Aktio

ODLUKU1 — u članu V. Aneksa 10. (Sporazum o sprovođewu civilnog dijela

538 Koristeći se ovlaštewima koja su Visokom predstavniku data u članu V. Aneksa 10. (Sporazum o sprovođenju civilnog dijela Mirovnog ugovora) Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemqi u pogledu tumačewa navedenog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir član II.1. (d) prethodno spomenutog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik "pruža pomoć kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješewa za sve probleme koji se jave u vezi sa civilnim sprovođenjem"; Pozivajući se na stav XI.2 Zakqučaka sa Konferencije o sprovođenju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, a na kojoj je Savjet za sprovođenje mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da upotrijebi svoj konačni autoritet u zemqi u pogledu tumačewa Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješewa za probleme, kako je prethodno rečeno, "donošenjem obavezujućih odluka, kada procijeni da je to neophodno" u vezi s određenim pitawima ukqučujući (u skladu sa tačkom (c) ovog stava) mjere u svrhu osigurawa sprovođewa Mirovnog sporazuma na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta; Imajući u vidu dvije odluke Visokog predstavnika od 23. maja 2002. godine, kojima je izmijenjen i dopunjen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske, u kojima su navedene ustavne osnove za uspostavu Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Imajući dalje u vidu Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/02, 10. juna 2002. godine), izmjenjen i dopunjen Odlukom Visokog predstavnika od 20. novembra 2003. godine, kojim se utvrđuje pravni okvir za Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske i ovlašćuje Visoki predstavnik da imenuje članove savjeta u predviđenom okviru u toku definisanog prelaznog perioda; Uočavajući potrebu da se primijene svi međunarodni i evropski standardi u toku kqučnog prelaznog perioda rada savjeta u kojem će se izvršiti reorganizacija sudova i tužilaštava kao i odabir sudija i tužilaca za mjesta u reorganizovanim sudovima i tužilaštvima; Uočavajući činjenicu da se pojavilo upražnjeno mjesto u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske zbog isteka mandata gosp. Miloradu Ivoševiću, što je uslijedilo nakon njegovog imenovawa u Ustavni sud Republike Srpske i prestanka njegovog članstva u Advokatskoj komori Republike Srpske od 29. decembra 2003. godine; Uočavajujući dalje činjenicu da je 8. oktobra 2003. godine, Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske imenovao gđu. Asju Haxić na mjesto sudije u Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu; Na osnovu gore navedenog Visoki predstavnik, u skladu sa članom 76. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03), ovim donosi slijedeću ODLUKU1 O IMENOVAWU NOVOG ČLANA VISOKOG SUDSKOG I TUŽILAČKOG SAVJETA REPUBLIKE SRPSKE 1. 2. 3. Gđa. ASJA HAXIĆ ovim se imenuje za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03). Imenovanje iz ove odluke stupa na snagu danom donošewa. Ova odluka stupa na snagu odmah i biće objavljena odmah u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 187/04 3. februara 2004. godine Visoki predstavnik Sarajevo Paddy Ashdown, s. r. Koristeći se ovlaštenjima koja su Visokom predstavniku data u članu V. Aneksa 10. (Sporazum o sprovođenju civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja navedenog Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir član II.1. (d) prethodno spomenutog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik "pruža pomoć kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se jave u vezi sa civilnim sprovođenjem"; Pozivajući se na stav XI.2 Zaključaka sa Konferencije o sprovođenju mira održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, a na kojoj je Vijeće za sprovođenje mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da upotrijebi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o sprovođenju civilnog dijela mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, "donošenjem obavezujućih odluka, kada procijeni da je to neophodno" u vezi s određenim pitanjima uključujući (u skladu sa tačkom (c) ovog stava) mjere u svrhu osiguranja sprovođenja Mirovnog sporazuma na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta; Imajući u vidu dvije odluke Visokog predstavnika od 23. maja 2002. godine, kojima je izmijenjen i dopunjen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske, u kojima su navedene ustavne osnove za uspostavu Visokog 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/04. Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/04. Broj 55 - Strana 2523 sudskog i tužilačkog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske. Imajući dalje u vidu Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/02, 10. juna 2002. godine), izmjenjen i dopunjen Odlukom Visokog predstavnika od 20. novembra 2003. godine, kojim se utvrđuje pravni okvir za Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske i ovlašćuje Visoki predstavnik da imenuje članove savjeta u predviđenom okviru u toku definiranog prelaznog perioda; Uočavajući potrebu da se primijene svi međunarodni i evropski standardi u toku krucijalnog prijelaznog perioda rada vijeća u kojem će se izvršiti reorganizacija sudova i tužilaštava kao i odabir sudija i tužilaca za mjesta u reorganizovanim sudovima i tužilaštvima; Uočavajući činjenicu da se pojavilo upražnjeno mjesto u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske zbog isteka mandata gosp. Miloradu Ivoševiću, što je uslijedilo nakon njegovog imenovanja u Ustavni sud Republike Srpske i prestanka njegovog članstva u Advokatskoj komori Republike Srpske od 29. decembra 2003. godine; Uočavajujući dalje činjenicu da je 8. oktobra 2003. godine, Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske imenovao gđu Asju Hadžić na mjesto sudije u Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu; Na osnovu gore navedenog Visoki predstavnik, u skladu sa članom 76. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03), ovim donosi slijedeću ODLUKU2 O IMENOVANJU NOVOG ČLANA VISOKOG SUDSKOG I TUŽILAČKOG SAVJETA REPUBLIKE SRPSKE 1. Gđa. ASJA HADŽIĆ ovim se imenuje za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske, u skladu sa Zakonom o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03). 2. Imenovanje iz ove odluke stupa na snagu danom donošenja. 3. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena odmah u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 187/04 3. februara 2004. godine Visoki predstavnik Sarajevo Paddy Ashdown, s. r. Koristeći se ovlastima koja su Visokom predstavniku dana u članku V. Aneksa 10. (Sporazum o sprovedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja navedenog Sporazuma o provedbi civilnog dijela Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir članak II.1. (d) prethodno spomenutog Sporazuma prema kojem Visoki predstavnik "pruža pomoć kada to cijeni nužnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se jave u svezi s civilnom provedbom"; Pozivajući se na stavak XI.2 Zaključaka sa Konferencije o provedbi mira održane u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine, a na kojoj je Vijeće za provedbu mira pozdravilo nakanu Visokog predstavnika da uporabi svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o provedbi civilnog dijela mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme, kako je prethodno rečeno, "donošenjem obvezujućih odluka, kada procijeni da je to nužno" u svezi s određenim pitanjima uključujući (sukladno točki (c) ovog stavka) mjere u svrhu osiguranja provedbe Mirovnog sporazuma na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine i njezinih entiteta; Broj 55 - Strana 2524 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Imajući u vidu dvije odluke Visokog predstavnika od 23. svibnja 2002. godine, kojima je izmijenjen i dopunjen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Ustav Republike Srpske, u kojima su navedene ustavne osnove za utemeljenje Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća Federacije Bosne i Hercegovine i Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske. Imajući dalje u vidu Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/02, 10. lipnja 2002. godine), izmjenjen i dopunjen Odlukom Visokog predstavnika od 20. studenog 2003. godine, kojim se utvrđuje pravni okvir za Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske i ovlašćuje Visoki predstavnik da imenuje članove savjeta u predviđenom okviru u toku definiranog prijelaznog perioda; Uočavajući potrebu da se primijene svi međunarodni i europski standardi u tijeku krucijalnog prijelaznog perioda rada vijeća u kojem će se izvršiti reorganizacija sudova i tužiteljstava kao i odabir sudaca i tužitelja za mjesta u reorganiziranim sudovima i tužiteljstvima; Uočavajući činjenicu da se pojavilo upražnjeno mjesto u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske zbog isteka mandata gosp. Miloradu Ivoševiću, što je uslijedilo nakon njegovog imenovanja u Ustavni sud Republike Srpske i prestanka njegovog članstva u Advokatskoj komori Republike Srpske od 29. prosinca 2003. godine; Uočavajujući dalje činjenicu da je 8. listopada 2003. godine, Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske imenovao gđu Asju Hadžić na mjesto suca u Okružnom sudu u Srpskom Sarajevu; Na osnovu gore navedenog Visoki predstavnik, sukladno članku 76. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03), ovim donosi slijedeću ODLUKU1 O IMENOVANJU NOVOG ČLANA VISOKOG SUDSKOG I TUŽILAČKOG SAVJETA REPUBLIKE SRPSKE 1. Gđa. ASJA HADŽIĆ ovim se imenuje za člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske, sukladno Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 31/02, 55/02 i 114/03). 2. Imenovanje iz ove odluke stupa na snagu danom donošenja. 3. Ova odluka stupa na snagu odmah i bit će objavljena odmah u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 187/04 3. veljače 2004. godine Visoki predstavnik Sarajevo Paddy Ashdown, v. r. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE U skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana VI/2.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici Ustavnog suda održanoj 19. decembra 2003. godine, donio je Odluku o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na osnovu člana 73. Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj P-282/03 od 19. decembra 2003. godine, objavljene u "Službenom glasniku BiH" broj 1/04 od januara 2004. godine, Redakciona komisija, na sjednici održanoj 12. januara 2004. godine, utvrdila je Novi prečišćeni tekst Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Novi prečišćeni tekst Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine sadrži odredbe Poslovnika Ustavnog suda Bosne Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 2/97, 16/99 i 20/99) i 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 2/04. Poslovnik je objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 2/04. Utorak, 19.10.2004. odredbe Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 26/01, 6/02 i 1/04). POSLOVNIK2 USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE - Novi prečišćeni tekst I - OSNOVNE ODREDBE Član 1. Ovim poslovnikom uređuje se, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav), organizacija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud), postupak pred Sudom i pravno djejstvo odluka koje donosi. Član 2. Sud je nezavisan od organa vlasti svih nivoa u Bosni i Hercegovini. Nijedno tijelo u Bosni i Hercegovini ne može usvajati zakone, druge akte ni donositi odluke koje se tiču rada Suda i njegove uloge propisane Ustavom. Član 3. Sud ostvaruje svoja prava i dužnosti u skladu sa Ustavom, ovim poslovnikom i drugim aktima. Sud je nezavisan od svih tijela državne vlasti. Sud svoju organizaciju i djelatnost ostvaruje na principu finansijske samostalnosti. Sud samostalno raspoređuje odobrena sredstva iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine, u skladu sa svojim godišnjim budžetom i zakonom. Član 4. Sjedište Suda je u Sarajevu. Član 5. Sud ima pečat i druga obilježja, u skladu sa propisima Bosne i Hercegovine. Član 6. U radu Suda obezbjeđuje se ravnopravna upotreba jezika i pisama naroda Bosne i Hercegovine. II – OPĆA PRAVILA POSTUPKA Član 7. Sud odlučuje u plenarnoj sjednici, u Vijeću od pet sudija i u Malom vijeću od troje sudija. Član 8. Sud odlučuje u plenarnoj sjednici većinom glasova svih članova Suda kada odlučuje o predmetima iz nadležnosti Suda iz čl. VI/3.a), VI/3.c) i IV/3.f) Ustava i u predmetima iz nadležnosti Suda iz člana VI/3.b) koji se stave na dnevni red sjednice, kao i drugim pitanjima utvrđenim Ustavom i ovim poslovnikom. Član 9. Vijeće od pet sudija odlučuje o predmetima iz nadležnosti Suda iz člana VI/3.b) Ustava koji nisu stavljeni na dnevni red Suda u plenarnoj sjednici, o čemu donosi jednoglasnu odluku. Ukoliko nije postignuta jednoglasna odluka, predmet se prosljeđuje Sudu u plenarnoj sjednici. Vijeće od pet sudija čine: predsjednik Suda, dva potpredsjednika iz reda sudija koje su izabrala nadležna zakonodavna tijela entiteta i dvoje sudija od preostalih troje sudija koje su izabrala navedena zakonodavna tijela, po principu prvenstva iz člana 99. ovog poslovnika, s tim da se svaki mjesec jedan član rotira. Predsjednik Suda predsjedava Vijećem, a u slučaju njegove spriječenosti zamjenjuje ga jedan od potpredsjednika kojeg on odredi. Član 10. Malo vijeće sastoji se od predsjednika Suda i dva potpredsjednika iz reda sudija, koje su izabrala nadležna zakonodavna tijela entiteta. Vijećem predsjedava predsjednik Suda. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Malo vijeće, većinom glasova članova Vijeća, odlučuje o spajanju i razdvajanju predmeta i o zahtjevima za donošenje privremenih mjera. Malo vijeće usvaja prijedlog odluke o dopustivosti koji podnosi na potvrdu Vijeću od pet sudija, odnosno Sudu u plenarnoj sjednici. Malo vijeće dostavlja odluku o privremenoj mjeri Sudu u plenarnoj sjednici na potvrđivanje. Član 11. Rad Suda je javan. Javnost postupka pred Sudom obezbjeđuje se: 1. obavještavanjem javnosti o pripremanju i održavanju sjednice Suda i javnih rasprava pred Sudom; 2. davanjem obavještenja o toku postupka; 3. omogućavanjem učesnicima u postupku i drugim zainteresiranim licima da izvrše uvid u predmete o kojima Sud odlučuje, da prisustvuju sjednicama Suda, osim ako predsjednik Suda, u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, odluči drukčije ili u drugim slučajevima prema kojima ovim poslovnikom nije isključena javnost; 4. objavljivanjem donesenih odluka; 5. izdavanjem publikacija Suda, u kojima se objavljuju značajnije odluke, rješenja i drugo; 6. na drugi način koji odredi Sud. Član 12. Javnost postupka pred Sudom isključena je na radnim sjednicama, uključujući sjednice o vijećanju i glasanju. Javnost je isključena i kad Sud raspravlja i odlučuje o pitanjima koja imaju karakter tajnosti u skladu sa zakonom, kada to zahtijevaju razlozi zaštite morala, javnog reda, bezbjednosti države, prava privatnosti ili ličnih prava. Isključenje javnosti iz stava 2. ovog člana ne odnosi se na strane u sporu. Član 13. Saopštenje o održavanju sjednica i javnih rasprava Suda (vrijeme, mjesto i dnevni red), objavljuju se na oglasnoj ploči Suda. Saopštenje iz stava 1. ovog člana može se objaviti u sredstvima javnog informisanja kad je to od posebnog značaja za javnost. Član 14. U postupku pred Sudom koriste se službeni jezici iz člana 6. ovog poslovnika, a na zahtjev učesnika u postupku, pripadnika drugih naroda, Sud može dozvoliti upotrebu drugog jezika. Sud će obezbijediti uvjete da svako može ostvariti pravo iz prethodnog stava. 1) Učesnici u postupku Član 15. Učesnici u postupku su: a) pokretači sporova iz člana VI/3.a) Ustava i donosioci akata koji su predmet spora; b) stranke u postupku u kome je donesena odluka koja se pobija apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (član VI/3.b) Ustava); c) predsjedavajući Doma naroda, kad je pokrenut spor iz člana IV/3.f) Ustava; d) sud koji je proslijedio pitanje Sudu i donosilac zakona o čijem važenju ovisi odluka suda (član VI/3.c) Ustava). Sud će u konkretnom predmetu, po načelu kontradiktornosti postupka, odrediti druge učesnike u postupku. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Član 16. Malo vijeće ispituje dopustivost svih zahtjeva i apelacija i utvrđuje prijedlog odluke o dopustivosti koji dostavlja Vijeću od pet sudija. Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 1. Sud nije nadležan za odlučivanje; Broj 55 - Strana 2525 2. 3. zahtjev/apelacija je anonimna; podnosilac zahtjeva/apelacije je odustao od zahtjeva/apelacije; 4. protekao rok za podnošenje apelacije; 5. zahtjev/apelaciju je podnijelo neovlašteno lice; 6. Sud je o istoj stvari ranije odlučio; 7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije; 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom; 11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom; 12. apelant je prethodno pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu; 13. podnosilac zahtjeva/apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira zahtjev/apelaciju; 14. apelacija je preuranjena; 15. osporeni opći akt nije na snazi; 16. radi se o pitanju o kome je Sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu/apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje; 17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. U slučajevima iz stava 2. ovog člana, Vijeće od pet sudija donosi odluku. Ukoliko Vijeće od pet sudija jednoglasno potvrdi odluku, smatra se da je odluka konačna. U suprotnom, Sud donosi odluku u plenarnoj sjednici. 2) Pravila postupka Član 17. Zahtjev o pokretanju postupka, upućen Sudu, dostavlja se poštom ili se neposredno predaje Sudu. Podnesak iz stava 1. ovog člana smatra se zaprimljenim danom prijema u Sudu, odnosno danom predaje preporučeno poštom. Član 18. Zahtjev o pokretanju postupka iz člana VI/3.a) Ustava treba da sadrži: – naziv akta koji je predmet spora, sa oznakom naziva i broja službenog glasila u kome je objavljen; – odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene; – navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva; – potpis ovlaštenog lica ovjeren pečatom podnosioca akta. Apelacija iz člana VI/3.b) Ustava treba da sadrži: – presudu suda u Bosni i Hercegovini; – odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene; – navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva; – u nedostatku osporene presude, razloge podnošenja apelacije; – potpis podnosioca apelacije. Zahtjev iz članaVI/3.c) Ustava treba da sadrži: – navođenje zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži, uz naznaku službenog glasila u kome je zakon objavljen; – navođenje odredbe Ustava, Evropske kovnencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima i zakona Bosne i Hercegovine, za koje se smatra da zakon, koji je predmet ocjenjivanja, mora biti kompatibilan, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda; – navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev zasniva; – potpis ovlaštenog lica, ovjeren pečatom podnosioca zahtjeva. Član 19. Kad je zahtjev, odnosno apelacija upućena Sudu nepotpuna, ili ne sadrži podatke neophodne za vođenje postupka, registrar će zatražiti od podnosioca da u određenom roku, a najduže za mjesec dana, te nedostatke otkloni pri čemu se podnosiocu zahtjeva, odnosno apelantu, obavezno dostavlja obrazac apelacije i uputa o popunjavanju obrasca. Ako podnosilac, u roku iz stava 1. ovog člana, ne otkloni nedostatke, zahtjev, odnosno apelacija, će se odbaciti. Broj 55 - Strana 2526 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 20. Kad Sud preispituje proceduralnu ispravnost predložene odluke iz člana IV/3.f) Ustava, uz zahtjev se prilaže ovjeren prepis te odluke, sa obrazloženjem procedure. Član 21. Sud dostavlja zahtjev o pokretanju postupka, odnosno apelaciju, donosiocu osporenog akta radi davanja odgovora, odnosno dostavljanja spisa. Sud dostavlja apelaciju i drugoj stranci u postupku u kome je donesena presuda koja se pobija apelacijom, radi davanja odgovora. Nedostavljanje odgovora ne utiče na tok postupka pred Sudom. U slučaju odbacivanja apelacije Sud može donijeti odluku, a da prethodno apelacija nije dostavljana drugoj stranci na izjašnjavanje. Član 22. O zahtjevu o pokretanju postupka, odnosno apelaciji, upoznaju se predsjednik Suda, generalni sekretar Suda i registrar koji obavještavaju sudije na sjenicama vijeća i plenarnoj sjednici. Vijeća Suda i Sud u plenarnoj sjednici raspravljaju i odlučuju o predmetu na osnovu nacrta odluke sudije izvjestioca. Član 23. Sudije izvjestioci, u pravilu, zadužuju se po abecednom redu nakon ispitivanja dopustivosti u skladu sa članom 16. ovog poslovnika. U predmetima koji su naknadno spojeni, Malo vijeće može odrediti jednog sudiju izvjestioca. Malo vijeće razmatra prijedloge o razduženju predmeta. Sud može odrediti, s obzirom na prirodu predmeta, da se po podnesku hitno postupa. Član 24. Sudija izvjestilac, odnosno registrar, određuju rok za dostavu odgovora na navode iz zahtjeva, odnosno apelacije. Član 25. Učesnici u postupku imaju pravo da izvrše uvid u spise Suda, a ovo pravo može se priznati i drugim zainteresiranim licima. Zahtjev, odnosno apelacija, i odgovor na zahtjev, odnosno apelaciju, dostavljaju se učesnicima u postupku. Nacrti odluka, rješenja i drugih akata, koji su pripremeljeni za odlučivanje, kao i akti koji su određeni kao tajna u smislu člana 12. ovog poslovnika, ne mogu se stavljati na uvid. Uvid u spis odobrava generalni sekretar Suda, a vrši se u službenim prostorijama Suda i u prisustvu ovlaštenog radnika Suda. Član 26. Učesnici u postupku i druga zainteresirana lica mogu tražiti prepis akata iz predmeta osim onih koji se, prema članu 25. stav 3. ovog poslovnika, ne mogu davati na uvid. Lica iz stava 1. ovog člana snose troškove prepisa. Prepisivanje akata iz predmeta odobrava generalni sekretar Suda, a vrši se u službenim prostorijama Suda. Član 27. Sud raspravlja i odlučuje na osnovu nacrta odluke. Nacrt meritorne odluke sadrži: a) Uvod b) Izreku c) Obrazloženje d) Zaključak. Uvod sadrži: Ustavni osnov i odgovarajuću odredbu Poslovnika Suda, naziv: "Ustavni sud Bosne i Hercegovine", broj predmeta, ime i prezime, odnosno naziv podnositelja zahtjeva, odnosno apelanta, sastav tijela koje odlučuje, datum održavanja sjednice, ishod glasanja i vrstu odluke. Izreka sadrži: odluku Suda o predmetu odlučivanja i naznaku da li se odluka objavljuje u službenim glasilima. Obrazloženje odluka donesenih na osnovu člana VI/3.b) sadrži: uvod, postupak pred Ustavnim sudom, činjenice, Apelacija-a) navode iz apelacije, b) navode iz odgovora na apelaciju, relevantne propise, dopustivost, meritum i zaključak. Obrazloženje odluka donesenih na osnovu čl. VI/3.a). VI/3.c) i IV/3.f) sadrže: uvod, postupak pred Ustavnim sudom, Utorak, 19.10.2004. Zahtjev-a) navode iz zahtjeva, b) navode iz odgovora na zahtjev, relevantne propise, dopustivost, meritum i zaključak. Obrazloženje ostalih nacrta odluka Suda sadrži odgovarajuće elemente, zavisno od vrste odluke. Član 28. Obavještenje o toku postupka pred Sudom daje predsjednik Suda, odnosno generalni sekretar Suda. Član 29. Akti Suda, pozivi i drugo, dostavljaju se licima na koja se odnose, preporučeno poštom ili neposredno uz dostavnicu. Član 30. Kad se Sudu dostavi više zahtjeva iz njegove nadležnosti po istom pitanju, Malo vijeće će, po pravilu, donijeti odluku o spajanju predmeta u kojima će Sud, odnosno Vijeće voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spajanje zahtjeva, u smislu stava 1. ovog člana, neće se vršiti ako bi to znatnije produžavalo postupak. Član 31. Kod odlučivanja Sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. Član 32. Sud može ocjenjivati ustavnost samo onih općih akata koji su na snazi. Član 33. Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta, pravna i fizička lica i drugi, dužni su Sudu, na njegov zahtjev, davati podatke i obavještenja potrebna za rad Suda i preduzimati, po nalogu Suda, radnje koje su od interesa za vođenje postupka. 3) Sjednice Suda Član 34. Sjednice Malog vijeća i plenarna sjednica Suda se održavaju po potrebi. Sjednica Vijeća od pet sudija se, u pravilu, održava dva puta mjesečno u terminima koje odredi predsjednik Vijeća. Sjednica Suda se održava, po pravilu, u sjedištu Suda, a Sud može odlučiti da se sjednica održi i van sjedišta Suda. Član 35. Sjednicama Suda u plenarnom sazivu prisustvuju sudije, generalni sekretar Suda i registrar. Sjednici vijeća prisustvuju sudije i registrar. Predsjednik Suda, odnosno Vijeća može odlučiti da sjednici prisustvuju generalni sekretar i druge stručne osobe. Sjednici Suda u plenarnom sazivu, odnosno Vijeća, može prisustvovati pravni savjetnik sudije, koji je radio na obradi predmeta o kojem se raspravlja i druge stručne osobe koje odredi predsjednik Suda, odnosno predsjedavajući Vijeća. Pomoćnik generalnog sekretara Suda može prisustvovati sjednici Suda, odnosno Vijeća, ukoliko se radi o administrativno-finansijskim pitanjima. Član 36. Predsjednik Suda, odnosno predsjedavajući Vijeća zakazuju sjednicu, predlažu dnevni red i predsjedavaju sjednicom Suda u plenarnoj sjednici, odnosno vijećima. Predsjednik suda može ovlastiti jednog od potpredsjednika da predsjedava sjednicama Vijeća. Predsjednik Suda, odnosno predsjedavajući Vijeća, zakazat će sjednicu: 1. kad su Sud, u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeća, zaključili da se sjednica održi; 2. kad sazivanje sjednice traži sudija, radi razmatranja pitanja iz nadležnosti Suda; 3. kad održavanje sjednice zatraži radno tijelo Suda, odnosno Vijeće. Predsjednik Suda, odnosno predsjedavajući Vijeća, predlažu dnevni red i predsjedavaju sjednicama. Sudija može predložiti izmjene i dopune dnevnog reda sjednice. Dnevni red sjednice utvrđuje Sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeća. Predsjednik Suda zakazuje vanrednu sjednicu u slučaju kad: Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1. Sud u plenarnoj sjednici ili Vijeća odluče da održe sjednicu; 2. sudija zahtijeva održavanje sjednice u plenarnom sazivu, kako bi se razmotrila pitanja koja su u nadležnosti Suda. U slučaju iz stava 2.tačka 2. i stava 6. tačka 2. ovog člana, predsjedniku Suda podnosi se pismeni zahtjev sa obrazloženjem. Član 37. Poziv za sjednicu Suda u plenarnom sazivu, predmeti i drugi materijali koji će se razmatrati na sjednici, dostavljaju se sudijama najkasnije osam dana prije dana održavanja sjednice. Izuzetno, u hitnim slučajevima, poziv za sjednicu Suda u plenarnom sazivu, predmeti i drugi materijali koji će se razmatrati na sjednici, mogu se dostaviti i u kraćem roku. Poziv za sjednice Vijeća, predmeti i drugi materijali, koji će se razmatrati na sjednicama Vijeća, mogu se dostaviti i u roku kraćem od roka iz stava 1. ovog člana. Član 38. O predmetu koji je na dnevnom redu sjednice Suda u plenarnom sazivu, odnosno Vijeća od pet sudija, prije raspravljanja i glasanja, sudija izvjestilac će ukratko iznijeti relevantna činjenična i pravna pitanja od značaja za raspravljanje i odlučivanje i dati prijedlog odluke. Sudija izvjestilac može zatražiti da registrar izloži činjenice predmeta i pruži informacije o relevantnim propisima i ustavnosudskoj praksi. Ukoliko na sjednici Suda u plenarnom sazivu, odnosno vijećima, prisustvuje pravni savjetnik sudije, on/ona može odgovarati na postavljena pitanja u vezi sa činjenicama predmeta o kojem se raspravlja i davati informacije o relevantnim propisima koji su od značaja za predmet o kojem se vodi rasprava. Nakon izlaganja sudije izvjestioca, odnosno registrara, riječ se daje sudijama prema redu po kome su tražili riječ. U raspravljanju iz stava 1. ovog člana može učestvovati generalni sekretar Suda ako to zatraže sudije. Član 39. Sud može odložiti, odnosno prekinuti raspravljanje o predmetu, radi pribavljanja novih podataka i obavještenja, kao i u drugim slučajevima. Član 40. Poslije završenog raspravljanja o predmetu, Sud u plenarnoj sjednici i vijeća donose odluku. Odluka Suda u plenarnoj sjednici donosi se većinom glasova sudija od ukupno devet sudija Suda. Odluka Vijeća od pet sudija donosi se jednoglasno. Odluka Malog vijeća donosi se većinom glasova članova Vijeća. Glasanje se vrši javno, dizanjem ruke. Sud može odlučiti da se odluka donese tajnim glasanjem. Glasanje se vrši po redu po kojem su prijedlozi podneseni o čemu se prethodno može provesti preliminarno glasanje. Prijedlog, koji prilikom preliminarnog glasanja dobije najviše glasova, smatra se prvim prijedlogom o kojem se glasa. U ostalim slučajevima, kao prvi prijedlog smatra se prijedlog sudije izvjestioca ukoliko sudija izvjestilac ne predloži drukčije. Član 41. Sudija se ne može uzdržati od glasanja. Svaki sudija koji je učestvovao u razmatranju predmeta ima pravo da izdvoji svoje mišljenje, u skladu ili suprotno odluci, ili samo da izjavu o neslaganju. Sudija ima pravo i dužnost da izdvojeno mišljenje, najkasnije u roku od petnaest dana, pismeno izloži i obrazloži. Izdvojeno mišljenje sudije prilaže se uz zapisnik sa sjednice i ulaže u predmet na koji se odnosi, a u donesenoj odluci i rješenju se konstatuje da je izdvojeno mišljenje. Izdvojeno mišljenje prilaže se uz odluku kao aneks. Odluka se obajavljuje u publikaciji Suda zajedno sa izdvojenim mišljenjem. Član 42. U donošenju odluke Suda može učestvovati samo sudija koji je učestvovao u raspravi. Broj 55 - Strana 2527 Sjednica Suda u plenarnom sazivu, kojoj ne prisustvuje niti jedan sudija iz reda konstitutivnog naroda, se odlaže, s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati. Odredba stava 2. ovog člana neće se primijeniti u slučajevima kad zahtjev treba odbaciti i kad se rješava o predmetu koji se ne tiče konstitutivnog naroda koga predstavljaju odsutne sudije. Član 43. Sjednice Suda u plenarnom sazivu snimaju se. O toku sjednica Suda u plenarnom sazivu i vijeća, vodi se zapisnik. Stenogram ili zvučni zapis prilaže se uz zapisnik i čini njegov sastavni dio. Član 44. Zapisnik sjednice Suda sadrži: 1. datum održavanja sjednice; 2. imena prisutnih i odsutnih sudija; 3. imena drugih lica prisutnih na sjednici; 4. predmet razmatranja i odlučivanja; 5. izreku (dispozitiv) donesenog odlučenja; 6. rezultat glasanja, sa naznakom koji je sudija glasao protiv odluke, odnosno koji je izdvojio mišljenje; 7. druge zaključke koji su doneseni povodom rasprave o predmetu. U zapisnik se unosi kratak tok rasprave i važnija pitanja koja su bila bitna za odlučivanje u predmetu. Kad je bila isključena javnost sa sjednice, ili njenog dijela, u zapisnik se unosi i konstatacija o tome. Član 45. Zapisnik sa sjednice Suda usvaja se na narednoj sjednici. Verifikovani zapisnik sjednice Suda u plenarnoj sjednici potpisuje predsjednik Suda ili potpredsjednik i generalni sekretar Suda, a verifikovani zapisnik sjednice Vijeća potpisuje predsjednik Vijeća i registrar. Zapisnik je sastavni dio arhive Suda i čuva se u skladu sa Zakonom o arhivu. 4) Javna rasprava Član 46. Kad je u postupku pred Sudom potrebno neposredno raspraviti pitanje od značaja za donošenje odluke, Sud će u plenarnoj sjednici održati javnu raspravu. O potrebi održavanja javne rasprave odlučuje Sud u plenarnoj sjednici. Član 47. Na javnu raspravu pozivaju se učesnici u postupku. Kad je potrebno, na javnu raspravu pozivaju se i lica koja mogu Sudu dati stručna mišljenja i objašnjenja od zanačaja za donošenje odluke. O pozivanju lica iz stava 2. ovog člana odlučuje Sud na prijedlog sudije izvjestioca. Član 48. Poziv za javnu raspravu i odgovarajući materijal dostavljaju se najkasnije osam dana prije održavanja javne rasprave. Izuzetno, poziv za javnu raspravu može se dostaviti i u kraćem roku. Član 49. Javna rasprava se održava u sjedištu Suda. Kad postoje posebni razlozi, Sud može odlučiti da se javna rasprava održi i van sjedišta Suda. Član 50. Odsustvo učesnika u postupku na javnoj raspravi ne sprječava Sud da održi javnu raspravu i donese odluku. Član 51. Kad je potrebno, Sud može javnu raspravu odložiti, ili prekinuti, radi pribavljanja potrebnih podataka i obavještenja, kao i u drugim opravdanim slučajevima. U slučaju iz stava 1. ovog člana, predsjednik Suda obavijestit će prisutne učesnike u postupku i druga pozvana lica o tome kada će se održati, odnosno nastaviti javna rasprava. Broj 55 - Strana 2528 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 52. Predsjednik Suda otvara javnu raspravu i saopštava predmet rasprave. Generalni sekretar Suda obavještava Sud o prisustvu učesnika u postupku i drugih pozvanih lica. Član 53. Sudija izvjestilac izlaže na javnoj raspravi stanje stvari i sporna pravna pitanja od značaja za raspravljanje, ne iznoseći pri tome svoj stav za donošenje odluke. Poslije izlaganja sudije izvjestioca, učesnici u postupku iznose i obrazalažu svoje stavove i daju odgovor na navode iznesene u raspravi, a druga pozvana lica daju svoja mišljenja od značaja za razjašnjenje stanja stvari. Član 54. O održavanju reda na javnoj raspravi stara se predsjednik Suda. U tom cilju on može: – opomenuti lice koje remeti red; – oduzeti riječ licu koje nanosi uvredu Sudu ili nekom drugom, odnosno koje na drugi način zloupotrebljava dobijenu riječ; – udaljiti sa javne rasprave lice koje, i pored opomene, ometa tok javne rasprave. Član 55. Kad su završena izlaganja učesnika u postupku i drugih pozvanih lica, a nema ni pitanja za razrjašenje stanja stvari, predsjednik Suda zaključuje javnu raspravu i obavještava učesnike u postupku i druga prisutna lica o vremenu i načinu saopštavanja odluke Suda. Član 56. Sud, po pravilu, odmah nakon zaključenja javne rasprave održava sjednicu o vijećanju i glasanju. U postupku vijećanja sudija izvjestilac prvi izlaže svoje mišljenje i stav o predmetnoj stvari. Nakon završenog izlaganja sudije izvjestioca, sudije izlažu svoja mišljenja i stavove, prema redu po kojem su tražili riječ. Nakon završenog vijećanja pristupa se glasanju. Sjednici o vijećanju i glasanju prisustvuju sudije koje su učestvovale u raspravi, generalni sekretar, registrar i zapisničar. Član 57. Nakon završene sjednice o vijećanju i glasanju, predsjednik Suda, po pravilu, usmeno objavljuje odluku Suda, uz navođenje bitnih razloga za njeno donošenje. Odluka Suda dostavlja se učesnicima u postupku u roku od 30 dana od dana donošenja. Član 58. O javnoj raspravi vodi se zapisnik. U zapisnik sa javne rasprave unose se i podaci o sjednici o vijećanju i glasanju. Ako nije vođen stenogram ili nije vršeno magnetofonsko snimanje javne rasprave, u zapisnik se unosi sažeto izlaganje učesnika u postupku i drugih prisutnih lica. Uz zapisnik sa javne rasprave prilaže se pismeno izlaganje sudije izvjestioca, kao i izlaganje učesnika u postupku i drugih prisutnih lica koja mogu svoja pisana izlaganja predati Sudu. 5) Akti Suda Član 59. Nakon vijećanja i glasanja, Sud donosi odluke. Odluke Suda su: – o dopustivosti zahtjeva, odnosno apelacije; – o meritumu zahtjeva, odnosno apelacije (potpuna ili djelimična); – o prestanku važenja odredbe nesaglasne sa Ustavom; – o obustavi postupka; – o privremenoj mjeri. U slučaju potrebe, u postupku pred Sudom, kao i o unutarnjim pitanjima Suda, mogu se donositi rješenja i zaključci. Član 60. Sud donosi odluku o dopustivosti kojom odbacuje zahtjev odnosno apelaciju pod uvjetima iz čl. 15. i 16. ovog poslovnika. Utorak, 19.10.2004. Član 61. Sud donosi odluku o meritumu kada usvaja ili odbija zahtjev odnosno apelaciju. Sud usvaja zahtjev odnosno apelaciju kada, u skladu sa svojim nadležnostima iz čl. VI/3.a), VI/3.b), VI/3.c) i IV/3.f), utvrdi povredu Ustava. Sud odbija zahtjev odnosno apelaciju kada, u skladu sa svojim nadležnostima iz čl. VI/3.a), VI/3.b), VI/3.c) i IV/3.f), utvrdi da ne postoji povreda Ustava. Član 62. Sud može donijeti djelimičnu odluku ako zahtjev sadrži više pitanja i ako to priroda slučaja omogućava. Član 63. Sud, odlukom kojom usvaja zahtjev, odlučuje o njenom pravnom djejstvu (ex tunc, ex nunc). Odlukom kojom se utvrđuje nesaglasnost iz člana VI/3.a) i c) može se odrediti rok donosiocu akta za usaglašavanje, koji ne može biti duži od tri mjeseca od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku BiH". Ako se u ostavljenom roku ne otkloni utvrđena nesaglasnost, Sud će svojom odlukom utvrditi da nesaglasne odredbe prestaju da važe. Danom objavljivanja odluke Suda iz stava 3. ovog člana u "Službenom glasniku BiH" prestaju da važe nesaglasne odredbe. Član 64. Ako Sud utvrdi da je apelacija osnovana, može, prema prirodi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda, izuzetno, sam odlučiti u meritumu slučaja i odluku dostaviti nedležnom organu radi obezbjeđenja podnosiocu apelacije ustavnih prava koja su mu povrijeđena. Sud može sam odlučiti u meritumu samo ako je data mogućnost izjašnjenja drugoj stranci u postupku prema članu 21. stav 2. ovog poslovnika. Odlukom kojom usvaja apelaciju Sud može ukinuti osporenu odluku i slučaj vratiti sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku na ponovni postupak. U obrazloženju odluke, Sud navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se sastoji povreda. Sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan je donijeti novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvatanje Suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije. Postupak pred sudom, odnosno organom iz stava 5. ovog člana, hitan je. Član 65. Sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je u toku postupka: 1. otklonjena neustavnost osporenog akta; 2. osporeni opći akt prestao da važi; 3. podnosilac naknadno povukao zahtjev/apelaciju; 4. i u drugim slučajevima kada prestanu postojati potrebe za vođenje postupka. U slučaju iz tač. 1. i 2. stava 1. ovog člana, Sud će nastaviti postupak ako se radi o očiglednoj povredi odredbi člana II Ustava ili ukoliko posljedice povrijeđenih prava i sloboda nisu otklonjene. Član 66. Odluka o privremenoj mjeri donosi se u slučaju iz člana 78.ovog poslovnika. Član 67. Svako, kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom, donesenim na osnovu odredbi koje su prestale da važe u smislu člana 63. ovog poslovnika, ima pravo zatražiti od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležni organ je obavezan da ponovi postupak i uskladi akt sa odlukom Suda. Član 68. Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz člana 67. ovog poslovnika može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Službenom glasniku BiH", ako od donošenja akta do donošenja odluke Suda nije proteklo više od pet godina. Član 69. Sud može donijeti dopunsku odluku ako u ranijem postupku nije odlučeno o svim bitnim pitanjima. Član 70. Nacrt odluke Suda razmatra Sud u plenarnoj sjednici odnosno Vijeće od pet sudija. Stručno-tahničku redakciju teksta odluke koje se objavljuju utvrđuje Redakciona komisija. Predsjednik Redakcione komisije i registrar potpisima potvrđuju konačan tekst svih odluka. Odluke koje se objavljuju obavezno se lektorišu i objavljuju se na sva tri službena jezika u Bosni i Hercegovini, a značajnije odluke se, nakon lektorisanja, prevode na engleski jezik. Odluke i rješenja koja se ne objavljuju dostavljaju se strankama na jednom od službenih jezika i pisama Bosne i Hercegovine, koji je zahtijevala stranka. Član 71. U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj prirodi mogla odlučno utjecati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, ta stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanje te odluke. U zahtjevu iz stava 1. ovog člana treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebne podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti predviđeni u stavu 1. ovog člana. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Sekretarijatu Suda. Sudija može, po vlastitoj inicijativi, podnijeti pismeno obrazložen zahtjev iz stava 1. ovog člana. Zahtjev za preispitivanje odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. Kada Sud u plenarnoj sjednici odluči da će preispitati svoju odluku, predmet preispitivanja razmatra se u skladu sa pravilima koja se primjenjuju u redovnom postupku pred Sudom. Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine. Član 72. Izvornik odluke, pod kojim se podrazumijeva originalna odluka Suda, potpisuju predsjednik Suda i registrar, a objavljuje se samo sa potpisom predsjednika Suda. Odluke za potpis pravni savjetnik sudije dostavlja predsjedniku Suda uz dnevnu naredbu, preko registrara. Otpravak odluke ovjerava generalni sekretar Suda. Član 73. Ako izvornik odluke sadrži tehničke greške ili ako objavljeni tekst nije istovjetan sa izvornikom, ispravku daje generalni sekretar Suda, na osnovu zaključka Suda. Ispravka se dostavlja učesnicima u postupku i objavljuje se na isti način kao i odluka. Član 74. Odluke Suda o meritumu objavljuju se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Sud može odlučiti da se i druge odluke objave na način iz stava 1. ovog člana. U odluci o apelaciji, kada se objavljuje prema st. 1. i 2.ovog člana, umjesto imena i prezimena podnosioca apelacije i druge stranke u postupku iz člana 21. stav 2. ovog poslovnika, navode se njihovi inicijali. 6) Izvršenje odluka Član 75. Odluke Suda konačne su i obavezne i dužno ih je poštovati svako fizičko i pravno lice. Svi organi vlasti dužni su, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Suda. Svako ko ima pravni interes može tražiti da se izvrši odluka Suda. Sud u svojoj odluci može odrediti način i rok izvršenja odluke Suda. Broj 55 - Strana 2529 U roku iz stava 4. ovog člana, organ koji je obavezan da izvrši odluku Suda, dužan je dostaviti obavijest o preduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Suda, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obaviještenju Suda o preduzetim mjerama, Sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Suda nije izvršena. Ovo rješenje dostavlja se nadležnom tužiocu, odnosno drugom organu nadležnom za izvršenje, kojeg odredi Sud. Član 76. Izvršenje konačnih, odnosno pravosnažnih pojedinačnih akata, donesenih na osnovu odredbi koje su prestale da važe u smislu člana 63. ovog poslovnika, ne može se ni odrediti, ni provesti, a ako je izvršenje započeto, obustavit će se. Član 77. Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale primjenom odredbi za koje je utvrđeno da su nesaglasne, Sud može, na zahtjev zainteresiranog lica, odrediti da se te posljedice otklone povratom u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način. U odluci kojom usvaja apelaciju Sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. 7) Privremene mjere Član 78. Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom. Izuzetno, predsjednik Suda može, u nemogućnosti sazivanja Malog vijeća, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana. Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, odrediti privremenu mjeru iz stava 1. ovog člana. Odluka o mjeri iz stava 1. ovog člana odmah se dostavlja donosiocu osporenog akta i stranci. Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, ako ocijeni svrsishodnim, može odlučiti o dostavi mjere iz stava 1. ovog člana i drugim organima. Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, će dostaviti odluku o privremenoj mjeri iz stava 1. ovog člana Sudu u plenarnoj sjednici radi informiranja. Odluka o privremenoj mjeri iz stava 1. ovog člana proizvodi pravno djejstvo dok Sud u plenarnoj sjednici ne odluči drukčije. Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, može tražiti informacije od stranaka o svakom pitanju koje je povezano s privremenom mjerom. U slučaju kada privremena mjera više nije opravdana, Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, ukida privremenu mjeru. Postupak za donošenje privremene mjere hitan je. 8) Posebne odredbe Član 79. Kad se pozivi, odluke, odnosno rješenja Suda, ne mogu, iz bilo kojeg razloga, dostaviti učesnicima u postupku, izuzev poziva za odgovor iz člana 21. stav 2. ovog poslovnika, dostava se za njih obavlja stavljanjem poziva, odluke, odnosno rješenja, na oglasnu ploču Suda. Dostava se smatra obavljenom nakon proteka osam dana od dana stavljanja poziva, odluke, odnosno rješenja na oglasnu ploču Suda. Član 80. O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu utvrđena ovim poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju. III - ORGANIZACIJA SUDA 1) Prava i dužnosti Suda Član 81. Sud, pored vršenja funkcije u skladu sa odredbama Ustava, odlučuje o: – izboru predsjednika i potpredsjednika; – statusu i imunitetskim pravima predsjednika i sudija; – unutrašnjoj organizaciji Suda i Sekretarijata Suda; – obrazovanju radnih tijela Suda; – statusnim pitanjima generalnog sekretara Suda, registrara, pomoćnika generalnog sekretar Suda, Broj 55 - Strana 2530 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravnog savjetnika sudije i šefa kabineta predsjednika Suda; – planu rada Suda i njegovom izvršenju; – potrebama za finansiranje rada Suda; – usvaja godišnji obračun; – drugim pitanjima iz nadležnosti Suda. U ostvarivanju svoje finansijske samostalnosti Sud: – utvrđuje prijedlog budžetskih sredstava potrebnih za izvršavanje nadležnosti Suda i upućuje ga Predsjedništvu Bosne i Hercegovine radi uključivanja u prijedlog budžeta, u smislu člana VIII Ustava; – donosi finansijski plan Suda u kome planira i donosi odluke o ostvarivanju prihoda i izvršavanju rashoda u tekućoj godini; – usvaja godišnji obračun; – odlučuje o korištenju donacija i drugih izvora prihoda. Član 82. Sjednici Suda na kojoj se odlučuje o pitanjima iz člana 81. ovog poslovnika, osim predsjednika Suda i sudija, prisustvuju generalni sekretar Suda i registrar. Kada se raspravlja o pitanjima iz stava 1. alineje 3, 4, 6, 7. i 8. i stava 2. člana 81. ovog poslovnika, sjednici prisustvuje pomoćnik generalnog sekretara Suda, odnosno stručne osobe koje odredi predsjednik Suda. Član 83. Sud sarađuje sa drugim ustavnim sudovima. Sud može organizirati sastanke i savjetovanja i učestvovati na sastancima i savjetovanjima na kojima se razmatraju pitanja od interesa za rad Suda. 2) Predsjednik Suda i sudije Član 84. Sudije Suda biraju se u skladu sa članom VI/1. Ustava. Sudije će biti istaknuti pravnici visokih moralnih kvaliteta. Svaka osoba s pravom glasa i takvim kvalifikacijama može biti sudija Suda. Sudije koje izabere predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države. Sudija djeluje u Sudu u ličnom svojstvu. Član 85. Sud bira predsjednika Suda i potpredsjednike iz reda sudija. Član 86. Prije preuzimanja dužnosti, svaki izabrani sudija, na prvom zasijedanju Suda u plenarnoj sjednici, na kojem je taj sudija prisutan ili u slučaju potrebe, pred predsjednikom Suda, daje i potpisuje slijedeću svečanu izjavu: "Izjavljujem da ću se, u vršenju dužnosti sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pridržavati Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, da ću dužnost sudije vršiti savjesno i nepristrasno i da ću sva vijećanja čuvati kao tajnu". Član 87. Predsjednika Suda bira Sud tajnim glasanjem, većinom glasova svih sudija. Ako u prvom krugu glasanja nijedan kandidat ne dobije većinu glasova, glasanje će se ponoviti za dva kandidata koji su dobili najveći broj glasova i smatrat će se izabranim onaj kandidat koji u drugom krugu dobije veći broj glasova. Ako nijedan od kandidata iz drugog kruga glasanja ne dobije većinu glasova, pristupit će se žrijebanju. Član 88. Predsjednik Suda bira se rotacijom između sudija iz konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, s tim da u dva uzastopna mandata predsjednik Suda ne može pripadati istom konstitutivnom narodu. Član 89. Mandat predsjednika Suda traje tri godine, a započinje teći izborom. Ako predsjednik Suda prestane biti član Suda ili podnese ostavku prije redovnog isteka mandata, Sud će u plenarnoj sjednici izabrati nasljednika za preostalo vrijeme mandata. Utorak, 19.10.2004. Član 90. Predsjednik suda organizira, rukovodi i nadzire rad Suda, zakazuje i predsjedava sjednicama i javnim raspravama, predstavlja Sud, potpisuje odluke Suda, stara se o ostvarivanju saradnje sa drugim institucijama, donosi pojedinačne akte, vrši i druge dužnosti predviđene ovim poslovnikom i drugim aktima Suda. Član 91. Sud, na istoj sjednici na kojoj se bira predsjenik Suda, bira tri potpredsjenika Suda. Potpredsjednik Suda bira se iz reda svih sudija. Predsjednik Suda i potpredsjednik Suda ne mogu istovremeno biti birani iz istog naroda. Mandat potpredsjednika Suda isti je kao i predsjednika Suda. Način glasanja za potpredsjednika istovjetan je načinu glasanja za predsjednika Suda. Odredba člana 89. stav 2. ovog poslovnika primjenjuje se i na potpredsjednike Suda. Član 92. Predsjednika Suda, u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti, zamjenjuje potpredsjednik kojeg odredi predsjednik Suda. Sud na sjednici, u slučaju da predsjednik Suda ne može odrediti potpredsjednika koji ga zamjenjuje, određuje koji će od izabranih potpredsjednika zamjenjivati predsjednika Suda u smislu stava 1. ovog člana. Član 93. Sudija ima pravo i dužnost da učestvuje u radu i odlučivanju Suda i njegovih radnih tijela čiji je član. Ako najmanje dvoje sudija boravi van sjedišta Suda, u istom mjestu, Sud može odlučiti da obrazuje ured u mjestu boravišta sudija. Član 94. Predsjednik Suda, odnosno sudija, neće učestvovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno apelaciji ako: – ima neki lični interes u konkretnom slučaju; – je učestvovao u donošenju odluke koja je predmet spora, u svojstvu sudije, stranke u postupku ili punomoćnika stranke, odnosno presude koja je predmet apelacije ili zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži (član VI/3. Ustava), kao i u slučaju preispitivanja proceduralne ispravnosti predložene odluke Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (član IV/3.f) Ustava); – postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost. Sudija, o čijem se izuzeću odlučuje, može dati odgovor na prijedlog o izuzeću. Odluku o izuzeću iz stava 2. ovog člana donosi Sud većinom glasova sudija, na prijedlog predsjednika Suda odnosno sudije. Član 95. Sudija je dužan funkciju sudije vršiti savjesno. Sudija je dužan čuvati ugled i dostojanstvo Suda i ugled i dostojanstvo sudije. Član 96. Sudije imaju pravo da predlažu razmatranje pojedinih pitanja na sjednicama Suda. Član 97. Sudija ima pravo da bude redovno obaviješten o svim pitanjima od značaja za ostvarivanje funkcije Suda. O obavještavanju sudije staraju se predsjednik i generalni sekretar Suda. Član 98. Funkcija sudije nespojiva je sa: – članstvom u političkoj stranci ili političkoj organizaciji u Bosni i Hercegovini; – članstvom u zakonodavnoj, izvršnoj i drugoj sudskoj vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno entitetima; – svakom drugom funkcijom koja može uticati na nepristrasnost sudije. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Sudije koje su izabrala nadležna zakonodava tijela entiteta ne smiju biti članovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeća ili drugih pravnih osoba. Univerzitetski nastavnik, (docent, vanredni i redovni profesor) pravnih nauka izabran za sudiju Suda može, u smanjenom obimu, nastaviti nastavu i naučni rad kao univerzitetski nastavnik pravnih nauka. U smislu ovog člana ne smatra se javnom, odnosno profesionalnom dužnošću ni druga naučna i stručna djelatnost niti člansko djelovanje u institutima i udruženjima pravnika, kao ni u humanitarnim, kulturnim, sportskim i drugim udruženjima, izuzev ako te aktivnosti nisu vezane za rad bilo koje političke partije. O svakoj dodatnoj aktivnosti sudija će dati predsjedniku Suda izjavu. U slučaju neslaganja predsjednika Suda i dotičnog sudije, o svakom pitanju koje bi se moglo postaviti odlučuje Sud u plenarnoj sjednici. Član 99. Sudije, odnosno potpredsjednici imaju, nakon predsjednika Suda, prvenstvo prema datumu svog izbora. Sudije izabrani na dužnost istog dana, imaju prvenstvo prema životnoj dobi. Član 100. Sudija, u obavljanju svoje funkcije, ima imunitet. Posebnim aktom, kojeg donosi Sud, bliže se uređuju pitanja imuniteta sudije. Član 101. Sudija može biti razriješen dužnosti sudije prije isteka vremena na koje je izabran u sljedećim slučajevima: – ako to sam zatraži; – ako bude osuđen na zatvorsku kaznu zbog počinjenog krivičnog djela za koje je pravosnažno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, a koje ga čini nedostojnim za vršenje sudijske funkcije; – ako trajno izgubi sposobnost da obavlja svoju funkciju; – ako nastupe okolnosti iz člana 98. ovog poslovnika; – ako funkciju sudije ne vrši u skladu sa članom 95. ovog poslovnika. Sud utvrđuje postojanje razloga iz stava 1. ovog člana, razrješava sudiju na osnovu konsenzusa ostalih sudija i o tome obavještava organ koji je izabrao tog sudiju. Član 102. Sud izdaje predsjedniku i sudijama službenu iskaznicu. Obrazac i način izdavanja iskaznice propisuje Sud. Član 103. Predsjednik suda i sudije dužni su na javnim raspravama nositi službenu odjeću. 3) Postupak izbora novog sudije Član 104. Predsjednik Suda, najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata sudije zbog starosne dobi, pokreće postupak izbora sudije, u skladu sa članom VI/1.a) Ustava. U slučaju ostavke, odnosno razrješenja sudije, predsjednik Suda pokreće postupak izbora sudije odmah po zaprimanju ostavke, a u odnosu na razrješenje, danom pravosnažnosti odluke o razrješenju. U slučaju iz st. 1. i 2. ovog člana, predsjednik Suda obavještava predsjednika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine/Narodne skupštine Republike Srpske, odnosno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i predsjednika Evropskog suda za ljudska prava. U slučaju iz stava 1. ovog člana, novoizabrani sudija stupa na dužnost nakon prestanka mandata sudije kojem dužnost prestaje zbog godina starosti. Novoizabrani sudija, koji je izabran umjesto sudije koji je podnio ostavku ili je razriješen dužnosti, stupa na dužnost nakon objavljivanja odluke o izboru u službenim glasilima, odnosno prijema odgovarajućeg akta od predsjednika Evropskog suda za ljudska prava. Odluke iz ovog člana objavljuju se u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i u " Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Broj 55 - Strana 2531 4) Radna tijela Suda Član 105. Rad Suda obavlja se i u stalnim i povremenim komisijama i drugim tijelima Suda. Stalne komisije su: – Redakciona komisija; – Komisija za administrativna pitanja; – Komisija za publikacije i informisanje Suda; – Komisija za elektronsku opremu Suda i informacioni sistem. Povremene komisije se obrazuju za izradu općih akata, stručnih radova, analiza i za druga pitanja. Član 106. Redakciona komisija utvrđuje stručno-tehničku redakciju teksta odluka i drugih akata Suda koji se objavljuju. Član 107. Komisija za administrativna pitanja prati i proučava organizaciju rada Suda, priprema prijedlog finansijskog plana i završnog računa, daje prijedloge i mišljenja za rješavanje drugih pitanja sudija, generalnog sekretara Suda i osoba koje imenuje i razrješava Sud. Član 108. Komisija za publikacije i informisanje Suda izdaje Bilten i druge publikacije Suda, prati odgovarajuću stručnu literaturu, kao i napise o radu ustavnih sudova u sredstvima javnog informisanja, naučnim i stručnim publikacijama i odlučuje o nabavci stručne literature. Član 109. Komisija za elektronsku opremu i informacioni sistem Suda stara se o korištenju i unapređivanju informacionog sistema, o realizaciji programa izgradnje te o uključivanju sistema u informacionu mrežu u zemlji i inozemstvu. Član 110. Stalna komisija sastoji se od predsjednika i, po pravilu, tri člana. Predsjednik i jedan član obavezno se biraju iz reda sudija. Komisija, po potrebi, bira sekretara. Predsjednik i članovi stalnih komisija biraju se na dvije godine. Po isteku tog vremena mogu biti ponovo birani. 5) Sekretarijat Suda Član 111. U obavljanju stručnih i drugih poslova, Sudu pomaže Sekretarijat Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sekretarijat). U okviru Sekretarijata obrazuju se odjeli, čiji se djelokrug utvrđuje Odlukom o organizaciji Sekretarijata Suda, koju donosi Sud u plenarnoj sjednici. Sekretarijatom rukovodi generalni sekretar, koji pomaže Sudu u ostvarivanju njegovih funkcija te odgovara za organizaciju i aktivnosti Sekretarijata, po ovlaštenju predsjednika Suda. Član 112. Najsloženije stručne poslove, koji se odnose na ostvarivanje prava i dužnosti Suda, pored generalnog sekretara Suda obavljaju registrar, pomoćnik generalnog sekretara Suda, pravni savjetnici sudija i šef kabineta predsjednika Suda, koje imenuje i razrješava Sud u plenarnoj sjednici. Za generalnog sekretara Suda, registrara, pomoćnika generalnog sekretara Suda i pravne savjetnike sudija mogu se imenovati istaknuti pravnici, sa iskustvom na istim ili sličnim pravnim poslovima i drugim uvjetima propisanim posebnim aktom Suda. Registrar obavlja dužnost zamjenika generalnog sekretara u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti. Kategorije u okviru radnih mjesta pravnih savjetnika sudija, utvrđuju se odlukom iz člana 111. stav 2. ovog poslovnika. Član 113. Prije preuzimanja dužnosti, osobe iz člana 112. stav 1. ovog poslovnika daju i potpisuju sljedeću svečanu izjavu pred Sudom Broj 55 - Strana 2532 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH u plenarnoj sjednici, ili ako je to potrebno, pred predsjednikom Suda: "Svečano izjavljujem da ću lojalno, diskretno i savjesno obavljati funkcije koje su mi povjerene i da ću čuvati tajnost vijećanja i glasanja". Ostali zaposleni u Sudu, izjavu iz stava 1. ovog člana, daju i potpisuju pred predsjednikom Suda i generalnim sekretarom Suda. Član 114. Odlukom iz stava 2. člana 111. ovog poslovnika bliže se uređuje organizacija i poslovi Sekretarijata, uvjeti za obavljanje poslova, broj izvršilaca i druga pitanja od značaja za rad Sekretarijata i ostvarivanje prava, dužnosti i odgovornosti zaposlenih. Član 115. Predsjednik Suda donosi pojedinačna akta u skladu sa odlukom iz člana 111. ovog poslovnika. Predsjednik Suda može ovlastiti generalnog sekretara Suda za donošenje pojedinačnih akata iz stava 1. ovog člana. Član 116. Sud, u okviru svojih ustavnih nadležnosti, vodi upisnike predmeta: "U" i "AP". O ostalim pismenima koji se vode u "SU" upisniku, rješava generalni sekretar Suda. Postupanje po predmetima i pismenima iz ovog člana uredit će se posebnim aktom Suda. IV - OSTALE ODREDBE Član 117. Na radnopravni status zaposlenih u Sekretarijatu i materijalno i finansijsko poslovanje Suda dosljedno se primjenjuju propisi koji važe za organe vlasti Bosne i Hercegovine, ako Poslovnikom Suda i drugim aktima Suda donesenim na osnovu Poslovnika Suda nije drukčije uređeno. Član 118. Sud posebnim aktom utvrđuje plaće i druge naknade za sudije i lica koja imenuje. Sud, na prijedlog generalnog sekretara Suda, donosi akt kojim se uređuju plaće i druge naknade za zaposlene u Sekretarijatu. Član 119. Propisi o uredskom poslovanju, radnom vremenu i kućnom redu, koji se odnose na îrgane vlasti Bosne i Hercegovine, dosljedno se primjenjuju i na Sud ako aktom Suda nije drukčije određeno. Član 120. Opći akti Suda donose se većinom glasova svih sudija. Poslovnik suda objavljuje se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta, a drugi opći akti i akt o izboru predsjednika Suda i potpredsjednika na način koji odredi Sud. V – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Član 121. Postupci u predmetima koji su započeti do dana stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04) dovršit će se u skladu sa tom odlukom. Član 122. Mandat predsjednika i potpredsjednika Suda računa se od dana njihovog izbora, a traje u skladu sa članom 55. Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04). Član 123. Danom stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04), dosadašnji sekretar Suda, pomoćnik sekretara za administrativno-finansijska pitanja i savjetnici Suda, nastavljaju obavljati poslove kao generalni sekretar Suda, 1 Poslovnik je objavljen u "Službenom glasniku BiH", broj 2/04. Utorak, 19.10.2004. pomoćnik generalnog sekretara Suda za administrativnofinansijska pitanja i pravni savjetnici sudije, u skladu sa tom odlukom. Danom stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04), dosadašnji pomoćnik sekretara za savjetničke poslove, ustavno-sudsku praksu i dokumentaciju, preuzima poslove registrara Suda u skladu sa tom odlukom. SU-P broj 6/04 15. januara 2004. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Sukladno svojim ovlastima iz članka VI/2.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na sjednici Ustavnog suda održanoj 19. prosinca 2003. godine, donio Odluku o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Na temelju članka 73. Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj P-282/03 od 19. prosinca 2003. godine, objavljene u "Službenom glasniku BiH", broj 1/04 od siječnja 2004. godine, Redakcijsko je povjerenstvo, na sjednici održanoj 12. siječnja 2004. godine, utvrdilo Novi prečišćeni tekst Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Novi prečišćeni tekst Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine sadrži odredbe Poslovnika Ustavnog suda Bosne Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 2/97, 16/99 i 20/99) i odredbe Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 26/01, 6/02 i 1/04). POSLOVNIK1 USTAVNOG SUDA BOSNE I HERCEGOVINE - Novi prečišćeni tekst I - TEMELJNE ODREDBE Članak 1. Ovim se poslovnikom uređuje, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav), organizacija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud), postupak pred Sudom i pravno djejstvo odluka koje donosi. Članak 2. Sud je neovisan o organima vlasti svih razina u Bosni i Hercegovini. Nijedno tijelo u Bosni i Hercegovini ne može usvajati zakone, druge akte ni donositi odluke koje se tiču rada Suda i njegove uloge propisane Ustavom. Članak 3. Sud ostvaruje svoja prava i dužnosti sukladno Ustavu, ovom poslovniku i drugim aktima. Sud je neovisan o svim tijelima državne vlasti. Sud svoju organizaciju i djelatnost ostvaruje na principu financijske samostalnosti. Sud samostalno raspoređuje odobrena sredstva iz Proračuna institucija Bosne i Hercegovine, sukladno svom godišnjem proračunu i zakonu. Članak 4. Sjedište Suda je u Sarajevu. Članak 5. Sud ima pečat i druga obilježja, sukladno propisima Bosne i Hercegovine. Članak 6. U radu Suda se osigurava jednakopravna uporaba jezika i pisama naroda Bosne i Hercegovine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II – OPĆA PRAVILA POSTUPKA Članak 7. Sud odlučuje u plenarnoj sjednici, u Vijeću od pet sudaca i u Malom vijeću od troje sudaca. Članak 8. Sud odlučuje u plenarnoj sjednici većinom glasova svih članova Suda kada odlučuje o predmetima iz nadležnosti Suda iz članka VI/3.(a), VI/3.(c) i IV/3.(f) Ustava i u predmetima iz nadležnosti Suda iz članka VI/3.(b) koji se stave na dnevni red sjednice, kao i drugim pitanjima utvrđenim Ustavom i ovim poslovnikom. Članak 9. Vijeće od pet sudaca odlučuje o predmetima iz nadležnosti Suda iz članka VI/3.(b) Ustava koji nisu stavljeni na dnevni red Suda u plenarnoj sjednici, o čemu donosi jednoglasnu odluku. Ukoliko nije postignuta jednoglasna odluka, predmet se prosljeđuje Sudu u plenarnoj sjednici. Vijeće od pet sudaca čine: predsjednik Suda, dva dopredsjednika iz reda sudaca koje su izabrala nadležna zakonodavna tijela entiteta i dvoje sudaca od preostalih troje sudaca koje su izabrala narečena zakonodavna tijela, po principu prvenstva iz članka 99. ovog poslovnika, s tim da se svaki mjesec jedan član rotira. Predsjednik Suda predsjedava Vijećem, a u slučaju njegove spriječenosti zamjenjuje ga jedan od dopredsjednika kojeg on odredi. Članak 10. Malo se vijeće sastoji od predsjednika Suda i dva dopredsjednika iz reda sudaca, koje su izabrala nadležna zakonodavna tijela entiteta. Vijećem predsjedava predsjednik Suda. Malo vijeće, većinom glasova članova Vijeća, odlučuje o spajanju i razdvajanju predmeta i o zahtjevima za donošenje privremenih mjera. Malo vijeće usvaja prijedlog odluke o dopustivosti koji podnosi na potvrdu Vijeću od pet sudaca, odnosno Sudu u plenarnoj sjednici. Malo vijeće dostavlja odluku o privremenoj mjeri Sudu u plenarnoj sjednici na potvrđivanje. Članak 11. Rad Suda je javan. Javnost se postupka pred Sudom osigurava: 1. obavještavanjem javnosti o pripremanju i održavanju sjednice Suda i javnih rasprava pred Sudom; 2. davanjem obavještenja o tijeku postupka; 3. omogućavanjem sudionicima u postupku i drugim zainteresiranim osobama da izvrše uvid u predmete o kojima Sud odlučuje, da nazoče sjednicama Suda, osim ako predsjednik Suda, u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, odluči drukačije ili u drugim slučajevima prema kojima ovim poslovnikom nije isključena javnost; 4. objavljivanjem donesenih odluka; 5. izdavanjem publikacija Suda, u kojima se objavljuju značajnije odluke, rješenja i drugo; 6. na drugi način koji odredi Sud. Članak 12. Javnost postupka pred Sudom je isključena na radnim sjednicama, uključujući sjednice o vijećanju i glasovanju. Javnost je isključena i kad Sud raspravlja i odlučuje o pitanjima koja imaju karakter tajnosti sukladno zakonu, kada to zahtijevaju razlozi zaštite morala, javnog reda, sigurnosti države, prava privatnosti ili osobnih prava. Isključenje javnosti iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na strane u sporu. Članak 13. Saopćenje o održavanju sjednica i javnih rasprava Suda (vrijeme, mjesto i dnevni red), objavljuju se na oglasnoj ploči Suda. Saopćenje iz stavka 1. ovog članka se može objaviti u sredstvima javnog informiranja kad je to od posebitog značaja za javnost. Broj 55 - Strana 2533 Članak 14. U postupku se pred Sudom koriste službeni jezici iz članka 6. ovog poslovnika, a na zahtjev sudionika u postupku, pripadnika drugih naroda, Sud može dopustiti uporabu drugog jezika. Sud će osigurati uvjete da svatko može ostvariti pravo iz prethodnog stavka. 1) Sudionici u postupku Članak 15. Sudionici u postupku su: a) pokretači sporova iz članka VI/3.(a) Ustava i donositelji akata koji su predmet spora; b) stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se pobija apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka, predmet apelacije (članak VI/3.(b) Ustava); c) predsjedatelj Doma naroda, kad je pokrenut spor iz članka IV/3.(f) Ustava; d) sud koji je proslijedio pitanje Sudu i donositelj zakona o čijem važenju ovisi odluka suda (članak VI/3.c) Ustava). Sud će u konkretnom predmetu, po načelu kontradiktornosti postupka, odrediti druge sudionike u postupku. Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Članak 16. Malo vijeće ispituje dopustivost svih zahtjeva i apelacija i utvrđuje prijedlog odluke o dopustivosti koji dostavlja Vijeću od pet sudaca. Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 1. Sud nije nadležan za odlučivanje; 2. zahtjev/apelacija je anonimna; 3. podnositelj zahtjeva/apelacije je odustao od zahtjeva/apelacije; 4. protekao je rok za podnošenje apelacije; 5. zahtjev/apelaciju je podnijela neovlaštena osoba; 6. Sud je o istoj stvari ranije odlučio; 7. apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena ili je zlouporabljeno pravo na podnošenje apelacije; 8. ako su izmijenjene pravne okolnosti; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom; 11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom; 12. apelant je prethodno pokrenuo postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu; 13. podnositelj zahtjeva/apelant je propustio u ostavljenom roku dopuniti/precizirati zahtjev/apelaciju; 14. apelacija je preuranjena; 15. pobijani opći akt nije na snazi; 16. radi se o pitanju o kojem je Sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu/apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje; 17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. U slučajevima iz stavka 2. ovog članka, Vijeće od pet sudaca donosi odluku. Ukoliko Vijeće od pet sudaca jednoglasno potvrdi odluku, smatra se da je odluka konačna. U oprečnom, Sud donosi odluku u plenarnoj sjednici. 2) Pravila postupka Članak 17. Zahtjev o pokretanju postupka, upućen Sudu, dostavlja se poštom ili se neposredno predaje Sudu. Podnesak iz stavka 1. ovog članka smatra se zaprimljenim danom prijama u Sudu, odnosno danom predaje preporučeno poštom. Članak 18. Zahtjev o pokretanju postupka iz članka VI/3.(a) Ustava treba sadržavati: – naziv akta koji je predmet spora, s oznakom naziva i broja službenog glasila u kojem je objavljen; – odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene; – navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev temelji; Broj 55 - Strana 2534 – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH potpis ovlaštene osobe ovjeren pečatom podnositelja akta. Apelacija iz članka VI/3.(b) Ustava treba sadržavati: – presudu suda u Bosni i Hercegovini; – odredbe Ustava za koje se smatra da su povrijeđene; – navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija temelji; – u nedostatku pobijane presude, razloge podnošenja apelacije; – potpis podnositelja apelacije. Zahtjev iz člankaVI/3.(c) Ustava treba sadržavati: – navođenje zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži, uz naznaku službenog glasila u kojem je zakon objavljen; – navođenje odredbe Ustava, Europske kovnencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i njenim protokolima i zakona Bosne i Hercegovine, za koje se smatra da zakon, koji je predmet ocjenjivanja, mora biti kompatibilan, ili glede postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda; – navode, činjenice i dokaze na kojima se zahtjev temelji; – potpis ovlaštene osobe, ovjeren pečatom podnositelja zahtjeva. Članak 19. Kad je zahtjev, odnosno apelacija upućena Sudu nepotpuna, ili ne sadržava podatke nužne za vođenje postupka, registrar će zatražiti od podnositelja da u određenom roku, a najdulje za mjesec dana, te nedostatke otkloni pri čemu se podnositelju zahtjeva, odnosno apelantu, obvezno dostavlja tiskanica apelacije i uputa o popunjavanju tiskanice. Ako podnositelj, u roku iz stavka 1. ovog članka, ne otkloni nedostatke, zahtjev, odnosno apelacija, će se odbaciti. Članak 20. Kad Sud preispituje proceduralnu ispravnost predložene odluke iz članka IV/3.(f) Ustava, uz zahtjev se prilaže ovjeren prijepis te odluke, s obrazloženjem procedure. Članak 21. Sud dostavlja zahtjev o pokretanju postupka, odnosno apelaciju, donositelju pobijanog akta radi davanja odgovora, odnosno dostavljanja spisa. Sud dostavlja apelaciju i drugoj stranci u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, radi davanja odgovora. Nedostavljanje odgovora ne utječe na tijek postupka pred Sudom. U slučaju odbacivanja apelacije Sud može donijeti odluku, a da prethodno apelacija nije dostavljana drugoj stranci na izjašnjavanje. Članak 22. O zahtjevu o pokretanju postupka, odnosno apelaciji, upoznaju se predsjednik Suda, generalni tajnik Suda i registrar koji obavještavaju suce na sjednicama vijeća i plenarnoj sjednici. Vijeća Suda i Sud u plenarnoj sjednici raspravljaju i odlučuju o predmetu na temelju nacrta odluke suca izvjestitelja. Članak 23. Suci izvjestitelji, u pravilu, zadužuju se po abecednom redu nakon ispitivanja dopustivosti sukladno članaku 12. ovog poslovnika. U predmetima koji su naknadno spojeni, Malo vijeće može odrediti jednog suca izvjestitelja. Malo vijeće razmatra prijedloge o razduženju predmeta. Sud može odrediti, obzirom na prirodu predmeta, da se po podnesku žurno postupa. Članak 24. Sudac izvjestitelj, odnosno registrar, određuju rok za dostavu odgovora na navode iz zahtjeva, odnosno apelacije. Članak 25. Sudionici u postupku imaju pravo izvršit uvid u spise Suda, a ovo pravo može se priznati i drugim zainteresiranim osobama. Zahtjev, odnosno apelacija, i odgovor na zahtjev, odnosno apelaciju, dostavljaju se sudionicima u postupku. Utorak, 19.10.2004. Nacrti odluka, rješenja i drugih akata, koji su pripremeljeni za odlučivanje, kao i akti koji su određeni kao tajna u smislu članka 12. ovog poslovnika, ne mogu se stavljati na uvid. Uvid u spis odobrava generalni tajnik Suda, a vrši se u službenim prostorijama Suda i u nazočnosti ovlaštenog djelatnika Suda. Članak 26. Sudionici u postupku i druge zainteresirane osobe mogu tražiti prijepis akata iz predmeta osim onih koji se, prema članku 25. stavak 3. ovog poslovnika, ne mogu davati na uvid. Osobe iz stavka 1. ovog članka snose troškove prijepisa. Prijepisivanje akata iz predmeta odobrava generalni tajnik Suda, a vrši se u službenim prostorijama Suda. Članak 27. Sud raspravlja i odlučuje na temelju nacrta odluke. Nacrt meritorne odluke sadržava: a) Uvod; b) Izreku; c) Obrazloženje; d) Zaključak. Uvod sadržava: ustavni osnov i odgovarajuću odredbu Poslovnika Suda, naziv: "Ustavni sud Bosne i Hercegovine", broj predmeta, ime i prezime, odnosno naziv podnositelja zahtjeva, odnosno apelanta, sastav tijela koje odlučuje, nadnevak održavanja sjednice, ishod glasovanja i vrstu odluke. Izreka sadržava: odluku Suda o predmetu odlučivanja i naznaku objavljuje li se odluka u službenim glasilima. Obrazloženje odluka donesenih na temelju članka VI/3.(b) sadržava: uvod, postupak pred Ustavnim sudom, činjenice, à àpelacija – a) navode iz apelacije, b) navode iz odgovora na apelaciju, relevantne propise, dopustivost, meritum i zaključak. Obrazloženje odluka donesenih na temelju čl. VI/3.(a), VI/3.(c) i IV/3.(f) sadržavaju: uvod, postupak pred Ustavnim sudom, a zahtjev – a) navode iz zahtjeva, b) navode iz odgovora na zahtjev, relevatne propise, dopustivost, meritum i zaključak. Obrazloženje ostalih nacrta odluka Suda sadržava odgovarajuće elemente, ovisno o vrsti odluke. Članak 28. Obavještenje o tijeku postupka pred Sudom daje predsjednik Suda, odnosno generalni tajnik Suda. Članak 29. Akti Suda, pozivi i drugo, dostavljaju se osobama na koja se odnose, preporučeno poštom ili neposredno uz dostavnicu. Članak 30. Kad se Sudu dostavi više zahtjeva iz njegove nadležnosti po istom pitanju, Malo će vijeće, po pravilu, donijeti odluku o spajanju predmeta u kojima će Sud, odnosno Vijeće voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Spajanje zahtjeva, u smislu stavka 1. ovog članka, neće se vršiti ako bi to znatnije produljavalo postupak. Članak 31. Kod odlučivanja Sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. Članak 32. Sud može ocjenjivati ustavnost samo onih općih akata koji su na snazi. Članak 33. Institucije Bosne i Hercegovine, entiteta, pravne i fizičke osobe i drugi, dužni su Sudu, na njegov zahtjev, davati podatke i obavještenja potrebita za rad Suda i poduzimati, po nalogu Suda, radnje koje su od interesa za vođenje postupka. 3) Sjednice Suda Članak 34. Sjednice Malog vijeća i plenarna sjednica Suda se održavaju po potrebi. Sjednica Vijeća od pet sudaca se, u pravilu, održava dva puta mjesečno u terminima koje odredi predsjednik Vijeća. Sjednica Suda se održava, po pravilu, u sjedištu Suda, a Sud može odlučiti da se sjednica održi i izvan sjedišta Suda. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Članak 35. Sjednicama Suda u plenarnom sazivu nazoče suci, generalni tajnik Suda i registrar. Sjednici vijeća nazoče suci i registrar. Predsjednik Suda, odnosno Vijeća, može odlučiti da sjednici nazoče generalni tajnik i druge stručne osobe. Sjednici Suda u plenarnom sazivu, odnosno Vijeća, može nazočiti pravni savjetnik suca, koji je radio na obradbi predmeta o kojem se raspravlja i druge stručne osobe koje odredi predsjednik Suda, odnosno predsjedatelj Vijeća. Pomoćnik tajnika Suda može nazočiti sjednici Suda, odnosno Vijeća, ukoliko se radi o adminstrativno-financijskim pitanjima. Članak 36. Predsjednik Suda, odnosno predsjedtelj Vijeća, zakazuju sjednicu, predlažu dnevni red i predsjedavaju sjednicom Suda u plenarnoj sjednici, odnosno vijećima. Predsjednik Suda može ovlastiti jednog od dopredsjednika da predsjedava sjednicama Vijeća. Predsjednik Suda, odnosno predsjedatelj Vijeća, zakazat će sjednicu: 1. kad su Sud, u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće, zaključili da se sjednica održi; 2. kad sazivanje sjednice traži sudac radi razmatranja pitanja iz nadležnosti Suda; 3. kad održavanje sjednice zatraži radno tijelo Suda, odnosno Vijeće. Predsjednik Suda, odnosno predsjedatelj Vijeća, predlažu dnevni red i predsjedavaju sjednicama. Sudac može predložiti izmjene i dopune dnevnog reda sjednice. Dnevni red sjednice utvrđuje Sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće. Predsjednik Suda zakazuje izvanrednu sjednicu u slučaju kad: 1. Sud u plenarnoj sjednici ili Vijeće odluče održati sjednicu; 2. sudac zahtijeva održavanje sjednice u plenarnom sazivu, kako bi se razmotrila pitanja koja su u nadležnosti Suda. U slučaju iz stavka 2. točka 2. i stavka 6. točka 2. ovog članka, predsjedniku Suda podnosi se pismeni zahtjev s obrazloženjem. Članak 37. Poziv za sjednicu Suda u plenarnom sazivu, predmeti i drugi materijali koji će se razmatrati na sjednici, dostavljaju se sucima najkasnije osam dana prije dana održavanja sjednice. Iznimno, u žurnim slučajevima, poziv za sjednicu Suda u plenarnom sazivu, predmeti i drugi materijali koji će se razmatrati na sjednici, mogu se dostaviti i u kraćem roku. Poziv za sjednice Vijeća, predmeti i drugi materijali, koji će se razmatrati na sjednicama Vijeća, mogu se dostaviti i u roku kraćem od roka iz stavka 1. ovog članka. Članak 38. O predmetu koji je na dnevnom redu sjednice Suda u plenarnom sazivu, odnosno Vijeća od pet sudaca, prije raspravljanja i glasovanja, sudac izvjestitelj će ukratko iznijeti relevantna činjenična i pravna pitanja od značaja za raspravljanje i odlučivanje i dati prijedlog odluke. Sudac izvjestitelj može zatražiti da registrar izloži činjenice predmeta i pruži informacije o relevantnim propisima i ustavno-sudskoj praksi. Ukoliko na sjednici Suda u plenarnom sazivu, odnosno vijećima, nazoči pravni savjetnik suca, on/ona može odgovarati na postavljena pitanja u svezi činjenica predmeta o kojem se raspravlja i davati informacije o relevantnim propisima koji su od značaja za predmet o kojem se vodi rasprava. Nakon izlaganja suca izvjestitelja, odnosno registrara, riječ se daje sucima prema redu po kojem su tražili riječ. U raspravljanju iz stavka 1. ovog članka može sudjelovati generalni tajnik Suda ako to zatraže suci. Članak 39. Sud može odložiti, odnosno prekinuti raspravljanje o predmetu, radi pribavljanja novih podataka i obavještenja, kao i u drugim slučajevima. Broj 55 - Strana 2535 Članak 40. Poslije završenog raspravljanja o predmetu, Sud u plenarnoj sjednici i vijeća donose odluku. Odluka Suda u plenarnoj sjednici donosi se većinom glasova sudaca od ukupno devet sudaca Suda. Odluka Vijeća od pet sudaca donosi se jednoglasno. Odluka Malog vijeća donosi se većinom glasova članova Vijeća. Glasovanje se vrši javno, dizanjem ruke. Sud može odlučiti da se odluka donese tajnim glasovanjem. Glasovanje se vrši po redu po kojem su prijedlozi podneseni o čemu se prethodno može provesti preliminarno glasovanje. Prijedlog koji, prilikom preliminarnog glasovanja dobije najviše glasova, smatra se prvim prijedlogom o kojem se glasuje. U ostalim slučajevima, kao prvi prijedlog smatra se prijedlog suca izvjestitelja ukoliko sudac izvjestitelj ne predloži drukčije. Članak 41. Sudac se ne može uzdržati od glasovanja. Svaki sudac koji je sudjelovao u razmatranju predmeta ima pravo izuzeti svoje mišljenje, sukladno ili oprečno odluci, ili samo dati izjavu o neslaganju. Sudac ima pravo i dužnost da izuzeto mišljenje, najkasnije u roku od petnaest dana, pismeno izloži i obrazloži. Izuzeto se mišljenje sudije prilaže uz zapisnik sa sjednice i ulaže u predmet na koji se odnosi, a u donesenoj odluci i rješenju se konstatira da je izuzeto mišljenje. Izuzeto se mišljenje prilaže uz odluku kao aneks. Odluka se obajavljuje u publikaciji Suda zajedno sa izuzetim mišljenjem. Članak 42. U donošenju odluke Suda može sudjelovati samo sudac koji je sudjelovao u raspravi. Sjednica Suda u plenarnom sazivu, kojoj ne nazoči niti jedan sudac iz reda konstitutivnog naroda, se odlaže, s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati. Odredba stavka 2. ovog članka neće se primijeniti u slučajevima kad zahtjev treba odbaciti i kad se rješava o predmetu koji se ne tiče konstitutivnog naroda kojega predstavljaju izočni suci. Članak 43. Sjednice Suda u plenarnom sazivu snimaju se. O tijeku sjednica Suda u plenarnom sazivu i vijeća, vodi se zapisnik. Stenogram ili zvučni zapis prilaže se uz zapisnik i čini njegov sastavni dio. Članak 44. Zapisnik sjednice Suda sadržava: 1. nadnevak održavanja sjednice; 2. imena nazočnih i izočnih sudaca; 3. imena drugih osoba nazočnih na sjednici; 4. predmet razmatranja i odlučivanja; 5. izreku (dispozitiv) donesenog odlučenja; 6. rezultat glasovanja, s naznakom koji je sudac glasovao protiv odluke, odnosno koji je izuzeo mišljenje; 7. druge zaključke koji su doneseni povodom rasprave o predmetu. U zapisnik se unosi kratak tijek rasprave i važnija pitanja koja su bila bitna za odlučivanje u predmetu. Kad je bila isključena javnost sa sjednice, ili njenog dijela, u zapisnik se unosi i konstatacija o tome. Članak 45. Zapisnik sa sjednice Suda se usvaja na narednoj sjednici. Verificirani zapisnik sjednice Suda u plenarnoj sjednici potpisuje predsjednik Suda ili dopredsjednik i generalni tajnik Suda, a verificirani zapisnik sjednice Vijeća potpisuje predsjednik Vijeća i registrar. Zapisnik je sastavni dio arhive Suda i čuva se sukladno Zakonu o arhivu. Broj 55 - Strana 2536 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 4) Javna rasprava Članak 46. Kad je u postupku pred Sudom potrebito neposredno raspraviti pitanje od značaja za donošenje odluke, Sud će u plenarnoj sjednici održati javnu raspravu. O potrebi održavanja javne rasprave odlučuje Sud u plenarnoj sjednici. Članak 47. Na javnu se raspravu pozivaju sudionici u postupku. Kad je potrebito, na javnu se raspravu pozivaju i osobe koje mogu Sudu dati stručna mišljenja i objašnjenja od zanačaja za donošenje odluke. O pozivanju osoba iz stavka 2. ovog članka odlučuje Sud na prijedlog suca izvjestitelja. Članak 48. Poziv za javnu raspravu i odgovarajući materijal se dostavljaju najkasnije osam dana prije održavanja javne rasprave. Iznimno, poziv za javnu raspravu može se dostaviti i u kraćem roku. Članak 49. Javna se rasprava održava u sjedištu Suda. Kad postoje posebiti razlozi, Sud može odlučiti da se javna rasprava održi i izvan sjedišta Suda. Članak 50. Izočnost sudionika u postupku na javnoj raspravi ne sprječava Sud da održi javnu raspravu i donese odluku. Članak 51. Kad je potrebito, Sud može javnu raspravu odložiti, ili prekinuti, radi pribavljanja potrebitih podataka i obavještenja, kao i u drugim opravdanim slučajevima. U slučaju iz stavka 1. ovog članka, predsjednik Suda obavijestit će nazočne sudionike u postupku i druge pozvane osobe o tome kada će se održati, odnosno nastaviti javna rasprava. Članak 52. Predsjednik Suda otvara javnu raspravu i saopćava predmet rasprave. Generalni tajnik Suda obavještava Sud o nazočnosti sudionika u postupku i drugih pozvanih osoba. Članak 53. Sudac izvjestitelj izlaže na javnoj raspravi stanje stvari i prijeporna pravna pitanja od značaja za raspravu, ne iznoseći pri tome svoj stav za donošenje odluke. Poslije izlaganja suca izvjestitelja, sudionici u postupku iznose i obrazalažu svoje stavove i daju odgovor na navode iznesene u raspravi, a druge pozvane osobe daju svoja mišljenja od značaja za razjašnjenje stanja stvari. Članak 54. O održavanju reda na javnoj raspravi stara se predsjednik Suda. U tom cilju on može: – opomenuti osobu koja remeti red; – oduzeti riječ osobi koja nanosi uvredu Sudu ili nekom drugom, odnosno koja na drugi način zlouporabljuje dobijenu riječ; – udaljiti s javne rasprave osobu koja, i pored opomene, ometa tijek javne rasprave. Članak 55. Kad su završena izlaganja sudionika u postupku i drugih pozvanih osoba, a nema ni pitanja za razrjašenje stanja stvari, predsjednik Suda zaključuje javnu raspravu i obavještava sudionike u postupku i druge nazočne osobe o vremenu i načinu saopćavanja odluke Suda. Članak 56. Sud, po pravilu, odmah nakon zaključenja javne rasprave održava sjednicu o vijećanju i glasovanju. U postupku vijećanja sudaca izvjestitelj prvi izlaže svoje mišljenje i stav o predmetnoj stvari. Utorak, 19.10.2004. Nakon završenog izlaganja suca izvjestitelja, suci izlažu svoja mišljenja i stavove, prema redu po kojem su tražili riječ. Nakon završenog se vijećanja pristupa glasovanju. Sjednici o vijećanju i glasovanju nazoče suci koji su sudjelovali u raspravi, generalni tajnik, registrar i zapisničar. Članak 57. Nakon završene sjednice o vijećanju i glasovanju, predsjednik Suda, po pravilu, usmeno objavljuje odluku Suda, uz navođenje bitnih razloga za njeno donošenje. Odluka Suda dostavlja se sudionicima u postupku u roku od 30 dana od dana donošenja. Članak 58. O javnoj se raspravi vodi zapisnik. U zapisnik sa javne rasprave unose se i podaci o sjednici o vijećanju i glasovanju. Ako nije vođen stenogram ili nije vršeno magnetofonsko snimanje javne rasprave, u zapisnik se unosi sažeto izlaganje sudionika u postupku i drugih nazočnih osoba. Uz zapisnik sa javne rasprave se prilaže pismeno izlaganje suca izvjestitelja, kao i izlaganje sudionika u postupku i drugih nazočnih osoba koje mogu svoja pisana izlaganja predati Sudu. 5) Akti Suda Članak 59. Nakon vijećanja i glasovanja, Sud donosi odluke. Odluke Suda su: – o dopustivosti zahtjeva, odnosno apelacije; – o meritumu zahtjeva, odnosno apelacije (potpuna ili djelomična); – o prestanku važenja odredbe nesuglasne Ustavu; – o obustavi postupka; – o privremenoj mjeri. U slučaju potrebe, u postupku pred Sudom, kao i o unutarnjim pitanjima Suda, mogu se donositi rješenja i zaključci. Članak 60. Sud donosi odluku o dopustivosti kojom odbacuje zahtjev odnosno apelaciju pod uvjetima iz čl. 15. i 16. ovog poslovnika. Članak 61. Sud donosi odluku o meritumu kada usvaja ili odbija zahtjev odnosno apelaciju. Sud usvaja zahtjev odnosno apelaciju kada, sukladno svojim nadležnostima iz čl. VI/3.(a), VI/3.(b), VI/3.(c) i IV/3.(f), utvrdi povredu Ustava. Sud odbija zahtjev odnosno apelaciju kada, sukladno svojim nadležnostima iz čl. VI/3.(a), VI/3.(b), VI/3.(c) i IV/3.(f), utvrdi da ne postoji povreda Ustava. Članak 62. Sud može donijeti djelomičnu odluku ako zahtjev sadržava više pitanja i ako to priroda slučaja omogućuje. Članak 63. Sud, odlukom kojom usvaja zahtjev, odlučuje o njenom pravnom djejstvu (ex tunc, ex nunc). Odlukom kojom se utvrđuje nesuglasnost iz članka VI/3.(a) i (c) može se odrediti rok donositelju akta za usuglašavanje, koji ne može biti dulji od tri mjeseca od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku BiH". Ako se u ostavljenom roku ne otkloni utvrđena nesuglasnost, Sud će svojom odlukom utvrditi da nesuglasne odredbe prestaju važiti. Danom objavljivanja odluke Suda iz stavka 3. ovog članka u "Službenom glasniku BiH" prestaju važiti nesuglasne odredbe. Članak 64. Ako Sud utvrdi da je apelacija utemeljena, može, prema naravi Ustavom utvrđenih prava i temeljnih sloboda, iznimno, sam odlučiti u meritumu slučaja i odluku dostaviti mjerodavnom organu radi osiguravanja podnositelju apelacije ustavnih prava, koja su mu povrijeđena. Sud može sam odlučiti u meritumu samo ako je data mogućnost izjašnjenja drugoj stranci u postupku prema članku 16. stavak 2. ovog poslovnika. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odlukom kojom usvaja apelaciju Sud može ukinuti pobijanu odluku i slučaj vratiti sudu, odnosno organu koji je donio tu odluku na ponovni postupak. U obrazloženju odluke, Sud navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se sastoji povreda. Sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan je donijeti novu odluku, pri čemu je obvezan poštivati pravno shvaćanje Suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i temeljnih sloboda podnositelja apelacije. Postupak pred sudom, odnosno organom iz stavka 5. ovog članka, žuran je. Članak 65. Sud će donijeti odluku kojom obustavlja postupak kada je tijekom postupka: 1. otklonjena neustavnost pobijanog akta; 2. pobijani opći akt prestao važiti; 3. podnositelj naknadno povukao zahtjev/apelaciju; 4. i u drugim slučajevima kada prestanu postojati potrebe za vođenjem postupka. U slučaju iz toč. 1. i 2. stavka 1. ovog članka, Sud će nastaviti postupak ako se radi o očevidnoj povredi odredbi članka II Ustava ili ukoliko posljedice povrijeđenih prava i sloboda nisu otklonjene. Članak 66. Odluka o privremenoj mjeri donosi se u slučaju iz člana 78.ovog poslovnika. Članak 67. Svatko, kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravomoćnim pojedinačnim aktom, donesenim na temelju odredbi koje su prestale važiti u smislu članka 63. ovog poslovnika, ima pravo zatražiti od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta, a nadležni je organ obvezan ponoviti postupak i uskladiti akt s odlukom Suda. Članak 68. Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravomoćnog pojedinačnog akta iz članka 67. ovog poslovnika može se podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u "Službenom glasniku BiH", ako od donošenja akta do donošenja odluke Suda nije proteklo više od pet godina. Članak 69. Sud može donijeti dopunsku odluku ako u ranijem postupku nije odlučeno o svim bitnim pitanjima. Članak 70. Nacrt odluke Suda razmatra Sud u plenarnoj sjednici, odnosno Vijeće od pet sudaca. Stručno-tehničku redakciju teksta odluke koja se objavljuju utvrđuje Redakcijsko povjerenstvo. Predsjednik Redakcijskog povjerenstva i registrar potpisima potvrđuju konačan tekst svih odluka. Odluke koje se objavljuju obvezno se lektoriraju i objavljuju na sva tri službena jezika u Bosni i Herecegovini, a značajnije se odluke, nakon lektoriranja, prevode na engleski jezik. Odluke i rješenja koja se ne objavljuju dostavljaju se strankama na jednom od službenih jezika i pisama Bosne i Hercegovine, koji je zahtijevala stranka. Članak 71. U slučaju da se otkrije neka činjenica koja je po svojoj naravi mogla odlučno utjecati na ishod spora i koja, kad je odluka bila donesena, nije bila poznata Sudu i nije razumno mogla biti poznata stranci, ta stranka može u roku od šest mjeseci, nakon što je stekla saznanje o toj činjenici, podnijeti zahtjev Sudu za preispitivanjem te odluke. U zahtjevu iz stavka 1. ovog članka treba navesti odluku čije se preispitivanje traži, kao i potrebite podatke koji ukazuju da su ispunjeni uvjeti predviđeni u stavku 1. ovog članka. U prilogu zahtjeva dostavljaju se svi dokazi koji ga potkrijepljuju. Zahtjev i dokumenti dostavljaju se Tajništvu Suda. Sudac može, po vlastitoj inicijativi, podnijeti pismeno obrazložen zahtjev iz stavka 1. ovog članka. Zahtjev za preispitivanjem odluke prethodno razmatra Malo vijeće koje prosljeđuje prijedlog Sudu u plenarnoj sjednici. Broj 55 - Strana 2537 Kada Sud u plenarnoj sjednici odluči da će preispitati svoju odluku, predmet preispitivanja razmatra se sukladno pravilima koji se primjenjuju u redovitom postupku pred Sudom. Preispitivanje odluke Suda nije moguće ako je od njenog donošenja prošlo više od jedne godine. Članak 72. Izvornik odluke, pod kojim se podrazumijeva originalna odluka Suda, potpisuju predsjednik Suda i registrar, a objavljuje se samo s potpisom predsjednika Suda. Odluke za potpis pravni savjetnik suca dostavlja predsjedniku Suda uz dnevnu naredbu, preko registrara. Otpravak odluke ovjerava generalni tajnik Suda. Članak 73. Ako izvornik odluke sadržava tehničke greške ili ako objavljeni tekst nije istovjetan s izvornikom, ispravku daje generalni tajnik Suda, na temelju zaključka Suda. Ispravka se dostavlja učesnicima u postupku i objavljuje se na isti način kao i odluka. Članak 74. Odluke Suda o meritumu objavljuju se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta. Sud može odlučiti da se i druge odluke objave na način iz stavka 1. ovog članka. U odluci o apelaciji, kada se objavljuje prema st. 1. i 2.ovog članka, umjesto imena i prezimena podnositelja apelacije i druge stranke u postupku iz članka 21. stavak 2. ovog poslovnika, navode se njihovi inicijali. 6) Izvršenje odluka Članak 75. Odluke Suda su konačne i obvezne i dužna ih je štovati svaka fizička i pravna osoba. Svi su organi vlasti dužni, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, provoditi odluke Suda. Svatko tko ima pravni interes može tražiti izvršenje odluke Suda. Sud u svojoj odluci može odrediti način i rok izvršenja odluke Suda. U roku iz stavka 4. ovog članka organ koji je obvezan izvršiti odluku Suda dužan je dostaviti obavijest o poduzetim mjerama u cilju izvršenja odluke Suda, kako je to naznačeno u odluci. U slučaju nepostupanja, odnosno kašnjenja u izvršenju ili obavještavanju Suda o poduzetim mjerama, Sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Suda nije izvršena. Ovo se rješenje dostavlja nadležnom tužitelju, odnosno drugom organu mjerodavnom za izvršenje, kojeg odredi Sud. Članak 76. Izvršenje konačnih, odnosno pravomoćnih pojedinačnih akata, donesenih na temelju odredbi koje su prestale važiti u smislu članka 63. ovog poslovnika, ne može se ni odrediti, ni provesti, a ako je izvršenje započeto, obustavit će se. Članak 77. Ako se utvrdi da se izmjenom pojedinačnog akta ne mogu otkloniti posljedice nastale primjenom odredbi za koje je utvrđeno da su nesuglasne, Sud može, na zahtjev zainteresirane osobe, odrediti da se te posljedice otklone povratom u pređašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način. U odluci kojom usvaja apelaciju Sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. 7) Privremene mjere Članak 78. Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom. Iznimno, predsjednik Suda može, u nemogućnosti sazivanja Malog vijeća, odrediti privremenu mjeru iz stavka 1. ovog članka. Sud u plenarnoj sjednici može, na vlastitu inicijativu, odrediti privremenu mjeru iz stavka 1. ovog članka. Odluka o mjeri iz stavka 1. ovog članka odmah se dostavlja donositelju pobijanog akta i stranci. Malo vijeće, odnosno Broj 55 - Strana 2538 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predsjednik Suda, ako ocijeni svrsishodnim, može odlučiti o dostavi mjere iz stavka 1. ovog članka i drugim organima. Malo će vijeće, odnosno predsjednik Suda, dostaviti odluku o privremenoj mjeri iz stavka 1. ovog članka Sudu u plenarnoj sjednici radi informiranja. Odluka o privremenoj mjeri iz stavka 1. ovog članka proizvodi pravno djejstvo dok Sud u plenarnoj sjednici ne odluči drukčije. Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, može tražiti informacije od stranaka o svakom pitanju koje je povezano s privremenom mjerom. U slučaju kada privremena mjera više nije opravdana, Malo vijeće, odnosno predsjednik Suda, ukida privremenu mjeru. Postupak za donošenje privremene mjere je žuran. Članak 79. Kad se pozivi, odluke, odnosno rješenja Suda, ne mogu, iz bilo kojeg razloga, dostaviti sudionicima u postupku, izuzev poziva za odgovor iz članka 21. stavak 2. ovog poslovnika, dostava se za njih obavlja stavljanjem poziva, odluke, odnosno rješenja, na oglasnu ploču Suda. Dostava se smatra obavljenom nakon proteka osam dana od dana stavljanja poziva, odluke, odnosno rješenja na oglasnu ploču Suda. Članak 80. O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu utvrđena ovim poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju. III - ORGANIZACIJA SUDA 1) Prava i dužnosti Suda Članak 81. Sud, pored vršenja funkcije sukladno odredbama Ustava, odlučuje o: – izboru predsjednika i dopredsjednika; – statusu i imunitetskim pravima predsjednika i sudaca; – unutrašnjoj organizaciji Suda i Tajništvu Suda; – obrazovanju radnih tijela Suda; – statusnim pitanjima generalnog tajnika Suda, registrara, pomoćnika generalnog tajnika Suda, pravnog savjetnika suca i šefa kabineta predsjednika Suda; – planu rada Suda i njegovom izvršenju; – potrebama za financiranje rada Suda; – usvaja godišnji obračun; – drugim pitanjima iz nadležnosti Suda. U ostvarivanju svoje financijske samostalnosti Sud: – utvrđuje prijedlog proračunskih sredstava potrebitih za izvršavanje nadležnosti Suda i upućuje ga Predsjedništvu Bosne i Hercegovine radi uključivanja u prijedlog proračuna, u smislu članka VIII Ustava; – donosi financijski plan Suda u kojem planira i donosi odluke o ostvarivanju prihoda i izvršavanju rashoda u tekućoj godini; – usvaja godišnji obračun; – odlučuje o korištenju donacija i drugih izvora prihoda. Članak 82. Sjednici Suda, na kojoj se odlučuje o pitanjima iz članka 78. ovog poslovnika, osim predsjednika Suda i sudaca, nazoče generalni tajnik Suda i registrar. Kada se raspravlja o pitanjima iz stavka 1. al. 3, 4, 6, 7. i 8. i stavka 2. članka 78. ovog poslovnika, sjednici nazoče pomoćnik generalnog tajnika Suda, odnosno stručne osobe koje odredi predsjednik Suda. Članak 83. Sud surađuje sa drugim ustavnim sudovima. Sud može organizirati sastanke i savjetovanja i sudjelovati na sastancima i savjetovanjima na kojima se razmatraju pitanja od interesa za rad Suda. 2) Predsjednik Suda i suci Članak 84. Suci Suda biraju se sukladno članaku VI/1. Ustava. Suci će biti istaknuti pravnici visokih moralnih kvaliteta. Svaka osoba s pravom glasa i takvim kvalifikacijama može biti sudac Suda. Suci koje izabere predsjednik Europskog suda za Utorak, 19.10.2004. ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države. Sudac djeluje u Sudu u osobnom svojstvu. Članak 85. Sud bira predsjednika Suda i dopredsjednike iz reda sudaca. Članak 86. Prije preuzimanja dužnosti, svaki izabrani sudac, na prvom zasjedanju Suda u plenarnoj sjednici, na kojem je taj sudac nazočan ili u slučaju potrebe, pred predsjednikom Suda, daje i potpisuje sljedeću svečanu prisegu: "Prisežem da ću se, u vršenju dužnosti suca Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, pridržavati Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, da ću dužnost suca vršiti savjesno i nepristrano i da ću sva vijećanja čuvati kao tajnu". Članak 87. Predsjednika Suda bira Sud tajnim glasovanjem, većinom glasova svih sudaca. Ako u prvom krugu glasovanja nijedan kandidat ne dobije većinu glasova, glasovanje će se ponoviti za dva kandidata koji su dobili najveći broj glasova i smatrat će se izabranim onaj kandidat koji u drugom krugu dobije veći broj glasova. Ako nijedan od kandidata iz drugog kruga glasovanja ne dobije većinu glasova, pristupit će se žrijebanju. Članak 88. Predsjednik Suda bira se rotacijom između sudaca iz konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, s tim da u dva uzastopna mandata predsjednik Suda ne može pripadati istom konstitutivnom narodu. Članak 89. Mandat predsjednika Suda traje tri godine, a započinje teći izborom. Ako predsjednik Suda prestane biti član Suda ili podnese ostavku prije redovitog isteka mandata, Sud će u plenarnoj sjednici izabrati nasljednika za preostalo vrijeme mandata. Članak 90. Predsjednik suda organizira, rukovodi i nadzire rad Suda, zakazuje i predsjedava sjednicama i javnim raspravama, predstavlja Sud, potpisuje odluke Suda, stara se o ostvarivanju suradnje s drugim institucijama, donosi pojedinačne akte, vrši i druge dužnosti predviđene ovim poslovnikom i drugim aktima Suda. Članak 91. Sud, na istoj sjednici na kojoj se bira predsjenik Suda, bira tri dopredsjenika Suda. Dopredsjednik Suda bira se iz reda svih sudaca. Predsjednik Suda i dopredsjednik Suda ne mogu istodobno biti birani iz istog naroda. Mandat dopredsjednika Suda isti je kao i predsjednika Suda. Način glasovanja za dopredsjednika je istovjetan načinu glasovanja za predsjednika Suda. Odredba članka 89. stavak 2. ovog poslovnika primjenjuje se i na dopredsjednike Suda. Članak 92. Predsjednika Suda, u slučaju njegove izočnosti ili spriječenosti, zamjenjuje dopredsjednik kojeg odredi predsjednik Suda. Sud na sjednici, u slučaju da predsjednik Suda ne može odrediti dopredsjednika koji ga zamjenjuje, određuje koji će od izabranih dopredsjednika zamjenjivati predsjednika Suda u smislu stavka 1. ovog članka. Članak 93. Sudaca ima pravo i dužnost sudjelovati u radu i odlučivanju Suda i njegovih radnih tijela čiji je član. Ako najmanje dvoje sudaca boravi izvan sjedišta Suda, u istom mjestu, Sud može odlučiti da obrazuje ured u mjestu boravišta sudaca. Članak 94. Predsjednik Suda, odnosno sudac, neće sudjelovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno apelaciji ako: – ima neki osobni interes u konkretnom slučaju; Utorak, 19.10.2004. – SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH je sudjelovao u donošenju odluke koja je predmet spora, u svojstvu suca, stranke u postupku ili punomoćnika stranke, odnosno presude koja je predmet apelacije ili zakona čija se ocjena kompatibilnosti traži (članak VI/3. Ustava), kao i u slučaju preispitivanja proceduralne ispravnosti predložene odluke Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (član IV/3.(f) Ustava); – postoje druge okolnosti koje izazivaju dvojbu u njegovu nepristranost. Sudac, o čijem se izuzeću odlučuje, može dati odgovor na prijedlog o izuzeću. Odluku o izuzeću iz stavka 2. ovog članka donosi Sud većinom glasova sudaca, na prijedlog predsjednika Suda odnosno suca. Članak 95. Sudac je dužan funkciju suca vršiti savjesno. Sudac je dužan čuvati ugled i dostojanstvo Suda i ugled i dostojanstvo suca. Članak 96. Suci imaju pravo predlagati razmatranje pojedinih pitanja na sjednicama Suda. Članak 97. Sudac ima pravo biti redovito obaviješten o svim pitanjima od značaja za ostvarivanje funkcije Suda. O obavještavanju suca se staraju predsjednik i generalni tajnik Suda. Članak 98. Funkcija suca je nespojiva sa: – članstvom u političkoj stranci ili političkoj organizaciji u Bosni i Hercegovini; – članstvom u zakonodavnoj, izvršnoj i drugoj sudbenoj vlasti u Bosni i Hercegovini, odnosno entitetima; – svakom drugom funkcijom koja može utjecati na nepristranost suca. Suci koje su izabrala nadležna zakonodava tijela entiteta ne smiju biti članovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih poduzeća ili drugih pravnih osoba. Sveučilišni nastavnik, (docent, izvanredni i redoviti profesor) pravnih znanosti izabran za suca Suda može, u smanjenom opsegu, nastaviti nastavu i znanstveni rad kao sveučilišni nastavnik pravnih znanosti. U smislu ovog članka ne smatra se javnom, odnosno profesionalnom dužnošću ni druga znanstvena i stručna djelatnost niti člansko djelovanje u institutima i udruženjima pravnika, kao ni u humanitarnim, kulturnim, sportskim i drugim udruženjima, izuzev ako te aktivnosti nisu vezane za rad bilo koje političke partije. O svakoj će dodatnoj aktivnosti sudac dati predsjedniku Suda izjavu. U slučaju neslaganja predsjednika Suda i dotičnog suca, o svakom pitanju koje bi se moglo postaviti odlučuje Sud u plenarnoj sjednici. Članak 99. Suci, odnosno dopredsjednici, imaju, nakon predsjednika Suda, prvenstvo prema nadnevku svog izbora. Suci izabrani na dužnost istog dana, imaju prvenstvo prema životnoj dobi. Članak 100. Sudac, u obavljanju svoje funkcije, ima imunitet. Posebnim aktom, kojeg donosi Sud, bliže se uređuju pitanja imuniteta suca. Članak 101. Sudac može biti razriješen dužnosti suca prije isteka vremena na koje je izabran u sljedećim slučajevima: – ako to sam zatraži; – ako bude osuđen na zatvorsku kaznu zbog počinjenog kaznenog djela za koje je pravomoćno osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora, a koje ga čini nedostojnim za vršenje sudačke funkcije; – ako trajno izgubi sposobnost obavljanja svoje funkcije; – ako nastupe okolnosti iz članka 98. ovog poslovnika; – ako funkciju suca ne vrši sukladno članku 95. ovog poslovnika. Broj 55 - Strana 2539 Sud utvrđuje postojanje razloga iz stavka 1. ovog članka, razrješava suca na temelju konsenzusa ostalih sudaca i o tome obavještava organ koji je izabrao tog suca. Članak 102. Sud izdaje predsjedniku i sucima službenu iskaznicu. Tiskanicu i način izdavanja iskaznice propisuje Sud. Članak 103. Predsjednik suda i suci su dužni na javnim raspravama nositi službenu odjeću. 3) Postupak izbora novog suca Članak 104. Predsjednik Suda, najkasnije šest mjeseci prije isteka mandata suca zbog starosne dobi, pokreće postupak izbora suca, sukladno članku VI/1.(a) Ustava. U slučaju ostavke, odnosno razrješenja suca, predsjednik Suda pokreće postupak izbora suca odmah po zaprimanju ostavke, a u odnosu na razrješenje, danom pravomoćnosti odluke o razrješenju. U slučaju iz st. 1. i 2. ovog članka, predsjednik Suda obavještava predsjednika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine/Narodne skupštine Republike Srpske, odnosno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i predsjednika Europskog suda za ljudska prava. U slučaju iz stavka 1. ovog članka, novoizabrani sudac stupa na dužnost nakon prestanka mandata suca kojem dužnost prestaje zbog godina starosti. Novoizabrani sudac, koji je izabran umjesto suca koji je podnio ostavku ili je razriješen dužnosti, stupa na dužnost nakon objavljivanja odluke o izboru u službenim glasilima odnosno prijama odgovarajućeg akta od predsjednika Europskog suda za ljudska prava. Odluke iz ovog članka objavljuju se u "Službenom glasniku BiH", službenim glasilima entiteta i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". 4) Radna tijela Suda Članak 105. Rad Suda obavlja se i u stalnim i povremenim povjerenstvima i drugim tijelima Suda. Stalna su povjerenstva: – Redakcijsko povjerenstvo; – Povjerenstvo za administrativna pitanja; – Povjerenstvo za publikacije i informiranje Suda; – Povjerenstvo za elektronsku opremu Suda i informacijski sustav. Povremena se povjerenstva obrazuju za izradu općih akata, stručnih radova, analiza i za druga pitanja. Članak 106. Redakcijsko povjerenstvo utvrđuje stručno-tehničku redakciju teksta odluka i drugih akata Suda koji se objavljuju. Članak 107. Povjerenstvo za administrativna pitanja prati i proučava organizaciju rada Suda, priprema prijedlog financijskog plana i završnog računa, daje prijedloge i mišljenja za rješavanje drugih pitanja sudaca, generalnog tajnika Suda i osoba koje imenuje i razrješava Sud. Članak 108. Povjerenstvo za publikacije i informiranje Suda izdaje Bilten i druge publikacije Suda, prati odgovarajuću stručnu literaturu, kao i napise o radu ustavnih sudova u sredstvima javnog informiranja, znanstvenim i stručnim publikacijama i odlučuje o nabavci stručne literature. Članak 109. Povjerenstvo za elektronsku opremu i informacijski sustav Suda stara se o korištenju i unapređivanju informacijskog sustava, o realiziranju programa izgradnje te o uključivanju sustava u informacijsku mrežu u zemlji i inozemstvu. Članak 110. Stalna se povjerenstvo sastoje od predsjednika i, po pravilu, tri člana. Predsjednik i jedan član se obvezno biraju iz reda sudaca. Broj 55 - Strana 2540 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Povjerenstvo, po potrebi, bira tajnika. Predsjednik i članovi stalnih povjerenstava se biraju na dvije godine. Po isteku tog vremena mogu biti ponovno birani. 5) Tajništvo Suda Članak 111. U obavljanju stručnih i drugih poslova, Sudu pomaže Tajništvo Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tajništvo). U okviru Tajništva se obrazuju odjeli čiji se djelokrug utvrđuje Odlukom o organizaciji Tajništva Suda, koju donosi Sud u plenarnoj sjednici. Tajništvom rukovodi generalni tajnik koji pomaže Sudu u ostvarivanju njegovih funkcija te odgovara za ustroj i aktivnosti Tajništva, po ovlaštenju predsjednika Suda. Članak 112. Najsloženije stručne poslove, koji se odnose na ostvarivanje prava i dužnosti Suda, pored generalnog tajnika Suda, obavljaju registrar, pomoćnik tajnika Suda, pravni savjetnici sudaca i šef kabineta predsjednika Suda, koje imenuje i razrješava Sud u plenarnoj sjednici. Za generalnog tajnika Suda, registrara, pomoćnika tajnika Suda i pravne savjetnike sudaca mogu se imenovati istaknuti pravnici, s iskustvom na istim ili sličnim pravnim poslovima i drugim uvjetima propisanim posebnim aktom Suda. Registrar obavlja dužnost zamjenika generalnog tajnika u slučaju njegove izočnosti ili spriječenosti. Kategorije u okviru radnih mjesta pravnih savjetnika sudaca se utvrđuju odlukom iz članka 111. stavak 2. ovog poslovnika. Članak 113. Prije preuzimanja dužnosti, osobe iz članka 105. stavak 1. ovog poslovnika daju i potpisuju sljedeću svečanu prisegu pred Sudom u plenarnoj sjednici, ili ako je to potrebito, pred predsjednikom Suda: "Svečano prisežem da ću lojalno, diskretno i savjesno obavljati funkcije koje su mi povjerene i da ću čuvati tajnost vijećanja i glasovanja". Ostali uposleni u Sudu izjavu iz stavka 1. ovog članka daju i potpisuju pred predsjednikom Suda i generalnim tajnikom Suda. Članak 114. Odlukom iz stavka 2. članka 104. ovog poslovnika bliže se uređuje ustroj i poslovi Tajništva, uvjeti za obavljanje poslova, broj izvršitelja i druga pitanja od značaja za rad Tajništva i ostvarivanje prava, dužnosti i odgovornosti uposlenih. Članak 115. Predsjednik Suda donosi pojedinačna akta sukladno odluci iz članka 106. ovog poslovnika. Predsjednik Suda može ovlastiti generalnog tajnika Suda za donošenje pojedinačnih akata iz stavka 1. ovog članka. Članak 116. Sud, u okviru svojih ustavnih nadležnosti, vodi upisnike predmeta: "U" i "AP". O ostalim pismenima koji se vode u "SU" upisniku, rješava generalni tajnik Suda. Postupanje po predmetima i pismenima iz ovog članka uredit će se posebnim aktom Suda. IV - OSTALE ODREDBE Članak 117. Na radnopravni status uposlenih u Tajništvu i materijalno i financijsko poslovanje Suda dosljedno se primjenjuju propisi koji važe za organe vlasti Bosne i Hercegovine, ako Poslovnikom Suda i drugim aktima Suda donesenim na temelju Poslovnika Suda nije drukčije uređeno. Članak 118. Sud posebnim aktom utvrđuje plaće i druge naknade za suce i osobe koja imenuje. Sud, na prijedlog generalnog tajnika Suda, donosi akt kojim se uređuju plaće i druge naknade za uposlene u Tajništvu. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/04. Utorak, 19.10.2004. Članak 119. Propisi o uredskom poslovanju, radnom vremenu i kućnom redu, koji se odnose na organe vlasti Bosne i Hercegovine, dosljedno se primjenjuju i na Sud ako aktom Suda nije drukčije određeno. Članak 120. Opći se akti Suda donose većinom glasova svih sudaca. Poslovnik suda objavljuje se u "Službenom glasniku BiH" i službenim glasilima entiteta, a drugi opći akti i akt o izboru predsjednika Suda i dopredsjednika na način koji odredi Sud. V – PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Članak 121. Postupci u predmetima koji su započeti do dana stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04) dovršit će se sukladno toj odluci. Članak 122. Mandat predsjednika i dopredsjednika Suda računa se od dana njihovog izbora, a traje sukladno članku 55. Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04). Članak 123. Danom stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04), dosadašnji tajnik Suda, pomoćnik tajnika za administrativno-financijska pitanja i savjetnici Suda, nastavljaju obavljati poslove kao generalni tajnik Suda, pomoćnik generalnog tajnika Suda za administrativno-financijska pitanja i pravni savjetnici suca, sukladno toj odluci. Danom stupanja na snagu Odluke o izmjenama i dopunama Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 1/04), dosadašnji pomoćnik tajnika za savjetničke poslove, ustavno-sudsku praksu i dokumentaciju, preuzima poslove registrara Suda sukladno toj odluci. Predsjednik SU-P broj 6/04 Ustavnog suda 15. siječnja 2004. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Povodom zahtjeva Osnovnog suda u Doboju za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), utvrđuje se da je osporeni član u saglasnosti sa čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i sa članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. U skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Osnovni sud u Doboju (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je, 4. jula 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima. Pitanje koje se javlja u ovom sporu pred Ustavnim sudom odnosi se na usklađenost člana 20. navedenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, naročito sa članom II/3.f) i k) Ustava Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Bosne i Hercegovine, članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Podnosilac zahtjeva je, 4. jula 2002. godine, podnio predmetni zahtjev Ustavnom sudu. 3. Ustavni sud je, 7. januara 2003. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Narodne skupštine Republike Srpske odgovor na zahtjev. Narodna skupština nije dostavila odgovor na zahtjev. 4. Ustavni sud je, 7. januara 2003. godine, u skladu sa članom 19. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od podnosioca zahtjeva da dopuni zahtjev u skladu sa članom 14. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 5. Podnosilac zahtjeva je, 24. februara 2003. godine, dostavio dopunjen zahtjev. 6. Ustavni sud je, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 14. augusta 2003. godine dostavio zahtjev B.T. i D.T., učesnicima u postupku pred podnosiocem zahtjeva, radi davanja odgovora. 7. Pravni zastupnik B.T. je 25. augusta 2003. godine dostavio odgovor na zahtjev. D.T. nije dostavio odgovor. III - Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način: 9. Zbog bračnih problema i nemogućnosti da prebrodi bračnu krizu, B.T. je podnijela tužbu za razvod braka, sklopljenog 1980. godine, nakon što ju je D.T. nasilno izbacio iz stana. Presudom broj P-653/2001 od 4. decembra 2001. godine, razveden je brak B.T. i D.T. U presudi se navodi da su B.T. i D.T. dobili dvoje djece, rođene 1980. i 1981. godine. Nakon razvoda braka nije došlo do sporazuma koji od bračnih drugova će ostati nosilac stanarskog prava nad dvosobnim stanom, površine 61 m2, koji je D.T. dobio 1984. godine na korištenje. 10. B.T. je kod podnosioca zahtjeva, u vanparničnom predmetu, broj RI. 121/02, podnijela prijedlog da se utvrdi nosilac stanarskog prava razvedenih bračnih drugova. Predlagateljica, B.T., je predložila da podnosilac zahtjeva utvrdi da ona ostane nosilac stanarskog prava nad predmetnim stanom. 11. Odlučujući po podnesenom prijedlogu predlagateljice, podnosilac zahtjeva je, rješenjem broj RI. 121/02 od 10. juna 2002. godine, u skladu sa članom 21. Zakona o vanparničnom postupku, a u vezi sa članom 213. Zakona o parničnom postupku, prekinuo postupak do konačne odluke Ustavnog suda povodom zahtjeva podnosioca zahtjeva za ocjenu saglasnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, o kojoj ovisi konačna odluka podnosioca zahtjeva. IV - Relevantni propisi 12. Član 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, glasi: "Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao da bude nosilac stanarskog prava, dužan je da se iseli iz stana sa korisnicima stana, koji čine njegovo porodično domaćinstvo, kada mu se obezbijedi nužni smještaj. Na prijedlog davaoca stana na korištenje nadležni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog razvoda braka ostao kao nosilac stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davalac stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nosioca stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako obezbijedi prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu." Broj 55 - Strana 2541 13. Član 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01, 20/01, 35/01 i 47/02) glasi: "Pravo na otkup stana ima naosilac stanarskog prava. Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog Š...Ć". 14. Član 264. stav 2. Porodičnog zakona ("Službeni list SRBiH, br. 21/79 i 44/89), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, u svom relevantnom dijelu, glasi: "Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, Š...Ć čini zajedničku imovinu". 15. Član 267. stav 1. Porodičnog zakona glasi: "Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini Š...Ć." V - Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 16. Podnosilac zahtjeva je zatražio da Ustavni sud u predmetnom slučaju odgovori na pitanje da li su odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima, koje regulišu stanarsko pravo nakon razvoda, u suprotnosti sa pravom na dom iz člana II/3.f) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnosilac zahtjeva, nadalje, navodi da osporene odredbe, u okolnostima datog slučaja, ne ostavljaju mjesta za tumačenje koje bi zadovoljilo princip pravne jednakosti, jer eventualna odluka u ovom slučaju, na osnovu ovih odredbi, mora biti donesena na štetu jedne od stranaka u postupku. Podnosilac zahtjeva, također, navodi da su oba bračna druga pristala na razvod, ni jedan ni drugi bračni drug nemaju na drugi način riješeno stambeno pitanje, brak nije razveden bilo čijom krivicom, već zbog nesaglasnosti naravi bračnih drugova, te da sve druge socijalne okolnosti nisu odlučujuće, a vlasnik stana nije mogao ponuditi nikakvu drugu mogućnost. b) Odgovor na zahtjev 17. U svom odgovoru od 25. augusta 2003. godine, B.T. nije dala komentar na sam zahtjev za ocjenu ustavnosti. B.T. navodi da činjenice predmeta pred podnosiocem zahtjeva idu u njenu korist i u tom pravcu je priložila izvjesne dokaze. Između ostalog, B.T. zahtijeva da joj se dodijeli stanarsko pravo nad predmetnim stanom. VI - Dopustivost 18. Zahtjev je podnesen u skladu sa članom VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi: "c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda." 19. U skladu sa sudskom praksom vezanom za apelacionu nadležnost, Ustavni sud smatra da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, predstavljaju povredu ljudskih prava. Slijedeći ovakvu praksu per analogiam, i uzimajući u obzir činjenicu da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/93), te da od tada nije vršila izmjene i dopune, Ustavni sud ne bi mogao imati nadležnost da ispituje ustavnost ovog zakona. 20. Međutim, ovakva sudska praksa ne može se slijediti kada je u pitanju nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine. U skladu sa Aneksom II/2. (Prijelazne odredbe) Ustava Bosne i Hercegovine, "svi zakoni, propisi, sudske procedure, koje su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Ustavni sud naglašava da je Republika Srpska, između ostalih, potpisnica Ustava Bosne i Broj 55 - Strana 2542 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine, i kao takva, ustavnom voljom preuzela sve zakone koji su bili na snazi 14. decembra 1995. godine. S tim u vezi, jasno proizilazi iz formulacije posljednjeg dijela odredbe Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine da je Republika Srpska prihvatila da je Ustavni sud nadležan da ispituje ustavnost ovih zakona na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine, ako je potrebno. 21. Nadalje, ovakvo tumačenje je podržano principima pravnog jedinstva i pravne sigurnosti. Sistem konkretne kontrole ustavnosti normi ima veoma važnu funkciju da izbjegne, na osnovu općeobavezujućih razjašnjenja ustavnih pitanja, divergentnost u sudskim presudama, pravnu nesigurnost i pravni nesklad. Koncentracija ove ovlasti Ustavnog suda u okviru njegovih nadležnosti ima, štaviše, za cilj da obezbijedi da sudovi poštuju zakone. 22. S druge strane, pošto sudovi u Bosni i Hercegovini nemaju nadležnost za incidentno ispitivanje ustavnosti zakona, nadležnost Ustavnog suda je da uključi zakone koji su doneseni i prije 14. decembra 1995. godine u okvir svoje nadležnosti za ispitivanje kako bi u potpunosti zaštitio ustavni sistem Bosne i Hercegovine. Iz ovih razloga, Ustavni sud nalazi da je zahtjev u predmetnom slučaju dopustiv ratione temporis. 23. Zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima podnio je podnosilac zahtjeva čija odluka u sporu, koji se tiče dodjele stanarskog prava nad stanom jednom od supružnika, zavisi od ocijene ustavnosti osporene odredbe. U slučaju neusaglašenosti pobijane odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima sa Ustavom Bosne i Hercegovine, postupak po prijedlogu B.T. pred podnosiocem zahtjeva bi trebao biti obustavljen zbog nedostatka pravnog osnova (ako ne postoji drugi pravni osnov), dok bi u slučaju saglasnosti te odredbe sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva trebao odlučiti o meritumu predmeta. S obzirom na to da je pitanje ustavnosti navedenih odredbi od odlučujućeg značaja za postupak pred podnosiocem zahtjeva, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj zadovoljava i ovaj dio dopustivosti. 