AP 2086/06, AP 2087/06, AP 2088/06, AP 2089/06, AP 2090/06, AP 2091/06, AP 2092/06, AP 2093/06, AP 2094/06, AP 2095/06, AP 2096/06, AP 2097/06, AP 2098/06, AP 2099/06, AP 2100/06, AP 2101/06, AP 2102/06, AP 2103/06, AP 2104/06, AP 2105/06, AP 2106/06, AP 2107/06, AP2108/06, AP 2109/06, AP 2110/06, AP 2111/06, AP 2112/06, AP 2113/06, AP 2114/06, AP 2115/06, AP 2116/06, AP 2117/06, AP 2118/06, AP2119/06, AP2120/06, AP2130/06, AP 2210/06, AP 2211/06, AP 2222/06, AP2223/06, AP2224/06, AP2226/06, AP2227/06, AP 2263/06, Broj 18 – Strana 167 AP 2264/06, AP 2276/06, AP 2277/06, AP 2278/06, AP 2279/06, AP 2280/06, AP 2293/06, AP 2294/06, AP2307/06, AP2308/06, AP2350/06, AP2376/06, AP 2388/06, AP 2410/06, AP 2423/06, AP 2445/06, AP 2446/06, AP 2460/06, AP 2504/06, AP 2505/06, AP 2543/06, AP 2585/06, AP 2600/06, AP 2601/06, AP 2602/06, AP 2605/06, AP 2615/06, AP 2630/06, AP 2641/06, AP 2688/06, AP 2689/06, AP 2717/06, AP 2750/06, AP 2809/06, AP 2810/06, AP 2811/06, AP 2824/06, AP2858/06, AP 2859/06, AP 2860/06, AP 2938/06, AP 2939/06, AP 2962/06, AP 3045/06, AP 3059/06, AP 3076/06, AP 3130/06, AP 3158/06, AP 3308/06, AP 3335/06, AP 3336/06, AP 3337/06, AP 3452/06 i AP 3459/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Većina apelacija je podnesena zbog neprovedbe rješenja o izvršenju pravomoćnih presuda kojima je tuženo Ministarstvo odbrane Republike Srpske-Vojska Republike Srpske, koje je obvezano apelantima, kao tužiteljima, isplatiti naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Osnovni sud je donio rješenja o dozvoli izvršenja tih pravomoćnih presuda, ali je njihova provedba onemogućena zbog donošenja propisa kojima se regulira postupak isplate unutarnjeg duga Republike Srpske, a u koji su uključene i tražbine apelanata utvrđene pravomoćnim presudama. Manji broj apelacija je podnesen zbog nemogućnosti izvršenja pravomoćnih presuda kojima je apelantima dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u ratnom razdoblju. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da je neprovođenjem rješenja o izvršenju, koja su donesena na temelju pravomoćnih presuda, odnosno nemogućnošću izvršenja pravomoćnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješenja, odnosno pravomoćnih presuda, onemogućeno donošenjem Zakona o odgađanju izvršenja sudbenih odluka na teret proračuna Republike Srpske po osnovi isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih djelovanja i po osnovi isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) (u daljnjem tekstu: Zakon o odgađanju), potom, Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina iz proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04)(u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odgađanju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04 i 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu). Apelanti tvrde da je ovim propisima povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na njih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Također, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da Europska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavanja pravomoćnih presuda. 9. Apelanti su, u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06 i AP 3076/06, podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Vlada RS u svojem odgovoru opisuje kronologiju usvajanja i izmjena relevatnog zakonodavstva kojim je regulirano pitanje isplate obveza po osnovi "ratne štete" i Broj 18 – Strana 168 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH podsjeća da je u momentu podnošenja izvršnih prijedloga apelanata na snazi bio Zakon o odgađanju, kojim je Republika Srpska na neograničeno vrijeme odgodila izvršenje sudbenih odluka. Pri tomu Vlada RS podsjeća da je člankom 3. stavak 1. tog zakona bilo propisano da će se privremeno odgađanje primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja tražbina iz proračuna Republike Srpske po osnovi unutarnjeg duga, a najkasnije do 31. prosinca 2004. godine. Nakon toga je člankom 3. Zakona o unutarnjem dugu bilo definirano da se pod unutarnjim dugom podrazumijevaju obveze na osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine u iznosu od 600.000.0Medžlis Islamske M. Spomenutim zakonima predviđeno je da će se isplata "ratne štete" vršiti putem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina sa otpisom kamata i nepriznavanjem troškova parničnog i izvršnog postupka. Tijekom 2005. godine donesen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine ("Sl. glasnik RS" broj 103/05) (u daljnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti), kojim je regulirano da će troškovi parničnog postupka i izvršenja zajedno sa glavnicom biti isplaćeni putem obveznica. Vlada RS podsjeća da su u odnosu na navedeno zakonodavstvo, koje je onemogućavalo izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka donesenih radi naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete" u tijeku 2005. godine, donesene odluke Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) broj CH/00/3615 od 9. studenog 2005. godine i Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine. U obje navedene odluke utvrđeno je da predmetnim zakonodavstvom nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca, te da tadašnji zakonski modaliteti isplate "ratne štete" stavljaju pretjeran teret na pojedince. Postupajući prema navedenim odlukama Republika Srpska je 11. svibnja 2006. godine donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu. Vlada RS smatra da su spomenutim zakonom izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na relevantno zakonodavstvo koje je bilo predmet ocjene u navedenim odlukama. Za razliku od ranijeg zakonskog rješenja iz članka 20. Zakona o unutarnjem dugu, prema kojem su zakonske zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudbenim presudama bile otpisane, izmjenama i dopunama ovog članka je propisano da se zatezne kamate obračunavaju do 23. srpnja 2004. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o unutarnjem dugu, a izmjenama i dopunama članka 21. utvrđen je kraći rok dospijeća obveznica do 35 godina, te je, za razliku od prijašnjeg zakonskog rješenja prema kojem kamate na obveznice nisu bile ni predviđene, utvrđena godišnja kamata u visini od 1,5 posto sa pravom prijevremenog otkupa. Također je izmjenama i dopunama zakona reguliran način isplate troškova parničnog i izvršnog postupka, koji nisu bili regulirani prijašnjim zakonom. Stoga Vlada RS, pozivajući se na članak 16. stavak 4. točka 8. Pravila Ustavnog suda, predlaže da se, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti, apelacije odbace kao nedopuštene. U odnosu na meritum apelacija Vlada RS ističe da je na temelju jurisprudencije Ustavnog suda, kao i Povjerenstva nepobitno da dosuđena sredstva po osnovi "ratne štete", kao i ostale tražbine u vidu kamate i troškova postupka predstavljaju imovinu apelanata. Također je nepobitno da time što Republika Srpska nije izvršila sudbene odluke i izvansudbene sporazume došlo do "miješanja" u imovinu apelanata, koja se sastoji u "kontroli" prava na imovinu. Utvrđeno je da je to miješanje bilo zakonito i u legitimnom cilju održavanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka BiH. Međutim, Ustavni sud, kao i Povjerenstvo su zaključili da prijašnje zakonodavstvo ne ispunjava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca, a sve zbog toga što je rok dospijeća obveznica bio 50 godina. Vlada RS ističe da je Republika Srpska, postupajući prema navedenim odlukama, izvršila izmjene Zakona o unutarnjem dugu s ciljem uspostave pravične ravnoteže i pri tomu obuhvatila sve pojedince Srijeda, 9.4.2008. koji navode da su povrijeđena njihova prava zbog toga što nisu izvršene pravomoćne sudbene odluke kojim je dosuđena naknada "ratne štete". Time su, prema ocjeni Vlade RS, riješena pitanja navodne povrede prava apelanata ubuduće, a s ciljem sprečavanja diskriminacije, te se predlaže da se apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu odbije kao neutemeljena. U odnosu na navodnu povredu prava na pristup sudu, Vlada RS se poziva na već citirane odluke Povjerenstva i Ustavnog suda prema kojim se ukazuje da, iako država u principu ne može donositi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava BiH, a potom iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti. Ova ograničenja moraju sadržavati legitiman cilj uz ispunjavanje uvjeta proporcionalnosti, što je, prema ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama zakona, kako je to već izneseno u izjašnjenju u svezi sa pravom na imovinu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantima isplatiti naknadu štete putem "modaliteta" - obveznice sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava apelanata i da nema povrede ustavnih prava apelanata. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija i u odnosu na pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, u meritumu odbije. V. Relevantni propisi 11. Zakon o odgađanju od izvršenja sudbenih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske po osnovi isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovi isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Članak 1. Ovim Zakonom odgađa se izvršenje sudbenih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske po osnovi isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djelovanja i po osnovi isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudbenih odluka, izvansudbenih poravnanja i drugih upravnih akata po osnovi tražbina iz razdoblja ratnih djelovanja, a donesenih do dana stupanja na snagu ovog Zakona. Članak 2. stavak 2. Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih djelovanja podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih djelovanja u Republici Srpskoj u razdoblju između 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine." 12. Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina iz proračuna Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) "Članak 1. Ovim Zakonom privremeno se odgađa od izvršenja izmirenje tražbina iz proračuna Republike Srpske po osnovi unutarnjeg javnog duga. Članak 2. stavak 1. alineje 1. i 4. Pod unutarnjim dugom podrazumijeva se javni dug proračuna Republike Srpske pravnim i fizičkim osobama nastao do 31. prosinca 2002. godine, i to: - tražbine nastale za vrijeme rata i izravne ratne opasnosti u razdoblju od 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, - izvršne sudbene odluke i drugi akti na teret proračuna Republike Srpske. Članak 3. stavak 1. Privremeno odgađanje na osnovi ovog Zakona primjenjivat će se do donošenja zakona kojima će se regulirati način izmirenja, tražbine iz proračuna Republike Srpske po osnovi unutarnjeg duga, a najkasnije do 31. prosinca 2004. godine." 13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Članak 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutarnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutarnji dug) prema fizičkim i pravnim osobama" u ukupnom iznosu do 1.761,7 milijuna KM. Članak 2. Izmirenje unutarnjeg duga vrši se sukladno odredbama ovog Zakona na način koji osigurava i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.Š...Ć Članak 3. Pod unutarnjim dugom, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć3. Obveze po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. do 19. lipnja 1996. godine u iznosu do 600,00 milijuna KM.Š...Ć Članak 4. Pod općim obvezama podrazumijevaju se obveze nastale do 31. prosinca 2002. godine, i to: Š...Ć4. obveze po izvršnim sudbenim odlukama Š...Ć isključujući sudbene odluke i odluke drugih nadležnih tijela po osnovi Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz članka 3. stavak 1. točka 3. ovog Zakona. Članak 6. stavak 1. Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 18. Materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine, u iznosu do 600,00 milijuna KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim osobama kojima je pravomoćnim sudbenim odlukama ili izvansudbenim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim osobama kojima će se pravo na naknadu štete regulirati posebnim zakonom. Članak 19. Način i rokovi verifikacije pojedinačnih tražbina po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine regulirat će se posebnim zakonom. Sudovi su obvezni dostavljati Ministarstvu financija pravomoćne sudbene presude i ostale sudbene odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz članka 18. ovog Zakona. Š...Ć Članak 20. Kamata na obveze iz članka 18. ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Ukoliko su obveze verificirane na način propisan člankom 19. ovog Zakona veće od iznosa utvrđenog u članku 18. ovog Zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obveza i ne predstavlja obvezu Republike Srpske. Članak 21. Obveze iz članka 18. ovog Zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. prosinca 2007. godine, izmirit će se emisijom obveznica pod sljedećim uvjetima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Članak 22. U smislu ovog Zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdan od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutarnjeg duga, koji je registriran u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni nadnevak po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim Zakonom predviđena, a koji ne može biti realiziran ili prenesen bez elektronskog zapisa. Broj 18 – Strana 169 Emisija i način izdavanja svake serije obveznica sukladno odredbama ovog Zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdane sukladno ovom Zakonu predstavljat će unutarnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obvezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovi međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo financija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Članak 23. Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina po osnovi izvršnih odluka na teret proračuna Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odgađanju od izvršenja tražbina iz proračuna Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. lipnja 2004. godine." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06) (u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 3. U članku 6. stavak 1. mijenja se i glasi: 'Kamata na opće obveze iz članka 4. ovog Zakona se otpisuje i ne predstavlja obvezu Republike Srpske, izuzevši kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. ovog Zakona. ' Poslije stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi: ' Kamate po obvezama iz članka 4. stavak 1. točka 4. obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog Zakona.' Članak 9. Stavak 1. članka 20. mijenja se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudbenim presudama koje se obračunavaju tijekom verifikacije pojedinačnih tražbina po osnovi materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Članak 10. Članak 21. mijenja se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršit će se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. lipnja 2008. godine, pod sljedećim uvjetima: 1. rok dospijeća do 35 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg nadnevka dospijeća, 3. sa godišnjom kamatom u visini od 1,5 posto 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije sukladno ovom Zakonu.' Članak 11. Poslije članka 22. dodaje se novi članak 22.a, koji glasi: 'Članak 22.a 1. Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku iz proračuna Republike Srpske platit će se tražitelju izvršenja, u razdoblju od 30. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu financija. 2. Iznosi troškova parničnog postupka i troškova parničnog izvršenja utvrđeni u pravomoćnim sudbenim odlukama isplatit će se u cjelokupnom iznosu bez kamata. 3. Isplata troškova iz prethodnog stavka ovog članka vršit će se sukladno odredbama Zakona o izvršnom postupku '." Broj 18 – Strana 170 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Članak 5. (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati hitno. (2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, osim ako narav tražbina ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Članak 7. (1) Predmet izvršenja ne mogu biti stvari izvan prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršenja ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva osigurana za te namjene. Članak 16. (1) Troškove postupka u svezi sa određivanjem i provedbom izvršenja prethodno snosi tražitelj izvršenja. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan tražitelju izvršenja nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na prijedlog stranke, izvršenje radi njihova ostvarenja. Članak 23. (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudbeno poravnanje,Š...Ć Članak 25. (1) Sudbena odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbina na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dragovoljno ispunjenje. (...) Članak 166. (1) Izvršenje radi ostvarenja novčane tražbine prema izvršeniku može se provesti na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno.Š...Ć Članak 170. (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama poglavlja XII. ovog Zakona, zadržat će rješenje o izvršenju, izvršiti ovrhu sredstava izvršenika i o smetnjama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetnjama trajne naravi, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestit će tražitelja izvršenja i banku o daljnjem postupanju. Članak 229. Postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog Zakona okončat će se prema odredbama ovog Zakona. Članak 231. Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odgađanje i prekid izvršenja neće se primjenjivati u izvršnom postupku. Članak 231.a Primjena članka 231. Zakona odgađa se do donošenja posebnih zakona kojima će se regulirati izvršenje sudbenih odluka po osnovi isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovi ostalih sudbenih odluka, izvansudbenih poravnanja i drugih upravnih akata, na osnovi tražbina iz razdoblja ratnih djelovanja između 20. svibnja 1992. i 19. lipnja 1996. godine. Članak 232. Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaju važiti odredbe Zakona o izvršnom postupku ('Službeni glasnik Socijalističke federativne republike Jugoslavije' br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te 'Službeni glasnik Republike Srpske' br. 17/93 i 14/94)." 16. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/05, stupio na snagu 7. srpnja 2005. godine) Srijeda, 9.4.2008. "Članak 1. U članku 7. Zakona o izvršnom postupku Š...Ć poslije stavka 2. dodaje se novi stavak 3. koji glasi: ' Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, općina i javnih poduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od općeg interesa ne mogu biti predmet izvršenja. ' Članak 2. U članku 166. poslije stavka 6. dodaje se novi stavak 7. koji glasi: 'Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od općeg interesa Republike Srpske, gradova i općina koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. ' Članak 3. Poslije članka 229. dodaje se novi članak 229.a koji glasi: 'Članak 229.a Sud će po službenoj dužnosti odgoditi započeta izvršenja koja su suprotna odredbama čl. 1. i 2. ovog Zakona, a odnose se na sve tražbineiz proračuna Republike Srpske, gradova i općina nastala u razdoblju od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Odgađanje iz stavka 1. ovog članka traje do donošenja posebnih zakona. ' Članak 4. Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'." 17. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudbenim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja izvansudbenih poravnanja, kao i postupak reguliranja naknade štete poduzećima i drugim pravnim osobama u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 2. Š...Ć Kamata na naknadu nematerijalne štete, sukladno članku 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Članak 3. Š...Ć Kamata na naknadu materijalne štete, sukladno članku 20. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Članak 20. Naknada ratne štete, u smislu ovog Zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, sukladno odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjeg duga Republike Srpske Š...Ć. Članak 21. U pravomoćno okončanim predmetima izvršenja će se provoditi prema redoslijedu okončanja, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stavka 1. ovog članka priznat će se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudbenih izvršenja i na troškove izvršenja. Članak 12. Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'. " VI. Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 20. Kako su i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud u svojim prijašnjim odlukama u svezi sa pitanjem iscrpljivanja pravnih lijekova ukazali, pravilo iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda se mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. studenog 1980, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom susrtavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 21. Imajući u vidu navedena stajališta, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neprovedbe pravomoćnog rješenja kojim je dopušteno izvršenje pravomoćne i izvršne sudbene presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u ustroju pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najučinkovitiji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21). 23. Ustavni sud ne može prihvatiti stajalište Vlade RS iz odgovora na apelacije da su predmetne apelacije nedopustive zbog izmijenjenih pravnih okolnosti koje se sastoje u tomu da je 2. lipnja 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, kojim je izmijenjena prijašnja legislativa, budući da su predmetne apelacije podnesene nakon stupanja na snagu navedenog zakona, što znači da se apelanti žale da se i novim Zakonskim rješenjima krše njihova ustavna prava. Također se ne može prihvatiti ni stajalište ostalih sudionika u postupku da su apelacije preuranjene, budući da još nije proveden postupak predviđen relevantnom legislativom, jer apelanti imaju pravomoćne sudbene odluke, tako da su njihove apelacije podnesene zbog propuštanja da se izvrše pravomoćna rješenja o izvršenju, odnosno zbog zakonskih smetnji da se izvrše pravomoćne sudbene presude. Ustavni sud zapaža da apelanti nemaju na raspolaganju učinkovit pravni lijek kojim bi ishodili provedbu rješenja o izvršenju. 24. Osim toga, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neutemeljene, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive. Broj 18 – Strana 171 25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve apelacije ispunjavaju uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravomoćne sudbene presude, odnosno zbog neprovedbe rješenja o izvršenju pravomoćnih presuda, povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Pravo na imovinu 27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (k) Pravo na imovinu." 28. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 29. Prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, "imovina" koja se štiti može biti samo postojeća imovina (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. studenog 1983, serija A, br. 70, točka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i dr., presuda od 29. studenog 1995, serija A, broj 332, točka 31). Također, riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koje treba štititi i koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi presudu bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvješća (OI) 13, st. 40-46 (1978)). Koncept "imovine" ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Europskom konvencijom pri čemu pitanje jesu li imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sustavu nije značajno (vidi, Europski sud za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stavak 53). Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu jurisprudenciju prema kojoj pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da uključuje i postojeće novčane tražbine pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke broj U 26/00 od 21. prosinca 2001. godine i AP 1/05 od 18. svibnja 2005. godine). 30. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u 2. stavku ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud za ljudska Broj 18 – Strana 172 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A, broj 52, stavak 61). Jesu li apelanti titulari prava na "imovinu"? 31. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje predstavljaju li novčane tražbine apelanata i zakonske zatezne kamate, koje su im dosuđene pravomoćnim sudbenim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka "imovinu" apelanata u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud u svojoj praksi već je razmatrao istovjetno činjenično i pravno pitanje i zaključio da novčane tražbine apelanata na ime naknade štete, koje predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koje su priznate pravomoćnim sudbenim presudama, te troškovi parničnog i izvršnog postupka predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 365, 371. i 373). Postoji li miješanje u pravo apelanata na "imovinu"? 32. Odgovarajući na ovo pitanje Ustavni sud mora odlučiti krši li pravna situacija u svezi sa tražbinom apelanata koja se odnosi na "ratnu štetu", zbog stupanja na snagu posebnih zakona 2002. godine i kasnije u Republici Srpskoj, koji su doneseni isključivo radi rješavanja vladinih obveza po osnovi posljedica rata, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 33. Kao što je već navedeno, prema jurisprudenciji Europskog suda za ljudska prava, koju podržava i Ustavni sud, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavku, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati uporabu imovine sukladno općem interesu provedbom takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu. 34. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. To znači da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da postoji zakonska odredba koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego takvo miješanje mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. rujna 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, točka 49). 35. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska 2002. godine donijela Zakon o odgađanju kojim je propisano da će se taj zakon primjenjivati do donošenja zakona kojim će se regulirati način izmirenja obveza nastalih po osnovi sudbenih odluka donesenih do dana donošenja ovog Zakona. Nakon toga je 2003. godine donesen i Zakon o privremenom odgađanju u koji su, između ostalog, uključene i tražbine po osnovi "ratne štete". Također, člankom 3. ovog Zakona je propisano da će se ovaj Zakon primjenjivati do donošenja posebnih propisa kojim će se regulirati način izmirenja tražbina po osnovi unutarnjeg duga, a najkasnije do 31. prosinca 2004. godine. 36. Zakon o unutarnjem dugu je stupio na snagu 23. srpnja 2004. godine. Ovim Zakonom je, kako je i ranije rečeno, "ratna šteta" priznata kao unutarnji dug Republike Srpske. Zakon je, također, odredio da se tražbine na osnovi "ratne štete", koje su priznate pravomoćnim sudbenim presudama, moraju verificirati, a da će se nakon verifikacije obveze po toj osnovi izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišnjih Srijeda, 9.4.2008. rata, počevši devet godina prije krajnjeg nadnevka dospijeća. Ovim Zakonom je, također, propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obvezu tuženog (članak 20). 37. Zakon o ratnoj šteti je stupio na snagu 29. studenog 2005. godine, a donesen je na temelju članka 18. Zakona o unutarnjem dugu. Ovaj Zakon je dalje razradio što se sve smatra "ratnom štetom", mada suštinski nije promijenio pojam "ratne štete", kako je već obrazloženo. Također, Zakon o ratnoj šteti je propisao i način utvrđivanja te štete u slučajevima u kojima postupci za naknadu te štete nisu pravomoćno okončani, propisujući da će se naknada "ratne štete" obaviti isplatom obveznica Republike Srpske, sukladno Zakonu o unutarnjem dugu. Također, ovaj Zakon je propisao da se kamate na naknadu materijalne i nematerijalne štete otpisuju sukladno članku 20. Zakona o unutarnjem dugu (članak 2. stavak 4. i članak 3. stavak 2. Zakona o ratnoj šteti). Međutim, za razliku od Zakona o unutarnjem dugu, koji se nije bavio pitanjem troškova postupka u pravomoćno okončanim predmetima, Zakon o ratnoj šteti je propisao da će se u tim predmetima troškovi postupka, uključujući i troškove izvršnog postupka, isplatiti zajedno sa glavnicom putem obveznica (članak 21). 38. Razmatrajući navedenu zakonsku regulativu, počevši od Zakona o odgađanju 2002. godine pa do Zakona o ratnoj šteti, koji je stupio na snagu 29. studenog 2005. godine, u odnosu na pravo apelanata na imovinu koju predstavljaju dosuđena sredstva na ime naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete", dosuđene zakonske zatezne kamate i troškovi parničnog i izvršnog postupka, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine zaključio da postoji kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata kako odgađanjem da se izvrše pravomoćne presude, tako i otpisom zateznih kamata dosuđenih pravomoćnim presudama prije stupanja na snagu Zakona o unutarnjem dugu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387). 39. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju bilo primjenjivo na tadašnju pravnu situaciju, tj. kakva je narav ovog miješanja u pravo na imovinu, Ustavni sud je uzeo u obzir sljedeća razdoblja: Razdoblje od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutarnjem dugu 40. Ustavni sud je ocijenio, pozivajući se pri tomu i na Odluku Povjerenstva broj CH/01/3615 od 9. studenog 2005. godine, da se u odnosu na Zakon o odgađanju i Zakon o privremenom odgađanju radilo o de facto lišavanju imovine. Zaključeno je da dugotrajna nemogućnost da vlasnici izuzete imovine realiziraju svoje pravo na imovinu, tj. da naplate iznose nematerijalne i materijalne štete koja im je dosuđena, iako posjeduju pravomoćne sudbene presude, sporazume o naknadi zaključene sa nadležnim tijelima uprave, ugovore i druge pravne akte donesene na temelju odredaba relevantnih zakona, uključujući pripadajuće zatezne kamate, s jedne strane, te dugo odgađanje da se definiraju "nova prava", s druge strane, upućuju na zaključak da takve mjere predstavljaju faktičko "lišavanje" apelanata njihove imovine. Razdoblje od donošenja Zakona o unutarnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti 41. Međutim, u svjetlu kasnije donesenog Zakona o unutarnjem dugu, Ustavni sud je smatrao, pozivajući se na istovjetno stajalište Povjerenstva iz Odluke broj CH/01/3615 od 9. studenog 2005. godine, da se karakter miješanja u imovinska prava apelanata promijenio, jer ovaj Zakon je predvidio modalitet u okviru kojeg se može očekivati da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima. Zbog toga razloga Ustavni sud je smatrao da nakon donošenja Zakona o unutarnjem dugu nemogućnost da se naplate dosuđeni iznosi materijalne i nematerijalne štete ne predstavlja "lišavanje", već "kontrolu" prava na imovinu u smislu članka 1. stavak 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 42. U odnosu na zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud je smatrao da je riječ o de iure lišavanju apelanata prava na imovinu. Naime, članak 20. Zakona o unutarnjem dugu je explicite propisivao da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti i da ne predstavljaju obvezu Republike Srpske, a isto rješenje je, kako je već rečeno, predviđeno i u Zakonu o ratnoj šteti. Dakle, zbog ovakvih propisa, apelanti ne bi nikada bili u mogućnosti doći do ove svoje "imovine" iako su i Zakon o unutarnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti doneseni nakon što su sve presude apelanata kojim im je priznato pravo na zateznu kamatu postale pravomoćne. Ustavni sud je u navedenoj odluci ocijenio da su na ovaj način Zakon o unutarnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti retroaktivno zadirali u stečena prava apelanata i lišavali ih "imovine" koja je pravomoćno priznata sudbenim odlukama, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. stavak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju koje regulira uvjete pod kojima pojedinac može biti lišen imovine. 43. Kad je riječ o troškovima postupka, Ustavni sud je ukazao da su troškovi postupka u konkretnim slučajevima nastali u svezi sa vođenjem parničnih postupaka u razdoblju koje nije obuhvaćeno zakonskom definicijom "ratne štete", te da se oni i ne mogu smatrati dijelom "ratne štete", pa, dakle, ni unutarnjim dugom po osnovi "ratne štete" koji je tačno definiran Zakonom o unutarnjem dugu i Zakonom o ratnoj šteti. Usprkos tome, Ustavni sud je ukazao da apelanti ne bi mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predviđao da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud je, također, ukazao da ni izmjenama Zakona o izvršnom postupku nije predviđeno odgađanje svih izvršenja, već samo onih koja se odnose na tražbine nastale u ratnom razdoblju u što se ne ubrajaju troškovi postupka. Stoga je Ustavni sud zaključio da, iako apelanti nisu de iure lišeni ove svoje imovine koja bi im morala biti isplaćena primjenom Zakona o izvršnom postupku, odgađanjem da se izvrše pravomoćne presude i u dijelu u kojem su dosuđeni troškovi postupka apelanti su de facto lišeni ove "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju bez mogućnosti da je ikada naplate. Razdoblje nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu 44. Ustavni sud zapaža da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, koji je stupio na pravnu snagu 2. lipnja 2006. godine, a koji predviđa nove modalitete reguliranja "ratne štete". Spomenutim zakonom je propisano da će se obveze po glavnicama pravomoćnih presuda izmiriti emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina i godišnjom kamatom od 1,5 posto i da će se dosuđene zakonske zatezne kamate obračunavati do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do dana stupanja na snagu Zakona o unutarnjem dugu. Za razliku od zakonskog rješenja u Zakonu o ratnoj šteti, koji je predviđao da će se ovi troškovi zajedno s glavnicom isplatiti emisijom dugoročnih obveznica, propisano je da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja platiti tražiteljima izvršenja u cjelokupnom iznosu bez kamata. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine konstatirao je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu od 2. lipnja 2006. godine i dalje ostao na snazi poseban zakonski modalitet kojim se regulira izmirivanje obveza države po osnovi "ratne štete", uključujući i pravomoćne presude. 45. Imajući u vidu da je javna vlast i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu ostala pri modalitetu izmirenja duga po osnovi "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da je samo djelomično priznala pravo na zakonske zatezne kamate i otpisala kamate na troškove parničnog i sudbenog postupka, Ustavni sud je zaključio da se javna vlast miješa u imovinska prava apelanata. Ustavni sud se poziva na svoje stajalište iz Odluke broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine kojim je utvrđeno da se kontinuirano miješanje u Broj 18 – Strana 173 imovinska prava apelanata od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do stupanja na snagu Zakona o ratnoj šteti, 29. studenog 2005. godine, nastavlja i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu. 46. Odgovarajući na pitanje kakva je narav ovog miješanja u pravo apelanata na imovinu prema postojećoj zakonskoj regulativi, odnosno koje je od navedenih pravila iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjivo u odnosu na zakonski propisane modalitete naplate dosuđenih iznosa materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine i zaključuje da zakonska rješenja iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o unutarnjem dugu po svojoj naravi predstavljaju "kontrolu" prava na imovinu u smislu članka 1. stavak 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 47. Kad su u pitanju zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud zapaža da članak 20. Zakona o unutarnjem dugu propisuje modalitete isplate dosuđene zatezne kamate tako da će se priznati do stupanja na snagu osnovnog zakona, i to najviše do iznosa glavnog duga. Ustavni sud primjećuje da je novim Zakonskim rješenjem, za razliku od prethodnog u kojem su zatezne kamate bile otpisane u cijelosti, što se smatralo "lišavanjem" apelanata njihove imovine, djelomično priznato pravo apelanata na zakonske zatezne kamate, koje bi se trebale prema posebnom modalitetu isplatiti apelantima. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine zaključio da novi zakonski modalitet naplate pravomoćno dosuđenih zateznih kamata na iznose utvrđene materijalne i nematerijalne štete zadržava karakter "kontrole" prava na imovinu apelanata, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 48. Kad je riječ o troškovima postupka, prema prijašnjim zakonskim rješenjima, apelanti nisu mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predvidio da će se troškovi parničnih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti prema istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud zapaža da je izmjenama Zakona o unutarnjem dugu predviđeno da će se troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni u izvršnom postupku platiti tražiteljima izvršenja iz proračuna Republike Srpske u razdoblju od 30. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu financija RS. Predviđeno je da će se iznosi troškova parničnog i izvršnog postupka utvrđeni u pravomoćnim sudbenim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. Stoga, za razliku od prethodnog modaliteta koji je vodio do de facto "lišavanja" apelanata ove imovine, Ustavni sud smatra da novo zakonsko rješenje glede troškova postupka predstavlja "kontrolu" prava na imovinu, budući da propisuje modalitete isplate ovog potraživanja, te da je, stoga, primjenjivo drugo pravilo iz članka 1. stavak 2. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Je li miješanje u pravo na imovinu "opravdano"? 49. Da bi, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono, prije svega, mora biti sukladno zahtjevu pravne sigurnosti ili "zakonitosti". Potom, miješanje mora imati zakonit cilj od javnog ili općeg interesa, a njime mora biti postignuta i pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od općeg ili javnog interesa (vidi, Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, točka 46, i već citirana presuda Sporrong i Lonnorth, točka 73). Je li miješanje sukladno zahtjevu pravne sigurnosti ili zakonitosti? 50. Ustavni sud podsjeća na već ustaljenu praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj je prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Broj 18 – Strana 174 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo da kontroliraju uporabu imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon". Osim toga, vladavina prava je temeljno načelo demokratskog društva, koje je neodvojivo od bilo kojeg članka Europske konvencije i za sobom povlači obvezu države ili drugih javnih vlasti da poštuju sudbene odluke ili odluke koje su donesene protiv države (vidi, Europski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, točka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 51. Prigodom analize ovog pitanja Ustavni sud će uzeti u obzir razdoblje od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutarnjem dugu, potom, razdoblje od donošenja Zakona o unutarnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti i razdoblje nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu. Razdoblje od donošenja Zakona o odgađanju do donošenja Zakona o unutarnjem dugu 52. Prigodom ocjene razdoblja od donošenja Zakona o odgađanju 2002. godine pa do donošenja Zakona o ratnoj šteti koji je stupio na snagu 29. studenog 2005. godine, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387) zaključio da tim zakonima nisu bili definirani razlozi zbog kojih se vlasti miješaju u prava apelanata, koji se ciljevi žele postići ovakvim miješanjem, modus operandi novonastale situacije, niti je definirana materijalnopravna pozicija apelanata, već je jednostavno odgođeno izvršenje pravomoćnih presuda kojim je dosuđena "ratna šteta". Ustavni sud je smatrao da do stupanja na snagu Zakona o unutarnjem dugu miješanje vlasti u pravo podnositelja prijava na imovinu nije bilo "zakonito", jer zakoni kojima je odgođeno izvršenje pravomoćnih presuda ne zadovoljavaju kriterij "zakonitosti" iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. (3.a.2) Razdoblje od donošenja Zakona o unutarnjem dugu do donošenja Zakona o ratnoj šteti 53. Međutim, Ustavni sud u navedenoj odluci je ocijenio da su Zakonom o unutarnjem dugu jasno definirani ciljevi miješanja u pravo na imovinu, a definiran je i novi okvir prava apelanata u svezi sa njihovim tražbinama, što je dalje konkretizirano Zakonom o ratnoj šteti. Stoga je Ustavni sud zaključio da ovi zakoni imaju sasvim drukčiju pravnu kvalitetu nego dotadašnja legislativa koja se ticala iste problematike. Zbog toga, Ustavni sud je zaključio da miješanje vlasti u pravo podnositelja prijava na imovinu nakon donošenja Zakona o unutarnjem dugu ispunjava kriterij "zakonitosti" iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Razdoblje nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu 54. Ustavni sud zapaža da nova legislativa iz ove oblasti, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu dodatno razrađuje i definira zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirenja obveza države po osnovi "ratne štete", kao dijela unutarnjeg duga entiteta. Pri tomu su u članku 2. Zakona o unutarnjem dugu i dalje ostali na snazi definirani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Republike Srpske, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinska prava apelanata i nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu zakonito. Srijeda, 9.4.2008. 55. Ustavni sud, dalje, mora ispitati je li cilj definiran u članku 2. Zakona o unutarnjem dugu legitiman cilj od općeg ili javnog interesa, te postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva apelanata za zaštitu prava na imovinu. Ima li miješanje u pravo na imovinu legitiman cilj od javnog ili općeg interesa? 56. Pojam "javnog interesa", u smislu članka 1. Protokola broj 1, jeste "neizbježno širok". U ustanovljavanju postojanja takvog "javnog interesa" domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene. Europski sud naglašava da "zbog njihovog izravnog poznavanja matičnog društva i njegovih potreba, domaće vlasti su u načelu u boljem položaju da razluče šta je 'u javnom interesu' nego međunarodni sudac". Prema tomu, Europski sud će "poštivati sud zakonodavca o tomu šta je 'u javnom interesu' ukoliko taj sud nije očigledno bez razumne osnove" (vidi već citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava, James i dr., točka 46). 57. U članku 2. Zakona o unutarnjem dugu definirano je da je cilj donošenja propisa koji su u pitanju potreba da se uredi način izmirivanja unutarnjeg duga koji je nastao, između ostalog, po osnovi nadoknade za "ratnu štetu" na način koji neće dovesti u pitanje makroekonomsku stabilnost Republike Srpske i time ustavni poredak Bosne i Hercegovine. 58. Ustavni sud smatra da je ovo legitiman cilj miješanja u pravo apelanata na imovinu, te da je taj cilj opravdan javnim interesom, a to su, prije svega, makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava apelanata na imovinu (proporcionalnost)? 59. Da bi miješanje u zaštićenu imovinu bilo dopušteno prema kriterijima članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ono ne samo da mora služiti legitimnom cilju u javnom interesu već mora postojati i razuman odnos "proporcionalnosti" između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (već citirana presuda Europskog suda za ljudska prava, James i drugi, točka 50). Prema tomu, Europski sud je ustanovio da s ciljem provjeravanja triju različitih pravila iz članka 1. Protokola broj 1 treba provesti test "pravične ravnoteže". To znači da "sud mora odrediti je li uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštite osnovna prava pojedinca. Potraga za ovom ravnotežom je svojstvena cijeloj Konvenciji, a odražava se i u strukturi članka 1" (vidi već citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnroth, točka 69). 60. Ustavni sud ističe da domaće vlasti, zbog izravnog poznavanja društva i njegovih potreba, uživaju široko polje procjene prigodom donošenja odluka koje dovode do miješanja u imovinska prava pojedinaca. Odluka da se oduzme ili kontrolira imovina često uključuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitanja o kojima će se mišljenja u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se odluka domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdane osnove (vidi već citiranu presudu Europskog suda za ljudska prava, James i drugi, stavak 46). 61. U konkretnom slučaju najveći broj apelacija koje su predmet razmatranja ove odluke se odnosi na pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog pogibije bliskih osoba tijekom ratnih djelovanja ili zbog pretrpljene tjelesne povrede koja je dovela do trajnog umanjenja opće životne sposobnosti. Ustavni sud smatra da su ovo najtragičniji i, u biti, nenadoknadivi gubici, a naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu riječi, budući da se njome ne postiže uspostava onakvog stanja kakvo je postojalo prije prouzrokovanja štete. Ona je po svojoj naravi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara, koja čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 62. Koliko god se moralo uvažiti navedeno, Ustavni sud je već zaključio da postoji legitiman cilj od javnog interesa koji je takve naravi da opravdava veoma široko polje procjene nadležnih vlasti u svezi sa pitanjem isplate pravomoćno utvrđenog prava na naknadu za "ratnu štetu". S druge strane, ispitujući kriterij "pravične ravnoteže", Ustavni sud je već utvrdio da je Republika Srpska priznala materijalnu i nematerijalnu štetu koja je utvrđena pravomoćnim presudama kao "ratnu štetu" i da je te obveze priznala kao unutarnji dug. Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutarnjem dugu 63. Kao modalitet isplate obveza po osnovi unutarnjeg duga, Republika Srpska je u svezi sa izmirenjem obveza na ime "ratne štete" Zakonom o unutarnjem dugu propisala da će se, nakon izvršene verifikacije, obveze po osnovi "ratne štete" izmiriti emisijom obveznica za te tražbine. Ovo rješenje prihvaća i Zakon o ratnoj šteti koji u članku 20. regulira da će se naknada ratne štete izvršiti putem obveznica, sukladno Zakonu o unutarnjem dugu. Iako ovaj modalitet sâm po sebi ne bi bio problematičan, Ustavni sud podsjeća da je na problem u svezi sa ovakvim zakonskim rješenjem ukazao u svojim prijašnjim odlukama broj AP 288/03 i 464/04. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je naveo da je "takvim zakonom, pored toga što je upitno njegovo donošenje u smislu načela iz Europske konvencije, narušeno i načelo proporcionalnosti u odnosu na temeljna prava pojedinaca" budući da je "i pored evidentnog javnog interesa države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u tijeku ratnih djelovanja, a koji je naveden u članku 18. citiranog zakona" stavljen pretjeran teret na pojedince. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da nije ispunjen uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud je naveo da je osnovni razlog zbog kojeg je Ustavni sud zaključio da postoji pretjeran teret prema pojedincima činjenica da je u članku 21. stavak 1. točka 1. Zakona o unutarnjem dugu bilo propisano da će tražbine koje su utvrđene pravomoćnim sudbenim presudama biti izmirene emitiranjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, ističući da se zbog toga "opravdano postavlja pitanje hoće li itko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako učinkovito ostvariti svoja prava. Osim toga, upitnim zakonom je predviđeno da će se obveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeno razdoblje odgode, svakako znači učinkovito umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima" (već citirane odluke broj AP 288/03 i AP 464/04). Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu 64. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih tražbina po osnovi materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine regulirati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravomoćnim sudbenim presudama koje se obračunavaju u tijeku verifikacije pojedinačnih tražbina po ovoj osnovi obračunavaju do 23. srpnja 2004. godine, odnosno do stupanja na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim Zakonom je određeno da će se nakon verifikacije, a najkasnije do 30. lipnja 2008. godine, obveze po tome osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišnjom kamatom od 1,5 posto i isplatom u deset godišnjih rata, počevši devet godina prije krajnjeg nadnevka dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa. Također je određeno da će se iznosi troškova parničnog postupka i troškovi parničnog izvršenja utvrđeni u pravomoćnim sudbenim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. 65. Ustavni sud konstatira da modaliteti predviđeni u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu ostaju pri prijašnjem zakonskom rješenju da se tražbine utvrđene pravomoćnim sudbenim odlukama izmire emisijom dugoročnih Broj 18 – Strana 175 obveznica s tim što je, za razliku od prethodnog rješenja prema kojem je rok dospijeća bio do 50 godina, sada rok dospijeća do 35 godina. Ustavni sud zapaža, kada su u pitanju novi modaliteti isplate dosuđenih iznosa naknade materijalne i nematerijalne štete putem obveznica, da su nova zakonska rješenja poboljšana u odnosu na prijašnja zakonska rješenja utoliko što su sad predviđeni kraći rok dospijeća obveznica i godišnja kamata na predmetne obveznice, te mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Također, nova zakonska rješenja predviđaju mogućnost da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka prema modalitetu koji apelante ne lišava ove imovine, nego samo uvodi ograničenja koja su prema slobodnoj ocjeni javne vlasti neophodna radi uspostave pravične ravnoteže između općeg javnog interesa i prava pojedinaca. Ustavni sud smatra, u odnosu na određivanje godišnje kamate na dugoročne obveznice, te na omogućavanje da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka dosuđeni pravomoćnim presudama, da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca. 66. Međutim, Ustavni sud ističe da je mogućnost prijevremenog otkupa dugoročnih obveznica ostala nedefinirana i deklaratorna. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine je naglasio da se ponovno opravdano postavlja pitanje hoće li itko od građana koji posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i na taj način efektivno ostvari svoja prava. Stoga se Ustavni sud poziva na svoje stajalište iz navedene odluke u odnosu na rok dospijeća obveznica od 35 godina i u odnosu na nedefiniranost mogućnosti da se prijevremeno otkupe obveznice, te ostaje pri zaključku da ni ovim Zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići kako to zahtijeva članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 67. Ustavni sud smatra da, iako Zakon o unutarnjem dugu ima legitiman cilj od javnog interesa kada se radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, uporabljena sredstva nisu proporcionalna tome cilju. To znači da načinom isplate ratne štete koju predviđa ovaj Zakon zajedno sa izmjenama i dopunama, zbog nerazmjerne duljine dospijeća dugoročnih obveznica u odnosu na ljudski vijek pojedinca-imatelja pravomoćne i izvršne presude, te zbog samo deklaratornog karaktera odredbe kojom se pruža mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica, nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa da se očuvaju makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i zaštiti ustavni poredak Bosne i Hercegovine i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Na temelju svega izloženog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 68. Apelanti smatraju da je neprovedbom rješenja o izvršenju sudbenih presuda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelanti se žale na kršenje prava na pravično suđenje, budući da su onemogućeni de facto naplatiti iznose dosuđene pravomoćnim presudama zato što Trezor RS odbija provesti rješenja o izvršenju, pozivajući se prvo na Zakon o odgađanju, a potom na Zakon o unutarnjem dugu. 69. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa kaznenim postupkom." 70. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Broj 18 – Strana 176 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Pravo na pravično suđenje u odnosu na neizvršenje pravomoćnih presuda 71. Ustavni sud je već utvrdio da se radi o imovinskim pravima apelanata, koja su, svakako, "građanska prava i obveze" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na vlastitu jurisprudenciju i praksu Europskog suda za ljudska prava prema kojoj članak 6. stavak 1. Europske konvencije osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze pred sud ili tribunal (vidi, Ustavni sud, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, i Europski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. ožujka 1997. godine, stavak 40). Neodvojiv element članka 6. Europske konvencije je i "pravo na sud" u čiji okvir ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Europski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. kolovoza 1991. godine, serija A-209, str. 20, stavak 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko domaći pravni sustav država ugovornica dopušta da konačne, izvršne sudbene odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da članak 6. Europske konvencije detaljno propisuje proceduralne garancije dane strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite provedbe sudbene odluke. Tumačiti članak 6. Europske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne načelima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi, Europski sud za ljudska prava, Burdov protiv Rusije, presuda od 7. svibnja 2002. godine, aplikacija broj 59498/00, stavak 34). 72. Također, i Ustavni sud i Povjerenstvo su u prijašnjim odlukama ukazali na već izgrađenu praksu institucija utemeljenih sukladno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Doma za ljudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. prosinca 1997. godine) i Ombudsmena za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvješća od 24. ožujka 1999. godine), u kojima je utvrđeno da je prekršen članak 6. Europske konvencije zbog neizvršavanja pravomoćnih sudbenih odluka. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio "suđenja" u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, kao i već citiranu odluku Povjerenstva CH/01/3615). 73. S druge strane, Ustavni sud, također, naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već da država može to pravo ograničiti. To pravo, prema svojoj naravi, traži da ga država regulira na način koji će ovisiti o "potrebama i resursima zajednice i pojedinaca" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. svibnja 1974. godine, serija A-18, točka 38). Ustavni sud naglašava da država, u načelu, ne može donositi zakone kojima će onemogućiti da se izvrše pravomoćne sudbene odluke, jer bi to bilo oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, a potom i prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, država može to pravo u određenoj mjeri ograničiti (vidi već citiranu odluku Povjerenstva broj CH/01/3615, stavak 237). Prigodom odlučivanja o ograničenjima koja smatra da je potrebno nametnuti država uživa izvjesnu "slobodu procjene". Međutim, tim ograničenjima država ne smije narušiti samu bit prava zaštićenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Kako je Europski sud zaključio, "aplikant ne smije biti spriječen da uživa koristi iz uspješno Srijeda, 9.4.2008. okončanog postupka zbog financijskih problema države" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. listopada 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stavak 33, i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stavak 35). 74. Također, ova ograničenja moraju imati legitiman cilj i moraju zadovoljiti načelo "proporcionalnosti", tj. mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji se želi postići (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 1985. godine, serija A, broj 93, točka 57). Kako je to već rečeno, potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotične osobe moraju snositi prevelik teret" (vidi već citiranu presudu Europskog suda, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, toč. 70-73). Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutarnjem dugu i Zakona o ratnoj šteti 75. Razmatrajući ova ograničenja prava na pristup sudu u svjetlu ranije važećih zakonskih rješenja, Ustavni sud je u Odluci broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine zaključio da takvi zakonski modaliteti krše načelo "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je oprečno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tomu Ustavni sud je ukazao da je zakonodavac Republike Srpske, propisujući u Zakonu o unutarnjem dugu da se kamate dosuđene pravomoćnim presudama otpisuju u cijelosti, a u Zakonu o ratnoj šteti i da će se po pravomoćnim odlukama priznati samo glavnica i troškovi postupka, mimo svojih ovlasti promijenio pravomoćne sudbene odluke donesene prije stupanja na snagu ovih zakona. Ustavni sud je smatrao da je ovo neprihvatljivo miješanje zakonodavne vlasti u sudbenu vlast, čime je bilo narušeno načelo podjele vlasti, ali i prekršeno pravo na "neovisan sud", koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Osim toga, ovakvim rješenjem bilo je prekršeno načelo vladavine prava i načelo res iudicata prema kojem je konačna presuda koju donese nadležni sud o meritumu predmeta konačna u odnosu na prava stranaka u postupku. Ovo načelo predstavlja apsolutnu zabranu kasnijih postupaka koji se tiču iste tražbine ili zakonodavnog miješanja i izmjene pravomoćnih presuda. Na ovaj način bilo je prekršeno i načelo vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Republika Srpska na ovaj način izbjegavala posljedice koje proizlaze iz pravomoćnih sudbenih odluka, koristeći zakonodavne ovlasti koje ima, a na štetu apelanata, zbog čega je bilo utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 76. Međutim, Ustavni sud je u navedenoj odluci, pozivajući se na vlastitu jurisprudenciju, istaknuo da se ovim zaključkom ne umanjuje pravo Republike Srpske da pronađe odgovarajući modus operandi izvršenja pravomoćnih sudbenih odluka, vodeći, naravno, računa o zahtjevu "proporcionalnosti". Ukazano je na to da je pronalaženje odgovarajućeg modaliteta kojim apelanti ne bi u cijelosti bili lišeni stečenog prava koje je priznato pravomoćnim sudbenim odlukama prvenstveno zadaća zakonodavca koji je u boljoj poziciji da odluči, obzirom na okolnosti i na slobodu procjene koju uživa, na koji način će riješiti ovo pitanje. Pri tomu je u Odluci broj AP 774/04 od 20. prosinca 2005. godine navedeno da "Ustavni sud ne ulazi u to hoće li zakonodavac odrediti rok do kojeg može teći ova zatezna kamata ili naći neki drugi modalitet, ali ukazuje da je prigodom donošenja bilo kakvog rješenja ovog pitanja neophodno da zakonodavac vodi računa o ustavnom načelu vladavine prava, podjele vlasti i o načelima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, na temelju kojih zakonodavac nije ovlašten u cijelosti ukinuti pravo dosuđeno pravomoćnom presudom". Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu 77. Zakonodavac Republike Srpske, s ciljem implementacije odluka Povjerenstva broj CH/01/3615 od 9. studenog 2005. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine i Ustavnog suda broj 774/05 od 20. prosinca 2005. godine, a u okviru slobodnog polja procjene, propisao je nove zakonske modalitete isplate "ratne štete" u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, uključujući i obveze iz pravomoćnih sudbenih odluka donesenih po osnovi tražbine naknade "ratne štete". U novom Zakonskom rješenju zakonodavac je ostao pri rješenju da se glavnica dosuđenih tražbina isplati emisijom dugoročnih obveznica s tim da je, kako je već rečeno, rok dospjelosti smanjen sa 50 na 35 godina i s ciljem zaštite vrijednosti obveznica propisana je godišnja kamata u iznosu od 1,5 posto. Osim navedenog, za razliku od prijašnjih zakonskih rješenja, kojim su apelanti bili u cijelosti lišeni stečenog prava na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, koje je priznato pravomoćnim sudbenim odlukama, izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu priznato je pravo na isplatu dosuđenih zakonskih zateznih kamata i određen je rok do kojeg zakonska zatezna kamata priznata pravomoćnim sudbenim odlukama može teći, a također je određena i maksimalna visina tih kamata u iznosu do visine glavnice duga. Novim Zakonskim rješenjem se troškovi parničnog i izvršnog postupka priznaju i isplaćuju u cijelosti, prema redu dospijeća verificiranih tražbina, ali bez zakonskih zateznih kamata. U odnosu na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, Ustavni sud je već zaključio da su novim Zakonskim rješenjima ta prava, koja su priznata pravomoćnim presudama, ograničena u neophodnoj mjeri, s ciljem zaštite legitimnog javnog interesa, čime je u tom dijelu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i interesa pojedinaca-apelanata. Međutim, prigodom ocjene proporcionalnosti miješanja javne vlasti u pravo apelanata na naplatu materijalne i nematerijalne štete dosuđene pravomoćnim sudbenim presudama, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. lipnja 2007. godine i zaključuje da rok dospijeća obveznica od 35 godina i samo deklaratorna mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica stavljaju pretjeran teret na apelante i predstavljaju nerazmjerno ograničenje prava apelanata priznatih pravomoćnim sudbenim presudama u odnosu na već utvrđen legitiman javni interes očuvanja makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. 78. Iz navedenog slijedi da se primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu onemogućava izvršenje pravomoćnih sudbenih odluka na način i u opsegu utvrđenim pravomoćnim sudbenim odlukama. Ustavni sud smatra da se to čini mjerama koje krše načelo "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i temeljnih prava pojedinaca, a što je oprečno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Zahtjev za kompenzaciju 79. Uzimajući u obzir vrlo složenu ekonomsku situaciju i zaključke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, također, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06, AP 3076/06 i AP 3309/06 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljnjem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud odbija zahtjev apelanata za kompenzaciju. VIII. Zaključak 80. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman cilj od javnog interesa, ali uporabljena sredstva nisu proporcionalna tome cilju, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 81. Ustavni sud, također, zaključuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz članka 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 177 II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno da se izvrše pravomoćne sudbene presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uvjet proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 82. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 83. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1211/06, rješavajući apelaciju Žeqka Volaša i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Žeqka Volaša, Nedeqka Pejakovića, Josipa Pavlovića, Milivoja i Borislave Dragojević, Nikolije i Radeta Velimira, Žeqka Jozića, Dušanke Miletić, D., D., M. i Q. Š., J. i I.V., D., M. i V.T. i M. M., V., S., S., M. i M. B., S. Ž., S., M., M. i D. Ž., Q., M., B. i M. Ž., B., D., N. i S. Š., Q., Q. i S. P., N., D., S. i M. Z., M. i R. S., I. V., N., Z., Z. i V. Đ., Ž., B., M., S. i P. M., M. i Z. L., M., P. i D. J., Danila, Save, Bosiqke, Nataše, Sanje, Biljane i Vedrane Anteq, Žarka Arsića, Miroslava Andrića, Biljane, mlq. Ivane i Danice Aleksić, Miqka Aleksića, Pante Brajkovića, Mire Brborića, Ruže, Dragane, Miloša i Marka Bajovića, Jevgenije, Nebojše i Bojane Buha, Mirjane i Milana Buluta, Žeqke Buha, mlq. Adrijane, Tatjane i Stane, Mihajla i Qeposave Bratić, Radislave, Arijane i Monike Bratić, Branka Berdovića, Dragiše Bjelice, Pere Brwoša, Radojke, Miljane i Miloša Čolovića, Đorđa Čolića, Milenke, Branislava i Tijane Čabrilo, Slavice, mlq. Nataše i Tatjane Ćurić, Milene i Danila Draganića, Danice i mlq. Ane Delić, Milice, Dragane i mlq. Miljane Driwak, Mileve, Dalibora i Daliborke Dević, Nade, mlq. Nebojše i mlq. Vladimira Đurasovića, Jele i Saše Fržović, Žarka i Dese Grakavac, Jelisavete, Nade, Miodraga i Milijane Glušac, Žeqka Garića, Ranke, mlq. Nikoline, mlq. Bojane, Milana i Desanke Građić, Laze, Jele, Daliborke i Borivoja Herbeza, Jasminke, Bojana i Bojane Ilišković, Verice, Radovana i Radoslava Ivankovića, Petruše, Jelene i Nebojše Jasikovca, Qeposave, Vedrane, Jovice i Save Jawić, Radmile, mlq. Slavice i Milana Kovača, Mirjane, Jane i Milje Kiković, Qubice, Staniše i Dragana Kunovca, Luke Kozjak, Radovana, Milene i Mladena Kuqića, Save Kuljanina, Veselinke, mlq. Slobodana i Jelene Kapor, Have Kajić, Gojka i Đurđe Kujić, Riste i Doste Kuzman, Blagoja Krezovića, Borke, mlq. Aleksandre i mlq. Vesne Kalem, Mladenke Komlen, Branke, mlq. Miljane, Zorana i Gordane Lukić, Miloša Lasovana, Brankice i mlq. Aleksandra Miljanovića, Srđana Manigode, Mare i Mileve Miskin, Branka, Verice i Pavla Milašinovića, Predraga Matkovića, Slavojke, Broj 18 – Strana 178 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Gorana i Stanke Miletić, Vere, mlq. Srđana, mlq. Qubice, Qubice i Zdravka Mandića, Veselke Milošević, Zorke, Stanke i Pere Miša, Save, Radenka, Milene i mlq. Maksima Mandrape, Tihomira Medana, Slobodanke, Bosiqke, Mirjane i Mire Milović, Biljane, Gordane i Gojka Misita, Milijane, Tamare, Semjona i mlq. Dragane Milošević, Slavojke, Miljane i Milomira Ninkovića, Slavka Ninkovića, Marka i Mileve Ninković, Slavice, mlq. Dajane Pantić, Anđelije Pantić, Goranke Kljakić i Dušanke Mitrić, Petra Pantovića, Qubana, Đurđe i Danila Pokrajčića, Božice i Lazara Petrovića, Zorana Pologoša, Zdravka Pecelja, Milana Pecelja, Qubice, mlq. Nikole, mlq. Duške, Soke Puqić, Vukašina, mlq. Slavenke i Snježane, Riste i Laze Rexo, Branke i Sanje Rebić, Branislava Rupara, Qube, Mladena i Srđana Stanića, Jele, mlq. Vere, mlq. Gordane, Tome i Bosiqke Savić, Dušanke, Zorana i Bobana Stevanovića, Radovana Sjerana, Obrada, Anđe, Jove i Miodraga Stijačića, Bosiqke Stanić, Koviqke, Marka i Manje Stanić, Milana Tadića, Save Todorovića, Nade, Srđana i Zorana Tubića, Milana Šešelja, Slavice i Suzane Šukić, Riste, Radojke i Pere Šarenca, Lele i Lane Vuković, Milosava Vukosava, Veqke Vučetića, Bose i mlq. Bojana Vujičića, Dragoquba Vulića, Milorada i Koviqke Zelenović, Milorada Zelenovića, Danice, Joke i Mirjane Žuža, Dobrile, Nebojše i Danice Žerajić, V.Z., G. i M.Z., Radojke Milić, Stane, Mirka i Slobodanke Šerbexija, Srđana Zrnića, Jelice, Branka, Brankice i Bojana Miqkovića, Gostimira Xajića, Miloša Jovića, Milorada Cvijanovića, Nebojše Stupara, Vere i Melite Mrakić, Krstana Malbašića, Radoja, Zorke i Lidije Zarubice i Brankice Nedović, Ranka Lukića, Draška Ocvireka, Božice Lučić, Olivere Kanostrevac i Svjetlane Rajić, M. i J. D., Dušanke i mlq. Nemanje Štrpca, B.A., Zumrete Xaferović, Ismeta i Zinaide Kočan, Petra Balte, Borislava Zeqka, Dese, Danijele i Brankice Lugowa, D., mlq. M., mlq. M. i M. R., Predraga Đukića, M., D. i I. J., Vaskrsije Stojić, Borislava Štrpca, Nade, Svjetlane i Aleksandra Topića i Olge Lukić, Luke, Anđe i Vladimira Šišića, Slavena Danilovića, Ranka Kulage, M., mlq. M., mlq. M. i mlq. V. J., Milana Dobrilovića, Hašima Delića, Bože i Gorana Šijana, Ane, Milice, Krste, Ane i mlq. Dragice Tomić, Brankice Radanović, Slaviše Marića, Bajre Obhođaša, Branislava Danilovića, Zdravke, Nedeqka i Nevenka Đukića, Nikole, Savke, Nebojše, Radovana, Nevene, Joke i Novke Jokić, Jove, Radmile, Dobrinke i Slavena Simića, C., G., G., M. i mlq. A. V., Miloša Blagojevića, Dušanke, Gojka, Siniše i Bojana Vujakovića, Miroslava Srdića, PP "Sirena" Vetrenik, Muharema Mujanića, Qubinka, Stojke, Milana i Slađane Ilić, Rade Bojović, Angeline Tomić, Ranke Manojlović i Zore Koprivice, Slavka, Dragice, Mire i Radane Glušac, Branka Timarca, Bože Novakovića, M., M. i M. P., Nade, Dalibora i Daliborke Vučinić, D. i V. P., Milene Kundačina, Čede Škipina i Vesne Stanković-Ćosović, marketing a "Miwa" d.o.o. Bawa Luka, Petra Uzelca, Laze, Milke, Nade i mlq. Bojana Glištra. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske da bi se obezbijedila ustavna prava apelanata u skladu sa ovom odlukom. Nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Srijeda, 9.4.2008. