Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije
577 Na osnovu člana 11. tačka 12. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE POŠILJAKA PERADI I PROIZVODA, SIROVINA I OTPADAKA OD TIH ŽIVOTINJA RADI SPRJEČAVANJA UNOŠENJA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE NJUKASLSKE BOLESTI I Radi sprječavanja unošenja u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) NJUKASLSKE bolesti, zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko teritorije Federacije pošiljaka: a) žive peradi i pernate divljači; b) rasplodnih i konzumnih jaja; c) svježeg i smrznutog mesa i unutrašnjih organa peradi i pernate divljači; d) proizvodi od mesa peradi i pernate divljači; e) životinjske hrane dobijene od peradi i pernate divljači, namijenjene za prehranu životinja, industrijsku upotrebu ili upotrebu u poljoprivredi. II Zabrana iz tačke I ove naredbe odnosi se na pošiljke porijeklom iz: Na temelju članka 11. točka 12. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00), federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I PROVOZA PREKO TERITORIJE FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE POŠILJAKA PERADI I PROIZVODA, SIROVINA I OTPADAKA OD TIH ŽIVOTINJA RADI SPRJEČAVANJA UNOŠENJA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE NJUKASLSKE BOLESTI I Glede sprječavanja unošenja u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) NJUKASLSKE bolesti, zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko teritorije Federacije pošiljaka: a) žive peradi i pernate divljači; b) rasplodnih i konzumnih jaja; c) svježeg i smrznutog mesa i unutarnjih organa peradi i pernate divljači; d) proizvodi od mesa peradi i pernate divljači; e) životinjske hrane dobijene od peradi i pernate divljači, namijenjene za prehranu životinja, industrijsku upotrebu ili upotrebu u poljoprivredi. II Zabrana iz točke I ove naredbe odnosi se na pošiljke podrijetlom iz: Australije, Danske, Japana, Sudana, Venecuele. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1921 III II Zabrana iz točke I ove naredbe ne odnosi se na pošiljke: Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". a) hermetički zatvorenih toplinskih obrađenih konzervi od mesa peradi i pernate divljači koje su tijekom proizvodnje Broj 01-02-475/02 bile podvrgnute obradi sa Fo vrijednosti 3 i više, odnosno 28. kolovoza 2002. godine Ministar trajne konzerve; Sarajevo Behija Hadžihajdarević, v. r. b) proizvoda od jaja koja su prije ili tijekom proizvodnje podvrgnuta toplinskoj obradi sušenja (u proizvodnji jaja u prahu), pasterizacije ili sterilizacije. USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE IV Danom stupanja na snagu ove naredbe prestaje da važi Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine i provoza preko teritorije Federacije Bosne i Hercegovine pošiljaka peradi i proizvoda, sirovina i otpadaka od tih životinja iz Turske ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/01). Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je V Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novina Federacije BiH". Broj 01-02-474/02 28. kolovoza 2002. godine Ministar Sarajevo Behija Hadžihajdarević, v. r. Odbija se apelacija I. K., iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.251/99 od 10. februara 2000. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje 578 I - Uvod 1. Apelant I. K., iz Sarajeva, izjavio je preko svog zastupnika, advokata H. J., apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine 30. augusta 2000. godine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev.251/99 od 10. februara 2000. godine. Podnosilac apelacije je tražio da Ustavni sud ocijeni ustavnost ove presude na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine. 2. Ustavni sud je zatražio 11. oktobra 2000. godine od Vrhovnog suda, a 27. aprila 2001. godine od Općine Centar Sarajevo, da dostave odgovor na apelaciju u skladu sa članom 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. decembra 2000. godine, a Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo 10. maja 2001. godine. 3. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da se apelacija odnosi na pitanja koja nisu sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, dok pravobranilac Općine Centar smatra da žalbeni navodi iz apelacije nisu osnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Na osnovu člana 11. tačka 12. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00) federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE KOPITARA PORIJEKLOM IZ REPUBLIKE HRVATSKE RADI SPRJEČAVANJA UNOŠENJA INFEKCIOZNE ANEMIJE KOPITARA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I Radi sprječavanja unošenja infekciozne anemije kopitara u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacije) zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko područja Federacije kopitara porijeklom iz Republike Hrvatske. II Ova naredba stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Broj 01-02-475/02 28. augusta 2002. godine Ministar Sarajevo Behija Hadžihajdarević, s. r. Na temelju članka 11. točka 12. Zakona o veterinarstvu ("Službene novine Federacije BiH", broj 46/00) federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, donosi NAREDBU O ZABRANI UVOZA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE KOPITARA PODRIJETLOM IZ REPUBLIKE HRVATSKE RADI SPRJEČAVANJA UNOŠENJA INFEKCIOZNE ANEMIJE KOPITARA U FEDERACIJU BOSNE I HERCEGOVINE I Radi sprječavanja unošenja infekciozne anemije kopitara u Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacije) zabranjuje se uvoz u Federaciju i provoz preko područja Federacije kopitara podrijetlom iz Republike Hrvatske. ODLUKU II - Činjenično stanje 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na sljedeći način: a) Redovni postupak 5. Rješenjem Sreskog suda u Sarajevu broj R-119/52 od 3. decembra 1956, koje je postalo pravosnažno 24. jula 1959. godine, L. K., stric apelanta, je proglašen umrlim. Nakon toga, javni pravobranilac je, po službenoj dužnosti, pokrenuo ostavinski postupak iza umrlog L. K. Postupak je vođen pod brojem O-35/60. Apelant je, kao jedini nasljednik umrlog, prisustvovao ročištu, održanom 7. marta 1961. godine, i tom prilikom dao nasljedničku izjavu da nema interesa za raspravljanje zaostavštine. Nije se žalio u postupku na odlučenje povodom imovine L. K. iz Sarajeva. 6. Sreski sud u Sarajevu je, 23. augusta 1961 godine, donio rješenje broj O-35/60, kojim je imovina L. K. proglašena društvenom imovinom, što je uknjižbom u zemljišne knjige provedeno kod Sreskog suda u Sarajevu 26. januara 1962. godine. Rješenje broj O-35/60 je apelantu uručeno, na njegov zahtjev, 1992. godine. Broj 43 – Strana 1922 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 7. Na dobijeno rješenje apelant je uložio žalbu Kantonalnom "U slučaju kad je nesumnjivo ustanovljeno da je vlasnik umro, sudu u Sarajevu 25. februara 1992. godine, koji je svojim kao i u slučaju kad se vlasnik nije pojavio, sud će na zahtjev rješenjem broj Gž-236/97 od 28. augusta 1998. godine odbio bliskih srodnika predati ovima imovinu na upravu do rasprave žalbu apelanta i uputio ga da ostvarivanje nasljednih prava traži ostavine. u parničnom postupku. Bliski srodnici mogu pokrenuti ostavinski postupak u roku od godinu dana po stupanju na snagu ovog zakona, odnosno od b) Ponavljanje pravosnažno okončanog postupka dana pravomoćnosti odluke o proglašenju nestalog vlasnika 8. Apelant je pokrenuo kod Općinskog suda I u Sarajevu umrlim. Š...Ć". nasljednopravnu parnicu. Općinski sud I je presudom brojem P:1467/97 od 29. maja 1998. odbio apelantovu tužbu. c) Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 9. Na ovu presudu apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91). Sarajevo, koji je, presudom broj Gž-575/98 od 25. februara 1999. godine, žalbu odbio kao neosnovanu. 17. Uzimajući u obzir odredbe člana 495. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" broj 10. Na presudu Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju 42/98), u predmetnom slučaju primjenjuju se odredbe bivšeg Vrhovnom sudu, koji je odbio reviziju presudom broj saveznog Zakona o parničnom postupku. Rev.251/99 od 10. februara 2000. godine. 18. Ovim zakonom propisani su uvjeti za ponavljanje postupka na III - Apelacija koje ukazuje Zakon o nasljeđivanju. Članom 421. stav 1. tačka 11. Apelant se žali da su ostavinski postupak iz 1961. godine, kao i 2. propisano je da nezakonito postupanje, a pogotovo svi daljnji postupci, vođeni protivno važećim zakonima, te propuštanje dostavljanja rješenja, predstavlja jedan od razloga tvrdi da su bili ispunjeni zakonski uvjeti da zaostala imovina za ponavljanje postupka. Ovaj zakon, dalje, reguliše da se umrlog L. K. pređe u privatno vlasništvo apelanta, a ne da prijedlog za ponavljanje postupka daje u roku od 30 dana od postane društvena svojina, kako su to odlučili nižestepeni dana kada je odluka dostavljena stranci (član 423. stav 1. tačka sudovi. 3.). 12. U apelaciji se, nadalje, tvrdi da su navedenim presudama V - Dopustivost povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije za ljudska prava (u daljem tekstu: 19. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Konvencija) i pravo mirnog uživanja imovine iz člana 1. Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u pitanjima Protokola broj 1 Konvencije, odnosno član II/3.e) i k) Ustava koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet Bosne i Hercegovine. spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 20. U skladu sa članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda IV - Relevantni domaći zakoni Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi a) Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj 55/20) pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u 13. U ovom ustavnopravnom sporu relevantne su odredbe Zakona roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj 55/20) na osnovu odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku. kojeg je vođen ostavinski postupak O-35/60, što je saglasno 21. Ustavni sud BiH naglašava da je Ustav BiH stupio na snagu 14. članu 247. preuzetog Zakona o nasljeđivanju ("Službeni decembra 1995. godine, te da se od toga dana Evropska glasnik SRBH", broj 7/80). konvencija za zaštitu ljudskih prava i njeni protokoli direktno 14. Relevantnim odredbama ovoga zakona utvrđeno je da primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim zaostavština umrlog lica prelazi, po sili zakona, na nasljednike ostalim zakonima (član II/2. Ustava BiH). Ipak, Ustav i u trenutku njegove smrti (član 135.). Ostavinski postupak se Konvencija se mogu primijeniti samo na događaje koji su se vodi po odredbama Zakona o parničnom postupku (član 174.). desili poslije 14. decembra 1995. godine. Prema članu 175. Zakona, ostavinski postupak se pokreće po 22. U predmetnom slučaju, izvorno odlučenje povodom službenoj dužnosti čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je zaostavštine L. K. doneseno je 1961. godine, prije stupanja na proglašeno umrlim. U članu 183. Zakon o nasljeđivanju snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo rješenje je postalo navodi se da je protiv rješenja o nasljeđivanju dozvoljena žalba pravosnažno 26. januara 1962. godine, a postupak je nastavljen koja se podnosi u roku od petnaest dana od dana dostavljanja 1992. godine, kada je apelant uložio žalbu na rješenje iz 1961. rješenja. Član 229. propisuje način dostavljanja rješenja. Ovaj godine. Kantonalni sud je odbio ovu žalbu presudom broj član glasi: Gž.236/97 od 28. augusta 1998. godine. Sud dalje uočava da je "Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svim nasljednicima i apelant pokrenuo i nasljednopravnu parnicu po pravilima o legatarima, kao i licima koja su u toku postupka istakla zahtjev ponavljanju postupka, što je završeno presudom Vrhovnog na nasljeđe." suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.251/99 od 10. 15. Član 238. propisuje ostvarivanje prava stranke u parnici februara 2000. godine. ponavljanjem postupka po pravilima parničnog postupka kada 23. Pri određivanju datuma početka propisanog roka od 60 dana, je raspravljanje zaostavštine završeno pravosnažnim rješenjem predviđenog članom 11. stavom 3. Poslovnika Ustavnog suda o nasljeđivanju. BiH, trebaju se uzeti u obzir samo efikasni i adekvatni pravni lijekovi. Prema sudskoj praksi Evropske konvencije, zahtjev b) Zakon o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali za ponavljanje postupka se ne može smatrati efikasnim napustiti u toku okupacije i imovinom koju im je oduzeo pravnim lijekom osim ako je uspješan i rezultira ponovnim okupator i njegovi pomagači ("Službeni list FNRJ", broj 64/46) otvaranjem postupka (odluka bivše Evropske komisije za 16. Ovim zakonom propisano je kako se postupa sa napuštenom ljudska prava E 10431/83 "G. protiv Federalne Republike imovinom fizičkih i pravnih osoba FNRJ koju su morali Njemačke" od 16. decembra 1983. godine, DR 35, str. 243). napustiti tokom II. svjetskog rata. Prema članu 2. ovoga zakona Podnošenje takvog pravnog lijeka se inače ne može smatrati vlasnik imovine mora podnijeti zahtjev za povrat imovine. početkom propisanog roka od 60 dana, predviđenog članom Članom 6. je regulisano da će sva napuštena imovina biti pod 11. stav 3. Poslovnika Suda. upravom nadležnih društvenih organa dok nadležni organ ne odluči definitivno o povratu imovine vlasniku ili do odluke o 24. U konkretnom slučaju, postupak je ipak ponovljen pošto je prenošenju uprave nad imovinom na bliske srodnike. Član 7. nadležni sud prihvatio da ponovo raspravlja ostavinsko pitanje Zakona glasi: u parničnom postupku. Uzimajući u obzir ovu činjenicu, Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1923 Ustavni sud smatra presudu Vrhovnog suda broj Rev.251/99 godine. Podnositelj je apelacije tražio da Ustavni sud ocijeni od 10. februara 2000. godine konačnom presudom. Presuda ustavnost ove presude na temelju članka VI/3.(b) Ustava Vrhovnog suda je dostavljena apelantu 14. jula 2000. godine, a Bosne i Hercegovine. apelacija je podnesena Ustavnom sudu 30. augusta 2000. 2. Ustavni je sud zatražio 11. listopada 2000. godine od godine. Vrhovnog suda, a 27. travnja 2001. godine od Općine Centar 25. Slijedi da je apelacija podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 Sarajevo, da dostave odgovor na apelaciju sukladno članku 16. dana od dana kada je apelant primio konačnu odluku. stavak 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Apelacija je, stoga, dopustiva. Vrhovni je sud dostavio odgovor 18. prosinca 2000. godine, a Pravobraniteljstvo Općine Centar Sarajevo 10. svibnja 2001. VI - Meritum godine. 26. Ustavni sud BiH treba da ocijeni da li je, u toku 3. Vrhovni sud u svom odgovoru navodi da se apelacija odnosi na nasljednopravne parnice, koju je apelant pokrenuo pred pitanja koja nisu sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, dok Općinskim sudom I Sarajevo, a koja je okončana odbijanjem pravobranitelj Općine Centar smatra da prizivni navodi iz revizije od 10. februara 2000. godine, Vrhovni sud povrijedio apelacije nisu utemeljeni, pa predlaže da se apelacija odbije apelantova prava iz Ustava. Apelant tvrdi da su u tom smislu kao neutemeljena. povrijeđena njegova prava iz člana 6. Konvencije i člana 1. Protokola broj 1 Konvencije. Kao što je već navedeno, Ustavni II - Činjenično stanje sud je jedino nadležan da ocjenjuje događaje koji su se desili 4. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i nakon 14. decembra 1995. godine. dokumenata predočenih Sudu, mogu se sumirati na sljedeći 27. Ustavni sud ne nalazi bilo koje elemente koji ukazuju da je način: postupak, koji je vođen nakon 14. decembra 1995. godine, nepravičan i stoga smatra da su apelantovi navodi neosnovani a) Redoviti postupak u pogledu člana 6. Konvencije. 5. Rješenjem Sreskog suda u Sarajevu broj R-119/52 od 3. 28. U pogledu člana 1. Protokola broj 1, Ustavni sud smatra da je prosinca 1956, koje je postalo pravomoćno 24. srpnja 1959. rješenje kojim je imovina L. K. postala društvena svojina godine, L. K., stric apelanta, je proglašen umrlim. Nakon toga, postalo pravosnažno i konačno još 1962. godine. Apelant nije javni pravobranitelj je, po službenoj dužnosti, pokrenuo u to vrijeme pobijao rješenje ili poduzeo bilo koje mjere da ostavinski postupak iza umrlog L. K. Postupak je vođen pod ostvari svoja prava. brojem O-35/60. Apelant je, kao jedini nasljednik umrlog, 29. Ustavni sud zaključuje da član 1. Protokola broj 1 štiti nazočio ročištu, održanom 7. ožujka 1961. godine, i tom postojeće imovinsko pravo, ali ne uključuje pravo na sticanje prilikom dao nasljedničku izjavu da nema interesa za imovine. Slijedi da, pošto apelant 14. decembra 1995. godine raspravljanje zaostavštine. Nije se žalio u postupku na nije bio vlasnik imovine svog umrlog strica, u naknadnom odlučenje povodom imovine L. K. iz Sarajeva. postupku nije ni moglo doći do povrede njegovog prava iz 6. Sreski je sud u Sarajevu, 23. kolovoza 1961. godine, donio člana 1. Protokola broj 1. rješenje broj O-35/60, kojim je imovina L. K. proglašena 30. Slijedi da se apelacija mora odbiti. društvenom imovinom, što je uknjižbom u zemljišne knjige provedeno kod Sreskog suda u Sarajevu 26. siječnja 1962. Prema članu VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su godine. Rješenje broj O-35/60 je apelantu uručeno, na njegov konačne i obavezujuće. zahtjev, 1992. godine. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: 7. Na dobijeno rješenje apelant je uložio priziv Kantonalnom predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim sudu u Sarajevu 25. veljače 1992. godine, koji je svojim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. rješenjem broj Gž-236/97 od 28. kolovoza 1998. godine odbio Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović. priziv apelanta i uputio ga da ostvarivanje nasljednih prava Predsjednik traži u parničnom postupku. U 37/00 Ustavnog suda 31. augusta 2002. godine Bosne i Hercegovine b) Ponavljanje pravomoćno okončanog postupka Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. 8. Apelant je pokrenuo kod Općinskog suda I u Sarajevu nasljednopravnu parnicu. Općinski je sud I presudom brojem P:1467/97 od 29. svibnja 1998. odbio apelantovu tužbu. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka 9. Na ovu presudu apelant je uložio priziv Kantonalnom sudu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Sarajevo, koji je, presudom broj Gž-575/98 od 25. veljače Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. 1999. godine, priziv odbio kao neutemeljen. kolovoza i 1. rujna 2001. godine, donio 10. Na presudu Kantonalnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je odbio reviziju presudom broj ODLUKU Rev.251/99 od 10. veljače 2000. godine. Odbija se apelacija I. K., iz Sarajeva, protiv presude III - Apelacija Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev.251/99 od 10. veljače 2000. godine. 11. Apelant se žali da su ostavinski postupak iz 1961. godine, kao i Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim svi daljnji postupci, vođeni protivno važećim zakonima, te novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike tvrdi da su bili ispunjeni zakonski uvjeti da zaostala imovina Srpske". umrlog L. K. pređe u privatno vlasništvo apelanta, a ne da postane društveno vlasništvo, kako su to odlučili Obrazloženje nižestupanjski sudovi. I - Uvod 12. U apelaciji se, nadalje, tvrdi da su narečenim presudama 1. Apelant I. K., iz Sarajeva, izjavio je preko svog zastupnika, povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz članka odvjetnika H. J., apelaciju Ustavnom sudu Bosne i 6. Europske konvencije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Hercegovine 30. kolovoza 2000. godine protiv presude Konvencija) i pravo mirnog uživanja imovine iz članka 1. Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem Protokola broj 1 Konvencije, odnosno članak II/3.(e) i (k) tekstu: Vrhovni sud), broj Rev.251/99 od 10. veljače 2000. Ustava Bosne i Hercegovine. Broj 43 – Strana 1924 IV - Relevantni domaći zakoni SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 20. Sukladno članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni svi a) Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj 55/20) pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u 13. U ovom ustavnopravnom sporu relevantne su odredbe Zakona roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio o nasljeđivanju ("Službeni list FNRJ", broj 55/20) na temelju odluku o posljednjem korištenom pravnom lijeku. kojeg je vođen ostavinski postupak O-35/60, što je suglasno članku 247. preuzetog Zakona o nasljeđivanju ("Službeni 21. Ustavni sud BiH naglašuje da je Ustav BiH stupio na snagu 14. glasnik SRBH", broj 7/80). prosinca 1995. godine, te da se od toga dana Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i njeni protokoli izravno 14. Relevantnim je odredbama ovoga zakona utvrđeno da primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim zaostavština umrle osobe prelazi, po sili zakona, na nasljednike ostalim zakonima (članak II/2. Ustava BiH). Ipak, Ustav i u trenutku njegove smrti (članak 135.). Ostavinski se postupak Konvencija se mogu primijeniti samo na događaje koji su se vodi po odredbama Zakona o parničnom postupku (članak desili poslije 14. prosinca 1995. godine. 174.). Prema članku 175. Zakona, ostavinski se postupak pokreće po službenoj dužnosti čim sud sazna da je neka osoba 22. U predmetnom slučaju, izvorno odlučenje povodom umrla ili da je proglašena umrlom. U članku 183. Zakon o zaostavštine L. K. doneseno je 1961. godine, prije stupanja na nasljeđivanju navodi se da je protiv rješenja o nasljeđivanju snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Ovo rješenje je postalo dopušten priziv koja se podnosi u roku od petnaest dana od pravomoćno 26. siječnja 1962. godine, a postupak je dana dostave rješenja. Članak 229. propisuje način dostave nastavljen 1992. godine, kada je apelant uložio priziv na rješenja. Ovaj članak glasi: rješenje iz 1961. godine. Kantonalni je sud odbio ovaj priziv presudom broj Gž.236/97 od 28. kolovoza 1998. godine. Sud "Rješenje o nasljeđivanju dostavit će se svim nasljednicima i dalje uviđa da je apelant pokrenuo i nasljednopravnu parnicu legatarima, kao i osobama koje su tijekom postupka istaknule po pravilima o ponavljanju postupka, što je završeno presudom zahtjev na nasljeđe." Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 15. Članak 238. propisuje ostvarivanje prava stranke u parnici Rev.251/99 od 10. veljače 2000. godine. ponavljanjem postupka po pravilima parničnog postupka kada 23. Pri određivanju nadnevka početka propisanog roka od 60 dana, je raspravljanje zaostavštine završeno pravomoćnim rješenjem predviđenog člankom 11. stavkom 3. Poslovnika Ustavnog o nasljeđivanju. suda BiH, trebaju se uzeti u obzir samo efikasni i adekvatni pravni lijekovi. Prema sudskoj praksi Europske konvencije, b) Zakon o postupanju sa imovinom koju su vlasnici morali napustiti tijekom okupacije i imovinom koju su im je oduzeli zahtjev za ponavljanjem postupka se ne može smatrati okupator i njegovih pomagača ("Službeni list FNRJ", broj efikasnim pravnim lijekom osim ako je uspješan i rezultira 64/46) ponovnim otvaranjem postupka (odluka bivše Europske 16. Ovim zakonom propisano je kako se postupa sa napuštenom komisije za ljudska prava E 10431/83 "G. protiv Federalne imovinom fizičkih i pravnih osoba FNRJ koju su morali Republike Njemačke" od 16. prosinca 1983. godine, DR 35, str. napustiti tijekom II. svjetskog rata. Prema članku 2. ovoga 243). Podnošenje takvog pravnog lijeka se inače ne može zakona vlasnik imovine mora podnijeti zahtjev za povrat smatrati početkom propisanog roka od 60 dana, predviđenog imovine. Člankom 6. je regulirano da će sva napuštena člankom 11. stavak 3. Poslovnika Suda. imovina biti pod upravom mjerodavnih društvenih tijela dok 24. U konkretnom slučaju, postupak je ipak ponovljen pošto je mjerodavno tijelo ne odluči definitivno o povratu imovine mjerodavni sud prihvatio da ponovo raspravlja ostavinsko vlasniku ili do odluke o prenošenju uprave nad imovinom na pitanje u parničnom postupku. Uzimajući u obzir ovu bliske srodnike. Članak 7. Zakona glasi: činjenicu, Ustavni sud smatra presudu Vrhovnog suda broj "U slučaju kad je nedvojbeno ustanovljeno da je vlasnik umro, Rev.251/99 od 10. veljače 2000. godine konačnom presudom. kao i u slučaju kad se vlasnik nije pojavio, sud će na zahtjev Presuda je Vrhovnog suda dostavljena apelantu 14. srpnja bliskih srodnika predati ovima imovinu na upravu do rasprave 2000. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 30. ostavine. kolovoza 2000. godine. Bliski srodnici mogu pokrenuti ostavinski postupak u roku od 25. Slijedi da je apelacija podnesena Ustavnom sudu u roku od 60 godinu dana po stupanju na snagu ovog zakona, odnosno od dana od dana kada je apelant primio konačnu odluku. dana pravomoćnosti odluke o proglašenju nestalog vlasnika Apelacija je, stoga, dopustiva. umrlim. Š...Ć". VI - Meritum c) Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. 26. Ustavni sud BiH treba ocijeniti je li, tijekom nasljednopravne 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, parnice, koju je apelant pokrenuo pred Općinskim sudom I 20/90, 27/90 i 35/91). Sarajevo, a koja je okončana odbijanjem revizije od 10. veljače 17. Uzimajući u obzir odredbe članka 495. stavak 1. Zakona o 2000. godine, Vrhovni sud povrijedio apelantova prava iz parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj Ustava. Apelant tvrdi da su u tom smislu povrijeđena njegova 42/98), u predmetnom slučaju primjenjuju se odredbe bivšeg prava iz članka 6. Konvencije i članka 1. Protokola broj 1 saveznog Zakona o parničnom postupku. Konvencije. Kao što je već narečeno, Ustavni je sud jedino mjerodavan ocjenjivati događaje koji su se desili nakon 14. 18. Ovim zakonom propisani su uvjeti za ponavljanje postupka na prosinca 1995. godine. koje ukazuje Zakon o nasljeđivanju. Člankom 421. stavak 1. točka 2. propisano je da nezakonito postupanje, a poglavito 27. Ustavni sud ne nalazi bilo koje elemente koji ukazuju da je propuštanje dostave rješenja, predstavlja jedan od razloga za postupak, koji je vođen nakon 14. prosinca 1995. godine, ponavljanje postupka. Ovaj zakon, dalje, regulira da se nepravičan i stoga smatra da su apelantovi navodi neutemeljeni prijedlog za ponavljanje postupka daje u roku od 30 dana od glede članka 6. Konvencije. dana kada je odluka dostavljena stranci (članak 423. stavak 1. 28. Glede članka 1. Protokola broj 1, Ustavni sud smatra da je točka 3.). rješenje kojim je imovina L. K. postala društveno vlasništvo postalo pravomoćno i konačno još 1962. godine. Apelant nije u V - Dopustivost to vrijeme pobijao rješenje ili poduzeo bilo koje mjere da 19. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni ostvari svoja prava. sud Bosne i Hercegovine je apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom 29. Ustavni sud zaključuje da članak 1. Protokola broj 1 štiti spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. postojeće imovinsko pravo, ali ne uključuje pravo na stjecanje Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1925 imovine. Slijedi da, pošto apelant 14. prosinca 1995. godine određivanju glavnog duga i odredio naplatu rente u iznosu od nije bio vlasnik imovine svog umrlog strica, u naknadnom 0,000982 KM mjesečno, počev od 1. aprila 1994. godine. postupku nije ni moglo doći do povrede njegovog prava iz 6. Protiv ovog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu članka 1. Protokola broj 1. u Goraždu, navodeći povrede odredbi o postupku i pogrešne 30. Slijedi da se apelacija mora odbiti. primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da nije sporno da je za mjesec april 1992. godine zvanični kurs Narodne Prema članku VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda su banke Bosne i Hercegovine bio 85 YU dinara za 1 DEM. konačne i obvezujuće. Prema tome, renta je na navedeni period trebala iznositi Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: 9.942,00 KM. Pored toga, apelant navodi da prema članu 278. predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim stav 2. Zakona o obligacionim odnosima on ima pravo na punu Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. naknadu, jer glavnica i kamata ne mogu naknaditi štetu koja je Zvonko Miljko, Azra Omeragić i prof. dr. Vitomir Popović. uzrokovana dužnikovom docnjom. Apelant je istakao da, u Predsjednik slučaju primjene alternativnog principa, sud ne bi trebao U 37/00 Ustavnog suda dodijeliti tako mali iznos, nego ga uputiti na parnicu. Apelant 31. kolovoza 2002. godine Bosne i Hercegovine je, dalje, naveo da je nezakonita sudska odluka prema kojoj je Sarajevo odbijen zahtjev za prinudnu naplatu rente, jer presuda prof. dr. Snežana Savić, v. r. Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-2288/90 ostaje na snazi sve dok ne bude izmijenjena drugom sudskom odlukom. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Apelant je tražio od Kantonalnog suda u Goraždu da preinači Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog osporeno rješenje u skladu sa prijedlogom od 19. septembra suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2000. godine ili da ukine osporeno rješenje i vrati predmet na 2002. godine, donio je ponovni postupak. ODLUKU Odbija se apelacija R. M. iz Sarajeva protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-22/01 od 21. februara 2001. godine. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje I - Postupak pred Ustavnim sudom 1. Gospodin R. M. (u daljem tekstu: apelant), koga zastupa gospodin M. I., advokat iz Goražda, podnio je 9. aprila 2001. godine, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovina (u daljem tekstu: Ustav BiH), apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-22/01 od 21. februara 2001. godine. 2. Na traženje Ustavnog suda, u smislu člana 16. Poslovnika Suda, Kantonalni sud u Goraždu je, dopisom broj SU 115/01 od 9. augusta 2001. godine, obavijestio Sud da smatra apelaciju neosnovanom. II - Činjenično stanje A. Okolnosti predmeta 3. U januaru 1978. godine apelant je pretrpio tjelesne ozljede usljed saobraćajne nesreće, te mu je dodijeljena renta i naknada za zdravstvenu njegu koju je trebalo isplatiti "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo Filijala Goražde (dužnik). Osnovni sud II u Sarajevu je, presudom broj P-2288/90 od 26. septembra 1990. godine, naložio dužniku, između ostalog, plaćanje mjesečne rente u iznosu od 9.827,00 dinara počev od 1. septembra 1990. godine. Dužnik je ovu obavezu isplatio za mart mjesec 1992. godine, od kada je prestao izvršavati svoju obavezu. 4. Na prijedlog apelanta od 14. juna 1999. godine, Općinski sud u Goraždu, donio je rješenje broj I-54/99 od 14. juna 1999. godine, kojim je naložio "Sarajevo-osiguranju" d.d. Sarajevo Filijala Goražde, izvršenje radi plaćanja rente utvrđene presudom broj P-2288/90 od 26. septembra 1990. godine plaćanjem dospjelih obroka počev od 1. aprila 1992. godine do 31. maja 1999. godine u iznosu od 9.942,00 KM (nakon konverzije YU dinara po zvaničnom kursu Narodne banke BiH u martu 1992. godine). 5. Po prigovoru dužnika, Općinski sud u Goraždu je, rješenjem broj I-54/99 od 24. septembra 2000. godine, izmijenio rješenje o određivanju izvršenja i primijenio drugi princip u 7. Kantonalni sud u Goraždu je, rješenjem Gž-22/01 od 21. februara 2001. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, i potvrdio rješenje Općinskog suda u Goraždu broj I-54/99 od 24. septembra 2000. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda u Goraždu, prvostepeni sud je ispravno primijenio materijalno pravo, tj. propise o pretvorbi YU dinara u BH dinare, te nakon toga BH dinare u KM. Kantonalni sud, nadalje, navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio i kad je odbio apelantov zahtjev za isplatu buduće rente u iznosu od 115,61 KM počev od 1. juna 1999. godine, budući da ovako postavljen zahtjev nije u saglasnosti sa članom 16. Zakona o izvršnom postupku, tj. sa izvršnom ispravom na osnovu koje je doneseno predmetno rješenje o izvršenju. Iz istog razloga nisu prihvaćeni žalbeni navodi apelanta u kojima navodi da ima pravo na punu naknadu u skladu sa članom 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud u Goraždu je naveo da apelantu ostaje otvorena mogućnost da pred nadležnim sudom traži izmjenu dosuđenih iznosa rente. B. Relevantni domaći zakoni (1) Propisi o pretvorbi novca 8. Sudovi su temeljili svoje odluke o pretvorbi duga na određenom broju propisa o pretvorbi novaca. Tako, prema Odluci o sprovođenju Uredbe o novcu Republike BiH ("Službeni list RBiH", broj 13/92), svi iznosi u YU dinarima (zaključno sa 17. augustom 1992. godine) se pretvaraju u BH dinare prema zvaničnom kursu od 10 YU dinara za 1 BH dinar. Prema Uredbi sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list RBiH", broj 16/94), utvrđuje se nova vrijednost dinara tako da jedan dinar vrijedi 10.000 postojećih dinara. Prema Zakonu o Centralnoj banci ("Službeni list BiH", broj 1/97), monetarna jedinica BiH je konvertibilna marka koja, u odnosu na postojeću valutu, vrijedi 100 BH dinara/1KM. (2) Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) 9. Prema članu 364. st. 1. i 2. Zakona, protiv pravomoćne presude donesene u drugom stupnju, ako je u sporu primijenjen materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostave prijepisa presude. Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 15.000 KM. Broj 43 – Strana 1926 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. (3) Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u 13/93, 13/94) javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava." 10. Prema članu 278. Zakona, povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog 19. Sud ističe da Ustav BiH razmatra pitanja koja su se pojavila dužnikove docnje. Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog nakon 14. decembra 1995. godine, dana kada je Ustav BiH dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime stupio na snagu. Prema tome, ako je apelant pretrpio štetu zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune Odlukom o sprovođenju Uredbe o novcu Republike BiH iz naknade štete. 1992. godine ili Uredbom sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti dinara iz 1994. godine, to pitanje Sud ne može (4) Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. ispitati jer je izvan dometa njegove ocjene. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91 i "Službeni list RBiH", br. 16/92 i 13/94) 20. Što se tiče događaja koji su se kasnije desili, Ustavni sud se 11. Prema članu 16. Zakona, Sud određuje izvršenje na osnovu poziva na sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (npr. izvršne isprave. Aka protiv Turske, presuda od 23. septembra 1998. godine) prema kojoj u slučaju eksproprijacije, odlaganje države da plati Izvršne isprave su: naknade može dovesti do povrede prava na imovinu ako, za 1) izvršna sudska odluka i sudsko poravnanje; vrijeme odlaganja, vrijednost dosuđenog iznosa bude znatno 2) izvršna odluka u upravnom postupku, poravnanje u reducirana usljed devalvacije ili ako gubitak nije naknađen upravnom postupku i izvršna odluka u prekršajnom adekvatnom kamatnom stopom. postupku, ako glase na ispunjenje novčane obaveze; 3) druga odluka koja je kao izvršna isprava predviđena zakonom. III - Apelacija 12. Apelant ističe da je rješenje Kantonalnog suda u Goraždu povrijedilo njegovo pravo na imovinu zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju i članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je primjenom principa denominacije YU dinara u KM novčana tražbina imovina povjerioca - obezvrijeđena u tolikoj mjeri da je postupak naplate postao bespredmetan i bezvrijedan. Apelant, također, navodi da je njegovo pravo na punu naknadu, predviđeno članom 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, potpuno zanemareno. IV - Dopustivost 13. Ustavni sud ističe da je posljednja odluka u ovom predmetu rješenje Kantonalnog suda u Goraždu od 21. februara 2001. godine i da, imajući u vidu ograničen iznos potraživanja u ovom slučaju, zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu Federacije nije dozvoljen (član 364. Zakona o parničnom postupku FBiH). Apelant je, prema tome, iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva prema zakonima Federacije. 14. Apelant je izjavio apelaciju Ustavnom sudu 9. aprila 2001. godine, što znači u zakonskom roku predviđenom članom 11. stav 3. Poslovnika Suda. 15. Prema tome, apelacija je dopustiva. V - Meritum 16. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, kao i pravo predviđeno članom 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. 17. Prema članu VI/3.b) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud nema zadatak da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona, što je zadatak nižih sudova, osim ako su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko su ustavna prava zanemarena ili pogrešno primijenjena u odluci redovnog suda, uključujući slučajeve kada je primjena zakona bila proizvoljna, kada je sam primijenjeni zakon neustavan ili kada su osnovna procesna prava (pravično suđenje, pravo na pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi itd.) bila povrijeđena. 18. Sud smatra da je ovaj predmet vezan za pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju, čiji stav 1. glasi: 21. Međutim, potrebno je istaći da su predmet ocjene u ovom predmetu sudske odluke koje su osporene ovom apelacijom donesene u izvršnom postupku. Prema članu 16. Zakona o izvršnom postupku, kao što je naznačeno i u rješenju Kantonalnog suda u Goraždu, sud određuje izvršenje na osnovu izvršne isprave. Ne postoji mogućnost da se u toku izvršnog postupka vrši ispravka ili da se donose izmjene i promjene na izvršnoj ispravi koja je osnov izvršnog postupka. Bilo kakva sporna pitanja koja se tiču samo izvršne isprave, što je u ovom slučaju presuda Osnovnog suda II u Sarajevu, ne mogu biti istaknute u izvršnom postupku, nego se moraju navesti sudu u drugom postupku. U toku tog postupka, sud može ispitati sporna pitanja koja je naveo apelant, a naročito pitanje naknade za izgubljeni novčani iznos usljed denominacije. Sud, također, ističe da je apelant imao mogućnost da u drugim postupcima traži izmjenu visine rente. 22. Ustavni sud smatra da odluke donesene u izvršnom postupku nisu povrijedile apelantovo pravo na imovinu po Ustavu BiH ili Evropskoj konvenciji kada je u pitanju finansijski gubitak koji je mogao biti predmet ocjene u drugim postupcima. 23. Sud, stoga, zaključuje da osporene odluke nisu povrijedile apelantovo pravo na imovinu. 24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Suda se konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 30/01 11. maja 2002. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Snežana Savić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. svibnja 2002. godine, donio ODLUKU Odbija se apelacija R. M. iz Sarajeva protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-22/01 od 21. veljače 2001. godine. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1927 dinare, te nakon toga BH dinare u KM. Kantonalni sud, Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim nadalje, navodi da je prvostupanjski sud pravilno postupio i novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike kad je odbio apelantov zahtjev za isplatu buduće rente u iznosu Srpske". od 115,61 KM počev od 1. lipnja 1999. godine, budući ovako Obrazloženje postavljen zahtjev nije u suglasju s člankom 16. Zakona o izvršnom postupku, tj. sa izvršnom ispravom na temelju koje je I - Postupak pred Ustavnim sudom doneseno predmetno rješenje o izvršenju. Iz istog razloga nisu 1. Gospodin je R. M. (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa prihvaćeni prizivni navodi apelanta u kojima navodi da ima gospodin M. I., odvjetnik iz Goražda, podnio 9. travnja 2001. pravo na punu nadoknadu sukladno članku 278. stavak 2. godine, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovina Zakona o obligacijskim odnosima. Kantonalni je sud u (u daljnjem tekstu: Ustav BiH), apelaciju Ustavnom sudu Goraždu naveo da apelantu ostaje otvorena mogućnost da pred Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud) protiv rješenja mjerodavnim sudom traži izmjenu dosuđenih iznosa rente. Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-22/01 od 21. veljače 2001. godine. B. Relevantni domaći zakoni 2. Na traženje Ustavnog suda, u smislu članka 16. Poslovnika (1) Propisi o pretvorbi novca Suda, Kantonalni je sud u Goraždu, dopisom broj SU 115/01 od 9. kolovoza 2001. godine, izvijestio Sud da smatra apelaciju 8. Sudovi su temeljili svoje odluke o pretvorbi duga na neutemeljenom. određenom broju propisa o pretvorbi novaca. Tako, prema Odluci o sprovođenju Uredbe o novcu Republike BiH II - Činjenično stanje ("Službeni list RBiH", broj 13/92), svi iznosi u YU dinarima (zaključno sa 17. kolovozom 1992. godine) se pretvaraju u BH A. Okolnosti predmeta dinare prema zvaničnom tečaju od 10 YU dinara za 1 BH dinar. 3. U siječnju 1978. godine apelant je pretrpio tjelesne ozljede Prema Uredbi sa zakonskom snagom o promjeni vrijednosti usljed prometne nesreće, te mu je dodijeljena renta i nadoknada dinara ("Službeni list RBiH", broj 16/94), utvrđuje se nova za zdravstvenu njegu koju je trebalo isplatiti vrijednost dinara tako da jedan dinar vrijedi 10.000 postojećih "Sarajevo-osiguranje" d.d. Sarajevo Filijala Goražde (dužnik). dinara. Prema Zakonu o Centralnoj banci ("Službeni list BiH", Osnovni je sud II u Sarajevu, presudom broj P-2288/90 od 26. broj 1/97), monetarna jedinica BiH je konvertibilna marka rujna 1990. godine, naložio dužniku, između ostalog, plaćanje koja, u odnosu na postojeću valutu, vrijedi 100 BH mjesečne rente u iznosu od 9.827,00 dinara počev od 1. rujna dinara/1KM. 1990. godine. Dužnik je ovu obvezu isplatio za ožujak 1992. godine, od kada je prestao izvršavati svoju obvezu. (2) Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98, 3/99) 4. Na prijedlog apelanta od 14. lipnja 1999. godine, Općinski je sud u Goraždu donio rješenje broj I-54/99 od 14. lipnja 1999. 9. Prema članku 364. st. 1. i 2. Zakona, protiv pravomoćne godine, kojim je naložio "Sarajevo-osiguranju" d.d. Sarajevo presude donesene u drugom stupnju, ako je u sporu primijenjen Filijala Goražde, izvršenje radi plaćanja rente utvrđene materijalni zakon Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno presudom broj P-2288/90 od 26. rujna 1990. godine plaćanjem međunarodni ugovor, stranke mogu izjaviti reviziju u roku od dospjelih obroka počev od 1. travnja 1992. godine do 31. 30 dana od dana dostave prijepisa presude. Revizija nije svibnja 1999. godine u iznosu od 9.942,00 KM (nakon dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima konverzije YU dinara po zvaničnom tečaju Narodne banke se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu, na predaju BiH u ožujku 1992. godine). stvari ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne presude ne 5. Po prigovoru dužnika, Općinski je sud u Goraždu, rješenjem prelazi 15.000 KM. broj I-54/99 od 24. rujna 2000. godine, izmijenio rješenje o određivanju izvršenja i primijenio drugi princip u određivanju (3) Zakon o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. glavnog duga i odredio naplatu rente u iznosu od 0,000982 KM 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH", br. 2/92, mjesečno, počev od 1. travnja 1994. godine. 13/93, 13/94) 6. Protiv ovog je rješenja apelant uložio priziv Kantonalnom sudu 10. Prema članku 278. Zakona, povjeritelj ima pravo na zateznu u Goraždu, navodeći povrede odredbi o postupku i pogrešne kamatu bez obzira na to je li pretrpio kakvu štetu zbog primjene materijalnog prava. Apelant je naveo da nije dužnikove docnje. Ako je šteta koju je povjeritelj pretrpio zbog prijeporno da je za travanj 1992. godine zvanični tečaj dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime Narodne banke Bosne i Hercegovine bio 85 YU dinara za 1 zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune DEM. Prema tome, renta je na narečeni period trebala iznositi naknade štete. 9.942,00 KM. Pored toga, apelant navodi da prema članku 278. stavak 2. Zakona o obligacijskim odnosima on ima pravo (4) Zakon o izvršnom postupku ("Službeni list SFRJ", br. na punu nadoknadu, jer glavnica i kamata ne mogu 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 35/91 i 63/91 i "Službeni list nadoknaditi štetu koja je prouzročena dužnikovom docnjom. RBiH", br. 16/92 i 13/94) Apelant je istaknuo da, u slučaju primjene alternativnog 11. Prema članku 16. Zakona, Sud određuje izvršenje na temelju principa, sud ne bi trebao dodijeliti tako mali iznos, nego ga izvršne isprave. uputiti na parnicu. Apelant je, dalje, naveo da je nezakonita Izvršne isprave su: sudska odluka prema kojoj je odbijen zahtjev za prinudnu naplatu rente, jer presuda Osnovnog suda II u Sarajevu broj 1) izvršna sudska odluka i sudsko poravnanje; P-2288/90 ostaje na snazi sve dok ne bude izmijenjena drugom 2) izvršna odluka u upravnom postupku, poravnanje u sudskom odlukom. Apelant je tražio od Kantonalnog suda u upravnom postupku i izvršna odluka u prekršajnom Goraždu da preinači pobijano rješenje sukladno prijedlogu od postupku, ako glase na ispunjenje novčane obveze; 19. rujna 2000. godine ili da ukine pobijano rješenje i vrati 3) druga odluka koja je kao izvršna isprava predviđena predmet na ponovni postupak. zakonom. 7. Kantonalni je sud u Goraždu, rješenjem Gž-22/01 od 21. III Apelacija veljače 2001. godine, odbio apelantov priziv kao neutemeljen, 12. Apelant ističe da je rješenje Kantonalnog suda u Goraždu i potvrdio rješenje Općinskog suda u Goraždu broj I-54/99 od povrijedilo njegovo pravo na imovinu zaštićeno člankom 1. 24. rujna 2000. godine. Po mišljenju Kantonalnog suda u Protokola broj 1 na Europsku konvenciju i člankom II/3.(k) Goraždu, prvostupanjski je sud ispravno primijenio Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je primjenom materijalno pravo, tj. propise o pretvorbi YU dinara u BH Broj 43 – Strana 1928 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. principa denominacije YU dinara u KM novčana tražbina što je u ovom slučaju presuda Osnovnog suda II u Sarajevu, ne imovina povjeritelja - obezvrijeđena u tolikoj mjeri da je mogu biti istaknute u izvršnom postupku, nego se moraju postupak naplate postao nepotrebit i bezvrijedan. Apelant, navesti sudu u drugom postupku. Tijekom tog postupka, sud također, navodi da je njegovo pravo na punu nadoknadu, može ispitati prijeporna pitanja koja je naveo apelant, a predviđeno člankom 278. stavak 2. Zakona o obligacijskim naročito pitanje nadoknade za izgubljeni novčani iznos usljed odnosima, potpuno zanemareno. denominacije. Sud, također, ističe da je apelant imao mogućnost da u drugim postupcima traži izmjenu visine rente. IV - Dopustivost 22. Ustavni sud smatra da odluke donesene u izvršnom postupku 13. Ustavni sud ističe da je posljednja odluka u ovom predmetu nisu povrijedile apelantovo pravo na imovinu po Ustavu BiH rješenje Kantonalnog suda u Goraždu od 21. veljače 2001. ili Europskoj konvenciji kada je u pitanju financijski gubitak godine i da, imajući u vidu ograničen iznos potraživanja u koji je mogao biti predmetom ocjene u drugim postupcima. ovom slučaju, zahtjev za reviziju Vrhovnom sudu Federacije 23. Sud, stoga, zaključuje da pobijane odluke nisu povrijedile nije dopušten (članak 364. Zakona o parničnom postupku apelantovo pravo na imovinu. FBiH). Apelant je, prema tome, iscrpio sva raspoloživa pravna sredstva prema zakonima Federacije. 24. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Suda 14. Apelant je izjavio apelaciju Ustavnom sudu 9. travnja 2001. se konačne i obvezujuće. godine, što znači u zakonskom roku predviđenom člankom 11. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: stavak 3. Poslovnika Suda. predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans 15. Prema tome, apelacija je dopustiva. Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. V - Meritum Predsjednik 16. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, U 30/01 Ustavnog suda kao i pravo predviđeno člankom 278. stavak 2. Zakona o 11. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine obligacijskim odnosima. Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. 17. Prema članku VI/3.(b) Ustava BiH, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog kojeg suda u Bosni i Hercegovini. suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja Ustavni sud nema zadaću da ocjenjuje utvrđeno činjenično 2002. godine, donio je stanje ili tumačenje i primjenu zakona, što je zadaća nižih sudova, osim ako su odluke nižih sudova povrijedile ustavna ODLUKU prava. To je slučaj ukoliko su ustavna prava zanemarena ili pogrešno primijenjena u odluci redovitog suda, uključujući Odbija se apelacija S. K., iz Sanskog Mosta, protiv rješenja slučajeve kada je primjena zakona bila proizvoljna, kada je Kantonalnog suda u Bihaću, broj GŽ-624/2000 od 13. decembra sam primijenjeni zakon neustavan ili kada su temeljna 2000. godine. procesna prava (pravično suđenje, pravo na pristup sudu, Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim djelotvorni pravni lijekovi itd.) bila povrijeđena. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 18. Sud smatra da je ovaj predmet vezan za pravo na imovinu Srpske". zaštićeno člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i Obrazloženje člankom 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju, čiji stavak 1. glasi: I - Činjenično stanje "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano 1. Podnosilac apelacijeje S. K., iz Sanskog Mosta, koga zastupa uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, N. H., advokat iz Sanskog Mosta. osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava." 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na 19. Sud ističe da Ustav BiH razmatra pitanja koja su se pojavila sljedeći način. nakon 14. prosinca 1995. godine, dana kada je Ustav BiH stupio na snagu. Prema tome, ako je apelant pretrpio štetu 3. Rješenjem Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-303/99 Odlukom o sprovođenju Uredbe o novcu Republike BiH iz od 30. septembra 1999. godine, utvrđeno je da je tuženi S. K., 1992. godine ili Uredbom sa zakonskom snagom o promjeni iz Sanskog Mosta, smetao tužiteljicu Đ. H., iz Sanskog Mosta, vrijednosti dinara iz 1994. godine, to pitanje Sud ne može da koristi spratni dio porodične stambene zgrade koja se nalazi ispitati jer je izvan domašaja njegove ocjene. u Sanskom Mostu. Tuženom je, pod prijetnjom novčanog kažnjavanja, naloženo da ne smeta tužiteljici da taj dio 20. Što se tiče događaja koji su se kasnije desili, Ustavni sud se slobodno i koristi i njime upravlja. poziva na sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. Aka protiv Turske, presuda od 23. rujna 1998. godine) prema 4. Kantonalni sud u Bihaću, rješenjem broj GŽ-453/99 od 15. kojoj, u slučaju eksproprijacije, odlaganje države da plati maja 2000. godine, je uvažio žalbu tuženog S. K., protiv nadoknade može dovesti do povrede prava na imovinu ako, za rješenja Općinskog suda, te rješenje ukinuo i predmet vratio na vrijeme odlaganja, vrijednost dosuđenog iznosa bude znatno ponovno suđenje. reducirana usljed devalvacije ili ako gubitak nije nadoknađen 5. Tuženi S. K. je, 6. jula 2000. godine, podnio protivtužbeni adekvatnom kamatnom stopom. zahtjev, navodeći da Đ. H. smeta njega, a ne on nju, u mirnom 21. Međutim, potrebito je istaknuti da su predmetom ocjene u korištenju njegovog posjeda. ovom predmetu sudske odluke koje su pobijane ovom apelacijom donesene u izvršnom postupku. Prema članku 16. 6. Općinski sud u Sanskom Mostu, je 15. augusta 2000. godine, Zakona o izvršnom postupku, kao što je naznačeno i u rješenju donio rješenje broj P-278/2000, kojim je utvrdio da je tuženi S. Kantonalnog suda u Goraždu, sud određuje izvršenje na K. smetao tužiteljici Đ. H. da koristi spratni dio porodične temelju izvršne isprave. Ne postoji mogućnost da se tijekom stambene kuće. Tuženom je naloženo da ubuduće ne smeta Đ. izvršnog postupka vrši ispravka ili da se donose izmjene i H. da koristi spratni dio porodične kuće, pod prijetnjom promjene na izvršnoj ispravi koja je temelj izvršnog postupka. novčanog kažnjavanja. Istim rješenjem odbijen je, kao Bilo kakva prijeporna pitanja koja se tiču samo izvršne isprave, neosnovan, protivtužbeni zahtjev S. K. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1929 7. Kantonalni sud u Bihaću je, rješenjem broj GŽ- 624/2000 od učinitelju, a najkasnije od jedne godine od dana nastalog 13. decembra 2000. godine, odbio žalbu S. K. protiv rješenja smetanja (član 82.). Općinskog suda, te potvrdio prvostepeno rješenje. 20. Zakonom o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98), u poglavlju u kojem se uređuje postupak u II - Apelacija parnicama zbog smetanja posjeda, propisano je da će se, ako ne 8. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u postoje posebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda daljem tekstu: Ustavni sud) apelant se žali da su rješenjima primjenjivati ostale odredbe ovog zakona (član 430.); pri Kantonalnog suda u Bihaću, od 13. decembra 2000. godine i određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja Osnovnog suda u Sanskom Mostu, od 15. augusta 2000. posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu godine, povrijeđena njegova ljudska prava koje garantuju hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja (član Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencije za zaštitu 431.); raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg konvencija). On se poziva na pravo na pravično suđenje iz stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje člana 6. stav 1., pravo na poštivanje doma iz člana 8. stav 1. i o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, ili o zahtjevima za zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, naknadu štete (član 432.). kao i pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola VI - Ustavni sud je zaključio broj 1 Evropske konvencije. 21. Apelant navodi da su pobijanim rješenjima povrijeđena III - Postupak pred Ustavnim sudom njegova ljudska prava iz člana 6. stav 1., člana 8. stav 1. i člana 9. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 15. februara 2001. 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih godine. sloboda i člana 1. Protokola broj 1. Evropske konvencije. Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode 10. Prema članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog koje jamče Evropska konvencija i njeni protokoli, primjenjuju suda u Bihaću i od Đ. H., zatraženi su odgovori na apelaciju S. se direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim K. drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da preispita 11. Kantonalni sud u Bihaću je odgovorio da navodi apelacije nisu da li je došlo do povrede prava zaštićenih Evropskom osnovani, jer se u predmetnom slučaju radi o zaštiti posjeda, a konvencijom i Protokolom broj 1. ne vlasništva. Zaključci suda se temelje na Zakonu o 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom vlasničko-pravnim odnosima (čl. 75.-85.) koje uređuju pitanja dijelu, glasi: posjeda, te na Zakonu o parničnom postupku (član 434. stav 4.). "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza...... svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom 12. Đ. H., u svom odgovoru na apelaciju, je istakla da je sa svojom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim majkom i tetkom u posjedu sprata dijela zgrade oko 30 godina, sudom...". te da je posjedovna zaštita privremenog karaktera, do donošenja rješenja imovinsko-pravnog spora, koji se vodi pred 23. Ustavni sud konstatuje da se spor zbog smetanja posjeda, koji Općinskim sudom u Sanskom Mostu. je vođen po tužbi Đ. H. i protivtužbi S. K., pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu i Kantonalnim sudom u Bihaću, 13. Prema članu 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na odnosi na njihovo građansko pravo i da se član 6. stav 1. apelaciju su dostavljeni S. K. Evropske konvencije, stoga, primjenjuje i u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni sud će preispitati da li je postupak pred IV - Dopustivost tim sudovima bio fer onako kako to zahtijeva član 6. Evropske 14. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema članu VI/3.(b) konvencije. Ustava, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su 24. Važan element pravičnog suđenja predstavlja princip sadržana u Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog ravnopravnosti stranaka. Taj princip podrazumijeva, kakoje to presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. i Evropski sud za ljudska prava izrekao, da objema stranama 15. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni odnosu na protivnika (presuda od 27. oktobra 1993. A.274 u lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije). od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku 25. Ustavni sud uočava da su Kantonalni sud u Bihaću, i o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. prethodno, Općinski sud u Sanskom Mostu, u konkretnom 16. U konkretnom slučaju, osporeno je drugostepeno rješenje u slučaju primijenili relevantne odredbe Zakona o vlasničkoparnici zbog smetanja posjeda, protiv kojeg revizija nije pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučivši dopuštena (član 434. stav 4. Zakona o parničnom postupku). usvojiti tužbeni zahtjev zbog smetanja posjeda tužiteljice Đ. H. Apelant je, stoga, ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova. i odbiti takav tužbeni zahtjev S. K. 17. S. K. je, 10. januara 2001. godine, primio rješenje Kanto26. S. K. navodi da je Općinski sud dao prednost Đ. H., kada je nalnog suda. On je dostavio apelaciju Ustavnom sudu 15. usvojio njen izmijenjeni tužbeni zahtjev zbog smetanja februara 2001. godine. Prema tome, apelacija je podnesena u posjeda umjesto da ga, kao neblagovremenog, odbaci i kada propisanom roku od 60 dana. mu nije dao mogućnost da zauzme svoj stav. On, dalje, navodi da je sud odlučio odbiti njegov tužbeni zahtjev zbog smetanja 18. Slijedi da je apelacija dopuštena. posjeda bez provođenja dokaza, te nije odlučio o njegovom V - Relevantni zakonski propisi zahtjevu za privremenu mjeru, iako je sud po prijedlogu Đ. H. donio privremenu mjeru. 19. Prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene 27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud nalazi da je Đ. H. tužbu novine Federacije BiH", broj 6/98), posjednikom stvari se zbog smetanja posjeda podnijela 3. septembra 1999. godine, smatra svaka osoba koja vrši faktičku vlast na stvari preko dakle, u zakonom propisanom roku, koju je dopunila izjavom druge osobe, koja ima direktnu vlast na stvari u skladu sa S. K. da on nema namjeru da smeta tužiteljicu da mirno koristi ugovorom (član 75. st. 1. i 2.). Posjednik ima pravo na zaštitu spratni dio zgrade niti namjerava rušiti stepenice, ali njoj od protivpravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (član osporava da prostorije izdaje pod zakup. Sud ne smatra da mu 80.). Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od nije bilo omogućeno da se izjasni o tužbenom zahtjevu, jer je smetanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja o smetanju i Broj 43 – Strana 1930 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. uvažena njegova žalba Kantonalnom sudu i predmet je vraćen Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Općinskom sudu. Ustavni sud, također, nalazi da je dokazni novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike postupak po tužbi Đ. H. i protivtužbi S. K. proveden najednak Srpske". način. Obrazloženje 28. Ustavni sud, stoga, smatra daje postupak u ovom predmetu I - Ćinjenično stanje vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije. 1. Podnositelj je apelacije S. K., iz Sanskog Mosta, koga zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta. 29. Daljnje žalbe apelanta odnose se na povrede njegovih prava iz sljedećih odredbi: 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na Član 8. stav 1. Evropske konvencije, koji glasi: sljedeći način. "Svako imapravo napoštivanje svog privatnog i porodičnog 3. Rješenjem Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj P-303/99 života, doma i prepiske." od 30. rujna 1999. godine, utvrđeno je da je tuženi S. K., iz Sanskog Mosta, smetao tužiteljicu Đ. H., iz Sanskog Mosta, da Član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije, koji glasi: koristi katni dio obiteljske stambene kuće koja se nalazi u "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje Sanskom Mostu. Tuženom je, pod prijetnjom novčanog svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u kažnjavanja, naloženo da ne smeta tužiteljici da taj dio javnom interesu pod uvjetima predviđenim zakonom i općim slobodno i koristi i njime upravlja. načelima međunarodnog prava. 4. Kantonalni je sud u Bihaću, rješenjem broj GŽ-453/99 od 15. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na svibnja 2000. godine, uvažio priziv tuženog S. K., protiv pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra rješenja Općinskog suda, te rješenje ukinuo i predmet vratio na potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim ponovno suđenje. interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih 5. Tuženi je S. K., 6. srpnja 2000. godine, podnio protutužbeni doprinosa ili kazni.". zahtjev, navodeći da Đ. H. smeta njega, a ne on nju, u mirnom korištenju njegovog posjeda. 30. Ustavni sud smatra da su sudovi, primjenjujući relevantne zakonske propise, utvrdili da je S. K. smetao Đ. H. da koristi 6. Općinski je sud u Sanskom Mostu, 15. kolovoza 2000. godine, predmetni spratni dio zgrade. Stoga se ne može tvrditi da su donio rješenje broj P-278/2000, kojim je utvrdio da je tuženi S. sudovi time povrijedili pravo S. K. na privatni život i njegov K. smetao tužiteljici Đ. H. da koristi katni dio obiteljske dom ili pravo na zaštitu vlasništva. Slijedi da nije došlo do stambene kuće. Tuženom je naloženo da ubuduće ne smeta Đ. povrede člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj H. da koristi katni dio obiteljske kuće, pod prijetnjom 1 Evropske konvencije. novčanog kažnjavanja. Istim rješenjem odbijen je, kao neutemeljen, protutužbeni zahtjev S. K. 31. Član 17. Evropske konvencije, na koji se apelant također poziva, glasi: 7. Kantonalni je sud u Bihaću, rješenjem broj GŽ- 624/2000 od 13. prosinca 2000. godine, odbio priziv S. K. protiv rješenja "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da Općinskog suda, te potvrdio prvostupanjsko rješenje. podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na II - Apelacija poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na 8. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelant se žali da su rješenjima Konvencijom." Kantonalnog suda u Bihaću, od 13. prosinca 2000. godine i Ustavni sud ne smatra da je ovaj član relevantan u konkretnom Osnovnog suda u Sanskom Mostu, od 15. kolovoza 2000. slučaju. godine, povrijeđena njegova ljudska prava koje jamče Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencije za zaštitu ljudskih 32. Ustavni sud je odlučio da odbije apelaciju. prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska 33. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke konvencija). On se poziva na pravo na pravično suđenje iz Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. članka 6. stavak 1., pravo na poštivanje doma iz članka 8. stavak 1. i zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: konvencije, kao i pravo na mimo uživanje imovine iz članka 1. predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Protokola broj 1 Europske konvencije. Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. III - Postupak pred Ustavnim sudom Predsjednik 9. Apelacija je Ustavnom sudu podnesena 15. veljače 2001. U 35/01 Ustavnog suda godine. 10. maja 2002. godine Bosne i Hercegovine 10. Prema članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. suda u Bihaću i od Đ. H., zatraženi su odgovori na apelaciju S. K. 11. Kantonalni je sud u Bihaću odgovorio da navodi apelacije nisu utemeljeni, jer se u predmetnom slučaju radi o zaštiti posjeda, a Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka ne vlasništva. Zaključci suda se temelje na Zakonu o VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika vlasničko-pravnim odnosima (čl. 75.-85.) koje uređuju pitanja Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i posjeda, te na Zakonu o parničnom postupku (članak 434. 11. svibnja 2002. godine, donio stavak 4.). 12. Đ. H. je, u svom odgovoru na apelaciju, istaknula da je sa ODLUKU svojom majkom i tetkom u posjedu kata dijela zgrade oko 30 Odbija se apelacija S. K., iz Sanskog Mosta, protiv rješenja godina, te da je posjedovna zaštita privremenog karaktera, do Kantonalnog suda u Bihaću, broj GŽ-624/2000 od 13. prosinca donošenja rješenja imovinsko-pravnog spora, koji se vodi pred 2000. godine. Općinskim sudom u Sanskom Mostu. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1931 13. Prema članku 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na odnosi na njihovo građansko pravo i da se članak 6. stavak 1. apelaciju su dostavljeni S. K. Europske konvencije, stoga, primjenjuje i u ovom slučaju. Prema tome, Ustavni će sud preispitati je li postupak pred tim IV - Dopustivost sudovima bio fer onako kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. 14. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema članku VI/3.(b) Ustava, je apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana 24. Važan element pravičnog suđenja predstavlja princip u Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo jednakopravnosti stranaka. Taj princip podrazumijeva, kako je kojeg suda u Bosni i Hercegovini. to i Europski sud za ljudska prava izrekao, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet pod 15. Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako odnosu na protivnika (presuda od 27. listopada 1993. A.274 u su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni predmetu Dombo Beheer B. V. protiv Holandije). lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku 25. Ustavni sud uočava da su Kantonalni sud u Bihaću, i o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. predbježno, Općinski sud u Sanskom Mostu, u konkretnom slučaju primijenili relevantne odredbe Zakona o vlasničko16. U konkretnom slučaju, pobijano je drugostupanjsko rješenje u pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučivši parnici zbog smetanja posjeda, protiv kojeg revizija nije usvojiti tužbeni zahtjev zbog smetanja posjeda tužiteljice Đ. H dopuštena (članak 434. stavak 4. Zakona o parničnom i odbiti takav tužbeni zahtjev S K. postupku). Apelant je, stoga, ispunio uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova. 26. S. K. navodi da je Općinski sud dao prednost Đ. H., kada je usvojio njen izmijenjeni tužbeni zahtjev zbog smetanja 17. S. K. je, 10. siječnja 2001. godine, primio rješenje posjeda umjesto da ga, kao neblagovremenog, odbaci i kada Kantonalnog suda. On je dostavio apelaciju Ustavnom sudu mu nije dao mogućnost da zauzme svoj stav. On, dalje, navodi 15. veljače 2001. godine. Prema tome, apelacija je podnesena u da je sud odlučio odbiti njegov tužbeni zahtjev zbog smetanja propisanom roku od 60 dana. posjeda bez provođenja dokaza, te nije odlučio o njegovom 18. Slijedi da je apelacija dopuštena. zahtjevu za privremenom mjerom, iako je sud po prijedlogu Đ. H. donio privremenu mjeru. V - Relevantni zakonski propisi 27. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud nalazi da je Đ. H. tužbu 19. Prema Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene zbog smetanja posjeda podnijela 3. rujna 1999. godine, dakle, novine Federacije BiH", broj 6/98), posjednikom stvari se u zakonom propisanom roku, koju je dopunila izjavom S. K. da smatra svaka osoba koja vrši faktičku vlast na stvari preko on nema namjeru smetati tužiteljici da mirno koristi katni dio druge osobe, koja ima izravnu vlast na stvari sukladno ugovoru zgrade niti namjerava rušiti stepenice, ali njoj osporava da (članak 75. st. 1. i 2.). Posjednik ima pravo na zaštitu od prostorije izdaje pod zakup. Sud ne smatra da mu nije bilo protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (članak omogućeno da se izjasni o tužbenom zahtjevu, jer je uvažena 80.). Posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od njegov priziv Kantonalnom sudu i predmet je vraćen smetanja posjeda u roku od 30 dana od saznanja o smetanju i Općinskom sudu. Ustavni sud, također, nalazi da je dokazni učinitelju, a najkasnije odjedne godine od dana nastalog postupak po tužbi Đ. H. i protutužbi S. K. proveden na jednak smetanja (članak 82.). način. 20. Zakonom o parničnom postupku ("Službene novine Federacije 28. Ustavni sud, stoga, smatra da je postupak u ovom predmetu BiH", broj 42/98), u poglavlju u kojem se uređuje postupak u vođen na nepravičan način i da nije došlo do povrede članka 6. parnicama zbog smetanja posjeda, propisano je da će se, ako ne Europske konvencije. postoje zasebne odredbe, u parnicama zbog smetanja posjeda primjenjivati ostale odredbe ovog zakona (članak 430.); pri 29. Daljnji prizivi apelanta odnose se na povrede njegovih prava iz određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja sljedećih odredbi: posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu Članak 8. stavak 1. Europske konvencije, koji glasi: žurnog rješavanja prema naravi svakog pojedinog slučaja "Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog (članak 431.); raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda života, doma i prepiske." ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključena je Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije, koji glasi: rasprava o pravu na posjed, o pravnoj utemeljenosti, ili o "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano zahtjevima za naknadu štete (članak 432.). uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim ujavnom interesu pod uvjetima predvidenim zakonom i VI - Ustavni je sud zaključio općim načelima međunarodnog prava. 21. Apelant navodi da su pobijanim rješenjima povrijeđena Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na njegova ljudska prava iz članka 6. stavak 1, članka 8. stavak 1. i pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 1. Protokola broj 1 Europske potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim konvencije. Prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih prava i slobode koje jamče Europska konvencija i njeni doprinosa ili kazni." protokoli, primjenjuju se izravno u Bosni i Hercegovini i 30. Ustavni sud smatra da su sudovi, primjenjujući relevantne imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni je sud, zakonske propise, utvrdili da je S. K. smetao Đ. H. da koristi stoga, mjerodavan preispitati je li došlo do povrede prava predmetni katni dio zgrade. Stoga se ne može tvrditi da su zaštićenih Europskom konvencijom i Protokolom broj 1. sudovi time povrijedili pravo S. K. na privatni život i njegov 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom dom ili pravo na zaštitu vlasništva. Slijedi da nije došlo do dijelu, glasi: povrede članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ... svako ima 31. Članak 17. Europske konvencije, na koji se apelant također pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred poziva, glasi: nevisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom...." "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da 23. Ustavni sud konstatira da se spor zbog smetanja posjeda, koji je vođen po tužbi Đ. H. i protutužbi S. K., pred pred Općinskim podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se sudom u Sanskom Mostu i Kantonalnim sudom u Bihaću, Broj 43 – Strana 1932 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na Iz navedenih odredbi Ustava proizilazi da podnosilac njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena zahtjeva nije ovlašteni subjekt za pokretanje postupka za ocjenu Konvencijom." ustavnosti zakona. Stoga je Ustavni sud odlučio kao u izreci. Ustavni sud ne smatra da je ovaj članak relevantan u Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke konkretnom slučaju. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 32. Ustavni je sud odlučio odbiti apelaciju. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: 33. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: Mirko Zovko. predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Predsjednik Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 38/01 Ustavnog suda 31. augusta 2001. godine Bosne i Hercegovine Predsjednik Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. U 35/01 Ustavnog suda 10. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. Poslovnika Ustavnog suda, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je ODLUKU Odbacuje se zahtjev Saveza udruženja građana penzionera u Federaciji Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti Odluke o Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 56/00 i Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o invalidskom i penzijskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine broj 57/00, koje je donio Visoki predstavnik. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 55. Poslovnika Ustavnog suda, na sjednici održanoj 31. kolovoza i 1. rujna 2001. godine, donio je ODLUKU Odbacuje se zahtjev Saveza udruga građana umirovljenika u Federaciji Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti Odluke o Zakonu o ustroju mirovinkog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 56/00 i Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o invalidskom i mirovinskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine broj 57/00, koje je donio Visoki predstavnik. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje I - Zahtjev Savez udruženja građana penzionera Federacije Bosne i Hercegovine je, 17. maja 2001. godine, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika o Zakonu o organizaciji penzijskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 56/00 od 12. novembra 2000. ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/00) i Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine broj 57/00 od 12. novembra 2000. ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98 od 23. jula 1998.), koje je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Podnosilac zahtjeva navodi da je osporenim odlukama izmijenjen Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da su povrijedile ljudska prava penzionera. Poziva se na prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Podnosilac zahtjeva, dalje, navodi da ove odluke nisu u skladu za važećim propisima Federacije kojima se reguliše pravo na penziju. I - Zahtjev Savez udruga građana umirovljenika Federacije Bosne i Hercegovine je, 17. svibnja 2001. godine, podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti Odluke Visokog predstavnika o Zakonu o ustroju mirovinskog i invalidskog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine broj 56/00 od 12. studenoga 2000. ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/00) i Odluke o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine broj 57/00 od 12. studenoga 2000. ("Službene novine Federacije BiH", broj 29/98 od 23. srpnja 1998.), koje je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Podnositelj zahtjeva navodi da je pobijanim odlukama izmijenjen Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju, te da su povrijedile ljudska prava umirovljenika. Poziva se na prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Podnositelj zahtjeva, dalje, navodi da ove odluke nisu sukladne važećim propisima Federacije kojima se regulira pravo na mirovinu. II - Dopustivost Prema članu VI/3.a) Ustava BiH, Ustavni sud ima, između ostalog, isključivu nadležnost da odlučuje da li je bilo koja odredba zakona entiteta sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine. Konkretan zahtjev nije vezan za odnosni slučaj, nego ima za cilj ocjenu saglasnosti osporenih odluka sa Ustavom Bosne i Hercegovine u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članu VI/3. Ustava, spor pred Ustavnim sudom može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik, jednog od domova Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina bilo kojeg doma zakonodavnog tijela jednog entiteta. II - Dopustivost Prema članku VI/3.(a) Ustava BiH, Ustavni sud je, između ostalog, isključivo mjerodavan odlučivati je li bilo koja odredba zakona entiteta sukladna Ustavu Bosne i Hercegovine. Konkretan zahtjev nije vezan za odnosni slučaj, nego ima za cilj ocjenu suglasnosti pobijanih odluka s Ustavom Bosne i Hercegovine glede članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine. Prema članku VI/3. Ustava, spor pred Ustavnim sudom može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, jednog od domova Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova jednog od domova Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina bilo kojeg doma zakonodavnog tijela jednog entiteta. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1933 9. Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada, Banja Luka, Iz narečenih odredbi Ustava proizilazi da podnositelj je 19. jula 1999. godine, rješenjem broj 05/5-560-1111/99, zahtjeva nije ovlašteni subjekt za pokretanje postupka za ocjenu odbilo žalbu S. Đ. protiv rješenja od 6. aprila 1999. godine kao ustavnosti zakona. neosnovanu. Ministarstvo smatra da je došlo do Stoga je Ustavni sud odlučio kao u izreci. samoranjavanja S. Đ. tako što je u pijanom stanju aktivirao Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke ručnu bombu, te da zbog toga njegovo oslobađanje u Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. krivičnom postupku nije bilo od značaja. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: 10. S. Đ. je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Republike Srpske protiv rješenja broj 05/5-560-1111/99 od 19. Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. jula 1999. godine. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. 11. Vrhovni sud Republike Srpske je, 21. decembra 1999. godine, u presudi broj U-581/99, tužbu usvojio i poništio pobijano Predsjednik rješenje zato što Ministarstvo nije objasnilo u rješenju zašto je U 38/01 Ustavnog suda ocijenilo da njegovo oslobađanje u krivičnom postupku nije 31. kolovoza 2001. godine Bosne i Hercegovine bilo od značaja. U skladu sa članom 61. Zakona o upravnim Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), predmet je vraćen Ministarstvu za boračka pitanja, žrtava rata i Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) rada Banja Luka. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog 12. Ovo ministarstvo je 29. marta 2000. godine, rješenjem broj suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25. i 26. februara 05/5-560-1111/99, ponovo odbilo žalbu S. Đ. protiv rješenja 2002. godine, donio je od 6. aprila 2000. godine, kao neosnovanu. 