24. Ustavni sud nema nikakvih drugih sumnji u pogledu dopustivosti zahtjeva. Zahtjev je, stoga, dopustiv. VII - Meritum 25. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima". S obzirom na to da se pokrenuto pitanje odnosi na odredbu koja reguliše pravo supružnika na stan, Ustavni sud smatra da je ispravno da se prvo ispita saglasnost te odredbe sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije. 26. a) Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku." 26. b) Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni sud će ispitati navode podnosioca zahtjeva u vezi sa članom 8. Evropske konvencije, čiji prvi stav, inter alia, propisuje da "svako ima pravo na poštivanje Š...Ć svog doma Š...Ć". U tom pogledu prvo se javlja pitanje da li se stan B.T. i D.T. može smatrati "domom" u smislu navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe člana 8. Evropske konvencije, i ako može, da li mjere predviđene Zakonom o stambenim odnosima vode ka miješanju u njeno/njegovo pravo iz tih odredbi. 28. Osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije je zaštita prava pojedinca na poštivanje privatnog i porodičnog života, prava Utorak, 19.10.2004. na dom i korespondenciju, od neopravdanog miješanja države. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom tako i na dom u privatnom vlasništvu (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Gillow v. GB, od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 124-C). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio obim člana 8. Evropske konvencije, tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi presudu Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati njihovim domom. Ustavni sud, štaviše, smatra da stan ostaje njihov "dom" i nakon razvoda braka (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Velike Britanije, aplikacija broj 7456/76 od 8. februara 1978. godine, str. 44). Nadalje, činjenica da je suprug nasilno izbacio B.T. iz stana ne dovodi do bilo kakvih promjena u tom pogledu. 29. U pogledu pitanja da li se osporenim članom 20. Zakona o stambenim odnosima miješa u prava stranaka u postupku, Ustavni sud daje potvrdan odgovor, jer prema odredbama ovog člana sud mora donijeti odluku, "na zahtjev jednog od bračnih drugova, koji će od njih ostati nosilac stanarksog prava", a samim tim "ko je dužan da se iseli iz stana". 30. Prema članu 8. Evropske konvencije, javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 31. Ustavni sud naglašava da osporena odredba ima za cilj da razdvoji bivše supružnike iz faktičke zajednice života, s obzirom na to da je veza postala nepovratno nepodnošljiva i da je razvod bio neizbježan. Zajednički život nakon razvoda, i pod takvim okolnostima, bi mogao prouzročiti daljnju štetu. Država nije zainteresirana za takvu zajednicu i stoga je ne podržava. Štaviše, takva nepodnošljiva situacija u kući bi imala neželjene posljedice po djecu, čak i ako su ona punoljetna ali i dalje žive u istom domaćinstvu. Konačno, svaki čovjek ima pravo da živi u mirnoj, sigurnoj i ugodnoj atmosferi, uz poštivanje, koliko to okolnosti svakog pojedinačnog slučaja dozvoljavaju, njegovog digniteta. 32. Prema tome, član 20. Zakona o stambenim odnosima ima legitiman cilj koji je neophodan za zaštitu zdravlja i morala, i za zaštitu prava i sloboda drugih lica. 33. Ukazujući, mutatis mutandis, na mišljenje koje je izrazio Evropski sud za ljudska prava u predmetu Handyside (presuda od 7. decembra 1976., serija A, broj 24, stav 49), Ustavni sud smatra da mora, također, ispitati da li su propisane mjere iz člana 20. Zakona o stambenim odnosima proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Čineći to, Ustavni sud mora uzeti u obzir činjenicu da drugi stav člana 8. Evropske konvencije prepušta državama članicama određenu diskreciju u pogledu odabira načina koji se njima čini najpogodnijim za postizanje ovih ciljeva. U tom smislu, Ustavni sud prihvata da je u situaciji u kojoj nije moguće da se stan podijeli na dvije manje stambene jedinice, pri čemu vlasnik stana nije u mogućnosti da ponudi dva manja stana bivšim supružnicima, iseljenje iz stana jednog od njih, u kombinaciji sa obezbjeđenjem nužnog smještaja, najadekvatnija mjera. 34. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je član 20. Zakona o stambenim odnosima u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno sa članom 8. Evropske konvencije. 35.a) Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 35.b) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Na prvom mjestu treba istaknuti da Ustavni sud izražava izvjesne sumnje vezane za primjenjivost ratione materiae člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na konkretni zahtjev za ocjenu ustavnosti. 37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982, serija A, broj 52, stav 61). 38. Pojmovi "imovina" i "svojina" ne bi trebali biti tumačeni na restriktivan način. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi cf. Odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U skladu sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. novembra 1999., objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). 39. Nema sumnje da su oba supružnika, kao stranke u postupku pred podnosiocem zahtjeva, stekla jednako "imovinsko" pravo nad predmetnim stanom. Takav status imaju u skladu sa odredbama člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, koji glasi: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug." Ova odredba jasno ukazuje da oba bračna druga imaju pravo na stan. Predmetni stan, za koji stranke u postupku tvrde da su ga dobile, može se smatrati njihovom imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. S druge strane, zahtjev, u dijelu koji se odnosi na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, se u suštini zasniva na drugoj rečenici prvog stava ovog člana, budući da se sumnja podnosioca zahtjeva u ustavnost odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima bazira na njegovom stavu da bi bilo kakva odluka prema ovoj odredbi, pod okolnostima datog slučaja, predstavljala neustavno oduzimanje "imovine" jednoj od strana u postupku. 41. Mada član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrži referencu na "eksproprijaciju", formulacija ovoga člana, a naročito fraze "lišen svoje imovine, osim u javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava", jasno ukazuje da se ovaj član primjenjuje kako na formalno tako i na de facto "lišavanje imovine". To je, nadalje, uvjetovano aktivnošću države da "stavi svoju ruku" ili davanjem ovlasti trećoj strani da "stavi svoju ruku" na određenu imovinu s ciljem zaštite javnog interesa. Ovo tumačenje je potvrđeno kroz "Travaux préparatoire" za član 1. Protokola broj 1 (vidi odluku od dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 8588/79 & 8589/79, od 12. oktobra 1982, Odluke i izvještaji (OI) 29, str. 81 f.). 42. Član 20. Zakona o stambenim odnosima, čiju je usaglašenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnosilac zahtjeva doveo u sumnju, je nešto sasvim drugo. Odredbe ovoga člana su praktičan izraz opće zakonodavne politike prema privatnim licima i tiču se imovinskih odnosa između supružnika nakon brakorazvodnog postupka. Opći interes ovakve vrste zakonodavstva jeste da se udovolji privatnim interesima za koje se smatra da su vrijedni zaštite, što nema nikakve veze sa pojmom "javnog interesa" koji proizilazi iz konteksta "eksproprijacije" (vidi mutandis mutandis, ibid str. 82). 43. Slijedom prethodnih tačaka, Ustavni sud zaključuje da druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne može biti primijenjena prilikom ocjenjivanja Broj 55 - Strana 2543 ustavnosti člana 20. Zakona o stambenim odnosima, i da je zahtjev u tom dijelu nedopustiv ratione materiae prema Evropskoj konvenciji. Izuzetak bi bio da su zakonske odredbe, koje regulišu imovinske odnose između privatnih lica i koje prisiljavaju jednog od supružnika da se odrekne svog stanarskog prava nad stanom u slučaju razvoda, proizvoljne i predstavljaju nepravedno oduzimanje imovine od jedne osobe u korist druge. 44. Stanarsko pravo, prema sudskoj praksi Ustavnog suda navedenoj u tački 39. ove odluke, može se posmatrati kao imovinsko pravo. Dovodeći ovo tumačenje u saglasnost sa članom 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, nema sumnje da se stan koji je dodijeljen u toku njihovog braka i nad kojim oba supružnika imaju stanarsko pravo može smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona. Kako bi se podržao ovakav pristup u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 10. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, "bračni drugovi imaju Š...Ć pravo na otkup stana zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog". Slijedi da Ustavni sud mora dati odgovor na pitanje da li je žrtvovanje imovinskog interesa jednog supružnika u korist drugog opravdano u okolnostima datog slučaja ili bi predstavljalo proizvoljno oduzimanje imovine. 45. U skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, zajedničko stanarsko pravo je opravdano sve dok je brak važeći. Poslije toga, zbog prirode stanarskog prava a naročito uzimajući u obzir obrazloženje vezano za član 8. Evropske konvencije, ne postoji mogućnost da oba bivša supružnika ostanu nosioci stanarskog prava nakon razvoda. U protivnom, postojanje ovakve mogućnost ne bi bilo u skladu sa praksom da zajednička bračna imovina prestaje da postoji nakon razvoda bračnih drugova, osim u cilju njenog utvrđivanja radi diobe. Koji će supružnik ostati u stanu, ako između njih nije postignut dogovor, mora odlučiti nadležni sud na osnovu principa jednakosti i pravičnosti. Ovakva odluka, ako nema drugog rješenja kao u datom slučaju, bi mogla biti jako teška i bolna. 46. Ipak, da bi se izbjeglo nezakonito bogaćenje onog supružnika koji ostaje u stanu, drugom supružniku bi po potrebi trebala biti isplaćena naknada. Stoga, njegov/njen imovinski interes, izražen kroz stanarsko pravo nad stanom, mora se smatrati dijelom zajedničke bračne imovine u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona. Činjenica da stan nije privatiziran u relevantno vrijeme ne bi trebala predstavljati prepreku za naknadu, ali treba je uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade. 47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima datog slučaja član 20. Zakona o stambenim odnosima u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zaključak 48. Ustavni sud je na osnovu iznesenog, u skladu sa članom 54. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u izreci ove odluke. 49. Ustavni sud ukazuje da donošenje odluke povodom postupka iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine ne prejudicira eventualnu odluku Ustavnog suda u sporovima koji se mogu pojaviti u smislu nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 50. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 55/02 Ustavnog suda 26. septembra 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio Broj 55 - Strana 2544 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU 1 Povodom zahtjeva Osnovnog suda u Doboju za ocjenu ustavnosti članka 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), utvrđuje se da je pobijani članak u suglasnosti sa čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i sa člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Sukladno članku VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio je, 4. srpnja 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 20. Zakona o stambenim odnosima. Pitanje koje se javlja u ovom sporu pred Ustavnim sudom odnosi se na usklađenost članka 20. narečenog zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine, osobito sa člankom II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Podnositelj zahtjeva je, 4. srpnja 2002. godine, podnio predmetni zahtjev Ustavnom sudu. 3. Ustavni je sud, 7. siječnja 2003. godine, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od Narodne skupštine Republike Srpske odgovor na zahtjev. Narodna skupština nije dostavila odgovor na zahtjev. 4. Ustavni je sud, 7. siječnja 2003. godine, sukladno članku 19. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, zatražio od podnositelja zahtjeva da dopuni zahtjev sukladno članku 14. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 5. Podnositelj zahtjeva je, 24. veljače 2003. godine, dostavio dopunjen zahtjev. 6. Ustavni je sud, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 14. kolovoza 2003. godine dostavio zahtjev B.T. i D.T., sudionicima u postupku pred podnositeljem zahtjeva, radi davanja odgovora. 7. Pravni zastupnik B.T. je 25. kolovoza 2003. godine dostavio odgovor na zahtjev. D.T. nije dostavio odgovor. III - Činjenično stanje 8. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnositelja zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način: 9. Zbog bračnih problema i nemogućnosti da prebrodi bračnu krizu, B.T. je podnijela tužbu za razvod braka, sklopljenog 1980. godine, nakon što ju je D.T. nasilno izbacio iz stana. Presudom broj P-653/2001 od 4. prosinca 2001. godine, rastavljen je brak B.T. i D.T. U presudi se navodi da su B.T. i D.T. dobili dvoje djece, rođene 1980. i 1981. godine. Nakon rastave braka nije došlo do sporazuma koji od bračnih drugova će ostati nositelj stanarskog prava nad dvosobnim stanom, površine 61 m2, koji je D.T. dobio 1984. godine na korištenje. 10. B.T. je kod podnositelja zahtjeva, u izvanparničnom predmetu, broj RI. 121/02, podnijela prijedlog da se utvrdi nositelj stanarskog prava razvedenih bračnih drugova. Predlagateljica, B.T., je predložila da podnositelj zahtjeva utvrdi da ona ostane nositeljem stanarskog prava nad predmetnim stanom. 11. Odlučujući po podnesenom prijedlogu predlagateljice, podnositelj je zahtjeva, rješenjem broj RI. 121/02 od 10. lipnja 2002. godine, sukladno članku 21. Zakona o izvanparničnom postupku, a u svezi članka 213. Zakona o parničnom postupku, prekinuo postupak do konačne odluke Ustavnog suda povodom zahtjeva podnositelja zahtjeva za ocjenom suglasnosti članka 20. Zakona o stambenim 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/04. Utorak, 19.10.2004. odnosima, sa Ustavom Bosne i Hercegovine, o kojoj ovisi konačna odluka podnositelja zahtjeva. IV - Relevantni propisi 12. Članak 20. Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), koji se u Republici Srpskoj primjenjuje na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, glasi: "Ako se u slučaju rastave braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nositelji stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nositeljem stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u izvanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih osoba koja zajedno sa njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak rastavljen, kao i drugim socijalnim okolnostima. Raniji bračni drug, koji je po odluci suda prestao biti nositeljem stanarskog prava, dužan je iseliti iz stana sa korisnicima stana, koji čine njegovo obiteljsko kućanstvo, kada mu se osigura nužni smještaj. Na prijedlog davatelja stana na korištenje mjerodavni sud može odlučiti da se bračni drug, koji bi zbog rastave braka ostao kao nositelj stanarskog prava na tome stanu, preseli u drugi stan koji nudi davatelj stana na korištenje, ako taj stan zadovoljava potrebe nositelja stanarskog prava koji ostaje u stanu i ako osigura prostorije za nužni smještaj drugom bračnom drugu". 13. Članak 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01, 20/01, 35/01 i 47/02) glasi: "Pravo na otkup stana ima naositelj stanarskog prava. Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz suglasnost drugog Š...Ć". 14. Članak 264. stavak 2. Obiteljskog zakona ("Službeni list SRBiH, br. 21/79 i 44/89), koji se u Republici Srpskoj primjenjivao na temelju članka 12. Ustavnog zakona za provođenje Ustava Republike Srpske, u svom relevantnom dijelu, glasi: "Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tijekom bračne zajednice, Š...Ć čini zajedničku imovinu". 15. Članak 267. stavak 1. Obiteljskog zakona glasi: "Svaki bračni drug može tužbom zahtijevati da sud utvrdi koliki je njegov dio u zajedničkoj imovini Š...Ć." V - Zahtjev a) Navodi iz zahtjeva 16. Podnositelj zahtjeva je zatražio da Ustavni sud u predmetnom slučaju odgovori na pitanje jesu li odredbe članka 20. Zakona o stambenim odnosima, koje reguliraju stanarsko pravo nakon rastave, oprečni pravu na dom iz članka II/3.(f) i pravu na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Podnositelj zahtjeva, nadalje, navodi da pobijane odredbe, u okolnostima datog slučaja, ne ostavljaju mjesta za tumačenje koje bi udovoljilo principu pravne jednakosti, jer eventualna odluka u ovom slučaju, na temelju ovih odredbi, mora biti donesena na štetu jedne od stranaka u postupku. Podnositelj zahtjeva, također, navodi da su oba bračna druga pristala na rastavu, ni jedan ni drugi bračni drug nemaju na drugi način riješeno stambeno pitanje, brak nije rastavljen bilo čijom krivnjom, već zbog nesuglasnosti naravi bračnih drugova, te da sve druge socijalne okolnosti nisu odlučujuće, a vlasnik stana nije mogao ponuditi nikakvu drugu mogućnost. b) Odgovor na zahtjev 17. U svom odgovoru od 25. kolovoza 2003. godine, B.T. nije dala komentar na sam zahtjev za ocjenom ustavnosti. B.T. navodi da činjenice predmeta pred podnositeljem zahtjeva idu u njenu korist i u tom pravcu je priložila izvjesne dokaze. Između ostalog, B.T. zahtijeva da joj se dodijeli stanarsko pravo nad predmetnim stanom. VI - Dopustivost 18. Zahtjev je podnesen sukladno članku VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi: Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "c) Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, ako se tiču toga je li neki zakon, o čijoj valjanosti ovisi njegova odluka sukladno ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njeznim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda." 19. Sukladno sudskoj praksi vezanoj za prizivnu nadležnost, Ustavni sud smatra da je, sukladno općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis odlučivati predstavljaju li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. prosinca 1995. godine, povredu ljudskih prava. Slijedeći ovakvu praksu per analogiam, i uzimajući u obzir činjenicu da je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 19/93), te da od tada nije vršila izmjene i dopune, Ustavni sud ne bi mogao imati nadležnost ispitivati ustavnost ovog zakona. 20. Međutim, ovakva sudska praksa ne može se slijediti kada je u pitanju nadležnost Ustavnog suda prema članku VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine. Sukladno Aneksu II/2. (Prijelazne odredbe) Ustava Bosne i Hercegovine, "svi zakoni, propisi, sudske procedure, koie su na snazi na teritoriju Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u oprečnosti sa Ustavom dok drukčije ne odredi kompetentni organ vlasti Bosne i Hercegovine". Ustavni sud naglašava da je Republika Srpska, između ostalih, potpisnica Ustava Bosne i Hercegovine, i kao takva, ustavnom voljom preuzela sve zakone koji su bili na snazi 14. prosinca 1995. godine. S tim u vezi, jasno proizilazi iz formulacije posljednjeg dijela odredbe Aneksa II/2. Ustava Bosne i Hercegovine da je Republika Srpska prihvatila da je Ustavni sud nadležan ispitivati ustavnost ovih zakona na temelju Ustava Bosne i Hercegovine, ako je potrebito. 21. Nadalje, ovakvo tumačenje je podržano principima pravnog jedinstva i pravne sigurnosti. Sustav konkretne kontrole ustavnosti normi ima veoma važnu funkciju da izbjegne, na temelju općeobvezujućih razjašnjenja ustavnih pitanja, divergentnost u sudskim presudama, pravnu nesigurnost i pravni nesklad. Koncentracija ove ovlasti Ustavnog suda u okviru njegovih nadležnosti ima, štaviše, za cilj osigurati da sudovi poštuju zakone. 22. S druge strane, pošto sudovi u Bosni i Hercegovini nemaju nadležnost za incidentno ispitivanje ustavnosti zakona, nadležnost Ustavnog suda je da uključi zakone koji su doneseni i prije 14. prosinca 1995. godine u okvir svoje nadležnosti za ispitivanje kako bi u potpunosti zaštitio ustavni sustav Bosne i Hercegovine. Iz ovih razloga, Ustavni sud nalazi da je zahtjev u predmetnom slučaju dopustiv ratione temporis. 23. Zahtjev za ocjenom ustavnosti članka 20. Zakona o stambenim odnosima podnio je podnositelj zahtjeva čija odluka u sporu, koji se tiče dodjele stanarskog prava nad stanom jednom od supružnika, ovisi o ocijeni ustavnosti pobijane odredbe. U slučaju neusuglašenosti pobijane odredbe članka 20. Zakona o stambenim odnosima sa Ustavom Bosne i Hercegovine, postupak po prijedlogu B.T. pred podnositeljem zahtjeva bi trebao biti obustavljen zbog nedostatka pravnog osnova (ako ne postoji drugi pravni osnov), dok bi u slučaju suglasnosti te odredbe sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnositelj zahtjeva trebao odlučiti o meritumu predmeta. Obzirom na to da je pitanje ustavnosti narečenih odredbi od odlučujućeg značaja za postupak pred podnositeljem zahtjeva, Ustavni sud smatra da predmetni slučaj udovoljava i ovaj dio dopustivosti. 24. Ustavni sud nema nikakvih drugih dvojbi glede dopustivosti zahtjeva. Zahtjev je, stoga, dopustiv. VII - Meritum 25. Prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno Broj 55 - Strana 2545 primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima". S obzirom na to da se pokrenuto pitanje odnosi na odredbu koja regulira pravo supružnika na stan, Ustavni sud smatra da je ispravno prvo ispitati suglasnost te odredbe sa člankom II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. Europske konvencije. 26. a) Članak II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć (f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku." 26. b) Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 27. Ustavni će sud ispitati navode podnositelja zahtjeva u svezi članka 8. Europske konvencije, čiji prvi stav, inter alia, propisuje da "svako ima pravo na poštivanje Š...Ć svog doma Š...Ć". U tom pogledu prvo se javlja pitanje može li se stan B.T. i D.T. smatrati "domom" u smislu narečene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe članka 8. Europske konvencije, i ako može, vode li mjere predviđene Zakonom o stambenim odnosima ka miješanju u njeno/njegovo pravo iz tih odredbi. 28. Osnovni cilj članka 8. Europske konvencije je zaštita prava pojedinca na poštivanje privatnog i obiteljskog života, prava na dom i korespondenciju, od neopravdanog miješanja države. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, izraz "dom" odnosi se kako na iznajmljeni dom tako i na dom u privatnom vlasništvu (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Gillow v. GB, od 24. studenoga 1986. godine, serija A, broj 124-C). Sukladno ovom tumačenju, Ustavni sud je proširio opseg članka 8. Europske konvencije, tako da se primjenjuje i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo (vidi presudu Ustavnog suda, U 8/99, od 5. studenoga 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). Stoga, Ustavni sud smatra da se predmetni stan može smatrati njihovim domom. Ustavni sud, štaviše, smatra da stan ostaje njihov "dom" i nakon rastave braka (vidi odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Wiggins protiv Velike Britanije, aplikacija broj 7456/76 od 8. veljače 1978. godine, str. 44). Nadalje, činjenica da je suprug nasilno izbacio B.T. iz stana ne dovodi do bilo kakvih promjena u tom pogledu. 29. Glede pitanja miješa li se pobijanim člankom 20. Zakona o stambenim odnosima u prava stranaka u postupku, Ustavni sud daje potvrdan odgovor, jer prema odredbama ovog članka sud mora donijeti odluku, "na zahtjev jednog od bračnih drugova, koji će od njih ostati nositeljem stanarksog prava", a samim tim "tko je dužan iseliti iz stana". 30. Prema članku 8. Europske konvencije, javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to nužna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. 31. Ustavni sud naglašava da pobijana odredba ima za cilj da rastavi bivše supružnike iz faktičke zajednice života, obzirom na to da je veza postala nepovratno nepodnošljiva i da je rastava bila neizbježna. Zajednički život nakon rastave, i pod takvim okolnostima, bi mogao prouzročiti daljnju štetu. Država nije zainteresirana za takvu zajednicu i stoga je ne podržava. Štaviše, takva nepodnošljiva situacija u kući bi imala neželjene posljedice po djecu, čak i ako su ona punoljetna ali i dalje žive u istom kućanstvu. Konačno, svaki čovjek ima pravo živjeti u mirnoj, sigurnoj i ugodnoj atmosferi, uz poštivanje, koliko to okolnosti svakog pojedinačnog slučaja dopuštaju, njegovog digniteta. 32. Prema tome, članak 20. Zakona o stambenim odnosima ima legitiman cilj koji je nužan za zaštitu zdravlja i morala, i za zaštitu prava i sloboda drugih osoba. Broj 55 - Strana 2546 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 33. Ukazujući, mutatis mutandis, na mišljenje koje je izrazio Europski sud za ljudska prava u predmetu Handyside (presuda od 7. prosinca 1976., serija A, broj 24, stavak 49), Ustavni sud smatra da mora, također, ispitati jesu li propisane mjere iz članka 20. Zakona o stambenim odnosima proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Čineći to, Ustavni sud mora uzeti u obzir činjenicu da drugi stavak članka 8. Europske konvencije prepušta državama članicama određenu diskreciju glede odabira načina koji se njima čini najpogodnijim za postizanje ovih ciljeva. U tom smislu, Ustavni sud prihvata da je u situaciji u kojoj nije moguće da se stan podijeli na dvije manje stambene jedinice, pri čemu vlasnik stana nije u mogućnosti ponuditi dva manja stana bivšim supružnicima, iseljenje iz stana jednog od njih, u kombinaciji sa osiguranim nužnim smještajem, najadekvatnija mjera. 34. Imajuću u vidu narečeno, Ustavni sud nalazi da je članak 20. Zakona o stambenim odnosima sukladan članku II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članku 8. Europske konvencije. 35.a) Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog članka, iz stavka 2. što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." 35.b) Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 36. Na prvom mjestu treba istaknuti da Ustavni sud izražava izvjesne dvobe vezane za primjenjivost ratione materiae članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju na konkretni zahtjev za ocjenom ustavnosti. 37. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong and Lönnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982, serija A, broj 52, stav 61). 38. Pojmovi "imovina" i "vlasništvo" ne bi trebali biti tumačeni na restriktivan način. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi cf. odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Sukladno svojoj dosadašnjoj praksi, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda, U 8/99, od 5. studenoga 1999, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 24/99). 39. Nema dvojbe da su oba supružnika, kao stranke u postupku pred podnositeljem zahtjeva, stekla jednako "imovinsko" pravo nad predmetnim stanom. Takav status imaju sukladno odredbama članka 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, koji glasi: "Ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom kućanstvu, nositeljem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug." Ova odredba razvidno ukazuje da oba bračna druga imaju pravo na stan. Predmetni stan, za koji stranke u postupku tvrde da su ga dobile, može se smatrati njihovom imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 40. S druge strane, zahtjev, u dijelu koji se odnosi na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, se u suštini temelji na drugoj rečenici prvog stavka ovog članka, budući da se Utorak, 19.10.2004. dvojba podnositelja zahtjeva u ustavnost odredbe članka 20. Zakona o stambenim odnosima bazira na njegovom stavu da bi bilo kakva odluka prema ovoj odredbi, pod okolnostima datog slučaja, predstavljala neustavno oduzimanje "imovine" jednoj od strana u postupku. 41. Mada članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne sadržava referencu na "eksproprijaciju", formulacija ovoga članka, a osobito fraze "lišen svoje imovine, osim u javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava", razvidno ukazuje da se ovaj članak primjenjuje kako na formalno tako i na de facto "lišavanje imovine". To je, nadalje, uvjetovano aktivnošću države da "stavi svoju ruku" ili davanjem ovlasti trećoj strani da "stavi svoju ruku" na određenu imovinu s ciljem zaštite javnog interesa. Ovo tumačenje je potvrđeno kroz "Travaux préparatoire" za članak 1. Protokola broj 1 (vidi odluku od dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, E 8588/79 & 8589/79, od 12. listopada 1982, Odluke i izvješća (OI) 29, str. 81 f.). 42. Članak 20. Zakona o stambenim odnosima, čiju je usuglašenost sa Ustavom Bosne i Hercegovine podnositelj zahtjeva doveo u dvojbu, je nešto sasvim drugo. Odredbe ovoga članka su praktičan izraz opće zakonodavne politike prema privatnim osobama i tiču se imovinskih odnosa između supružnika nakon brakorazvodnog postupka. Opći interes ovakve vrste zakonodavstva jeste da se udovolji privatnim interesima za koje se smatra da su vrijedni zaštite, što nema nikakve veze sa pojmom "javnog interesa" koji proizilazi iz konteksta "eksproprijacije" (vidi mutandis mutandis, ibid str. 82). 43. Slijedom prethodnih točaka, Ustavni sud zaključuje da druga rečenica prvog stavka članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne može biti primijenjena prilikom ocjenjivanja ustavnosti članka 20. Zakona o stambenim odnosima, i da je zahtjev u tom dijelu nedopustiv ratione materiae prema Europskoj konvenciji. Iznimka bi bila da su zakonske odredbe, koje reguliraju imovinske odnose između privatnih osoba i koje prisiljavaju jednog od supružnika da se odrekne svog stanarskog prava nad stanom u slučaju rastave, proizvoljne i predstavljaju nepravedno oduzimanje imovine od jedne osobe u korist druge. 44. Stanarsko pravo, prema sudskoj praksi Ustavnog suda narečenoj u točki 39. ove odluke, može se promatrati kao imovinsko pravo. Dovodeći ovo tumačenje u suglasnost sa člankom 19. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, nema dvojbe da se stan koji je dodijeljen tijekom njihovog braka i nad kojim oba supružnika imaju stanarsko pravo može smatrati njihovom zajedničkom imovinom u smislu relevantnih odredbi Obiteljskog zakona. Kako bi se podržao ovakav pristup u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da, prema članku 10. stavak 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, "bračni drugovi imaju Š...Ć pravo na otkup stana zajednički, a jedan od njih uz suglasnost drugog". Slijedi da Ustavni sud mora dati odgovor na pitanje je li žrtvovanje imovinskog interesa jednog supružnika u korist drugog opravdano u okolnostima datog slučaja ili bi predstavljalo proizvoljno oduzimanje imovine. 45. Sukladno relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, zajedničko stanarsko pravo je opravdano sve dok je brak važeći. Poslije toga, zbog prirode stanarskog prava a osobito uzimajući u obzir obrazloženje vezano za članak 8. Europske konvencije, ne postoji mogućnost da oba bivša supružnika ostanu nositeljima stanarskog prava nakon rastave. U protivnom, postojanje ovakve mogućnost ne bi bilo sukladno praksi da zajednička bračna imovina prestaje postojati nakon rastave bračnih drugova, osim u cilju njenog utvrđivanja radi djelidbe. Koji će supružnik ostati u stanu, ako između njih nije postignut dogovor, mora odlučiti nadležni sud na temelju principa jednakosti i pravičnosti. Ovakva odluka, ako nema drugog rješenja kao u datom slučaju, bi mogla biti jako teška i bolna. 46. Ipak, da bi se izbjeglo nezakonito bogaćenje onog supružnika koji ostaje u stanu, drugom supružniku bi po potrebi trebala biti isplaćena naknada. Stoga, njegov/njen imovinski interes, izražen kroz stanarsko pravo nad stanom, mora se smatrati dijelom zajedničke bračne imovine sukladno relevantnim odredbama Obiteljskog zakona. Činjenica da stan nije privatiziran u relevantno vrijeme ne bi Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH trebala predstavljati prepreku za naknadu, ali treba je uzeti u obzir prilikom utvrđivanja visine naknade. 47. Imajući u vidu narečeno, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima datog slučaja članak 20. Zakona o stambenim odnosima sukladan članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 48. Ustavni je sud je na temelju iznesenog, sukladno članku 54. Poslovnika Ustavnog suda, odlučio kao u izreci ove odluke. 49. Ustavni sud ukazuje da donošenje odluke povodom postupka iz članka VI/3.(c) Ustava Bosne i Hercegovine ne prejudicira eventualnu odluku Ustavnog suda u sporovima koji se mogu pojaviti u smislu nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 50. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 55/02 Ustavnog suda 26. rujna 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Predmet broj U - 49/02 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika prof. dr. Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, prof., sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, je donio ODLUKU1 Odbijaju se kao neosnovane apelacije: - H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-132/01 od 22. oktobra 2001. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-568/00 od 12. aprila 2001. godine; - H. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-231/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-569/00 od 30. maja 2001. godine; - F. O., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-229/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-578/00 od 30. maja 2001. godine; - S. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-230/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-579/00 od 30. maja 2001. godine; - R. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-232/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-588/00 od 30. maja 2001. godine; - M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-152/02 od 31. oktobra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-560/00 od 5. decembra 2001. godine; - M. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-7/02 od 12. novembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2008/00 od 30. maja 2001. godine; - K. Š. i H. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-192/02 od 21. novembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1976/00 od 22. januara 2002. godine; - A. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-623/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-161/01 od 11. juna 2001. godine; 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2547 - A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-321/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2156/00 od 10. aprila 2002. godine; - H. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-325/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1962/00 od 3. aprila 2002. godine; - N. Đ., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-193/02 od 10. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1803/00 od 17. januara 2002. godine; - N. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-323/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2024/00 od 15. aprila 2002. godine; - S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-260/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-581/00 od 5. decembra 2001. godine; - N. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-262/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-570/00 od 6. decembra 2001. godine; - E. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-314/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2105/00 od 26. februara 2002. godine; - J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-312/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1857/00 od 14. marta 2002. godine; - H. L. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-296/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1896/00 od 5. marta 2002. godine; - R. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-280/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-269/01 od 21. februara 2002. godine; - M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-417/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2106/00 od 10. aprila 2002. godine; - A. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-415/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2296/00 od 19. aprila 2002. godine; - N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-465/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-29/01 od 3. aprila 2002. godine; - M. H., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-469/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-49/01 od 3. aprila 2002. godine; - F. J.-P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-467/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-39/01 od 3. aprila 2002. godine; - N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-477/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-89/01 od 4. aprila 2002. godine; - E. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-475/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-79/01 od 4. aprila 2002. godine; - S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-473/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-69/01 od 4. aprila 2002. godine; - M. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-471/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-59/01 od 11. aprila 2002. godine; Broj 55 - Strana 2548 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - S. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-479/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-229/01 od 11. aprila 2002. godine; - Š. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-393/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-228/01 od 11. aprila 2002. godine; - A. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-463/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-19/01 od 2. aprila 2002. godine; - N. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-461/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-9/01 od 2. aprila 2002. godine; - L. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-322/02 od 19. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1972/00 od 3. aprila 2002. godine; - A. E. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-324/02 od 19. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2042/00 od 3. aprila 2002. godine; - N. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-419/02 od 10. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2306/00 od 19. aprila 2002. godine; - A. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-507/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-101/01 od 10. juna 2002. godine; - M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-227/02 od 26. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1914/00 od 5. februara 2002. godine; - R. T. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-505/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2286/00 od 12. juna 2002. godine; - M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-420/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2316/00 od 19. aprila 2002. godine; - R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-382/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2096/00 od 10. aprila 2002. godine; - A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-581/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2343/00 od 19. juna 2002. godine; - K. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-547/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2232/00 od 14. juna 2002. godine; - A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-555/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2270/00 od 4. juna 2002. godine; - A. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-583/02 od 6. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2311/00 od 19. juna 2002. godine; - B. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-579/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2207/00 od 20. juna 2002. godine; - A. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-585/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2275/00 od 19. juna 2002. godine; - S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-589/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1977/00 od 18. juna 2002. godine; - Z. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-517/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-61/01 od 10. juna 2002. godine; - H. R. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-521/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2059/00 od 18. juna 2002. godine; - K. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-551/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2200/00 od 13. juna 2002. godine; - A. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-553/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2367/00 od 12. juna 2002. godine; - Z. R.i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-549/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2074/00 od 17. juna 2002. godine; Utorak, 19.10.2004. - J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-587/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2301/00 od 19. juna 2002. godine; - F. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-697/02 od 12. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-957/01 od 5. jula 2002. godine; - B. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-573/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2197/00 od 20. juna 2002. godine; - H. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-575/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1897/00 od 18. juna 2002. godine; - Đ. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-571/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2039/00 od 18. juna 2002. godine; - R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-607/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2264/00 od 14. juna 2002. godine; - S. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-565/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2097/00 od 14. juna 2002. godine; - E. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-577/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2261/00 od 19. juna 2002. godine; - S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-567/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2379/00 od 19. juna 2002. godine; - S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-569/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2163/00 od 20. juna 2002. godine; - J. D., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-464/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-28/01 od 3. aprila 2002. godine; - S. Dž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-474/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-78/01 od 4. aprila 2002. godine; - H. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-468/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-48/01 od 3. aprila 2002. godine; - S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-480/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-239/01 od 11. aprila 2002. godine; - A. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-466/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-38/01 od 3. aprila 2002. godine; - M. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-472/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-68/01 od 4. aprila 2002. godine; - H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-478/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-219/01 od 11. aprila 2002. godine; - S. Č., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-470/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-58/01 od 11. aprila 2002. godine; - S. Lj.-A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-476/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-88/01 od 4. aprila 2002.godine; - R. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-462/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-18/01 od 2. aprila 2002.godine; - L. M. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-719/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1988/00 od 24. maja 2002. godine; - Đ. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-727/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1883/00 od 24. aprila 2002. godine; - Š. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-721/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2326/00 od 4. juna 2002. godine; - V. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-725/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1956/00 od 24. aprila 2002. godine; - E. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-522/02 od 15. jula 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2009/00 od 18. juna 2002. godine; Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - F. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-713/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2239/00 od 2. septembra 2002.godine; - M. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-717/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-97/01 od 9. septembra 2002.godine; - H. J. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-723/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2031/00 od 2. septembra 2002.godine; - V. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-715/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2047/00 od 2. septembra 2002. godine; - H. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-863/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-565/01 od 28. februara 2002. godine; - R. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-683/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2218/00 od 13. juna 2002. godine; - R. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-687/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-931/01 od 5. jula 2002. godine; - S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-843/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2178/00 od 28. augusta 2002. godine; - M. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-679/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2052/00 od 17. juna 2002. godine; - V. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-681/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2136/00 od 17. juna 2002. godine; - E. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-685/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-907/01 od 5. jula 2002. godine; - A. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-753/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-45/01 od 17. septembra 2002. godine; - S. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-847/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1079/01 od 16. septembra 2002. godine; - A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-755/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1967/00 od 2. septembra 2002. godine, i - N. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-845/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2126/00 od 28. augusta 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Lica navedena u dispozitivu ove odluke (u daljem tekstu: apelanti), koje zastupaju N. C., advokat iz Bihaća, i M. S., advokat iz Cazina, podnijela su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću i Općinskog suda u Cazinu (u daljem tekstu: općinski sud). 2. Apelacije su podnesene u periodu od 10. januara 2002. do 14. oktobra 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 3. U skladu sa odredbama člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora. 4. Odgovore su dali: Unsko-sanski kanton 6. oktobra 2003. godine, Kantonalni sud u Bihaću 9. oktobra 2003. godine, Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću 11. Broj 55 - Strana 2549 novembra 2003. godine i Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu 17. novembra 2003. godine. 5. Na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj U 49/02. Spojene su sljedeće apelacije: AP-5/02, AP-49/02, AP-222/02, AP-8/03, AP-11/03, AP-15/03, AP-16/03, AP-17/03, AP-18/03, AP-19/03, AP-23/03, AP-32/03, AP-44/03, AP-45/03, AP-55/03, AP-61/03, AP-63/03, AP-64/03, AP-73/03, AP-89/03, AP-91/03, AP-97/03, AP-100/03, AP-109/03, AP-110/03, AP-131/03, AP-133/03, AP-141/03, AP-142/03, AP-143/03, AP-144/03, AP-145/03, AP-146/03, AP-147/03, AP-150/03, AP-151/03, AP-154/03, AP-155/03, AP-156/03, AP-159/03, AP-170/03, AP-174/03, AP-175/03, AP-176/03, AP-177/03, AP-178/03, AP-180/03, AP-181/03, AP-182/03, AP-201/03, AP-220/03, AP-221/03, AP-223/03, AP-225/03, AP-244/03, AP-247/03, AP-248/03, AP-249/03, AP-251/03, AP-292/03, AP-293/03, AP-294/03, AP-295/03, AP-296/03, AP-297/03, AP-298/03, AP-299/03, AP-300/03, AP-304/03 i AP-305/03. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 7. Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Cazinu (u daljem tekstu: zdravstvene ustanove). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Općinskom sudu u Bihaću, odnosno Općinskom sudu u Cazinu protiv zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona. 8. Općinski sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da se prigovori zastare potraživanja, koje je istakla zdravstvena ustanova, i prigovori zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije koju je istakao Unsko-sanski kanton, odbiju u cijelosti. 9. Apelanti su protiv presuda općinskog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili žalbe kantonalnom sudu. Prema žalbenim navodima, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanski kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga su predložili da se osporene presude preinače i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi ili da se osporene presude ukinu i predmeti vrate prvostepenom sudu na ponovno suđenje. 10. Kantonalni sud je presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio žalbe apelanata kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude. IV - Apelacije a) Navodi iz apelacija 11. U apelacijama se navodi da su općinski sud i kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanata odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja. 12. Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao taj dug i na taj način je došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 4/02 i na presude istih redovnih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. "ratnih" plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00). 13. U pogledu Unsko-sanskog kantona, apelanti ističu da taj kanton i sada u svom budžetu raspolaže sredstvima za isplatu "ratnih" plaća zdravstvenih radnika. 14. Iz navedenih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđno pravo na nepristran sud. Konkretno, apelanti se pozivaju na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: "Svako bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad". Broj 55 - Strana 2550 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude te da naloži tuženim zdravstvenim ustanovama i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i naknade troškove parničnog postupka. b) Odgovori na apelacije 16. Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u odgovoru od 9. oktobra 2003. godine navodi da su apelacije neosnovane, jer isplata plaća ima obilježja povremenog potraživanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima. Budući da su sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata jer je nastupila zastara prema oba tuženika, postao je bespredmetan prigovor apelacija u pogledu postojanja pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona. 17. Kantonalni sud u Bihaću, u odgovoru od 9. oktobra 2003. godine, ostaje kod razloga datih u osporenim presudama. 18. Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu, u odgovoru od 17. novembra 2003. godine, navodi da apelacije nisu osnovane, jer je nastala zastara u pogledu potraživanja apelanata. Dalje se ističe da su tačni navodi apelacija da se Vlada Unsko-sanskog kantona u nekoliko navrata upuštala u pregovore oko isplate "ratnih" plaća zdravstvenim radnicima i da se takve radnje mogu tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida rok zastare potraživanja. Isplata plaća nije obaveza Doma zdravlja, već Unsko-sanskog kantona, iako su apelanti zaposlenici u Domu zdravlja. 19. Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću, u odgovoru od 11. novembra 2003. godine, protivi se prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona, koji je više puta priznao dug. Kantonalna bolnica nikada nije priznala sporni dug s obzirom da sredstva za plaće iz tog perioda nije ni dobila, jer su ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je u toku postupka pred sudom više puta priznao ta sporna potraživanja. IV - Relevantni propisi 20. U Zakonu o obligacionim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase: "Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...) Član 296. (1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice. (2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. (...) Član 360. (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. (3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...) Član 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 365. Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost. Utorak, 19.10.2004. Član 366. (1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto djejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje. Član 371. Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Član 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. (...) Član 387. (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. Član 388. Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja. Član 391. Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni. Član 392. (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje. (2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja. (...)". 21. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: "Član 49. (...) Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno. (...) Član 79. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom. (...)". 22. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe člana 13, član 70. stav 1. i čl. 102. i 106. glase: "Član 13. Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava. Član 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno". 23. U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase: "Član 1. Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti. Ustanova ima svojstvo pravnog lica. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Član 39. Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova. Član 41. Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. (...)". VI - Dopustivost 24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 25. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". 26. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae 27. Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak. 28. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae. b) Nadležnost suda ratione temporis 29. Prije razmatranja merituma predmeta Ustavni sud mora odlučiti da li prihvatiti apelacije uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmetne apelacije imajući u vidu da se potraživanja apelanata odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost da odlučuje o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. juna 1998. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može da razmatra činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 30. U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelanata na plaće odlučeno je osporenim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok Broj 55 - Strana 2551 31. U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni sud je utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije blagovoremene. 32. Iz navedenog proizilazi da su apelacije dopustive. VII - Meritum 33. Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da prvotuženi - poslodavac i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred sudovima, nisu solidarno obavezani na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima 34. U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda, broj U 17/00, od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima. Pravo na pravičan postupak 35. Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. 36. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć." 38. Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima." 39. Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975.godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluka Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine. 40. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora da bude efikasan i da omogući svakome da iskoristi prednosti toga sistem prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. Broj 55 - Strana 2552 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). 41. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5). 42. U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (odluka Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj U 31/03). 43. U vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. 44. Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira ova ograničenja, kao i da provjeri da li je došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini. 45. U pogledu ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, s obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbene zahtjeve apelanata. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan. 46. U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini, tužbe su podnesene u toku 2000. godine, pa prema tome podnesene su po proteku više od tri godine. 47. Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarenja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni Utorak, 19.10.2004. sud smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zloupotrebe ovih prava. 48. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i pri tome su određenim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 49. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije 50. Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku. Smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod. 51. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status." 52. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 53. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). 54. Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. novembra 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizilazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58). 55. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu. 56. Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 4/02 ("Službeni glasnik BiH", broj 4/03). Ipak, ova odluka nije relevantna za konkretne predmete, jer sadrži samo definiciju pojma "diskriminacije", pa se ne može primijeniti na ove predmete. Apelanti, također, smatraju da su sudovi trebali odlučiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. novembra 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. maja 2000). 57. U predmetu PR-125/99 radi se o tužbi radnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog zarađenih, a neisplaćenih plaća za isti vremenski period kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obavezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. januara 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama radnici suda. 58. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičkog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka da li se radi o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi da li su osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju. 59. Prema Zakonu o ustanovama, ustanove se osnivaju radi obavljanja određenih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Ustanove imaju svojstvo pravnog lica i stiču sredstva za rad iz sredstava izmirivača, od naknade za obavljanje usluga i drugih izvora, u skladu sa zakonom. Na kojem se nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da financira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članu 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih ustanova mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću. 60. Bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama je određeno da svi radnici ostvaruju svoja prava u ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove (član 4). To je i logično, jer javna ustanova ima svojstvo pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima. 61. Međutim, ako se pojavi spor radnika javne ustanove i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizilaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost Broj 55 - Strana 2553 ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba da budu na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. 62. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, proizilazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obaveze u pogledu isplate neisplaćenih plaća. (Npr., pismo Unsko-sanskog kantona zdravstvenim ustanovama broj 09/1-37/SL-1/01 od 13. aprila 2001. godine, Zaključak sa sastanka nadležnih subjekata od 1. aprila 2001. godine povodom dogovora oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja, i, posredno, Ugovor o kompenzaciji od 27. augusta 1998. godine između Unsko-sanskog kantona i Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH). Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima. 63. Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije imao pasivnu legitimaciju u sporovima navedenih predmeta. 64. U pogledu pitanja zastarjelosti, Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu propisuju da protekom roka od tri godine od dana nastanka potraživanja apsolutno zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastarjelost u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika - nastupa tzv. naturalne obaveze dužnika. Prema ovome, zahtjevi podneseni 2000. godine za isplatu plaća, zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, ne mogu se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastarjelost. Na ovo ne utiče ni činjenica da je poslodavac, nakon proteka roka za nastupanje apsolutne zastarjelosti, izdao pismenu potvrdu apelantima o dugovanim plaćama. U vezi s tim, nije ni bitno da li se ta potvrda može tumačiti kao izjava o činjenicama ili subjektivan stav dužnika prema dugu. 65. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da osporene presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dovodeći ovaj zaključak u vezu s objašnjenjem iz tačke 56. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Samim tim, nije potrebno da se ulazi u pitanje da li je postojao različit tretman, analogna situacija i osnov diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava u navedenim presudama. Pravo na imovinu 66. Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 67. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: Š...Ć ( k) Pravo na imovinu." 68. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 69. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 70. Apelanti smatraju da su sudovi presudama povrijedili njihova prava na imovinu tako što nisu obavezali poslodavca i Unsko-sanski kanton na solidarnu isplatu neisplaćenih plaća zaposlenika. 71. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu. 72. U konkretnim slučajevima, apelanti su lišeni prava na imovinu, jer je navedenim zakonima, koji propisuju vremensko ograničenje ostvarenja prava, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, onemogućeno da sudovi, kako su to apelanti zahtijevali, udovolje tužbenim zahtjevima apelanata i obavežu tužene stranke na isplatu plaća. 73. U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen svoje imovine osim "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom...". 74. Ustavni sud konstatuje da su sudovi odbili tužbene zahtjeve u pogledu Unsko-sanskog kantona zbog nedostatka pasivne legitimacije, a u pogledu poslodavaca zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da su oba ova ograničenja predviđena zakonom. U obrazloženju ove odluke u dijelu koji se odnosi na član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već istakao da postoji javni interes u pogledu ograničenja ovoga prava, tj. efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonima propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovorosti za isplatu plaća radnika javnih ustanova, dok, s druge strane, rok od tri godine sasvim je dovoljan da se ova prava ostvare. 75. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII - Zaključak 76. Na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 77. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 49/02 Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 28. studenoga 2003. godine, donio Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU 1 Odbijaju se kao neutemeljene apelacije: - H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-132/01 od 22. listopada 2001. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-568/00 od 12. travnja 2001. godine; - H. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-231/01 od 18. veljače 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-569/00 od 30. svibnja 2001. godine; - F. O., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-229/01 od 18. veljače 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-578/00 od 30. svibnja 2001. godine; - S. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-230/01 od 18. veljače 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-579/00 od 30. svibnja 2001. godine; - R. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-232/01 od 18. veljače 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-588/00 od 30. svibnja 2001. godine; - M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-152/02 od 31. listopada 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-560/00 od 5. prosinca 2001. godine; - M. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-7/02 od 12. studenoga 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2008/00 od 30. svibnja 2001. godine; - K. Š. i H. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-192/02 od 21. studenoga 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1976/00 od 22. siječnja 2002. godine; - A. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-623/02 od 13. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-161/01 od 11. lipnja 2001. godine; - A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-321/02 od 13. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2156/00 od 10. travnja 2002. godine; - H. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-325/02 od 13. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1962/00 od 3. travnja 2002. godine; - N. Đ., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-193/02 od 10. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1803/00 od 17. siječnja 2002. godine; - N. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-323/02 od 13. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2024/00 od 15. travnja 2002. godine; - S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-260/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-581/00 od 5. prosinca 2001. godine; - N. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-262/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-570/00 od 6. prosinca 2001. godine; - E. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-314/02 od 23. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2105/00 od 26. veljače 2002. godine; - J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-312/02 od 23. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1857/00 od 14. ožujka 2002. godine; - H. L. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-296/02 od 23. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1896/00 od 5. ožujka 2002. godine; - R. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-280/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-269/01 od 21. veljače 2002. godine; - M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-417/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2106/00 od 10. travnja 2002. godine; 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2555 - A. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-415/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2296/00 od 19. travnja 2002. godine; - N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-465/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-29/01 od 3. travnja 2002. godine; - M. H., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-469/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-49/01 od 3. travnja 2002. godine; - F. J.-P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-467/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-39/01 od 3. travnja 2002. godine; - N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-477/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-89/01 od 4. travnja 2002. godine; - E. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-475/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-79/01 od 4. travnja 2002. godine; - S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-473/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-69/01 od 4. travnja 2002. godine; - M. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-471/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-59/01 od 11. travnja 2002. godine; - S. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-479/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-229/01 od 11. travnja 2002. godine; - Š. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-393/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-228/01 od 11. travnja 2002. godine; - A. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-463/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-19/01 od 2. travnja 2002. godine; - N. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-461/02 od 13. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-9/01 od 2. travnja 2002. godine; - L. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-322/02 od 19. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1972/00 od 3. travnja 2002. godine; - A. E. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-324/02 od 19. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2042/00 od 3. travnja 2002. godine; - N. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-419/02 od 10. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2306/00 od 19. travnja 2002. godine; - A. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-507/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-101/01 od 10. lipnja 2002. godine; - M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-227/02 od 26. veljače 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1914/00 od 5. veljače 2002. godine; - R. T. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-505/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2286/00 od 12. lipnja 2002. godine; - M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-420/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2316/00 od 19. travnja 2002. godine; - R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-382/02 od 19. ožujka 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2096/00 od 10. travnja 2002. godine; - A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-581/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2343/00 od 19. lipnja 2002. godine; - K. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-547/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2232/00 od 14. lipnja 2002. godine; - A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-555/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2270/00 od 4. lipnja 2002. godine; - A. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-583/02 od 6. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2311/00 od 19. lipnja 2002. godine; Broj 55 - Strana 2556 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH - B. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-579/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2207/00 od 20. lipnja 2002. godine; - A. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-585/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2275/00 od 19. lipnja 2002. godine; - S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-589/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1977/00 od 18. lipnja 2002. godine; - Z. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-517/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-61/01 od 10. lipnja 2002. godine; - H. R. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-521/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2059/00 od 18. lipnja 2002. godine; - K. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-551/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2200/00 od 13. lipnja 2002. godine; - A. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-553/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2367/00 od 12. lipnja 2002. godine; - Z. R. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-549/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2074/00 od 17. lipnja 2002. godine; - J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-587/02 od 16. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2301/00 od 19. lipnja 2002. godine; - F. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-697/02 od 12. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-957/01 od 5. srpnja 2002. godine; - B. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-573/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2197/00 od 20. lipnja 2002. godine; - H. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-575/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1897/00 od 18. lipnja 2002. godine; - Đ. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-571/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2039/00 od 18. lipnja 2002. godine; - R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-607/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2264/00 od 14. lipnja 2002. godine; - S. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-565/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2097/00 od 14. lipnja 2002. godine; - E. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-577/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2261/00 od 19. lipnja 2002. godine; - S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-567/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2379/00 od 19. lipnja 2002. godine; - S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-569/02 od 7. svibnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2163/00 od 20. lipnja 2002. godine; - J. D., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-464/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-28/01 od 3. travnja 2002. godine; - S. Dž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-474/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-78/01 od 4. travnja 2002. godine; - H. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-468/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-48/01 od 3. travnja 2002. godine; - S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-480/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-239/01 od 11. travnja 2002. godine; - A. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-466/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-38/01 od 3. travnja 2002. godine; - M. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-472/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-68/01 od 4. travnja 2002. godine; - H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-478/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-219/01 od 11. travnja 2002. godine; Utorak, 19.10.2004. - S. Č., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-470/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-58/01 od 11. travnja 2002. godine; - S. Lj.-A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-476/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-88/01 od 4. travnja 2002.godine; - R. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-462/02 od 14. travnja 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-18/01 od 2. travnja 2002.godine; - L. M. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-719/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1988/00 od 24. svibnja 2002. godine; - Đ. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-727/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1883/00 od 24. travnja 2002. godine; - Š. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-721/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2326/00 od 4. lipnja 2002. godine; - V. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-725/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1956/00 od 24. travnja 2002. godine; - E. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-522/02 od 15. srpnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2009/00 od 18. lipnja 2002. godine; - F. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-713/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2239/00 od 2. rujna 2002.godine; - M. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-717/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-97/01 od 9. rujna 2002.godine; - H. J. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-723/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2031/00 od 2. rujna 2002.godine; - V. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-715/02 od 24. lipnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2047/00 od 2. rujna 2002. godine; - H. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-863/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-565/01 od 28. veljače 2002. godine; - R. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-683/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2218/00 od 13. lipnja 2002. godine; - R. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-687/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-931/01 od 5. srpnja 2002. godine; - S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-843/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2178/00 od 28. kolovoza 2002. godine; - M. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-679/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2052/00 od 17. lipnja 2002. godine; - V. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-681/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2136/00 od 17. lipnja 2002. godine; - E. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-685/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-907/01 od 5. srpnja 2002. godine; - A. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-753/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-45/01 od 17. rujna 2002. godine; - S. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-847/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1079/01 od 16. rujna 2002. godine; - A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-755/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1967/00 od 2. rujna 2002. godine, i - N. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-845/02 od 17. rujna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2126/00 od 28. kolovoza 2002. godine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Osobe navedene u dispozitivu ove odluke (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju N. C., odvjetnik iz Bihaća, i M. S., odvjetnik iz Cazina, podnijele su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću i Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: općinski sud). 2. Apelacije su podnesene u razdoblju od 10. siječnja 2002. do 14. listopada 2003. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 3. Sukladno odredbama članka 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora. 4. Odgovore su dali: Unsko-sanski kanton 6. listopada 2003. godine, Kantonalni sud u Bihaću 9. listopada 2003. godine, Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću 11. studenoga 2003. godine i Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu 17. studenoga 2003. godine. 5. Na temelju članka 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj U 49/02. Spojene su sljedeće apelacije: AP-5/02, AP-49/02, AP-222/02, AP-8/03, AP-11/03, AP-15/03, AP-16/03, AP-17/03, AP-18/03, AP-19/03, AP-23/03, AP-32/03, AP-44/03, AP-45/03, AP-55/03, AP-61/03, AP-63/03, AP-64/03, AP-73/03, AP-89/03, AP-91/03, AP-97/03, AP-100/03, AP-109/03, AP-110/03, AP-131/03, AP-133/03, AP-141/03, AP-142/03, AP-143/03, AP-144/03, AP-145/03, AP-146/03, AP-147/03, AP-150/03, AP-151/03, AP-154/03, AP-155/03, AP-156/03, AP-159/03, AP-170/03, AP-174/03, AP-175/03, AP-176/03, AP-177/03, AP-178/03, AP-180/03, AP-181/03, AP-182/03, AP-201/03, AP-220/03, AP-221/03, AP-223/03, AP-225/03, AP-244/03, AP-247/03, AP-248/03, AP-249/03, AP-251/03, AP-292/03, AP-293/03, AP-294/03, AP-295/03, AP-296/03, AP-297/03, AP-298/03, AP-299/03, AP-300/03, AP-304/03 i AP-305/03. III - Činjenično stanje 6. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 7. Apelanti su u razdoblju od 1. rujna 1994. godine do 31. prosinca 1995. godine bili uposleni u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Cazinu (u daljnjem tekstu: zdravstvene ustanove). Obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom razdoblju, podnijeli su tužbe Općinskom sudu u Bihaću, odnosno Općinskom sudu u Cazinu protiv zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona. 8. Općinski je sud svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da se prigovori zastare potraživanja, koje je istakla zdravstvena ustanova, i prigovori zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije koju je istakao Unsko-sanski kanton, odbiju u cijelosti. 9. Apelanti su protiv presuda općinskog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili prizive kantonalnom sudu. Prema prizivnim navodima, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanski kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga su predložili da se pobijane presude preinače i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi ili da se pobijane presude ukinu i predmeti vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 10. Kantonalni je sud presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio prizive apelanata kao neutemeljene i potvrdio prvostupanjske presude. IV - Apelacije a) Navodi iz apelacija Broj 55 - Strana 2557 11. U apelacijama se navodi da su općinski sud i kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanata odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja. 12. Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao taj dug i na taj način je došlo do prekida zastare. U svezi toga, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 4/02 i na presude istih redovitih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. "ratnih" plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00). 13. Glede Unsko-sanskog kantona, apelanti ističu da taj kanton i sada u svom proračunu raspolaže sredstvima za isplatu "ratnih" plaća zdravstvenih djelatnika. 14. Iz narečenih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud. Konkretno, apelanti se pozivaju na odredbu članka 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: "Svatko bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad". 15. Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine pobijane presude te da naloži tuženim zdravstvenim ustanovama i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i naknade troškove parničnog postupka. b) Odgovori na apelacije 16. Kantonalno pravobraniteljstvo Bihać, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u odgovoru od 9. listopada 2003. godine navodi da su apelacije neutemeljene, jer isplata plaća ima obilježja povremenog potraživanja u smislu Zakona o obligacijskim odnosima. Budući da su sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata jer je nastupila zastara prema oba tuženika, postao je bespredmetan prigovor apelacija glede postojanja pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona. 17. Kantonalni sud u Bihaću, u odgovoru od 9. listopada 2003. godine, ostaje kod razloga datih u pobijanim presudama. 18. Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu, u odgovoru od 17. studenoga 2003. godine, navodi da apelacije nisu utemeljene, jer je nastala zastara glede potraživanja apelanata. Dalje se ističe da su točni navodi apelacija da se Vlada Unsko-sanskog kantona u nekoliko navrata upuštala u pregovore oko isplate "ratnih" plaća zdravstvenim djelatnicima i da se takve radnje mogu tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida rok zastare potraživanja. Isplata plaća nije obveza Doma zdravlja, već Unsko-sanskog kantona, iako su apelanti uposlenici u Domu zdravlja. 19. Kantonalna se bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću, u odgovoru od 11. studenoga 2003. godine, protivi prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona, koji je više puta priznao dug. Kantonalna bolnica nikada nije priznala prijeporni dug obzirom da sredstva za plaće iz tog razdoblja nije ni dobila, jer su ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je tijekom postupka pred sudom više puta priznao ta prijeporna potraživanja. IV - Relevantni propisi 20. U Zakonu o obligacijskim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase: "Članak 262. (1) Povjeritelj u obveznom odnosu je ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. (2) Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjeritelj ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio. (...) Članak 296. (1) Obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. (2) Povjeritelj je dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju. Broj 55 - Strana 2558 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (...) Članak 360. (1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. (2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze. ( 3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Članak 361. (1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjeritelj imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. (...) Članak 362. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Članak 365. Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost. Članak 366. (1) Pismeno se priznanje zastarjele obveze smatra kao odricanje od zastarjelosti. (2) Isto djelovanje ima davanje zaloga ili kojeg drugog osiguranja za zastarjelo potraživanje. Članak 371. Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Članak 372. (1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. (...) Članak 387. (1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug. (2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja. Članak 388. Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriteljevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja. Članak 391. Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjeritelj pozove dužnika pismeno ili usmeno da obvezu ispuni. Članak 392. (1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastarijevanje. (2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja. (...)". 21. U Zakonu o temeljnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase: "Članak 49. (...) Osobni se dohodak isplaćuje najmanje jedanput mjesečno. (...) Utorak, 19.10.2004. Članak 79. U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa djelatnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... sukladno zakonu. (...)". 22. U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe članka 13, članka 70. stavak 1. i čl. 102. i 106. glase: "Članak 13. Na sva pitanja u svezi ugovora o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacijskog prava. Članak 106. Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno". 23. U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase: "Članak 1. Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije stjecanje dobiti. Ustanova ima svojstvo pravne osobe. Članak 39. Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, proračuna ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od osobnog sudjelovanja korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova. Članak 41. Ustanova je odgovorna za svoje obveze sredstvima sa kojima raspolaže. Osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Kada je osnivač odgovoran za obveze ustanove, dužan je da: - pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. (...)". VI - Dopustivost 24. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 25. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". 26. Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." a) Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae 27. Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i na povredu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi prava na pravičan postupak. 28. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae. b) Nadležnost suda ratione temporis 29. Prije razmatranja merituma predmeta Ustavni sud mora odlučiti hoće li prihvatiti apelacije uzimajući u obzir kriterije sadržane u članku XII Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja izvan snage Ustav Bosne i Hercegovine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Opći je okvirni sporazum potpisan 14. prosinca 1995. godine, pa prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. Zato se postavlja pitanje je li Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis razmatrati predmetne apelacije imajući u vidu da se potraživanja apelanata odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud nije nadležan razmatrati pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost odlučivanja o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. lipnja 1998. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može razmatrati činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. 30. U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se prijeporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelanata na plaće odlučeno je pobijanim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis. c) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok 31. U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni je sud ustvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije pravodobne. 32. Iz navedenog proizilazi da su apelacije dopustive. VII - Meritum 33. Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zbog činjenice da prvotuženi - poslodavac i drugotuženi Unsko-sanski kanton, u postupku pred sudovima, nisu solidarno obvezani na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u svezi uživanja prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima 34. Glede primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda, broj U 17/00, od 4. svibnja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima. Pravo na pravičan postupak 35. Pravo na pravičan postupak zaštićeno je člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Europske konvencije. 36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: ... (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke". 37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 38. Prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda". Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u njenim protokolima se izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima." Broj 55 - Strana 2559 39. Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne naravi, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. listopada 1993. godine, serija A, broj 272). Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). Pravičnost se postupka ocjenjuje na temelju postupka kao cjeline (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68; odluka Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. lipnja 2003. godine. 40. Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obvezu funkcionalno organizirati svoj pravni sustav. Pravni sustav svake države mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sustava prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija A, broj 18, stavak 36). 41. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebiti da bi pravni sustav pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sustavu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stavak 5). 42. U okviru tih ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti efikasno i razvidno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadaća redovitih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj fokusiranje odgovornost kod određenih subjekata i time olakšavanje postupka za ostvarivanje građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nositelj građanskih prava ima obvezu ostvarivanja svojih prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni je sud, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zlouporabe toga prava i obveze redovitih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačiti način primjene zakona redovitih sudova, osim u slučaju kada je to potrebito radi utvrđivanja činjenica je li došlo do kršenja ustavnih prava (odluka Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. lipnja 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj U 31/03). 43. U svezi ograničenja glede ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava broj 13674/88, od 14. travnja 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebito da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Europskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. svibnja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava. 44. Zadatak Ustavnog suda je kontroliranje ovih ograničenja, kao i provjeravanje je li došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini. 45. Glede ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbene Broj 55 - Strana 2560 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zahtjeve apelanata. Dalje se navodi da su javne ustanove pravne osobe koja samostalno odgovaraju za svoje obveze. Na ovaj zaključak ne utječe ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. Obzirom da su sudovi zauzeli stajalište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan. 46. Glede prigovora zastare potraživanja koje je istaknuo poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (članak 372. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima i članak 106. Zakona o radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini, tužbe su podnesene tijekom 2000. godine, pa prema tome podnesene su po proteku više od tri godine. 47. Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sustav ostvarenja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, glede odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realiziranje potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebita u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sustava. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni sud smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zlouporabe ovih prava. 48. Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tijekom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu pobili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i pri tome su određenim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno razvidno obrazložili svoje odluke u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi toga, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja. 49. Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravičan postupak u svezi prava na zabranu diskriminacije 50. Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u svezi poštivanja prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku. Smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod. 51. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status." 52. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 53. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Europske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. veljače 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, Utorak, 19.10.2004. nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stav 226). 54. Različit tretman glede različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba uzeti u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj s odmjeravanjem kazne u sličnim kaznenim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati neovisnost sudova glede njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšem Europskom povjerenstvu za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. studenoga 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obveza proizilazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva glede svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Europskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. ožujka 1999, Izvješća i odluke 1999-II, stavak 58). 55. Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dopušta se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, primjerice, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je sukladno principu pravne države iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu. 56. Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 4/02 ("Službeni glasnik BiH", br. 4/03). Ipak, ova odluka nije relevantna za konkretne predmete, jer sadržava samo definiranje pojma "diskriminacije", pa se ne može primijeniti na ove predmete. Apelanti, također, smatraju da su sudovi trebali odlučiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. studenoga 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. svibnja 2000). 57. U predmetu PR-125/99 se radi o tužbi djelatnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog zarađenih, a neisplaćenih plaća za isto vremensko razdoblje kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obvezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. siječnja 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama djelatnici suda. 58. Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičnog slučaja, mora raščlambom predmetnih slučajeva doći do zaključka radi li se radi o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni će sud prvo utvrditi jesu li pobijane presude sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju. 59. Prema Zakonu o ustanovama, ustanove se osnivaju radi obavljanja određenih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Ustanove imaju svojstvo pravne osobe i stječu sredstva za rad iz sredstava izmirivača, od naknade za obavljanje usluga i drugih izvora, sukladno zakonu. Na kojoj se razini osnivaju javne ustanove ovisi o organizaciji svake pojedinačne države. Tako, prema članku III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji će se način regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) ovisi o međusobnom dogovoru (članak III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obvezu financiranja rada kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonskog operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna je ustanova odgovorna za svoje obveze Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članku 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, pokrivati višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretno operacionalizacije financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, djelatnici kantonalnih javnih ustanova mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću. 60. Bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, djelatnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenoj razini, operira kao nositelj ili sunositelj proračunskih obveza. Zakonom o ustanovama je određeno da svi djelatnici ostvaruju svoja prava u ustanovama sukladno zakonu, kolektivnom ugovoru i pravilima ustanove (članak 4). To je i logično, jer javna ustanova ima svojstvo pravne osobe, ima prava i obveze i uživa zakonsku slobodu glede svojih prava i obveza. Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obveze prema svojim djelatnicima. 61. Međutim, ako se pojavi spor djelatnika javne ustanove i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija nužna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava djelatnika koja proizilaze iz presude nadležnog suda. Je li intervencija nužna, ovisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava djelatnika trebaju biti na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine. 62. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, proizilazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obveze glede isplate neisplaćenih plaća. (Npr., pismo Unsko-sanskog kantona zdravstvenim ustanovama broj 09/1-37/SL-1/01 od 13. travnja 2001. godine, Zaključak sa sastanka nadležnih subjekata od 1. travnja 2001. godine povodom dogovora oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja, i, posredno, Ugovor o kompenzaciji od 27. kolovoza 1998. godine između Unsko-sanskog kantona i Društvenog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja BiH). Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima. 63. Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije imao pasivnu legitimaciju u sporovima narečenih predmeta. 64. Glede pitanja zastarjelosti, Zakon o obligacijskim odnosima i Zakon o radu propisuju da protekom roka od tri godine od dana nastanka potraživanja apsolutno zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastarjelost u smislu članka 387. Zakona o obligacijskim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga ovisi isključivo o volji dužnika - nastupa tzv. naturalne obveze dužnika. Prema ovome, zahtjevi podneseni 2000. godine za isplatu plaća, zarađenih tijekom 1994. i 1995. godine, ne mogu se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastarjelost. Na ovo ne utiče ni činjenica da je poslodavac, nakon proteka roka za nastupanje apsolutne zastarjelosti, izdao pismenu potvrdu apelantima o dugovanim plaćama. U svezi toga, nije ni bitno može li se ta potvrda tumačiti kao izjava o činjenicama ili subjektivan stav dužnika prema dugu. 65. Na temelju izloženog, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude, utemeljene na navedenim zakonima, nisu povrijedile članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Dovodeći ovaj zaključak u vezu s objašnjenjem iz točke 56. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz članka II/3.(e) u svezi članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. u svezi članka 14. Europske konvencije. Samim tim, nije potrebno ulaziti u pitanje je li postojao različit tretman, analogna situacija i osnovica diskriminacije glede građana koji su ostvarivali slična prava u navedenim presudama. Pravo na imovinu Broj 55 - Strana 2561 66. Pravo je na imovinu zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 67. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: Š...Ć (k) Pravo na imovinu." 68. Članak 1. Protokola br. 1 Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 69. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se zato trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61). 70. Apelanti smatraju da su sudovi presudama povrijedili njihova prava na imovinu tako što nisu obvezali poslodavca i Unsko-sanski kanton na solidarnu isplatu neisplaćenih plaća uposlenika. 71. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. travnja 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu. 72. U konkretnim slučajevima, apelanti su lišeni prava na imovinu, jer je navedenim zakonima, koji propisuju vremensko ograničenje ostvarenja prava, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, onemogućeno da sudovi, kako su to apelanti zahtijevali, udovolje tužbenim zahtjevima apelanata i obvežu tužene stranke na isplatu plaća. 73. Sukladno drugoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nitko ne može biti lišen svoje imovine osim "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom...". 74. Ustavni sud konstatira da su sudovi odbili tužbene zahtjeve glede Unsko-sanskog kantona zbog nedostatka pasivne legitimacije, a glede poslodavaca zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da su oba ova ograničenja predviđena zakonom. U obrazloženju ove odluke u dijelu koji se odnosi na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni je sud već istaknuo postojanje javnog interesa glede ograničenja ovoga prava, tj. efikasnog funkcioniranja pravnog sustava i pravnu sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonima propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovornosti za isplatu plaća djelatnika javnih ustanova, dok, s druge strane, rok od tri godine sasvim je dovoljan da se ova prava ostvare. 75. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da pobijane presude nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. VIII - Zaključak 76. Na temelju članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Broj 55 - Strana 2562 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 77. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 52/02 Zahtjev N. S. i dr. za ocjenu ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava Republike Srpske po osnovu isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastalih usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02) Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev N. S. i dr. iz Banje Luke za ocjenu ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret Republike Srpske po osnovu isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02), jer su ga podnijela neovlaštena lica. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. N. S. i dr. (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva), iz Banje Luke koje zastupaju D. i M. P., advokati iz Banje Luke, podnijeli su Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zahtjev - inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava Republike Srpske po osnovu isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastalih usljed ratnih dejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02). II - Zahtjev 2. Podnosioci zahtjeva navode da osporeni zakon nije u saglasnosti sa članom 10., članom 48. stav 1. i čl. 56. i 110. Ustava Republike Srpske kao i članom II Ustava Bosne i Hercegovine, te da ugrožava njihova stečena i Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske zagarantovana ljudska prava, kao i prava širokog kruga građana. 3. Podnosioci zahtjeva predlažu da Ustavni sud, u skladu sa svojim nadležnostima određenim Ustavom Bosne i Hercegovine, ocijeni ustavnost spornog zakona, utvrdi njegovu neustavnost i odluči da se on stavi van snage. III - Dopustivost 4. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta". Član 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, u relevantnom dijelu, glasi: "...Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: ... 2. je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica...". 5. Prema navedenim odredbama Ustava i Poslovnika Ustavnog suda, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 6. I pored toga što osporeni zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, pa, prema tome, zahtjev, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u pogledu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, može biti podnesen, podnosioci zahtjeva nisu ovlašteni subjekti koji mogu pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. U skladu sa navedenim, konkretni zahtjev nije dopustiv. IV - Zaključak 7. Polazeći od odredbi člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u izreci ove odluke. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 52/02 Zahtjev N. S. i dr. za ocjenom ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava Republike Srpske temeljem isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastalih usljed ratnih dejstava i temeljem isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02) Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio ODLUKU2 Odbacuje se zahtjev N. S. i dr. iz Banje Luke za ocjenom ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret Republike Srpske temeljem isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih dejstava i temeljem isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02), jer su ga podnijele neovlaštene osobe. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. N. S. i dr. (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva), iz Banje Luke koje zastupaju D. i M. P., odvjetnici iz Banje Luke, podnijeli su Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev - inicijativu za ocjenom ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava Republike Srpske temeljem isplata naknade materijalne i nematerijalne štete nastalih usljed ratnih dejstava i temeljem isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02). II - Zahtjev 2. Podnositelji zahtjeva navode da pobijani zakon nije u suglasnosti s člankom 10., člankom 48. stavak 1. i čl. 56. i 110. Ustava Republike Srpske kao i člankom II Ustava Bosne i Hercegovine, te da ugrožava njihova stečena i Ustavom Bosne i Hercegovine i Ustavom Republike Srpske Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH zagarantirana ljudska prava, kao i prava širokog kruga građana. 3. Podnositelji zahtjeva predlažu da Ustavni sud, sukladno svojim nadležnostima određenim Ustavom Bosne i Hercegovine, ocijeni ustavnost prijepornog zakona, utvrdi njegovu neustavnost i odluči da se on stavi izvan snage. III - Dopustivost 4. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". Članak 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, u relevantnom dijelu, glasi: "...Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: ... 2. je zahtjev podnesen od neovlaštene osobe...". 5. Prema narečenim odredbama Ustava i Poslovnika Ustavnog suda, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 6. I pored toga što pobijani zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, pa, prema tome, zahtjev, u smislu članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, glede suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, može biti podnesen, podnositelji zahtjeva nisu ovlašteni subjekti koji mogu pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Sukladno narečenom, konkretni zahtjev nije dopustiv. IV - Zaključak 7. Polazeći od odredbi članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u izreci ove odluke. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 90/03 Apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof. sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2563 ODLUKU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i u "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Društvo jednog lica "Alis-komerc" (u daljem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 23. septembra 2003. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora. 3. Odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Ustavni sud je primio 22. oktobra 2003. godine. 4. Odgovor na apelaciju Ustavni sud je 3. novembra 2003. godine dostavio apelantu u skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelant je podnio 20. novembra 2000. godine, Carinarnici Sarajevo, preko ovlaštene špedicije DTS "Šped" - DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji UCD broj 23129 od 27. novembra 1997. godine, u vrijednosti od 4.121,00 KM. 7. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5706/00 od 21. novembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan, pozivajući se na član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona i član 217. Zakona o carinskoj politici, koji propisuju da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u ovom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. 8. Apelant, nezadovoljan navedenim prvostepenim rješenjem, uložio je žalbu drugostepenom organu. 9. Federalno ministarstvo finansija je, rješenjem broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. februara 2001. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. 10. Apelant je tužbom podnesenom Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor protiv akta broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. februara 2001. godine tuženog Federalnog ministarstva finansija, tražeći da taj sud donese odluku kojom će tužbu uvažiti, osporeno rješenje poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak. 11. Vrhovni sud je, presudom broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine, ustanovio da je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Stoga je Vrhovni sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. februara 2001. godine. IV - Relevantni propisi 12. Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). "Član 249. stav 1. tačka 2. (1) Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (....) 2) podnositelj deklaracije može u roku godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine." Broj 55 - Strana 2564 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zakon o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98). "Član 217. 1. Ovaj zakon, uključujući i njegove Priloge, u cijelosti je obavezujući i izravno se primijenjuje u oba entiteta. 2. Propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta, a koji su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, smatraju se nevažećim. 3. Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i isti će se objaviti u službenim glasilima entiteta. 4. Danom primjene ovog zakona prestaje da važi Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 8/98 i 12/98). 5. Zakon se primjenjuje od 1. januara 1999. godine." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. novembra 2000.godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. februara 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda od 17. maja 2001. godine. 14. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 4.121,00 KM i utvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na osnovu odredbi koje nisu bile primjenjive za robu uvezenu od 1997. godine. 15. Apelant se također žali i na povredu njegovog prava na nediskriminaciju zajamčenog članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim apelant navodi da je doveden u nejednak položaj jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je oduzet po istom osnovu kao i njemu. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud je 22. oktobra 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju u kojem je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u presudu broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine. Vrhovni sud nalazi da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud u odgovoru posebno ističe da je cijenu uvezene robe apelant, kao i ostali uvoznici, formirao po izmirenju fiskalnih obaveza, pa, prema tome, i posebne pristojbe, čime su faktički teret ove obaveze snosili potrošači, odnosno kupci uvezenih proizvoda, a ne apelant koji traži da se izvrši povrat vraćene pristojbe. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Evropskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine. 18. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da odlučuje po apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U ovom predmetu osporena je presuda Vrhovnog suda broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine protiv koje nema daljnjih pravnih lijekova. 20. Postupak pred Ustavnim sudom je u ovom predmetu pokrenut 27. juna 2001. godine. 21. Imajući u vidu da je Vrhovni sud osporenu presudu donio 10. maja 2001. godine, očigledno je da je apelacija podnesena u predviđenom vremenskom roku. 22. Apelacija je, s obzirom na navedeno, dopustiva. Utorak, 19.10.2004. VII - Meritum 23. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadatak da ispita da li se presudom Vrhovnog suda, broj U-234/01 od 10. maja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, krši apelantovo ustavno pravo zagarantirano članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima previđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. Ustava utvrđuje da se prava i slobode, zaštićeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. posebno štiti pravo na imovinu. 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavu. Država, između ostalog, ima pravo da kontroliše korištenje imovine u skladu sa općim interesima, donoseći zakone potrebne u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni. 27. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obaveza apelantu po osnovu posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog preduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa izuzetak za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. 28. Ustavni sud ističe da nametanje obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi ima pravni osnov u Carinskom zakonu. 29. Tačno je da se u ovom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. U pogledu ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaći da je postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na arbitraran i proizvoljan način. 30. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine nisu povrijeđeni. 31. Član 14. Evropske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 32. Ustavni sud ponovno ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio izložen diskriminatornom postupanju u smislu člana 14. Evropske konvencije ili člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 33. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 90/03 Apelacija Društva jedne osobe "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Društva jedne osobe "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Društvo jedne osobe "Alis-komerc" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud 23. rujna 2003. godine, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora. 3. Odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Ustavni je sud primio 22. listopada 2003. godine. 4. Odgovor na apelaciju Ustavni je sud 3. studenoga 2003. godine dostavio apelantu sukladno članku 20. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je podnio 20. studenoga 2000. godine, Carinarnici Sarajevo, preko ovlaštene špedicije DTS "Šped" - DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji UCD broj 23129 od 27. studenoga 1997. godine, u vrijednosti od 4.121,00 KM. 7. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5706/00 od 21. studenoga 2000. godine, odbila zahtjev kao neutemeljen, pozivajući se na članak 249. stavak 1. točka 2. Carinskog zakona i članak 217. Zakona o carinskoj politici, koji propisuju da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u ovom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. 8. Apelant je, nezadovoljan narečenim rješenjem, uložio priziv mjerodavnom drugostupanjskom organu. 9. Federalno je ministarstvo financija, rješenjem broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. veljače 2001. godine, odbilo apelantov priziv protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2565 10. Apelant je tužbom podnesenom Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor protiv akta broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. veljače 2001. godine tuženog Federalnog ministarstva financija, tražeći da taj sud donese odluku kojom će tužbu uvažiti, pobijano rješenje poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak. 11. Vrhovni je sud, presudom broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine, ustanovio da je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Stoga je Vrhovni sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja broj 05-UP/II-05-1551/01 od 19. veljače 2001. godine. IV - Relevantni propisi 12. Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). "Članak 249. stavak 1. točka 2. (1) Ako se na temelju podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (....) 2) podnositelj deklaracije može u roku godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine." Zakon o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98). "Članak 217. 