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije su podnijeli sljedeći apelanti: 18. aprila 2006. godine Žeqko Volaš iz Banje Luke, kog zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-1700/00 od 1. septembra 2000. godine, Nedeqko Pejaković iz Čelinca, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2272/00 od 10. oktobra 2000. godine, 9. maja 2006. godine Josip Pavlović iz Bratunca zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2392/04 od 11. oktobra 2004. godine, 11. maja 2006. godine Milivoj i Borislava Dragojević iz Čelinca, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6416/02 od 5. februara 2003. godine, Nikolija i Rade Velimir iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-793/01 od 3. maja 2001. godine, 7. juna 2006. godine Žeqko Jozić iz Srpca, koga zastupa Qubomir Sandić iz Srpca, zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P-56/01 od 18. jula 2001. godine, 26. juna 2006. godine Dušanka Miletić iz Banje Luke, koju zastupa Branislav Kosić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0- I-06-000 1229 od 8. maja 2006. godine, 29. juna 2006. godine D., D., M. i Q. Š. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3392/06 od 27. septembra 2006. godine, 30. juna 2006. godine J. i I. V. iz Srebrenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1350/02 od 12. aprila 2002. godine, 29. juna 2006. godine D., M. i V. T. i M. M. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6587/03 od 18. novembra 2003. godine, V., S., S., M. i M. B. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4480/01 od 12. februara 2002. godine, S. Ž. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3290/01 od 28. avgusta 2001. godine, 3. jula 2006. godine S., M., M. i D. Ž. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-868/01 od 25. maja 2001. godine, Q., M., B. i M. Ž. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4977/01 od 7. marta 2002. godine, B., D., N. i S. Š. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3201/01 od 29. maja 2002. godine, Q., Q. i S. P. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3417/03 od 22. jula 2003. godine, 5. jula 2006. godine N., D., S. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1881/01 od 22. avgusta 2001. godine, 6. jula 2006. godine M. i R. S. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6954/03 od 24. decembra 2003. godine, 5. jula 2006. godine I. V. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4647/01 od 14. novembra 2001. godine, 7. jula 2006. godine N., Z., Z. i V. Đ. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1345/01 od 17. avgusta 2001. godine, 11. jula 2006. godine Ž., B., M., S. i P. M. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4178/01 od 12. februara 2002. godine, 12. jula 2006. godine M. i Z. L. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4701/01 od 15. novembra 2001. godine, M., P. i D. J. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3286/01 od 28. avgusta 2001. godine. Ustavnom sudu apelacije je podnijelo 14. jula 2006. godine 100 apelanata iz Trebiwa, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, i to: Danilo, Sava, Bosiqka, Nataša, Sawa, Biljana i Vedrana Anteq zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1691/04 od 16. septembra 2004. godine, Žarko Arsić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH I-2414/04 od 15. oktobra 2004. godine, Miroslav Andrić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Biljana, mlq. Ivana i Danica Aleksić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I- 4017/03 od 18. jula 2003. godine, Miqko Aleksić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I- 1575/02 od 3. juna 2002. godine, Panto Brajković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-277/02 od 13. marta 2002. godine, Miro Brborić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5107/01 od 13. decembra 2001. godine, Ruža, Dragana, Miloš i Marko Bajović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4284/01 od 12. februara 2002. godine, Jevgenija, Nebojša i Bojana Buha zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3377/01 od 29. avgusta 2001. godine, Mirjana i Milan Bulut zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I- 4534/01 od 12. februara 2002. godine, Žeqka Buha, mlq. Adrijana, Tatjana i Stana zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I- 5105/01 od 13. decembra 2001. godine, Mihajlo i Qeposava Bratić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4278/01 od 12. februara 2002. godine, Radislava, Arijana i Monika Bratić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I- 4281/01 od 1. novembra 2001. godine, Branko Berdović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3382/01 od 11. decembra 2001. godine, Dragiša Bjelica zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6444703 od 4. novembra 2003. godine, Pero Brwoš zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1574/04 od 19. jula 2004. godine, Radojka, Miljana i Miloš Čolović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4277/01 od 13. februara 2002. godine, Đorđe Čolić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2411/04 od 6. oktobra 2004. godine, Milenka, Branislav i Tijana Čabrilo zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-279/02 od 13. marta 2002. godine, Slavica, mlq. Nataša i Tatjana Ćurić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1576/02 od 27.maja 2002. godine, Milena i Danilo Draganić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1690/04 od 22. jula 2004. godine, Danica i mlq. Ana Delić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-278/02 od 3. aprila 2002. godine, Milica, Dragana i mlq. Miljana Driwak zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-605/05 od 6. aprila 2005. godine, Mileva, Dalibor i Daliborka Dević zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4279/01 od 1. novembra 2001. godine, Nada, mlq. Nebojša i mlq. Vladimir Đurasović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3882/01 od 19. oktobra 2001. godine, Jela i Saša Fržović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4274/01 od 12. februara 2002. godine, Žarko i Desa Grakavac zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3113/01 od 29. septembra 2001. godine, Jelisaveta, Nada, Miodrag i Milijana Glušac zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2343/01 od 6. avgusta 2001. godine, Žeqko Garić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2416/04 od 15. oktobra 2004. godine, Ranka, mlq. Nikolina, mlq. Bojana, Milan i Desanka Građić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3114/01 od 27. avgusta 2001. godine, Lazo, Jela, Daliborka i Borivoje Herbez zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4054/03 od 8. septembra 2003. godine, Jasminka, Bojan i Bojana Ilišković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3378/01 od 28. avgusta 2001. godine, Verica, Radovan i Radoslav Ivanković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4538/01 od 12. februara 2002. godine, Petruša, Jelena i Nebojša Jasikovac zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5106/01 od 20. marta 2002. godine, Qeposava, Vedrana, Jovica i Sava Jawić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-323/05 od 16. marta 2005. godine, Radmila, mlq. Slavica i Milan Kovač zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3111/01 od 25. septembra 2001. godine, Mirjana, Jana i Milja Kiković zbog Broj 18 – Strana 179 neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2694/01 od 11. oktobra 2001. godine, Qubica, Staniša i Dragan Kunovac zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4694/01 od 12. februara 2002. godine, Luka Kozjak zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4056/03 od 8. septembra 2003. godine, Radovan, Milena i Mladen Kuqić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3782/01 od 15. oktobra 2001. godine, Sava Kuljanin zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3781/01 od 13. februara 2002. godine, Veselinka, mlq. Slobodan i Jelena Kapor zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1577/02 od 4. juna 2002. godine, Hava Kajić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2289/01 od 6. avgusta 2001. godine, Gojko i Đurđa Kujić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3375/01 od 29. avgusta 2001. godine, Risto i Dosta Kuzman zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3112/01 od 27. avgusta 2001. godine, Blagoje Krezović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4555/01 od 13. novembra 2001. godine, Borka, mlq. Aleksandra i mlq. Vesna Kalem zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4554/01 od 12. februara 2002. godine, Mladenko Komlen zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2706/04 od 15. novembra 2004. godine, Branka, mlq. Miljana, Zoran i Gordana Lukić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4533/01 od 12. novembra 2001. godine, Miloš Lasovan zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5101/01 od 19. decembra 2002. godine, Brankica i mlq. Aleksandar Miljanović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4536/01 od 12. februara 2002. godine, Srđan Manigoda zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4542/01 od 12. februara 2002. godine, Mara i Mileva Miskin zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4543/01 od 13. novembra 2001. godine, Branko, Verica i Pavle Milašinović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4283/01 od 1. novembra 2001. godine, Predrag Matković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4697/01 od 15. novembra 2001. godine, Slavojka, Goran i Stanka Miletić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3495/01 od 29. avgusta 2001. godine, Vera, mlq. Srđan, mlq. Qubica, Qubica i Zdravko Mandić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4057/03 od 18. jula 2003. godine, Veselka Milošević zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3779/01 od 16. oktobra 2001. godine, Zorka, Stanka i Pero Miš zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3777/01 od 16. oktobra 2001. godine, Sava, Radenko, Milena i mlq. Maksim Mandrapa zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2705/04 od 10. novembra 2004. godine, Tihomir Medan zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2413/04 od 6. oktobra 2004. godine, Slobodanka, Bosiqka, Mirjana i Miro Milović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2707/04 od 10. novembra 2004. godine, Biljana, Gordana i Gojko Misita zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2412/04 od 27. oktobra 2004. godine, Milijana, Tamara, Semjon i mlq. Dragan Milošević zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2366/01 od 6. avgusta 2001. godine, Slavojka, Miljan i Milomir Ninković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4696/01 od 12. februara 2002. godine, Slavko Ninković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5103/01 od 19. februara 2002. godine, Marko i Mileva Ninković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3411/01 od 29. avgusta 2001. godine, Slavica i mlq. Dajana Pantić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2696/01 od 24. septembra 2001. godine, Anđelija Pantić, Goranka Kljakić i Dušanka Mitrić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3115/01 od 25. septembra 2001. Broj 18 – Strana 180 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, Petar Pantović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4540/01 od 12. februara 2002. godine, Quban, Đurđa i Danilo Pokrajčić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-280/02 od 3. aprila 2002. godine, Božica i Lazar Petrović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3082/04 od 10. decembra 2004. godine, Zoran Pologoš zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5102/01 od 20. marta 2002. godine, Zdravko Peceq zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4556/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Peceq zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3451/04 od 29. decembra 2004. godine, Qubica, mlq. Nikola, mlq. Duška, Soka Puqić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3778/01 od 29. oktobra 2001. godine, Vukašin, mlq. Slavenko i Snježan, Risto i Lazo Rexo zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3376/01 od 29. avgusta 2001. godine, Branka i Sawa Rebić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6446/03 od 4. novembra 2003. godine, Branislav Rupar zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6445/03 od 11. novembra 2003. godine, Quba, Mladen i Srđan Stanić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj od I-2693/01 od 28. juna 2002. godine, Jela, mlq. Vera, mlq. Gordana, Tomo i Bosiqka Savić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3116/01 od 27. avgusta 2001. godine, Dušanka, Zoran i Boban Stevanović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4275/01 od 1. novembra 2001. godine, Radovan Sjeran zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4537/01 od 12. novembra 2001. godine, Obrad, Anđa, Jovo i Miodrag Stijačić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4698/01 od 12. jula 2002. godine, Bosiqka Stanić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1579/02 od 4. juna 2002. godine, Koviqka, Marko i Mawa Stanić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4280/01 od 12. februara 2002. godine, Milan Tadić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-238/04 od 24. februara 2004. godine, Savo Todorović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5104/01 od 20. marta 2002. godine, Nada, Srđan i Zoran Tubić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4276/01 od 15. aprila 2002. godine, Milan Šešeq zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-242/04 od 24. februara 2004. godine, Slavica i Suzana Šukić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4541/01 od 18. februara 2002. godine, Risto, Radojka i Pero Šarenac zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4535/01 od 12. novembra 2001. godine, Lela i Lana Vuković zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4544/01 od 12. februara 2002. godine, Milosav Vukosav zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1063/04 od 19. maja 2004. godine, Veqko Vučetić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4195/05 od 23. februara 2006. godine, Bosa i mlq. Bojan Vujičić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-842/01 od 11. maja 2001. godine, Dragoqub Vulić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4695/01 od 15. novembra 2001. godine, Milorad i Koviqka Zelenović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4282/01 od 12. februara 2002 godine, Milorad Zelenović zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2516/04 od 27. oktobra 2004. godine, Danica, Joka i Mirjana Žuža zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1578/02 od 27. maja 2002. godine, Dobrila, Nebojša i Danica Žerajić zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1745/05 od 15. jula 2005. godine, 14. jula 2006. godine V.Z. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2350/01 od 23. avgusta 2001. godine, 17. jula 2006. godine G. i M. Z. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3987/01 od 29. maja 2002. godine, 15. jula 2006. godine Radojka Milić iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4172/03 od 8. septembra 2003. godine, 18. jula 2006. godine Srijeda, 9.4.2008. Stana, Mirko i Slobodanka Šerbexija iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1285/00 od 16. avgusta 2000. godine, Srđan Zrnić iz Banje Luke, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3050/04 od 7. februara 2005. godine, Jelica, Branko, Brankica i Bojan Miqković iz Banje Luke, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4088/05 od 28. aprila 2006. godine, Gostimir Xajić iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-834/04 od 23. aprila 2004. godine, Miloš Jović iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1957/01 od 23. avgusta 2001. godine, 24. jula 2006. godine Milorad Cvijanović iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2926/04 od 10. decembra 2004. godine, Nebojša Stupar iz Banje Luke, koga zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2925/04 od 8. decembra 2004. godine, 25. jula 2006. godine Vera i Melita Mrakić, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-155/05 od 11. februara 2005. godine, Krstan Malbašić, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0-I-06-001826 od 22. juna 2006. godine, Radoje, Zorka i Lidija Zarubice i Brankica Nedović, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1918/05 od 1. juna 2006. godine, Ranko Lukić iz Maglaja zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2911/01 od 16. avgusta 2001. godine, Draško Ocvirek iz Banje Luke zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3291/00 od 30. novembra 2000. godine, Božica Lučić, Olivera Kanostrevac i Svjetlana Rajić iz Han Pijeska zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3596/01 od 10. septembra 2001. godine, M. i J. D. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3312/02 od 4. septembra 2002. godine, 28. jula 2006. godine Dušanka, mlq. Nemawa Štrbac, koje zastupa Goran Marić iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1746/04 od 20. avgusta 2004. godine, 27. jula 2006. godine B.A. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2914/01 od 16. avgusta 2001. godine, 4. avgusta 2006. godine Zumreta Xaferović, koju zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2273/05 od 24. oktobra 2005. godine, 5. avgusta 2006. godine Ismet i Zinaida Kočan iz Fajtovca zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-985/04 od 18. maja 2004. godine, 9. avgusta 2006. godine Petar Balta iz Laktaša zbog neizvršewa rješewa Osnovnog suda broj I-3677/00 od 16. marta 2001. godine i I-4510/02 od 13. septembra 2002. godine, 10. avgusta 2006. godine Borislav Zeqko, koga zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3087/01 od 28. avgusta 2001. godine, 14. avgusta 2006. godine Desa, Danijela i Brankica Lugowa iz Bijeqine zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1243/02 od 9. maja 2002. godine, 16. avgusta 2006. godine D., mlq. M., mlq. M. i M.R. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2386/01 od 6. novembra 2001. godine, Predrag Đukić, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4765/01 od 16. decembra 2002. godine, 18. avgusta 2006. godine M., D. i I. J. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2590/01 od 16. avgusta 2001. godine, 24. avgusta 2006. godine Vaskrsija Stojić, koju zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1328/00 od 4. jula 2000. godine, Borislav Štrbac, koga zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4568/02 Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 17. oktobra 2002. godine, 29. avgusta 2006. godine Nada, Svjetlana i Aleksandra Topić i Olga Lukić, koje zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2993/00 od 6. decembra 2000. godine, 30. avgusta 2006. godine Luka, Anđa i Vladimir Šišić iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-118/03 od 13. marta 2003. godine, 4. septembra 2006. godine Slaven Danilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6007/03 od 7. novembra 2003. godine, Ranko Kulaga, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3925/03 od 14. jula 2003. godine, M., mlq. M., mlq. M. i mlq. V. J. iz Vlasenice zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3081/01 od 27. avgusta 2001. godine, 5. septembra 2006. godine Milan Dobrilović, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6111/03 od 7. novembra 2003. godine, 6. septembra 2006. godine Hašim Delić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2274/05 od 3. oktobra 2005. godine, 7. septembra 2006. godine Božo i Goran Šijan, koje zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5974/03 od 10. septembra 2003. godine, 11. septembra 2006. godine Ana, Milica, Krsto, Ana i mlq. Dragica Tomić, koje zastupa Lazo Salić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1040/00 od 21. marta 2001. godine, 18. septembra 2006. godine Brankica Radanović, koju zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2784/03 od 9. maja 2003. godine, Slaviša Marić, koga zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-6289/03 od 11. novembra 2003. godine, 25. septembra 2006. godine Bajro Obhođaš iz Ilixe zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1709/05 od 12. septembra 2006. godine, 29. septembra 2006. godine Branislav Danilović, koga zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda u Doboju broj I-186/05 od 18. aprila 2005. godine, 26. septembra 2006. godine Zdravka, Nedeqko i Nevenko Đukić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1200/00 od 22. januara 2001. godine, Nikola, Savko, Nebojša, Radovan, Nevena, Joka i Novka Jokić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-771/01 od 17. maja 2001. godine, Jovo, Radmila, Dobrinka i Slaven Simić, koje zastupa Nenad Živković, advokat iz Zvornika, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-3588/03 od 1. jula 2003. godine, 10. oktobra 2006. godine C., G., G., M. i mlq. A. V. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0- I-06-003187 od 25. septembra 2006. godine, 16. oktobra 2006. godine Miloš Blagojević iz Doboja zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4365/01 od 6. novembra 2001. godine, 17. oktobra 2006. godine Dušanka, Gojko, Siniša i Bojan Vujaković, koje zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa rješewa Osnovnog suda broj I-1081/05 od 9. maja 2005. godine i I-3038/01 od 15. februara 2002. godine, Miroslav Srdić, koga zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-2801/04 od 17. decembra 2004. godine, 26. oktobra 2006. godine PP "Sirena" Vetrenik, koje zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1066/03 od 8. jula 2003. godine, Muharem Mujanić, koga zastupa Gordana Gerdijan, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0- I-06-0001238 od 8. maja 2006. godine, 30. oktobra 2006. godine Qubinko, Stojka, Milan i Slađana Ilić iz Nove Kasabe zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5258/02 od 21. marta 2002. godine, 8. novembra 2006. godine Rada Bojović, Angelina Tomić, Ranka Broj 18 – Strana 181 Manojlović i Zora Koprivica, koje zastupa Zora Koprivica, advokat iz Sokoca, zbog neizvršewa rješewa Osnovnog suda broj I-1743/01 od 24. avgusta 2001. godine, broj I-1742/01 od 5. novembra 2001. godine, broj I-1744/01 od 24. avgusta 2001. godine i broj I-1753/01 od 24. avgusta 2001. godine, 9. novembra 2006. godine Slavko, Dragica, Mira i Radana Glušac iz Prijedora zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-355/05 od 10. maja 2005. godine, 13. novembra 2006. godine Branko Timarac, koga zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4331/05 od 31. avgusta 2006. godine, Božo Novaković iz Banje Luke zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0I-06-004340 od 9. oktobra 2006. godine, 22. novembra 2006. godine M., M. i M. P. iz Vlasenice zbog nemogućnosti da se izvrši pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Vlasenici broj P-221/99 od 15. novembra 2000. godine, 9. decembra 2006. godine Nada, Dalibor i Daliborka Vučinić iz Istočnog Sarajeva zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-5437/01 od 29. novembra 2002. godine, 15. decembra 2006. godine D. i V. P. iz Milića zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0I-06-003435 od 28. novembra 2006. godine, Milena Kundačina, Čedo Škipina i Vesna Stanković-Ćosović iz Foče zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0- I-06-001539 od 10. maja 2006. godine, 14. decembra 2006. godine marketing "Miwa" d.o.o. Bawa Luka zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj 071-0- I P-06-000623 od 16. juna 2006. godine, 22. decembra 2006. godine Petar Uzelac, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebiwa, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-1910/04 od 30. avgusta 2004. godine, 25. decembra 2006. godine Lazo, Milka, Nada i mlq. Bojan Glištra, koje zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke, zbog neizvršewa Rješewa Osnovnog suda broj I-4080/03 od 8. septembra 2003. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Vlada RS) zatraženo je 29. januara 2007. godine da dostavi odgovor na apelacije. 3. Vlada RS je svoj odgovor na apelacije dostavila 15. februara 2007. godine. 4. Prilikom donošewa Odluke AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12 od 15. februara 2006. godine) koja se tiče iste činjenične i pravne osnove kao u ovoj odluci, Ustavni sud je pribavio odgovore na apelacije od Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud), Ministarstva odbrane Republike Srpske - Vojske Republike Srpske, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske (u daqnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, te od Ministarstva finansija Republike Srpske - Trezor Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Trezor RS), pa s obzirom na to da se u tim odgovorima ističe da su apelacije preuranjene, pozivajući se na Zakon o unutrašnjem dugu, nije bilo potrebe da se u ovom predmetu odgovori pribavljaju ponovo. 5. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1211/06. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1211/06, AP 1212/06, AP 1346/06, AP 1408/06, AP 1422/06, AP 1697/06, AP 1869/06, AP 1899/06, AP 1900/06, AP 1901/06, AP 1902/06, AP 1903/06, AP 1932/06, AP 1933/06, AP 1934/06, AP 1946/06, AP 1959/06, AP 1973/06, AP 1975/06, AP 1988/06, AP 2003/06, AP 2016/06, AP 2017/06, AP 2020/06, AP 2021/06, AP 2022/06, AP 2023/06, AP 2024/06, AP 2025/06, AP 2026/06, AP 2027/06, AP 2028/06, AP 2029/06, AP 2030/06, Broj 18 – Strana 182 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH AP 2031/06, AP 2032/06, AP 2033/06, AP 2034/06, AP 2035/06, AP 2036/06, AP 2037/06, AP 2038/06, AP 2039/06, AP 2040/06, AP 2041/06, AP 2042/06, AP 2043/06, AP 2044/06, AP 2045/06, AP 2046/06, AP 2047/06, AP 2048/06, AP 2049/06, AP 2050/06, AP 2051/06, AP 2052/06, AP 2053/06, AP 2054/06, AP 2055/06, AP 2056/06, AP 2057/06, AP 2058/06, AP 2059/06, AP 2060/06, AP 2061/06, AP 2062/06, AP 2063/06, AP 2064/06, AP 2065/06, AP 2066/06, AP 2067/06, AP 2068/06, AP 2069/06, AP 2070/06, AP 2071/06, AP 2072/06, AP 2073/06, AP 2074/06, AP 2075/06, AP 2076/06, AP 2077/06, AP 2078/06, AP 2079/06, AP 2080/06, AP 2081/06, AP 2082/06, AP 2083/06, AP 2084/06, AP 2085/06, AP 2086/06, AP 2087/06, AP 2088/06, AP 2089/06, AP 2090/06, AP 2091/06, AP 2092/06, AP 2093/06, AP 2094/06, AP 2095/06, AP 2096/06, AP 2097/06, AP 2098/06, AP 2099/06, AP 2100/06, AP 2101/06, AP 2102/06, AP 2103/06, AP 2104/06, AP 2105/06, AP 2106/06, AP 2107/06, AP2108/06, AP 2109/06, AP 2110/06, AP 2111/06, AP 2112/06, AP 2113/06, AP 2114/06, AP 2115/06, AP 2116/06, AP 2117/06, AP 2118/06, AP2119/06, AP2120/06, AP2130/06, AP 2210/06, AP 2211/06, AP 2222/06, AP2223/06, AP2224/06, AP2226/06, AP2227/06, AP 2263/06, AP 2264/06, AP 2276/06, AP 2277/06, AP 2278/06, AP 2279/06, AP 2280/06, AP 2293/06, AP 2294/06, AP2307/06, AP2308/06, AP2350/06, AP2376/06, AP 2388/06, AP 2410/06, AP 2423/06, AP 2445/06, AP 2446/06, AP 2460/06, AP 2504/06, AP 2505/06, AP 2543/06, AP 2585/06, AP 2600/06, AP 2601/06, AP 2602/06, AP 2605/06, AP 2615/06, AP 2630/06, AP 2641/06, AP 2688/06, AP 2689/06, AP 2717/06, AP 2750/06, AP 2809/06, AP 2810/06, AP 2811/06, AP 2824/06, AP2858/06, AP 2859/06, AP 2860/06, AP 2938/06, AP 2939/06, AP 2962/06, AP 3045/06, AP 3059/06, AP 3076/06, AP 3130/06, AP 3158/06, AP 3308/06, AP 3335/06, AP 3336/06, AP 3337/06, AP 3452/06 i AP 3459/06. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Većina apelacija je podnesena zbog nesprovođewa rješewa o izvršenju pravosnažnih presuda kojima je tuženo Ministarstvo odbrane Republike Srpske-Vojska Republike Srpske, koje je obavezano da apelantima, kao tužiocima, isplati naknadu materijalne i nematerijalne štete, nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Osnovni sud je donio rješewa o dozvoli izvršewa tih pravosnažnih presuda, ali je wihovo sprovođenje onemogućeno zbog donošewa propisa kojima se reguliše postupak isplate unutrašnjeg duga Republike Srpske, a u koji su ukqučena i potraživawa apelanata utvrđena pravosnažnim presudama. Mawi broj apelacija je podnesen zbog nemogućnosti izvršewa pravosnažnih presuda kojima je apelantima dosuđena naknada materijalne i nematerijalne štete nastale u ratnom periodu. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelanti smatraju da je nesprovođenjem rješewa o izvršenju, koja su donesena na osnovu pravosnažnih presuda, odnosno nemogućnošću izvršewa pravosnažnih presuda, povrijeđeno wihovo pravo na imovinu i pravo na pravično suđenje. Apelanti smatraju da je izvršenje ovih rješewa, odnosno pravosnažnih presuda, onemogućeno donošenjem Zakona o odlaganju izvršewa sudskih odluka na teret buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale uslijed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) (u daqnjem tekstu: Zakon o odlaganju), zatim, Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04)(u daqnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju), te Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 63/04 i 47/06) (u daqnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu). Apelanti Srijeda, 9.4.2008. tvrde da je ovim propisima povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), jer, kako navode, "država nije uspostavila pravičan i proporcionalan odnos između javnog interesa, s jedne strane, i pojedinačnih prava apelanata, s druge strane, jer je na wih prebacila pretjeran i neproporcionalan teret". Takođe, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da Evropska konvencija ne daje pravo državama da donose zakone kojim bi se propisivala zabrana izvršavawa pravosnažnih presuda. 9. Apelanti su, u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06 i AP 3076/06, podnijeli zahtjeve za pravično obeštećenje i naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom. b) Odgovor na apelaciju 10. Vlada RS u svom odgovoru opisuje hronologiju usvajawa i izmjena relevatnog zakonodavstva kojim je regulisano pitanje isplate obaveza po osnovu "ratne štete" i podsjeća da je u momentu podnošewa izvršnih predloga apelanata na snazi bio Zakon o odlaganju, kojim je Republika Srpska na neograničeno vrijeme odložila izvršenje sudskih odluka. Pri tome Vlada RS podsjeća da je članom 3 stav 1 tog zakona bilo propisano da će se privremeno odlaganje primjewivati do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine. Nakon toga je članom 3 Zakona o unutrašnjem dugu bilo definisano da se pod unutrašwim dugom podrazumijevaju obaveze na osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu od 600. 000. 000,00 KM. Pomenutim zakonima predviđeno je da će se isplata "ratne štete" vršiti putem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina sa otpisom kamata i nepriznavanjem troškova parničkog i izvršnog postupka. U toku 2005. godine donesen je Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ("Sl. glasnik RS" broj 103/05) (u daqnjem tekstu: Zakon o ratnoj šteti), kojim je regulisano da će troškovi parničkog postupka i izvršewa zajedno sa glavnicom biti isplaćeni putem obveznica. Vlada RS podsjeća da su u odnosu na navedeno zakonodavstvo, koje je onemogućavalo izvršenje pravosnažnih sudskih odluka donesenih radi naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete" u toku 2005. godine, donesene odluke Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daqnjem tekstu: Komisija) broj CH/00/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine. U obje navedene odluke utvrđeno je da predmetnim zakonodavstvom nije uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca, te da tadašwi zakonski modaliteti isplate "ratne štete" stavljaju pretjeran teret na pojedince. Postupajući shodno navedenim odlukama Republika Srpska je 11. maja 2006. godine donijela Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Vlada RS smatra da su pomenutim zakonom izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na relevantno zakonodavstvo koje je bilo predmet ocjene u navedenim odlukama. Za razliku od ranijeg zakonskog rješewa iz člana 20 Zakona o unutrašnjem dugu, prema kom su zakonske zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama bile otpisane, izmjenama i dopunama ovog člana je propisano da se zatezne kamate obračunavaju do 23. jula 2004. godine, kao dana stupawa na snagu Zakona o unutrašnjem dugu, a izmjenama i dopunama člana 21 utvrđen je kraći rok dospijeća obveznica do 35 godina, te je, za razliku od prijašnjeg zakonskog rješewa prema kome kamate na obveznice nisu bile ni predviđene, utvrđena godišwa kamata u visini od 1,5 odsto sa pravom prijevremenog otkupa. Takođe je izmjenama i dopunama zakona regulisan način isplate troškova parničkog i izvršnog Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postupka, koji nisu bili regulisani prijašwim zakonom. Stoga Vlada RS, pozivajući se na član 16 stav 4 tačka 8 Pravila Ustavnog suda, predlaže da se, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti, apelacije odbace kao nedozvoljene. U odnosu na meritum apelacija Vlada RS ističe da je na osnovu jurisprudencije Ustavnog suda, kao i Komisije nesporno da dosuđena sredstva po osnovu "ratne štete", kao i ostala potraživawa u vidu kamate i troškova postupka predstavljaju imovinu apelanata. Takođe je nesporno da time što Republika Srpska nije izvršila sudske odluke i vansudske sporazume došlo do "miješawa" u imovinu apelanata, koja se sastoji u "kontroli" prava na imovinu. Utvrđeno je da je to miješanje bilo zakonito i u legitimnom ciqu održavawa makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka BiH. Međutim, Ustavni sud, kao i Komisija su zakqučili da prijašnje zakonodavstvo ne ispuwava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a sve zbog toga što je rok dospijeća obveznica bio 50 godina. Vlada RS ističe da je Republika Srpska, postupajući prema navedenim odlukama, izvršila izmjene Zakona o unutrašnjem dugu s ciljem uspostavljanja pravične ravnoteže i pri tome obuhvatila sve pojedince koji navode da su povrijeđena wihova prava zbog toga što nisu izvršene pravosnažne sudske odluke kojim je dosuđena naknada "ratne štete". Time su, shodno ocjeni Vlade RS, riješena pitawa navodne povrede prava apelanata ubuduće, a s ciljem sprečavawa diskriminacije, te se predlaže da se apelacija u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu odbije kao neosnovana. U odnosu na navodnu povredu prava na pristup sudu, Vlada RS se poziva na već citirane odluke Komisije i Ustavnog suda prema kojim se ukazuje da, iako država u principu ne može da donosi zakone kojima će onemogućiti izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I /2 Ustava BiH, a zatim iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, država može to pravo u određenoj mjeri da ograniči. Ova ograničewa moraju da sadržavaju legitiman ciq uz ispuwavanje uslova proporcionalnosti, što je, shodno ocjeni Vlade RS, ispunjeno izmjenama i dopunama zakona, kako je to već izneseno u izjašnjenju u vezi sa pravom na imovinu. Vlada RS ističe da će Republika Srpska prema važećem zakonskom rješenju apelantima isplatiti naknadu štete putem "modaliteta"-obveznice sa rokom dospijeća do 35 godina, isplatom kamata, kao i isplatom troškova postupka, smatrajući da je time uspostavljena ravnoteža između javnog interesa i prava apelanata i da nema povrede ustavnih prava apelanata. Zbog navedenih razloga predloženo je da se apelacija i u odnosu na pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, u meritumu odbije. V. Relevantni propisi 11. Zakon o odlaganju od izvršewa sudskih odluka na teret sredstava buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 25/02 i 51/03) "Član 1 Ovim Zakonom odlaže se izvršenje sudskih odluka na teret sredstava buxeta Republike Srpske po osnovu isplate naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje, kao i ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata po osnovu potraživawa iz perioda ratnih dejstava, a donesenih do dana stupawa na snagu ovog Zakona. Član 2 stav 2 Pod materijalnom i nematerijalnom štetom nastalom usljed ratnih dejstava podrazumijeva se šteta nastala usljed ratnih dejstava u Republici Srpskoj u periodu između 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine." 12. Zakon o privremenom odlaganjuod izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 110/03 i 63/04) Broj 18 – Strana 183 "Član 1 Ovim Zakonom privremeno se odlaže od izvršewa izmirenje potraživawa iz buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg javnog duga. Član 2 stav 1 alineje 1 i 4 Pod unutrašwim dugom podrazumijeva se javni dug buxeta Republike Srpske pravnim i fizičkim licima nastao do 31. decembra 2002. godine, i to: - potraživawa nastala za vrijeme rata i neposredne ratne opasnosti u periodu od 1992. godine do 19. juna 1996. godine, - izvršne sudske odluke i druga akta na teret buxeta Republike Srpske. Član 3 stav 1 Privremeno odlaganje na osnovu ovog Zakona primjewivaće se do donošewa zakona kojima će se regulisati način izmirewa, potraživawa iz buxeta Republike Srpske po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine." 13. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 63/04) "Član 1 Ovim Zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivawa i izmirivawa unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daqnjem tekstu: unutrašwi dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM. Član 2 Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog Zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. Š...Ć Član 3 Pod unutrašwim dugom, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se: Š...Ć 3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM. Š...Ć Član 4 Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to: Š...Ć 4. obaveze po izvršnim sudskim odlukama Š...Ć iskqučujući sudske odluke i odluke drugih nadležnih organa po osnovu Š...Ć materijalne i nematerijalne štete iz člana 3 stav 1 tačka 3 ovog Zakona. Član 6 stav 1 Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 18 Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,00 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnawima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. Član 19 Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim zakonom. Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 18 ovog Zakona. Š...Ć Član 20 Broj 18 – Strana 184 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Kamata na obaveze iz člana 18 ovog Zakona otpisuje se u cijelosti i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Ukoliko su obaveze verifikovane na način propisan članom 19 ovog Zakona veće od iznosa utvrđenog u članu 18 ovog Zakona, razlika se otpisuje srazmjernim umanjenjem pojedinačnih obaveza i ne predstavlja obavezu Republike Srpske. Član 21 Obaveze iz člana 18 ovog Zakona, nakon izvršene verifikacije, a najkasnije do 31. decembra 2007. godine, izmiriće se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima: 1. sa rokom dospijeća do 50 godina, 2. isplatom u deset jednakih godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. bez kamate. Član 22 U smislu ovog Zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirewa unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim Zakonom predviđena, a koji ne može da bude realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa. Emisija i način izdavawa svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog Zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske. Š...Ć Obveznice izdate u skladu sa ovim Zakonom predstavljaće unutrašwi dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, iskqučujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. Član 23 Stupanjem na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa po osnovu izvršnih odluka na teret buxeta Republike Srpske ('Službeni glasnik Republike Srpske' broj 110/03) i Zakon o izmjenama Zakona o privremenom odlaganju od izvršewa potraživawa iz buxeta Republike Srpske, koji je Narodna skupština Republike Srpske donijela 29. juna 2004. godine." 14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/06) (u daqnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu) u relevantnom dijelu glasi: "Član 3 U članu 6 stav 1 mijewa se i glasi: 'Kamata na opšte obaveze iz člana 4 ovog Zakona se otpisuje i ne predstavlja obavezu Republike Srpske, izuzev kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 ovog Zakona. ' Poslije stava 1 dodaje se novi stav 2 koji glasi: ' Kamate po obavezama iz člana 4 stav 1 tačka 4 obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog Zakona.' Član 9 Stav 1 člana 20 mijewa se i glasi: 'Zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu osnovnog zakona, a najviše do iznosa svakog pojedinačnog duga.' Član 10 Član 21 mijewa se i glasi: 'Emisija dugoročnih obveznica izvršiće se u roku od četiri mjeseca od dana završetka verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, pod sljedećim uslovima: 1. rok dospijeća do 35 godina, Srijeda, 9.4.2008. 2. isplatom u deset jednakih rata, počev od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. sa godišwom kamatom u visini od 1,5 odsto 4. sa pravom prijevremenog otkupa. Konačna vrijednost emisije obveznica utvrđuje se nakon završetka postupka verifikacije u skladu sa ovim Zakonom.' Član 11 Poslije člana 22 dodaje se novi član 22a, koji glasi: 'Član 22a 1. Troškovi parničkog postupka i troškovi izvršewa utvrđeni u izvršnom postupku iz buxeta Republike Srpske platiće se tražiocu izvršewa, u periodu od 30. juna 2006. do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. 2. Iznosi troškova parničkog postupka i troškova parničkog izvršewa utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiće se u cjelokupnom iznosu bez kamata. 3. Isplata troškova iz prethodnog stava ovog člana vršiće se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku'." 15. Zakon o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 59/03 i 85/03) "Član 5 (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije. Član 7 (1) Predmet izvršewa ne mogu biti stvari van prometa, kao ni rudno blago i druga prirodna bogatstva. (2) Predmet izvršewa ne mogu biti objekti, naoružanje i oprema za potrebe oružanih snaga i policije, kao ni novčana sredstva obezbijeđena za te namjene. Član 16 (1) Troškove postupka u vezi sa određivanjem i sprovođenjem izvršewa prethodno snosi tražilac izvršewa. Š...Ć (4) Izvršenik je dužan da tražiocu izvršewa nadoknadi troškove koji su bili potrebni za izvršenje. Š...Ć (7) O troškovima postupka odlučuje sud u izvršnom postupku i u tom postupku određuje, na predlog stranke, izvršenje radi wihova ostvarewa. Član 23 (1) Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, Š...Ć Član 25 (1) Sudska odluka kom je naloženo ispunjenje potraživawa na neko davanje ili činjenje izvršna je ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoqno ispunjenje. (...) Član 166 (1) Izvršenje radi ostvarewa novčanog potraživawa prema izvršeniku može da se sprovede na svim sredstvima na njegovim računima kod banke, osim ako zakonom nije drugačije određeno. Š...Ć Član 170 (1)Ako banka smatra da postoje zakonske ili druge smetnje za izvršenje po odredbama glave XII ovog Zakona, zadržaće rješenje o izvršenju, izvršiti zapljenu sredstava izvršenika i o smetwama obavijestiti sud. (2)Ako se radi o smetwama trajne prirode, sud će obustaviti postupak a u slučaju drugih razloga obavijestiće tražioca izvršewa i banku o daqnjem postupanju. Član 229 Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Postupak izvršewa započet do dana stupawa na snagu ovog Zakona okončaće se prema odredbama ovog Zakona. Član 231 Odredbe drugih zakona koje se odnose na zahtjev za odlaganje i prekid izvršewa neće se primjewivati u izvršnom postupku. Član 231a Primjena člana 231 Zakona odlaže se do donošewa posebnih zakona kojima će se regulisati izvršenje sudskih odluka po osnovu isplate stare devizne štednje, ratne štete i isplata po osnovu ostalih sudskih odluka, vansudskih poravnawa i drugih upravnih akata, na osnovu potraživawa iz perioda ratnih dejstava između 20. maja 1992. i 19. juna 1996. godine. Član 232 Danom stupawa na snagu ovog Zakona prestaju da važe odredbe Zakona o izvršnom postupku ('Službeni glasnik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije' br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90,27/90 i 35/91, te 'Službeni glasnik Republike Srpske' br. 17/93 i 14/94)." 16. Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/05, stupio na snagu 7. jula 2005. godine) "Član 1 U članu 7 Zakona o izvršnom postupku Š...Ć poslije stava 2 dodaje se novi stav 3 koji glasi: ' Nepokretna, pokretna imovina i prava Republike Srpske, gradova, opština i javnih preduzeća koja su neophodna za obavljanje poslova od opšteg interesa ne mogu biti predmet izvršewa. ' Član 2 U članu 166 poslije stava 6 dodaje se novi stav 7 koji glasi: 'Odredbe ovog člana ne primjenjuju se na novčana sredstva potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa Republike Srpske, gradova i opština koja se nalaze kod banaka u Republici Srpskoj ili banaka na području Bosne i Hercegovine. ' Član 3 Poslije člana 229 dodaje se novi član 229a koji glasi: 'Član 229a Sud će po službenoj dužnosti odložiti započeta izvršewa koja su suprotna odredbama čl. 1 i 2 ovog Zakona, a odnose se na sva potraživawa iz buxeta Republike Srpske, gradova i opština nastala u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Odlaganje iz stava 1 ovog člana traje do donošewa posebnih zakona. ' Član 4 Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'." 17. U Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05) relevantne odredbe glase: "Član 1 Ovim Zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapawa vansudskih poravnawa, kao i postupak regulisawa naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 2 Š...Ć Kamata na naknadu nematerijalne štete, u skladu sa članom 20 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Član 3 Broj 18 – Strana 185 Š...Ć Kamata na naknadu materijalne štete, u skladu sa članom 20 Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć, otpisuje se u cijelosti. Član 20 Naknada ratne štete, u smislu ovog Zakona, obavlja se isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirewa unutrašnjeg duga Republike Srpske Š...Ć. Član 21 U pravosnažno okončanim predmetima izvršewa će se sprovoditi prema redoslijedu okončawa, izdavanjem obveznica. U predmetima iz stava 1 ovog člana priznaće se samo pravo na glavnicu i troškove postupka, a kod sudskih izvršewa i na troškove izvršewa. Član 12 Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u 'Službenom glasniku Republike Srpske'. " VI. Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 19. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 20. Kako su i Evropski sud za qudska prava i Ustavni sud u svojim prijašwim odlukama u vezi sa pitanjem iscrpqivawa pravnih lijekova ukazali, pravilo iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda mora da se primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34, i Odluka Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 21. Imajući u vidu navedena stanovišta, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog nesprovođewa pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno izvršenje pravosnažne i izvršne sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. 22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarewa njegovih prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem Broj 18 – Strana 186 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uslovima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21). 23. Ustavni sud ne može da prihvati stajalište Vlade RS iz odgovora na apelacije da su predmetne apelacije nedopustive zbog izmijenjenih pravnih okolnosti koje se sastoje u tome da je 2. juna 2006. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, kojim je izmijenjena prijašwa legislativa, budući da su predmetne apelacije podnesene nakon stupawa na snagu navedenog zakona, što znači da se apelanti žale da se i novim Zakonskim rješewima krše wihova ustavna prava. Takođe ne može da se prihvati ni stajalište ostalih učesnika u postupku da su apelacije preuranjene, budući da još nije sproveden postupak predviđen relevantnom legislativom, jer apelanti imaju pravosnažne sudske odluke, tako da su wihove apelacije podnesene zbog propuštawa da se izvrše pravosnažna rješewa o izvršenju, odnosno zbog zakonskih smetwi da se izvrše pravosnažne sudske presude. Ustavni sud zapaža da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili sprovođenje rješewa o izvršenju. 24. Osim toga, apelacije ispuwavaju i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive. 25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da sve apelacije ispuwavaju uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 26. Apelanti smatraju da je zbog zakonske nemogućnosti da se izvrše pravosnažne sudske presude, odnosno zbog nesprovođewa rješewa o izvršenju pravosnažnih presuda, povrijeđeno wihovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na imovinu 27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) k) Pravo na imovinu." 28. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 29. Shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, "imovina" koja se štiti može da bude samo postojeća imovina (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van der Mussele, presuda od 23. novembra 1983, serija A, br. 70, tačka 48), ili barem imovina za koju apelant ima "opravdano očekivanje" da će je dobiti (vidi, Evropski sud za qudska prava, Pine Valley Developments Ltd i dr., presuda od 29. novembra 1995, serija A, broj 332, tačka 31). Takođe, riječ "imovina" ukqučuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi i koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi presudu bivše Evropske komisije za qudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, Odluke i izvještaji (OI) 13, st. 40-46 Srijeda, 9.4.2008. (1978)). Koncepat "imovine" ima autonomno značenje, a dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoqno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije značajno (vidi, Evropski sud za qudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske, presuda iz 1984. godine, serija A, broj 159, stav 53). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na sopstvenu jurisprudenciju shodno kojoj pojam "imovina" ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako "da ukqučuje i postojeća novčana potraživawa pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost" (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, odluke broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine i AP 1/05 od 18. maja 2005. godine). 30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u 2 stavu ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61). Da li su apelanti titulari prava na "imovinu"? 31. U konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li novčana potraživawa apelanata i zakonske zatezne kamate, koja su im dosuđena pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničkog i izvršnog postupka predstavljaju "imovinu" apelanata u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud u svojoj praksi već je razmatrao istovjetno činjenično i pravno pitanje i zakqučio da novčana potraživawa apelanata na ime naknade štete, koja predstavljaju "ratnu štetu", kao i zakonske zatezne kamate, koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, te troškovi parničkog i izvršnog postupka predstavljaju imovinu apelanata zaštićenu garancijama člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 365, 371 i 373). Da li postoji miješanje u pravo apelanata na "imovinu"? 32. Pri odgovoru na ovo pitanje Ustavni sud mora da odluči da li pravna situacija u vezi sa potraživanjem apelanata koje se odnosi na "ratnu štetu", zbog stupawa na snagu posebnih zakona 2002. godine i kasnije u Republici Srpskoj, koji su doneseni iskqučivo radi rješavawa vladinih obaveza po osnovu posljedica rata, krši član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 33. Kao što je već navedeno, shodno jurisprudenciji Evropskog suda za qudska prava, koju podržava i Ustavni sud, član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, pokriva lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće, sadržano u drugom stavu, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu sa opštim interesom sprovođenjem takvih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu. 34. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom ciqu i mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava. To znači da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoqno da postoji zakonska odredba koja ispuwava kriterijum "zakonitosti" i služi legitimnom ciqu u javnom interesu, nego takvo miješanje mora, takođe, da održi razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman ciq, a nosioci imovinskih prava ne smiju da budu podvrgnuti proizvoqnom tretmanu i od wih ne smije da se traži da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman ciq (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 35. Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska 2002. godine donijela Zakon o odlaganju kojim je propisano da će se taj zakon primjewivati do donošewa zakona kojim će se regulisati način izmirewa obaveza nastalih po osnovu sudskih odluka donesenih do dana donošewa ovog Zakona. Nakon toga je 2003. godine donesen i Zakon o privremenom odlaganju u koji su, između ostalog, ukqučena i potraživawa po osnovu "ratne štete". Takođe, članom 3 ovog Zakona je propisano da će se ovaj Zakon primjewivati do donošewa posebnih propisa kojim će se regulisati način izmirewa potraživawa po osnovu unutrašnjeg duga, a najkasnije do 31. decembra 2004. godine. 36. Zakon o unutrašnjem dugu je stupio na snagu 23. jula 2004. godine. Ovim Zakonom je, kako je i ranije rečeno, "ratna šteta" priznata kao unutrašwi dug Republike Srpske. Zakon je, takođe, odredio da se potraživawa na osnovu "ratne štete", koja su priznata pravosnažnim sudskim presudama, moraju da verifikuju, a da će se nakon verifikacije obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 50 godina, bez kamate i isplatom u deset jednakih godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća. Ovim Zakonom je, takođe, propisano da se dosuđene kamate otpisuju i da ne predstavljaju obavezu tuženog (član 20). 37. Zakon o ratnoj šteti je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, a donesen je na osnovu člana 18 Zakona o unutrašnjem dugu. Ovaj Zakon je dalje razradio šta se sve smatra "ratnom štetom", mada suštinski nije promijenio pojam "ratne štete", kako je već obrazloženo. Takođe, Zakon o ratnoj šteti je propisao i način utvrđivawa te štete u slučajevima u kojima postupci za naknadu te štete nisu pravosnažno okončani, propisujući da će se naknada "ratne štete" obaviti isplatom obveznica Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Takođe, ovaj Zakon je propisao da se kamate na naknadu materijalne i nematerijalne štete otpisuju u skladu sa članom 20 Zakona o unutrašnjem dugu (član 2 stav 4 i član 3 stav 2 Zakona o ratnoj šteti). Međutim, za razliku od Zakona o unutrašnjem dugu, koji se nije bavio pitanjem troškova postupka u pravosnažno okončanim predmetima, Zakon o ratnoj šteti je propisao da će se u tim predmetima troškovi postupka, ukqučujući i troškove izvršnog postupka, isplatiti zajedno sa glavnicom putem obveznica (član 21). 38. Razmatrajući navedenu zakonsku regulativu, počev od Zakona o odlaganju 2002. godine pa do Zakona o ratnoj šteti, koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, u odnosu na pravo apelanata na imovinu koju predstavljaju dosuđena sredstva na ime naknade materijalne i nematerijalne "ratne štete", dosuđene zakonske zatezne kamate i troškovi parničkog i izvršnog postupka, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zakqučio da postoji kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata kako odlaganjem da se izvrše pravosnažne presude, tako i otpisivanjem zateznih kamata dosuđenih pravosnažnim presudama prije stupawa na snagu Zakona o unutrašnjem dugu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387). 39. U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bilo primjewivo na tadašnju pravnu situaciju, tj. kakva je priroda Broj 18 – Strana 187 ovog miješawa u pravo na imovinu, Ustavni sud je uzeo u obzir sljedeće periode: Period od donošewa Zakona o odlaganju do donošewa Zakona o unutrašnjem dugu 40. Ustavni sud je ocijenio, pozivajući se pri tome i na Odluku Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se u odnosu na Zakon o odlaganju i Zakon o privremenom odlaganju radilo o de facto lišavanju imovine. Zakqučeno je da dugotrajna nemogućnost da sopstvenici izuzete imovine realizuju svoje pravo na imovinu, tj. da naplate iznose nematerijalne i materijalne štete koja im je dosuđena, iako posjeduju pravosnažne sudske presude, sporazume o naknadi zakqučene sa nadležnim organima uprave, ugovore i druga pravna akta donesena na osnovu odredbi relevantnih zakona, ukqučujući pripadajuće zatezne kamate, s jedne strane, te dugo odlaganje da se definišu "nova prava", s druge strane, upućuju na zakqučak da takve mjere predstavljaju faktičko "lišavanje" apelanata wihove imovine. Period od donošewa Zakona o unutrašnjem dugu do donošewa Zakona o ratnoj šteti 41. Međutim, u svjetlu kasnije donesenog Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud je smatrao, pozivajući se na istovjetno stanovište Komisije iz Odluke broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine, da se karakter miješawa u imovinska prava apelanata promijenio, jer ovaj Zakon je predvidio modalitet u okviru kog može da se očekuje da će iznosi materijalne i nematerijalne štete biti isplaćeni apelantima. Zbog toga razloga Ustavni sud je smatrao da nakon donošewa Zakona o unutrašnjem dugu nemogućnost da se naplate dosuđeni iznosi materijalne i nematerijalne štete ne predstavlja "lišavanje", već "kontrolu" prava na imovinu u smislu člana 1 stav 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 42. U odnosu na zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud je smatrao da je riječ o de iure lišavanju apelanata prava na imovinu. Naime, član 20 Zakona o unutrašnjem dugu je explicite propisivao da se dosuđene zatezne kamate otpisuju u cijelosti i da ne predstavljaju obavezu Republike Srpske, a isto rješenje je, kako je već rečeno, predviđeno i u Zakonu o ratnoj šteti. Dakle, zbog ovakvih propisa, apelanti ne bi nikada bili u mogućnosti doći do ove svoje "imovine" iako su i Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti doneseni nakon što su sve presude apelanata kojim im je priznato pravo na zateznu kamatu postale pravosnažne. Ustavni sud je u navedenoj odluci ocijenio da su na ovaj način Zakon o unutrašnjem dugu i Zakon o ratnoj šteti retroaktivno zadirali u stečena prava apelanata i lišavali ih "imovine" koja je pravosnažno priznata sudskim odlukama, te da je, stoga, primjewivo drugo pravilo iz člana 1 stav 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje reguliše uslove pod kojima pojedinac može da bude lišen imovine. 43. Kad je riječ o troškovima postupka, Ustavni sud je ukazao da su troškovi postupka u konkretnim slučajevima nastali u vezi sa vođenjem parničkih postupaka u periodu koji nije obuhvaćen zakonskom definicijom "ratne štete", te da oni i ne mogu da se smatraju dijelom "ratne štete", pa, dakle, ni unutrašwim dugom po osnovu "ratne štete" koji je tačno definisan Zakonom o unutrašnjem dugu i Zakonom o ratnoj šteti. Uprkos tome, Ustavni sud je ukazao da apelanti ne bi mogli u izvršnom postupku naplatiti ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predviđao da će se troškovi parničkih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti shodno istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud je, takođe, ukazao da ni izmjenama Zakona o izvršnom postupku nije predviđeno odlaganje svih izvršewa, već samo onih koja se odnose na potraživawa nastala u ratnom periodu u šta se ne ubrajaju troškovi postupka. Stoga je Ustavni sud zakqučio da, iako apelanti nisu de iure lišeni ove svoje imovine koja bi im Broj 18 – Strana 188 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH morala biti isplaćena primjenom Zakona o izvršnom postupku, odlaganjem da se izvrše pravosnažne presude i u dijelu u kom su dosuđeni troškovi postupka apelanti su de facto lišeni ove "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju bez mogućnosti da je ikada naplate. Period nakon donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 44. Ustavni sud zapaža da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na pravnu snagu 2. juna 2006. godine, a koji predviđa nove modalitete regulisawa "ratne štete". Pomenutim zakonom je propisano da će se obaveze po glavnicama pravosnažnih presuda izmiriti emisijom dugoročnih obveznica sa rokom dospijeća do 35 godina i godišwom kamatom od 1,5 odsto i da će se dosuđene zakonske zatezne kamate obračunavati do 23. jula 2004. godine, odnosno do dana stupawa na snagu Zakona o unutrašnjem dugu. Za razliku od zakonskog rješewa u Zakonu o ratnoj šteti, koji je predviđao da će se ovi troškovi zajedno s glavnicom isplatiti emisijom dugoročnih obveznica, propisano je da će se troškovi parničkog postupka i troškovi izvršewa platiti tražiocima izvršewa u cjelokupnom iznosu bez kamata. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine konstatovao je da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu od 2. juna 2006. godine i dalje ostao na snazi poseban zakonski modalitet kojim se reguliše izmirivanje obaveza države po osnovu "ratne štete", ukqučujući i pravosnažne presude. 45. Imajući u vidu da je javna vlast i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostala pri modalitetu izmirewa duga po osnovu "ratne štete" emisijom dugoročnih obveznica, te da je samo djelimično priznala pravo na zakonske zatezne kamate i otpisala kamate na troškove parničkog i sudskog postupka, Ustavni sud je zakqučio da se javna vlast miješa u imovinska prava apelanata. Ustavni sud se poziva na svoje stajalište iz Odluke broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine kojim je utvrđeno da se kontinuirano miješanje u imovinska prava apelanata od donošewa Zakona o odlaganju 2002. godine pa do stupawa na snagu Zakona o ratnoj šteti, 29. novembra 2005. godine, nastavlja i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. 46. Odgovarajući na pitanje kakva je priroda ovog miješawa u pravo apelanata na imovinu shodno postojećoj zakonskoj regulativi, odnosno koje je od navedenih pravila iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjewivo u odnosu na zakonski propisane modalitete naplate dosuđenih iznosa materijalne i nematerijalne štete, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zakqučuje da zakonska rješewa iz Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu po svojoj prirodi predstavljaju "kontrolu" prava na imovinu u smislu člana 1 stav 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 47. Kad su u pitanju zatezne kamate na dosuđene iznose, Ustavni sud zapaža da član 20 Zakona o unutrašnjem dugu propisuje modalitete isplate dosuđene zatezne kamate tako da će se priznati do stupawa na snagu osnovnog zakona, i to najviše do iznosa glavnog duga. Ustavni sud primjećuje da je novim Zakonskim rješenjem, za razliku od prethodnog u kom su zatezne kamate bile otpisane u cijelosti, što se smatralo "lišavanjem" apelanata wihove imovine, djelimično priznato pravo apelanata na zakonske zatezne kamate, koje bi trebalo shodno posebnom modalitetu isplatiti apelantima. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine zakqučio da novi zakonski modalitet naplate pravosnažno dosuđenih zateznih kamata na iznose utvrđene materijalne i nematerijalne štete zadržava karakter "kontrole" prava na imovinu apelanata, te da je, stoga, primjewivo drugo pravilo iz člana 1 stav 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 48. Kad je riječ o troškovima postupka, prema prijašwim zakonskim rješewima, apelanti nisu mogli u izvršnom Srijeda, 9.4.2008. postupku da naplate ove troškove, budući da je Zakon o ratnoj šteti predvidio da će se troškovi parničkih postupaka i izvršnih postupaka isplatiti shodno istom modalitetu kao i glavnica, dakle, kao "ratna šteta", i to isplatom obveznica. Ustavni sud zapaža da je izmjenama Zakona o unutrašnjem dugu predviđeno da će se troškovi parničkog postupka i troškovi izvršewa utvrđeni u izvršnom postupku platiti tražiocima izvršewa iz buxeta Republike Srpske u periodu od 30. juna 2006. godine do 31. decembra 2007. godine, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentovanih u Ministarstvu finansija RS. Predviđeno je da će se iznosi troškova parničkog i izvršnog postupka utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. Stoga, za razliku od prethodnog modaliteta koji je vodio do de facto "lišavawa" apelanata ove imovine, Ustavni sud smatra da novo zakonsko rješenje u pogledu troškova postupka predstavlja "kontrolu" prava na imovinu, budući da propisuje modalitete isplate ovog potraživawa, te da je, stoga, primjewivo drugo pravilo iz člana 1 stav 2 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da li je miješanje u pravo na imovinu "opravdano"? 49. Da bi, prema praksi Evropskog suda za qudska prava, miješanje u pravo na imovinu bilo opravdano, ono, prije svega, mora da bude u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili "zakonitosti". Zatim, miješanje mora da ima zakonit ciq od javnog ili opšteg interesa, a wime mora biti postignuta i pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva od opšteg ili javnog interesa (vidi, Evropski sud za qudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, tačka 46, i već citirana presuda Sporrong i Lonnorth, tačka 73). Da li je miješanje u skladu sa zahtjevom pravne sigurnosti ili zakonitosti? 50. Ustavni sud podsjeća na već ustaljenu praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj je prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo "pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora da bude ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoqno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon". Osim toga, vladavina prava je osnovni princip demokratskog društva, koji je neodvojiv od bilo kog člana Evropske konvencije i za sobom povlači obavezu države ili drugih javnih vlasti da poštuju sudske odluke ili odluke koje su donesene protiv države (vidi, Evropski sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999- II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može da se razmatra da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 51. Pri analizi ovog pitawa Ustavni sud će uzeti u obzir period od donošewa Zakona o odlaganju do donošewa Zakona o unutrašnjem dugu, zatim, period od donošewa Zakona o unutrašnjem dugu do donošewa Zakona o ratnoj šteti i period nakon donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu. Period od donošewa Zakona o odlaganju do donošewa Zakona o unutrašnjem dugu 52. Pri ocjeni perioda od donošewa Zakona o odlaganju 2002. godine pa do donošewa Zakona o ratnoj šteti koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, Ustavni sud je u već citiranoj Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/06, st. 380-387) Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zakqučio da tim zakonima nisu bili definisani razlozi zbog kojih se vlasti miješaju u prava apelanata, koji ciljevi žele da se postignu ovakvim miješanjem, modus operandi novonastale situacije, niti je definisana materijalnopravna pozicija apelanata, već je jednostavno odloženo izvršenje pravosnažnih presuda kojim je dosuđena "ratna šteta". Ustavni sud je smatrao da do stupawa na snagu Zakona o unutrašnjem dugu miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nije bilo "zakonito", jer zakoni kojima je odloženo izvršenje pravosnažnih presuda ne zadovoljavaju kriterijum "zakonitosti" iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. (3.a.2) Period od donošewa Zakona o unutrašnjem dugu do donošewa Zakona o ratnoj šteti 53. Međutim, Ustavni sud u navedenoj odluci ocijenio je da su Zakonom o unutrašnjem dugu jasno definisani ciljevi miješawa u pravo na imovinu, a definisan je i novi okvir prava apelanata u vezi sa wihovim potraživawima, što je dalje konkretizovano Zakonom o ratnoj šteti. Stoga je Ustavni sud zakqučio da ovi zakoni imaju sasvim drukčiji pravni kvalitet nego dotadašwa legislativa koja se ticala iste problematike. Zbog toga, Ustavni sud je zakqučio da miješanje vlasti u pravo podnosilaca prijava na imovinu nakon donošewa Zakona o unutrašnjem dugu ispuwava kriterijum "zakonitosti" iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Period nakon donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 54. Ustavni sud zapaža da nova legislativa iz ove oblasti, odnosno Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu dodatno razrađuje i definiše zakonske modalitete osnovnog zakona s ciljem izmirewa obaveza države po osnovu "ratne štete", kao dijela unutrašnjeg duga entiteta. Pri tome su u članu 2 Zakona o unutrašnjem dugu i dalje ostali na snazi definisani ciljevi zbog kojih se javna vlast miješa u pravo apelanata na imovinu, a to su makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost Republike Srpske, a time i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinska prava apelanata i nakon donošewa Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu zakonito. 55. Ustavni sud, dalje, mora da ispita da li je ciq definisan u članu 2 Zakona o unutrašnjem dugu legitiman ciq od opšteg ili javnog interesa, te da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva apelanata za zaštitu prava na imovinu. Da li miješanje u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog ili opšteg interesa? 