1. Ovaj zakon, uključujući i njegove Priloge, u cijelosti je obvezujući i izravno se primijenjuje u oba entiteta. 2. Propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta, a koji su oprečni odredbama ovog zakona, smatraju se nevažećim. 3. Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i isti će se objaviti u službenim glasilima entiteta. 4. Danom primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 8/98 i 12/98). 5. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 1999. godine." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. studenoga 2000. godine, rješenje Federalnog ministarstva financija broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. veljače 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda od 17. svibnja 2001. godine. 14. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 4.121,00 KM i utvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na temelju odredbi koje nisu bile primjenjive za robu uvezenu od 1997. godine. 15. Apelant se žali i na povredu njegovog prava na nediskriminaciju zajamčenog člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U vezi s tim apelant se žali da je doveden u nejednak položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je oduzet po istom osnovu kao i njemu. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni je sud 22. listopada 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju u kojem je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga narečenih u presudu broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine. Vrhovni sud nalazi da je narečena presuda donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Vrhovni sud u odgovoru posebice ističe da je cijenu uvezene robe apelant, kao i ostali uvoznici, formirao po izmirenju fiskalnih obvez, pa, prema tome, i posebne pristojbe, čime su faktički teret ove obaveze snosili potrošači, odnosno kupci uvezenih Broj 55 - Strana 2566 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH proizvoda, a ne apelant koji traži da se izvrši povrat vraćene pristojbe. Vrhovni je sud predložio da se apelacija odbije. VI - Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Europskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine. 18. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. U ovom je predmetu pobijana presuda Vrhovnog suda broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine protiv koje nema daljnjih pravnih lijekova. 20. Postupak je pred Ustavnim sudom u ovom predmetu pokrenut 27. lipnja 2001. godine. 21. Imajući u vidu da je Vrhovni sud pobijanu presudu donio 10. svibnja 2001. godine, očevidno je da je apelacija podnesena u predviđenom vremenskom roku. 22. Apelacija je, obzirom na narečeno, dopustiva. VII - Meritum 23. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadaću ispitati krši li se presudom suda, broj U-234/01 od 10. svibnja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, apelantovo ustavno pravo zagarantirano člankom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 24. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. utvrđuje da se prava i slobode, zaštićeni Europskom konvencijom i njenim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članku II/3. posebice se štiti pravo na imovinu. 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadržava tri principa. Prvi je princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stavka. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavku. Država, između ostalog, ima pravo kontrolirati korištenje imovine sukladno općim interesima, donoseći zakone potrebite u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni. 27. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obveze apelantu po temelju posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog poduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predviđa iznimku za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. 28. Ustavni sud ističe da nametanje obveze apelantu, po temelju posebitih pristojbi, ima pravni osnov u Carinskom zakonu. 29. Točno je da se u ovom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. Glede ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. Međutim, zadaća Ustavnog suda nije ispitivanje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaknuti da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na arbitraran i proizvoljan način. 30. Sukladno narečenom, Ustavni sud zaključuje da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine nisu povrijeđeni. 31. Članak 14. Europske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 32. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih poduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio izložen diskriminacijskom postupanju protivno članku 14. Europske konvencije ili članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 33. Polazeći od narečenog, a na temelju članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 96/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići, za ocjenu ustavnosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj 02/1-020-748/01 od 17. maja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01) Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. stav 1. tač. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija, Jovo Rosić, sudija, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenu ustavnosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj 02/1-020-748/01 od 17. maja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. jula 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 02/1-020-748/01 od 17. maja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01, u daljem tekstu: Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 3. Na osnovu člana 80. st. 2., 3. i 4. Općeg kolektivnog ugovora - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 13/98 i 39/99), Vlada Republike Srpske, Privredna komora i Savez sindikata Republike Srpske, 17. maja 2001. godine, zaključili su Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora. Ove izmjene i dopune odnose se na prava radnika iz radnih odnosa, vezana za pitanja godišnjih odmora, visinu otpremnine, otkazni rok i dužnosti poslodavaca prije prestanka radnog odnosa radnika, u smislu Zakona o radu. III - Zahtjev 4. Podnosilac zahtjeva navodi da je odredbom člana 60. stav 2. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) bilo predviđeno da Opći kolektivni ugovor zaključuju Vijeće sindikata Republike Srpske, Vlada Republike Srpske i Privredna komora Republike Srpske. S obzirom da je Zakon o radnim odnosima prestao da važi stupanjem na snagu Zakona o radu (16. novembra 2000. godine), ovlašteni su, u skladu sa Zakonom o radu, Vlada Republike Srpske, Asocijacija sindikata i Udruženje poslodavaca na nivou Republike, da u skladu sa Zakonom o radu zaključuju Opći kolektivni ugovor. Podnosilac zahtjeva ističe da je Privredna komora Republike Srpske prekoračila svoja ovlaštenja koja proizilaze iz člana 131. Zakona o radu i člana 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 47/02). Po mišljenju podnosioca zahtjeva, potpisnik Općeg kolektivniog ugovora ili njegovih izmjena i dopuna u ime poslodavaca moglo je biti, po propisanoj proceduri, samo Udruženje poslodavaca organizirano na nivou Republike Srpske. IV - Dopustivost 5. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 6. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje na spada podnosilac zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. S obzirom da podnosilac zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, u skladu sa članom 55. stav 1. tač. 1.i 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2567 Predmet broj U 96/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići, za ocjenom ustavnosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj 02/1-020-748/01 od 17. svibnja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01) Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. stavak 1. toč. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja, Jovo Rosić, sudac, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenom ustavnosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj 02/1-020-748/01 od 17. svibnja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. srpnja 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom ustavnosti i zakonitosti Izmjena i dopuna Općeg kolektivnog ugovora broj 02/1-020-748/01 od 17. svibnja 2001. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/01, u daljnjem tekstu: Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnositelja zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 3. Na temelju članka 80. st. 2., 3. i 4. Općeg kolektivnog ugovora - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 13/98 i 39/99), Vlada Republike Srpske, Gospodarska komora i Savez sindikata Republike Srpske, 17. svibnja 2001. godine, zaključili su Izmjene i dopune Općeg kolektivnog ugovora. Ove se izmjene i dopune odnose na prava djelatnika iz radnih odnosa, vezana za pitanja godišnjih odmora, visinu otpremnine, otkazni rok i dužnosti poslodavaca prije prestanka radnog odnosa djelatnika, u smislu Zakona o radu. III - Zahtjev 4. Podnositelj zahtjeva navodi da je odredbom članka 60. stavak 2. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) bilo predviđeno da Opći kolektivni ugovor zaključuju Vijeće sindikata Republike Srpske, Vlada Republike Srpske i Gospodarska komora Republike Srpske. Obzirom da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o radu (16. studenoga 2000. godine), ovlašteni su, sukladno Zakonu o radu, Vlada Republike Srpske, Asocijacija sindikata i Udruženje poslodavaca na razini Republike, da sukladno Zakonu o radu zaključuju Opći kolektivni ugovor. Podnositelj zahtjeva ističe da je Gospodarska komora Republike Srpske prekoračila svoje ovlasti koje proizilaze iz članka 131. Zakona o radu i članka 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 47/02). Po mišljenju podnositelja zahtjeva, potpisnik Općeg kolektivniog ugovora ili njegovih izmjena i Broj 55 - Strana 2568 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dopuna u ime poslodavaca moglo je biti, po propisanoj proceduri, samo Udruženje poslodavaca organizirano na razini Republike Srpske. IV - Dopustivost 5. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta." 6. Prema narečenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje na spada podnositelj zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. Obzirom da podnositelj zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, sukladno članku 55. stavak 1. toč. 1.i 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 28/00 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Usvaja se apelacija F. Dž. iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 od 24. februara 2000. godine. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98, Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 i predmet vraća Općinskom sudu Sarajevo na ponovni hitan postupak u skladu sa članom 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. jula 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 13/00 od 24. februara 2000. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 29. septembra 2001. godine uputio zahtjeve za dostavu odgovora na apelaciju Vrhovnom sudu, Federalnom pravobranilaštvu i Općinskom sudu. Ustavni sud je 10. oktobra 2001. godine primio spis od Općinskog suda. 3. Ustavni sud je primio odgovor od Federalnog pravobranilaštva 8. oktobra 2001. godine u kojem se navodi da Federacija Bosne i Hercegovine nije pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine i da Federalno pravobranilaštvo ne može zastupati Republiku Bosnu i Hercegovinu u ovom predmetu. Nakon toga, Ustavni sud je odgovor na apelaciju zatražio od Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine koje je svojim dopisom od 7. novembra 2003. godine odgovorilo Ustavnom sudu navodeći da nije učestvovalo u postupku pred nižestepenim sudovima te da, stoga, smatra da nije nadležno da daje pravna mišljenja o apelaciji. 4. Ustavni sud je 15. aprila 2002. godine primio odgovor od apelantičinog advokata u kojem se navodi da je, prije podnošenja tužbe sudovima, apelantica u tri navrata podnijela zahtjev UNPROFOR-u. 5. Ustavni sud je 10. oktobra 2003. godine uputio dopise Vrhovnom sudu, Općinskom sudu i apelantici tražeći dodatne informacije relevantne za apelaciju. 6. Vrhovni sud je 20. oktobra 2003. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu. 7. Apelantičin zastupnik je u dopisu, kojeg je Ustavni sud primio 20. oktobra 2003. godine, potvrdio da je apelantičin status i dalje nepromijenjen i da joj još uvijek nije isplaćena bilo kakva naknada. 8. Ustavni sud do dana donošenja ove odluke nije primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda. III - Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način: Apelantica je vlasnik nekretnina u površini od 2.255m2 koja se nalazi u mjestu Šabići (pod k.č. brojem 1307). U toku ratnih djejstava u Bosni i Hercegovine od jula 1994. do kraja 1995. godine, UNPROFOR (5. francuski bataljon) je koristio gore navedene nekretnine sa kojih je skinuo plodni sloj, nanio šljunak te uništio ogradu. 10. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev Ujedinjenim nacijama (u daljnjem tekstu: UN) za naknadu štete, ali nije dobila odgovor. Naknadno, 19. decembra 1998. godine, apelantica je podnijela i tužbeni zahtjev Općinskom sudu protiv UN-a, UNPROFOR-a i Republike Bosne i Hercegovine. Tužbeni zahtjev se odnosio na povrat u prvobitno stanje i naknadu odgovarajuće štete. 11. Općinski sud je, svojim rješenjem broj P-3086/98 od 11. januara 1999. godine, odbio apelantičin zahtjev i to zbog nenadležnosti, pozivajući se na član 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98). Općinski sud je uputio apelanticu da se obrati Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, koje je nadležno da ustanovi komisiju za takve zahtjeve. 12. Apelantica je, 4. februara 1999. godine, podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda. Apelantica u žalbi tvrdi da je Općinski sud povrijedio član 27. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud u Federaciji Bosne i Hercegovine nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim ugovorom. Između ostalog, apelantica u žalbi navodi da Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija o statusu UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključen 15. maja 1993. godine, ne predviđa da se zahtjevi za naknadu štete dostavljaju UN-u preko Vlade Bosne i Hercegovine, kako je pogrešno navedeno u rješenju Općinskog suda. Apelantica dalje tvrdi da Sporazum ne isključuje nadležnost sudova u sporovima između privatnih lica i UNPROFOR-a, te da Općinski sud nije naveo razloge zbog kojih nije nadležan da ocijeni njen zahtjev. 13. Rješenjem broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine, Kantonalni sud je potvrdio rješenje Općinskog suda i odbio apelaciju navodeći da Konvencija o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: Konvencija) od 13. februara 1946. godine garantuje imunitet UN-u od bilo kakvog oblika postupka, osim ako se radi o izuzetnom slučaju u kojem se imunitet ne može primijeniti. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je Sporazum utemeljen na navedenoj Konvenciji, te da Sporazum ne izuzima UN od svih oblika sudskog procesa već propisuje način i proceduru rješavanja sporova, koji se prema odredbama Sporazuma rješavaju preko komisija za potraživanje, odnosno pod propisanim uvjetima tribunala od troje sudija. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da nije nadležan za rješavanje ovakvih zahtjeva. 14. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-149/99 od 10. juna 1999. godine, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 15. Rješenjem broj Rev-13/00, od 24. februara 2000. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju. Vrhovni sud u rješenju navodi da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku kada su ocijenili da sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete protiv tuženoga i tužbu odbacili. IV - Relevantni propisi 1. Zakon o parničnom postupku "Član 16. Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost. Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Član 27. Sud u Federaciji nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije, odnosno međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Federaciji za određenu vrstu sporova, sud u Federaciji nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti. Član 44. Za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili na čijem je području štetna posljedica nastupila. Ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stava 1. ovog člana i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište. Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u sporovima protiv društava za osiguranje, radi naknade štete trećim osobama na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti društava osiguranja, a odredba stava 1. ovog člana i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika." 2) Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija o statusu UNPROFOR-a Broj 55 - Strana 2569 "Član 48. Ukoliko nije riješeno odredbama paragrafa 50. svaki spor ili zahtjev koji ima privatno pravni karakter, po kojem je UNPROFOR ili svaki njegov pripadnik jedna strana i u kojima sudovi Bosne i Hercegovine nisu nadležni zbog bilo koje odredbe u ovom sporazumu, riješit će Stalna komisija za pritužbe i žalbe koja će se uspostaviti u ovu svrhu. Član 50. Svaki drugi spor između UNPROFOR-a i Vlade i svaka odobrena žalba na odluke Komisije za žalbe i pritužbe uspostavljene u skladu sa paragrafom 48. za koju se obje strane slože bit će ukoliko strane ne odluče drugačije, podnesena tribunalu od tri izabrana suca." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica ne osporava odluke Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda u odnosu na njen zahtjev protiv UN-a nego odbijanje njenog zahtjeva protiv Republike Bosne i Hercegovine. Prema apelantici, nižestepeni sudovi su, odbijajući da odluče po zahtjevu, povrijedili njeno pravo na pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 17. Apelantica tvrdi da je, s obzirom da Stalna komisija za pritužbe i žalbe predviđena Sporazumom nikad nije ustanovljena, bila prinuđena da podnese tužbu sudovima. S obzirom na imunitet kojeg UN-a uživa prema Konvenciji, apelantica smatra da ima potraživanje prema Bosni i Hercegovini koja je pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine. Ona tvrdi da su vlasti Republike Bosne i Hercegovine, time što su bez njenog odobrenja dali njene nekretnine na korištenje UNPROFOR-u, odgovorne za štetu nanesenu njenoj imovini. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni sud je, u svom dopisu od 20. oktobra 2003. godine, informirao Ustavni sud da je, s obzirom da je ustanovljena Stalna komisija za pritužbe i žalbe, netačan apelantičin navod da ovaj dio gore navedenog sporazuma nije proveden. U odnosu na ostali dio apelacije, Vrhovni sud je ponovio da stoji iza stava kojeg je zauzeo u svom rješenju broj Rev-13/00 od 24. februara 2000. godine. VI - Dopustivost 19. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 20. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 21. Apelantica je primila rješenje Vrhovnog suda 15. juna 2000. godine i podnijela apelaciju Ustavnom sudu 14. jula 2000. godine. Dakle, apelacija je podnesena u predviđenom roku od 60 dana. 22. Apelantica nema više dostupnih pravnih lijekova, te je stoga iscrpila sve pravne lijekove kao što je to predviđeno članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelacija dopustiva. VII - Meritum a) Pravo na pravično suđenje (član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije) 24. Apelantica tvrdi da su sudovi, time što su odbili da odluče o meritumu njenog zahtjeva, povrijedili član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. (...)" 25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: Broj 55 - Strana 2570 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)." 26. Da bi član 6. stav 1. Evropske konvencije bio primjenjiv u datim okolnostima, neophodno je utvrditi da je pravo, na koje se poziva apelantica, građanske prirode. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, opće pravilo je da su prava i obaveze između fizičkih lica uvijek građanske prirode. U pogledu odnosa između pojedinca i države, Evropski sud za ljudska prava stoji na stanovištu da sporovi o pitanju imovine predstavljaju jednu cjelinu na koju je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A 52, stav 83. i Poiss protiv Austrije, presuda od 23. aprila 1987. godine, serija A 117, stav 48). Slijedom toga, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, a i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. 27. Apelantica se žali da su nižestepeni sudovi odbili da odluče o njenom zahtjevu za naknadu štete kojeg je podnijela protiv Republike Bosne i Hercegovine. Iako nije izričito naznačeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava nalazi da je pravo na pristup sudu inherentni element navedenog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstava, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A 18, stav 36). U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava navodi da "član 6. stav 1. osigurava svakom pravo da podnese zahtjev koji se odnosi na građanska prava i obaveze pred sudom ili tribunalom." 28. U predmetu pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud su odbili žalbu na temelju povlastica i imuniteta predviđenih Konvencijom i Sporazumom. Međutim, ni Općinski a niti Kantonalni sud nisu istakli bilo kakve osnove zbog kojih žalba protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiva. Kantonalni sud priznaje da bi sud bio nadležan da Sporazumom nije drugačije određeno. Međutim, Ustavni sud nije našao odredbu u tom sporazumu koji bi dodijelio imunitet Republici Bosni i Hercegovini, a niti jedan nižestepeni sud nije dao druge razloge zbog kojih žalba protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiva. Stoga, Ustavni sud ne može naći bilo kakve osnove zbog kojih bi Bosna i Hercegovina bila izuzeta od tužbe. 29. U odnosu na pitanje da li neko pravo ili obaveza treba da budu u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu. 30. Ustavni sud zapaža da je, time što nije riješeno o meritumu apelantičine tužbe, Općinski sud uskratio apelantici pravo na pristup sudu i time povrijedio član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, ova povreda nije ispravljena ni nakon podnošenja žalbe Kantonalnom sudu i izjavljene revizije Vrhovnom sudu. 31. Ustavni sud smatra da, u ovakvim okolnostima, najveća obaveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obavezu da osiguraju puno poštivanje zahtjeva člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da sudovi, koji su vodili postupak po apelantičinoj tužbi, nisu posvetili nikakvu pažnju apelantičinom zahtjevu pa su rezultat takvog djelovanja sudova odluke koje nisu odlučile o apelantičinim "građanskim pravima i obavezama", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu direktnu primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Evropske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glansniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. Iz navedenog slijedi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju povrijeđeni. VIII - Zaključak 33. Imajući u vidu izneseno, a polazeći od člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 28/00 Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 61. stavak 2. točka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 28. studenoga 2003. godine, donio ODLUKU1 Usvaja se apelacija F. Dž. iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98 od 11. siječnja 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 od 10. lipnja 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 od 24. veljače 2000. godine. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se rješenja Općinskog suda II Sarajevo, broj P-3086/98, Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-149/99 i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-13/00 i predmet vraća Općinskom sudu Sarajevo na ponovni žuran postupak sukladno članku 61. stavak 2. točka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. F. Dž. (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 14. srpnja 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-3086/98 od 11. siječnja 1999. godine, rješenja Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-149/99 od 10. lipnja 1999. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev. 13/00 od 24. veljače 2000. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud 29. rujna 2001. godine uputio zahtjeve za dostavu odgovora na apelaciju Vrhovnom sudu, Federalnom pravobraniteljstvu i Općinskom sudu. Ustavni je sud 10. listopada 2001. godine primio spis od Općinskog suda. 3. Ustavni je sud primio odgovor od Federalnog pravobraniteljstva 8. listopada 2001. godine u kojem se navodi da Federacija Bosne i Hercegovine nije pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine i da Federalno pravobraniteljstvo ne može zastupati Republiku Bosnu i Hercegovinu u ovom predmetu. Nakon toga, Ustavni je sud Utorak, 19.10.2004. 4. 5. 6. 7. 8. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odgovor na apelaciju zatražio od Pravobraniteljstva Bosne i Hercegovine koje je svojim dopisom od 7. studenoga 2003. godine odgovorilo Ustavnom sudu navodeći da nije sudjelovalo u postupku pred nižestupanjskim sudovima te da, zato, smatra da nije nadležno davati pravna mišljenja o apelaciji. Ustavni je sud 15. travnja 2002. godine primio odgovor od apelantičinog odvjetnika u kojem se navodi da je, prije podnošenja tužbe sudovima, apelantica u tri navrata podnijela zahtjev UNPROFOR-u. Ustavni sud je 10. listopada 2003. godine uputio dopise Vrhovnom sudu, Općinskom sudu i apelantici tražeći dodatne informacije relevantne za apelaciju. Vrhovni sud je 20. listopada 2003. godine dostavio svoj odgovor Ustavnom sudu. Apelantičin zastupnik je u dopisu, kojeg je Ustavni sud primio 20. listopada 2003. godine, potvrdio da je apelantičin status i dalje nepromijenjen i da joj još uvijek nije isplaćena bilo kakva naknada. Ustavni sud do dana donošenja ove odluke nije primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda. III - Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način: Apelantica je vlasnik nekretnina u površini od 2.255m2 koja se nalazi u mjestu Šabići (pod k.č. brojem 1307). Tijekom ratnih djejstava u Bosni i Hercegovine od srpnja 1994. do konca 1995. godine, UNPROFOR (5. francuski bataljun) je koristio gore navedene nekretnine sa kojih je skinuo plodni sloj, nanio šljunak te uništio ogradu. 10. Apelantica je podnijela tužbeni zahtjev Ujedinjenim narodima (u daljnjem tekstu: UN) za naknadu štete, ali nije dobila odgovor. Naknadno, 19. prosinca 1998. godine, apelantica je podnijela i tužbeni zahtjev Općinskom sudu protiv UN-a, UNPROFOR-a i Republike Bosne i Hercegovine. Tužbeni zahtjev se odnosio na povrat u prvobitno stanje i naknadu odgovarajuće štete. 11. Općinski je sud, svojim rješenjem broj P-3086/98 od 11. siječnja 1999. godine, odbio apelantičin zahtjev i to zbog nenadležnosti, pozivajući se na članak 16. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98). Općinski je sud uputio apelanticu da se obrati Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, koje je mjerodavno ustanoviti povjerenstvo za takve zahtjeve. 12. Apelantica je, 4. veljače 1999. godine, podnijela priziv Kantonalnom sudu protiv rješenja Općinskog suda. Apelantica u prizivu tvrdi da je Općinski sud povrijedio članak 27. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da je sud u Federaciji Bosne i Hercegovine mjerodavan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno međunarodnim ugovorom. Između ostalog, apelantica u prizivu navodi da Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih naroda o statusu UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključen 15. svibnja 1993. godine, ne predviđa da se zahtjevi za naknadu štete dostavljaju UN-u preko Vlade Bosne i Hercegovine, kako je pogrešno navedeno u rješenju Općinskog suda. Apelantica dalje tvrdi da Sporazum ne isključuje nadležnost sudova u sporovima između privatnih osoba i UNPROFOR-a, te da Općinski sud nije naveo razloge zbog kojih nije nadležan ocjenjivati njen zahtjev. 13. Rješenjem broj Gž-149/99 od 10. lipnja 1999. godine, Kantonalni je sud potvrdio rješenje Općinskog suda i odbio apelaciju navodeći da Konvencija o povlasticama i imunitetima Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: Konvencija) od 13. veljače 1946. godine garantira imunitet UN-u od bilo kakvog oblika postupka, osim ako se radi o iznimnom slučaju u kojem se imunitet ne može primijeniti. Nadalje, Kantonalni je sud zaključio da je Sporazum utemeljen na navedenoj Konvenciji, te da Sporazum ne izuzima UN od svih oblika sudskog procesa već propisuje način i proceduru rješavanja sporova, koji se prema odredbama Sporazuma rješavaju preko povjerenstva za potraživanje, odnosno pod propisanim uvjetima tribunala od Broj 55 - Strana 2571 troje sudaca. Slijedom toga, Kantonalni je sud je istaknuo da nije nadležan za rješavanje ovakvih zahtjeva. 14. Protiv rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-149/99 od 10. lipnja 1999. godine, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 15. Rješenjem broj Rev-13/00, od 24. veljače 2000. godine, Vrhovni je sud odbio reviziju. Vrhovni sud u rješenju navodi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili članak 16. stavak 1. Zakona o parničnom postupku kada su ocijenili da sud nije nadležan za odlučivanje o zahtjevu za naknadu štete protiv tuženoga i tužbu odbacili. IV - Relevantni propisi 1. Zakon o parničnom postupku "Članak 16. Sud tijekom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost. Kad sud tijekom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego koji drugi domaći organ, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Članak 27. Sud u Federaciji je nadležan za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Federacije, odnosno međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Federaciji za određenu vrstu sporova, sud u Federaciji je nadležan za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti. Članak 44. Za suđenje u sporovima o izvan ugovornoj odgovornosti, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili na čijem je području štetna posljedica nastupila. Ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz stavka 1. ovog članka i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno boravište. Odredbe iz st. 1. i 2. ovog članka primjenjivat će se i u sporovima protiv društava za osiguranje, radi naknade štete trećim osobama na temelju propisa o neposrednoj odgovornosti društava osiguranja, a odredba stavka 1. ovog članka i u sporovima o regresnim zahtjevima po osnovi naknade štete protiv regresnih dužnika." 2) Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih naroda o statusu UNPROFOR-a "Članak 48. Ukoliko nije riješeno odredbama paragrafa 50. svaki spor ili zahtjev koji ima privatno pravni karakter, po kojem je UNPROFOR ili svaki njegov pripadnik jedna strana i u kojima sudovi Bosne i Hercegovine nisu nadležni zbog bilo koje odredbe u ovom sporazumu, riješit će Stalno povjerenstvo za pritužbe i prizive koje će se uspostaviti u ovu svrhu. Članak 50. Svaki drugi spor između UNPROFOR-a i Vlade i svaki odobreni priziv na odluke Povjerenstva za prizive i pritužbe uspostavljene sukladno paragrafu 48. za koju se obje strane slože bit će ukoliko strane ne odluče drugačije, podnesena tribunalu od tri izabrana suca." VI - Apelacija a) Navodi iz apelacije 16. Apelantica ne osporava odluke Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda u odnosu na njen zahtjev protiv UN-a nego odbijanje njenog zahtjeva protiv Republike Bosne i Hercegovine. Prema apelantici, nižestupanjski sudovi su, odbijajući odlučiti o zahtjevu, povrijedili njeno pravo na pristup sudu zaštićeno člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Broj 55 - Strana 2572 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. Apelantica tvrdi da je, obzirom da Stalno povjerenstvo za pritužbe i prizive predviđeno Sporazumom nikad nije ustanovljeno, bila prinuđena da podnese tužbu sudovima. Obzirom na imunitet kojeg UN-a uživa prema Konvenciji, apelantica smatra da ima potraživanje prema Bosni i Hercegovini koja je pravni sljedbenik Republike Bosne i Hercegovine. Ona tvrdi da su vlasti Republike Bosne i Hercegovine, time što su bez njenog odobrenja dali njene nekretnine na korištenje UNPROFOR-u, odgovorne za štetu nanesenu njenoj imovini. b) Odgovor na apelaciju 18. Vrhovni je sud, u svom dopisu od 20. listopada 2003. godine, informirao Ustavni sud da je, s obzirom da je ustanovljena Stalna komisija za pritužbe i žalbe, netočan apelantičin navod da ovaj dio gore navedenog sporazuma nije proveden. U odnosu na ostali dio apelacije, Vrhovni je sud ponovio da stoji iza stava kojeg je zauzeo u svom rješenju broj Rev-13/00 od 24. veljače 2000. godine. VI - Dopustivost 19. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 20. Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 21. Apelantica je primila rješenje Vrhovnog suda 15. lipnja 2000. godine i podnijela apelaciju Ustavnom sudu 14. srpnja 2000. godine. Dakle, apelacija je podnesena u predviđenom roku od 60 dana. 22. Apelantica nema više dostupnih pravnih lijekova, te je stoga iscrpila sve pravne lijekove kao što je to predviđeno člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je apelacija dopustiva. VII - Meritum a) Pravo na pravično suđenje (članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije) 24. Apelantica tvrdi da su sudovi, time što su odbili odlučiti o meritumu njenog zahtjeva, povrijedili članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: ... (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". (...)" 25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 26. Da bi članak 6. stavak 1. Europske konvencije bio primjenjiv u danim okolnostima, nužno je utvrditi da je pravo, na koje se poziva apelantica, građanske naravi. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, opće je pravilo da su prava i obveze između fizičkih osoba uvijek građanske naravi. Glede odnosa između pojedinca i države, Europski sud za ljudska prava stoji na stajalištu da sporovi o pitanju imovine predstavljaju jednu cjelinu na koju je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv (vidi Europski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A 52, stavak 83. i Poiss protiv Austrije, presuda od 23. travnja 1987. godine, serija A 117, stav 48). Slijedom toga, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju, a i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. 27. Apelantica se žali da su nižestupanjski sudovi odbili odlučiti o njenom zahtjevu za naknadu štete kojeg je podnijela protiv Republike Bosne i Hercegovine. Iako nije izričito naznačeno u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, Europski sud za ljudska prava nalazi da je pravo na pristup sudu inherentni element navedenog članka (vidi Europski sud za ljudska prava, Utorak, 19.10.2004. Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstava, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A 18, stavak 36). U navedenom predmetu, Europski sud za ljudska prava navodi da "članak 6. stavak 1. osigurava svakom pravo da podnese zahtjev koji se odnosi na građanska prava i obveze pred sudom ili tribunalom." 28. U predmetu pred Ustavnim sudom i Općinski i Kantonalni sud su odbili priziv na temelju povlastica i imuniteta predviđenih Konvencijom i Sporazumom. Međutim, ni Općinski a niti Kantonalni sud nisu istaknuli bilo kakve osnove zbog kojih priziv protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiv. Kantonalni sud priznaje da bi sud bio nadležan da Sporazumom nije drukčije određeno. Međutim, Ustavni sud nije našao odredbu u tom sporazumu koji bi dodijelio imunitet Republici Bosni i Hercegovini, a niti jedan nižestupanjski sud nije dao druge razloge zbog kojih priziv protiv Republike Bosne i Hercegovine nije dopustiv. Stoga, Ustavni sud ne može naći bilo kakve osnove zbog kojih bi Bosna i Hercegovina bila izuzeta od tužbe. 29. U odnosu na pitanje treba li neko pravo ili obveza biti sukladno Europskoj konvenciji i tako zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Europska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redoviti sudovi moraju biti u suglasnosti s Europskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sustavu. 30. Ustavni sud zapaža da je, time što nije riješeno o meritumu apelantičine tužbe, Općinski sud uskratio apelantici pravo na pristup sudu i time povrijedio članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, ova povreda nije ispravljena ni nakon podnošenja priziva Kantonalnom sudu i izjavljene revizije Vrhovnom sudu. 31. Ustavni sud smatra da, u ovakvim okolnostima, najveća obveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obvezu osigurati puno poštivanje zahtjeva članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da sudovi, koji su vodili postupak po apelantičinoj tužbi, nisu posvetili nikakvu pozornost apelantičinom zahtjevu pa su rezultat takvog djelovanja sudova odluke koje nisu odlučile o apelantičinim "građanskim pravima i obvezama", u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu izravnu primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Europske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države. Iz navedenog slijedi da su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju povrijeđeni. VIII - Zaključak 33. Imajući u vidu izneseno, a polazeći od članka 61. stavak 2. točka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 2/01 Apelacija V. R. iz Banje Luke, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-165/99 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 60. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Usvaja se apelacija V. R., iz Banje Luke. Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da odluči u meritumu predmeta po hitnom postupku u skladu sa članom 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. V. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, koga zastupa S. T., advokat iz Banje Luke, podnio je 24. novembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine. Apelant je, 13. decembra 2000. godine, dopunio svoju apelaciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Učesnicima u postupku, Vrhovnom sudu i tuženom M. Č., u smislu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni sud je odgovor dostavio 15. oktobra 2001. godine, a odgovor M. Č., koga zastupa R. S., advokat iz Banje Luke, dostavljen je 22. februara 2001. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 4. U rješenju Općinskog suda u Banjoj Luci, broj R-700/70 od 20. maja 1971. godine, navodi se da je apelant zatražio da se urede granične linije između parcele 524/35 i susjednih nekretnina koje drže u posjedu M. Č. i E. B. Općinski sud u Banjoj Luci je, nakon provedenog postupka i uviđaja na licu mjesta, donio navedeno rješenje kojim se uređuje međa između parcele k.č. br. 524/35 u posjedu apelanta i parcele 524/255 i 524/189 u posjedu M. Č. u k.o. Banja Luka. U rješenju Općinskog suda u Banjoj Luci se navodi da su sporne međe u ovom predmetu uređene utvrđivanjem jačeg prava na spornoj međašnjoj površini. Pošto su obje međašnje površine relativno male (13 m² i 4 m²), njihova vrijednost očigledno ne prelazi iznos koji se uobičajeno uzima u obzir. Jače pravo je ustanovljeno izjavama protivnih stranaka, odnosno uviđajem na licu mjesta. Prilikom uviđaja sud je ustanovio da postoji ograda sa obje strane. Prema izjavi protivnika M. Č., on je svoju parcelu kupio 1958. godine, a ogradu podigao godinu dana kasnije. Općinski sud u Banjoj Luci, na kraju rješenja, konstatira da je međe trebalo odrediti prema postojećim ogradama. 5. Tužbom protiv M. Č., podnesenom 17. juna 1998. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci, apelant traži da sud donese odluku kojom bi se obavezao tuženi da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. br. 524/189 i upisane u z.k. ulošku broj 7507 k.o. Banja Luka. U tužbi se navodi da su i apelant i tuženi vlasništvo na navedenim parcelama stekli kupovinom, u ukupnoj površini od 1584 m², i to svaki sa po ½ dijela. Apelant smatra da je, nakon izvršenog cijepanja predmetne parcele i formiranja parcele apelanta i tuženog, tuženi zauzeo dio zemljišta koji pripada apelantu postavljanjem ograde između svojih parcela i parcela apelanta, te tako duži niz godina koristio 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2573 veći dio zemljišta nego što mu pripada prema kupoprodajnom ugovoru. 6. Osnovni sud u Banjoj Luci, presudom broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine, obavezao je tuženog M. Č. da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koji drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. broj 524/189 i upisana u z.k. ul. broj 7507 k.o. Banja Luka. 7. Okružni sud u Banjoj Luci, rješavajući žalbu tuženog M. Č. protiv presude broj P-1541/98, donio je 15. juna 1999. godine presudu broj Gž-397/99 kojom se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1541/98 od 30. novembra 1998. godine. 8. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda, donio je 6. aprila 2000. godine rješenje broj Rev-165/99 kojim se revizija usvaja, obje nižestepene presude se preinačavaju, a tužba odbacuje. 9. Vrhovni sud konstatira da je prvostepeni sud izvršio uvid u spis R-700/70 u kojem je doneseno rješenje broj R-700/70 od 20. maja 1971. godine kojim je između nekretnina stranaka uređena međa sa jugoistočne strane nekretnine apelanta i istočne strane nekretnine tuženog, pa je utvrdio da između stranaka postoji pravosnažno rješenje kojim se uređuje međa uspostavom granične linije između njihovih nekretnina i to po osnovu jačeg prava, kao i da svaka od njih drži određeni realni dio koji od tada nesmetano uživa. 10. Postojanje pravosnažnog rješenja kojeg je donio u vanparničnom postupku prvostepeni sud, kojim je uređena međa uspostavljanjem granične linije između zemljišnjih parcela stranaka po osnovu jačeg prava, kao i postojanje identiteta stranaka i identiteta činjeničnog osnova, po ocjeni Vrhovnog suda sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u navedenoj zemljišnoj površini, jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar). 11. Na ovaj način, smatra Vrhovni sud, fizičkim odvajanjem zemljišnih parcela stranaka uspostavljanjem granične linije u vanparničnom postupku uređenja međe i donošenjem pravosnažnog rješenja u tom postupku u kojem je raspravljano o jačem pravu na spornom zemljištu, ispunili su se uvjeti za res iudicata. 12. Apelant je protiv rješenja Vrhovnog suda podnio Ustavnom sudu apelaciju zbog povrede odredbi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). 13. Apelant je, također, 20. septembra 2000. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, podnio prijedlog Vrhovnom sudu za ponavljanje postupka završenog pravosnažnim rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine. Vrhovni sud je odbio prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan, nalazeći da se nisu ispunile pretpostavke za ponavljanje postupka u ovom predmetu (član 421. stav 1. tačka 1. u vezi sa odredbom člana 71. stav 1. tačka 5. Zakona o parničnom postupku), jer u istom predmetu, prilikom donošenja odluke prvostepenog i drugostepenog suda, nije sudjelovao sudija Vrhovnog suda koji je sudjelovao kao član vijeća u donošenju rješenja Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine, kako je to apelant isticao. IV - Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku koji je važio u vrijeme donošenja osporene presude ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/99, 35/91, i "Službeni glasnik RS", br. 17/93, 14/94 i 32/94). Član 333. u relevantnom dijelu glasi: "..... Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučio, odbacit će tužbu. ......" Član 354. u relevantnom dijelu glasi: "..... Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji: 1. ..... Broj 55 - Strana 2574 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 11. Ako je odlučeno o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o kome je već ranije pravosnažno presuđeno, ili od kog se tužilac već odrekao, ili o kome je već zaključeno sudsko poravnanje; ......" Član 386. glasi: "Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kome se ona pobija revizijom, i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava." Član 394. u relevantnom dijelu glasi: "..... Ako je u postupku pred prvostepenim ili drugostepenim sudom učinjena povreda iz člana 354. stav 2. tačka 3. i 11. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kome već teče parnica, revizijski sud će ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. ....." V - Apelacija 15. Apelant ističe da za stav Vrhovnog suda u ovom rješenju, o postojanju pravosnažnog rješenja donesenog u vanparničnom postupku (R-700/70 od 20. maja 1971. godine), sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u pomenutoj površini jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka - nisu ispunjeni uvjeti iz člana 333. stav 2. Zakona o parničnom postupku. 16. Apelant smatra da se ne radi o presuđenoj stvari, jer je za takvo stanovište potrebno da postoji i identitet zahtjeva, a što u ovom slučaju nije, jer je tužitelj podnio zahtjev za predaju u posjed sporne uređene međne površine. Stoga je, po mišljenju apelanta, osporenim rješenjem Vrhovni sud povrijedio član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi i prijedlozi apelacije neosnovani, a da je u međuvremenu odbijen prijedlog apelanta za ponavljanje postupka. 18. U odgovoru M. Č., učesnika u postupku, navodi se da je sporni dio zemljišta kupio 28. augusta 1958. godine, ugovor o kupoprodaji je ovjeren kod Sreskog suda u Banjoj Luci (Ov-4830/59 od 7. septembra 1959. godine), te je izvršio upis svog vlasništva u zemljišnim knjigama i odmah stupio u posjed nekretnine. Međa je uređena 1971. godine (R-700/70), a pokušaj apelanta da ponovo uredi među je odbijen (R-583/81 od 4. novembra 1981. godine). M. Č. smatra da osporenim rješenjem pravo apelanta na imovinu i pravo na mirno uživanje imovine nije povrijeđeno. VI - Dopustivost 19. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije odnosi se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud je, stoga, nadležan u pogledu ove apelacije. 20. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelaciji samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 21. Osporeno rješenje Vrhovnog suda je, prema Zakonu o parničnom postupku, konačna odluka u ovom sporu. 22. Apelant, odnosno njegov punomoćnik, rješenje Vrhovnog suda primio je 18. septembra 2000. godine. Apelacija je podnesena 14. novembra 2000. godine. Stoga, apelacija je podnesena u propisanom roku. VII - Meritum 23. Prije razmatranja predmeta u meritumu, Ustavni sud treba odlučiti da li da prihvati apelaciju uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir Utorak, 19.10.2004. u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta koji zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum je potpisan 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. 25. Postavlja se pitanje da li je Ustavni sud, i do koje mjere, nadležan ratione temporis da razmatra ovaj predmet imajući u vidu da je predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje dijela zemljišne površine od 56 m², a da je Vrhovni sud o tom pitanju odlučio tako što je tužbu odbacio zbog presuđene stvari, što sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u navedenoj zemljišnoj površini jer se zasniva na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar). 26. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu apelanta da mu tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju tuženi drži u posjedu niz godina, odnosno koristi veći dio zemljišta nego što mu pripada po osnovu kupoprodajnog ugovora. Ustavni sud je nadležan ratione temporis da razmatra događaje koji su se desili poslije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine ili ako su se desili prije 14. decembra 1995. godine, tj. prije dana stupanja na snagu Ustava ako sadržavaju in continuo povredu koja se nastavlja nakon tog datuma. S obzirom da sporno pitanje de facto potiče od momenta kupnje nekretnine i da traje od tog momenta sve do danas, Ustavni sud zaključuje da je nadležan ratione temporis. 27. Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 28. Apelant se žali da su rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova ljudska prava koja jamče odredbe člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ...... k) pravo na imovinu. ....." 29. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 30. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 31. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu. 32. Pojmove "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 - objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. augusta 2002. godine i Odluka broj U 12/01, Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. augusta 2002. godine). 33. Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu neophodno da apelant pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se ovaj spor odnosi na predaju u posjed dijela nekretnine određene površine i da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv. Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 34. Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Evropske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa šire polje ocjene člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članovima Evropske konvencije koji dozvoljavaju ograničena korištenja prava. 35. Ustavni sud smatra, prije svega, da se u konkretnom slučaju ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, navedene odredbe su primjenljive na konkretan predmet. 36. Stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa da država može donijeti zakone koje smatra neophodnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine, u skladu sa općim interesom, ali da ti zakoni ne smiju voditi u kršenje individualnih prava iz tog člana. U pogledu pitanja "kontrole korištenja imovine", isti princip se primjenjuje kao i u slučaju "lišavanja" u drugoj rečenici člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo, da li zakon kojim se vrši kontrola teži legitimnom cilju "u općem interesu" i drugo, da li je zakon i kontrola koja se vrši proporiconalna legitimnom cilju kojem se teži. 37. Ustavni sud je razmotrio stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao jedan od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir u skladu sa općim principom "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije) i da su metode koje su usvojene proporcionalne cilju kojem se teži. U pogledu proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac u cilju zadovoljenja općeg interesa. 38. Ustavni sud je ocijenio situaciju u kojoj se nalazi apelant u svjetlu pravila sadržanog u prvoj rečenici stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U smislu ovog pravila, Ustavni sud mora odrediti da li je pravična ravnoteža uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitu osnovnih sloboda pojedinca. Postizanje ove ravnoteže je inherentno kompletnoj Evropskoj konvenciji, te se također odražava u strukturi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Evropskog suda za ljudska prava od 24. septembra 1981. godine, serija A, broj 52, stav 69). 39. Ovlast države da vrši kontrolu korištenja imovine je obimna ali se mora koristiti u skladu sa drugim procesnim uvjetima koji su sadržani u Evropskoj konvenciji (član 6. i član 13. Evropske konvencije). 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da Vrhovni sud nije utvrdio osnovne uvjete za svoju konstataciju da je stvar pravosnažno presuđena. Naime, za takvo stanovište je potrebno da postoji identitet stranaka, što je u ovom slučaju nesporno, zatim da postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog stanja. 41. Prema tome, Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Da bi se, u smislu člana 333. Zakona o parničnom postupku, smatralo da je stvar pravosnažno presuđena, potrebno je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja, tj. da postoji objektivni identitet, s tim da je spor pravosnažno i meritorno okončan. Dakle, i kada bi postojao objektivni identitet između ove parnice i vanparničnog postupka za uređenje međa, a to ne postoji jer zahtjevi nisu identični kao ni činjenično stanje, opet se ova dva postupka ne bi mogla komparirati. Razlog je Broj 55 - Strana 2575 što je uređenje međa stvar vanparničnog postupka i okončava se rješenjem, a ne presuđenjem u meritumu. Spor u predmetu R-700/70 vođen je u vanparničnom postupku u kome je doneseno pravosnažno rješenje kojim se uređuje međa po osnovu jačeg prava uspostavom granične linije između nekretnina apelanta i tuženog. Dakle, rješenjem R-700/70 uređene su samo međe između nekretnina, dok je u predmetnom slučaju (Rev-165/99) predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje nekretnina, odnosno dijela parcele koju drži tuženi. 42. Nadležnost Ustavnog suda ograničena je na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje, tumačenje ili primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, ravnopravnost stranaka, pristup sudu, donošenje odluke u razumnom roku, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 43. Kako je već navedeno, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti i vlasništvo i posjed. Međutim, ove termine ne treba usko tumačiti jer oni obuhvataju sve vlasničke interese sa ekonomskom vrijednošću (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U konkretnom slučaju, apelant traži predaju u posjed dijela nekretnine koju tuženi posjeduje više godina i to u skladu sa odlukom suda u vanparničnom postupku. Dakle, i apelant i tuženi imaju pravo da se pozivaju na zaštitu svojih interesa iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 44. Prilikom odlučivanja koja strana na osnovu činjeničnog stanja ima prednost u odnosu na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora uspostaviti ravnotežu između dvije strane i osigurati da svako miješanje sa pravima bilo koje od njih ima opravdanje u ovom članu. Ustavni sud konstatira da je rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-165/99 od 6. aprila 2000. godine, uz pogrešnu primjenu principa res iudicata, apelantu uskraćena mogućnost da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu. To je lišilo apelanta suštine njegovih interesa koje štiti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Da je apelantov zahtjev razmatran u meritumu, imao bi negativan uticaj na interese tuženog koje također štiti navedeni član. Međutim, to ne bi lišilo tuženog suštine njegovih prava iz člana 1. jer je on, na osnovu činjeničnog stanja, imao mogućnost potraživanja osporenog zemljišta na osnovu dospjelosti, što je propustio da uradi. 45. Prema tome, Ustavni sud je odlučio da najpravičnija ravnoteža između interesa strana iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ide u prilog omogućavanju apelantu da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu. Vrhovni sud nije uspio da uspostavi tu ravnotežu zbog pogrešne primjene res iudicata, pa je došlo do povrede apelantovih prava iz ovog člana. VIII - Zaključak 46. Ustavni sud je na osnovu navedenih razloga, a polazeći od člana 61. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 2/01 Apelacija V. R. iz Banjaluke, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-165/99 Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 60. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Broj 55 - Strana 2576 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio ODLUKU1 Usvaja se apelacija V. R., iz Banjaluke. Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-165/99 od 6. travnja 2000. godine. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske i nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da odluči u meritumu predmeta po žurnom postupku sukladno članku 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. V. R. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, koga zastupa S. T., odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 24. studenoga 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-165/99 od 6. travnja 2000. godine. Apelant je, 13. prosinca 2000. godine, dopunio svoju apelaciju. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Sudionicima u postupku, Vrhovnom sudu i tuženom M. Č., u smislu članka 16. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni je sud odgovor dostavio 15. listopada 2001. godine, a odgovor M. Č., koga zastupa R. S., odvjetnik iz Banjaluke, dostavljen je 22. veljače 2001. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 4. U rješenju Općinskog suda u Banjaluci, broj R-700/70 od 20. svibnja 1971. godine, navodi se da je apelant zatražio da se urede granične crte između parcele 524/35 i susjednih nekretnina koje drže u posjedu M. Č. i E. B. Općinski je sud u Banjaluci, nakon provedenog postupka i uviđaja na licu mjesta, donio narečeno rješenje kojim se uređuje međa između parcele k.č. br. 524/35 u posjedu apelanta i parcele 524/255 i 524/189 u posjedu M. Č. u k.o. Banjaluka. U rješenju se Općinskog suda u Banjaluci navodi da su prijeporne međe u ovom predmetu uređene utvrđivanjem jačeg prava na prijepornoj međašnjoj površini. Pošto su obje međašnje površine relativno male (13 m² i 4 m²), njihova vrijednost očevidno ne prelazi iznos koji se uobičajeno uzima u obzir. Jače je pravo ustanovljeno izjavama protivnih stranaka, odnosno uviđajem na licu mjesta. Prilikom uviđaja sud je ustanovio da postoji ograda sa obje strane. Prema izjavi protivnika M. Č., on je svoju parcelu kupio 1958. godine, a ogradu podigao godinu dana kasnije. Općinski sud u Banjaluci, na kraju rješenja, konstatira da je međe trebalo odrediti prema postojećim ogradama. 5. Tužbom protiv M. Č., podnesenom 17. lipnja 1998. godine Osnovnom sudu u Banjaluci, apelant traži da sud donese odluku kojom bi se obvezao tuženi da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. br. 524/189 i upisane u z.k. ulošku broj 7507 k.o. Banjaluka. U 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. tužbi se navodi da su i apelant i tuženi vlasništvo na narečenim parcelama stekli kupnjom, u ukupnoj površini od 1584 m², i to svaki sa po ½ dijela. Apelant smatra da je, nakon izvršenog cijepanja predmetne parcele i formiranja parcele apelanta i tuženog, tuženi zauzeo dio zemljišta koji pripada apelantu postavljanjem ograde između svojih parcela i parcela apelanta, te tako dulji niz godina koristio veći dio zemljišta nego što mu pripada prema kupoprodajnom ugovoru. 6. Osnovni je sud u Banjaluci, presudom broj P-1541/98 od 30. studenoga 1998. godine, obvezao tuženog M. Č. da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koji drži u posjedu u površini od 56 m² koja je označena kao k.č. broj 524/189 i upisana u z.k. ul. broj 7507 k.o. Banjaluka. 7. Okružni sud u Banjaluci, rješavajući priziv tuženog M. Č. protiv presude broj P-1541/98, donio je 15. lipnja 1999. godine presudu broj Gž-397/99 kojom se priziv tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1541/98 od 30. studenoga 1998. godine. 8. Vrhovni je sud, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda, donio 6. travnja 2000. godine rješenje broj Rev-165/99 kojim se revizija usvaja, obje se nižestupanjske presude preinačavaju, a tužba odbacuje. 9. Vrhovni sud konstatira da je prvostupanjski sud izvršio uvid u spis R-700/70 u kojem je doneseno rješenje broj R-700/70 od 20. svibnja 1971. godine kojim je između nekretnina stranaka uređena međa s jugoistočne strane nekretnine apelanta i istočne strane nekretnine tuženog, pa je utvrdio da između stranaka postoji pravomoćno rješenje kojim se uređuje međa uspostavom granične crte između njihovih nekretnina i to po temelju jačeg prava, kao i da svaka od njih drži određeni realni dio koji od tada neometano uživa. 10. Postojanje pravomoćnog rješenja kojeg je donio u izvanparničnom postupku prvostupanjski sud, kojim je uređena međa uspostavom granične crte između zemljišnjih parcela stranaka po temelju jačeg prava, kao i postojanje identiteta stranaka i identiteta činjeničnog osnova, po ocjeni Vrhovnog suda sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u narečenoj zemljišnoj površini, jer se temelji na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar). 11. Na ovaj način, smatra Vrhovni sud, fizičkim odvajanjem zemljišnih parcela stranaka uspostavom granične crte u izvanparničnom postupku uređenja međe i donošenjem pravomoćnog rješenja u tom postupku u kojem je raspravljano o jačem pravu na prijepornom zemljištu, ispunili su se uvjeti za res iudicata. 12. Apelant je protiv rješenja Vrhovnog suda podnio Ustavnom sudu apelaciju zbog povrede odredbi članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 13. Apelant je, također, 20. rujna 2000. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, podnio prijedlog Vrhovnom sudu za ponavljanjem postupka završenog pravomoćnim rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-165/99 od 6. travnja 2000. godine. Vrhovni je sud odbio prijedlog za ponavljanjem postupka kao neutemeljen, nalazeći da se nisu ispunile pretpostavke za ponavljanjem postupka u ovom predmetu (članak 421. stavak 1. točka 1. u svezi odredbe članka 71. stavak 1. točka 5. Zakona o parničnom postupku), jer u istom predmetu, prilikom donošenja odluke prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, nije sudjelovao sudac Vrhovnog suda koji je sudjelovao kao član vijeća u donošenju rješenja Rev-165/99 od 6. travnja 2000. godine, kako je to apelant isticao. IV - Relevantni propisi 14. Zakon o parničnom postupku koji je važio u vrijeme donošenja pobijane presude ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/99, 35/91, i "Službeni glasnik RS", br. 17/93, 14/94 i 32/94). Članak 333. u relevantnom dijelu glasi: "..... Sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi da li je stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučio, odbacit će tužbu. ......" Članak 354. u relevantnom dijelu glasi: "..... Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji: 1. ..... 11. Ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica, ili o kojem je već ranije pravomoćno presuđeno, ili od kojeg se tužitelj već odrekao, ili o kojem je već zaključeno sudsko poravnanje; ......" Članak 386. glasi: "Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu kojem se ona pobija revizijom, i u granicama razloga narečenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 10. ovog zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava." Članak 394. u relevantnom dijelu glasi: "..... Ako je u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom učinjena povreda iz članka 354. stavak 2. točka 3. i 11. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica, revizijski će sud ukinuti rješenjem donesene odluke i odbaciti tužbu. ....." V - Apelacija 15. Apelant ističe da za stav Vrhovnog suda u ovom rješenju, o postojanju pravomoćnog rješenja donesenog u izvanparničnom postupku (R-700/70 od 20. svibnja 1971. godine), sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u pomenutoj površini jer se temelji na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka - nisu ispunjeni uvjeti iz članka 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku. 16. Apelant smatra da se ne radi o presuđenoj stvari, jer je za takvo stanovište potrebito postojanje i identitet zahtjeva, a što u ovom slučaju nije, jer je tužitelj podnio zahtjev za predaju u posjed prijeporne uređene međne površine. Zato je, po mišljenju apelanta, pobijanim rješenjem Vrhovni sud povrijedio članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 17. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da su navodi i prijedlozi apelacije neutemeljeni, a da je u međuvremenu odbijen prijedlog apelanta za ponavljanjem postupka. 18. U odgovoru M. Č., sudionika u postupku, navodi se da je prijeporni dio zemljišta kupio 28. kolovoza 1958. godine, ugovor o kupoprodaji je ovjeren kod Sreskog suda u Banjaluci (Ov-4830/59 od 7. rujna 1959. godine), te je izvršio upis svog vlasništva u zemljišnim knjigama i odmah stupio u posjed nekretnine. Međa je uređena 1971. godine (R-700/70), a pokušaj apelanta da ponovo uredi među je odbijen (R-583/81 od 4. studenoga 1981. godine). M. Č. smatra da pobijanim rješenjem pravo apelanta na imovinu i pravo na mirno uživanje imovine nije povrijeđeno. VI - Dopustivost 19. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanje koje proizilazi iz apelacije se odnosi na povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom. Iz članka II Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da su to Ustavom zaštićena prava i slobode u Bosni i Hercegovini. Ustavni je sud, stoga, mjerodavan glede ove apelacije. 20. Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelaciji samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 21. Pobijano rješenje Vrhovnog suda je, prema Zakonu o parničnom postupku, konačna odluka u ovom sporu. 22. Apelant, odnosno njegov punomoćnik, rješenje Vrhovnog suda primio je 18. rujna 2000. godine. Apelacija je Broj 55 - Strana 2577 podnesena 14. studenoga 2000. godine. Stoga, apelacija je podnesena u propisanom roku. VII - Meritum 23. Prije razmatranja predmeta u meritumu, Ustavni sud treba odlučiti hoće li prihvatiti apelaciju uzimajući u obzir kriterije sadržane u članku XII Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta koji zamjenjuje i stavlja izvan snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći je okvirni sporazum potpisan 14. prosinca 1995. godine, pa, prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana. 25. Postavlja se pitanje je li Ustavni sud, i do koje mjere, nadležan ratione temporis razmatrati ovaj predmet imajući u vidu da je predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje dijela zemljišne površine od 56 m², a da je Vrhovni sud o tom pitanju odlučio tako što je tužbu odbacio zbog presuđene stvari, što sprječava suđenje u parničnom postupku o pravu vlasništva dijela nekretnine tuženog u narečenoj zemljišnoj površini jer se temelji na podlozi istih činjenica između parničnih stranaka (presuđena stvar). 26. U konkretnom se slučaju radi o zahtjevu apelanta da mu tuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje dio njegove parcele koju tuženi drži u posjedu niz godina, odnosno koristi veći dio zemljišta nego što mu pripada po temelju kupoprodajnog ugovora. Ustavni je sud nadležan ratione temporis razmatrati događaje koji su se desili poslije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine ili ako su se desili prije 14. prosinca 1995. godine, tj. prije dana stupanja na snagu Ustava ako sadržavaju in continuo povredu koja se nastavlja nakon tog nadnevka. Obzirom da prijeporno pitanje de facto potiče od momenta kupnje nekretnine i traje od tog momenta sve do danas, Ustavni sud zaključuje da je nadležan ratione temporis. 27. Na temelju članka 26. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud kod odlučivanja ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 28. Apelant se žali da su rješenjem Vrhovnog suda povrijeđena njegova ljudska prava koja jamče odredbe članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "3. Katalog prava "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: ...... ....." (k) pravo na imovinu. 29. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 30. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 31. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo se pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavku 2. ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu, sprovođenjem onih zakona koje smatraju potrebitim u tu svrhu. 32. Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i Broj 55 - Strana 2578 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marckx protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 - objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02 od 29. kolovoza 2002. godine i Odluka broj U 12/01, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 20/02 od 3. kolovoza 2002. godine). 33. Ustavni sud smatra da je u svakom predmetu nužno da apelant pokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Slijedi iz činjenica predmeta da se ovaj spor odnosi na predaju u posjed dijela nekretnine određene površine i da je članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenljiv. Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 34. Kao i u slučaju drugih materijalnih prava iz Europske konvencije, država može ograničiti korištenje prava na imovinu. Ona može lišiti pojedinca njegove imovine "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom". Također može primjenjivati takve zakone koje smatra potrebitim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili iz drugih razloga. Dakle, država uživa šire polje ocjene članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nego što je predviđeno drugim članciima Europske konvencije koji dozvoljavaju ograničena korištenja prava. 35. Ustavni sud smatra, prije svega, da se u konkretnom slučaju ne radi o lišavanju nego o kontroli korištenja imovine u smislu značenja stavka 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema tome, narečene odredbe su primjenljive na konkretan predmet. 36. Stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predviđa da država može donijeti zakone koje smatra nužnim da bi vršila kontrolu korištenja imovine, sukladno općem interesu, ali da ti zakoni ne smiju voditi u kršenje individualnih prava iz tog članka. Glede pitanja "kontrole korištenja imovine", isti princip se primjenjuje kao i u slučaju "lišavanja" u drugoj rečenici članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud uzima u obzir dva pitanja: prvo, teži li zakon kojim se vrši kontrola legitimnom cilju "u općem interesu" i drugo, je li zakon i kontrola koja se vrši proporiconalna legitimnom cilju kojem se teži. 37. Ustavni je sud razmotrio stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kao jedan od tri pravila koja se moraju uzeti u obzir sukladno općem principu "pravične ravnoteže". Međutim, država mora pokazati da su mjere kontrole bile zakonite (u smislu domaćeg zakona i Europske konvencije) i da su metode koje su usvojene proporcionalne cilju kojem se teži. Glede proporcionalnosti, država mora pokazati da se ne radi o pretjeranom teretu kojeg ima pojedinac u cilju zadovoljenja općeg interesa. 38. Ustavni je sud ocijenio situaciju u kojoj se nalazi apelant u svjetlu pravila sadržanog u prvoj rečenici stavka 1. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U smislu ovog pravila, Ustavni sud mora odrediti je li pravična ravnoteža uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i uvjeta za zaštitom temeljnih sloboda pojedinca. Postizanje ove ravnoteže je inherentno kompletnoj Europskoj konvenciji, te se također odražava u strukturi članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda Europskog suda za ljudska prava od 24. rujna 1981. godine, serija A, broj 52, stavak 69). 39. Ovlast države da vrši kontrolu korištenja imovine je opsežna ali se mora koristiti sukladno drugim procesnim uvjetima koji su sadržani u Europskoj konvenciji (članak 6. i članak 13. Europske konvencije). 40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da Vrhovni sud nije utvrdio temeljne uvjete za svoju konstataciju da je stvar pravomoćno presuđena. Naime, za takvo je stajalište potrebito postojanje identiteta stranaka, što je u ovom slučaju neprijeporno, zatim postojanje identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja. 41. Prema tome, Vrhovni sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog i procesnog prava. Utorak, 19.10.2004. Da bi se, u smislu članka 333. Zakona o parničnom postupku, smatralo da je stvar pravomoćno presuđena, potrebito je postojanje identiteta stranaka, identiteta zahtjeva i identiteta činjeničnog stanja, tj. postojanje objektivnog identiteta, s tim da je spor pravmoćno i meritorno okončan. Dakle, i kada bi postojao objektivni identitet između ove parnice i izvanparničnog postupka za uređenje međa, a to ne postoji jer zahtjevi nisu identični kao ni činjenično stanje, opet se ova dva postupka ne bi mogla komparirati. Razlog je što je uređenje međa stvar izvanparničnog postupka i okončava se rješenjem, a ne presuđenjem u meritumu. Spor je u predmetu R-700/70 vođen u izvanparničnom postupku u kojem je doneseno pravomoćno rješenje kojim se uređuje međa po temelju jačeg prava uspostavom granične crte između nekretnina apelanta i tuženog. Dakle, rješenjem R-700/70 su uređene samo međe između nekretnina, dok je u predmetnom slučaju (Rev-165/99) predmet spora predaja u posjed i slobodno raspolaganje nekretnina, odnosno dijela parcele koju drži tuženi. 42. Nadležnost je Ustavnog suda ograničena na pitanja koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje, tumačenje ili primjenu zakona, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavno pravo. To je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, jednakopravnost stranaka, pristup sudu, donošenje odluke u razumnom roku, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima) ili ukoliko činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 43. Kako je već narečeno, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti i vlasništvo i posjed. Međutim, ove termine ne treba usko tumačiti jer oni obuhvataju sve vlasničke interese sa ekonomskom vrijednošću (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 14/00 od 4. svibnja 2001. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). U konkretnom slučaju, apelant traži predaju u posjed dijela nekretnine koju tuženi posjeduje više godina i to sukladno odluci suda u izvanparničnom postupku. Dakle, i apelant i tuženi imaju pravo pozivati se na zaštitu svojih interesa iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 44. Prilikom odlučivanja koja strana na temelju činjeničnog stanja ima prednost u odnosu na članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud mora uspostaviti ravnotežu između dvije strane i osigurati da svako miješanje sa pravima bilo koje od njih ima opravdanje u ovom članku. Ustavni sud konstatira da je rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-165/99 od 6. travnja 2000. godine, uz pogrešnu primjenu principa res iudicata, apelantu uskraćena mogućnost meritornog odlučivanja o njegovom zahtjevu. To je lišilo apelanta suštine njegovih interesa koje štiti članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Da je apelantov zahtjev razmatran u meritumu, imao bi negativan utjecaj na interese tuženog koje također štiti narečeni članak. Međutim, to ne bi lišilo tuženog suštine njegovih prava iz članka 1. jer je on, na temelju činjeničnog stanja, imao mogućnost potraživanja osporenog zemljišta na temelju dospjelosti, što je propustio uraditi. 45. Prema tome, Ustavni je sud odlučio da najpravičnija ravnoteža između interesa strana iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ide u prilog omogućavanju apelantu da se meritorno odluči o njegovom zahtjevu. Vrhovni sud nije uspio uspostaviti tu ravnotežu zbog pogrešne primjene res iudicata, pa je došlo do povrede apelantovih prava iz ovog članka. VIII - Zaključak 46. Ustavni je sud na temelju narečenih razloga, a polazeći od članka 61. stavka 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Predmet broj U 64/02 Apelacija I. H. protiv rješenja Općinskog suda Živinice broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 15. marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-546/02 od 16. septembra 2002. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je slijedeću ODLUKU1 Djelimično se usvaja apelacija I. H., iz Bašigovaca, Živinice. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se Rješenje Općinskog suda u Živinicama, broj P. 8/00 od 23. juna 2000. godine. Nalaže se Osiguravajućem društvu "Sarajevo-osiguranje" da odmah isplati apelantu iznos od 47.677 KM na ime neisplaćene invalidske penzije za period od 1. aprila 1992. godine do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda sa zakonskom zateznom kamatom, te da direktno isplaćuje apelantu, dok postoji za to pravni osnov, obroke mjesečnih renti u iznosu od 343 KM i to svakog tekućeg mjeseca od 1. do 10. pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U ostalom dijelu, apelacija se odbija. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz sela Bašigovci u okolini Živinica, podnio je 13. novembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine protiv rješenja Općinskog suda u Živinicama broj P: 8/00 od 23. juna 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-952/00 od 16. marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž- 546/02 od 16. septembra 2002. godine. Apelant se žali da su mu sudovi uskratili pravo na invalidsku penziju, koju isplaćuje italijansko osiguravajuće društvo preko Osiguravajućeg društva "Sarajevo-osiguranje", sektor međunarodne zelene karte (u daljnjem teksu: Sarajevo-osiguranje), kao odštetu za štetu koju je pretrpio u saobraćajnoj nesreći 1971. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Ustavni sud je 13. novembra 2000. godine primio apelaciju koju je apelant podnio pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Ustavni sud je 3. septembra 2002. godine zatražio od apelanta da dostavi kompletnu relevantnu dokumetaciju. Apelant je 16. septembra 2002. godine dostavio odgovor, udovoljavajući zahtjevu Ustavnog suda. 4. Apelant je 12. novembra 2002. godine uputio požurnicu Ustavnom sudu, tražeći da se okonča postupak što prije, a dostavio je i određene dokumente. 5. Budući da je apelant pokrenuo i neke druge postupke nakon što je podnio apelaciju Ustavnom sudu i, uzimajući u obzir činjenicu da je dostavio sve te odluke Ustavnom sudu, Ustavni sud je 24. decembra 2002. godine zatražio od apelanta da se izjasni o tome da li se apelacija odnosi na te odluke. 6. Ustavni sud je 6. januara i 6. juna 2003. godine zatražio od Centralne banke Bosne i Hercegovine da dostavi zvanični obračun vrijednosti 4.459 dinara, preračunavajući ovaj iznos u sada važeću valutu Bosne i Hercegovine, tj. konvertibilnu marku na dan kada je presuda Općinskog suda u Živinicama 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2579 (mart 1992. godine) postala pravnosnažna. Centralna banka Bosne i Hercegovine još uvijek nije dostavila odgovor. 7. Ustavni sud je 15. januara 2002. godine zatražio od "Sarajevo-osiguranja", Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda I u Sarajevu da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije. 8. "Sarajevo-osiguranje" je 25. januara 2003. godine dostavilo odgovor na apelaciju. 9. Apelant je 27. januara 2003. godine dostavio dopis Ustavnom sudu u kojem ga je informirao da proširuje apelaciju na sve pokrenute postupke. 10. Kantonalni sud u Tuzli je 31. januara 2003. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu. 11. Ustavni sud je 7. februara 2003. godine primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda I u Sarajevu. III - Činjenično stanje 12. Italijanska državljanka L. M. je 1971. godine prouzrokovala saobraćajnu nesreću u Živinicama. U toj nesreći L. M. je apelantu nanijela teške tjelesne ozljede. Presudom broj P. 666/87 od 24. januara 1992. godine Općinski sud u Živinicama je proglasio L. M. krivom za saobraćajnu nesreću. Osiguravajućem društvu tužene je bilo naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za psihičke i fizičke ozljede, te da plati troškove postupka. Nadalje, bilo mu je naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za radnu nesposobnost apelanta za priod od 1980. do 1. septembra 1991. godine. Što se tiče perioda nakon navedenog datuma, osiguravajućem društvu tužene je naloženo da plati invalidsku penziju u iznosu od 4.459 dinara sve dok za to postoje zakonski uvjeti. 13. "Sarajevo-osiguranje" je 29. januara 1992. godine zaključilo sa apelantom vansudsko poravnanje. U skladu s poravnanjem, "Sarajevo-osiguranje" je platilo novčanu odštetu, a bilo je obavezno i da plaća mjesečnu invalidninu u navedenom iznosu od 4.459 dinara. Međutim, mjesečna renta je isplaćena samo za mart 1992. godine. Nakon toga, isplata je obustavljena. Apelant nije primio nikakvu obavijest o razlozima obustavljanja, pa se obratio poslovnici "Sarajevo-osiguranja" u Tuzli priloživši potrebnu dokumentaciju. Međutim, poslovnica u Tuzli nije odgovorila na apelantovo obraćanje. Prvi niz postupaka 14. Zbog neudovoljavanja zahtjevu, apelant je 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" radi duga neisplaćenih penzija u periodu od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine i isplatu mjesečnih renti za naredni period u iznosu od 343 KM. Budući da postupak pred prvostepenim sudom nije bio djelotvoran, apelant se obratio ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine koji je, dopisom od 27. novembra 1997. godine, zatražio od predsjednika Općinskog suda da se ubrza postupak i donese odluka u ovom predmetu. Ombudsman se pozvao na član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zatražio da se Općinski sud obrati ombudsmanu pisanim dopisom o mjerama koje su poduzete nakon ovog zahtjeva. Općinski sud nije postupio prema ovom dopisu. 15. Konačno, Općinski sud u Živinicama je 3. marta 1999. godine donio presudu broj P-329/98. Taj sud je ustanovio da je tuženo "Sarajevo osiguranje" krivo, naložio mu je da isplati apelantu iznos od 22.500 KM za neplaćene mjesečne obroke u periodu od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine za zateznom zakonskom kamatom, a da ubuduće nastavi da isplaćuje mjesečne rente u iznosu od 343 KM. 16. Dužnik "Sarajevo-osiguranje" je uložilo žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je donio rješenje broj Gž.392/99 od 22. decembra 1999. godine, kojim je usvojio žalbu, poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da se radi o presuđenoj stvari, jer je presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P. 666/87 od 24. januara 1992. godine, postala pravosnažna 5. marta 1992. Broj 55 - Strana 2580 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH godine, te je stranka mogla samo tražiti izmjenu već utvrđene rente. 17. U ponovljenom postupku Općinski sud u Živinicama je, rješenjem broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, odlučio da odbije apelantovu tužbu od 28. oktobra 1997. godine zbog činjnice da je o predmetu već odlučeno konačnom presudom iz 1991. godine (res iudicata). Danom donošenja ovoga rješenja apelant je preinačio tužbeni zahtjev, tražeći da Općinski sud naloži isplatu jedinstvenog iznosa od 33.957 KM za neisplaćene mjesečne rente i da isplaćuje naredne rente u iznosu od 343 KM, kao ekvivalent vrijednosti od 4.459 dinara u 1991. godini. Općinski sud je u obrazloženju istakao da apelant može ostvariti svoja prava u izvršnom postupku, a da se takav postupak već vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu. Apelant se nije žalio protiv rješenja Općinskog suda, ali je predložio Kantonalnom sudu u Tuzli da predmet uputi stvarno nadležnom sudu. Kantonalni sud u Tuzli je, rješenjem broj R. 162/00 od 4. augusta 2000. godine, odbio apelantov prijedlog. Drugi niz postupka 18. U toku prvostepnog postupka pred Općinskim sudom u Živinicama, taj sud je informirao apelanta da je Općinski sud I u Sarajevu nadležan za izvršenje presude iz 1991. godine. Slijedeći ove upute, apelant je 15. marta 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu u Sarajevu da donese rješenje o izvršenju presude iz 1991. godine. Apelant je, također, priložio nalaze vještaka Općinskog suda u Živinicama. Vještak je dao modus operandi za preračunavanje dinarskog iznosa u ekvivalentnu KM vrijednost penzionih renti. Općinski sud I u Sarajevu je, 20. maja 1998. i 2. decembra 1999. godine, zatražio od apelanta dopunu prijedloga da bi mogao uskladiti prijedlog sa dispozitivom presude. Konačno, rješenjem broj I.691/98 od 27. marta 2000. godine Općinski sud I u Sarajevu je odbacio prijedlog kao nepotpun. 19. Nakon ovog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu. Rješenjem broj Gž-952/00 od 16. marta 2001. godine, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Treći niz postupaka 20. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama za sinhroniziranje i konverziju penzionih renti. U odgovoru na tužbu, tuženo "Sarajevo-osiguranje" je ponudilo apelantu 20.000 KM za mirno rješenje spora. Općinski sud u Živinicama je 7. novembra 2001. godine donio djelimičnu presudu broj P-554/00, kojom je tuženom "Sarajevo-osiguranju" naloženo da plati iznos od 20.000 KM za izgubljene penzione rente sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate. Općinski sud je obrazložio da će sud u daljnjem postupku ustanoviti osnovanost ostatka apelantovog zahtjeva. 21. Tuženi je uložio žalbu Kantonalnom sudu u Tuzli koji je, rješenjem broj Gž-546/02 od 16. septembra 2002. godine, usvojio žalbu, poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu. Ostale institucije kojima se obraćao apelant 22. Apelant se također obraćao Apelacionoj komisiji - Odjelu za ljudska prava Tuzlansko-podrinjskog kantona koja je, 15. oktobra 1997. godine, zatražila da "Sarajevo-osiguranje" dostavi svoje mišljenje u vezi sa apelantovim zahtjevom. Aktom broj 10003/87 od 20. oktobra 1997. godine, "Sarajevo-osiguranje" je istaklo da nije u mogućnosti djelovati po apelantovom zahtjevu, jer je kompletna potrebna dokumentacija uništena u požaru za vrijeme rata u Sarajevu, te da apelant nije dostavio "Sarajevo-osiguranju" svoju privatnu dokumentaciju kako bi omogućio "Sarajevo-osiguranju" da poduzme potrebne mjere. Uz to, "Sarajevo-osiguranje" je nadalje istaklo da će pokušati kontaktirati sa italijanskim osiguravajućim društvom i poslovnicom u Tuzli. 23. Apelant je tražio od Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine da intervenira u pogledu isplate duga tuženog i daljnje isplate penzionih renti. U odgovoru od 11. decembra 1998. godine, ovo ministrastvo je apelovalo da se pokrene sudski postupak i pozvalo se na činjenicu da je Utorak, 19.10.2004. "Sarajevo-osiguranje" bilo obavezno da izvrši svoje ugovorne obaveze. 24. Apelant je 25. maja 2001. godine pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu protiv dužnika Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Odjela za međunarodne i konzularne poslove. Kao osnov za izvršni postupak, apelant se pozvao na verbalnu notu broj 743. Ambasade Italije u Bosni i Hercegovini, koja je uključivala neke relevantne dokumente u vezi sa italijanskim osiguravajućim društvom. Općinski sud II u Sarajevu je, rješenjem broj I 10436/01 od 2. oktobra 2001. godine, odbacio inicijativu kao nedopustivu, budući da apelant nije pokrenuo postupak na temelju domaćeg izvršnog akta. Rješenje je postalo pravnosnažno 11. oktobra 2001. godine, jer je apelant propustio da uloži žalbu protiv rješenja. IV - Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se u svojoj apelaciji osvrće i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što mu je život bio ugrožen, a nije primio sredstva za život. b) Odgovor na apelaciju 26. U odgovoru na apelaciju i dopune na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli, Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud I u Sarajevu su se pozvali na obrazloženja data u releventnim odlukama. V - Dopustivost a) Jurisdikcija Ustavnog suda ratione temporis 27. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine i članu 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kao neosnovanu kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava. Prema tome, Ustavni sud treba razmotriti pitanje do kojeg stepena je Ustavni sud nadležan ratione temporis da razmatra predmet, vodeći računa o navodnim povredama koje su se desile prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, tj. 14. decembra 1995. godine. 28. Ustavni sud smatra da je, u skladu sa općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis da odlučuje da li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. decembra 1995. godine, vode povredama ljudskih prava. Ustav Bosne i Hercegovine se zbog toga ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na takve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji se se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, u mjeri u kojoj apelant navodi kontinuiranu povredu prava nakon 14. decembra 1995. godine, predmet može ulaziti u okvir nadležnosti ratione temporis Ustavnog suda. Prema tome, Ustavni sud je kompetentan ratione temporis da ispituje navedene povrede ljudskih prava ukoliko su se pojavile ili su se nastavile nakon 14. decembra 1995. godine. Ustavni sud, pri tome, vodi računa o događajima koji su se pojavili prije navedenog datuma, kao izvjesnoj pozadini. 29. Ipak, upravno ili građansko pravo često propisuje za činjenicu neplaćanja određenih novčanih potraživanja iz perioda kada Ustav Bosne i Hercegovine još nije stupio na snagu kontinuiranu odgovornost, koja traje i nakon toga datuma, tj. ne tretira ih kao okončane događaje. Ustavni sud bi u tom slučaju bio nadležan da donese meritornu odluku u vezi sa pitanjem da li izostanak plaćanja ovih novčanih potraživanja, ako bi to bio predmet apelacije, predstavlja povredu jednog od ustavnih prava, kao što je to pravo na imovinu. Mada bi izvorna odgovornost poticala iz perioda prije 14. decembra 1995. godine, povreda Ustava Bosne i Hercegovine bi ležala, prije svega, u trenutnom neizvršavanju obaveze, a ne u događajima prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. 30. Apelant se žali da je "Sarajevo-osiguranje" obustavilo plaćanje invalidskih renti od aprila 1992. godine. On, dalje, navodi da relevantni sudovi nisu djelotovorno zaštitili njegovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Evropsku konvenciju, koje on ima i nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, kršeći na taj način i član 6. Evropske konvencije. Međutim, stopiranje plaćanja se nastavilo do dana donošenja ove odluke. Kompletan postupak vođen je nakon 14. decembra 1995. godine. Prema tome, Ustavni sud je nadležan da ispita činjenicu zašto apelantova invalidnina nije isplaćivana nakon aprila 1992. godine. b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok 31. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u pogledu iscprljenosti pravnih lijekova i vremenskog roka za podnošenje apelacije, Ustavni sud polazi od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 32. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 33. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 34. Pitanje pokrenuto u apelantovoj apelaciji je vezano za povredu njegovih prava iz Evropske konvencije. Prema članu II Ustava Bosne i Hercegovine, ova prava su Ustavom zaštićena prava u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Ustavni sud ima jurisdikciju ratione materiae za ovu apelaciju. Apelant je podnio apelaciju 13. novembra 2000. godine kada je drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu drugog niza postupaka još uvijek bio u toku. Treći niz postupaka je, isto tako, bio u toku pred nadležnim sudovima. 35. Međutim, u toku postupka pred Ustavnim sudom, navedeni postupci su se okončali i apelant je 16. spetembra 2002., 12. novembra 2002. i 27. januara 2003. godine dostavio dopunu apelacije, osporavajući odluke koje je dobio između datuma kada je podnio apelaciju Ustavnom sudu i datuma njegovih dopuna apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj R. 162/00 od 4. augusta 2000., rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 16 marta 2001. i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.546/02 od 16. septembra 2002. godine. 36. U pogledu postupaka koji su okončani rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj P. 8/00 od 23. juna 2000. godine, Ustavni sud je ustanovio da apelant nije iscrpio sve efektivne i adekvatne pravne lijekove, tj. nije se žalio na prvostepeno rješenje. To se može objasniti činjenicom da je Općinski sud u Živinicama, u toku provostepenog postupka, uputio apelanta na izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu. Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kako bi došao do ostvarenja svojih prava. Osim toga, Sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, na način da pruža odgovarajuću zaštitu individualnih prava, ne može pripisati krivici pojedinca zbog kojeg njegova prava smiju biti kršena (vidi Odluku Ustavnog suda, U 18/00, od 10. maja 2002. godine, stav 40, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 30/02). Uzimajući u obzir da je apelant teški invalid, koji pokušava da ostvari svoje pravo na invalidsku penziju koja je od vitalnog značaja za njega i činjenicu da nije imao pravnu pomoć, ne bi bilo razumno tražiti od apelanta da djeluje drugačije nego što je djelovao. Pored toga, prema općepriznatim pravilima međunarodnog prava, zadatak je suda čiju odluku je apelant osporio da dokaže da domaći pravni lijekovi nisu bili iscrpljeni i da dokaže postojanje takvih lijekova (vidi npr. mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Grčka protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prijava broj 299/57, Godišnjak II, str. 190). Međutim, nijedan sud to nije učinio. Ustavni sud zbog toga zaključuje da je apelacija u ovom dijelu dopustiva. Broj 55 - Strana 2581 37. U pogledu izvršnog postupka pred Općinskim sudom I u Sarajevu, apelant je ispunio sve uvjete predviđene članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa Ustavni sud smatra da je ovaj dio apelacije, također, dopustiv. 38. U pogledu predmeta broj Gž-546/02, prema dokumentima koji su raspoloživi Ustavnom sudu, postupak je još u toku budući da je Kantonalni sud u Tuzli, rješenjem broj Gž.546/02 od 16. septembra 2002. godine, usvojio žalbu "Sarajevo-osiguranja", poništio prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovo suđenje. Prema tome, ovaj dio apelacije je preuranjen i mora se odbaciti kao nedopustiv. V - Meritum 39. Ustavni sud ponovo ističe da je apelant 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" zbog duga na ime neisplaćenih penzionih obroka za period od 1. aprila 1992. godine. Pored toga, apelant je 15. aprila 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu I u Sarajevu za izvršenje presude broj P.666/87 od 24. decembra 1991. godine. Navedeni postupak pred Općinskim sudom u Živinicama je okončan rješenjem broj P-8/00 tako što je apelantova tužba bila odbačena kao res iudicata. Drugi postupak, pokrenut pred Općinskim sudom I u Sarajevu, je okončan u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu rješenjem broj Gž-952/00, na osnovu kojeg je taj sud odbacio apelantov prijedlog za izvršenje kao neprecizan. Apelant je osporio oba postupka navodeći povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 40. Budući da je apelant osporio oba niza postupaka, Ustavni sud će prvo ispitati da li je postupak, pokrenut apelantovom tužbom Općinskom sudu u Živinicama, povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a onda će, ako je potrebno, ispitati da li je došlo do povrede istih prava u drugom nizu postupaka. 41. Općinski sud u Živinicama je istakao u svom rješenju da je apelant tražio plaćanje neisplaćenih penzionih obroka za period od 1. aprila 1992. do 30. juna 2000. godine i isplatu obroka za naredni period u mjesečnom iznosu od 343 KM s obzirom da ovaj iznos odgovara, prema vještaku finansijske struke, vrijednosti invalidske penzije izražene u bivšim jugoslavenskim dinarima. Općinski sud je ustanovio da apelant nije tražio reviziju iznosa vrijednosti rente koja je već bila utvrđena pravnosnažnom presudom broj P-666/87 od 24. januara 1992. i, naknadno, 29. januara 1992. godine vansudskim poravnanjem. Općinski sud u Živinicama je, nadalje, istakao da su apelantov tužbeni zahtjev, strane u postupku i činjenice iznesene u zahtjevu iste, te da se, prema članu 315. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), predmet mora odbaciti kao res iudicata. 42. Ustavni sud smatra da je spor pred Općinskim sudom u Živinicama vezan za pitanje da li su apelantova građanska prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđena u smislu prava na pristup sudu, jer Općinski sud u Živinicama nije odlučio o predmetu u meritumu. 43. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć e. Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 44. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć." 45. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda (član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, u skladu sa ustaljenom praksom, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", i Ustavni sud, prema tome, nije nadležan da preispituje odluke Broj 55 - Strana 2582 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redovni sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očigledno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni osnovni proceduralni principi (pravičan postupak, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). 46. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18. stav 36). Postoji opravdano isključenje pristupa sudu u slučajevima kada je o građanskim pravima i obavezama već pravnosnažno odlučeno (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 7761/77, Odluke i izvještaji (OI) 17, str. 171), kao i opravdano inherentno ograničenje prava pristupa sudu u slučajevima kada su stranke prethodno, slobodnom voljom, zaključile sudsko poravnanje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, E 11960/86 od 13. jula 1990. godine). Ipak, kriteriji primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije u pogledu sudskog poravnanja ne može se primijeniti i na vansudsko poravnanje, jer nedostaje, prije svega, nazočnost suda, kao garancija za preuzimanje prava i obaveza slobodnom voljom stranaka. Iz tog razloga ne može se smatrati da vansudsko poravnanje "pravnosnažno" određuje, inter alia, građanska prava i obaveze. Iz istog razloga, ne postoji mogućnost da vansudsko poravnanje bude izvršna isprava u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 koji je preuzet Zakonom o izmjeni Zakona o izvršnom postupku kao republički zakon, "Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94). 47. Ustavni sud uočava da je Općinski sud u Živinicama odlučivao o apelantovom pravu na invalidsku penziju u postupku P-666/87. U ovom postupku taj sud je donio presudu 24. januara 1992. godine. Ustavni sud, također, uočava da su pet dana nakon donošenja ove presude "Sarajevo-osiguranje" i apelant sklopili vansudsko poravnanje utvrdivši, ponovo, međusobna prava i obaveze. Na taj način, stranke su derogirale sudsko odlučenje od 24. januara 1992. godine, jer ono nije bilo pravnosnažno u trenutku sklapanja vansudskog poravnanja. Na ovo ne utiče činjenica da se poravnanje u pogledu prava i obaveza stranaka u suštini ne razlikuje od presude Općinskog suda u Živinicama od 24. januara 1992. godine. Ne ulazeći u svrsishodnost ovog poravnanja, ono je imalo za posljedicu anuliranje napora stranaka i samog suda u postupku P-666/87, uključujući samu presudu. To, dalje, znači da se nameće obaveza potpisnicama vansudskog poravnanja da pokrenu novi parnični spor u slučaju da stranke ne izvršavaju svoje obaveze iz vansudskog poravnanja, jer ono predstavlja obligacioni odnos i povlači iste posljedice kao i svi ostali obligacioni odnosi. 48. S obzirom da "Sarajevo-osiguranje" nije izvršavalo svoje obaveze od 1. aprila 1992. godine, apelant je 28. oktobra 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" radi izvršenja obaveza iz vansudskog poravnanja. To znači da je apelant tražio da mu sud utvrdi njegova građanska prava kao što to garantuju odredbe člana 17. i člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, "Službeni list R BiH", br. 2/92 i 13/94) i član 6. stav 1. Evropske konvencije. Općinski sud u Živinicama nije donio meritornu presudu, već je rješenjem odlučio odbaciti tužbu kao res iudicata. Na taj način, Općinski sud u Živinicama je uskratio apelantu pristup sudu u smislu uskraćivanja meritornog odlučenja o njegovim građanskim pravima. 49. Iz tih razloga Ustavni sud smatra da su apelantove žalbe osnovane. Općinski sud u Živinicama je, svojim rješenjem broj P-8/00 od 23. juna 2000. godine, povrijedio apelatovo pravo na pravičan postupak u pogledu prava pristupa sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Utorak, 19.10.2004. Evropske konvencije, jer nije odlučio u meritumu predmeta, već je odbacio apelantovu tužbu iz formalnih razloga. 50. Apelant se poziva i na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koji glasi: : "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć k) Pravo na imovinu." 51. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 52. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 53. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (uporedi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Potraživanje za koje apelant ističe da ga je stekao može se smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ako je imao pravni osnov prema standardima Evropske konvencije. 54. U ovom predmetu ne postoji sumnja da su "Sarajevo-osiguranje" i apelant sklopili vansudsko poravnanje, na osnovu kojeg se "Sarajevo-osiguranje" obavezalo da isplaćuje apelantu, inter alia, mjesečnu invalidsku penziju u iznosu od tadašnjih 4.459 dinara, sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Nema sumnje da je "Sarajevo-osiguranje" bez ikakvog razloga stopiralo plaćanje invalidskih penzija u martu 1992. godine. Obustava isplate se nastavila do danas. Apelant nije dobio nikakvu informaciju o razlogu obustave isplate. Pored toga, "Sarajevo-osiguranje" nije pokrenulo postupak revizije apelantovog stanja u ovom slučaju pa, prema tome, još uvijek ispunjava iste zakonske uvjete za naknadu po osnovi invaliditeta. 55. Uzimajući u obzir da "Sarajevo-osiguranje" nije osporilo apelantova prava na invalidsku penziju, kako je to predviđeno vansudskim poravnanjem, ovo osiguravajuće društvo je bilo obavezno da isplaćuje mjesečnu invalidninu od 1. aprila 1992. godine. Kako bi potkrijepio svoj stav, Ustavni sud ističe da je "Sarajevo-osiguranje" za vrijeme trećeg niza postupaka u 2001. godini već ponudilo apelantu iznos od 20.000 KM za neplaćene invalidnine za period od 1. aprila 1992. do 28. oktobra 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama u okviru prvog niza postupaka. 56. Da bi ostvario svoja prava, apelant je 1997. godine podnio tužbu i, inter alia, zatražio od Općinskog suda u Živinicama da naloži isplatu neplaćenih mjesečnih invalidskih renti od aprila 1992. godine. Prema tome, apelantovu tužbu treba smatrati tužbom u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima radi novčanog duga iz povremenih potraživanja i kamate na koju je apelant imao pravo budući da je dužnik zapao u dug u pogledu svoje obaveze iz toga vremena. U cilju prevazilaženja problema vezanog sa promjenu zvanične valute, apelant je dostavio i nalaz vještaka u pogledu iznosa mjesečnog duga u novoj valuti Bosne i Hercegovine. Apelant Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nije tražio reviziju iznosa invalidnine u bilo kojem stadiju prvostepenog postupka pred Općinskim sudom. Ova činjenica je jasno naznačena u obrazloženju rješenja Općinskog suda u Živinicama. 57. Iz svega navedenog, Ustavni sud je zaključio da bi apelantova tužba trebala biti smatrana zahtjevom za pokretanje postupka na temelju obligacijskog odnosa između apelanta i "Sarajevo-osiguranja". Međutim, Općinski sud je odlučio da odbaci apelantovu tužbu kao res iudicata. Na temelju takve odluke, taj sud je očigledno zanemario apelantov novčani zahtjev, pa je na taj način apelantu uskraćena sudska zaštita njegovih imovinskih interesa. 58. U pogledu visine iznosa dugovanih invalidskih penzija, apelant je, zbog promjene zvanične valute u Bosni i Hercegovini, tražio iznos od 343 KM, kao ekvivalentan iznos vrijednosti tadašnjih 4.459 jugoslavenskih dinara. Ovaj iznos dobijen je ekspertizom vještaka finansijske struke. Ustavni sud napominje da promjena valute ili denominacija novca ne može uticati na vrijednost potraživanja invalidnine. Drugim rječima, dugovanje obroka invalidnine predstavlja uvijek dug određene vrijednosti novca, a ne njegovog iznosa. Uzimajući u obzir da je apelant teško hendikepirana osoba, njegovu finansijsku situaciju, vrijeme provedeno pokušavajući da ostvari svoja vitalna prava i činjenicu da "Sarajevo-osiguranje", u svom odgovoru na apelaciju od 25. januara 2003. godine, nije osporilo nalaz vještaka u pogledu visine invalidske penzije, Ustavni sud nema sumnje u pogledu iznosa novca koji je apelant tražio. 59. Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na invalidsku penziju u visini od 343 KM od 1. aprila 1992. godine, sa zakonskom zateznom kamatom do dana donošenja ove odluke, pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Odlučivši drugačije, Općinski sud u Živinicama je povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 60. Budući da je Ustavni sud ustanovio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nije potrebno da ispita da li je drugi niz postupaka pred Općinskim sudom I u Sarajevu u skladu sa Evropskom konvencijom. 61. U pogledu apelantovih navoda o povredi ustavnog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud nije našao ni jedan razlog koji bi utemeljio apelantove navode. VII - Zaključak 62. Nakon što je ustanovio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na osnovu člana 54. i člana 61. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatiđža Hađžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 64/02 Apelacija I. H. protiv rješenja Općinskog suda Živinice broj P-8/00 od 23. lipnja 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 15. ožujka 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-546/02 od 16. rujna 2002. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 61. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2583 stavak 1. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio sljedeću ODLUKU1 Djelomično se usvaja apelacija I. H., iz Bašigovaca, Živinice. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se Rješenje Općinskog suda u Živinicama, broj P. 8/00 od 23. lipnja 2000. godine. Nalaže se Osiguravajućem društvu "Sarajevo-osiguranje" da odmah isplati apelantu iznos od 47.677 KM na ime neisplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. travnja 1992. godine do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda sa zakonskom zateznom kamatom, te da izravno isplaćuje apelantu, dok postoji za to pravni osnov, obroke mjesečnih renti u iznosu od 343 KM i to svakog tekućeg mjeseca od 1. do 10. pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U ostalom dijelu, apelacija se odbija. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. I. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz sela Bašigovci u okolini Živinica, podnio je 13. studenoga 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine protiv rješenja Općinskog suda u Živinicama broj P: 8/00 od 23. lipnja 2000. godine, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-952/00 od 16. ožujka 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž- 546/02 od 16. rujna 2002. godine. Apelant se žali da su mu sudovi uskratili pravo na invalidsku mirovinu, koju isplaćuje italijansko osiguravajuće društvo preko Osiguravajućeg društva "Sarajevo-osiguranje", sektor međunarodne zelene karte (u daljnjem teksu: Sarajevo-osiguranje), kao odštetu za štetu koju je pretrpio u prometnoj nesreći 1971. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Ustavni je sud 13. studenoga 2000. godine primio apelaciju koju je apelant podnio pozivajući se na članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Ustavni je sud 3. rujna 2002. godine zatražio od apelanta dostavu kompletne relevantne dokumetacije. Apelant je 16. rujna 2002. godine dostavio odgovor, udovoljavajući zahtjevu Ustavnog suda. 4. Apelant je 12. studenoga 2002. godine uputio požurnicu Ustavnom sudu, tražeći da se okonča postupak što prije, a dostavio je i određene dokumente. 5. Budući da je apelant pokrenuo i neke druge postupke nakon što je podnio apelaciju Ustavnom sudu i, uzimajući u obzir činjenicu da je dostavio sve te odluke Ustavnom sudu, Ustavni je sud 24. prosinca 2002. godine zatražio od apelanta izjašnjenje o tome odnosi li se apelacija na te odluke. 6. Ustavni je sud 6. siječnja i 6. lipnja 2003. godine zatražio od Centralne banke Bosne i Hercegovine dostavu zvaničnog obračuna vrijednosti 4.459 dinara, preračunavajući ovaj iznos u sada važeću valutu Bosne i Hercegovine, tj. konvertibilnu marku na dan kada je presuda Općinskog suda u Živinicama (ožujak 1992. godine) postala pravomoćna. Centralna banka Bosne i Hercegovine još uvijek nije dostavila odgovor. 7. Ustavni je sud 15. siječnja 2002. godine zatražio od "Sarajevo-osiguranja", Kantonalnog suda u Sarajevu, Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda I u Sarajevu dostavu odgovora na apelaciju i dopunu apelacije. 8. "Sarajevo-osiguranje" je 25. siječnja 2003. godine dostavilo odgovor na apelaciju. Broj 55 - Strana 2584 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utorak, 19.10.2004. 9. Apelant je 27. siječnja 2003. godine dostavio dopis Ustavnom sudu u kojem ga je informirao da proširuje apelaciju na sve pokrenute postupke. 10. Kantonalni je sud u Tuzli 31. siječnja 2003. godine dostavio odgovor Ustavnom sudu. 11. Ustavni je sud 7. veljače 2003. godine primio odgovor na apelaciju od Općinskog suda I u Sarajevu. istaknuo da apelant može ostvariti svoja prava u izvršnom postupku, a da se takav postupak već vodi pred Općinskim sudom u Sarajevu. Apelant se nije žalio protiv rješenja Općinskog suda, ali je predložio Kantonalnom sudu u Tuzli da predmet uputi stvarno nadležnom sudu. Kantonalni je sud u Tuzli, rješenjem broj R. 162/00 od 4. kolovoza 2000. godine, odbio apelantov prijedlog. III - Činjenično stanje 12. Italijanska je državljanka L. M. 1971. godine prouzročila prometnu nesreću u Živinicama. U toj je nesreći L. M. apelantu nanijela teške tjelesne ozljede. Presudom broj P. 666/87 od 24. siječnja 1992. godine Općinski je sud u Živinicama proglasio L. M. krivom za prometnu nesreću. Osiguravajućem je društvu tužene bilo naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za psihičke i fizičke ozljede, te da plati troškove postupka. Nadalje, bilo mu je naloženo da plati izvjestan iznos novca kao odštetu za radnu nesposobnost apelanta za priod od 1980. do 1. rujna 1991. godine. Što se tiče razdobljea nakon narečenog nadnevka, osiguravajućem društvu tužene je naloženo da plati invalidsku mirovinu u iznosu od 4.459 dinara sve dok za to postoje zakonski uvjeti. 13. "Sarajevo-osiguranje" je 29. siječnja 1992. godine zaključilo s apelantom izvansudsko poravnanje. Sukladno poravnanju, "Sarajevo-osiguranje" je platilo novčanu odštetu, a bilo je obvezno plaćati i mjesečnu invalidninu u narečenom iznosu od 4.459 dinara. Međutim, mjesečna je renta isplaćena samo za ožujak 1992. godine. Nakon toga, isplata je obustavljena. Apelant nije primio nikakvu obavijest o razlozima obustave, pa se obratio podružnici "Sarajevo-osiguranja" u Tuzli priloživši potrebitu dokumentaciju. Međutim, podružnica u Tuzli nije odgovorila na apelantovo obraćanje. Drugi niz postupka 18. Tijekom prvostupanjskog postupka pred Općinskim sudom u Živinicama, taj je sud informirao apelanta da je Općinski sud I u Sarajevu nadležan za izvršenje presude iz 1991. godine. Slijedeći ove upute, apelant je 15. ožujka 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu u Sarajevu da donese rješenje o izvršenju presude iz 1991. godine. Apelant je, također, priložio nalaze vještaka Općinskog suda u Živinicama. Vještak je dao modus operandi za preračunavanje dinarskog iznosa u ekvivalentnu KM vrijednost mirovinskih renti. Općinski je sud I u Sarajevu, 20. svibnja 1998. i 2. prosinca 1999. godine, zatražio od apelanta dopunu prijedloga da bi mogao uskladiti prijedlog s dispozitivom presude. Konačno, rješenjem broj I.691/98 od 27. ožujka 2000. godine Općinski je sud I u Sarajevu odbacio prijedlog kao nepotpun. 19. Nakon ovog rješenja apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu u Sarajevu. Rješenjem broj Gž-952/00 od 16. ožujka 2001. godine, Kantonalni je sud odbio apelantovu priziv i potvrdio prvostupanjsko rješenje. Prvi niz postupaka 14. Zbog neudovoljavanja zahtjevu, apelant je 28. listopada 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" radi duga neisplaćenih mirovina u razdoblju od 1. travnja 1992. do 28. listopada 1997. godine i isplatu mjesečnih renti za naredno razdoblje u iznosu od 343 KM. Budući da postupak pred prvostupanjskim sudom nije bio djelotvoran, apelant se obratio ombudsmanu Federacije Bosne i Hercegovine koji je, dopisom od 27. studenoga 1997. godine, zatražio od predsjednika Općinskog suda ubrzavanje postupka i donošenje odluke u ovom predmetu. Ombudsman se pozvao na članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i zatražio da se Općinski sud obrati ombudsmanu pisanim dopisom o mjerama koje su poduzete nakon ovog zahtjeva. Općinski sud nije postupio prema ovom dopisu. 15. Konačno, Općinski je sud u Živinicama 3. ožujka 1999. godine donio presudu broj P-329/98. Taj je sud ustanovio da je tuženo "Sarajevo osiguranje" krivo, naložio mu je da isplati apelantu iznos od 22.500 KM za neplaćene mjesečne obroke u razdoblju od 1. travnja 1992. do 28. listopada 1997. godine za zateznom zakonskom kamatom, a da ubuduće nastavi da isplaćuje mjesečne rente u iznosu od 343 KM. 16. Dužnik "Sarajevo-osiguranje" je uložilo priziv Kantonalnom sudu u Tuzli, koji je donio rješenje broj Gž.392/99 od 22. prosinca 1999. godine, kojim je usvojio priziv, poništio prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni je sud naveo da se radi o presuđenoj stvari, jer je presuda Općinskog suda u Živinicama, broj P. 666/87 od 24. siječnja 1992. godine, postala pravomoćna 5. ožujka 1992. godine, te je stranka mogla samo tražiti izmjenu već utvrđene rente. 17. U ponovljenom postupku Općinski je sud u Živinicama, rješenjem broj P-8/00 od 23. lipnja 2000. godine, odlučio odbiti apelantovu tužbu od 28. listopada 1997. godine zbog činjnice da je o predmetu već odlučeno konačnom presudom iz 1991. godine (res iudicata). Danom donošenja ovoga rješenja apelant je preinačio tužbeni zahtjev, tražeći da Općinski sud naloži isplatu jedinstvenog iznosa od 33.957 KM za neisplaćene mjesečne rente i da isplaćuje naredne rente u iznosu od 343 KM, kao ekvivalent vrijednosti od 4.459 dinara u 1991. godini. Općinski je sud u obrazloženju Treći niz postupaka 20. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama za sinhroniziranje i konverziju mirovinskih renti. U odgovoru na tužbu, tuženo je "Sarajevo-osiguranje" ponudilo apelantu 20.000 KM za mirno rješenje spora. Općinski je sud u Živinicama 7. studenoga 2001. godine donio djelomičnu presudu broj P-554/00, kojom je tuženom "Sarajevo-osiguranju" naloženo plaćanje iznosa od 20.000 KM za izgubljene mirovinske rente sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate. Općinski je sud obrazložio da će sud u daljnjem postupku ustanoviti utemeljenost ostatka apelantovog zahtjeva. 21. Tuženi je uložio priziv Kantonalnom sudu u Tuzli koji je, rješenjem broj Gž-546/02 od 16. rujna 2002. godine, usvojio priziv, poništio prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu. Ostale institucije kojima se obraćao apelant 22. Apelant se također obraćao Prizivnom povjerenstvu - Odjelu za ljudska prava Tuzlansko-podrinjskog kantona koje je, 15. listopada 1997. godine, zatražilo od "Sarajevo-osiguranja" dostavu svoga mišljenje u svezi apelantovog zahtjeva. Aktom broj 10003/87 od 20. listopada 1997. godine, "Sarajevo-osiguranje" je istaknulo da nije u mogućnosti djelovati po apelantovom zahtjevu, jer je kompletna potrebita dokumentacija uništena u požaru za vrijeme rata u Sarajevu, te da apelant nije dostavio "Sarajevo-osiguranju" svoju privatnu dokumentaciju kako bi omogućio "Sarajevo-osiguranju" poduzimanje potrebitih mjera. Uz to, "Sarajevo-osiguranje" je nadalje istaknulo da će pokušati kontaktirati sa italijanskim osiguravajućim društvom i podružnicom u Tuzli. 23. Apelant je tražio od Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine da intervenira glede isplate duga tuženog i daljnje isplate mirovinskih renti. U odgovoru od 11. prosinca 1998. godine, ovo je ministrastvo apeliralo da se pokrene sudski postupak i pozvalo se na činjenicu da je "Sarajevo-osiguranje" bilo obvezno izvršiti svoje ugovorne obveze. 24. Apelant je 25. svibnja 2001. godine pokrenuo izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu protiv dužnika Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Odjela za međunarodne i konzularne poslove. Kao osnov za izvršni postupak, apelant se pozvao na verbalnu notu broj 743. Veleposlanstva Italije u Bosni i Hercegovini, koja je uključivala neke relevantne dokumente u svezi italijanskog osiguravajućeg društva. Općinski je sud II u Sarajevu, rješenjem broj I 10436/01 od 2. listopada 2001. godine, odbacio inicijativu kao nedopustivu, budući apelant nije Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pokrenuo postupak na temelju domaćeg izvršnog akta. Rješenje je postalo pravomoćno 11. listopada 2001. godine, jer je apelant propustio uložiti priziv protiv rješenja. IV - Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant se žali na povredu prava na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant se u svojoj apelaciji osvrće i na povredu prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije zbog toga što mu je život bio ugrožen, a nije primio sredstva za život. b) Odgovor na apelaciju 26. U odgovoru na apelaciju i dopune na apelaciju Kantonalni sud u Tuzli, Kantonalni sud u Sarajevu i Općinski sud I u Sarajevu su se pozvali na obrazloženja data u releventnim odlukama. V - Dopustivost a) Jurisdikcija Ustavnog suda ratione temporis 27. Prema članku XII Ustava Bosne i Hercegovine i članku 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud donosi odluku kojom odbija apelaciju kao neutemeljenu kad utvrdi da se ne radi o pitanju iz Ustava. Prema tome, Ustavni sud treba razmotriti pitanje do kojeg je stupnja Ustavni sud mjerodavan ratione temporis razmatrati predmet, vodeći računa o navodnim povredama koje su se desile prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, tj. 14. prosinca 1995. godine. 28. Ustavni sud smatra da je, sukladno općeprihvaćenim principima međunarodnog prava, izvan nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis odlučivati vode li događaji koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tj. 14. prosinca 1995. godine, povredama ljudskih prava. Ustav Bosne i Hercegovine se zbog toga ne može primjenjivati retroaktivno. Međutim, dokazi koji se odnose na takve događaje mogu biti relevantni kao pozadina događajima koji su se desili nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Pored toga, u mjeri u kojoj apelant navodi kontinuiranu povredu prava nakon 14. prosinca 1995. godine, predmet može ulaziti u okvir nadležnosti ratione temporis Ustavnog suda. Prema tome, Ustavni je sud kompetentan ratione temporis ispitivati narečene povrede ljudskih prava ukoliko su se pojavile ili su se nastavile nakon 14. prosinca 1995. godine. Ustavni sud, pri tome, vodi računa o događajima koji su se pojavili prije narečenog nadnevaka, kao izvjesnoj pozadini. 