56. Pojam "javnog interesa", u smislu člana 1 Protokola broj 1, jeste "neizbježno širok". U ustanovljavanju postojawa takvog "javnog interesa" domaće vlasti uživaju široku slobodu procjene. Evropski sud naglašava da "zbog wihovog direktnog poznavawa matičnog društva i njegovih potreba, domaće vlasti su u principu u boljem položaju da razluče šta je "u javnom interesu" nego međunarodni sudija". Shodno tome, Evropski sud će "poštivati sud zakonodavca o tome šta je 'u javnom interesu' ukoliko taj sud nije očigledno bez razumnog osnova" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za qudska prava, James i dr., tačka 46). 57. U članu 2 Zakona o unutrašnjem dugu definisano je da je ciq donošewa propisa koji su u pitanju potreba da se uredi način izmirivawa unutrašnjeg duga koji je nastao, između ostalog, po osnovu nadoknade za "ratnu štetu" na način koji neće dovesti u pitanje makroekonomsku stabilnost Republike Srpske i time ustavni poredak Bosne i Hercegovine. 58. Ustavni sud smatra da je ovo legitiman ciq miješawa u pravo apelanata na imovinu, te da je taj ciq opravdan javnim interesom, a to su, prije svega, makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Broj 18 – Strana 189 Da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu prava apelanata na imovinu (proporcionalnost)? 59. Da bi miješanje u zaštićenu imovinu bilo dozvoljeno prema kriterijumima člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono ne samo da mora služiti legitimnom ciqu u javnom interesu već mora postojati i razuman odnos "proporcionalnosti" između korišćenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari (već citirana presuda Evropskog suda za qudska prava, James i drugi, tačka 50). Shodno tome, Evropski sud je ustanovio da s ciljem provjeravawa triju različitih pravila iz člana 1 Protokola broj 1 treba sprovesti test "pravične ravnoteže". To znači da "sud mora da odredi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg interesa zajednice i zahtjeva da se zaštite osnovna prava pojedinca. Potraga za ovom ravnotežom je svojstvena cijeloj Konvenciji, a odražava se i u strukturi člana 1" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za qudska prava, Sporrong i Lönnroth, tačka 69). 60. Ustavni sud ističe da domaće vlasti, zbog direktnog poznavawa društva i njegovih potreba, uživaju široko polje procjene prilikom donošewa odluka koje dovode do miješawa u imovinska prava pojedinaca. Odluka da se oduzme ili kontroliše imovina često ukqučuje razmatranje političkih, ekonomskih i socijalnih pitawa o kojima će se mišljewa u okviru demokratskog društva bitno razlikovati. Stoga će se odluka domaćih vlasti poštivati osim ako je očigledno bez opravdanog osnova (vidi već citiranu presudu Evropskog suda za qudska prava, James i drugi, stav 46). 61. U konkretnom slučaju najveći broj apelacija koje su predmet razmatrawa ove odluke odnosi se na pretrpljenu nematerijalnu štetu zbog pogibije bliskog lica tokom ratnih dejstava ili zbog pretrpljene tjelesne povrede koja je dovela do trajnog umanjenja opšte životne sposobnosti. Ustavni sud smatra da su ovo najtragičniji i, u suštini, nenadoknadivi gubici, a naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu riječi, budući da se wom ne postiže uspostavljanje onakvog stawa kakvo je postojalo prije prouzrokovawa štete. Ona je po svojoj prirodi satisfakcija koja se daje oštećenom za povredu njegovih nematerijalnih dobara, koja čine sastavni dio integriteta čovjekove ličnosti. 62. Koliko god se moralo uvažiti navedeno, Ustavni sud je već zakqučio da postoji legitiman ciq od javnog interesa koji je takve prirode da opravdava veoma široko polje procjene nadležnih vlasti u vezi sa pitanjem isplate pravosnažno utvrđenog prava na naknadu za "ratnu štetu". S druge strane, ispitujući kriterijum "pravične ravnoteže", Ustavni sud je već utvrdio da je Republika Srpska priznala materijalnu i nematerijalnu štetu koja je utvrđena pravosnažnim presudama kao "ratnu štetu" i da je te obaveze priznala kao unutrašwi dug. Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu 63. Kao modalitet isplate obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, Republika Srpska je u vezi sa izmirenjem obaveza na ime "ratne štete" Zakonom o unutrašnjem dugu propisala da će se, nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu "ratne štete" izmiriti emisijom obveznica za ta potraživawa. Ovo rješenje prihvata i Zakon o ratnoj šteti koji u članu 20 reguliše da će se naknada ratne štete izvršiti putem obveznica, u skladu sa Zakonom o unutrašnjem dugu. Iako ovaj modalitet sâm po sebi ne bi bio problematičan, Ustavni sud podsjeća da je na problem u vezi sa ovakvim zakonskim rješenjem ukazao u svojim prijašwim odlukama broj AP 288/03 i 464/04. Naime, u navedenim odlukama Ustavni sud je naveo da je "takvim zakonom, pored toga što je sporno njegovo donošenje u smislu principa iz Evropske konvencije, narušen i princip proporcionalnosti u odnosu na osnovna prava pojedinaca" budući da je "i pored evidentnog javnog interesa Broj 18 – Strana 190 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH države da donese navedeni zakon, zbog ogromnog duga koji je nastao po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u toku ratnih dejstava, a koji je naveden u članu 18 citiranog zakona" stavljen pretjeran teret na pojedince. Zbog toga je Ustavni sud zakqučio da nije ispunjen uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. Ustavni sud je naveo da je osnovni razlog zbog kog je Ustavni sud zakqučio da postoji pretjeran teret prema pojedincima činjenica da je u članu 21 stav 1 tačka 1 Zakona o unutrašnjem dugu bilo propisano da će potraživawa koja su utvrđena pravosnažnim sudskim presudama biti izmirena emitovanjem obveznica sa rokom dospijeća do 50 godina, ističući da se zbog toga "opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji će posjedovati takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i tako djelotvorno ostvariti svoja prava. Osim toga, spornim zakonom je predviđeno da će se obaveze izmiriti bez kamate, što, kada se uzme u obzir navedeni period odgode, svakako znači djelotvorno umanjenje iznosa koji će biti isplaćen pojedincima" (već citirane odluke broj AP 288/03 i AP 464/04). Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 64. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu propisano je da će se način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživawa po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisati posebnim propisom, a da se zatezne kamate utvrđene pravosnažnim sudskim presudama koje se obračunavaju u toku verifikacije pojedinačnih potraživawa po ovom osnovu obračunavaju do 23. jula 2004. godine, odnosno do stupawa na snagu osnovnog zakona, najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Ovim Zakonom je određeno da će se nakon verifikacije, a najkasnije do 30. juna 2008. godine, obaveze po tom osnovu izmiriti emisijom obveznica Vlade Republike Srpske sa rokom dospijeća do 35 godina, sa godišwom kamatom od 1,5 odsto i isplatom u deset godišwih rata, počev devet godina prije krajnjeg datuma dospijeća, sa pravom prijevremenog otkupa. Takođe je određeno da će se iznosi troškova parničkog postupka i troškovi parničkog izvršewa utvrđeni u pravosnažnim sudskim odlukama isplatiti u cjelokupnom iznosu bez kamata. 65. Ustavni sud konstatuje da modaliteti predviđeni u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu ostaju pri prijašnjem zakonskom rješenju da se potraživawa utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama izmire emisijom dugoročnih obveznica s tim što je, za razliku od prethodnog rješewa shodno kom je rok dospijeća bio do 50 godina, sada rok dospijeća do 35 godina. Ustavni sud zapaža, kada su u pitanju novi modaliteti isplate dosuđenih iznosa naknade materijalne i nematerijalne štete putem obveznica, da su nova zakonska rješewa poboqšana u odnosu na prijašwa zakonska rješewa utoliko što su sad predviđeni kraći rok dospijeća obveznica i godišwa kamata na predmetne obveznice, te mogućnost wihovog prijevremenog otkupa. Takođe, nova zakonska rješewa predviđaju mogućnost da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka shodno modalitetu koji apelante ne lišava ove imovine, nego samo uvodi ograničewa koja su prema slobodnoj ocjeni javne vlasti neophodna radi uspostavljanja pravične ravnoteže između opšteg javnog interesa i prava pojedinaca. Ustavni sud smatra, u odnosu na određivanje godišnje kamate na dugoročne obveznice, te na omogućavanje da se naplate zakonske zatezne kamate i troškovi postupka dosuđeni pravosnažnim presudama, da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i interesa pojedinaca. 66. Međutim, Ustavni sud ističe da je mogućnost prijevremenog otkupa dugoročnih obveznica ostala nedefinisana i deklaratorna. Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine naglasio je da se ponovo Srijeda, 9.4.2008. opravdano postavlja pitanje da li će iko od građana koji posjeduje takvu vrstu obveznica doživjeti mogućnost da naplati obveznice i na taj način efektivno ostvari svoja prava. Stoga se Ustavni sud poziva na svoje stanovište iz navedene odluke u odnosu na rok dospijeća obveznica od 35 godina i u odnosu na nedefinisanost mogućnosti da se prijevremeno otkupe obveznice, te ostaje pri zakqučku da ni ovim Zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i prava pojedinca, tj. da ovakvo zakonsko rješenje nije proporcionalno legitimnom ciqu koji želi da se postigne kako to zahtijeva član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 67. Ustavni sud smatra da, iako Zakon o unutrašnjem dugu ima legitiman ciq od javnog interesa kada se radi o miješanju u pravo apelanata na imovinu, upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom ciqu. To znači da načinom isplate ratne štete koju predviđa ovaj Zakon zajedno sa izmjenama i dopunama, zbog nesrazmjerne dužine dospijeća dugoročnih obveznica u odnosu na qudski vijek pojedinca-imaoca pravosnažne i izvršne presude, te zbog samo deklaratornog karaktera odredbe kom se pruža mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica, nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa da se očuvaju makroekonomska stabilnost i fiskalna održivost entiteta i zaštiti ustavni poredak Bosne i Hercegovine i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. Na osnovu svega izloženog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje 68. Apelanti smatraju da je nesprovođenjem rješewa o izvršenju sudskih presuda povrijeđeno wihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelanti se žale na kršenje prava na pravično suđenje, budući da su onemogućeni da de facto naplate iznose dosuđene pravosnažnim presudama zato što Trezor RS odbija da sprovede rješewa o izvršenju, pozivajući se prvo na Zakon o odlaganju, a zatim na Zakon o unutrašnjem dugu. 69. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 70. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " Pravo na pravično suđenje u odnosu na neizvršenje pravosnažnih presuda 71. Ustavni sud je već utvrdio da se radi o imovinskim pravima apelanata, koja su, svakako, "građanska prava i obaveze" u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za qudska prava shodno kojoj član 6 stav 1 Evropske konvencije obezbjeđuje svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal (vidi, Ustavni sud, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, i Evropski sud za qudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40). Neodvojiv elemenat člana 6 Evropske konvencije je i "pravo na sud" u čiji okvir ulazi i pravo na pristup sudu, tj. pravo da se Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pokrene postupak pred sudovima u građanskim stvarima (vidi, Evropski sud za qudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno ukoliko domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatqivo da član 6 Evropske konvencije detaqno propisuje proceduralne garancije date strankama - postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan - bez zaštite sprovođewa sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče iskqučivo vođewa postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi, Evropski sud za qudska prava, Burdov protiv Rusije, presuda od 7. maja 2002. godine, aplikacija broj 59498/00, stav 34). 72. Takođe, i Ustavni sud i Komisija su u prijašwim odlukama ukazali na već izgrađenu praksu institucija osnovanih u skladu s Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Doma za qudska prava (vidi predmet broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatqivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) i Ombudsmena za qudska prava za Bosnu i Hercegovinu (vidi predmet broj (B) 746/97, B.D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Izvještaji od 24. marta 1999. godine), u kojima je utvrđeno da je prekršen član 6 Evropske konvencije zbog neizvršavawa pravosnažnih sudskih odluka. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio "suđewa" u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, već citirane odluke AP 288/03 i AP 464/04, kao i već citiranu odluku Komisije CH/01/3615). 73. S druge strane, Ustavni sud, takođe, naglašava da pravo na pristup sudu nije apsolutno pravo, već da država može to pravo da ograniči. To pravo, prema svojoj prirodi, traži da ga država reguliše na način koji će zavisiti od "potreba i resursa zajednice i pojedinaca" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, tačka 38). Ustavni sud naglašava da država, u principu, ne može da donosi zakone kojima će onemogućiti da se izvrše pravosnažne sudske odluke, jer bi to bilo suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, a zatim i prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, država može to pravo u određenoj mjeri da ograniči (vidi već citiranu odluku Komisije broj CH/01/3615, stav 237). Pri odlučivanju o ograničewima koja smatra da je potrebno nametnuti država uživa izvjesnu "slobodu procjene". Međutim, tim ograničewima država ne smije da naruši samu suštinu prava zaštićenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Kako je Evropski sud zakqučio, "aplikant ne smije biti spriječen da uživa koristi iz uspješno okončanog postupka zbog finansijskih problema države" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Shiljajev protiv Rusije, presuda od 6. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9647/02, stav 33, i već citirana presuda Burdov protiv Rusije, stav 35). 74. Takođe, ova ograničewa moraju da imaju legitiman ciq i moraju da zadovolje princip "proporcionalnosti", tj. Mora da postoji razuman odnos proporcionalnosti između sredstava koja se koriste i cilja koji želi da se postigne (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 1985. godine, serija A, broj 93, tačka 57). Kako je to već rečeno, potrebna ravnoteža, tj. proporcionalnost između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca neće biti utvrđena ako "dotična lica moraju da snose prevelik teret" (vidi već citiranu presudu Evropskog suda, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, tač. 70-73). Proporcionalnost zakonskog modaliteta iz Zakona o unutrašnjem dugu i Zakona o ratnoj šteti Broj 18 – Strana 191 75. Razmatrajući ova ograničewa prava na pristup sudu u svjetlu ranije važećih zakonskih rješewa, Ustavni sud je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine zakqučio da takvi zakonski modaliteti krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud je ukazao da je zakonodavac Republike Srpske, propisujući u Zakonu o unutrašnjem dugu da se kamate dosuđene pravosnažnim presudama otpisuju u cijelosti, a u Zakonu o ratnoj šteti i da će se po pravosnažnim odlukama priznati samo glavnica i troškovi postupka, mimo svojih ovlašćewa promijenio pravosnažne sudske odluke donesene prije stupawa na snagu ovih zakona. Ustavni sud je smatrao da je ovo neprihvatqivo miješanje zakonodavne vlasti u sudsku vlast, čime je bio narušen princip podjele vlasti, ali i prekršeno pravo na "nezavisan sud", koje je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, ovakvim rješenjem bio je prekršen princip vladavine prava i princip res iudicata prema kom je konačna presuda koju donese nadležni sud o meritumu predmeta konačna u odnosu na prava stranaka u postupku. Ovaj princip predstavlja apsolutnu zabranu kasnijih postupaka koji se tiču istog potraživawa ili zakonodavnog miješawa i izmjene pravosnažnih presuda. Na ovaj način bio je prekršen i princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine, jer je Republika Srpska na ovaj način izbjegavala posljedice koje proizilaze iz pravosnažnih sudskih odluka, koristeći zakonodavna ovlašćewa koja ima, a na štetu apelanata, zbog čega je bilo utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 76. Međutim, Ustavni sud je u navedenoj odluci, pozivajući se na sopstvenu jurisprudenciju, istakao da se ovim zakqučkom ne umanjuje pravo Republike Srpske da pronađe odgovarajući modus operandi izvršewa pravosnažnih sudskih odluka, vodeći, naravno, računa o zahtjevu "proporcionalnosti". Ukazano je na to da je pronalaženje odgovarajućeg modaliteta kojim apelanti ne bi u cijelosti bili lišeni stečenog prava koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama prvenstveno zadatak zakonodavca koji je u boqoj poziciji da odluči, s obzirom na okolnosti i na slobodu procjene koju uživa, na koji način će riješiti ovo pitanje. Pri tome je u Odluci broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine navedeno da "Ustavni sud ne ulazi u to da li će zakonodavac odrediti rok do kog može da teče ova zatezna kamata ili naći neki drugi modalitet, ali ukazuje da je pri donošenju bilo kakvog rješewa ovog pitawa neophodno da zakonodavac vodi računa o ustavnom principu vladavine prava, podjele vlasti i o principima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, na osnovu kojih zakonodavac nije ovlašćen da u cijelosti ukine pravo dosuđeno pravosnažnom presudom". Proporcionalnost modaliteta predviđenog Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu 77. Zakonodavac Republike Srpske, s ciljem implementacije odluka Komisije broj CH/01/3615 od 9. novembra 2005. godine i Ustavnog suda broj 774/05 od 20. decembra 2005. godine, a u okviru slobodnog polja procjene, propisao je nove zakonske modalitete isplate "ratne štete" u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, ukqučujući i obaveze iz pravosnažnih sudskih odluka donesenih po osnovu potraživawa naknade "ratne štete". U novom Zakonskom rješenju zakonodavac je ostao pri rješenju da se glavnica dosuđenih potraživawa isplati emisijom dugoročnih obveznica s tim da je, kako je već rečeno, rok dospjelosti smanjen sa 50 na 35 godina i s ciljem zaštite vrijednosti obveznica propisana je godišwa kamata u iznosu od 1,5 odsto. Osim navedenog, za razliku od prijašwih zakonskih rješewa, kojim su apelanti bili u cijelosti lišeni stečenog prava na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, koje je priznato pravosnažnim sudskim odlukama, Broj 18 – Strana 192 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu priznato je pravo na isplatu dosuđenih zakonskih zateznih kamata i određen je rok do kog zakonska zatezna kamata priznata pravosnažnim sudskim odlukama može da teče, a takođe je određena i maksimalna visina tih kamata u iznosu do visine glavnice duga. Novim Zakonskim rješenjem se troškovi parničkog i izvršnog postupka priznaju i isplaćuju u cijelosti, prema redu dospijeća verifikovanih potraživawa, ali bez zakonskih zateznih kamata. U odnosu na zakonske zatezne kamate i troškove postupka, Ustavni sud je već zakqučio da su novim Zakonskim rješewima ta prava, koja su priznata pravosnažnim presudama, ograničena u neophodnoj mjeri, s ciljem zaštite legitimnog javnog interesa, čime je u tom dijelu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i interesa pojedinaca-apelanata. Međutim, pri ocjeni proporcionalnosti miješawa javne vlasti u pravo apelanata na naplatu materijalne i nematerijalne štete dosuđene pravosnažnim sudskim presudama, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 619/06 od 26. juna 2007. godine i zakqučuje da rok dospijeća obveznica od 35 godina i samo deklaratorna mogućnost prijevremenog otkupa tih obveznica stavljaju pretjeran teret na apelante i predstavljaju nesrazmjerno ograničenje prava apelanata priznatih pravosnažnim sudskim presudama u odnosu na već utvrđen legitiman javni interes očuvawa makroekonomske stabilnosti i fiskalne održivosti entiteta i zaštite ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. 78. Iz navedenog slijedi da se primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu onemogućava izvršenje pravosnažnih sudskih odluka na način i u obimu utvrđenim pravosnažnim sudskim odlukama. Ustavni sud smatra da se to čini mjerama koje krše princip "proporcionalnosti" između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca, a što je suprotno pravu na pristup sudu koje je sadržano u članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Zahtjev za kompenzaciju 79. Uzimajući u obzir vrlo složenu ekonomsku situaciju i zakqučke Ustavnog suda u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoqna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje. Ustavni sud, takođe, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije kako to apelanti traže u predmetima broj AP 2264/06, AP 2410/06, 2423/06, AP 2543/06, AP 2641/06, AP 3055/06, AP 3076/06 i AP 3309/06 predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daqnjem usložwavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješewa u smislu zakqučaka Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud odbija zahtjev apelanata za kompenzaciju. VIII. Zakqučak 80. Ustavni sud zakqučuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada zakon kojim se miješa u pravo na imovinu ima legitiman ciq od javnog interesa, ali upotrijebljena sredstva nisu proporcionalna tom ciqu, odnosno kada zakonom nije uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu. 81. Ustavni sud, takođe, zakqučuje da postoji povreda prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije, ako je zakonom ili kojim drugim aktom vlasti onemogućeno da se izvrše pravosnažne sudske presude, ako takav zakon ili drugi akt stavlja "pretjeran teret na pojedince", čime ne zadovoljava uslov proporcionalnosti između javnog interesa zajednice i osnovnih prava pojedinaca. 82. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. 83. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1822/06, rješavajući apelaciju Hajre Karić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Hajre Karić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajra Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05, od 11. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Zijada Karića zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Zijad Karić dostavili su 3. i 14. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je sa mužem Nijazom Karićem (koji je poginuo 11. juna 1993. godine) i svojom maloljetnom djecom živjela u porodičnom domaćinstvu sa Jusufom Karićem (apelanticinim svekrom i ocem poginulog Nijaza Karića), nosiocem stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banovićima u ulici Husinske bune broj 5. Zajedno sa njima je stanovao i Zijad Karić, sin nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno apelanticin djever. 7. Nakon smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Jusufa Karića, 3. novembra 1993. godine, apelantica je nastavila da živi sa svoje dvoje maloljetne djece u porodičnom domaćinstvu sa djeverom Zijadom Karićem. Rješenjem Sekretarijata za privredu i poslove uprave Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Sekretarijat Općine) broj 04/1-372-527/93 od 3. novembra 1993. godine, apelantici je na privremeno korištenje Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ustupljen drugi stan (koji je koristila do 4. decembra 2001. godine, kada je stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava). 8. Nakon što joj je dodijeljen drugi stan na korištenje, apelantica je 23. decembra 1993. godine zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, te su obje stranke Sporazum potpisale i svoje potpise ovjerile kod nadležne službe Općine Banovići 28. decembra 1993. godine. Na osnovu Sporazuma od 23. decembra 1993. godine Zijad Karić je zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana, broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine sa JSP za stambene poslove "Litvastan" Banovići, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa "Autoremont" d.d. Banovići, koji je ovjerio Općinski sud u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem Ov. I-375/2000, od 12. jula 2000. godine. 9. Apelantica je 21. decembra 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv Zijada Karića, kao prvotuženog, JSP "Litvastan" Banovići, kao drugotuženog, i "Autoremont" Banovići, kao trećetuženog, radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i "Autoremont" d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine. 10. Parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice-apelantice odbijen, te tužiteljica-apelantica obavezana da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550 KM. Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) prema kojoj, kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno, između sebe, odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Vrhovni sud je, primjenjujući ovu odredbu, ukazao da je u konkretnom slučaju neupitno da bračnog druga nema te da su sinovi nosioca stanarskog prava i snaha sa dvoje maloljetne djece živjeli sa nosiocem stanarskog prava, a da je sin poginuo prije očeve smrti. U takvoj situaciji zakonodavac je upravo ostavio mogućnost članovima porodičnog domaćinstva da, kada umre nosilac stanarskog prava, a nema bračnog druga, između sebe sporazumno odrede jedno lice za nosioca stanarskog prava. Preporučljivo je da sporazum između njih bude zaključen u pisanoj formi i da ga ovjeri nadležni organ uprave, odnosno nadležni sud. Upravo to su učinili tužiteljica i prvotuženi, kao snaha i djever, tj. kao članovi porodičnog domaćinstva umrlog oca, odnosno svekra. Kako nije sporno da su djeca tužiteljice maloljetna, onda ona nisu ni bila legitimisana da učestvuju u postupku sporazumijevanja ko će biti nosilac stanarskog prava, zbog čega sam sporazum jeste valjan. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao irelevantnim da je pisani sporazum u vezi određivanja nosioca stanarskog prava sklopljen nakon proteka roka od tri mjeseca. Ovo zbog toga što odredba člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima predviđa samo da će, ukoliko stranke ne postignu sporazum u roku od tri mjeseca, nadležni sud u vanparničnom postupku odrediti ko će biti nosilac stanarskog prava. Međutim, to nije prekluzivan rok ukoliko postoji sporazum stranaka. Vrijeme od tri mjeseca je predviđeno ukoliko postoji nesporazum između članova porodičnog domaćinstva koji može dovesti do posljedica, odnosno okolnosti koje zajednicu čine nepodnošljivom. Vrhovni sud je, također, ukazao da su motivi zaključivanja spornog Sporazuma irelevantni s pravne tačke gledišta. Ipak, ukoliko je apelantica bila u zabludi, mogla je u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) pokrenuti postupak za poništenje Sporazuma, što ona nije učinila u zakonskim rokovima. Konačno, Broj 18 – Strana 193 Vrhovni sud je odbio primijeniti pravni stav iz Rješenja tog suda broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine, prema kojem članovi porodičnog domaćinstva, koji u spornom periodu prestanu da koriste stan nosioca stanarskog prava jer su se uselili u drugi stan, ne gube status članova porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, ukoliko moraju iseliti iz naknadno dodijeljenog stana, smatrajući ga neprimjenjivim na konkretan slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud svojom presudom od 11. aprila 2006. godine arbitrarnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio njeno pravo na dom i na imovinu, zagarantovane čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se u svojoj apelaciji poziva na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), te smatra da je ovaj Zakon poništio ex lege sva stanarska prava i ugovore o korištenju stanova u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine, čime je poništeno i stanarsko pravo Zijada Karića. Samim tim, smatra apelantica, ništavi su i Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa "Autoremont" d.d. Banovići. Apelantica smatra da je, između ostalih, ovaj Zakon derogirao prijeratne zakone u vezi sa stanarskim pravima. Nadalje, apelantica se poziva na stav Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine i smatra ga primjenjivim u konkretnom slučaju. Konačno, navodi da je bila u bitnoj zabludi kada je sklopila Sporazum u pisanoj formi kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić. b) Odgovor na apelaciju 12. U svom odgovoru na apelaciju od 3. januara 2008. godine Vrhovni sud navodi da je pobijana odluka u skladu sa domaćim propisima, te da nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine. 13. U svom odgovoru na apelaciju od 14. januara 2008. godine Zijad Karić, također, smatra da je pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zakonita i ustavna. Nadalje navodi da Sporazum u pisanoj formi od 23. decembra 1993. godine sa Zijadom Karićem, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, nema mane volje iz člana 21. Zakona o obligacionim odnosima, te da je on zaključen dobrovoljno, a da su prošli rokovi za njegovo pobijanje. Također navodi da je apelantica dobila 15.000 KM nepovratnih sredstava za rješavanje stambenog pitanja te je, u vezi s tim, dostavio dokaz. Zijad Karić ističe da apelantica nije podnijela nikada zahtjev za povrat stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na kraju ističe da se predmetni postupak tiče pobijanja zakonitosti Sporazuma, a ne apelanticinih uvjeta za sticanje stanarskog prava, zbog čega apelantica nema zaštićen imovinski interes u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 22. Š...Ć Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nositelj stanarskog prava Broj 18 – Strana 194 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. Š...Ć". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava na dom i na imovinu, zagarantovana čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će prvo razmotriti da li je došlo do povrede apelanticinog prava na "dom" iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 19. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantičin "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavlja li osporena odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantičinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti Srijeda, 9.4.2008. formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 20. Prema tome, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li se predmetni "spor" tiče prava apelantice na "dom". 21. Nema sumnje za Ustavni sud da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Jusufa Karića, koji je umro 3. novembra 1993. godine. Isti dan kada je umro Jusuf Karić, apelantica je dobila drugi stan na korištenje. Apelantica je naknadno, 23. decembra 1993. godine, uprkos činjenici da je dobila drugi stan na korištenje, zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum, u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određen Zijad Karić. Ugovor je ovjeren kod nadležnog suda. Apelantica je, zbog primjene tzv. "imovinskih zakona", morala da iseli iz stana koji joj je dodijeljen 3. novembra 1993. godine, jer je taj stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Apelantica je iselila iz toga stana, dok se u svoj "prijeratni" stan nije mogla vratiti, jer je Zijad Karić, u međuvremenu, proglašen nosiocem stanarskog prava, otkupio ga u skladu sa relevantnim propisima, te uskratio faktički i pravno mogućnost vraćanja apelantice i njene djece u predmetni stan. Stoga je apelantica pred redovnim sudom pokrenula postupak radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, sve s ciljem povratka u taj stan i uspostavljanja stanja kakvo je bilo prije njenog iseljenja. 22. Ustavni sud podsjeća da Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini propisuje pravo svih izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u članu 3. stav 2. propisuje da se izbjeglicom i raseljenim licem ima smatrati svaka osoba koja je napustila svoj stan u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine. Ovo je neoboriva pravna presumpcija. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne dozvoljava niti jednom organu da ulazi u razloge napuštanja stana ili razloge povratka u svoj prijeratni stan. Jedina relevantna činjenica koju organi smiju da utvrđuju jeste je li neko bio "nosilac stanarskog prava" 30. aprila 1991. godine. Pri tome, tumačenje pojma "nosilac stanarskog prava" mora biti u duhu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a ne samo Zakona o stambenim odnosima (vidi, naprimjer, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/02/12421, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. februara 2003. godine, tačka 39). Pravo na povrat ima, kako nosilac stanarskog prava tako i član domaćinstva nosioca stanarskog prava (član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Upravo na liniji ovih odredbi leži i praksa Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine. 23. S obzirom na navedeno apelantica, koja je napustila svoj dom 1993. godine, a uživala je status člana domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatra se "raseljenim licem" u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te, kao takva, ima pravo na povrat svoga stana. Imajući u vidu navedeno, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud će tretirati stan u Banovićima, u ulici Husinske bune broj 5, kao njen "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud mora, nadalje, da ispita jesu li se nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine umiješale u poštivanje apelantičinog prava na "dom". Vrhovni sud je svojom konačnom presudom odlučio da odbije apelanticinu tužbu, te, između ostalog, odlučio da ona nema pravo na povrat u posjed stana koji se smatra njenim domom, niti ima pravo da pobija pravne akte iz tačke 9. ove Odluke. Prema tome, neupitno je da je ovom presudom apelantici uskraćeno pravo na dom, te da su se javne vlasti "umiješale" u njeno pravo na "dom". 25. Kao što je navedeno, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". 26. Član 4. et sequ. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisuje, s jedne strane, proceduru na osnovu koje se vrši povrat stana, a, s druge strane, institucionalni okvir za garantovanje provedbe prava i obaveza iz tog Zakona. Tako, član domaćinstva nosioca stanarskog prava kojem se iz bilo kojeg razloga sprečava ulazak u njegov "prijeratni" stan ima pravo tražiti povrat u posjed stana, te uspostavljanje stanja kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine. Nadležni organ za odlučivanje o tom pitanju jeste općinski organ uprave nadležan za stambene poslove. 27. Dakle, apelantica je, kao "privremeni korisnik" u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, morala da napusti svoj stan koji je dobila u toku 1993. godine. Istovremeno, stupanjem na snagu toga Zakona mogla je biti svjesna da ima pravo na povrat u svoj "prijeratni" stan, te da činjenica potpisivanja Sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava, kao i pravne radnje koje je naknadno preduzeo Zijad Karić, ne igraju pravnu ili faktičku ulogu u tom smislu. Ipak, apelantica nije pokrenula upravi postupak povrata u posjed svoga stana u svojstvu člana domaćinstva u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Nasuprot tome, ona je pokrenula sudski postupak radi poništenja ugovora i, kako to iz izreke prvostepene presude proizilazi, brisanja Zijada Karića kao vlasnika predmetnog stana i nosioca stanarskog prava, te povrata u posjed spornog stana. Prema tome, očigledno je da je apelantica propustila da pokrene zakonom propisanu proceduru unutar koje bi štitila svoje pravo na "dom". S druge strane, Ustavni sud naglašava da se apelantica u pokrenutom sudskom postupku ne može pozivati na zakonska rješenja propisana Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer se ona mogu isticati samo u postupku "povrata stana" pred nadležnim upravnim organima. 28. S obzirom da je apelantica propustila da iskoristi jedini zakonom propisani "efektivan pravni lijek" (postupak povrata stana u posjed u svojstvu člana domaćinstva nosioca stanarskog prava) da se vrati u svoj dom iz 1993. godine, za Ustavni sud se gubi pravni interes da apelantica traži poništenje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine. 29. Čak i zanemarujući zaključak u vezi sa pravnim interesom apelantice iz prethodne tačke ove Odluke, Ustavni sud podržava stav Vrhovnog suda da je apelantica propustila rokove za pokretanje parničnog postupka radi pobijanja pravne valjanosti Sporazuma od 23. decembra 1993. godine, na osnovu kojeg je Zijad Karić zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, te, nakon toga, i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Naime, Vrhovni sud je zaključio da apelantica tvrdi da je bila u zabludi kada je potpisala Sporazum. Prema tome, radilo bi se o rušljivom ugovoru zbog mane volje. Prema Zakonu o obligacionopravnim odnosima, Vrhovni sud je pravilno zaključio da je rok za zahtjev da se poništi rušljivi ugovor, kako onaj subjektivni od godinu dana, tako i onaj objektivni od tri godine od zaključenja, protekao (član 117). Ovi rokovi su protekli bez obzira da li su zastarni rokovi tokom ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini tekli ili ne, jer je tužba podnesena Broj 18 – Strana 195 21. decembra 2001. godine, a Sporazum je potpisan u 1993. godini. 30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje, prema kojem zaključeni Sporazum nije ništav (proglašen ex lege ništavim) u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, član 2. stav 3. navedenog Zakona propisuje da svako "stanarsko pravo ili ugovor o korištenju Š...Ć stana u skladu sa ovim Zakonom zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi." Međutim, upravo riječi "u skladu sa ovim Zakonom" ukazuju na to da se odredba odnosi samo na stanarska prava ili ugovore o korištenju koji su stečeni na osnovu primjene propisa iz člana 1. stav 1. ovog Zakona. Zijad Karić je stekao stanarsko pravo isključivo primjenom Zakona o stambenim odnosima, koji, kako Vrhovni sud pravilno utvrđuje, u ovoj situaciji nije derogiran. 31. Da li bi ovakvo tumačenje bilo primjenjivo da je apelantica u svojstvu "raseljenog lica" podnijela nadležnom organu zahtjev da se vrati u svoj dom, hipotetičko je pitanje i Ustavni sud ga neće razmatrati. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" Vrhovnog suda u apelanticino pravo na "dom" bilo zakonito. 33. S obzirom na ovaj zaključak Ustavni sud bi, konačno, morao ispitati jesu li primijenjene zakonske odredbe donesene u "javnom interesu", te neophodne da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, nema sumnje da su odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje propisuju rokove zastarijevanja prava na pobijanje pravne valjanosti obligacionopravnih ugovora donesene u "javnom interesu", prije svega, efikasnog okončanja postupka povrata izbjeglica i raseljenih lica, te funkcionisanja pravnog sistema (uporedi, naprimjer, odluke Ustavnog suda AP 4/05 od 27. maja 2005. godine, tačka 45; AP 1/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 26; U 71/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 29; U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, tačka 38. i dalje). 34. U zaključku Ustavni sud nalazi da apelanticino pravo garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije nije povrijeđeno. Ostali navodi iz apelacije 35. U svjetlu zaključka u pogledu apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica, kao bivši član domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja se prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima može tretirati kao "raseljeno lice", nije pokrenula postupak povrata u stan u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čime je izgubila pravo na "dom", a time i pravni interes da pobija status nosioca stanarskog prava trećeg lica na tom stanu. Nadalje, i da ima pravni interes, s obzirom da je potpisnica sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava na stanu koji je bio njen dom, pravnu valjanost sporazuma mogla je pobijati samo u skladu sa rokovima propisanim Zakonom o obligacionim odnosima, koje je propustila. 37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 18 – Strana 196 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 1822/06, rješavajući apelaciju Hajre Karić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Hajre Karić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. travnja 2006. godine, kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Hajra Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tomislav Ljubić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 21. lipnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05, od 11. travnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Zijada Karića je zatraženo 21. prosinca 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Zijad Karić su dostavili 3. i 14. siječnja 2008. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnoga suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 8. veljače 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantica je sa mužem Nijazom Karićem (koji je poginuo 11. lipnja 1993. godine) i svojom malodobnom djecom živjela u obiteljskom kućanstvu sa Jusufom Karićem (apelantičinim svekrom i ocem poginuloga Nijaza Karića), nositeljem stanarskoga prava na stanu koji se nalazi u Banovićima u ulici Husinske bune broj 5. Zajedno sa njima je stanovao i Zijad Karić, sin nositelja stanarskoga prava na predmetnome stanu, odnosno apelantičin djever. 7. Nakon smrti nositelja stanarskog prava na predmetnome stanu Jusufa Karića, 3. studenoga 1993. godine, apelantica je nastavila živjeti sa svoje dvoje malodobne djece u obiteljskom kućanstvu sa djeverom Zijadom Karićem. Rješenjem Tajništva za gospodarstvo i poslove uprave Općine Banovići (u daljnjem 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. tekstu: Tajništvo Općine) broj 04/1-372-527/93 od 3. studenoga 1993. godine, apelantici je na privremeno korištenje ustupljen drugi stan (koji je koristila do 4. prosinca 2001. godine, kada je stan vraćen prijeratnome nositelju stanarskoga prava). 8. Nakon što joj je dodijeljen drugi stan na korištenje, apelantica je 23. prosinca 1993. godine zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum u pisanoj formi, kojim je za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, te su obje stranke Sporazum potpisale i svoje potpise ovjerile kod mjerodavne službe Općine Banovići 28. prosinca 1993. godine. Na temelju Sporazuma od 23. prosinca 1993. godine Zijad Karić je zaključio Ugovor o korištenju predmetnoga stana, broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine, i broj 1179/99 od 6. prosinca 1999. godine sa JSP za stambene poslove "Litvastan" Banovići, te Ugovor o kupoprodaji predmetnoga stana sa "Autoremont" d.d. Banovići, koji je ovjerio Općinski sud u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem Ov. I-375/2000, od 12. srpnja 2000. godine. 9. Apelantica je 21. prosinca 2001. godine podnijela tužbu Općinskome sudu u Živinicama protiv Zijada Karića, kao prvotuženoga, JSP "Litvastan" Banovići, kao drugotuženoga, i "Autoremont" Banovići, kao trećetuženoga, radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnoga stana zaključenog između Zijada Karića i "Autoremont" d.d. Banovići, pobijajući istodobno i pravnu valjanost zaključenog Sporazuma od 23. prosinca 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnoga stana broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine. 10. Parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05 od 11. travnja 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice-apelantice odbijen, te tužiteljica-apelantica obvezana prvotuženiku naknaditi troškove parničnoga postupka u iznosu od 1.550 KM. Vrhovni se sud, prije svega, pozvao na odredbu članka 22. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) prema kojoj, kada nositelj stanarskoga prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovoga obiteljskog kućanstva nastave koristiti stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskoga prava, članovi obiteljskoga kućanstva će sporazumno, između sebe, odrediti jednu osobu za nositelja stanarskoga prava i o tomu obavijestiti davatelja stana na korištenje. Vrhovni je sud, primjenjujući ovu odredbu, ukazao da je u konkretnom slučaju neupitno da bračnoga druga nema te da su sinovi nositelja stanarskoga prava i snaha sa dvoje malodobne djece živjeli sa nositeljem stanarskoga prava, a da je sin poginuo prije očeve smrti. U takvoj situaciji zakonodavac je upravo ostavio mogućnost članovima obiteljskoga kućanstva da, kada umre nositelj stanarskoga prava, a nema bračnog druga, između sebe sporazumno odrede jednu osobu za nositelja stanarskoga prava. Preporučljivo je da sporazum između njih bude zaključen u pisanoj formi i da ga ovjeri mjerodavno tijelo uprave, odnosno mjerodavni sud. Upravo to su učinili tužiteljica i prvotuženi, kao snaha i djever, tj. kao članovi obiteljskoga kućanstva umrloga oca, odnosno svekra. Kako nije prijeporno da su djeca tužiteljice malodobna, onda ona nisu ni bila legitimirana sudjelovati u postupku sporazumijevanja tko će biti nositeljem stanarskoga prava, zbog čega sam sporazum jeste valjan. Nadalje, Vrhovni je sud smatrao irelevantnim da je pisani sporazum u vezi određivanja nositelja stanarskoga prava sklopljen nakon proteka roka od tri mjeseca. Ovo zbog toga što odredba članka 22. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima predviđa samo da će, ukoliko stranke ne postignu sporazum u roku od tri mjeseca, mjerodavni sud u izvanparničnome postupku odrediti tko će biti nositeljem stanarskoga prava. Međutim, to nije prekluzivan rok ukoliko postoji sporazum stranaka. Vrijeme od tri mjeseca je predviđeno ukoliko postoji nesporazum između članova obiteljskoga kućanstva koji može dovesti do posljedica, odnosno okolnosti koje zajednicu čine nepodnošljivom. Vrhovni je sud, također, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ukazao da su motivi zaključivanja spornoga Sporazuma irelevantni s pravne točke motrišta. Ipak, ukoliko je apelantica bila u zabludi, mogla je sukladno Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) pokrenuti postupak za poništenje Sporazuma, što ona nije učinila u zakonskim rokovima. Konačno, Vrhovni je sud odbio primijeniti pravni stav iz Rješenja toga suda broj Rev-93/00 od 17. kolovoza 2000. godine, prema kojemu članovi obiteljskoga kućanstva, koji u prijepornome razdoblju prestanu koristiti stan nositelja stanarskoga prava jer su se uselili u drugi stan, ne gube status članova obiteljskoga kućanstva u smislu članka 6. Zakona o stambenim odnosima, ukoliko moraju iseliti iz naknadno dodijeljenoga stana, smatrajući ga neprimjenjivim na konkretan slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud svojom presudom od 11. travnja 2006. godine arbitrarnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio njezino pravo na dom i na imovinu, zagarantirane čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica se u svojoj apelaciji poziva na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), te smatra da je ovaj Zakon poništio ex lege sva stanarska prava i ugovore o korištenju stanova u razdoblju od 1. travnja 1992. do 7. veljače 1998. godine, čime je poništeno i stanarsko pravo Zijada Karića. Samim tim, smatra apelantica, ništavi su i Ugovor o korištenju predmetnoga stana broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine i broj 1179/99 od 6. prosinca 1999. godine, te Ugovor o kupoprodaji predmetnoga stana sa "Autoremont" d.d. Banovići. Apelantica smatra da je, između ostalih, ovaj Zakon derogirao prijeratne zakone u svezi stanarskih prava. Nadalje, apelantica se poziva na stav Vrhovnoga suda iz Rješenja broj Rev-93/00 od 17. kolovoza 2000. godine i smatra ga primjenjivim u konkretnom slučaju. Konačno, navodi da je bila u bitnoj zabludi kada je sklopila Sporazum u pisanoj formi kojim je za nositelja stanarskoga prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić. b) Odgovor na apelaciju 12. U svojemu odgovoru na apelaciju od 3. siječnja 2008. godine Vrhovni sud navodi da je pobijana odluka sukladna domaćim propisima, te da nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine. 13. U svojemu odgovoru na apelaciju od 14. siječnja 2008. godine Zijad Karić, također, smatra da je pobijana presuda Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine zakonita i ustavna. Nadalje navodi da Sporazum u pisanoj formi od 23. prosinca 1993. godine sa Zijadom Karićem, kojim je za nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, nema mane volje iz članka 21. Zakona o obligacijskim odnosima, te da je on zaključen dragovoljno, a da su prošli rokovi za njegovim pobijanjem. Također navodi da je apelantica dobila 15.000 KM nepovratnih sredstava za rješavanje stambenoga pitanja te je, u svezi s tim, dostavio dokaz. Zijad Karić ističe da apelantica nije podnijela nikada zahtjev za povrat stana u posjed sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. U konačnici ističe da se predmetni postupak tiče pobijanja zakonitosti Sporazuma, a ne apelantičinih uvjeta za stjecanje stanarskoga prava, zbog čega apelantica nema zaštićen imovinski interes u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ili "dom" u smislu članka 8. Europske konvencije. V. Relevantni propisi Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 22. Broj 18 – Strana 197 Š...Ć Ako članovi obiteljskoga kućanstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnoga stavka mjerodavni će sud u izvanparničnome postupku na zahtjev članova obiteljskoga kućanstva ili davatelja stana na korištenje, odrediti koji će član obiteljskoga kućanstva biti nositeljem stanarskoga prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana kućanstva kao i drugim okolnostima. Š...Ć". VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. travnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu je presudu apelantica primila 19. svibnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. lipnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava na dom i na imovinu, zagarantirana čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije, te člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni će sud prvo razmotriti je li došlo do povrede apelantičinog prava na "dom" iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Pravo na poštivanje doma Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." Član 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 19. Ustavni sud podsjeća da je svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim člankom (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi članka 8. Europske konvencije prvenstveno se mora ustvrditi predstavlja li prijeporni stan apelantičin "dom" u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i predstavlja li pobijana odluka "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantičinog "doma". Broj 18 – Strana 198 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "sukladno zakonu". Ovaj uvjet zakonitosti se, sukladno značenju termina Europske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom točnošću i razvidnošću da bi se pojedincu dopustilo prema njemu prilagoditi svoje postupke (vidi Europski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. travnja 1979. godine, serija A, broj 30, stavak 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" sukladno zakonu i tada može predstavljati povredu članka 8. Europske konvencije ako se smatra da ono nije "nužno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Nužno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojemu se teži (vidi Europski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. prosinca 1992. godine, serija A, broj 251). 20. Prema tomu, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste tiče li se predmetni "spor" prava apelantice na "dom". 21. Nema dvojbe za Ustavni sud da je apelantica bila član obiteljskoga kućanstva nositelja stanarskoga prava Jusufa Karića, koji je umro 3. studenoga 1993. godine. Isti dan kada je umro Jusuf Karić, apelantica je dobila drugi stan na korištenje. Apelantica je naknadno, 23. prosinca 1993. godine, unatoč činjenici da je dobila drugi stan na korištenje, zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum, u pisanoj formi, kojim je za nositelja stanarskog prava na prijepornome stanu određen Zijad Karić. Ugovor je ovjeren kod mjerodavnoga suda. Apelantica je, zbog primjene tzv. "imovinskih zakona", morala iseliti iz stana koji joj je dodijeljen 3. studenoga 1993. godine, jer je taj stan vraćen prijeratnome nositelju stanarskoga prava. Apelantica je iselila iz toga stana, dok se u svoj "prijeratni" stan nije mogla vratiti, jer je Zijad Karić, u međuvremenu, proglašen nositeljem stanarskoga prava, otkupio ga sukladno relevantnim propisima, te uskratio faktički i pravno mogućnost vraćanja apelantice i njezine djece u predmetni stan. Stoga je apelantica pred redovitim sudom pokrenula postupak radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnoga stana zaključenog između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, pobijajući istodobno i pravnu valjanost zaključenoga Sporazuma od 23. prosinca 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnoga stana broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine, sve s ciljem povratka u taj stan i uspostave stanja kakvo je bilo prije njezinoga iseljenja. 22. Ustavni sud podsjeća da Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini propisuje pravo svih izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoje domove. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u članku 3. stavak 2. propisuje da se izbjeglicom i raseljenom osobom ima smatrati svaka osoba koja je napustila svoj stan u razdoblju od 30. travnja 1991. do 4. travnja 1998. godine. Ovo je neoboriva pravna presumpcija. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne dopušta niti jednom tijelu ulaženje u razloge napuštanja stana ili razloge povratka u svoj prijeratni stan. Jedina relevantna činjenica koju tijela smiju utvrđivati jeste je li netko bio "nositeljem stanarskoga prava" 30. travnja 1991. godine. Pri tomu, tumačenje pojma "nositelj stanarskoga prava" mora biti u duhu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a ne samo Zakona o stambenim odnosima (vidi, primjerice, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/02/12421, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. veljače 2003. godine, točka 39). Pravo na povrat ima, kako nositelj stanarskog prava tako i član kućanstva nositelja stanarskoga prava (članak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Upravo na liniji ovih odredbi leži i Srijeda, 9.4.2008. praksa Vrhovnoga suda iz Rješenja broj Rev-93/00 od 17. kolovoza 2000. godine. 23. Obzirom na navedeno apelantica, koja je napustila svoj dom 1993. godine, a uživala je status člana kućanstva nositelja stanarskoga prava, smatra se "raseljenom osobom" u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te, kao takva, ima pravo na povrat svojega stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni će sud tretirati stan u Banovićima, u ulici Husinske bune broj 5, kao njezin "dom" u smislu članka 8. Europske konvencije. 24. Ustavni sud mora, nadalje, ispitati jesu li se mjerodavne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine umiješale u poštivanje apelantičinoga prava na "dom". Vrhovni je sud svojom konačnom presudom odlučio odbiti apelantičinu tužbu, te, između ostalog, odlučio da ona nema pravo na povrat u posjed stana koji se smatra njezinim domom, niti ima pravo pobijati pravne akte iz točke 9. ove Odluke. Prema tomu, neupitno je da je ovom presudom apelantici uskraćeno pravo na dom, te da su se javne vlasti "umiješale" u njezino pravo na "dom". 25. Kao što je navedeno, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "sukladno zakonu". 26. Članak 4. et sequ. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisuje, s jedne strane, proceduru na temelju koje se vrši povrat stana, a, s druge strane, institucionalni okvir za garantiranje provedbe prava i obveza iz toga Zakona. Tako, član kućanstva nositelja stanarskoga prava kojemu se iz bilo kojega razloga sprečava ulazak u njegov "prijeratni" stan ima pravo tražiti povrat u posjed stana, te uspostavu stanja kakvo je bilo 30. travnja 1991. godine. Mjerodavno tijelo za odlučivanje o tom pitanju jeste općinsko tijelo uprave mjerodavno za stambene poslove. 27. Dakle, apelantica je, kao "privremeni korisnik" u smislu članka 2. stavak 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, morala napustiti svoj stan koji je dobila tijekom 1993. godine. Istodobno, stupanjem na snagu toga Zakona mogla je biti svjesna da ima pravo na povrat u svoj "prijeratni" stan, te da činjenica potpisivanja Sporazuma o određivanju nositelja stanarskog prava, kao i pravne radnje koje je naknadno poduzeo Zijad Karić, ne igraju pravnu ili faktičku ulogu u tome smislu. Ipak, apelantica nije pokrenula upravi postupak povrata u posjed svojega stana u svojstvu člana kućanstva sukladno relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Nasuprot tomu, ona je pokrenula sudski postupak radi poništenja ugovora i, kako to iz izreke prvostupanjske presude proizilazi, brisanja Zijada Karića kao vlasnika predmetnoga stana i nositelja stanarskoga prava, te povrata u posjed prijepornoga stana. Prema tomu, očevidno je da je apelantica propustila pokrenuti zakonom propisanu proceduru unutar koje bi štitila svoje pravo na "dom". S druge strane, Ustavni sud naglašava da se apelantica u pokrenutome sudskom postupku ne može pozivati na zakonska rješenja propisana Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer se ona mogu isticati samo u postupku "povrata stana" pred mjerodavnim upravnim tijelima. 28. Obzirom da je apelantica propustila iskoristiti jedini zakonom propisani "efektivan pravni lijek" (postupak povrata stana u posjed u svojstvu člana kućanstva nositelja stanarskoga prava) da se vrati u svoj dom iz 1993. godine, za Ustavni se sud gubi pravni interes da apelantica traži poništenje Ugovora o kupoprodaji predmetnoga stana zaključenoga između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, zaključenoga Sporazuma od 23. prosinca 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnoga stana broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine. 29. Čak i zanemarujući zaključak u svezi pravnoga interesa apelantice iz prethodne točke ove Odluke, Ustavni sud podržava stav Vrhovnoga suda da je apelantica propustila rokove za pokretanje parničnoga postupka radi pobijanja pravne valjanosti Sporazuma od 23. prosinca 1993. godine, na temelju kojega je Zijad Karić zaključio Ugovor o korištenju predmetnoga stana broj 159/96 od 5. prosinca 1996. godine, te, nakon toga, i Ugovor Srijeda, 9.4.2008. o kupoprodaji predmetnoga stana. Naime, Vrhovni je sud zaključio da apelantica tvrdi da je bila u zabludi kada je potpisala Sporazum. Prema tomu, radilo bi se o rušljivom ugovoru zbog mane volje. Prema Zakonu o obligacijskopravnim odnosima, Vrhovni je sud pravilno zaključio da je rok za zahtjev da se poništi rušljivi ugovor, kako onaj subjektivni od godinu dana, tako i onaj objektivni od tri godine od zaključenja, protekao (članak 117). Ovi rokovi su protekli bez obzira jesu li zastarni rokovi tijekom ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini tekli ili ne, jer je tužba podnesena 21. prosinca 2001. godine, a Sporazum je potpisan u 1993. godini. 30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razvidno i razložno obrazloženje, prema kojemu zaključeni Sporazum nije ništav (proglašen ex lege ništavim) u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, članak 2. stavak 3. navedenoga Zakona propisuje da svako "stanarsko pravo ili ugovor o korištenju Š...Ć stana sukladno ovome zakonom zaključen u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine prestaje važiti." Međutim, upravo riječi "sukladno ovome zakonu" ukazuju na to da se odredba odnosi samo na stanarska prava ili ugovore o korištenju koji su stečeni na temelju primjene propisa iz članka 1. stavak 1. ovoga zakona. Zijad Karić je stekao stanarsko pravo isključivo primjenom Zakona o stambenim odnosima, koji, kako Vrhovni sud pravilno utvrđuje, u ovoj situaciji nije derogiran. 31. Da li bi ovakvo tumačenje bilo primjenjivo da je apelantica u svojstvu "raseljene osobe" podnijela mjerodavnome tijelu zahtjev da se vrati u svoj dom, hipotetičko je pitanje i Ustavni ga sud neće razmatrati. 32. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" Vrhovnog suda u apelantičino pravo na "dom" bilo zakonito. 33. Obzirom na ovaj zaključak Ustavni sud bi, konačno, morao ispitati jesu li primijenjene zakonske odredbe donesene u "javnom interesu", te nužne da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stavka 2. članka 8. Europske konvencije. Ustavni sud, međutim, nema dvojbe da su odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odredbe Zakona o obligacijskim odnosima koje propisuju rokove zastarijevanja prava na pobijanje pravne valjanosti obligacijskopravnih ugovora donesene u "javnome interesu", prije svega, efikasnog okončanja postupka povrata izbjeglica i raseljenih osoba, te funkcioniranja pravnog sustava (usporedi, primjerice, odluke Ustavnog suda AP 4/05 od 27. svibnja 2005. godine, točka 45; AP 1/03 od 15. lipnja 2004. godine, točka 26; U 71/03 od 15. lipnja 2004. godine, točka 29; U 49/02 od 28. studenoga 2003. godine, točka 38. i dalje). 34. U zaključku Ustavni sud nalazi da apelantičino pravo garantirano člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije nije povrijeđeno. Ostali navodi iz apelacije 35. U svjetlu zaključka glede apelantičinoga prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebice razmatrati ostale navode iz apelacije glede kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 36. Ne postoji povreda prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada apelantica, kao bivši član kućanstva nositelja stanarskoga prava, koja se prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima može tretirati kao "raseljena osoba", nije pokrenula postupak povrata u stan sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čime je izgubila pravo na "dom", a time i pravni interes da pobija status nositelja stanarskoga prava treće osobe na tome stanu. Nadalje, i da ima pravni interes, obzirom da je potpisnica sporazuma o određivanju nositelja stanarskoga prava na stanu koji je bio njezin dom, pravnu 1 Broj 18 – Strana 199 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 valjanost sporazuma mogla je pobijati samo sukladno rokovima propisanim Zakonom o obligacijskim odnosima, koje je propustila. 37. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1822/06, rješavajući apelaciju Hajre Karić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Hajre Karić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Hajra Karić (u daqnjem tekstu: apelantkiwa) iz Tuzle, koju zastupa Tomislav Qubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05, od 11. aprila 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Zijada Karića zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Odgovore na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Zijad Karić dostavili su 3. i 14. januara 2008. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkiwi 8. februara 2008. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelantkiwa je sa mužem Nijazom Karićem (koji je poginuo 11. juna 1993. godine) i svojom maloljetnom djecom živjela u porodičnom domaćinstvu sa Jusufom Karićem (apelantkiwinim svekrom i ocem poginulog Nijaza Karića), nosiocem stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banovićima u ulici Husinske bune broj 5. Zajedno sa wima je Broj 18 – Strana 200 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stanovao i Zijad Karić, sin nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno apelantkiwin djever. 7. Nakon smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Jusufa Karića, 3. novembra 1993. godine, apelantkiwa je nastavila da živi sa svoje dvoje maloljetne djece u porodičnom domaćinstvu sa djeverom Zijadom Karićem. Rješenjem Sekretarijata za privredu i poslove uprave Opštine Banovići (u daqnjem tekstu: Sekretarijat Opštine) broj 04/1-372-527/93 od 3. novembra 1993. godine, apelantkiwi je na privremeno korišćenje ustupljen drugi stan (koji je koristila do 4. decembra 2001. godine, kada je stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava). 8. Nakon što joj je dodijeljen drugi stan na korišćenje, apelantkiwa je 23. decembra 1993. godine zakqučila sa Zijadom Karićem Sporazum u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, te su obje stranke Sporazum potpisale i svoje potpise ovjerile kod nadležne službe Opštine Banovići 28. decembra 1993. godine. Na osnovu Sporazuma od 23. decembra 1993. godine Zijad Karić je zakqučio Ugovor o korišćenju predmetnog stana, broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine sa JSP za stambene poslove "Litvastan" Banovići, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa "Autoremont" d.d. Banovići, koji je ovjerio Opštinski sud u Banovićima (u daqnjem tekstu: Opštinski sud) pod brojem Ov. I-375/2000, od 12. jula 2000. godine. 9. Apelantkiwa je 21. decembra 2001. godine podnijela tužbu Opštinskom sudu u Živinicama protiv Zijada Karića, kao prvotuženog, JSP "Litvastan" Banovići, kao drugotuženog, i "Autoremont" Banovići, kao trećetuženog, radi poništewa Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zakqučenog između Zijada Karića i "Autoremont" d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zakqučenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korišćenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine. 10. Parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužiteqke-apelantkinje odbijen, te tužiteqka-apelantkiwa obavezana da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550 KM. Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 22 Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) shodno kojoj, kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva sporazumno, između sebe, odrediće jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje. Vrhovni sud je, primjenjujući ovu odredbu, ukazao da je u konkretnom slučaju neupitno da bračnog druga nema te da su sinovi nosioca stanarskog prava i snaha sa dvoje maloljetne djece živjeli sa nosiocem stanarskog prava, a da je sin poginuo prije očeve smrti. U takvoj situaciji zakonodavac je upravo ostavio mogućnost članovima porodičnog domaćinstva da, kada umre nosilac stanarskog prava, a nema bračnog druga, između sebe sporazumno odrede jedno lice za nosioca stanarskog prava. Preporučqivo je da sporazum između wih bude zakqučen u pisanoj formi i da ga ovjeri nadležni organ uprave, odnosno nadležni sud. Upravo to su učinili tužiteqka i prvotuženi, kao snaha i djever, tj. kao članovi porodičnog domaćinstva umrlog oca, odnosno svekra. Kako nije sporno da su djeca tužiteqke maloljetna, onda ona nisu ni bila legitimisana da učestvuju u postupku sporazumijevawa ko će biti nosilac stanarskog prava, zbog čega sam sporazum jeste valjan. Dalje, Vrhovni sud je smatrao irelevantnim da je pisani sporazum u vezi sa određivanjem nosioca stanarskog prava sklopljen nakon proteka roka od tri mjeseca. Ovo zbog toga što odredba člana 22 stav 2 Zakona o Srijeda, 9.4.2008. stambenim odnosima predviđa samo da će, ukoliko stranke ne postignu sporazum u roku od tri mjeseca, nadležni sud u vanparničnom postupku odrediti ko će biti nosilac stanarskog prava. Međutim, to nije prekluzivan rok ukoliko postoji sporazum stranaka. Vrijeme od tri mjeseca je predviđeno ukoliko postoji nesporazum između članova porodičnog domaćinstva koji može da dovede do posljedica, odnosno okolnosti koje zajednicu čine nepodnošqivom. Vrhovni sud je, takođe, ukazao da su motivi zakqučivawa spornog Sporazuma irelevantni s pravne tačke gledišta. Ipak, ukoliko je apelantkiwa bila u zabludi, mogla je u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) da pokrene postupak za poništenje Sporazuma, što ona nije učinila u zakonskim rokovima. Na kraju, Vrhovni sud je odbio da primijeni pravni stav iz Rješewa tog suda broj Rev-93/00 od 17. avgusta 2000. godine, shodno kome članovi porodičnog domaćinstva, koji u spornom periodu prestanu da koriste stan nosioca stanarskog prava jer su se uselili u drugi stan, ne gube status članova porodičnog domaćinstva u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, ukoliko moraju da isele iz naknadno dodijeljenog stana, smatrajući ga neprimjenqivim na konkretan slučaj. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelantkiwa smatra da je Vrhovni sud svojom presudom od 11. aprila 2006. godine arbitrarnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio njeno pravo na dom i na imovinu, zagarantovane čl. II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkiwa se u svojoj apelaciji poziva na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), te smatra da je ovaj Zakon poništio ex lege sva stanarska prava i ugovore o korišćenju stanova u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine, čime je poništeno i stanarsko pravo Zijada Karića. Samim tim, smatra apelantkiwa, ništavni su i Ugovor o korišćenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa "Autoremont" d.d. Banovići. Apelantkiwa smatra da je, između ostalih, ovaj Zakon derogirao prijeratne zakone u vezi sa stanarskim pravima. Dalje, apelantkiwa se poziva na stav Vrhovnog suda iz Rješewa broj Rev-93/00 od 17. avgusta 2000. godine i smatra ga primjenqivim u konkretnom slučaju. Na kraju, navodi da je bila u bitnoj zabludi kada je sklopila Sporazum u pisanoj formi kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić. b) Odgovor na apelaciju 12. U svom odgovoru na apelaciju od 3. januara 2008. godine Vrhovni sud navodi da je osporavana odluka u skladu sa domaćim propisima, te da nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine. 13. U svom odgovoru na apelaciju od 14. januara 2008. godine Zijad Karić, takođe, smatra da je osporavana presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zakonita i ustavna. Dalje navodi da Sporazum u pisanoj formi od 23. decembra 1993. godine sa Zijadom Karićem, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, nema mane volje iz člana 21 Zakona o obligacionim odnosima, te da je on zakqučen dobrovoqno, a da su prošli rokovi za njegovo osporavanje. Takođe navodi da je apelantkiwa dobila 15.000 KM nepovratnih sredstava za rješavanje stambenog pitawa te je, u vezi s tim, dostavio dokaz. Zijad Karić ističe da apelantkiwa nije podnijela nikada zahtjev za povraćaj stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na kraju ističe da se predmetni postupak tiče osporavawa zakonitosti Sporazuma, a ne Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelantkiwinih uslova za sticanje stanarskog prava, zbog čega apelantkiwa nema zaštićen imovinski interes u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili "dom" u smislu člana 8. Evropske konvencije. V. Relevantni propisi Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: "Član 22 Š...Ć Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud odrediće u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korišćenje, koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. Š...Ć ". VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkiwa je primila 19. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelantkiwa osporava navedenu presudu, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava na dom i na imovinu, zagarantovana čl. II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije, te članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud razmotriće prvo da li je došlo do povrede apelantkiwinog prava na "dom" iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na poštivanje doma Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: ""Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." Član 8 Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne Broj 18 – Strana 201 sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavawa nereda ili sprečavawa zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 19. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoqnog miješawa vlasti u njegova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za qudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8 Evropske konvencije prvenstveno mora da se utvrdi da li sporni stan predstavlja apelantkiwin "dom" u smislu značewa stava 1 člana 8 Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantkiwinog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora da bude "u skladu sa zakonom". Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora da bude zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i (c) zakon takođe mora da bude formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da shodno njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za qudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom i tada može da predstavlja povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješawa i zakonitog cilja kom se teži (vidi Evropski sud za qudska prava, Niemietz protiv Wemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251). 20. Shodno tome, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora da odgovori jeste da li se predmetni "spor" tiče prava apelantkinje na "dom". 21. Nema sumnje za Ustavni sud da je apelantkiwa bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Jusufa Karića, koji je umro 3. novembra 1993. godine. Isti dan kada je umro Jusuf Karić, apelantkiwa je dobila drugi stan na korišćenje. Apelantkiwa je naknadno, 23. decembra 1993. godine, uprkos činjenici da je dobila drugi stan na korišćenje, zakqučila sa Zijadom Karićem Sporazum, u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određen Zijad Karić. Ugovor je ovjeren kod nadležnog suda. Apelantkiwa je, zbog primjene tzv. "imovinskih zakona", morala da iseli iz stana koji joj je dodijeljen 3. novembra 1993. godine, jer je taj stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Apelantkiwa je iselila iz toga stana, dok u svoj "prijeratni" stan nije mogla da se vrati, jer je Zijad Karić, u međuvremenu, proglašen nosiocem stanarskog prava, otkupio ga u skladu sa relevantnim propisima, te uskratio faktički i pravno mogućnost vraćawa apelantkinje i njene djece u predmetni stan. Stoga je apelantkiwa pred redovnim sudom pokrenula postupak radi poništewa Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zakqučenog između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zakqučenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korišćenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, sve s ciljem povratka u taj stan i uspostavljanja stawa kakvo je bilo prije njenog iseljewa. 22. Ustavni sud podsjeća da Aneks 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini propisuje pravo svih izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u članu 3 stav 2 propisuje da izbjeglicom i Broj 18 – Strana 202 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH raseljenim licem ima da se smatra svako lice koje je napustilo svoj stan u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine. Ovo je neoboriva pravna presumpcija. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne dozvoljava niti jednom organu da ulazi u razloge zbog kojih je napušten stan ili razloge za povratak u svoj prijeratni stan. Jedina relevantna činjenica koju organi smiju da utvrđuju jeste da li je neko bio "nosilac stanarskog prava" 30. aprila 1991. godine. Pri tome, tumačenje pojma "nosilac stanarskog prava" mora da bude u duhu Aneksa 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a ne samo Zakona o stambenim odnosima (vidi, na primjer, Dom za qudska prava, Odluka o prihvatqivosti i meritumu CH/02/12421, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. februara 2003. godine, tačka 39). Pravo na povraćaj ima, kako nosilac stanarskog prava tako i član domaćinstva nosioca stanarskog prava (član 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Upravo na liniji ovih odredbi leži i praksa Vrhovnog suda iz Rješewa broj Rev-93/00 od 17. avgusta 2000. godine. 23. S obzirom na navedeno apelantkiwa, koja je napustila svoj dom 1993. godine, a uživala je status člana domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatra se "raseljenim licem" u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te, kao takva, ima pravo na povraćaj svog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud tretiraće stan u Banovićima, u ulici Husinske bune broj 5, kao njen "dom" u smislu člana 8 Evropske konvencije. 24. Ustavni sud mora, dalje, da ispita da li su se nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine umiješale u poštovanje apelantkiwinog prava na "dom". Vrhovni sud je svojom konačnom presudom odlučio da odbije apelantkiwinu tužbu, te, između ostalog, odlučio da ona nema pravo na povraćaj u posjed stana koji se smatra njenim domom, niti ima pravo da osporava pravne akte iz tačke 9 ove odluke. Shodno tome, neupitno je da je ovom presudom apelantkiwi uskraćeno pravo na dom, te da su se javne vlasti "umiješale" u njeno pravo na "dom". 25. Kao što je navedeno, da bi "miješanje" bilo opravdano mora da bude "u skladu sa zakonom". 26. Član 4 et sequ. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisuje, sa jedne strane, proceduru na osnovu koje se vrši povraćaj stana, a, sa druge strane, institucionalni okvir za garantovanje sprovođewa prava i obaveza iz tog zakona. Tako, član domaćinstva nosioca stanarskog prava kom se iz bilo kog razloga sprečava da uđe u svoj "prijeratni" stan ima pravo da traži povraćaj u posjed stana, te da se uspostavi stanje kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine. Nadležni organ za odlučivanje o tom pitanju jeste opštinski organ uprave nadležan za stambene poslove. 27. Dakle, apelantkiwa je, kao "privremeni korisnik" u smislu člana 2 stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, morala da napusti svoj stan koji je dobila u toku 1993. godine. Istovremeno, stupanjem na snagu tog zakona mogla je da bude svjesna da ima pravo na povraćaj u svoj "prijeratni" stan, te da činjenica potpisivawa Sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava, kao i pravne radnje koje je naknadno preduzeo Zijad Karić, ne igraju pravnu ili faktičku ulogu u tom smislu. Ipak, apelantkiwa nije pokrenula upravi postupak povraćaja u posjed svoga stana u svojstvu člana domaćinstva u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Nasuprot tome, ona je pokrenula sudski postupak radi poništewa ugovora i, kako to iz izreke prvostepene presude proizilazi, brisawa Zijada Karića kao vlasnika predmetnog stana i nosioca stanarskog prava, te povraćaja u posjed spornog stana. Shodno tome, očigledno je da je apelantkiwa propustila da pokrene zakonom propisanu proceduru unutar koje bi štitila svoje pravo na "dom". S druge strane, Ustavni sud Srijeda, 9.4.2008. naglašava da apelantkiwa u pokrenutom sudskom postupku ne može da se poziva na zakonska rješewa koja su propisana Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer ona mogu da se ističu samo u postupku "povraćaja stana" pred nadležnim upravnim organima. 28. S obzirom da je apelantkiwa propustila da iskoristi jedini zakonom propisani "efektivan pravni lijek" (postupak povraćaja stana u posjed u svojstvu člana domaćinstva nosioca stanarskog prava) da se vrati u svoj dom iz 1993. godine, za Ustavni sud se gubi pravni interes da apelantkiwa traži da se poništi Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zakqučenog između Zijada Karića i "Autoremonta" d.d. Banovići, zakqučenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korišćenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine. 29. Čak i zanemarujući zakqučak u vezi sa pravnim interesom apelantkinje iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud podržava stav Vrhovnog suda da je apelantkiwa propustila rokove za pokretanje parničnog postupka radi osporavawa pravne valjanosti Sporazuma od 23. decembra 1993. godine, na osnovu kog je Zijad Karić zakqučio Ugovor o korišćenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, te, nakon toga, i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Naime, Vrhovni sud je zakqučio da apelantkiwa tvrdi da je bila u zabludi kada je potpisala Sporazum. Shodno tome, radilo bi se o rušqivom ugovoru zbog mane volje. Shodno Zakonu o obligacionopravnim odnosima, Vrhovni sud je pravilno zakqučio da je rok za zahtjev da se poništi rušqivi ugovor, kako onaj subjektivni od godinu dana, tako i onaj objektivni od tri godine od zakqučewa, protekao (član 117). Ovi rokovi su protekli bez obzira da li su zastarni rokovi tokom ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini tekli ili ne, jer je tužba podnesena 21. decembra 2001. godine, a Sporazum je potpisan u 1993. godini. 30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje, shodno kom zakqučeni Sporazum nije ništavan (proglašen ex lege ništavnim) u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, član 2 stav 3 navedenog zakona propisuje da svako "stanarsko pravo ili ugovor o korišćenju Š...Ć stana u skladu sa ovim Zakonom zakqučen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi." Međutim, upravo riječi "u skladu sa ovim Zakonom" ukazuju na to da se odredba odnosi samo na stanarska prava ili ugovore o korišćenju koji su stečeni na osnovu primjene propisa iz člana 1 stav 1 ovog Zakona. Zijad Karić je stekao stanarsko pravo iskqučivo primjenom Zakona o stambenim odnosima, koji, kako Vrhovni sud pravilno utvrđuje, u ovoj situaciji nije derogiran. 31. Da li bi ovakvo tumačenje bilo primjenqivo da je apelantkiwa u svojstvu "raseljenog lica" podnijela nadležnom organu zahtjev da se vrati u svoj dom, hipotetičko je pitanje i Ustavni sud ga neće razmatrati. 32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zakqučuje da je "miješanje" Vrhovnog suda u apelantkiwino pravo na "dom" bilo zakonito. 33. S obzirom na ovaj zakqučak Ustavni sud bi, konačno, morao da ispita da li su primijenjene zakonske odredbe donesene u "javnom interesu", te neophodne da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, nema sumnje da su odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje propisuju rokove zastarijevawa prava na osporavanje pravne valjanosti obligacionopravnih ugovora donesene u "javnom interesu", prije svega, efikasnog okončawa postupka povratka izbjeglica i raseljenih lica, te funkcionisawa pravnog sistema (uporedi, na primjer, odluke Ustavnog suda AP 4/05 od 27. maja 2005. godine, tačka 45; AP 1/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 26; U 71/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 29; U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, tačka 38 i dalje). Srijeda, 9.4.2008. 34. U zakqučku Ustavni sud nalazi da apelantkiwino pravo koje je garantovano članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije nije povrijeđeno. Ostali navodi iz apelacije 35. U svjetlu zakqučka u pogledu apelantkiwinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno razmatra ostale navode iz apelacije u pogledu kršewa prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 36. Ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelantkiwa, kao bivši član domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima može da se tretira kao "raseljeno lice", nije pokrenula postupak povraćaja u stan u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čime je izgubila pravo na "dom", a time i pravni interes da osporava status nosioca stanarskog prava trećeg lica na tom stanu. Dalje, i da ima pravni interes, s obzirom da je potpisnica sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava na stanu koji je bio njen dom, pravnu valjanost sporazuma mogla je da osporava samo u skladu sa rokovima propisanim Zakonom o obligacionim odnosima, koje je propustila. 37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 38. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2213/06, rješavajući apelaciju Bože Macanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bože Macanovića. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukidaju se: Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješenje Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješenje Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nalaže se Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da u roku od 90 od dana 1 Broj 18 – Strana 203 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Božo Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješenja Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjoj Luci Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odjeljenje Fonda PIO) broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješenja Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Filijala Fonda PIO) broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 12. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 17. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fond PIO je 19. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 5. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Filijala Fonda PIO u prvostepenom postupku Rješenjem broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjeljenja Fonda PIO broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine, odbila je apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. U postupku je utvrđeno da je kantonalna služba u Sarajevu Federalnog zavoda za PIO Mostar apelantu priznala pravo na starosnu penziju počevši od 5. januara 1998. godine i da njegov ukupan staž iznosi 28 godina, 9 mjeseci i 3 dana. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. aprila 2005. godine podnio Fondu PIO zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije po osnovu ostvarenog staža u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. aprila 1996. godine. U svojim rješenjima Fond PIO se pozvao na član 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja između Republike Srpske i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) prema kojem "osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu Sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog datuma (25. maja 2000. godine), kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Sporazumom". U rješenjima je navedeno da je nesporno da apelant ima ostvaren staž osiguranja u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. marta 1996. godine, ali da je korisnik starosne penzije kod Federalnog zavoda PIO od 5. januara 1998. godine i da je zahtjev za srazmjerni dio starosne penzije za dio Broj 18 – Strana 204 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH penzijskog staža iz Republike Srpske podnio nakon proteka roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma. 7. Okružni sud je Presudom broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine odbio apelantovu tužbu sa obrazloženjem da su nižestepeni organi postupili pravilno kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. U obrazloženju presude ponovljeni su razlozi koji su izneseni u nižestepenim odlukama a koji se odnose na propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije propisanog u članu 17. Sporazuma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je osporenim odlukama odbijen zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije na osnovu staža ostvarenog u Republici Srpskoj. U apelaciji je navedeno da, iako je više puta kontaktirao sa Fondom PIO tražeći obavještenje o tome šta je sa njegovim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj u toku rata, nikada nije obaviješten o postojanju Sporazuma, niti je znao za rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva. b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 10. Fond PIO je naveo da ostaje pri navodima iz osporenih rješenja, te da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da ih kao takve treba odbiti. V. Relevantni propisi 11. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/00): "Član 17. O zahtjevima za ostvarenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koji su podneseni nakon stupanja na snagu ovog sporazuma nosioci osiguranja odlučivat će po propisima koje primjenjuju prema odredbama ovog sporazuma. Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu ovog sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu ovog sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa ovim sporazumom." 12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94 i 10/95): "Član 5. stav 2. Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uvjetima predviđenim zakonom. Član 140. Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, ali najranije od prvog narednog dana po prestanku osiguranja." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se Srijeda, 9.4.2008. podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 5. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 18. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37). 19. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 20. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20). 21. Apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je stekao uvjete za ostvarenje prava na penziju čije priznanje mu je odbijeno osporenim odlukama. Osporenim odlukama je, dakle, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će u daljnjoj elaboraciji utvrditi da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom. 22. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 23. Apelant je naveo da nikada nije znao, niti je bio obaviješten o postojanju Sporazuma iako je više puta pismenim putem kontaktirao sa Fondom PIO i tražio informaciju o svom penzijskom stažu u Republici Srpskoj. Apelant je naveo da, zbog toga, nije znao ni za rok od šest mjeseci u članu 17. Sporazuma. U odgovorima na apelaciju nema osvrta na ovaj apelantov navod. 24. Ustavni sud će razmotriti ovaj apelantov navod u okviru analize da li Sporazum, koji je predstavljao osnovu miješanja u apelantovo pravo na imovinu, ima kvalitete "zakona" u smislu stava već izloženog u ovoj odluci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ratio donošenja Sporazuma bilo reguliranje određenih spornih pitanja u vezi sa ostvarenjem prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja s obzirom na to da postoje tri penzijska fonda koji u Bosni i Hercegovini egzistiraju od 1992. godine, nezavisno jedan od drugog, odnosno trećeg. Sporazumom su jasno definirani uvjeti za ostvarenje prava na penziju za lica koja su bila u situaciji da o ovom njihovom pravu odlučuje više fondova u Bosni i Hercegovini, a posebno je uređen i način podjele obaveza postojećih fondova pri isplati ostvarenih penzija. Ne može se prihvatiti apelantov navod o tome da nije znao za Sporazum, te da su nadležni organi bili dužni o tome da ga obavijeste, imajući u vidu činjenicu da je Sporazum objavljen u službenim glasilima u oba entiteta, te da je na taj način, osim jasnoće, zadovoljen i uvjet dostupnosti kao jedan od kriterija na osnovu kojeg se utvrđuje kvalitet "zakona" u smislu principa zakonitosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud, kao relevantno za daljnju analizu, želi parafrazirati svoj prije iznesen stav da nije dovoljno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. Postavlja se pitanje: Da li je postojao legitiman cilj u javnom interesu za zaključivanje Sporazuma? S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjeranja njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli Broj 18 – Strana 205 bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebno pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. U situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispunjavao zakonske uvjete omogući bezuvjetno ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zaključivanja Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman cilj koji je služio javnom interesu. 26. Ipak, Ustavni sud smatra da je potrebno posebno razmotriti da li je postojao legitiman cilj za propisivanje člana 17. Sporazuma. Fond PIO, kao jedan od potpisnika Sporazuma, u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio objašnjenje toga šta je bio legitiman cilj da se propiše rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju za određenu vrstu osiguranika kojoj pripada i apelant. Važno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom kontekstu naglasiti da Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju koji se primjenjuje u Republici Srpskoj propisuje da "pravo na ličnu ili porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, a najranije od prvog narednog dana od dana prestanka osiguranja" (član 140). Ovaj Zakon ne sadrži odredbu o rokovima za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju, nego isključivo postoji rok koji se odnosi na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija. U zakonu je propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti osim dospjelih i neisplaćenih penzija. Dakle, zakon ne poznaje rok čijim propuštanjem lice koje je steklo uvjete za penziju gubi pravo na ostvarenje penzije. Ipak, takav rok je propisan u Sporazumu i propuštanje ovog roka dovodi do gubitka prava na ostvarenje penzije, odnosno prava na priznanje srazmjernog dijela penzije kao što je to slučaj kod apelanta. Ova odredba predstavlja svojevrsnu "sankciju" za lica koja su zbog ratnih okolnosti bila u situaciji da o njihovom pravu odlučuje više fondova koji postoje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da ne postoji legitiman cilj koji je u javnom interesu za ovakvu vrstu nametnutog ograničenja kakvo je propisano u članu 17. Sporazuma i, u skladu s tim, miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo opravdano. U okolnostima kada je članom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na penziju ne zastarijeva. Ustavni sud smatra da, s obzirom na prethodni zaključak, nije potrebno analizirati postojanje proporcionalnosti miješanja. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 28. Propisivanje člana 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja, prema kojem se propuštanjem roka od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje penzije to pravo gubi, nije imalo legitiman cilj u javnom interesu i, stoga, miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije bilo opravdano, čime je povrijeđeno ovo apelantovo pravo. U okolnostima kada je članom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na penziju ne zastarijeva. Broj 18 – Strana 206 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2213/06, rješavajući apelaciju Bože Macanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bože Macanovića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ukidaju se: Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-U-06-000 048 od 5. srpnja 2006. godine, Rješenje Odjela za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 26. siječnja 2006. godine i Rješenje Filijale Istočno Sarajevo Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 16. rujna 2005. godine. Predmet se vraća Filijali Istočno Sarajevo Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, koja je dužna po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Nalaže se Filijali Istočno Sarajevo Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske da u roku od 90 od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Božo Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. srpnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-06-000 048 od 5. srpnja 2006. godine, Rješenja Odjela za rješavanje o pravima iz MIO u drugom stupnju u Banjaluci Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Odjel Fonda MIO) broj 3187458829 od 26. siječnja 2006. godine i Rješenja Filijale Istočno Sarajevo Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Filijala Fonda MIO) broj 3187458829 od 16. rujna 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda MIO zatraženo je 12. listopada 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 17. listopada 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fond MIO je 19. studenog 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Fonda MIO su dostavljeni apelantu 5. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Filijala Fonda MIO u prvostupanjskom postupku Rješenjem broj 3187458829 od 16. rujna 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjela Fonda MIO broj 3187458829 od 26. siječnja 2006. godine, odbila je apelantov zahtjev za priznavanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. U postupku je utvrđeno da je kantonalna služba u Sarajevu Federalnog zavoda za MIO Mostar apelantu priznala pravo na starosnu mirovinu počevši od 5. siječnja 1998. godine i da njegov ukupan staž iznosi 28 godina, 9 mjeseci i 3 dana. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. travnja 2005. godine podnio Fondu MIO zahtjev za priznanje razmjernog dijela starosne mirovine po osnovi ostvarenog staža u Republici Srpskoj u razdoblju od 10. svibnja 1992. godine do 16. travnja 1996. godine. U svojim rješenjima Fond MIO se pozvao na članak 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovnog i invalidskog osiguranja između Republike Srpske i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Sporazum) prema kojem "osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu Sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog nadnevka (25. svibnja 2000. godine), kao i korisnici mirovine koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. travnja 1992. godine kod više nositelja osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na mirovinu sukladno Sporazumu". U rješenjima je navedeno da je nepobitno da apelant ima ostvaren staž osiguranja u Republici Srpskoj u razdoblju od 10. svibnja 1992. godine do 16. ožujka 1996. godine, ali da je korisnik starosne mirovine kod Federalnog zavoda MIO od 5. siječnja 1998. godine i da je zahtjev za razmjerni dio starosne mirovine za dio mirovinskog staža iz Republike Srpske podnio nakon proteka roka od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma. 7. Okružni sud je Presudom broj 014-U-06-000 048 od 5. srpnja 2006. godine odbio apelantovu tužbu sa obrazloženjem da su nižestupanjska tijela postupila pravilno kada su apelantov zahtjev odbili kao neutemeljen. U obrazloženju presude ponovljeni su razlozi koji su izneseni u nižestupanjskim odlukama a koji se odnose na propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za priznanje razmjernog dijela starosne mirovine propisanog u članku 17. Sporazuma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer mu je pobijanim odlukama odbijen zahtjev za priznanje razmjernog dijela starosne mirovine na temelju staža ostvarenog u Republici Srpskoj. U apelaciji je navedeno da, iako je više puta kontaktirao sa Fondom MIO tražeći obavještenje o tomu što je sa njegovim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj u tijeku rata, nikada nije obaviješten o postojanju Sporazuma, niti je znao za rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud je naveo da pobijanom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. 10. Fond MIO je naveo da ostaje pri navodima iz pobijanih rješenja, te da smatra da su navodi iz apelacije neutemeljeni i da ih kao takve treba odbiti. V. Relevantni propisi 11. Sporazum o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/00): "Članak 17. O zahtjevima za ostvarenje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja koji su podneseni nakon stupanja na snagu ovog sporazuma nositelji osiguranja odlučivat će po propisima koje primjenjuju prema odredbama ovog sporazuma. Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupanja na snagu ovog sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici mirovine koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu ovog sporazuma, a imaju staža osiguranja navršenog poslije 30. travnja 1992. godine kod više nositelja osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na mirovinu sukladno ovom sporazumu." 12. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94 i 10/95): "Članak 5. stavak 2. Prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih i neisplaćenih mirovina i drugih novčanih primanja, u slučajevima i pod uvjetima predviđenim zakonom. Članak 140. Pravo na osobnu i obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, ali najranije od prvog narednog dana po prestanku osiguranja." VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 048 od 5. srpnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijana presuda donesena je 5. srpnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. srpnja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Broj 18 – Strana 207 "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala uporabu imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 18. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, jeste opće naravi i iskazuje načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati uporabu imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg načela iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Europski sud za ljudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stavak 37). 19. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij "zakonitosti" i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos "proporcionalnosti" između uporabljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nositelji imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. rujna 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, točka 49). 20. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, koncept "imovine" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, također, mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. veljače 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stavak 53). Prema ranije usvojenom stajalištu Ustavnog suda, pravo na mirovinu za određeno razdoblje predstavlja imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. rujna 2005. godine, stavak 20). 21. Apelant nepobitno ima imovinu koja uživa zaštitu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer je stekao uvjete za ostvarenje prava na mirovinu čije priznanje mu je odbijeno pobijanim odlukama. Pobijanim odlukama je, dakle, došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud će u daljnjoj elaboraciji utvrditi je li miješanje bilo sukladno zakonu. 22. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 Broj 18 – Strana 208 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stavak članka 1. priznaje državama pravo da kontroliraju uporabu imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Europskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira koje se od tri pravila iz članka 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dostatno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Europski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. ožujka 1999. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1999-II, točka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 23. Apelant je naveo da nikada nije znao, niti je bio obaviješten o postojanju Sporazuma iako je više puta pismenim putem kontaktirao sa Fondom MIO i tražio informaciju o svom mirovinskom stažu u Republici Srpskoj. Apelant je naveo da, zbog toga, nije znao ni za rok od šest mjeseci u članku 17. Sporazuma. U odgovorima na apelaciju nema osvrta na ovaj apelantov navod. 24. Ustavni sud će razmotriti ovaj apelantov navod u okviru analize ima li Sporazum, koji je predstavljao temelj miješanja u apelantovo pravo na imovinu, kvalitete "zakona" u smislu stavka već izloženog u ovoj odluci. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je ratio donošenja Sporazuma bilo reguliranje određenih prijepornih pitanja u svezi sa ostvarenjem prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obzirom na to da postoje tri mirovinska fonda koji u Bosni i Hercegovini egzistiraju od 1992. godine, neovisno jedan o drugom, odnosno trećem. Sporazumom su jasno definirani uvjeti za ostvarenje prava na mirovinu za osobe koje su bile u situaciji da o ovom njihovom pravu odlučuje više fondova u Bosni i Hercegovini, a posebice je uređen i način podjele obveza postojećih fondova prigodom isplate ostvarenih mirovina. Ne može se prihvatiti apelantov navod o tomu da nije znao za Sporazum, te da su nadležna tijela bila dužna o tomu ga obavijestiti, imajući u vidu činjenicu da je Sporazum objavljen u službenim glasilima u oba entiteta, te da je na taj način, osim jasnoće, zadovoljen i uvjet dostupnosti kao jedan od kriterija na temelju kojeg se utvrđuje kvaliteta "zakona" u smislu načela zakonitosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 25. Ustavni sud, kao relevantno za daljnju analizu, želi parafrazirati svoje prije izneseno stajalište da nije dostatno da zakonska odredba ispunjava kriterij zakonitosti kako bi se zaključilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom cilju u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. Postavlja se pitanje: Je li postojao legitiman cilj u javnom interesu za zaključivanje Sporazuma? S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da su ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "zemljopisnih" pomjeranja njezinih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i izvan njezinih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitanja, a posebice pitanja iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u izravnoj vezi sa njihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitanja je bilo i ostvarivanje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. U situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinirani, a što je neposredno utjecalo na ostvarenje prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome tko je ispunjavao zakonske uvjete omogući bezuvjetno ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zaključivanja Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman cilj koji je služio javnom interesu. 26. Ipak, Ustavni sud smatra da je potrebno posebice razmotriti je li postojao legitiman cilj za propisivanje članka 17. Sporazuma. Fond MIO, kao jedan od potpisnika Sporazuma, u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio objašnjenje toga što je bio legitiman cilj da se propiše rok od šest mjeseci za podnošenje Srijeda, 9.4.2008. zahtjeva za ostvarenje prava na mirovinu za određenu vrstu osiguranika kojoj pripada i apelant. Važno je, prema mišljenju Ustavnog suda, u ovom kontekstu naglasiti da Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju koji se primjenjuje u Republici Srpskoj propisuje da "pravo na osobnu ili obiteljsku mirovinu pripada od dana kada su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava koji su propisani ovim Zakonom, a najranije od prvog narednog dana od dana prestanka osiguranja" (članak 140). Ovaj Zakon ne sadrži odredbu o rokovima za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na mirovinu, nego isključivo postoji rok koji se odnosi na isplatu dospjelih a neisplaćenih mirovina. U zakonu je propisano da prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti osim dospjelih i neisplaćenih mirovina. Dakle, zakon ne poznaje rok čijim propuštanjem osoba koja je stekla uvjete za mirovinu gubi pravo na ostvarenje mirovine. Ipak, takav rok je propisan u Sporazumu i propuštanje ovog roka dovodi do gubitka prava na ostvarenje mirovine, odnosno prava na priznanje razmjernog dijela mirovine kao što je to slučaj kod apelanta. Ova odredba predstavlja svojevrsnu "sankciju" za osobe koje su zbog ratnih okolnosti bile u situaciji da o njihovom pravu odlučuje više fondova koji postoje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da ne postoji legitiman cilj koji je u javnom interesu za ovakvu vrstu nametnutog ograničenja kakvo je propisano u članku 17. Sporazuma i, sukladno tomu, miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo opravdano. U okolnostima kada je člankom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravna tijela i redoviti sud su, imajući u vidu supremaciju Europske konvencije, u smislu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na mirovinu ne zastarijeva. Ustavni sud smatra da, obzirom na prethodni zaključak, nije potrebno analizirati postojanje proporcionalnosti miješanja. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđen članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 28. Propisivanje članka 17. Sporazuma o međusobnim pravima i obvezama u provedbi mirovinskog i invalidskog osiguranja, prema kojem se propuštanjem roka od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje mirovine to pravo gubi, nije imalo legitiman cilj u javnom interesu i, stoga, miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nije bilo opravdano, čime je povrijeđeno ovo apelantovo pravo. U okolnostima kada je člankom 17. Sporazuma došlo do uplitanja u apelantovo pravo na imovinu, upravna tijela i redoviti sud su, imajući u vidu supremaciju Europske konvencije, u smislu članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali primijeniti zakonsku odredbu prema kojoj pravo na mirovinu ne zastarijeva. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2213/06, rješavajući apelaciju Bože Macanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Bože Macanovića. Utvrđuje se povreda člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukidaju se: Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješenje Odjeljewa za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješenje Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine. Predmet se vraća Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske, koja je dužna da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nalaže se Filijali Istočno Sarajevo Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Božo Macanović (u daqnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine, Rješewa Odjeljewa za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Bawoj Luci Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Odjeljenje Fonda PIO) broj 3187458829 od 26. januara 2006. godine i Rješewa Filijale Istočno Sarajevo Fonda za penziono i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Filijala Fonda PIO) broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda PIO zatraženo je 12. oktobra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je 17. oktobra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fond PIO je 19. novembra 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Fonda PIO dostavljeni su apelantu 5. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Filijala Fonda PIO u prvostepenom postupku Rješenjem broj 3187458829 od 16. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odjeljewa Fonda PIO broj 3187458829 od 26. januara 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 209 2006. godine, odbila je apelantov zahtjev za priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. U postupku je utvrđeno da je kantonalna služba u Sarajevu Federalnog zavoda za PIO Mostar apelantu priznala pravo na starosnu penziju počev od 5. januara 1998. godine i da njegov ukupan staž iznosi 28 godina, 9 mjeseci i 3 dana. Dalje je utvrđeno da je apelant 12. aprila 2005. godine podnio Fondu PIO zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije po osnovu ostvarenog staža u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. aprila 1996. godine. U svojim rješewima Fond PIO se pozvao na član 17 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzionog i invalidskog osigurawa između Republike Srpske i Federacije BiH (u daqnjem tekstu: Sporazum) shodno kom "osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupawa na snagu Sporazuma, ali im zahtjev nije riješen do tog datuma (25. maja 2000. godine), kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupawa na snagu Sporazuma, a imaju staža osigurawa navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osigurawa, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu Sporazuma da podnesu zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa Sporazumom". U rješewima je navedeno da je nesporno da apelant ima ostvaren staž osigurawa u Republici Srpskoj u periodu od 10. maja 1992. godine do 16. marta 1996. godine, ali da je korisnik starosne penzije kod Federalnog zavoda PIO od 5. januara 1998. godine i da je zahtjev za srazmjerni dio starosne penzije za dio penzionog staža iz Republike Srpske podnio nakon proteka roka od šest mjeseci od dana stupawa na snagu Sporazuma. 7. Okružni sud je Presudom broj 014-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine odbio apelantovu tužbu sa obrazloženjem da su nižestepeni organi postupili pravilno kada su apelantov zahtjev odbili kao neosnovan. U obrazloženju presude ponovljeni su razlozi koji su izneseni u nižestepenim odlukama a koji se odnose na propuštanje roka za podnošenje zahtjeva za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije propisanog u članu 17 Sporazuma. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu je osporenim odlukama odbijen zahtjev za priznanje srazmjernog dijela starosne penzije na osnovu staža ostvarenog u Republici Srpskoj. U apelaciji je navedeno da, iako je više puta kontaktirao sa Fondom PIO tražeći obavještenje o tome šta je sa njegovim stažom ostvarenim u Republici Srpskoj u toku rata, nikada nije obaviješten o postojanju Sporazuma, niti je znao za rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva. b) Odgovor na apelaciju 9. Okružni sud je naveo da osporenom presudom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. 10. Fond PIO je naveo da ostaje pri navodima iz osporenih rješewa, te da smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da ih kao takve treba odbiti. V. Relevantni propisi 11. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzionog i invalidskog osigurawa ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 15/00): "Član 17 O zahtjevima za ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osigurawa koji su podneseni nakon stupawa na snagu ovog sporazuma nosioci osigurawa odlučivaće po propisima koje primjenjuju prema odredbama ovog sporazuma. Osiguranici koji su zahtjev za ostvarivanje prava podnijeli prije stupawa na snagu ovog sporazuma, ali im Broj 18 – Strana 210 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zahtjev nije riješen do tog dana, kao i korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupawa na snagu ovog sporazuma, a imaju staža osigurawa navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osigurawa, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupawa na snagu ovog sporazuma da podnesu zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na penziju u skladu sa ovim sporazumom." 12. Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/93, 14/94 i 10/95): "Član 5 stav 2 Prava iz penzionog i invalidskog osigurawa ne mogu da zastare, osim dospjelih i neisplaćenih penzija i drugih novčanih primawa, u slučajevima i pod uslovima predviđenim zakonom. Član 140 Pravo na ličnu i porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim Zakonom, ali najranije od prvog narednog dana po prestanku osigurawa." VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 15. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 014-0-U-06-000 048 od 5. jula 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 5. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 17. Apelant osporava navedene odluke, tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 18. Član 1 Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opšte Srijeda, 9.4.2008. prirode i iskazuje princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korišćenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometawa prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu opšteg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za qudska prava, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29-30, stav 37). 19. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora da bude predviđeno zakonom, mora da služi legitimnom ciqu i mora da uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog ili opšteg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može da se nametne samo zakonskom odredbom koja ispuwava kriterijum "zakonitosti" i služi legitimnom ciqu u javnom interesu, nego mora, takođe, da održi razuman odnos "proporcionalnosti" između upotrijebljenih sredstava i cilja koji želi da se ostvari. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman ciq, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoqnom tretmanu i od wih ne smije da se traži da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman ciq (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/04, tačka 49). 20. Shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, koncept "imovine" u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovawa fizičkih stvari. I neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra, takođe, mogu da se smatraju "imovinskim pravima" i mogu da predstavljaju "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Holandije od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, strana 46, stav 53). Shodno ranije usvojenom stanovištu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeni period predstavlja imovinu u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20). 21. Apelant nesporno ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je stekao uslove za ostvarenje prava na penziju čije priznanje mu je odbijeno osporenim odlukama. Osporenim odlukama je, dakle, došlo do miješawa u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će u daqwoj elaboraciji utvrditi da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom. 22. Ustavni sud podsjeća da je, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1 Protokola broj 1 dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo "pod uslovima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1 priznaje državama pravo da kontrolišu korišćenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1 Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoqno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Evropski sud za qudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999- II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može da se razmatra da li Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu. 23. Apelant je naveo da nikada nije znao, niti je bio obaviješten o postojanju Sporazuma iako je više puta pismenim putem kontaktirao sa Fondom PIO i tražio informaciju o svom penzionom stažu u Republici Srpskoj. Apelant je naveo da, zbog toga, nije znao ni za rok od šest mjeseci u članu 17 Sporazuma. U odgovorima na apelaciju nema osvrta na ovaj apelantov navod. 24. Ustavni sud će razmotriti ovaj apelantov navod u okviru analize da li Sporazum, koji je predstavljao osnovu miješawa u apelantovo pravo na imovinu, ima kvalitete "zakona" u smislu stava već izloženog u ovoj odluci. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je ratio donošewa Sporazuma bilo regulisanje određenih spornih pitawa u vezi sa ostvarenjem prava iz penzionog i invalidskog osigurawa s obzirom na to da postoje tri penziona fonda koji u Bosni i Hercegovini egzistiraju od 1992. godine, nezavisno jedan od drugog, odnosno trećeg. Sporazumom su jasno definisani uslovi za ostvarenje prava na penziju za lica koja su bila u situaciji da o ovom wihovom pravu odlučuje više fondova u Bosni i Hercegovini, a posebno je uređen i način podjele obaveza postojećih fondova pri isplati ostvarenih penzija. Ne može da se prihvati apelantov navod o tome da nije znao za Sporazum, te da su nadležni organi bili dužni o tome da ga obavijeste, imajući u vidu činjenicu da je Sporazum objavljen u zvaničnim glasilima u oba entiteta, te da je na taj način, osim jasnoće, zadovoljen i uslov dostupnosti kao jedan od kriterijuma na osnovu kog se utvrđuje kvalitet "zakona" u smislu principa zakonitosti iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 25. Ustavni sud, kao relevantno za daqnju analizu, želi da parafrazira svoje prije izneseno stanovište da nije dovoqno da zakonska odredba ispuwava kriterijum zakonitosti kako bi se zakqučilo da je miješanje u pravo na imovinu opravdano, nego je potrebno i da služi legitimnom ciqu u javnom interesu, te da održava razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja. Postavlja se pitanje: Da li je postojao legitiman ciq u javnom interesu za zakqučivanje Sporazuma? S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da su ratne okolnosti u Bosni i Hercegovini bile uzrok "geografskih" pomjerawa njenih građana kako unutar Bosne i Hercegovine, tako i van njenih granica. Situacija u kojoj su se tako našli bosanskohercegovački građani donijela je niz neriješenih pitawa, a posebno pitawa iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava, čije je ostvarivanje i uživanje bilo, prema pravilu, uvijek u neposrednoj vezi sa wihovim prebivalištem, odnosno boravištem. Jedno od tih pitawa je bilo i ostvarivanje prava iz penzionog i invalidskog osigurawa. U situaciji kada postoje tri fonda/zavoda za penziono i invalidsko osiguranje, čiji su međusobni odnosi bili nedefinisani, a što je neposredno uticalo na ostvarenje prava iz penzionog i invalidskog osigurawa brojnih građana, bilo je nužno da se ovo pitanje uredi tako da se svakome ko je ispuwavao zakonske uslove omogući bezuslovno ostvarenje ovih prava. To je i dovelo do zakqučivawa Sporazuma i za Ustavni sud ovo predstavlja legitiman ciq koji je služio javnom interesu. 26. Ipak, Ustavni sud smatra da je potrebno posebno razmotriti da li je postojao legitiman ciq za propisivanje člana 17 Sporazuma. Fond PIO, kao jedan od potpisnika Sporazuma, u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio objašnjenje toga šta je bio legitiman ciq da se propiše rok od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje prava na penziju za određenu vrstu osiguranika kojoj pripada i apelant. Važno je, shodno mišljenju Ustavnog suda, u ovom kontekstu naglasiti da Zakon o penzionom i invalidskom osiguranju koji se primjenjuje u Republici Srpskoj propisuje da "pravo na ličnu ili porodičnu penziju pripada od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava koji su propisani ovim Zakonom, a najranije od prvog narednog dana od dana prestanka osigurawa" (član 140). Ovaj Zakon ne sadrži odredbu o rokovima za podnošenje Broj 18 – Strana 211 zahtjeva za ostvarenje prava na penziju, nego iskqučivo postoji rok koji se odnosi na isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija. U zakonu je propisano da prava iz penzionog i invalidskog osigurawa ne mogu da zastare osim dospjelih i neisplaćenih penzija. Dakle, zakon ne poznaje rok čijim propuštanjem lice koje je steklo uslove za penziju gubi pravo na ostvarenje penzije. Ipak, takav rok je propisan u Sporazumu i propuštanje ovog roka dovodi do gubitka prava na ostvarenje penzije, odnosno prava na priznanje srazmjernog dijela penzije kao što je to slučaj kod apelanta. Ova odredba predstavlja svojevrsnu "sankciju" za lica koja su zbog ratnih okolnosti bila u situaciji da o wihovom pravu odlučuje više fondova koji postoje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da ne postoji legitiman ciq koji je u javnom interesu za ovakvu vrstu nametnutog ograničewa kakvo je propisano u članu 17 Sporazuma i, u skladu s tim, miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo opravdano. U okolnostima kada je članom 17 Sporazuma došlo do uplitawa u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali da primijene zakonsku odredbu shodno kojoj pravo na penziju ne zastarijeva. Ustavni sud smatra da, s obzirom na prethodni zakqučak, nije potrebno analizirati postojanje proporcionalnosti miješawa. 27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđen član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 28. Propisivanje člana 17 Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzionog i invalidskog osigurawa, prema kom se propuštanjem roka od šest mjeseci za podnošenje zahtjeva za ostvarenje penzije to pravo gubi, nije imalo legitiman ciq u javnom interesu i, stoga, miješanje u apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije bilo opravdano, čime je povrijeđeno ovo apelantovo pravo. U okolnostima kada je članom 17 Sporazuma došlo do uplitawa u apelantovo pravo na imovinu, upravni organi i redovni sud su, imajući u vidu supremaciju Evropske konvencije, u smislu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, i Ustavom zaštićeno pravo na imovinu, trebali da primijene zakonsku odredbu prema kojoj pravo na penziju ne zastarijeva. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2358/07, rješavajući apelaciju Zemine Okanović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je Broj 18 – Strana 212 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Zemine Okanović, Raseme Malkoč, Jasmine Arapović, Osmana Ikanovića, Ismeta Dedića, Sabida Lipovića, Asime Abdić, Adile Nadarević, Remze Ćoralića, Hate Sejfović, Enese Semanić, Izeta Toromanovića, Emira Prošića, Elvira (sin Omera) Tatarevića, Ismeta Žunića, Ajše Tatarević, Amira (sin Omera) Tatarevića, Elvira (sin Omera) Tatarevića i Edina (sin Omera) Tatarevića, Reriza Račića, Suada Žunića, Izeta Junuzovića, Mevlida Čajića, Suzane Sabljaković, Saliha Abdića, Huseina Čoralića, Ajke Toromanovića, Emine Karabegović, Adema Komića, Aladina Sejfovića, Zlate Džaferović, Hazima Nadarevića, Kadira Prošića, Šahe Dizdarević, Fuada Đuzelića i Rahile Ljubijankić. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u izvršnim postupcima pred Općinskim sudom u Cazinu. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da po hitnom postupku okonča izvršne postupke pokrenute povodom prijedloga apelanata za prinudno izvršenje Rješenja Općinskog suda u Cazinu o sudskoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. oktobra 2004. godine, Sudske nagodbe Općinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. oktobra 2004. godine, Sudske nagodbe Općinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. juna 2004. godine, Presude Općinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. novembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. oktobra 2004. godine, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Sabid Lipović, Asima Abdić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Hata Sejfović, Enesa Semanić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir (sin Omera) Tatarević, Ismet Žunić, Ajša Tatarević, Amir (sin Omera) Tatarević, Elvir (sin Omera) Tatarević i Edin (sin Omera) Tatarević, Reriz Račić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Salih Abdić, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Emina Karabegović, Adem Komić, Aladin Sejfović, Zlata Džaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić, Šaha Dizdarević, Fuad Đuzelić i Rahila Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 20. augusta 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neokončavanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom u Cazinu radi naplate dosuđenih potraživanja iz radnog odnosa. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2358/07, AP 2359/07, AP 2360/07, AP 2361/07, AP 2362/07, AP 2363/07, AP 2364/07, AP 2365/07, AP2366/07, AP 2367/07, AP 2368/07, AP 2369/07, AP 2370/07, AP 2371/07, AP 2372/07, AP 2373/07, AP 2374/07, AP 2375/07, AP 2376/07, AP 2377/07, AP 2378/07, AP 2379/07, AP 2380/07, AP 2381/07, AP 2382/07, AP 2383/07, AP 2384/07, AP 2385/07, AP 2386/07, AP2387/07, AP 2388/07, AP 2389/07, AP 2390/07 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. spoji u jedan predmet pod brojem AP 2358/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Cazinu i izvršenika, preduzeća DD "Dubrava" Cazin zatraženo je 18. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Ustavni sud je 2. oktobra 2007. godine zaprimio 33 pojedinačna dopisa od Ferida Mujagića, pravnog zastupnika (advokata) DD "Dubrava" Cazin u pogledu sve 33 apelacije. 5. Ustavni sud je 30. oktobra 2007. godine zaprimio izjašnjenje Općinskog suda u Cazinu u pogledu svake pojedinačne apelacije, izuzevši za AP 2377/07, AP 2383/07 i AP 2389/07. 6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori preduzeća DD "Dubrava" Cazin i Općinskog suda u Cazinu dostavljeni su apelantima 16. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu o sudskoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. oktobra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Enesa Semanić, Ajša Tatarević, Amir Tatarević, Elvir Tatarević i Edin Tatarević, Salih Abdić, Hata Sejfović i Aladin Sejfović. Ovim rješenjem o sudskoj nagodbi DD "Dubrava" Cazin (u daljnjem tekstu: preduzeće) se obavezalo da navedenim apelantima izmiri dugovanja po osnovu neisplaćenih plaća, naknada za korištenje godišnjih odmora i putnih troškova. Dalje, ovim rješenjem apelanti su se saglasili da povlače tužbe koje su podnijeli Općinskom sudu u Cazinu protiv ovog preduzeća. U pogledu apelanata Ajše Tatarević, Amira, Elvira i Edina Tatarevića (sinova Omera Tatarevića), Ustavni sud zapaža da su oni naslijedili potraživanja prema navedenom preduzeću po osnovu Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Cazinu broj O:16/01 od 26. septembra 2001. godine poslije umrlog Omera Tatarevića. 9. Sudskom nagodbom Općinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. oktobra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir Tatarević, Zlata Džaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić i Fuad Đuzelić. Ovom sudskom nagodbom navedeno preduzeće se obavezalo da će isplatiti navedenim apelantima neisplaćene plaće, regrese i putne troškove za period od 1. januara 2001. do 1. oktobra 2004. godine. Također, sudskom nagodbom se predmetno preduzeće obavezalo da će isplatiti i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose apelantima počevši od zaključenja sudske nagodbe, tj. od 25. oktobra 2004. godine, pa do isplate. 10. Sudskom nagodbom Općinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. juna 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Sabid Lipović, Emina Karabegović i Adem Komić. Ovom sudskom nagodbom navedeno preduzeće se obavezalo da će isplatiti navedenim apelantima novčana potraživanja kao što je navedeno u nagodbi, te zatezne kamate počevši od 1. juna 2004. godine pa do isplate, te da ne zahtijevaju isplatu troškova postupka. 11. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. novembra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Asima Abdić, Ismet Žunić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Šaha Dizdarević i Rahila Ljubijankić. U dispozitivu Presude se navodi da je navedeno preduzeće dužno apelantima obuhvaćenim ovom presudom isplatiti novčane iznose po osnovu neisplaćenih plaća i regresa, te troškove postupka sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 12. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. oktobra 2004. godine obavezuje se navedeno preduzeće da apelantu Rerizu Račiću, na ime plaće za period od 1. aprila 2000. do 31. oktobra 2001. godine, isplati iznos od 2.454 KM sa zateznom kamatom, na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora (regres) za 1999, 2000. i 2001. godinu isplati iznos od 955,73 KM sa zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.793,25 KM. 13. U periodu od 14. septembra 2004. godine do 14. januara 2005. godine apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje navedenih pravosnažnih sudskih odluka/nagodbi. Općinski sud u Cazinu, u periodu od 21. decembra 2004. godine do 25. februara 2005. godine, donio je rješenja o izvršenju. Preduzeće je podnijelo prigovor na rješenja o izvršenju o kojima, prema stanju spisa, nije odlučeno. Prema dopisu Općinskog suda u Cazinu od 30. oktobra 2007. godine, apelanti, posredstvom svoje opunomoćenice Jadranke Lojić, nisu uspjeli naplatiti svoja potraživanja izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, te su 9. marta 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud u Cazinu je 17. i 18. aprila 2006. godine u svim predmetima donio zaključak o predujmu sudskih troškova izvršenja. Svi apelanti su postupili u skladu sa navedenim zaključcima i izvršili uplatu. Dalje, Općinski sud u Cazinu navodi da su, nakon što je opunomoćenik tražilaca izvršenja-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršitelji 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika (preduzeća). U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što je izvršenje spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode da su u izvršnim prijedlozima tražili da naplate potraživanja na novčanim sredstvima izvršenika (navedenog preduzeća) koja se nalaze na računima KIB banke, ABS banke i UNI kredit Zagrebačke banke, te da je, i pored toga što je sud odredio da se izvršenje provede po izvršnim prijedlozima putem računa navedenog preduzeća, na osnovu čega je račun kod KIB banke trebalo da bude blokiran, novac prošao upravo putem ove banke, a da apelantima povodom predmetnih potraživanja ništa nije isplaćeno. Zastupnica apelanata, dalje, navodi da, kada su apelanti počeli postavljati upite kako su prohodni računi izvršenika, sud se oglušio, a izvršenik je većim dijelom počeo raditi putem blagajne izvršenika. 15. Apelanti se žale da nisu izvršene pravosnažne odluke Općinskog suda u Cazinu, smatrajući da je na taj način povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 16. Pravni zastupnik izvršenika je u svakom pojedinačnom izjašnjenju obavijestio Ustavni sud da je navedeno preduzeće pravovremeno podnijelo prigovor na sva rješenja o izvršenju koja su donesena u predmetnim apelacijama. On, dalje, ističe da Općinski sud u Cazinu nije još odlučio o podnesenim prigovorima. Prema mišljenju pravnog zastupnika navedenog preduzeća, kao učesnika u izvršnom postupku, podnošenje prigovora, kao jedinog pravnog lijeka propisanog odredbom člana 46. Zakona o izvršnom postupku, ne može predstavljati povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. 17. Općinski sud u Cazinu u svim izjašnjenjima navodi da je donio rješenja o izvršenju, te, s obzirom na to da apelanti posredstvom svoje opunomoćenice Jadranke Lojić nisu uspjeli Broj 18 – Strana 213 naplatiti svoja potraživanja izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, oni su 9. marta 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Dalje, Općinski sud u Cazinu ističe da je 17. aprila 2006. godine tražiocima izvršenja-apelantima naložio da predujme troškove postupka za izlazak na mjesto događaja sudskog izvršitelja radi popisa, pljenidbe i prodaje pokretnih stvari izvršenika. Navodi se, dalje, da su, nakon što je opunomoćenica tražilaca izvršenja-apelanata izvršila uplatu, sudski izvršitelji 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika. U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što ga je spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. Općinski sud u Cazinu navodi da, imajući u vidu navedeno, nije pasivno postupao u navedenim predmetima, te da je odlučivao o svim prijedlozima apelanata, kako u pogledu prijedloga za izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, tako i pri izvršenju pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Također, Općinski sud ističe činjenicu da se na izvršnom referatu Općinskog suda u Cazinu trenutno radi na oko 15.000 predmeta koji iziskuju kontinuirano postupanje i preduzimanje procesnih radnji, te da će sud, u skladu sa odlukom o postupanju i rješavanju predmeta na izvršnom referatu, preduzimati daljnje procesne radnje i na ovim izvršnim predmetima, koji su relativno novijeg datuma u odnosu na veliki broj predmeta iz prijašnjih godina. S obzirom na ovakvu situaciju na izvršnom referatu i činjenicu da je sud preduzimao procesne radnje, smatraju da u predmetima apelanata nisu prekršena navedena prava iz apelacija. V. Relevantni propisi 18. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: "Član 3. Pokretanje postupka (1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražioca izvršenja. (2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti, kao i po prijedlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno. (3) Lica i organi iz stava 2. ovog člana imaju u izvršnom postupku položaj tražioca izvršenja. Član 5. Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 12. Pravni lijekovi (1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim Zakonom nisu isključeni. (2) Protiv rješenja donesenog u prvom stepenu može se izjaviti prigovor, a žalba kad je to ovim Zakonom određeno. (3) Prigovor se izjavljuje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. (4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se izjaviti žalba u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O žalbi odlučuje sud drugog stepena. (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u Broj 18 – Strana 214 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH drugim slučajevima određenim ovim Zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. (6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Prva dva pitanja u vezi sa dopustivošću predmetnih apelacija jesu da li su ove apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da li su očigledno neosnovane. 21. Naime, predmet ovih apelacija jeste dužina trajanja izvršnog postupka. Odluke sudova koje se tiču izvršenja, u principu, ne potpadaju pod član 6. stav 1. Evropske konvencije. Ipak, Ustavni sud je u svom predmetu broj U 21/02 (od 26. marta 2004. godine, tačka 40) ukazao "na već izražen stav Evropskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio 'suđenja‚ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24)". S obzirom na ovu praksu, a uzimajući u obzir činjenicu da se predmetni slučaj, upravo, tiče dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da su ove apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su od dana donošenja pravosnažnih presuda do dana donošenja ove odluke prošle otprilike tri godine, a izvršenje nije provedeno. Član 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine predviđa "hitnost" u postupanju u izvršnom postupku. Dovodeći u vezu ove dvije činjenice, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije nisu očigledno neosnovane. 23. Također, s obzirom na to da se radi o problemu "dužine trajanja postupka", Ustavni sud nije obavezan da ispituje kriterij poštivanja 60-dnevnog roka za podnošenje apelacije iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Naime, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke, kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Konačno, Ustavni sud navodi da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dopušteno da se izvrši sudska presuda/nagodba (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 22). 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti tvrde da su povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pasivnosti izvršnih organa i nerazumne dužine trajanja ovih postupaka. 26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Srijeda, 9.4.2008. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Povreda dužine razumnog roka zavisi od slučaja do slučaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 28, "Službeni glasnik BiH" broj 17/01). Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30). Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog predmeta (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 32). Dužina trajanja izvršnog postupka 28. Apelanti su pokrenuli izvršne postupke u periodu od 14. septembra 2004. godine do 14. januara 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke izvršni sud nije okončao postupke. Prema tome, predmetni izvršni postupci traju oko tri godine. Složenost izvršnog postupka 29. Predmetni postupci se tiču isplate novčanih iznosa po osnovu potraživanja iz radnog odnosa (plaće, regresi, troškovi putovanja, zatezne kamate i troškovi postupka) za svakog apelanta kako je utvrđeno relevantnom presudom, tj. sudskom nagodbom. U izvršnom postupku učestvuju samo tražilac izvršenja i izvršenik, tj. ne postoji miješanje trećih strana. Dalje, predmet izvršenja su mala novčana potraživanja, što ukazuje na relativnu jednostavnost prilikom izvršenja. Konačno, Ustavni sud nije mogao pronaći druge elemente koji bi ukazivali na kompliciranost izvršnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno jednostavnom izvršnom postupku. Ponašanje strana u postupku 30. Općinski sud u Cazinu, u periodu od 21. decembra 2004. godine do 25. februara 2005. godine, donio je rješenja o izvršenju. Iako Ustavni sud nema tačne vremenske pokazatelje, iz utvrđenog činjeničnog stanja je evidentno da je izvršni sud, u periodu od marta 2005. godine do marta 2006. godine, pokušao da provede izvršenje. Apelanti, međutim, nisu uspjeli da naplate svoja potraživanja izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, te su 9. marta 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud u Cazinu je 17. i 18. aprila 2006. godine u svim predmetima donio zaključak o predujmu sudskih troškova izvršenja. Svi apelanti su postupili u skladu sa navedenim zaključcima i izvršili uplatu. Dalje, Općinski sud u Cazinu navodi da, nakon što je opunomoćenik tražilaca izvršenja-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršitelji su 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika (preduzeća). U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što ga je spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. 31. Na osnovu ovih činjenica, Ustavni sud, prije svega, konstatira da je izvršni sud donio rješenja o izvršenju u veoma kratkom roku. Naime, nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, Općinski sud u Cazinu je nakon nekoliko mjeseci donio sva rješenja o izvršenju. 32. Dalje, od tog momenta izvršnom sudu je trebalo godinu dana da pokuša izvršiti naplatu putem transakcijskog računa izvršenika (mart 2005-mart 2006). Ta radnja, per se, nije Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH komplicirana. Međutim, rok od godinu dana, u kojem je sud pokušao da provede izvršenja naplatom s transakcijskog računa izvršenika, za Ustavni sud je nerazumno dug. Ustavni sud ponavlja da je izvršni postupak, u skladu sa članom 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, hitne prirode. Osim toga, prema stanju spisa, ne može se utvrditi da su transakcijski računi izvršenika blokirani, što je bila obaveza suda da učini. 33. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u martu 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Izvršni sud je pokušao da provede izvršenje 15. i 16. maja 2006. godine, ali bez uspjeha. Naime, privatno lice, direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin, spriječio je sud u obavljanju njegovih poslova. Komisija za ljudska prava u svojem predmetu (CH/01/8393, Edib Hifziefendić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. oktobra 2005. godine, tačka 75. i dalje) naglasila je da je nadležna institucija (sud) obavezna da upotrijebi silu, uz pomoć centra javne sigurnosti, ukoliko je to potrebno i proporcionalno, da bi se sudsko rješenje izvršilo. U protivnom, nadležni organ krši svoje pozitivne obaveze koje proizlaze iz pravnog sistema, uključujući sistem zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda. Za Ustavni sud je neprihvatljivo da se sudska vlast pri obavljanju svojih dužnosti mora pokoriti samovolji privatnih lica. To je suprotno principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 34. Osim toga, Ustavni sud nije dobio obrazloženje zašto je izvršni sud bio neaktivan u periodu od maja 2006. godine do dana donošenja ove odluke, a to je period od 18 mjeseci. Jedino obrazloženje koje je prezentirano Ustavnom sudu jeste da u izvršnom sudu postoji 15.000 predmeta na kojim se radi. Preopterećenost sudstva, općenito, ne može se prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). Ipak, u konkretnom predmetu izvršni sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo izvršni sud s ciljem poboljšanja administriranja pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o zaostalim predmetima a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema. 35. Konačno, izvršenik je naveo da je odmah nakon donošenja rješenja o izvršenju, u zakonskom roku, uložio prigovor na njih. U skladu sa članom 12. stav 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, "prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim Zakonom može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru". Uzimajući u obzir ovu odredbu, obje strane u postupku bi bile zainteresirane da se postupak povodom prigovora na rješenje o izvršenju što prije riješi. Međutim, Ustavni sud nema informaciju da je nadležni izvršni sud preduzeo bilo kakvu radnju radi rješavanja prigovora, mada je od dana ulaganja prigovora prošao veoma dug vremenski period. 36. In conclusio, Ustavni sud smatra da nadležni sud, uprkos činjenici da je preduzeo određene radnje, nije vladao izvršnim 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 215 postupkom, nije reagirao u razumnom roku i preduzimao procesne radnje, a opravdanja koja su data nisu dovoljna da bi opravdala izvršni sud zbog neizvršenja pravosnažnih sudskih presuda i nagodbi u periodu od otprilike tri godine. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 37. Ovakav zaključak Ustavnog suda zasniva se na dosadašnjoj praksi. Tako je, naprimjer, Dom za ljudska prava zaključio da neizvršenje pravosnažne sudske presude u periodu od sedam mjeseci predstavlja kršenje prava podnosioca prijave na sud zaštićenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije (CH/01/8110, D.R. protiv Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, tačka 69; slično CH/01/6921, Ibrahim Smajić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine od 8. februara 2006. godine, tačka 44). VIII. Zaključak 38. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih presuda i nagodbi u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su sudovi, u roku od tri godine, uprkos činjenici da su izvršili određene radnje, propustili da vladaju postupkom, koriste raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim periodima. Osim toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su preduzeli kako bi taj problem riješili. 39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2358/07, rješavajući apelaciju Zemine Okanović i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 13. prosinca 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Zemine Okanović, Raseme Malkoč, Jasmine Arapović, Osmana Ikanovića, Ismeta Dedića, Sabida Lipovića, Asime Abdić, Adile Nadarević, Remze Ćoralića, Hate Sejfović, Enese Semanić, Izeta Toromanovića, Emira Prošića, Elvira (sin Omera) Tatarevića, Ismeta Žunića, Ajše Tatarević, Amira (sin Omera) Tatarevića, Elvira (sin Omera) Tatarevića i Edina (sin Omera) Tatarevića, Reriza Račića, Suada Žunića, Izeta Junuzovića, Mevlida Čajića, Suzane Sabljaković, Saliha Abdića, Huseina Čoralića, Ajke Toromanovića, Emine Karabegović, Adema Komića, Aladina Sejfovića, Zlate Džaferović, Hazima Nadarevića, Kadira Prošića, Šahe Dizdarević, Fuada Đuzelića i Rahile Ljubijankić. Broj 18 – Strana 216 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u izvršnim postupcima pred Općinskim sudom u Cazinu. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da po žurnom postupku okonča izvršne postupke pokrenute glede prijedloga apelanata za prinudno izvršenje Rješenja Općinskog suda u Cazinu o sudbenoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. listopada 2004. godine, Sudbene nagodbe Općinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. listopada 2004. godine, Sudbene nagodbe Općinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. lipnja 2004. godine, Presude Općinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. studenog 2004. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. listopada 2004. godine, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Sabid Lipović, Asima Abdić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Hata Sejfović, Enesa Semanić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir (sin Omera) Tatarević, Ismet Žunić, Ajša Tatarević, Amir (sin Omera) Tatarević, Elvir (sin Omera) Tatarević i Edin (sin Omera) Tatarević, Reriz Račić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Salih Abdić, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Emina Karabegović, Adem Komić, Aladin Sejfović, Zlata Džaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić, Šaha Dizdarević, Fuad Đuzelić i Rahila Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, odvjetnica iz Cazina, podnijeli su 20. kolovoza 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neokončavanja izvršnih postupaka pred Općinskim sudom u Cazinu u svrhu naplate dosuđenih tražbina iz radnog odnosa. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2358/07, AP 2359/07, AP 2360/07, AP 2361/07, AP 2362/07, AP 2363/07, AP 2364/07, AP 2365/07, AP2366/07, AP 2367/07, AP 2368/07, AP 2369/07, AP 2370/07, AP 2371/07, AP 2372/07, AP 2373/07, AP 2374/07, AP 2375/07, AP 2376/07, AP 2377/07, AP 2378/07, AP 2379/07, AP 2380/07, AP 2381/07, AP 2382/07, AP 2383/07, AP 2384/07, AP 2385/07, AP 2386/07, AP2387/07, AP 2388/07, AP 2389/07, AP 2390/07 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2358/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, glede kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. 3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Cazinu i izvršenika, poduzeća DD "Dubrava" Cazin zatraženo je 18. rujna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Ustavni sud je 2. listopada 2007. godine zaprimio 33 pojedinačna dopisa od Ferida Mujagića, pravnog zastupnika (odvjetnika) DD "Dubrava" Cazin glede sve 33 apelacije. 5. Ustavni sud je 30. listopada 2007. godine zaprimio izjašnjenje Općinskog suda u Cazinu glede svake pojedinačne apelacije, izuzevši za AP 2377/07, AP 2383/07 i AP 2389/07. 6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori poduzeća DD "Dubrava" Cazin i Općinskog suda u Cazinu dostavljeni su apelantima 16. studenog 2007. godine. Srijeda, 9.4.2008. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 8. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu o sudbenoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. listopada 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Enesa Semanić, Ajša Tatarević, Amir Tatarević, Elvir Tatarević i Edin Tatarević, Salih Abdić, Hata Sejfović i Aladin Sejfović. Ovim rješenjem o sudbenoj nagodbi DD "Dubrava" Cazin (u daljnjem tekstu: poduzeće) se obvezalo da navedenim apelantima izmiri dugovanja po osnovi neisplaćenih plaća, naknada za uporabu godišnjih odmora i putnih troškova. Dalje, ovim rješenjem apelanti su se suglasili da povlače tužbe koje su podnijeli Općinskom sudu u Cazinu protiv ovog poduzeća. Glede apelanata Ajše Tatarević, Amira, Elvira i Edina Tatarevića (sinova Omera Tatarevića), Ustavni sud zapaža da su oni naslijedili tražbine prema navedenom poduzeću po osnovi Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Cazinu broj O:16/01 od 26. rujna 2001. godine poslije umrlog Omera Tatarevića. 9. Sudbenom nagodbom Općinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. listopada 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir Tatarević, Zlata Džaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić i Fuad Đuzelić. Ovom sudbenom nagodbom navedeno poduzeće se obvezalo isplatiti navedenim apelantima neisplaćene plaće, regrese i putne troškove za razdoblje od 1. siječnja 2001. do 1. listopada 2004. godine. Također, sudbenom nagodbom se predmetno poduzeće obvezalo isplatiti i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose apelantima počevši od zaključenja sudbene nagodbe, tj. od 25. listopada 2004. godine, pa do isplate. 10. Sudbenom nagodbom Općinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. lipnja 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Sabid Lipović, Emina Karabegović i Adem Komić. Ovom sudbenom nagodbom navedeno poduzeće se obvezalo isplatiti navedenim apelantima novčane tražbine kao što je navedeno u nagodbi, te zatezne kamate počevši od 1. lipnja 2004. godine pa do isplate, te da ne zahtijevaju isplatu troškova postupka. 11. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. studenog 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Asima Abdić, Ismet Žunić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Šaha Dizdarević i Rahila Ljubijankić. U dispozitivu Presude se navodi da je navedeno poduzeće dužno apelantima obuhvaćenim ovom presudom isplatiti novčane iznose po osnovi neisplaćenih plaća i regresa, te troškove postupka sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom. 12. Presudom Općinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. listopada 2004. godine obvezuje se navedeno poduzeće apelantu Rerizu Račiću, na ime plaće za razdoblje od 1. travnja 2000. do 31. listopada 2001. godine, isplatiti iznos od 2.454 KM sa zateznom kamatom, na ime naknade za uporabu godišnjeg odmora (regres) za 1999, 2000. i 2001. godinu isplatiti iznos od 955,73 KM sa zateznom kamatom, te apelantu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 1.793,25 KM. 13. U razdoblju od 14. rujna 2004. godine do 14. siječnja 2005. godine apelanti su podnijeli prijedlog za izvršenje navedenih pravomoćnih sudbenih odluka/nagodbi. Općinski sud u Cazinu, u razdoblju od 21. prosinca 2004. godine do 25. veljače 2005. godine, donio je rješenja o izvršenju. Poduzeće je podnijelo prigovor na rješenja o izvršenju o kojima, prema stanju spisa, nije odlučeno. Prema dopisu Općinskog suda u Cazinu od 30. listopada 2007. godine, apelanti, posredstvom svoje opunomoćenice Jadranke Lojić, nisu uspjeli naplatiti svoja potraživanja izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, te su 9. ožujka 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja ovrhom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud u Cazinu je 17. i 18. travnja 2006. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine u svim predmetima donio zaključak o predujmu sudbenih troškova izvršenja. Svi apelanti su postupili sukladno navedenim zaključcima i izvršili uplatu. Dalje, Općinski sud u Cazinu navodi da su, nakon što je opunomoćenik tražitelja izvršenja-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršitelji 15. i 16. svibnja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi ovrhe, popisa i prodaje stvari izvršenika (poduzeća). U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što je izvršenje spriječio ravnatelj Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode da su u izvršnim prijedlozima tražili da naplate tražbine na novčanim sredstvima izvršenika (navedenog poduzeća) koja se nalaze na računima KIB banke, ABS banke i UNI kredit Zagrebačke banke, te da je, i pored toga što je sud odredio da se izvršenje provede po izvršnim prijedlozima putem računa navedenog poduzeća, na temelju čega je račun kod KIB banke trebao biti blokiran, novac prošao upravo putem ove banke, a da apelantima glede predmetnih tražbina ništa nije isplaćeno. Zastupnica apelanata, dalje, navodi da, kada su apelanti počeli postavljati upite kako su prohodni računi izvršenika, sud se oglušio, a izvršenik je većim dijelom počeo raditi putem blagajne izvršenika. 15. Apelanti se žale da nisu izvršene pravomoćne odluke Općinskog suda u Cazinu, smatrajući da je na taj način povrijeđeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 16. Pravni zastupnik izvršenika je u svakom pojedinačnom izjašnjenju obavijestio Ustavni sud da je navedeno poduzeće pravodobno podnijelo prigovor na sva rješenja o izvršenju koja su donesena u predmetnim apelacijama. On, dalje, ističe da Općinski sud u Cazinu nije još odlučio o podnesenim prigovorima. Prema mišljenju pravnog zastupnika navedenog poduzeća, kao sudionika u izvršnom postupku, podnošenje prigovora, kao jedinog pravnog lijeka propisanog odredbom članka 46. Zakona o izvršnom postupku, ne može predstavljati povredu prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. 17. Općinski sud u Cazinu u svim izjašnjenjima navodi da je donio rješenja o izvršenju, te, obzirom da apelanti posredstvom svoje opunomoćenice Jadranke Lojić nisu uspjeli naplatiti svoje tražbine izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, oni su 9. ožujka 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja ovrhom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Dalje, Općinski sud u Cazinu ističe da je 17. travnja 2006. godine tražiteljima izvršenja-apelantima naložio da predujme troškove postupka za izlazak na mjesto događaja sudskog izvršitelja radi popisa, ovrhe i prodaje pokretnih stvari izvršenika. Navodi se, dalje, da su, nakon što je opunomoćenica tražitelja izvršenja-apelanata izvršila uplatu, sudski izvršitelji 15. i 16. svibnja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi ovrhe, popisa i prodaje stvari izvršenika. U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što ga je spriječio ravnatelj Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. Općinski sud u Cazinu navodi da, imajući u vidu navedeno, nije pasivno postupao u navedenim predmetima, te da je odlučivao o svim prijedlozima apelanata, kako u pogledu prijedloga za izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, tako i prigodom izvršenja ovrhom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Također, Općinski sud ističe činjenicu da se na izvršnom referatu Broj 18 – Strana 217 Općinskog suda u Cazinu trenutačno radi na oko 15.000 predmeta koji iziskuju kontinuirano postupanje i poduzimanje procesnih radnji, te da će sud, sukladno odluci o postupanju i rješavanju predmeta na izvršnom referatu, poduzimati daljnje procesne radnje i na ovim izvršnim predmetima, koji su relativno novijeg nadnevka u odnosu na veliki broj predmeta iz prijašnjih godina. Obzirom na ovakvu situaciju na izvršnom referatu i činjenicu da je sud poduzimao procesne radnje, smatraju da u predmetima apelanata nisu prekršena navedena prava iz apelacija. V. Relevantni propisi 18. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: "Članak 3. Pokretanje postupka (1) Izvršni postupak pokreće se prijedlogom tražitelja izvršenja. (2) Izvršni postupak pokreće se i po službenoj dužnosti, kao i po prijedlogu osoba i tijela kad je to zakonom izričito određeno. (3) Osobe i tijela iz stavka 2. ovog članka imaju u izvršnom postupku položaj tražitelja izvršenja. Članak 5. Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan postupati žurno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Članak 12. Pravni lijekovi (1) Redoviti pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i priziv, osim ako ovim Zakonom nisu isključeni. (2) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju može se uložiti prigovor, a priziv kad je to ovim Zakonom određeno. (3) Prigovor se ulaže sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostave, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. (4) Protiv rješenja donesenog po prigovoru može se uložiti priziv u roku od osam dana od dana dostave rješenja. O prizivu odlučuje sud drugog stupnja. (5) Prigovor i priziv ne zaustavljaju tijek izvršnog postupka, ali se namirenje tražitelja izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravne osobe u korist imatelja istog takvog računa kao tražitelja izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim Zakonom, može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru. (6) Protiv zaključka nije dopušten pravni lijek." VI. Dopustivost 19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. Prva dva pitanja u svezi sa dopustivošću predmetnih apelacija jesu jesu li ove apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te jesu li očigledno neutemeljene. 21. Naime, predmet ovih apelacija jeste duljina trajanja izvršnog postupka. Odluke sudova koje se tiču izvršenja, u načelu, ne potpadaju pod članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Ipak, Ustavni sud je u svojem predmetu broj U 21/02 (od 26. ožujka 2004. godine, točka 40) ukazao "na već izraženo stajalište Europskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti promatrano kao integralni dio 'suđenja‚ u smislu članka 6. Europske konvencije. Europski sud je već prihvatio to načelo u predmetima koji se tiču Broj 18 – Strana 218 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH duljine postupka (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, od 26. rujna 1996. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16-24)". Obzirom na ovu praksu, a uzimajući u obzir činjenicu da se predmetni slučaj, upravo, tiče duljine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da su ove apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su od dana donošenja pravomoćnih presuda do dana donošenja ove odluke prošle otprilike tri godine, a izvršenje nije provedeno. Članak 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine predviđa "žurnost" u postupanju u izvršnom postupku. Dovodeći u svezu ove dvije činjenice, Ustavni sud zaključuje da predmetne apelacije nisu očigledno neutemeljene. 23. Također, obzirom da se radi o problemu "duljine trajanja postupka", Ustavni sud nije obvezan ispitivati kriterij poštivanja 60-dnevnog roka za podnošenje apelacije iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Naime, u kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke, kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Konačno, Ustavni sud navodi da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnog rješenja kojim je dopušteno da se izvrši sudbena presuda/nagodba (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/04 od 17. prosinca 2004. godine, točka 22). 24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti tvrde da su povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog pasivnosti izvršnih tijela i nerazumne duljine trajanja ovih postupaka. 26. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 27. Povreda duljine razumnog roka zavisi od slučaja do slučaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. svibnja 2001. godine, točka 28, "Službeni glasnik BiH" broj 17/01). Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući osobito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A, broj 198, stavak 30). Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog predmeta (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 769/04 od 30. studenog 2004. godine, točka 32). Duljina trajanja izvršnog postupka Srijeda, 9.4.2008. 28. Apelanti su pokrenuli izvršne postupke u razdoblju od 14. rujna 2004. godine do 14. siječnja 2005. godine. Do dana donošenja ove odluke izvršni sud nije okončao postupke. Prema tomu, predmetni izvršni postupci traju oko tri godine. Složenost izvršnog postupka 29. Predmetni postupci se tiču isplate novčanih iznosa po osnovi tražbina iz radnog odnosa (plaće, regresi, troškovi putovanja, zatezne kamate i troškovi postupka) za svakog apelanta kako je utvrđeno relevantnom presudom, tj. sudbenom nagodbom. U izvršnom postupku sudjeluju samo tražitelj izvršenja i izvršenik, tj. ne postoji miješanje trećih strana. Dalje, predmet izvršenja su male novčane tražbine, što ukazuje na relativnu jednostavnost prigodom izvršenja. Konačno, Ustavni sud nije mogao pronaći druge elemente koji bi ukazivali na kompliciranost izvršnog postupka. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno jednostavnom izvršnom postupku. Ponašanje strana u postupku 30. Općinski sud u Cazinu, u razdoblju od 21. prosinca 2004. godine do 25. veljače 2005. godine, donio je rješenja o izvršenju. Iako Ustavni sud nema točne vremenske pokazatelje, iz utvrđenog činjeničnog stanja je evidentno da je izvršni sud, u razdoblju od ožujka 2005. godine do ožujka 2006. godine, pokušao provesti izvršenje. Apelanti, međutim, nisu uspjeli naplatiti svoje tražbine izvršenjem na transakcijskom računu izvršenika, te su 9. ožujka 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja ovrhom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Općinski sud u Cazinu je 17. i 18. travnja 2006. godine u svim predmetima donio zaključak o predujmu sudbenih troškova izvršenja. Svi apelanti su postupili sukladno navedenim zaključcima i izvršili uplatu. Dalje, Općinski sud u Cazinu navodi da, nakon što je opunomoćenik tražitelja izvršenja-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršitelji su 15. i 16. svibnja 2006. godine izašli na mjesto događaja, Hotel "Sedra", Ostrožac, radi ovrhe, popisa i prodaje stvari izvršenika (poduzeća). U službenoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršitelji su konstatirali da se izvršenje nije moglo provesti, zato što ga je spriječio ravnatelj Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. 31. Na temelju ovih činjenica, Ustavni sud, prije svega, konstatira da je izvršni sud donio rješenja o izvršenju u veoma kratkom roku. Naime, poslije podnošenja prijedloga za izvršenje, Općinski sud u Cazinu je nakon nekoliko mjeseci donio sva rješenja o izvršenju. 32. Dalje, od tog trenutka izvršnom sudu je trebalo godinu dana da pokuša izvršiti naplatu putem transakcijskog računa izvršenika (ožujak 2005-ožujak 2006). Ta radnja, per se, nije komplicirana. Međutim, rok od godinu dana, u kojem je sud pokušao provesti izvršenja naplatom s transakcijskog računa izvršenika, za Ustavni sud je nerazumno dug. Ustavni sud ponavlja da je izvršni postupak, sukladno članku 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, žurne naravi. Osim toga, prema stanju spisa, ne može se utvrditi da su transakcijski računi izvršenika blokirani, što je bila obveza suda da učini. 33. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u ožujku 2006. godine podnijeli prijedlog za promjenu predmeta izvršenja ovrhom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Izvršni sud je pokušao provesti izvršenje 15. i 16. svibnja 2006. godine, ali bez uspjeha. Naime, privatna osoba, ravnatelj Halil Bajramović, jedan od većinskih vlasnika izvršenika DD "Dubrava" Cazin, spriječio je sud u obavljanju njegovih poslova. Povjerenstvo za ljudska prava u svojem predmetu (CH/01/8393, Edib Hifziefendić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 5. listopada 2005. godine, točka 75. i dalje) naglasila je da je nadležna institucija (sud) obvezna upotrijebiti silu, uz pomoć centra javne sigurnosti, ukoliko je to potrebno i proporcionalno, kako bi se sudbeno rješenje izvršilo. U protivnom, nadležno tijelo krši svoje pozitivne obveze koje Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH proizlaze iz pravnog sustava, uključujući sustav zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. Za Ustavni sud je neprihvatljivo da se sudbena vlast prigodom obavljanja svojih dužnosti mora pokoriti samovolji privatnih osoba. To je oprečno načelu vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 34. Osim toga, Ustavni sud nije dobio obrazloženje zašto je izvršni sud bio neaktivan u razdoblju od svibnja 2006. godine do dana donošenja ove odluke, a to je razdoblje od 18 mjeseci. Jedino obrazloženje koje je prezentirano Ustavnom sudu jeste da u izvršnom sudu postoji 15.000 predmeta na kojim se radi. Preopterećenost sudstva, općenito, ne može se prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Europske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. veljače 2005. godine, točka 25; broj AP 505/04 od 15. lipnja 2005. godine, točka 31). Ipak, u konkretnom predmetu izvršni sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je poduzeo izvršni sud u svrhu poboljšanja administriranja pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o zaostalim predmetima a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog tijela u borbi protiv takvih problema. 35. Konačno, izvršenik je naveo da je odmah nakon donošenja rješenja o izvršenju, u zakonskom roku, uložio prigovor na njih. Sukladno članku 12. stavak 5. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, "prigovor i priziv ne zaustavljaju tijek izvršnog postupka, ali se namirenje tražitelja izvršenja odgađa do donošenja odluke prvostupanjskog suda po prigovoru. Iznimno, kada je izvršnom ispravom određena obveza izdržavanja ili kada se izvršenje provodi naplatom s transakcijskog računa pravne osobe u korist imaotelja istog takvog računa kao tražitelja izvršenja, kao i u drugim slučajevima određenim ovim Zakonom može doći do namirenja prije donošenja odluke po prigovoru". Uzimajući u obzir ovu odredbu, obje strane u postupku bi bile zainteresirane da se postupak glede prigovora na rješenje o izvršenju što prije riješi. Međutim, Ustavni sud nema informaciju da je nadležni izvršni sud poduzeo bilo kakvu radnju u svrhu rješavanja prigovora, mada je od dana ulaganja prigovora prošlo veoma dugo vremensko razdoblje. 36. In conclusio, Ustavni sud smatra da nadležni sud, usprkos činjenici da je poduzeo određene radnje, nije vladao izvršnim postupkom, nije reagirao u razumnom roku i poduzimao procesne radnje, a opravdanja koja su dana nisu dostatna da bi opravdala izvršni sud zbog neizvršenja pravomoćnih sudbenih presuda i nagodbi u razdoblju od otprilike tri godine. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 37. Ovakav zaključak Ustavnog suda temelji se na dosadašnjoj praksi. Tako je, primjerice, Dom za ljudska prava zaključio da neizvršenje pravomoćne sudbene presude u razdoblju od sedam mjeseci predstavlja kršenje prava podnositelja prijave na sud zaštićenog člankom 6. stavak 1. Europske konvencije (CH/01/8110, D.R. protiv Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 7. ožujka 2003. godine, točka 69; slično CH/01/6921, Ibrahim Smajić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu Povjerenstva za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine od 8. veljače 2006. godine, točka 44). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 219 VIII. Zaključak 38. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na izvršenje pravomoćnih i izvršnih sudbenih presuda i nagodbi u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer su sudovi, u roku od tri godine, usprkos činjenici da su izvršili određene radnje, propustili vladati postupkom, koristiti raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim razdobljima. Osim toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su poduzeli kako bi taj problem riješili. 39. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2358/07, rješavajući apelaciju Zemine Okanović i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 13. decembra 2007. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvajaju se apelacije Zemine Okanović, Raseme Malkoč, Jasmine Arapović, Osmana Ikanovića, Ismeta Dedića, Sabida Lipovića, Asime Abdić, Adile Nadarević, Remze Ćoralića, Hate Sejfović, Enese Semanić, Izeta Toromanovića, Emira Prošića, Elvira (sin Omera) Tatarevića, Ismeta Žunića, Ajše Tatarević, Amira (sin Omera) Tatarevića, Elvira (sin Omera) Tatarevića i Edina (sin Omera) Tatarevića, Reriza Račića, Suada Žunića, Izeta Junuzovića, Mevlida Čajića, Suzane Sabljaković, Saliha Abdića, Huseina Čoralića, Ajke Toromanovića, Emine Karabegović, Adema Komića, Aladina Sejfovića, Zlate Xaferović, Hazima Nadarevića, Kadira Prošića, Šahe Dizdarević, Fuada Đuzelića i Rahile Qubijankić. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u izvršnim postupcima pred Opštinskim sudom u Cazinu. Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da po hitnom postupku okonča izvršne postupke pokrenute povodom predloga apelanata za prinudno izvršenje Rješewa Opštinskog suda u Cazinu o sudskoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. oktobra 2004. godine, Sudske nagodbe Opštinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. oktobra 2004. godine, Sudske nagodbe Opštinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. juna 2004. godine, Presude Opštinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. novembra 2004. godine i Presude Opštinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. oktobra 2004. godine, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Broj 18 – Strana 220 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Nalaže se Opštinskom sudu u Cazinu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Sabid Lipović, Asima Abdić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Hata Sejfović, Enesa Semanić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir (sin Omera) Tatarević, Ismet Žunić, Ajša Tatarević, Amir (sin Omera) Tatarević, Elvir (sin Omera) Tatarević i Edin (sin Omera) Tatarević, Reriz Račić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Salih Abdić, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Emina Karabegović, Adem Komić, Aladin Sejfović, Zlata Xaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić, Šaha Dizdarević, Fuad Đuzelić i Rahila Qubijankić (u daqnjem tekstu: apelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 20. avgusta 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neokončavawa izvršnih postupaka pred Opštinskim sudom u Cazinu radi naplate dosuđenih potraživawa iz radnog odnosa. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2358/07, AP 2359/07, AP 2360/07, AP 2361/07, AP 2362/07, AP 2363/07, AP 2364/07, AP 2365/07, AP2366/07, AP 2367/07, AP 2368/07, AP 2369/07, AP 2370/07, AP 2371/07, AP 2372/07, AP 2373/07, AP 2374/07, AP 2375/07, AP 2376/07, AP 2377/07, AP 2378/07, AP 2379/07, AP 2380/07, AP 2381/07, AP 2382/07, AP 2383/07, AP 2384/07, AP 2385/07, AP 2386/07, AP2387/07, AP 2388/07, AP 2389/07, AP 2390/07 spoji u jedan predmet pod brojem AP 2358/07, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku. 3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Opštinskog suda u Cazinu i izvršenika, preduzeća DD "Dubrava" Cazin zatraženo je 18. septembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 4. Ustavni sud je 2. oktobra 2007. godine zaprimio 33 pojedinačna dopisa od Ferida Mujagića, pravnog zastupnika (advokata) DD "Dubrava" Cazin u pogledu sve 33 apelacije. 5. Ustavni sud je 30. oktobra 2007. godine zaprimio izjašnjenje Opštinskog suda u Cazinu u pogledu svake pojedinačne apelacije, izuzev za AP 2377/07, AP 2383/07 i AP 2389/07. 6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori preduzeća DD "Dubrava" Cazin i Opštinskog suda u Cazinu dostavljeni su apelantima 16. novembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 8. Rješenjem Opštinskog suda u Cazinu o sudskoj nagodbi broj RS: 5/04 od 25. oktobra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Zemina Okanović, Rasema Malkoč, Enesa Semanić, Ajša Tatarević, Amir Tatarević, Elvir Tatarević i Edin Tatarević, Salih Abdić, Hata Sejfović i Aladin Sejfović. Ovim rješenjem o sudskoj nagodbi DD "Dubrava" Cazin (u daqnjem tekstu: preduzeće) se obavezalo da navedenim apelantima izmiri dugovawa po osnovu neisplaćenih plata, naknada za korišćenje godišwih odmora i putnih troškova. Dalje, ovim rješenjem apelanti su se saglasili da povlače Srijeda, 9.4.2008. tužbe koje su podnijeli Opštinskom sudu u Cazinu protiv ovog preduzeća. U pogledu apelanata Ajše Tatarević, Amira, Elvira i Edina Tatarevića (sinova Omera Tatarevića), Ustavni sud zapaža da su oni naslijedili potraživawa prema navedenom preduzeću po osnovu Rješewa o nasljeđivanju Opštinskog suda u Cazinu broj O:16/01 od 26. septembra 2001. godine poslije umrlog Omera Tatarevića. 9. Sudskom nagodbom Opštinskog suda u Cazinu broj Rt-25/04 od 27. oktobra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Jasmina Arapović, Osman Ikanović, Ismet Dedić, Adila Nadarević, Remzo Ćoralić, Izet Toromanović, Emir Prošić, Elvir Tatarević, Zlata Xaferović, Hazim Nadarević, Kadir Prošić i Fuad Đuzelić. Ovom sudskom nagodbom navedeno preduzeće se obavezalo da će isplatiti navedenim apelantima neisplaćene plate, regrese i putne troškove za period od 1. januara 2001. do 1. oktobra 2004. godine. Takođe, sudskom nagodbom se predmetno preduzeće obavezalo da će isplatiti i zateznu kamatu na pojedinačne novčane iznose apelantima počev od zakqučewa sudske nagodbe, tj. od 25. oktobra 2004. godine, pa do isplate. 10. Sudskom nagodbom Opštinskog suda u Cazinu broj RS-14/04 od 18. juna 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Sabid Lipović, Emina Karabegović i Adem Komić. Ovom sudskom nagodbom navedeno preduzeće se obavezalo da će isplatiti navedenim apelantima novčana potraživawa kao što je navedeno u nagodbi, te zatezne kamate počev od 1. juna 2004. godine pa do isplate, te da ne zahtijevaju isplatu troškova postupka. 11. Presudom Opštinskog suda u Cazinu broj RS: 220/02 od 26. novembra 2004. godine obuhvaćeni su sljedeći apelanti: Asima Abdić, Ismet Žunić, Suad Žunić, Izet Junuzović, Mevlid Čajić, Suzana Sabljaković, Husein Čoralić, Ajko Toromanović, Šaha Dizdarević i Rahila Qubijankić. U dispozitivu Presude se navodi da je navedeno preduzeće dužno apelantima obuhvaćenim ovom presudom da isplati novčane iznose po osnovu neisplaćenih plata i regresa, te troškove postupka sa pripadajućom zateznom zakonskom kamatom. 12. Presudom Opštinskog suda u Cazinu broj RS-217/02 od 29. oktobra 2004. godine obavezuje se navedeno preduzeće da apelantu Rerizu Račiću, na ime plate za period od 1. aprila 2000. do 31. oktobra 2001. godine, isplati iznos od 2.454 KM sa zateznom kamatom, na ime naknade za korišćenje godišnjeg odmora (regres) za 1999, 2000. i 2001. godinu isplati iznos od 955,73 KM sa zateznom kamatom, te da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.793,25 KM. 13. U periodu od 14. septembra 2004. godine do 14. januara 2005. godine apelanti su podnijeli predlog za izvršenje navedenih pravosnažnih sudskih odluka/nagodbi. Opštinski sud u Cazinu, u periodu od 21. decembra 2004. godine do 25. februara 2005. godine, donio je rješewa o izvršenju. Preduzeće je podnijelo prigovor na rješewa o izvršenju o kojima, shodno stanju spisa, nije odlučeno. Prema dopisu Opštinskog suda u Cazinu od 30. oktobra 2007. godine, apelanti, posredstvom svog punomoćnika Jadranke Lojić, nisu uspjeli da naplate svoja potraživawa izvršenjem na transakcionom računu izvršenika, te su 9. marta 2006. godine podnijeli predlog za promjenu predmeta izvršewa pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Opštinski sud u Cazinu je 17. i 18. aprila 2006. godine u svim predmetima donio zakqučak o predujmu sudskih troškova izvršewa. Svi apelanti su postupili u skladu sa navedenim zakqučcima i izvršili uplatu. Dalje, Opštinski sud u Cazinu navodi da su, nakon što je punomoćnik tražilaca izvršewa-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršiteqi 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika (preduzeća). U zvaničnoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršiteqi su konstatovali da se izvršenje nije moglo da sprovede, zato što je izvršenje spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih sopstvenika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti navode da su u izvršnim predlozima tražili da naplate potraživawa na novčanim sredstvima izvršenika (navedenog preduzeća) koja se nalaze na računima KIB banke, ABS banke i UNI kredit Zagrebačke banke, te da je, i pored toga što je sud odredio da se izvršenje sprovede po izvršnim predlozima putem računa navedenog preduzeća, na osnovu čega je račun kod KIB banke trebalo da bude blokiran, novac prošao upravo putem ove banke, a da apelantima povodom predmetnih potraživawa ništa nije isplaćeno. Zastupnik apelanata, dalje, navodi da, kada su apelanti počeli da postavljaju pitawa kako su prohodni računi izvršenika, sud se oglušio, a izvršenik je većim dijelom počeo da radi putem blagajne izvršenika. 15. Apelanti se žale da nisu izvršene pravosnažne odluke Opštinskog suda u Cazinu, smatrajući da je na taj način povrijeđeno wihovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). b) Odgovor na apelaciju 16. Pravni zastupnik izvršenika je u svakom pojedinačnom izjašnjenju obavijestio Ustavni sud da je navedeno preduzeće blagovremeno podnijelo prigovor na sva rješewa o izvršenju koja su donesena u predmetnim apelacijama. On, dalje, ističe da Opštinski sud u Cazinu nije još odlučio o podnesenim prigovorima. Shodno mišljenju pravnog zastupnika navedenog preduzeća, kao učesnika u izvršnom postupku, podnošenje prigovora, kao jedinog pravnog lijeka propisanog odredbom člana 46 Zakona o izvršnom postupku, ne može da predstavlja povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. 17. Opštinski sud u Cazinu u svim izjašnjenjima navodi da je donio rješewa o izvršenju, te, s obzirom na to da apelanti posredstvom svog punomoćnika Jadranke Lojić nisu uspjeli da naplate svoja potraživawa izvršenjem na transakcionom računu izvršenika, oni su 9. marta 2006. godine podnijeli predlog za promjenu predmeta izvršewa pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Dalje, Opštinski sud u Cazinu ističe da je 17. aprila 2006. godine tražiocima izvršewa-apelantima naložio da predujme troškove postupka za izlazak na mjesto događaja sudskog izvršioca radi popisa, pljenidbe i prodaje pokretnih stvari izvršenika. Navodi se, dalje, da su, nakon što je punomoćnik tražilaca izvršewa-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršioci 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika. U zvaničnoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršioci su konstatovali da se izvršenje nije moglo da sprovede, zato što ga je spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih sopstvenika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. Opštinski sud u Cazinu navodi da, imajući u vidu navedeno, nije pasivno postupao u navedenim predmetima, te da je odlučivao o svim predlozima apelanata, kako u pogledu predloga za izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika, tako i pri izvršenju pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Takođe, Opštinski sud ističe činjenicu da se na izvršnom referatu Opštinskog suda u Cazinu trenutno radi na oko 15.000 predmeta koji iziskuju kontinuirano postupanje i preduzimanje procesnih radwi, te da će sud, u skladu sa odlukom o postupanju i rješavanju predmeta na izvršnom referatu, preduzimati daqnje procesne radnje i na ovim izvršnim predmetima, koji su relativno novijeg datuma u odnosu na veliki broj predmeta iz prijašwih godina. S obzirom na ovakvu situaciju na izvršnom referatu i činjenicu da je sud Broj 18 – Strana 221 preduzimao procesne radnje, smatraju da u predmetima apelanata nisu prekršena navedena prava iz apelacija. V. Relevantni propisi 18. Zakon o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 32/03 i 33/06) u relevantnim odredbama glasi: "Član 3 Pokretanje postupka (1) Izvršni postupak pokreće se predlogom tražioca izvršewa. (2) Izvršni postupak pokreće se i po zvaničnoj dužnosti, kao i po predlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno. (3) Lica i organi iz stava 2 ovog člana imaju u izvršnom postupku položaj tražioca izvršewa. Član 5 Hitnost i redoslijed postupawa (1) U postupku izvršewa sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživawa ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 12 Pravni lijekovi (1) Redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku su prigovor i žalba, osim ako ovim Zakonom nisu iskqučeni. (2) Protiv rješewa donesenog u prvom stepenu može da se izjavi prigovor, a žalba kad je to ovim Zakonom određeno. (3) Prigovor se izjavquje sudu koji je donio rješenje u roku od osam dana od dana dostavljanja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. O prigovoru odlučuje sud koji je donio rješenje. (4) Protiv rješewa donesenog po prigovoru može da se izjavi žalba u roku od osam dana od dana dostavljanja rješewa. O žalbi odlučuje sud drugog stepena. (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršewa odlaže do donošewa odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavawa ili kada se izvršenje sprovodi naplatom s transakcionog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršewa, kao i u drugim slučajevima određenim ovim Zakonom, može da dođe do namirewa prije donošewa odluke po prigovoru. (6) Protiv zakqučka nije dozvoljen pravni lijek." VI. Dopustivost 19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 20. Prva dva pitawa u vezi sa dopustivošću predmetnih apelacija jesu da li su ove apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te da li su očigledno neosnovane. 21. Naime, predmet ovih apelacija jeste dužina trajawa izvršnog postupka. Odluke sudova koje se tiču izvršewa, u principu, ne potpadaju pod član 6 stav 1 Evropske konvencije. Ipak, Ustavni sud je u svom predmetu broj U 21/02 (od 26. marta 2004. godine, tačka 40) ukazao "na već izraženo stanovište Evropskog suda za qudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio 'suđewa' u smislu člana 6 Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi presudu Evropskog suda za qudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996- IV, st. 16-24)". S obzirom na ovu praksu, a uzimajući u obzir činjenicu da se predmetni slučaj, upravo, tiče dužine trajawa izvršnog postupka, Ustavni sud zakqučuje da su ove Broj 18 – Strana 222 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH apelacije ratione materiae kompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine, tj. članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije. 22. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su od dana donošewa pravosnažnih presuda do dana donošewa ove odluke prošle otprilike tri godine, a izvršenje nije sprovedeno. Član 5 Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine predviđa "hitnost" u postupanju u izvršnom postupku. Dovodeći u vezu ove dvije činjenice, Ustavni sud zakqučuje da predmetne apelacije nisu očigledno neosnovane. 23. Takođe, s obzirom na to da se radi o problemu "dužine trajawa postupka", Ustavni sud nije obavezan da ispituje kriterijum poštivawa 60-dnevnog roka za podnošenje apelacije iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Naime, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo da ukqučuje sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke, kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Konačno, Ustavni sud navodi da u Bosni i Hercegovini ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršewa pravosnažnog rješewa kojim je dozvoljeno da se izvrši sudska presuda/nagodba (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 288/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 22). 24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 25. Apelanti tvrde da su povrijeđena wihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pasivnosti izvršnih organa i nerazumne dužine trajawa ovih postupaka. 26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 27. Povreda dužine razumnog roka zavisi od slučaja do slučaja (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 28, "Službeni glasnik BiH" broj 17/01). Polazeći od kriterijuma utvrđenih praksom Evropskog suda za qudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajawa postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30). Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog predmeta (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 32). Dužina trajawa izvršnog postupka 28. Apelanti su pokrenuli izvršne postupke u periodu od 14. septembra 2004. godine do 14. januara 2005. godine. Do dana donošewa ove odluke izvršni sud nije okončao postupke. Srijeda, 9.4.2008. Shodno tome, predmetni izvršni postupci traju oko tri godine. Složenost izvršnog postupka 29. Predmetni postupci se tiču isplate novčanih iznosa po osnovu potraživawa iz radnog odnosa (plate, regresi, troškovi putovawa, zatezne kamate i troškovi postupka) za svakog apelanta kako je utvrđeno relevantnom presudom, tj. sudskom nagodbom. U izvršnom postupku učestvuju samo tražilac izvršewa i izvršenik, tj. ne postoji miješanje trećih strana. Dalje, predmet izvršewa su mala novčana potraživawa, što ukazuje na relativnu jednostavnost prilikom izvršewa. Konačno, Ustavni sud nije mogao da pronađe druge elemente koji bi ukazivali na komplikovanost izvršnog postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zakqučuje da se radi o relativno jednostavnom izvršnom postupku. Ponašanje strana u postupku 30. Opštinski sud u Cazinu, u periodu od 21. decembra 2004. godine do 25. februara 2005. godine, donio je rješewa o izvršenju. Iako Ustavni sud nema tačne vremenske pokazatelje, iz utvrđenog činjeničnog stawa je evidentno da je izvršni sud, u periodu od marta 2005. godine do marta 2006. godine, pokušao da sprovede izvršenje. Apelanti, međutim, nisu uspjeli da naplate svoja potraživawa izvršenjem na transakcionom računu izvršenika, te su 9. marta 2006. godine podnijeli predlog za promjenu predmeta izvršewa pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Opštinski sud u Cazinu je 17. i 18. aprila 2006. godine u svim predmetima donio zakqučak o predujmu sudskih troškova izvršewa. Svi apelanti su postupili u skladu sa navedenim zakqučcima i izvršili uplatu. Dalje, Opštinski sud u Cazinu navodi da, nakon što je punomoćnik tražilaca izvršewa-apelanata izvršio uplatu, sudski izvršioci su 15. i 16. maja 2006. godine izašli na mjesto događaja, hotel "Sedra", Ostrožac, radi pljenidbe, popisa i prodaje stvari izvršenika (preduzeća). U zvaničnoj zabilješci, sačinjenoj na mjestu događaja, sudski izvršioci su konstatovali da izvršenje nije moglo da se sprovede, zato što ga je spriječio direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih sopstvenika izvršenika DD "Dubrava" Cazin. 31. Na osnovu ovih činjenica, Ustavni sud, prije svega, konstatuje da je izvršni sud donio rješewa o izvršenju u veoma kratkom roku. Naime, nakon podnošewa predloga za izvršenje, Opštinski sud u Cazinu je nakon nekoliko mjeseci donio sva rješewa o izvršenju. 32. Dalje, od tog momenta izvršnom sudu je trebalo godinu dana da pokuša izvršiti naplatu putem transakcionog računa izvršenika (mart 2005-mart 2006). Ta radwa, per se, nije komplikovana. Međutim, rok od godinu dana, u kom je sud pokušao da sprovede izvršewa naplatom s transakcionog računa izvršenika, za Ustavni sud je nerazumno dug. Ustavni sud ponavlja da je izvršni postupak, u skladu sa članom 5 Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, hitne prirode. Osim toga, shodno stanju spisa, ne može da se utvrdi da su transakcioni računi izvršenika blokirani, što je bila obaveza suda da učini. 33. Ustavni sud primjećuje da su apelanti u martu 2006. godine podnijeli predlog za promjenu predmeta izvršewa pljenidbom, popisom i prodajom pokretnih stvari izvršenika. Izvršni sud je pokušao da sprovede izvršenje 15. i 16. maja 2006. godine, ali bez uspjeha. Naime, privatno lice, direktor Halil Bajramović, jedan od većinskih sopstvenika izvršenika DD "Dubrava" Cazin, spriječio je sud u obavljanju njegovih poslova. Komisija za qudska prava u svom predmetu (CH/01/8393, Edib Hifziefendić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 5. oktobra 2005. godine, tačka 75 i dalje) naglasila je da je nadležna institucija (sud) obavezna da upotrijebi silu, uz pomoć centra javne bezbjednosti, ukoliko je to potrebno i proporcionalno, da bi se sudsko rješenje izvršilo. U suprotnom, nadležni organ krši svoje pozitivne obaveze koje proizilaze iz pravnog Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sistema, ukqučujući sistem zaštite qudskih prava i osnovnih sloboda. Za Ustavni sud je neprihvatqivo da se sudska vlast pri obavljanju svojih dužnosti mora da povinuje samovoqi privatnih lica. To je suprotno principu vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 34. Osim toga, Ustavni sud nije dobio obrazloženje zašto je izvršni sud bio neaktivan u periodu od maja 2006. godine do dana donošewa ove odluke, a to je period od 18 mjeseci. Jedino obrazloženje koje je prezentovano Ustavnom sudu jeste da u izvršnom sudu postoji 15.000 predmeta na kojim se radi. Preopterećenost pravosuđa, uopšteno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administrovanje pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Međutim, shodno praksi Evropskog suda za qudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). Ipak, u konkretnom predmetu izvršni sud nije obrazložio od kada je nastao toliki zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo izvršni sud s ciljem poboqšawa administrovawa pravde. Ustavni sud ne može da prihvati paušalan navod o zaostalim predmetima a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema. 35. Konačno, izvršenik je naveo da je odmah nakon donošewa rješewa o izvršenju, u zakonskom roku, izjavio prigovor na wih. U skladu sa članom 12 stav 5 Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, "prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršewa odlaže do donošewa odluke prvostepenog suda po prigovoru. Izuzetno, kada je izvršnom ispravom određena obaveza izdržavawa ili kada se izvršenje sprovodi naplatom s transakcionog računa pravnog lica u korist imaoca istog takvog računa kao tražioca izvršewa, kao i u drugim slučajevima određenim ovim Zakonom može da dođe do namirewa prije donošewa odluke po prigovoru". Uzimajući u obzir ovu odredbu, obje strane u postupku bi bile zainteresovane da se postupak povodom prigovora na rješenje o izvršenju što prije riješi. Međutim, Ustavni sud nema informaciju da je nadležni izvršni sud preduzeo bilo kakvu radnju radi rješavawa prigovora, mada je od dana ulagawa prigovora prošao veoma dug vremenski period. 36. In conclusio, Ustavni sud smatra da nadležni sud, uprkos činjenici da je preduzeo određene radnje, nije vladao izvršnim postupkom, nije reagovao u razumnom roku i preduzimao procesne radnje, a opravdawa koja su data nisu dovoqna da bi opravdala izvršni sud zbog neizvršewa pravosnažnih sudskih presuda i nagodbi u periodu od otprilike tri godine. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 37. Ovakav zakqučak Ustavnog suda zasniva se na dosadašwoj praksi. Tako je, na primjer, Dom za qudska prava zakqučio da neizvršenje pravosnažne sudske presude u periodu od sedam mjeseci predstavlja kršenje prava podnosioca prijave na sud zaštićenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije (CH/01/8110, D.R. protiv Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Odluka o prihvatqivosti i meritumu od 7. marta 2003. godine, tačka 69; slično CH/01/6921, Ibrahim Smajić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatqivosti i meritumu Komisije za qudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine od 8. februara 2006. godine, tačka 44). 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 223 VIII. Zakqučak 38. Ustavni sud smatra da je povrijeđeno pravo apelanata na izvršenje pravosnažnih i izvršnih sudskih presuda i nagodbi u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su sudovi, u roku od tri godine, uprkos činjenici da su izvršili određene radnje, propustili da vladaju postupkom, koriste raspoloživa zakonska sredstava, te bili neaktivni u određenim periodima. Osim toga, sudovi, pravdajući se velikim zaostatkom u rješavanju predmeta, nisu obrazložili mjere koje su preduzeli kako bi taj problem riješili. 39. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 40. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2408/06, rješavajući apelaciju Gordane i Bojana Pećanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Gordane i Bojana Pećanca. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Gordani i Bojanu Pećancu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana i Bojan Pećanac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njihove tužbe podnesene 18. juna 1999. godine, koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-4379/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 4. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju zajedno sa spisom predmeta broj P-4379/99. Broj 18 – Strana 224 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Osnovni sud je 25. septembra 2006. godine dostavio odgovor, a traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo). 4. Na traženje Ustavnog suda Pravobranilaštvo je 24. oktobra 2007. godine dostavilo kompletan sudski spis broj P-4379/99, a odgovor na apelaciju je dostavilo 19. decembra 2007. godine. 5. Ustavni sud je 17. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantima odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju, a odgovor Pravobranilaštva je dostavljen apelantima 24. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 18. juna 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske -VP broj 7446 Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 102.000 KM. U tužbi je navedeno da je 13. aprila 1993. godine, na VMA Beograd, od izliva krvi u mozak nastradao Dobro Pećanac, suprug i otac apelanata, koji je neposredno prije smrti izvršavao veoma teške i odgovorne zadatke na komandnom mjestu za vrijeme ofanzive neprijatelja na Grabežu, te da se zbog teškog psihičkog angažiranja i napetosti, a s obzirom na uzrok smrti tretira kao žrtva rata. Apelanti su tužbom potraživali materijalnu štetu na ime naknade za troškove sahrane u iznosu od 2.000 KM, a za nematerijalnu štetu na ime duševnog bola zbog smrti supruga i oca potraživali su iznos od 100.000 KM, što ukupno iznosi 102.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da im od 13. aprila 1993. godine pa do konačne isplate naknadi troškove parničnog postupka. 8. Predmet je registriran pod brojem P-4379/99. Osnovni sud je, nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženim, održao ročište 11. septembra 2001. godine, kojem nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, na kojem je preciziran tužbeni zahtjev tako što apelanti na ime naknade nematerijalne štete zahtijevaju da im se isplati iznos od 50.000 KM i na ime materijalne štete iznos od 2.000 KM, te traže da im se nadoknade parnični troškovi. Na ročištu apelanti su povukli tužbu u pogledu zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete za period od 13. aprila 1993. godine pa do presuđenja. Pismeni odgovor tuženih na tužbu je pročitan, te naloženo apelantima da do narednog ročišta u sudski spis ulože svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Novo ročište je zakazano za 9. oktobar 2001. godine. 9. Apelanti su 17. septembra 2001. godine, u skladu sa nalogom suda, dostavili svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. 10. Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine, uz konstataciju da je u spis zaprimljen podnesak apelanata od 17. septembra 2001. godine, odgođeno je za 27. novembar 2001. godine zbog odlaska predmetnog sudije na seminar. 11. Na ročištu od 27. novembra 2001. godine, kojem nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, apelanti su ostali pri navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Sud je donio rješenje da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme i istovremeno je odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem suda biti određeni vještak i predmet vještačenja, te apelanti pozvani da predujme potrebna novčana sredstva. 12. Podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine apelanti su tražili od Osnovnog suda da što hitnije zakaže raspravu. Nakon prijema navedenih podnesaka Osnovni sud nije zakazao nijedno ročište. 13. Osnovni sud je 27. decembra 2005. godine, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Srijeda, 9.4.2008. Republike Srpske" broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu. 14. Pravobranilaštvo je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima ponuđeno da zaključe vansudsko poravnanje koje su apelanti odbili. 15. Pravobranilaštvo je zaključkom broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine obustavilo postupak vansudskog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zaključka Pravobranilaštvo navodi da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava kojoj su pristupili apelanti, te izjavili da nisu saglasni sa zaključenjem vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo, dalje, navodi da je članom 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu izričito propisano da će se zaključkom postupak obustaviti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje. 16. Ustavni sud nema saznanje da li su apelanti na zaključak Pravobranilaštva broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine uložili prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. U apelaciji apelanti ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kojom su potraživali materijalnu i nematerijalnu štetu zbog smrti supruga i oca, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijeli Osnovnom sudu. Apelanti smatraju da je sud neopravdano odugovlačio da donese odluku kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na efektivan pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su naglasili da, nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, ni nakon više urgencija sud nije preduzeo nijednu radnju iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od sedam godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da im isplati novčani iznos od 500 KM za svaku godinu za koju redovni sud odgađa da donese odluku. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da je spis broj P-4379/99 dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Osnovni sud ističe da je predmetni sudija, koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, zadužen sa 2.500 predmeta i da je predmete rješavao prema starosti i hitnosti zbog čega nije postupao u konkretnom predmetu. 19. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo navodi da je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06 - u daljnjem tekstu: Uputstvo), ponudilo da zaključe vansudsko poravnanje. S obzirom na to da su apelanti odbili ponuđeno poravnanje, Pravobranilaštvo je donijelo zaključak broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine, kojim je obustavilo postupak vansudskog poravnanja. Pravobranilaštvo, također, navodi da protiv navedenog zaključka apelanti imaju pravo da podnesu prigovor Ministarstvu pravde u roku od osam dana od dana prijema, a protiv odluke Ministarstva pravde mogu pokrenuti upravni spor u Okružnom sudu Banja Luka, u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom. Pravobranilaštvo predlaže da se apelacija odbije jer su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10. Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277. Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Član 10. Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1. Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 75. stav 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94. stav 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Član 150. Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži: 1. ime i prezime i zanimanje vještaka 2. predmet spora 3. obim i predmet vještačenja 4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja. Član 454. Ako je prije stupanja na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog Zakona." 22. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05): "Član 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim Zakonom u predmetima koji nisu pravosnažno okončani provodi se putem vansudskog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog Zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Član 6. Broj 18 – Strana 225 Rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine." 23. Uputstvo o provođenju postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih djelovanja od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06): "Član 9. Ukoliko oštećeni ne prihvati poravnanje ili se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv, Pravobranilaštvo će zaključkom obustaviti postupak a ukoliko se utvrdi da je zahtjev neosnovan, on će biti odbijen putem rješenja. Član 10. Protiv zaključka i rješenja dopušten je prigovor u roku od osam dana, o čemu odluku donosi Ministarstvo pravde Republike Srpske, koja je konačna, a protiv nje se može pokrenuti upravni spor." VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda ta odredba mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 29. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što je parnični postupak trajao neprimjereno dugo, zajedno sa postupkom koji je vođen pred Broj 18 – Strana 226 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravobranilaštvom. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenih postupaka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 30. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lahko dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 31. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelanti smatraju da im je, zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 34. Ustavni sud konstatira da su apelanti, u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u slučaju apelanata zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da li su, zaista, tuženi odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni da isplate na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom tužbe apelanata je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata pri čemu su apelanti zainteresirani da se konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u slučaju apelanata član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. 35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Srijeda, 9.4.2008. Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 18. juna 1999. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 39. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni da na ime materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti lica bliskog apelantima, isplate iznos od 52.000 KM, te da im naknade troškove parničnog postupka. 40. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Ponašanje apelanata 41. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li su apelanti svojim ponašanjem utjecali da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da su apelanti podnijeli tužbu 18. juna 1999. godine protiv tuženih i da su prisustvovali svim trima zakazanim ročištima (11. septembra, 9. oktobra i 27. novembra 1999. godine). Postupajući po nalogu suda promptno, apelanti su 17. septembra 2001. godine dostavili raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca a podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine urgirali da se uzme predmet u rad i zakaže rasprava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu doprinijeli dužini postupka, niti su preduzimali bilo kakve radnje čiji bi rezultat eventualno moglo biti odugovlačenje postupka. c) Ponašanje suda 43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon dvije godine i nepuna tri mjeseca od prijema tužbe zakazao i održao ročište 11. septembra 2001. godine. Na ovom ročištu apelanti su precizirali tužbeni zahtjev i povukli tužbu u dijelu u kojem su zahtijevali da se plate zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete, pročitan je odgovor na tužbu i naloženo apelantima da do sljedećeg ročišta Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dostave sudu svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine je odgođeno zbog odlaska predmetnog sudije na seminar, a na ročištu od 27. novembra 2001. godine sud je rješenjem odgodio ročište na neodređeno vrijeme i odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem odrediti vještaka i predmet vještačenja, te pozvati apelante da predujme potrebna novčana sredstva. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije predmet uzeo u rad ni nakon urgencija apelanata od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. augusta 2005. godine, a predmetni spis je 27. decembra 2005. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Dakle, sud u periodu dužem od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nije proveo medicinsko vještačenje kao što je odredio rješenjem od 27. novembra 2001. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe do 27. decembra 2005. godine u kojem je sud održao samo tri ročišta i na posljednjem donio rješenje kojim je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. 45. Ustavni sud, dalje, primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije iznio razloge kojim bi nastojao da opravda nepostupanje u predmetu, već samo naveo činjenicu da je konkretnim predmetom bio zadužen sudija koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, da je bio zadužen sa 2.500 predmeta, te da je predmete uzimao u rad prema redoslijedu podnošenja tužbe i hitnosti. Preopterećenost sudova, općenito, ne može se prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organiziraju administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud u Banjoj Luci, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 46. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere kako bi se otklonila takva situacija. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Republike Srpske nisu preduzeli konkretne ne samo formalne već i suštinske mjere za rješavanje problema koji se tiču velikog broja predmeta u Osnovnom sudu. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud u slučaju apelanata nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 47. Ustavni sud podsjeća da je u slučaju apelanata tužba podnesena 1999. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivao se sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Prvostepeni sud, prema odredbama propisa koji su važili, imao je mogućnost da posebnim rješenjem odredi vještaka i predmet vještačenja, te pozove apelante da predujme novčana sredstva za vještačenje, kao što je to naveo u svom rješenju od 27. novembra 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine i koji se, u skladu sa odredbom člana 454. Zakona o parničnom postupku, Broj 18 – Strana 227 primjenjuje i na slučaj apelanata, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Članom 150. navedenog zakona je propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem. Međutim, Ustavni sud konstatira da Osnovni sud, i pored brojnih urgencija apelanata nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, kao i nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, nije donio rješenje o nastavku postupka, odnosno nije odredio da se izvedu dokazi vještačenjem. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "ŠUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da prvostepena odluka nije donesena u postupku pred Osnovnim sudom, koji je trajao od 18. juna 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. decembra 2005. godine, kada je cio predmet dostavljen na daljnji postupak Pravobranilaštvu u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Dakle, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije donio konačnu odluku za šest godina i šest mjeseci, a Pravobranilaštvo je, nakon što mu je predmet Osnovni sud ustupio u rad, zakazalo raspravu 26. oktobra 2007. godine i obustavilo postupak. Dakle, Pravobranilaštvo je nakon jedne godine i deset mjeseci donijelo odluku iako je odredbom člana 6. navedenog zakona propisano da je rok za konačno odlučivanje 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. 49. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od osam godina i četiri mjeseca štetno utjecalo na ostvarivanje prava apelanata i izazvalo povredu prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je tek iz odgovora na apelaciju, 17. decembra 2007. godine, saznao od Pravobranilaštva da su pred tom institucijom apelanti odbili da prihvate nagodbu o visini naknade štete koju potražuju. Imajući u vidu odredbu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da je podnosilac apelacije dužan da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, te da apelanti nisu izvijestili Ustavni sud o ovoj činjenici, kao ni o činjenici da li su ili ne podnijeli prigovor protiv zaključka Pravobranilaštva kojim je predmetni postupak obustavljen, Ustavni sud smatra da nema osnova za izdavanje naloga bilo kome radi osiguranja ustavnih prava apelanata. Ostali navodi 50. U svjetlu zaključka o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 51. Apelanti su zatražili naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća Broj 18 – Strana 228 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana ljudska prava i slobode. 52. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Ustavni sud smatra da ukupna suma koju apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u postupku, iznosi 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zaključak 53. Nedonošenje odluke redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i šest mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za naknadu štete, a zatim i Pravobranilaštva u sljedeću jednu godinu i 10 mjeseci, bez razumnog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2408/06, rješavajući apelaciju Gordane i Bojana Pećanca, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 27. veljače 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Gordane i Bojana Pećanca. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Gordani i Bojanu Pećancu u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Gordana i Bojan Pećanac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 10. kolovoza 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog duljine trajanja sudbenog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njihove tužbe podnesene 18. lipnja 1999. godine, koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-4379/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 4. rujna 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju zajedno sa spisom predmeta broj P-4379/99. 3. Osnovni sud je 25. rujna 2006. godine dostavio odgovor, a traženi sudbeni spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobraniteljstvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo). 4. Na traženje Ustavnog suda Pravobraniteljstvo je 24. listopada 2007. godine dostavilo kompletan sudbeni spis broj P-4379/99, a odgovor na apelaciju je dostavilo 19. prosinca 2007. godine. 5. Ustavni sud je 17. prosinca 2007. godine, sukladno članku 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantima odgovor Osnovnog suda na njihovu apelaciju, a odgovor Pravobraniteljstva je dostavljen apelantima 24. prosinca 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 7. Apelanti su 18. lipnja 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske -VP broj 7446 Drvar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 102.000 KM. U tužbi je navedeno da je 13. travnja 1993. godine, na VMA Beograd, od izliva krvi u mozak nastradao Dobro Pećanac, suprug i otac apelanata, koji je neposredno prije smrti izvršavao veoma teške i odgovorne zadaće na komandnom mjestu za vrijeme ofanzive neprijatelja na Grabežu, te da se zbog teškog psihičkog angažiranja i napetosti, a obzirom na uzrok smrti tretira kao žrtva rata. Apelanti su tužbom potraživali materijalnu štetu na ime naknade za troškove sahrane u iznosu od 2.000 KM, a za nematerijalnu štetu na ime duševnog bola zbog smrti supruga i oca potraživali su iznos od 100.000 KM, što ukupno iznosi 102.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da im od 13. travnja 1993. godine pa do konačne isplate naknadi troškove parničnog postupka. 8. Predmet je registriran pod brojem P-4379/99. Osnovni sud je, nakon dostave tužbe na odgovor tuženim, održao ročište 11. rujna 2001. godine, kojem nisu bili nazočni uredno obaviješteni tuženi, na kojem je preciziran tužbeni zahtjev tako što apelanti na ime naknade nematerijalne štete zahtijevaju da im se isplati iznos od 50.000 KM i na ime materijalne štete iznos od 2.000 KM, te traže da im se nadoknade parnični troškovi. Na ročištu apelanti su povukli tužbu glede zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete za razdoblje od 13. travnja 1993. godine pa do presuđenja. Pismeni odgovor tuženih na tužbu je pročitan, te naloženo apelantima da do narednog ročišta u sudbeni spis ulože svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Novo ročište je zakazano za 9. listopad 2001. godine. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. Apelanti su 17. rujna 2001. godine, sukladno nalogu suda, dostavili svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. 10. Ročište zakazano za 9. listopad 2001. godine, uz konstataciju da je u spis zaprimljen podnesak apelanata od 17. rujna 2001. godine, odgođeno je za 27. studeni 2001. godine zbog odlaska predmetnog suca na seminar. 11. Na ročištu od 27. studenog 2001. godine, kojem nisu bili nazočni uredno obaviješteni tuženi, apelanti su ostali pri navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Sud je donio rješenje da se ročište odgodi na neodređeno vrijeme i istodobno je odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem suda biti određeni vještak i predmet vještačenja, te apelanti pozvani da predujme potrebna novčana sredstva. 12. Podnescima od 30. travnja 2002. godine, 10. siječnja 2003. godine, 5. studenog 2004. godine i 15. kolovoza 2005. godine apelanti su tražili od Osnovnog suda da što hitnije zakaže raspravu. Nakon primitka navedenih podnesaka Osnovni sud nije zakazao nijedno ročište. 13. Osnovni sud je 27. prosinca 2005. godine, sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05, u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu), koji je stupio na snagu 30. studenog 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobraniteljstvu. 14. Pravobraniteljstvo je održalo raspravu 26. listopada 2007. godine na kojoj je apelantima ponuđeno da zaključe izvansudbeno poravnanje koje su apelanti odbili. 15. Pravobraniteljstvo je zaključkom broj Un-751/07 od 26. listopada 2007. godine obustavilo postupak izvansudbenog poravnanja povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zaključka Pravobraniteljstvo navodi da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava kojoj su pristupili apelanti, te izjavili kako nisu suglasni sa zaključenjem izvansudbenog poravnanja. Pravobraniteljstvo, dalje, navodi da je člankom 10. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu izričito propisano da će se zaključkom postupak obustaviti ukoliko podnositelj zahtjeva ne prihvati poravnanje. 16. Ustavni sud nema saznanje jesu li apelanti na zaključak Pravobraniteljstva broj Un-751/07 od 26. listopada 2007. godine uložili prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde). IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. U apelaciji apelanti ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka glede tužbe u građanskom postupku kojom su potraživali materijalnu i nematerijalnu štetu zbog smrti supruga i oca, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijeli Osnovnom sudu. Apelanti smatraju da je sud neopravdano odugovlačio da donese odluke kojom bi se postupak okončao, čime je prekršeno njihovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na efektivan pristup sudu zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti su naglasili da, nakon ročišta od 27. studenog 2001. godine, ni nakon više urgencija sud nije poduzeo nijednu radnju iako je od dana podnošenja tužbe prošlo više od sedam godina, predloživši da Ustavni sud obveže Osnovni sud da im isplati novčani iznos od 500 KM za svaku godinu za koju redoviti sud odgađa da donese odluku. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da je spis broj P-4379/99 dostavljen na nadležnost Pravobraniteljstvu, sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu. Osnovni sud ističe da je predmetni sudac, koji je stupio na dužnost 22. studenog 2004. godine, zadužen sa 2.500 predmeta Broj 18 – Strana 229 i da je predmete rješavao prema starosti i hitnosti zbog čega nije postupao u konkretnom predmetu. 19. U odgovoru na apelaciju Pravobraniteljstvo navodi da je održalo raspravu 26. listopada 2007. godine na kojoj je apelantima, sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu i Uputi o provedbi postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06 - u daljnjem tekstu: Uputa), ponudilo da zaključe izvansudbeno poravnanje. Obzirom da su apelanti odbili ponuđeno poravnanje, Pravobraniteljstvo je donijelo zaključak broj Un-751/07 od 26. listopada 2007. godine, kojim je obustavilo postupak izvansudbenog poravnanja. Pravobraniteljstvo, također, navodi da protiv navedenog zaključka apelanti imaju pravo podnijeti prigovor Ministarstvu pravde u roku od osam dana od dana primitka, a protiv odluke Ministarstva pravde mogu pokrenuti upravni spor u Okružnom sudu Banjaluka, sukladno odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu i Upute. Pravobraniteljstvo predlaže da se apelacija odbije jer su neutemeljeni navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničnom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 277. Po primitku tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvaćaju prethodno ispitivanje tužbe, dostavu tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 21. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Članak 10. Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 62. stavak 1. Sud odmah po primitku tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Članak 75. stavak 4. Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana primitka u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na protutužbu. Članak 94. stavak 2. Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta. Članak 150. Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži: 1. ime i prezime i zanimanje vještaka 2. predmet spora 3. opseg i predmet vještačenja 4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja. Članak 454. Ako je prije stupanja na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostupanjskim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog Zakona." 22. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja Broj 18 – Strana 230 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05): "Član 1. Ovim Zakonom se uređuju postupak, uvjeti, kriteriji i način naknade štete osobama kojima je pravomoćnim sudbenim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i osobama po čijim zahtjevima nije pravomoćno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine. Članak 4. Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim Zakonom u predmetima koji nisu pravomoćno okončani provodi se putem izvansudbenog poravnanja (u daljnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobraniteljstva Republike Srpske. Članak 5. Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobraniteljstvu u roku od 30 dana od stupanja na snagu ovog Zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u razdoblju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Članak 6. Rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima je 30. lipanj 2006. godine." 23. Uputa o provedbi postupka poravnanja u postupku ostvarivanja prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u razdoblju ratnih djelovanja od 20. svibnja 1992. godine do 19. lipnja 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06): "Članak 9. Ukoliko oštećeni ne prihvati poravnanje ili se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv, Pravobraniteljstvo će zaključkom obustaviti postupak a ukoliko se utvrdi da je zahtjev neutemeljen, on će biti odbijen putem rješenja. Članak 10. Protiv zaključka i rješenja dopušten je prigovor u roku od osam dana, o čemu odluku donosi Ministarstvo pravde Republike Srpske, koja je konačna, a protiv nje se može pokrenuti upravni spor." VI. Dopustivost 24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 25. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 26. U smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku Srijeda, 9.4.2008. II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prigodom primjene odredaba iz članka 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda ta odredba mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prigodom ispitivanja je li bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980; serija A broj 40, stavak 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike. 29. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što je parnični postupak trajao neprimjereno dugo, zajedno sa postupkom koji je vođen pred Pravobraniteljstvom. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji učinkovito pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog duljine trajanja navedenih postupaka (vidi, mutatis mutandis, Europski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX). 30. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Europske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u ustroju pravnog i sudskog sustava države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A broj 194, stavak 21). 31. Na temelju svega navedenog, a imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), te članka 16. stavak 1. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelanti smatraju da im je, zbog nedonošenja odluke povodom njihove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 33. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 34. Ustavni sud konstatira da su apelanti, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH podnijeli tužbu radi naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, članak 6. stavak 1. Europske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U svezi s tim, u slučaju apelanata zadaća Osnovnog suda jeste uvrđivanje jesu li, odista, tuženi odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom tužbe apelanata je spor građanskopravne naravi u kojem se utvrđuju građanska prava apelanata pri čemu su apelanti zainteresirani da se konačna odluka o njihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u slučaju apelanata članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. 35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Europskog suda, razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebice složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnositelja aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Europski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. veljače 1981. godine, serija A broj 198, stavak 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, stavak 24). Razdoblje koje se uzima u obzir 36. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije zasnovala svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da razdoblje koje se uzima u obzir glede duljine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj nadnevak mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog nadnevka (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII). 37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 18. lipnja 1999. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Razdoblje u kojem je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda obzirom na to da je on započeo nakon 14. prosinca 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redoviti sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne naravi spora. 39. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni na ime materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti osobe bliske apelantima, isplatiti iznos od 52.000 KM, te naknaditi im troškove parničnog postupka. 40. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebao biti naročito složen. b) Ponašanje apelanata 41. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima ovisi o ponašanju strane koja sudjeluje u postupku (vidi Odluku bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava broj 11541/85 od 12. travnja 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati jesu li apelanti svojim ponašanjem utjecali da se predmet ne završi u razumnom roku. U svezi s tim, Ustavni sud ponovno konstatira da su apelanti podnijeli tužbu 18. lipnja 1999. godine protiv tuženih i da su bili nazočni svim trima zakazanim ročištima (11. rujna, 9. listopada i 27. studenog 1999. godine). Postupajući po nalogu suda promptno, apelanti su 17. rujna 2001. godine dostavili raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca Broj 18 – Strana 231 a podnescima od 30. travnja 2002. godine, 10. siječnja 2003. godine, 5. studenog 2004. godine i 15. kolovoza 2005. godine urgirali da se uzme predmet u rad i zakaže rasprava. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu doprinijeli duljini postupka, niti su poduzimali bilo kakve radnje čiji bi rezultat eventualno moglo biti odugovlačenje postupka. c) Ponašanje suda 43. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sustav organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi, Europski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. svibnja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stavak 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon dvije godine i nepuna tri mjeseca od primitka tužbe zakazao i održao ročište 11. rujna 2001. godine. Na ovom ročištu apelanti su precizirali tužbeni zahtjev i povukli tužbu u dijelu u kojem su zahtijevali da se plate zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete, pročitan je odgovor na tužbu i naloženo apelantima da do sljedećeg ročišta dostave sudu svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobre Pećanca. Ročište zakazano za 9. listopad 2001. godine je odgođeno zbog odlaska predmetnog suca na seminar, a na ročištu od 27. studenog 2001. godine sud je rješenjem odgodio ročište na neodređeno vrijeme i odredio da se provede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem odrediti vještaka i predmet vještačenja, te pozvati apelante da predujme potrebita novčana sredstva. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije predmet uzeo u rad ni nakon urgencija apelanata od 30. travnja 2002. godine, 10. siječnja 2003. godine, 5. studenog 2004. godine i 15. kolovoza 2005. godine, a predmetni spis je 27. prosinca 2005. godine ustupljen Pravobraniteljstvu na nadležno postupanje. Dakle, sud u razdoblju duljem od četiri godine nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nije proveo medicinsko vještačenje kao što je odredio rješenjem od 27. studenog 2001. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u razdoblju od podnošenja tužbe do 27. prosinca 2005. godine u kojem je sud održao samo tri ročišta i na posljednjem donio rješenje kojim je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme. 45. Ustavni sud, dalje, primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije iznio razloge kojim bi nastojao opravdati nepostupanje u predmetu, već samo naveo činjenicu da je konkretnim predmetom bio zadužen sudac koji je stupio na dužnost 22. studenog 2004. godine, da je bio zadužen sa 2.500 predmeta, te da je predmete uzimao u rad prema redoslijedu podnošenja tužbe i hitnosti. Preopterećenost sudova, općenito, ne može se prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Europske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud u Banjaluci, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Europska konvencija čini sastavni dio pravnog sustava Bosne i Hercegovine, što je propisano člankom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tomu, država obvezna svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Europskoj konvenciji, te svoj pravni sustav organizirati tako da osigura sukladnost sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzeti određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 46. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. srpnja 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu Broj 18 – Strana 232 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odgovornost države pod uvjetom da država preduzme učinkovite i hitne mjere kako bi se otklonila takva situacija. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležna tijela Republike Srpske nisu poduzela konkretne ne samo formalne već i bitne mjere za rješavanje problema koji se tiču velikog broja predmeta u Osnovnom sudu. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za poduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud u slučaju apelanata nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih. 47. Ustavni sud podsjeća da je u slučaju apelanata tužba podnesena 1999. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da se do 2003. godine primjenjivao Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivao se sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine. Prvostupanjski sud, prema odredbama propisa koji su važili, imao je mogućnost posebnim rješenjem odrediti vještaka i predmet vještačenja, te pozvati apelante da predujme novčana sredstva za vještačenje, kao što je to naveo u svom rješenju od 27. studenog 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine i koji se, sukladno odredbi članka 454. Zakona o parničnom postupku, primjenjuje i na slučaj apelanata, propisani konkretni rokovi za poduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostupanjskim sudom trebao biti okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Člankom 150. navedenog zakona je propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem. Međutim, Ustavni sud konstatira da Osnovni sud, i pored brojnih urgencija apelanata nakon ročišta od 27. studenog 2001. godine, kao i nakon stupanja na snagu novog Zakona o parničnom postupku, nije donio rješenje o nastavku postupka, odnosno nije odredio da se izvedu dokazi vještačenjem. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoje stajalište izneseno u Odluci U 23/00 od 2. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koje u svom relevantnom dijelu glasi: "ŠUkoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom rokuŠ...Ć." Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencija prema kojim "svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudbene odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi glede svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao temeljnog načela svakog modernog pravnog sustava. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da prvostupanjska odluka nije donesena u postupku pred Osnovnim sudom, koji je trajao od 18. lipnja 1999. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 27. prosinca 2005. godine, kada je cio predmet dostavljen na daljnji postupak Pravobraniteljstvu sukladno Zakonu o ostvarivanju prava na naknadu. Dakle, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije donio konačnu odluku za šest godina i šest mjeseci, a Pravobraniteljstvo je, nakon što mu je predmet Osnovni sud ustupio u rad, zakazalo raspravu 26. listopada 2007. godine i obustavilo postupak. Dakle, Pravobraniteljstvo je nakon jedne godine i deset mjeseci donijelo odluku iako je odredbom članka 6. navedenog zakona propisano da je rok za konačno odlučivanje 30. srpanj 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobraniteljstvo nije predočilo Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. 49. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom razdoblju od osam godina i četiri mjeseca štetno utjecalo na ostvarivanje prava apelanata i izazvalo povredu prava apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud je tek iz odgovora Srijeda, 9.4.2008. na apelaciju, 17. prosinca 2007. godine, saznao od Pravobraniteljstva da su pred tom institucijom apelanti odbili prihvatiti nagodbu o visini naknade štete koju potražuju. Imajući u vidu odredbu članka 19. stavak 5. Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da je podnositelj apelacije dužan obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u svezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu, te da apelanti nisu izvijestili Ustavni sud o ovoj činjenici, kao ni o činjenici jesu li ili ne podnijeli prigovor protiv zaključka Pravobraniteljstva kojim je predmetni postupak obustavljen, Ustavni sud smatra da nema temelja za izdavanje naloga bilo kome u svrhu osiguranja ustavnih prava apelanata. Ostali navodi 50. U svjetlu zaključka o povredi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebice razmatrati navodne povrede prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Pitanje kompenzacije 51. Apelanti su zatražili naknadu štete zbog duljine trajanja parničnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantirana ljudska prava i slobode. 52. Prigodom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Ustavni sud smatra da ukupna suma koju apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u postupku, iznosi 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. VIII. Zaključak 53. Nedonošenje odluke redovitoga suda u vremenskom razdoblju od šest godina i šest mjeseci po podnesenoj tužbi u parničnom postupku za naknadu štete, a potom i Pravobraniteljstva u sljedeću jednu godinu i 10 mjeseci, bez razumnog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 54. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 55. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2408/06, rješavajući apelaciju Gordane i Bojana Pećanca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je nematerijalnu štetu na ime duševnog bola zbog smrti supruga i oca potraživali su iznos od 100.000 KM, što ukupno iznosi 102.000 KM, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, te da im od 13. aprila 1993. godine pa do konačne isplate naknadi troškove parničkog postupka. ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 8. Predmet je registrovan pod brojem P-4379/99. Osnovni sud je, nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženim, održao ročište 11. septembra 2001. godine, kom nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, na kom je precizovan tužbeni zahtjev tako što apelanti na ime naknade nematerijalne štete zahtijevaju da im se isplati iznos od 50.000 KM i na ime materijalne štete iznos od 2.000 KM, te traže da im se nadoknade parnički troškovi. Na ročištu apelanti su povukli tužbu u pogledu zahtjeva za plaćanje zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete za period od 13. aprila 1993. godine pa do presuđewa. Pismeni odgovor tuženih na tužbu je pročitan, te naloženo apelantima da do narednog ročišta u sudski spis ulože svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobra Pećanca. Novo ročište je zakazano za 9. oktobar 2001. godine. Usvaja se apelacija Gordane i Bojana Pećanca. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nalaže se Republici Srpskoj da Gordani i Bojanu Pećancu u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke na ime nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 1.200,00 KM. Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Gordana i Bojan Pećanac (u daqnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Miqkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 10. avgusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajawa sudskog postupka i nedonošewa odluke u razumnom roku povodom wihove tužbe podnesene 18. juna 1999. godine, koji se vodi u Osnovnom sudu u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-4379/99. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 4. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju zajedno sa spisom predmeta broj P-4379/99. 3. Osnovni sud je 25. septembra 2006. godine dostavio odgovor, a traženi sudski spis nije dostavio, navodeći da je spis proslijedio na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Pravobranilaštvo). 4. Na traženje Ustavnog suda Pravobranilaštvo je 24. oktobra 2007. godine dostavilo kompletan sudski spis broj P-4379/99, a odgovor na apelaciju je dostavilo 19. decembra 2007. godine. 5. Ustavni sud je 17. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantima odgovor Osnovnog suda na wihovu apelaciju, a odgovor Pravobranilaštva je dostavljen apelantima 24. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 7. Apelanti su 18. juna 1999. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv Republike Srpske-VP broj 7446 Drvar (u daqnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 102.000 KM. U tužbi je navedeno da je 13. aprila 1993. godine, na VMA Beograd, od izliva krvi u mozak nastradao Dobro Pećanac, suprug i otac apelanata, koji je neposredno prije smrti izvršavao veoma teške i odgovorne zadatke na komandnom mjestu za vrijeme ofanzive neprijatelja na Grabežu, te da se zbog teškog psihičkog angažovawa i napetosti, a s obzirom na uzrok smrti tretira kao žrtva rata. Apelanti su tužbom potraživali materijalnu štetu na ime naknade za troškove sahrane u iznosu od 2.000 KM, a za 1 Broj 18 – Strana 233 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 9. Apelanti su 17. septembra 2001. godine, u skladu sa nalogom suda, dostavili svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobra Pećanca. 10. Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine, uz konstataciju da je u spis zaprimljen podnesak apelanata od 17. septembra 2001. godine, odloženo je za 27. novembar 2001. godine zbog odlaska predmetnog sudije na seminar. 11. Na ročištu od 27. novembra 2001. godine, kom nisu prisustvovali uredno obaviješteni tuženi, apelanti su ostali pri navodima iz tužbe i tužbenog zahtjeva. Sud je donio rješenje da se ročište odloži na neodređeno vrijeme i istovremeno je odredio da se sprovede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem suda biti određeni vještak i predmet vještačewa, te apelanti pozvani da predujme potrebna novčana sredstva. 12. Podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. avgusta 2005. godine apelanti su tražili od Osnovnog suda da što hitnije zakaže raspravu. Nakon prijema navedenih podnesaka Osnovni sud nije zakazao nijedno ročište. 13. Osnovni sud je 27. decembra 2005. godine, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05, u daqnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu), koji je stupio na snagu 30. novembra 2005. godine, predmet broj P-1253/99 ustupio na nadležnost Pravobranilaštvu. 14. Pravobranilaštvo je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima ponuđeno da zakquče vansudsko poravnanje koje su apelanti odbili. 15. Pravobranilaštvo je zakqučkom broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine obustavilo postupak vansudskog poravnawa povodom zahtjeva za naknadu nematerijalne štete. U obrazloženju zakqučka Pravobranilaštvo navodi da je u ovoj pravnoj stvari održana rasprava kojoj su pristupili apelanti, te izjavili da nisu saglasni sa zakqučenjem vansudskog poravnawa. Pravobranilaštvo, dalje, navodi da je članom 10 Zakona o ostvarivanju prava na naknadu izričito propisano da će se zakqučkom postupak obustaviti ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvati poravnanje. 16. Ustavni sud nema saznanje da li su apelanti na zakqučak Pravobranilaštva broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine izjavili prigovor Ministarstvu pravde Republike Srpske (u daqnjem tekstu: Ministarstvo pravde). Broj 18 – Strana 234 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 17. U apelaciji apelanti ukazuju na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku kom su potraživali materijalnu i nematerijalnu štetu zbog smrti supruga i oca, koji je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, koju su podnijeli Osnovnom sudu. Apelanti smatraju da je sud neopravdano odugovlačio da donese odluku kom bi se postupak okončao, čime je prekršeno wihovo pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na efektivan pristup sudu zaštićeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelanti su naglasili da, nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, ni nakon više urgencija sud nije preduzeo nijednu radnju iako je od dana podnošewa tužbe prošlo više od sedam godina, predloživši da Ustavni sud obaveže Osnovni sud da im isplati novčani iznos od 500 KM za svaku godinu za koju redovni sud odlaže da donese odluku. b) Odgovor na apelaciju 18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je obavijestio Ustavni sud da je spis broj P-4379/99 dostavljen na nadležnost Pravobranilaštvu, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Osnovni sud ističe da je predmetni sudija, koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, zadužen sa 2.500 predmeta i da je predmete rješavao prema starosti i hitnosti zbog čega nije postupao u konkretnom predmetu. 19. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo navodi da je održalo raspravu 26. oktobra 2007. godine na kojoj je apelantima, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom o sprovođenju postupka poravnawa u postupku ostvarivawa prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06 - u daqnjem tekstu: Uputstvo), ponudilo da zakquče vansudsko poravnanje. S obzirom na to da su apelanti odbili ponuđeno poravnanje, Pravobranilaštvo je donijelo zakqučak broj Un-751/07 od 26. oktobra 2007. godine, kojim je obustavilo postupak vansudskog poravnawa. Pravobranilaštvo, takođe, navodi da protiv navedenog zakqučka apelanti imaju pravo da podnesu prigovor Ministarstvu pravde u roku od osam dana od dana prijema, a protiv odluke Ministarstva pravde mogu da pokrenu upravni spor u Okružnom sudu Bawa Luka, u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu i Uputstvom. Pravobranilaštvo predlaže da se apelacija odbije jer su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje. V. Relevantni propisi 20. Zakon o parničkom postupku ("Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: "Član 10 Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277 Po prijemu tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu. Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave." 21. Zakon o parničkom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03): "Član 10 Srijeda, 9.4.2008. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačewa i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62 stav 1 Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Član 75 stav 4 Pripremno ročište održaće se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu. Član 94 stav 2 Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavawa pripremnog ročišta. Član 150 Izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem koje sadrži: 1. ime i prezime i zanimanje vještaka 2. predmet spora 3. obim i predmet vještačewa 4. rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljewa. Član 454 Ako je prije stupawa na snagu ovog Zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daqwi postupak provešće se po odredbama ovog Zakona." 22. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/05): "Član 1 Ovim Zakonom se uređuju postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima po čijim zahtjevima nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, Š...Ć, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. Član 4 Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim Zakonom u predmetima koji nisu pravosnažno okončani sprovodi se putem vansudskog poravnawa (u daqnjem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske. Član 5 Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se mjerodavnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od stupawa na snagu ovog Zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stawa i neposredne ratne opasnosti. Član 6 Rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima je 30. juni 2006. godine." 23. Uputstvo o sprovođenju postupka poravnawa u postupku ostvarivawa prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 9/06): "Član 9 Ukoliko oštećeni ne prihvati poravnanje ili se bez opravdanog razloga ne odazove na poziv, Pravobranilaštvo će zakqučkom obustaviti postupak a ukoliko se utvrdi da je zahtjev neosnovan, on će biti odbijen putem rješewa. Član 10 Protiv zakqučka i rješewa dozvoljen je prigovor u roku od osam dana, o čemu odluku donosi Ministarstvo pravde Republike Srpske, koja je konačna, a protiv nje može da se pokrene upravni spor." Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 26. U smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiqna kršewa prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 27. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora da se široko tumači. Taj izraz ne treba samo ukqučivati sve vrste odluka i rješewa već i nedostatak donošewa odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1 Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da obezbijede najviši nivo qudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. 28. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za qudska prava na području iscrpqivawa pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredbi iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda ta odredba mora da primjenjuje uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti može da se primjenjuje automatski, te prilikom ispitivawa da li je bilo poštivano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Evropski sud za qudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. 29. Apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što je parnički postupak trajao neprimjereno dugo, zajedno sa postupkom koji je vođen pred Pravobranilaštvom. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajawa navedenih postupaka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za qudska prava, Tome Mata protiv Portugalije, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999- IX). 30. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može da stavi pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumqiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može da pripiše pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima Broj 18 – Strana 235 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za qudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21). 31. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3b), te člana 16 stav 1 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zakqučuje da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 32. Apelanti smatraju da im je, zbog nedonošewa odluke povodom wihove tužbe, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u razumnom roku 33. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 34. Ustavni sud konstatuje da su apelanti, u skladu sa odredbama Zakona o parničkom postupku, Osnovnom sudu podnijeli tužbu radi naknade nematerijalne štete. Shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za qudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je rezultat odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u slučaju apelanata zadatak Osnovnog suda jeste uvrđivanje da li su, zaista, tuženi odgovorni za štetu, te koji iznos su tuženi dužni da isplate na ime nastale štete. Dakle, parnički postupak povodom tužbe apelanata je spor građanskopravne prirode u kom se utvrđuju građanska prava apelanata pri čemu su apelanti zainteresovani da se konačna odluka o wihovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u slučaju apelanata član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv. 35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, razumnost trajawa postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi, Evropski sud za qudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir 36. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka u kojim su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajawa postupka počinje danom zasnivawa wihove vremenske nadležnosti - u ocjewivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora da se uzme u obzir stadijum postupka dostignut tog datuma (vidi, Evropski sud za qudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poqske, broj 28616/95, ECHR 1998- VIII). Broj 18 – Strana 236 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 18. juna 1999. godine, kada su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi naknade materijalne i nematerijalne štete. Period u kom je pokrenut navedeni postupak ubraja se u nadležnost Ustavnog suda s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. a) Složenost predmeta 38. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora da razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora. 39. Podnesenim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili da Osnovni sud utvrdi da su tuženi dužni da na ime materijalne i nematerijalne štete, zbog smrti lica bliskog apelantima, isplate iznos od 52.000 KM, te da im naknade troškove parničkog postupka. 40. U konkretnom slučaju spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebalo da bude naročito složen. b) Ponašanje apelanata 41. Ustavni sud ističe da donošenje odluke u razumnom roku u građanskim predmetima zavisi od ponašawa strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za qudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). 42. U konkretnom slučaju Ustavni sud će ispitati da li su apelanti svojim ponašanjem uticali da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatuje da su apelanti podnijeli tužbu 18. juna 1999. godine protiv tuženih i da su prisustvovali svim trima zakazanim ročištima (11. septembra, 9. oktobra i 27. novembra 1999. godine). Postupajući po nalogu suda promptno, apelanti su 17. septembra 2001. godine dostavili raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobra Pećanca a podnescima od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. avgusta 2005. godine urgirali da se uzme predmet u rad i zakaže rasprava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zakqučuje da apelanti nisu doprinijeli dužini postupka, niti su preduzimali bilo kakve radnje čiji bi rezultat eventualno moglo da bude odugovlačenje postupka. c) Ponašanje suda 43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantuje svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivawa njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organizuju tako da wihovi sudovi mogu da ispune ovaj zahtjev (vidi, Evropski sud za qudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19). 44. Kad je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatuje da je sud nakon dvije godine i nepuna tri mjeseca od prijema tužbe zakazao i održao ročište 11. septembra 2001. godine. Na ovom ročištu apelanti su precizovali tužbeni zahtjev i povukli tužbu u dijelu u kom su zahtijevali da se plate zatezne kamate na iznos materijalne i nematerijalne štete, pročitan je odgovor na tužbu i naloženo apelantima da do sljedećeg ročišta dostave sudu svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju pokojnog Dobra Pećanca. Ročište zakazano za 9. oktobar 2001. godine je odloženo zbog odlaska predmetnog sudije na seminar, a na ročištu od 27. novembra 2001. godine sud je rješenjem odložio ročište na neodređeno vrijeme i odredio da se sprovede medicinsko vještačenje s tim što će posebnim rješenjem odrediti vještaka i predmet vještačewa, te pozvati apelante da predujme potrebna novčana sredstva. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije predmet uzeo u rad ni nakon urgencija apelanata od 30. aprila 2002. godine, 10. januara 2003. godine, 5. novembra 2004. godine i 15. avgusta 2005. godine, a predmetni spis je 27. decembra 2005. godine ustupljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje. Dakle, sud u Srijeda, 9.4.2008. periodu dužem od četiri godine nije preduzeo niti jednu procesnu radnju, odnosno nije sproveo medicinsko vještačenje kao što je odredio rješenjem od 27. novembra 2001. godine. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da nema razumnog obrazložewa za odugovlačenje postupka u periodu od podnošewa tužbe do 27. decembra 2005. godine u kom je sud održao samo tri ročišta i na posljednjem donio rješenje kojim je ročište odloženo na neodređeno vrijeme. 45. Ustavni sud, dalje, primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije iznio razloge kojim bi nastojao da opravda nepostupanje u predmetu, već samo naveo činjenicu da je konkretnim predmetom bio zadužen sudija koji je stupio na dužnost 22. novembra 2004. godine, da je bio zadužen sa 2.500 predmeta, te da je predmete uzimao u rad prema redoslijedu podnošewa tužbe i hitnosti. Preopterećenost sudova, uopšteno, ne može da se prihvati kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administrovanje pravde na takav način da sudovi ispuwavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud u Bawoj Luci, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, pa je, dosljedno tome, država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom obezbijedi prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizuje tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukqučujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničkom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni da preduzmu određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. 46. Evropski sud za qudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zakqučio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države pod uslovom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere kako bi se otklonila takva situacija. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Republike Srpske nisu preduzeli konkretne ne samo formalne već i suštinske mjere za rješavanje problema koji se tiču velikog broja predmeta u Osnovnom sudu. Naime, premda su Zakonom o parničkom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno je da se Osnovni sud u slučaju apelanata nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od wih. 47. Ustavni sud podsjeća da je u slučaju apelanata tužba podnesena 1999. godine, da su se od podnošewa tužbe do danas mijewali propisi kojim se reguliše parnički postupak, budući da se do 2003. godine primjewivao Zakon o parničkom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjewivao se sve do stupawa na snagu Zakona o parničkom postupku Republike Srpske, koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine. Prvostepeni sud, prema odredbama propisa koji su važili, imao je mogućnost da posebnim rješenjem odredi vještaka i predmet vještačewa, te pozove apelante da predujme novčana sredstva za vještačenje, kao što je to naveo u svom rješenju od 27. novembra 2001. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničkom postupku, koji je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine i koji se, u skladu sa odredbom člana 454 Zakona o parničkom postupku, primjenjuje i na slučaj apelanata, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radwi suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebalo da bude okončan, u pravilu, u roku od šest mjeseci. Članom 150 navedenog zakona je propisano da izvođenje dokaza vještačenjem određuje sud rješenjem. Međutim, Ustavni sud konstatuje da Osnovni sud, i pored brojnih urgencija apelanata nakon ročišta od 27. novembra 2001. godine, kao i nakon stupawa na snagu novog Srijeda, 9.4.2008. Zakona o parničkom postupku, nije donio rješenje o nastavku postupka, odnosno nije odredio da se izvedu dokazi vještačenjem. 48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoje stanovište izneseno u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koje u svom relevantnom dijelu glasi: " Š Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršewa apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku Š...Ć." Stoga, Ustavni sud zakqučuje da su navedeni propusti suda kao posljedicu imali kršenje prava apelanata na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencija prema kojim "svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku" tako da se svakom garantuje da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarewa pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju to je izostalo budući da prvostepena odluka nije donesena u postupku pred Osnovnim sudom, koji je trajao od 18. juna 1999. godine, kao dana podnošewa tužbe, do 27. decembra 2005. godine, kada je cio predmet dostavljen na daqwi postupak Pravobranilaštvu u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu. Dakle, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije donio konačnu odluku za šest godina i šest mjeseci, a Pravobranilaštvo je, nakon što mu je predmet Osnovni sud ustupio u rad, zakazalo raspravu 26. oktobra 2007. godine i obustavilo postupak. Dakle, Pravobranilaštvo je nakon jedne godine i deset mjeseci donijelo odluku iako je odredbom člana 6 navedenog zakona propisano da je rok za konačno odlučivanje 30. juni 2006. godine. Za ovakav odnos prema konkretnom predmetu Pravobranilaštvo nije predočilo Ustavnom sudu bilo kakvo opravdanje. 49. Shodno navedenom, Ustavni sud zakqučuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u vremenskom periodu od osam godina i četiri mjeseca štetno uticalo na ostvarivanje prava apelanata i izazvalo povredu prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud je tek iz odgovora na apelaciju, 17. decembra 2007. godine, saznao od Pravobranilaštva da su pred tom institucijom apelanti odbili da prihvate nagodbu o visini naknade štete koju potražuju. Imajući u vidu odredbu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda kom je propisano da je podnosilac apelacije dužan da obavijesti Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stawa u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošewa apelacije Ustavnom sudu, te da apelanti nisu izvijestili Ustavni sud o ovoj činjenici, kao ni o činjenici da li su ili ne podnijeli prigovor protiv zakqučka Pravobranilaštva kojim je predmetni postupak obustavljen, Ustavni sud smatra da nema osnova za izdavanje naloga bilo kome radi obezbjeđewa ustavnih prava apelanata. Ostali navodi 50. U svjetlu zakqučka o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pitanje kompenzacije 51. Apelanti su zatražili naknadu štete zbog dužine trajawa parničkog postupka. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kada se krše zagarantovana qudska prava i slobode. 1 Broj 18 – Strana 237 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 52. Prilikom odlučivawa o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivawa visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlagawa da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Ustavni sud smatra da ukupna suma koju apelantima treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošewa odluke u postupku, iznosi 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. VIII. Zakqučak 53. Nedonošenje odluke redovnog suda u vremenskom periodu od šest godina i šest mjeseci po podnesenoj tužbi u parničkom postupku za naknadu štete, a zatim i Pravobranilaštva u sljedeću jednu godinu i 10 mjeseci, bez razumnog obrazložewa za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 54. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 55. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2430/06, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" u likvidaciji, Brka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Osmana Mulahalilovića i Faruka Latifovića iz Brčkog, podnijela je 15. augusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Broj 18 – Strana 238 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao učesnika u postupku, zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. aprila 2007. godine, Osnovni sud 13. aprila 2007. godine, a Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 16. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni sud je, rješavajući tužbu apelanta protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, donio Presudu broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine kojom je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant po osnovu kupoprodaje stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao kč. broj 600/01, oranica "Gaj" u površini od 16.400 m² i kč. broj 600/02 kuća i dvorište u površini od 200 m², obje upisane u zk. ul. broj 1000 KO Brka, a da se tuženi obaveže da prizna i trpi da se navedene parcele otpišu iz navedenog zk. uloška i upišu u novi zk. uložak iste katastarske općine, te da se apelant upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u dijelu 1/1, uz troškove parničnog postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi i tokom postupka isticao da je na opisanim nekretninama upisan kao nosilac prava korištenja i da ih koristi od 22. februara 1963. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa Š.M., Z.M. i Š.M, a ne na osnovu rješenja SO Brčko. Sredstva za kupovinu navedenih nekretnina, prema tvrdnji apelanta, izdvojena su iz dohotka Zemljoradničke zadruge Brka, njegovog pravnog prednika, zbog čega je, po mišljenju apelanta, u skladu s odredbama iz člana 94. Općeg zakona o zadrugama, u kojima je propisano da sva imovina koju zadruge trenutno koriste donošenjem tog zakona postaje vlasništvo zadruge, on stekao pravo vlasništva. Odbijajući apelantov zahtjev, Osnovni sud ističe da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da ni apelantov pravni prednik na spornim nekretninama nije nikada na osnovu valjanog pravnog posla stekao pravo vlasništva, niti je bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, nego je sporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, te da stoga nije ni moglo na apelanta biti prenijeto više prava nego ga je imao njegov prednik. Osnovni sud se pozvao i na čl. 2, 3. i 4. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH, kao i na član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH i konačno zaključio da je apelantov zahtjev u suprotnosti sa materijalnim propisima zbog čega je odbijen. 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući presudu, Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno zaključio da kupoprodajni ugovor na osnovu kojega je apelant na predmetnim nekretninama upisan sa pravom korištenja, ne može apelantu biti osnova za sticanje prava vlasništva prema odredbi člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH, jer je taj ugovor bio valjan pravni posao učinjen s ciljem prenosa vlasništva u korist općenarodne imovine, odnosno društvenog vlasništva (svojine), a ne u korist prednika tuženog. Srijeda, 9.4.2008. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je, prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta BiH, Apelacioni sud bio dužan direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev, jer taj član Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH direktno primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim presudama se proizvoljno tumači da tuženi nije dužan primjenjivati član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoljnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacioni sud je ponovio obrazloženje pobijane presude, ističući ponovo da je apelantov pravni prednik na predmetnim nekretninama imao samo pravo korištenja, pa je i apelant mogao naslijediti samo to pravo. 10. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da su razlozi za donošenje presude sadržani u njenom obrazloženju. Navedeno je da je presuda donesena nakon što su parnične stranke provele sve predložene dokaze, potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno odgovarajućih odredbi iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. 11. Tuženi je istakao da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u odgovoru na tužbu i odgovoru na žalbu pred redovnim sudovima, ponovio zaključke iz pobijanih presuda da je apelant na spornim nekretninama imao samo pravo korištenja, pa da stoga nisu povrijeđena apelantova prava u vezi sa bilo kojom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): "Član 1. stav 4. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno su primjenjivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti u skladu s važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Član 22. Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom." 14. Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Član 94. Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog Zakona, postaje imovina zadruge." 15. Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 26/04): "Član 1. Ovim Zakonom uređuje se način upisa stvarnih prava na nekretninama koje su svojina Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt). Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 2. Osnovni sud Brčko Distrikta će po službenoj dužnosti izvršiti upis prava svojine i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na svim nekretninama, upisanim u zemljišnim knjigama tog suda, na kojima je do stupanja na snagu ovog Zakona kao svojina bila upisana opštenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, svojina društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenoj ili državnoj svojini ili bilo koji drugi oblik svojine osim privatne. Član 3. Upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama iz člana 2. ovog Zakona, bez obzira na vrstu i oblik organizovanja titulara tih prava, brišu se po službenoj dužnosti. Član 4. Odredbe čl. 2. i 3. shodno se primjenjuju i na promjene stanja u katastarskom operatu Brčko Distrikta." 16. Aneks od 18. augusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine: "Član 12. Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, presuda Apelacionog suda je donesena 30. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su proizvoljnom primjenom materijalnog zakona redovni sudovi povrijedili njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i njegovo prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će, prije svega, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) Broj 18 – Strana 239 e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na osnovu kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na primjenu materijalnog zakona u presudama redovnih sudova. Konkretno, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni u njegovom slučaju direktno primijeniti član 94. Općeg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu su redovni sudovi, po apelantovom mišljenju, bili dužni primijeniti kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su, prema članu 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta, direktno primjenjivi na teritoriji Brčko Distrikta. 26. Redovni sudovi i tuženi su apelantove navode ocijenili kao neosnovane, naglašavajući stav da je apelantov pravni prednik imao na spornim nekretninama samo pravo korištenja koje je apelant naslijedio, te da u smislu člana 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao steći pravo vlasništva, a njegovo pravo korištenja na spornim nekretninama je prema Zakonu o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine prestalo da postoji. 27. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 28. U postupku po apelantovoj tužbi je utvrđeno da je apelantov pravni prednik na spornim nekretninama imao pravo korištenja, a da su sporne nekretnine bile društvena svojina. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije osporio tako utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra spornim što u konkretnom slučaju nije direktno primijenjen član 94. Općeg zakona o zadrugama, tumačeći da je prema toj odredbi ex lege stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. U vezi s prethodnim navodom, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u pobijanim presudama primijenili član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao i član 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Disrtikta Bosne i Hercegovine prema kojem je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava svojine u korist tuženog na svim nekretninama koje su bile društvena svojina. Opći zakon o zadrugama stupio je na snagu 8. augusta 2003. godine, dakle kad je tuženi prema citiranim zakonima o vlasništvu i upisu stvarnih prava već stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Prema članu 205. stav 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je stupio na Broj 18 – Strana 240 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH snagu prije Općeg zakona o zadrugama, i to 14. oktobra 2001. godine, propisano je da Brčko Distrikt postaje vlasnikom izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemljišta, poljoprivrednog i šumskog zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu, a kako je sporno zemljište upisano kao društvena svojina znači da je Brčko Distrikt BiH sa 14. oktobrom 2001. godine postao njegov vlasnik. Predmetne nekretnine su po sili zakona postale vlasništvo Brčko Distrikta BiH prije donošenja i stupanja na snagu Općeg zakona o zadrugama, te se stoga apelantov zahtjev nije mogao cijeniti samo sa aspekta tog zakona, već i ostalih koji regulišu sticanje i upis prava vlasništva. 29. Osnovni sud je dao svoje tumačenje primjene člana 94. Općeg zakona o zadrugama, navodeći da apelant tumači navedenu odredbu ekstenzivno i u konkretnom slučaju neprihvatljivo, jer po mišljenju tog suda navedenu odredbu treba tumačiti tako da se pod imovinom podrazumijevaju samo stvari koje su bile u vlasništvu zadruga a ne i nepokretne stvari, odnosno zemljišta na kojima su zadruge imale samo pravo korištenja i posjed. Na taj način Osnovni sud je učinio nespornim da se zakon Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje na teritoriji Brčko Distrikta BiH, u smislu člana 1. stav 4. Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je u relevantno sličnoj situaciji, donoseći odluke povodom apelacija istog apelanta, već zauzeo identično stajalište (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1808/05 od 17. novembra 2006. godine, AP 2455/05 od 16. januara 2007. godine i AP 69/06 od 15. februara 2007. godine). 30. Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c) Pravo na imovinu 31. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. Pored toga, redovni sudovi su dali obrazloženje u vezi s primjenom člana 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Ustavni sud je naglasio da je nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Brčko Distriktu BiH. 33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2430/06, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine, donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Zemljoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, podnesena protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-411/05 od 30. lipnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-398/04-I od 7. srpnja 2005. godine, kao neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Zemljoradnička zadruga "Ratar" u likvidaciji, Brka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa zajednička odvjetnički ured Osmana Mulahalilovića i Faruka Latifovića iz Brčkog, podnijela je 15. kolovoza 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacijskog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) broj Gž-411/05 od 30. lipnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/04-I od 7. srpnja 2005. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao sudionika u postupku, zatraženo je 3. travnja 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacijski je sud odgovor na apelaciju dostavio 16. travnja 2007. godine, Osnovni sud 13. travnja 2007. godine, a Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 16. travnja 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 20. svibnja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnome sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Osnovni je sud, rješavajući tužbu apelanta protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi), zbog utvrđivanja prava vlasništva na nekretninama, donio Presudu broj P-398/04-I od 7. srpnja 2005. godine kojom je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant temeljem kupoprodaje stekao pravo vlasništva na nekretninama označenim kao kč. broj 600/01, oranica "Gaj" u površini od 16.400 m² i kč. broj 600/02 kuća i dvorište u površini od 200 m², obje upisane u zk. ul. broj 1000 KO Brka, a da se tuženi obveže priznati i trpjeti da se navedene parcele otpišu iz navedenog zk. uloška i upišu u novi zk. uložak iste katastarske općine, te da se apelant upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u dijelu 1/1, uz troškove parničnog postupka, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući presudu, Osnovni je sud istaknuo da je apelant u tužbi i tijekom postupka isticao da je na opisanim nekretninama upisan kao nositelj prava korištenja i da ih koristi od 22. veljače 1963. godine na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog sa Š.M., Z.M. i Š.M, a ne na temelju rješenja SO Brčko. Sredstva za kupnju navedenih nekretnina, prema tvrdnji apelanta, izdvojena su iz dohotka Zemljoradničke zadruge Brka, njegovog pravnog prednika, zbog čega je, po mišljenju apelanta, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sukladno odredbama iz članka 94. Općeg zakona o zadrugama, u kojima je propisano da sva imovina koju zadruge trenutačno koriste donošenjem toga zakona postaje vlasništvo zadruge, on stekao pravo vlasništva. Odbijajući apelantov zahtjev, Osnovni sud ističe da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da ni apelantov pravni prednik na prijepornim nekretninama nije nikada na temelju valjanoga pravnoga posla stekao pravo vlasništva, niti je bio upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama, nego je prijeporna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo, te da stoga nije ni moglo na apelanta biti prenijeto više prava nego ga je imao njegov prednik. Osnovni se sud pozvao i na čl. 2, 3. i 4. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta BiH, kao i na članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH i konačno zaključio da je apelantov zahtjev oprečan materijalnim propisima zbog čega je odbijen. 7. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv presude Osnovnoga suda, Apelacijski je sud donio Presudu broj Gž-411/05 od 30. lipnja 2006. godine, kojom je apelantov priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. Obrazlažući presudu, Apelacijski je sud istaknuo da je Osnovni sud pravilno zaključio da kupoprodajni ugovor na temelju kojega je apelant na predmetnim nekretninama upisan sa pravom korištenja, ne može apelantu biti temeljem za stjecanje prava vlasništva prema odredbi članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH, jer je taj ugovor bio valjan pravni posao učinjen s ciljem prijenosa vlasništva u korist općenarodne imovine, odnosno društvenoga vlasništva, a ne u korist prednika tuženoga. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je, prema članku 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta BiH, Apelacijski sud bio dužan izravno primijeniti članak 94. Općega zakona o zadrugama i usvojiti tužbeni zahtjev, jer taj članak Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH izravno primjenjivi na cijelom teritoriju Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju biti sukladni važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u pobijanim se presudama proizvoljno tumači da tuženi nije dužan primjenjivati članak 94. Općega zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutačno koristi, donošenjem toga zakona, postaje imovinom zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoljnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te njegovoga prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacijski je sud ponovio obrazloženje pobijane presude, ističući ponovno da je apelantov pravni prednik na predmetnim nekretninama imao samo pravo korištenja, pa je i apelant mogao naslijediti samo to pravo. 