29. Ipak, upravno ili građansko pravo često propisuje za činjenicu neplaćanja određenih novčanih potraživanja iz razdobljea kada Ustav Bosne i Hercegovine još nije stupio na snagu kontinuiranu odgovornost, koja traje i nakon toga nadnevka, tj. ne tretira ih kao okončane događaje. Ustavni sud bi u tom slučaju bio nadležan donijeti meritornu odluku u svezi pitanja predstavlja li izostanak plaćanja ovih novčanih potraživanja, ako bi to bio predmet apelacije, povredu jednog od ustavnih prava, kao što je to pravo na imovinu. Mada bi izvorna odgovornost potjecala iz razdoblja prije 14. prosinca 1995. godine, povreda Ustava Bosne i Hercegovine bi ležala, prije svega, u trenutačnom neizvršavanju obveze, a ne u događajima prije nego što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu. 30. Apelant se žali da je "Sarajevo-osiguranje" obustavilo plaćanje invalidskih renti od travnja 1992. godine. On, dalje, navodi da relevantni sudovi nisu djelotovorno zaštitili njegovo pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koje on ima i nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu, kršeći na taj način i članak 6. Europske konvencije. Međutim, stopiranje plaćanja se nastavilo do dana donošenja ove odluke. Kompletan postupak vođen je nakon 14. prosinca 1995. godine. Prema tome, Ustavni je sud mjerodavan ispitati činjenicu zašto apelantova invalidnina nije isplaćivana nakon travnja 1992. godine. b) Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok 31. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije glede iscprljenosti pravnih lijekova i vremenskog roka za podnošenje apelacije, Ustavni sud polazi od odredbi članka Broj 55 - Strana 2585 VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 32. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." 33. Članak 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 34. Pitanje pokrenuto u apelantovoj apelaciji je vezano za povredu njegovih prava iz Europske konvencije. Prema članku II Ustava Bosne i Hercegovine, ova su prava Ustavom zaštićena prava u Bosni i Hercegovini. Prema tome, Ustavni sud ima jurisdikciju ratione materiae za ovu apelaciju. Apelant je podnio apelaciju 13. studenoga 2000. godine kada je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom u Sarajevu drugog niza postupaka još uvijek bio u tijeku. Treći niz postupaka je, isto tako, bio u tijeku pred mjerodavnim sudovima. 35. Međutim, u tijeku postupka pred Ustavnim sudom, narečeni postupci su se okončali i apelant je 16. rujna 2002., 12. studenoga 2002. i 27. siječnja 2003. godine dostavio dopunu apelacije, pobijajući odluke koje je dobio između nadnevka kada je podnio apelaciju Ustavnom sudu i nadnevka njegovih dopuna apelacije. S tim u vezi, Ustavni je sud zaključio da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj R. 162/00 od 4. kolovoza 2000., rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-952/00 od 16 ožujka 2001. i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž.546/02 od 16. rujna 2002. godine. 36. Glede postupaka koji su okončani rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj P. 8/00 od 23. lipnja 2000. godine, Ustavni je sud ustanovio da apelant nije iscrpio sve efektivne i adekvatne pravne lijekove, tj. nije se žalio na prvostupanjsko rješenje. To se može objasniti činjenicom da je Općinski sud u Živinicama, u tijeku provostupanjskog postupka, uputio apelanta na izvršni postupak pred Općinskim sudom II u Sarajevu. Ustavni sud smatra da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kako bi došao do ostvarenja svojih prava. Osim toga, Sud zapaža da je jedan od temeljnih postulata Konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva te da se propust u organiziranju pravnog i sudskog sustava države, na način da pruža odgovarajuću zaštitu individualnih prava, ne može pripisati krivnjii pojedinca zbog kojeg njegova prava smiju biti kršena (vidi Odluku Ustavnog suda, U 18/00, od 10. svibnja 2002. godine, stavak 40, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 30/02). Uzimajući u obzir da je apelant teški invalid, koji pokušava ostvariti svoje pravo na invalidsku mirovinu koja je od vitalnog značaja za njega i činjenicu da nije imao pravnu pomoć, ne bi bilo razumno tražiti od apelanta da djeluje drukčije nego što je djelovao. Pored toga, prema općepriznatim pravilima međunarodnog prava, zadaća je suda čiju odluku je apelant pobijao dokazati da domaći pravni lijekovi nisu bili iscrpljeni i dokazati postojanje takvih lijekova (vidi npr. mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, Grčka protiv Ujedinjenog Kraljevstva, prijava broj 299/57, Godišnjak II, str. 190). Međutim, nijedan sud to nije učinio. Ustavni sud zbog toga zaključuje da je apelacija u ovom dijelu dopustiva. 37. Glede izvršnog postupka pred Općinskim sudom I u Sarajevu, apelant je ispunio sve uvjete predviđene člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa Ustavni sud smatra da je ovaj dio apelacije, također, dopustiv. 38. Glede predmeta broj Gž-546/02, prema dokumentima koji su raspoloživi Ustavnom sudu, postupak je još u tijeku budući je Kantonalni sud u Tuzli, rješenjem broj Gž.546/02 od 16. rujna 2002. godine, usvojio priziv "Sarajevo-osiguranja", poništio prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prema tome, ovaj je dio apelacije preuranjen i mora se odbaciti kao nedopustiv. V - Meritum Broj 55 - Strana 2586 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 39. Ustavni sud ponovno ističe da je apelant 28. listopada 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" zbog duga na ime neisplaćenih mirovinskih obroka za razdoblje od 1. travnja 1992. godine. Pored toga, apelant je 15. travnja 1998. godine podnio prijedlog Općinskom sudu I u Sarajevu za izvršenje presude broj P.666/87 od 24. prosinca 1991. godine. Narečeni je postupak pred Općinskim sudom u Živinicama okončan rješenjem broj P-8/00 tako što je apelantova tužba bila odbačena kao res iudicata. Drugi je postupak, pokrenut pred Općinskim sudom I u Sarajevu, okončan u prizivnom postupku pred Kantonalnim sudom u Sarajevu rješenjem broj Gž-952/00, na temelju kojeg je taj sud odbacio apelantov prijedlog za izvršenje kao neprecizan. Apelant je pobio oba postupka navodeći povredu prava iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 40. Budući je apelant pobio oba niza postupaka, Ustavni će sud prvo ispitati je li postupak, pokrenut apelantovom tužbom Općinskom sudu u Živinicama, povrijedio apelantovo pravo na pravičan postupak iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a onda će, ako je potrebito, ispitati je li došlo do povrede istih prava u drugom nizu postupaka. 41. Općinski je sud u Živinicama istaknuo u svom rješenju da je apelant tražio plaćanje neisplaćenih mirovinskih obroka za razdoblje od 1. travnja 1992. do 30. lipnja 2000. godine i isplatu obroka za naredno razdoblje u mjesečnom iznosu od 343 KM s obzirom da ovaj iznos odgovara, prema vještaku financijske struke, vrijednosti invalidske mirovine izražene u bivšim jugoslavenskim dinarima. Općinski je sud ustanovio da apelant nije tražio reviziju iznosa vrijednosti rente koja je već bila utvrđena pravomoćnom presudom broj P-666/87 od 24. siječnja 1992. i, naknadno, 29. siječnja 1992. godine izvansudskim poravnanjem. Općinski je sud u Živinicama, nadalje, istaknuo da su apelantov tužbeni zahtjev, strane u postupku i činjenice iznesene u zahtjevu iste, te da se, prema članku 315. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), predmet mora odbaciti kao res iudicata. 42. Ustavni sud smatra da je spor pred Općinskim sudom u Živinicama vezan za pitanje jesu li apelantova građanska prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije povrijeđena u smislu prava na pristup sudu, jer Općinski sud u Živinicama nije odlučio o predmetu u meritumu. 43. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: ... (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 44. Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 45. Prizivna jurisdikcija Ustavnog suda (članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine) je, sukladno ustaljenoj praksi, ograničena na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu", i Ustavni sud, prema tome, nije mjerodavan preispitivati odluke redovitih sudova glede utvrđenog činjeničnog stanja ili tumačenja i primjene nižerangiranog prava, sve dok te odluke ne povređuju apelantova ustavna prava. Ovo će biti slučaj kada redoviti sudovi zanemaruju ustavna prava ili ih pogrešno primjenjuju, uključujući slučajeve kada je primjena prava očevidno proizvoljna, ako je pravo po sebi protivno Ustavu Bosne i Hercegovine ili ako su povrijeđeni temeljni proceduralni principi (pravičan postupak, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i u drugim slučajevima). 46. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članku 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. veljače 1975. godine, serija Utorak, 19.10.2004. A, broj 18. stav 36). Postoji opravdano isključenje pristupa sudu u slučajevima kada je o građanskim pravima i obvezama već pravomoćno odlučeno (vidi odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, E 7761/77, Odluke i izvještaji (OI) 17, str. 171), kao i opravdano inherentno ograničenje prava pristupa sudu u slučajevima kada su stranke prethodno, slobodnom voljom, zaključile sudsko poravnanje (vidi odluku o dopustivosti bivšeg Europskog povjerenstva za ljudska prava, E 11960/86 od 13. srpnja 1990. godine). Ipak, kriteriji primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije glede sudskog poravnanja ne može se primijeniti i na izvansudsko poravnanje, jer nedostaje, prije svega, nazočnost suda, kao garancija za preuzimanje prava i obveza slobodnom voljom stranaka. Iz tog razloga ne može se smatrati da izvansudsko poravnanje "pravomoćno" određuje, inter alia, građanska prava i obveze. Iz istog razloga, ne postoji mogućnost da izvansudsko poravnanje bude izvršna isprava u smislu relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90 i 35/91 koji je preuzet Zakonom o izmjeni Zakona o izvršnom postupku kao republički zakon, "Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94). 47. Ustavni sud uočava da je Općinski sud u Živinicama odlučivao o apelantovom pravu na invalidsku mirovinu u postupku P-666/87. U ovom je postupku taj sud donio presudu 24. siječnja 1992. godine. Ustavni sud, također, uočava da su pet dana nakon donošenja ove presude "Sarajevo-osiguranje" i apelant sklopili izvansudsko poravnanje utvrdivši, ponovno, međusobna prava i obveze. Na taj način, stranke su derogirale sudsko odlučenje od 24. siječnja 1992. godine, jer ono nije bilo pravomoćno u trenutku sklapanja izvansudskog poravnanja. Na ovo ne utječe činjenica da se poravnanje glede prava i obveza stranaka u suštini ne razlikuje od presude Općinskog suda u Živinicama od 24. siječnja 1992. godine. Ne ulazeći u svrsishodnost ovog poravnanja, ono je imalo za posljedicu anuliranje napora stranaka i samog suda u postupku P-666/87, uključujući samu presudu. To, dalje, znači da se nameće obveza potpisnicama izvansudskog poravnanja da pokrenu novi parnični spor u slučaju da stranke ne izvršavaju svoje obveze iz izvansudskog poravnanja, jer ono predstavlja obligacioni odnos i povlači iste posljedice kao i svi ostali obligacioni odnosi. 48. Obzirom da "Sarajevo-osiguranje" nije izvršavalo svoje obveze od 1. travnja 1992. godine, apelant je 28. listopada 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv "Sarajevo-osiguranja" radi izvršenja obveza iz izvansudskog poravnanja. To znači da je apelant tražio da mu sud utvrdi njegova građanska prava kao što to garantiraju odredbe članka 17. i članka 148. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima, "Službeni list R BiH", br. 2/92 i 13/94) i članak 6. stavak 1. Europske konvencije. Općinski sud u Živinicama nije donio meritornu presudu, već je rješenjem odlučio odbaciti tužbu kao res iudicata. Na taj način, Općinski je sud u Živinicama uskratio apelantu pristup sudu u smislu uskraćivanja meritornog odlučenja o njegovim građanskim pravima. 49. Iz tih razloga Ustavni sud smatra da su apelantovi prizivi osnovani. Općinski je sud u Živinicama, svojim rješenjem broj P-8/00 od 23. lipnja 2000. godine, povrijedio apelatovo pravo na pravičan postupak glede prava pristupa sudu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer nije odlučio u meritumu predmeta, već je odbacio apelantovu tužbu iz formalnih razloga. 50. Apelant se poziva i na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, koji glasi: : "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: (k) Pravo na imovinu." 51. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 52. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće naravi, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stav 61). 53. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (usporedi odluku Ustavnog suda, U 14/00, od 4. travnja 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Potraživanje za koje apelant ističe da ga je stekao može se smatrati imovinom u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ako je imao pravni osnov prema standardima Europske konvencije. 54. U ovom predmetu ne postoji dvojba da su "Sarajevo-osiguranje" i apelant sklopili izvansudsko poravnanje, na temelju kojeg se "Sarajevo-osiguranje" obvezalo isplaćivati apelantu, inter alia, mjesečnu invalidsku mirovinu u iznosu od tadašnjih 4.459 dinara, sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Nema dvojbe da je "Sarajevo-osiguranje" bez ikakvog razloga stopiralo plaćanje invalidskih mirovina u ožujaku 1992. godine. Obustava isplate se nastavila do danas. Apelant nije dobio nikakvu informaciju o razlogu obustave isplate. Pored toga, "Sarajevo-osiguranje" nije pokrenulo postupak revizije apelantovog stanja u ovom slučaju pa, prema tome, još uvijek ispunjava iste zakonske uvjete za naknadu po osnovi invaliditeta. 55. Uzimajući u obzir da "Sarajevo-osiguranje" nije pobilo apelantova prava na invalidsku mirovinu, kako je to predviđeno izvansudskim poravnanjem, ovo osiguravajuće društvo je bilo obvezno isplaćivati mjesečnu invalidninu od 1. travnja 1992. godine. Kako bi potkrijepio svoj stav, Ustavni sud ističe da je "Sarajevo-osiguranje" za vrijeme trećeg niza postupaka u 2001. godini već ponudilo apelantu iznos od 20.000 KM za neplaćene invalidnine za razdoblje od 1. travnja 1992. do 28. listopada 1997. godine, kada je apelant podnio tužbu Općinskom sudu u Živinicama u okviru prvog niza postupaka. 56. Da bi ostvario svoja prava, apelant je 1997. godine podnio tužbu i, inter alia, zatražio od Općinskog suda u Živinicama nalaganjeo isplate neplaćenih mjesečnih invalidskih renti od travnja 1992. godine. Prema tome, apelantovu tužbu treba smatrati tužbom sukladno Zakonu o obligacionim odnosima radi novčanog duga iz povremenih potraživanja i kamate na koju je apelant imao pravo budući je dužnik zapao u dug glede svoje obveze iz toga vremena. U cilju prevazilaženja problema vezanog sa promjenu zvanične valute, apelant je dostavio i nalaz vještaka glede iznosa mjesečnog duga u novoj valuti Bosne i Hercegovine. Apelant nije tražio reviziju iznosa invalidnine u bilo kojem stadiju prvostupanjskog postupka pred Općinskim sudom. Ova je činjenica razvidno naznačena u obrazloženju rješenja Općinskog suda u Živinicama. 57. Iz svega narečenog, Ustavni je sud zaključio da bi apelantova tužba trebala biti smatrana zahtjevom za pokretanje postupka na temelju obligacijskog odnosa između apelanta i "Sarajevo-osiguranja". Međutim, Općinski je sud odlučio odbaciti apelantovu tužbu kao res iudicata. Na temelju takve odluke, taj sud je očevidno zanemario apelantov novčani zahtjev, pa je na taj način apelantu uskraćena sudska zaštita njegovih imovinskih interesa. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2587 58. Glede visine iznosa dugovanih invalidskih mirovina, apelant je, zbog promjene zvanične valute u Bosni i Hercegovini, tražio iznos od 343 KM, kao ekvivalentan iznos vrijednosti tadašnjih 4.459 jugoslavenskih dinara. Ovaj je iznos dobijen ekspertizom vještaka financijske struke. Ustavni sud napominje da promjena valute ili denominacija novca ne može utjecati na vrijednost potraživanja invalidnine. Drugim rječima, dugovanje obroka invalidnine predstavlja uvijek dug određene vrijednosti novca, a ne njegovog iznosa. Uzimajući u obzir da je apelant teško hendikepirana osoba, njegovu financijsku situaciju, vrijeme provedeno pokušavajući da ostvari svoja vitalna prava i činjenicu da "Sarajevo-osiguranje", u svom odgovoru na apelaciju od 25. siječnja 2003. godine, nije pobilo nalaz vještaka glede visine invalidske mirovine, Ustavni sud nema dvojbe glede iznosa novca koji je apelant tražio. 59. Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na invalidsku mirovinu u visini od 343 KM od 1. travnja 1992. godine, sa zakonskom zateznom kamatom do dana donošenja ove odluke, pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Odlučivši drukčije, Općinski je sud u Živinicama povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 60. Budući je Ustavni sud ustanovio povredu članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, nije potrebito ispitivati je li drugi niz postupaka pred Općinskim sudom I u Sarajevu sukladan Europskoj konvenciji. 61. Glede apelantovih navoda o povredi ustavnog prava na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, Ustavni sud nije našao ni jedan razlog koji bi utemeljio apelantove navode. VII - Zaključak 62. Nakon što je ustanovio povredu članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, na temelju članka 54. i članka 61. stavak 1. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 63. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatiđža Hađžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 4/03 Zahtjev O. G., iz Dervente, za ocjenu ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof., sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev O. G., iz Dervente, za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine člana 1. Zakona o izmjenama i Broj 55 - Strana 2588 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 34/02), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. O. G. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Dervente, podnio je 20. februara 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ističući da je ovaj zakon objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 34/02. Ustvari, ovaj zakon objavljen je u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02. II - Zahtjev 2. Podnosilac zahtjeva ističe da je članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se penzije usklađuju mjesečno prema stanju sredstava u Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond). Taj Fond, kako navodi podnosilac zahtjeva, nije isplatio penzionerima četiri penzije u 2000. godini i to za juni, juli, august i septembar. Uz to, od septembra 2000. godine penzionerima se isplaćuje samo 50% od iznosa utvrđene penzije. Podnosilac zahtjeva smatra da je država Bosna i Hercegovina dužna da obezbijedi da se izvršavaju sve obaveze, među kojima i obaveze javnih fondova penzijskog i invalidskog osiguranja i fonda za zdravstvenu zaštitu. III - Dopustivost 3. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. – Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. 4. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 5. Podnosilac zahtjeva nije ovlašteni subjekt za pokretanje spora za ocjenu ustavnosti zakona. IV - Zaključak 6. S obzirom da je zahtjev podnio neovlašteni subjekt Ustavni sud je, u skladu sa članom 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 4/03 Zahtjev O. G., iz Dervente, za ocjenom ustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac David Feldman, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev O. G., iz Dervente, za ocjenu suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 34/02), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. O. G. (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Dervente, podnio je 20. veljače 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine članka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ističući da je ovaj zakon objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 34/02. Ustvari, ovaj je zakon objavljen u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02 i 47/02. II - Zahtjev 2. Podnositelj zahtjeva ističe da je člankom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju propisano da se mirovine usklađuju mjesečno prema stanju sredstava u Fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond). Taj Fond, kako navodi podnositelj zahtjeva, nije isplatio umirovljenicima četiri mirovine u 2000. godini i to za lipanj, srpanj, kolovoz i rujan. Uz to, od rujna 2000. godine umirovljenicima se isplaćuje samo 50% od iznosa utvrđene mirovine. Podnositelj zahtjeva smatra da je država Bosna i Hercegovina dužna osigurati da se izvršavaju sve obveze, među kojima i obveze javnih fondova mirovinskog i invalidskog osiguranja i fonda za zdravstvenu zaštitu. III - Dopustivost 3. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 4. Prema narečenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Podnositelj zahtjeva nije ovlašteni subjekt za pokretanje spora za ocjenu ustavnosti zakona. IV - Zaključak 6. Ozirom da je zahtjev podnio neovlašteni subjekt Ustavni sud je, sukladno članku 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 23/03 Apelacija D. A., iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbija se kao neosnovana apelacija D. A., iz Sarajeva, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. D. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. U skladu sa članom 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 1. oktobra 2003. godine, zatraženi su odgovori na navode apelacije od Vrhovnog suda, Federalnog pravobranilaštva i Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Vrhovni sud je dostavio svoj odgovor 7. oktobra 2003. godine. 3. Federalno pravobranilaštvo i Federalno ministarstvo nisu dostavili odgovore. 4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud I Sarajevo dostavio je 14. augusta 2001. godine kompletan spis broj Pr-162/97. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelant je 5. decembra 1996. godine, na osnovu rješenja broj 7/4-120-2298, zasnovao radni odnos u Federalnom ministarstvu. Raspoređen je na poslove i zadatke bezbjednosti prevoza oružja, eksplozivnih i drugih opasnih materija u Odjeljenju za poslove i zadatke bezbjednosti saobraćaja - Uprave za poslove i zadatke policije. Apelant je radio u Federalnom ministarstvu do 31. jula 1997. godine, kada je doneseno rješenje broj 06/2-120-4/2748 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2589 kojim je apelant ostao neraspoređen. Navedenim rješenjem je određeno da je apelant, kao radnik ukinutog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, dužan u vrijeme neraspoređenosti obavljati poslove i zadatke koje mu naloži načelnik kabineta federalnog ministra unutrašnjih poslova, u skladu sa članom 326. Zakona o državnoj upravi novi prečišćeni tekst ("Službeni list RBiH", broj 26/93). 7. Nakon što je apelant podnio prigovor na navedeno rješenje kojim je ostao neraspoređen, Federalno ministarstvo je 24. septembra 1997. godine, rješenjem broj 06/2-120-699, odbilo prigovor apelanta u cijelosti kao neosnovan. Istim rješenjem je određeno da apelantu, ukoliko ne bude raspoređen do 1. novembra 1997. godine, prestaje radni odnos u Federalnom ministarstvu. 8. Kako je apelantu prestao radni odnos 1. novembra 1997. godine, apelant je tužbom, protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva, kod Općinskog suda I Sarajevo, pokrenuo radni spor radi poništenja navedenih rješenja o prestanku radnog odnosa. 9. Općinski sud I Sarajevo, presudom broj Pr-162/97 od 16. juna 1999. godine, poništio je rješenje tuženog Federalnog ministarstva broj 06/2-120-4/1748 od 31. jula 1997. godine i 06/2-120-699 od 24. septembra 1997. godine i obavezao tuženog da vrati apelanta u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. 10. Rješavajući žalbu tuženog, Kantonalni sud u Sarajevu je 30. decembra 1999. godine donio presudu broj Gž-972/99, kojom je žalbu Federalnog ministarstva odbio i presudu Općinskog suda I Sarajevo potvrdio. 11. Vrhovni sud je, 25. oktobra 2000. godine, rješavajući po reviziji tuženog, donio presudu broj Rev-196/00 kojom je uvažio reviziju Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva, nižestepene presude preinačio i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. IV - Relevantni propisi 12. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list RBiH", broj 14/92) "Član 15. Policija vrši upravne stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose naročito na ... protivpožarnu zaštitu, promet odnosno prevoz određenih opasnih materija, bezbjednost saobraćaja na putevima ... Član 41. Određeni radnici Ministarstva unutrašnjih poslova u vršenju poslova i zadataka policije imaju posebne dužnosti i ovlaštenja određene ovim zakonom (u daljnjem tekstu: ovlaštena službena lica). Ovlaštenim službenicima smatraju se radnici koji neposredno rade na operativnim poslovima i zadacima policije i državne bezbjednosti." Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96) "Član 77. U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Član 78. st. 1. i 2. Ministarstvo će preuzeti sve radnike organa za unutrašnje poslove iz člana 77. ovog zakona koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu ovog zakona, a koji su bili raspoređeni u organizacionim jedinicama u sjedištu tih organa odnosno u središnjim službama tih organa i rasporedit će ih u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva. Radnicima iz stava 1. ovog člana koji ne ispunjavaju propisane uvjete ili onima koji iz drugih razloga ne budu raspoređeni u Ministarstvu prestaje radni odnos u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz tog stava." Broj 55 - Strana 2590 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je primljen u radni odnos u Federalno ministarstvo, ali na osnovu Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine od 1. februara 1990. godine i 5. februara 1993. godine. Apelant ne spori ni činjenicu da je u vrijeme kada je primljen u radni odnos u Federalnom ministarstvu bio na snazi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji tog ministarstva, od 20. augusta 1996. godine, koji nije predviđao poslove na koje je primljen apelant. 14. Apelant navodi da je neprihvatljivo shvatanje Vrhovnog suda, što poistovjećuje radno-pravni status apelanta sa radno-pravnim statusom radnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Naglašava da je radni odnos zasnovao u Federalnom ministarstvu. Smatra da je postojala obaveza njegovog raspoređivanja u skladu sa članom 323. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93), iako Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Federalnog ministarstva nije predviđao poslove na koje je raspoređen. 15. Apelant tvrdi da je prestanak njegovog radnog odnosa motivisan šikanirajućim i subjektivnim odnosom nekih odgovornih osoba u Federalnom ministarstvu prema njemu, jer je nakon prestanka njegovog radnog odnosa Federalno ministarstvo primilo veći broj službenika sa stručnom spremom koju i on ima. Smatra da je odlukom Vrhovnog suda podržano postupanje koje je suprotno članu 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine odluku Vrhovnog suda, jer je prestankom radnog odnosa povrijeđeno njegovo pravo na rad. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud je 7. oktobra 2003. godine obavijestio Ustavni sud da smatra da nema potrebe da iznosi dodatnu argumentaciju, jer je Vrhovni sud svoje pravno stanovište povodom odluke Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-972/99 od 30. decembra 1999. godine dao u svojoj odluci broj Rev-196/00 od 25. oktobra 2000. godine. VI - Dopustivost 17. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 18. Apelant je primio presudu Vrhovnog suda 2. marta 2001. godine, a apelacija Ustavnom sudu dostavljena je 16. marta 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u okviru roka od 60 dana koji je predviđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 19. U konkretnom slučaju apelant je iskoristio sve efikasne pravne lijekove. Posljednja odluka je presuda Vrhovnog suda. Slijedi da je apelacija dopustiva. VII - Meritum 20. U okviru apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je nadležan da ocjenjuje da li je presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući prava i slobode predviđene međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na rad zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tvrdi da je na njegov slučaj primijenjen Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96), koji se odnosio na radnike ukinutog Ministarstva unutrašnjih Utorak, 19.10.2004. poslova Republike Bosne i Hercegovine, iako je on bio radnik Federalnog ministarstva. 22. Prema članu II/6. u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi u Bosni i Hercegovini podvrgnuti su, odnosno dužni su da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode predviđene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima. Iako se apelant u svojoj apelaciji nije pozvao na Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da navedeni aspekti apelacije pokreću pitanja koja mogu potpasti pod okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u pogledu pravičnosti postupka koji se odnosi na apelantovo otpuštanje. Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...)." 23. Postavlja se pitanje odnose li se navodi apelanta na građanska prava u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kao opće pravilo, član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. Evropski sud za ljudska prava je u pogledu spora oko pitanja zaposlenja u javnu službu zaključio da se član 6. stav 1. može primijeniti u većini slučajeva, ali izuzetak se mora napraviti u odnosu na specifičan vid zaposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa. 24. Polazeći od stanovišta Evropskog suda za ljudska prava, iz djelokruga djejstva člana 6. stav 1. Evropske konvencije isključen je spor koji je pokrenuo javni službenik čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, i ako ti isti službenici rade kao povjerioci javnih organa koji su odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Prema tome, spor između administrativnih organa i zaposlenih, koji rade na mjestima koja uključuju učešće u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 66. i 67). 25. Da bi se odredila primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije na javne službenike, bez obzira da li su zasnovali radni odnos ili su zaposleni pod ugovorom, Ustavni sud smatra da bi trebalo usvojiti funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi obaveza i dužnosti službenika. U tom pravcu, Ustavni sud mora, u skladu s predmetom i svrhom Evropske konvencije, usvojiti restriktivnu interpretaciju o izuzecima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 26. Ustavni sud smatra da u javnom sektoru svake zemlje postoje određene službe koje uključuju odgovornosti u općem interesu ili učešću u vršenju vlasti dodijeljenih javnim pravom. Zaposleni u takvim službama, dakle, imaju dio suverenih ovlasti države. Država, prema tome, ima legitiman interes da od takvih zaposlenika zahtijeva iznimnu sponu povjerenja i lojalnosti. S druge strane, u pogledu drugih službi koje nemaju ovaj aspekt "javne administracije", ovaj interes ne postoji. 27. Ustavni sud, dakle, nalazi da su jedini sporovi koji su isključeni iz domena člana 6. stav 1. Evropske konvencije oni koje pokreću javni službenici čije dužnosti tipiziraju specifične aktivnosti javne službe ukoliko oni imaju ulogu povjerioca javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Očigledan primjer tih aktivnosti se ogleda u oružanim snagama i policiji. U praksi će Ustavni sud, u svakom predmetu, konstatirati da li apelantov položaj iziskuje - u smislu pripadajućih obaveza i dužnosti - direktno ili indirektno učešće u vršenju vlasti koje imaju za cilj zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. 28. Postupak u konkretnom slučaju tiče se apelantovog prava da mu ne prestane rad, odnosno da i dalje ostane u radnom odnosu kod Federalnog ministarstva. 29. Predmetni slučaj se odnosi na apelantova prava kao radnika Federalnog ministarstva, koja se prema navedenom stanovištu Evropskog suda za ljudska prava smatraju kao Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH tipičan primjer materije koja je izvan djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To proizilazi iz rješenja o zasnivanju radnog odnosa prema kojem je apelant bio zaposlen na operativnim poslovima i zadacima Federalne policije i da se prema zakonu smatra ovlaštenim javnim službenikom, čije dužnosti obuhvataju specifične aktivnosti. Iz navedenih razloga apelantova prava se ne mogu podvesti pod zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Iz svega navedenog proizilazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u datim okolnostima, a apelantovi navodi da je Vrhovni sud u postupku revizije osporenu presudu donio suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa Federacije Bosne i Hercegovine i tako povrijedio odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju biti odbijeni kao neosnovani. 31. Član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na rad i poziva se na član 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji, u relevantnom dijelu, glasi: "Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava." Ustavni sud ističe da su, prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta obavezni "da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da se prava i slobode ustanovljene u Evropskoj konvenciji moraju direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, a čl. II/3. i II/6. Ustava predviđaju da ta prava moraju uživati sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine i da ih vlasti moraju sprovoditi. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine također predviđa da će uživanje prava i sloboda o kojima se govori u članu II Ustava Bosne i Hercegovine ili "u međunarodnim sporazumima nabrojanim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine biti osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu ..." 32. Jedan od sporazuma nabrojanih u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Odredbe Ustava Bosne i Hercegovine navedene u tački 31. ove odluke ne određuju izričito da je ijedan od sporazuma o ljudskim pravima, osim Evropske konvencije i njenih protokola, direktno primjenjiv u Bosni i Hercegovini. Međutim, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji je naslovljen: "Nediskriminacija" se predviđa da će prava i slobode utvrđene u drugim međunarodnim sporazumima "biti osigurane svim osobama ... bez diskriminacije." Po shvaćanju Ustavnog suda, ova odredba podrazumijeva i obavezu da se osiguraju prava, o kojima se govori, svim osobama, kao i obavezu da se to uradi bez diskriminacije. To je jedan aspekt opće obaveze po članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine "da se osigura najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava ..." Ustavni sud ističe da tamo, gdje jedan od navedenih sporazuma o ljudskim pravima nameće jasnu, preciznu i apsolutnu zabranu nekog pravca djelovanja, jedini način na koji se može sprovesti obaveza da se svim osobama osiguraju spomenuta prava bez diskriminacije je davanje snage zabrani. Stoga se za zakone koji idu suprotno od takve zabrane ne može smatrati da su u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i ne mogu se posmatrati kao ispravna osnova u domaćem zakonu za bilo kakvu akciju koja, po Evropskoj konvenciji i međunarodnim sporazumima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, mora biti legalna u domaćem zakonu (uporedi odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/96/30, CH/97/69). S tim u vezi, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju predmet pred Ustavnim sudom nije ocjena ustavnosti zakona na temelju kojeg se regulira radno-pravni status u Federalnom ministarstvu, te Ustavni sud, u skladu sa članom 26. Poslovnika Ustavnog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2591 suda, mora ispitati da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 33. U skladu sa tumačenjem iz tač. 31. i 32. ove odluke, Ustavni sud smatra da obaveze države iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovelo do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da odredba člana 6. stav 1. ovog Pakta podrazumijeva obavezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postepeno postigne puno ostvarenje prava na rad, svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obavezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Iako se apelant nije pozvao na odredbu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, navod iz apelacije da je prestanak njegovog radnog odnosa motiviran "šikanirajućim subjektivnim odnosom prema njemu, a nije posljedica objektivnih nemogućnosti ostanka u radnom odnosu", Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo pitanje iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi Ustavni sud mogao ispitati ove navode apelanta na osnovu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelant bi morao dokazati da su ga nadležne vlasti diskriminirale po osnovu radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud nije imao dokaze koji bi upućivali na moguću diskriminaciju, te je odlučio da ovaj dio apelacije odbije kao neosnovan. VIII - Zaključak 34. Polazeći od člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 23/03 Apelacija D. A., iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-196/00 od 25. listopada 2000. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija D. A., iz Sarajeva, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-196/00 od 25. listopada 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. D. A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 16. ožujka 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-196/00 od 25. listopada 2000. godine. Broj 55 - Strana 2592 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH II - Postupak pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine 2. Sukladno članku 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 1. listopada 2003. godine, zatraženi su odgovori na navode apelacije od Vrhovnog suda, Federalnog pravobraniteljstva i Federalnog ministarstva unutarnjih poslova (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo). Vrhovni sud je dostavio svoj odgovor 7. listopada 2003. godine. 3. Federalno pravobraniteljstvo i Federalno ministarstvo nisu dostavili odgovore. 4. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud I Sarajevo dostavio je 14. kolovoza 2001. godine kompletan spis broj Pr-162/97. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je 5. prosinca 1996. godine, na temelju rješenja broj 7/4-120-2298, zasnovao radni odnos u Federalnom ministarstvu. Raspoređen je na poslove i zadatke sigurnosti prijevoza oružja, eksplozivnih i drugih opasnih materija u Odjeljenju za poslove i zadatke sigurnosti prometa - Uprave za poslove i zadatke policije. Apelant je radio u Federalnom ministarstvu do 31. srpnja 1997. godine, kada je doneseno rješenje broj 06/2-120-4/2748 kojim je apelant ostao neraspoređen. Narečenim je rješenjem određeno da je apelant, kao djelatnik ukinutog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, dužan u vrijeme neraspoređenosti obavljati poslove i zadatke koje mu naloži načelnik kabineta federalnog ministra unutarnjih poslova, sukladno članku 326. Zakona o državnoj upravi - novi prečišćeni tekst ("Službeni list RBiH", broj 26/93). 7. Nakon što je apelant podnio prigovor na narečeno rješenje kojim je ostao neraspoređen, Federalno je ministarstvo 24. rujna 1997. godine, rješenjem broj 06/2-120-699, odbilo prigovor apelanta u cijelosti kao neutemeljen. Istim je rješenjem određeno da apelantu, ukoliko ne bude raspoređen do 1. studenoga 1997. godine, prestaje radni odnos u Federalnom ministarstvu. 8. Kako je apelantu prestao radni odnos 1. studenoga 1997. godine, apelant je tužbom, protiv Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva, kod Općinskog suda I Sarajevo, pokrenuo radni spor radi poništenja narečenih rješenja o prestanku radnog odnosa. 9. Općinski je sud I Sarajevo, presudom broj Pr-162/97 od 16. juna 1999. godine, poništio rješenje tuženog Federalnog ministarstva broj 06/2-120-4/1748 od 31. srpnja 1997. godine i 06/2-120-699 od 24. rujna 1997. godine i obvezao tuženog da vrati apelanta u radni odnos i rasporedi na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. 10. Rješavajući priziv tuženog, Kantonalni je sud u Sarajevu 30. prosinca 1999. godine donio presudu broj Gž-972/99, kojom je priziv Federalnog ministarstva odbio i presudu Općinskog suda I Sarajevo potvrdio. 11. Vrhovni je sud, 25. listopada 2000. godine, rješavajući po reviziji tuženog, donio presudu broj Rev-196/00 kojom je uvažio reviziju Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva, nižestupanjske presude preinačio i apelanta odbio s tužbenim zahtjevom. IV - Relevantni propisi 12. Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima ("Službeni list RBiH", broj 14/92) "Članak 15. Policija vrši upravne stručne i druge poslove i zadatke koji se odnose osobito na ... protupožarnu zaštitu, promet odnosno prijevoz određenih opasnih materija, sigurnost prometa na putevima ... Članak 41. Određeni djelatnici Ministarstva unutarnjih poslova u vršenju poslova i zadataka policije imaju posebne dužnosti i ovlaštenja određene ovim zakonom (u daljnjem tekstu: ovlaštene službene osobe). Utorak, 19.10.2004. Ovlaštenim se službenicima smatraju djelatnici koji neposredno rade na operativnim poslovima i zadacima policije i državne sigurnosti." Zakon o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96) "Članak 77. U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestat će sa radom dosadašnji organi unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije RBiH kao i dosadašnji organi unutarnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane. Članak 78. st. 1. i 2. Ministarstvo će preuzeti sve djelatnike organa za unutarnje poslove iz članka 77. ovog zakona koji su bili u radnom odnosu na dan stupanja na snagu ovog zakona, a koji su bili raspoređeni u organizacijskim jedinicama u sjedištu tih organa odnosno u središnjim službama tih organa i rasporedit će ih sukladno Pravilniku o unutarnjoj organizaciji Ministarstva. Djelatnicima iz stavka 1. ovog članka koji ne ispunjavaju propisane uvjete ili onima koji iz drugih razloga ne budu raspoređeni u Ministarstvu prestaje radni odnos u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu pravilnika iz tog stava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je primljen u radni odnos u Federalno ministarstvo, ali na temelju Pravilnika o unutarnjoj organizaciji Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine od 1. veljače 1990. godine i 5. veljače 1993. godine. Apelant ne spori ni činjenicu da je u vrijeme kada je primljen u radni odnos u Federalnom ministarstvu bio na snazi Pravilnik o unutarnjoj organizaciji tog ministarstva, od 20. kolovoza 1996. godine, koji nije predviđao poslove na koje je primljen apelant. 14. Apelant navodi da je neprihvatljivo shvatanje Vrhovnog suda, što poistovjećuje radno-pravni status apelanta sa radno-pravnim statusom djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Naglašava da je radni odnos zasnovao u Federalnom ministarstvu. Smatra da je postojala obveza njegovog raspoređivanja sukladno članku 323. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93), iako Pravilnik o unutarnjoj organizaciji Federalnog ministarstva nije predviđao poslove na koje je raspoređen. 15. Apelant tvrdi da je prestanak njegovog radnog odnosa motivisan šikanirajućim i subjektivnim odnosom nekih odgovornih osoba u Federalnom ministarstvu prema njemu, jer je nakon prestanka njegovog radnog odnosa Federalno ministarstvo primilo veći broj službenika sa stručnom spremom koju i on ima. Smatra da je odlukom Vrhovnog suda podržano postupanje koje je oprečno članku 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine odluku Vrhovnog suda, jer je prestankom radnog odnosa povrijeđeno njegovo pravo na rad. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni je sud 7. listopada 2003. godine obavijestio Ustavni sud da smatra da nema potrebe za iznošenje dodatne argumentacije, jer je Vrhovni sud svoje pravno stanovište povodom odluke Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-972/99 od 30. prosinca 1999. godine dao u svojoj odluci broj Rev-196/00 od 25. listopada 2000. godine. VI - Dopustivost 17. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 18. Apelant je primio presudu Vrhovnog suda 2. ožujka 2001. godine, a apelacija je Ustavnom sudu dostavljena 16. ožujka 2001. godine. Slijedi da je apelacija podnesena u okviru roka od 60 dana koji je predviđen člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 19. U konkretnom je slučaju apelant iskoristio sve efikasne pravne lijekove. Posljednja je odluka presuda Vrhovnog suda. Slijedi da je apelacija dopustiva. VII - Meritum 20. U okviru prizivne nadležnosti iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud nadležan ocjenjivati je li presudom bilo kojeg suda došlo do povrede prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njenim protokolima (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući prava i slobode predviđene međunarodnim sporazumima narečenim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. 21. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, ističući da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na rad zaštićeno članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Tvrdi da je na njegov slučaj primijenjen Zakon o unutarnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/96), koji se odnosio na djelatnike ukinutog Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, iako je on bio djelatnik Federalnog ministarstva. 22. Prema članku II/6. u svezi članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi u Bosni i Hercegovini podvrgnuti su, odnosno dužni su primjenjivati ljudska prava i temeljne slobode predviđene u Europskoj konvenciji i njenim protokolima. Iako se apelant u svojoj apelaciji nije pozvao na Europsku konvenciju, Ustavni sud smatra da narečeni aspekti apelacije pokreću pitanja koja mogu potpasti pod okvir članka 6. stavak 1. Europske konvencije, glede pravičnosti postupka koji se odnosi na apelantovo otpuštanje. Primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava Š...Ć svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)." 23. Postavlja se pitanje odnose li se navodi apelanta na građanska prava u okviru značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Kao opće pravilo, članak 6. stavak 1. Europske konvencije zahtijeva da postoji spor oko prava i da ovo pravo bude građanske prirode. Europski sud za ljudska prava je glede spora oko pitanja uposlenja u javnu službu zaključio da se članak 6. stavak 1. može primijeniti u većini slučajeva, ali iznimka se mora napraviti u odnosu na specifičan vid uposlenja koji povlači za sobom obavljanje poslova od javnog interesa. 24. Polazeći od stajališta Europskog suda za ljudska prava, iz djelokruga djejstva članka 6. stavak 1. Europske konvencije isključen je spor koji je pokrenuo javni službenik čiji posao ukazuje na specifične aktivnosti javnih službi, i ako ti isti službenici rade kao povjeritelji javnih organa koji su odgovorni za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Prema tome, spor između administrativnih organa i uposlenih, koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlasti proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu članka 6. stavak 1. (vidi Europski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. prosinca 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 66. i 67). 25. Da bi se odredila primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije na javne službenike, bez obzira jesu li zasnovali radni odnos ili su uposleni pod ugovorom, Ustavni sud smatra da bi trebalo usvojiti funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi obveza i dužnosti službenika. U tom pravcu, Ustavni sud mora, sukladno predmetu i svrhi Europske konvencije, usvojiti restriktivnu interpretaciju o iznimkama iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 55 - Strana 2593 26. Ustavni sud smatra da u javnom sektoru svake zemlje postoje određene službe koje uključuju odgovornosti u općem interesu ili sudjelovanju u vršenju vlasti dodijeljenih javnim pravom. Uposleni u takvim službama, dakle, imaju dio suverenih ovlasti države. Država, prema tome, ima legitiman interes da od takvih uposlenika zahtijeva iznimnu sponu povjerenja i lojalnosti. S druge strane, glede drugih službi koje nemaju ovaj aspekt "javne administracije", ovaj interes ne postoji. 27. Ustavni sud, dakle, nalazi da su jedini sporovi koji su isključeni iz domene članka 6. stavak 1. Europske konvencije oni koje pokreću javni službenici čije dužnosti tipiziraju specifične aktivnosti javne službe ukoliko oni imaju ulogu povjeritelja javne vlasti odgovorne za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. Očevidan primjer tih aktivnosti se ogleda u oružanim snagama i policiji. U praksi će Ustavni sud, u svakom predmetu, konstatirati iziskuje li apelantov položaj - u smislu pripadajućih obveza i dužnosti izravno ili neizravno sudjelovanje u vršenju vlasti koje imaju za cilj zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti. 28. Postupak se u konkretnom slučaju tiče apelantovog prava da mu ne prestane rad, odnosno da i dalje ostane u radnom odnosu kod Federalnog ministarstva. 29. Predmetni se slučaj odnosi na apelantova prava kao djelatnika Federalnog ministarstva, koja se prema narečenom stajalištu Europskog suda za ljudska prava smatraju kao tipičan primjer materije koja je izvan djelokruga članka 6. stavak 1. Europske konvencije. To proizilazi iz rješenja o zasnivanju radnog odnosa prema kojem je apelant bio uposlen na operativnim poslovima i zadacima Federalne policije i da se prema zakonu smatra ovlaštenim javnim službenikom, čije dužnosti obuhvataju specifične aktivnosti. Iz narečenih se razloga apelantova prava ne mogu podvesti pod zaštitu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Iz svega narečenog proizilazi da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv u datim okolnostima, a apelantovi navodi da je Vrhovni sud u postupku revizije pobijanu presudu donio oprečno odredbama pozitivnih zakonskih propisa Federacije Bosne i Hercegovine i tako povrijedio odredbe članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju biti odbijeni kao neutemeljeni. 31. Članak 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na rad i poziva se na članak 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji, u relevantnom dijelu, glasi: "Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svake osobe da dobije mogućnost osigurati sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će poduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava." Ustavni sud ističe da su, prema članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta obvezni "osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine predviđa da se prava i slobode ustanovljene u Europskoj konvenciji moraju izravno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, a čl. II/3. i II/6. Ustava predviđaju da ta prava moraju uživati sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine i da ih vlasti moraju sprovoditi. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine također predviđa da će uživanje prava i sloboda o kojima se govori u članku II Ustava Bosne i Hercegovine ili "u međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine biti osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu ..." 32. Jedan od sporazuma pobrojanih u Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima Odredbe Ustava Bosne i Hercegovine narečene u točki 31. ove odluke ne određuju izričito da je ijedan od sporazuma o ljudskim pravima, osim Europske konvencije i njenih protokola, izravno primjenjiv u Bosni i Hercegovini. Međutim, člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji je naslovljen: "Nediskriminacija" se predviđa da će prava i slobode utvrđene u drugim međunarodnim sporazumima Broj 55 - Strana 2594 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "biti osigurane svim osobama ... bez diskriminacije." Po shvaćanju Ustavnog suda, ova odredba podrazumijeva i obvezu da se osiguraju prava, o kojima se govori, svim osobama, kao i obvezu da se to uradi bez diskriminacije. To je jedan aspekt opće obveze po članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine "da se osigura najviša razina međunarodno priznatih ljudskih prava ..." Ustavni sud ističe da tamo, gdje jedan od narečenih sporazuma o ljudskim pravima nameće razvidnu, preciznu i apsolutnu zabranu nekog pravca djelovanja, jedini način na koji se može sprovesti obveza da se svim osobama osiguraju spomenuta prava bez diskriminacije je davanje snage zabrani. Stoga se za zakone, koji idu oprečno od takve zabrane, ne može smatrati da su sukladni Ustavu Bosne i Hercegovine i ne mogu se promatrati kao ispravna osnova u domaćem zakonu za bilo kakvu akciju koja, po Europskoj konvenciji i međunarodnim sporazumima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, mora biti legalna u domaćem zakonu (usporedi odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, CH/96/30, CH/97/69). S tim u vezi, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju predmet pred Ustavnim sudom nije ocjena ustavnosti zakona na temelju kojeg se regulira radno-pravni status u Federalnom ministarstvu, te Ustavni sud, sukladno članku 26. Poslovnika Ustavnog suda, mora ispitati postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 33. Sukladno tumačenju iz toč. 31. i 32. ove odluke, Ustavni sud smatra da obveze države iz članka 6. stavak 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovelo do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da odredba članka 6. stavak 1. ovog Pakta podrazumijeva obvezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postupno postigne puno ostvarenje prava na rad, svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obvezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Iako se apelant nije pozvao na odredbu članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, navod iz apelacije da je prestanak njegovog radnog odnosa motiviran "šikanirajućim subjektivnim odnosom prema njemu, a nije posljedica objektivnih nemogućnosti ostanka u radnom odnosu", Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo pitanje iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Da bi Ustavni sud mogao ispitati ove navode apelanta na temelju članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, apelant bi morao dokazati da su ga nadležne vlasti diskriminirale po osnovu radnog odnosa. Međutim, Ustavni sud nije imao dokaze koji bi upućivali na moguću diskriminaciju, te je odlučio ovaj dio apelacije odbiti kao neutemeljen. VIII - Zaključak 34. Polazeći od članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 35. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 33/03 Apelacija S. S., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 50. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbija se kao neosnovana apelacija S. S., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Z. B., advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. oktobra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Učesnicima u postupku, u smislu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni sud dostavio je odgovor 2. oktobra 2003. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Apelantica tvrdi da je sa bakom S. D., koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Banjoj Luci, živjela od djetinjstva, tj. od 1971. godine, pa i nakon udaje za Z. S. 21. januara 1988. godine nastavila je da živi u porodičnom domaćinstvu sve do bakine smrti 28. oktobra 1992. godine. 5. Apelantica se, kako navodi, 25. decembra 1992. godine obratila GP "Krajina" u Banjoj Luci, kao davaocu stana na korištenje, tražeći prenos stanarskog prava. Kako GP "Krajina" na ovaj zahtjev nije odgovorilo, apelantica se obratila nadležnom organu općine Banja Luka za prenos stanarskog prava. Općinski sekretarijat za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove, rješenjem broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine, naložio je Z. S. i apelantici da predaju u posjed sporni stan. 6. Rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Banja Luka, broj 01-372-135/94 od 15. marta 1994. godine, odbijena je žalba S. i Z. S., izjavljena na rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove Banja Luka, broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine, pa je na zahtjev GP "Krajina" apelantica deložirana iz stana 5. jula 1994. godine. 7. GP "Krajina" je sporni stan dodijelila Lj. B., radnici Medicinskog centra. Na osnovu ovog rješenja Lj. B. je zaključila ugovor o korištenju stana sa Zavodom za izgradnju grada Banja Luka. 8. Protiv konačnog rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, broj 01-372-135/94 od 15. marta 1994. godine, apelantica je kod Vrhovnog suda pokrenula upravni spor. 9. Nezavisno od navedenog postupka pred nadležnim upravnim organom i pokretanja upravnog spora, smatrajući da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu, po osnovu člana porodičnog domaćinstva umrle S. D., apelantica je 24. novembra 1997. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv GP "Krajina" Banja Luka, Lj. B. iz Banje Luke i Zavoda za izgradnju grada Banja Luka radi utvrđenja. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 10. Osnovni sud u Banjoj Luci donio je 7. aprila 1999. godine presudu broj P-2923/97 kojom se odbija kao neosnovan apelanticin zahtjev da se naloži prvotuženoj GP "Krajina" i drugotuženoj Lj. B. da isprazne i predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantici trosoban stan u Banjoj Luci u ulici Ejuba Kobašlica broj 19/IV (sada Radoja Domanovića broj 25), odbacuje zbog nenadležnosti tužbeni zahtjev te odbacuje kao nedopušten tužbeni zahtjev o dodjeli spornog stana. 11. Okružni sud u Banjoj Luci, odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine, presudom broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine odbio je kao neosnovanu apelanticinu žalbu i osporenu presudu potvrdio. 12. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelantice protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine, donio je presudu broj Rev-219/00 kojom se revizija kao neosnovana odbija. 13. Protiv navedenih presuda apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu. 14. U toku postupka pred Ustavnim sudom apelantica je 13. maja 2003. godine Ustavnom sudu dostavila presudu Vrhovnog suda broj U-475/99 od 11. decembra 2001. godine, koja joj je, kako tvrdi, uručena 18. aprila 2003. godine. Ova presuda je donesena u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, Banja Luka, broj 01-372-135/94 od 13. maja 1994. godine. 15. Navedenom presudom Vrhovni sud je tužbu uvažio i osporeni akt poništio kao nezakonit, sa obrazloženjem da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari potrebno raspraviti i utvrditi da li je apelantica u momentu smrti S. D. bila član njenog porodičnog domaćinstva i korisnik spornog stana u smislu odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je ukazao da je potrebno imati u vidu činjenicu da je apelantica unuka S. D. i da za tu kategoriju korisnika stana nije potreban desetogodišnji rok trajnog življenja i stanovanja u ekonomskoj zajednici u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava da bi se smatrala članom njegovog porodičnog domaćinstva, pa ako bi se utvrdilo da je apelanticin zahtjev osnovan, onda, po prirodi stvari, ne bi bilo osnova za njeno iseljenje, a otuda ni za iseljenje njenog supruga. 16. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju donijelo je 15. februara 2002. godine rješenje broj 01-372-135/94 kojim se poništava prvostepeno rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove Općine Banja Luka broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine i spis vraća prvostepenom organu na ponovni postupak. 17. Prema obavijesti Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju od 3. septembra 2003. godine, u ponovnom postupku do dana obavijesti Ustavnom sudu nije doneseno novo rješenje o predmetnoj upravnoj stvari. IV - Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94). "Član 172. Tužilac može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Ovakva tužba može se podići, kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kad tužilac ima neki drugi pravni interes za podizanje ovakve tužbe. Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 3. ovog člana neće se smatrati preinačenjem tužbe". Broj 55 - Strana 2595 19. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99. "Član 6. Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 10. Sporove o stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim. Član 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. Član 21. Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona. Član 22. Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog Broj 55 - Strana 2596 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu. Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj. Član 28. Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona". 20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93-923.) "Član 2. U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi: "Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju". 21. Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, od 27. oktobra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99, u relevantnom dijelu, glasi: "Član 1. U Zakonu o izmjenama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), brišu se sljedeći članovi, tj. čl. 2, 3, 6, 7. i 7. Član 2. Ovaj zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica tvrdi da je imala i da sada ima pravni interes za vođenje parnice po tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Banjoj Luci broj P-2923/97, zbog čega su navedene presude kojim se odbija njena tužba nezakonite. b) Odgovor na apelaciju 23. Vrhovni sud, u svom odgovoru, ističe da su navodi apelacije neprihvatljivi i da ovaj sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznijetih u presudi Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine. VI - Dopustivost 24. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud "ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". 25. U članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". 26. Ustavni sud zaključuje da je apelantica, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpila sve raspoložive pravne lijekove. Apelanticin punomoćnik primio je presudu Vrhovnog suda 6. septembra 2001. godine, a kako je apelacija podnesena 25. oktobra 2001. godine, slijedi da je apelantica ispoštovala i rok od 60 dana. VII - Ustavni sud je odlučio 27. Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja, Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 28. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Utorak, 19.10.2004. Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja ili primjene zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih zakona (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 29. U apelaciji se osporavaju presude sve tri sudske instance u Republici Srpskoj za čije presude apelantica smatra da su nezakonite. Pri tom se u apelaciji ne poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje bi ukazivale na evenutalne povrede ljudskih prava počinjene pred redovnim sudovima. 30. Također, u apelaciji ne postoji nikakav element koji bi ukazao da je procedurom ili načinom na koji je Vrhovni sud odlučio u ovom slučaju, prekršeno bilo koje pravo navedeno u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 31. Ustavni sud smatra da je predmet spora, o kome je konačno odlučio Vrhovni sud, spor o utvrđenju, a u apelaciji se ne navodi da je tokom vođenja postupka došlo do kršenja bilo kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Ustavni sud smatra da samo podnošenje apelacije, bez pozivanja na Ustav Bosne i Hercegovine ili prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, ne može dovesti do ispitivanja navodnih povreda prava utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. I pored toga, Ustavni sud, prima facie, zapaža da u apelaciji ne postoje argumenti koji bi ukazivali da je vođenje postupka pred sudovima Republike Srpske prekršilo bilo koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 32. Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju, presudom Vrhovnog suda broj Rev-219/00, te presudama nižestepenih sudova, nisu povrijeđena apelanticina prava sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 33/03 Apelacija S. S., iz Banjaluke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. lipnja 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1367/99 od 3. travnja 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2923/97 od 7. travnja 1999. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 50. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 28. studenoga 2003. godine, donio Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU 1 Odbija se kao neutemeljena apelacija S. S., iz Banjaluke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. lipnja 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1367/99 od 3. travnja 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2923/97 od 7. travnja 1999. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENjE I - Uvod 1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banjaluke, koju zastupa Z. B., odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 25. listopada 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-219/00 od 29. lipnja 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1367/99 od 3. travnja 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2923/97 od 7. travnja 1999. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Sudionicima je u postupku, u smislu članka 16. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni je sud dostavio odgovor 2. listopada 2003. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Apelantica tvrdi da je sa bakom S. D., koja je bila nositelj stanarskog prava na prijepornom stanu u Banjaluci, živjela od djetinjstva, tj. od 1971. godine, pa i nakon udaje za Z. S. 21. siječnja 1988. godine nastavila je živjeti u obiteljskom kućanstvu sve do bakine smrti 28. listopada 1992. godine. 5. Apelantica se, kako navodi, 25. prosinca 1992. godine obratila GP "Krajina" u Banjaluci, kao davatelju stana na korištenje, tražeći prijenos stanarskog prava. Kako GP "Krajina" na ovaj zahtjev nije odgovorilo, apelantica se obratila nadležnom organu općine Banjaluka za prijenos stanarskog prava. Općinsko je tajništvo za gospodarstvo, Odsjek za upravno-pravne poslove, rješenjem broj 03-372-2758/93 od 15. studenoga 1993. godine, naložilo Z. S. i apelantici da predaju u posjed prijeporni stan. 6. Rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Banjaluka, broj 01-372-135/94 od 15. ožujka 1994. godine, odbijen je priziv S. i Z. S., izjavljena na rješenje Općinskog tajništva za gospodarstvo, Odsjek za upravno-pravne poslove Banjaluka, broj 03-372-2758/93 od 15. studenoga 1993. godine, pa je na zahtjev GP "Krajina" apelantica deložirana iz stana 5. srpnja 1994. godine. 7. GP "Krajina" je prijeporni stan dodijelila Lj. B., djelatnici Medicinskog centra. Na temelju ovog rješenja Lj. B. je zaključila ugovor o korištenju stana sa Zavodom za izgradnju grada Banjaluka. 8. Protiv konačnog rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, broj 01-372-135/94 od 15. ožujka 1994. godine, apelantica je kod Vrhovnog suda pokrenula upravni spor. 9. Neovisno o narečenom postupku pred mjerodavnim upravnim organom i pokretanju upravnog spora, smatrajući da je stekla stanarsko pravo na prijepornom stanu, po temelju člana obiteljskog kućanstva umrle S. D., apelantica je 24. studenoga 1997. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv GP "Krajina" Banjaluka, Lj. B. iz Banjaluke i Zavoda za izgradnju grada Banjaluka radi utvrđenja. 10. Osnovni je sud u Banjaluci donio 7. travnja 1999. godine presudu broj P-2923/97 kojom se odbija kao neutemeljen apelanticin zahtjev da se naloži prvotuženoj GP "Krajina" i drugotuženoj Lj. B. da isprazne i predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantici trosoban stan u Banjaluci u ulici Ejuba Kobašlica broj 19/IV (sada Radoja Domanovića broj 25), odbacuje zbog nenadležnosti tužbeni zahtjev te 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2597 odbacuje kao nedopušten tužbeni zahtjev o dodjeli prijepornog stana. 11. Okružni je sud u Banjaluci, odlučujući o prizivu apelantice protiv presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2923/97 od 7. travnja 1999. godine, presudom broj Gž-1367/99 od 3. travnja 2000. godine odbio kao neutemeljen apelanticin priziv i pobijanu presudu potvrdio. 12. Vrhovni je sud, odlučujući o reviziji apelantice protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Gž-1367/99 od 3. travnja 2000. godine, donio presudu broj Rev-219/00 kojom se revizija kao neutemeljena odbija. 13. Protiv narečenih je presuda apelantica podnijela apelaciju Ustavnom sudu. 14. Tijekom postupka pred Ustavnim sudom apelantica je 13. svibnja 2003. godine Ustavnom sudu dostavila presudu Vrhovnog suda broj U-475/99 od 11. prosinca 2001. godine, koja joj je, kako tvrdi, uručena 18. travnja 2003. godine. Ova je presuda donesena u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambenokomunalne djelatnosti i građevinarstvo, Banjaluka, broj 01-372-135/94 od 13. svibnja 1994. godine. 15. Narečenom presudom Vrhovni je sud tužbu uvažio i pobijani akt poništio kao nezakonit, sa obrazloženjem da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari potrebito raspraviti i utvrditi je li apelantica u momentu smrti S. D. bila član njenog obiteljskog kućanstva i korisnik prijepornog stana u smislu odredbi članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni je sud ukazao da je potrebito imati u vidu činjenicu da je apelantica unuka S. D. i da za tu kategoriju korisnika stana nije potrebit desetogodišnji rok trajnog življenja i stanovanja u ekonomskoj zajednici u istom stanu sa nositeljem stanarskog prava da bi se smatrala članom njegovog obiteljskog kućanstva, pa ako bi se utvrdilo da je apelanticin zahtjev utemeljen, onda, po naravi stvari, ne bi bilo osnova za njeno iseljenje, a otuda ni za iseljenje njenog supruga. 16. Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju je donijelo 15. veljače 2002. godine rješenje broj 01-372-135/94 kojim se poništava prvostupanjsko rješenje Općinskog tajništva za gospodarstvo, Odsjek za upravno-pravne poslove Općine Banjaluka broj 03-372-2758/93 od 15. studenoga 1993. godine i spis vraća prvostupanjskom organu na ponovni postupak. 17. Prema obavijesti Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju od 3. rujna 2003. godine, u ponovnom postupku do dana obavijesti Ustavnom sudu nije doneseno novo rješenje o predmetnoj upravnoj stvari. IV - Relevantni propisi 18. Zakon o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94). "Članak 172. Tužitelj može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Ovakva tužba može se podići, kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa, ili kad tužitelj ima neki drugi pravni interes za podizanje ovakve tužbe. Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji neki pravni odnos koji je tijekom parnice postao sporan tužitelj može pored postojećeg zahtjeva istaknutii i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev. Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stavka 3. ovog članka neće se smatrati preinačenjem tužbe". 19. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99. Broj 55 - Strana 2598 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Članak 6. Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi toga kućanstva a ostala su u istom stanu. Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osoba koju je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati ili su te osobe dužne po zakonu uzdržavati nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju nositelja stanarskog prava. Članak 10. Sporove o stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se žurnim. Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim se useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, oprečno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno stjecati stanarsko pravo. Stjecanje stanarskog prava koje je u oprečnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo. Članak 21. Korisnici stana (članak 6. stavak 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i neometano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima obiteljskog kućanstva (članak 6. stavak 2) pripada pravo iz prethodnog stavka i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove obiteljskog kućanstva, kao i u slučaju iz članka 13. ovog zakona. Članak 22. Kad nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog obiteljskog kućanstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi obiteljskog kućanstva će sporazumno između sebe odrediti jednu osobu za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana na korištenje. Ako članovi obiteljskog kućanstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stavka nadležni će sud u izvanparničnom postupku, na zahtjev članova obiteljskog kućanstva ili davatelja stana na korištenje, odrediti koji će član obiteljskog kućanstva biti nositelj stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana kućanstva kao i drugim okolnostima. Ako davatelj stana na korištenje smatra da nijedna od osoba, koje su ostale u stanu poslije smrti nositelja stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao koristiti stan, nema pravo da po odredbi članka 21. stavak 2. ovog zakona nastavi s korištenjem stana, može po isteku roka od tri Utorak, 19.10.2004. mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih osoba koje su ostale u stanu. Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stavka ne osigurava se nužni smještaj. Članak 28. Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i članka 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona". 20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93-923.) "Članak 2. U članku 6. stavak 2. mijenja se i glasi: "Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu uzdržavati, a koja sa njim trajno žive i stanuju". 21. Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, od 27. listopada 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99, u relevantnom dijelu, glasi: "Članak 1. U Zakonu o izmjenama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), brišu se sljedeći članci, tj. čl. 2, 3, 6, 7. i 7. Članak 2. Ovaj zakon stupa na snagu 28. listopada 1999. godine." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 22. Apelantica tvrdi da je imala i da sada ima pravni interes za vođenje parnice po tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Banjaluci broj P-2923/97, zbog čega su narečene presude kojim se odbija njena tužba nezakonite. b) Odgovor na apelaciju 23. Vrhovni sud, u svom odgovoru, ističe da su navodi apelacije neprihvatljivi i da ovaj sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznijetih u presudi Rev-219/00 od 29. lipnja 2001. godine. VI - Dopustivost 24. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud "ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". 25. U članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". 26. Ustavni sud zaključuje da je apelantica, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpila sve raspoložive pravne lijekove. Apelanticin je punomoćnik primio presudu Vrhovnog suda 6. rujna 2001. godine, a kako je apelacija podnesena 25. listopada 2001. godine, slijedi da je apelantica ispoštovala i rok od 60 dana. VII - Ustavni je sud odlučio 27. Na temelju članka 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja, Ustavni sud ispituje postoje li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu. 28. Nadležnost Ustavnog suda je u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili način tumačenja ili primjene zakona redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih zakona (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 29. U apelaciji se pobijaju presude sve tri sudske instance u Republici Srpskoj za čije presude apelantica smatra da su nezakonite. Pri tom se u apelaciji ne poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje bi ukazivale na evenutalne povrede ljudskih prava počinjene pred redovitim sudovima. 30. Također, u apelaciji ne postoji nikakav element koji bi ukazao da je procedurom ili načinom na koji je Vrhovni sud odlučio u ovom slučaju, prekršeno bilo koje pravo narečeno u Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 31. Ustavni sud smatra da je predmet spora, o kojem je konačno odlučio Vrhovni sud, spor o utvrđenju, a u apelaciji se ne navodi da je tijekom vođenja postupka došlo do kršenja bilo kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Ustavni sud smatra da samo podnošenje apelacije, bez pozivanja na Ustav Bosne i Hercegovine ili prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, ne može dovesti do ispitivanja navodnih povreda prava utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. I pored toga, Ustavni sud, prima facie, zapaža da u apelaciji ne postoje argumenti koji bi ukazivali da je vođenje postupka pred sudovima Republike Srpske prekršilo bilo koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 32. Iz narečenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju, presudom Vrhovnog suda broj Rev-219/00, te presudama nižestupanjskih sudova, nisu povrijeđena apelanticina prava sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 33. Na temelju izloženog, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 91/03 Apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc", iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02) , u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof. sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbija se kao neosnovana apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2599 Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Društvo jednog lica "Alis-komerc" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je 15. septembra 2003. godine, u skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora. 3. Odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Ustavni sud je primio 30. septembra 2003. godine. 4. Odgovor na apelaciju Ustavni sud je 21. oktobra 2003. godine dostavio apelantu u skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Apelant je podnio Carinarnici Sarajevo, 20. novembra 2000. godine, preko ovlaštene špedicije DTS "Šped" - d.o.o. Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji UCD broj 22838 od 22. novembra 1997. godine, u vrijednosti od 1.218,30 KM. 7. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5707/00 od 21. novembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan, pozivajući se na član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona i član 217. Zakona o carinskoj politici, koji propisuje da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u predmetnom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. 8. Apelant, nezadovoljan navedenim rješenjem, uložio je žalbu nadležnom drugostepenom organu. 9. Federalno ministarstvo finansija je, rješenjem broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. februara 2001. godine, odbilo apelantovu žalbu protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. 10. Apelant je tužbom podnesenom Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor protiv akta broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. februara 2001. godine tuženog Federalnog ministarstva finansija, tražeći da taj sud donese odluku kojom će tužbu uvažiti i osporeno rješenje poništiti. 11. Vrhovni sud je, presudom broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine, ustanovio da je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Stoga je Vrhovni sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. februara 2001. godine. IV - Relevantni propisi 12. Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). "Član 249. stav 1. tačka 2. (1) Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (....) 2) podnositelj deklaracije može u roku godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine". Zakon o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98). "Član 217. 1. Ovaj zakon, uključujući i njegove Priloge, u cijelosti je obavezujući i izravno se primijenjuje u oba entiteta. 2. Propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta, a koji su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona, smatraju se nevažećim. Broj 55 - Strana 2600 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i isti će se objaviti u službenim glasilima entiteta. 4. Danom primjene ovog zakona prestaje da važi Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 8/98 i 12/98). 5. Zakon se primjenjuje od 1. januara 1999. godine". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. novembra 2000.godine, rješenje Federalnog ministarstva finansija, broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. februara 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda Federacije od 17. maja 2001. godine. 14. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 1.218,30 KM i utvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na temelju odredbi koje nisu bile primjenjive za robu uvezenu od 1997. godine. 15. Apelant se takođe žali i na povredu prava na nediskriminaciju zajamčenu članom II/4. Ustava i članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je doveden u nejednak položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je oduzet po istom osnovu kao i njemu. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni sud je 30. septembra 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju u kojem je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga navedenih u presudu broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine. Vrhovni sud nalazi da je navedena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. 17. Vrhovni sud je posebno ukazao da nisu osnovani apelantovi prigovori da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, s obzirom da je zahtjev za povrat plaćene posebne pristojbe podnesen nakon proteka materijalno-prekluzivnog roka, čijim protekom je prestalo i samo pravo na povrat. Vrhovni sud smatra, također, da apelant nije doveden u neravnopravan položaj sa drugim pravnim licima kojim su tražena sredstva vraćena. Ovo iz razloga što je članom 2. Odluke o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više plaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu, kojom je uređen način izmirivanja potraživanja pravnih lica - carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu i Odlukom o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1998. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, utvrđeno da se ona primjenjuje na vraćanje više naplaćenih carinskih dažbina. Dakle, na slučajeve kada je rješenjem carinarnice već utvrđeno da stranka ima pravo na povrat novčanih sredstava plaćenih na ime posebnih pristojbi, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Iz navedenih razloga Vrhovni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. VI - Dopustivost 18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Evropskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U ovom predmetu osporena je presuda Vrhovnog suda broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine protiv koje nema daljnjih redovnih pravnih lijekova. Utorak, 19.10.2004. 21. Postupak pred Ustavnim sudom je u ovom predmetu pokrenut 27. juna 2001. godine. Imajući u vidu da je Vrhovni sud osporenu presudu donio 17. mja 2001. godine, očigledno je da je apelacija podnesena u predviđenom vremenskom roku. 22. Apelacija je, s obzirom na navedeno, dopustiva. VII - Meritum 23. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadatak da ispita da li se presudom Vrhovnog suda, broj U-235/01 od 17. maja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, krši apelantovo ustavno pravo zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. utvrđuje da se prava i slobode, zaštićeni Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članu II/3. posebno se štiti pravo na imovinu. 26. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavu. Država, između ostalog, ima pravo da kontrolira korištenje imovine u skladu sa općim interesima, donoseći zakone potrebne u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni. 27. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog preduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stav 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa izuzetak za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. 28. Ustavni sud ističe da nametanje obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi ima pravni osnov u Carinskom zakonu ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). 29. Tačno je da se u ovom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. U pogledu ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Međutim, zadatak Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaći da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na arbitraran i proizvoljan način. 30. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine nisu povrijeđeni. 31. Član 14. Evropske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 32. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio izložen Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH diskriminacijskom postupanju protivno članu 14. Evropske konvencije ili članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 33. Polazeći od navedenog, a na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 91/03 Apelacija Društva jedne osobe "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija Društva jedne osobe "Alis-komerc" iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Društvo jedne osobe "Alis-komerc" (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 27. lipnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud 15. rujna 2003. godine, sukladno članku 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu radi davanja odgovora. 3. Odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda Ustavni sud je primio 30. rujna 2003. godine. 4. Odgovor na apelaciju Ustavni je sud 21. listopada 2003. godine dostavio apelantu sukladno članku 20. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Apelant je podnio Carinarnici Sarajevo, 20. studenoga 2000. godine, preko ovlaštene špedicije DTS "Šped" - DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji UCD broj 22838 od 22. studenoga 1997. godine, u vrijednosti od 1.218,30 KM. 7. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5707/00 od 21. studenoga 2000. godine, odbila zahtjev kao neutemeljen, pozivajući se na članak 249. stavak 1. točka 2. Carinskog zakona i članka 217. Zakona o carinskoj politici,, koji propisuje da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2601 Zahtjev je, u predmetnom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. 8. Apelant, nezadovoljan narečenim rješenjem, uložio priziv mjerodavnom drugostupanjskom organu. 9. Federalno je ministarstvo financija, rješenjem broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. veljače 2001. godine, odbilo apelantovu priziv protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. 10. Apelant je tužbom podnesenom Vrhovnom sudu pokrenuo upravni spor protiv akta broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. veljače 2001. godine tuženog Federalnog ministarstva financija, tražeći da taj sud donese odluku kojom će tužbu uvažiti i pobijano rješenje poništiti. 11. Vrhovni je sud, presudom broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine, ustanovio da je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Stoga je Vrhovni sud odbio apelantovu tužbu protiv rješenja broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. veljače 2001. godine. IV - Relevantni propisi 12. Carinski zakon ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). "Članak 249. stavak 1. točka 2. (1) Ako se na temelju podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carina bude plaćena u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: (....) 2) podnositelj deklaracije može u roku godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine". Zakon o carinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 21/98). "Članak 217. 1. Ovaj zakon, uključujući i njegove Priloge, u cijelosti je obvezujući i izravno se primijenjuje u oba entiteta. 2. Propisi sadržani u carinskim zakonima entiteta, a koji su oprečni odredbama ovog zakona, smatraju se nevažećim. 3. Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH" i isti će se objaviti u službenim glasilima entiteta. 4. Danom primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 1/97, 8/98 i 12/98). 5. Zakon se primjenjuje od 1. siječnja 1999. godine". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo, od 21. studenoga 2000.godine, rješenje Federalnog ministarstva financija, broj 05-UP/II-05-1550/01 od 19. veljače 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda Federacije od 17. svibnja 2001. godine. 14. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 1.218,30 KM i utvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na temelju odredbi koje nisu bile primjenjive za robu uvezenu od 1997. godine. 15. Apelant se takođe žali i na povredu prava na nediskriminaciju zajamčenu člankom II/4. Ustava i člankom 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je doveden u nejednak položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je oduzet po istom osnovu kao i njemu. b) Odgovor na apelaciju 16. Vrhovni je sud 30. rujna 2003. godine dostavio odgovor na apelaciju u kojem je naveo da ostaje u cijelosti kod razloga narečenih u presudu broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine. Vrhovni sud nalazi da je narečena presuda donesena sukladno procesnim i materijalnim zakonima i na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Broj 55 - Strana 2602 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 17. Vrhovni je sud posebice ukazao da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine, obzirom da je zahtjev za povrat plaćene posebne pristojbe podnesen nakon proteka materijalno-prekluzivnog roka, čijim protekom je prestalo i samo pravo na povrat. Vrhovni sud smatra, također, da apelant nije doveden u neravnopravan položaj sa drugim pravnim osobama kojim su tražena sredstva vraćena. Ovo iz razloga što je člankom 2. Odluke o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više plaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu, kojom je uređen način izmirivanja potraživanja pravnih osoba - carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu i Odlukom o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1998. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, utvrđeno da se ona primjenjuje na vraćanje više naplaćenih carinskih dažbina. Dakle, na slučajeve kada je rješenjem carinarnice već utvrđeno da stranka ima pravo na povrat novčanih sredstava plaćenih na ime posebnih pristojbi, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Iz narečenih razloga Vrhovni sud smatra da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. VI - Dopustivost 18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Europskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i Hercegovine. 19. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 20. U ovom je predmetu pobijana presuda Vrhovnog suda broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine protiv koje nema daljnjih redovitih pravnih lijekova. 21. Postupak je pred Ustavnim sudom u ovom predmetu pokrenut 27. lipnja 2001. godine. Imajući u vidu da je Vrhovni sud pobijanu presudu donio 17. svibnja 2001. godine, očvidno je da je apelacija podnesena u predviđenom vremenskom roku. 22. Apelacija je, obzirom na narečeno, dopustiva. VII - Meritum 23. Ustavni sud u ovom predmetu treba ispitati krši li se presudom Vrhovnog suda broj U-235/01 od 17. svibnja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime posebne pristojbe, apelantovo ustavno pravo zagarantirano člankom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 24. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 25. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. utvrđuje da se prava i slobode, zaštićeni Europskom konvencijom i njenim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u članku II/3. posebice se štiti pravo na imovinu. 26. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sadržava tri principa. Prvi je princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog stavka. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u drugom stavku. Država, između Utorak, 19.10.2004. ostalog, ima pravo kontrolirati korištenje imovine sukladno općim interesima, donoseći zakone potrebite u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni. 27. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obveze apelantu po temelju posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih pristojbi tiču prava apelantovog poduzeća na poštovanje njegove imovine. Međutim, stavak 2. članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predviđa iznimku za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. 28. Ustavni sud ističe da nametanje obveze apelantu, po temelju posebnih pristojbi, ima pravni osnov u Carinskom zakonu ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). 29. Točno je da se u ovom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. Glede ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Međutim, zadaća Ustavnog suda nije ispitivanje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaknuti da je u konkretnom slučaju postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na arbitraran i proizvoljan način. 30. Sukladno narečenom, Ustavni sud zaključuje da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine nisu povrijeđeni. 31. Članak 14. Europske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. 32. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih poduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio izložen diskriminacijskom postupanju protivno članku 14. Europske konvencije ili članku II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. VIII - Zaključak 33. Polazeći od narečenog, a na temelju članka 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 97/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenu ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02) Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. stav 1. tač. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU 1 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenu ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. jula 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenu ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02-u daljnjem tekstu: Uredba). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 3. Na osnovu člana 33. i člana 34. stav 1. Zakona o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 3/97 i 3/98) i člana 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), Vlada Republike Srpske je, 7. oktobra 2002. godine, donijela Uredbu o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prema članu 1. ove uredbe, utvrđuju se prava i obaveze lica koja su otkupila stanove na kojima su imali stanarska prava u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova. III - Zahtjev 4. Podnosilac zahtjeva smatra da su osporenom Uredbom povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, član II/3.k) - pravo na imovinu, sigurnost i druga prava predviđena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i odredbe čl. 16, 45, 54. i 58. Ustava Republike Srpske, Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o obligacionim odnosima. Podnosilac zahtjeva ukazuje da se Uredbom, kao podzakonskim aktom, stavljaju van snage odredbe Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", broj 37/78). Uredbom se, kako navodi podnosilac zahtjeva, nalaže Republičkom javnom pravobranilaštvu da pokrene postupke kod nadležnih sudova za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stanova koji su zaključeni prije 29. jula 2001. godine, što je u suprotnosti sa Zakonom o prometu nepokretnosti. Nadalje, podnosilac zahtjeva ističe da su osporenom Uredbom izuzeta lica koja su otkupila stanove iz stambenog fonda bivše JNA i saveznih organa i organizacija bivše SFRJ, što znači da se Uredbom dovode u neravnopravan položaj lica koja su stanove otkupila po Zakonu o prometu nepokretnosti. IV - Dopustivost 5 Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. – Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2603 skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 6. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje ne spada podnosilac zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. S obzirom da podnosilac zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, u skladu sa članom 55. stav 1. tač. 1.i 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 97/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenom ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02) Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. stavak 1. toč. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU2 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit" Milići za ocjenom ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. srpnja 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom ustavnosti Uredbe o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 86/02-u daljnjem tekstu: Uredba). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnositelja zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 3. Na temelju članka 33. i članka 34. stavak 1. Zakona o Vladi Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 3/97 i 3/98) i članka 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), Vlada Republike Srpske je, 7. listopada 2002. godine, donijela Uredbu o statusu državnih stanova otkupljenih prije donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prema članku 1. ove uredbe, utvrđuju se prava i obveze osoba koje su otkupile stanove na kojima su imali stanarska prava u Republici Srpskoj prije stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova. Broj 55 - Strana 2604 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III - Zahtjev 4. Podnositelj zahtjeva smatra da su pobijanom Uredbom povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, članak II/3.k) - pravo na imovinu, sigurnost i druga prava predviđena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i odredbe čl. 16, 45, 54. i 58. Ustava Republike Srpske, Zakona o prometu nepokretnosti i Zakona o obligacionim odnosima. Podnositelj zahtjeva ukazuje da se Uredbom, kao podzakonskim aktom, stavljaju izvan snage odredbe Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH", broj 37/78). Uredbom se, kako navodi podnositelj zahtjeva, nalaže Republičkom javnom pravobraniteljstvu pokretanje postupka kod nadležnih sudova za utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stanova koji su zaključeni prije 29. srpnja 2001. godine, što je oprečno Zakonu o prometu nepokretnosti. Nadalje, podnositelj zahtjeva ističe da su pobijanom Uredbom izuzete osobe koje su otkupile stanove iz stambenog fonda bivše JNA i saveznih organa i organizacija bivše SFRJ, što znači da se Uredbom dovode u nejednakopravan položaj osobe koje su stanove otkupile po Zakonu o prometu nepokretnosti. IV - Dopustivost 5 Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 6. Prema narečenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje ne spada podnositelj zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. Obzirom da podnositelj zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni je sud, sukladno članku 55. stavak 1. toč. 1.i 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 98/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit", Milići, za ocjenu ustavnosti člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03) Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija, Jovo Rosić, sudija, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. ODLUKU 1 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit", Milići, za ocjenu ustavnosti člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. jula 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenu ustavnosti člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03-u daljnjem tekstu: Zakon). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnosioca zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 3. Narodna skupština Republike Srpske, 23. jula 2003. godine, usvojila je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Odredbom člana 5. Zakona, na koju ukazuje podnosilac zahtjeva, propisano je da se iza člana 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova dodaju novi čl. 60. i 60a. Odredbom člana 60. propisano je da su ugovori o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, koji su zaključeni 29. jula 2001. godine protivno važećim prinudnim propisima o prometu nepokretnosti, ništavni. Stav 1. ovog člana ne odnosi se na ugovore o otkupu stanova iz stambenog fonda bivše JNA i saveznih organa i organizacija bivše SFRJ, koji su zaključeni po posebnim zakonima za privatizaciju tih stanova. Odredbom člana 60a. predviđeno je da kupac stana iz člana 60. stav 1. ovog zakona ima pravo na otkup stana po odredbama ovog zakona bez obzira na spor o pravnoj valjanosti ugovora. Ugovor o otkupu stana zaključuje se sa Fondom stanovanja Republike Srpske, a otkupna cijena stana umanjuje se za iznos koji je kupac platio po ugovoru iz člana 60. ovog zakona i to bez ograničenja. Fond ima pravo na regres od prodavca stana za iznos koji je kupac platio na osnovu ugovora iz člana 60. ovog zakona, kao i obavezu da prilikom naplate tog iznosa vrati kupcu dio naplaćenog iznosa koji je veći od otkupne cijene stana, ukoliko kupac nije obeštećen na drugi način. III - Zahtjev 4. Podnosilac zahtjeva smatra da je "ovakvo regulisanje pravnih odnosa i omogućavanje zaključivanja novog ugovora o prometu nepokretnosti, prije nego što se prethodno zaključeni ugovor o prometu nepokretnosti, u postupku pred nadležnim sudom, ne proglasi ništavnim, u suprotnosti sa ustavnim načelom o vladavini prava, pravu na jednaku zaštitu prava i prava na pravnu sigurnost (član 5. stav 1. alineja 4. i član 16. Ustava Republike Srpske)". IV - Dopustivost 5. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. – Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." 6. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje ne spada podnosilac zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. S obzirom da podnosilac zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, u skladu sa članom 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 98/03 Zahtjev Akcionarskog društva "Boksit", Milići, za ocjenom ustavnosti članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03) Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja, Jovo Rosić, sudac, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev Akcionarskog društva "Boksit", Milići, za ocjenom ustavnosti članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Akcionarsko društvo "Boksit" (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Milića, podnijelo je 28. srpnja 2003. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom ustavnosti članka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 65/03-u daljnjem tekstu: Zakon). II - Činjenično stanje 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda podnositelja zahtjeva i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 3. Narodna je skupština Republike Srpske, 23. srpnja 2003. godine, usvojila Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnih stanova. Odredbom članka 5. Zakona, na koju ukazuje podnositelj zahtjeva, propisano je da se iza članka 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova dodaju novi čl. 60. i 60a. Odredbom članka 60. propisano je da su ugovori o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, koji su zaključeni 29. srpnja 2001. godine protivno važećim prinudnim propisima o prometu nepokretnosti, ništavi. Stavak 1. ovog članka se ne odnosi na ugovore o otkupu stanova iz stambenog fonda bivše JNA i saveznih organa i organizacija bivše SFRJ, koji su zaključeni po posebnim zakonima za privatizaciju tih stanova. Odredbom 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2605 članka 60a. je predviđeno da kupac stana iz članka 60. stavak 1. ovog zakona ima pravo otkupiti stan po odredbama ovog zakona bez obzira na spor o pravnoj valjanosti ugovora. Ugovor se o otkupu stana zaključuje s Fondom stanovanja Republike Srpske, a otkupna se cijena stana umanjuje za iznos koji je kupac platio po ugovoru iz članka 60. ovog zakona i to bez ograničenja. Fond ima pravo na regres od prodavca stana za iznos koji je kupac platio na temelju ugovora iz članka 60. ovog zakona, kao i obvezu da prilikom naplate tog iznosa vrati kupcu dio naplaćenog iznosa koji je veći od otkupne cijene stana, ukoliko kupac nije obeštećen na drugi način. III - Zahtjev 4. Podnositelj zahtjeva smatra da je "ovakvo reguliranje pravnih odnosa i omogućavanje zaključivanja novog ugovora o prometu nepokretnosti, prije nego što se prethodno zaključeni ugovor o prometu nepokretnosti, u postupku pred nadležnim sudom, ne proglasi ništavim, oprečan ustavnom načelu o vladavini prava, pravu na jednaku zaštitu prava i prava na pravnu sigurnost (članak 5. stavak 1. alineja 4. i članak 16. Ustava Republike Srpske)". IV - Dopustivost 5. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 6. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti u koje ne spada podnositelj zahtjeva. Zato je zahtjev nedopušten. V - Zaključak 7. Obzirom da podnositelj zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom, Ustavni sud je, sukladno članku 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 99/03 Zahtjev I. Z., iz Sarajeva, za ocjenu ustavnosti Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03) Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija Didier Maus, prof. sudija Valerija Galić, sudija, Jovo Rosić, sudija, Broj 55 - Strana 2606 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, donio je ODLUKU 1 Odbacuje se zahtjev I. Z. iz Sarajeva za ocjenu ustavnosti Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. I. Z. (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Sarajeva, podnio je 28. augusta 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03). II - Zahtjev 2. Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni zakoni povređuju Ustav Bosne i Hercegovine i, u tom okviru, načelo jednakosti svih pred zakonom, a posebno u pogledu prava fizičkih i pravnih osoba, njihovih obaveza i odgovornosti. Također, navodi da osporeni zakoni nisu doneseni voljom naroda nego voljom državne administracije i voljom manjine. Po mišljenju podnosioca zahtjeva, proklamirani princip akuzatornosti iz člana 17. osporenog Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine nije u funkciji izgrađivanja pravne države, jer štiti tužioca, sudiju, državnika i druge državne funkcije i paralizira pravni poredak države. Smatra, također, da nosiocima sudskih i tužilačkih funkcija ne treba omogućiti pozivanje na imunitet u vršenju njihove funkcije i da su raniji zakoni bili demokratičniji u odnosu na osporene zakone. 3. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud svojom odlukom osporene zakone stavi van snage jer nisu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. III - Dopustivost 4. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." Član 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, u relevantnom dijelu, glasi: "...Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: ... 2. je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica...". 5. Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Poslovnika Ustavnog suda, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 6. I pored toga što osporeni zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, zahtjev u smislu člana VI/3.a), u pogledu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, može podnijeti samo ovlašteni subjekt. Međutim, podnosilac zahtjeva nije 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Stoga, konkretni zahtjev nije dopustiv. IV - Zaključak 7. Polazeći od odredbi člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u izreci ove odluke. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 99/03 Zahtjev I. Z., iz Sarajeva, za ocjenom ustavnosti Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03) Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Didier Maus, prof. sudac Valerija Galić, sutkinja, Jovo Rosić, sudac, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, donio ODLUKU2 Odbacuje se zahtjev I. Z. iz Sarajeva za ocjenom ustavnosti Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. I. Z. (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Sarajeva, podnio je 28. kolovoza 2003. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom ustavnosti Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) i Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 35/03). II - Zahtjev 2. Podnositelj zahtjeva navodi da pobijani zakoni povređuju Ustav Bosne i Hercegovine i, u tom okviru, načelo jednakosti svih pred zakonom, a posebice glede prava fizičkih i pravnih osoba, njihovih obveza i odgovornosti. Također, navodi da pobijani zakoni nisu doneseni voljom naroda nego voljom državne administracije i voljom manjine. Po mišljenju podnositelja zahtjeva, proklamirani princip akuzatornosti iz članka 17. pobijanog Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine nije u funkciji izgrađivanja pravne države, jer štiti tužitelja, suca, državnika i druge državne funkcije i paralizira pravni poredak države. Smatra, također, da nositeljima sudbenih i tužiteljskih funkcija ne treba omogućiti pozivanje na imunitet u vršenju njihove funkcije i da su raniji zakoni bili demokratičniji u odnosu na pobijane zakone. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 3. Podnositelj zahtjeva predlaže da Ustavni sud svojom odlukom pobijane zakone stavi izvan snage jer nisu sukladne Ustavu Bosne i Hercegovine. III - Dopustivost 4. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". Članak 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, u relevantnom dijelu, glasi: "...Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: ... 2. je zahtjev podnesen od neovlaštene osobe...". 5. Prema narečenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Poslovnika Ustavnog suda, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 6. I pored toga što pobijani zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, zahtjev u smislu članka VI/3.(a), glede suglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, može podnijeti samo ovlašteni subjekt. Međutim, podnositelj zahtjeva nije ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Stoga, konkretni zahtjev nije dopustiv. IV - Zaključak 7. Polazeći od odredbi članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u izreci ove odluke. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev A.B., iz Kiseljaka, za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i usklađenosti sa evropskim standardima Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 80/89 i 11/91 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96), Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96, "Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 13/97) i Pravilnika o dimenzijama, ukupnim masama i osovinskom opterećenju vozila, te o osnovnim uvjetima kojima moraju udovoljavati uređaji i oprema na vozilima u prometu na cestama ("Službeni list SFRJ", br. 50/82, 11/83, 4/85, 65/85 i 64/86), jer ga je podnijelo neovlašteno lice. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Broj 55 - Strana 2607 Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. A. B. (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Kiseljaka, podnio je 3. juna 2002. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i usklađenosti sa evropskim standardima Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 80/89 i 11/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96), Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96, "Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 13/97) i Pravilnika o dimenzijama, ukupnim masama i osovinskom opterećenju vozila, te o osnovnim uvjetima kojima moraju udovoljavati uređaji i oprema na vozilima u prometu na cestama ("Službeni list SFRJ", br. 50/82, 11/83, 4/85, 65/85 i 64/86). II - Zahtjev 2. U zahtjevu se navodi da je Bosna i Hercegovina članica Vijeća Evrope i potpisnica brojnih evropskih konvencija, između ostalih i Konvencije o javnom saobraćaju. To znači da se Bosna i Hercegovina obavezala pridržavati evropskih standarda i zato je dužna uskladiti svoje propise sa tim standardima. To se konkretno odnosi i na dužinu vučnog vozila sa priključnim vozilom koje, po Zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, može da iznosi 18 metara, a po evropskom standardu 18,50 m. 3. Podnosilac zahtjeva ističe da posjeduje vozilo marke "Man" za vuču i priključno vozilo u ukupnoj dužini od 18,40 cm. Osporenim Pravilnikom ograničena je dužina vozila na 18 metara, pa je prema tome dužina njegovog vozila veća od dozvoljene za 40 cm. Zbog toga se tretira kao prekršilac saobraćajnih propisa, odnosno kao neko ko ugrožava sigurnost saobraćaja. Smatra da je zakonodavac propustio izvršiti usklađivanje Zakona sa evropskim standardima iako je zakonodavcu trebalo biti poznato da građani u Bosni i Hercegovini posjeduju vozila koja su proizvedena prema evropskim standardima. III - Dopustivost 4. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministra, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." Član 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine glasi: " ... Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku sud će donijeti kad utvrdi da: 2. je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica; ... " IV - Zaključak 5. Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, spor pred Ustavnim sudom za ocjenu saglasnosti zakona sa Ustavom Bosne i Hercegovine mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti, pa se saglasno članu 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda ovaj zahtjev mora odbaciti. Ustavni sud zaključuje da nije našao potrebnim upuštati se u ocjenu ostalih zahtjeva podnosioca zahtjeva s obzirom na navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. Broj 55 - Strana 2608 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 6. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 59/02 Ustavnog suda 25. jula 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. srpnja 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev A. B., iz Kiseljaka, za ocjenom suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i usklađenosti s europskim standardima Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 80/89 i 11/91 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96), Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima ("Službeni list RBiH, br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96, "Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 13/97) i Pravilnika o dimenzijama, ukupnim masama i osovinskom opterećenju vozila, te o temeljnim uvjetima kojima moraju udovoljavati uređaji i oprema na vozilima u prometu na cestama ("Službeni list SFRJ", br. 50/82, 11/83, 4/85, 65/85 i 64/86), jer ga je podnijela neovlaštena osoba. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. A. B. (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Kiseljaka, podnio je 3. lipnja 2002. godine zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za ocjenom suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i usklađenosti s europskim standardima Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima ("Službeni list SFRJ", br. 50/88, 80/89 i 11/91 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96), Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima ("Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i 2/96, "Službene novine Zeničko-dobojskog kantona", broj 13/97) i Pravilnika o dimenzijama, ukupnim masama i osovinskom opterećenju vozila, te o osnovnim uvjetima kojima moraju udovoljavati uređaji i oprema na vozilima u prometu na cestama ("Službeni list SFRJ", br. 50/82, 11/83, 4/85, 65/85 i 64/86). II - Zahtjev 2. U zahtjevu se navodi da je Bosna i Hercegovina članica Vijeća Europe i potpisnica brojnih europskih konvencija, između ostalih i Konvencije o javnom prometu. To znači da se Bosna i Hercegovina obvezala pridržavati europskih standarda i zato je dužna uskladiti svoje propise s tim standardima. To se konkretno odnosi i na duljinu vučnog vozila s priključnim vozilom koje, po Zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, može iznositi 18 metara, a po europskom standardu 18,50 m. 3. Podnositelj zahtjeva ističe da posjeduje vozilo marke "Man" za vuču i priključno vozilo u ukupnoj duljini od 18,40 cm. Pobijanim Pravilnikom ograničena je duljina vozila na 18 metara, pa je prema tomu duljina njegovog vozila veća od dopuštene za 40 cm. Zbog toga se tretira kao prekršitelj prometnih propisa, odnosno kao neko tko ugrožava sigurnost prometa. Smatra da je zakonodavac propustio izvršiti usklađivanje Zakona s europskim standardima iako je 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Utorak, 19.10.2004. zakonodavcu trebalo biti poznato da građani u Bosni i Hercegovini posjeduju vozila koja su proizvedena prema europskim standardima. III - Dopustivost 4. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministra, predsjedavajući, ili dopredsjedavajući, jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta." Članak 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine glasi: " ... Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku sud će donijeti kad utvrdi da: 2. je zahtjev podnesen od neovlašćene osobe; ... " IV - Zaključak 5. Prema narečenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, prijepor pred Ustavnim sudom za ocjenom suglasnosti zakona s Ustavom Bosne i Hercegovine mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti, pa se suglasno članku 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda ovaj zahtjev mora odbaciti. Ustavni sud zaključuje da nije našao potrebitim upuštati se u ocjenu ostalih zahtjeva podnositelja zahtjeva obzirom na narečene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine. 6. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. U 59/02 25. srpnja 2003. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. jula 2003. godine, donio je ODLUKU2 Odbacuje se zahtjev Udruženja građana stare devizne štednje Republike Srpske, Banja Luka, za ocjenu ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02) i člana 192. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00), jer Udruženje nije ovlašteni subjekat za pokretanje spora pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Udruženje građana stare devizne štednje Republike Srpske (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), iz Banje Luke, podnijelo je, 21. oktobra 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava budžeta Republike Srpske po osnovu isplate materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djejstava i po osnovu isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02), i člana 192. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00). II - Zahtjev 2. Podnosilac u zahtjevu za ocjenu ustavnosti navedenih zakona, pored ostalog, navodi da osporeni zakonski propisi nisu u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske i Ustavom Bosne i Hercegovine, kao ni sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i traži da ih Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, proglasi neustavnim i poništi. III - Dopustivost 3. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. – Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta". 4. Budući da osporeni zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, zahtjev, u smislu člana VI/3.a) u pogledu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, može biti podnesen. 5. Prema članu VI/3.a) stav 2. Ustava Bosne i Hercegovine, Udruženje građana nije subjekt koji može pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim sudom. Međutim, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini (član VI/3.b)). To znači da bi sporna pitanja mogla biti predmet odlučivanja pred ovim Sudom tek nakon što bi bila osporena u drugom postupku i pod uvjetima da su protiv donesene odluke o tim pitanjima iscrpljeni svi mogući pravni lijekovi. 6. Na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 55. tačka 2. Poslovnika Suda, očigledno je (prima facie) da predmet ne može biti razmatran kod Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer je zahtjev podnijelo neovlašteno lice. IV - Zaključak 7. Utvrdivši da, prema odredbama člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, Udruženje nije ovlašteno da pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine pokrene spor ove vrste, odnosno da je zahtjev podnio neovlašteni subjekt, Ustavni sud je odlučio da ga odbaci. 8. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Hatidža 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Broj 55 - Strana 2609 Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 69/02 Ustavnog suda 25. jula 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 25. srpnja 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev Udruge građana stare devizne štednje Republike Srpske, Banja Luka, za ocjenom ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske po temelju isplate materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djejstava i po temelju isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02) i članka 192. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/2000), jer Udruga nije ovlašteni subjekt za pokretanje spora pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Udruga građana stare devizne štednje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), iz Banje Luke, podnijela je, 21. listopada 2002. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenom ustavnosti Zakona o odlaganju izvršenja sudskih odluka na teret sredstava proračuna Republike Srpske po temelju isplate materijalne i nematerijalne štete nastale usljed ratnih djejstava i po temelju isplate stare devizne štednje ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 25/02), i članka 192. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/2000). II - Zahtjev 2. Podnositelj u zahtjevu za ocjenom ustavnosti narečenih zakona, pored ostalog, navodi da pobijani zakonski propisi nisu u suglasnosti s Ustavom Republike Srpske i Ustavom Bosne i Hercegovine, kao ni s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i traži da ih Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, proglasi neustavnim i poništi. III - Dopustivost 3. Članak VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 4. Budući da pobijani zakoni čine dio zakonodavstva entiteta, zahtjev, u smislu članka VI/3.(a) glede suglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine, može biti podnesen. Broj 55 - Strana 2610 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Prema članku VI/3.(a) stavak 2. Ustava Bosne i Hercegovine, Udruga građana nije subjekt koji može pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim sudom. Međutim, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini (članak VI/3.(b)). To znači da bi prijeporna pitanja mogla biti predmetom odlučivanja pred ovim Sudom tek nakon što bi bila pobijana u drugom postupku i pod uvjetima da su protiv donesene odluke o tim pitanjima iscrpljeni svi mogući pravni lijekovi. 6. Na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, u svezi članka 55. točka 2. Poslovnika Suda, očevidno je (prima facie) da predmet ne može biti razmatran kod Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, jer je zahtjev podnijela neovlaštena osoba. IV - Zaključak 7. Utvrdivši da, prema odredbama članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, Udruga nije ovlaštena da pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine pokrene spor ove vrste, odnosno da je zahtjev podnio neovlašteni subjekt, Ustavni sud je odlučio odbaciti ga. 8. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 69/02 Ustavnog suda 25. srpnja 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. juna 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev grupe penzionera općine Foča/Srbinje za ocjenu ustavnosti čl. 48. i 200. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00), jer su ga podnijela neovlaštena lica. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Grupa penzionera općine Foča/Srbinje (u daljem tekstu: podnosioci zahtjeva), podnijela je, 11. novembra 2002. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) tražeći da Ustavni sud donese odluku kojom će naložiti Narodnoj skupštini Republike Srpske da vrati prava penzionera prethodno stečena na osnovu zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ) i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: SRBiH). II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. U skladu sa odredbom člana 16. stav 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud se uzdržao od dostavljanja zahtjeva drugoj strani u postupku radi davanja odgovora. III - Činjenično stanje 3. Podnosioci zahtjeva su grupa penzionera općine Foča/Srbinje u Republici Srpskoj. Žale se da su im smanjenje penzije, što je posljedica donošenja Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske kojeg je usvojila Narodna skupština Republike Srpske 19. septembra 2000. godine, i to naročito čl. 48. i 200. citiranog Zakona. IV - Relevantni propisi 4. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00) 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Utorak, 19.10.2004. Član 48.: "Penzijski osnov za određivanje starosne i invalidske penzije predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovica osiguranja, počev od 1. januara 1970. godine, do dana ostvarivanja prava, s tim što se za utvrđivanje penzijskog osnova ne uzimaju plaće niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine." Član 200.: "Sa danom početka primjene ovog zakona prestaju da se primjenjuju: – Zakon o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90) i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SR BiH", br. 38/90 i 22/91), izuzev odredbi koje se odnose na računanje penzijskog staža, – odredbe čl. 55. i 56. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/98) i – odredbe čl. 113., 114., 180. do 191, 194. i čl. 197. do 200. Zakona o vojsci ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/96)." V - Zahtjev 5. Podnosioci zahtjeva su podnijeli "apel" tražeći od Ustavnog suda da svojom odlukom naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske da vrati stečena prava na osnovu Zakona "Savezne države SFRJ" i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i na taj način da se ova populacija "izjednači u pravima jednogodišnjeg prosjeka plaće prije penzionisanja na cijeloj državnoj teritoriji Bosne i Hercegovine" što podrazumijeva ispitivanje ustavnosti Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja. 6. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, čl. 48. i 200. osporenog zakona su derogirali njihova prava, što je u suprotnosti sa međunarodnim i ljudskim pravima koje su stekli na osnovu prijašnjih odredbi. VI - Dopustivost 7. Podnosioci zahtjeva nisu precizirali prema kojem članu Ustavni sud ima nadležnost da razmatra njihov zahtjev, kako to predviđa član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH). Ustavni sud je, analizirajući navode iz "apela", zaključio da se navodi odnose na ocjenu ustavnosti zakona, a što je nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.a) Ustava BiH. 8. Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: – Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. – Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.". 9. Član 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Na sjednici, kojoj mogu prisustvovati samo sudije i lica odgovorna za vođenje zapisnika, Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: Š...Ć 2. je zahtjev podnesen od neovlaštenog lica". 10. Prema navedenim odredbama, spor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 11. Uzimajući u obzir navedene ustavne odredbe iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zaključuje da podnosioci zahtjeva nisu ovlašteni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Stoga, konkretan zahtjev nije dopustiv. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VII - Zaključak 12. Polazeći od odredbi člana 55. stav 1. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 70/02 Ustavnog suda 27. juna 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. lipnja 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev skupune umirovljenika općine Foča/Srbinje za ocjenom ustavnosti čl. 48. i 200. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00), jer su ga podnijele neovlaštene osobe. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Skupina je umirovljenika općine Foča/Srbinje (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva), podnijela, 11. studenoga 2002. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) tražeći od Ustavnog suda donošenje odluke kojom će naložiti Narodnoj skupštini Republike Srpske vraćanje prava umirovljenika prethodno stečenih na temelju zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SFRJ) i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SRBiH). II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Sukladno odredbi članka 16. stavak 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud se uzdržao od dostavljanja zahtjeva drugoj strani u postupku radi davanja odgovora. III - Činjenično stanje 3. Podnositelji zahtjeva su skupina umirovljenika općine Foča/Srbinje u Republici Srpskoj. Žale se da su im smanjenje mirovine, što je posljedica donošenja Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske kojeg je usvojila Narodna skupština Republike Srpske 19. rujna 2000. godine, i to osobito čl. 48. i 200. citiranog Zakona. IV - Relevantni propisi 4. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 32/00) Članak 48.: "Mirovinska osnovica za određivanje starosne i invalidske mirovine predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika, odnosno neto osnovica osiguranja, počev od 1. siječnja 1970. godine, do dana ostvarivanja prava, s tim što se za utvrđivanje mirovinske osnovice ne uzimaju plaće niti osnovice osiguranja iz 1992. i 1993. godine." Članak 200.: "Sa danom početka primjene ovog zakona prestaju se primjenjivati: – Zakon o temeljnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja ("Službeni list SFRJ", br. 23/82, 77/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90) i Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju ("Službeni list SR 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. – – Broj 55 - Strana 2611 BiH", br. 38/90 i 22/91), izuzev odredbi koje se odnose na računanje mirovinskog staža, odredbe čl. 55. i 56. Zakona o unutaršnjim poslovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 21/98) i odredbe čl. 113, 114, 180 do 191, 194. i čl. 197. do 200. Zakona o vojsci ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 31/96)." V - Zahtjev 5. Podnositelji zahtjeva su podnijeli "apel" tražeći od Ustavnog suda da svojom odlukom naloži Narodnoj skupštini Republike Srpske vraćanje stečenih prava na temelju Zakona "Savezne države SFRJ" i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i na taj način izjednačavanje ove populacija "u pravima jednogodišnjeg prosjeka plaće prije umirovljenja na cijelom državnom teritoriju Bosne i Hercegovine" što podrazumijeva ispitivanje ustavnosti Zakona o temeljnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja. 6. Prema mišljenju podnositelja zahtjeva, čl. 48. i 200. pobijanog zakona su derogirali njihova prava, što je u oprečnosti s međunarodnim i ljudskim pravima koje su stekli na temelju prijašnjih odredbi. VI - Dopustivost 7. Podnositelji zahtjeva nisu precizirali prema kojem je članku Ustavni sud mjerodavan razmatrati njihov zahtjev, kako to predviđa članak VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav BiH). Ustavni je sud, analizirajući navode iz "apela", zaključio da se navodi odnose na ocjenu ustavnosti zakona, a što je nadležnost Ustavnog suda iz članka VI/3.(a) Ustava BiH. 8. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: – Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. – Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlametarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". 9. Članak 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Na sjednici, kojoj mogu nazočiti samo suci i osobe odgovorne za vođenje zapisnika, Sud donosi odluku kojom odbacuje zahtjev. Ovakvu odluku Sud će donijeti kad utvrdi da: Š...Ć 2. je zahtjev podnesen od neovlašćene osobe". 10. Prema narečenim odredbama, prijepor pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti samo Ustavom određeni subjekti. 11. Uzimajući u obzir narečene ustavne odredbe iz prethodne točke ove odluke, Ustavni sud zaključuje da podnositelji zahtjeva nisu ovlašćeni subjekt koji može pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom. Stoga, konkretan zahtjev nije dopustiv. VII - Zaključak 12. Polazeći od odredbi članka 55. stavak 1. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, Broj 55 - Strana 2612 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Tudor Pantiru, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 70/02 Ustavnog suda 27. lipnja 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 55. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbacuje se zahtjev Kantonalnog suda u Tuzli za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A.Đ. zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Kantonalni sud u Tuzli (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) podnio je, 2. oktobra 2002. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A. Đ. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Podnosilac zahtjeva je, 25. jula 2003. godine, na traženje Ustavnog suda, odgovorio da ostaje kod zahtjeva za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A. Đ., kako je navedeno u ranijem podnesku. III - Zahtjev 3. Podnosilac zahtjeva navodi da je pred Kantonalnim sudom u Tuzli u toku krivični postupak protiv optuženog A. Đ. zbog određenog krivičnog djela; da je krivično djelo za koje se optuženi tereti, a što proizilazi iz optužnice Kantonalnog tužilaštva u Tuzli, broj Kt. 52/00 od 31. jula 2001. godine, počinjeno dok je optuženi obavljao dužnost ministra za rad, socijalnu politiku i izbjeglice u Vladi Tuzlanskog kantona; da se optuženi podneskom od 26. septembra 2002. godine pozvao na imunitet, prema odredbi člana 46. Ustava Tuzlanskog kantona, te da Ustavnom sudu dostavlja "spis krivice optuženog A. Đ., uz izjavu optuženog od 26. septembra 2002. godine o pozivanju na imunitet, kao stvarno nadležnom sudu, radi rješavanja prigovora imuniteta kao ustavnog pitanja". IV - Dopustivost 4. Konkretni predmet odnosi se na zahtjev redovnog suda za odlučivanje o prigovoru imuniteta, odnosno o izjavi optuženog da su radnje koje su osnov za pokretanje krivičnog postupka učinjene u okviru vršenja njegove funkcije ministra u kantonalnoj vladi. Stoga osnovno pitanje, koje treba razmotriti, jeste da li Ustavni sud ima ovlaštenje da odlučuje o ovom prigovoru. 5. Član VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav: a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna 1 2 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Utorak, 19.10.2004. četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon o čijem važenju njegova odluka ovisi, saglasan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda." 6. Prema navedenim odredbama, Ustavni sud štiti Ustav Bosne i Hercegovine i nadležan je da odlučuje o pitanjima iz ovog Ustava u različitim vrstama sporova koje pokrenu ovlašteni subjekti. 7. Vezano za pitanja imuniteta, Ustav Bosne i Hercegovine samo utvrđuje (član IV/3.j)) da delegati i članovi "ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo kojeg čina izvršenog u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini". Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži ni jednu odredbu koja daje pravo na imunitet članovima zakonodavnih organa i nosiocima izvršne vlasti entiteta, kao i entitetskih administrativnih jedinica. Zbog toga, a uzimajući u obzir da pravo na imunitet ne proizilazi iz odredbi Ustava Bosne i Hercegovine, pitanje imuniteta nosilaca funkcija u zakonodavnim i izvršnim tijelima entiteta i njihovih administrativnih jedinica, nisu pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u nadležnosti Ustavnog suda. V - Zaključak 8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je zaključio da nije nadležan u konkretnom slučaju. 9. Zbog toga, a imajući u vidu odredbe člana 55. stav 1. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 10. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 2/03 Ustavnog suda 26. septembra 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 55. stavak 1. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio ODLUKU2 Odbacuje se zahtjev Kantonalnog suda u Tuzli za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A. Đ. zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Kantonalni je sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva) podnio, 2. listopada 2002. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni sud) za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A. Đ. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Podnositelj zahtjeva je, 25. srpnja 2003. godine, na traženje Ustavnog suda, odgovorio da ostaje kod zahtjeva za odlučivanje o prigovoru imuniteta optuženog A. Đ., kako je narečeno u ranijem podnesku. III - Zahtjev 3. Podnositelj zahtjeva navodi da je pred Kantonalnim sudom u Tuzli u tijeku kazneni postupak protiv optuženog A. Đ. zbog određenog kaznenog djela; da je kazneno djelo za koje se optuženi tereti, a što proizilazi iz optužnice Kantonalnog tužiteljstva u Tuzli, broj Kt. 52/00 od 31. srpnja 2001. godine, počinjeno dok je optuženi obnašao dužnost ministra za rad, socijalnu politiku i izbjeglice u Vladi Tuzlanskog kantona; da se optuženi podneskom od 26. rujna 2002. godine pozvao na imunitet, prema odredbi članka 46. Ustava Tuzlanskog kantona, te da Ustavnom sudu dostavlja "spis krivnje optuženog A. Đ., uz izjavu optuženog od 26. rujna 2002. godine o pozivanju na imunitet, kao stvarno mjerodavnom sudu, radi rješavanja prigovora imuniteta kao ustavnog pitanja". IV - Dopustivost 4. Konkretni se predmet odnosi na zahtjev redovitog suda za odlučivanje o prigovoru imuniteta, odnosno o izjavi optuženog da su radnje koje su osnov za pokretanje kaznenog postupka učinjene u okviru obnašanja njegove funkcije ministra u županijskoj vladi. Stoga osnovno pitanje, koje treba razmotriti, je ima li Ustavni sud ima ovlasti odlučivati o ovom prigovoru. 5. Članak VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav: a) Ustavni sud ima isključivu nadležan odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladno ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili dopredsjedavajući, jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta. b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. c) Ustavni sud će imati nadležnost za pitanja koja mu podnese bilo koji sud u Bosni i Hercegovini, a koja se tiču toga je li zakon o čijoj valjanosti ovisi odluka sukladno ovom Ustavu, s Europskom konvencijom za ljudska prava i temeljne slobode i njezinim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili koja se tiču postojanja ili djelokruga nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda." 6. Prema narečenim odredbama, Ustavni sud štiti Ustav Bosne i Hercegovine i mjerodavan je odlučivati o pitanjima iz ovog Ustava u različitim vrstama sporova koje pokrenu ovlašteni subjekti. 7. Vezano za pitanja imuniteta, Ustav Bosne i Hercegovine samo utvrđuje (članak IV/3.j)) da delegati i članovi "neće krivično ili građanskopravno odgovarati za djela počinjena u okviru njihovih dužnosti u Parlamentarnoj skupštini". Ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava niti jednu odredbu koja daje pravo na imunitet članovima zakonodavnih tijela i nositeljima izvršne vlasti entiteta, kao i entitetskih administrativnih jedinica. Zbog toga, a uzimajući u obzir da pravo na imunitet ne proizilazi iz odredbi Ustava Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2613 Hercegovine, pitanje imuniteta nositelja funkcija u zakonodavnim i izvršnim tijelima entiteta i njihovih administrativnih jedinica, nisu pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u nadležnosti Ustavnog suda. V - Zaključak 8. Na temelju izloženog, Ustavni je sud zaključio da nije mjerodavan u konkretnom slučaju. 9. Zbog toga, a imajući u vidu odredbe članka 55. stavak 1. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke. 10. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 2/03 Ustavnog suda 26. rujna 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U-5/02, rješavajući o apelaciji Federalnog ministarstva odbrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se, kao neosnovana, apelacija Federalnog ministarstva odbrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Federalno ministarstvo odbrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane, podnijelo je 20. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Š. Č. iz Bihaća, koji je bio druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je 22. januara 2002. godine da odgovore na apelaciju. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 29. januara 2002. i Š. Č. 12. februara 2002. godine. 3. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. maja 2002. godine, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 5. Rješenjem općinskog načelnika Općine Bihać (u daljem tekstu: općinski načelnik), broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine, usvojen je zahtjev Š. Č., iz Bihaća, i odlučeno Broj 55 - Strana 2614 6. 7. 8. 9. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH da mu se, kao nosiocu stanarskog prava na stanu u Bihaću, naselje Harmani 15, stan 201, vrati u posjed ovaj stan, a privremenom korisniku je naloženo da iseli iz stana. Ovakvo rješenje je doneseno na osnovu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je utvrđeno da je Š. Č. nosilac stanarskog prava na navedenom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana, kojeg je 8. juna 1987. godine zaključio sa davaocem stana na korištenje i da je stan prestao koristiti 1989. godine zbog odlaska na školovanje u inozemstvo koje je trebalo da traje do 1. septembra 1992. godine (akt Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu bivše SFRJ od 21. augusta 1989. godine). Članovi njegovog domaćinstva su stan prestali koristiti u februaru 1992. godine, tako da sporni stan sada koristi treće lice - M. S., kojem je Federalno ministarstvo odbrane dodijelilo ovaj stan na korištenje. Protiv navedenog rješenja općinskog načelnika, M. S. i Federalno ministarstvo odbrane - Uprava za odbranu Bihać, izjavili su žalbe Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljem tekstu: Kantonalno ministarstvo), navodeći da su Š. Č. i članovi njegovog porodičnog domaćinstva napustili stan, odnosno prestali ga koristiti prije 30. aprila 1991. godine, te se ne mogu smatrati izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Mirovni sporazum). Zato se zahtjev Š. Č. ne može rješavati u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Rješenjem Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. augusta 1999. godine, proglašeno je ništavim rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine i odbačen, zbog stvarne nenadležnosti, zahtjev Š. Č. za vraćanje u posjed spornog stana. Kantonalno ministarstvo je obrazložilo da se taj stan ne smatra napuštenim niti se podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu odredbi Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Stoga se na konkretni slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer ne postoji nadležnost organa uprave da rješava u ovoj upravnoj stvari. Š. Č. je tužbom protiv rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. augusta 1999. godine, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), tražeći poništenje tog rješenja. Kantonalni sud je, presudom broj U-203/99 od 5. juna 2000. godine, odbio tužbu sa obrazloženjem da se sporni stan ne smatra napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima niti se tužilac smatra izbjeglicom i raseljenim licem, te nema pravnog osnova da povrat stana traži u upravnom postupku. Protiv presude Kantonalnog suda Š. Č. je uložio žalbu Vrhovnom sudu koji je, presudom broj Už-232/00 od 28. septembra 2000. godine, uvažio žalbu i osporenu presudu preinačio i presudio da se tužba uvažava i osporeno rješenje poništava. Po shvatanju Vrhovnog suda, osporeno rješenje Kantonalnog ministarstva je zasnovano na pogrešnom tumačenju odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a naročito odredbi čl. 18a - 18f (koje su bile na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja), kojima je utvrđena stvarna nadležnost organa uprave da odlučuju i o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Vrhovni sud je zaključio da je za odlučivanje o zahtjevu Š. Č. stvarno nadležan organ uprave za stambene odnose. Federalno ministarstvo odbrane - Uprava za odbranu Bihać i M. S. podnijeli su Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda, broj Už-232/00 od 28. septembra 2000. godine. Vrhovni sud je, presudom broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, odbio ovaj zahtjev sa obrazloženjem da nije bilo zakonskog osnova za proglašavanje ništavim rješenja općinskog načelnika broj 3/36-372-681od 28. maja 1999. godine. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Utorak, 19.10.2004. "Član 2. Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo). (...) Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom. (...) Član 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Član 47. Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, izuzev: (...) 6) ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inozemstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona. (...) Član 48. Ne može se nosiocu stanarskog prava dati otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina ... kad je u inozemstvu radi školovanja, specijalizacije ... U slučajevima iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može cijeli stan ili dio stana dati na korištenje drugom licu kao podstanaru, ali samo ako je prethodno ponudio davaocu stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije odredio u roku od 30 dana od dana prijema ponude. Ako nosilac stanarskog prava da na korištenje stan ili dio stana protivno odredbi prethodnog stava, davalac stana na korištenje može tražiti iseljenje tog stanara po odredbama člana 30. ovog zakona i otkazati korištenje stana nosiocu stanarskog prava, u kojim slučajevima se ne obezbjeđuje nužni smještaj. Po isteku roka iz stava 1. ovog člana davalac stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana, u kojim slučajevima se ne obezbjeđuje nužni smještaj. Član 50. Otkaz ugovora o korištenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. Član 83a. Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništave su. (...) Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)". 11. Zakon o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95), koji se primjenjivao do 4. aprila 1998. godine, propisivao je: (član 1) "Nosiocu stanarskog prava na osnovu Zakona o Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87) privremeno prestaje pravo korištenja na stanu kojeg koristi ako je stan sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991. godine"; (član 2. stav 1.) "Napuštenim stanom smatra se stan kojeg su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva napustili i privremeno prestali da koriste"; (član 10. st. 1. i 2.) "Kad se proglasi prestanak neposredne ratne opasnosti a nosilac stanarskog prava iz člana 1. ovog zakona u roku iz člana 3. ovog zakona ne otpočne ponovo koristiti stan, smatra se da je stan trajno napustio ... nosiocu stanarskog prava na napuštenom stanu prestaje stanarsko pravo što će se utvrditi rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za stambene poslove". 12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03), čijim se stupanjem na snagu prestao primjenjivati Zakon o napuštenim stanovima (član 1), relevantne odredbe glase: "Član 3. Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (...) Član 3a. Izuzetno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine. Član 4. Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove ako zakonom kantona - županije nije drukčije određeno. (...) Član 18. Postupak za vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava utvrđen ovim zakonom provodit će se u skladu sa Zakonom o upravnom postupku ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Član 18b. Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Broj 55 - Strana 2615 Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene odnose." 13. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00), relevantne odredbe glase: "Član 2. Pravo pokretanja upravnog spora ima građanin ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu. Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica preduzeća (društva), naselje ili grupa građana i sl. iako nemaju svojstvo pravnog lica mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. (...) Član 35. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. (...) Član 38. Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni akt. (...) Presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima utvrđenim u članu 35. st. 1. i 3. ovog zakona, kada priroda stvari to dozvoljava i podaci postupka pružaju pouzdan osnov za to, kao i u drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. (...)". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, jer je odbijanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je meritorno odlučeno i ostavljeno na snazi prvostepeno rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine, omogućeno tužiocu vraćanje u posjed stana iako za to ne ispunjava uvjete. Apelant, pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, kao i na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatra da se na tužitelja i predmetni stan ne mogu primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/99), na kojima se i zasniva nadležnost općinskog organa uprave da rješava o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim. Navodi da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim, da je nosilac stanarskog prava Š. Č. napustio stan 1989. godine i bio oficir Vojske Jugoslavije do 1994. godine pa, prema tome, i državljanin SR Jugoslavije, dok su njegova supruga i sin napustili stan 1990. godine, te da se sa predmetnim stanom raspolagalo sukladno zakonskim propisima. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju kao osnovanu, a pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovori na apelaciju 15. Vrhovni sud je odgovorio da je u svojoj presudi, broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj Už-232 od 28. septembra 2000. godine. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ne nalazi da je osporenom presudom povrijeđeno pravo ili pravni interes apelanta, pa predlaže da se apelacija odbije. 16. Š. Č., koga zastupa A. S., advokat iz Sarajeva, pozivajući se na svoja ljudska prava koje garantiraju čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 Broj 55 - Strana 2616 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH uz Evropsku konvenciju, kao i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. U slučaju da Ustavni sud nađe da domaći propisi ne garantiraju njegova neotuđiva prava, traži direktnu primjenu Evropske konvencije. Navodi, između ostalog, da je državljanin Bosne i Hercegovine od rođenja, da poslije 14. decembra 1995. godine nije bio u bilo kojim oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine i da nije stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine, da stan na kojem je nosilac stanarskog prava nije formalno proglašen napuštenim i nije mu otkazan ugovor o korištenju stana, te da mu je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda, stan vraćen u posjed. VI - Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine). 18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Uvl-53/00 od 12. aprila 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda je donesena 12. aprila 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju 29. maja 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica o pravnom statusu spornog stana i podnosioca zahtjeva za povrat stana), pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstva od 1991. godine, kao i na relevantne zakonske propise. Iz ovih tvrdnji proizilazi da se apelant žali da mu je, u postupku koji je rezultirao donošenjem osporene presude, i u kojem je kao davalac stana imao položaj stranke, povrijeđeno "pravo na pravično suđenje", koje garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. 20. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj se nadležnost Ustavnog suda, u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ukoliko odluka redovnih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava te u slučaju kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili Utorak, 19.10.2004. kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasne pravne lijekove i u drugim slučajevima). 21. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode, određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije odnosi se i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. 22. Pravo na pravično suđenje, na čiju povredu apelant ukazuje, zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. (...)". Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)". Između ostalog, ova garancija obuhvata i pravo na ravnopravnost stranaka i pravo na kontradiktoran postupak, pogotovo prilikom izvođenja dokaza. 23. Konkretni predmet se odnosi na postupak radi vraćanja u posjed stana po osnovu stanarskog prava. Ustavni sud je više puta izrazio stav da je stanarsko pravo ekonomske prirode, te da je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, stoga, nema sumnje da u konkretnom slučaju postoji "spor" o "građanskim pravima i obavezama", za koje član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje. 24. Sporno pitanje u ovom slučaju je da li je osporenom presudom, u odnosu na apelanta, povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine time što je potvrđena nadležnost administrativnog organa za vođenje upravnog postupka po zahtjevu Š. Č. za vraćanje u posjed stana. 25. Evropska konvencija štiti, u principu, pojedince, nevladine organizacije i udruženja građana. Član 6. Evropske konvencije, prema tome, ne štiti državne organe i ustanove sa javnim ovlastima. Štoviše, Evropskom konvencijom je predviđeno da su, u vršenju svojih dužnosti, svi nivoi državnih vlasti obavezni na poštivanje prava i obaveza navedenih u njoj. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant (Federalno ministarstvo odbrane), ne uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, konkretni slučaj ne sadrži elemente zbog kojih bi se Evropska konvencija morala tumačiti na drugi način. 26. Slijedi, dakle, da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi ustavnog prava apelanta na pravično suđenje, garantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pitanje da li su odredbe zakona o stvarnoj nadležnosti administrativnih organa za odlučivanje o zahtjevu za vraćanje u posjed stana pravilno primijenjene, pod uvjetom da u krajnjoj instanci postoji mogućnost sudske revizije, nije ustavno pitanje o kojem bi odlučivao Ustavni sud. 27. Stoga apelaciju, u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, treba odbiti kao neosnovanu. 28. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda i u pogledu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni. Ustavni sud će, stoga, razmotriti ove odredbe. 29. Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su." Aneks 7 Mirovnog sporazuma, u članu 1. stav 1. utvrđuje: "Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može povratiti. Skori povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoju teritoriju, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja". 30. Ustavni sud ukazuje na stav Vrhovnog suda da se nosiocem stanarskog prava koji je prestao koristiti stan za vrijeme neprijateljstva od 1991. smatra i nosilac stanarskog prava koji se nije mogao vratiti u stan iz istih razloga zbog kojih su lica, koja se smatraju izbjeglicama i raseljenim licima u smislu Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, napustila svoje stanove i imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale ponovno pokretanje postupka, koji je predmet ove apelacije. VIII - Zaključak 31. Imajući u vidu izneseno, a polazeći od člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U-5/02, rješavajući o apelaciji Federalnog ministarstva obrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se, kao neutemeljena, apelacija Federalnog ministarstva obrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl. 53/00 od 12. travnja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Federalno ministarstvo obrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Federalnog ministarstva obrane, podnijelo je 20. svibnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl. 53/00 od 12. travnja 2001. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2617 II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Š. Č. iz Bihaća, koji je bio druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je 22. siječnja 2002. godine da odgovore na apelaciju. Odgovore su na apelaciju dostavili Vrhovni sud 29. siječnja 2002. i Š. Č. 12. veljače 2002. godine. 3. Odgovori su na apelaciju dostavljeni apelantu 16. svibnja 2002. godine, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Rješenjem općinskog načelnika Općine Bihać (u daljnjem tekstu: općinski načelnik), broj 3/36-372-681 od 28. svibnja 1999. godine, usvojen je zahtjev Š. Č., iz Bihaća, i odlučeno da mu se, kao nositelju stanarskog prava na stanu u Bihaću, naselje Harmani 15, stan 201, vrati u posjed ovaj stan, a privremenom je korisniku naloženo da iseli iz stana. Ovakvo je rješenje doneseno na temelju odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je utvrđeno da je Š. Č. nositelj stanarskog prava na navedenom stanu na temelju ugovora o korištenju stana, kojeg je 8. lipnja 1987. godine zaključio sa davateljem stana na korištenje i da je stan prestao koristiti 1989. godine zbog odlaska na školovanje u inozemstvo koje je trebalo da traje do 1. rujna 1992. godine (akt Saveznog sekretarijata za narodnu obranu bivše SFRJ od 21. kolovoza 1989. godine). Članovi njegovog kućanstva su stan prestali koristiti u veljači 1992. godine, tako da prijeporni stan sada koristi treća osoba - M. S., kojem je Federalno ministarstvo obrane dodijelilo ovaj stan na korištenje. 6. Protiv navedenog rješenja općinskog načelnika, M. S. i Federalno ministarstvo obrane - Uprava za obranu Bihać, izjavili su prizive Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), navodeći da su Š. Č. i članovi njegovog obiteljskog kućanstva napustili stan, odnosno prestali ga koristiti prije 30. travnja 1991. godine, te se ne mogu smatrati izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). Zato se zahtjev Š. Č. ne može rješavati sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Rješenjem Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. kolovoza 1999. godine, proglašeno je ništavim rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. svibnja 1999. godine i odbačen, zbog stvarne nenadležnosti, zahtjev Š. Č. za vraćanje u posjed prijepornog stana. Kantonalno je ministarstvo obrazložilo da se taj stan ne smatra napuštenim niti se podnositelj zahtjeva za vraćanje u posjed stana smatra izbjeglicom i raseljenom osobom u smislu odredbi Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Stoga se na konkretni slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer ne postoji nadležnost organa uprave da rješava u ovoj upravnoj stvari. 7. Š. Č. je tužbom protiv rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. kolovoza 1999. godine, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), tražeći poništenje tog rješenja. Kantonalni je sud, presudom broj U-203/99 od 5. lipnja 2000. godine, odbio tužbu s obrazloženjem da se prijeporni stan ne smatra napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima niti se tužitelj smatra izbjeglicom i raseljenom osobom, te nema pravnog osnova da povrat stana traži u upravnom postupku. 8. Protiv presude Kantonalnog suda Š. Č. je uložio priziv Vrhovnom sudu koji je, presudom broj Už-232/00 od 28. rujna 2000. godine, uvažio priziv i pobijanu presudu preinačio i presudio da se tužba uvažava i pobijano rješenje poništava. Po shvaćanju Vrhovnog suda, pobijano je rješenje Kantonalnog ministarstva utemeljeno na pogrešnom tumačenju odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a osobito odredbi čl. 18a - 18f (koje su bile na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja), kojima je utvrđena stvarna nadležnost organa uprave da Broj 55 - Strana 2618 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odlučuju i o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. travnja 1998. godine. Vrhovni je sud zaključio da je za odlučivanje o zahtjevu Š. Č. stvarno nadležan organ uprave za stambene odnose. 9. Federalno ministarstvo obrane - Uprava za obranu Bihać i M. S. su podnijeli Vrhovnom sudu zahtjev za izvanrednim preispitivanjem presude tog suda, broj Už-232/00 od 28. rujna 2000. godine. Vrhovni je sud, presudom broj Uvl. 53/00 od 12. travnja 2001. godine, odbio ovaj zahtjev s obrazloženjem da nije bilo zakonskog osnova za proglašavanje ništavim rješenja općinskog načelnika broj 3/36-372-681od 28. svibnja 1999. godine. IV - Relevantni propisi 10. U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: "Članak 2. Građanin koji se uselio u stan u društvenom vlasništvu na temelju akta koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljnjem tekstu: stanarsko pravo). (...) Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom. (...) Članak 11. Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažnu osnovu za useljenje u stan. Članak 47. Otkaz ugovora o korištenju stana nositelju stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog obiteljskog kućanstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu osobno koristiti stan neprekidno dulje od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, izuzev: (...) 6) ako nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inozemstvu iz razloga navedenih u stavku 1. članka 48. ovog zakona. (...) Članak 48. Ne može se nositelju stanarskog prava dati otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi dulje od šest mjeseci ali najdulje do pet godina ... kad je u inozemstvu radi školovanja, specijalizacije ... U slučajevima iz prethodnog stavka, nositelj stanarskog prava može cijeli stan ili dio stana dati na korištenje drugoj osobi kao podstanaru, ali samo ako je prethodno ponudio davatelju stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije odredio u roku od 30 dana od dana prijama ponude. Ako nositelj stanarskog prava da na korištenje stan ili dio stana protivno odredbi prethodnog stavka, davatelj stana na korištenje može tražiti iseljenje tog stanara po odredbama članka 30. ovog zakona i otkazati korištenje stana nositelju stanarskog prava, u kojim slučajevima se ne osigurava nužni smještaj. Po isteku roka iz stavka 1. ovog članka davatelj stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana, u kojim slučajevima se ne osigurava nužni smještaj. Članak 50. Otkaz ugovora o korištenju stana daje se nositelju stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu. Članak 83a. Nositelju stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu ako se okolnosti koje su Utorak, 19.10.2004. osnova za otkaz ugovora pojave u razdoblju dok je nositelj stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljene osobe prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Sve pravomoćne sudske odluke donesene u postupcima iz stavka 1. ovog članka, po kojima je nositelju stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u razdoblju od 30. travnja 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništave su. (...) Vraćanje stana u posjed nositelju stanarskog prava iz stavka 2. ovog članka vršit će se sukladno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)". 11. Zakon o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95), koji se primjenjivao do 4. travnja 1998. godine, propisivao je: (član 1) "Nositelju stanarskog prava na temelju Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87) privremeno prestaje pravo korištenja na stanu kojeg koristi ako je stan sa članovima njegovog obiteljskog kućanstva napustio nakon 30. travnja 1991. godine"; (članak 2. stavak 1.) "Napuštenim stanom smatra se stan kojeg su nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva napustili i privremeno prestali koristiti"; (članak 10. st. 1. i 2.) "Kad se proglasi prestanak neposredne ratne opasnosti a nositelj stanarskog prava iz članka 1. ovog zakona u roku iz članka 3. ovog zakona ne otpočne ponovno koristiti stan, smatra se da je stan trajno napustio ... nositelju stanarskog prava na napuštenom stanu prestaje stanarsko pravo što će se utvrditi rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za stambene poslove". 12. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03), čijim se stupanjem na snagu prestao primjenjivati Zakon o napuštenim stanovima (članak 1), relevantne odredbe glase: "Članak 3. Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog kućanstva kao što je utvrđeno člankom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava) ima pravo na povratak sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stavak 1. ovog članka primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo vratiti se u svoje domove prema članku 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. (...) Članak 3a. Iznimno od odredbi članka 3. st. 1. i 2. ovog zakona u svezi stanova koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva obrane, nositelj stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. travnja 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu) u JNA (tj. nije bio umirovljen) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine. Nositelj stanarskog prava na stanu iz stavka 1. ovog članka ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. prosinca 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo izvan teritorija Bosne i Hercegovine. Članak 4. Nositelj stanarskog prava iz članka 3. stavak 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove ako zakonom kantona - županije nije drukčije određeno. (...) Članak 18. Postupak za vraćanje stana u posjed nositelju stanarskog prava utvrđen ovim zakonom provodit će se sukladno Zakonu o upravnom postupku ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Članak 18b. Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz članka 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nositelj stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. travnja 1998. godine. Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nositelju stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene odnose." 13. U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00), relevantne odredbe glase: "Članak 2. Pravo pokretanja upravnog spora ima građanin ili pravna osoba ako smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica poduzeća (društva), naselje ili skupina građana i sl. iako nemaju svojstvo pravne osobe mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nositelji prava i obveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku. (...) Članak 35. Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. (...) Članak 38. Sud rješava spor presudom. Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena. Ako se tužba uvažava, sud poništava pobijani akt. (...) Presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima utvrđenim u članku 35. st. 1. i 3. ovog zakona, kada priroda stvari to dopušta i podaci postupka pružaju pouzdanu osnovu za to, kao i u drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. (...)". V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, broj Uvl. 53/00 od 12. travnja 2001. godine, jer je odbijanjem zahtjeva za izvanrednim preispitivanjem sudske odluke, kojom je meritorno odlučeno i ostavljeno na snazi prvostupanjsko rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. svibnja 1999. godine, omogućeno tužitelju vraćanje u posjed stana iako za to ne ispunjava uvjete. Apelant, pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, kao i na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatra da se na tužitelja i predmetni stan ne mogu primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/99), na kojima se i temelji nadležnost općinskog organa uprave da rješava o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim. Navodi da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim, da je nositelj stanarskog prava Š. Č. napustio stan 1989. godine i bio časnik Vojske Jugoslavije do 1994. godine pa, prema tome, i državljanin SR Jugoslavije, dok su njegova supruga i sin napustili stan 1990. Broj 55 - Strana 2619 godine, te da se sa predmetnim stanom raspolagalo sukladno zakonskim propisima. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju kao utemeljenu, a pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. b) Odgovori na apelaciju 15. Vrhovni je sud odgovorio da je u svojoj presudi, broj Uvl. 53/00 od 12. travnja 2001. godine, obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov zahtjev za izvanrednim preispitivanjem presude Vrhovnog suda broj Už-232 od 28. rujna 2000. godine. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ne nalazi da je pobijanom presudom povrijeđeno pravo ili pravni interes apelanta, pa predlaže da se apelacija odbije. 16. Š. Č., koga zastupa A. S., odvjetnica iz Sarajeva, pozivajući se na svoja ljudska prava koje garantiraju čl. 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i članak 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, smatra da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu. U slučaju da Ustavni sud nađe da domaći propisi ne garantiraju njegova neotuđiva prava, traži izravnu primjenu Europske konvencije. Navodi, između ostalog, da je državljanin Bosne i Hercegovine od rođenja, da poslije 14. prosinca 1995. godine nije bio u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine i da nije stekao novo stanarsko pravo van teritorija Bosne i Hercegovine, da stan na kojem je nositelj stanarskog prava nije formalno proglašen napuštenim i nije mu otkazan ugovor o korištenju stana, te da mu je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda, stan vraćen u posjed. VI - Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine). 18. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Uvl-53/00 od 12. travnja 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, pobijana je presuda donesena 12. travnja 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju 29. svibnja 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII - Meritum 19. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica o pravnom statusu prijepornog stana i podnositelja zahtjeva za povrat stana), pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, o pravu izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstva Broj 55 - Strana 2620 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH od 1991. godine, kao i na relevantne zakonske propise. Iz ovih tvrdnji proizilazi da se apelant žali da mu je, u postupku koji je rezultirao donošenjem pobijane presude, i u kojem je kao davatelj stana imao položaj stranke, povrijeđeno "pravo na pravično suđenje", koje garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija. 20. Glede apelantovih navoda da je Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj se nadležnost Ustavnog suda, u svezi apelacija iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan vršiti provjere utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke redovitih sudova, osim ukoliko odluka redovitih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava te u slučaju kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasne pravne lijekove i u drugim slučajevima). 21. Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode, određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima, izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Europske konvencije odnosi se i na odgovarajuće odredbe članka II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. 22. Pravo na pravično suđenje, na čiju povredu apelant ukazuje, zaštićeno je člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: (...) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke. (...)." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" Između ostalog, ova garancija obuhvaća i pravo na jednakopravnost stranaka i pravo na kontradiktoran postupak, poglavito prilikom izvođenja dokaza. 23. Konkretni se predmet odnosi na postupak radi vraćanja u posjed stana po temelju stanarskog prava. Ustavni je sud više puta izrazio stav da je stanarsko pravo ekonomske naravi, te da je zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud, zato, nema dvojbe da u konkretnom slučaju postoji "spor" o "građanskim pravima i obvezama", za koje članak 6. stavak 1. Europske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje. 24. Prijeporno pitanje u ovom slučaju je da li je pobijanom presudom, u odnosu na apelanta, povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine time što je potvrđena nadležnost administrativnog organa za vođenje upravnog postupka po zahtjevu Š. Č. za vraćanje u posjed stana. 25. Europska konvencija štiti, u principu, pojedince, nevladine organizacije i udruge građana. Članak 6. Europske konvencije, prema tome, ne štiti državne organe i ustanove s javnim ovlastima. Štoviše, Europskom je konvencijom predviđeno da su, u vršenju svojih dužnosti, sve razine državnih vlasti obvezne na poštivanje prava i obveza navedenih u njoj. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant (Federalno ministarstvo obrane), ne uživa zaštitu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Nadalje, konkretni slučaj ne sadrži elemente zbog kojih bi se Europska konvencija morala tumačiti na drugi način. 26. Slijedi, dakle, da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi ustavnog prava apelanta na pravično suđenje, garantiranog Utorak, 19.10.2004. Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pitanje jesu li odredbe zakona o stvarnoj nadležnosti administrativnih organa za odlučivanje o zahtjevu za vraćanje u posjed stana pravilno primijenjene, pod uvjetom da u konačnoj instanci postoji mogućnost sudske revizije, nije ustavno pitanje o kojem bi odlučivao Ustavni sud. 27. Stoga apelaciju, glede članka 6. stavak 1. Europske konvencije, treba odbiti kao neutemeljenu. 28. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda i glede odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih osoba da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni. Ustavni sud će, stoga, razmotriti ove odredbe. 29. Članak II/5. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. One imaju pravo, sukladno Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bile lišene tijekom neprijateljstava od 1991. i da im se dadne naknada za svu takvu imovinu, koja im se ne može vratiti. Sve obveze ili izjave vezane za takvu imovinu, a koje su date pod prisilom, ništave su." Aneks 7 Mirovnog sporazuma, u članku 1. stavak 1. utvrđuje: "Sve izbjeglice i raseljene osobe imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i dobiti naknadu za svu imovinu koja im se ne može povratiti. Skori povratak izbjeglica i raseljenih osoba je važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoj teritorij, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja". 30. Ustavni sud ukazuje na stav Vrhovnog suda da se nositeljem stanarskog prava koji je prestao koristiti stan za vrijeme neprijateljstva od 1991. smatra i nositelj stanarskog prava koji se nije mogao vratiti u stan iz istih razloga zbog kojih su osobe, koje se smatraju izbjeglicama i raseljenim osobama u smislu Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, napustile svoje stanove i imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale ponovno pokretanje postupka, koji je predmet ove apelacije. VIII - Zaključak 31. Imajući u vidu izneseno, a polazeći od članka 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 8/02 Apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Didier Maus, prof., sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ODLUKU 1 Odbija se kao neosnovana apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. H. K. (u daljem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, koga zastupa A. A., advokat iz Velike Kladuše, podnio je 24. augusta 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. jula 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, saglasno članu 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi davanja odgovora. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dostavio odgovor 15. februara 2002. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Općinski sud u Velikoj Kladuši donio je 31. jula 2000. godine presudu broj K-23/00 kojom se apelant proglašava krivim za krivično djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje u pokušaju iz člana 335. stav 3. vezano za st. 1. i 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je proglašen krivim zato što je 20. oktobra 1997. godine, upravljajući putničkim vozilom u vidno pijanom stanju, naišao na patrolu policije, te na njihov znak da se zaustavi povećao brzinu vozila i vozilo upravio prema policajcu. S obzirom da nije postupio prema uputi policajca, u mjestu Zborište na regionalnom putu Velika Kladuša Bužim ga je zaustavljala patrola policije, ali on se ni ovaj put nije zaustavio nego je ponovo pobjegao sa lica mjesta. U mjestu Majdan ga je pronašla patrola policije, stavila mu lisice na ruke i od njega uzela lična dokumenta, ali je ponovno uspio pobjeći sa lica mjesta. Pošto je naknadno uhvaćen, apelant je osuđen na kaznu zatvora od dva mjeseca, a u ovu kaznu mu je uračunata kazna zatvora od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Kž-213/97 od 30. oktobra 1997. godine. 5. Protiv ove presude branilac apelanta je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, zbog povrede krivičnog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o krivičnoj sankciji i troškovima krivičnog postupka. 6. Kantonalni sud u Bihaću je 6. februara 2001. godine donio presudu broj Kž-136/00 kojom se žalba apelantovog branioca odbija i presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, potvrđuje. 7. Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine, Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zahtjev je podnesen zbog povrede krivičnog zakona i zbog povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 358. stav 1. tačka 11. Zakona o krivičnom postupku. 8. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 24. jula 2001. godine, donio je presudu broj Kvl-z-19/01 kojom se odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti apelantovog branitelja izjavljen protiv presude Općinskog suda Velika Kladuša broj K-23/00 od 31. jula 2000. i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. februara 2001. godine. U presudi Vrhovnog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2621 suda Federacije Bosne i Hercegovine se navodi da nije povrijeđen krivični zakon, time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u krivičnom postupku utvrdili da je apelant učinio krivično djelo iz člana 335. stav 3. u vezi sa st. 1. i 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Po shvaćanju Vrhovnog suda, branilac apelanta nije uzeo u obzir da je članom 403. stav 2. ZKP izričito navedeno da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako nižestepenim presudama nije povrijeđen krivični zakon, valjalo je odbiti zahtjev branitelja s pozivom na odredbu člana 408. ZKP. 9. Pred Općinskim sudom za prekršaje u Velikoj Kladuši vođen je protiv apelanta i prekršajni postupak. Rješenjem tog suda, broj P-2703/97 od 21. oktobra 1997. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz čl. 164. i 150. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 4/97) i izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 30 dana. IV - Relevantni propisi 10. - Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99). Član 335. u relevantnom dijelu glasi: "1. Ko silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je preduzela u okviru svojih ovlaštenja ili je na isti način prinudi na vršenje službene radnje, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. 2. ....... 3.Ko djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini prema službenoj osobi pri vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, uhićenja učinitelja krivičnog djela ili čuvanja osobe lišene slobode, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 4.Za pokušaj djela iz st. 1. i 2. ovog člana učinitelj će se kazniti. 5. ....." Uračunavanje pritvora i ranije kazne Član 48. u relevantnom dijelu glasi: "1. Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora, maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu". Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 9/01). Zahtjev za zaštitu zakonitosti Član 403. glasi: "1. Protiv pravomoćne sudske odluke i protiv sudskog postupka koji je prethodio donošenju sudske odluke, može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima: 1) zbog kršenja krivičnog zakona, 2) zbog povrede odredbi krivičnog postupka predviđenih u članu 358. stav 1. ovog zakona, 3) zbog drugih povreda odredbi krivičnog postupka ako su te povrede utjecale na zakonitost sudske odluke. 2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. 3. Bez obzira na odredbu stava 1. ovog člana federalni tužilac može uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog svake povrede zakona". Član 408. "Vrhovni sud Federacije odbit će presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoji povreda zakona na koju se poziva podnositelj zahtjeva ili ako je zahtjev uložen zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja". Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", br. 4/97, 7/98 i 8/99) Član 150. glasi: Broj 55 - Strana 2622 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Učesnici u saobraćaju moraju da postupaju po zahtjevima izraženih pomoću znakova ili po naredbama policajaca ili drugih lica koja na osnovu ovlaštenja iz zakona obavljaju kontrolu i regulisanje saobraćaja na putevima (u nastavku teksta: ovlašteno lice). Ovlašteno lice dužno je da se pri davanju znakova postavi na put tako da ga učesnici u saobraćaju kojima su znaci namijenjeni mogu lako i sa dovoljne udaljenosti uočiti. Znaci iz stava 1. ovog člana mogu da se daju i iz vozila". Član 164. u relevantnom dijelu glasi: "Vozač ne smije da upravlja vozilom u saobraćaju na putevima ni da počne da upravlja vozilom ako je pod djejstvom alkohola." V - Apelacija b) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 i presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 povrijeđene odredbe člana II/3. b) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. i član 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). 12. U apelaciji se predlaže da Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine i upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora. 13. Apelant tvrdi da nije počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama krivičnog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti krivičnog zakona. Ustvari, ovim presudama, tvrdi apelant, on je dva puta osuđen za istu stvar, tj. za ono za što ga je proglasio krivim Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši kažnjen je i ovim presudama. Prema tome, smatra apelant, u ovom slučaju nije primijenjen član 6. Evropske konvencije. Apelant, dalje, navodi da se ovaj slučaj desio poslije rata i to na području gdje su bili oružani sukobi između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i tzv. "autonomije", te da je on, za vrijeme rata, bio u tzv. "autonomiji" i da je zbog toga bio pretučen. Apelant naposljetku navodi da je prema njemu postupano protivno članu 14. Evropske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine ističe da se apelant na isti način, odnosno iz istih razloga kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, obraća Ustavnom sudu, tj. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi člana 403. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. VI - Dopustivost 15. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, apelacija je izjavljena 24. augusta 2001. godine, nakon što je presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine apelant primio 7. augusta 2001. godine, a njegov branilac 30. jula 2001. godine. 16. Prema Zakonu o krivičnom postupku, žalba protiv presude drugostepenog suda je dopuštena samo u zakonom određenim slučajevima (član 384), tj. ako je drugostepeni sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili ako je potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna, ako je drugostepeni sud na osnovu održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drukčije nego prvostepeni sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju zasnovao svoju presudu; ako je drugostepeni sud preinačio presudu prvostepenog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim. U konkretnom slučaju, Općinski Utorak, 19.10.2004. sud izrekao je kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca u koju se uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću, broj Kž-213/97 od 31. jula 1997. godine. Presudu Općinskog suda u Velikoj Kladuši potvrdio je Kantonalni sud u Bihaću. Slijedi, stoga, da apelant nije mogao u smislu člana 384. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku izjaviti žalbu na drugostepenu presudu. 17. Prema Zakonu o krivičnom postupku, Zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podnijeti zbog kršenja krivičnog zakona, zbog povrede odredbi krivičnog postupka predviđenih u članu 358. stav 1. ovog zakona (bitne povrede odredbi krivičnog postupka) i zbog drugih povreda odredbi krivičnog postupka ako su te povrede uticale na zakonitost sudske odluke. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti (član 403. Zakona). 18. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, svojom presudom broj Kvl-z-19/01, odbio je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti branitelja apelanta navodeći da nije povrijeđen krivični zakon time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u tom krivičnom postupku utvrdili da je apelant učinio krivično djelo iz člana 335. stav 3. u vezi sa stavom 1. 4 KZ FBiH. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, dalje, konstatira da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa zbog toga što nižestepenim presudama nije povrijeđen krivični zakon zahtjev apelantovog branitelja je odbijen. 19. Iz osporene presude proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine cijenio da li je nižestepenim presudama došlo do povrede krivičnog zakona, odnosno da li su nižestepeni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Međutim, ovo činjenično stanje nije moglo biti osporavano podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti i, u skladu s tim, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je utvrdio da nije povrijeđen ZKP FBiH. 20. S obzirom na navedeno Ustavni sud cijeni da je apelacija, uz ocjenu da je blagovremeno podnesena, dopustiva. VII - Ustavni sud je odlučio 21. Apelant se u svojoj apelaciji poziva na član II/3.b) i e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. stav 1. i član 14. Evropske konvencije. 22. Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčen je najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode što uključuje, između ostalog, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, te pravo na zabranu diskriminacije. 23. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine koji u suštini odgovara članu 3. Evropske konvencije koji glasi: "Zabrana mučenja Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju". a) Član 3. Evropske konvencije 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava, ističe da nehuman tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma je, po prirodi stvari, relativna. Ona zavisi od okolnosti predmeta, kao što su to priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegovi fizički i mentalni uticaji (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Velike Britanije, presuda od 7. jula 1989, serija A br. 161, stav 100). 25. Ustavni sud nadalje ističe da Evropska konvencija u razlikovanju "mučenja" ili "nehumanog i ponižavajućeg postupanja" prvom od ovih termina pripisuje poseban značaj u odnosu na namjeran nehumani postupak koji prouzrokuje veoma ozbiljne i teške patnje (Evropski sud za ljudska prava, Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 18. januara 1978, serija A br. 25, stav 167; Askoy protiv Turske presuda od 18. decembra 1996, Presude i odluke za 1996, stav 63). 26. Pored toga, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, odnosno nekadašnju Evropsku komisiju za ljudska prava koja cijeni da pojam nehumanog postupka obuhvata, najmanje, takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških patnji, mentalnih ili fizičkih, koje su u datoj situaciji neopravdane. Riječ "tortura" obično se koristi da bi se opisao nehumani postupak koji ima za cilj pribavljanje informacija ili priznanja, teško kažnjavanje, i uglavnom se radi o najtežem obliku nehumanog postupka. Može se reći da je postupak ili kažnjavanje neke osobe ponižavajući ukoliko je grubo ponižavana pred drugim ili ako se traži da djeluje protiv svoje volje ili savjesti (Izvještaj od 5. novembra 1969. godine, Greek case, Year book XII/1969). 27. Ustavni sud mora prvo razmotriti da li je postupanje službenih lica predstavljalo nehumano i ponižavajuće postupanje u okviru značenja člana 3. Evropske konvencije. 28. U presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00, kojom se apelant proglašava krivim, navodi se da je 20. oktobra 1997. godine, u vidno pijanom stanju, upravljajući putničkim vozilom, odbio da se zaustavi na zahtjev policije i pobjegao sa lica mjesta. 29. Utvrđeno činjenično stanje potvrdio je svojom presudom Kantonalni sud u Bihaću. S obzirom da Ustavnom sudu, apelant ili njegov punomoćnik, nisu dostavili druge dokaze koji bi ukazivali na drukčije postupanje službenih lica u ovom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da se u radnjama, opisanim u osporenim presudama, prilikom hapšenja apelanta nalaze elementi sadržani u članu 3. Evropske konvencije. b) Član 6. Evropske konvencije 30. Podnosilac apelacije navodi da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama krivičnog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti o povredi krivičnog zakona, te da je, ustvari, ovim presudama apelant dva puta osuđen za istu stvar. Za isto djelo apelanta je proglasio krivim i osudio Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši. 31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članu 6. Evropske konvencije koji u svom relevantnom dijelu glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3......" 32. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240). 33. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi, između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67). Broj 55 - Strana 2623 34. Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravno na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 35. Ustavni sud konstatira da je u osporenoj presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. jula 2000. godine, navedeno da se u kaznu zatvora od dva mjeseca apelantu uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana, na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać, broj Kž-213/97 od 31. oktobra 1997. godine. 36. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, donesenom po žalbi apelanta, žalba je odbijena i presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 je potvrđena. 37. U članu 48. stav 2. Krivičnog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99 - poglavlje Uračunavanje pritvora i ranije kazne) propisano je, između ostalog, da se zatvor koji je osuđeni izdržao za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za krivično djelo čija obilježja obuhvataju i obilježja prekršaja, privrednog prestupa, odnosno povrede vojne discipline. Član 129. stav 1. Zakona o krivičnom postupku propisuje da, ako se pojavi sumnja u uračunavanje ranije izdržane kazne, ili uračunavanje nije pravilno obavljeno, o tome će odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stepenu. 38. U pogledu navoda apelanta da je za djela za koja ga je proglasio krivim i osudio sud za prekršaje istovremeno kažnjen i presudom Općinskog odnosno Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da se u krivičnom postupku utvrđivalo krivično djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje kako je to propisano u članu 335. KZ, dok se prekršajne radnje odnose na povrede Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima, konkretno na odredbe koje obavezuju učesnike u saobraćaju da postupaju prema znacima koje daju ovlaštena lica, odnosno propisanim uvjetima za upravljanje vozilom, tj. da vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, ni početi da upravlja vozilom, ako je pod djejstvom alkohola. 39. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u Velikoj Kladuši, u kazni koju je izrekao, uračunao i kaznu zatvora na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću. 40. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem, prema kojem nijedna osoba ne može biti dva puta suđena za isto krivično djelo. c) Član 14. Evropske konvencije 41. Apelant, dalje, navodi da se činjenica da je bio pripadnik "autonomije" u toku rata, odrazila i na drukčije postupanje prema njemu i drugih službenih lica, a ne samo policije. Naime, prema apelantovoj krivičnoj prijavi, Općinsko tužilaštvo u Velikoj Kladuši, a ni Kantonalno tužilaštvo u Bihaću, nije pokrenulo krivični postupak protiv policajaca koji su apelantu nanijeli tjelesne povrede prilikom privođenja iz kuće, kao i povrede pričinjene drugom licu. Time je, prema mišljenju apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, prema apelantu postupano protivno članu 14. Evropske konvencije. 42. Član 14. Evropske konvencije glasi: "Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 43. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968., serija A broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata Broj 55 - Strana 2624 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kad bi navedena zabrana diskriminacije bila, u principu, primjenjiva u slučaju apelantovih tvrdnji, ne pokazuje se da je bio podvrgnut tretmanu koji je imao diskriminacijski karakter. 44. Osim toga, Općinski sud u Velikoj Kladuši je, prilikom izricanja kazne, primijenio odredbu člana 41. stav 1. tačka 1., odnosno 42. stav 4. tačka 4. KZ FBiH, pa je odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom, odnosno ublažio kaznu. 45. U apelaciji se ukazuje i na nepostupanje organa vlasti radi pokretanja krivičnog postupka protiv drugih lica koja su učestvovala u hapšenju apelanta, čime je prema njemu učinjena diskriminacija. 46. Ustavni sud, polazeći od navedene odredbe člana VI/3.b) Ustava, ne može cijeniti postupanje, odnosno nepostupanje organa vlasti u pogledu krivičnog gonjenja drugih lica u ovom predmetu jer ta lica i nisu bili učesnici u postupku koji se vodio pred redovnim sudom čije su presude predmet ocjenjivanja pred Ustavnim sudom. VII - Zaključak 47. Iz navedenih razloga, Ustavni sud jednoglasno zaključuje da apelantova prava iz člana II/3.b) i e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, nisu povrijeđena. 48. S obzirom na navedeno, nije potrebno da Ustavni sud odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere. 49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 8/02 Apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 od 24. srpnja 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. veljače 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof., sudac Didier Maus, prof., sudac Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija H. K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. srpnja 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. veljače 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. H. K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Velike Kladuše, koga zastupa A. A., odvjetnik iz Velike Kladuše, podnio je 24. kolovoza 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01 od 24. srpnja 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. veljače 2001. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, suglasno članku 16. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavio apelaciju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine radi davanja odgovora. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine dostavio odgovor 15. veljače 2002. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Općinski je sud u Velikoj Kladuši donio 31. srpnja 2000. godine presudu broj K-23/00 kojom se apelant proglašava krivim za kazneno djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje u pokušaju iz članka 335. stavak 3. vezano za st. 1. i 4. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je proglašen krivim zato što je 20. listopada 1997. godine, upravljajući osobnim vozilom u vidno pijanom stanju, naišao na patrolu policije, te na njihov znak da se zaustavi povećao brzinu vozila i vozilo upravio prema policajcu. Obzirom da nije postupio prema uputi policajca, u mjestu Zborište na regionalnom putu Velika Kladuša - Bužim ga je zaustavljala patrola policije, ali on se ni ovaj put nije zaustavio nego je ponovno pobjegao sa lica mjesta. U mjestu Majdan ga je pronašla patrola policije, stavila mu lisice na ruke i od njega uzela osobna dokumenta, ali je ponovno uspio pobjeći sa lica mjesta. Pošto je naknadno uhvaćen, apelant je osuđen na kaznu zatvora od dva mjeseca, a u ovu kaznu mu je uračunata kazna zatvora od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać broj Kž-213/97 od 30. listopada 1997. godine. 5. Protiv ove presude branitelj apelanta je izjavio priziv Kantonalnom sudu u Bihaću zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka. 6. Kantonalni je sud u Bihaću 6. veljače 2001. godine donio presudu broj Kž-136/00 kojom se priziv apelantovog branitelja odbija i presuda Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine, potvrđuje. 7. Apelantov branitelj je protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 od 6. veljače 2001. godine, Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti. Zahtjev je podnesen zbog povrede kaznenog zakona i zbog povrede odredbi kaznenog postupka iz članka 358. stav 1. točka 11. Zakona o kaznenom postupku. 8. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, 24. srpnja 2001. godine, donio presudu broj Kvl-z-19/01 kojom se odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti apelantovog branitelja izjavljen protiv presude Općinskog suda Velika Kladuša broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-136/00 od 6. veljače 2001. godine. U presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine se navodi da nije povrijeđen kazneni zakon, time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u kaznenom postupku utvrdili da je apelant učinio kazneno djelo iz članka 335. stavak 3. u svezi st. 1. i 4. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Po shvaćanju Vrhovnog suda, branitelj apelanta nije uzeo u obzir da je člankom 403. stavak 2. ZKP izričito narečeno da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako nižestupanjskim presudama nije povrijeđen kazneni zakon, valjalo je odbiti zahtjev branitelja s pozivom na odredbu članka 408. ZKP. 9. Pred Općinskim sudom za prekršaje u Velikoj Kladuši vođen je protiv apelanta i prekršajni postupak. Rješenjem tog suda, broj P-2703/97 od 21. listopada 1997. godine, apelant je proglašen krivim zbog počinjenog prekršaja iz čl. 164. i 150. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 4/97) i izrečena mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 30 dana. IV - Relevantni propisi 10. - Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99). Članak 335. u relevantnom dijelu glasi: "1. Tko silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlaštenja ili je na isti način prinudi na vršenje službene radnje, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine. 2........ 3. Tko djelo iz st. 1. i 2. ovog članka učini prema službenoj osobi pri vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, uhićenja učinitelja kaznenog djela ili čuvanja osobe lišene slobode, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do pet godina. 4. Za pokušaj djela iz st. 1. i 2. ovog članka učinitelj će se kazniti. 5......" Uračunavanje pritvora i ranije kazne Članak 48. u relevantnom dijelu glasi: "1. Vrijeme provedeno u pritvoru, kao i svako lišenje slobode u svezi kaznenog djela uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, dugotrajnog zatvora, maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu". Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 23/99 i 9/01). Zahtjev za zaštitu zakonitosti Članak 403. glasi: "1. Protiv pravomoćne sudske odluke i protiv sudskog postupka koji je prethodio donošenju sudske odluke, može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima: 1) zbog kršenja kaznenog zakona, 2) zbog povrede odredbi kaznenog postupka predviđenih u članku 358. stavak 1. ovog zakona, 3) zbog drugih povreda odredbi kaznenog postupka ako su te povrede utjecale na zakonitost sudske odluke. 2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti. 3. Bez obzira na odredbu stava 1. ovog članka federalni tužitelj može uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog svake povrede zakona". Članak 408. "Vrhovni sud Federacije odbit će presudom zahtjev za zaštitu zakonitosti ako utvrdi da ne postoji povreda zakona na koju se poziva podnositelj zahtjeva ili ako je zahtjev uložen zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja". Zakon o osnovama sigurnosti prometa na putovima ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", br. 4/97, 7/98 i 8/99) Članak 150. glasi: "Sudionici u prometu moraju postupati po zahtjevima izraženih pomoću znakova ili po naredbama policajaca ili drugih osoba koja na temelju ovlaštenja iz zakona obavljaju kontrolu i reguliranje prometa na putovima (u nastavku teksta: ovlaštena osoba). Ovlaštena osoba dužna je da se pri davanju znakova postavi na put tako da ju sudionici u prometu kojima su znaci namijenjeni mogu lako i sa dovoljne udaljenosti uočiti. Znaci iz stavka 1. ovog članka mogu se davati i iz vozila". Članak 164. u relevantnom dijelu glasi: "Vozač ne smije upravljati vozilom u prometu na putovima ni početi upravljati vozilom ako je pod utjecajem alkohola." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant smatra da su presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine, presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-136/00 i presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvl-z-19/01 povrijeđene odredbe članka II/3. (b) i (e) i Broj 55 - Strana 2625 članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. stavak 1. i članak 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 12. U apelaciji se predlaže da Ustavni sud, do donošenja odluke o apelaciji, donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine i upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora. 13. Apelant tvrdi da nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama kaznenog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti kaznenog zakona. Ustvari, ovim presudama, tvrdi apelant, on je dva puta osuđen za istu stvar, tj. za ono za što ga je proglasio krivim Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši kažnjen je i ovim presudama. Prema tome, smatra apelant, u ovom slučaju nije primijenjen članak 6. Europske konvencije. Apelant, dalje, navodi da se ovaj slučaj desio poslije rata i to na području gdje su bili oružani sukobi između pripadnika Armije Bosne i Hercegovine i tzv. "autonomije", te da je on, za vrijeme rata, bio u tzv. "autonomiji" i da je zbog toga bio pretučen. Apelant naposljetku navodi da je prema njemu postupano protivno članku 14. Europske konvencije. b) Odgovor na apelaciju 14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine ističe da se apelant na isti način, odnosno iz istih razloga kao i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, obraća Ustavnom sudu, tj. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema odredbi članka 403. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, zahtjev za zaštitu zakonitosti se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa se, zato, predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. VI - Dopustivost 15. Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. Protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, apelacija je izjavljena 24. kolovoza 2001. godine, nakon što je presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine apelant primio 7. kolovoza 2001. godine, a njegov branitelj 30. srpnja 2001. godine. 16. Prema Zakonu o kaznenom postupku, priziv je protiv presude drugostupanjskog suda dopušten samo u zakonom određenim slučajevima (članak 384), tj. ako je drugostupanjski sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili ako je potvrdio presudu prvostupanjskog suda kojom je izrečena takva kazna, ako je drugostupanjski sud na temelju održanog pretresa utvrdio činjenično stanje drukčije nego prvostupanjski sud i na tako utvrđenom činjeničnom stanju utemeljio svoju presudu; ako je drugostupanjski sud preinačio presudu prvostupanjskog suda kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi proglašava krivim. U konkretnom slučaju, Općinski je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca u koju se uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću, broj Kž-213/97 od 31. srpnja 1997. godine. Presudu je Općinskog suda u Velikoj Kladuši potvrdio Kantonalni sud u Bihaću. Slijedi, zato, da apelant nije mogao u smislu članka 384. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku izjaviti priziv na drugostupanjsku presudu. 17. Prema Zakonu o kaznenom postupku, Zahtjev se za zaštitu zakonitosti može podnijeti zbog kršenja kaznenog zakona, zbog povrede odredbi kaznenog postupka predviđenih u članku 358. stavak 1. ovog zakona (bitne povrede odredbi kaznenog postupka) i zbog drugih povreda odredbi kaznenog postupka ako su te povrede utjecale na zakonitost sudske odluke. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo Broj 55 - Strana 2626 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti (članak 403. Zakona). 18. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, svojom presudom broj Kvl-z-19/01, odbio kao neutemeljen zahtjev za zaštitu zakonitosti branitelja apelanta navodeći da nije povrijeđen kazneni zakon time što su, ocjenom svih izvedenih dokaza u obje pobijane presude, sudovi koji su odlučivali u tom kaznenom postupku utvrdili da je apelant učinio kazneno djelo iz članka 335. stavak 3. u svezi stavka 1. 4 KZ FBiH. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, dalje, konstatira da se zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može uložiti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa zbog toga što nižestupanjskim presudama nije povrijeđen kazneni zakon zahtjev apelantovog branitelja je odbijen. 19. Iz pobijane presude proizilazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine cijenio je li nižestupanjskim presudama došlo do povrede kaznenog zakona, odnosno jesu li nižestupanjski sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Međutim, ovo činjenično stanje nije moglo biti pobijano podnošenjem zahtjeva za zaštitu zakonitosti i, sukladno tome, Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio da nije povrijeđen ZKP FBiH. 20. Obzirom na navedeno, Ustavni sud cijeni da je apelacija, uz ocjenu da je pravodobno podnesena, dopustiva. VII - Ustavni je sud odlučio 21. Apelant se u svojoj apelaciji poziva na članak II/3.(b) i (e) i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članak 6. stavak 1. i članak 14. Europske konvencije. 22. Ustavom Bosne i Hercegovine zajamčena je najviša razina međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji i u njenim protokolima izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode što uključuje, između ostalog, pravo osobe da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi kaznenog postupka, te pravo na zabranu diskriminacije. 23. Članak II/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine koji u suštini odgovara članku 3. Europske konvencije koji glasi: "Zabrana mučenja Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju". a) Članak 3. Europske konvencije 24. Ustavni sud, polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava, ističe da nehuman tretman mora imati minimalan stupanj jačine ukoliko se svrstava u okvir članka 3. Europske konvencije. Procjena ovog minimuma je, po naravi stvari, relativna. Ona ovisi o okolnostima predmeta, kao što su to narav i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegovi fizički i mentalni utjecaji (vidi Europski sud za ljudska prava, Soering protiv Velike Britanije, presuda od 7. srpnja 1989, serija A br. 161, stavak 100). 25. Ustavni sud nadalje ističe da Europska konvencija u razlikovanju "mučenja" ili "nehumanog i ponižavajućeg postupanja" prvom od ovih termina pripisuje posebit značaj u odnosu na namjeran nehumani postupak koji prouzroči veoma ozbiljne i teške patnje (Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 18. siječnja 1978, serija A br. 25, stav 167; Askoy protiv Turske presuda od 18. prosinca 1996, Presude i odluke za 1996, stavak 63). 26. Pored toga, Ustavni se sud poziva na praksu Europskog suda za ljudska prava, odnosno nekadašnje Europsko povjerenstvo za ljudska prava koje cijeni da pojam nehumanog postupka obuhvata, najmanje, takav postupak kao što je namjerno izazivanje teških patnji, mentalnih ili fizičkih, koje su u datoj situaciji neopravdane. Riječ "tortura" obično se koristi da bi se opisao nehumani postupak koji ima za cilj pribavljanje informacija ili priznanja, teško kažnjavanje, i poglavito se radi o najtežem obliku nehumanog postupka. Može se reći da je postupak ili kažnjavanje neke osobe ponižavajući ukoliko je grubo ponižavana pred drugim ili ako se traži da djeluje protiv svoje volje ili savjesti (Izvješće od 5. studenoga 1969. godine, Greek case, Year book XII/1969). Utorak, 19.10.2004. 27. Ustavni sud mora prvo razmotriti je li postupanje službenih osoba predstavljalo nehumano i ponižavajuće postupanje u okviru značenja članka 3. Europske konvencije. 28. U presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00, kojom se apelant proglašava krivim, navodi se da se 20. listopada 1997. godine, u vidno pijanom stanju, upravljajući osobnim vozilom, odbio zaustaviti na zahtjev policije i pobjegao sa lica mjesta. 29. Utvrđeno je činjenično stanje potvrdio svojom presudom Kantonalni sud u Bihaću. Obzirom da Ustavnom sudu, apelant ili njegov punomoćnik, nisu dostavili druge dokaze koji bi ukazivali na drukčije postupanje službenih osoba u ovom slučaju, Ustavni sud ne nalazi da se u radnjama, opisanim u pobijanim presudama, prilikom hapšenja apelanta nalaze elementi sadržani u članku 3. Europske konvencije. b) Članak 6. Europske konvencije 30. Podnositelj apelacije navodi da u presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kvl-z-19/01, nije dato obrazloženje o povredama kaznenog postupka kod donošenja presuda nižih sudova, niti o povredi kaznenog zakona, te da je, ustvari, ovim presudama apelant dva puta osuđen za istu stvar. Za isto djelo apelanta je proglasio krivim i osudio Općinski sud za prekršaje u Velikoj Kladuši. 31. Član II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u suštini, odgovara članku 6. Europske konvencije koji u svom relevantnom dijelu glasi: "1. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. 2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3......" 32. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. srpnja 1981. OI 25, 240). 33. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadaća Ustavnog suda nije odlučivanje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već utvrđivanje je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, između ostalih izvora, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. ožujak 1996. godine, Izvješća presuda i odluka 1996-II, str. 470, stavak 67). 34. Osim toga, nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovitih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, tj. to je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravno na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 35. Ustavni sud konstatira da je u pobijanoj presudi Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj K-23/00 od 31. srpnja 2000. godine, navedeno da se u kaznu zatvora od dva mjeseca apelantu uračunava kazna zatvora u trajanju od 30 dana, na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje Bihać, broj Kž-213/97 od 31. listopada 1997. godine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 36. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću, donesenom po prizivu apelanta, priziv je odbijen i presuda je Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj K-23/00 potvrđena. 37. U članku 48. stavak 2. Kaznenog zakona ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99 i 15/99 - poglavlje Uračunavanje pritvora i ranije kazne) propisano je, između ostalog, da se zatvor koji je osuđeni izdržao za prekršaj uračunava se u kaznu izrečenu za kazneno djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja, gospodarskog prestupa, odnosno povrede vojne stege. Članak 129. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku propisuje da, ako se pojavi dvojba u uračunavanje ranije izdržane kazne, ili uračunavanje nije pravilno obavljeno, o tome će odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stupnju. 38. Glede navoda apelanta da je za djela za koja ga je proglasio krivim i osudio sud za prekršaje istodobno kažnjen i presudom Općinskog odnosno Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da se u kaznenom postupku utvrđivalo kazneno djelo sprječavanja službene osobe u vršenju službene radnje kako je to propisano u članku 335. KZ, dok se prekršajne radnje odnose na povrede Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putovima, konkretno na odredbe koje obvezuju sudionike u prometu da postupaju prema znacima koje daju ovlaštene osobe, odnosno propisanim uvjetima za upravljanje vozilom, tj. da vozač ne smije upravljati vozilom u prometu na putu, ni početi da upravlja vozilom, ako je pod utjecajem alkohola. 39. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud u Velikoj Kladuši, u kazni koju je izrekao, uračunao i kaznu zatvora na koju je osuđen rješenjem Kantonalnog suda za prekršaje u Bihaću. 40. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem, prema kojem nijedna osoba ne može biti dva puta suđena za isto kazneno djelo. c) Članak 14. Europske konvencije 41. Apelant, dalje, navodi da se činjenica da je bio pripadnik "autonomije" tijekom rata, odrazila i na drukčije postupanje prema njemu i drugih službenih osoba, a ne samo policije. Naime, prema apelantovoj kaznenoj prijavi, Općinsko tužiteljstvo u Velikoj Kladuši, a ni Kantonalno tužiteljstvo u Bihaću, nije pokrenulo kazneni postupak protiv policajaca koji su apelantu nanijeli tjelesne povrede prilikom privođenja iz kuće, kao i povrede pričinjene drugoj osobi. Time je, prema mišljenju apelanta, odnosno njegovog punomoćnika, prema apelantu postupano protivno članku 14. Europske konvencije. 42. Članak 14. Europske konvencije glasi: "Zabrana diskriminacije Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 43. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Europski sud za ljudska prava, Belgijski jezični slučaj, presuda od 23. srpnja 1968., serija A broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi pokazali da je apelant bio tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji. Čak i kad bi navedena zabrana diskriminacije bila, u principu, primjenjiva u slučaju apelantovih tvrdnji, ne pokazuje se da je bio podvrgnut tretmanu koji je imao diskriminacijski karakter. 44. Osim toga, Općinski je sud u Velikoj Kladuši, prilikom izricanja kazne, primijenio odredbu članka 41. stavak 1. točka 1., odnosno 42. stavak 4. točka 4. KZ FBiH, pa je odmjerio kaznu ispod granice propisane zakonom, odnosno ublažio kaznu. 45. U apelaciji se ukazuje i na nepostupanje organa vlasti radi pokretanja kaznenog postupka protiv drugih osoba koje su sudjelovale u hapšenju apelanta, čime je prema njemu učinjena diskriminacija. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2627 46. Ustavni sud, polazeći od navedene odredbe članka VI/3.(b) Ustava, ne može cijeniti postupanje, odnosno nepostupanje organa vlasti glede kaznenog gonjenja drugih osoba u ovom predmetu jer te osobe i nisu bili sudionici u postupku koji se vodio pred redovitim sudom čije su presude predmet ocjenjivanja pred Ustavnim sudom. VII - Zaključak 47. Iz navedenih razloga, Ustavni sud jednoglasno zaključuje da apelantova prava iz članka II/3.(b) i (e) i članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. i članka 14. Europske konvencije, nisu povrijeđena. 48. Obzirom na navedeno, nije potrebno da Ustavni sud odlučuje o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere. 49. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 32/02 Apelacija S. M. protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj P-380/00 i rješenja Kantonalnog suda Zenica broj Gž-407/01 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. i člana 61. stav 2. tačka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof. sudija Didier Maus, prof. sudija Valerija Galić, sudija, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Usvaja se apelacija S. M. iz Zenice. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukida se rješenje Općinskog suda u Zenici, broj P-380/00 od 2. marta 2001. godine i rješenje Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-407/01 od 15. oktobra 2001. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici na ponovni hitan postupak, u skladu sa članom 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. S. M. (u daljem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 4. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-380/00 od 2. marta 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda Zenica (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-407/01 od 15. oktobra 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. U skladu sa članom 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je 5. maja 2003. godine dostavljena Općinskom sudu, Kantonalnom sudu i Općini Zenica. Ustavni sud je 26. maja 2003. godine dobio odgovor od Općinskog suda, a 29. maja 2003. godine od Kantonalnog suda. Ustavni sud je 31. jula dostavio apelaciju Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, koja je odgovorila 18. augusta 2003. godine. Kantonalni sud je dostavio spis Ustavnom sudu 29. maja 2003. godine. Broj 55 - Strana 2628 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način: Apelantica je 26. septembra 1988. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Z. M. U skladu sa ugovorom, apelantica je trebala obezbijediti doživotnu brigu Z. M. pod uvjetom da apelantica trajno živi u istom stanu sa Z. M. kao član njenog domaćinstva. Apelantica je trebala naslijediti pokretnu imovinu Z. M. nakon njene smrti. Nakon smrti Z. M. apelantica je nastavila živjeti u stanu sa kćerkom. Apelantica živi u stanu od 19. oktobra 1988. godine. 4. Međuopćinsko javno pravobranilaštvo je 8. oktobra 1991. godine pokrenulo postupak za apelantičino iseljenje iz stana pred Službom za opću upravu i stambene poslove Zenica. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Zenica, broj 03-372/464/91 od 26. februara 1992. godine, odlučeno je da apelantica nema pravo koristiti stan. Apelantica je podnijela žalbu protiv ovog rješenja Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Republike Bosne i Hercegovine. Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Republike Bosne i Hercegovine nije odlučilo o žalbi. Nakon rata, Služba za opću upravu i stambene poslove Zenica rekonstruirala je spis koji je uništen u toku rata i dostavila taj spis na rješavanje Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona. Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona, rješenjem broj 03-372-474/91 od 23. marta 2000. godine, poništilo je rješenje broj 03-372-464/91 i vratilo predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. Ovi postupci su još u toku. 5. Apelantica je 20. marta 2001. godine, nakon više od osam godina boravka u stanu, pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi donošenja odluke o njenom stanarskom pravu. U skladu sa Zakonom o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službene novine SRBiH", broj 14/84), koji propisuje da pravo na pokretanje postupka za iseljenje nezakonitog stanara ističe nakon osam godina nezakonitog boravka, apelantica je tvrdila da nije moguće da iseli iz stana budući da je živjela više od osam godina u stanu i da bi se zbog toga trebalo ustanoviti njeno stanarsko pravo. 6. Rješenjem broj P-380/00 od 2. marta 2001. godine Općinski sud je odbacio tužbu i prekinuo postupak u skladu s članom 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni novine Federacije BiH", broj 42/98). Općinski sud je obrazložio da nije moguće u isto vrijeme voditi dva slična postupka, upravni i parnični, koji se tiču istog predmeta. Općinski sud je zbog toga prekinuo sudski postupak do donošenja odluke upravnog organa. 7. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda, ističući da je odluka povrijedila član 355. stav 1. Zakona o parničnom postupku i tvrdeći da dispozitiv rješenja nije u skladu sa obrazloženjem. Apelantica je tvrdila da zahtjev za iseljenje, koji je podnesen 1991. godine, nije relevantan za predmet, budući da je u međuvremenu živjela u stanu osam godina, te da više nema mogućnosti pokretanja postupka za iseljenje. Apelantica je, također, tvrdila da je ona, uslijed proteka roka za pokretanje postupka za iseljenje, stekla status nosioca stanarskog prava, što je trebao potvrditi sud. Ona je istakla da je Općinski sud trebao odlučiti o njenom zahtjevu i da je Općinski sud, obustavljajući postupak, odbio da to uradi. 8. Rješenjem broj Gž-407/01 od 15. oktobra 2001. godine, Kantonalni sud je odbio žalbu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud je smatrao da je Općinski sud, u cilju izbjegavanja pravne nesigurnosti, imao pravo prekinuti postupak. Kantonalni sud je smatrao da je apelantica pogrešno tumačila član 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Prema članu 30. stav 2. navedenog zakona, stambeni organi nemaju pravo odlučiti o iseljenju lica koje je nezakonito uselilo ako je postupak za iseljenje pokrenut nakon perioda od tri godine za vrijeme kojeg je lice, koje je nezakonito uselilo u stan, stanovalo u stanu. Međutim, u ovom predmetu Kantonalni sud je smatrao da je upravni postupak za apelantičino iseljenje još uvijek u toku i da bi o njemu trebalo odlučiti prije sudskog postupka. IV - Relevantni propisi (1) Zakon o parničnom postupku Utorak, 19.10.2004. "Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 12. Kada odluka Suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik proglašava krivim. Član 196. Postupak se prekida: 1) kada strana umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; 2) kada zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici; 3) kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kada nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada; 4) kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; 5) kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; 6) kada je to drugim zakonom određeno. Član 197. Osim slučajeva posebno predviđenim ovim zakonom prekid postupka će se odrediti: 1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju; 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.) odsječeno od suda. Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen privredni prijestup ili je li učinjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ko je učinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna." (2) Zakon o stambenim odnosima "Član 10. Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakon smatra se hitnim. Član 30. Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj. Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret lica koja se iseljavaju. Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem. Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica ističe da su Općinski i Kantonalni sud prekinuli postupak bez osnova u Zakonu o parničnom postupku (član 197. stav 1. tačka 1). Apelantica se ne slaže da su upravni postupak i tužba bili takve prirode da se ne bi moglo odlučiti o njenom zahtjevu. Ona smatra da bi bilo logičnije da je sud odlučio o njenom zahtjevu o stanarskom pravu prije postupka za iseljenje. Apelantica, nadalje, ističe da je u sličnim postupcima Kantonalni sud usvojio drukčije odluke, potvrđujući stanarsko pravo stanara koji je nezakonito uselio. 10. Apelantica tvrdi da su osporena rješenja povrijedila član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), budući da su Općinski i Kantonalni sud obustavili sudski postupak bez opravdanog razloga. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao da je obustavio postupak u skladu s članom 197. stav 1. Zakona o parničnom postupku i to zbog upravnog postupka koji je bio u toku i u kojem se trebalo odlučiti o apelantičinom iseljenju. S tim u vezi, Ustavni sud je primio odgovor od Službe za opću upravu i stambena pitanja Zenica 18. augusta 2003. godine, koja je potvrdila da je postupak još uvijek u toku i istakla da je apelantica 24. februara 1999. godine podnijela zahtjev za prijenos stanarskog prava. 12. Kantonalni sud je istakao u svom odgovoru da apelacija nije osnovana. Kantonalni sud smatra da je ovdje relevantno pitanje, prije svega, da li je apelantica lice koje nezakonito boravi u stanu i da li je, prema tome, potrebno čekati da se odredi da li se postupak za apelantičino iseljenje može voditi nakon isteka perioda od osam godina. Kantonalni sud smatra da je potrebno utvrditi da li je apelantica koristila stan osam godina i da li je postupak protiv apelantičinog iseljenja bio pokrenut na osnovu člana 30. Zakona o stambenim odnosima. VI - Dopustivost 13. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 14. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 15. U ovom slučaju, Kantonalni sud je 15. oktobra 2001. godine donio rješenje broj Gž-407/01, a apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu 4. decembra 2001. godine, što znači u propisanom roku od 60 dana. S obzirom na vrijednost spora, apelantica nije imala pravo da izjavi reviziju na rješenje Kantonalnog suda pa je, prema tome, rješenje Kantonalnog suda posljednji pravni lijek koji je apelantica mogla koristiti. 16. Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva. VII - Meritum a) Pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije 17. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 18. Apelantica tvrdi da je nedonošenje odluke Općinskog i Kantonalnog suda o njenom statusu dovelo do povrede člana Broj 55 - Strana 2629 II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije. Ona tvrdi da je ispunila uvjete koji su potrebni za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava i da su Općinski i Kantonalni sud trebali odlučiti o ovoj stvari prije razmatranja njenog eventualnog iseljenja. 19. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na korištenje doma je "građansko pravo" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 68). Zahtjev koji je apelantica podnijela Općinskom i Kantonalnom sudu, u vezi sa stanarskim pravom, konstituira građansko pravo na koje se primjenjuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. 20. Zadatak Ustavnog suda nije da određuje da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje statusa nosioca stanarskog prava. Njegov zadatak je ograničen na ispitivanje da li su Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su odlučivali o njenom zahtjevu. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Iako nije izričito navedeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ovo pravo uključuje neodvojivo pravo na pristup sudu, bez kojeg bi značenje proceduralnih garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bilo suvišno (vidi, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36). Drugim riječima, pojedinac, u određivanju svojih građanskih prava, ima pravo tražiti presudu suda koja razmatra meritum njegovog zahtjeva. U suštini, pojam "pristupa sudu" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru u skladu sa kojom se može podnijeti zahtjev sudu u cilju donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 21. Ustavni sud je prethodno naznačio da postoji povreda prava na pristup sudu u slučajevima koji se tiču stambenih pitanja kada su Općinski i Kantonalni sud, vraćajući predmet upravnom organu, odbili odlučiti o meritumu predmeta uslijed navodnog nedostatka nadležnosti (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99; broj U 15/00 od 15. decembra 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj U 10/01). Pored toga, Ustavni sud smatra da upravni postupak, koji je u toku, ne može biti razlog za nedonošenje odluke o meritumu (vidi, Odluka Ustavnog suda, broj U 7/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/00). 22. Međutim, pristup sudu može biti podvrgnut ograničenjima koja ne narušavaju suštinu ovog prava (vidi, Winternjerp protiv Nizozemske, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A broj 33, stav 75), pod uvjetom da su u skladu sa legitimnim ciljem i da su proporcionalna (vidi, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 56). U suštini, pravično suđenje znači obavezu donošenja presude unutar razumnog vremena kojom se okončava pravna nesigurnost u kojoj se određena osoba našla u pogledu ostvarivanja svojih građanskih prava i obaveza. Prema tome, sudovi su obavezni odlučiti o predmetu što je moguće efikasnije. Od sudova se očekuju da dođu do odluke što brže, osim u slučaju kada se radi o činjeničnim i pravnim pitanjima kompleksne prirode. 23. U ovom predmetu, Općinski i Kantonalni sud su odlučili da, u skladu sa članom 197. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku, obustave postupak zbog toga što je upravni postupak bio u toku. Ovi sudovi su smatrali da, u cilju osiguranja pravne sigurnosti, pitanje apelantičinog iseljenja mora biti riješeno prije nego se odluči o njenom stanarskom pravu. 24. Apelantici nije uskraćen pristup sudu u cijelosti, već samo do okončanja upravnog postupka. Međutim, s obzirom da upravni postupak traje više od 10 godina, nije izvjesno kada će se odlučiti o njenom građanskom pravu u parničnom postupku. 25. U vezi sa navedenim, pitanje koje se postavlja u ovome predmetu je da li su Općinski i Kantonalni sud apelantici uskratili pristup sudu u skladu sa legitimnim ciljem i na proporcionalan način kada su obustavili postupak zbog Broj 55 - Strana 2630 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH istovremenog vođenja upravnog postupka. U ovom pogledu, Ustavni sud mora razmotriti što je od važnosti za apelanticu. 26. U ovom predmetu, Općinski i Kantonalni sud su imali mogućnost da odluče i u postupku apelantičinog iseljenja i sticanju stanarskog prava. Kada odlučuju o takvim predmetima, sudovi moraju uzeti u obzir i opće djejstvo koje će odluka o obustavljanju ili neobustavljanju postupka imati na pojedinačno pravo s obzirom na principe Evropske konvencije. 27. Argument koje su dali Općinski i Kantonalni sud, da je obustavljanje sudskog postupka bilo jedino sredstvo osiguravanja pravne sigurnosti, se ne može smatrati legitimnim ciljem. Prema tome, nema potrebe da Ustavni sud razmatra da li su sredstva bila proporcionalna. 28. Ono što je od važnosti za apelanticu tiče se njenog osnovnog prava na mirno uživanje doma i imovine, a u cilju poštivanja pravne sigurnosti sudovi su morali primijeniti sva raspoloživa i odgovarajuća pravna sredstva. Pri tome, sudovi su morali imati u vidu i član 10. Zakona o stambenim odnosima koji propisuje da je postupak po sporovima o stambenim odnosima hitan bez obzira da li ih rješava nadležni sud ili organ uprave. U ovom slučaju, moglo bi se tvrditi da je samim odugovlačenjem u rješavanju upravnog postupka nastupila povreda apelantičinog prava na brzo rješavanje njenog statusa. Bez obzira na postupak pred upravnim organima, Općinski i Kantonalni sud su bili obavezni, kada su odlučivali o ovoj stvari, da uzmu u obzir ukupan proces koji se tiče apelantičinog statusa i da otklone moguće povrede koje su počinili drugi organi. Razmatrajući pitanja od važnosti za apelanticu, Općinski i Kantonalni sud, nakon što su došli do saznanja da se vodi upravni postupak čiji bi ishod uticao na parnični postupak, bili su obavezni da, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, riješe o apelantičinim građanskim pravima i obavezama donošenjem konačnog rješenja. 29. Ustavni sud zaključuje da su, postupajući na navedeni način, Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII - Zaključak 30. Polazeći od navedenog, Ustavni sud je, imajući u vidu član 61. stav 2. tačka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 32/02 Apelacija S. M. protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj P-380/00 i rješenja Kantonalnog suda Zenica broj Gž-407/01 Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. i članka 61. stavak 2. točka 2. i st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, prof. sudac Didier Maus, prof. sudac Valerija Galić, sutkinja, na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio ODLUKU1 Usvaja se apelacija S. M. iz Zenice. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukida se rješenje Općinskog suda u Zenici, broj P-380/00 od 2. ožujka 2001. godine i rješenje Kantonalnog suda Zenica, broj Gž-407/01 od 15. listopada 2001. godine. Predmet se vraća Općinskom sudu u Zenici na ponovni žuran postupak, sukladno članku 61. st. 3. i 4. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 4. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-380/00 od 2. ožujka 2001. godine i rješenja Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-407/01 od 15. listopada 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Sukladno članku 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je 5. svibnja 2003. godine dostavljena Općinskom sudu, Kantonalnom sudu i Općini Zenica. Ustavni je sud 26. svibnja 2003. godine dobio odgovor od Općinskog suda, a 29. svibnja 2003. godine od Kantonalnog suda. Ustavni je sud 31. srpnja dostavio apelaciju Službi za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica, koja je odgovorila 18. kolovoza 2003. godine. Kantonalni je sud dostavio spis Ustavnom sudu 29. svibnja 2003. godine. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način: Apelantica je 26. rujna 1988. godine zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju sa Z. M. Sukladno ugovoru, apelantica je trebala osigurati doživotnu skrb Z. M. pod uvjetom da apelantica trajno živi u istom stanu sa Z. M. kao član njenog kućanstva. Apelantica je trebala naslijediti pokretnu imovinu Z. M. nakon njene smrti. Nakon smrti Z. M. apelantica je nastavila živjeti u stanu sa kćerkom. Apelantica živi u stanu od 19. listopada 1988. godine. 4. Međuopćinsko je javno pravobraniteljstvo 8. listopada 1991. godine pokrenulo postupak za apelantičino iseljenje iz stana pred Službom za opću upravu i stambene poslove Zenica. Rješenjem Službe za opću upravu i stambene poslove Zenica, broj 03-372/464/91 od 26. veljače 1992. godine, odlučeno je da apelantica nema pravo koristiti stan. Apelantica je podnijela priziv protiv ovog rješenja Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Republike Bosne i Hercegovine. Ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Republike Bosne i Hercegovine nije odlučilo o prizivu. Nakon rata, Služba za opću upravu i stambene poslove Zenica je rekonstruirala spis koji je uništen u tijeku rata i dostavila taj spis na rješavanje Ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona. Ministarstvo je za urbanizam, prostorno uređenje i okoliš Zeničko-dobojskog kantona, rješenjem broj 03-372-474/91 od 23. ožujka 2000. godine, poništilo rješenje broj 03-372-464/91 i vratilo predmet prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Ovi postupci su još u tijeku. 5. Apelantica je 20. ožujka 2001. godine, nakon više od osam godina boravka u stanu, pokrenula postupak pred Općinskim sudom radi donošenja odluke o njenom stanarskom pravu. Sukladno Zakonu o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službene novine SRBiH", broj 14/84) koji propisuje da pravo na pokretanje postupka za iseljenje nezakonitog stanara ističe nakon osam godina nezakonitog boravka, apelantica je tvrdila da nije moguće da iseli iz stana budući da je živjela više od osam godina u stanu i da bi se zbog toga trebalo ustanoviti njeno stanarsko pravo. 6. Rješenjem broj P-380/00 od 2. ožujka 2001. godine Općinski je sud odbacio tužbu i prekinuo postupak sukladno članku Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 197. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni novine Federacije BiH", broj 42/98). Općinski je sud obrazložio da nije moguće u isto vrijeme voditi dva slična postupka, upravni i parnični, koji se tiču istog predmeta. Općinski je sud zbog toga prekinuo sudski postupak do donošenja odluke upravnog organa. 7. Apelantica je podnijela priziv protiv rješenja Općinskog suda, ističući da je odluka povrijedila članak 355. stavak 1. Zakona o parničnom postupku i tvrdeći da dispozitiv rješenja nije sukladan obrazloženju. Apelantica je tvrdila da zahtjev za iseljenje, koji je podnesen 1991. godine, nije relevantan za predmet, budući da je u međuvremenu živjela u stanu osam godina, te da više nema mogućnosti pokretanja postupka za iseljenje. Apelantica je, također, tvrdila da je ona, uslijed proteka roka za pokretanje postupka za iseljenje, stekla status nositelja stanarskog prava, što je trebao potvrditi sud. Ona je istaknula da je Općinski sud trebao odlučiti o njenom zahtjevu i da je Općinski sud, obustavljajući postupak, odbio to uraditi. 