10. Osnovni je sud naveo da su navodi apelacije neutemeljeni, te da su razlozi za donošenje presude sadržani u njezinom obrazloženju. Navedeno je da je presuda donesena nakon što su parnične stranke provele sve predložene dokaze, potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnoga prava odnosno odgovarajućih odredbi iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. 11. Tuženi je istaknuo da je predmetna apelacija neutemeljena iz razloga koji su navedeni u odgovoru na tužbu i odgovoru na priziv pred redovitim sudovima, ponovio zaključke iz pobijanih presuda da je apelant na prijepornim nekretninama imao samo Broj 18 – Strana 241 pravo korištenja, pa da stoga nisu povrijeđena apelantova prava u svezi bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): "Članak 1. stavak 4. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, izravno su primjenjivi na cijelom teritoriju Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju biti sukladni važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Članak 22. Pravo vlasništva se može steći na temelju zakona, pravnoga posla, odluke suda ili drugog tijela Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom." 14. Opći zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Članak 94. Imovina koju zadruga trenutačno koristi, donošenjem ovoga zakona, postaje imovinom zadruge." 15. Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 26/04): "Članak 1. Ovim se zakonom uređuje način upisa stvarnih prava na nekretninama koje su vlasništvo Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt). Članak 2. Osnovni će sud Brčko Distrikta po službenoj dužnosti izvršiti upis prava vlasništva i bilo kojega drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na svim nekretninama, upisanim u zemljišnim knjigama toga suda, na kojima je do stupanja na snagu ovog Zakona kao vlasništvo bila upisana općenarodna imovina, društveno vlasništvo, državno vlasništvo, vlasništvo zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, vlasništvo društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih osoba u društvenom ili državnom vlasništvo ili bilo koji drugi oblik vlasništva osim privatnog. Članak 3. Upisi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretninama iz članka 2. ovoga zakona, bez obzira na vrstu i oblik organiziranja titulara tih prava, brišu se po službenoj dužnosti. Članak 4. Odredbe čl. 2. i 3. dosljedno se primjenjuju i na promjene stanja u katastarskom operatu Brčko Distrikta." 16. Aneks od 18. kolovoza 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. ožujka 1999. godine: "Članak 12. Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlast, uz odobrenje Supervizora, vršiti privatizaciju društvene/javne imovine sukladno primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to sukladno zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi Broj 18 – Strana 242 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacijskog suda broj Gž-411/05 od 30. lipnja 2006. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, presuda Apelacijskoga suda je donesena 30. lipnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. kolovoza 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnoga suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, jer nije očevidno (prima facie) neutemeljena, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su proizvoljnom primjenom materijalnoga zakona redoviti sudovi povrijedili njegova prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i njegovo prava na mirno uživanje imovine iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni će sud, prije svega, razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2, što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 24. Neprijeporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obveza obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na temelju kupoprodajnoga ugovora. Ustavni je sud, stoga, mjerodavan ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na primjenu materijalnoga zakona u presudama redovitih sudova. Konkretno, apelant smatra da su redoviti sudovi bili dužni u njegovom slučaju izravno primijeniti članak 94. Općega zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutačno koristi, donošenjem toga zakona, postaje imovinom zadruge. Tu odredbu su redoviti sudovi, po apelantovom mišljenju, bili dužni primijeniti kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su, prema članku 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta, izravno primjenjivi na teritoriju Brčko Distrikta. 26. Redoviti sudovi i tuženi su apelantove navode ocijenili kao neutemeljene, naglašavajući stav da je apelantov pravni prednik imao na prijepornim nekretninama samo pravo korištenja koje je apelant naslijedio, te da u smislu članka 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao steći pravo vlasništva, a njegovo pravo korištenja na prijepornim nekretninama je prema Srijeda, 9.4.2008. Zakonu o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine prestalo postojati. 27. U svezi apelantovih navoda Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojemu nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitoga suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 28. U postupku po apelantovoj tužbi je utvrđeno da je apelantov pravni prednik na prijepornim nekretninama imao pravo korištenja, a da su prijeporne nekretnine bile društveno vlasništvo. Apelant ni u postupku pred redovitim sudovima niti u apelaciji nije pobijao tako utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra prijepornim što u konkretnome slučaju nije izravno primijenjen članak 94. Općega zakona o zadrugama, tumačeći da je prema toj odredbi ex lege stekao pravo vlasništva na prijepornim nekretninama. U svezi prethodnoga navoda, Ustavni je sud ustvrdio da su redoviti sudovi u pobijanim presudama primijenili članak 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao i članak 2. Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u vlasništvu Brčko Disrtikta Bosne i Hercegovine prema kojemu je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava vlasništva u korist tuženog na svim nekretninama koje su bile društveno vlasništvo. Opći zakon o zadrugama je stupio na snagu 8. kolovoza 2003. godine, dakle kad je tuženi prema citiranim zakonima o vlasništvu i upisu stvarnih prava već stekao pravo vlasništva na prijepornoj nekretnini. Prema članku 205. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu prije Općeg zakona o zadrugama, i to 14. listopada 2001. godine, propisano je da Brčko Distrikt postaje vlasnikom izgrađenoga i neizgrađenoga građevinskoga zemljišta, poljoprivrednoga i šumskoga zemljišta koje je bilo u društvenom vlasništvu, a kako je prijeporno zemljište upisano kao društveno vlasništvo znači da je Brčko Distrikt BiH sa 14. listopadom 2001. godine postao njegovim vlasnikom. Predmetne su nekretnine po sili zakona postale vlasništvo Brčko Distrikta BiH prije donošenja i stupanja na snagu Općeg zakona o zadrugama, te se stoga apelantov zahtjev nije mogao cijeniti samo s aspekta toga zakona, već i ostalih koji reguliraju stjecanje i upis prava vlasništva. 29. Osnovni je sud dao svoje tumačenje primjene članka 94. Općega zakona o zadrugama, navodeći da apelant tumači navedenu odredbu ekstenzivno i u konkretnom slučaju neprihvatljivo, jer po mišljenju toga suda navedenu odredbu treba tumačiti tako da se pod imovinom podrazumijevaju samo stvari koje su bile u vlasništvu zadruga a ne i nepokretne stvari, odnosno zemljišta na kojima su zadruge imale samo pravo korištenja i posjed. Na taj je način Osnovni sud učinio neprijepornim da se zakon Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje na teritoriju Brčko Distrikta BiH, u smislu članka 1. stavak 4. Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je u relevantno sličnoj situaciji, donoseći odluke povodom apelacija istoga apelanta, već zauzeo identično stajalište (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1808/05 od 17. studenoga 2006. godine, AP 2455/05 od 16. siječnja 2007. godine i AP 69/06 od 15. veljače 2007. godine). 30. Ustavni je sud zaključio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH d) Pravo na imovinu 31. Imajući u vidu zaključak Ustavnoga suda u svezi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovoga prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati apelantove navode o povredi njegovoga prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII. Zaključak 32. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovoga prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, obzirom da redoviti sudovi nisu proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. Pored toga, redoviti su sudovi dali obrazloženje u svezi primjene članka 94. Općeg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljno. Ustavni sud je naglasio da je neprijeporno da se zakoni Bosne i Hercegovine izravno primjenjuju u Brčko Distriktu BiH. 33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2430/06, rješavajući apelaciju Zemqoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 10. januara 2008. godine, donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Odbija se apelacija Zemqoradničke zadruge "Ratar" u likvidaciji, Brka, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine, kao neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Zemqoradnička zadruga "Ratar" u likvidaciji, Brka (u daqnjem tekstu: apelant), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Osmana Mulahalilovića i Faruka Latifovića iz Brčkog, podnijela je 15. avgusta 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 243 II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, kao učesnika u postupku, zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju. 3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. aprila 2007. godine, Osnovni sud 13. aprila 2007. godine, a Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 16. aprila 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. maja 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sljedeći način. 6. Osnovni sud je, rješavajući tužbu apelanta protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: tuženi), zbog utvrđivawa prava svojine na nekretninama, donio Presudu broj P-398/04-I od 7. jula 2005. godine kojom je odbio apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant po osnovu kupoprodaje stekao pravo svojine na nekretninama označenim kao kč. broj 600/01, oranica "Gaj" u površini od 16.400 m² i kč. broj 600/02 kuća i dvorište u površini od 200 m², obje upisane u zk. ul. broj 1000 KO Brka, a da se tuženi obaveže da prizna i trpi da se navedene parcele otpišu iz navedenog zk. uloška i upišu u novi zk. uložak iste katastarske opštine, te da se apelant upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u dijelu 1/1, uz troškove parničnog postupka, pod prijetwom prinudnog izvršewa. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi i tokom postupka isticao da je na opisanim nekretninama upisan kao nosilac prava korišćewa i da ih koristi od 22. februara 1963. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora zakqučenog sa Š.M., Z.M. i Š.M, a ne na osnovu rješewa SO Brčko. Sredstva za kupovinu navedenih nekretnina, prema tvrdwi apelanta, izdvojena su iz dohotka Zemqoradničke zadruge Brka, njegovog pravnog prednika, zbog čega je, po mišljenju apelanta, u skladu sa odredbama iz člana 94 Opšteg zakona o zadrugama, u kojima je propisano da sva imovina koju zadruge trenutno koriste donošenjem tog zakona postaje svojina zadruge, on stekao pravo svojine. Odbijajući apelantov zahtjev, Osnovni sud ističe da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da ni apelantov pravni prednik na spornim nekretninama nije nikada na osnovu valjanog pravnog posla stekao pravo svojine, niti je bio upisan kao vlasnik u zemqišnim kwigama, nego je sporna nekretnina bila upisana kao društvena svojina, te da stoga nije ni moglo na apelanta da bude preneseno više prava nego ga je imao njegov prednik. Osnovni sud se pozvao i na čl. 2, 3 i 4 Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta BiH, kao i na član 22 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH i na kraju zakqučio da je apelantov zahtjev u suprotnosti sa materijalnim propisima zbog čega je odbijen. 7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv presude Osnovnog suda, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazlažući presudu, Apelacioni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno zakqučio da kupoprodajni ugovor na osnovu kog je apelant na predmetnim nekretninama upisan sa pravom korišćewa, ne može apelantu da bude osnov za sticanje prava svojine shodno odredbi člana 22 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima u Brčko Distriktu BiH, jer je taj ugovor bio valjan pravni posao učinjen s ciljem da se prenese svojine u korist opštenarodne imovine, odnosno društvene svojine, a ne u korist prednika tuženog. Broj 18 – Strana 244 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 8. Apelant smatra da je, shodno članu 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta BiH, Apelacioni sud bio dužan da direktno primijeni član 94 Opšteg zakona o zadrugama i da usvoji tužbeni zahtjev, jer taj član Statuta predviđa da su Ustav BiH, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH direktno primjenqivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta, te da zakoni i odluke svih vlasti Brčko Distrikta moraju da budu u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine. Slijedom toga, po apelantovom mišljenju, u osporavanim presudama se proizvoqno tumači da tuženi nije dužan da primjenjuje član 94 Opšteg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruga. Apelant je naveo da je takvom proizvoqnom primjenom zakona došlo i do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija), te njegovog prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. b) Odgovor na apelaciju 9. Apelacioni sud je ponovio obrazloženje osporavane presude, ističući ponovo da je apelantov pravni prednik na predmetnim nekretninama imao samo pravo da koristi, pa je i apelant mogao da naslijedi samo to pravo. 10. Osnovni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani, te da su razlozi za donošenje presude sadržani u njenom obrazloženju. Navedeno je da je presuda donesena nakon što su parnične stranke sprovele sve predložene dokaze, potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje uz pravilnu primjenu materijalnog prava odnosno odgovarajućih odredbi iz Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH i Zakona o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. 11. Tuženi je istakao da je predmetna apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u odgovoru na tužbu i odgovoru na žalbu pred redovnim sudovima, ponovio zakqučke iz osporavanih presuda da je apelant na spornim nekretninama imao samo pravo korišćewa, pa da stoga nisu povrijeđena apelantova prava u vezi sa bilo kojom odredbom Ustava Bosne i Hercegovine. V. Relevantni propisi 12. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 1/00 i 4/00): "Član 1 stav 4 Ustav Bosne i Hercegovine, kao i važeći zakoni i odluke institucija BiH, direktno su primjenqivi na cijeloj teritoriji Brčko Distrikta BiH. Zakoni i odluke svih vlasti Distrikta moraju da budu u skladu sa važećim zakonima i odlukama institucija Bosne i Hercegovine." 13. Zakon o svojini i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04): "Član 22 Pravo svojine može da se stekne na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom." 14. Opšti zakon o zadrugama ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 18/03): "Član 94 Imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem ovog Zakona, postaje imovina zadruge." 15. Zakon o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" broj 26/04): "Član 1. Srijeda, 9.4.2008. Ovim Zakonom uređuje se način upisa stvarnih prava na nekretninama koje su svojina Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Brčko Distrikt). Član 2 Osnovni sud Brčko Distrikta izvršiće po službenoj dužnosti upis prava svojine i bilo kojeg drugog stvarnog prava u korist Brčko Distrikta na svim nekretninama, upisanim u zemqišnim kwigama tog suda, na kojima je do stupawa na snagu ovog Zakona kao svojina bila upisana opštenarodna imovina, društvena svojina, državna svojina, svojina zemqišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije, svojina društveno-političkih organizacija, mjesnih zajednica i drugih pravnih lica u društvenoj ili državnoj svojini ili bilo koji drugi oblik svojine sem privatne. Član 3 Upisi prava upravljanja, korišćewa i raspolagawa na nekretninama iz člana 2 ovog Zakona, bez obzira na vrstu i oblik organizovawa titulara tih prava, brišu se po službenoj dužnosti. Član 4 Odredbe čl. 2 i 3 shodno se primjenjuju i na promjene stawa u katastarskom operatu Brčko Distrikta." 16. Aneks od 18. avgusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5. marta 1999. godine: "Član 12 Društvena imovina Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštćenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenqivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati sem ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora." VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 19. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-411/05 od 30. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, presuda Apelacionog suda donesena je 30. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 15. avgusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoje neki drugi formalni razlozi zbog kojih apelacija nije dopustiva. 20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 21. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su proizvoqnom primjenom materijalnog zakona redovni sudovi povrijedili njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i njegovo prava na mirno uživanje imovine iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će, prije svega, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razmotriti apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje 22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 24. Nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivawa apelantovih građanskih prava i obaveza s obzirom da se njegov tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje prava svojine na osnovu kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 25. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na primjenu materijalnog zakona u presudama redovnih sudova. Konkretno, apelant smatra da su redovni sudovi bili dužni da u njegovom slučaju direktno primijene član 94 Opšteg zakona o zadrugama koji propisuje da imovina koju zadruga trenutno koristi, donošenjem tog zakona, postaje imovina zadruge. Tu odredbu su redovni sudovi, po apelantovom mišljenju, bili dužni da primijene kao odredbu zakona Bosne i Hercegovine koji su, shodno članu 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta, direktno primjenqivi na teritoriji Brčko Distrikta. 26. Redovni sudovi i tuženi su apelantove navode ocijenili kao neosnovane, naglašavajući stav da je apelantov pravni prednik imao na spornim nekretninama samo pravo korišćewa koje je apelant naslijedio, te da u smislu člana 22 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nije mogao da stekne pravo svojine, a njegovo pravo da koristi sporne nekretnine je shodno Zakonu o upisu stvarnih prava na nekretninama u svojini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine prestalo da postoji. 27. U vezi sa apelantovim navodima Ustavni sud ukazuje na svoj stav shodno kom nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava. To će da bude slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 28. U postupku po apelantovoj tužbi utvrđeno je da je apelantov pravni prednik na spornim nekretninama imao pravo korišćewa, a da su sporne nekretnine bile društvena svojina. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima niti u apelaciji nije osporio tako utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra spornim što u konkretnom slučaju nije direktno primijenjen član 94 Opšteg zakona o zadrugama, tumačeći da je shodno toj odredbi ex lege stekao pravo svojine na spornim nekretninama. U vezi sa prethodnim navodom, Ustavni sud je utvrdio da su redovni sudovi u osporavanim presudama primijenili član 22 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao i član 2 Zakona o upisu stvarnih prava Broj 18 – Strana 245 na nekretninama u svojini Brčko Disrtikta Bosne i Hercegovine prema kom je, inter alia, po službenoj dužnosti izvršen upis prava svojine u korist tuženog na svim nekretninama koje su bile društvena svojina. Opšti zakon o zadrugama stupio je na snagu 8. avgusta 2003. godine, dakle kad je tuženi shodno citiranim zakonima o svojini i upisu stvarnih prava već stekao pravo svojine na spornoj nekretnini. Shodno članu 205 stav 3 Zakona o svojini i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu prije Opšteg zakona o zadrugama, i to 14. oktobra 2001. godine, propisano je da Brčko Distrikt postaje vlasnik izgrađenog i neizgrađenog građevinskog zemqišta, poqoprivrednog i šumskog zemqišta koje je bilo u društvenoj svojini, a kako je sporno zemqište upisano kao društvena svojina znači da je Brčko Distrikt BiH sa 14. oktobrom 2001. godine postao njegov vlasnik. Predmetne nekretnine su po sili zakona postale svojina Brčko Distrikta BiH prije nego što je donesen i stupio na snagu Opšti zakon o zadrugama, te stoga apelantov zahtjev nije mogao da se cijeni samo sa aspekta tog zakona, već i ostalih koji regulišu sticanje i upis prava svojine. 29. Osnovni sud je dao svoje tumačenje primjene člana 94 Opšteg zakona o zadrugama, navodeći da apelant tumači navedenu odredbu ekstenzivno i u konkretnom slučaju neprihvatqivo, jer po mišljenju tog suda navedena odredba treba da se tumači tako da se pod imovinom podrazumijevaju samo stvari koje su bile u svojini zadruga a ne i nepokretne stvari, odnosno zemqišta na kojima su zadruge imale samo pravo korišćewa i posjed. Na taj način Osnovni sud je učinio nespornim da se zakon Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje na teritoriji Brčko Distrikta BiH, u smislu člana 1 stav 4 Statuta Brčko Distrikta, a njegovo tumačenje konkretne odredbe zakona Ustavni sud ne smatra proizvoqnim. Ustavni sud podsjeća da je u relevantno sličnoj situaciji, donoseći odluke povodom apelacija istog apelanta, već zauzeo identično stanovište (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 1808/05 od 17. novembra 2006. godine, AP 2455/05 od 16. januara 2007. godine i AP 69/06 od 15. februara 2007. godine). 30. Ustavni sud je zakqučio da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. b) Pravo na imovinu 31. Imajući u vidu zakqučak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i suštinu apelantovih navoda o povredi njegovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju apelantovi navodi o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII. Zakqučak 32. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom da redovni sudovi nisu proizvoqno primijenili relevantne odredbe materijalnih zakona. Pored toga, redovni sudovi su dali obrazloženje u vezi sa primjenom člana 94 Opšteg zakona o zadrugama, kao zakona Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud zakqučio da nije bilo proizvoqno. Ustavni sud je naglasio da je nesporno da se zakoni Bosne i Hercegovine direktno primjenjuju u Brčko Distriktu BiH. 33. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 18 – Strana 246 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 34. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2617/06, rješavajući apelaciju Miroslava Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Mato Tadić, sudija na sjednici održanoj 10. janaura 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miroslava Kneževića. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine, - Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine. Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miroslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 14. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. decembra 2007. godine, Osnovni sud je dostavio odgovor 3. decembra 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 27. novembra 2007. godine. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 18. decembra 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je Presudom broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz člana 394. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na novčanu kaznu od 500 konvertibilnih maraka (KM). Apelant je osuđen zato što je "tačno neutvrđenog dana u augustu 2003. godine došao do kuće Mile Bijelić, koja se nalazi u Mišin-Hanu, općina Banja Luka, i tom prilikom je sa vrata poslovnog prostora iste kuće skinuo službeni pečat koji su prethodno stavila ovlaštena službena lica Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka radi osiguranja predmeta i prostorije i u njih ulazio", te je tako skinuo pečat koji je ovlašteno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta i prostorije, čime je počinio navedeno krivično djelo. 7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno za sud da su vrata poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) kuće u vlasništvu M.B. zapečatila službena lica Ministarstva za izbjeglice i raseljana lica Odsjek Banja Luka, jer ta činjenica proizlazi iz zapisnika o pečaćenju od 20. juna 2002. godine, te 17. februara 2004. godine, kada je poslovni prostor ponovo zapečaćen. Navedeno je da je, također, nesporno da su u spornom poslovnom prostoru, koji je ranije koristio apelant, ostala burad koja su njegovo vlasništvo i koja su tačno evidentirana prilikom prvog pečaćenja, a zatim nakon povrede pečata i 17. februara 2004. godine. U obrazloženju je, dalje, navedeno, kada se uporede dva zapisnika, da je evidentno da je prilikom drugog pečaćenja utvrđeno da nedostaje 17 plastičnih buradi od 50 litara i dva metalna bureta. U zaključku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti navedeno je: "mada optuženi negira da je skinuo službeni pečat sa vrata poslovnog prostora, te da, navodno, nije uzeo spornu burad, ipak, prema ocjeni ovog suda, a na osnovu analize dokaza optužbe, niko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti osim optuženog, jer je on očigledno za to imao interes. Tu činjenicu potvrđuje i činjenica da je optuženi nakon pečaćenja kod sebe imao ključ od poslovnog prostora, pa čak da ga je dao svjedoku Milošu Kutiću da uđe i uzme bure za šljive." Također je u zaključku navedeno da je potpuno jasno da je apelant bio svjestan da je postupao sa direktnim umišljajem, jer je znao da je sporni poslovni prostor zapečaćen, a ipak je skinuo pečat radi uzimanja svojih buradi. 8. Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu ukazao na propuste prvostepenog suda u pogledu analize i ocjene izvedenih dokaza, navodeći da je osuđen na osnovu pretpostavke da je imao ključ od poslovnog prostora sa kojeg je skinut službeni pečat. 9. Okružni sud, u vezi sa žalbenim navodima, zaključio je da je prvostepeni sud do činjeničnih i pravnih zaključaka došao nakon ocjene izvedenih dokaza kako zasebno, tako i dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, te u vezu sa navodima odbrane, zbog čega sud žalbene navode smatra neosnovanim. U obrazloženju presude drugostepenog suda ponovljeno je obrazloženje prvostepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Do navedene povrede, prema apelantovom mišljenju, došlo je zbog toga što su redovni sudovi u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zaključivali i zasnovali svoje presude na pretpostavkama, što po zakonu nije dopušteno. Niti jedan dokaz, prema apelantovom mišljenju, ne ukazuje na to da je on počinio Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH krivično djelo za koje je osuđen, nego je zaključak redovnih sudova o njegovoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci da "niko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti ga osim optuženog ŠapelantĆ, jer je on očigledno za to imao interes". b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredaba krivičnog postupka, ni povrede krivičnog zakona na apelantovu štetu, niti se na takve povrede ukazuje, nego se apelant bavi analizom i ocjenom izvedenih dokaza, što se ubraja u domen pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Osnovni sud je naveo da smatra da nema povrede člana 6. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije bili detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom, tako i u žalbenom postupku. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo je navelo da apelacija upućuje na pogrešan zaključak redovnih sudova o odlučnim činjenicama pri čemu se zaboravlja da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje navedeno u odlukama redovnih sudova. S tim u vezi, navedeno je da je "na sudu da ocijeni da li su i koliko izjave predloženih svjedoka u toku postupka relevantne za predmet", te da član 6. Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) u relevantom dijelu glasi: "Član 287. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana." 15. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 394. (1) Ko skine ili povrijedi službeni pečat ili znak koji je ovlašteno službeno lice stavilo radi osiguranja predmeta ili prostorije, ili ko bez skidanja ili povrede pečata ili znaka uđe u takvu prostoriju, ili otvori predmet na koji je bio stavljen službeni pečat ili znak." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Broj 18 – Strana 247 VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje "krivična" optužba protiv nekog lica pri čemu se pojam "krivične optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Evropski sud za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala krivična optužba, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kojem je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovh navoda o povredi prava na pravično suđenje. 22. Ustavni sud ukazuje na princip prema kojem se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 23. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na Broj 18 – Strana 248 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 24. Apelant je naveo da sud nije imao na raspolaganju niti jedan dokaz o tome da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen, nego da je njegova osuda zasnovana na pretpostavci da je on to jedini mogao učiniti. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo smatraju apelantove navode neosnovanim i naglašavaju da je riječ o navodima koje je već isticao u žalbi na prvostepenu presudu, a da to nisu navodi koji ukazuju na to da su povrijeđena njegova ustavna prava. 25. Ustavni sud se neće upuštati u analizu ocjene koje dokaze su redovni sudovi prihvatili u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno analizirati da li su sudovi dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je apelant optužen, a zatim i osuđen za krivično djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka. Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud bio dužan tokom postupka nesporno utvrditi da li je apelant preduzeo ijednu od radnji koje predstavljaju obilježje bića ovog krivičnog djela. Iz obrazloženja prvostepene presude ne može se zaključiti da je sud nesporno utvrdio ovu činjenicu, odnosno iz obrazloženja proizlazi da je zaključak o apelatovoj krivičnoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci koju je iznijelo Tužilaštvo da niko drugi nije imao interes, osim apelanta, da skine, odnosno povrijedi službeni pečat. U žalbi na prvostepenu presudu apelant je ukazao na nedostatke prvostepene presude, posebno apostrofirajući navod da presuda ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, nego se zasniva na pretpostavkama. 26. S obzirom na očigledni nedostatak u obrazloženju prvostepene presude, bilo je nužno da drugostepeni sud razmotri žalbene navode i da dâ adekvatno obrazloženje na navode. Međutim, drugostepeni sud je samo dao jedan općenit zaključak o tome da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio krivični zakon kada je u apelantovim radnjama našao elemente inkriminiranog djela. U najvećem dijelu obrazloženja presude je ponovljeno obrazloženje prvostepene presude. Dakle, i u drugostepenoj presudi je izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak, odnosno da su proveli adekvatnu ocjenu dokaza kako zasebno, tako i dovedeći ih u međusobnu vezu. Ni u prvostepenoj, ni u drugostepenoj presudi, dakle, nisu dati razumljivi i jasni razlozi koji su rukovodili redovne sudove da utvrde apelantovu krivičnu odgovornost, odnosno obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđenja. 27. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 28. Povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđenja. 29. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. 30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca u predmetu broj AP 2617/06, rješavajući apelaciju Miroslava Kneževića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Mato Tadić, sudac na sjednici održanoj 10. siječnja 2008. godine je donio ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miroslava Kneževića. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. lipnja 2006. godine, - Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj K-472/04 od 23. siječnja 2006. godine. Predmet se vraća Osnovnom sudu u Banjaluci, koji je dužan da po žurnom postupku donese novu odluku, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama u svrhu izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Miroslav Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 6. rujna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. lipnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-472/04 od 23. siječnja 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužiteljstva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužiteljstvo) zatraženo je 14. studenog 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. prosinca 2007. godine, Osnovni sud je dostavio odgovor 3. prosinca 2007. godine, a Okružno tužiteljstvo 27. studenog 2007. godine. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužiteljstva dostavljeni su apelantu 18. prosinca 2007. godine. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način: 6. Osnovni sud je Presudom broj K-472/04 od 23. siječnja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. lipnja 2006. godine, apelanta proglasio krivim za kazneno djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka iz članka 394. stavak 1. Kaznenog zakona Republike Srpske i osudio ga na novčanu kaznu od 500 konvertibilnih maraka (KM). Apelant je osuđen zato što je "točno neutvrđenog dana u kolovozu 2003. godine došao do kuće Mile Bijelić, koja se nalazi u Mišin Hanu, općina Banjaluka, i tom prilikom je sa vrata poslovnog prostora iste kuće skinuo službeni pečat koji su prethodno stavile ovlaštene službene osobe Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Odsjek Banjaluka radi osiguranja predmeta i prostorije i u njih ulazio", te je tako skinuo pečat koji je ovlaštena službena osoba stavila radi osiguranja predmeta i prostorije, čime je počinio navedeno kazneno djelo. 7. U obrazloženju prvostupanjske presude je navedeno da je nepobitno za sud da su vrata poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: upitni poslovni prostor) kuće u vlasništvu M.B. zapečatile službene osobe Ministarstva za izbjeglice i raseljane osobe Odsjek Banjaluka, jer ta činjenica proizlazi iz zapisnika o pečaćenju od 20. lipnja 2002. godine, te 17. veljače 2004. godine, kada je poslovni prostor ponovno zapečaćen. Navedeno je da je, također, nepobitno da su u upitnom poslovnom prostoru, koji je ranije koristio apelant, ostala burad koja su njegovo vlasništvo i koja su točno evidentirana prigodom prvog pečaćenja, a potom nakon povrede pečata i 17. veljače 2004. godine. U obrazloženju je, dalje, navedeno, kada se usporede dva zapisnika, da je evidentno kako je prigodom drugog pečaćenja utvrđeno da nedostaje 17 plastičnih buradi od 50 litara i dva metalna bureta. U zaključku o apelantovoj kaznenoj odgovornosti je navedeno: "mada optuženi negira da je skinuo službeni pečat sa vrata poslovnog prostora, te da, navodno, nije uzeo prijepornu burad, ipak, prema ocjeni ovog suda, a na temelju analize dokaza optužbe, nitko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti osim optuženog, jer je on očigledno za to imao interes. Tu činjenicu potvrđuje i činjenica da je optuženi nakon pečaćenja kod sebe imao ključ od poslovnog prostora, pa čak da ga je dao svjedoku Milošu Kutiću da uđe i uzme bure za šljive." Također je u zaključku navedeno da je potpuno jasno da je apelant bio svjestan da je postupao sa izravnim predumišljajem, jer je znao da je upitni poslovni prostor zapečaćen, a ipak je skinuo pečat radi uzimanja svojih buradi. 8. Apelant je u prizivu na prvostupanjsku presudu ukazao na propuste prvostupanjskoga suda glede analize i ocjene izvedenih dokaza, navodeći da je osuđen na temelju pretpostavke da je imao ključ od poslovnog prostora sa kojeg je skinut službeni pečat. 9. Okružni sud, u svezi sa prizivnim navodima, zaključio je da je prvostupanjski sud do činjeničnih i pravnih zaključaka došao nakon ocjene izvedenih dokaza kako posebno, tako i dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, te u vezu sa navodima obrane, zbog čega sud prizivne navode smatra neutemeljenim. U obrazloženju presude drugostupanjskog suda ponovljeno je obrazloženje prvostupanjske presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Do navedene povrede, prema apelantovom mišljenju, došlo je zbog toga što su redoviti sudovi u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zaključivali i utemeljili svoje presude na pretpostavkama, što po zakonu nije dopušteno. Niti jedan dokaz, prema apelantovom mišljenju, ne ukazuje na to da je on počinio kazneno djelo za koje je osuđen, nego je zaključak redovitih sudova o njegovoj odgovornosti utemeljen na pretpostavci da Broj 18 – Strana 249 "nitko drugi nije mogao povrijediti pečat, tj. skinuti ga osim optuženog ŠapelantĆ, jer je on očigledno za to imao interes". b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredaba kaznenog postupka, ni povrede kaznenog zakona na apelantovu štetu, niti se na takve povrede ukazuje, nego se apelant bavi analizom i ocjenom izvedenih dokaza, što se ubraja u domenu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. 12. Osnovni sud je naveo da smatra kako nema povrede članka 6. Europske konvencije, te kako su navodi iz apelacije bili detaljno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom, tako i u prizivnom postupku. Predložili su da se apelacija odbije kao neutemeljena. 13. Okružno tužiteljstvo je navelo da apelacija upućuje na pogrešan zaključak redovitih sudova o odlučnim činjenicama pri čemu se zaboravlja da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje navedeno u odlukama redovitih sudova. S tim u svezi, navedeno je da je "na sudu da ocijeni jesu li i koliko izjave predloženih svjedoka u tijeku postupka relevantne za predmet", te da članak 6. Europske konvencije ne propisuje pravila o prihvatljivosti dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena. V. Relevantni propisi 14. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) u relevantom dijelu glasi: "Članak 287. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana." 15. Kazneni zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Članak 394. (1) Tko skine ili povrijedi službeni pečat ili znak koji je ovlaštena službena osoba stavila radi osiguranja predmeta ili prostorije, ili tko bez skidanja ili povrede pečata ili znaka uđe u takvu prostoriju, ili otvori predmet na koji je bio stavljen službeni pečat ili znak." VI. Dopustivost 16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. lipnja 2006. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijanu presudu apelant je primio 24. srpnja 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. rujna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. Broj 18 – Strana 250 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII. Meritum 20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje: Š...Ć (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prigodom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv je na postupke u kojima se utvrđuje "kaznena" optužba protiv neke osobe pri čemu se pojam "kaznene optužbe" definira pomoću kriterija koje je ustanovio Europski sud za ljudska prava (vidi, Europski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. lipnja 1976. godine). U konkretnom slučaju je nepobitno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala kaznena optužba, jer su pobijane presude donesene u kaznenom postupku u kojem je apelant osuđen za kazneno djelo. Dakle, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv. Stoga će Ustavni sud ispitati utemeljenost apelantovh navoda o povredi prava na pravično suđenje. 22. Ustavni sud ukazuje na načelo prema kojem se pravičnost postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Europski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 23. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Svrha obveze da odluka bude obrazložena jeste i pokazati da je stranama u postupku omogućeno da budu na jednakopravan i pravičan način Srijeda, 9.4.2008. saslušane u postupku pred sudom (vidi, Europski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. siječnja 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali na prvostupanjsku odluku, te da drugostupanjski sud razmotri i ispita prvostupanjsku odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (idem). 24. Apelant je naveo da sud nije imao na raspolaganju niti jedan dokaz o tomu da je on počinio kazneno djelo za koje je osuđen, nego da je njegova osuda utemeljena na pretpostavci da je on to jedini mogao učiniti. Osnovni sud i Okružno tužiteljstvo smatraju apelantove navode neutemeljenim i naglašavaju da je riječ o navodima koje je već isticao u prizivu na prvostupanjsku presudu, a da to nisu navodi koji ukazuju na to da su povrijeđena njegova ustavna prava. 25. Ustavni sud se neće upustiti u analizu ocjene koje dokaze su redoviti sudovi prihvatili u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno analizirati jesu li sudovi dali jasne i razumljive razloge na kojima su utemeljili svoju odluku. S tim u svezi, Ustavni sud je utvrdio da je apelant optužen, a potom i osuđen za kazneno djelo skidanja ili povrede službenog pečata ili znaka. Ustavni sud podsjeća da je prvostupanjski sud bio dužan tijekom postupka nepobitno utvrditi je li apelant poduzeo ijednu od radnji koje predstavljaju obilježje bića ovog kaznenog djela. Iz obrazloženja prvostupanjske presude ne može se zaključiti da je sud nepobitno utvrdio ovu činjenicu, odnosno iz obrazloženja proizlazi da je zaključak o apelatovoj kaznenoj odgovornosti utemeljen na pretpostavci koju je iznijelo Tužiteljstvo kako nitko drugi nije imao interes, osim apelanta, skinuti, odnosno povrijediti službeni pečat. U prizivu na prvostupanjsku presudu apelant je ukazao na nedostatke prvostupanjske presude, posebno apostrofirajući navod da presuda ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, nego se temelji na pretpostavkama. 26. Obzirom na očigledni nedostatak u obrazloženju prvostupanjske presude, bilo je nužno da drugostupanjski sud razmotri prizivne navode i da dâ adekvatno obrazloženje na navode. Međutim, drugostupanjski sud je samo dao jedan općenit zaključak o tomu da je prvostupanjski sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio kazneni zakon kada je u apelantovim radnjama našao elemente inkriminiranog djela. U najvećem dijelu obrazloženja presude je ponovljeno obrazloženje prvostupanjske presude. Dakle, i u drugostupanjskoj presudi je izostalo obrazloženje iz kojeg bi se moglo zaključiti da su redoviti sudovi proveli temeljit dokazni postupak, odnosno da su proveli adekvatnu ocjenu dokaza kako posebno, tako i dovedeći ih u međusobnu vezu. Ni u prvostupanjskoj, ni u drugostupanjskoj presudi, dakle, nisu dani razumljivi i jasni razlozi koji su rukovodili redovite sudove da utvrde apelantovu kaznenu odgovornost, odnosno obrazloženja pobijanih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni načelu pravičnog suđenja. 27. Sukladno navedenom, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII. Zaključak 28. Povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije postoji kada obrazloženja pobijanih presuda ne zadovoljavaju kriterije "obrazložene presude" koji su inherentni načelu pravičnog suđenja. 29. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 30. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2617/06, rješavajući apelaciju Miroslava Kneževića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Mato Tadić, sudija na sjednici održanoj 10. janaura 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Usvaja se apelacija Miroslava Kneževića. Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se: - Presuda Okružnog suda u Bawoj Luci broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine, - Presuda Osnovnog suda u Bawoj Luci broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine. Predmet se vraća Osnovnom sudu u Bawoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda. Nalaže se Osnovnom sudu da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršewa ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Miroslav Knežević (u daqnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kog zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva u Bawoj Luci (u daqnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 14. novembra 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju. 3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. decembra 2007. godine, Osnovni sud je dostavio odgovor 3. decembra 2007. godine, a Okružno tužilaštvo 27. novembra 2007. godine. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 251 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 18. decembra 2007. godine. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način: 6. Osnovni sud je Presudom broj K-472/04 od 23. januara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo skidawa ili povrede zvaničnog štambilja ili znaka iz člana 394 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske i osudio ga na novčanu kaznu od 500 konvertibilnih maraka (KM). Apelant je osuđen zato što je "tačno neutvrđenog dana u avgustu 2003. godine došao do kuće Mile Bijelić, koja se nalazi u Mišin Hanu, opština Bawa Luka, i tom prilikom je sa vrata poslovnog prostora iste kuće skinuo zvanični štambiq koji su prethodno stavila ovlašćena zvanična lica Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Bawa Luka radi obezbjeđewa predmeta i prostorije i u wih ulazio", te je tako skinuo štambiq koji je ovlašćeno zvanično lice stavilo radi obezbjeđewa predmeta i prostorije, čime je počinio navedeno krivično djelo. 7. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nesporno za sud da su vrata poslovnog prostora (u daqnjem tekstu: sporni poslovni prostor) kuće u svojini M.B. zapečatila zvanična lica Ministarstva za izbjeglice i raseljana lica Odsjek Bawa Luka, jer ta činjenica proizilazi iz zapisnika o pečaćenju od 20. juna 2002. godine, te 17. februara 2004. godine, kada je poslovni prostor ponovo zapečaćen. Navedeno je da je, takođe, nesporno da su u spornom poslovnom prostoru, koji je ranije koristio apelant, ostala burad koja su njegova svojina i koja su tačno evidentirana prilikom prvog pečaćewa, a zatim nakon povrede štambilja i 17. februara 2004. godine. U obrazloženju je, dalje, navedeno, kada se uporede dva zapisnika, da je evidentno da je prilikom drugog pečaćewa utvrđeno da nedostaje 17 plastičnih buradi od 50 litara i dva metalna bureta. U zakqučku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti navedeno je: "mada optuženi negira da je skinuo zvanični štambiq sa vrata poslovnog prostora, te da, navodno, nije uzeo spornu burad, ipak, prema ocjeni ovog suda, a na osnovu analize dokaza optužbe, niko drugi nije mogao da povrijedi štambiq, tj. skine osim optuženog, jer je on očigledno za to imao interes. Tu činjenicu potvrđuje i činjenica da je optuženi nakon pečaćewa kod sebe imao kquč od poslovnog prostora, pa čak da ga je dao svjedoku Milošu Kutiću da uđe i uzme bure za šqive." Takođe je u zakqučku navedeno da je potpuno jasno da je apelant bio svjestan da je postupao sa direktnim umišljajem, jer je znao da je sporni poslovni prostor zapečaćen, a ipak je skinuo štambiq radi uzimawa svojih buradi. 8. Apelant je u žalbi na prvostepenu presudu ukazao na propuste prvostepenog suda u pogledu analize i ocjene izvedenih dokaza, navodeći da je osuđen na osnovu pretpostavke da je imao kquč od poslovnog prostora sa kog je skinut zvanični štambiq. 9. Okružni sud, u vezi sa žalbenim navodima, zakqučio je da je prvostepeni sud do činjeničnih i pravnih zakqučaka došao nakon ocjene izvedenih dokaza kako zasebno, tako i dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, te u vezu sa navodima odbrane, zbog čega sud žalbene navode smatra neosnovanim. U obrazloženju presude drugostepenog suda ponovljeno je obrazloženje prvostepene presude. IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije 10. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i Broj 18 – Strana 252 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu qudskih prava i osnovnih sloboda (u daqnjem tekstu: Evropska konvencija). Do navedene povrede, prema apelantovom mišljenju, došlo je zbog toga što su redovni sudovi u činjeničnom i pravnom smislu paušalno zakqučivali i zasnovali svoje presude na pretpostavkama, što po zakonu nije dozvoljeno. Niti jedan dokaz, prema apelantovom mišljenju, ne ukazuje na to da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen, nego je zakqučak redovnih sudova o njegovoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci da "niko drugi nije mogao da povrijedi štambiq, tj. skine ga osim optuženog ŠapelantĆ, jer je on očigledno za to imao interes". b) Odgovor na apelaciju 11. Okružni sud je naveo da nisu učinjene povrede odredbi krivičnog postupka, ni povrede krivičnog zakona na apelantovu štetu, niti se na takve povrede ukazuje, nego se apelant bavi analizom i ocjenom izvedenih dokaza, što se ubraja u domen pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stawa. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. 12. Osnovni sud je naveo da smatra da nema povrede člana 6 Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije bili detaqno razmotreni i analizirani kako u postupku pred Osnovnim sudom, tako i u žalbenom postupku. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana. 13. Okružno tužilaštvo je navelo da apelacija upućuje na pogrešan zakqučak redovnih sudova o odlučnim činjenicama pri čemu se zaboravlja da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje navedeno u odlukama redovnih sudova. S tim u vezi, navedeno je da je "na sudu da ocijeni da li su i koliko izjave predloženih svjedoka u toku postupka relevantne za predmet", te da član 6 Evropske konvencije ne propisuje pravila o prihvatqivosti dokaza. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V. Relevantni propisi 14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 50/03) u relevantom dijelu glasi: "Član 287 (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zakqučak da li je neka činjenica dokazana." 15. Krivični zakon Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 49/03 i 108/04) u relevantnom dijelu glasi: "Član 394 (1) Ko skine ili povrijedi zvanični štambiq ili znak koji je ovlašćeno zvanično lice stavilo radi obezbjeđewa predmeta ili prostorije, ili ko bez skidawa ili povrede štambilja ili znaka uđe u takvu prostoriju, ili otvori predmet na koji je bio stavljen zvanični štambiq ili znak." VI. Dopustivost 16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. 17. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se wome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio. 18. U konkretnom slučaju predmet osporavawa apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-KŽ-06-000 145 od 15. juna 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. jula 2006. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano Srijeda, 9.4.2008. članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva. 19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 20. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što ukqučuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivawa građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć " 21. Član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenqiv je na postupke u kojima se utvrđuje "krivična" optužba protiv nekog lica pri čemu se pojam "krivične optužbe" definiše pomoću kriterijuma koje je ustanovio Evropski sud za qudska prava (vidi, Evropski sud za qudska prava, Engel i dr. protiv Holandije, presuda od 8. juna 1976. godine). U konkretnom slučaju je nesporno da se u postupku protiv apelanta utvrđivala krivična optužba, jer su osporene presude donesene u krivičnom postupku u kom je apelant osuđen za krivično djelo. Dakle, član 6 stav 1 Evropske konvencije je primjenqiv. Stoga će Ustavni sud ispitati osnovanost apelantovh navoda o povredi prava na pravično suđenje. 22. Ustavni sud ukazuje na princip shodno kom se pravičnost postupka ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03, i Evropski sud za qudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud ukazuje da, uopšteno, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03). 23. Shodno ustaljenoj praksi Evropskog suda za qudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detaqi i daju odgovori na sva postavljena pitawa i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i broj AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za qudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumqive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za qudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za qudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javno nadziranje nad "administrovanjem pravde" i radom pravosuđa (idem). 24. Apelant je naveo da sud nije imao na raspolaganju niti jedan dokaz o tome da je on počinio krivično djelo za koje je osuđen, nego da je njegova osuda zasnovana na pretpostavci da je on to jedini mogao da učini. Osnovni sud i Okružno tužilaštvo smatraju apelantove navode neosnovanim i naglašavaju da je riječ o navodima koje je već isticao u žalbi na prvostepenu presudu, a da to nisu navodi koji ukazuju na to da su povrijeđena njegova ustavna prava. 25. Ustavni sud se neće upuštati u analizu ocjene koje dokaze su redovni sudovi prihvatili u konkretnom slučaju. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno analizirati da li su sudovi dali jasne i razumqive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku. S tim u vezi, Ustavni sud je utvrdio da je apelant optužen, a zatim i osuđen za krivično djelo skidawa ili povrede zvaničnog štambilja ili znaka. Ustavni sud podsjeća da je prvostepeni sud bio dužan tokom postupka nesporno da utvrdi da li je apelant preduzeo ijednu od radwi koje predstavljaju obilježje bića ovog krivičnog djela. Iz obrazložewa prvostepene presude ne može da se zakquči da je sud nesporno utvrdio ovu činjenicu, odnosno iz obrazložewa proizilazi da je zakqučak o apelatovoj krivičnoj odgovornosti zasnovan na pretpostavci koju je iznijelo Tužilaštvo da niko drugi nije imao interes, osim apelanta, da skine, odnosno povrijedi zvanični štambiq. U žalbi na prvostepenu presudu apelant je ukazao na nedostatke prvostepene presude, posebno apostrofirajući navod da presuda ne sadrži ocjenu izvedenih dokaza, nego se zasniva na pretpostavkama. 26. S obzirom na očigledni nedostatak u obrazloženju prvostepene presude, bilo je nužno da drugostepeni sud razmotri žalbene navode i da dâ adekvatno obrazloženje na navode. Međutim, drugostepeni sud je samo dao jedan uopšten zakqučak o tome da je prvostepeni sud potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio krivični zakon kada je u apelantovim radwama našao elemente inkriminisanog djela. U najvećem dijelu obrazložewa presude je ponovljeno obrazloženje prvostepene presude. Dakle, i u drugostepenoj presudi je izostalo obrazloženje iz kog bi moglo da se zakquči da su redovni sudovi sproveli temeqit dokazni postupak, odnosno da su sproveli adekvatnu ocjenu dokaza kako zasebno, tako i dovedeći ih u međusobnu vezu. Ni u prvostepenoj, ni u drugostepenoj presudi, dakle, nisu dati razumqivi i jasni razlozi koji su rukovodili redovne sudove da utvrde apelantovu krivičnu odgovornost, odnosno obrazložewa osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterijume "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđewa. 27. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zakqučio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Broj 18 – Strana 253 VIII. Zakqučak 28. Povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije postoji kada obrazložewa osporenih presuda ne zadovoljavaju kriterijume "obrazložene presude" koji su inherentni principu pravičnog suđewa. 29. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 30. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 1/08, rješavajući zahtjev dr. Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja zahtjev dr. Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u dijelu u kojem glasi: "Ako se budžet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se budžet propisno ne usvoji" nije u skladu sa članom VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se član 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je proglašen neustavnim, u skladu sa članom 63. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odredba člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je proglašena neustavnom prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 63. stav 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Podnosiočev zahtjev koji se odnosi na član 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem glasi: "Budžet se mora usvojiti najkasnije do 31. marta svake godine" odbija se kao neosnovan. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dr. Milorad Živković (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 15. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za Broj 18 – Strana 254 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ocjenu ustavnosti odredbe člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04, u daljnjem tekstu: Zakon o finansiranju institucija BiH) sa odredbom člana VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, u skladu sa članom 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, postupa hitno. Također, podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, ukoliko nije u mogućnosti odluku o zahtjevu donijeti po hitnom postupku, donese privremenu mjeru kojom bi suspendirao odredbu člana 6. stav 11. Zakona o finansiranju institucija BiH. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) zatraženo je 16. januara 2008. godine da dostave odgovore na zahtjev. 3. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH dostavio je 24. januara 2008. godine mišljenje u vezi s dostavljenim zahtjevom. 4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnosiocu zahtjeva. 5. Ustavni sud je, na podnosiočev zahtjev i u skladu sa članom 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, odlučio da o podnesenom zahtjevu, s obzirom na prirodu predmeta, odlučuje po hitnom postupku. Također, Ustavni sud je, u skladu sa članom 93. stav 1. alineja 2. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o izuzeću sutkinje Seade Palavrić, zato što je učestvovala u donošenju zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podonosilac zahtjeva navodi da je član 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH suprotan odredbi člana VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zato što se osporenom odredbom propisuje da, ukoliko se budžet Bosne i Hercegovine ne usvoji najkasnije do 31. marta, "nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koje svrhe osim isplate neisplaćenog duga sve dok se budžet propisno ne usvoji". Podnosilac navodi da je "već na prvi pogled i laiku jasno" da su restriktivne mjere blokade rashoda, zbog neusvajanja budžeta Bosne i Hercegovine u određenom roku, suprotne članu VIII Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da Ustav Bosne i Hercegovine, također, predviđa restriktivne mjere koje definira u članu VIII/2. tako što propisuje privremeno primjenjivanje budžeta iz prethodne godine, te da se "ustavotvorac vjerovatno rukovodio činjenicom da bi primjenjivanje budžeta iz prethodne godine, kao uskog okvira, trebalo dovoljno stimulativno da djeluje na sve institucije koje učestvuju u procesu usvajanja Zakona o budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine da maksimalno nastoje da osiguraju da se poštuju rokovi za njegovo usvajanje". 7. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da primjena osporene odredbe člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH, u slučaju da se budžet Bosne i Hercegovine ne usvoji u zakonom propisanom roku, "može dovesti do prestanka funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine, haosa i mnogih drugih štetnih posljedica koje je teško i zamisliti". Također, podnosilac zahtjeva ističe da "usvajanje budžeta treba stimulirati, jednako kao što treba i restriktivnim mjerama vršiti presiju na sve koji su uključeni u proces njegovog usvajanja, ali ne tako da budžet bude izvan Ustava BiH i važniji od same Bosne i Hercegovine i da je činjenica neusvajanja budžeta može ozbiljno ugroziti. Kakve bi posljedice nastupile kada bi se institucijama BiH isključili struja i grijanje, kada bi ostale bez telefonskih veza i umrežavanja na Internet, a zaposleni u SIPI, OSI, DGS-u, Ustavnom sudu i svim drugim institucijama bez plaća. Neke institucije bi ostale i bez smještaja, jer se ne bi mogao platiti". 8. Na osnovu navedenog, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud proglasi neustavnom odredbu člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH i da "naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana provede Srijeda, 9.4.2008. odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine tako što će usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u kome se briše osporena odredba". b) Odgovor na zahtjev 9. U dostavljenom mišljenju Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je naveo da je podnosiočev zahtjev razmatran na sjednici Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), održanoj 24. januara 2008. godine. Nakon održane rasprave Komisija je utvrdila da je Zakon o finansiranju institucija BiH Dom naroda usvojio 23. novembra, a Predstavnički dom 2. decembra 2004. godine. U mišljenju se dalje navodi da je Komisija "većinom glasova, i to: sa tri glasa 'za', jednim glasom 'protiv' i dva 'uzdržana' glasa podržala navedeni zahtjev. U trenutku glasanja sjednici nisu prisustvovala tri člana Komisije". Dalje se navodi da je predsjedavajući Komisije Šefik Džaferović izuzeo mišljenje smatrajući da zahtjev ne treba podržati, kao i da je član Komisije Halid Genjac naknadno pristupio, te da je tražio da se "i njegovo mišljenje izuzme jer smatra da Ustavnopravna komisija slične zahtjeve ne treba ni podržati, ni ne podržati, nego samo navesti činjenice u pogledu usvojenog zakona". IV. Relevantni propisi 10. U Zakonu o finansiranju institucija BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) relevantne odredbe glase: "Član 10. Š...Ć (3) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine razmatra Prijedlog budžeta koji podnosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i, u skladu s vlastitim Poslovnikom, usvaja Zakon o budžetu do 31. decembra tekuće godine u skladu sa odobrenim budžetom za tu godinu. Član 11. (1) Ako Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji Zakon o budžetu prije početka fiskalne godine, finansiranje će biti privremeno sve do stupanja na snagu tog zakona. (2) Privremeno finansiranje, s ciljem obavljanja aktivnosti zakonski utvrđenih budžetskih korisnika i izvršavanja međunarodnih finansijskih obaveza Bosne i Hercegovine, vrši se srazmjerno sredstvima utrošenim prema tromjesečnom prosjeku za prethodnu fiskalnu godinu. Š...Ć (6) Budžet se mora usvojiti najkasnije do 31. marta svake godine. Ako se budžet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se budžet propisno ne usvoji." V. Dopustivost 11. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti osporene odredbe Zakona o finansiranju institucija BiH koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan prema članu VI/3.a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine. 12. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 13. Podnosilac zahtjeva navodi da osporena odredba člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH nije saglasna odredbi člana VIII Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Član VIII Finansije Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1. Parlamentarna skupština će svake godine, na prijedlog Predsjedništva, usvojiti budžet kojim se finansiraju troškovi potrebni za izvršavanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. 2. Ukoliko se takav budžet ne usvoji pravovremeno, budžet za prethodnu godinu će biti korišten na privremenoj osnovi. 3. Federacija će osigurati dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda koji su potrebni za budžet, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština." 15. Ustav u savremenom značenju predstavlja najviši i temeljni pravni akt u državi, kojim se uspostavlja politički i pravni poredak, pa s njim moraju biti usaglašeni svi akti i postupanja javne vlasti i građana. Ustav i na osnovu njega doneseni zakoni moraju omogućiti uspostavljanje djelotvorne javne vlasti, u interesu društvene zajednice, ali istovremeno moraju tu javnu vlast ograničiti kako bi se spriječile zloupotrebe. To znači da je potrebno uspostaviti ravnotežu između protivrječnih zahtjeva za ograničenu ali djelotvornu vlast. Svako državno tijelo ograničeno je u svom djelovanju pravom: zakonodavno tijelo mora se pridržavati ustava, a izvršna i sudska vlast ustava i zakona. Ustavne norme tumače se i prilagođavaju životnim potrebama na svakoj ravni implementacije, a najprije u toku razrade u zakonodavstvu, uz puno poštivanje principa ustavnosti. Princip ustavnosti ne znači samo zahtjev da zakone donosi nadležno zakonodavno tijelo prema propisanoj proceduri već znači i zahtjev da zakoni i drugi propisi moraju i sadržajno biti u skladu s odredbama ustava. Samo akt koji ispunjava ove zahtjeve zadovoljava princip ustavnosti i u formalnom i u materijalnom smislu. Materijalna neustavnost, između ostalog, odnosi se i na sadržajnu neusklađenost odredaba zakona sa odredbama ustava, bilo da se radi o neposrednoj suprotnosti (contra constitutionem) ili o uređivanju odnosa suprotno smislu ustavnih odredaba (praeter constitutionem). 16. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne osporava formalnu ustavnost Zakona o finansiranju institucija BiH, već isključivo ističe neustavnost osporene odredbe ovog Zakona u materijalnom smislu, navodeći da je osporena odredba navedenog zakona "očigledno neustavna". U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da je osporena odredba neustavna, budući da je zakonodavac propisao rok do kojeg se mora usvojiti budžet za tekuću fiskalnu godinu, a nakon proteka tog roka bit će onemogućeno realiziranje bilo kakvih rashoda "osim isplate neizmirenog duga, dok se budžet propisno ne usvoji". Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o neposrednoj ili, kako to podnosilac zahtjeva kaže, "očiglednoj" neustavnosti, jer se Zakonom o finansiranju institucija BiH dalje razrađuje ustavna odredba o privremenom finansiranju u slučaju da budžet ne bude usvojen pravovremeno. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je osporena zakonska odredba suprotna smislu ustavne odredbe iz člana VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud zapaža, prije svega, da je Ustavom Bosne i Hercegovine data jasna nadležnost Parlamentarnoj skupštini da usvoji budžet za finansiranje troškova potrebnih za izvršavanje nadležnosti institucija BiH i njenih međunarodnih obaveza. Također, Ustav je predvidio i rješenje za slučaj da državni budžet ne bude usvojen pravovremeno, propisujući da će se tada, na privremenoj osnovi, koristiti budžet za prethodnu godinu. Ustavni sud smatra da je ratio ovakvog ustavnog rješenja bio, svakako, omogućavanje normalnog i nesmetanog funkcioniranja države, odnosno državnih institucija, i u slučaju da zbog nekog razloga budžet ne bude usvojen pravovremeno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da odredba člana VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine ima karakter ustavnog principa, jer se njome ne određuju pobliže pojmovi "pravovremeno" i "na privremenoj osnovi". To je, svakako, stoga što je ostavljeno državnom zakonodavcu da, u skladu sa svojim ustavnim nadležnostima i obavezama, odgovarajućim zakonom detaljnije regulira ova pitanja, pridržavajući se ustavne odredbe. Broj 18 – Strana 255 18. Postupajući u skladu sa svojim nadležnostima, Parlamentarna skupština BiH je u članu 10. Zakona o finansiranju institucija BiH propisala da će razmatrati prijedlog budžeta koji će predložiti Predsjedništvo BiH i usvojiti Zakon o budžetu do 31. decembra tekuće fiskalne godine. Ustavni sud smatra da je na ovaj način zakonom razrađen ustavni pojam "pravovremenosti". Kad je riječ o ustavnom pojmu "na privremenoj osnovi", zakonodavac je to ustavno rješenje dalje razradio propisujući da će, ukoliko Zakon o budžetu ne bude usvojen prije početka nove fiskalne godine, finansiranje biti privremeno sve do stupanja na snagu tog zakona, odnosno najduže do 31. marta, do kada se mora donijeti Zakon o budžetu. Da bi osigurao poštivanje ove odredbe, zakonodavac je propisao da istekom tog roka neće biti moguća realizacija rashoda u bilo koju svrhu osim za isplate neizmirenih dugova, kao vrstu restriktivne mjere. 19. Odgovarajući na pitanje da li je ovakva zakonska odredba suprotna smislu člana VIII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Ustav Bosne i Hercegovine uspostavlja osnovne ustavne principe i ciljeve za funkcioniranje Bosne i Hercegovine, između ostalog, i putem izvršavanja nadležnosti i obaveza institucija države. Iz toga slijedi pozitivna ustavna obaveza Bosne i Hercegovine i njenih nadležnih organa da se stvori neophodan pravni okvir u kojem će biti specificirane ustavne obaveze. Jedna od tih obaveza, bez koje bi bilo praktično nemoguće djelotvorno izvršavanje nadležnosti države, odnosno njenih institucija, jeste usvajanje budžeta za svaku fiskalnu godinu. U tom smislu, kako je već rečeno, Ustav BiH uspostavlja samo osnovne ustavne principe koje je dužan razraditi zakonodavac. 20. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da zakonodavac nije postupio suprotno Ustavu BiH kada je opću ustavnu odredbu o privremenom finansiranju državnih institucija u slučaju da budžet ne bude usvojen pravovremeno, zakonom konkretizirao tako što je odredio rok do kada takva privremena situacija može trajati. Naime, kako je već navedeno, ratio odredbe člana VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine jeste omogućavanje nesmetanog funkcioniranja države i njenih institucija pri čemu je privremeno finansiranje moguće samo u određenom periodu u kojem postoji obaveza nadležnih institucija da intenzivnije i efikasnije rade na usvajanju budžeta. Međutim, Ustavni sud smatra da svrha i smisao ovakve odredbe ni u kom slučaju nije da privremeno stanje traje neograničeno dugo. Takvim tumačenjem dovelo bi se u pitanje djelotvorno funkcioniranje države i njenih institucija a, kako je već rečeno, Ustav i na osnovu njega doneseni zakoni moraju omogućiti uspostavljanje i funkcioniranje djelotvorne javne vlasti. 21. Zato, Ustavni sud smatra da zakonodavac može vremenski ograničiti rok u kojem se može vršiti privremeno finansiranje i u kojem se budžet mora usvojiti, što kao cilj ima djelotvorno izvršavanje nadležnosti institucija BiH. Stoga, osporena odredba člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Budžet se mora usvojiti najkasnije do 31. marta svake godine" nije suprotna članu VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 22. S druge strane, Ustavni sud zapaža da osporenom odredbom člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH zakonodavac propisuje i neku vrstu sankcije u slučaju da budžet ne bude usvojen ni u naknadno ostavljenom roku. Podnosilac zahtjeva u tom smislu ukazuje na konkretne probleme i posljedice koje bi mogle nastupiti ukoliko budžet ne bude usvojen do 31. marta 2008. godine. Međutim, pri ocjenjivanju ustavnosti nekog zakona ili neke odredbe određenog zakona zadatak Ustavnog suda je da takvu ocjenu izvrši in abstracto bez obzira na bilo kakav konkretni slučaj. Stoga će Ustavni sud općenito razmotriti pitanje ustavnosti osporenog zakonskog rješenja. 23. Imajući u vidu ono što je već rečeno, Ustavni sud smatra da zakonodavac, svakako, ima ovlaštenje i nadležnost da predvidi i propiše način postupanja u slučaju da budžet ne bude usvojen ni nakon isteka roka koji je propisan za privremeno Broj 18 – Strana 256 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH finansiranje. Međutim, mjere koje zakonodavac propiše u takvom slučaju ne mogu biti takve da potpuno onemoguće rad države, odnosno njenih institucija, jer je to suprotno ciljevima, smislu i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Mogućnost privremenog finansiranja, koja je propisana u članu VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, predviđena je upravo s ciljem djelotvornog funkcioniranja države i njenih institucija, a ne njihove potpune blokade. Stoga se ova odredba nikako ne može tumačiti kao da daje zakonodavcu ovlaštenje da zakonom onemogući svako djelovanje državnih institucija bez obzira o kojem je pitanju riječ. Naprotiv, smisao ovakve ustavne odredbe je da ostavi širok prostor zakonodavcu da pronađe najbolja rješenja kako bi se osiguralo djelotvorno funkcioniranje države. Ustavni sud se neće baviti pitanjem koje će mjere zakonodavac izabrati kao najefikasnije, jer je to isključiva nadležnost zakonodavca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je zakonodavac dužan hitno preduzeti odgovarajuće legislativne mjere kako bi pitanje usvajanja budžeta i privremenog finansiranja riješio u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u ovoj odluci, i na način koji neće voditi eventualnom onemogućavanju funkcioniranja institucija države Bosne i Hercegovine. 24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da odredba člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem glasi: "Ako se budžet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se budžet propisno ne usvoji" nije saglasna članu VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. VII. Zaključak 25. Ustavni sud zaključuje da zakonodavac ima ovlaštenje da, s ciljem efikasnog funkcioniranja države, odredi rok u kojem se mora donijeti budžet i u kojem može trajati privremeno finansiranje, ali da mjere koje propiše u slučaju da taj rok ne bude ispoštovan ne smiju potpuno onemogućavati izvršavanje nadležnosti državnih institucija, jer bi to bilo suprotno navedenom cilju i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporena odredba člana 11. stav 6. Zakona o finansiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Budžet se mora usvojiti najkasnije do 31. marta svake godine" saglasna članu VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u dijelu koji glasi: "Ako se budžet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se budžet propisno ne usvoji" osporena odredba nije saglasna članu VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zato što ovakva mjera u cijelosti onemogućava izvršavanje nadležnosti državnih institucija nakon navedenog datuma. 26. S obzirom na odluku u meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova za razmatranje prijedloga podnosioca zahtjeva za donošenje privremene mjere. 27. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, s. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 1/08, rješavajući zahtjev dr. Milorada Živkovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 63. st. 2. i 3. Pravila 1 Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 Srijeda, 9.4.2008. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Tudor Pantiru, sudac Mato Tadić, sudac Constance Grenje, sutkinja Krstan Simić, sudac na sjednici održanoj 25. siječnja 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelomično se usvaja zahtjev dr. Milorada Živkovića, predsjedatelja Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da članak 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u dijelu u kojem glasi: "Ako se proračun ne usvoji do 31. ožujka, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenoga duga sve dok se proračun propisno ne usvoji" nije sukladan članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se članak 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je proglašen neustavnim, sukladno članku 63. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odredba članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem je proglašena neustavnom prestaje važiti narednog dana od dana objave ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", sukladno članku 63. stavak 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Podnositeljev zahtjev koji se odnosi na članak 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem glasi: "Proračun se mora usvojiti najkasnije do 31. ožujka svake godine" odbija se kao neutemeljen. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Dr. Milorad Živković (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je 15. siječnja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti odredbe članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04, u daljnjem tekstu: Zakon o financiranju institucija BiH) sa odredbom članka VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, sukladno članku 24. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, postupa žurno. Također, podnositelj zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, ukoliko nije u mogućnosti odluku o zahtjevu donijeti po žurnom postupku, donese privremenu mjeru kojom bi suspendirao odredbu članka 6. stavak 11. Zakona o financiranju institucija BiH. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Zastupničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) zatraženo je 16. siječnja 2008. godine da dostave odgovore na zahtjev. 3. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH dostavio je 24. siječnja 2008. godine mišljenje u svezi s dostavljenim zahtjevom. 4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnositelju zahtjeva. Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Ustavni sud je, na podnositeljev zahtjev i sukladno članku 24. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, odlučio o podnesenom zahtjevu, obzirom na narav predmeta, odlučiti po žurnom postupku. Također, Ustavni sud je, sukladno članku 93. stavak 1. alineja 2. i stavak 3. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o izuzimanju sutkinje Seade Palavrić, zato što je sudjelovala u donošenju zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podnositelj zahtjeva navodi da je članak 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH oprečan odredbi članka VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zato što se pobijanom odredbom propisuje da, ukoliko se proračun Bosne i Hercegovine ne usvoji najkasnije do 31. ožujka, "nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koje svrhe osim isplate neisplaćenog duga sve dok se proračun propisno ne usvoji". Podnositelj navodi da je "već na prvi pogled i laiku jasno" da su restriktivne mjere blokade rashoda, zbog neusvajanja proračuna Bosne i Hercegovine u određenom roku, oprečne članku VIII. Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva dalje navodi da Ustav Bosne i Hercegovine, također, predviđa restriktivne mjere koje definira u članku VIII/2. tako što propisuje privremeno primjenjivanje proračuna iz prethodne godine, te da se "ustavotvorac vjerojatno rukovodio činjenicom da bi primjenjivanje proračuna iz prethodne godine, kao uskog okvira, trebalo dovoljno stimulativno djelovati na sve institucije koje sudjeluju u procesu usvajanja Zakona o proračunu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine da maksimalno nastoje osigurati da se poštuju rokovi za njegovo usvajanje". 7. Podnositelj zahtjeva dalje navodi da primjena pobijane odredbe članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH, u slučaju da se proračun Bosne i Hercegovine ne usvoji u zakonom propisanom roku, "može dovesti do prestanka funkcioniranja institucija Bosne i Hercegovine, kaosa i mnogih drugih štetnih posljedica koje je teško i zamisliti". Također, podnositelj zahtjeva ističe da "usvajanje proračuna treba stimulirati, jednako kao što treba i restriktivnim mjerama vršiti presiju na sve koji su uključeni u proces njegovog usvajanja, ali ne tako da proračun bude izvan Ustava BiH i važniji od same Bosne i Hercegovine i da je činjenica neusvajanja proračuna može ozbiljno ugroziti. Kakve bi posljedice nastupile kada bi se institucijama BiH isključili struja i grijanje, kada bi ostale bez telefonskih veza i umrežavanja na Internet, a uposleni u SIPI, OSI, DGS-u, Ustavnom sudu i svim drugim institucijama bez plaća. Neke institucije bi ostale i bez smještaja, jer se ne bi mogao platiti". 8. Na temelju navedenog, podnositelj zahtjeva predlaže da Ustavni sud proglasi neustavnom odredbu članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH i da "naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana provede odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine tako što će usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine u kojem se briše pobijana odredba". b) Odgovor na zahtjev 9. U dostavljenom mišljenju Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH je naveo da je podnositeljev zahtjev razmatran na sjednici Ustavnopravnog povjerenstva Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo), održanoj 24. siječnja 2008. godine. Nakon održane rasprave Povjerenstvo je utvrdilo da je Zakon o financiranju institucija BiH Dom naroda usvojio 23. studenog, a Zastupnički dom 2. prosinca 2004. godine. U mišljenju se dalje navodi da je Povjerenstvo "većinom glasova, i to: sa tri glasa 'za', jednim glasom 'protiv' i dva 'uzdržana' glasa podržalo navedeni zahtjev. U trenutku glasovanja sjednici nisu bili nazočni tri člana Povjerenstva". Dalje se navodi da je predsjedatelj Povjerenstva Šefik Džaferović izdvojio mišljenje smatrajući da zahtjev ne treba podržati, kao i da je član Povjerenstva Halid Genjac naknadno pristupio, te da je tražio da se "i njegovo mišljenje izdvoji jer smatra da Broj 18 – Strana 257 Ustavnopravno povjerenstvo slične zahtjeve ne treba ni podržati, ni ne podržati, nego samo navesti činjenice glede usvojenog zakona". IV. Relevantni propisi 10. U Zakonu o financiranju institucija BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) relevantne odredbe glase: "Članak 10. Š...Ć (3) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine razmatra Prijedlog proračuna koji podnosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i, sukladno vlastitom Poslovniku, usvaja Zakon o proračunu do 31. prosinca tekuće godine sukladno odobrenom proračunu za tu godinu. Članak 11. (1) Ako Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji Zakon o proračunu prije početka fiskalne godine, financiranje će biti privremeno sve do stupanja na snagu tog zakona. (2) Privremeno financiranje, s ciljem obavljanja aktivnosti zakonski utvrđenih proračunskih korisnika i izvršavanja međunarodnih financijskih obveza Bosne i Hercegovine, vrši se razmjerno sredstvima utrošenim prema tromjesečnom prosjeku za prethodnu fiskalnu godinu. Š...Ć (6) Proračun se mora usvojiti najkasnije do 31. ožujka svake godine. Ako se proračun ne usvoji do 31. ožujka, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenoga duga sve dok se proračun propisno ne usvoji." V. Dopustivost 11. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedatelj Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnijela ovlaštena osoba iz članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti pobijane odredbe Zakona o financiranju institucija BiH koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan prema članku VI/3.(a) alineja 2. Ustava Bosne i Hercegovine. 12. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 17. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz članka 17. stavak 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 13. Podnositelj zahtjeva navodi da pobijana odredba članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH nije suglasna odredbi članka VIII. Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Članak VIII. Financije 1. Parlamentarna skupština će svake godine, na prijedlog Predsjedništva, usvojiti proračun kojim se financiraju troškovi potrebni za izvršavanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obveza Bosne i Hercegovine. 2. Ukoliko se takav proračun ne usvoji pravovremeno, proračun za prethodnu godinu će biti korišten na privremenoj osnovi. 3. Federacija će osigurati dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda koji su potrebni za proračun, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština." 15. Ustav u suvremenom značenju predstavlja najviši i temeljni pravni akt u državi, kojim se uspostavlja politički i pravni poredak, pa s njim moraju biti usuglašeni svi akti i postupanja javne vlasti i građana. Ustav i na temelju njega doneseni zakoni moraju omogućiti uspostavu učinkovite javne vlasti, u interesu društvene zajednice, ali istodobno moraju tu javnu vlast ograničiti kako bi se spriječile zlouporabe. To znači da je potrebno uspostaviti ravnotežu između proturječnih Broj 18 – Strana 258 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zahtjeva za ograničenu ali učinkovitu vlast. Svako državno tijelo ograničeno je u svom djelovanju pravom: zakonodavno tijelo mora se pridržavati ustava, a izvršna i sudbena vlast ustava i zakona. Ustavne norme tumače se i prilagođavaju životnim potrebama na svakoj ravni implementacije, a najprije u tijeku razrade u zakonodavstvu, uz puno poštivanje načela ustavnosti. Načelo ustavnosti ne znači samo zahtjev da zakone donosi nadležno zakonodavno tijelo prema propisanoj proceduri već znači i zahtjev da zakoni i drugi propisi moraju i sadržajno biti sukladni odredbama ustava. Samo akt koji ispunjava ove zahtjeve zadovoljava načelo ustavnosti i u formalnom i u materijalnom smislu. Materijalna neustavnost, između ostaloga, odnosi se i na sadržajnu neusklađenost odredaba zakona sa odredbama ustava, bilo da se radi o izravnoj suprotnosti (contra constitutionem) ili o uređivanju odnosa oprečno smislu ustavnih odredaba (praeter constitutionem). 16. U konkretnom slučaju podnositelj zahtjeva ne pobija formalnu ustavnost Zakona o financiranju institucija BiH, već isključivo ističe neustavnost pobijane odredbe ovog Zakona u materijalnom smislu, navodeći da je pobijana odredba navedenog zakona "očigledno neustavna". U biti, podnositelj zahtjeva smatra da je pobijana odredba neustavna, budući da je zakonodavac propisao rok do kojeg se mora usvojiti proračun za tekuću fiskalnu godinu, a nakon proteka tog roka bit će onemogućeno realiziranje bilo kakvih rashoda "osim isplate neizmirenog duga, dok se proračun propisno ne usvoji". Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o izravnoj ili, kako to podnositelj zahtjeva kaže, "očiglednoj" neustavnosti, jer se Zakonom o financiranju institucija BiH dalje razrađuje ustavna odredba o privremenom financiranju u slučaju da proračun ne bude usvojen pravovremeno. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati je li pobijana zakonska odredba oprečna smislu ustavne odredbe iz članka VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud zapaža, prije svega, da je Ustavom Bosne i Hercegovine dana jasna nadležnost Parlamentarnoj skupštini da usvoji proračun za financiranje troškova potrebnih za izvršavanje nadležnosti institucija BiH i njezinih međunarodnih obveza. Također, Ustav je predvidio i rješenje za slučaj da državni proračun ne bude usvojen pravovremeno, propisujući da će se tada, na privremenoj osnovi, koristiti proračun za prethodnu godinu. Ustavni sud smatra da je ratio ovakvog ustavnog rješenja bio, svakako, omogućavanje normalnog i nesmetanog funkcioniranja države, odnosno državnih institucija, i u slučaju da zbog nekog razloga proračun ne bude usvojen pravovremeno. Pri tomu, Ustavni sud zapaža da odredba članka VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine ima karakter ustavnog načela, jer se njome ne određuju pobliže pojmovi "pravovremeno" i "na privremenoj osnovi". To je, svakako, stoga što je ostavljeno državnom zakonodavcu da, sukladno svojim ustavnim nadležnostima i obvezama, odgovarajućim zakonom detaljnije regulira ova pitanja, pridržavajući se ustavne odredbe. 18. Postupajući sukladno svojim nadležnostima, Parlamentarna skupština BiH je u članku 10. Zakona o financiranju institucija BiH propisala da će razmatrati prijedlog proračuna koji će predložiti Predsjedništvo BiH i usvojiti Zakon o proračunu do 31. prosinca tekuće fiskalne godine. Ustavni sud smatra da je na ovaj način zakonom razrađen ustavni pojam "pravovremenosti". Kad je riječ o ustavnom pojmu "na privremenoj osnovi", zakonodavac je to ustavno rješenje dalje razradio propisujući da će, ukoliko Zakon o proračunu ne bude usvojen prije početka nove fiskalne godine, financiranje biti privremeno sve do stupanja na snagu toga zakona, odnosno najdulje do 31. ožujka, do kada se mora donijeti Zakon o proračunu. Da bi osigurao poštivanje ove odredbe, zakonodavac je propisao da istekom toga roka neće biti moguća realizacija rashoda u bilo koju svrhu osim za isplate neizmirenih dugova, kao vrstu restriktivne mjere. 19. Odgovarajući na pitanje je li ovakva zakonska odredba oprečna smislu članka VIII. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Ustav Bosne i Hercegovine uspostavlja temeljna ustavna načela i ciljeve za funkcioniranje Srijeda, 9.4.2008. Bosne i Hercegovine, između ostaloga, i putem izvršavanja nadležnosti i obveza institucija države. Iz toga slijedi pozitivna ustavna obveza Bosne i Hercegovine i njezinih nadležnih tijela da se stvori neophodan pravni okvir u kojem će biti specificirane ustavne obveze. Jedna od tih obveza, bez koje bi bilo praktično nemoguće učinkovito izvršavanje nadležnosti države, odnosno njezinih institucija, jeste usvajanje proračuna za svaku fiskalnu godinu. U tome smislu, kako je već rečeno, Ustav BiH uspostavlja samo temeljna ustavna načela koja je dužan razraditi zakonodavac. 20. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da zakonodavac nije postupio oprečno Ustavu BiH kada je opću ustavnu odredbu o privremenom financiranju državnih institucija u slučaju da proračun ne bude usvojen pravovremeno, zakonom konkretizirao tako što je odredio rok do kada takva privremena situacija može trajati. Naime, kako je već navedeno, ratio odredbe članka VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine jeste omogućavanje nesmetanog funkcioniranja države i njezinih institucija pri čemu je privremeno financiranje moguće samo u određenom razdoblju u kojem postoji obveza nadležnih institucija da intenzivnije i efikasnije rade na usvajanju proračuna. Međutim, Ustavni sud smatra da svrha i smisao ovakve odredbe ni u kojem slučaju nije da privremeno stanje traje neograničeno dugo. Takvim tumačenjem dovelo bi se u pitanje učinkovito funkcioniranje države i njezinih institucija a, kako je već rečeno, Ustav i na temelju njega doneseni zakoni moraju omogućiti uspostavu i funkcioniranje učinkovite javne vlasti. 21. Stoga, Ustavni sud smatra da zakonodavac može vremenski ograničiti rok u kojem se može vršiti privremeno financiranje i u kojem se proračun mora usvojiti, što kao cilj ima učinkovito izvršavanje nadležnosti institucija BiH. Stoga, pobijana odredba članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Proračun se mora usvojiti najkasnije do 31. ožujka svake godine" nije oprečna članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. 22. S druge strane, Ustavni sud zapaža da pobijanom odredbom članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH zakonodavac propisuje i neku vrstu sankcije u slučaju da proračun ne bude usvojen ni u naknadno ostavljenome roku. Podnositelj zahtjeva u tome smislu ukazuje na konkretne probleme i posljedice koje bi mogle nastupiti ukoliko proračun ne bude usvojen do 31. ožujka 2008. godine. Međutim, prigodom ocjenjivanja ustavnosti nekog zakona ili neke odredbe određenog zakona zadaća Ustavnog suda je da takvu ocjenu izvrši in abstracto bez obzira na bilo kakav konkretni slučaj. Stoga će Ustavni sud općenito razmotriti pitanje ustavnosti pobijanog zakonskog rješenja. 23. Imajući u vidu ono što je već rečeno, Ustavni sud smatra da zakonodavac, svakako, ima ovlast i nadležnost predvidjeti i propisati način postupanja u slučaju da proračun ne bude usvojen ni nakon isteka roka koji je propisan za privremeno financiranje. Međutim, mjere koje zakonodavac propiše u takvom slučaju ne mogu biti takve da potpuno onemoguće rad države, odnosno njezinih institucija, jer je to oprečno ciljevima, smislu i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Mogućnost privremenog financiranja, koja je propisana u članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, predviđena je upravo s ciljem učinkovitog funkcioniranja države i njezinih institucija, a ne njihove potpune blokade. Stoga se ova odredba nikako ne može tumačiti kao da daje zakonodavcu ovlast da zakonom onemogući svako djelovanje državnih institucija bez obzira o kojem je pitanju riječ. Naprotiv, smisao ovakve ustavne odredbe je da ostavi širok prostor zakonodavcu da pronađe najbolja rješenja kako bi se osiguralo učinkovito funkcioniranje države. Ustavni sud se neće baviti pitanjem koje će mjere zakonodavac izabrati kao najefikasnije, jer je to isključiva nadležnost zakonodavca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je zakonodavac dužan žurno poduzeti odgovarajuće legislativne mjere kako bi pitanje usvajanja proračuna i privremenog financiranja riješio sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u ovoj Srijeda, 9.4.2008. odluci, i na način koji neće voditi eventualnom onemogućavanju funkcioniranja institucija države Bosne i Hercegovine. 24. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da odredba članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kojem glasi: "Ako se proračun ne usvoji do 31. ožujka, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenoga duga sve dok se proračun propisno ne usvoji" nije suglasna članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. VII. Zaključak 25. Ustavni sud zaključuje da zakonodavac ima ovlast, s ciljem efikasnog funkcioniranja države, odrediti rok u kojem se mora donijeti proračun i u kojem može trajati privremeno financiranje, ali da mjere koje propiše u slučaju da taj rok ne bude ispoštovan ne smiju potpuno onemogućavati izvršavanje nadležnosti državnih institucija, jer bi to bilo oprečno navedenom cilju i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je pobijana odredba članka 11. stavak 6. Zakona o financiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Proračun se mora usvojiti najkasnije do 31. ožujka svake godine" suglasna članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u dijelu koji glasi: "Ako se proračun ne usvoji do 31. ožujka, nakon toga se neće realizirati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenoga duga sve dok se proračun propisno ne usvoji" pobijana odredba nije suglasna članku VIII/2. Ustava Bosne i Hercegovine, zato što ovakva mjera u cijelosti onemogućava izvršavanje nadležnosti državnih institucija nakon navedenog nadnevka. 26. Obzirom na odluku u meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema temelja za razmatranje prijedloga podnositelja zahtjeva za donošenje privremene mjere. 27. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 63. st. 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednica Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj U 1/08, rješavajući zahtjev dr Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 63 st. 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Hatixa Haxiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grenje, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 25. januara 2008. godine donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU1 Djelimično se usvaja zahtjev dr Milorada Živkovića, predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Utvrđuje se da član 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) u dijelu u kom glasi: "Ako se buxet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizovati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se buxet propisno ne 1 Broj 18 – Strana 259 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 27/08 usvoji" nije u skladu sa članom VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ukida se član 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kom je proglašen neustavnim, u skladu sa članom 63 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odredba člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kom je proglašena neustavnom prestaje da važi narednog dana od dana objavqivawa ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", u skladu sa članom 63 stav 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Podnosiočev zahtjev koji se odnosi na član 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kom glasi: "Buxet mora da se usvoji najkasnije do 31. marta svake godine" odbija se kao neosnovan. Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". OBRAZLOŽEWE I. Uvod 1. Dr Milorad Živković (u daqnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je 15. januara 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev da se ocijeni ustavnost odredbe člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04, u daqnjem tekstu: Zakon o finansiranju institucija BiH) sa odredbom člana VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, u skladu sa članom 24 stav 4 Pravila Ustavnog suda, postupa hitno. Takođe, podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud, ukoliko nije u mogućnosti odluku o zahtjevu donijeti po hitnom postupku, donese privremenu mjeru kom bi suspendovao odredbu člana 6 stav 11 Zakona o finansiranju institucija BiH. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (u daqnjem tekstu: Parlamentarna skupština BiH) zatraženo je 16. januara 2008. godine da dostave odgovore na zahtjev. 3. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH dostavio je 24. januara 2008. godine mišljenje u vezi s dostavljenim zahtjevom. 4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na zahtjev je dostavljen podnosiocu zahtjeva. 5. Ustavni sud je, na podnosiočev zahtjev i u skladu sa članom 24 stav 4 Pravila Ustavnog suda, odlučio da o podnesenom zahtjevu, s obzirom na prirodu predmeta, odlučuje po hitnom postupku. Takođe, Ustavni sud je, u skladu sa članom 93 stav 1 alineja 2 i stav 3 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o izuzeću sudije Seade Palavrić, zato što je učestvovala u donošenju zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži. III. Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 6. Podonosilac zahtjeva navodi da je član 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH suprotan odredbi člana VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, zato što se osporenom odredbom propisuje da, ukoliko se buxet Bosne i Hercegovine ne usvoji najkasnije do 31. marta, "nakon toga se neće realizovati rashodi u bilo koje svrhe osim isplate neisplaćenog duga sve dok se buxet propisno ne usvoji". Podnosilac navodi da je "već na prvi pogled i laiku jasno" da su restriktivne mjere blokade rashoda, zbog neusvajawa buxeta Bosne i Hercegovine u Broj 18 – Strana 260 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH određenom roku, suprotne članu VIII Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da Ustav Bosne i Hercegovine, takođe, predviđa restriktivne mjere koje definiše u članu VIII/2 tako što propisuje privremeno primjewivanje buxeta iz prethodne godine, te da se "ustavotvorac vjerovatno rukovodio činjenicom da bi primjewivanje buxeta iz prethodne godine, kao uskog okvira, trebalo dovoqno stimulativno da djeluje na sve institucije koje učestvuju u procesu usvajawa Zakona o buxetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine da maksimalno nastoje da obezbijede da se poštuju rokovi za njegovo usvajanje". 7. Podnosilac zahtjeva dalje navodi da primjena osporene odredbe člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH, u slučaju da se buxet Bosne i Hercegovine ne usvoji u zakonom propisanom roku, "može da dovede do prestanka funkcionisawa institucija Bosne i Hercegovine, haosa i mnogih drugih štetnih posljedica koje je teško i zamisliti". Takođe, podnosilac zahtjeva ističe da "usvajanje buxeta treba stimulisati, jednako kao što treba i restriktivnim mjerama vršiti presiju na sve koji su ukqučeni u proces njegovog usvajawa, ali ne tako da buxet bude van Ustava BiH i važniji od same Bosne i Hercegovine i da je činjenica neusvajawa buxeta može ozbiqno da ugrozi. Kakve bi posljedice nastupile kada bi se institucijama BiH iskqučili struja i grijanje, kada bi ostale bez telefonskih veza i umrežavawa na Internet, a zaposleni u SIPI, OSI, DGS-u, Ustavnom sudu i svim drugim institucijama bez plata. Neke institucije bi ostale i bez smještaja, jer ne bi mogao da se plati". 8. Na osnovu navedenog, podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud proglasi neustavnom odredbu člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH i da "naloži Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine da u roku od 30 dana sprovede odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine tako što će usvojiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u kome se briše osporena odredba". b) Odgovor na zahtjev 9. U dostavljenom mišljenju Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH je naveo da je podnosiočev zahtjev razmatran na sjednici Ustavnopravne komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH (u daqnjem tekstu: Komisija), održanoj 24. januara 2008. godine. Nakon održane rasprave Komisija je utvrdila da je Zakon o finansiranju institucija BiH Dom naroda usvojio 23. novembra, a Predstavnički dom 2. decembra 2004. godine. U mišljenju se dalje navodi da je Komisija "većinom glasova, i to: sa tri glasa 'za', jednim glasom 'protiv' i dva 'uzdržana' glasa podržala navedeni zahtjev. U trenutku glasawa sjednici nisu prisustvovala tri člana Komisije". Dalje se navodi da je predsjedavajući Komisije Šefik Xaferović izuzeo mišljenje smatrajući da zahtjev ne treba podržati, kao i da je član Komisije Halid Gewac naknadno pristupio, te da je tražio da se "i njegovo mišljenje izuzme jer smatra da Ustavnopravna komisija slične zahtjeve ne treba ni podržati, ni ne podržati, nego samo navesti činjenice u pogledu usvojenog zakona". IV. Relevantni propisi 10. U Zakonu o finansiranju institucija BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 61/04) relevantne odredbe glase: "Član 10 Š...Ć (3) Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine razmatra Predlog buxeta koji podnosi Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i, u skladu sa sopstvenim Poslovnikom, usvaja Zakon o buxetu do 31. decembra tekuće godine u skladu sa odobrenim buxetom za tu godinu. Član 11 (1) Ako Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ne usvoji Zakon o buxetu prije početka fiskalne godine, Srijeda, 9.4.2008. finansiranje će biti privremeno sve do stupawa na snagu tog zakona. (2) Privremeno finansiranje, s ciljem obavljanja aktivnosti zakonski utvrđenih buxetskih korisnika i izvršavawa međunarodnih finansijskih obaveza Bosne i Hercegovine, vrši se srazmjerno sredstvima utrošenim prema tromjesečnom prosjeku za prethodnu fiskalnu godinu. Š...Ć (6) Buxet mora da se usvoji najkasnije do 31. marta svake godine. Ako se buxet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizovati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se buxet propisno ne usvoji." V. Dopustivost 11. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, što znači da je zahtjev podnijelo ovlašćeno lice iz člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti osporene odredbe Zakona o finansiranju institucija BiH koji je donijela Parlamentarna skupština BiH, a za čije rješavanje je Ustavni sud nadležan shodno članu VI/3a) alineja 2 Ustava Bosne i Hercegovine. 12. Imajući u vidu odredbe člana VI/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 17 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv, zato što ga je podnio ovlašćeni subjekat, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17 stav 1 Pravila Ustavnog suda zbog kog zahtjev nije dopustiv. VI. Meritum 13. Podnosilac zahtjeva navodi da osporena odredba člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH nije saglasna odredbi člana VIII Ustava Bosne i Hercegovine. 14. Ustav Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Član VIII Finansije 1. Parlamentarna skupština će svake godine, na predlog Predsjedništva, usvojiti buxet kojim se finansiraju troškovi potrebni za izvršavanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. 2. Ukoliko se takav buxet ne usvoji blagovremeno, buxet za prethodnu godinu će biti korišćen na privremenom osnovu. 3. Federacija će obezbijediti dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda koji su potrebni za buxet, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština." 15. Ustav u savremenom značenju predstavlja najviši i osnovni pravni akt u državi, kojim se uspostavlja politički i pravni poredak, pa s wim moraju biti usaglašeni svi akti i postupawa javne vlasti i građana. Ustav i na osnovu njega doneseni zakoni moraju da omoguće uspostavljanje djelotvorne javne vlasti, u interesu društvene zajednice, ali istovremeno moraju tu javnu vlast da ograniče kako bi se spriječile zloupotrebe. To znači da je potrebno uspostaviti ravnotežu između protivrječnih zahtjeva za ograničenu ali djelotvornu vlast. Svako državno tijelo ograničeno je u svom dejstvovanju pravom: zakonodavno tijelo mora da se pridržava ustava, a izvršna i sudska vlast ustava i zakona. Ustavne norme tumače se i prilagođavaju životnim potrebama na svakoj ravni implementacije, a najprije u toku razrade u zakonodavstvu, uz puno poštivanje principa ustavnosti. Princip ustavnosti ne znači samo zahtjev da zakone donosi nadležno zakonodavno tijelo shodno propisanoj proceduri već znači i zahtjev da zakoni i drugi propisi moraju i sadržajno biti u skladu s odredbama ustava. Samo akt koji ispuwava ove zahtjeve zadovoljava princip ustavnosti i u formalnom i u materijalnom smislu. Materijalna neustavnost, između ostalog, odnosi se i na sadržajnu neusklađenost odredbi zakona sa odredbama ustava, bilo da se radi o direktnoj Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suprotnosti (contra constitutionem) ili o uređivanju odnosa suprotno smislu ustavnih odredbi (praeter constitutionem). 16. U konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne osporava formalnu ustavnost Zakona o finansiranju institucija BiH, već iskqučivo ističe neustavnost osporene odredbe ovog Zakona u materijalnom smislu, navodeći da je osporena odredba navedenog zakona "očigledno neustavna". U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da je osporena odredba neustavna, budući da je zakonodavac propisao rok do kog mora da se usvoji buxet za tekuću fiskalnu godinu, a nakon proteka tog roka biće onemogućeno realizovanje bilo kakvih rashoda "osim isplate neizmirenog duga, dok se buxet propisno ne usvoji". Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o direktnoj ili, kako to podnosilac zahtjeva kaže, "očiglednoj" neustavnosti, jer se Zakonom o finansiranju institucija BiH dalje razrađuje ustavna odredba o privremenom finansiranju u slučaju da buxet ne bude usvojen blagovremeno. Međutim, Ustavni sud smatra da je potrebno ispitati da li je osporena zakonska odredba suprotna smislu ustavne odredbe iz člana VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 17. Ustavni sud zapaža, prije svega, da je Ustavom Bosne i Hercegovine data jasna nadležnost Parlamentarnoj skupštini da usvoji buxet za finansiranje troškova potrebnih za izvršavanje nadležnosti institucija BiH i njenih međunarodnih obaveza. Takođe, Ustav je predvidio i rješenje za slučaj da državni buxet ne bude usvojen blagovremeno, propisujući da će se tada, na privremenom osnovu, koristiti buxet za prethodnu godinu. Ustavni sud smatra da je ratio ovakvog ustavnog rješewa bio, svakako, omogućavanje normalnog i nesmetanog funkcionisawa države, odnosno državnih institucija, i u slučaju da zbog nekog razloga buxet ne bude usvojen blagovremeno. Pri tome, Ustavni sud zapaža da odredba člana VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine ima karakter ustavnog principa, jer se wome ne određuju pobliže pojmovi "blagovremeno" i "na privremenom osnovu". To je, svakako, zato što je ostavljeno državnom zakonodavcu da, u skladu sa svojim ustavnim nadležnostima i obavezama, odgovarajućim zakonom detaqnije reguliše ova pitawa, pridržavajući se ustavne odredbe. 18. Postupajući u skladu sa svojim nadležnostima, Parlamentarna skupština BiH je u članu 10 Zakona o finansiranju institucija BiH propisala da će razmatrati predlog buxeta koji će predložiti Predsjedništvo BiH i usvojiti Zakon o buxetu do 31. decembra tekuće fiskalne godine. Ustavni sud smatra da je na ovaj način zakonom razrađen ustavni pojam "blagovremenosti". Kad je riječ o ustavnom pojmu "na privremenom osnovu", zakonodavac je to ustavno rješenje dalje razradio propisujući da će, ukoliko Zakon o buxetu ne bude usvojen prije početka nove fiskalne godine, finansiranje biti privremeno sve do stupawa na snagu tog zakona, odnosno najduže do 31. marta, do kada mora da se donese Zakon o buxetu. Da bi obezbijedio poštivanje ove odredbe, zakonodavac je propisao da istekom tog roka neće biti moguća realizacija rashoda u bilo koju svrhu osim za isplate neizmirenih dugova, kao vrstu restriktivne mjere. 19. Odgovarajući na pitanje da li je ovakva zakonska odredba suprotna smislu člana VIII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Ustav Bosne i Hercegovine uspostavlja osnovne ustavne principe i ciljeve za funkcionisanje Bosne i Hercegovine, između ostalog, i putem izvršavawa nadležnosti i obaveza institucija države. Iz toga slijedi pozitivna ustavna obaveza Bosne i Hercegovine i njenih nadležnih organa da se stvori neophodan pravni okvir u kom će biti specifikovane ustavne obaveze. Jedna od tih obaveza, bez koje bi bilo praktično nemoguće djelotvorno izvršavanje nadležnosti države, odnosno njenih institucija, jeste usvajanje buxeta za svaku fiskalnu godinu. U tom smislu, kako je već rečeno, Ustav BiH uspostavlja samo osnovne ustavne principe koje je dužan da razradi zakonodavac. Broj 18 – Strana 261 20. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da zakonodavac nije postupio suprotno Ustavu BiH kada je opštu ustavnu odredbu o privremenom finansiranju državnih institucija u slučaju da buxet ne bude usvojen blagovremeno, zakonom konkretizovao tako što je odredio rok do kada takva privremena situacija može da traje. Naime, kako je već navedeno, ratio odredbe člana VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine jeste omogućavanje nesmetanog funkcionisawa države i njenih institucija pri čemu je privremeno finansiranje moguće samo u određenom periodu u kom postoji obaveza nadležnih institucija da intenzivnije i efikasnije rade na usvajanju buxeta. Međutim, Ustavni sud smatra da svrha i smisao ovakve odredbe ni u kom slučaju nije da privremeno stanje traje neograničeno dugo. Takvim tumačenjem dovelo bi se u pitanje djelotvorno funkcionisanje države i njenih institucija a, kako je već rečeno, Ustav i na osnovu njega doneseni zakoni moraju da omoguće uspostavljanje i funkcionisanje djelotvorne javne vlasti. 21. Zato, Ustavni sud smatra da zakonodavac može vremenski da ograniči rok u kom može da se vrši privremeno finansiranje i u kom buxet mora da se usvoji, što kao ciq ima djelotvorno izvršavanje nadležnosti institucija BiH. Stoga, osporena odredba člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Buxet mora da se usvoji najkasnije do 31. marta svake godine" nije suprotna članu VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. 22. S druge strane, Ustavni sud zapaža da osporenom odredbom člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH zakonodavac propisuje i neku vrstu sankcije u slučaju da buxet ne bude usvojen ni u naknadno ostavljenom roku. Podnosilac zahtjeva u tom smislu ukazuje na konkretne probleme i posljedice koje bi mogle da nastupe ukoliko buxet ne bude usvojen do 31. marta 2008. godine. Međutim, pri ocjewivanju ustavnosti nekog zakona ili neke odredbe određenog zakona zadatak Ustavnog suda je da takvu ocjenu izvrši in abstracto bez obzira na bilo kakav konkretni slučaj. Stoga će Ustavni sud uopšteno razmotriti pitanje ustavnosti osporenog zakonskog rješewa. 23. Imajući u vidu ono što je već rečeno, Ustavni sud smatra da zakonodavac, svakako, ima ovlašćenje i nadležnost da predvidi i propiše način postupawa u slučaju da buxet ne bude usvojen ni nakon isteka roka koji je propisan za privremeno finansiranje. Međutim, mjere koje zakonodavac propiše u takvom slučaju ne mogu da budu takve da potpuno onemoguće rad države, odnosno njenih institucija, jer je to suprotno ciljevima, smislu i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Mogućnost privremenog finansirawa, koja je propisana u članu VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, predviđena je upravo s ciljem djelotvornog funkcionisawa države i njenih institucija, a ne wihove potpune blokade. Stoga se ova odredba nikako ne može da tumači kao da daje zakonodavcu ovlašćenje da zakonom onemogući svako dejstvovanje državnih institucija bez obzira o kom je pitanju riječ. Naprotiv, smisao ovakve ustavne odredbe je da ostavi širok prostor zakonodavcu da pronađe najbolja rješewa kako bi se obezbijedilo djelotvorno funkcionisanje države. Ustavni sud se neće baviti pitanjem koje će mjere zakonodavac izabrati kao najefikasnije, jer je to iskqučiva nadležnost zakonodavca. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je zakonodavac dužan hitno da preduzme odgovarajuće legislativne mjere kako bi pitanje usvajawa buxeta i privremenog finansirawa riješio u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, kako je to obrazloženo u ovoj odluci, i na način koji neće voditi eventualnom onemogućavanju funkcionisawa institucija države Bosne i Hercegovine. 24. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da odredba člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija Bosne i Hercegovine u dijelu u kom glasi: "Ako se buxet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizovati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se buxet propisno Broj 18 – Strana 262 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ne usvoji" nije saglasna članu Hercegovine. VIII/2 Ustava Bosne i VII. Zakqučak 25. Ustavni sud zakqučuje da zakonodavac ima ovlašćenje da, s ciljem efikasnog funkcionisawa države, odredi rok u kom mora da se donese buxet i u kom može da traje privremeno finansiranje, ali da mjere koje propiše u slučaju da taj rok ne bude ispoštovan ne smiju potpuno onemogućavati izvršavanje nadležnosti državnih institucija, jer bi to bilo suprotno navedenom ciqu i duhu Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zakqučuje da je osporena odredba člana 11 stav 6 Zakona o finansiranju institucija BiH u dijelu koji glasi: "Buxet mora da se usvoji najkasnije do 31. marta svake godine" saglasna članu VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, u dijelu koji glasi: "Ako se buxet ne usvoji do 31. marta, nakon toga se neće realizovati rashodi u bilo koju svrhu osim isplate neizmirenog duga sve dok se buxet propisno ne usvoji" osporena odredba nije saglasna članu VIII/2 Ustava Bosne i Hercegovine, zato što ovakva mjera u cijelosti onemogućava izvršavanje nadležnosti državnih institucija nakon navedenog datuma. 26. S obzirom na odluku u meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da nema osnova da se razmatra predlog podnosioca zahtjeva za donošenje privremene mjere. 27. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 63 st. 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 28. Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatixa Haxiosmanović, s. r. OPĆINA ŠIROKI BRIJEG Temeljem članka 78. stavak 2. Zakona o osnovnom školstvu ("Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke", broj 6/04 i 8/04) i članka 41. stavak 1. točka 9. Statuta Općine Široki Brijeg ("Službeni glasnik Općine", broj 4/00 i 2/05), Općinsko vijeće Široki Brijeg na 44. sjednici, održanoj 27. ožujka 2008. godine, donijelo je RJEŠENJE O IZBORU ČLANA ŠKOLSKOG ODBORA PRVE OSNOVNE ŠKOLE ŠIROKI BRIJEG I. ŽELIMIR KOŽUL, VSS dipl. ing. građevinarstva iz Turčinovića - općina Široki Brijeg, bira se za člana Školskog odbora Prve osnovne škole Široki Brijeg, ispred osnivača škole Općinskog vijeća Široki Brijeg. II. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasniku Općine" i "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-172/08-6 Predsjednik 27. ožujka/marta 2008. godine Općinskog vijeća Široki Brijeg Pero Kožul, v. r. KAZNENO POPRAVNI ZAVOD POLUOTVORENOG TIPA BIHAĆ Na temelju člana 18. Pravilnika o javnim nabavkama broj 01-14-1456/05 od 1. juna 2005. godine, direktor Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa Bihać, donosi Srijeda, 9.4.2008. RJEŠENJE O IMENOVANJU KOMISIJE Član 1. Imenuje se Komisija za provođenje postupka javne nabave Kazneno popravnom zavodu poluotvorenog tipa u Bihaću u slijedećem sastavu: 1. SLOBODAN PETKOVIĆ, predsjednik Komisije 2. EMIN ŠUŠIĆ, član Komisije 3. NEVZETA HAVIĆ, član Komisije 4. ANEL RAMIĆ, član Komisije 5. IRMA ALAGIĆ, član Komisije Za sekretara Komisije imenuje se BROZANA MIHIĆ. Član 2. Imenovane osobe iz člana 1. ovog Rješenja dužne su postupati u skladu sa odredbama ZJN-a BiH, podzakonskim aktima i Pravilnikom o javnim nabavkama Kazneno popravnog zavoda u Bihaću. Član 3. Zadatak Komisije je da provede postupak javne nabavke za robe i usluge za 2008. godinu za potrebe Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Bihaću, da sačini plan rada Komisije, izradi metodologiju ocjenjivanja ponuda, obavi pregovore, otvori prispjele ponude, sačini zapisnik o otvaranju ponuda, ocijeni prispjele ponude i sučini izvještaj i da preporuke za dodjelu ugovora (sve u skladu sa uvjetima javnog oglasa za predmetno nadmetanje). Zadatak sekretara su administrativni poslovi, pripremanje zapisnika sa sastanka Komisije, izvještaja o radu Komisije, prikupljanje suglasnosti, dokumentiranje i drugi poslovi po zahtjevu predsjednika Komisije. Član 4. Mandat Komisije traje od dana donošenja ovog Rješenja do okončanja svih poslova vezanih za javne nabavke ili donošenja odluke o prekidu postupka javne nabavke. Član 5. Članovi Komisije dužni su potpisati izjavu o nepristrasnosti i povjerljivosti u odnosu na ponuđače koja je sastavni dio ovog Rješenja shodno članu 22. Pravilnika o javnim nabavkama Kazneno popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Bihaću. Ovlaštenja Komisije za izvršenje zadataka iz člana 3. ovog Rješenja su: – direktna korespondencija sa ponuđačima vezano za pojašnjenje ponuda, (poslove vrši isključivo predsjednik Komisije), – ovlaštenje da po potrebi angažira stručnu osobu kao pomoć u razrješenju određenih elemenata ponuda i sl., a u skladu sa zadacima Komisije. Član 6. Za rad i angažovanje članovima Komisije i sekretaru pripada pravo na naknadu. Visinu naknade će utvrditi direktor Kazneno popravnog zavoda u Bihaću sa posebnim aktom, a na prijedlog predsjednika Komisije. Član 7. Ovo Rješenje stupa na snagu danom donošenja. Broj 01-14-874/08 1. aprila/travnja 2008. godine Direktor Bihać Ismet Karabegović, s. r. JU OŠ "DONJA VIDOVSKA" DONJA VIDOVSKA VELIKA KLADUŠA Na osnovu člana l57. ("Službeni glasnik USK-a", broj 5/04), Zakona o osnovnom i općem srednjem odgoju i obrazovanju i Srijeda, 9.4.2008. Broj 18 – Strana 263 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH člana 113 Pravila Škole, te na osnovu člana 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03) i saglasnosti Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a, broj l0/l-34-1756-2/08 od 10. marta 2008. godine, Školski odbor JU OŠ "Donja Vidovska", na sjednici održanoj 13. marta 2008. godine, donosi ODLUKU O KONAČNOM IMENOVANJU DIREKTORA JU OŠ "DONJA VIDOVSKA" I. DAUT OSMANOVIĆ imenuje se na mjesto direktora JU OŠ "Donja Vidovska" u Donjoj Vidovskoj. II. Mandat direktora JU OŠ "Donja Vidovska" je 4 (četiri) godine. (Isti počinje teći danom donošenja rješenja po ovoj Odluci.) III. Ova Odluka je konačna, te kao takva stupa na snagu danom donošenja. IV. Ova Odluka će biti objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 120/08 Predsjednik 13. marta/ožujka 2008. godine Školskog odbora Donja Vidovska Džemal Bašić, s. r. JAVNO PREDUZEĆE "VODOVOD I KANALIZACIJA" D.O.O. ZENICA Na osnovu člana 5. tačka 9. Zakona o donacijama preduzeća u javnom vlasništvu ili pod javnom kontrolom u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/03), Javno preduzeće "Vodovod i kanalizacija" d.o.o. Zenica objavljuje ODLUKU O DODJELI DONACIJA donesene na 15. sjednici Nadzornog odbora preduzeća održanoj 26. 3. 2008. godine, i to: – JASNI FISOVIĆ iz Tarčina, iznos od 400,00 KM, na osnovu Odluke broj 100-1057-2/08 MJ od 28. 3. 2008. godine – Bošnjačkoj zajednici kulture "Preporod" Zenica, iznos od 500,00 KM, na osnovu Odluke broj 100-1793-2/08 MJ od 28. 3. 2008. godine. Broj 101-1913/08 3. aprila/travnja 2008. godine Direktor Zenica Ekrem Kahriman, s. r. JKP "RADNIK" D.O.O. ZAVIDOVIĆI Na osnovu člana 8. i 12. Zakona o javnim preduzećima ("Službene novine Federacije BiH", broj 8/05), člana 3. i 12. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 12/03 i 34/03), člana 19. i 21. Statuta JKP "Radnik" d.o.o. Zavidovići br. SP-1/07 od 30. marta 2007. godine, Nadzorni odbor na petnaestoj sjednici održanoj 21. februara 2008. godine, donio je ODLUKU O IMENOVANJU DIREKTORA JKP "RADNIK" DOO ZAVIDOVIĆI I. Za direktora JKP "Radnik" d.o.o. Zavidovići u narednom mandatnom periodu imenuje se ZIJAD DŽAFEROVIĆ, dipl. ing. građ. dosadašnji direktor. II. Mandat izabranog i imenovanog direktora iz člana 1. traje (4) četiri godine. III. Odluka stupa na snagu danom donošenja. Predsjednik Broj NO-136/08 Nadzornog odbora 21. februara/veljače 2008. godine JKP "Radnik" d.o.o. Zavidovići Zavidovići Hazim Halilčević, s. r. ISPRAVKE Samostalni sindikat radnika rudnika uglja Bosne i Hercegovine i Samostalni sindikat rudara u Federaciji Bosne i Hercegovine, na jednoj strani, i Vlada Federacije BiH Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije, na drugoj strani, su suglasno utvrdili i potpisali 20. marta 2008. godine slijedeći ISPRAVAK ČLANA 76 KOLEKTIVNOG UGOVORA O PRAVIMA I OBAVEZAMA POSLODAVACA I ZAPOSLENIKA U OBLASTI RUDARSTVA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/07), u članu 76. u drugom redu iza riječi "komisija od" riječ "šest" zamjenjuje se riječju "četiri" tako da član 76. glasi: "Član 76. Za primjenu, provođenje i tumačenje odredbi ovog ugovora strane imenuju zajedničku komisiju od četiri člana, od kojih svaka strana imenuje po dva člana." Samostalni sindikat radnika rudnika uglja Broj 718-3/08 Bosne i Hercegovine 20. marta/ožujka 2008. godine Predsjednik Sarajevo Abdulkadir Smajić, s. r. Samostalni sindikat rudara u Broj 01-01/08 Federaciji Bosne i Hercegovine 20. marta/ožujka 2008. godine Predsjednik Sarajevo Fikret Suljić, s. r. Federalno ministarstvo Broj 06-02-833/08 energije, rudarstva i industrije 20. marta/ožujka 2008. godine Ministar Sarajevo mr. Vahid Hećo, s. r. Broj 18 – Strana 264 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 9.4.2008. SADRŽAJ PARLAMENT FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 307 Odluka o davanju saglasnosti na Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Odluka o davanju suglasnosti na Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) Odluka o davanju saglasnosti na Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 320 1 1 1 VLADA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 308 Odluka o prenosu okončanog projekata iz sredstava razvoja odobrenog u Budžetu Federacije Bosne i Hercegovine za 2004., 2005., 2006. godinu i iz sredstava Programa utroška sredstava naplaćenih izdvajanjem GSM licence 2005. i 2006. godine 309 Odluka o usvajanju Programa raspodjele sredstava tekućih transfera utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu, Federalnom ministarstvu kulture i sporta - Federalnom ministarstvu kulture i športa 310 Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfera za kinematografiju" utvrđenog Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 311 Odluka o usvajanju programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava sa pozicije "Transfer za fond za izdavaštvo" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 312 Odluka o usvajanju Programa raspodjele sredstava sa pozicije "Transfer Fondacije za muzičke, scenske i likovne umjetnosti" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 313 Odluka o usvajanju Programa raspodjele sredstava sa pozicije "Transfer Fondacije za bibliotečku djelatnost" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 314 Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (bosanski jezik) Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (hrvatski jezik) Odluka o intervenciji na tržištu prodajom brašna (srpski jezik) 315 Odluka o odobravanju prijenosa dijela sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom zavodu za programiranje razvoja na Sekretarijat Vlade Federacije Bosne i Hercegovine 316 Odluka o visini osnovice za određivanje mjesečnih novčanih primanja korisnika boračko-invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (bosanski jezik) Odluka o visini osnovice za određivanje mjesečnih novčanih primanja korisnika braniteljsko-invalidske zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2008. godinu (hrvatski jezik) 317 Odluka o gotovinskim isplatama verificiranih tražbina po osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2008. godinu 318 Odluka o davanju na korištenje poslovnog prostora u stambeno-poslovnoj zgradi u ulici Branilaca Sarajeva br. 15 Javnom preduzeću "B&H Airlines" d.o.o. Sarajevo 319 Odluka o izmjeni Odluke o odobravanju prodaje/ nabavke po principu "staro za novo" putničkih vozila za potrebe Federalnog ministarstva prometa i komunikacija 2 321 2 16 17 18 322 18 19 20 20 323 21 21 22 22 23 324 - Federalne direkcije za civilnu avijaciju - Federalne direkcije za civilno zrakoplovstvo Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za nabavku vakcina" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (bosanski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za nabavku cjepiva" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (hrvatski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za nabavku vakcina" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (srpski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zdravstvene ustanove od značaja za Federaciju" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (bosanski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zdravstvene ustanove od značaja za Federaciju" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (hrvatski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima raspodjele sredstava "Transfer za zdravstvene ustanove od značaja za Federaciju" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (srpski jezik) Odluka o odobravanju utroška sredstava utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu za finansiranje Udruženja "Centar evropskog puta u BiH" (bosanski jezik) Odluka o odobravanju utroška sredstava utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu za financiranje Udruženja "Centar europskog puta u BiH" (hrvatski jezik) Odluka o odobravanju utroška sredstava utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu za finansiranje Udružewa "Centar evropskog puta u BiH" (srpski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima i mjerilima raspodjele sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti za zdravstvene ustanove u Federaciji BiH" utvrđenih Budžetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (bosanski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava s kriterijima i mjerilima raspodjele sredstava "Transfer nižim razinama vlasti za zdravstvene ustanove u Federaciji BiH" utvrđenih Proračunom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (hrvatski jezik) Odluka o usvajanju Programa utroška sredstava sa kriterijima i mjerilima raspodjele sredstava "Transfer nižim nivoima vlasti za zdravstvene ustanove u Federaciji BiH" utvrđenih Buxetom Federacije Bosne i Hercegovine za 2008. godinu Federalnom ministarstvu zdravstva (srpski jezik) Odluka o odobravanju prodaje/nabavke po principu "staro za novo" motornih vozila za potrebe Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine-Sudske policije 23 23 23 24 25 28 31 34 34 34 35 36 38 40 Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 325 Rješenje o imenovanju članova Policijskog odbora za policijske službenike Federacije Bosne i Hercegovine Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 40 FEDERALNO MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH/ UNUTARNJIH POSLOVA 326 Rješenje o dopuni Rješenja o imenovanju Komisije 327 Rješenje o imenovanju Radne grupe za izradu Akcionog plana za provedbu mjera iz dokumenta "Polazne osnove strategije sigurnosti drumskog sabraćaja Federacije Bosne i Hercegovine 2008. - 2013." 41 41 FEDERALNO MINISTARSTVO PRAVDE 328 Rješenje o visini troškova rada Stručnog povjerenstva koju snosi kandidat za vještaka 42 FEDERALNO MINISTARSTVO ENERGIJE, RUDARSTVA I INDUSTRIJE 329 Rješenje o imenovanju Komisije za vođenje pregovora 42 FEDERALNO MINISTARSTVO PROMETA I KOMUNIKACIJA 330 Pravilnik o dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u cestovnom prometu (bosanski jezik) Pravilnik o dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prijevoza u cestovnom prometu (hrvatski jezik) Pravilnik o dopunama Pravilnika o licenci za obavljanje javnog prevoza u drumskom prometu (srpski jezik) 42 43 43 FEDERALNO MINISTARSTVO RASELJENIH OSOBA I IZBJEGLICA 331 332 333 334 335 Rješenje o imenovanju stalne Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju stalne Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju stalne Komisije za javne nabavke Rješenje o imenovanju stalnih članova Regionalne tenderske Komisije za javne nabavke za implementaciju Projekta povratka korisnika iz kolektivnih centara i alternativnog smještaja čije se stambene jedinice rekonstruiraju na području Federacije Bosne i Hercegovine-za područje općine Novi Travnik 336 Rješenje o imenovanju stalne Komisije za javne nabavke 44 44 45 45 46 47 FEDERALNO MINISTARSTVO OBRAZOVANJA I NAUKE 337 Rješenje o obrazovanju Stručne komisije za izradu Okvirnog nastavnog plana i programa, standarda i normativa za devetogodišnju osnovnu školu sa potkomisijama 338 Rješenje o imenovanju Stalne komisije za internu kontrolu i nadzor u Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke 47 49 SUDSKA POLICIJA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabave 50 50 FEDERALNA UPRAVA CIVILNE ZAŠTITE Rješenje o formiranju Komisije za javne nabavke 50 POREZNA UPRAVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o imenovanju članova Komisije za izbor volontera u Poreznu upravu FBiH 51 ZAVOD ZA KONTROLU LIJEKOVA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) Statut Zavoda za kontrolu lijekova Federacije Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 51 56 60 FEDERALNI ZAVOD ZA AGROPEDOLOGIJU Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 66 KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu upisa i vođenja registra emitenata vrijednosnih papira kod Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 67 67 REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Odluka o izmjenama i dopunama Pravila Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH (bosanski jezik) Odluka o izmjenama i dopunama Pravila Registra vrijednosnih papira u Federaciji BiH (hrvatski jezik) Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju vrste i visine naknada za usluge Registra vrijednosnih papira u Federaciji Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) Uputstvo o obrascu prijave za prijenos vrijednosnog papira (bosanski jezik) Naputak o obrascu prijave za prijenos vrijednosnog papira (hrvatski jezik) 68 68 69 69 70 73 FEDERALNA DIREKCIJA ZA CIVILNU AVIJACIJU/ ZRAKOPLOVSTVO Rješenje o formiranju Komisije za provođenje posebnog ispita za upis ovlaštenja za tip vazduhoplova L 410 u dozvolu vazduhoplovnog mehaničara za održavanje Rješenje o imenovanju Komisije za javne nabavke 76 76 GENDER CENTAR FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje o uspostavljanju Povjerenstava za izradu Nacrta strategije za prevenciju nasilja u obitelji sa akcijskim planom za Federaciju Bosne i Hercegovine 76 KONKURENCIJSKO VIJEĆE/SAVJET BOSNE I HERCEGOVINE Rješenje broj 01-02-26-047-9-II/07 (bosanski jezik) Rješenje broj 01-02-26-047-9-II/07 (hrvatski jezik) Rješenje broj 01-02-26-047-9-II/07 (srpski jezik) 77 80 81 USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE 49 FEDERALNA UPRAVA POLICIJE Rješenje o imenovanju Radne grupe Rješenje o obrazovanju Komisije za naknadu štete Broj 18 – Strana 265 65 Odluka broj AP 128/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 128/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 128/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 131/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 131/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 131/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 329/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 329/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 329/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 911/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 911/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 911/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 991/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 991/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 991/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1107/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1107/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1107/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1211/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1211/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1211/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 1822/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 1822/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 1822/06 (srpski jezik) 84 87 90 93 97 100 103 107 111 114 117 120 122 126 129 133 138 143 148 163 177 192 196 199 Broj 18 – Strana 266 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka broj AP 2213/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2213/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2213/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2358/07 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2358/07 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2358/07 (srpski jezik) Odluka broj AP 2408/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2408/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2408/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2430/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2430/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2430/06 (srpski jezik) Odluka broj AP 2617/06 (bosanski jezik) Odluka broj AP 2617/06 (hrvatski jezik) Odluka broj AP 2617/06 (srpski jezik) Odluka broj U 1/08 (bosanski jezik) Odluka broj U 1/08 (hrvatski jezik) Odluka broj U 1/08 (srpski jezik) 203 206 209 211 215 219 223 228 233 237 240 243 246 248 251 253 256 259 OPĆINA ŠIROKI BRIJEG Rješenje o izboru člana Školskog odbora Prve osnovne škole Široki Brijeg 262 Srijeda, 9.4.2008. KAZNENO POPRAVNI ZAVOD POLUOTVORENOG TIPA BIHAĆ Rješenje o imenovanju Komisije 262 JU OŠ "DONJA VIDOVSKA" DONJA VIDOVSKA VELIKA KLADUŠA Odluka o konačnom imenovanju direktora JU OŠ "Donja Vidovska" 262 JAVNO PREDUZEĆE "VODOVOD I KANALIZACIJA" D.O.O. ZENICA Odluka o dodjeli donacija 263 JKP "RADNIK" D.O.O. ZAVIDOVIĆI Odluka o imenovanju direktora JKP "Radnik" d.o.o. Zavidovići 263 ISPRAVKE Ispravak člana 76 Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u Federaciji Bosne i Hercegovine 263 Srijeda, 9.4.2008. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 18 – Strana 267 Broj 18 – Strana 268 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 9.4.2008. Izdavač: Javno preduzeće Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list BiH - Sarajevo, ulica Magribija 3 - Poštanski fah 3 - Direktor i odgovorni urednik: Dragan Prusina - Telefon - Direktor: 554-150 - Pretplata: 554-570, faks: 554-571 - Oglasni odjel 554-111, faks: 554-110 - Pravna služba: 554-151 - Računovodstvo: 558-440, 558-441 - Centrala: 554-160, 554-161 - Pretplata se utvrđuje polugodišnje, a uplata se vrši UNAPRIJED u korist računa: UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA BH 338 320 22000052 11 - VAKUFSKA BANKA d.d. Sarajevo 160 200 00005746 51 HYPO-ALPE-ADRIA-BANK A.D. Banja Luka filijala Brčko 552-000-00000017-12 - RAIFFEISEN BANK dd BiH Sarajevo 161-000- 00071700-57 Grafička priprema: JP NIO Službeni list BiH Sarajevo - Štampa: UNIONINVESTPLASTIKA d. d. Semizovac - Za štampariju: Semir Prguda Reklamacije za neprimljene brojeve primaju se 20 dana od izlaska lista. "Službene novine Federacije BiH", su upisane u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 414. Upis u sudski registar kod Kantonalnog suda u Sarajevu, broj UF 2168/97 od 10.07.1997. godine. - Identifikacijski broj 4200226120002. - Porezni broj 01071019. - PDV broj 200226120002. Molimo pretplatnike da obavezno dostave svoj PDV broj radi izdavanja poreske fakture. Izdanje na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službene novine Federacije BiH" 110,00 KM. Pretplata za I polugodište 2008. godine na "Službeni glasnik BiH" i "Međunarodne ugovore" 120,00 KM, Web izdanje: http: //www.sluzbenenovine.ba - godišnja pretplata 200,00 KM po korisniku