8. Rješenjem broj Gž-407/01 od 15. listopada 2001. godine, Kantonalni je sud odbio priziv i potvrdio rješenje Općinskog suda. Kantonalni je sud smatrao da je Općinski sud, u cilju izbjegavanja pravne nesigurnosti, imao pravo prekinuti postupak. Kantonalni je sud smatrao da je apelantica pogrešno tumačila članak 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima. Prema članku 30. stavak 2. navedenog zakona, stambeni organi nemaju pravo odlučiti o iseljenju osobe koja je nezakonito uselila ako je postupak za iseljenje pokrenut nakon razdoblja od tri godine za vrijeme kojeg je osoba, koja je nezakonito uselila u stan, stanovala u stanu. Međutim, u ovom je predmetu Kantonalni sud smatrao da je upravni postupak za apelantičino iseljenje još uvijek u tijeku i da bi o njemu trebalo odlučiti prije sudskog postupka. IV - Relevantni propisi (1) Zakon o parničnom postupku "Članak 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 12. Kada odluka Suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drukčije određeno. Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. U parničnom postupku sud je glede postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik proglašava krivim. Članak 196. Postupak se prekida: 1) kada strana umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj parnici; 2) kada zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici; 3) kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati, odnosno kada nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada; 4) kada nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka; 5) kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu; 6) kada je to drugim zakonom određeno. Članak 197. Osim slučajeva posebice predviđenim ovim zakonom prekid postupka će se odrediti: 1) ako je odlučio sam ne rješavati o prethodnom pitanju; 2) ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.) odsječeno od suda. Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjen gospodarski prijestup ili je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj Broj 55 - Strana 2631 dužnosti, tko je učinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi dvojba da je svjedok ili vještak dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna." (2) Zakon o stambenim odnosima "Članak 10. Sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno ovim zakonom. Postupak po sporovima u primjeni ovog zakon smatra se žurnim. Članak 30. Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenom vlasništvu ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na temelju zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protiv rješenja iz prethodnog stavka može se u roku od tri dana izjaviti priziv, koji ne zadržava izvršenje rješenja. Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, osobi koja se iseljava ne osigurava se nužni smještaj. Troškovi prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije padaju na teret osoba koje se iseljavaju. Osoba koja se nezakonito uselila u stan ili se uselila u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzročene nezakonitim useljenjem. Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 9. Apelantica ističe da su Općinski i Kantonalni sud prekinuli postupak bez osnova u Zakonu o parničnom postupku (članak 197. stavak 1. točka 1). Apelantica se ne slaže da su upravni postupak i tužba bili takve naravi da se ne bi moglo odlučiti o njenom zahtjevu. Ona smatra da bi bilo logičnije da je sud odlučio o njenom zahtjevu o stanarskom pravu prije postupka za iseljenje. Apelantica, nadalje, ističe da je u sličnim postupcima Kantonalni sud usvojio drukčije odluke, potvrđujući stanarsko pravo stanara koji je nezakonito uselio. 10. Apelantica tvrdi da su pobijana rješenja povrijedila članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), budući da su Općinski i Kantonalni sud obustavili sudski postupak bez opravdanog razloga. b) Odgovor na apelaciju 11. U odgovoru na apelaciju, Općinski je sud istaknuo da je obustavio postupak sukladno članku 197. stavak 1. Zakona o parničnom postupku i to zbog upravnog postupka koji je bio u tijeku i u kojem se trebalo odlučiti o apelantičinom iseljenju. S tim u vezi, Ustavni je sud primio odgovor od Službe za opću upravu i stambena pitanja Zenica 18. kolovoza 2003. godine, koja je potvrdila da je postupak još uvijek u tijeku i istaknula da je apelantica 24. veljače 1999. godine podnijela zahtjev za prijenos stanarskog prava. 12. Kantonalni je sud istaknuo u svom odgovoru da apelacija nije utemeljena. Kantonalni sud smatra da je ovdje relevantno pitanje, prije svega, je li apelantica osoba koja nezakonito boravi u stanu i je li, prema tome, potrebito čekati da se odredi može li se postupak za apelantičino iseljenje voditi nakon isteka perioda od osam godina. Kantonalni sud smatra da je potrebito utvrditi je li apelantica koristila stan osam godina i je li postupak protiv apelantičinog iseljenja bio pokrenut na temelju članka 30. Zakona o stambenim odnosima. VI - Dopustivost 13. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima Broj 55 - Strana 2632 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 14. Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 15. U ovom je slučaju Kantonalni sud, 15. listopada 2001. godine, donio rješenje broj Gž-407/01, a apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu 4. prosinca 2001. godine, što znači u propisanom roku od 60 dana. Obzirom na vrijednost spora, apelantica nije imala pravo izjaviti reviziju na rješenje Kantonalnog suda pa je, prema tome, rješenje Kantonalnog suda posljednji pravni lijek koji je apelantica mogla koristiti. 16. Iz navedenog slijedi da je apelacija dopustiva. VII - Meritum a) Pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije 17. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: ... (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Član 6. stav 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 18. Apelantica tvrdi da je nedonošenje odluke Općinskog i Kantonalnog suda o njenom statusu dovelo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ona tvrdi da je ispunila uvjete koji su potrebiti za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava i da su Općinski i Kantonalni sud trebali odlučiti o ovoj stvari prije razmatranja njenog eventualnog iseljenja. 19. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, pravo na korištenje doma je "građansko pravo" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. studenoga 1986. godine, serija A broj 109, stavak 68). Zahtjev koji je apelantica podnijela Općinskom i Kantonalnom sudu, u svezi stanarskog prava, konstituira građansko pravo na koje se primjenjuje članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 20. Zadaća Ustavnog suda nije određivanje ispunjava li apelant uvjete za stjecanje statusa nositelja stanarskog prava. Njegova je zadaća ograničena na ispitivanje jesu li Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada su odlučivali o njenom zahtjevu. Pojam pravičnog suđenja u određivanju građanskih prava ne uključuje samo proceduralne garancije za vrijeme suđenja. Iako nije izričito navedeno u članku 6. stavak 1. Europske konvencije, ovo pravo uključuje neodvojivo pravo na pristup sudu, bez kojeg bi značenje proceduralnih garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije bilo suvišno (vidi, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1975. godine, serija A broj 18, stavak 36). Drugim riječima, pojedinac, u određivanju svojih građanskih prava, ima pravo tražiti presudu suda koja razmatra meritum njegovog zahtjeva. U biti, pojam "pristupa sudu" zahtijeva djelotvornu i transparentnu proceduru sukladno kojom se može podnijeti zahtjev sudu u cilju donošenja odluke. Uskraćivanje sudskog preispitivanja u takvim slučajevima dovodi do povrede članka 6. stav 1. Europske konvencije. 21. Ustavni je sud prethodno naznačio da postoji povreda prava na pristup sudu u slučajevima koji se tiču stambenih pitanja kada su Općinski i Kantonalni sud, vraćajući predmet upravnom organu, odbili odlučiti o meritumu predmeta uslijed navodnog nedostatka nadležnosti (vidi odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. rujna 1999. godine, Utorak, 19.10.2004. objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 20/99; broj U 15/00 od 15. prosinca 2000. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj U 10/01). Pored toga, Ustavni sud smatra da upravni postupak, koji je u toku, ne može biti razlog za nedonošenje odluke o meritumu (vidi, Odluka Ustavnog suda, broj U 7/99 od 5. studenoga 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 3/00). 22. Međutim, pristup sudu može biti podvrgnut ograničenjima koja ne narušavaju suštinu ovog prava (vidi, Winternjerp protiv Nizozemske, presuda od 24. listopada 1979. godine, serija A broj 33, stav 75), pod uvjetom da su sukladni legitimnim ciljem i da su proporcionalni (vidi, Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. svibnja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 56). U biti, pravično suđenje znači obvezu donošenja presude unutar razumnog vremena kojom se okončava pravna nesigurnost u kojoj se određena osoba našla glede ostvarivanja svojih građanskih prava i obveza. Prema tome, sudovi su obvezni odlučiti o predmetu što je moguće efikasnije. Od sudova se očekuju da dođu do odluke što brže, osim u slučaju kada se radi o činjeničnim i pravnim pitanjima kompleksne naravi. 23. U ovom predmetu, Općinski i Kantonalni sud su odlučili da, sukladno članku 197. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku, obustave postupak zbog toga što je upravni postupak bio u tijeku. Ovi sudovi su smatrali da, u cilju osiguranja pravne sigurnosti, pitanje apelantičinog iseljenja mora biti riješeno prije nego se odluči o njenom stanarskom pravu. 24. Apelantici nije uskraćen pristup sudu u cijelosti, već samo do okončanja upravnog postupka. Međutim, obzirom da upravni postupak traje više od 10 godina, nije izvjesno kada će se odlučiti o njenom građanskom pravu u parničnom postupku. 25. U svezi navedenog, pitanje koje se postavlja u ovome predmetu je jesu li Općinski i Kantonalni sud apelantici uskratili pristup sudu sukladno legitimnom ciljem i na proporcionalan način kada su obustavili postupak zbog istodobnog vođenja upravnog postupka. U ovom pogledu, Ustavni sud mora razmotriti što je od važnosti za apelanticu. 26. U ovom su predmetu Općinski i Kantonalni sud imali mogućnost odlučiti i u postupku apelantičinog iseljenja i stjecanju stanarskog prava. Kada odlučuju o takvim predmetima, sudovi moraju uzeti u obzir i opće djelovanje koje će odluka o obustavi ili neobustavi postupka imati na pojedinačno pravo obzirom na principe Europske konvencije. 27. Argument koje su dali Općinski i Kantonalni sud, da je obustava sudskog postupka bilo jedino sredstvo osiguravanja pravne sigurnosti, se ne može smatrati legitimnim ciljem. Prema tome, nema potrebe da Ustavni sud razmatra jesu li sredstva bila proporcionalna. 28. Ono što je od važnosti za apelanticu tiče se njenog temeljnog prava na mirno uživanje doma i imovine, a u cilju poštivanja pravne sigurnosti sudovi su morali primijeniti sva raspoloživa i odgovarajuća pravna sredstva. Pri tome, sudovi su morali imati u vidu i članak 10. Zakona o stambenim odnosima koji propisuje da je postupak po sporovima o stambenim odnosima žuran bez obzira rješava li ih nadležni sud ili organ uprave. U ovom slučaju, moglo bi se tvrditi da je samim odugovlačenjem u rješavanju upravnog postupka nastupila povreda apelantičinog prava na brzo rješavanje njenog statusa. Bez obzira na postupak pred upravnim organima, Općinski i Kantonalni sud su bili obvezni, kada su odlučivali o ovoj stvari, uzeti u obzir ukupan proces koji se tiče apelantičinog statusa i otkloniti moguće povrede koje su počinili drugi organi. Razmatrajući pitanja od važnosti za apelanticu, Općinski i Kantonalni sud, nakon što su došli do saznanja da se vodi upravni postupak čiji bi ishod uticao na parnični postupak, bili su obvezni, sukladno članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, riješiti o apelantičinim građanskim pravima i obvezama - donošenjem konačnog rješenja. 29. Ustavni sud zaključuje da su, postupajući na navedeni način, Općinski i Kantonalni sud povrijedili apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VIII - Zaključak 30. Polazeći od navedenog, Ustavni je sud, imajući u vidu članak 61. stavak 2. točka 2. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno odlučio kao u izreci ove odluke. 31. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 315/03 i dr., rješavajući apelaciju Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 2. i člana 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je ODLUKU1 O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvajaju se apelacije Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg. Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-408/03, U-410/03, U-412/03, U-413/03, U-414/03, U-415/03, U-416/03 i U-423/03, od 27. augusta 2003. godine; U-435/03, U-438/03, U-439/03, U-440/03, U-443/03 i U-445/03, od 28. augusta 2003. godine; U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-509/03 i U-515/03, od 29. augusta 2003. godine; U-518/03, U-519/03, U-523/03, U-555/03, U-556/03, U-557/03, U-559/03, U-564/03, U-566/03, U-567/03, U-568/03, U-599/03, U-600/03, U-601/03, U-604/03, U-605/03, U-606/03, U-607/03, U-609/03, U-610/03, U-616/03, U-617/03, U-619/03, U-620/03, U-621/03, U-622/03, U-624/03 i U-625/03 od 11. septembra 2003. godine; U-778/03, U-779/03, U-780/03, U-781/03, U-782/03, U-783/03, U-797/03, U-798/03, U-801/03, U-802/03, U-804/03, U-805/03, U-806/03, U-807/03, U-808/03, U-809/03, U-810/03, U-811/03, U-812/03, U-813/03, U-818/03, U-819/03, U-863/03, U-864/03 i U-873/03, od 18. septembra 2003. godine, kao i U-1223/03, U-1225/03, U-1230/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1236/03, U-1241/03, U-1242/03, U-1248/03, U-1251/03 i U-1255/03 od 25. septembra 2003. godine. Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, na hitan ponovni postupak, u skladu sa članom 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od šest mjeseci obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Mesna industrija "Lijanovići" d.o.o. (u daljem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, podnijela je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-410/03 od 27. augusta 2003. te U-412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. augusta 2003. godine, U-443/03, 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2633 U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. augusta 2003., U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. augusta 2003. godine, U-515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U-557/03, U-556/03, U-599/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U-607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U-610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. septembra 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U-812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U-819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U-863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. septembra 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U-1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U-1251/03 i U-1242/03 od 25. septembra 2003. godine; sa prijedlogom za obustavu izvršenja rješenja Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave, Carinarnice Mostar, pobliže navedenih u dodatku ove odluke, do donošenja odluka o apelacijama (privremena mjera). II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je u periodu od 4. do 21. novembra 2003. godine primio 52 apelacije (navedene u dodatku ove odluke), koje je apelant podnio pozivajući se na član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Ustavni sud je, 5. novembra 2003. godine, u skladu sa članom 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi da isto pitanje, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave Tomislavgrad, Carinarnice Tomislavgrad, zatražio odgovore na navode iz apelacija, a od Federalnog ministarstva finansija - Carinske uprave zatražio Uputstva o obračunu i naplati posebne takse za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koja su aktima 0906 broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine i 0902 broj D-7108 od 25. jula 2000. godine dostavljena svim carinarnicama. 4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor Ustavnom sudu. 5. Federalno ministarstvo finansija - Carinska uprava, dostavilo je 13. novembra 2003. godine Ustavnom sudu odgovor i tražena uputstva. 6. Carinarnica Tomislavgrad nije dostavila odgovor Ustavnom sudu. 7. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 8. Ustavni sud je, u smislu člana 30. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije AP-315/03, AP-318/03, AP-322/03, AP-324/03, AP-325/03, AP-326/03, AP-327/03, AP-328/03, AP-343/03, AP-344/03, AP-349/03, AP-350/03, AP-360/03, AP-362/03, AP-363/03, AP-367/03, AP-366/03, AP-329/03, AP-331/03, AP-330/03, AP-370/03, AP-372/03, AP-375/03, AP-376/03, AP-377/03, AP-378/03, AP-379/03, AP-380/03, AP-404/03, AP-406/03, AP-409/03, AP-413/03, AP-414/03, AP-415/03, AP-416/03, AP-417/03, AP-418/03, AP-439/03, AP-440/03, AP-443/03, AP-448/03, AP-449/03, AP-450/03, AP-455/03, AP-456/03, AP-457/03, AP-458/03, AP-460/03, AP-465/03, AP-490/03, AP-467/03, AP-469/03, AP-492/03, AP-471/03, AP-473/03, AP-474/03, AP-482/03, AP-493/03, AP-494/03, AP-504/03, AP-505/03, AP-508/03, AP-511/03, AP-513/03, AP-514/03, AP-515/03, AP-516/03, AP-519/03, AP-523/03, AP-521/03, AP-527/03, AP-529/03, AP-531/03, AP-533/03, AP-463/03, AP-477/03, AP-478/03, AP-497/03, AP-500/03, AP-501/03, AP-517/03, AP-518/03, AP-520/03, AP-522/03. odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 315/03. III - Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 10. Apelant je firma koja se bavi preradom mesnih proizvoda. Njegovo poslovanje se uglavnom zasniva na uvozu mesa i njegovoj preradi u Bosni i Hercegovini u gotove Broj 55 - Strana 2634 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH prehrambene proizvode, što u konkretnom slučaju uključuje i uvoz strojno iskoštenog pilećeg i purećeg mesa i kožice. 11. Apelant je 24. septembra 2001. godine, na graničnom prijelazu Gorica, prijavio robu koju je uvezao u Bosnu i Hercegovinu, prema Jedinstvenim carinskim ispravama Carinske ispostave Mostar (broj, datum i količina uvezene robe pobliže opisana u dodatku odluke), za koju je plaćena carina, dok posebna pristojba (taksa, prelevman) nije obračunata niti plaćena. 12. Nakon što je proveden carinski postupak i apelant uplatio carinski dug, Carinarnica Mostar je, po službenoj dužnosti, pokrenula postupak naknadne naplate manje plaćene carine i carinskih pristojbi za robu uvezenu 24. septembra 2001. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00, koju je uvezao apelant po Jedinstvenim carinskim ispravama (broj i datum navedeni u dodatku ove odluke). 13. Federalno ministarstvo finansija - Carinska uprava, Carinarnica Mostar, je nakon okončanja navedenog postupka donijelo rješenja (broj i datum rješenja pobliže naveden u dodatku ove odluke) i obavezala apelanta da na ime razlike manje plaćenih uvoznih pristojbi, carina i posebnih pristojbi (prelevmana) za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 - pileće meso strojno iskošteno - ostalo uvezeno u Bosnu i Hercegovinu, uplati iznose (pobliže navedene u dodatku ove odluke). 14. Carinarnica Mostar ističe u svom rješenju da je postupak carinjenja proveden protivno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH jer je izvršeno carinjenje sirovina koje je preduzeće "Lijanovići" kupilo u inozemstvu i direktno isporučilo inozemnom proizvođaču, a ne gotovog proizvoda koji je stvarno i uvezen. Na ovaj način je, kako se ističe u odluci, došlo do neplaćanja posebne takse - prelevmana čime su povrijeđene odredbe Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe u 2002. godini ("Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Prema tački II ove odluke, Odluka se primjenjuje od 1. januara 2002. godine, a prema tački I iste odluke, Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjuje se u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine. 15. Protiv rješenja Carinarnice Mostar (broj i datum pobliže naveden u dodatku ove odluke), apelant je izjavio žalbe Federalnom ministarstvu finansija, osporavajući njihovu zakonitost i predložio da se ta rješenja ponište. 16. Zamjenik federalnog ministra finansija, rješavajući žalbe apelanta, izjavljene protiv osporena 83 rješenja prvostepenog organa, donio je rješenja (broj i datum pobliže naveden u dodatku ove odluke), kojim je odbio žalbe apelanta kao neosnovane, uz obrazloženje da je Carinarnica Mostar donijela pravilne i zakonite odluke, kada je obavezala apelanta na naplatu posebne pristojbe koja u momentu carinjenja predmetne robe nije obračunata i naplaćena. 17. Protiv rješenja Federalnog ministarstva finansija apelant je podnio tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u upravnom sporu po tužbama apelanta protiv rješenja drugostepenog organa, donio je presude (pobliže navedene u dispozitivu ove odluke), kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana. 18. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu evidentno je da je Federalno ministarstvo finansija, u vezi sa primjenom Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, dalo tumačenje broj 01-16-2632/00 od 23. juna 2000. godine da se navedena odluka ne primjenjuje na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju. Navedeno tumačenje je dopisom 0906. broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine dostavljeno svim carinarnicama na provedbu. 19. Aktom Carinske uprave Federalnog ministarstva finansija (0902. broj D-7108 od 25. jula 2000. godine), carinarnice su obaviještene da je mišljenje Federalnog ministarstva finansija (broj 01-16-2632/00 od 23. juna 2000. godine) o neplaćanju prelevmana na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju - suprotno navedenoj odluci o određivanju proizvoda za koje se pri Utorak, 19.10.2004. njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe. Također je navedeno da će za sve pošiljke koje su ocarinjene bez plaćanja posebne pristojbe, carinarnice izvršiti naknadni obračun i naplatu posebne pristojbe, o čemu je neophodno izvijestiti Carinsku upravu. 20. Aktom 0901. broj 16-8-3180-2/02 od 5. aprila 2002. godine Carinska uprava je obavijestila sve carinarnice da se akti 0906. broj D-6105/2 od 4. jula 2000. godine i 0902. broj D-7108 od 25. jula 2000. godine, dostavljeni kao Uputstva o obračunu i naplati posebne pristojbe za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 za robu (strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju) stavljaju van snage. U cilju jednoobraznog postupanja naloženo je da se, počevši od 8. aprila 2002. godine, na svu robu koja se svrstava u tarifnu oznaku 0207.14 00 00 naplaćuje posebna pristojba u visini utvrđenoj navedenom odlukom. IV - Relevantni propisi 21. Zakon o vanjsko-trgovinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98) Član 31. u relevantnom dijelu glasi: "1. Vijeće ministara BiH propisuje primjenu zaštitnih mjera na proizvod kada utvrdi da se takav proizvod uvozi u Bosnu i Hercegovinu u povećanim količinama, apsolutno ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod takvim uvjetima pod kojima se prouzrokuje ili prijeti opasnost ozbiljne povrede domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda...." Član 33. u relevantnom dijelu glasi: "Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom periodu budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje." 22. Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99. 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01) Odluka u relevantnom dijelu glasi: "I Ovom odlukom, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju se proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i visina te takse. II "Utvrđuje se posebna taksa po mjernoj jedinici na uvezene proizvode, i to: ... Tarifna oznaka 0207.14 00 00 Naziv - kokoški, domaćih ... isječeni komadi i otpaci, smrznuti Mjerna jedinica Visina posebne takse po mjernoj jedinici u KM 1 kg 2 KM ....." 23. Odluka o primjeni Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse u 2002. godini ("Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Odluka u relevantnom dijelu glasi: "I Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjivat će se u istovjetnom tekstu do 30. juna 2002. godine. II Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. januara 2002. godine." 24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00) Član 30. u relevantnom dijelu glasi: Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Carinarnice Mostar i rješenja Federalnog ministarstva finansija, jer smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to: - pravo na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine; - pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine); - zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine). 26. Apelant traži od Ustavnog suda da na osnovu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanta. Apelant navodi da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi još upravnih postupaka u sporu radi poništenja velikog broja osporenih rješenja, zasnovanih na istom činjeničnom i pravnom osnovu čije je izvršenje u toku. Apelant ističe da bi izvršenje osporenih odluka, budući da nemaju sredstava na žiro-računu, prouzrokovalo blokadu žiro-računa što bi dovelo do pokretanja stečajnog postupka, te apelantovog prestanka rada i djelovanja na tržištu. Apelant smatra da su postupanjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva finansija i Carinarnice Tomislavgrad, povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, jer prije donošenja prvostepenog rješenja nije proveden postupak i nije mu dana mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji prethode donošenju rješenja. Također ističe da navodi njegove žalbe nisu razmatrani ni cijenjeni u drugostepenom postupku, niti su navodi tužbe cijenjeni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a obrazloženja donesenih odluka su nepotpuna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. 27. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni hitan postupak i donošenje presude. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi na isto pitanje, Federalno ministarstvo finansija je istaklo da u cijelosti potvrđuje sve razloge navedene u osporenim presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i smatra da tim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Evropske konvencije, te predlaže da Ustavni sud podnesene apelacije odbije. VI - Dopustivost 29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." 30. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da se prava i slobode, predviđeni u Evropskoj konvenciji i u njenim protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima. Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se podnese Broj 55 - Strana 2635 u roku od 60 dana od dana kad je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 31. U ovom predmetu osporene su presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojih nema daljnjih redovnih pravnih lijekova. 32. Apelant je presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-410/03 od 27. augusta 2003. te br. U-412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. augusta 2003. godine, U-443/03, U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. augusta 2003., U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. augusta 2003. godine, U-515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U-557/03, U-556/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U-607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U-610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. septembra 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U-812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U-819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U-863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. septembra 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U-1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U-1251/03 i U-1242/03 od 25. septembra 2003. godine, primio u periodu od 27. augusta do 25. septembra 2003. godine, a apelacije protiv navedenih presuda su podnesene Ustavnom sudu u periodu od 4. do 21. novembra 2003. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Prema tome, apelacije su dopustive. VI - Meritum 33. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer smatra da su pobijanim presudama i rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava (pravo na pravičan postupak - član 6. Evropske konvencije, prava na imovinu - član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nediskriminaciju - član 14. Evropske konvencije, što odgovara čl. II/3.e), II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine). Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ispitati da li su u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. a) Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije 34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: ... e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." 35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici, glasi kako slijedi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 1. Postojanje "spora" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije 36. U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznijete u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. oktobra 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stav 32). 37. U ovom predmetu jasno proizilazi da je spor nastao pokretanjem postupka carinskih organa radi naknadne naplate posebne pristojbe za robu uvezenu 1. aprila 2002. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koju je uvezao apelant prema Jedinstvenim carinskim ispravama. Spor pred carinskih organima je okončan rješenjem zamjenika federalnog ministra finansija da odbije žalbu apelanta kao neosnovanu. Postupak pred carinskim organima je vođen i okončan bez Broj 55 - Strana 2636 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pozivanja apelanta ili njegovog zastupnika. Spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostepenog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su osporena rješenja pravilno donesena i na zakonu zasnovana. 38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet osporavanja pred Ustavnim sudom nije prosto posljednja odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već i ono što je prethodilo takvoj odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno postupak koji je vođen pred carinskim (upravnim) organima. 39. U skladu sa iznesenim, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima, sam po sebi, ne predstavlja "spor", a da se postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati "sporom" u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava od kojih mogu zavisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmet razmatranja pred Ustavnim sudom pod uvjetom da je i taj postupak obuhvaćen apelantovom žalbom (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02 od 26. septembra 2003. godine). 2. "Građanska prava i obaveze" 40. Član 6. stav 1. utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Upotreba izraza "građanska prava i obaveze" je za tvorce Evropske konvencije trebala utvrđivati granice primjene člana 6. stav 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u vezi sa "građanskim pravima i obavezama" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obaveza mora biti kvalificirano kao "građansko". Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja. 41. U ovom predmetu potrebno je riješiti preliminarno pitanje da li je konkretni upravni spor "spor" o "građanskim pravima i obavezama". 42. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, početna tačka u svakom predmetu je karakter koji se daje ovim pravima i obavezama, a prema pravnom sistemu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam "građanskih prava i obaveza" "nezavisan" u smislu Evropske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane"; "da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Evropskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u presudi Konig od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 27, st. 88-89). 43. U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sisteme drugih država, ustvari da bi se vidjelo da li postoji bilo kakav jednoobrazan koncept "građanskih prava i obaveza" koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stav 89). 44. Evropski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obavezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obaveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje nezavisno i bez obzira da li pripadaju, prema domaćem pravnom sistemu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su zaista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, broj 13, stav 94; navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, st. 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utiču na građanska prava ili obaveze; "građanska prava ili obaveze moraju biti predmet ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti direktno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43. stav 47). 45. U konkretnom predmetu, predmet postupaka je bila naplata posebne pristojbe na uvezenu robu. Da bi se utvrdio karakter ove pristojbe, neophodno je definirati karakter zakonske Utorak, 19.10.2004. odredbe koja regulira naplatu ove pristojbe i prirodu obaveze koja proističe iz ove zakonske odredbe. 46. Obaveza plaćanja posebne pristojbe - prelevmana proističe iz člana I Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse. Tom odlukom je propisano da se, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojbe i visina te pristojbe. U suštini, pristojba - prelevman ne predstavlja carinsku, odnosno poresku obavezu, u tipičnom značenju tih pojmova, već taksu kojom se regulira domaće tržište, odnosno dodatna obaveza za uvoznika robe. Samim tim, obaveza koja proističe iz navedene odluke, u suštini bi predstavljala obavezu iz sfere javnog prava, koju je propisala država u cilju zaštite domaćih proizvođača. Iz navedenog proizilazi da bi spor o obavezi plaćanja posebne pristojbe prelevmana mogao predstavljati materiju koja je izvan djelokruga zaštite člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako priroda obaveze ne potpada u djelokrug zaštite člana 6. Evropske konvencije, nacionalni pravni sistem mora biti organiziran na način da garantira minimum procesne zaštite u nacionalnim okvirima koju pruža ovaj član u tim slučajevima. Ovo iz razloga što obaveze u sferi plaćanja obaveza prema državi najčešće imaju veliki utjecaj na imovinska prava privatnih lica. Pravo na imovinu i angažiranost u trgovinske aktivnosti dijele materijalni karakter. U tom smislu praksa Evropskog suda za ljudska prava jasno prepoznaje, kao građansko pravo, pravo na kompenzaciju za materijalni gubitak nastao nezakonitim djelovanjem države. 47. U konkretnom slučaju je van svake sumnje postojanje propisa koji reguliraju ovu oblast, ali je isto tako nesporno da su određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine donijeli niz akata kojima su pobliže regulirali ovu oblast tako su za određeni period isključili obavezu plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa koje je uvezao apelant. Na taj način je stvorena potpuno drukčija pravna situacija od one koja je regulirana navedenom odlukom, prema kojoj ova obaveza za apelanta, u vrijeme uvoza predmetne robe, nije ni postojala. U skladu sa navedenim, postavlja se pitanje postojanja obaveze plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa za period za koji je navedena odluka bila na snazi, odnosno zakonitosti akata koje su donijeli određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine i utjecaj tih akata na apelantovu obavezu u odnosu na plaćanje posebne pristojbe - prelevmana. Ustavni sud zapaža da ni carinski organi uprave, a ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, nisu posvetili dužnu pažnju ovom pitanju koje je pokrenuo apelant pred svim instancama koje su odlučivale o njegovom predmetu. Ustavni sud smatra da se ovo pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje od kojeg ovisi ishod postupka i postojanje obaveze apelanta u odnosu na plaćanje ovih posebnih pristojbi - prelevmana. 48. Nadalje, u predmetima u kojima su odluku donijeli upravni organi, mora postojati mogućnost osporavanja pred sudom koji funkcionira u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen, ta mogućnost zaista postoji, ali s obzirom da se postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi, u pravilu, bez prisustvovanja stranaka, to, po mišljenju Ustavnog suda, ne osigurava minimum procesnih garancija propisanih članom 6. Evropske konvencije. 49. Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" u pogledu primjene domaćeg zakona već da je njegov osnovni zadatak zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može da ispituje način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni tako da krše Ustavom zaštićena prava. U odnosu na pitanje da li neko pravo ili obaveza treba da budu u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevima iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 50. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da čak i kada bi se neko pravo moglo jasno svrstati u domen javnog prava, koje je izvan djelokruga člana 6. Evropske konvencije, neophodno je, u nacionalnim okvirima, osigurati minimum procesnih pretpostavki u svrhu vođenja postupka u skladu sa članom 6. Evropske konvencije. Pri tome najveća obaveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obavezu, bez obzira na karakter spora, da osiguraju puno poštivanje zahtjeva člana 6. Evropske konvencije. 51. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, djelovanjem određenih organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine nastala potpuno nova pravna situacija, čiji opseg isključuje primjenu javno-pravnog odnosa između apelanta i države. Nadalje, takvoj pravnoj situaciji nisu organi koji su vodili postupak radi utvrđivanja apelantove obaveze, posvetili neophodnu pažnju, pa je kao rezultat takvog djelovanja tih organa nastala finansijska obaveza za apelanta, koja nesumnjivo utječe na njegova imovinska, tj. "građanska prava i obaveze", u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu direktnu primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Evropske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države. 52. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. primjenjiv u predmetnom slučaju. 3. Poštivanje člana 6. stav 1. Evropske konvencije 53. Potrebno je utvrditi da li je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svoje nadležnosti, ispoštovao zahtjeve člana 6. stav 1., odnosno da li je postupak pred tim sudom sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. 54. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vođen bez prisustvovanja stranaka, iako je apelant konstantno ukazivao na praksu carinskih organa da odlučuju bez njegovog prisustvovanja i bez pružanja mogućnosti da lično ospori navode iz prijava. Apelant nije izričito tražio prisustvovanje na raspravi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je to bila njegova osnovna zamjerka praksi carinskih organa koju je on izrazio u svojoj tužbi tom sudu. I pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije smatrao neophodnim da ni apelanta niti predstavnika carinskih organa pozove na sjednicu na kojoj se odlučivalo o apelantovoj tužbi. 4. Prisustvovanje sjednici Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i javna rasprava 55. Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja. 56. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o upravnim sporovima govori o nejavnoj sjednici vijeća suda. S obzirom da Evropska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obavezne da je direktno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 57. Ustavni sud nalazi da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ima karakter redovnog sudskog postupka, pa samim tim, taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa. 58. U konkretnom slučaju članom 30. Zakona o upravnim sporovima je propisano da se u upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici, dakle u sjednici koja isključuje javnost. Međutim, st. 2. i 3. ovog člana daju mogućnost da se održi usmena rasprava, pa čak i da jedna od stranaka podnese takav prijedlog. Ustavni sud uočava da konstantna praksa 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2637 Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje da se sjednice Vrhovnog suda, u pravilu, održavaju bez prisustva javnosti i bez pozivanja stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz krupnih pravnih pitanja od značaja za pravilno rješavanje predmetnih sporova (na koja je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci), a da je, i pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio da održi nejavnu sjednicu zanemarivši navode apelanta koji se odnose na neučestvovanje u postupku koji je vođen pred carinskim organima. Iz svega navedenog proizilazi da apelantu ni u postupku koji se vodio pred carinskim organima, a ni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nije osigurana javnost postupka i nije mu dana mogućnost da lično ispita navode prijava protiv njega niti da lično obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu. 59. Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, pravo na javno suđenje nije ispoštovano. b) Pravo na imovinu u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije - član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. 60. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i povredu zabrane diskriminacije koji su regulirani čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, nije neophodno razmatrati ove navode apelanta. VII - Zaključak 61. Na osnovu člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. S obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 315/03 i dr., rješavajući apelaciju Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. stavak 2. i članka 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio ODLUKU1 O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU Usvajaju se apelacije Mesne industrije "Lijanovići" d.o.o. Široki Brijeg. Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-408/03, U-410/03, U-412/03, U-413/03, U-414/03, U-415/03, U-416/03 i U-423/03, od 27. kolovoza 2003. godine; U-435/03, U-438/03, U-439/03, U-440/03, U-443/03 i U-445/03, od 28. kolovoza 2003. godine; U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-509/03 i U-515/03, od 29. kolovoza 2003. godine; U-518/03, U-519/03, U-523/03, U-555/03, U-556/03, Broj 55 - Strana 2638 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH U-557/03, U-559/03, U-564/03, U-566/03, U-567/03, U-568/03, U-599/03, U-600/03, U-601/03, U-604/03, U-605/03, U-606/03, U-607/03, U-609/03, U-610/03, U-616/03, U-617/03, U-619/03, U-620/03, U-621/03, U-622/03, U-624/03 i U-625/03 od 11. rujna 2003. godine; U-778/03, U-779/03, U-780/03, U-781/03, U-782/03, U-783/03, U-797/03, U-798/03, U-801/03, U-802/03, U-804/03, U-805/03, U-806/03, U-807/03, U-808/03, U-809/03, U-810/03, U-811/03, U-812/03, U-813/03, U-818/03, U-819/03, U-863/03, U-864/03 i U-873/03, od 18. rujna 2003. godine, kao i U-1223/03, U-1225/03, U-1230/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1236/03, U-1241/03, U-1242/03, U-1248/03, U-1251/03 i U-1255/03 od 25. rujna 2003. godine. Predmeti se vraćaju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, na žuran ponovni postupak, sukladno članku 64. st. 3. do 6. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od šest mjeseci obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. Mesna industrija "Lijanovići" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, podnijela je apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-410/03 od 27. kolovoza 2003. te U-412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. kolovoza 2003. godine, U-443/03, U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. kolovoza 2003., U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. kolovoza 2003. godine, U-515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U-557/03, U-556/03, U-599/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U-607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U-610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. rujna 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U-812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U-819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U-863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. rujna 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U-1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U-1251/03 i U-1242/03 od 25. rujna 2003. godine; sa prijedlogom za obustavu izvršenja rješenja Federalnog ministarstva financija - Carinske uprave, Carinarnice Mostar, pobliže navedenih u dodatku ove odluke, do donošenja odluka o apelacijama (privremena mjera). II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud u periodu od 4. do 21. studenoga 2003. godine primio 52 apelacije (navedene u dodatku ove odluke), koje je apelant podnio pozivajući se na članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. 3. Ustavni je sud, 5. studenoga 2003. godine, sukladno članku 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi da isto pitanje, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija - Carinske uprave Tomislavgrad, Carinarnice Tomislavgrad, zatražio odgovore na navode iz apelacija, a od Federalnog ministarstva financija - Carinske uprave zatražio Upute o obračunu i naplati posebne takse za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koja su aktima 0906 broj D-6105/2 od 4. srpnja 2000. godine i 0902 broj D-7108 od 25. srpnja 2000. godine dostavljena svim carinarnicama. 4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio odgovor Ustavnom sudu. Utorak, 19.10.2004. 5. Federalno ministarstvo financija - Carinska uprava, dostavilo je 13. studenoga 2003. godine Ustavnom sudu odgovor i tražena upute. 6. Carinarnica Tomislavgrad nije dostavila odgovor Ustavnom sudu. 7. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 8. Ustavni je sud, u smislu članka 30. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da se apelacije AP-315/03, AP-318/03, AP-322/03, AP-324/03, AP-325/03, AP-326/03, AP-327/03, AP-328/03, AP-343/03, AP-344/03, AP-349/03, AP-350/03, AP-360/03, AP-362/03, AP-363/03, AP-367/03, AP-366/03, AP-329/03, AP-331/03, AP-330/03, AP-370/03, AP-372/03, AP-375/03, AP-376/03, AP-377/03, AP-378/03, AP-379/03, AP-380/03, AP-404/03, AP-406/03, AP-409/03, AP-413/03, AP-414/03, AP-415/03, AP-416/03, AP-417/03, AP-418/03, AP-439/03, AP-440/03, AP-443/03, AP-448/03, AP-449/03, AP-450/03, AP-455/03, AP-456/03, AP-457/03, AP-458/03, AP-460/03, AP-465/03, AP-490/03, AP-467/03, AP-469/03, AP-492/03, AP-471/03, AP-473/03, AP-474/03, AP-482/03, AP-493/03, AP-494/03, AP-504/03, AP-505/03, AP-508/03, AP-511/03, AP-513/03, AP-514/03, AP-515/03, AP-516/03, AP-519/03, AP-523/03, AP-521/03, AP-527/03, AP-529/03, AP-531/03, AP-533/03, AP-463/03, AP-477/03, AP-478/03, AP-497/03, AP-500/03, AP-501/03, AP-517/03, AP-518/03, AP-520/03, AP-522/03. odnose na isto pitanje, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 315/03. III - Činjenično stanje 9. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 10. Apelant je firma koja se bavi preradom mesnih proizvoda. Njegovo se poslovanje uglavnom zasniva na uvozu mesa i njegovoj preradi u Bosni i Hercegovini u gotove prehrambene proizvode, što u konkretnom slučaju uključuje i uvoz strojno iskoštenog pilećeg i purećeg mesa i kožice. 11. Apelant je 24. rujna 2001. godine, na graničnom prijelazu Gorica, prijavio robu koju je uvezao u Bosnu i Hercegovinu, prema Jedinstvenim carinskim ispravama Carinske ispostave Mostar (broj, nadnevak i količina uvezene robe pobliže opisana u dodatku odluke), za koju je plaćena carina, dok posebna pristojba (taksa, prelevman) nije obračunata niti plaćena. 12. Nakon što je proveden carinski postupak i apelant uplatio carinski dug, Carinarnica Mostar je, po službenoj dužnosti, pokrenula postupak naknadne naplate manje plaćene carine i carinskih pristojbi za robu uvezenu 24. rujna 2001. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00, koju je uvezao apelant po Jedinstvenim carinskim ispravama (broj i nadnevak navedeni u dodatku ove odluke). 13. Federalno ministarstvo financija - Carinska uprava, Carinarnica Mostar, je nakon okončanja navedenog postupka donijelo rješenja (broj i nadnevak rješenja pobliže naveden u dodatku ove odluke) i obvezala apelanta da na ime razlike manje plaćenih uvoznih pristojbi, carina i posebnih pristojbi (prelevmana) za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 - pileće meso strojno iskošteno - ostalo uvezeno u Bosnu i Hercegovinu, uplati iznose (pobliže navedene u dodatku ove odluke). 14. Carinarnica Mostar ističe u svom rješenju da je postupak carinjenja proveden protivno odredbama Zakona o carinskoj politici BiH jer je izvršeno carinjenje sirovina koje je poduzeće "Lijanovići" kupilo u inozemstvu i izravno isporučilo inozemnom proizvođaču, a ne gotovog proizvoda koji je stvarno i uvezen. Na ovaj način je, kako se ističe u odluci, došlo do neplaćanja posebne takse - prelevmana čime su povrijeđene odredbe Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe u 2002. godini ("Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Prema točki II ove odluke, Odluka se primjenjuje od 1. siječnja 2002. godine, a prema točki I iste odluke, Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjuje se u istovjetnom tekstu do 30. lipnja 2002. godine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 15. Protiv rješenja Carinarnice Mostar (broj i nadnevak pobliže naveden u dodatku ove odluke), apelant je izjavio prizive Federalnom ministarstvu financija, pobijajući njihovu zakonitost i predložio da se ta rješenja ponište. 16. Zamjenik federalnog ministra financija, rješavajući prizive apelanta, izjavljene protiv pobijana 83 rješenja prvostupanjskog organa, donio je rješenja (broj i nadnevak pobliže naveden u dodatku ove odluke), kojim je odbio prizive apelanta kao neutemeljene, uz obrazloženje da je Carinarnica Mostar donijela pravilne i zakonite odluke, kada je obvezala apelanta na naplatu posebne pristojbe koja u momentu carinjenja predmetne robe nije obračunata i naplaćena. 17. Protiv rješenja Federalnog ministarstva financija apelant je podnio tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, u upravnom sporu po tužbama apelanta protiv rješenja drugostupanjskog organa, donio presude (pobliže navedene u dispozitivu ove odluke), kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su pobijana rješenja pravilno donesena i na zakonu utemeljena. 18. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu je evidentno da je Federalno ministarstvo financija, u vezi sa primjenom Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe, dalo tumačenje broj 01-16-2632/00 od 23. lipnja 2000. godine da se navedena odluka ne primjenjuje na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju. Navedeno je tumačenje dopisom 0906. broj D-6105/2 od 4. srpnja 2000. godine dostavljeno svim carinarnicama na provedbu. 19. Aktom Carinske uprave Federalnog ministarstva financija (0902. broj D-7108 od 25. srpnja 2000. godine), carinarnice su obaviještene da je mišljenje Federalnog ministarstva financija (broj 01-16-2632/00 od 23. lipnja 2000. godine) o neplaćanju prelevmana na strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju - oprečno navedenoj odluci o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu plaća posebna pristojba i o visini te pristojbe. Također je navedeno da će za sve pošiljke koje su ocarinjene bez plaćanja posebne pristojbe, carinarnice izvršiti naknadni obračun i naplatu posebne pristojbe, o čemu je nužno izvijestiti Carinsku upravu. 20. Aktom 0901. broj 16-8-3180-2/02 od 5. travnja 2002. godine Carinska je uprava izvijestila sve carinarnice da se akti 0906. broj D-6105/2 od 4. srpnja 2000. godine i 0902. broj D-7108 od 25. srpnja 2000. godine, dostavljeni kao Upute o obračunu i naplati posebne pristojbe za robu iz tarifne oznake 0207.14 00 00 za robu (strojno iskošteno pileće i pureće meso i kožice namijenjeno za proizvodnju) stavljaju van snage. U cilju jednoobraznog postupanja naloženo je da se, počevši od 8. travnja 2002. godine, na svu robu koja se svrstava u tarifnu oznaku 0207.14 00 00 naplaćuje posebna pristojba u visini utvrđenoj navedenom odlukom. IV - Relevantni propisi 21. Zakon o vanjsko-trgovinskoj politici ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98). Članak 31. u relevantnom dijelu glasi: "1. Vijeće ministara BiH propisuje primjenu zaštitnih mjera na proizvod kada utvrdi da se takav proizvod uvozi u Bosnu i Hercegovinu u povećanim količinama, apsolutno ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod takvim uvjetima pod kojima se prouzrokuje ili prijeti opasnost ozbiljne povrede domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda...." Članak 33. u relevantnom dijelu glasi: "Vijeće ministara BiH može propisati primjenu zaštitnih mjera u ograničenom periodu budući da može biti potrebno da spriječi ili otkloni ozbiljnu štetu, te da olakša podešavanje." 22. Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99. 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01) Odluka u relevantnom dijelu glasi: Broj 55 - Strana 2639 "I Ovom odlukom, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju se proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i visina te takse." II "Utvrđuje se posebna taksa po mjernoj jedinici na uvezene proizvode, i to: ... Tarifna oznaka 0207.14 00 00 Naziv - kokoški, domaćih ... isječeni komadi i otpaci, smrznuti Mjerna jedinica Visina posebne takse po mjernoj jedinici u KM 1 kg 2 KM ..." 23. Odluka o primjeni Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse u 2002. godini ("Službeni glasnik BiH", broj 33/01) Odluka u relevantnom dijelu glasi: "I Odluka o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse ("Službeni glasnik BiH", br. 2/99, 10/99, 15/99, 17/00, 36/00 i 15/01), primjenjivat će se u istovjetnom tekstu do 30. lipnja 2002. godine. II Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku BiH", a primjenjivat će se od 1. siječnja 2002. godine." 24. Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00). Članak 30. u relevantnom dijelu glasi: "O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače, nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog članka i stranka može predložiti da se održi rasprava." V - Apelacija a) Navodi iz apelacije 25. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, rješenja Carinarnice Mostar i rješenja Federalnog ministarstva financija, jer smatra da su pobijanim odlukama povrijeđena njegova ustavna prava, i to: - pravo na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), i članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine; - pravo na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine); - zabrana diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije (članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine). 26. Apelant traži od Ustavnog suda da na temelju članka 75. Poslovnika Ustavnog suda donese privremenu mjeru, kojom bi se obustavilo izvršenje pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda jer bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti nesagledive i nenadoknadive štetne posljedice za apelanta. Apelant navodi da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi još upravnih postupaka u sporu radi poništenja velikog broja pobijanih rješenja, utemeljenih na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi čije je izvršenje u tijeku. Apelant ističe da bi izvršenje pobijanih odluka, budući da nemaju sredstava na žiro-računu, prouzročilo blokadu žiro-računa što bi dovelo do pokretanja stečajnog postupka, te apelantovog prestanka rada i djelovanja na tržištu. Apelant smatra da su postupanjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva financija i Broj 55 - Strana 2640 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Carinarnice Tomislavgrad, povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz članka 6. Europske konvencije, jer prije donošenja prvostupanjskog rješenja nije proveden postupak i nije mu dana mogućnost izjašnjenja na činjenice i dokaze koji prethode donošenju rješenja. Također ističe da navodi njegovog priziva nisu razmatrani ni cijenjeni u drugostupanjskom postupku, niti su navodi tužbe cijenjeni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, a obrazloženja donesenih odluka su nepotpuna i ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. 27. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i predmet vrati Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine na ponovni žuran postupak i donošenje presude. b) Odgovor na apelaciju 28. U odgovoru na apelaciju, u predmetu broj 148/03 koji se odnosi na isto pitanje, Federalno ministarstvo financija je istaknulo da u cijelosti potvrđuje sve razloge navedene u pobijanim presudama Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i smatra da tim presudama nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Europske konvencije, te predlaže da Ustavni sud podnesene apelacije odbije. VI - Dopustivost 29. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." 30. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom. Iz članka II/2. Ustava Bosne i Hercegovine slijedi da se prava i slobode, predviđeni u Europskoj konvenciji i u njenim protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da imaju prioritet nad ostalim zakonima. Članak 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta, i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kad je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio." 31. U ovom su predmetu pobijane presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine protiv kojih nema daljnjih redovitih pravnih lijekova. 32. Apelant je presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-410/03 od 27. kolovoza 2003. te br. U-412/03, U-408/03, U-414/03 U-416/03, U-423/03, U-415/03, U-413/03 od 27. kolovoza 2003. godine, U-443/03, U-440/03, U-438/03, U-445/03, U-435/03, U-439/03 od 28. kolovoza 2003., U-504/03, U-505/03, U-507/03, U-508/03, U-515/03, U-509/03 od 29. kolovoza 2003. godine, U-515/03, U-509/03, U-523/03, U-566/03, U-564/03, U-567/03, U-555/03, U-559/03, U-557/03, U-556/03, U-625/03, U-519/03, U-518/03, U-621/03, U-622/03, U-619/03, U-605/03, U-607/03, U-624/03, U-620/03, U-568/03, U-600/03, U-601/03, U-617/03, U-609/03, U-604/03, U-610/03, U-616/03, U-606/03 od 11. rujna 2003. godine, U-780/03, U-807/03, U-808/03, U-812/03, U-798/03, U-797/03, U-782/03, U-778/03, U-802/03, U-811/03, U-804/03, U-818/03, U-819/03, U-781/03, U-864/03, U-809/03, U-801/03, U-783/03, U-779/03, U-810/03, U-806/03, U-863/03, U-873/03, U-805/03, U-813/03 od 18. rujna 2003. godine, kao i brojevi U-1236/03, U-1225/03, U-1223/03, U-1255/03, U-1248/03, U-1231/03, U-1233/03, U-1230/03, U-1241/03, U-1251/03 i U-1242/03 od 25. rujna 2003. godine, primio u periodu od 27. kolovoza do 25. rujna 2003. godine, a apelacije protiv navedenih presuda su podnesene Ustavnom sudu u periodu od 4. do 21. studenoga 2003. godine, odnosno u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Prema tome, apelacije su dopustive. VI - Meritum 33. Apelant pobija presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, jer smatra da su pobijanim presudama i rješenjima povrijeđena njegova ustavna prava (pravo na pravičan postupak - članak 6. Europske konvencije, prava na imovinu - članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku Utorak, 19.10.2004. konvenciju, nediskriminaciju - članak 14. Europske konvencije, što odgovara čl. II/3.(e), II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine). Ustavni sud, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, mora ispitati jesu li u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. a) Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije 34. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: ... (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke." 35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u prvoj rečenici, glasi kako slijedi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć." 1. Postojanje "spora" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije 36. U vezi sa postojanjem "spora" o pravu, Ustavni sud upućuje na principe iznesene u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava i sažete u njegovoj presudi Benthem od 23. listopada 1985. godine (serija A, broj 97, strane 14-15, stavak 32). 37. U ovom predmetu je razvidno da je spor nastao pokretanjem postupka carinskih organa radi naknadne naplate posebne pristojbe za robu uvezenu 1. travnja 2002. godine i to pileće meso strojno iskošteno - ostalo iz tarifne oznake 0207.14 00 00 koju je uvezao apelant prema Jedinstvenim carinskim ispravama. Spor je pred carinskih organima okončan rješenjem zamjenika federalnog ministra financija da odbije žalbu apelanta kao neosnovanu. Postupak je pred carinskim organima vođen i okončan bez pozivanja apelanta ili njegovog zastupnika. Spor je nastavljen podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja drugostupanjskog organa donio presude kojim se tužbe odbijaju, uz obrazloženje da su pobijana rješenja pravilno donesena i na zakonu utemeljena. 38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmet pobijanja pred Ustavnim sudom nije prosto posljednja odluka Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine već i ono što je prethodilo takvoj odluci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, odnosno postupak koji je vođen pred carinskim (upravnim) organima. 39. Sukladno iznesenom, Ustavni sud smatra da postupak pred carinskim organima, sam po sebi, ne predstavlja "spor", a da se postupak u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, vođen u konkretnom slučaju, može smatrati "sporom" u smislu značenja članka 6. Europske konvencije. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je cilj vođenja upravnog spora bio utvrđivanje postojanja ili nepostojanja neke činjenice ili prava o kojima mogu ovisiti odluke u upravnom postupku pred carinskim organima. Konačno, Ustavni sud smatra da, ukoliko rješenje upravnog spora pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine može imati za posljedicu poništavanje odluka donesenih u upravnom postupku, onda se taj postupak mora smatrati cjelinom i kao takav biti predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom pod uvjetom da je i taj postupak obuhvaćen apelantovim prizivom (vidi Odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 65/02 od 26. rujna 2003. godine). 2. "Građanska prava i obveze" 40. Članak 6. stavak 1. utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje u određenim sporovima. Uporaba izraza "građanska prava i obveze" je za tvorce Europske konvencije trebala utvrđivati granice primjene članka 6. stavak 1. Izraz se ne može primjenjivati na sve sporove u svezi "građanskih prava i obveza" iz domaćeg prava; ovo pravo ili obveza mora biti kvalificirano kao "građansko". Ovaj pojam, međutim, može imati nekoliko značenja. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 41. U ovom je predmetu potrebno riješiti preliminarno pitanje je li konkretni upravni spor "spor" o "građanskim pravima i obvezama". 42. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava, početna je točka u svakom predmetu karakter koji se daje ovim pravima i obvezama, a prema pravnom sustavu tužene strane. Međutim, ovo ne propisuje više nego početnu naznaku kako je pojam "građanskih prava i obveza" "neovisan" u smislu Europske konvencije i "ne može se tumačiti samo prema domaćem zakonu tužene strane"; "treba li se pravo smatrati građanskim, u smislu značenja tog izraza u Europskoj konvenciji, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i efekte tog prava - a ne njegovom pravnom klasifikacijom prema domaćem pravu relevantne države" (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u presudi Konig od 28. lipnja 1978. godine, serija A, broj 27, stavci 88-89). 43. U ovu svrhu treba, također, uzeti u obzir pravne sustave drugih država, ustvari da bi se vidjelo postoji li bilo kakav jednoobrazan koncept "građanskih prava i obveza" koji bi ili obuhvatio ili isključio činjenice ovog predmeta (vidi navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, stavak 89). 44. Europski sud za ljudska prava smatra da izraz "sporovi" o "građanskim pravima i obvezama" uključuje sve postupke čiji je rezultat odlučujući za privatna prava i obveze, čak i ako se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje neovisno i bez obzira pripadaju li, prema domaćem pravnom sustavu tužene države, u sferu privatnog ili javnog prava ili su doista mješovitog karaktera (vidi presudu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine, serija A, broj 13, stavak 94; navedenu presudu Konig, serija A, broj 27, st. 90 i 94). Štoviše, nije dovoljno da spor ili postupak imaju slabu vezu ili neznatne posljedice koje utječu na građanska prava ili obveze; "građanska prava ili obveze moraju biti predmet ili jedan od predmeta spora; rezultat postupka mora biti izravno odlučujući za to pravo" (La Compte, Van Leuven i De Meyere presuda od 23. lipnja 1981. godine, serija A, broj 43. stavak 47). 45. U konkretnom predmetu, predmet postupaka je bila naplata posebne pristojbe na uvezenu robu. Da bi se utvrdio karakter ove pristojbe, nužno je definirati karakter zakonske odredbe koja regulira naplatu ove pristojbe i narav obveze koja proistječe iz ove zakonske odredbe. 46. Obveza plaćanja posebne pristojbe - prelevmana proistječe iz članka I Odluke o određivanju proizvoda za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna taksa i o visini te takse. Tom je odlukom propisano da se, radi zaštite domaće proizvodnje, određuju proizvodi za koje se pri njihovom uvozu u 1999. godini plaća posebna pristojbe i visina te pristojbe. U suštini, pristojba - prelevman ne predstavlja carinsku, odnosno poreznu obvezu, u tipičnom značenju tih pojmova, već taksu kojom se regulira domaće tržište, odnosno dodatna obveza za uvoznika robe. Samim tim, obveza koja proistječe iz navedene odluke, u suštini bi predstavljala obvezu iz sfere javnog prava, koju je propisala država u cilju zaštite domaćih proizvođača. Iz navedenog proizilazi da bi spor o obvezi plaćanja posebne pristojbe prelevmana mogao predstavljati materiju koja je izvan djelokruga zaštite članka 6. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da, iako narav obveze ne potpada u djelokrug zaštite članka 6. Europske konvencije, nacionalni pravni sustav mora biti organiziran na način da garantira minimum procesne zaštite u nacionalnim okvirima koju pruža ovaj članak u tim slučajevima. Ovo iz razloga što obveze u sferi plaćanja obveza prema državi najčešće imaju veliki utjecaj na imovinska prava privatnih osoba. Pravo na imovinu i angažiranost u trgovinske aktivnosti dijele materijalni karakter. U tom smislu praksa Europskog suda za ljudska prava razvidno prepoznaje, kao građansko pravo, pravo na kompenzaciju za materijalni gubitak nastao nezakonitim djelovanjem države. 47. U konkretnom je slučaju van svake dvojbe postojanje propisa koji reguliraju ovu oblast, ali je isto tako neprijeporno da su određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine donijeli niz akata kojima su pobliže regulirali ovu oblast tako su za određeni period isključili obvezu plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa koje je uvezao apelant. Na taj je način stvorena potpuno drukčija pravna situacija od one koja je regulirana navedenom odlukom, prema kojoj ova obveza za apelanta, u vrijeme uvoza Broj 55 - Strana 2641 predmetne robe, nije ni postojala. Sukladno navedenom, postavlja se pitanje postojanja obveze plaćanja posebne pristojbe - prelevmana za uvoz pilećeg mesa za period za koji je navedena odluka bila na snazi, odnosno zakonitosti akata koje su donijeli određeni organi uprave Federacije Bosne i Hercegovine i utjecaj tih akata na apelantovu obvezu u odnosu na plaćanje posebne pristojbe - prelevmana. Ustavni sud zapaža da ni carinski organi uprave, a ni Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, nisu posvetili dužnu pozornost ovom pitanju koje je pokrenuo apelant pred svim instancama koje su odlučivale o njegovom predmetu. Ustavni sud smatra da se ovo pitanje pojavljuje kao prethodno pitanje o kojem ovisi ishod postupka i postojanje obveze apelanta u odnosu na plaćanje ovih posebnih pristojbi - prelevmana. 48. Nadalje, u predmetima u kojima su odluku donijeli upravni organi, mora postojati mogućnost pobijanja pred sudom koji funkcionira sukladno članku 6. Europske konvencije. Imajući u vidu da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostupanjski, ta mogućnost doista postoji, ali obzirom da se postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vodi, u pravilu, bez prisustvovanja stranaka, to, po mišljenju Ustavnog suda, ne osigurava minimum procesnih garancija propisanih člankom 6. Europske konvencije. 49. Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" glede primjene domaćeg zakona već da je njegova osnovna zadaća zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može ispitivati način na koji redoviti sudovi tumače i primjenjuju domaće pravo ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni tako da krše Ustavom zaštićena prava. U odnosu na pitanje treba li neko pravo ili obveza biti sukladna Europskoj konvenciji i tako zahtjevima iz članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Europska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redoviti sudovi moraju biti u suglasnosti s Europskom konvencijom, bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sustavu. 50. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da čak i kada bi se neko pravo moglo razvidno svrstati u domenu javnog prava, koje je izvan djelokruga članka 6. Europske konvencije, nužno je, u nacionalnim okvirima, osigurati minimum procesnih pretpostavki u svrhu vođenja postupka sukladno članku 6. Europske konvencije. Pri tome najveća obveza leži upravo na pravosudnim organima koji imaju ustavnu obvezu, bez obzira na karakter spora, osigurati puno poštivanje zahtjeva članka 6. Europske konvencije. 51. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je, u konkretnom slučaju, djelovanjem određenih organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine nastala potpuno nova pravna situacija, čiji opseg isključuje primjenu javno-pravnog odnosa između apelanta i države. Nadalje, takvoj pravnoj situaciji nisu organi, koji su vodili postupak radi utvrđivanja apelantove obveze, posvetili nužnu pozornost, pa je kao rezultat takvog djelovanja tih organa nastala financijska obveza za apelanta, koja nedvojbeno utječe na njegova imovinska, tj. "građanska prava i obveze", u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da pojedinac mora biti zaštićen od proizvoljnog djelovanja države i da svaki propust u tom smislu može imati za posljedicu izravnu primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije čija svrha i jeste, kao uostalom i cijele Europske konvencije, upravo zaštita pojedinaca od proizvoljnog djelovanja države. 52. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je članak 6. stavak 1. primjenjiv u predmetnom slučaju. 3. Poštivanje članka 6. stavak 1. Europske konvencije 53. Potrebno je utvrditi je li Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u okviru svoje nadležnosti, ispoštovao zahtjeve članka 6. stavak 1., odnosno je li postupak pred tim sudom sadržavao proceduralne garancije kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije. 54. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine vođen bez prisustvovanja stranaka, iako je apelant konstantno ukazivao na praksu carinskih organa da odlučuju bez njegovog prisustvovanja i bez pružanja mogućnosti da osobno pobije navode iz prijava. Apelant nije izričito tražio prisustvovanje na raspravi pred Broj 55 - Strana 2642 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, ali je to bila njegova osnovna zamjerka praksi carinskih organa koju je on izrazio u svojoj tužbi tom sudu. I pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije smatrao nužnim da ni apelanta niti predstavnika carinskih organa pozove na sjednicu na kojoj se odlučivalo o apelantovoj tužbi. 4. Prisustvovanje sjednici Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i javna rasprava 55. Ustavni sud podsjeća da stranke moraju imati mogućnost da lično prisustvuju sjednici suda. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje, također, podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima više instance koji odlučuju po žalbama, osim kada je razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili čisto pravna pitanja, kada lično prisustvovanje optuženog (ili druge stranke) nije od značaja. 56. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da član 6. stav 1. Europske konvencije govori o javnoj raspravi, dok Zakon o upravnim sporovima govori o nejavnoj sjednici vijeća suda. S obzirom da Europska konvencija, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, ima supremaciju nad svim ostalim zakonima, a sve domaće institucije su obvezne da je izravno primjenjuju, ovaj pojam se mora tumačiti u duhu pojma javne rasprave iz članka 6. stav 1. Europske konvencije. 57. Ustavni sud nalazi da je upravni spor, u konkretnom slučaju, jednostepen i da jedino postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ima karakter redovnog sudskog postupka, pa samim tim, taj postupak mora biti vođen tako da zadovolji zahtjeve "javnog suđenja" i zahtjeve prava javnosti na kontrolu pravosuđa. 58. U konkretnom slučaju članom 30. Zakona o upravnim sporovima je propisano da se u upravnim sporovima rješava u nejavnoj sjednici, dakle u sjednici koja isključuje javnost. Međutim, st. 2. i 3. ovog članka daju mogućnost da se održi usmena rasprava, pa čak i da jedna od stranaka podnese takav prijedlog. Ustavni sud uočava da konstantna praksa Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ukazuje da se sjednice Vrhovnog suda, u pravilu, održavaju bez prisustvovanja javnosti i bez pozivanja stranaka u postupku. Nadalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji niz krupnih pravnih pitanja od značaja za pravilno rješavanje predmetnih sporova (na koja je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci), a da je, i pored toga, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučio održati nejavnu sjednicu zanemarivši navode apelanta koji se odnose na nesudjelovanje u postupku koji je vođen pred carinskim organima. Iz svega navedenog proizilazi da apelantu ni u postupku koji se vodio pred carinskim organima, a ni u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, nije osigurana javnost postupka i nije mu dana mogućnost da osobno ispita navode prijava protiv njega niti da osobno obrazloži razloge podnošenja tužbe u upravnom sporu. 59. Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, pravo na javno suđenje nije ispoštovano. b) Pravo na imovinu u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije - članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije. 60. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na povredu njegovih imovinskih prava i povredu zabrane diskriminacije koji su regulirani čl. II/3.(k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i člankom 14. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da, u svjetlu svojih zaključaka u odnosu na članak 6. stavak 1. Europske konvencije, nije nužno razmatrati ove navode apelanta. VII - Zaključak 61. Na temelju članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 62. Obzirom na odluku Ustavnog suda, u ovom predmetu nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/04. Utorak, 19.10.2004. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 93/03, rješavajući apelaciju E. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 11. februara 2004. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija E. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj K-110/00 od 9. novembra 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 28. augusta 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-110/00 od 9. novembra 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 23. septembra 2003. godine da dostavi odgovor na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju dostavljen je 18. septembra 2003. godine. 4. Na osnovu člana 21. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 26. januara 2004. godine, dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-110/00 od 9. novembra 2000. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja krivičnog djela iz člana 315. stav 3. u vezi sa stavom 1. (ugrožavanje bezbjednosti saobraćaja) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Krivični zakon) za koje je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 800 KM. 7. Odlučujući o žalbi optuženog, Kantonalni sud je presudom broj Kž-13/01 od 3. aprila 2001. godine žalbu kao neosnovanu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. 8. Protiv navedenih presuda osuđeni je, preko svog branioca, podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog kršenja Krivičnog zakona i povreda odredbi krivičnog postupka, s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. U dopisu broj Ktž-64/01 od 4. jula 2001. godine zamjenik federalnog tužioca je predložio da se zahtjev odbije. 10. Vrhovni sud, presudom broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine, je zahtjev apelanta za zaštitu zakonitosti odbio kao neosnovan iz razloga navedenih u obrazloženju presude. IV. Relevantni propisi 11. Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/98 i 23/99) predviđa: "Član 403. stav 2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant osporava sudske odluke navodeći da su nezakonite zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalno-pravnih propisa, odluke o kazni i važnih povreda krivičnog postupka. Apelant smatra da osporene presude povređuju njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i predlaže da Ustavni sud svojom odlukom usvoji apelaciju, ukine osporene presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. b) Odgovor na apelaciju 13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je, odlučujući o apelantovoj žalbi a kasnije i o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ocijenio sve činjenične i pravne aspekte konkretnog krivičnog djela i odlučio kao u osporenim presudama. Smatra da osporenim sudskim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna i zakonska prava, kao i njegova osnovna ljudska prava. VI. Dopustivost 14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine). 17. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kvlz-52/01 od 25. juna 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, kao i nižestepene presude navedene u dispozitivu ove odluke. Nadalje, utvrđeno je da je apelant osporenu presudu Vrhovnog suda primio u periodu od 15. jula do 27. augusta 2002. godine, a apelacija je podnesena 28. augusta 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da je utvrđeno da ne postoji nijedan od slučajeva zbog kojih bi apelacija bila nedopuštena. 18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Broj 55 - Strana 2643 Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." Pravo na pravično suđenje 20. Opći zahtjev člana 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži princip "pravičnosti" koji nije formuliran u samom članu, ali je važan za razumijevanje njegovog djelovanja. 21. Apelant se žali da su sudovi donijeli nezakonite presude jer je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog-krivičnog zakona da se izrečenom kaznom ne može postići zakonom utvrđena svrha kažnjavanja i da su učinjene bitne povrede krivičnog postupka, jer osporenim presudama nije odlučeno o predmetu optužbe. Apelant također tvrdi da je presuda nerazumljiva. Po apelantovom mišljenju na navedeni način povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 22. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02, tačka 19; U 30/01 "Službeni glasnik BiH", broj 24/02, tačka 17; U 62/01 "Službeni glasnik BiH", broj 25/02, tačka 17). 23. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiu protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti svi izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50,98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49,67). Konačne odluke žalbenih Broj 55 - Strana 2644 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog i procesnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti je li u navedenom smislu postupak bio pravičan. 24. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. marta 1996. godine, Izvještaji, presuda i odluka 1996-II, stav 67). 25. S obzirom da iz okolnosti slučaja jasno proizlazi da su se postupci pred relevantnim sudovima ticali "krivične optužbe" protiv apelanta, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na ovaj način. Međutim, način primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije zavisi od konkretnih okolnosti i specifičnosti na koje ukazuje konkretan postupak. Pitanje je li apelant imao pravičan postupak treba riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Monnel and Moriis, od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, st. 54. i 56). 26. Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe Krivičnog zakona, što bi rezultiralo negiranjem pravde i bilo u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na djelotvorni pravni lijek 27. U svjetlu zaključka u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode apelanta u pogledu navodne povrede člana 13. Evropske konvencije. VIII. Zaključak 28. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 93/03, rješavajući apelaciju E. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici održanoj 11. veljače 2004. godine, donio ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija E. B., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kvlz-52/01 od 25. lipnja 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać broj Kž-13/01 od 3. travnja 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most broj K-110/00 od 9. studenoga 2000. godine. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/04. Utorak, 19.10.2004. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. E. B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 28. kolovoza 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kvlz-52/01 od 25. lipnja 2002. godine, presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-13/01 od 3. travnja 2001. godine i presude Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-110/00 od 9. studenoga 2000. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda zatraženo 23. rujna 2003. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. 3. Odgovor na apelaciju je dostavljen 18. rujna 2003. godine. 4. Na temelju članka 21. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je, 26. siječnja 2004. godine, dostavljen apelantu. III. Činjenično stanje 5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 6. Presudom Općinskog suda broj K-110/00 od 9. studenoga 2000. godine apelant je proglašen krivim zbog izvršenja kaznenog djela iz članka 315. stavak 3. u svezi stavka 1. (ugrožavanje sigurnosti prometa) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kazneni zakon) za koje je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 800 KM. 7. Odlučujući o prizivu optuženog, Kantonalni je sud presudom broj Kž-13/01 od 3. travnja 2001. godine priziv kao neutemeljen odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. 8. Protiv navedenih je presuda osuđeni, preko svog branitelja, podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog kršenja Kaznenog zakona i povreda odredbi kaznenog postupka, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. 9. U dopisu broj Ktž-64/01 od 4. srpnja 2001. godine zamjenik federalnog tužitelja je predložio da se zahtjev odbije. 10. Vrhovni je sud, presudom broj Kvlz-52/01 od 25. lipnja 2002. godine, zahtjev apelanta za zaštitu zakonitosti odbio kao neutemeljen iz razloga navedenih u obrazloženju presude. IV. Relevantni propisi 11. Zakon o kaznenom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/98 i 23/99) predviđa: "Članak 403. stavak 2. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije moguće uložiti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ni protiv odluke Vrhovnog suda Federacije u kojoj je bilo odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti." V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 12. Apelant pobija sudske odluke navodeći da su nezakonite zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalno-pravnih propisa, odluke o kazni i važnih povreda kaznenog postupka. Apelant smatra da pobijane presude povrjeđuju njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i predlaže da Ustavni sud svojom odlukom usvoji apelaciju, ukine pobijane presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH b) Odgovor na apelaciju 13. Vrhovni je sud u odgovoru na apelaciju istaknuo da je, odlučujući o apelantovom prizivu a kasnije i o njegovom zahtjevu za zaštitom zakonitosti, ocijenio sve činjenične i pravne aspekte konkretnog kaznenog djela i odlučio kao u pobijanim presudama. Smatra da pobijanim sudskim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna i zakonska prava, kao i njegova temeljna ljudska prava. VI. Dopustivost 14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 15. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 16. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U 15/01 od 4. i 5. svibnja 2001. godine). 17. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Kvlz-52/01 od 25. lipnja 2002. godine protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, kao i nižestupanjske presude navedene u dispozitivu ove odluke. Nadalje, utvrđeno je da je apelant pobijanu presudu Vrhovnog suda primio u razdoblju od 15. srpnja do 27. kolovoza 2002. godine, a apelacija je podnesena 28. kolovoza 2002. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da je utvrđeno da ne postoji nijedan od slučajeva zbog kojih bi apelacija bila nedopuštena. 18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članaka glede dopustivosti. VII. Meritum 19. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke." Članak 6. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malodobnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde. 2. Broj 55 - Strana 2645 Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže." Pravo na pravično suđenje 20. Opći zahtjev članka 6. stavak 1. Europske konvencije sadrži princip "pravičnosti" koji nije formuliran u samom članku, ali je važan za razumijevanje njegovog djelovanja. 21. Apelant se žali da su sudovi donijeli nezakonite presude jer je prvostupanjska presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-kaznenog zakona da se izrečenom kaznom ne može postignuti zakonom utvrđena svrha kažnjavanja i da su učinjene važne povrede kaznenog postupka, jer pobijanim presudama nije odlučeno o predmetu optužbe. Apelant također tvrdi da je presuda nerazumljiva. Prema apelantovom mišljenju na navedeni je način povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 22. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovitih sudova, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. (vidi odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02, točka 19; U 30/01 "Službeni glasnik BiH", broj 24/02, točka 17; U 62/01 "Službeni glasnik BiH", broj 25/02, točka 17). 23. Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost predočavanja razloga presude, s obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiu protiv Grčke, presuda broj 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u tijeku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju biti svi izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50,98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49,67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981. godine, OI 25, 240). U slučaju navodnih povreda (materijalnog i procesnog) zakona, Ustavni sud treba provjeriti je li u navedenom smislu postupak bio pravičan. 24. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadaća Ustavnog suda nije odlučivanje o tome jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već utvrđivanje je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobiveni (vidi, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. ožujka 1996. godine, Izvješća, presuda i odluka 1996-II, stavak 67). 25. Obzirom da iz okolnosti slučaja razvidno proizlazi da su se postupci pred relevantnim sudovima ticali "kaznene optužbe" protiv apelanta, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv na ovaj način. Međutim, način primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije ovisi o konkretnim okolnostima i specifičnostima na koje ukazuje konkretan postupak. Pitanje je li apelant imao pravičan postupak treba riješiti na temelju cjelokupnog postupka (vidi odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Monnel and Moriis, od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 115, st. 54. i 56). 26. Ustavni sud ne nalazi da su u konkretnom slučaju sudovi proizvoljno tumačili relevantne odredbe Kaznenog zakona, što bi rezultiralo negiranjem pravde i bilo oprečno članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Broj 55 - Strana 2646 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Pravo na djelotvorni pravni lijek 27. U svjetlu zaključka glede navodne povrede članka 6. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno razmatrati navode apelanta glede navodne povrede članka 13. Europske konvencije. VIII. Zaključak 28. Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 29. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 70/03, rješavajući apelaciju K. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se, kao neosnovana, apelacija K. M., iz Zenice, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. K. M. (u daljem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa R. H., advokat iz Zenice, podnio je 25. februara 2002. godine, a zatim 12. aprila i 17. i 18. juna 2002. te 25. oktobra 2002. i 3. oktobra 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere s obzirom da je dobio rješenje Službe za opće upravne i stambene poslove Općine Zenica kojim mu se nalaže da iseli iz spornog stana jer je dosadašnjem nosiocu stanarskog prava to pravo i potvrđeno. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Željezare "Zenica" zatraženo je, 26. augusta 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 9. septembra 2003. godine, a Željezara "Zenica" 16. septembra 2003. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/04. Utorak, 19.10.2004. 5. Apelantu je, kao zaposleniku Željezare, na osnovu rang-liste prioriteta za davanje stanova na korištenje 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan (koji je ranije bio dodijeljen drugom korisniku), pa je apelant na osnovu te odluke zaključio ugovor o korištenju stana. Apelant je sa porodicom koristio dodijeljeni stan sve do 13. aprila 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/89). Stupanjem na snagu ovog zakona prestao je da važi ugovor o korištenju dodijeljenog stana apelantu. U međuvremenu, Željezara "Zenica" je, 27. februara 1997. godine, donijela novi Pravilnik o stambenim odnosima čime je prestala primjena Pravilnika o stambenim odnosima iz 1991. godine. Na osnovu novog Pravilnika donesena je nova rang-lista prioriteta za dodjelu stanova na korištenje. Status apelanta je 13. aprila 1999. godine prerastao sa statusa nosioca stanarskog prava u status privremenog korisnika stana, jer je raniji nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za povrat navedenog stana. Napokon, Željezara "Zenica" je 9. juna 2000. godine donijela Odluku o uvrštavanju apelanta na rang-listu prioriteta za dodjelu stanova na korištenje od 15. jula 1997. godine i uvrstila ga na odgovarajuće mjesto sa 178,9 bodova. 6. Apelant je, 31. decembra 1998. godine, prestao raditi u Željezari "Zenica" i 1. januara 1999. godine zasnovao je radni odnos u BH Steel Company d.o.o. Zenica. Prema Odluci Upravnog odbora Željezare "Zenica" od 8. juna 1999. godine, i zaposlenici BH Steel Company trebaju rješavati svoje stambeno pitanje po ovoj odluci, pa je apelant uvršten na 1192/C mjesto na rang-listi. 7. Apelant je, 20. decembra 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici protiv tužene Željezare "Zenica" radi dodjele stana, tražeći da se utvrdi da mu nije dodijeljen odgovarajući stan po konačnoj rang-listi iz 1993. godine, da je nezakonita Odluka tuženog od 9. juna 2000. godine o uvrštavanju na rang-listu od 15. jula 1997. godine za davanje stanova na korištenje i Odluka o odbijanju prigovora broj 9/00 od 21. novembra 2000. godine. Traži da se ove odluke ponište. Predlaže da se utvrdi da je stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, pa da je tuženi dosljedno tome dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti apelantu i s njim zaključiti ugovor o korištenju stana. 8. Općinski sud u Zenici je, 18. maja 2001. godine, donio presudu broj P-2067/00 kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužioca. Općinski sud je, nakon provedenih brojnih dokaza u pogledu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dodjelu stana apelantu po rang-listi iz 1993. godine, utvrdio da je neblagovremen. U pogledu Odluke Komisije za prigovore i žalbe tužene broj 9/00 od 21. novembra 2000. godine, sud je našao da je Odluka zakonita. U pogledu tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje da je apelant stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, te da je tuženi dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti na korištenje apelantu, sud je, pozivajući se na odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima, utvrdio da je ovakav tužbeni zahtjev neosnovan jer sud nije nadležan da vrši raspodjelu stanova niti da nalaže takvu raspodjelu. 9. Kantonalni sud u Zenici, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. maja 2001. godine, donio je 8. januara 2002. godine presudu broj Gž-735/01 kojom se žalba odbija i presuda prvostepenog suda potvrđuje. Sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, da ih je pravilno ocijenio i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevima. 10. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. januara 2003. godine, donio je presudu broj Rev-85/02 kojom se revizija odbija kao neosnovana, a umjesto obrazloženja poziva se na razloge drugostepene presude. 11. Apelant je u martu 2002. godine prestao raditi u BH Steel Company. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH IV. Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98) "Član 5. Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, imaju pravo da daju na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davalac stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. … Član 24. Davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa općim aktom. Općim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika. Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika. …" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant tvrdi da su zbog nezakonitog, neprofesionalnog i pristranog vođenja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 povrijeđena njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Predlaže da Ustavni sud ukine presudu broj P-2067/00 i donese odluku u meritumu, te da mu se naknadi šteta u visini stečenog prava kao i nematerijalna šteta. 14. U dopuni apelacije, punomoćnik apelanta je, slijedeći upute apelanta, izjavio da se njegov zahtjev u suštini svodi na ozbiljnu primjedbu na pristranost prvostepenog i drugostepenog suda. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je svoje pravno mišljenje već zauzeo u presudi broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, te da se neće posebno izjašnjavati povodom ove apelacije. 16. Željezara "Zenica" ističe da su akti Željezare "Zenica" o raspodjeli stanova na korištenje zakoniti i doneseni u zakonito provedenom postupku, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. VI. Dopustivost 17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine). 20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Postupak pred Ustavnim sudom započeo Broj 55 - Strana 2647 je 25. februara 2002. godine dostavom presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01, a 17. juna 2002. godine dostavljena je i osporena presuda Vrhovnog suda broj Rev-85/02 od 7. maja 2002. godine. Dakle, očigledno je da je apelacija podnesena u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/2. i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajućih odredbi iz člana 6. stav 1., člana 8. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu člana 6. Evropske konvencije apelant navodi da sudovi, zbog pristranosti, nisu proveli tražene dokaze, niti su proveli dokaz njegovim saslušanjem. a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom… …". 23. Postupci pred Općinskim sudom u Zenici, Kantonalnim sudom u Zenici i Vrhovnim sudom su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan u skladu sa aktima poslodavca. Traženo pravo je, bez sumnje, građansko pravo tako da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. 24. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o stambenim odnosima. Prema ovom zakonu, sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno zakonom (član 10. stav 1). Zakonom o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja sporne presude, propisano je da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (član 204. stav 2). Ustavni sud uočava da je Općinski sud izveo 26 dokaza o kojima je dao valjano obrazloženje. I Kantonalni sud, koji je odlučivao o žalbi apelanta, cijenio je navode žalbe i u tom smislu dao svoje razloge odbijanja žalbe. I Vrhovni sud, kao revizijski sud, odbio je reviziju kao neosnovanu, prihvaćajući u cijelosti razloge obrazloženja drugostepene presude. Ustavni sud ne uočava da je dokazni postupak proveden pristrano. U odnosu na činjenicu da nije proveden dokaz saslušanjem apelanta, Ustavni sud ističe da je apelant, odnosno njegov zastupnik, bio prisutan na raspravama pred sudom, a sudovi su procijenili da, s obzirom na prirodu spora, odnosno tužbenog zahtjeva, nije potrebno provesti dokaz saslušanjem apelanta što je njegovo diskreciono pravo. Ustavni sud, stoga, smatra da postupak u ovom predmetu nije vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Član 8. Evropske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 25. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, već smatra da ima pravo dobiti adekvatan stan, dakle, Broj 55 - Strana 2648 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmet njegove žalbe je pravo na stjecanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član 8. Evropske konvencije nije povrijeđen. c) Član 13. Evropske konvencije glasi: "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti." 26. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Evropske konvencije, ima pravo, prema članu 13. Evropske konvencije, na efektivan pravni lijek (Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1913, serija A, broj 64). Sud sumnja da bi se apelant u ovom slučaju mogao osnovano pozvati na povredu prava iz Evropske konvencije. U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, a protiv presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Uostalom, sve pravne lijekove pred navedenim sudovima apelant je iskoristio i o njima su sudovi donijeli odgovarajuće presude. Slijedi da član 13. Evropske konvencije, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen. d) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 28. Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. 29. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada lice nema konstituirano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (presuda od 13. juna 1979. godine, Marckx, A 31; presuda od 28. oktobra 1987, Inze, A 126). 30. Prema tome, apelacija mora biti odbijena i u ovom pogledu. VIII. Zaključak 31. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da apelantova prava iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe člana 6. stav 1., člana 8., člana 13. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nisu povrijeđena. 32. Na osnovu člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Budući da se odlučivalo o meritumu apelacije, zahtjev da Ustavni sud izda privremenu mjeru ne iziskuje poseban odgovor, tako da Ustavni sud neće donositi posebnu odluku u odnosu na ovaj zahtjev. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 11/04. Utorak, 19.10.2004. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 70/03, rješavajući apelaciju K. M., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik David Feldman, sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 30. siječnja 2004. godine, donio ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se, kao neutemeljena, apelacija K. M., iz Zenice, podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-85/02 od 7. svibnja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. siječnja 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. svibnja 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. K. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa R. H., odvjetnik iz Zenice, podnio je 25. veljače 2002. godine, a zatim 12. travnja i 17. i 18. lipnja 2002. te 25. listopada 2002. i 3. listopada 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-85/02 od 7. svibnja 2002. godine, Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. siječnja 2002. godine i Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. svibnja 2001. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere obzirom da je dobio rješenje Službe za opće upravne i stambene poslove Općine Zenica kojim mu se nalaže iseljenje iz prijepornog stana jer je dosadašnjem nositelju stanarskog prava to pravo i potvrđeno. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog je suda i Željezare "Zenica" zatraženo, 26. kolovoza 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju. 3. Vrhovni je sud odgovor dostavio 9. rujna 2003. godine, a Željezara "Zenica" 16. rujna 2003. godine. III. Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 5. Apelantu je, kao uposleniku Željezare, na temelju rang-liste prioriteta za davanje stanova na korištenje 1993. godine dodijeljen na korištenje dvosoban stan (koji je ranije bio dodijeljen drugom korisniku), pa je apelant na temelju te odluke zaključio ugovor o korištenju stana. Apelant je sa obitelji koristio dodijeljeni stan sve do 13. travnja 1999. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/89). Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Stupanjem na snagu ovog zakona prestao je važiti ugovor o korištenju dodijeljenog stana apelantu. U međuvremenu, Željezara "Zenica" je, 27. veljače 1997. godine, donijela novi Pravilnik o stambenim odnosima čime je prestala primjena Pravilnika o stambenim odnosima iz 1991. godine. Na temelju novog Pravilnika donesena je nova rang-lista prioriteta za dodjelu stanova na korištenje. Status apelanta je 13. travnja 1999. godine prerastao sa statusa nositelja stanarskog prava u status privremenog korisnika stana, jer je raniji nositelj stanarskog prava podnio zahtjev za povrat navedenog stana. Napokon, Željezara "Zenica" je 9. lipnja 2000. godine donijela Odluku o uvrštavanju apelanta na rang-listu prioriteta za dodjelu stanova na korištenje od 15. srpnja 1997. godine i uvrstila ga na odgovarajuće mjesto sa 178,9 bodova. 6. Apelant je, 31. prosinca 1998. godine, prestao raditi u Željezari "Zenica" i 1. siječnja 1999. godine je zasnovao radni odnos u BH Steel Company d.o.o. Zenica. Prema Odluci Upravnog odbora Željezare "Zenica" od 8. lipnja 1999. godine, i uposlenici BH Steel Company trebaju rješavati svoje stambeno pitanje po ovoj odluci, pa je apelant uvršten na 1192/C mjesto na rang-listi. 7. Apelant je, 20. prosinca 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici protiv tužene Željezare "Zenica" radi dodjele stana, tražeći da se utvrdi da mu nije dodijeljen odgovarajući stan po konačnoj rang-listi iz 1993. godine, da je nezakonita Odluka tuženog od 9. lipnja 2000. godine o uvrštavanju na rang-listu od 15. srpnja 1997. godine za davanje stanova na korištenje i Odluka o odbijanju prigovora broj 9/00 od 21. studenoga 2000. godine. Traži da se ove odluke ponište. Predlaže da se utvrdi da je stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, pa da je tuženi dosljedno tome dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti apelantu i s njim zaključiti ugovor o korištenju stana. 8. Općinski je sud u Zenici, 18. svibnja 2001. godine, donio presudu broj P-2067/00 kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Općinski je sud, nakon provedenih brojnih dokaza glede tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dodjelu stana apelantu po rang-listi iz 1993. godine, utvrdio da je nepravodoban. Glede Odluke Povjerenstva za prigovore i prizive tužene broj 9/00 od 21. studenoga 2000. godine, sud je našao da je Odluka zakonita. Glede tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđenje da je apelant stekao pravo na dodjelu odgovarajućeg trosobnog stana, te da je tuženi dužan prvi takav slobodan stan dodijeliti na korištenje apelantu, sud je, pozivajući se na odredbe članka 24. Zakona o stambenim odnosima, utvrdio da je ovakav tužbeni zahtjev neutemeljen jer sud nije mjerodavan vršiti raspodjelu stanova niti nalagati takvu raspodjelu. 9. Kantonalni je sud u Zenici, odlučujući o apelantovom prizivu izjavljenom protiv presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 od 18. svibnja 2001. godine, donio 8. siječnja 2002. godine presudu broj Gž-735/01 kojom se priziv odbija i presuda prvostupanjskog suda potvrđuje. Sud zaključuje da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, da ih je pravilno ocijenio i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelja u cijelosti odbio sa tužbenim zahtjevima. 10. Vrhovni je sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01 od 8. siječnja 2003. godine, donio presudu broj Rev-85/02 kojom se revizija odbija kao neutemeljena, a umjesto obrazloženja poziva se na razloge drugostupanjske presude. 11. Apelant je u ožujku 2002. godine prestao raditi u BH Steel Company. IV. Relevantni propisi 12. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i "Službene novine Federacije BiH", broj 36/98) "Članak 5. Poduzeća i druge pravne osobe, političke organizacije, imaju pravo dati na korištenje stanove (u daljnjem tekstu: davatelj stana na korištenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom temelju stekli. … Broj 55 - Strana 2649 Članak 24. Davatelj stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje sukladno općem aktu. Općim aktom utvrđuju se kriteriji za dodjelu stana na korištenje kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba djelatnika. Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stavka uzima se u obzir stambena situacija djelatnika, radni staž, radni doprinos, broj članova obiteljskog kućanstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba djelatnika. …" V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 13. Apelant tvrdi da su zbog nezakonitog, neprofesionalnog i pristranog vođenja postupka u predmetu Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 povrijeđena njegova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Predlaže da Ustavni sud ukine presudu broj P-2067/00 i donese odluku u meritumu, te da mu se naknadi šteta u visini stečenog prava kao i nematerijalna šteta. 14. U dopuni apelacije, punomoćnik apelanta je, slijedeći upute apelanta, izjavio da se njegov zahtjev u suštini svodi na ozbiljnu primjedbu na pristranost prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. b) Odgovor na apelaciju 15. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je svoje pravno mišljenje već zauzeo u presudi broj Rev-85/02 od 7. svibnja 2002. godine, te da se neće posebno izjašnjavati povodom ove apelacije. 16. Željezara "Zenica" ističe da su akti Željezare "Zenica" o raspodjeli stanova na korištenje zakoniti i doneseni u zakonito provedenom postupku, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. VI. Dopustivost 17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 18. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 19. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine). 20. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Rev-85/02 od 7. svibnja 2002. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Postupak je pred Ustavnim sudom započeo 25. veljače 2002. godine dostavom presude Općinskog suda u Zenici broj P-2067/00 i presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-735/01, a 17. lipnja 2002. godine dostavljena je i pobijana presuda Vrhovnog suda broj Rev-85/02 od 7. svibnja 2002. godine. Dakle, očevidno je da je apelacija podnesena u smislu članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b), članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je Broj 55 - Strana 2650 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sud utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete iz navedenih članova glede dopustivosti. VII. Meritum 22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. II/2. i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajućih odredbi iz članka 6. stavak 1., članka 8. i članka 13. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Glede članka 6. Europske konvencije apelant navodi da sudovi, zbog pristranosti, nisu proveli tražene dokaze, niti su proveli dokaz njegovim saslušanjem. a) Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. …". 23. Postupci pred Općinskim sudom u Zenici, Kantonalnim sudom u Zenici i Vrhovnim sudom su bili vezani za apelantovo pravo da mu se dodijeli stan sukladno aktima poslodavca. Traženo pravo je, bez dvojbe, građansko pravo tako da je članak 6. Europske konvencije primjenjiv u ovom sporu. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 24. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom predmetu tiču primjene Zakona o stambenim odnosima. Prema ovom zakonu, sporove u stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove kada je to određeno zakonom (članak 10. stavak 1). Zakonom o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja prijeporne presude, propisano je da sud odlučuje koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 204. stavak 2). Ustavni sud uočava da je Općinski sud izveo 26 dokaza o kojima je dao valjano obrazloženje. I Kantonalni sud, koji je odlučivao o prizivu apelanta, cijenio je navode priziva i u tom smislu dao svoje razloge odbijanja priziva. I Vrhovni je sud, kao revizijski sud, odbio reviziju kao neutemeljenu, prihvaćajući u cijelosti razloge obrazloženja drugostupanjske presude. Ustavni sud ne uočava da je dokazni postupak proveden pristrano. U odnosu na činjenicu da nije proveden dokaz saslušanjem apelanta, Ustavni sud ističe da je apelant, odnosno njegov zastupnik, bio nazočan na raspravama pred sudom, a sudovi su procijenili da, obzirom na prirodu spora, odnosno tužbenog zahtjeva, nije potrebno provesti dokaz saslušanjem apelanta što je njegovo diskrecijsko pravo. Ustavni sud, zato, smatra da postupak u ovom predmetu nije vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Članak 8. Europske konvencije glasi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 25. Ustavni sud naglašava da članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i predviđa nemiješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavkom 2. ovog članka. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne navodi nikakvo miješanje kada je u pitanju njegov dom, već smatra da ima pravo dobiti adekvatan stan, dakle, predmet njegovog priziva je pravo na stjecanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da članak 8. Europske konvencije nije povrijeđen. c) Članak 13. Europske konvencije glasi: "Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, Utorak, 19.10.2004. čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti." 26. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, jedino podnositelj koji ima utemeljen zahtjev o povredi svojih prava iz Europske konvencije, ima pravo, prema članku 13. Europske konvencije, na efektivan pravni lijek (Europski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1913, serija A, broj 64). Sud dvoji da bi se apelant u ovom slučaju mogao utemeljeno pozvati na povredu prava iz Europske konvencije. U svakom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti priziv Kantonalnom sudu, a protiv presude Kantonalnog suda izjaviti reviziju Vrhovnom sudu. Uostalom, sve je pravne lijekove pred navedenim sudovima apelant iskoristio i o njima su sudovi donijeli odgovarajuće presude. Slijedi da članak 13. Europske konvencije, u konkretnom slučaju, nije povrijeđen. d) Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 27. Članak 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavku, je opće naravi i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stavka, obuhvaća lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavku, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine sukladno javnom interesu. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih zato treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu. 28. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koja predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi odluke Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. travnja 2001. godine "Službeni glasnik BiH", broj 33/01). Pravo za koje apelant tvrdi da ga je stekao, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. 29. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer pravo na imovinu ne postoji do trenutka do kada osoba nema konstituirano pravo na određenu imovinu koja je u pitanju. Drugim riječima, pravo na imovinu ne podrazumijeva i pravo na stjecanje imovine (presuda od 13. lipnja 1979. godine, Marckx, A 31; presuda od 28. listopada 1987, Inze, A 126). 30. Prema tome, apelacija mora biti odbijena i u ovom pogledu. VIII. Zaključak 31. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da apelantova prava iz čl. II/3.(e) i II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno odredbe članka 6. stavak 1., članka 8., članka 13. i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju nisu povrijeđena. 32. Na temelju članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 33. Budući da se odlučivalo o meritumu apelacije, zahtjev da Ustavni sud izda privremenu mjeru ne iziskuje poseban odgovor, tako da Ustavni sud neće donositi posebnu odluku u odnosu na ovaj zahtjev. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Predmet broj U 35/02 Apelacija N. O. i H.O. protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine i nižestepenih presuda Kantonalnog i Općinskog suda Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je ODLUKU1 Odbija se kao neosnovana apelacija N. O. i H. O., iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeta protiv presud? Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. septembra 1998. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. N. O. i H. O. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeli su 26. novembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. septembra 1998. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je 31. maja 2002. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda i 21. juna 2002. godine od tuženih Z. Ć. i dr. kao suprotnih strana u sporu. Ustavni sud primio je odgovor Vrhovnog suda 18. juna 2002. godine, a od punomoćnika Z. Ć. - advokata M. S. iz Velike Kladuše, 8. jula 2002. godine. U skladu sa članom 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, navedeni odgovori dostavljeni su apelantu. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Apelanti su kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši tužbom osporili usmeni testament. 5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. septembra 1998. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužilaca da se utvrdi ništavim usmeni testament, proglašen u ostavinskom postupku prvostepenog suda, broj O-211/97 od 31. marta 1997. godine, kojim je ostavitelj Š. O., sin M., svu svoju imovinu ostavio prvotuženom Z. Ć.. 6. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. decembra 1999. godine, žalba prvotužioca i drugotužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. 7. Blagovremeno izjavljenom revizijom, apelant, N. O., je osporio prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 8. Vrhovni sud, presudom broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine, odbio je reviziju kao neosnovanu. 9. Prema osporenim sudskim odlukama i dokumentima spisa, nižestepeni sudovi su utvrdili da je Š. O. živio u teškim socijalnim i materijalnim prilikama, da su se o njemu isključivo brinuli zakonski nasljednici, tj. njegova sestra K. O. i njezin sin prvotuženi Z. Ć., dok je briga i pomoć ostalih zakonskih 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 21/04. Broj 55 - Strana 2651 nasljednika izostala. Dalje se navodi da je ostavitelj u znak zahvalnosti, teško bolestan, pri punoj svijesti, pred nesrodnim svjedocima, izjavio svoju posljednju volju time što je svu svoju imovinu, nakon smrti, ostavio svome sestriću Z. Ć. Ostavitelj je umro 17. marta 1997. godine, a njegovu izjavljenu volju svjedoci testamenta izjavili su pred sudom 24. marta 1997. godine. 10. Suprotno navodima revizije, Vrhovni sud je ocijenio da pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla uticati na donošenje pravilne odluke i taj sudija nikada nije ni saslušan kao svjedok pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka. Također je ocijenio neosnovanim navode revizije da su pred nižestepenim sudovima učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku jer nižestepene odluke sadrže potpune i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama. Ostali navodi revizije, po shvaanju Vrhovnog suda, predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ih taj sud nije cijenio, jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti (član 367. stav 3. Zakona o parničnom postupku). IV. Relevantni propisi 11. Zakon o nasljeđivanju - Prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94). "Član 76. st. 1. i 2. Zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament. Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen". Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta. "Član 77. 1. Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo lica koja mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta ali ne moraju znati čitati i pisati. Član 78. Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su da bez odlaganja stave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu, ili da je usmeno ponove pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim prilikama je zavještalac izjavio svoju posljednju volju. Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za punovažnost usmenog testamenta". 12. Zakon o vanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) "Član 116. Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojim je usmeni testament izjavljen saslušat će se pojedinačno o sadržini testamenta, a naročito o okolnostima od kojih ovisi njegova punovažnost, pa će se zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako sudionik zahtijeva da se svjedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom ili ako sud utvrdi da je takvo saslušanje potrebno, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka, na koje će pozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak." 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) "Član 336. stav 2. tač. 1., 2. i 13. Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji: Broj 55 - Strana 2652 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi; 2) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (član 63. stav 1. tač. 1. do 4.) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; ... 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika". V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakom licu članom II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. 15. Predlažu da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedenih presuda i traže da se odlukom Ustavnog suda presude ukinu. 16. U širem obrazloženju apelacije, apelanti su osporili činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe člana 65. i člana 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestepenim sudovima povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku, odluči o njihovim pravima. 17. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom navedenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupcima u prvostepenom i drugostepenom postupku, u vezi sa sklapanjem usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje je zagarantirano svakom licu članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije 18. Smatraju također da su na isti način sudovi povrijedili i njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja Š. O.. b) Odgovor na apelaciju 19. Ustavni sud je 18. juna 2002. godine primio odgovor od Vrhovnog suda. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ostaje u cijelosti kod razloga iznesenih u presudi tog suda, broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine. 20. Tuženi Z. Ć. je 8. jula 2002. godine dostavio odgovor, kao suprotna strana u sporu protiv apelanata, preko svog punomoćnika. U svom odgovoru Z. Ć. je naveo da je u sudskim odlukama pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjeni materijalni propisi i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. 21. Ostali tuženi i to: M. O.-R., K. O.-Ć., H. O.-K., M. O.-O. i Dž. O. nisu dostavili odgovor na apelaciju. VI. Dopustivost 22. Odluka o posljednjem pravnom lijeku u konkretnom sporu donesena je 13. septembra 2001. godine i to u postupku revizije, te su protiv te odluke iscrpljeni svi pravni lijekovi u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Apelacija podnesena Ustavnom sudu je blagovremena jer je odluka o posljednjem pravnom lijeku koji je apelant koristio u predmetnom sporu donesena 13. septembra 2001. godine i, radi dostavljanja strankama, primljena u Kantonalnom sudu Bihać 4. oktobra 2001. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 26. novembra 2001. godine. 24. Prema navedenom, očigledno je da je apelacija podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 dana predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa je u skladu s tim apelacija dopustiva. Utorak, 19.10.2004. VII. Ustavni sud je odlučio 25. Apelanti smatraju da su osporenim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakom licu članom 6. stav 1. i članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Član 6. stav 1. Evropske konvencije 26. Apelanti traže da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedenih sudskih odluka i ukine ih. Osporili su činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom i istakli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe člana 65. i člana 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestepenim sudovima povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, nezavisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njihovim pravima. 27. Apelanti tvrde da je to učinjeno bitnim povredama odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, tako što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši bio predložen kao svjedok. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "... Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ... svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom". 28. Ustavni sud treba razmotriti je li član 6. stav 1. primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, jesu li kriteriji razumnog roka, zakonom određenog, nezavisnog, nepristranog suda i prava na pravično i javno suđenje, ispoštovani. 1. Primjenjivost člana 6. stav 1. 29. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. svakako jeste pitanje da li je postupak predstavljao "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 30. Ustavni sud podsjeća da pitanje da li se pravo treba smatrati građanskim, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinski sadržaj i učinke tog prava, a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadzorne funkcije, Ustavni sud također mora uzeti u obzir cilj i svrhu Evropske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak bio pokrenut radi poništenja rješenja o nasljeđivanju kojim su prenesena imovinska prava sa ostavioca na nasljednika, dakle, odlučivanje o pravima koja se jasno smatraju građanskim, kako u pogledu domaćih zakona tako i u smislu Evropske konvencije. 32. Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćeni stav da je koncept "građanskih prava i obaveza" autonoman (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Ringeisen od 16. jula 1971. godine, serija A, br. 13. stav 94), Ustavni sud zaključuje da su postupci u konkretnom slučaju predstavljali "spor o građanskim pravima i obavezama" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je taj član primjenjiv u ovom slučaju. 2. Razuman rok 33. Prema podnesku apelanata, postupak je pokrenut 1998. godine, a okončan je u postupku revizije i to presudom Vrhovnog suda broj Rev-44/01 od 13. septembra 2001. godine. Dakle, period koji se uzima u razmatranje u konkretnom slučaju je trajao nešto više od tri godine, tj. od momenta pokretanja parničnog postupka pa sve do momenta kada je on okončan. 34. Razumnost dužine postupka mora da se cijeni, u svakom pojedinačnom slučaju, prema posebnim okolnostima i uzimajući u obzir kriterije iznesene u pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (vidi presudu od 13. jula 1983. godine u predmetu Zimmermann i Steiner, serija A, br. 66. stav 24). Ti kriteriji su: 1) složenost predmeta, 2) ponašanje apelanata i 3) ponašanje pravosudnih vlasti. 35. Ustavni sud smatra da, u konretnom predmetu, bez razmatranja svakog od navedenih kriterija pojedinačno, period Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH nešto više od tri godine se ne može smatrati nerazumnim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 3. Nezavisan i nepristran, zakonom određeni sud "Nezavisan sud" 36. Prema navodima apelanata, sudovi koji su donijeli osporene presude nisu bili "nezavisni". Ova tvrdnja, uz koju apelanti nisu dostavili nikakve dokaze, nije podobna za ispitivanje u postupku pred Ustavnim sudom. "Nepristran sud" 37. Apelanti navode da je H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, bio predložen za svjedoka u postupku u kojem se odlučivalo o žalbi na prvostepenu presudu i da ta činjenica predstavlja kršenje navedenog principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 38. Ustavni sud zapaža da je u postupku revizije Vrhovni sud ocijenio da pred prvostepenim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 336. stav 2. tač. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostepenom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla utjecati na donošenje pravilne odluke i taj sudija nikada nije ni saslušan kao svjedok, pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka. 39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predlaganje svjedoka koji bi mogao dovesti u pitanje nepristranost suda, a da ga zaista nije i saslušao sud koji je svoju odluku bazirao na takvom iskazu, ne predstavlja kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. "Zakonom ustanovljen sud" 40. Da bi se riješilo ovo pitanje, mora se odrediti da li izraz "zakonom ustanovljen sud" pokriva ne samo pravni osnov za samo postojanje "suda" - o čemu ne može da bude spora u ovom predmetu - nego i sastav sudskog vijeća u svakom predmetu. Ukoliko je tako, da li Ustavni sud može ispitivati način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo. I, konačno, da li to pravo treba biti u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevom nepristranosti iz člana 6. stav 1. te konvencije (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava od 24. oktobra 1979. godine u predmetu Winternjerp, serija A, broj 33., st. 45-46 i presuda od 5. novembra 1981. godine u predmetu X protiv Velike Britanije, serija A, broj 46, stav 41). 41.U odnosu na pitanja koja se pokreću ovim navodima apelanata, Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" u pogledu primjene domaćeg zakona već da je njegov osnovni zadatak zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može ispitivati način na koji redovni sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo, ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni na način da krše Ustavom zaštićena prava. Što se tiče drugog pitanja - da li to pravo treba biti u skladu sa Evropskom konvencijom i tako sa zahtjevom nepristranosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redovni sudovi moraju biti u saglasnosti sa Evropskom konvencijom bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sistemu. 42. Prema navedenom, u pogledu prethodnih zaključaka Ustavnog suda u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da sudovi koji su odlučivali u redovnom postupku predstavljaju "zakonom ustanovljene sudove", te da presude koje donesu ti sudovi ni na koji način nisu narušili navedeni princip. 4. "Javno suđenje" 43. Ustavni sud nalazi da su sve rasprave koje su održane pred sudovima u redovnom postupku održane tako da zadovolje zahtjeve "javnog suđenja". Izuzetak predstavlja postupak po zahtjevu za reviziju koji je vođen pred Vrhovnim sudom. 44. Po mišljenju Ustavnog suda, cilj koji ima član 6. stav 1. Evropske konvencije, da u kontekstu konkretnog predmeta, u cilju zaštite prava na pravično suđenje, obezbijedi da javnost ima kontrolu pravosuđa - nije, u svakom slučaju, u postupku po reviziji, ništa manje postignut dostavljanjem presude stranama u postupku i pohranjivanjem u sudsku pisarnu, čineći na taj način puni tekst presude dostupan svakom, nego čitanjem na sudu odluke o odbijanju zahtjeva za reviziju gdje je čitanje katkad Broj 55 - Strana 2653 ograničeno na izreku. Stoga, to što presuda po reviziji nije javno izrečena, nije u suprotnosti sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. 5. "Pravično suđenje" 45. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. jula 1981. OI 25, 240). 46. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26.mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, stav 67). 47. Osim toga, nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima je ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud u pravilu nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 48. Prema svemu navedenom, u pogledu navodnih povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ni ovaj aspekt navoda apelanata u odnosu na "pravično suđenje" nije povrijeđen, s obzirom da se suština navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnih propisa. b) Član 8. Evropske konvencije 49. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom navedenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupanjem u prvostepenom i drugostepenom postupku, u vezi sa sklapanjem usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života koje je zagarantirano svakom licu članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Član 8. u svom relevantnom dijelu glasi kako slijedi: " Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih." 50. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih uplitanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). Broj 55 - Strana 2654 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 51. Ustavni sud, također, podsjeća da, iako je cilj člana 8. Evropske konvencije da u suštini štiti lice protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, ne zahtijeva samo od države da se uzdrži od takvog miješanja: dodatno, u ovoj primarno negativnoj obavezi, mogu da postoje pozitivne obaveze sadržane u efikasnom poštivanju privatnog i porodičnog života (vidi presudu od 9. oktobra 1979. godine u predmetu Airey, serija A, br. 32, stav 32). Ove obaveze mogu uključiti donošenje mjera predviđenih da obezbijede poštivanje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. 52. Ustavni sud zapaža da se prvo mora utvrditi da li činjenice slučaja pokreću pitanje koje se može odnositi na "poštivanje privatnog i porodičnog života", kako je to predviđeno članom 8. Evropske konvencije i da li se mjere na koje se apelanti žale odnose na "uplitanje javnih vlasti" u privatni i porodični život. 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i navodi apelanata, bilo direktno ili indirektno, suštinski nemaju nikakvih dodirnih tačaka ni sa jednim aspektom člana 8. Evropske konvencije, a posebno ne sa pojmom "privatnog i porodičnog života" i da su navodi apelanata proizvoljno navedeni, bez ikakve stvarne veze sa činjenicama predmetnog slučaja. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata, onako kako su navedeni, ne pokreću nijedno pitanje iz člana 8. Evropske konvencije. c) Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 54. Apelanti smatraju da su sudovi povrijedili njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja. Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 55. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila: – mirno uživanje imovine; – nelišavanje nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je u skladu sa zakonom i općim principima međunarodnog prava; – korištenje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih doprinosa i novčanih kazni. 56. Ova pravila nisu, naravno, "razdvojena" u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja sa pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1986/ godine, serija A br. 98, stav 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A br. 102, stav 106). 57. Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti (Evropski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marck protiv Belgije, tom 31, stav 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 - "Službeni glasnik BiH", broj 24/02. i Odluka broj U 12/01, "Službeni glasnik BiH", broj 20/02). 58. U pogledu činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu stekli "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju već se njihova žalba odnosi na očekivanje sticanja imovine što, u suštini, ostavinski postupak i jeste. Međutim, parnični postupak, koji je nakon ostavinskog postupka vođen, je konačno riješio spor tako da su apelanti izgubili pravo da zahtijevaju imovinu zaostalu iza umrlog. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domen ovog 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 21/04. Utorak, 19.10.2004. člana. Apelacija stoga, u ovom pogledu, mora biti odbijena kao neosnovana. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava navedenih u apelaciji, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravično suđenje, razumnog roka, javno suđenje neovisnog i nepristranog suda, te člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, Ustavni sud naglašava da puko nabrajanje pojedinih članova Evropske konvencije zbog nezadovoljstva ishodom postupka pred redovnim sudovima, bez ikakvog stvarnog utemeljenja i dokaza, ne može dovesti do nalaženja povrede navedenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovih prava. 60. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s.r. Predmet broj U 35/02 Apelacija N. O. i H. O. protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine i nižestupanjskih presuda Kantonalnog i Općinskog suda Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio ODLUKU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija N. O. i H. O., iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeta protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. prosinca 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. rujna 1998. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. N. O. i H. O. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Orčeve Luke, općina Velika Kladuša, podnijeli su 26. studenoga 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. prosinca 1999. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. rujna 1998. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Sukladno članku 16. stavka 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud 31. svibnja 2002. godine zatražio odgovor na apelaciju od Vrhovnog suda i 21. lipnja 2002. godine od tuženih Z. Ć. i dr. kao suprotnih strana u sporu. Ustavni je sud primio odgovor Vrhovnog suda 18. lipnja 2002. godine, a od punomoćnika Z. Ć. - advokata M. S. iz Velike Kladuše, 8. srpnja 2002. godine. Sukladno članku 16. stavak 2. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Poslovnika Ustavnog suda, narečeni odgovori dostavljeni su apelantu. III. Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Apelanti su kod Općinskog suda u Velikoj Kladuši tužbom pobili usmeni testament. 5. Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-45/98 od 28. rujna 1998. godine, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim usmeni testament, proglašen u ostavinskom postupku prvostupanjskog suda, broj O-211/97 od 31. ožujka 1997. godine, kojim je ostavitelj Š. O., sin M., svu svoju imovinu ostavio prvotuženom Z. Ć.. 6. Drugostupanjskom je presudom Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-208/99 od 1. prosinca 1999. godine, priziv prvotužitelja i drugotužitelja odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. 7. Pravodobno izjavljenom revizijom, apelant, N. O., je pobio prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. 8. Vrhovni je sud, presudom broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine, odbio reviziju kao neutemeljenu. 9. Prema pobijanim sudskim odlukama i dokumentima spisa, nižestupanjski su sudovi utvrdili da je Š. O. živio u teškim socijalnim i materijalnim prilikama, da su se o njemu isključivo brinuli zakonski nasljednici, tj. njegova sestra K. O. i njezin sin prvotuženi Z. Ć., dok je skrb i pomoć ostalih zakonskih nasljednika izostala. Dalje se navodi da je ostavitelj u znak zahvalnosti, teško bolestan, pri punoj svijesti, pred nesrodnim svjedocima, izjavio svoju posljednju volju time što je svu svoju imovinu, nakon smrti, ostavio svome sestriću Z. Ć.. Ostavitelj je umro 17. ožujka 1997. godine, a njegovu su izjavljenu volju svjedoci testamenta izjavili pred sudom 24. ožujka 1997. godine. 10. Oprečno navodima revizije, Vrhovni je sud ocijenio da pred prvostupanjskim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudac H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostupanjskom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla utjecati na donošenje pravilne odluke i taj sudac nikada nije ni saslušan kao svjedok pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka. Također je ocijenio neutemeljenim navode revizije da su pred nižestupanjskim sudovima učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. točka 13. Zakona o parničnom postupku jer nižestupanjske odluke sadržavaju potpune i razvidne razloge o svim odlučnim činjenicama. Ostali navodi revizije, po shvaanju Vrhovnog suda, predstavljaju prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa ih taj sud nije cijenio, jer se iz tih razloga revizija ne može izjaviti (članak 367. stavak 3. Zakona o parničnom postupku). IV. Relevantni propisi 11. Zakon o nasljeđivanju - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94). "Članak 76. st. 1. i 2. Zavještatelj može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed iznimnih prilika nije u mogućnosti sačiniti pismeni testament. Usmeni testament prestaje važiti po isteku 30 dana od prestanka iznimnih prilika u kojima je sačinjen". Svjedoci pri sačinjavanju usmenog testamenta. "Članak 77. 1. Pri sačinjavanju usmenog testamenta mogu biti svjedoci samo osobe koje mogu biti svjedoci pri sačinjavanju sudskog testamenta ali ne moraju znati čitati i pisati. Članak 78. Svjedoci pred kojima je zavještatelj usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su bez odlaganja staviti napismeno izjavu zavještatelja i što prije ju predati sudu, ili ju usmeno ponoviti pred sudom iznoseći kad, gdje i u kojim prilikama je zavještatelj izjavio svoju posljednju volju. Broj 55 - Strana 2655 Izvršenje ove dužnosti nije uvjet za punovaljanost usmenog testamenta". 12. Zakon o izvanparničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/98) "Članak 116. Ako je umrli sačinio usmeni testament i o tome postoji isprava koju su svjedoci svojeručno potpisali, sud će sadržinu ove isprave proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako takve isprave nema, svjedoci pred kojim je usmeni testament izjavljen saslušat će se pojedinačno o sadržini testamenta, a osobito o okolnostima o kojima ovisi njegova punovaljanost, pa će se zapisnik o saslušanju ovih svjedoka proglasiti po odredbama koje važe za proglašenje pismenog testamenta. Ako sudionik zahtijeva da se svjedoci usmenog testamenta saslušaju pod zakletvom ili ako sud utvrdi da je takvo saslušanje potrebito, odredit će ročište za saslušanje ovih svjedoka, na koje će pozvati predlagače, a ostale zainteresirane osobe samo ako se time ne bi odugovlačio postupak." 13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) "Članak 336. stavak 2. toč. 1., 2. i 13. Bitna povreda odredbi parničnog postupka uvijek postoji: 1) ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji nije sudjelovao na glavnoj raspravi; 2) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji se po zakonu mora izuzeti (članak 63. stavak 1. toč. 1. do 4.) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet; ... 13) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu narečeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nerazvidni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržini isprava ili zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika". V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 14. Apelanti smatraju da su pobijanim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakoj osobi člankom II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, člankom 6. stavak 1. i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. 15. Predlažu da Ustavni sud ocijeni ustavnost narečenih presuda i traže da se odlukom Ustavnog suda presude ukinu. 16. U širem obrazloženju apelacije, apelanti su pobijali činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom i istaknuli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe članka 65. i članka 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, neovisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku, odluči o njihovim pravima. 17. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom narečenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupcima u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, u svezi sklapanja usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života koje je zagarantirano svakoj osobi člankom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 8. stavak 1. Europske konvencije 18. Smatraju također da su na isti način sudovi povrijedili i njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja Š. O. b) Odgovor na apelaciju 19. Ustavni je sud 18. lipnja 2002. godine primio odgovor od Vrhovnog suda. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ostaje u Broj 55 - Strana 2656 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH cijelosti kod razloga iznesenih u presudi tog suda, broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine. 20. Tuženi Z. Ć. je 8. srpnja 2002. godine dostavio odgovor, kao suprotna strana u sporu protiv apelanata, preko svog punomoćnika. U svom odgovoru Z. Ć. je naveo da je u sudskim odlukama pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su pravilno primijenjeni materijalni propisi i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena. 21. Ostali tuženi i to: M. O.-R., K. O.-Ć., H. O.-K., M. O.-O. i Dž. O. nisu dostavili odgovor na apelaciju. VI. Dopustivost 22. Odluka je o posljednjem pravnom lijeku u konkretnom sporu donesena 13. rujna 2001. godine i to u postupku revizije, te su protiv te odluke iscrpljeni svi pravni lijekovi u smislu članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Apelacija je podnesena Ustavnom sudu pravodobno jer je odluka o posljednjem pravnom lijeku koji je apelant koristio u predmetnom sporu donesena 13. rujna 2001. godine i, radi dostavljanja strankama, primljena u Kantonalnom sudu Bihać 4. listopada 2001. godine. Apelacija je primljena u Ustavnom sudu 26. studenoga 2001. godine. 24. Prema narečenom, očevidno je da je apelacija podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 dana predviđenom člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, pa je sukladno tome apelacija dopustiva. VII. Ustavni je sud odlučio 25. Apelanti smatraju da su pobijanim presudama povrijeđena njihova prava zagarantirana svakoj osobi člankom 6. stavak 1. i člankom 8. Europske konvencije i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Članak 6. stavak 1. Europske konvencije 26. Apelanti traže da Ustavni sud ocijeni ustavnost narečenih sudskih odluka i ukine ih. Pobijali su činjenično i pravno stanje utvrđeno u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom i istaknuli da su sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalnopravne propise i to odredbe članka 65. i članka 76. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju. Smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije jer im je uskraćeno pravo da zakonom određen, neovisan i nepristran sud, pravično, javno i u razumnom roku odluči o njihovim pravima. 27. Apelanti tvrde da je to učinjeno bitnim povredama odredbi parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, tako što je sudija H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostupanjskom postupku, pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši bio predložen kao svjedok. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u svom relevantnom dijelu glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć" 28. Ustavni sud treba razmotriti je li članak 6. stavak 1. primjenjiv u ovom predmetu i, ukoliko jeste, jesu li kriteriji razumnog roka, zakonom određenog, nezavisnog, nepristranog suda i prava na pravično i javno suđenje, ispoštovani. 1. Primjenjivost članka 6. stavak 1. 29. Pitanje koje se postavlja glede primjenjivosti članka 6. stavak 1. dakako jeste pitanje je li postupak predstavljao "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 30. Ustavni sud podsjeća da pitanje treba li se pravo smatrati građanskim, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, mora biti utvrđeno u odnosu na suštinsku sadržinu i učinke tog prava, a ne njegovom pravnom klasifikacijom - prema domaćem pravu relevantne države. U ostvarivanju svoje nadzorne funkcije, Ustavni sud također mora uzeti u obzir cilj i svrhu Europske konvencije. 31. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak bio pokrenut radi poništenja rješenja o nasljeđivanju kojim su prenesena imovinska prava sa ostavitelja na nasljednika, dakle, odlučivanje o pravima koja se razvidno smatraju građanskim, kako glede domaćih zakona tako i u smislu Europske konvencije. 32. Imajući u vidu činjenično stanje u predmetu i općeprihvaćeni stav da je koncept "građanskih prava i obveza" Utorak, 19.10.2004. autonoman (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ringeisen od 16. srpnja 1971. godine, serija A, br. 13. stav 94), Ustavni sud zaključuje da su postupci u konkretnom slučaju predstavljali "spor o građanskim pravima i obvezama" u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da je taj članak primjenjiv u ovom slučaju. 2. Razuman rok 33. Prema podnesku apelanata, postupak je pokrenut 1998. godine, a okončan je u postupku revizije i to presudom Vrhovnog suda broj Rev-44/01 od 13. rujna 2001. godine. Dakle, razdoblje koje se uzima u razmatranje u konkretnom slučaju je trajalo nešto više od tri godine, tj. od momenta pokretanja parničnog postupka pa sve do momenta kada je on okončan. 34. Razumnost duljine postupka mora se cijeniti, u svakom pojedinačnom slučaju, prema posebnim okolnostima i uzimajući u obzir kriterije iznesene u pravnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (vidi presudu od 13. srpnja 1983. godine u predmetu Zimmermann i Steiner, serija A, br. 66. stavak 24). Ti kriteriji su: 1) složenost predmeta, 2) ponašanje apelanata i 3) ponašanje pravosudnih vlasti. 35. Ustavni sud smatra da, u konretnom predmetu, bez razmatranja svakog od narečenih kriterija pojedinačno, razdoblje nešto više od tri godine se ne može smatrati nerazumnim u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 3. Neovisan i nepristran, zakonom određeni sud "Neovisan sud" 36. Prema navodima apelanata, sudovi koji su donijeli pobijane presude nisu bili "neovisni". Ova tvrdnja, uz koju apelanti nisu dostavili nikakve dokaze, nije podobna za ispitivanje u postupku pred Ustavnim sudom. "Nepristran sud" 37. Apelanti navode da je H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostupanjskom postupku, bio predložen za svjedoka u postupku u kojem se odlučivalo o prizivu na prvostupanjsku presudu i da ta činjenica predstavlja kršenje narečenog principa iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 38. Ustavni sud zapaža da je u postupku revizije Vrhovni sud ocijenio da pred prvostupanjskim sudom nisu učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 336. stavak 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, jer okolnost što je sudac H. M., koji je bio predsjednik vijeća u prvostupanjskom postupku, predložen kao svjedok, nije mogla utjecati na donošenje pravilne odluke i taj sudac nikada nije ni saslušan kao svjedok, pošto nikada sud nije usvojio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka. 39. Obzirom na narečeno, Ustavni sud smatra da predlaganje svjedoka koji bi mogao dovesti u pitanje nepristranost suda, a da ga doista nije i saslušao sud koji je svoju odluku bazirao na takvom iskazu, ne predstavlja kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije. "Zakonom ustanovljen sud" 40. Da bi se riješilo ovo pitanje, mora se odrediti pokriva li izraz "zakonom ustanovljen sud" ne samo pravni osnov za samo postojanje "suda" - o čemu ne može da bude spora u ovom predmetu - nego i sastav sudskog vijeća u svakom predmetu. Ukoliko je tako, da li Ustavni sud može ispitivati način na koji redoviti sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo. I, konačno, treba li to pravo biti sukladno Europskoj konvenciji i tako zahtjevu nepristranosti iz članka 6. stavak 1. te konvencije (vidi presude Europskog suda za ljudska prava od 24. listopada 1979. godine u predmetu Winternjerp, serija A, broj 33., st. 45-46 i presuda od 5. studenoga 1981. godine u predmetu X protiv Velike Britanije, serija A, broj 46, stavak 41). 41. U odnosu na pitanja koja se pokreću ovim navodima apelanata, Ustavni sud smatra da on ne predstavlja "četvrtu instancu" glede primjene domaćeg zakona već da je njegova temeljna zadaća zaštita Ustava Bosne i Hercegovine i prava koja su sadržana u njemu. Ustavni sud može ispitivati način na koji redoviti sudovi tumače i primjenjuju u ovom pogledu domaće pravo, ukoliko su domaći zakoni primijenjeni i tumačeni na način da krše Ustavom zaštićena prava. Što se tiče drugog pitanja treba li to pravo biti sukladno Europskoj konvenciji i tako zahtjevu nepristranosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Europska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonima, te samim tim i pravo i zakoni koje primjenjuju redoviti Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH sudovi moraju biti u suglasnosti s Europskom konvencijom bez obzira na doslovno značenje pojedinih odredbi zakona koji se primjenjuju u pravnom sustavu. 42. Prema narečenom, glede prethodnih zaključaka Ustavnog suda u odnosu na navodne povrede članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da sudovi koji su odlučivali u redovitom postupku predstavljaju "zakonom ustanovljene sudove", te da presude koje donesu ti sudovi ni na koji način nisu narušili narečeni princip. 4. "Javno suđenje" 43. Ustavni sud nalazi da su sve rasprave koje su održane pred sudovima u redovitom postupku održane tako da udovolje zahtjevima "javnog suđenja". Iznimku predstavlja postupak po zahtjevu za reviziju koji je vođen pred Vrhovnim sudom. 44. Po mišljenju Ustavnog suda, cilj koji ima članak 6. stavak 1. Europske konvencije, da u kontekstu konkretnog predmeta, u cilju zaštite prava na pravično suđenje, osigura da javnost ima kontrolu pravosuđa - nije, u svakom slučaju, u postupku po reviziji, ništa manje postignut dostavljanjem presude stranama u postupku i pohranjivanjem u sudsku pisarnicu, čineći na taj način puni tekst presude dostupan svakom, nego čitanjem na sudu odluke o odbijanju zahtjeva za revizijom gdje je čitanje katkad ograničeno na izreku. Stoga, to što presuda po reviziji nije javno izrečena, nije oprečno članku 6. stavak 1. Europske konvencije. 5. "Pravično suđenje" 45. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude obzirom da to omogućuje apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). Međutim, članak 6. stavak 1. Europske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. godine, Odluke i izvješća OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986. godine, OI 49/67). Konačne odluke prizivnih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europsko povjerenstvo za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. srpnja 1981. OI 25, 240). 46. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadaća Ustavnog suda nije odlučivanje o tome jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već utvrđivanje je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. između ostalih izvora, presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26.mart 1996. godine, Izvješća presuda i odluka 1996-II, stavak 67). 47. Osim toga, nadležnost je Ustavnog suda u prizivnim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud u pravilu nije mjerodavan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovitih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. 48. Prema svemu narečenom, glede navodnih povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da ni ovaj aspekt navoda apelanata u odnosu na "pravično suđenje" nije povrijeđen, obzirom da se suština navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnih propisa. b) Članak 8. Europske konvencije 49. Po mišljenju apelanata, pogrešnom primjenom narečenih odredbi Zakona o nasljeđivanju i nezakonitim postupanjem u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, u svezi sklapanja usmenog testamenta, povrijeđeno je njihovo pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života koje je zagarantirano svakoj osobi člankom 8. stavak 1. Europske konvencije. Broj 55 - Strana 2657 Članak 8. u svom relevantnom dijelu glasi kako slijedi: "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske". 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprječavanje nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." 50. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da je bitna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih uplitanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A br. 297-C, stavak 31). 51. Ustavni sud, također, podsjeća da, iako je cilj članka 8. Europske konvencije da u suštini štiti osobu protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, ne zahtijeva samo od države da se uzdrži od takvog miješanja: dodatno, u ovoj primarno negativnoj obvezi, mogu postojati pozitivne obveze sadržane u efikasnom poštivanju privatnog i obiteljskog života (vidi presudu od 9. listopada 1979. godine u predmetu Airey, serija A, br. 32, stav 32). Ove obveze mogu uključiti donošenje mjera predviđenih da osiguraju poštivanje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. 52. Ustavni sud zapaža da se prvo mora utvrditi pokreću li činjenice slučaja pitanje koje se može odnositi na "poštivanje privatnog i obiteljskog života", kako je to predviđeno člankom 8. Europske konvencije i odnose li se mjere na koje se apelanti žale na "uplitanje javnih vlasti" u privatni i obiteljski život. 53. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da činjenice predmeta i navodi apelanata, bilo izravno ili neizravno, suštinski nemaju nikakvih dodirnih točaka ni sa jednim aspektom članka 8. Europske konvencije, a posebice ne sa pojmom "privatnog i obiteljskog života" i da su navodi apelanata proizvoljno narečeni, bez ikakve stvarne veze sa činjenicama predmetnog slučaja. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata, onako kako su narečeni, ne pokreću nijedno pitanje iz članka 8. Europske konvencije. c) Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju 54. Apelanti smatraju da su sudovi povrijedili njihovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine koje im po zakonu pripada kao nasljednicima iza ostavitelja. Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 55. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvata tri posebna pravila: – mirno uživanje imovine; – nelišavanje nikoga njegove imovine, osim ako je to u interesu društva i ako je sukladno zakonu i općim principima međunarodnog prava; – korištenje imovine prema općem interesu i plaćanje poreza i drugih doprinosa i novčanih kazni. 56. Ova pravila nisu, naravno, "razdvojena" u smislu da su međusobno nevezana. Drugo i treće pravilo se tiču određenih slučajeva sukobljavanja s pravom na mirno uživanje imovine i trebalo bi, dakle, biti konstruirano u svjetlu principa iskazanih u prvom pravilu (Europski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 21. veljače 1986/ godine, serija A br. 98, stavak 37 in fine; Lithgow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, serija A br. 102, stav 106). 57. Pojmove "imovina" i "vlasništvo", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeće vlasništvo i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na stjecanja Broj 55 - Strana 2658 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH imovine u budućnosti (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marck protiv Belgije, tom 31, stavak 50; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 37/00 - "Službeni glasnik BiH", broj 24/02. i Odluka broj U 12/01, "Službeni glasnik BiH", broj 20/02). 58. Glede činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu stekli "imovinu" u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju već se njihov priziv odnosi na očekivanje stjecanja imovine što, u suštini, ostavinski postupak i jeste. Međutim, parnični postupak, koji je nakon ostavinskog postupka vođen, je konačno riješio spor tako da su apelanti izgubili pravo zahtijevati imovinu zaostalu iza umrlog. Ovaj predmet, prema tome, ne spada u domenu ovog članka. Apelacija zato, u ovom pogledu, mora biti odbijena kao neutemeljena. VIII. Zaključak 59. Ustavni sud zaključuje da, u predmetnom slučaju, nije došlo do povrede ustavnih prava narečenih u apelaciji, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravično suđenje, razumnog roka, javno suđenje neovisnog i nepristranog suda, te članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pored toga, Ustavni sud naglašava da puko nabrajanje pojedinih članaka Europske konvencije zbog nezadovoljstva ishodom postupka pred redovitim sudovima, bez ikakvog stvarnog utemeljenja i dokaza, ne može dovesti do nalaženja povrede narečenih odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Iz narečenog proizilazi da Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovih prava. 60. Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. David Feldman, Valerija Galić, prof. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović, i sudije Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, prof., Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 30. januara 2004. godine, u predmetu broj U 41/01, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 1. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio je ODLUKU O DOPUSTIVOSTI1 Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Živka Radišića, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj liniji razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obavezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u cilju razrješenja spora u vezi sa međuentitetskom linijom razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. februara 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/01) i Arbitražne odluke neovisnog arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV od 17. aprila 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 22/04. Utorak, 19.10.2004. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Živko Radišić, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), na osnovu zaključka Narodne skupštine Republike Srpske od 2. maja 2001. godine, podnio je, 29. juna 2001. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za rješavanje spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj liniji razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obavezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u cilju razrješenja spora u svezi sa međuentitetskom linijom razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. februara 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/01 - u daljnjem tekstu: Odluka Visokog predstavnika) i Arbitražne odluke neovisnog Arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01 - u daljnjem tekstu: Arbitražna odluka). Podnosilac zahtjeva je istovremeno predložio da Ustavni sud u ovom predmetu održi javnu raspravu i da donese privremenu mjeru, te odloži izvršenje navedenih odluka, sve do donošenja odluke o zahtjevu. II. Zahtjev 2. Podnosilac zahtjeva navodi da su Republika Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine u Ženevi, 8. septembra 1995. godine, te u Njujorku, 26. septembra iste godine, postigle sporazum o Dogovorenim osnovnim principima za postizanje konačnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Njima je, između ostalog, dogovoreno i teritorijalno razgraničenje između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem bi 49% teritorije Bosne i Hercegovine pripalo Republici Srpskoj, a 51% Federaciji Bosne i Hercegovine. Ovaj princip teritorijalnog razgraničenja, kako ističe podnosilac zahtjeva, dobio je snagu ustavne norme pošto su Dogovoreni osnovni principi uneseni u Preambulu Ustava Bosne i Hercegovine, koja u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98 I ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00), broj U 5/98 II ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00), broj U 5/98 III ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00) i U 5/98 IV ("Službeni glasnik BiH", broj 36/00) - ima normativno djelovanje. 3. Kako se dalje navodi u zahtjevu, u okviru mirovnih pregovora u Dejtonu vršena su razgraničenja, odnosno određivanja lokacije međuentitetske linije razgraničenja, sačinjene su, u skladu sa Dodatkom Aneksa 2, dvije mape, jedna razmjere 1:600.000, i druga mapa koja je u razmjeri 1:50.000. Mapa koju je, u razmjeru 1:50.000, uradilo Ministarstvo odbrane SAD, sadrži i međuentitetsku liniju razgraničenja u području Sarajeva, pa tako i u subpodručju naselja Dobrinja I i Dobrinja IV. Međuentitetska linija razgraničenja u tom subpodručju je na navedenoj mapi locirana tako da ide preko stambenih blokova, dijeleći velike stambene zgrade, ostavljajući jedan dio njih na teritoriji Republike Srpske, a drugi na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, dijeleći ne samo zgrade, već i stanove. 4. U postupku sačinjavanja stručnog dokumenta, sa preciznim opisom međuentitetske linije razgraničenja, u kojem su učestvovali predstavnici entiteta i IFOR-a, pojavio se između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine spor o lokaciji međuentitetske linije razgraničenja. Republika Srpska tvrdila je da je u toku pregovora u Dejtonu dogovoreno da se međuentitetska linija razgraničenja i dogovorena linija prekida vatre poklapaju, odnosno da oba naselja pripadaju teritoriji Republike Srpske, dok je Federacija Bosne i Hercegovine tvrdila da je međuentitetska linija razgraničenja na tom mjestu dogovorena upravo onako kako je nanesena na mapi razmjera 1:50.000. Takvo stanje je trajalo do 5. februara 2001. godine, kada je Visoki predstavnik donio Odluku o provođenju obavezne arbitraže i imenovao arbitra suca Diarmuid P. Sheridana, koji je 17. aprila 2001. godine donio odluku kojom je odredio novu lokaciju međuentitetske linije razgraničenja, povlačeći je još Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH dublje u teritoriju Republike Srpske, daleko iza linije sa mape razmjera 1:50.000. 5. Podnosilac zahtjeva se poziva na odredbe čl. I/1. i I/3., V/5.a) i član VI/3.a) stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine smatrajući da navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju Ustavnom sudu isključivo pravo na rješavanje spora, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine nastaje između entiteta. Smatra da te odredbe isključuju mogućnost da spor riješi bilo koji drugi organ, uključujući i instituciju Visokog predstavnika. 6. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom utvrđuje da je Odluka o provođenju obavezne arbitraže, koju je donio Visoki predstavnik, ništava zbog povrede ustavnih normi o isključivoj nadležnosti Ustavnog suda; da je Odluka arbitra ništava pošto se odnosi na spor iz isključive nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i da oba naselja, Dobrinja I i Dobrinja IV, pripadaju teritoriji Republike Srpske, pošto su strane u sporu u Dejtonu ugovorile da se na tom dijelu dogovorena linija prekida vatre i međuentitetska linija poklapaju. Predlaže Ustavnom sudu da u ovom predmetu održi javnu raspravu i donese privremenu mjeru. III. Relevantni propisi - Odluka Visokog predstavnika i Arbitražna odluka 7. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritsch, koristeći se ovlaštenjima koja su mu dana članom V Aneksa 10 - Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora - Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja spomenutog sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebno uzimajući u obzir član II.I (d) navedenog sporazuma, prema kojem Visoki predstavnik pruža pomoć, kada to ocijeni neophodnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u vezi sa civilnom implementacijom, a pozivajući se i na stav XI.2 Zaključka Vijeća za implementaciju mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme "donošenjem obavezujućih odluka kada to bude smatrao neophodnim", u vezi sa određenim pitanjima, uključujući i "mjere u svrhu osiguravanja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavoj teritoriji Bosne i Hercegovine i njenih entiteta"), konstatirao je da Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska nisu riješile dogovorom dugoročni problem između Dobrinje I i Dobrinje IV u okviru Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da u vezi s tim postoji spor. Imajući u vidu ozbiljnost problema sa kojima se suočavaju oni koji žele da se vrate u svoje domove u Dobrinju, te pismo koje je 8. septembra i 13. novembra 2000. godine uputio Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, nalažući im da otpočnu proces obavezujuće arbitraže kako je to određeno u Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenicu da nije ispoštovan taj nalog, Visoki predstavnik donio je 5. februara 2001. godine Odluku broj 84/01 o obavezujućoj arbitraži između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o međuentitetskoj liniji razgraničenja u sarajevskom naselju Dobrinja I i Dobrinja IV i imenovao suca Diarmuid P. Sheridana za jedinog arbitra. 8. Prema stavu 3. Odluke Visokog predstavnika, pitanje o kojem arbitar treba da donese odluku jeste odgovarajuće i precizno utvrđivanje međuentitetske linije razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, uz konsultacije i obavještavanje komandanta IFOR-a (SFOR-a), te će se smatrati da je do razgraničenja došlo "zajedničkim dogovorom", a u cilju "dogovorenog prilagođavanja". Arbitar će, u cilju fer i nepristranog presuđivanja između strana u sporu, uzeti u obzir liniju kako je opisano na karti iz Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; de facto liniju koja se primjenjuje nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, stavove stranaka i raseljenih osoba i izbjeglica koje se žele vratiti u svoje predratne domove; sve odluke ili presude sudova ili sudskih organa vezane za pitanje koje je predmet spora i sve relevantne pravne principe i principe pravičnosti. Broj 55 - Strana 2659 Prema stavu 10. Odluke Visokog predstavnika, Arbitražna odluka koju donosi arbitar je konačna i obavezujuća za državu Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku i smatrat će se u sve svrhe u vezi sa članom II Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini da je "zajednički dogovor" i "dogovoreno prilagođavanje" iz navedenog člana II stava 3. te odluke. 9. Arbitražnu odluku za Dobrinju I i Dobrinju IV donio je, 17. aprila 2001. godine, sudija Diarmuid P. Sheridan kao neovisan arbitar ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01), prema kojoj je odredio novu međuentitetsku liniju razgraničenja, povlačeći je dublje u teritoriju Republike Srpske, tako da su sporni stambeni blokovi i škola ostali u Federaciji Bosne i Hercegovine. IV. Dopustivost 10.Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. - Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta." Član 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 1. Sud nije nadležan za odlučivanje". 11. Polazeći od navedene ustavne odredbe, nesporno je da je podnosilac zahtjeva ovlašten za pokretanje spora pred Ustavnim sudom u skladu sa članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prethodna pitanja na koja treba dati odgovor u konkretnom predmetu su da li je ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i da li je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje ustavnost Odluke Visokog predstavnika, kao i Arbitražne odluke. 12. U okviru prvog pitanja - da li je ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine - Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati na relevantne odredbe Aneksa 2 - Sporazuma o međuentitetskoj liniji razgraničenja, Aneksa 5 - Sporazuma o arbitraži i Aneksa 10 - Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog ugovora, kao aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Prema Preambuli i članu I Aneksa 2. (Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja): "Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska ("strane") su se složile da će prema članu I Aneksa 2 (Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja): Unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (međuentitetska linija razgraničenja) će biti kao što je povučeno na karti u Dodatku". 13. Prema članu II Aneksa 2, "strane mogu prilagoditi međuentitetsku liniju razgraničenja samo uz uzajamni pristanak. Za vrijeme perioda tokom kojeg su multinacionalne vojne snage za implementaciju (IFOR) razmještene prema Aneksu 1-A uz Opći okvirni sporazum, strane će se konsultirati sa komandantom IFOR-a prije no što naprave bilo koje dogovoreno prilagođavanje i proslijedit će obavijest o takvom prilagođavanju IFOR-ovom komandantu". Član IV Aneksa 2 u stavu 1. utvrdio je delinaciju i označavanje tako da: "1. Linija na karti razmjere 1:50.000 koja će biti priložena u Dodatku, označavajući međuentitetsku liniju razgraničenja i linije na karti razmjere 1:50.000, koja će biti priložena u Dodatku A na Aneks 1-A označavajući međuentitetsku zonu razdvajanja i dogovorenu liniju prekida vatre i njegovih zona Broj 55 - Strana 2660 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH razdvajanja, koje su prihvaćene od strana kao kontrolirajuće i definitivne, su tačne do približno 50 metara. U periodu kada je IFOR razmješten, IFOR-ov komandant će imati pravo da odluči, nakon konsultacija sa stranama, tačnu delinaciju takvih linija i zona, pod uvjetom da, u pogledu Sarajeva, IFOR-ov komandant će imati pravo prilagoditi zonu razdvajanja kako je neophodno". Stavom 3. člana IV Aneksa 2 predviđeno je da: "3. Nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, strane će oformiti zajedničku komisiju koja će se sastojati od jednakog broja predstavnika svake strane, da pripremi jedan dogovoreni tehnički dokument koji će sadržati precizan opis međuentitetske granične linije. Bilo kakav takav dokument koji je pripremljen za vrijeme perioda tokom kojeg će IFOR biti razmješten će biti predmetom odobrenja IFOR-ovog komandanta". U članu VI Aneksa 2 predviđeno je da: "U onim područjima koja prelaze iz jednog entiteta u drugi u skladu sa demarkacijom opisanom ovdje postojat će prelazni period kako bi obazbijedio uredan prijenos vlasti. Prijelaz će biti završen 45 dana nakon prijenosa vlasti sa UNPROFOR-ovog komandanta na IFOR-ovog komandanta, kako je opisano u Aneksu 1-A". Član VII Aneksa 2 predviđa status Dodatka tako što će "Dodatak predstavljati integralni dio ovog sporazuma." 14. Prema Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži), predviđeno je da: "Dva entiteta će ući u reciprocitetne obaveze ... (c) da se uključe u obavezujuću arbitražu kako bi razriješili sporove među sobom". 15. U članu II/1. (a) i (d) Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) predviđeno je, između ostalog, da: "1. Visoki predstavnik će: (a) nadzirati implementaciju Mirovnog sporazuma; ……. (d) olakšati, kako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi sa civilnom implementacijom. …….". Članom V ovog sporazuma određeno je: "Visoki predstavnik je konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma." 16. Ustavni sud uočava da je, prema navedenim odredbama Aneksa 2, Aneksa 5 i Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, određeno da unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske budu kao što je povučeno na karti u Dodatku; utvrđeno je prilagođavanje strana; priprema tehničkih dokumenata; uključivanje oba entiteta u obavezujuću arbitražu da bi razriješili sporove među sobom. Visoki predstavnik ima opću nadležnost implementacije civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Ovlašten je da nadzire njegovu implementaciju, da olakšava i prosuđuje da je potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u vezi sa civilnom implementacijom Mirovnog sporazuma, te je konačni organ na terenu u vezi sa tumačenjem. 17. Da bi se odredio karakter navedenih aneksa u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4), Ustavni sud ukazuje da je Aneks 4 sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U predmetu broj U 21/01 ("Službeni glasnik BiH", broj 25/01) Ustavni sud je zaključio: "Iz same strukture Sporazuma proizlazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može da se zaključi da se oni nadopunjuju i djeluju paralelno." Pored toga, u predmetu broj U 7/97 ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98), u postupku ocjene ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud je zaključio sljedeće: "U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizlazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine." Utorak, 19.10.2004. Polazeći od ustanovljene prakse Ustavnog suda u odnosu na ocjenu ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, Ustavni sud smatra da nije nadležan da rješava eventualna pitanja koja proizlaze iz drugih aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju pitanje iz Aneksa 2. 18. U odnosu na pitanje da li je Ustavni sud nadležan za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika i Arbitražne odluke, Ustavni sud je u predmetu broj U 9/00 ("Službeni glasnik BiH", broj 1/01) zaključio da "ukoliko je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članu IV/4.a) Ustava, Ustavni sud treba da se smatra nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove saglasnosti sa Ustavom". 19. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, Odlukom Visokog predstavnika i Arbitražnom odlukom, nije bilo uplitanja u zakonodavne prerogative dodijeljene Ustavom Bosne i Hercegovine zakonodavnoj vlasti u Bosni i Hercegovini. Kako je spor proizašao iz okvira Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osporene odluke su donesene prema specifičnom ovlaštenju Visokog predstavnika u vezi sa tumačenjem Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora. 20. Visoki predstavnik se koristio ovlaštenjima koja su mu dana članom II/1.d) i članom V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora), pozivajući se i na stav XI/2. Zaključaka Vijeća za implementaciju mira, koje se sastalo u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine. Ustavni sud smatra da Visoki predstavnik, pri vršenju svojih ovlaštenja vezanih za civilnu implementaciju Mirovnog ugovora, u konkretnom slučaju nije istupao supstituirajući zakonodavnu vlast u Bosni i Hercegovini. S obzirom da osporene odluke nemaju karakter zakona, Ustavni sud nije nadležan za ocjenu njihove ustavnosti. Arbitražna odluka zasnovana je na Odluci Visokog predstavnika koji je precizirao uvjete arbitraže. Prema međunarodnom pravu, kod rješavanja sporova koji su povjereni međunarodnoj arbitraži, ne predviđa se da neki drugi sud ili sudsko tijel? daje bilo kakve ocjene odluka. Prema Haškoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz 1907. godine, arbitražne odluke rješavaju spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnost revizije od nekog drugog tijela, što se događa izuzetno i rijetko. Međutim, Odluka Visokog predstavnika nije predvidjela mogućnost da revidira Arbitražnu odluku bilo koje tijelo u Bosni i Hercegovini. Samim tim, Arbitražna odluka riješila je spor konačno i isključila mogućnost revizije od bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, uključujući i Ustavni sud. Pod navedenim okolnostima, ocjena saglasnosti osporenih odluka sa Ustavom Bosne i Hercegovine je izvan nadležnosti Ustavnog suda, zbog čega je zahtjev nedopušten. V. Zaključak 21. Iz navedenih razloga, a polazeći od odredbe člana 16. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke. 22. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za održavanje javne rasprave i razmatranje prijedloga za izdavanje privremene mjere. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s.r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović, i suci Hatidža Hadžiosmanović, David Feldman, prof., Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 30. siječnja 2004. godine, u predmetu broj U 41/01, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. točka 1. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), donio Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 1 ODLUKU O DOPUSTIVOSTI Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Živka Radišića, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, za rješavanjem spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj crti razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenom ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obvezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u cilju razrješenja spora u svezi međuentitetske crte razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/01) i Arbitražne odluke neovisnog arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV od 17. travnja 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. Živko Radišić, koji je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), na temelju zaključka Narodne skupštine Republike Srpske od 2. svibnja 2001. godine, podnio je, 29. lipnja 2001. godine, zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) za rješavanjem spora između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine o međuentitetskoj crti razgraničenja u oblasti naselja Dobrinje I i Dobrinje IV i za ocjenom ustavnosti Odluke Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o provođenju obvezujuće arbitraže između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u cilju razrješenja spora u svezi međuentitetske crte razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, broj 84/01 od 5. veljače 2001. godine ("Službeni glasnik BiH", broj 5/01 - u daljnjem tekstu: Odluka Visokog predstavnika) i Arbitražne odluke neovisnog arbitra za Dobrinju I i Dobrinju IV ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01- u daljnjem tekstu: Arbitražna odluka). Podnositelj zahtjeva je istodobno predložio da Ustavni sud u ovom predmetu održi javnu raspravu i da donese privremenu mjeru, te odloži izvršenje navedenih odluka, sve do donošenja odluke o zahtjevu. II. Zahtjev 2. Podnositelj zahtjeva navodi da su Republika Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine u Ženevi, 8. rujna 1995. godine, te u Njujorku, 26. rujna iste godine, postigle sporazum o Dogovorenim temeljnim principima za postizanjem konačnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu. Njima je, između ostalog, dogovoreno i teritorijalno razgraničenje između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem bi 49% teritorija Bosne i Hercegovine pripalo Republici Srpskoj, a 51% Federaciji Bosne i Hercegovine. Ovaj je princip teritorijalnog razgraničenja, kako ističe podnositelj zahtjeva, dobio snagu ustavne norme pošto su Dogovoreni temeljni principi uneseni u Preambulu Ustava Bosne i Hercegovine, koja sukladna Odluci Ustavnog suda broj U 5/98 I ("Službeni glasnik BiH", broj 11/00), broj U 5/98 II ("Službeni glasnik BiH", broj 17/00), broj U 5/98 III ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00) i U 5/98 IV ("Službeni glasnik BiH", broj 36/00) - ima normativno djelovanje. 3. Kako se dalje navodi u zahtjevu, u okviru mirovnih pregovora u Daytonu vršena su razgraničenja, odnosno određivanja lokacije međuentitetske crte razgraničenja, sačinjene su, sukladno Dodatku Aneksa 2, dvije mape, jedna razmjere 1:600.000, i druga mapa koja je u razmjeri 1:50.000. Mapa koju je, u razmjeru 1:50.000, uradilo Ministarstvo obrane SAD, sadrži i međuentitetsku crtu razgraničenja u području Sarajeva, pa tako i u subpodručju naselja Dobrinja I i Dobrinja IV. Međuentitetska crta razgraničenja u tom subpodručju je na navedenoj mapi locirana tako da ide preko stambenih blokova, dijeleći velike stambene zgrade, ostavljajući jedan dio njih na teritoriji Republike Srpske, a drugi na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, dijeleći ne samo zgrade, već i stanove. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 22/04. Broj 55 - Strana 2661 4. U postupku sačinjavanja stručnog dokumenta, sa preciznim opisom međuentitetske crte razgraničenja, u kojem su sudjelovali predstavnici entiteta i IFOR-a, pojavio se između Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine spor o lokaciji međuentitetske crte razgraničenja. Republika Srpska je tvrdila da je u tijeku pregovora u Daytonu dogovoreno da se međuentitetska crta razgraničenja i dogovorena crta prekida vatre poklapaju, odnosno da oba naselja pripadaju teritoriju Republike Srpske, dok je Federacija Bosne i Hercegovine tvrdila da je međuentitetska crta razgraničenja na tom mjestu dogovorena upravo onako kako je nanesena na mapi razmjera 1:50.000. Takvo je stanje trajalo do 5. veljače 2001. godine, kada je Visoki predstavnik donio Odluku o provođenju obvezne arbitraže i imenovao arbitra suca Diarmuid P. Sheridana, koji je, 17. travnja 2001. godine, donio odluku kojom je odredio novu lokaciju međuentitetske crte razgraničenja, povlačeći je još dublje u teritorij Republike Srpske, daleko iza crte sa mape razmjera 1:50.000. 5. Podnositelj zahtjeva se poziva na odredbe čl. I/1. i I/3., članak V/5.(a) i članak VI/3.(a) stavak 1. Ustava Bosne i Hercegovine smatrajući da navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine daju Ustavnom sudu isključivo pravo na rješavanje spora, koji prema Ustavu Bosne i Hercegovine nastaje između entiteta. Smatra da te odredbe isključuju mogućnost da spor riješi bilo koji drugi organ, uključujući i instituciju Visokog predstavnika. 6. Podnositelj zahtjeva predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom utvrđuje da je Odluka o provođenju obvezne arbitraže, koju je donio Visoki predstavnik, ništava zbog povrede ustavnih normi o isključivoj nadležnosti Ustavnog suda; da je Odluka arbitra ništava pošto se odnosi na spor iz isključive nadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i da oba naselja, Dobrinja I i Dobrinja IV, pripadaju teritoriju Republike Srpske, pošto su strane u sporu u Daytonu ugovorile da se na tom dijelu dogovorena crta prekida vatre i međuentitetska crta poklapaju. Predlaže Ustavnom sudu da u ovom predmetu održi javnu raspravu i donese privremenu mjeru. III. Relevantni propisi - Odluka Visokog predstavnika i Arbitražna odluka 7. Visoki je predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Wolfgang Petritsch, koristeći se ovlaštenjima koja su mu dana člankom V Aneksa 10 - Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora - Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji glede tumačenja spomenutog sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora; i posebice uzimajući u obzir članak II.I (d) navedenog sporazuma, prema kojem Visoki predstavnik pruža pomoć, kada to ocijeni nužnim, u iznalaženju rješenja za sve probleme koji se pojave u svezi civilne implementacije, a pozivajući se i na stavak XI.2 Zaključka Vijeća za implementaciju mira koje se sastalo u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine, u kojem je Vijeće za implementaciju mira pozdravilo namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoj konačni autoritet u zemlji glede tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora kako bi pomogao u iznalaženju rješenja za probleme "donošenjem obvezujućih odluka kada to bude smatrao nužnim", u svezi određenih pitanja, uključujući i "mjere u svrhu osiguravanja implementacije Mirovnog sporazuma na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine i njenih entiteta"), konstatirao da Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska nisu riješile dogovorom dugoročni problem između Dobrinje I i Dobrinje IV u okviru Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te da u svezi toga postoji spor. Imajući u vidu ozbiljnost problema sa kojima se sučeljavaju oni koji se žele vratiti u svoje domove u Dobrinju, te pismo koje je 8. rujna i 13. studenoga 2000. godine uputio Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, nalažući im da otpočnu proces obvezujuće arbitraže kako je to određeno u Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži) Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, činjenicu da nije ispoštovan taj nalog, Visoki je predstavnik donio 5. veljače 2001. godine Odluku broj 84/01 o obvezujućoj arbitraži između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske o međuentitetskoj crti razgraničenja u sarajevskom naselju Dobrinja I i Dobrinja IV i imenovao suca Diarmuid P. Sheridana za jedinog arbitra. Broj 55 - Strana 2662 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 8. Prema stavku 3. Odluke Visokog predstavnika, pitanje o kojem arbitar treba donijeti odluku jeste odgovarajuće i precizno utvrđivanje međuentitetske crte razgraničenja između Dobrinje I i Dobrinje IV, uz konzultiranje i izvješćivanje komandanta IFOR-a (SFOR-a), te će se smatrati da je do razgraničenja došlo "zajedničkim dogovorom", a u cilju "dogovorenog prilagođavanja". Arbitar će, u cilju fer i nepristranog presuđivanja između strana u sporu, uzeti u obzir crtu kako je opisano na mapi iz Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini; de facto crtu koja se primjenjuje nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, stavove stranaka i raseljenih osoba i izbjeglica koje se žele vratiti u svoje predratne domove; sve odluke ili presude sudova ili sudskih organa vezane za pitanje koje je predmet spora i sve relevantne pravne principe i principe pravičnosti. Prema stavku 10. Odluke Visokog predstavnika, Arbitražna odluka koju donosi arbitar je konačna i obvezujuća za državu Bosnu i Hercegovinu, Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku i smatrat će se u sve svrhe u svezi članka II Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini da je "zajednički dogovor" i "dogovoreno prilagođavanje" iz navedenog članka II stavak 3. te odluke. 9. Arbitražnu je odluku za Dobrinju I i Dobrinju IV donio, 17. travnja 2001. godine, sudac Diarmuid P. Sheridan kao neovisan arbitar ("Službeni glasnik BiH", broj 11/01), prema kojoj je odredio novu međuentitetsku crtu razgraničenja, povlačeći je dublje u teritorij Republike Srpske, tako da su prijeporni stambeni blokovi i škola ostali u Federaciji Bosne i Hercegovine. IV. Dopustivost 10. Članak VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz ovog Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući, ali ne ograničavajući se na to: - Je li odluka nekog entiteta da uspostavi posebne paralelne odnose sa susjednom državom sukladna ovom Ustavu, uključujući i odredbe koje se tiču suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. - Je li neka odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna ovom Ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj ili dopredsjedatelj jednog od domova Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina jednog od domova zakonodavnog tijela jednog entiteta". Članak 16. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od sljedećih slučajeva: 1. Sud nije nadležan za odlučivanje". 11. Polazeći od navedene ustavne odredbe, neprijeporno je da je podnositelj zahtjeva ovlašten za pokretanje spora pred Ustavnim sudom sukladno članku VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, prethodna pitanja na koja treba dati odgovor u konkretnom predmetu su je li ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i je li Ustavni sud nadležan ocjenjivati ustavnost Odluke Visokog predstavnika, kao i Arbitražne odluke. 12. U okviru prvog pitanja - je li ovaj spor pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine - Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati na relevantne odredbe Aneksa 2 - Sporazuma o međuentitetskoj crti razgraničenja, Aneksa 5 - Sporazuma o arbitraži i Aneksa 10 Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog ugovora, kao aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Prema Preambuli i članku I Aneksa 2. (Sporazum o međuentitetskoj crti razgraničenja): "Republika Bosna i Hercegovina, Federacija Bosna i Hercegovina i Republika Srpska ("strane") su se složile da će prema članku I Aneksa 2 (Sporazum o međuentitetskoj crti razgraničenja): Unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (međuentitetska crta razgraničenja) će biti kao što je povučeno na mapi u Dodatku". 13. Prema članku II Aneksa 2, "strane mogu prilagoditi međuentitetsku crtu razgraničenja samo uz uzajamni pristanak. Utorak, 19.10.2004. Za vrijeme perioda tijekom kojeg su multinacionalne vojne snage za implementaciju (IFOR) razmještene prema Aneksu 1-A uz Opći okvirni sporazum, strane će se konzultirati s komandantom IFOR-a prije no što naprave bilo koje dogovoreno prilagođavanje i proslijedit će obavijest o takvom prilagođavanju IFOR-ovom komandantu". Članak IV Aneksa 2 u stavku 1. utvrdio je delinaciju i označavanje tako da: "1. Crta na mapi razmjere 1:50.000 koja će biti priložena u Dodatku, označavajući međuentitetsku crtu razgraničenja i crte na karti razmjere 1:50.000, koja će biti priložena u Dodatku A na Aneks 1-A označavajući međuentitetsku zonu razdvajanja i dogovorenu crtu prekida vatre i njegovih zona razdvajanja, koje su prihvaćene od strana kao kontrolirajuće i definitivne, su točne do približno 50 metara. U razdoblju kada je IFOR razmješten, IFOR-ov komandant će imati pravo odlučiti, nakon konzultiranja sa stranama, točnu delinaciju takvih crta i zona, pod uvjetom da, glede Sarajeva, IFOR-ov komandant će imati pravo prilagoditi zonu razdvajanja kako je nužno". Stavkom 3. članka IV Aneksa 2 predviđeno je da: "3. Nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, strane će oformiti zajedničko povjerenstvo koje će se sastojati od jednakog broja predstavnika svake strane, pripremiti jedan dogovoreni tehnički dokument koji će sadržati precizan opis međuentitetske granične crte. Bilo kakav takav dokument koji je pripremljen za vrijeme razdoblja tijekom kojeg će IFOR biti razmješten će biti predmetom odobrenja IFOR-ovog komandanta". U članku VI Aneksa 2 predviđeno je da: "U onim područjima koja prelaze iz jednog entiteta u drugi sukladno demarkaciji opisanoj ovdje postojat će prijelazno razdoblje kako bi osiguralo uredan prijenos vlasti. Prijelaz će biti završen 45 dana nakon prijenosa vlasti sa UNPROFOR-ovog komandanta na IFOR-ovog komandanta, kako je opisano u Aneksu 1-A". Članak VII Aneksa 2 predviđa status Dodatka tako što će "Dodatak predstavljati integralni dio ovog sporazuma." 14. Prema Aneksu 5 (Sporazum o arbitraži), predviđeno je da: "Dva entiteta će ući u reciprocitetne obveze ... (c) da se uključe u obvezujuću arbitražu kako bi razriješili sporove među sobom". 15. U članku II/1. (a) i (d) Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora) predviđeno je, između ostalog, da: "1. Visoki predstavnik će: (a) nadzirati implementaciju Mirovnog sporazuma; ……. (d) olakšati, kako Visoki predstavnik prosudi da je potrebno, razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u svezi civilne implementacije. …….". Člankom V ovog sporazuma je određeno: "Visoki je predstavnik konačni organ na terenu vezano za tumačenje ovog sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog sporazuma." 16. Ustavni sud uočava da je, prema navedenim odredbama Aneksa 2, Aneksa 5 i Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, određeno da unutarnje granice između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske budu kao što je povučeno na mapi u Dodatku; utvrđeno je prilagođavanje strana; priprema tehničkih dokumenata; uključivanje oba entiteta u obvezujuću arbitražu da bi razriješili sporove među sobom. Visoki predstavnik ima opću nadležnost implementacije civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Ovlašten je nadzirati njegovu implementaciju, olakšavati i prosuđivati je li potrebno razrješenje bilo kojih poteškoća koje proizlaze u svezi civilne implementacije Mirovnog sporazuma, te je konačni organ na terenu u svezi tumačenja. 17. Da bi se odredio karakter navedenih aneksa u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4), Ustavni sud ukazuje da je Aneks 4 sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. U predmetu broj U 21/01 ("Službeni glasnik BiH", broj 25/01) Ustavni sud je zaključio: "Iz same strukture Sporazuma proizlazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjuju i djeluju paralelno." Pored toga, u predmetu broj U 7/97 ("Službeni glasnik BiH", broj 7/98), u postupku ocjene ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni je sud zaključio sljedeće: "U svezi zahtjeva za ocjenjivanjem ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud ističe da je Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizlazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine." Polazeći od ustanovljene prakse Ustavnog suda u odnosu na ocjenu ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i njegovih aneksa, Ustavni sud smatra da nije nadležan rješavati eventualna pitanja koja proizlaze iz drugih aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju pitanje iz Aneksa 2. 18. U odnosu na pitanje je li Ustavni sud nadležan ocjenjivati ustavnost Odluke Visokog predstavnika i Arbitražne odluke, Ustavni je sud u predmetu broj U 9/00 ("Službeni glasnik BiH", broj 1/01) zaključio da "ukoliko je Visoki predstavnik, donoseći zakone, intervenirao u oblasti koja potpada pod zakonodavnu nadležnost Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine prema članku IV/4.(a) Ustava, Ustavni se sud treba smatrati nadležnim za kontrolu materijalnog sadržaja donesenih zakonskih odredbi i njihove suglasnosti s Ustavom". 19. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, Odlukom Visokog predstavnika i Arbitražnom odlukom, nije bilo uplitanja u zakonodavne prerogative dodijeljene Ustavom Bosne i Hercegovine zakonodavnoj vlasti u Bosni i Hercegovini. Kako je spor proizašao iz okvira Aneksa 2 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pobijane odluke su donesene prema specifičnoj ovlasti Visokog predstavnika u svezi tumačenja Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora. 20. Visoki se predstavnik koristio ovlastima koje su mu dane člankom II/1.(d) i člankom V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj implementaciji Mirovnog ugovora), pozivajući se i na stavak XI/2. Zaključaka Vijeća za implementaciju mira, koje se sastalo u Bonu 9. i 10. prosinca 1997. godine. Ustavni sud smatra da Visoki predstavnik, pri vršenju svojih ovlasti vezanih za civilnu implementaciju Mirovnog ugovora, u konkretnom slučaju nije istupao supstituirajući zakonodavnu vlast u Bosni i Hercegovini. Obzirom da pobijane odluke nemaju karakter zakona, Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati njihovu ustavnost. Arbitražna je odluka utemeljena na Odluci Visokog predstavnika koji je precizirao uvjete arbitraže. Prema međunarodnom pravu, kod rješavanja sporova koji su povjereni međunarodnoj arbitraži, ne predviđa se da neki drugi sud ili sudsko tijelo daje bilo kakve ocjene odluka. Prema Haškoj konvenciji o mirnom rješavanju sporova iz 1907. godine, arbitražne odluke rješavaju spor konačno, osim ukoliko se strane nisu unaprijed dogovorile o mogućnosti revizije od nekog drugog tijela, što se događa izuzetno i rijetko. Međutim, Odluka Visokog predstavnika nije predvidjela mogućnost da revidira Arbitražnu odluku bilo koje tijelo u Bosni i Hercegovini. Samim tim, Arbitražna je odluka riješila spor konačno i isključila mogućnost revizije od bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, uključujući i Ustavni sud. Pod navedenim okolnostima, ocjena suglasnosti pobijanih odluka s Ustavom Bosne i Hercegovine je izvan nadležnosti Ustavnog suda, zbog čega je zahtjev nedopušten. V. Zaključak 21. Iz navedenih razloga, a polazeći od odredbe članka 16. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke. 22. Obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za održavanje javne rasprave i razmatranje prijedloga za izdavanje privremene mjere. 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 9/04. Broj 55 - Strana 2663 Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v.r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj U 10/02, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija Valerija Galić, sudija na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. marta 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S. H. (u daljem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, koga zastupa punomoćnik N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. novembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. septembra 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. marta 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na osnovu člana 21. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i M. H., iz Sanskog Mosta, zatraženo je 14. februara 2003. godine da dostave odgovor na apelaciju. Odgovori nisu dostavljeni. III. Činjenično stanje Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 3. Na osnovu rješenja Općinskog vijeća - Sanski Most broj 03-475-268/98 od 11. februara 1999. godine, apelantu je dodijeljeno na korištenje, radi građenja, građevinsko zemljište označeno kao k.č. 8/162 zv. "okućnica" kuća 120 m2 i dvorište u površini od 570 m2, upisana u PL 448 k.o. Vrhpolje kao DS. Na ime naknade za dodijeljeno zemljište, apelant ustupa općini Sanski Most, a za potrebe Osnovne škole u Vrhpolju, nekretnine označene kao k.č. 1094/1, u površini od 690 m2. 4. Apelant je, 11. februara 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv M. H. iz Vrhpolja jer uz apelantovu zgradu na k.č. 8/162 postoje betonski stupovi između kojih je M. H. postavio zid i natkrio ga sa namjerom da taj dio prisvoji. U tužbi se traži da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da preda apelantu u posjed dio parcele k.č. 8/162 i da ga prestane ometati u korištenju ove parcele. 5. Nakon ročišta, održanog 20. marta 2000. godine, apelant je podneskom od 3. aprila 2000. godine tužbu proširio i na Općinu Sanski Most kao drugotuženu, jer je, po njegovom mišljenju, Općina bila dužna predati mu u posjed, slobodne od lica i stvari, nekretnine koje je dobio kao zamjenu za nekretnine. 6. Na raspravi održanoj 9. i 22. novembra 2000. godine, općinski pravobranilac, koji zastupa Općinu Sanski Most, Broj 55 - Strana 2664 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH protivio se da stupi u parnicu na strani tuženog, te je istakao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. 7. S obzirom da je zastupnik Općine Sanski Most izjavio da se ne želi upustiti u parnicu, Općinski sud u Sanskom Mostu pozvao je, 13. februara 2001. godine, punomoćnika apelanta N. H. da, ukoliko želi da kao tuženu označi i Općinu Sanski Most, podnese novu tužbu protiv Općine, pa bi sud spojio ta dva predmeta i vodio jedinstven postupak. 8. Apelant je ostao pri svom zahtjevu iz tužbe. 9. Općinski sud je, 23. marta 2001. godine, donio presudu broj P-100/00 kojom se utvrđuje da je apelant korisnik nekretnina označenih kao k.č. 8/162, upisanih u PL. br. 448 k.o. Vrhpolje, a tuženi M. H. se obavezuje da ukloni bespravno izgrađeni objekt na apelantovim nekretninama i preda ih u posjed i vlasništvo slobodno od lica i stvari, te nadoknadi troškove spora. U odnosu na tuženu Općinu Sanski Most tužba se odbacuje. 10. Protiv presude P-100/00 apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Bihaću. U žalbi navodi da je nezadovoljan odlukom Općinskog suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most. Kantonalni sud je 28. septembra 2001. godine donio presudu broj Gž-432/01 kojom se žalba kao neosnovana odbija, a prvostepena presuda potvrđuje. 11. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu podnesena je apelacija Ustavnom sudu. IV. Relevantni propisi Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) "Član 181. Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari): 1) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obaveze, proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari); 2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obaveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjenici i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika (formalni parničari); 3) ako je to drugim zakonom određeno. Do zaključenja javne rasprave može, uz uvjete iz stava 1. ovog člana, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom. Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa." V. Apelacija 12. Apelant tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju - zaštita imovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. VI. Dopustivost 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, Utorak, 19.10.2004. bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine). 16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 29. oktobra 2001. godine, a apelaciju je podnio 18. novembra 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete i u pogledu dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. Evropske konvencije. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode ...., što uključuje: e) "Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom..." 19. Nadležnost Ustavnog suda prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Prema tome, Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavno pravo. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon očigledno sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava. 20. Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudovima u granicama tužbe i tužbenog zahtjeva i da su sudovi ispitali njegove zahtjeve u okviru primjenjivih pravnih odredbi tako da ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način, odnosno da sud nije riješio o tužbenom zahtjevu. Ustavni sud također nije uočio da sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili navode svih učesnika u postupku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti do povrede ekvivalentnog člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b) Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine - pravo na imovinu, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Član II/3.k), Ustava glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) k) Pravo na imovinu (…)" Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 21. Ustavni sud primjećuje da se konkretni predmet odnosi na zahtjev apelanta, koji je, u skladu sa zakonom, stekao pravo korištenja određenih nekretnina, da tuženi ukloni bespravno izgrađeni objekt na nekretninama tužitelja. Sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu u pogledu utvrđivanja da je apelant korisnik određenih nekretnina, dok je u pogledu proširenja tužbe na novog tuženog - Općinu Sanski Most odbacio tužbu pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku. Sud je ujedno, specificirajući na koje se troškove odnose, obavezao tuženog da apelantu naknadi troškove spora.. 22. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno imovinsko pravo po osnovu toga što mu sud nije dosudio troškove postupka, razmjerno uspjehu u parnici, Ustavni sud konstatira da je apelant u žalbi na presudu Općinskog suda naveo da je "nezadovoljan odlukom suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most". Kantonalni sud je, ispitujući prvostepenu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom, odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Ustavni sud zaključuje da navodi iz apelacije nisu utemeljeni jer je Kantonalni sud svoju presudu donio nakon razmatranja navoda iz žalbe. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmet osporavanja pred Ustavnim sudom troškovi postupka pred redovnim sudovima, a što nije bilo predmet osporavanja u apelantovoj žalbi Kantonalnom sudu. Iz svega navedenog proizlazi da predmet razmatranja pred Ustavnim sudom mogu biti samo oni navodi apelanta koje je on isticao u postupku pred redovnim sudovima. 23. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu garantiranog članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. c) Član 13. Evropske konvencije - pravo na djelotvoran pravni lijek: "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti." 24. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, jedino podnosilac koji ima osnovan zahtjev o povredi svojih prava iz Evropske konvencije, ima pravo, prema članu 13. Evropske konvencije, na efektivan pravni lijek (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A, broj 61). U predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju efektivna pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti žalbu Kantonalnom sudu, što je apelant i iskoristio. Slijedi da član 13. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđen. VIII. Zaključak 25. Na osnovu izloženog, a polazeći od člana 61. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj U 10/02, rješavajući apelaciju S. H., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 9/04. Broj 55 - Strana 2665 Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja Valerija Galić, sutkinja na sjednici održanoj 21. siječnja 2004. godine, donio ODLUKU O MERITUMU1 Odbija se kao neutemeljena apelacija S. H. iz Sanskog Mosta, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. rujna 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. ožujka 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sanskog Mosta, kojega zastupa punomoćnik N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 18. studenoga 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-432/01 od 28. rujna 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-100/00 od 23. ožujka 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Na temelju članka 21. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću i M. H., iz Sanskog Mosta, zatraženo je 14. veljače 2003. godine da dostave odgovor na apelaciju. Odgovori nisu dostavljeni. III. Činjenično stanje Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 3. Na temelju rješenja Općinskog vijeća - Sanski Most broj 03-475-268/98 od 11. veljače 1999. godine, apelantu je dodijeljeno na korištenje, radi građenja, građevinsko zemljište označeno kao k.č. 8/162 zv. "okućnica" kuća 120 m2 i dvorište u površini od 570 m2, upisana u PL 448 k.o. Vrhpolje kao DS. Na ime naknade za dodijeljeno zemljište, apelant ustupa općini Sanski Most, a za potrebe Osnovne škole u Vrhpolju, nekretnine označene kao k.č. 1094/1, u površini od 690 m2. 4. Apelant je, 11. veljače 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Sanskom Mostu protiv M. H. iz Vrhpolja jer uz apelantovu zgradu na k.č. 8/162 postoje betonski stupovi između kojih je M. H. postavio zid i natkrio ga sa namjerom da taj dio prisvoji. U tužbi se traži da sud donese presudu kojom će obvezati tuženog da preda apelantu u posjed dio parcele k.č. 8/162 i da ga prestane ometati u korištenju ove parcele. 5. Nakon ročišta, održanog 20. ožujka 2000. godine, apelant je podneskom od 3. travnja 2000. godine tužbu proširio i na Općinu Sanski Most kao drugotuženu, jer je, po njegovom mišljenju, Općina bila dužna predati mu u posjed, slobodne od osoba i stvari, nekretnine koje je dobio kao zamjenu za nekretnine. 6. Na raspravi održanoj 9. i 22. studenoga 2000. godine, općinski pravobranitelj, koji zastupa Općinu Sanski Most, protivio se da stupi u parnicu na strani tuženog, te je istaknuo i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. 7. Obzirom da je zastupnik Općine Sanski Most izjavio da se ne želi upustiti u parnicu, Općinski je sud u Sanskom Mostu pozvao, 13. veljače 2001. godine, punomoćnika apelanta N. H. da, ukoliko želi da kao tuženu označi i Općinu Sanski Most, podnese novu tužbu protiv Općine, pa bi sud spojio ta dva predmeta i vodio jedinstven postupak. 8. Apelant je ostao pri svom zahtjevu iz tužbe. Broj 55 - Strana 2666 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 9. Općinski je sud, 23. ožujka 2001. godine, donio presudu broj P-100/00 kojom se utvrđuje da je apelant korisnik nekretnina označenih kao k.č. 8/162, upisanih u PL. br. 448 k.o. Vrhpolje, a tuženi se M. H. obvezuje ukloniti bespravno izgrađeni objekt na apelantovim nekretninama i predati ih u posjed i vlasništvo slobodno od osoba i stvari, te nadoknadi troškove spora. U odnosu na tuženu Općinu Sanski Most tužba se odbacuje. 10. Protiv presude P-100/00 apelant je izjavio priziv Kantonalnom sudu u Bihaću. U prizivu navodi da je nezadovoljan odlukom Općinskog suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most. Kantonalni je sud 28. rujna 2001. godine donio presudu broj Gž-432/01 kojom se priziv kao neutemeljen odbija, a prvostupanjska presuda potvrđuje. 11. Protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu podnesena je apelacija Ustavnom sudu. IV. Relevantni propisi Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) "Članak 181. Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari): 1) ako su glede predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava, odnosno obveze, proističu iz iste činjenične i pravne osnove (materijalni suparničari); 2) ako su predmet spora zahtjevi, odnosno obveze iste vrste koji se temelje na bitno istovrsnoj činjenici i pravnoj osnovi, te ako postoji stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika (formalni parničari); 3) ako je to drugim zakonom određeno. Do zaključenja javne rasprave može, uz uvjete iz stavka 1. ovog članka, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom. Osoba koja pristupa tužbi, odnosno na koju se tužba proširuje, mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju stupa." V. Apelacija 12. Apelant tvrdi da su pobijanim presudama povrijeđena njegova prava, i to: pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju - zaštita imovine, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. VI. Dopustivost 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 14. Sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 15. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. svibnja 2001. godine). Utorak, 19.10.2004. 16. U konkretnom je slučaju predmet pobijanja apelacijom presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, pobijanu je presudu apelant primio 29. listopada 2001. godine, a apelaciju je podnio 18. studenoga 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ustvrdio da ova apelacija ispunjava uvjete i glede dopustivosti. VII. Meritum 18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a) Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članak 6. Europske konvencije. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: … (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š…Ć" 19. Nadležnost Ustavnog suda prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničava se "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Prema tome, Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđivanja činjenica, kao ni ponovno tumačiti odluke nižih sudova, osim ukoliko odluka nižih sudova krši ustavno pravo. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava, te u slučaju kad je primjena prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni zakon očevidno sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava. 20. Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudovima u granicama tužbe i tužbenog zahtjeva i da su sudovi ispitali njegove zahtjeve u okviru primjenjivih pravnih odredbi tako da ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način, odnosno da sud nije riješio o tužbenom zahtjevu. Ustavni sud također nije uočio da sudovi nisu sa jednakom pozornošću cijenili navode svih sudionika u postupku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti do povrede ekvivalentnog članka 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine - pravo na imovinu, članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak II/3.k), Ustava glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje: (…) (k) Pravo na imovinu (…)" Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 21. Ustavni sud primjećuje da se konkretni predmet odnosi na zahtjev apelanta, koji je, sukladno zakonu, stekao pravo korištenja određenih nekretnina, da tuženi ukloni bespravno izgrađeni objekt na nekretninama tužitelja. Sud je u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu glede utvrđivanja da je apelant korisnik određenih nekretnina, dok je glede proširenja tužbe na novog tuženog - Općinu Sanski Most odbacio tužbu pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku. Sud je ujedno, specificirajući na koje se troškove odnose, obvezao tuženog da apelantu naknadi troškove spora. 22. Glede apelantovih navoda da mu je povrijeđeno imovinsko pravo po temelju toga što mu sud nije dosudio troškove postupka, razmjerno uspjehu u parnici, Ustavni sud konstatira da je apelant u prizivu na presudu Općinskog suda naveo da je "nezadovoljan odlukom suda u odnosu na drugotuženu Općinu Sanski Most". Kantonalni je sud, ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem se pobija prizivom, odbio priziv kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. Ustavni sud zaključuje da navodi iz apelacije nisu utemeljeni jer je Kantonalni sud svoju presudu donio nakon razmatranja navoda iz priziva. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmet osporavanja pred Ustavnim sudom troškovi postupka pred redovitim sudovima, a što nije bilo predmet osporavanja u apelantovom prizivu Kantonalnom sudu. Iz svega navedenog proizlazi da predmet razmatranja pred Ustavnim sudom mogu biti samo oni navodi apelanta koje je on isticao u postupku pred redovitim sudovima. 23. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu garantiranog članom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. c) Članak 13. Europske konvencije - pravo na djelotvoran pravni lijek: "Svatko čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti." 24. Ustavni sud ističe da, prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, jedino podnositelj koji ima utemeljen zahtjev o povredi svojih prava iz Europske konvencije, ima pravo, prema članku 13. Europske konvencije, na efektivan pravni lijek (vidi Europski sud za ljudska prava, Silver i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. ožujka 1983. godine, serija A, broj 61). U predmetnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao na raspolaganju efektivna pravna sredstva. Protiv presude Općinskog suda mogao je uložiti priziv Kantonalnom sudu, što je apelant i iskoristio. Slijedi da članak 13. Europske konvencije u konkretnom slučaju nije povrijeđen. VIII. Zaključak 25. Na temelju izloženog, a polazeći od članka 61. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 36/02, rješavajući apelaciju S. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. stav 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 9/04. Broj 55 - Strana 2667 Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 30. januara 2004. godine, donio je ODLUKU O MERITUMU1 Usvaja se apelacija S. S., iz Sanskog Mosta. Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, i rješenja Općinskog suda Sanski Most broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine i predmet vraća Općinskom sudu Sanski Most na ponovni hitan postupak. Obavezuje se Općinski sud Sanski Most da, u skladu sa članom 75. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama preduzetim u cilju izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 16. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine i Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je, 16. maja 2001. i 8. marta 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv sudskih odluka navedenih u dispozitivu ove odluke. Ustavni sud je dostavio 23. januara 2002. godine Kantonalnom sudu, te M. S. i nadležnom organu Općine Sanski Most, kao učesnicima u postupku pred Ustavnim sudom, apelaciju radi dostave odgovora na navode u skladu sa članom 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda. 3. Ustavni sud je primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Odgovor Kantonalnog suda, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljen je apelantu. Izjašnjenje apelanta dostavljeno je Kantonalnom sudu, u skladu sa članom 25 stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Ustavni sud primio je i odgovore na apelaciju od M. S. i nadležnog organa Općine Sanski Most. Odgovori su dostavljeni apelantu u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. III. Činjenično stanje Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Apelant i M. S. su suvlasnici nekretnina označenih kao KO. Donji Kamengrad PL. 0780. U suvlasništvu apelanta i M. S. je sa po1/2 k.č. 100/10 njiva zvana Bara, površine 420 m2, koja u naravi predstavlja put ustanovljen u korist apelanta, koji je vlasnik i susjednih nekretnina, označenih kao KO Donji Kamengrad PL. 0778 k.č. 100/4 zvana okućnica kultura objekta kuća i zgrada površine 276 m2, kulture njiva, klase 3. i površine 606 m2 koje graniče sa pomenutim putem. Ove činjenice utvrđene su na temelju izvoda posjedovnih listova Katastarske općine D. Kamengrad br. 0780 i 0778. Broj 55 - Strana 2668 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Apelant i M. S. su zajednički koristili sporni put. Početkom mjeseca juna 2000. godine M. S. je, uz dozvolu Općine Sanski Most, otpočeo da se bavi ugostiteljskom djelatnošću, koristeći pri tome sporni put za rad restorana. Apelant, nezadovoljan tom činjenicom, obratio se nadležnom organu Općine Sanski Most koji je izdao odobrenje za rad M. S. Apelant je tražio da općina ukine odobrenje za rad za ugostiteljsku djelatnost, koja je izdata M. S., jer je smatrao da on nema pravo na korištenje spornog puta u korist trećih lica i zato što ne može mirno uživati u svom posjedu. Ovaj zahtjev apelant je nadležnom organu Općine Sanski Most podnio 6. juna 2000. godine. Zbog šutnje administracije apelant je podnio, 15. jula 2000. godine, tužbu Općinskom sudu radi smetanja posjeda i otklanjanja smetanja. U svojoj tužbi je opisao okolnosti koje se odnose na smetanje njegovog posjeda i tražio je da sud utvrdi da Općina Sanski Most kao i M. S. smetaju njegov posjed na osnovu nezakonite dozvole Općine. Tražio je da Općina Sanski Most ukine dozvolu. 6. Općinski sud donio je rješenje broj P-327/00 od 19. marta 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine (ispravka rješenja od 19. marta 2000. godine), kojim odbacuje tužbu apelanta kao neblagovremenu. 7. Općinski sud je, rješenjem broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, odbacio ponovnu apelantovu tužbu radi smetanja posjeda jer je utvrđeno da se pred prvostepenim sudom vodi postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom. 8. Apelant, nezadovoljan rješenjem Općinskog suda broj P-327/00 od 19. marta 2001. godine i rješenjem broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine, uložio je žalbe na navedena rješenja Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je, rješenjem broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, žalbe odbio kao neosnovane, a prvostepena rješenja potvrdio. 9. Kantonalni sud, rješenjem broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine, povodom apelantove žalbe izjavljene protiv rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, kojim je odbačena tužba zbog toga što već teče postupak u istom pitanju pred nadležnim sudom, žalbu je odbio kao neosnovanu i potvrdio navedeno prvostepeno rješenje. IV. Relevanti propisi 10. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98): "Član 15. Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen srazmjerno cjelini (idealni dio). Svaki suvlasnik ima pravo da stvar posjeduje i da se njom koristi srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez saglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine samo ako je to zakonom određeno. Član 17. Za poduzimanje poslova redovnog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovine vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanja i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stava 3. ovog člana ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Utorak, 19.10.2004. Član 80. Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda). Član 82. Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznaja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda). Član 85. Suposjednik uživa zaštitu po odredbi člana 80. ovog zakona u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu. Član 86. Neovisno od spora zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po osnovu prava na posjed". V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali Ustavnom sudu da su ga osporena rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, time što su odbacila njegovu tužbu kao neblagovremenu, lišila njegovog prava da traži zaštitu svoje imovine pred sudom, a to krši njegova ustavna prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također navodi kršenje čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a da ih pri tome ne precizira. Apelant traži da Ustavni sud ukine sve presude Općinskog i Kantonalnog suda i da mu vrati njegova vlasnička prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud, aktom broj Su-347/01 od 29. maja 2001. godine, u odnosu na prvostepeno rješenje Općinskog suda broj P-24/01 od 27. februara 2001. godine, i drugostepeno rješenje broj Gž-212/01 od 13. aprila 2001. godine, kojim je apelantova žalba odbijena i potvrđeno prvostepeno rješenje, ističe da je pred Općinskim sudom bio u toku parnični postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom, te da se drugostepeno rješenje o odbijanju apelantove žalbe zasniva na članu 269. stav 2. Zakon o parničnom postupku, odnosno da je ovo rješenje pravilno i zakonito i da ne povrjeđuje apelantova prava. Nadalje, Kantonalni sud, aktom broj Su-270/02 od 2. augusta 2002. godine, dao je odgovor na apelaciju i u odnosu na prvostepeno rješenje broj P-327/00 od 19. marta 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. aprila 2001. godine, kao i u odnosu na drugostepeno rješenje broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, doneseno na osnovu apelantove žalbe. Kantonalni sud u odgovoru ističe da je apelantova tužba zbog smetanja posjeda bila neblagovremena i, stoga, nedopuštena, odnosno da su osporene sudske odluke zasnovane na članu 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i da su, stoga, zakonite i pravilne i da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede Ustavom zagarantiranih apelantovih prava. 13. Punomoćnik tuženog M. S., u odgovoru na apelaciju, smatra da su sudovi u konkretnom sporu donijeli zakonite i pravilne odluke i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istovremeno naglašava da se radi o sporu između dva brata - koji su suvlasnici predmetnih nekretnina u kojem stariji brat - apelant onemogućava mlađeg brata - tuženog u ostvarivanju njegovih prava i sticanju sredstava za egzistenciju. Stoga predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije. 14. Služba za privredno-komunalne djelatnosti i ekologiju Općine Sanski Most, u odgovoru na apelaciju, navodi da je M. S. izdala odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti broj UP-1-02-22-1-3941/01 od 14. decembra 2000. godine na temelju važećih zakonskih propisa i da je podnosilac zahtjeva uz zahtjev priložio propisanu dokumentaciju. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH VI. Dopustivost 15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Imajući u vidu prirodu i vrijednost spora, nije dopuštena revizija Vrhovnom sudu. Prema tome, osporeno rješenje Kantonalnog suda broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine, je u konkretnom predmetu, konačna sudska odluka u smislu člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Na temelju akta Kantonalnog suda broj Su-50/02 od 5. februara 2002. godine, utvrđeno je da je apelantov punomoćnik 15. novembra 2001. godine primio osporeno drugostepeno rješenje broj Gž-409/01 od 31. oktobra 2001. godine. Apelant je, 1. decembra 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Kako je uložena u predviđenom vremenskom roku, u skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je blagovremena. Slijedi da je ova apelacija dopustiva. VII. Meritum 18. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine time što je lišen mogućnosti prava na pravično suđenje pred sudom. 19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…) e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom". 20. Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima će se direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Oni će imati prioritet nad svakim drugim zakonom." Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom ...". 21. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...) k) pravo na imovinu". Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 22. U konkretnom predmetu, apelant je suvlasnik nekretnina, zajedno sa tuženim M. S. i oni su, kao suvlasnici, zajednički koristili put. Tuženi M. S. je, od nadležnog organa Općine Sanski Most, dobio odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kao osnovno zanimanje na svojim nekretninama. Apelant je, nakon toga, pokrenuo postupke zbog smetanja njegovog posjeda pred nadležnim sudovima. Općinski i Kantonalni sud su odlučili da je apelantova tužba podnesena izvan roka od 30 dana, kako je to predviđeno zakonom. 23. U ovom predmetu pred Ustavnim sudom pokrenuta su pitanja da li su osporenim sudskim odlukama povrijeđena apelantova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje, time što je apelant lišen pristupa sudu s ciljem ostvarivanja sudske zaštite na pravo mirnog uživanja imovine. Broj 55 - Strana 2669 24. Ustavni sud primjećuje da je, prema osoporenim relevantnim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda, apelantova tužba odbijena na osnovu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je podnesena nakon isteka roka od 30 dana od dana kada je apelant saznao o smetanju posjeda i izvršiocu. 25. Ustavni sud primjećuje da osnovna ljudska prava, koja štiti Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Konkretno, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odlaganjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava. 26. Apelant je, u ovom predmetu, kao prvo tražio zaštitu navodno prekršenih vlasničkih prava od lokalne općine, odgovorne za davanje tuženom dozvole za rad za ugostiteljsku djelatnost. Općina je ignorirala njegov zahtjev, a da pri tome nije dala nikakvo objašnjenje. S obzirom da su ga lokalne vlasti ignorirale, apelant se obratio Općinskom sudu, tražeći sudsku zaštitu. Nakon više od jedne godine, sudovi su odbacili zahtjev jer je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka. Na ovaj način, administrativni i pravni put se, s apelantove tačke gledišta, pokazao beskorisnim jer je bio lišen mogućnosti da mu se predmet razmotri u meritumu u skladu s materijalnim pravom. 27. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. decembra 1992. godine, stav 33). 28. Ustavni sud primjećuje da se tuženi počeo baviti ugostiteljskom djelatnošću uz odobrenje Općine, te da se u tom smislu ne može smatrati izvršiocem smetanja u smislu člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S druge strane, Općina se ima pravo u određenim situacijama, u skladu sa zakonom i u javnom interesu, umiješati u vlasnička prava privatnih vlasnika. Zbog ovoga, Općina se ne može smatrati izvršiocem smetanja u smislu pomenutog člana 82. Ovo objašnjava zašto je apelant prvo tražio od Općine da ispita njegov zahtjev i odstrani nepravdu koja je nastala kao rezultat administrativnog akta Općine. 29. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da je pogrešna primjena člana 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a da se pri tome ne uzme u obzir i član 102. i druge relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, kao što su sudovi to uradili u ovom predmetu. Sudovi su, u procjenjivanju mogućnosti da odbace zahtjev u smislu da je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka, morali uzeti u razmatranje postupke obje strane i eventualne posljedice takve odluke. Iz dokumenata i spisa proizlazi da Općina uoće nije uzela u obzir apelantov zahtjev i da mu nije dostavila bilo kakav odgovor. Na ovaj način se Općina arogantno ponijela prema apelantu ne poštivajući ga iako je, prema važećim zakonima, bila obavezna objasniti svoje navodno miješanje u apelantovu imovinu u korist tuženog, koji je suvlasnik. 30. Odbacivanje tužbe na formalnim, procesnim osnovama može učiniti materijalno pravo, u ovom slučaju pravo na imovinu, iluzornim. 31. Ustavni sud primjećuje da Općinski i Kantonalni sud nisu ispravno ispitali okolnosti predmeta i u skladu sa zakonima koji su relevantni za donošenje ispravne odluke čime su prekršili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje kao i pravo na mirno uživanje imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se odluke Općinskog i Kantonalnog suda, kojim se odbacuje apelantov zahtjev kao neblagovremen, moraju ukinuti i predmet vratititi na ponovni postupak prvostepenom sudu. U ponovnom postupku, sud će ispitati da li se općina umiješala u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, da li je miješanje bilo zasnovano na zakonu, da li je bilo u javnom interesu i da li javni interes za obavljanje ugostiteljske djelatnosti ne predstavlja prekomjeran teret za suvlasnika - apelanta. Ostali navodi 32. U svjetlu navedenih zaključaka u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno razmatrati tvrdnje apelanta u pogledu navodne povrede čl. 13. i 17. Evropske konvencije, a tvrdnje u pogledu Broj 55 - Strana 2670 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH navodne povrede prava na mirno uživanje imovine zaštićene članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud odbacuje kao preuranjene. VIII. Zaključak 33. Na osnovu člana 61. stav 2. i člana 64. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 36/02, rješavajući apelaciju S. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2., članka 61. stavak 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., dopredsjednik Tudor Pantiru, dopredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., dopredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sutkinja David Feldman, sudac Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudac na sjednici, održanoj 30. siječnja 2004. godine, donio ODLUKU O MERITUMU1 Usvaja se apelacija S. S., iz Sanskog Mosta. Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-212/01 od 13. travnja 2001. godine i Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine, i rješenja Općinskog suda Sanski Most broj P-327/00 od 19. ožujka 2001. godine i broj P-327/00 od 11. travnja 2001. godine i predmet vraća Općinskom sudu Sanski Most na ponovni žuran postupak. Obvezuje se Općinski sud Sanski Most da, sukladno članku 75. stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke, izvijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama poduzetim u cilju izvršenja ove odluke. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I. Uvod 1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Kamengrada, općina Sanski Most, koga zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnio je 16. svibnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-212/01 od 13. travnja 2001. godine i Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine, rješenja Općinskog suda Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-327/00 od 19. ožujka 2001. godine i broj P-327/00 od 11. travnja 2001. godine. II. Postupak pred Ustavnim sudom 2. Apelant je, 16. svibnja 2001. i 8. ožujka 2002. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv sudskih odluka navedenih u dispozitivu ove odluke. Ustavni je sud dostavio 23. siječnja 2002. godine Kantonalnom sudu, te M. S. i nadležnom organu Općine Sanski Most, kao sudionicima u postupku pred 1 Odluka je objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 9/04. Utorak, 19.10.2004. Ustavnim sudom, apelaciju radi dostave odgovora na navode sukladno članku 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda. 3. Ustavni je sud primio odgovor na apelaciju od Kantonalnog suda. Odgovor Kantonalnog suda je, sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljen apelantu. Izjašnjenje apelanta je dostavljeno Kantonalnom sudu, sukladno članku 25 stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. Ustavni je sud primio i odgovore na apelaciju od M. S. i nadležnog organa Općine Sanski Most. Odgovori su dostavljeni apelantu sukladno članku 25. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. III. Činjenično stanje Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Apelant i M. S. su suvlasnici nekretnina označenih kao KO. Donji Kamengrad PL. 0780. U suvlasništvu apelanta i M. S. je sa po 1/2 k.č. 100/10 njiva zvana Bara, površine 420 m2, koja u naravi predstavlja put ustanovljen u korist apelanta, koji je vlasnik i susjednih nekretnina, označenih kao KO Donji Kamengrad PL. 0778 k.č. 100/4 zvana okućnica kultura objekta kuća i zgrada površine 276 m2, kulture njiva, klase 3. i površine 606 m2 koje graniče sa spomenutim putem. Ove su činjenice utvrđene na temelju izvoda posjedovnih listova Katastarske općine D. Kamengrad br. 0780 i 0778. 5. Apelant i M. S. su zajednički koristili prijeporni put. Početkom mjeseca lipnja 2000. godine M. S. se, uz dozvolu Općine Sanski Most, otpočeo baviti ugostiteljskom djelatnošću, koristeći pri tome prijeporni put za rad restorana. Apelant se, nezadovoljan tom činjenicom, obratio nadležnom organu Općine Sanski Most koji je izdao odobrenje za rad M. S.. Apelant je tražio da Općina ukine odobrenje za rad za ugostiteljsku djelatnost, koja je izdana M. S., jer je smatrao da on nema pravo na korištenje prijepornog puta u korist trećih osoba i zato što ne može mirno uživati u svom posjedu. Ovaj je zahtjev apelant nadležnom organu Općine Sanski Most podnio 6. lipnja 2000. godine. Zbog šutnje administracije apelant je podnio, 15. srpnja 2000. godine, tužbu Općinskom sudu radi smetanja posjeda i otklanjanja smetanja. U svojoj je tužbi opisao okolnosti koje se odnose na smetanje njegovog posjeda i tražio je da sud utvrdi da Općina Sanski Most kao i M. S. smetaju njegov posjed na temelju nezakonite dozvole Općine. Tražio je da Općina Sanski Most ukine dozvolu. 6. Općinski je sud donio rješenje broj P-327/00 od 19. ožujka 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. travnja 2001. godine (ispravka rješenja od 19. ožujka 2000. godine), kojim odbacuje apelantovu tužbu kao nepravodobnu. 7. Općinski je sud, rješenjem broj P-24/01 od 27. veljače 2001. godine, odbacio ponovnu apelantovu tužbu radi smetanja posjeda jer je utvrđeno da se pred prvostupanjskim sudom vodi postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom. 8. Apelant je, nezadovoljan rješenjem Općinskog suda broj P-327/00 od 19. ožujka 2001. godine i rješenjem broj P-327/00 od 11. travnja 2001. godine, uložio prizive na navedena rješenja Kantonalnom sudu. Kantonalni je sud, rješenjem broj Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine, prizive odbio kao neutemeljene, a prvostupanjska rješenja potvrdio. 9. Kantonalni je sud, rješenjem broj Gž-212/01 od 13. travnja 2001. godine, povodom apelantovog priziva izjavljenog protiv rješenja Općinskog suda broj P-24/01 od 27. veljače 2001. godine, kojim je odbačena tužba zbog toga što već teče postupak u istom pitanju pred nadležnim sudom, priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio navedeno prvostupanjsko rješenje. IV. Relevantni propisi 10. Zakon o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/98): Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH "Članak 15. Suvlasništvo postoji kada nepodijeljena stvar pripada dvjema ili više osoba, tako da je dio svake od njih određen razmjerno cjelini (idealni dio). Svaki suvlasnik ima pravo stvar posjedovati i njom se koristiti srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik može raspolagati svojim dijelom bez suglasnosti ostalih suvlasnika. U slučaju prodaje suvlasničkog dijela, ostali suvlasnici imaju pravo preče kupnje samo ako je to zakonom određeno. Članak 17. Za poduzimanje poslova redovitog upravljanja stvari potrebna je suglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od jedne polovice vrijednosti stvari. Ako se ne postigne potrebna suglasnost, a poduzimanje posla je nužno za redovito održavanje stvari, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Za poduzimanje poslova koji prelaze okvir redovitog upravljanja (promjena namjene stvari, otuđenje cijele stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje služnosti, veće popravke ili prepravke stvari koje nisu nužne za održavanja i sl.) potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Ako se u slučajevima iz stavka 3. ovog članka ne postigne suglasnost svih suvlasnika, a za poduzimanje posla postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo zahtijevati da o tome odluči sud. Članak 80. Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda). Članak 82. Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od trideset dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja (spor zbog smetanja posjeda). Članak 85. Suposjednik uživa zaštitu po odredbi članka 80. ovog zakona u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima, ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu. Članak 86. Neovisno o sporu zbog smetanja posjeda ovlaštena osoba ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu posjeda po temelju prava na posjed". V. Apelacija a) Navodi iz apelacije 11. Apelant se žali Ustavnom sudu da su ga pobijana rješenja Općinskog i Kantonalnog suda, time što su odbacila njegovu tužbu kao nepravodobnu, lišila njegovog prava da traži zaštitu svoje imovine pred sudom, a to krši njegova ustavna prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant također navodi kršenje čl. 13. i 17. Europske konvencije, a da ih pri tome ne precizira. Apelant traži da Ustavni sud ukine sve presude Općinskog i Kantonalnog suda i vrati mu njegova vlasnička prava. b) Odgovor na apelaciju 12. Kantonalni sud, aktom broj Su-347/01 od 29. svibnja 2001. godine, u odnosu na prvostupanjsko rješenje Općinskog suda broj P-24/01 od 27. veljače 2001. godine, i drugostupanjsko rješenje broj Gž-212/01 od 13. travnja 2001. godine, kojim je apelantov priziv odbijen i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, ističe da je pred Općinskim sudom bio u tijeku parnični postupak broj P-327/00 između istih parničnih stranaka, sa istovjetnim tužbenim zahtjevom, te da se drugostupanjsko rješenje o odbijanju apelantovog priziva temelji na članku 269. stavak 2. Broj 55 - Strana 2671 Zakon o parničnom postupku, odnosno da je ovo rješenje pravilno i zakonito i da ne povrjeđuje apelantova prava. Nadalje, Kantonalni je sud, aktom broj Su-270/02 od 2. kolovoza 2002. godine, dao odgovor na apelaciju i u odnosu na prvostupanjsko rješenje broj P-327/00 od 19. ožujka 2000. godine i rješenje broj P-327/00 od 11. travnja 2001. godine, kao i u odnosu na drugostupanjsko rješenje broj Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine, doneseno na temelju apelantovog priziva. Kantonalni sud u odgovoru ističe da je apelantova tužba zbog smetanja posjeda bila nepravodobna i, zato, nedopuštena, odnosno da su pobijane sudske odluke utemeljene na članku 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i da su, zato, zakonite i pravilne i da u konkretnom slučaju nisu učinjene povrede Ustavom zagarantiranih apelantovih prava. 13. Punomoćnik tuženog M. S., u odgovoru na apelaciju, smatra da su sudovi u konkretnom sporu donijeli zakonite i pravilne odluke i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istodobno naglašava da se radi o sporu između dva brata - koji su suvlasnici predmetnih nekretnina u kojem stariji brat - apelant onemogućava mlađeg brata - tuženog u ostvarivanju njegovih prava i stjecanju sredstava za egzistenciju. Stoga predlaže da se apelacija kao neutemeljena odbije. 14. Služba za gospodarsko-komunalne djelatnosti i ekologiju Općine Sanski Most, u odgovoru na apelaciju, navodi da je M. S. izdala odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti broj UP-1-02-22-1-3941/01 od 14. prosinca 2000. godine na temelju važećih zakonskih propisa i da je podnositelj zahtjeva uz zahtjev priložio propisanu dokumentaciju. VI. Dopustivost 15. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 16. Imajući u vidu narav i vrijednost spora, nije dopuštena revizija Vrhovnom sudu. Prema tome, pobijano rješenje Kantonalnog suda broj Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine je, u konkretnom predmetu, konačna sudska odluka u smislu članka 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 17. Na temelju akta Kantonalnog suda broj Su-50/02 od 5. veljače 2002. godine, utvrđeno je da je apelantov punomoćnik 15. studenoga 2001. godine primio pobijano drugostupanjsko rješenje broj Gž-409/01 od 31. listopada 2001. godine. Apelant je, 1. prosinca 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu. Kako je uložena u predviđenom vremenskom roku, sukladno članku 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, apelacija je pravodobna. Slijedi da je ova apelacija dopustiva. VII. Meritum 18. Apelant se žali da mu je pobijanim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine time što je lišen mogućnosti prava na pravično suđenje pred sudom. 19. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: (…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke". 20. Članak II/2. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "U Bosni i Hercegovini izravno se primjenjuju prava i slobode garantirani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i njezinim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima." Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi: "1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom...". 21. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, glasi: "Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, stavak 2., što uključuje: Broj 55 - Strana 2672 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH (...) (k) Pravo na imovinu". Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 22. U konkretnom predmetu, apelant je suvlasnik nekretnina, zajedno sa tuženim M. S. i oni su, kao suvlasnici, zajednički koristili put. Tuženi je M. S., od nadležnog organa Općine Sanski Most, dobio odobrenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti kao osnovno zanimanje na svojim nekretninama. Apelant je, nakon toga, pokrenuo postupke zbog smetanja njegovog posjeda pred nadležnim sudovima. Općinski i Kantonalni sud su odlučili da je apelantova tužba podnesena izvan roka od 30 dana, kako je to predviđeno zakonom. 23. U ovom su predmetu pred Ustavnim sudom pokrenuta pitanja jesu li pobijanim sudskim odlukama povrijeđena apelantova ustavna prava, i to pravo na pravično suđenje, time što je apelant lišen pristupa sudu s ciljem ostvarivanja sudske zaštite na pravo mirnog uživanja imovine. 24. Ustavni sud primjećuje da je, prema pobijanim relevantnim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda, apelantova tužba odbijena na temelju članka 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, jer je podnesena nakon isteka roka od 30 dana od dana kada je apelant saznao o smetanju posjeda i izvršitelju. 25. Ustavni sud primjećuje da temeljna ljudska prava, koja štiti Europska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Konkretno, pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odlaganjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava. 26. Apelant je, u ovom predmetu, kao prvo tražio zaštitu navodno prekršenih vlasničkih prava od lokalne općine, odgovorne za davanje tuženom dozvole za rad za ugostiteljsku djelatnost. Općina je ignorirala njegov zahtjev, a da pri tome nije dala nikakvo objašnjenje. Obzirom da su ga lokalne vlasti ignorirale, apelant se obratio Općinskom sudu, tražeći sudsku zaštitu. Nakon više od jedne godine, sudovi su odbacili zahtjev jer je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka. Na ovaj način, administrativni i pravni put se, s apelantove točke motrišta, pokazao beskorisnim jer je bio lišen mogućnosti da mu se predmet razmotri u meritumu sukladno materijalnom pravu. 27. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost predočavanja razloga presude s obzirom da to omogućuje apelantu djelotvorno korištenje raspoloživih pravnih lijekova (Europski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj 12945/98 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33). 28. Ustavni sud primjećuje da se tuženi počeo baviti ugostiteljskom djelatnošću uz odobrenje Općine, te da se u tom smislu ne može smatrati izvršiteljem smetanja u smislu članka 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. S druge strane, Općina se ima pravo u određenim situacijama, sukladno zakonu i u javnom interesu, umiješati u vlasnička prava privatnih vlasnika. Zbog ovoga, Općina se ne može smatrati izvršiteljem smetanja u smislu spomenutog članka 82. Ovo objašnjava zašto je apelant prvo tražio od Općine da ispita njegov zahtjev i odstrani nepravdu koja je nastala kao rezultat administrativnog akta Općine. 29. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da je pogrešna primjena članka 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, a da se pri tome ne uzme u obzir i članak 102. i druge relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku, kao što su sudovi to uradili u ovom predmetu. Sudovi su, u procjenjivanju mogućnosti odbacivanja zahtjeva u smislu da je podnesen izvan predviđenog vremenskog roka, morali uzeti u razmatranje 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. postupke obje strane i eventualne posljedice takve odluke. Iz dokumenata i spisa proizlazi da Općina uopće nije uzela u obzir apelantov zahtjev i da mu nije dostavila bilo kakav odgovor. Na ovaj se način Općina arogantno ponijela prema apelantu ne poštujući ga iako je, prema važećim zakonima, bila obvezna objasniti svoje navodno miješanje u apelantovu imovinu u korist tuženog, koji je suvlasnik. 30. Odbacivanje tužbe na formalnim, procesnim osnovama može učiniti materijalno pravo, u ovom slučaju pravo na imovinu, iluzornim. 31. Ustavni sud primjećuje da Općinski i Kantonalni sud nisu ispravno ispitali okolnosti predmeta i sukladno zakonima koji su relevantni za donošenje ispravne odluke čime su prekršili apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje kao i pravo na mirno uživanje imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da se odluke Općinskog i Kantonalnog suda, kojim se odbacuje apelantov zahtjev kao nepravodoban, moraju ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. U ponovnom postupku, sud će ispitati je li se općina umiješala u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, je li miješanje bilo utemeljeno na zakonu, je li bilo u javnom interesu i ne predstavlja li javni interes za obavljanje ugostiteljske djelatnosti prekomjeran teret za suvlasnika - apelanta. Ostali navodi 32. U svjetlu navedenih zaključaka glede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije nužno razmatrati tvrdnje apelanta glede navodne povrede čl. 13. i 17. Europske konvencije, a tvrdnje glede navodne povrede prava na mirno uživanje imovine zaštićene člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud odbacuje kao preuranjene. VIII. Zaključak 33. Na temelju članka 61. stavak 2. i članka 64. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 34. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjedatelj Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1. i člana 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine apelacija E. B., iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-530/01 od 15. januara 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Ki-38/01 od 13. septembra 2001. godine, broj Kv-116/01 od 19. septembra 2001. godine, broj Kv-119/01 od 25. septembra 2001. godine, optužnice Kantonalnog tužilaštva u Bihaću broj Kt-23/01 od 22. aprila 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-62/02 od 15. maja 2002. godine, zbog novonastale pravne situacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. E. B. iz Sarajeva (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa A. B., advokat iz Bihaća, podnio je 25. januara 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-530/01 od 15. Utorak, 19.10.2004. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 1 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH januara 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Ki-38/01 od 13. septembra 2001. godine, broj Kv-116/01 od 19. septembra 2001. godine, broj Kv-119/01 od 25. septembra 2001. godine, optužnice Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, broj Kt-23/01 od 22. aprila 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-62/02 od 15. maja 2002. godine. U apelaciji se traži da Ustavni sud, u smislu člana 75. Poslovnika Ustavnog suda, donese privremenu mjeru. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva Bihać, istražni sudija Kantonalnog suda u Bihaću, rješenjem broj Ki-38/01 od 13. septembra 2001. godine, odlučio je sprovesti istragu protiv apelanta. Prema ovom rješenju, postoji osnovana sumnja da je apelant, radeći kao predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona u Bihaću, počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 368. stav 1. tog zakona. Apelant se pozvao na imunitet. Odlučujući o prigovoru imuniteta u rješenju se navodi da apelant ne uživa imunitet. Istražni sudija smatra da se za djelatnosti, koje su opisane u dispozitivu konkretnog rješenja, protiv apelanta može pokrenuti krivični postupak u pogledu citiranih krivičnopravnih radnji, u suprotnom ne bi bilo krivičnog gonjenja ni odgovornosti za bilo kakve postupke u obavljanju svoje funkcije, a pogotovo zbog osnovane sumnje zloupotrebe položaja. Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću je, odlučujući o žalbi apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od 13. septembra 2001. godine, donijelo rješenje broj Kv-116/01 od 19. septembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu. Taj sud je smatrao da su žalbeni prigovori bez osnova. Apelant je Kantonalnom sudu u Bihaću podnio zahtjev za primjenu imuniteta i obustavu istrage. Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću, 25. septembra 2001. godine, odlučujući o zahtjevu apelanta za primjenu imuniteta i obustavu istrage, donijelo je rješenje kojim se odbacuje zahtjev u smislu člana 388. Zakona o krivičnom postupka jer je o žalbi povodom istog pitanja, tj. primjene imuniteta, Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću donijelo rješenje broj Kv-116/01 19. septembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, 15. januara 2001. godine, povodom apelantove žalbe protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-116/01 od 19. septembra 2001. godine, donio je rješenje kojim se odbija žalba kao neosnovana. Nakon što je završena istraga, Kantonalno tužilaštvo u Bihaću je, 22. aprila 2002. godine, podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona. Apelant je izjavio prigovor protiv optužnice i ponovo se pozvao na imunitet, ali je Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću odbilo prigovor kao neosnovan rješenjem broj Kv-62/02 od 15. maja 2002. godine. Podnosilac apelacije ističe da se prilikom prvog ispitivanja na okolnosti zahtjeva za provođenje istrage pozvao na imunitet u smislu člana 16. odjeljak V. pod B., tačka 3. Ustava Unsko-sanskog kantona ("Službeni list Unsko-sanskog kantona", broj 1/95) kojim je utvrđeno da predsjednik Kantona, predsjednik Vlade i ministri, ne mogu biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u obavljanju svoje funkcije. Smatra da je Kantonalni sud u Bihaću daljnjim vođenjem istrage postupio suprotno članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koji se odnosi na fer postupak - pravo na pravično suđenje i članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1. i člana 77. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje." Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2673 Član 77. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju." 9. U toku postupka pred Ustavnim sudom, Visoki predstavnik donio je 6. oktobra 2002. godine Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Odluku kojom se proglašava Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine. Navedene odluke, odnosno amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o imunitetu, objavljeni su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 52/02. 10. Amandmanom LXVI dopunjen je član IV.C.3.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kome Ustavni sud Federacije "odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji." 11. Amandmanom LXVII određeno je da "članovi zakonodavnih organa kantona ne podliježu krivičnopravnoj ni građanskopravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim organima kantona." 12. Zakonom o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno je, između ostalog, koje osobe imaju pravo na imunitet (isključenje od krivične i građanske odgovornosti) (član 3), trajanje i definicija imuniteta (član 4), a u čl. 6. i 7. propisano je da će o pravu na imunitet raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda, s tim da će resorno ministarstvo donijeti standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje. Odluka je konačna i obavezujuća, a protiv nje se može podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije. U članu 8. tog zakona propisano je da se, na dan stupanja na snagu tog zakona, stavljaju van snage prethodne proceduralne zabrane krivičnog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih osoba koje su inače imale pravo na imunitet. Takvo stavljanje van snage ne prejudicira pravo na odbranu u krivičnim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom. 13. Federalni ministar pravde donio je Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03). 14. S obzirom da, prema izmijenjenoj pravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji, ali tek nakon što je o tom pitanju rješavao nadležni sud, čija je odluka konačna i obavezujuća, Ustavni sud je riješio da konkretnu apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje zbog novonastale pravne situacije. 15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. 16. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, prof. David Feldman, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1. i članka 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine apelacija E. B., iz Sarajeva, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-530/01 od 15. siječnja 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Ki-38/01 od 13. rujna 2001. godine, broj Kv-116/01 od 19. rujna 2001. godine, broj Broj 55 - Strana 2674 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Kv-119/01 od 25. rujna 2001. godine, optužnice Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću broj Kt-23/01 od 22. travnja 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-62/02 od 15. svibnja 2002. godine, zbog novonastale pravne situacije. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. E. B. iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa A. B., odvjetnik iz Bihaća, podnio je 25. siječnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-530/01 od 15. siječnja 2002. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Ki-38/01 od 13. rujna 2001. godine, broj Kv-116/01 od 19. rujna 2001. godine, broj Kv-119/01 od 25. rujna 2001. godine, optužnice Kantonalnog tužiteljstva u Bihaću, broj Kt-23/01 od 22. travnja 2002. godine i rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-62/02 od 15. svibnja 2002. godine. U apelaciji se traži da Ustavni sud, u smislu članka 75. Poslovnika Ustavnog suda, donese privremenu mjeru. 2. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva Bihać, istražni sudac Kantonalnog suda u Bihaću, rješenjem broj Ki-38/01 od 13. rujna 2001. godine, odlučio je sprovesti istragu protiv apelanta. Prema ovom rješenju, postoji utemeljena dvojba da je apelant, radeći kao predsjednik Vlade Unsko-sanskog kantona u Bihaću, počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije BiH i kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 368. stavak 1. tog zakona. Apelant se pozvao na imunitet. Odlučujući o prigovoru imuniteta u rješenju se navodi da apelant ne uživa imunitet. Istražni sudac smatra da se za djelatnosti, koje su opisane u dispozitivu konkretnog rješenja, protiv apelanta može pokrenuti kazneni postupak glede citiranih kaznenopravnih radnji, u oprečnom ne bi bilo kaznenog gonjenja ni odgovornosti za bilo kakve postupke u obavljanju svoje funkcije, a osobito zbog utemeljene dvojbe zlouporabe položaja. 3. Vijeće je Kantonalnog suda u Bihaću, odlučujući o prizivu apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od 13. rujna 2001. godine, donijelo rješenje broj Kv-116/01 od 19. rujna 2001. godine, kojim je odbilo priziv. Taj je sud smatrao da su prizivni prigovori bez osnova. 4. Apelant je Kantonalnom sudu u Bihaću podnio zahtjev za primjenu imuniteta i obustavu istrage. Vijeće je Kantonalnog suda u Bihaću, 25. rujna 2001. godine, odlučujući o zahtjevu apelanta za primjenu imuniteta i obustavu istrage, donijelo rješenje kojim se odbacuje zahtjev u smislu članka 388. Zakona o kaznenom postupka jer je o prizivu povodom istog pitanja, tj. primjene imuniteta, Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću donijelo rješenje broj Kv-116/01 19. rujna 2001. godine, kojim je odbilo priziv. 5. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, 15. siječnja 2001. godine, povodom apelantovog priziva protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Kv-116/01 od 19. rujna 2001. godine, donio rješenje kojim se odbija priziv kao neutemeljen. 6. Nakon što je završena istraga, Kantonalno je tužiteljstvo u Bihaću, 22. travnja 2002. godine, podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona. Apelant je izjavio prigovor protiv optužnice i ponovno se pozvao na imunitet, ali je Vijeće Kantonalnog suda u Bihaću odbilo prigovor kao neutemeljen rješenjem broj Kv-62/02 od 15. svibnja 2002. godine. 7. Podnositelj apelacije ističe da se prilikom prvog ispitivanja na okolnosti zahtjeva za provođenje istrage pozvao na imunitet u smislu članka 16. odjeljak V. pod B., točka 3. Ustava Unsko-sanskog kantona ("Službeni list Unsko-sanskog kantona", broj 1/95) kojim je utvrđeno da predsjednik Kantona, predsjednik Vlade i ministri, ne mogu biti kazneno gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u obnašanju svoje funkcije. Smatra da je Kantonalni sud u Bihaću daljnjim vođenjem istrage postupio oprečno članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koji se odnosi na Utorak, 19.10.2004. fer postupak - pravo na pravično suđenje i članku II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. 8. Razmatrajući pitanje dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1. i članka 77. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 12. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje." Članak 77. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju." 9. U tijeku postupka pred Ustavnim sudom, Visoki je predstavnik donio 6. listopada 2002. godine Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Odluku kojom se proglašava Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine. Navedene odluke, odnosno amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Zakon o imunitetu, objavljeni su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 52/02. 10. Amandmanom LXVI je dopunjen člankom IV.C.3.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kome Ustavni sud Federacije "odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji." 11. Amandmanom LXVII je određeno da "članovi zakonodavnih organa kantona ne podliježu kaznenopravnoj ni građanskopravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim organima kantona." 12. Zakonom je o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine utvrđeno, između ostalog, koje osobe imaju pravo na imunitet (isključenje od kaznene i građanske odgovornosti) (članak 3), trajanje i definicija imuniteta (članak 4), a u čl. 6. i 7. propisano je da će o pravu na imunitet raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda, s tim da će resorno ministarstvo donijeti standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje. Odluka je konačna i obvezujuća, a protiv nje se može podnijeti priziv Ustavnom sudu Federacije. U članku 8. tog zakona propisano je da se, na dan stupanja na snagu tog zakona, stavljaju izvan snage prethodne proceduralne zabrane kaznenog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih osoba koje su inače imale pravo na imunitet. Takvo stavljanje izvan snage ne prejudicira pravo na obranu u kaznenim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom. 13. Federalni je ministar pravde donio Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u kaznenom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03). 14. Obzirom da, prema izmijenjenoj pravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji, ali tek nakon što je o tom pitanju rješavao nadležni sud, čija je odluka konačna i obvezujuća, Ustavni je sud riješio da konkretnu apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje zbog novonastale pravne situacije. 15. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu rješenja. 16. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovo rješenje Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, prof. David Feldman, prof. Didier Maus, Tudor Pantiru, Hatidža Hadžiosmanović, Valerija Galić. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, u Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH predmetu broj U 62/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 3. tačka 6. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE1 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija V. C., iz Novog Grada, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-530/91 od 3. novembra 1993. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. V. C. (u daljem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 4. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-530/91 od 3. novembra 1993. godine. 2. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 12. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda: "Na listu predmeta neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana." 3. Apelant navodi da u vrijeme donošenja osporene presude Bosna i Hercegovina, u ovom obliku državnog uređenja, a niti u ranijem obliku, kao Republika Bosna i Hercegovina, nije imala instituciju pod nazivom Vrhovni sud Bosne i Hercegovine. Republika Srpska je u vrijeme donošenja pobijane presude imala izgrađen svoj pravni sistem i Vrhovni sud sa sjedištem u Srpskom Sarajevu. Dakle, u vrijeme donošenja osporene presude, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine nije bio ni stvarno, ni mjesno nadležan, već je za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Vrhovni sud Republike Srpske. 4. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant vodio spor pred Osnovnim sudom u Bosanskom Novom koji je 13. jula 1989. godine donio presudu broj P-676/87, protiv koje je apelant izjavio žalbu Višem sudu u Banjoj Luci. Viši sud donio je 12. marta 1991. godine presudu broj Gž-2667/90 kojom se žalba apelanta odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Protiv presude Višeg suda u Banjoj Luci apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, koji je 3. novembra 1993. godine donio presudu broj Rev-530/91 prema kojoj se revizija odbija. Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine dostavljena je apelantu 20. novembra 2001. godine, a njegovom punomoćniku 15. novembra 2001. godine. 5. Prema Aneksu II/3. na Ustav Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 14. decembra 1995. godine, "svi postupci u sudovima ili organima uprave, koji su u toku na prostoru Bosne i Hercegovine u trenutku stupanja na snagu ovog Ustava, bit će nastavljeni ili preneseni na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini u skladu sa propisima kojima se uređuje nadležnost ovih institucija". 6. Polazeći od navoda apelanta i činjenice da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, kao nadležnom, u smislu tada važećeg Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o parničnom postupku, koji je u granicama svojih nadležnosti donio osporavanu presudu, Ustavni sud je ocijenio da nisu prekršena apelantova ustavna prava, te da je apelacija u pogledu tih navoda, očigledno (prima facie), neosnovana. 1 2 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Broj 55 - Strana 2675 7. Iz navedenih razloga, Ustavni sud je, većinom glasova, odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 8. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, prof. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, u predmetu broj U 62/02, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 3. točka 6. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio RJEŠENJE2 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija V. C., iz Novog Grada, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-530/91 od 3. studenoga 1993. godine, jer je očigledno (prima facie) neutemeljena. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. V. C. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Novog Grada, podnio je 4. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, broj Rev-530/91 od 3. studenoga 1993. godine. 2. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 12. stavak 3. točka 6. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 12. točka 6. Poslovnika Ustavnog suda: "Na listu predmeta neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 6. apelacija je očigledno (prima facie) neutemeljena." 3. Apelant navodi da u vrijeme donošenja pobijane presude Bosna i Hercegovina, u ovom obliku državnog uređenja, a niti u ranijem obliku, kao Republika Bosna i Hercegovina, nije imala instituciju pod nazivom Vrhovni sud Bosne i Hercegovine. Republika je Srpska u vrijeme donošenja pobijane presude imala izgrađen svoj pravni sustav i Vrhovni sud sa sjedištem u Srpskom Sarajevu. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane presude, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine nije bio ni stvarno, ni mjesno nadležan, već je za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan Vrhovni sud Republike Srpske. 4. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizilazi da je apelant vodio spor pred Osnovnim sudom u Bosanskom Novom koji je 13. srpnja 1989. godine donio presudu broj P-676/87, protiv koje je apelant izjavio priziv Višem sudu u Banjoj Luci. Viši je sud donio 12. ožujka 1991. godine presudu broj Gž-2667/90 kojom se priziv apelanta odbija i prvostupanjska presuda potvrđuje. Protiv presude Višeg suda u Banjaluci apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, koji je 3. studenoga 1993. godine donio presudu broj Rev-530/91 prema kojoj se revizija odbija. Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine je dostavljena apelantu 20. studenoga 2001. godine, a njegovom punomoćniku 15. studenoga 2001. godine. Broj 55 - Strana 2676 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 5. Prema Aneksu II/3. na Ustav Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu 14. prosinca 1995. godine, "svi postupci u sudovima ili organima uprave, koji su u tijeku na prostoru Bosne i Hercegovine u trenutku stupanja na snagu ovog Ustava, bit će nastavljeni ili preneseni na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini sukladno propisima kojima se uređuje nadležnost ovih institucija". 6. Polazeći od navoda apelanta i činjenice da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine, kao nadležnom, u smislu tada važećeg Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o parničnom postupku, koji je u granicama svojih nadležnosti donio pobijanu presudu, Ustavni je sud ocijenio da nisu prekršena apelantova ustavna prava, te da je apelacija glede tih navoda, očevidno (prima facie), neutemeljena. 7. Iz narečenih razloga, Ustavni je sud, većinom glasova, odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 8. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj AP-78/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija I. V., iz Živinica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj K-84/00 od 1. juna 2001. godine, zbog novonastale pravne situacije. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. I. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, podnio je 6. maja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. juna 2001. godine. Apelant je predložio, pozivajući se na član 75. Poslovnika Ustavnog suda, da Ustavni sud "u potpunosti i trajno obustavi krivični postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine". 2. Kantonalni sud u Tuzli, po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzla broj KT-83/00, u krivičnom postupku protiv apelanta zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, 1. juna 2001. godine donio je presudu broj K-84/00 kojom je utvrdio da je apelant kriv što je, radeći kao ministar za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu TPK Tuzla (na opisani način u presudi), učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 113. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, određeno je da se Kantonalnoj privrednoj komori Tuzla oduzima imovinska korist od 63.000,00 KM. Tuzlanski kanton, kao oštećeni, na osnovu člana 101. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, upućen je na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom. 3. Apelant je, 21. augusta 2001. godine, izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. juna 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. 2001. godine. Prema navodima apelanta, postupak je u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. 4. Apelant navodi da je bio član Vlade Tuzlansko-podrinjskog kantona, tj. ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva od 17. septembra 1994. do 30. decembra 1998. godine. Kantonalno tužilaštvo je 2000. godine pokrenulo krivični postupak protiv apelanta za radnje koje je, kako navodi apelant, učinio u redovnom radu u obavljanju svoje funkcije. Apelant se poziva na Ustavni zakon Tuzlansko-podrinjskog kantona ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona", broj 1/94), prema kome po članu 43. predsjednik Kantona i ministri ne mogu biti krivično gonjeni, niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. Ističe da se tokom postupka, još u fazi istrage, pozivao na imunitet. Apelant smatra da Kantonalni sud u Tuzli, u konkretnom slučaju, nije radio u skladu sa Ustavom Tuzlansko-podrinjskog kantona. Priznajući da je postupak po njegovoj žalbi, na presudu Kantonalnog suda, u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, apelant predlaže Ustavnom sudu da obustavi krivični postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. 5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 77. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje". Član 77. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju". 6. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 7. Iz dokaza dostavljenih uz apelaciju proizilazi da je 21. augusta 2001. godine Kantonalni sud u Tuzli primio žalbu apelanta protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. juna 2001. godine, izjavljenu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Apelacija protiv navedene presude podnijeta je tek 6. maja 2002. godine, dakle izvan roka od 60 dana od dana prijema. Iako apelant priznaje da je postupak po žalbi u toku, pozivajući se na svoj imunitet, traži od Ustavnog suda izdavanje privremene mjere u cilju obustavljanja krivičnog postupka kojeg su započeli Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud u Tuzli. 8. U toku postupka pred Ustavnim sudom, visoki predstavnik donio je, 6. oktobra 2002. godine, Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Odluku kojom se proglašava Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine. Navedene odluke, odnosno amandmani i Zakon, objavljeni su u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 52/02. 9. Amandmanom LXVI dopunjen je član IV.C.3.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kome Ustavni sud Federacije "odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji." 10. Amandmanom LXVII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da "članovi zakonodavnih organa kantona ne podliježu krivičnopravnoj ni građanskopravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim organima kantona." 11. Zakonom o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu odmah, tj. danom donošenja, utvrđen je cilj zakona (član 1), predmet i primjena zakona (član 2), osobe koje imaju pravo na imunitet (isključenje od krivične i Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH građanske odgovornosti) (član 3), trajanje i definicija imuniteta (član 4), važeći zakoni (član 5), a u čl. 6. i 7. ovog zakona propisano je da će se o pravu na imunitet raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda, s tim da će resorno ministarstvo donijeti standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja, te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje. Odluka tog suda je konačna i obavezujuća, a protiv nje se može podnijeti žalba Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. U članu 8. Zakona propisano je da se, na dan stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju van snage prethodne proceduralne zabrane krivičnog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih osoba koje su inače imale pravo na imunitet. Takvo stavljanje van snage ne prejudicira pravo na odbranu u krivičnim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom. 12. Federalni ministar pravde donio je 16. januara 2003. godine Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u krivičnom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03). 13. S obzirom da, prema izmijenjenoj pravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučuje o pitanjima koja proističu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali tek nakon što je o tom pitanju rješavao nadležni sud čija je odluka konačna i obavezujuća, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je riješio da konkretnu apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje, jer ne ispunjava uvjete iz člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. 14. Polazeći od iznesenog, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere. 15. Imajući u vidu odredbe člana 77. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. 3. 4. 5. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, u predmetu broj AP-78/02, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3., članka 12. stavak 1. i članka 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija I. V., iz Živinica, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj K-84/00 od 1. lipnja 2001. godine, zbog novonastale pravne situacije. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. I. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, podnio je 6. svibnja 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. lipnja 2001. godine. Apelant je predložio, pozivajući se na članak 75. Poslovnika Ustavnog suda, da Ustavni sud "u potpunosti i trajno obustavi kazneni postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine". 2. Kantonalni je sud u Tuzli, po optužnici Kantonalnog tužiteljstva Tuzla broj KT-83/00, u kaznenom postupku protiv apelanta zbog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, 1. lipnja 2001. godine donio presudu broj K-84/00 kojom je utvrdio da je apelant kriv što je, radeći kao ministar za poljogospodarstvo, 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. 6. 7. 8. Broj 55 - Strana 2677 šumarstvo i vodogospodarstva TPK Tuzla (na opisani način u presudi), učinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Na temelju članka 113. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, određeno je da se Kantonalnoj gospodarskoj komori Tuzla oduzima imovinska korist od 63.000,00 KM. Tuzlanski kanton, kao oštećeni, na temelju članka 101. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, upućen je na parnicu sa imovinskopravnim zahtjevom. Apelant je, 21. kolovoza 2001. godine, izjavio priziv Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. lipnja 2001. godine. Prema navodima apelanta, postupak je u tijeku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je bio član Vlade Tuzlansko-podrinjskog kantona, tj. ministar poljogospodarstva, vodogospodarstva i šumarstva od 17. rujna 1994. do 30. prosinca 1998. godine. Kantonalno je tužiteljstvo 2000. godine pokrenulo kazneni postupak protiv apelanta za radnje koje je, kako navodi apelant, učinio u redovitom radu u obavljanju svoje funkcije. Apelant se poziva na Ustavni zakon Tuzlansko-podrinjskog kantona ("Službene novine Tuzlansko-podrinjskog kantona", broj 1/94), prema kojem po članku 43. predsjednik Kantona i ministri ne mogu biti kazneno gonjeni, niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. Ističe da se tijekom postupka, još u fazi istrage, pozivao na imunitet. Apelant smatra da Kantonalni sud u Tuzli, u konkretnom slučaju, nije radio sukladno Ustavu Tuzlansko-podrinjskog kantona. Priznajući da je postupak po njegovom prizivu, na presudu Kantonalnog suda, u postupku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, apelant predlaže Ustavnom sudu obustavu kaznenog postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3., članka 12. stavak 1. i članka 77. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini." Članak 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Članak 12. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje". Članak 77. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučiti u svakom konkretnom slučaju". Prema narečenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Iz dokaza dostavljenih uz apelaciju proizilazi da je 21. kolovoza 2001. godine Kantonalni sud u Tuzli primio priziv apelanta protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj K-84/00 od 1. lipnja 2001. godine, izjavljenu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Apelacija je protiv narečene presude podnijeta tek 6. svibnja 2002. godine, dakle izvan roka od 60 dana od dana prijama. Iako apelant priznaje da je postupak po prizivu u tijeku, pozivajući se na svoj imunitet, traži od Ustavnog suda izdavanje privremene mjere u cilju obustave kaznenog postupka kojeg su započeli Kantonalno tužiteljstvo i Kantonalni sud u Tuzli. Tijekom postupka pred Ustavnim sudom, visoki je predstavnik donio, 6. listopada 2002. godine, Odluku o izmjenama i dopunama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Odluku kojom se proglašava Zakon o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine. Narečene su Broj 55 - Strana 2678 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH odluke, odnosno amandmani i Zakon, objavljeni u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 52/02. 9. Amandmanom LXVI je dopunjen članak IV.C.3.10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem Ustavni sud Federacije "odlučuje o pitanjima koja proistječu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji." 10. Amandmanom LXVII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da "članovi zakonodavnih organa kantona ne podliježu kaznenopravnoj ni građanskopravnoj odgovornosti za radnje koje čine u okviru svojih dužnosti u zakonodavnim organima kantona." 11. Zakonom o imunitetu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu odmah, tj. danom donošenja, utvrđen je cilj zakona (članak 1), predmet i primjena zakona (članak 2), osobe koje imaju pravo na imunitet (isključenje od kaznene i građanske odgovornosti) (članak 3), trajanje i definicija imuniteta (članak 4), važeći zakoni (članak 5), a u čl. 6. i 7. ovog zakona je propisano da će se o pravu na imunitet raspravljati i rješavati odlukom nadležnog suda, s tim da će resorno ministarstvo donijeti standardna proceduralna pravila kojima se uređuje rješavanje tih pitanja, te određuje sud nadležan za njihovo rješavanje. Odluka tog suda je konačna i obvezujuća, a protiv nje se može podnijeti priziv Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. U članku 8. Zakona je propisano da se, na dan stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju izvan snage prethodne proceduralne zabrane kaznenog gonjenja ili pokretanja parničnog postupka protiv onih osoba koje su inače imale pravo na imunitet. Takvo stavljanje izvan snage ne prejudicira pravo na obranu u kaznenim i parničnim postupcima koje je ranije regulirano zakonom. 12. Federalni je ministar pravde donio 16. siječnja 2003. godine Pravilnik o nadležnosti i načinu rada sudova prilikom rješavanja pitanja imuniteta u kaznenom i parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 1/03). 13. Obzirom da, prema izmijenjenoj pravnoj situaciji, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučuje o pitanjima koja proistječu iz zakona kojima se uređuje imunitet u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali tek nakon što je o tom pitanju rješavao nadležni sud čija je odluka konačna i obvezujuća, Ustavni je sud Bosne i Hercegovine riješio da konkretnu apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje, jer ne ispunjava uvjete iz članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. 14. Polazeći od iznesenog, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe razmatrati prijedlog apelanta za izdavanje privremene mjere. 15. Imajući u vidu odredbe članka 77. Poslovnika Ustavnog suda, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj AP-187/02, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. juna 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1 M. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Milića, podnio je 3. oktobra 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. juna 2002. godine. 2. Osnovni sud u Vlasenici, 16. juna 2000. godine, u pravnoj stvari apelanta kao tužioca protiv Dioničarskog društva "Boksit" Milići radi utvrđivanja nezakonitosti i poništenja direktorovog rješenja o upućivanju na čekanje apelanta, donio je presudu broj P1-23/00, kojom je utvrđeno da je rješenje broj I-A-1-MK-2369/98 od 30. jula 1998. godine nezakonito, te je to rješenje poništeno, a tuženi je obavezan da apelanta vrati na posao i isplati mu pripadajuća primanja po osnovu plaće od dana upućivanja na čekanje do vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude. Osnovni sud je utvrdio da je apelant, koji je bio raspoređen na poslove radnih odnosa i obrazovanja u sektoru pravnih poslova, 21. jula 1998. godine, upućen na čekanje po direktorovom rješenju, sve dok postoji smanjeni obim poslova, a najdalje do 31. jula 1999. godine. Rješenjem od 30. marta 1999. godine apelant je ponovo upućen na čekanje od 1. aprila 1999. do 31. oktobra 1999. godine, sa naknadom plaće od 70% koju je radnik ostvario u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je upućen na čekanje. Na čekanje je upućena i apelantova supruga, i to od 30. marta 1999. do 31. oktobra 1999. godine. Sud je kroz dokazni postupak utvrdio da DD "Boksit" kao poslodavac nije ispunio obaveze prema čl. 44. do 49. Kolektivnog ugovora metalske industrije i rudara. Sud navodi da ove činjenice, kao i činjenica da je apelantova supruga bila upućena na čekanje, govore da apelantu kao radniku nije pružena zaštita sindikata, nitu su poštovane intencije radnopravnog zakonodavstva 3. Rješavajući po žalbi tuženog protiv presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-23/00 od 16. juna 2000. godine, Okružni sud Srpsko Sarajevo je 22. juna 2001. godine donio presudu broj Gž-343/00 kojom je žalbu DD "Boksit" Milići odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. 4. Vrhovni sud Republike Srpske, 21. juna 2002. godine, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu, broj Gž-343/00 od 22. juna 2001. godine, donio je rješenje broj Rev-319/01 kojim se revizija DD "Boksit" Milići uvažava, a obje nižestepene presude se ukidaju u utvrđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud ističe da se shvatanja nižestepenih sudova za sada ne mogu prihvatiti kao pravilna, jer su presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sudovima se ukazuje da su dužni u daljnjem postupku da otklone nedostatke, odnosno da postupe u skladu sa datim uputama (član 399. u vezi sa članom 377. stav 1. Zakona o parničnom postupku). 5. U apelaciji, podnesenoj Ustavnom sudu, apelant navodi da je rješenjem Vrhovnog suda ugroženo njegovo pravo i pravo njegove porodice na život, ličnu slobodu i sigurnost, jer kroz isti tretman prolazi i njegova supruga. Ističe da se radi o pritisku na njegovu porodicu zbog njegovog javnog i političkog angažiranja, pozivajući se na čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Po mišljenju apelanta, rješenje Vrhovnog suda zasniva se na falsifikovanim dokumentima kao što je "kriterij za utvrđivanje viška radnika". 6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 1. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Član 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. ...". 7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. 8. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.) ne može se smatrati konačnom. 9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. juna 2002. godine, revizija je uvažena i obje nižestepene presude su ukinute u utvrđujućem dijelu, te je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Osnovni sud u Vlasenici, imajući u vidu upute Vrhovog suda, obavezan je utvrditi sve pravno relevantne činjenice na koje ukazuju učesnici u konkretnom postupku. Dakle, rješenjem Vrhovnog suda nije okončan postupak. 10. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. 11. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i člana 12. stav 1. prema kojima će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje i to zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. 12. Na osnovu izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, u predmetu broj AP-187/02, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3., članka 12. stavak 1. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio 3. 4. 5. 6. RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. M., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. lipnja 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1 M. M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Milića, podnio je 3. listopada 2002. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. lipnja 2002. godine. 2. Osnovni je sud u Vlasenici, 16. lipnja 2000. godine, u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja protiv Dioničarskog društva "Boksit" Milići radi utvrđivanja nezakonitosti i 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. 7. 8. Broj 55 - Strana 2679 poništenja ravnateljevog rješenja o upućivanju na čekanje apelanta, donio presudu broj P1-23/00, kojom je utvrđeno da je rješenje broj I-A-1-MK-2369/98 od 30. srpnja 1998. godine nezakonito, te je to rješenje poništeno, a tuženi je obvezan apelanta vratiti na posao i isplatiti mu pripadajuća primanja po temelju plaće od dana upućivanja na čekanje do vraćanja na posao, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude. Osnovni je sud ustvrdio da je apelant, koji je bio raspoređen na poslove radnih odnosa i obrazovanja u sektoru pravnih poslova 21. srpnja 1998. godine upućen na čekanje po ravnateljevom rješenju, sve dok postoji smanjeni opseg poslova, a najdalje do 31. srpnja 1999. godine. Rješenjem od 30. ožujka 1999. godine apelant je ponovno upućen na čekanje od 1. travnja 1999. do 31. listopada 1999. godine, sa naknadom plaće od 70% koju je djelatnik ostvario u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je upućen na čekanje. Na čekanje je upućena i apelantova supruga, i to od 30. ožujka 1999. do 31. listopada 1999. godine. Sud je kroz dokazni postupak ustvrdio da DD "Boksit" kao poslodavac nije ispunio obveze prema čl. 44. do 49. Kolektivnog ugovora metalske industrije i rudara. Sud navodi da ove činjenice, kao i činjenica da je apelantova supruga bila upućena na čekanje, govore da apelantu kao djelatniku nije pružena zaštita sindikata, niti su poštovane intencije radno-pravnog zakonodavstva Rješavajući po prizivu tuženog protiv presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj P1-23/00 od 16. lipnja 2000. godine, Okružni je sud Srpsko Sarajevo 22. lipnja 2001. godine donio presudu broj Gž-343/00 kojom je priziv DD "Boksit" Milići odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. Vrhovni je sud Republike Srpske, 21. lipnja 2002. godine, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Okružnog suda u Srpskom Sarajevu broj Gž-343/00 od 22. lipnja 2001. godine, donio rješenje broj Rev-319/01 kojim se revizija DD "Boksit" Milići uvažava, a obje se nižestupanjske presude ukidaju u utvrđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Vrhovni sud ističe da se shvatanja nižestupanjskih sudova za sada ne mogu prihvatiti kao pravilna, jer su presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sudovima se ukazuje da su dužni u daljnjem postupku otkloniti nedostatke, odnosno postupiti sukladno datim uputama (članak 399. u svezi članka 377. stavak 1. Zakona o parničnom postupku). U apelaciji, podnesenoj Ustavnom sudu, apelant navodi da je rješenjem Vrhovnog suda ugroženo njegovo pravo i pravo njegove obitelji na život, osobnu slobodu i sigurnost, jer kroz isti tretman prolazi i njegova supruga. Ističe da se radi o pritisku na njegovu obitelj zbog njegovog javnog i političkog angažiranja, pozivajući se na čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Po mišljenju apelanta, rješenje se Vrhovnog suda temelji na falsificiranim dokumentima kao što je "kriterij za utvrđivanje viška djelatnika". Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3., članka 12. stavak 1. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Članak 12. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. ...". Prema narečenim odredbama, apelacija se može podnijati samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Broj 55 - Strana 2680 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan ispitati nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen iz razloga što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.) ne može se smatrati konačnom. 9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-319/01 od 21. lipnja 2002. godine, revizija je uvažena i obje nižestupanjske presude ukinute u utvrđujućem dijelu, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Osnovni je sud u Vlasenici, imajući u vidu upute Vrhovog suda, obvezan utvrditi sve pravno relevantne činjenice na koje ukazuju sudionici u konkretnom postupku. Dakle, rješenjem Vrhovnog suda nije okončan postupak. 10. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. 11. Imajući u vidu odredbe članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonu i članka 12. stavak 1. prema kojima će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje, Ustavni je sud odlučio apelaciju ne stavljati na listu predmeta za odlučivanje i to zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova. 12. Na temelju izloženog, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. 13. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj AP-71/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3., člana 12. stav 3. tačka 3. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE1 Ne stavljaju se na listu predmeta za odlučivanje, zbog proteka roka za podnošenje, apelacije: – A. B., S. P., Đ. U., Z. R., H. R.-Č. i F. M., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-301/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1516/00 od 11. marta 2002. godine; – N. I., H. M., Z. F., M. M., A. J., A. Č., E. V., Đ. Č. i D. G., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-299/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1580/00 od 18. februara 2002. godine; – A. P., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-381/02 od 20. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2162/00 od 10. aprila 2002. godine; – A. B., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-254/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2357/00 od 17. januara 2002. godine; – R. V., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-270/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-81/00 od 26. februara 2002. godine; – E. Č., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-313/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2085/00 od 26. februara 2002. godine; 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. – Utorak, 19.10.2004. E. K.-M., S. Č., Š. V., E. P., A. Dž., K. M., Dž. D., Š. Š., J. K., A. Š. i Z. S., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-233/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1804/00 od 8. februara 2002. godine; – M. D., Z. H., E. T., S. J., S. Đ., H. K.-R. i E. Š., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-268/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1806/00 od 1. februara 2002. godine; – S. V., S. I., S. F., M. S. i A. Š., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-379/02 od 20. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2188/00 od 10. aprila 2002. godine; – A. F., N. D., N. Š., S. F., M. Ć., S. D., S. I., M. A., J. B. i M. L., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-234/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-193/00 od 5. februara 2002. godine; – D. L., B. K., S. M., E. M. i S. A., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-383/02 od 20. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2032/00 od 3. aprila 2002. godine; – B. I., F. Ž., B. B., R. H., F. M., K. M., B. I., R. K., A. S. i H. R., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-295/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-187/00 od 25. februara 2002. godine, i – D. I., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-311/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1831/00 od 28. februara 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. Lica navedena u dispozitivu ovog rješenja (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijela su apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću, koje su navedene u dispozitivu ovog rješenja. 2. Osporenim rješenjima konačno je odlučeno o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu neisplaćenih plaća za obavljeni rad u zdravstvenim ustanovama u periodu od 1. septembra 1994. do 31. decembra 1995. godine. 3. Ustavni sud je, na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da se vodi jedan postupak i donese jedno rješenje, broj AP-71/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-71/03, AP-72/03, AP-115/03, AP-116/03, AP-117/03, AP-118/03, AP-123/03, AP-125/03, AP-128/03, AP-129/03, AP-130/03, AP-132/03 i AP-135/03. 4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Član 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda: "Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 3. ako je protekao rok za podnošenje". 5. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Utorak, 19.10.2004. 6. 7. 8. 9. 1 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. U ovom predmetu konačne su odluke Kantonalnog suda, kojima je odlučeno o žalbama apelanata izjavljenim protiv presuda Općinskog suda u Bihaću, donesenim u njihovoj pravnoj stvari radi isplate. S obzirom da vrijednost predmeta spora nije prelazila 15.000 KM, apelanti nisu imali mogućnost izjaviti reviziju protiv presuda Kantonalnog suda (član 364. Zakona o parničnom postupku "Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99). Apelanti su podnijeli apelacije Ustavnom sudu kako slijedi: - A. B. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-301/02 od 10. januara 2003. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - N. I. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-299/02 od 10. januara 2003. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - A. P. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-381/02 od 20. januara 2003. godine, primila je 27. januara 2003. godine, a apelaciju je podnijela 23. aprila 2003. godine; - A. B. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-254/02 od 26. decembra 2002. godine, primila je 15. januara 2003. godine, a apelaciju je podnijela 23. aprila 2003. godine; - R. V. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-270/02 od 26. decembra 2002. godine, primio je 15. januara 2003. godine, a apelaciju je podnio 23. aprila 2003. godine; - E. Č. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-313/02 od 10. januara 2003. godine, primila je 20. januara 2003. godine, a apelaciju je podnijela 28. aprila 2003. godine; - E. K.-M. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-233/02 od 10. januara 2003. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - M. D. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-268/02 od 26. januara 2002. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - S. V. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-379/02 od 20. januara 2003. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - A. F. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-234/02 od 26. decembra 2002. godine, primili su 15. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - D. L. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-383/02 od 20. januara 2003. godine, primili su 27. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine; - B. I. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-295/02 od 10. januara 2003. godine, primili su 20. januara 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. aprila 2003. godine, i - D. I. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-379/02 od 20. januara 2003. godine, primila je 20. januara 2003. godine, a apelaciju je podnijela 28. aprila 2003. godine. Iz navedenog proizilazi da su apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da su apelacije podnesene neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda, koja se na njih odnosi. Imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se na listu predmeta za odlučivanje ne stavljaju apelacije koje nisu podnesene u roku od 60 dana, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Broj 55 - Strana 2681 10. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, u predmetu broj AP-71/03, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3., članka 12. stavak 3. točka 3. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio RJEŠENJE1 Ne stavljaju se na listu predmeta za odlučivanje, zbog proteka roka za podnošenje, apelacije: – A. B., S. P., Đ. U., Z. R., H. R.-Č. i F. M., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-301/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1516/00 od 11. ožujka 2002. godine; – N. I., H. M., Z. F., M. M., A. J., A. Č., E. V., Đ. Č. i D. G., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-299/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1580/00 od 18. veljače 2002. godine; – A. P., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-381/02 od 20. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2162/00 od 10. travnja 2002. godine; – A. B., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-254/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2357/00 od 17. siječnja 2002. godine; – R. V., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-270/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-81/00 od 26. veljače 2002. godine; – E. Č., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-313/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2085/00 od 26. veljače 2002. godine; – E. K.-M., S. Č., Š. V., E. P., A. Dž., K. M., Dž. D., Š. Š., J. K., A. Š. i Z. S., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-233/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1804/00 od 8. veljače 2002. godine; – M. D., Z. H., E. T., S. J., S. Đ., H. K.-R. i E. Š., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-268/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1806/00 od 1. veljače 2002. godine; – S. V., S. I., S. F., M. S. i A. Š., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-379/02 od 20. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2188/00 od 10. travnja 2002. godine; – A. F., N. D., N. Š., S. F., M. Ć., S. D., S. I., M. A., J. B. i M. L., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-234/02 od 26. prosinca 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-193/00 od 5. veljače 2002. godine; – D. L., B. K., S. M., E. M. i S. A., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-383/02 od 20. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-2032/00 od 3. travnja 2002. godine; – B. I., F. Ž., B. B., R. H., F. M., K. M., B. I., R. K., A. S. i H. R., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog Broj 55 - Strana 2682 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH suda u Bihaću broj Rsž-295/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-187/00 od 25. veljače 2002. godine, i – D. I., iz Bihaća, podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-311/02 od 10. siječnja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj PR-1831/00 od 28. veljače 2002. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. Osobe narečene u dispozitivu ovog rješenja (u daljnjem tekstu: apelanti), su podnijele apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Bihaću, koje su narečene u dispozitivu ovog rješenja. 2. Pobijanim je rješenjima konačno odlučeno o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu neisplaćenih plaća za obavljeni rad u zdravstvenim ustanovama u razdoblju od 1. rujna 1994. do 31. prosinca 1995. godine. 3. Ustavni je sud, na temelju članka 25. Poslovnika Ustavnog suda, obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jedno rješenje, broj AP-71/03. Spojene su sljedeće apelacije: AP-71/03, AP-72/03, AP-115/03, AP-116/03, AP-117/03, AP-118/03, AP-123/03, AP-125/03, AP-128/03, AP-129/03, AP-130/03, AP-132/03 i AP-135/03. 4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija Ustavni je sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 11. stavak 3. i članka 12. stavak 3. točka 3. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini." Članak 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda: "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio". Članak 12. stavak 3. točka 3. Poslovnika Ustavnog suda: "Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 3. ako je protekao rok za podnošenje". 5. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan za ispitivanje nižestupanjske odluke, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. 6. U ovom su predmetu konačne odluke Kantonalnog suda, kojima je odlučeno o prizivima apelanata izjavljenim protiv presuda Općinskog suda u Bihaću, donesenim u njihovoj pravnoj stvari radi isplate. Obzirom da vrijednost predmeta spora nije prelazila 15.000 KM, apelanti nisu imali mogućnost izjaviti reviziju protiv presuda Kantonalnog suda (članak 364. Zakona o parničnom postupku "Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99). 7. Apelanti su podnijeli apelacije Ustavnom sudu kako slijedi: - A. B. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-301/02 od 10. siječnja 2003. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - N. I. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-299/02 od 10. siječnja 2003. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - A. P. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-381/02 od 20. siječnja 2003. godine, primila je 27. siječnja 2003. godine, a apelaciju je podnijela 23. travnja 2003. godine; 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. - A. B. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-254/02 od 26. prosinca 2002. godine, primila je 15. siječnja 2003. godine, a apelaciju je podnijela 23. travnja 2003. godine; - R. V. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-270/02 od 26. prosinca 2002. godine, primio je 15. siječnja 2003. godine, a apelaciju je podnio 23. travnja 2003. godine; - E. Č. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-313/02 od 10. siječnja 2003. godine, primila je 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju je podnijela 28. travnja 2003. godine; - E. K.-M. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-233/02 od 10. siječnja 2003. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - M. D. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-268/02 od 26. siječnja 2002. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - S. V. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-379/02 od 20. siječnja 2003. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - A. F. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-234/02 od 26. prosinca 2002. godine, primili su 15. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - D. L. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-383/02 od 20. siječnja 2003. godine, primili su 27. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine; - B. I. i dr. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-295/02 od 10. siječnja 2003. godine, primili su 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju su podnijeli 28. travnja 2003. godine, i - D. I. presudu Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-379/02 od 20. siječnja 2003. godine, primila je 20. siječnja 2003. godine, a apelaciju je podnijela 28. travnja 2003. godine. 8. Iz narečenog proizilazi da su apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije, predviđen Poslovnikom Ustavnog suda. U skladu sa narečenim, Ustavni sud je zaključio da su apelacije podnesene nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti primili pobijanu presudu Kantonalnog suda, koja se na njih odnosi. 9. Imajući u vidu odredbe članka 11. stavak 3. i članka 12. stavak 3. točka 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se na listu predmeta za odlučivanje ne stavljaju apelacije koje nisu podnesene u roku od 60 dana, jednoglasno je odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. 10. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj AP 86/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1. i čl. 54. i 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. P., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, REV-160/01 od 29. novembra 2002. godine, jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom pokrenut prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, podnijela je 11. marta 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, REV-160/01 od 29. novembra 2002. godine. 2. Polazeći od navoda apelantice, a s ciljem da se utvrde procesne pretpostavke za razmatranje apelacije pred Ustavnim sudom, od Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu zatražena je informacija o tome da li je apelantica pokrenula postupak sa identičnim zahtjevom pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu i kada, kao i da li je o predmetu, eventualno, donesena odluka. 3. Utvrđeno je da je apelantica 31. augusta 2001. godine podnijela identičan zahtjev - aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, da je predmet registrovan pod brojem CH/01/7280 i da o predmetu nije donesena odluka. 4. Članom 12. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda predviđeno je da će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. Međutim, s obzirom da okolnosti konkretnog slučaja nisu izričito predviđene Poslovnikom Ustavnog suda, u ovom predmetu je relevantna odredba člana 77. ovog poslovnika, kojom je propisano: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučivati u svakom konkretnom slučaju". 5. Imajući u vidu navedene odredbe Poslovnika Ustavnog suda i stav Ustavnog suda da u slučaju istovjetnog zahtjeva upućenog Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet rješava institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 30/00 od 16. decembra 2000. i AP 69/00 od 23. marta 2001. godine), Ustavni sud je jednoglasno odlučio da apelaciju ne stavi na listu predmeta za odlučivanje zbog pokretanja postupka pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom, prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, u predmetu broj AP 86/03, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1. i čl. 54. i 77. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio RJEŠENJE1 Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. P., podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, REV-160/01 od 29. studenoga 2002. godine, jer je postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom pokrenut prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, podnijela je 11. ožujka 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja 1 2 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. 2. 3. 4. 5. Broj 55 - Strana 2683 Vrhovnog suda Republike Srpske, REV-160/01 od 29. studenoga 2002. godine. Polazeći od navoda apelantice, a s ciljem da se utvrde procesne pretpostavke za razmatranje apelacije pred Ustavnim sudom, od Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu zatražena je informacija o tome je li apelantica pokrenula postupak sa identičnim zahtjevom pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu i kada, kao i je li o predmetu, eventualno, donesena odluka. Utvrđeno je da je apelantica 31. kolovoza 2001. godine podnijela identičan zahtjev - aplikaciju Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, da je predmet registriran pod brojem CH/01/7280 i da o predmetu nije donesena odluka. Člankom 12. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda je predviđeno da će Ustavni sud odlučivati samo o apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. Međutim, obzirom da okolnosti konkretnog slučaja nisu izričito predviđene Poslovnikom Ustavnog suda, u ovom je predmetu relevantna odredba članka 77. ovog poslovnika, kojom je propisano: "O pitanjima postupka pred Sudom, koja nisu uređena ovim Poslovnikom, Sud će odlučivati u svakom konkretnom slučaju". Imajući u vidu narečene odredbe Poslovnika Ustavnog suda i stav Ustavnog suda da u slučaju istovjetnog zahtjeva upućenog Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet rješava institucija koja je prije primila apelaciju (vidi rješenja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 30/00 od 16. prosinca 2000. i AP 69/00 od 23. ožujka 2001. godine), Ustavni je sud jednoglasno odlučio apelaciju ne stavljati na listu predmeta za odlučivanje zbog pokretanja postupka pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu sa identičnim zahtjevom, prije nego što je zahtjev upućen Ustavnom sudu. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i sudije Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. decembra 2003. godine, u predmetu broj Ap 306/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je RJEŠENJE2 Odbija se kao neosnovan zahtjev F. Š., H. H. i R. H., iz Ključa, za donošenje privremene mjere, podnesene protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. jula 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. decembra 2002. godine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. F. Š., H. H. i R. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Ključa, koje zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijeli su 22. oktobra 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. jula 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. decembra 2002. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru u skladu sa članom 75. Poslovnika Ustavnog suda. 2. Prema navodima u apelaciji i dokumentima predočenim Ustavnom sudu, apelanti se žale da su im navedenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava Broj 55 - Strana 2684 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH na pravično suđenje koja su svakom licu zagarantovana članom II/3.e) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7., 13., 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 3. Apelanti kao razlog za donošenje privremene mjere navode zahtjev za primjenu člana 121. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03), koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine, prema kojem se krivično gonjenje ne može preduzeti ako je od izvršenja djela proteklo pet godina, što u konkretnom slučaju znači zastaru gonjenja. 4. Apelanti nisu naveli nikakve druge činjenice niti dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi da bi izvršenjem kazne zatvora, koja im je izrečena pravosnažnom presudom Općinskog suda Bihać broj K-178/02 od 16. decembra 2003. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. 5. U ovom predmetu postupalo je Općinsko tužilaštvo Ključ koje je, aktom broj KT-28/97 od 26. novembra 1997. godine, odustalo od gonjenja i o tome obavijestilo oštećenog. Oštećeni S. P., preko svog punomoćnika, podnio je tužbu protiv R. C. zbog krivičnog djela zlostavljanja u vršenju službe iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona i teške tjelesne povrede iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona i protiv apelanata zbog krivičnog djela zlostavljanja u vršenju službe iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona. Tokom postupka Općinsko tužilaštvo Ključ je preduzelo krivično gonjenje, a zatim je gonjenje nastavilo Općinsko tužilaštvo Bihać. Oštećeni S. P. je tokom postupka postavio imovinskopravni zahtjev. 6. Općinski sud u Bihaću, presudom broj K-178/02 donesenom 13. decembra 2002. godine i javno objavljenom 16. decembra 2002. godine, osudio je apelante za krivično djelo zlostavljanja u vršenju službe iz člana 189. stav 1. Krivičnog zakona na kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca. Istom presudom, oštećeni S. P., sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, upućen je na parnicu. Sud je utvrdio da su apelanti 16. marta 1997. godine, kao pripadnici Stanice javne sigurnosti, sada Policijske uprave Ključ, na način pobliže opisan u dispozitivu navedene presude, kao službena lica u vršenju službe, drugog zlostavljali nanoseći mu teže fizičke i duševne patnje, pri čemu je prvookrivljeni jednom licu nanio i tešku tjelesnu povredu. 7. Kantonalni sud Bihać, presudom broj Kž-62/03 od 8. aprila 2003. godine, odlučujući o žalbama apelanata, žalbe je odbio i potvrdio presudu Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. decembra 2002. godine. 8. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 54. stav 3. i člana 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda: "Sud može, do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelimično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera) ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. (...)". 9. Ustavni sud podsjeća da je član 75. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. 10. Ustavni sud smatra da zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno za odlaganje izvršenja presuda Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. jula 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. decembra 2002. godine, čiju će ustavnost Ustavni sud ocjenjivati u postupku pokrenutom apelacijom protiv navedenih presuda, nije utemeljen jer apelanti u apelaciji, odnosno u zahtjevu za donošenje privremene mjere, nisu naveli nikakve činjenice, 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 8/04. Utorak, 19.10.2004. niti podnijeli dokaze o tome da bi zbog izvršenja osporenih presuda mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. 11. Imajući u vidu da apelanti nisu dostavili Ustavnom sudu činjenice i dokaze o utemeljenosti njihovog zahtjeva za donošenje privremene mjere u skladu sa članom 75. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti da se privremeno obustavi izvršenje osporenih presuda, pa je jednoglasno odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu ovog predmeta. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović, prof. Didier Maus, Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. prosinca 2003. godine, u predmetu broj Ap 306/03, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. stavak 3. i članka 75. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio RJEŠENJE1 Odbija se kao neutemeljen zahtjev F. Š., H. H. i R. H., iz Ključa, za donošenje privremene mjere, podnesene protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. srpnja 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. prosinca 2002. godine. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE 1. F. Š., H. H. i R. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Ključa, koje zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnijeli su 22. listopada 2003. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. srpnja 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. prosinca 2002. godine. Apelanti su zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru sukladno članku 75. Poslovnika Ustavnog suda. 2. Prema navodima u apelaciji i dokumentima predočenim Ustavnom sudu, apelanti se žale da su im narečenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava na pravično suđenje koja su svakoj osobi zagarantirana člankom II/3.(e) i člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6., 7., 13., 14. i 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 3. Apelanti kao razlog za donošenje privremene mjere navode zahtjev za primjenu članka 121. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03), koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003. godine, prema kojem se kazneno gonjenje ne može poduzeti ako je od izvršenja djela proteklo pet godina, što u konkretnom slučaju znači zastaru gonjenja. 4. Apelanti nisu naveli nikakve druge činjenice niti dokaze na temelju kojih bi se moglo utvrditi da bi izvršenjem kazne zatvora, koja im je izrečena pravomoćnom presudom Općinskog suda Bihać broj K-178/02 od 16. prosinca 2003. godine, mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. 5. U ovom je predmetu postupalo Općinsko tužiteljstvo Ključ koje je, aktom broj KT-28/97 od 26. studenoga 1997. godine, odustalo od gonjenja i o tome obavijestilo oštećenog. Oštećeni S. P., preko svog punomoćnika, podnio je tužbu protiv R. C. zbog kaznenog djela zlostavljanja u vršenju službe iz članka 189. stavak 1. Kaznenog zakona i teške tjelesne povrede iz članka 177. stavak 1. Kaznenog zakona i protiv apelanata zbog kaznenog djela zlostavljanja u vršenju Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH službe iz članka 189. stavak 1. Kaznenog zakona. Tijekom postupka Općinsko je tužiteljstvo Ključ preduzelo kazneno gonjenje, a zatim je gonjenje nastavilo Općinsko tužiteljstvo Bihać. Oštećeni S. P. je tijekom postupka postavio imovinskopravni zahtjev. 6. Općinski je sud u Bihaću, presudom broj K-178/02 donesenom 13. prosinca 2002. godine i javno objavljenom 16. prosinca 2002. godine, osudio apelante za kazneno djelo zlostavljanja u vršenju službe iz članka 189. stavak 1. Kaznenog zakona na kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca. Istom je presudom oštećeni S. P., sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom, upućen na parnicu. Sud je ustvrdio da su apelanti 16. ožujka 1997. godine, kao pripadnici Postaje javne sigurnosti, sada Policijske uprave Ključ, na način pobliže opisan u dispozitivu narečene presude, kao službene osobe u vršenju službe, drugog zlostavljali nanoseći mu teže fizičke i duševne patnje, pri čemu je prvookrivljeni jednoj osobi nanio i tešku tjelesnu povredu. 7. Kantonalni sud Bihać, presudom broj Kž-62/03 od 8. travnja 2003. godine, odlučujući o prizivima apelanata, prizive je odbio i potvrdio presudu Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. prosinca 2002. godine. 8. Prilikom ispitivanja dopustivosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 54. stavak 3. i članka 75. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Članak 75. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda: "Sud može, do donošenja konačne odluke, u cjelini ili djelomično, privremeno obustaviti izvršenje odluka, zakona (akta) ili pojedinačnih akata (privremena mjera) ako bi zbog njihovog izvršavanja mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. (...)". 9. Ustavni sud podsjeća da je članak 75. Poslovnika Ustavnog suda primjenjiv u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na temelju razloga i dokaza o opravdanosti dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju. 10. Ustavni sud smatra da zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno za odlaganje izvršenja presuda Kantonalnog suda Bihać, broj Kž-62/03 od 8. srpnja 2003. godine i Općinskog suda Bihać, broj K-178/02 od 16. prosinca 2002. godine, čiju će ustavnost Ustavni sud ocjenjivati u postupku pokrenutom apelacijom protiv narečenih presuda, nije utemeljen jer apelanti u apelaciji, odnosno u zahtjevu za donošenje privremene mjere, nisu naveli nikakve činjenice, niti podnijeli dokaze o tome da bi zbog izvršenja pobijanih presuda mogle nastupiti neotklonjive štetne posljedice. 11. Imajući u vidu da apelanti nisu dostavili Ustavnom sudu činjenice i dokaze o utemeljenosti njihovog zahtjeva za donošenje privremene mjere sukladno članku 75. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni je sud ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti da se privremeno obustavi izvršenje pobijanih presuda, pa je jednoglasno odlučeno kao u dispozitivu ovog rješenja. 12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu ovog predmeta. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Broj 55 - Strana 2685 - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, donio je RJEŠENJE1 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija H. M., osuđenika na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. H. M. (u daljem tekstu: apelant), osuđenik na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnio je, 10. decembra 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, kao i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud je, na osnovu člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 30. jula 2003. godine, dostavio apelaciju, radi davanja odgovora, Vrhovnom sudu i Federalnom tužilaštvu, koji su dostavili odgovor na apelaciju (4. augusta 2003. godine i 6. augusta 2003. godine). III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev za apelantovu amnestiju (osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina zbog krivičnog djela ubistva). 5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-417/01 od 19. novembra 2001. godine, odbijena je apelantova žalba izjavljena na rješenje Kantonalnog suda broj Kv-106/01 od 4. septembra 2001. godine. 6. Vrhovni sud i, prethodno, Kantonalni sud, su svoje odluke zasnovali na članu 1. Zakona o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99), jer je krivično djelo iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, izuzeto od amnestije. IV - Apelacija a) Navodi iz apelacije 7. Apelant se žali da su sudovi, odbijanjem njegovog zahtjeva za amnestiju, povrijedili njegova ljudska prava. Smatra da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo ubistva koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, trebao da bude amnestiran, u skladu sa članom VI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Mirovni sporazum). Pri tom se poziva na rješenje Kantonalnog suda, broj Kv-115/99, kojim je amnestirana osoba koja se tereti za daleko teže krivično djelo. b) Odgovori na apelaciju 8. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije. Navodi da je apelant zasnovao apelaciju uglavnom na rješenju Kantonalnog suda, donesenom u drugom slučaju, koje, međutim, nije postalo pravosnažno, zbog čega se na takvu odluku ni ne može pozivati. 9. Federalno tužilaštvo u odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je krivično djelo za koje je apelant pravosnažno osuđen članom 1. Zakona o amnestiji izuzeto od amnestije. Broj 55 - Strana 2686 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH V - Relevantni propisi 10. Zakonom o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99), u članu 1. daje se oslobođenje od krivičnog gonjenja, ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne, svim osobama koje su u periodu od 1. januara 1991. godine do 22. decembra 1995. godine učinile bilo koje od krivičnih djela predviđenih u odgovarajućim krivičnim zakonima koji su primijenjivani na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, osim krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, krivičnih djela definisanih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te krivičnih djela ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i drugih teških krivičnih djela iz tog zakona protiv dostojanstva osobe i morala, razbojništva i dr., ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji je primjenjivan na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno kažnjavanje osoba za to krivično djelo. 11. Vezano za član 1. Zakona o amnestiji, Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list R BiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) propisivao je, u članu 36. stav 1.: "Ko drugog liši života kazniće se zatvorom najmanje pet godina". Istovjetna odredba sadržana je u članu 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). VI - Dopustivost 12. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog Ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.". Član 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. Š...Ć Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: Š...Ć 6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana. Š...Ć Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti sa liste.". 13. Konkretni slučaj se odnosi na sudski postupak u kome je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju. 14. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno "popisom" prava u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja su garantirana svim licima u Bosni i Hercegovini, niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine o "pravu na pravično suđenje". Pravo na amnestiju kao takvo nije predviđeno ni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupak u kome se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res judicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje "krivičnu optužnicu" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, Xv. Austrija, Godišnjak IX (1966.), str. 166 (174)). 15. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran u skladu sa članom VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelimičnoj odluci, u predmetu broj U 9/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00), u tački 19, koja glasi: "Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma je sastavni Utorak, 19.10.2004. dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj član glasi: "Član 31. Opće pravilo o tumačenju 1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja. 2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse: a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora; b) svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor. (...)" Prema formulaciji stava 2. ovog člana, tekst koji se tumači uključuje ... i anekse ... ". 16. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na član VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Ovaj član, u relevantnom dijelu, glasi: "Amnestija Svako izbjeglo ili raseljeno lice, povratnik, optužen za krivično djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definisano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili krivično djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ...". 17. Ustavni sud ističe da krivično djelo ubistva iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije u vezi sa konfliktom. Stoga se član VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma ne primjenjuje. 18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije u skladu ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je, stoga, očigledno (prima facie) neosnovana. 19. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očigledno (prima facie) neosnovane, i odredbe stava 5. tog člana, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje može skinuti sa liste, Ustavni sud je odlučio da apelaciju skine sa liste predmeta za odlučivanje. 20. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer ovo rješenje nije konačno. VII - Zaključak 21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja. 22. Ustavni sud je odlučio objaviti ovo rješenje, u skladu sa članom 71. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 44/03 Ustavnog suda 26. septembra 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, s. r. Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1., stavak 3. točka 6. i stavak 5. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 26. rujna 2003. godine, donio RJEŠENJE1 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija H. M., osuđenika na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-417/01 od 19. studenoga 2001. godine, jer je očevidno (prima facie) neutemeljena. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. H. M. (u daljnjem tekstu: apelant), osuđenik na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom domu u Zenici, podnio je, 10. prosinca 2001. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-417/01 od 19. studenoga 2001. godine, kao i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-106/01 od 4. rujna 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni je sud, na temelju članka 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, 30. srpnja 2003. godine, dostavio apelaciju, radi davanja odgovora, Vrhovnom sudu i Federalnom tužiteljstvu, koji su dostavili odgovor na apelaciju (4. kolovoza 2003. godine i 6. kolovoza 2003. godine). III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Kv-106/01 od 4. rujna 2001. godine, odbijen je kao neutemeljen zahtjev za apelantovu amnestiju (osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina zbog kaznenog djela ubojstva). 5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-417/01 od 19. studenoga 2001. godine, odbijen je apelantov priziv izjavljen na rješenje Kantonalnog suda broj Kv-106/01 od 4. rujna 2001. godine. 6. Vrhovni sud i, prethodno, Kantonalni sud, su svoje odluke temeljili na članku 1. Zakona o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99), jer je kazneno djelo iz članka 36. ranijeg Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, izdvojeno od amnestije. IV - Apelacija a) Navodi iz apelacije 7. Apelant se žali da su sudovi, odbijanjem njegovog zahtjeva za amnestijom, povrijedili njegova ljudska prava. Smatra da je, kao izbjegla osoba, za kazneno djelo ubojstva koje je počinio tijekom rata i za koje je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od sedam godina, trebao biti amnestiran, sukladno članku VI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). Pritom se poziva na rješenje Kantonalnog suda, broj Kv-115/99, kojim je amnestirana osoba koja se tereti za daleko teže kazneno djelo. b) Odgovori na apelaciju 8. Vrhovni sud u odgovoru ističe da je apelacija neutemeljena i predlaže da se odbije. Navodi da je apelant temeljio apelaciju uglavnom na rješenju Kantonalnog suda, donesenom u drugom slučaju, koje, međutim, nije postalo pravomoćno, zbog čega se na takvu odluku ni ne može pozivati. 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 39/03. Broj 55 - Strana 2687 9. Federalno tužiteljstvo u odgovoru predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je kazneno djelo za koje je apelant pravomoćno osuđen člankom 1. Zakona o amnestiji izdvojeno od amnestije. V - Relevantni propisi 10. Zakonom o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99), u članku 1. daje se oslobođenje od kaznenog gonjenja, ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne, svim osobama koje su u razdoblju od 1. siječnja 1991. godine do 22. prosinca 1995. godine učinile bilo koje od kaznenih djela predviđenih u odgovarajućim kaznenim zakonima koji su primijenjivani na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, osim kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Kaznenog zakona SFRJ, kaznenih djela definiranih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te kaznenih djela ubojstva iz članka 36. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine i drugih teških kaznenih djela iz tog zakona protiv dostojanstva osobe i morala, razbojništva i dr., ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji je primjenjivan na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine predviđeno kažnjavanje osoba za to kazneno djelo. 11. Vezano za članak 1. Zakona o amnestiji, Kazneni zakon Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list R BiH", br. 2/92, 8/92, 10/92 i 13/94) propisivao je, u članku 36. stavak 1.: "Tko drugog liši života kaznit će se zatvorom najmanje pet godina". Istovjetna odredba sadržana je u članku 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). VI - Dopustivost 12. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1., stavak 3. točka 6. i stavak 5. i članak 54. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz ovog Ustava, koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.". Članak 12. stavak 1., stavak 3. točka 6. i stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. Š...Ć Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: Š...Ć 6. apelacija je očevidno (prima facie) neutemeljena. Š...Ć Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti s liste". 13. Konkretni slučaj se odnosi na sudski postupak u kojem je donesena odluka o zahtjevu za amnestijom, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju. 14. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno "popisom" prava u članku II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja se jamči svim osobama u Bosni i Hercegovini, niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine o "pravu na pravično suđenje". Pravo na amnestiju kao takvo nije predviđeno ni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima. Europski sud za ljudska prava je više puta ustvrdio da postupak u kojem se donosi odluka o zahtjevu za uvjetnim puštanjem na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni člankom 6. Europske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res judicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje "kaznenu optužnicu" (vidi Europski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, Xv. Austrija, Godišnjak IX (1966.), str. 166 (174)). 15. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjegla osoba, za kazneno djelo koje je počinio tijekom rata i za koje je Broj 55 - Strana 2688 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran sukladno članku VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelomičnoj odluci, u predmetu broj U 9/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00), u točki 19, koja glasi: "Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine u Aneksu 4 Daytonskog sporazuma je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se članak 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članku III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj članak glasi: "Član 31. Opće pravilo o tumačenju 1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja. 2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse: a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora; b) svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor. (...)" Prema formulaciji stavka 2. ovog članka, tekst koji se tumači uključuje ... i anekse ... ". 16. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na članak VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Ovaj članak, u relevantnom dijelu, glasi: "Amnestija Svaka izbjegla ili raseljena osoba, povratnik, optužen za kazneno djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definirano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili kazneno djelo koje nije povezano s konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ...". 17. Ustavni sud ističe da kazneno djelo ubojstva iz članka 36. ranijeg Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije vezan za konflikt. Stoga se članak VI Aneksa 7 Mirovnog sporazuma ne primjenjuje. 18. Obzirom na narečeno, Ustavni je sud zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije sukladna ratione materiae s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je, zato, očevidno (prima facie) neutemeljena. 19. Imajući u vidu odredbe članka 12. stavak 1. i stavak 3. točka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očevidno (prima facie) neutemeljene, i odredbe stavka 5. tog članka, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje može skinuti s liste, Ustavni je sud odlučio apelaciju skinuti s liste predmeta za odlučivanje. 20. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer ovo rješenje nije konačno. VII - Zaključak 21. Na temelju izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja. 22. Ustavni je sud odlučio objaviti ovo rješenje, sukladno članku 71. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 23. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. Ovo je rješenje Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci prof. dr. David Feldman, Valerija Galić, Hatidža Hadžiosmanović, prof. dr. Didier Maus, prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović. Predsjednik U 44/03 Ustavnog suda 26. rujna 2003. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Mato Tadić, v. r. Predmet broj U 33/02 Apelacija N. T. protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kv. 188/01 i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kz-392/01 Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6., stav 5. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. oktobra 2003. godine, donio je RJEŠENJE1 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija N. T., iz Zenice, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Kv. 188/01 od 2. augusta 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-392/01 od 6. novembra 2001. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. N. T. (u daljem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 10. decembra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv.188/01 od 2. augusta 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-392/01 od 6. novembra 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud nije dostavio apelaciju drugoj strani radi dostavljanja odgovora, u skladu sa članom 16. stav 4. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način. 4. Viši sud u Tuzli presudom, broj 44/92 od 29. jula 1992. godine, osudio je apelanta na kaznu zatvora zbog krivičnog djela ubistva. Nakon izbijanja rata, rješenjem Okružnog zatvora u Tuzli, broj 02-246-122-76/92 od 21. oktobra 1992. godine, apelant je pušten iz zatvora do okončanja konflikta. Nakon okončanja konflikta, apelant je trebao nastaviti izdržavanje kazne zatvora. Vrijeme koje je apelant proveo izvan zatvora nije se uračunavalo u neodsluženi dio zatvorske kazne. 5. Nakon okončanja rata, apelant je podnio prijedlog Kantonalnom sudu tražeći da bude amnestiran u skladu sa članom 6. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, (u daljem tekstu: Mirovni sporazum). Prijedlog je odbijen kao neosnovan, rješenjem Kantonalnog suda broj Kv.188/01 od 2. augusta 2001. godine. Kantonalni sud je istakao da je članom 6. Aneksa 7 utvrđeno da će sve izbjeglice i raseljene osobe povratnici, koje su optužene za neko krivično djelo, osim onog koje predstavlja ozbiljnu povredu međunarodnog prava ili nekog krivičnog djela nevezanog za sukob, uživati po povratku amnestiju. Pored toga, Zakon o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99) regulira da će svim osobama, koje su u periodu od 1. januara 1991. do 22. decembra 1995. godine, učinile bilo Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH koje od krivičnih djela osim, između ostalog, ubistva iz člana 36. Krivičnog zakona, biti dana amnestija. 6. Kantonalni sud je zaključio da je apelant bio okrivljen za krivično djelo ubistva, koje ne potpada pod amnestiju iz člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Pored toga, apelant je imao prebivalište u Srebreniku za vrijeme cijelog perioda pa, prema tome, nije raseljeno lice ili izbjeglica, što je zahtjev za primjenu amnestije. Kantonalni sud je smatrao da prijedlog za amnestiju ne spada u opseg primjene Aneksa 7 i relevantnih odredbi. 7. Apelant je podnio žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda. Vrhovni sud je, rješenjem Kz-392/01 od 6. novembra 2001. godine, odbio žalbu apelanta kao neosnovanu iz istih razloga kao i Kantonalni sud. IV - Apelacija 8. Apelant se žali da mu je, zbog pogrešne primjene zakona u nižim sudovima, uskraćeno pravo na amnestiju iz člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Apelant ističe da pozivanje Kantonalnog i Vrhovnog suda na Zakon o amnestiji nije od važnosti za njegov zahtjev i da se, u skladu s članom 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina obavezala da će amnestirati svako krivično djelo koje nije ozbiljna povreda međunarodnog humanitarnog prava. Apelant smatra da njegov zahtjev za amnestiju spada u domen člana 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, a ne u Zakon o amnestiji, na koji se pozivaju niži sudovi. Apelant smatra da su sudovi imali dužnost da mu daju amnestiju. V - Relevantni propisi 9. Zakon o amnestiji "Član 1. Ovim zakonom daje se oslobođenje od kaznenog gonjenja ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne (u daljem tekstu: amnestija) svim osobama koje su u periodu od 1. januara 1991. godine do 22. decembra 1995. godine učinile bilo koje od kaznenih djela predviđenih odgovarajućim kaznenim zakonima koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) osim kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Krivičnog zakona SFRJ, kaznenih djela definiranih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te kaznenih djela: ubistvo iz člana 36., silovanje iz člana 88., zatim djela protiv dostojanstva osobe i morala iz čl. 90., 91., 92., te teški slučajevi razbojničke krađe ili razbojništva iz člana 151., kao i člana 186. stav 2., a u vezi sa članom 182. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji se primjenjivao na teritoriji Federacije predviđeno kažnjavanje ovih osoba za to kazneno djelo." VI - Dopustivost 10. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz ovog ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Član 12. stav 1., stav 3. tačka 6. i stav 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. (...) Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 6. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana. (...)" Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti sa liste...". 11. Konkretni slučaj se odnosi na sudski postupak u kome je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju. 12. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno "popisom" prava u članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja se Broj 55 - Strana 2689 garantiraju svim licima u Bosni i Hercegovini niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine o "pravu na pravično suđenje". Pravo na amnestiju, kao takvo, nije predviđeno ni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i njenim protokolima. Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res iudicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje "krivičnu optužnicu" (Evropski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, X protiv Austrije, Godišnjak IX (1966). 13. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjeglo lice, za krivično djelo koje je počinio u toku rata i za koje je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran u skladu sa članom 6. Aneksa 7, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelimičnoj odluci, u predmetu broj U 5/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00), u tački 19. koja glasi: Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine iz Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se član 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članu III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj član glasi: "Član 31. Opće pravilo o tumačenju 1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti u uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja. 2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse: a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora; b) svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrumenti koji se odnose na ugovor. (...)" Prema formulaciji stava 2. ovog člana, tekst koji se tumači uključuje preambulu i anekse. 14. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na član 6. Aneksa 7. Ovaj član, u relevantnom dijelu, glasi: "Amnestija Svako izbjeglo ili raseljeno lice, povratnik, optužen za krivično djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definirano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili krivično djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ..." 15. Ustavni sud ističe da krivično djelo ubistva iz člana 36. ranijeg Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 171. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije u vezi sa konfliktom. Stoga se član 6. Aneksa 7. ne primjenjuje na apelanta. 16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije u skladu ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je stoga, očigledno, (prima facie) neosnovana. 17. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 1. i stav 3. tačka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očigledno (prima facie) neosnovane i stava 5. istog člana, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje skinuti sa liste, Ustavni sud je odlučio da apelaciju skine sa liste predmeta za odlučivanje. Broj 55 - Strana 2690 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH 18. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer to rješenje nije konačno. VII - Zaključak 19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 20. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovo rješenje Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i sudije: prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, prof. dr. David Feldman, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, s. r. Predmet broj U 33/02 Apelacija N. T. protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kv. 188/01 i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kz-392/01 Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 12. stavak 1., stavak 3. točka 6., stavak 5. i članka 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), na sjednici održanoj 24. listopada 2003. godine, donio RJEŠENJE1 Skida se sa liste predmeta za odlučivanje apelacija N. T., iz Zenice, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Kv. 188/01 od 2. kolovoza 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-392/01 od 6. studenoga 2001. godine, jer je očevidno (prima facie) neutemeljena. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". OBRAZLOŽENJE I - Uvod 1. N. T. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 10. prosinca 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv.188/01 od 2. kolovoza 2001. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-392/01 od 6. studenoga 2001. godine. II - Postupak pred Ustavnim sudom 2. Ustavni sud nije dostavio apelaciju drugoj strani radi dostavljanja odgovora, sukladno članku 16. stavak 4. Poslovnika Ustavnog suda. III - Činjenično stanje 3. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način. 4. Viši sud u Tuzli presudom, broj 44/92 od 29. jula 1992. godine, osudio je apelanta na kaznu zatvora zbog kaznenog djela ubojstva. Nakon izbijanja rata, rješenjem Okružnog zatvora u Tuzli, broj 02-246-122-76/92 od 21. listopada 1992. godine, apelant je pušten iz zatvora do okončanja konflikta. Nakon okončanja konflikta, apelant je trebao nastaviti izdržavanje kazne zatvora. Vrijeme koje je apelant proveo izvan zatvora nije se uračunavalo u neodsluženi dio zatvorske kazne. 5. Nakon okončanja rata, apelant je podnio prijedlog Kantonalnom sudu tražeći da bude amnestiran sukladno članku 6. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, (u daljnjem tekstu: Mirovni sporazum). Prijedlog je odbijen kao neutemeljen, rješenjem 1 Rješenje je objavljeno u "Službenom glasniku BiH", broj 6/04. Utorak, 19.10.2004. Kantonalnog suda broj Kv.188/01 od 2. kolovoza 2001. godine. Kantonalni je sud istaknuo da je člankom 6. Aneksa 7 utvrđeno da će sve izbjeglice i raseljene osobe povratnici, koje su optužene za neko kazneno djelo, osim onog koje predstavlja ozbiljnu povredu međunarodnog prava ili nekog kaznenog djela nevezanog za sukob, uživati po povratku amnestiju. Pored toga, Zakon o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 48/99) regulira da će svim osobama, koje su u razdoblju od 1. siječnja 1991. do 22. prosinca 1995. godine, učinile bilo koje od kaznenih djela osim, između ostalog, ubojstva iz članka 36. Kaznenog zakona, biti dana amnestija. 6. Kantonalni je sud zaključio da je apelant bio okrivljen za kazneno djelo ubojstva, koje ne potpada pod amnestiju iz članka 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Pored toga, apelant je imao prebivalište u Srebreniku za vrijeme cijelog razdoblja pa, prema tome, nije raseljena osoba ili izbjeglica, što je zahtjev za primjenu amnestije. Kantonalni je sud smatrao da prijedlog za amnestiju ne spada u opseg primjene Aneksa 7 i relevantnih odredbi. 7. Apelant je podnio priziv protiv rješenja Kantonalnog suda. Vrhovni je sud, rješenjem Kz-392/01 od 6. studenoga 2001. godine, odbio priziv apelanta kao neutemeljen iz istih razloga kao i Kantonalni sud. IV - Apelacija 8. Apelant se žali da mu je, zbog pogrešne primjene zakona u nižim sudovima, uskraćeno pravo na amnestiju iz članka 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Apelant ističe da pozivanje Kantonalnog i Vrhovnog suda na Zakon o amnestiji nije od važnosti za njegov zahtjev i da se, sukladno članku 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina obvezala da će amnestirati svako kazneno djelo koje nije ozbiljna povreda međunarodnog humanitarnog prava. Apelant smatra da njegov zahtjev za amnestiju spada u domenu članka 6. Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, a ne u Zakon o amnestiji, na koji se pozivaju niži sudovi. Apelant smatra da su sudovi imali dužnost dati mu amnestiju. V - Relevantni propisi 9. Zakon o amnestiji "Članak 1. Ovim se zakonom daje oslobođenje od kaznenog gonjenja ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne (u daljnjem tekstu: amnestija) svim osobama koje su u razdoblju od 1. siječnja 1991. godine do 22. prosinca 1995. godine učinile bilo koje od kaznenih djela predviđenih odgovarajućim kaznenim zakonima koji su se primjenjivali na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) osim kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz glave XVI preuzetog Kaznenog zakona SFRJ, kaznenih djela definiranih u Statutu Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, te kaznenih djela: ubojstvo iz članka 36., silovanje iz članka 88., zatim djela protiv dostojanstva osobe i morala iz čl. 90., 91., 92., te teški slučajevi razbojničke krađe ili razbojništva iz članka 151., kao i članka 186. stavak 2., a u svezi članka 182. Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine, ako je tim zakonom ili drugim odgovarajućim zakonom koji se primjenjivao na teritoriju Federacije predviđeno kažnjavanje ovih osoba za to kazneno djelo." VI - Dopustivost 10. Razmatrajući pitanje dopustivosti, Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 12. stavak 1., stavak 3. točka 6. i stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: "Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima iz ovog ustava, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Članak 12. stavak 1., stavak 3. točka 6. i stavak 5. Poslovnika Ustavnog suda glasi: "Sud će odlučivati samo o onim apelacijama koje su stavljene na listu predmeta za odlučivanje. (...) Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Na listu predmeta .... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...) 6. apelacija je očevidno (prima facie) neutemeljena. (...)" Ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu može se skinuti sa liste...". 11. Konkretni se slučaj odnosi na sudski postupak u kojem je donesena odluka o zahtjevu za amnestiju, a apelant se žali da je u tom postupku došlo do povrede njegovog prava na amnestiju. 12. Međutim, pravo na amnestiju nije obuhvaćeno "popisom" prava u članku II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, koja se garantiraju svim osobama u Bosni i Hercegovini niti je odlučivanje o amnestiji obuhvaćeno odredbama članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine o "pravu na pravično suđenje". Pravo na amnestiju, kao takvo, nije predviđeno ni Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i njenim protokolima. Europski je sud za ljudska prava više puta ustvrdio da postupci u kojima se donosi odluka o zahtjevu za uvjetno puštanje na slobodu, reviziju, oslobađanje ili ublažavanje kazne, nisu obuhvaćeni člankom 6. Europske konvencije, pošto u tim slučajevima postoji kazna koja je dobila snagu res iudicata; odluka o amnestiji nakon presude ne određuje "kaznenu optužnicu" (Europski sud za ljudska prava, Predstavka 1760/63, X protiv Austrije, Godišnjak IX (1966). 13. Vezano za tvrdnje apelanta da je, kao izbjeglo lice, za kazneno djelo koje je počinio u toku rata i za koje je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora, trebao biti amnestiran sukladno članku 6. Aneksa 7, Ustavni sud podsjeća na stav koji je izrazio u III djelomičnoj odluci, u predmetu broj U 5/98 ("Službeni glasnik BiH", broj 23/00), u točki 19. koja glasi: Za razliku od ustava mnogih drugih zemalja, Ustav Bosne i Hercegovine iz Aneksa 4 Dejtonskog sporazuma, je sastavni dio jednog međunarodnog sporazuma. Stoga se članak 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu - koja utemeljuje opći princip međunarodnog prava, a ti principi su, prema članku III/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine "sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta" - mora primjenjivati u tumačenju svih njegovih odredbi, uključujući i Ustav Bosne i Hercegovine. Ovaj članak glasi: "Članak 31. Opće pravilo o tumačenju 1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti u uobičajenom smislu koji se mora dati izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja. 2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvaća, osim teksta, uključujući preambulu i anekse: a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja ugovora; b) Broj 55 - Strana 2691 svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključivanja ugovora a koji prihvate ostale članice kao instrumenti koji se odnose na ugovor. (...)" Prema formulaciji stavka 2. ovog članka, tekst koji se tumači uključuje preambulu i anekse. 14. Prema tome, Ustavni sud pobijano rješenje mora tumačiti i u odnosu na članak 6. Aneksa 7. Ovaj članak, u relevantnom dijelu, glasi: "Amnestija Svaka izbjegla ili raseljena osoba, povratnik, optužen za kazneno djelo, svako osim teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, kao što je definirano Statutom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju od 1. 1. 1991. godine ili kazneno djelo koje nije povezano sa konfliktom, po povratku će uživati amnestiju ..." 15. Ustavni sud ističe da kazneno djelo ubojstva iz članka 36. ranijeg Kaznenog zakona Republike Bosne i Hercegovine, odnosno iz članka 171. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je apelant osuđen i za koje izdržava kaznu zatvora, nije u vezi sa konfliktom. Stoga se članak 6. Aneksa 7. ne primjenjuje na apelanta. 16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelacija protiv rješenja Vrhovnog suda nije u skladu ratione materiae sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine pa je stoga, očevidno, (prima facie) neutemeljena. 17. Imajući u vidu odredbe članka 12. stavak 1. i stavak 3. točka 6. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije ako su očevidno (prima facie) neutemeljene i stavka 5. istog članka, prema kojima se, ako to okolnosti nalažu, po istoj proceduri, apelacija stavljena na listu predmeta za odlučivanje skinuti sa liste, Ustavni je sud odlučio apelaciju skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. 18. Apelacija protiv rješenja Kantonalnog suda je bespredmetna, jer to rješenje nije konačno. VII - Zaključak 19. Na temelju izloženog, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ovog rješenja. 20. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovo je rješenje Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda Mato Tadić i suci: prof. dr. Ćazim Sadiković, prof. dr. Miodrag Simović, prof. dr. David Feldman, prof. dr. Didier Maus, Tudor Pantiru, Hatidža Hadžiosmanović i Valerija Galić. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić, v. r. Broj 55 - Strana 2692 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Utorak, 19.10.2004. REKLAMA VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU 537 Odluka kojom se proglašava Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (srpski jezik) 2517 Utorak, 19.10.2004. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Odluka kojom se proglašava Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) 2519 Odluka kojom se proglašava Zakon o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik) 2521 538 Odluka o imenovanju novog člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (srpski jezik) 2522 Odluka o imenovanju novog člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (bosanski jezik) 2523 Odluka o imenovanju novog člana Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (hrvatski jezik)