13. S. Đ. je, 18. aprila 2000. godine, ponovo pokrenuo upravni ODLUKU spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. On je Odbija se apelacija S. Đ., iz Teslića, protiv presude Vrhovnog zahtijevao poništenje rješenja od 29. marta 2000. godine, te suda Republike Srpske, broj U- 411/00 od 6. februara 2001. priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. godine. 14. Presudom broj U-411/00 od 6. februara 2001. godine, Vrhovni Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim sud je odbio tužbu S. Đ. Vrhovni sud je ocijenio da do povrede novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike nije došlo prilikom vršenja vojne dužnosti S. Đ., nego da se Srpske". radi o samoranjavanju do kojeg je došlo van dužnosti. Obrazloženje II - Apelacija I - Činjenice 15. U svojoj apelaciji, S. Đ. je zahtijevao ocjenu ustavnosti 1. Podnosilac apelacije je S. Đ. iz Teslića, koga zastupa T. A., presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-411/00 od 6. advokat iz Banje Luke. februara 2001. godine. 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava podnosioca 16. S. Đ. se poziva na član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i tvrdi apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati da su mu povrijeđena sljedeća prava: kako slijedi: pravo na život i fizički integritet, 3. Podnosilac apelacije je 15. augusta 1992. godine povrijeđen pravo lica da ne bude podvrgnuto nečovječnom kao pripadnik Vojske Republike Srpske i amputirana mu je tretmanu, podlaktica desne ruke. Način i okolnosti pod kojima je apelant pravo na ličnu sigurnost, povrijeđen opisan je u Uvjerenju Teslićke srpske brigade, broj pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim 4945/93 od 13. januara 1993. Prema Uvjerenju, radilo se o stvarima, samoranjavanju S. Đ. kada je u pijanom stanju aktivirao ručnu bombu, koja mu je eksplodirala u ruci. pravo na odštetu i nadoknadu za imovinu. 4. S. Đ. je 12. februara 1993. godine podnio pismeni zahtjev III - Postupak pred Ustavnim sudom općinskom organu uprave, nadležnom za poslove 17. Apelacija je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnesena invalidsko-boračke zaštite Teslić, da mu se prizna svojstvo 3. aprila 2001. godine. ratnog vojnog invalida po osnovu ranjavanja. Ljekarska komisija za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim 18. Prema članu 16. Poslovnika Ustavnog suda, traženi su pravima vojnih invalida i porodica palih boraca dala je nalaz i odgovori na apelaciju od Vrhovnog suda Republike Srpske i mišljenje broj 1524 od 18. marta 1993. godine. Javnog Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja Luka. 5. Općinski Sekretarijat za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu Teslić, zaključkom broj 04-560-49/93 od 24. 19. Vrhovni sud Republike Srpske je odgovor na apelaciju decembra 1997. godine, obustavio je postupak pokrenut 12. dostavio 22. augusta 2001. godine, i u njemu naveo da februara 1993. godine do zaključenja krivičnog postupka pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava. Također pokrenutog protiv S. Đ. navodi da je apelacija nedopustiva zato što S. Đ. nije iscrpio sve dostupne moguće pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev 6. Vojni sud u Banjoj Luci, presudom broj IK-97/96 od 13. za vanredno preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka u oktobra 1998. godine, oslobodio je S. Đ. krivične optužbe skladu sa čl. 20. i 45., stav 1. Zakona o upravnim sporovima Osnovnog Vojnog tužilaštva u Banjoj Luci. ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94). 7. Ljekarska komisija je 25. februara 1999. godine dala novi 20. Javni Fond penzijsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja nalaz i mišljenje. Luka je, također, dostavio odgovor. 8. Ministarstvo za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu, Teslić, je 6. aprila 1999. godine, usvojilo rješenje 21. Ustavni sud je dostavio odgovor Vrhovnog suda 04-560-49/93, kojim je odbilo zahtjev S. Đ. da mu se prizna opunomoćniku S. Đ., koji je odgovorio dopisom od 24. svojstvo ratnog vojnog invalida jer nisu ispunjeni uvjeti iz septembra 2001. godine. On tvrdi da vanredni pravni lijek, na člana 5. Zakona o osnovnim pravima invalida i porodica palih koji se poziva Vrhovni sud, ne bi bio efikasan i da bi pobijana boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i presuda od 6. februara 2001. godine, stoga, trebala biti uzeta u 22/96). obzir kao konačna presuda. Broj 43 – Strana 1934 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne zakone koji su IV - Dopustivost na snazi. 22. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, (u daljem 33. Na osnovu navoda iz apelacije ne može se zaključiti da je tekstu: Ustav) Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u Vrhovni sud S. Đ. lišio prava na pravično suđenje u skladu sa pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Njegovi navodi se, predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i stoga, moraju odbaciti. Hercegovini. 34. Ustavni sud dodaje da, premda se S. Đ. poziva na razne 23. Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da povrede ljudskih prava, u svojoj apelaciji on se ne poziva na Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv pitanja trajanja postupka. Ustavni sud, stoga, nije obavezan da presude koja se njome osporava iscrpljeni svi pravni lijekovi odredi da li je postupak okončan u razumnom roku, kao što je mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 predviđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije. dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. b) Druge navodne povrede Evropske konvencije 24. U pogledu pitanja da li je S. Đ. trebao koristiti vanredni pravni 35. S. Đ. se, također, žali na povrede prava na život i psihički lijek iz čl. 20. i 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni integritet, prava da ne bude podvrgnut nečovječnom tretmanu, glasnik Republike Srpske", broj 12/94), Ustavni sud tvrdi da je prava na ličnu sigurnost i prava na odštetu i nadoknadu za slučaj već dvaput razmatrao Vrhovni sud Republike Srpske i imovinu. Ova prava se navode u čl. 2., 3. i 5. Evropske oba puta zaključio da je apelacija S. Đ. neosnovana. Ustavni konvencije i članu 1. Protokola broj 1. sud smatra da on ne bi imao šansu da dobije drugačiju odluku i da je koristio pomenuti vanredni lijek. Slijedi da se taj lijek ne 36. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju može smatrati efikasnim u okolnostima ovog slučaja, te ga S. došlo do povrede ovih prava. Đ. nije morao ni koristiti. VI - Zaključak 25. S. Đ. je dobio osporenu presudu Vrhovnog suda Republike 37. Slijedi da apelaciju treba odbiti. Srpske 14. februara 2001. godine i dostavio apelaciju Ustavnom sudu 3. aprila 2001. godine. On je, dakle, poštovao Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke propisani rok od 60 dana. Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: 26. Slijedi, dalje, da je apelacija dopustiva. predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim V - Ustavni sud je ocijenio Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. 27. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Vitomir Popović i Mirko Zovko. ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Apelaciona jurisdikcija Suda je, stoga, ograničena na ustavna U 45/01 Ustavnog suda pitanja. Sud, općenito, nije nadležan da preispituje da li su 25. februara 2002. godine Bosne i Hercegovine upravni organi, odnosno niži sudovi, ispravno primijenili Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. zakone i utvrdili činjenice. 28. Ustavni sud zapaža da se prava na koja se poziva S. Đ. odnose na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) te Protokol Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka broj 1 koji se, prema članu II/2. Ustava, primjenjuju direktno u VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 25. i Ustavni sud će, stoga, razmotriti da li je došlo do povrede prava 26. veljače 2002. godine, donio zagarantiranih Evropskom konvencijom ili Protokolom broj 1. Neka od tih prava, koje štiti Evropska konvencija i Protokol ODLUKU broj 1, su također navedena u članu II/3. Ustava s tim da im u Odbija se apelacija S. Đ., iz Teslića, protiv presude Vrhovnog Ustavu nije ponuđena šira zaštita nego u Evropskoj konvenciji suda Republike Srpske, broj U- 411/00 od 6. veljače 2001. i Protokolu broj 1. Stoga, nema potrebe za izdvojenim godine. razmatranjem člana II/3. Ustava. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim a) Član 6. Evropske konvencije novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 29. U vezi sa članom 6. Evropske konvencije, S. Đ. se žali na Srpske". nepravično suđenje pred upravnim organima i Vrhovnim Obrazloženje sudom. I - Činjenice 30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji je relevantan, glasi: 1. Podnositelj je apelacije S. Đ. iz Teslića, koga zastupa T. A., odvjetnik iz Banje Luke. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza (...) svako ima pravo na pravično suđenje (...) pred nezavisnim i 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava podnositelja nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom (...)". apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 31. Ustavni sud smatra da se u postupku radilo o građanskim pravima S. Đ. i da je stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije 3. Podnositelj je apelacije 15. kolovoza 1992. godine povrijeđen primjenljiv. Međutim, član 6. se odnosi na sudski postupak a ne kao pripadnik Vojske Republike Srpske i amputirana mu je na postupak pred upravnim organima. Pitanje u konkretnom podlaktica desne ruke. Način i okolnosti pod kojima je apelant slučaju je, stoga, ograničeno na pitanje da li je postupak pred povrijeđen opisan je u Uvjerenju Teslićke srpske brigade, broj Vrhovnim sudom Republike Srpske zadovoljio uvjete iz člana 4945/93 od 13. siječnja 1993. Prema Uvjerenju, radilo se o 6. stava 1. Evropske konvencije. samoranjavanju S. Đ. kada je u pijanom stanju aktivirao ručnu bombu, koja mu je eksplodirala u ruci. 32. Međutim, S. Đ. se ne poziva ni na jedan konkretan element koji ukazuje na nepravičnost suđenja pred Vrhovnim sudom 4. S. Đ. je 12. veljače 1993. godine podnio pismeni zahtjev Republike Srpske. On kritikuje Vrhovni sud zbog toga što općinskom tijelu uprave, mjerodavnom za poslove podržava nezakonite odluke upravnih vlasti i što nije proveo invalidsko-boračke zaštite Teslić, da mu se prizna svojstvo nove dokaze ili utvrdio nove činjenice. On, također, smatra da ratnog vojnog invalida po temelju ranjavanja. Liječničko Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1935 povjerenstvo za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o 18. Prema članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, traženi su temeljnim pravima vojnih invalida i obitelji palih boraca dala odgovori na apelaciju od Vrhovnog suda Republike Srpske i je nalaz i mišljenje broj 1524 od 18. ožujka 1993. godine. Javnog Fonda mirovinsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja Luka. 5. Općinsko je Tajništvo za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću upravu Teslić, zaključkom broj 04-560-49/93 od 24. 19. Vrhovni je sud Republike Srpske odgovor na apelaciju prosinca 1997. godine, obustavio postupak pokrenut 12. dostavio 22. kolovoza 2001. godine, i u njemu naveo da veljače 1993. godine do zaključenja kaznenog postupka pobijanom presudom nisu povrijeđena ustavna prava. Također pokrenutog protiv S. Đ. navodi da je apelacija nedopustiva zato što S. Đ. nije iscrpio sve dostupne moguće pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev 6. Vojni je sud u Banjoj Luci, presudom broj IK-97/96 od 13. za izvanredno preispitivanje pravomoćnih sudskih odluka listopada 1998. godine, oslobodio S. Đ. kaznene optužbe sukladno čl. 20. i 45., stavak 1. Zakona o upravnim sporovima Osnovnog Vojnog tužiteljstva u Banjoj Luci . ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94). 7. Liječničko je povjerenstvo 25. veljače 1999. godine dalo novi 20. Javni Fond mirovinsko-invalidskog osiguranja - Filijala Banja nalaz i mišljenje. Luka je, također, dostavio odgovor. 8. Ministarstvo za boračka pitanja, društvene djelatnosti i opću 21. Ustavni je sud dostavio odgovor Vrhovnog suda upravu, Teslić, je 6. travnja 1999. godine, usvojilo rješenje opunomoćniku S. Đ., koji je odgovorio dopisom od 24. rujna 04-560-49/93, kojim je odbilo zahtjev S. Đ. da mu se prizna 2001. godine. On tvrdi da izvanredni pravni lijek, na koji se svojstvo ratnog vojnog invalida jer nisu ispunjeni uvjeti iz poziva Vrhovni sud, ne bi bio efikasan i da bi pobijana presuda članka 5. Zakona o temeljnim pravima invalida i obitelji palih od 6. veljače 2001. godine, stoga, trebala biti uzeta u obzir kao boraca ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 16/96 i konačna presuda. 22/96). 9. Ministarstvo za pitanja boraca, žrtava rata i rada, Banja Luka, IV - Dopustivost je 19. lipnja 1999. godine, rješenjem broj 05/5-560-1111/99, 22. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, (u odbilo priziv S. Đ. protiv rješenja od 6. travnja 1999. godine daljnjem tekstu: Ustav) Ustavni sud ima apelacijsku kao neutemeljen. Ministarstvo smatra da je došlo do nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada samoranjavanja S. Đ. tako što je u pijanom stanju aktivirao ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u ručnu bombu, te da zbog toga njegovo oslobađanje u Bosni i Hercegovini. kaznenom postupku nije bilo od značaja. 10. S. Đ. je pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom 23. Člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda je propisano Republike Srpske protiv rješenja broj 05/5-560-1111/99 od 19. da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv lipnja 1999. godine. presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 11. Vrhovni je sud Republike Srpske, 21. prosinca 1999. godine, u dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o presudi broj U-581/99, tužbu usvojio i poništio pobijano posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. rješenje zato što Ministarstvo nije objasnilo u rješenju zašto je ocijenilo da njegovo oslobađanje u kaznenom postupku nije 24. Glede pitanja je li S. Đ. trebao koristiti izvanredni pravni lijek bilo od značaja. Sukladno članku 61. Zakona o upravnim iz čl. 20. i 45. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/94), glasnik Republike Srpske", broj 12/94), Ustavni sud tvrdi da je predmet je vraćen Ministarstvu za boračka pitanja, žrtava rata i slučaj već dvaput razmatrao Vrhovni sud Republike Srpske i rada Banja Luka. oba puta zaključio da je apelacija S. Đ. neutemeljena. Ustavni sud smatra da on ne bi imao šansu dobiti drukčiju odluku i da je 12. Ovo je ministarstvo 29. ožujka 2000. godine, rješenjem broj koristio pomenuti izvanredni lijek. Slijedi da se taj lijek ne 05/5-560-1111/99, ponovno odbilo priziv S. Đ. protiv rješenja može smatrati efikasnim u okolnostima ovog slučaja, te ga S. od 6. travnja 2000. godine, kao neutemeljen. Đ. nije morao ni koristiti. 13. S. Đ. je, 18. travnja 2000. godine, ponovno pokrenuo upravni 25. S. Đ. je dobio pobijanu presudu Vrhovnog suda Republike spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. On je Srpske 14. veljače 2001. godine i dostavio apelaciju Ustavnom zahtijevao poništenje rješenja od 29. ožujka 2000. godine, te sudu 3. travnja 2001. godine. On je, dakle, poštovao propisani priznavanja svojstva ratnog vojnog invalida. rok od 60 dana. 14. Presudom broj U-411/00 od 6. veljače 2001. godine, Vrhovni 26. Slijedi, dalje, da je apelacija dopustiva. je sud odbio tužbu S. Đ.. Vrhovni je sud ocijenio da do povrede nije došlo prilikom vršenja vojne dužnosti S. Đ., nego da se V - Ustavni je sud ocijenio radi o samoranjavanju do kojeg je došlo izvan dužnosti. 27. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni II - Apelacija sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima iz Ustava koja 15. U svojoj je apelaciji S. Đ. zahtijevao ocjenu ustavnosti presude proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-411/00 od 6. veljače Apelacijska jurisdikcija Suda je, stoga, ograničena na ustavna 2001. godine. pitanja. Sud, općenito, nije mjerodavan preispitivati jesu li upravna tijela, odnosno niži sudovi, ispravno primijenili 16. S. Đ. se poziva na članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i zakone i utvrdili činjenice. tvrdi da su mu povrijeđena sljedeća prava: pravo na život i fizički integritet, 28. Ustavni sud opaža da se prava na koja se poziva S. Đ. odnose na Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih pravo osobe da ne bude podvrgnua nečovječnom sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) te Protokol tretmanu, broj 1 koji se, prema članku II/2. Ustava, primjenjuju izravno u pravo na osobnu sigurnost, Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima. pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim Ustavni će sud, stoga, razmotriti je li došlo do povrede prava stvarima, zajamčenih Europskom konvencijom ili Protokolom broj 1. pravo na odštetu i nadoknadu za imovinu. Neka od tih prava, koje štiti Europska konvencija i Protokol broj 1, su također narečeni u članku II/3. Ustava s tim da im u III - Postupak pred Ustavnim sudom Ustavu nije ponuđena šira zaštita nego u Europskoj konvenciji 17. Apelacija je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnesena i Protokolu broj 1. Stoga, nema potrebe za izdvojenim 3. travnja 2001. godine. razmatranjem članka II/3. Ustava. Broj 43 – Strana 1936 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. a) Članak 6. Europske konvencije Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 29. U svezi članka 6. Europske konvencije, S. Đ. se žali na Srpske". nepravično suđenje pred upravnim tijelima i Vrhovnim sudom. 30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u dijelu koji je relevantan, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza (...) svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu (...) pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom (...)". 31. Ustavni sud smatra da se u postupku radilo o građanskim pravima S. Đ. i da je, stoga, članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenljiv. Međutim, član 6. se odnosi na sudski postupak a ne na postupak pred upravnim tijelima. Pitanje u konkretnom slučaju je, stoga, ograničeno na pitanje je li postupak pred Vrhovnim sudom Republike Srpske udovoljio uvjete iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. 32. Međutim, S. Đ. se ne poziva ni na jedan konkretan element koji ukazuje na nepravičnost suđenja pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. On kritizira Vrhovni sud zbog toga što podržava nezakonite odluke upravnih vlasti i što nije proveo nove dokaze ili utvrdio nove činjenice. On, također, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne zakone koji su na snazi. 33. Na temelju navoda iz apelacije ne može se zaključiti da je Vrhovni sud S. Đ. lišio prava na pravično suđenje sukladno članku 6. stavak 1. Europske konvencije. Njegovi navodi se, stoga, moraju odbaciti. 34. Ustavni sud dodaje da, mada se S. Đ. poziva na razne povrede ljudskih prava, u svojoj apelaciji on se ne poziva na pitanja trajanja postupka. Ustavni sud, stoga, nije obvezan odrediti je li postupak okončan u razumnom roku, kao što je predviđeno člankom 6. stavak 1. Europske konvencije. b) Druge navodne povrede Europske konvencije 35. S. Đ. se, također, žali na povrede prava na život i psihički integritet, prava da ne bude podvrgnut nečovječnom tretmanu, prava na osobnu sigurnost i prava na odštetu i nadoknadu za imovinu. Ova se prava navode u čl. 2., 3. i 5. Europske konvencije i članku 1. Protokola broj 1. 36. Međutim, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede ovih prava. VI - Zaključak 37. Slijedi da apelaciju treba odbiti. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. Predsjednik U 45/01 Ustavnog suda 25. veljače 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 21. i 22. decembra 2001. godine, donio je Obrazloženje I - Zahtjev Direktor pravnog lica DOO "COOR-EX", Modriča, Dragan Vasiljević, podnio je zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o osiguranju plaćanja carine i utvrđivanju, sadržaju i korištenju carinske garancije banke u carinskom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/99 od 17. maja 1999. godine). U zahtjevu se tvrdi da je navedena odluka u suprotnosti sa Zakonom o carinskom postupku, Zakonom o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, te da krši član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. U zahtjevu se, dalje, navodi da navedena Odluka stimuliše kriminal i nezakonito bogaćenje, omogućava Carini Republike Srpske nezakonito pribavljanje i korištenje sredstava, te ugrožava tržište Bosne i Hercegovine, uključujući mogućnost nelojalne konkurencije između pravnih lica u proizvodnji i trgovini. II - Dopustivost Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine jedini je nadležan da odlučuje, između ostalog, da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta (član VI/3.a)). Prema navedenim ustavnim odredbama, podnosilac zahtjeva, pravno lice DOO "COOR-EX", Modriča, nije subjekt koji može pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, pa je stoga odlučeno kao u dispozitivu. Prema članu VI/4. Ustava BiH, sve odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 48/01 21. decembra 2001. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Snežana Savić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 21. i 22. prosinca 2001. godine, donio ODLUKU ODLUKU Odbacuje se zahtjev pravnog lica DOO "COOR-EX", Modriča, od 16. augusta 2001. godine, za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o obezbjeđenju plaćanja carine i utvrđivanju, sadržaju i korištenju carinske garancije banke u carinskom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 12/99 od 17. maja 1999. godine). Odbacuje se zahtjev pravnog lica DOO "COOR-EX", Modriča, od 16. kolovoza 2001. godine, za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o osiguranju plaćanja carine i utvrđivanju, sadržini i korištenju carinske garancije banke u carinskom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske, broj 12/99 od 17. svibnja 1999. godine). Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1937 3. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-262/99 od Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim 16. septembra 1999. godine ugovor o zakupu poslovnog novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike prostora, zaključen između Zemljoradničke zadruge ZZ Srpske". "Poljoprom" Sanski Most kao zakupodavca i DJL "Files", Obrazloženje kojeg je zastupao M. F kao zakupoprimac, broj 01-124/97 od 15. maja 1997. godine, raskinut je u dijelu koji se odnosi na I - Zahtjev postojeći stambeni prostor na spratu zgrade u ul. M. Ć. Ćatića Direktor pravnog lica DOO "COOR-EX", Modriča, Dragan br. 72 u Sanskom Mostu. Kako je tužba koju su S. I. i R. I. Vasiljević, podnio je zahtjev Ustavnom sudu Bosne i podnijeli protiv M. F. prihvaćena, tuženi M. F. obavezan je da Hercegovine za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o iseli iz dvosobnog stana površine 62 m2, koji se nalazi na spratu osiguranju plaćanja carine i utvrđivanju, sadržaju i korištenju zgrade u ul. Muse Ć. Ćatića broj 72, i da ga, oslobođenog od carinske garancije banke u carinskom postupku ("Službeni ljudi i stvari, preda tužiteljima R. I. i S.. glasnik Republike Srpske", broj 12/99 od 17. maja 1999. 4. Općinski sud je utvrdio da je otac S. I., a svekar R. I., K. I., godine). sporni stan, koji je vlasništvo Zemljoradničke zadruge U zahtjevu se tvrdi da je narečena odluka oprečna Zakonu o "Poljoprom", dobio 1963. godine kao radnik Zemljoradničke carinskom postupku, Zakonu o carinskoj politici Bosne i zadruge "Kruhari" - pravnog prednika ZZ "Poljoprom". S. I., Hercegovine, te da krši članak I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. sin K. I., živio je s njim u zajedničkom domaćinstvu od 1963. U zahtjevu se, dalje, navodi da narečena Odluka stimulira godine, a R. I. od 1979. godine, nakon udaje za S. I., koji je kriminal i nezakonito bogaćenje, omogućuje Carini Republike nestao u toku rata, također sina K. I. Nakon što je K. I. napustio Srpske nezakonito pribavljanje i korištenje sredstava, te stan, preostali članovi domaćinstva postali su nosioci ugrožava tržište Bosne i Hercegovine, uključujući mogućnost stanarskog prava na stanu i koristili su ga sve do 1992. godine nelojalne konkurencije između pravnih osoba u proizvodnji i kada su ga, zbog ratnih djejstava, napustili. Prije njihovog trgovini. povratka iz izbjeglištva, 15. maja 1997. godine, DJL "Files" Sanski Most i ZZ "Poljoprom" zaključili su ugovor o zakupu II - Dopustivost poslovnih prostorija, u prizemlju zgrade u ul. M.Ć. Ćatić broj Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud Bosne i 72. Ovaj ugovor je uključivao i sporni stan u kojem je od tada Hercegovine jedini mjerodavan odlučivati, između ostalog, je li otpočeo da stanuje M. F. Primjenjujući odredbe Zakona o bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta sukladna obligacionim odnosima Općinski sud je raskinuo ugovor o ovom ustavu. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, zakupu od 15. maja 1997. godine u dijelu koji se odnosi na predsjedatelj Vijeća ministara, predsjedatelj, ili njegov zamjenik, stan, utvrdivši da stan ne može biti predmet zakupodavnog bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina odnosa. članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili 5. M. F. je podnio žalbu Općinskom sudu. Kantonalni sud u jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog tijela Bihaću, po žalbi apelanta M. F., donio je, 16. decembra 1999. jednog entiteta (članak VI/3.a)). godine, presudu broj Gž-434/99 kojom je žalbu odbio kao Prema narečenim ustavnim odredbama, podnositelj neosnovanu, a presudu Općinskog suda potvrdio. zahtjeva, pravno lice DOO "COOR-EX", Modriča, nije subjekt koji može pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim sudom Bosne i 6. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom Hercegovine, pa je stoga odlučeno kao u dispozitivu. Rev.14/2000 od 6. aprila 2000. godine odbio je reviziju M. F., izjavljenu na presudu Kantonalnog suda u Bihaću. Vrhovni Prema članku VI/4. Ustava BiH, sve odluke Ustavnog suda sud je, između ostalog, utvrdio da je revizija neosnovano su konačne i obvezujuće. ukazivala na proceduralne povrede, jer obje nižestepene Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: presude sadrže potpune i jasne razloge o dokazima i predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim argumentima M. F. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva, Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. JoVrhovni sud je naveo da on nije bio dovoljno opredijeljen i da seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. sve zakonske pretpostavke, potrebne za podnošenje Vitomir Popović i Mirko Zovko. protivtužbenog zahtjeva, nisu bile ispunjene. Predsjednik U 48/01 Ustavnog suda II - Apelacija 21. prosinca 2001. godine Bosne i Hercegovine 7. Apelant u svojoj apelaciji pobija presude Vrhovnog suda, Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. Kantonalnog suda u Bihaću i Općinskog suda u Sanskom Mostu. On smatra da pravičnost suđenja u konkretnom slučaju Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) uopće ne postoji i da su povrijeđeni član II/3.e) i k) Ustava Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog Bosne i Hercegovine, član 6/1. Evropske konvencije za zaštitu suda, na sjednici održanoj 21. decembra 2001. godine, donio je ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. stav 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. ODLUKU 8. Apelant navodi da je kao zakupac, u skladu sa ugovorom o zakupu, adaptirao i dogradio kompletan prostor, pa i stambeni Odbija se apelacija M. F., iz Sanskog Mosta, protiv presude prostor koji je bio potpuno devastiran, uloživši oko 56.000 Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj DM. Adaptacijom stan je umjesto 62 m2 povećan na 103 m2. S Rev.14/2000 od 6. aprila 2000. godine. obzirom na te okolnosti, u toku postupka postavio je Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim protivtužbeni zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". 9. Apelant smatra da pravičnost suđenja ne postoji, jer sudovi nisu donijeli odluku o protivtužbenom zahtjevu. Pored toga, Obrazloženje sudovi nisu obrazlagali nijedan od prigovora iznesenih u žalbi koji se odnosio na primjenu materijalnog prava. Poljuljani su I - Činjenično stanje principi vođenja vanparničnog postupka. Vanparnični 1. Podnosilac apelacije je gosp. M. F., iz Sanskog Mosta, kojeg postupak, koji se odnosio na utvrđivanje stanarskog prava na zastupa A. H., advokat iz Sanskog Mosta. spornom stanu, proveden je tajno za M. F., a pokrenut već kada 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava podnosioca je parnica bila u toku. Zahtjev za izuzeće sudije prvostepenog apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati suda je odbijen, a Kantonalni sud to pitanje nije razmatrao. kako slijedi: Presuda, koja nije bila izvršna, je provedena. Broj 43 – Strana 1938 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. Slijedi da je apelant ispoštovao rok od 60 dana. Apelacija je, III - Postupak pred Ustavnim sudom stoga, dopuštena. 10. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, 25. decembra 2000. godine od R. I. i S. I. iz Sanskog Mosta, a 4. V - Ustavni sud je ocijenio januara 2001. godine od Vrhovnog suda Federacije Bosne i 21. Apelant M. F. se poziva u svojoj apelaciji na član II/3.e) i k) Hercegovine, zatraženi su odgovori na navode apelacije. Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije, te 11. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. odgovor. 22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi: 12. R. I. i S. I., koje zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, u odgovoru od 16. januara 2001. godine, prigovaraju u cijelosti "Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i podnesenoj apelaciji zbog njene neosnovanosti. Smatraju da su obavezama .... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u sudovi riješili dva osnovna pitanja, prije svega, da li je sporni razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, dio objekta, koji je zakupio DJL "Files", a koristio direktor M. obrazovanim na osnovu zakona ..." F., stambeni ili poslovni prostor, te da li se kao takav mogao 23. Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi: dati u zakup, i da li su druga lica posjedovala stanarsko pravo "Svako fizičko i pravno lice ima pravo na neometano uživanje na stanu u ul. M. Ć. Ćatića br. 72. svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u 13. Kako je osnov za apelantovo korištenje stana ugovor o zakupu, javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim tužioci su morali prvo dokazati da su bili nosioci stanarskog načelima međunarodnog prava. prava, a potom da je osnov za apelantovo korištenje stana nezakonit. Kako R. I. i S. I. nisu imali dokaz da su bili nosioci Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na stanarskog prava osim rješenja Općine Sanski Most, pokrenuli pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra su postupak za utvrđivanje stanarskog prava u skladu sa potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim Zakonom o stambenim odnosima. Poštujući zakonsku interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih proceduru prvo su se obratili ZZ "Poljoprom", a kada nisu doprinosa ili kazni." dobili nikakav odgovor, sud je u vanparničnom postupku, u 24. Ustavni sud konstatuje da se postupak pred sudovima kojem je učestvovao ZZ "Poljoprom" kao vlasnik stana i koji Federacije Bosne i Hercegovine odnosi na građanska prava nije osporavao stanarsko pravo, donio rješenje kojim se R. I. i apelanta M. F., te se član 6. Evropske konvencije primjenjuje S. I. utvrđuje stanarsko pravo. U toku vanparničnog, a i u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora parničnog postupka, utvrđeno je da je K. I., prednik R. I. i S. I., preispitati da li je spor pred sudovima bio pravičan onako kako zakonito uselio u stan u kome su s njim živjeli R. I. i S. I. u to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. svojstvu članova porodičnog domaćinstva. 25. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom 14. R. I. i S. I. ne osporavaju činjenicu da apelant nije učestvovao predmetu tiču primjene Zakona o obligacionim odnosima u vanparničnom postupku koji se odnosio na postupak ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 57/89 - preuzet Uredbom sa utvrđivanja stanarskog prava koji je propisan Zakonom o zakonskom snagom "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, stambenim odnosima i u kojem je, po Zakonu, učestvovao 13/94). Prema odredbama člana 580. stav 2. Zakona, ako se davalac odnosno vlasnik stana ZZ "Poljoprom" Sanski Most. utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje Općinski sud u Sanskom Mostu je, priznavši legitimaciju DJL pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida "Files", ZZ "Poljoprom" i M. F., omogućio njihovo učešće u po samom Zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu postupku o spornim pitanjima. štetu. 15. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva, R. I. i S. I. tvrde da nije niti 26. Prema Zakonu o stambenim odnosima, koji je na snazi u podnesen, ukazujući na podatak da je apelant objekat sanirao Federaciji Bosne i Hercegovine, stanarsko pravo sredstvima Luteranskog saveza, dostavljajući kao dokaz podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i trajno potvrdu od 3. februara 1998. godine, koju je izdao Luteranski korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva savez. da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog 16. Smatraju da je izvršni postupak pravilno proveden, uz prava, ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih napomenu da je sud ipak išao u korist apelantu jer nije prihvatio razloga. niti odredio privremenu mjeru, čime je omogućio apelantu da 27. Ustavni sud uočava da je M. F. imao pristup sudovima sve tri stambeni prostor koristi nezakonito više od dvije godine. instance i da su ovi sudovi ispitali njegove zahtjeve na osnovu 17. U skladu sa članom 20. stav 2. Poslovnika Suda, 8. aprila 2001. primjenjivih pravnih odredbi, tako da ne postoje indikacije da godine M. F. je dostavljen odgovor na apelaciju. Na traženje je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, suda, Općinski sud u Sanskom Mostu dostavio je kompletan zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede spis na uvid. člana 6. Evropske konvencije niti do ekvivalentnog člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. IV - Dopustivost predmeta 18. U skladu sa odredbom člana VI/3.b) Ustava Bosne i 28. U pogledu člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, Ustavni Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima sud primjećuje da se konkretni predmet tiče postupka između apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom strana oko prava zakupca i prava trećih lica da na stambenom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo prostoru, kao dijelu zakupljene imovine, ostvaruju svoje kojeg suda u Bosni i Hercegovini. pravo, koje po samom zakonu sasvim isključuje prava zakupca i dovodi do raskida ugovora o zakupu. Ustavni sud nije našao 19. Odredbom člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i elemente koji bi ukazali da je u konkretnom postupku došlo do Hercegovine propisano je da Ustavni sud može razmatrati povrede prava na imovinu, garantiranog članom 1. Protokola apelaciju samo ako su protiv presude koja se njom pobija broj 1 na Konvenciju i ekvivalentnim članom II/3.k) Ustava iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako Bosne i Hercegovine. se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je 29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporena koristio. odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije povrijedila nijednu ustavnu odredbu. 20. Sud konstatuje da je apelant, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpio sve raspoložive pravne lijekove. On je primio presudu VI - Zaključak Vrhovnog suda 3. maja 2000. god., a apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine dostavljena je 9. juna 2000. godine. 30. Ustavni sud je zaključio da odbije apelaciju. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1939 31. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke 6. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine, presudom Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Rev.14/2000 od 6. travnja 2000. godine, odbio reviziju M. F., izjavljenu na presudu Kantonalnog suda u Bihaću. Vrhovni je Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: sud, između ostalog, ustvrdio da je revizija neutemeljeno predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim ukazivala na proceduralne povrede, jer obje nižestupanjske Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jopresude sadržavaju potpune i razvidne razloge o dokazima i seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. argumentima M. F. Što se tiče protutužbenog zahtjeva, Vitomir Popović i Mirko Zovko. Vrhovni je sud naveo da on nije bio dostatno opredijeljen i da Predsjednik sve zakonske pretpostavke, potrebite za podnošenje U 55/01 Ustavnog suda protutužbenog zahtjeva, nisu bile ispunjene. 21. decembra 2001. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. II - Apelacija 7. Apelant u svojoj apelaciji pobija presude Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću i Općinskog suda u Sanskom Mostu. On smatra da pravičnost suđenja u konkretnom slučaju Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka uopće ne postoji i da su povrijeđeni članak II/3.e) i k) Ustava VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Bosne i Hercegovine, članak 6/1. Europske konvencije za Ustavnog suda, na sjednici održanoj 21. prosinca 2001. godine, zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članak 1. stavak 1. donio Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. 8. Apelant navodi da je kao zakupac, sukladno ugovoru o zakupu, ODLUKU adaptirao i dogradio kompletan prostor, pa i stambeni prostor Odbija se apelacija M. F., iz Sanskog Mosta, protiv presude koji je bio potpuno devastiran, uloživši oko 56.000 DM. Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Adaptacijom stan je umjesto 62 m2 povećan na 103 m2. Rev.14/2000 od 6. travnja 2000. godine. Obzirom na te okolnosti, u tijeku postupka postavio je protutužbeni zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 9. Apelant smatra da pravičnost suđenja ne postoji, jer sudovi Srpske". nisu donijeli odluku o protutužbenom zahtjevu. Pored toga, sudovi nisu obrazlagali nijedan od prigovora iznesenih u Obrazloženje prizivu koji se odnosio na primjenu materijalnog prava. I - Činjenično stanje Poljuljani su principi vođenja izvanparničnog postupka. Izvanparnični postupak, koji se odnosio na utvrđivanje 1. Podnositelj je apelacije gosp. M. F., iz Sanskog Mosta, kojeg stanarskog prava na prijepornom stanu, sproveden je tajno za zastupa A. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta. M. F., a pokrenut kada je već parnica bila u tijeku. Zahtjev za 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz izjava podnositelja izuzeće suca prvostupanjskog suda je odbijen, a Kantonalni apelacije i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati sud to pitanje nije razmatrao. Presuda, koja nije bila izvršna, je kako slijedi: provedena. 3. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-262/99 od III - Postupak pred Ustavnim sudom 16. rujna 1999. godine ugovor o zakupu poslovnog prostora, zaključen između Zemljoradničke zadruge ZZ "Poljoprom" 10. Sukladno odredbi članka 16. Poslovnika Suda, 25. prosinca Sanski Most kao zakupodavca i DJL "Files", kojeg je zastupao 2000. godine su od R. I. i S. I. iz Sanskog Mosta, a 4. siječnja M. F. kao zakupoprimatelj, broj 01-124/97 od 15. svibnja 1997. 2001. godine od Vrhovnog suda Federacije Bosne i godine, raskinut je u dijelu koji se odnosi na postojeći stambeni Hercegovine, zatraženi odgovori na navode apelacije. prostor na katu zgrade u ul. M. Ć. Ćatića br. 72 u Sanskom 11. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio Mostu. Kako je tužba koju su S. I. i R. I. podnijeli protiv M. F. odgovor. prihvaćena, tuženi je M. F. obvezan iseliti iz dvosobnog stana 12. R. I. i S. I., koje zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, u površine 62 m², koji se nalazi na katu zgrade u ul. Muse Ć. Ćatića odgovoru od 16. siječnja 2001. godine, prigovaraju u cijelosti broj 72, i oslobođenog od ljudi i stvari, predati ga tužiteljima R. I. podnesenoj apelaciji zbog njene neutemeljenosti. Smatraju da i S. I. su sudovi riješili dva osnovna pitanja, prije svega, je li 4. Općinski je sud ustvrdio da je otac S. I., a svekar R. I., K. I., prijeporni dio objekta, koji je zakupio DJL "Files", a koristio prijeporni stan, koji je vlasništvo Zemljoradničke zadruge direktor M. F., stambeni ili poslovni prostor, te je li se kao "Poljoprom", dobio 1963. godine kao djelatnik Zemljoradtakav mogao dati u zakup, i jesu li druge osobe posjedovale ničke zadruge "Kruhari" - pravnog prednika ZZ "Poljoprom". stanarsko pravo na stanu u ul. M. Ć. Ćatića br. 72. S. I., sin K. I., živio je s njim u zajedničkom kućanstvu od 13. Kako je osnov za apelantovo korištenje stana ugovor o zakupu, 1963. godine, a R. I. od 1979. godine, nakon udaje za S. I., koji tužitelji su morali prvo dokazati da su bili nositelji stanarskog je nestao u tijeku rata, također sina K. I.. Nakon što je K. I. prava, a potom da je osnov za apelantovo korištenje stana napustio stan, preostali članovi kućanstva postali su nositelji nezakonit. Kako R. I. i S. I. nisu imali dokaz da su bili nositelji stanarskog prava na stanu i koristili su ga sve do 1992. godine stanarskog prava osim rješenja Općine Sanski Most, pokrenuli kada su ga, zbog ratnih djejstava, napustili. Prije njihovog su postupak za utvrđivanje stanarskog prava sukladno Zakonu povratka iz izbjeglištva, 15. svibnja 1997. godine, DJL "Files" o stambenim odnosima. Poštujući zakonsku proceduru prvo su Sanski Most i ZZ "Poljoprom" zaključili su ugovor o zakupu se obratili ZZ "Poljoprom", a kada nisu dobili nikakav poslovnih prostorija, u prizemlju zgrade u ul. M.Ć. Ćatić broj odgovor, sud je u izvanparničnom postupku, u kojem je 72. Ovaj je ugovor uključivao i prijeporni stan u kojem je od sudjelovao ZZ "Poljoprom" kao vlasnik stana i koji nije tada otpočeo stanovati M. F. Primjenjujući odredbe Zakona o pobijao stanarsko pravo, donio rješenje kojim se R. I. i S. I. obligacijskim odnosima Općinski je sud raskinuo ugovor o utvrđuje stanarsko pravo. U tijeku izvanparničnog, a i zakupu od 15. svibnja 1997. godine u dijelu koji se odnosi na parničnog postupka, utvrđeno je da je K. I., prednik R. I. i S. I., stan, utvrdivši da stan ne može biti predmetom zakupodavnog zakonito uselio u stan u kome su s njim živjeli R. I. i S. I. u odnosa. svojstvu članova obiteljskog kućanstva. 5. M. F. je podnio priziv Općinskom sudu. Kantonalni je sud u Bihaću, po prizivu apelanta M. F., donio, 16. prosinca 1999. 14. R. I. i S. I. ne pobijaju činjenicu da apelant nije sudjelovao u godine, presudu broj Gž-434/99 kojom, je priziv odbio kao izvanparničnom postupku koji se odnosio na postupak neutemeljen, a presudu Općinskog suda potvrdio. utvrđivanja stanarskog prava koji je propisan Zakonom o Broj 43 – Strana 1940 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. stambenim odnosima i u kojem je, po Zakonu, sudjelovao 13/94). Prema odredbama članka 580. stavak 2. Zakona, ako se davatelj odnosno vlasnik stana ZZ "Poljoprom" Sanski Most. utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasma isključuje Općinski je sud u Sanskom Mostu, priznavši legitimaciju DJL pravo zakupca na uporabu stvari, ugovor o zakupu se raskida "Files", ZZ "Poljoprom" i M. F., omogućio njihovo po samom Zakonu, a zakupodavac je dužan naknaditi zakupcu sudjelovanje u postupku o prijepornim pitanjima. štetu. 15. Što se tiče protutužbenog zahtjeva, R. I. i S. I. tvrde da nije niti 26. Prema Zakonu o stambenim odnosima, koji je na snazi u podnesen, ukazujući na podatak da je apelant objekt sanirao Federaciji Bosne i Hercegovine, stanarsko pravo podrazusredstvima Luteranskog saveza, dostavljajući kao dokaz mijeva, između ostalog, pravo na neometano i trajno korištenje potvrdu od 3. veljače 1998. godine, koju je izdao Luteranski stana, mogućnost članova obiteljskog kućanstva da dobiju savez. stanarsko pravo nakon smrti nositelja stanarskog prava, ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga. 16. Smatraju da je izvršni postupak pravilno sproveden, uz napomenu da je sud ipak išao u korist apelantu jer nije prihvatio 27. Ustavni sud uočava da je M. F. imao pristup sudovima sve tri niti odredio privremenu mjeru, čime je omogućio apelantu da instance i da su ovi sudovi ispitali njegove zahtjeve na temelju stambeni prostor koristi nezakonito više od dvije godine. primjenjivih pravnih odredbi, tako da ne postoje indikacije da je postupak vođen na nepravičan način. Ustavni sud, stoga, 17. Sukladno članku 20. stavak 2. Poslovnika Suda, 8. travnja zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede 2001. godine M. F. je dostavljen odgovor na apelaciju. Na članka 6. Europske konvencije niti do ekvivalentnog članka traženje suda, Općinski je sud u Sanskom Mostu dostavio II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. kompletan spis na uvid. 28. Glede članka 1. Protokola broj 1 na Konvenciju, Ustavni sud IV - Dopustivost predmeta primjećuje da se konkretni predmet tiče postupka između 18. Sukladno odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i strana oko prava zakupca i prava trećih osoba da na stambenom Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima prostoru, kao dijelu zakupljene imovine, ostvaruju svoje apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom pravo, koje po samom zakonu sasma isključuje prava zakupca i ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo dovodi do raskida ugovora o zakupu. Ustavni sud nije našao kojeg suda u Bosni i Hercegovini. elemente koji bi ukazali da je u konkretnom postupku došlo do 19. Odredbom članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda povrede prava na imovinu, zajamčenog člankom 1. Protokola Bosne i Hercegovine propisano je da Ustavni sud može broj 1 na Konvenciju i ekvivalentnim člankom II/3.(k) Ustava razmatrati apelaciju samo ako su protu presude koja se njom Bosne i Hercegovine. pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima 29. Na temelju narečenog, Ustavni sud zaključuje da pobijana entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine nije podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom povrijedila nijednu ustavnu odredbu. lijeku koji je koristio. VI - Zaključak 20. Sud konstatira da je apelant, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpio sve raspoložive pravne lijekove. On je primio presudu 30. Ustavni je sud zaključio odbiti apelaciju. Vrhovnog suda 3. svibnja 2000. god., a apelacija Ustavnom 31. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke sudu Bosne i Hercegovine dostavljena je 9. lipnja 2000. Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. godine. Slijedi da je apelant ispoštovao rok od 60 dana. Apelacija je, stoga, dopuštena. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim V - Ustavni je sud ocijenio Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Jo21. Apelant M. F. se poziva u svojoj apelaciji na članak II/3.(e) i (k) seph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije, Vitomir Popović i Mirko Zovko. te članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. Predsjednik 22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije glasi: U 55/01 Ustavnog suda 21. prosinca 2001. godine Bosne i Hercegovine "Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. obvezama .... ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na temelju zakona ..." Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog 23. Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju glasi: suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano 2002. godine, donio je uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i ODLUKU općim načelima međunarodnog prava. Usvaja se, kao osnovana, apelacija gosp. Edhema Bičakčića Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na iz Sarajeva, protiv: pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih KV-462/01 od 12. septembra 2001.godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. doprinosa ili kazni". augusta 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u 24. Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima Sarajevu, broj KV-517/01 od 2. novembra. 2001. godine, Federacije Bosne i Hercegovine odnosi na građanska prava rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj apelanta M. F., te se članak 6. Europske konvencije Ki-232/01 od 19. septembra 2001. godine, rješenja Vijeća primjenjuje u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-567/01 od 6. novembra mora preispitati je li spor pred sudovima bio pravičan onako 2001. godine i rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u kako to zahtijeva članak 6. Europske konvencije. Sarajevu, broj Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine. 25. Ustavni sud ističe da se postupci pred sudovima u konkretnom Ukidaju se: predmetu tiču primjene Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 57/89 - preuzet Uredbom sa 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-462/01 zakonskom snagom "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, od 12. septembra 2001.godine, Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1941 2. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj radnje, sa tog aspekta, mogu smatrati dozvoljenim ili Ki-125/01 od 13. augusta 2001.godine, nedozvoljenim. Vijeće je, u vezi s ovim pitanjem, ocijenilo da, za sada, kada je istraga u toku i kada je sproveden samo manji 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-517/01 broj istražnih radnji, ne može na to pitanje odgovoriti, i da je od 2. novembra 2001. godine, neophodno nastaviti istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog 4. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj važnog pitanja. Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati Ki-232/01 od 19. septembra 2001. godine, svoj prigovor imuniteta, i zavisno od stvarne situacije u daljem toku istrage, sud u smislu čl. 163. ZKP može obustaviti istragu. 5. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-567/01 od 6. novembra 2001. godine. 5. Istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući povodom zahtjeva Federalnog tužilaštva za sprovođenje 6. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj istrage broj KT-26/01 od 7. marta 2001. godine, donio je Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine. rješenje o sprovođenju istrage broj Ki-232/01 od 19. septembra Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor 2001. godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka počinio krivično djelo i to: pod tač. 1., 2., 3. i 4. produženo pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i 3., a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, a pod tačkom Hercegovine da, kao stvarno nadležan sud, raspravi i donese 4. i krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 368. odluku o navedenom pitanju. stav 1. Krivičnog zakona FBiH. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Istražni sudija je konstatovao da je Ustavni sud BiH svojom Srpske". odlukom odredio Kantonalni sud u Sarajevu kao nadležan sud za vođenje ovog postupka, a da se apelant, nakon što je Sud Obrazloženje pozvao osumnjičene da iznesu svoju obranu, pozvao na imunitet. Istražni sudija je donio rješenje o sprovođenju I - Činjenično stanje istrage, smatrajući da se apelant brani šutnjom. 1. Podnosilac apelacije je Edhem Bičakčić iz Sarajeva, kojeg 6. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, rješavajući žalbu zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva. apelanta, 2. novembra 2001. godine, donijelo je rješenje broj 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelacije Edhema Kv-517/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu Bičakčića i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati osumnjičenog apelanta, kao neosnovanu. kako slijedi: Vijeće je u ovom rješenju kao osnov iznijelo razloge date u 3. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, za ranijem, odbijajućem rješenju broj KV-462/01 od 12. sprovođenje istrage broj KT:11/00 od 11. maja 2001. godine, septembra 2001. godine, rješavajući da se nastave sprovoditi istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, 13. augusta 2001. istražne radnje u cilju utvrđivanja jesu li radnje izvršene u godine, donio je rješenje o sprovođenju istrage broj Ki-125/01, okviru njegove funkcije, odnosno radi utvrđivanja jesu li protiv više lica, među kojima je i Edhem Bičakčić, jer postoji dozvoljene ili nedozvoljene, imajući u vidu da osumnjičeni osnovana sumnja da je počinio krivično djelo zloupotrebe više ne obavlja funkciju premijera Vlade. položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH), u U obrazloženju rješenja ponovo je zauzet stav da je imunitet vezi sa članom 46. Zakona. Nakon što je istražni sudija pozvao okrivljenog (apelanta) prestao sa prestankom njegove osumnjičene da iznesu svoju obranu, apelant se pozvao na funkcije. imunitet i predložio da Sud, kao prethodno pitanje, riješi 7. Istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po pitanje imuniteta. Istražni sudija je kompletan spis dostavio zahtjevu Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu broj KT-288/01 od Krivičnom vijeću tog suda, koje je 3. jula 2001. godine vratilo 9. augusta 2001. godine, donio je rješenje o sprovođenju spis istražnom sudiji uz pismeni podnesak broj Kv 362/01, sa istrage, broj Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine, protiv uputom da je potrebno prije svega ispitati okrivljene, pa apelanta, saglasivši se da postoji osnovana sumnja da je ukoliko se istražni sudija složi sa zahtjevom za sprovođenje osumnjičeni počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili istrage, da donese rješenje o sprovođenju istrage, a na to ovlasti, predviđeno i kažnjivo po članu 358. stav 3. u vezi sa rješenje stranke će imati pravo žalbe. Kako se i dalje, nakon što stavom 1. KZ Federacije BiH. Pozvavši se na imunitet, apelant je upoznat sa uputom Krivičnog vijeća Suda, apelant pozivao nije iznio svoju obranu, a istražni sudija, smatrajući da se na imunitet, istražni sudija je, složivši se sa zahtjevom za osumnjičeni brani šutnjom, donio je navedeno rješenje. sprovođenje istrage, smatrao da se u ovoj fazi postupka apelant brani šutnjom, te je i donio navedeno rješenje. 8. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, rješenjem broj KV-567/01 od 6. novembra 2001. godine, odbilo je kao 4. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući po žalbi neosnovanu žalbu osumnjičenog, koji je predlagao u žalbi da apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od se zatraži od kantonalnog tužioca da otkloni smetnje za 13. augusta 2001. godine, donijelo rješenje broj KV-462/01 od vođenje krivičnog postupka, zbog postojanja Ustavom 12. septembra 2001. godine, kojim je odbilo žalbu kao Federacije BiH utvrđenog imuniteta od krivičnog gonjenja, te neosnovanu. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na koji se da se nakon toga odluči o zahtjevu za sprovođenje istrage ili da poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u prvostepeno rješenje preinači i zbog istog razloga, u smislu poglavlju IV/B. tač. 4. član 10. Ustava Federacije BiH, dajući člana 163. stav 1. tačka 3. ZKP-a, krivični postupak obustavi. svoj suštinski stav u pogledu primjenjivosti navedene ustavne Odbijajući žalbu osumnjičenog kao neosnovanu, Vijeće Suda odredbe o imunitetu i razmatrajući žalbene navode iznijelo je iste razloge kao i u ranijim drugostepenim osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo rješenjima, ističući da se protiv lica iz člana IV/B.4. (imunitet, preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, pogotovo što je član 10.) Ustava Federacije BiH neće pokrenuti krivični nesporno da osumnjičeni više ne obavlja funkciju premijera postupak, a ako je već pokrenut obustavit će se pod uvjetom da Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. se oni pozovu na imunitet, što znači da ta lica, u momentu kada Također, u obrazloženju odluka Krivično vijeće Kantonalnog se pozivaju na imunitet, uživaju imunitet i vrše svoje funkcije. suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog Vijeće smatra da se ne može raditi o bilo kojim radnjama nego prestao prestankom funkcije. samo onim koje su počinjene za vrijeme i u okviru vršenja Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje da li je osumnjičeni dužnosti, što dalje znači da su za preduzimanje tih radnji bili i inkriminisane radnje, navedene u zahtjevu za sprovođenje ovlašteni, te da se imunitet ne odnosi u apsolutnom smislu na istrage, obavljao u okviru svojih ovlaštenja, odnosno da li se te sva krivična djela. Broj 43 – Strana 1942 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 9. Zastupnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, Suda, sam riješi pitanje imuniteta u meritumu, tako što će na osnovu čl. IV/A.20.(1c) Ustava Federacije Bosne i utvrditi da apelant, u konkretnom slučaju, zaista uživa Hercegovine, na sjednici održanoj 12. marta 2001. godine, apsolutni imunitet od krivičnog gonjenja. donio je odluku o potvrđivanju imenovanja Vlade Federacije Apelant je predložio da se donese privremena mjera u skladu sa Bosne i Hercegovine, prema kojoj su imenovani novi članovi članom 75. Poslovnika Suda, uz zabranu vršenja daljnjih Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, pa s tim u vezi i novi istražnih radnji Kantonalnom sudu u Sarajevu i zabrani premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, novi Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo da vrši bilo kakve zamjenik premijera Vlade i novi federalni ministri. Slijedi da je proceduralne radnje do konačne odluke Ustavnog suda po apelantu prestao mandat premijera Vlade Federacije Bosne i apelaciji. Hercegovine. III - Postupak pred Ustavnim sudom II - Apelacija 13. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, 27. 10. Edhem Bičakčić iz Sarajeva, koga zastupa Žarko Bulić, decembra 2001. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu i advokat iz Sarajeva, 19. novembra i 3. decembra 2001. godine, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu zatraženi su odgovori na podnio je apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i navode apelacije. Hercegovine, protiv navedenih rješenja Kantonalnog suda u 14. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je 18. januara 2002. godine, Sarajevu. U apelaciji i dopuni apelacije se, između ostalog, u odgovoru na apelaciju, nakon što je izložilo domaće i navodi da je Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu 11. maja 2001. uporedno krivično i krivičnoprocesno pravo, ustavnu praksu i godine podnijelo istražnom sudiji Kantonalnog suda u postojeće pravne teorije, zaključilo Sarajevu zahtjev za sprovođenje istrage protiv Edhema Bičakčića i dr. zbog, navodno, učinjenog krivičnog djela iz "da se u konkretnom slučaju odredba Odjeljka IV tačke B. člana 358. stav 3. KZ FBiH, u vezi sa članom 46. toga zakona, člana 10. Ustava FBiH treba tumačiti da je imunitetsko pravo koje je, navodno, počinio u drugoj polovini 1999. i 2000. koje je dato navedenim funkcionerima za vrijeme vršenja godini. Edhem Bičakčić se, kao osumnjičeni u navedenim funkcije ograničeno za vrijeme trajanja mandata, odnosno krivičnim predmetima, odazvao pozivu istražnog sudije i, pri vršenja funkcije predsjednika i potpredsjednika FBiH, prvom saslušanju kod istražnog sudije, pozvao se na imunitet premijera, zamjenika premijera i članova Vlade FBiH. od krivičnog gonjenja koji je konstituiran u odredbi člana IV/B Kantonalno tužilaštvo konstatuje da lica iz Odjeljka IV tačke B. tač. 4.-10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja glasi: člana 10. Ustava FBiH uživaju imunitet dok im traje mandat i u "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, tom vremenu vrše svoje zakonske dužnosti, a na imunitet se zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično mogu pozivati samo u vrijeme trajanja mandata s tim da gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo kakvo imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Službena radnja djelo učinjeno u vršenju svoje dužnosti." koja krši zakon i predstavlja krivično djelo određeno zakonom Apelant ističe da je povodom imuniteta, kao incidentnog ne ulazi u materijalnopravni imunitet već samo ima proceduralnog pitanja koje isključuje krivično gonjenje u procesnopravni karakter (formalnopravni imunitet) koji je svakoj fazi krivičnog postupka u svojim rješenjima koji su strogo procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje predmet apelacije, Kantonalni sud u Sarajevu, uzurpacijom krivičnog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme isključive nadležnosti Ustavnog suda Federacije Bosne i trajanja mandata i isti traje samo do davanja odobrenja ako je Hercegovine za rješenje tog incidentnog pravnog pitanja, mandat u toku ili do prestanka trajanja mandata kada se nosilc zauzeo stavove koji su nezakoniti, protivustavni i pravno imuniteta ne može pozvati na imunitet. neodrživi. Zahtjevom za sprovođenje istrage apelant je terećen U Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 od 24. 7. 2001. za navodne krivično-pravne radnje koje je počinio u svojstvu godine u tački 27. je zaključeno da istaknuti prigovor od strane premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. istog apelanta Ustavni sud BiH neće rješavati jer je to pitanje 11. Apelant smatra da uživa apsolutni imunitet od krivičnog koje treba da razriješi stvarno nadležni sud, što bi u gonjenja iako više ne obavlja funkciju premijera Vlade, a da su konkretnom slučaju značilo Kantonalni sud u Sarajevu koji je osporenim rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu to pitanje i rješavao odlukama broj KV-517/01 od 2. 11. 2001. povrijeđena njegova prava garantirana članom 6. stav 1. i godine, KV-567/01 od 6. 11. 2001. godine, KV-462/01 od 12. članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i 9. 2001. godine čime je predmetna stvar postala res judicata. osnovnih sloboda, te čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Ustavni sud BiH je prema tome o istoj stvari ranije odlučivao Hercegovine. zbog kojih razloga shodno članu 12. stav 3. tačke 5. Poslovnika Apelant podsjeća Ustavni sud Bosne i Hercegovine, s obzirom Ustavnog suda BiH predmetnu apelaciju će skinuti sa liste na fazu postupka u kojoj podnosi ovu apelaciju, na stanovište predmeta za odlučivanje. Imajući u vidu da je Kantonalni sud izneseno u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj U Sarajevo svojim odlukama riješio pitanje imuniteta to se 34/01 od 22. juna 2001. godine. predmetna apelacija očigledno odmah ukazuje kao Apelant ističe da se pitanje imuniteta ne može riješiti niti u neosnovana (prima facie), zbog kojih razloga se predmetna jednoj kasnijoj fazi postupka, a sam imunitet ne dopušta apelacija treba posmatrati i sa aspekta člana 12. stav 3. tačke postupak, odnosno krivično gonjenje. 6. po kom osnovu se takva apelacija skida sa liste predmeta za odlučivanje. 12. Predložio je da se, u skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, zatraži dostavljanje kompletnog spisa pod oznakom Kantonalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud BiH shodno Ki-125/01, da se, u skladu sa članom 17. stav 3. Poslovnika članu 12. stav 3. tač. 5. i 6. u vezi sa članom 12. st. 1. i 6. donese Suda, po apelaciji postupa hitno, te da se nakon održane rješenje o skidanju apelacije sa liste predmta za odlučivanje. sjednice Ustavnog suda, u smislu odredbi čl. 31. do 35. ili javne U suprotnom da predmetnu apelaciju odbaci kao neosnovanu sjednice, u smislu odredbi čl. 41.-53. Poslovnika Suda na koju shodno članu 55. stav 1. tač. 1. i 5. Poslovnika Ustavnog suda će se pozvati apelant, donese odluka kojom se usvaja BiH jer se radi o pitanju o kojem je već redovni sud odlučio podnesena apelacija, te ukidaju sva rješenja Kantonalnog suda kada je žalbu aplikanta koja se pozivala na imunitet protiv u Sarajevu koja se odnose na apelanta i naloži Kantonalnom rješenja o sprovođenju istrage Vijeće Kantonalnog suda sudu u Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta apelanta Sarajevo istu odbilo kao neosnovano. Navedenom odlukom predoči Ustavnom sudu Federacije BiH, kao stvarno Kantonalni sud Sarajevo riješio je pitanje imuntieta čime je nadležnom, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka, na meritorno odlučivanje ili da Ustavni sud Bosne i navedena pravna stvar postala res judicata (rješenje Hercegovine, postupajući u skladu sa članom 61. Poslovnika Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1943 2001.godine, KV-517/01 od 2. 11. 2001. godine i KV-462/01 premijera, odnosno ministra u Vladi" (str. 2., kraj prvog pasusa obrazloženja citiranog rješenja). od 12. 9. 2001. godine) ili shodno članu 55. stav 1. tačke 1. se oglasi nenadležnim za odlučivanje kako je to i sam Ustavni sud Isti stav se ponavlja, također, u drugostepenom rješenju broj BiH naveo u tački 27. Odluke broj U 34/01 od 22. 6. 2001. KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine (str. 2., peti pasus godine. citiranog rješenja) i rješenju broj KV-567/01 od 6. novembra 2001. godine (str. 2., peti pasus). Ili shodno članu 57. Poslovnika Ustavnog suda BiH donese odluku kojom će odbiti zahtjev aplikanta kao neosnovan i Stoga, nije sporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud utvrditi da ne postoji povreda Ustava na koju se u aplikaciji u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: ukazuje kao i prethodno odbaci prijedlog za donošenje 1. da sam sud odlučuje o prigovoru imuniteta, i, privremene mjere zbog nepostojanja zakonskih razloga za 2. što je najbitnije, da je riješio da okrivljeni (apelant) nema njeno donošenje." imunitet za inkriminirana krivična djela. 15. Kantonalni sud u svom dopisu od 21. januara 2002. godine Dakle, definitivno i konačno je, na gore analizirani način, obavijestio je Ustavni sud Bosne i Hercegovine da je Kantonalni sud u Sarajevu odbio prigovor imuniteta. Kantonalni sud u Sarajevu u donesenim rješenjima izrazio je svoje pravno stanovište vezano za pitanje imuniteta Edhema Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostepenih Bičakčića, u procesnoj situaciji u kojoj se postupak nalazio u rješenja upada u očigledne kontradiktornosti, konstatuje da se i trenutku donošenja rješenja Suda, te da Sud smatra da nemaju kasnije može rješavati prigovor imuniteta (str. 3. rješenja pravni osnov za naknadno komentarisanje, odnosno dodatno KV-567/01 od 6. novembra 2001. god.). argumentiranje svojih odluka. Zato je prihvaćeno da je apelacija dopustiva. IV - Dopustivost V - Meritum Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u rješenjima o sprovođenju istrage i drugostepenim rješenjima Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena članom 6. kojeg suda u Bosni i Hercegovini. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može da i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema riješila ih je stvarno nenadležna institucija. zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu relevantnom za dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i pravnom lijeku koji je koristio. obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv Zahtjev apelanta proizilazi iz radnji koje se vode pred istražnim njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u sudijom u krivičnom postupku, pa je neophodno ukazati na razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom odredbe Zakona o krivičnom postupku koje su od uticaja za ustanovljenim sudom." procjenu dopustivosti apelacije. Prije svega, imajući u vidu precedens Ustavnog suda Bosne i Prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH Hercegovine iz Odluke broj U 34/01 od 22. juna 2001. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) (u daljem u odnosu na tačku 4. koji glasi: tekstu ZKP), kada postoji osnovana sumnja da je određena "Iako sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na osoba učinila krivično djelo, na zahtjev nadležnog tužioca za stanovištu da pitanje da li je poštovan princip pravičnog sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu istražni sudija nadležnog suda. Protiv rješenja istražnog sudije krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se o sprovođenju istrage može se izjaviti žalba, o kojoj rješenjem pojave u jednoj fazi postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije moguće fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao na stanovište da kao izjaviti žalbu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (čl. 151., 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za domaća institucija mora ukazati na povredu prava daljnje korištenje pravnih lijekova. zagarantiranih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Evropski sud za ljudska prava je sudska instanca U konkretnom slučaju iscrpljeni su svi pravni lijekovi protiv međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek pobijanih rješenja u fazi prethodnog krivičnog postupka. nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Kantonalni sud u Sarajevu donio je rješenja broj KV-462/01 Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione nadležnosti 12. septembra 2001. godine (koje je apelant primio 19. u pogledu prava i sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u septembra 2001. godine), broj KV-517/01 2. novembra 2001. tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije okončan, godine i broj KV-567/01 6. novembra 2001. godine. Apelacija mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom je dostavljena 19. novembra 2001. godine. S obzirom da je 60. konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa dan istekao 18. novembra, u nedjelju koja je neradni dan za samim tim i prava zagarantiranih Ustavom BiH." Sud, taj rok se produžava na sljedeći radni dan, 19. novembra S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje 2001. godine. Kako je apelacija dostavljena 19. novembra dopustivosti apelacije. To pitanje je i riješeno u prethodnom 2001. godine Ustavnom sudu, proizilazi da je izjavljena u roku poglavlju pod IV. Dopustivost. koji je utvrđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Međutim, zauzeti precedens je apsolutno značajan i u odnosu Iz navedenog proizilazi da apelacija ispunjava uvjete u odnosu na meritorno odlučenje. na iscrpljivanje pravnih lijekova i blagovremenost. Ustavni sud je ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da su odluke odlukama koje su predmet apelacije, povrijedio prava apelanta Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti konačne, što je vidljivo iz sljedećeg: ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Iz drugostepenog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: KV-462/01, od 12. septembra 2001. god. nesumnjivo proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi krivični postupak imunitet, jer je imunitet vezan "za odgovarajuće funkcije čije protiv okrivljenog, nije nadležan da rješava pitanje imuniteta. Broj 43 – Strana 1944 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. Pogrešno je teziranje drugih učesnika u postupku, pa i samih inkriminišu okrivljenom (apelantu) da ih je učinio u svojstvu pobijanih odluka, da sud koji vodi krivični postupak ima pravo premijera Federacije BiH. rješavati pitanje imuniteta. To je očigledno iz Ustava Ustavni sud ocjenjuje da ovako eklatantne povrede vrijeđaju Federacije BiH koji, pod naslovom C. 3. Ustavni sud, član 10. odrednicu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti tačka 3., određuje da on rješava pitanje imuniteta. ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer: Citiramo navedenu odrednicu: "Ustavni sud također odlučuje o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično ljudska prava ili pak neki kantonalni sud a koja se jave tijekom suđenje, jer je apelanta započeo krivično goniti postupka pred dotičnim sudom." Kantonalni sud u Sarajevu, a da prethodno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta. Iz citiranog očigledno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. jedino i isključivo nadležan da riješi navedeno pitanje Ustavni miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da sud Federacije BiH. je kod apelanta izazvana opravdana sumnja u pristrasnost Rečeno je "jedino i isključivo", zato što je to jedina odrednica suda. koja govori o načinu postupka ocjene prava na imunitet, 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet posebno zato što ne postoji nikakav drugi zakon u odnosu na nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH premijera i dr. u pogledu razrješavanja pitanja imuniteta. broj U 34/01. Zaključak je da su, rijetko kad kao u ovom Također, iz Zakona o krivičnom postupku, ne postoji predmetu, povrijeđena prava apelanta u odnosu na proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi citirane odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih krivični postupak. prava i osnovnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01, pod povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih tačkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da u prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da to pravo materijalnopravnom smislu riješi pitanje imuniteta, je okrivljenog (apelanta) nije povrijeđeno. Naime, u izvornom apsolutno netačno. tekstu navedena odrednica glasi: Naime, tačka 27. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta "Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo treba da razriješi stvarno nadležni sud." u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, jer ono nije ni bilo pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se konačno riješeno da bi imali dopustivost da ga rješavamo, jer je primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela." raniju istragu u tom predmetu vodio nenadležni Vrhovni sud Federacije BiH. Stoga, iz same odluke Ustavnog suda u odnosu na izreku i obrazloženje ove odluke vidi se da je navedeni prigovor, s To što je određeno da pitanje treba razriješiti stvarno nadležni jedne strane, suprotan citiranoj normi člana 7. stav 1. Evropske sud je tačno, ali svakako u određenoj proceduri koja je već konvencije, a s druge strane je i preuranjen. ranije citirana u odnosu na Ustav Federacije BiH, koji je jedini nadležan da razriješi navedeni prigovor imuniteta. Jasno je da okrivljeni (apelant) nije ni proglašen krivim, pa mu time nije ni izrečena kazna. Također, tumačenje iz odluka Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, da to što okrivljeni (apelant) nije VI - Zaključak dao iskaz, znači da je to obrana šutnjom, je apsolutno netačno. Na osnovu izloženog, većinskom odlukom (šest naprema dva) Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita odlučeno je kao u izreci. instituta obrane. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je su konačne i obavezujuće. kodificirana Zakonom o krivičnom postupku. Sudije dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu zajedničko izdvojeno mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku Federacije BiH pod B. Izvršna vlast Federacije pod tačkom kao aneks. 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: "Predsjednik Ovu odluku Ustavni sud je donio u sljedećem sastavu: Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, zamjenik predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. niti odgovorni u građanskom postupku za bilo kakva djela Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i učinjena u vršenju svoje dužnosti." Mirko Zovko. Slijedi da osobe nabrojane po funkcijama ne mogu biti krivično Predsjednik gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za bilo koju U 59/01 Ustavnog suda radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. 10. maja 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Dakle, jasno, citirana odrednica ius cogens ističe da te osobe ne prof. dr. Snežana Savić, s. r. mogu biti krivično gonjene za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. Izdvojeno mišljenje sudije dr. Hansa Daneliusa To znači, da je prigovor imuniteta takav prigovor koji se mora Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom riješiti prethodno, prije donošenja rješenja o sprovođenju predmetu, iz sljedećih razloga: istrage. Edhem Bičakčić navodi da mu je povrijeđeno pravo na Prvostepene odluke, koje je potvrdio drugostepeni Kantonalni pravično suđenje pred nezavisnim tribunalom, zagarantirano sud u Sarajevu, pokrenule su krivično gonjenje. Naime, članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i dalje se osnovnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na odvija krivično gonjenje. Jasno je, da je takvo odlučenje imunitet od krivičnog gonjenja. apsolutno suprotno pravima okrivljenog (apelanta) u odnosu Međutim, krivični postupak protiv Edhema Bičakčića je još na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. uvijek u preliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat ishod ovog postupka. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska Također je jasno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba istrage, da se one odnose na objektivni identitet krivičnog djela sagledati na osnovu postupka u cjelini, što znači da to nije (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i posljedice) i da Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1945 moguće utvrditi dok se postupak ne okonča. (Izdvojeno mišljenje Hercegovine da, kao stvarno mjerodavan sud, raspravi i donese sudija Daneliusa i Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u odluku o narečenom pitanju. predmetu broj 34/01). Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Slijedi da je apelacija Edhema Bičakčića preuranjena. On će, Srpske". naravno, imati priliku, da, kada se krivični postupak okonča, pred Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do kojeg bi Obrazloženje moglo doći u ovom postupku. I Činjenično stanje U svakom slučaju, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ne proizilazi iz člana 6. Evropske konvencije, pošto taj član 1. Podnositelj je apelacije Edhem Bičakčić iz Sarajeva, kojeg predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o krivičnoj optužbi, zastupa Žarko Bulić, odvjetnik iz Sarajeva. ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelacije Edhema povrede njegovog prava iz člana 6. ne može doći u slučaju da se Bičakčića i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati odbije ili ne uvaži zahtjev Edhema Bičakčića kojim se on poziva kako slijedi: na imunitet. 3. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, za Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu sprovođenje istrage broj KT:11/00 od 11. svibnja 2001. odredbu koja Edhemu Bičakčiću daje pravo na imunitet. godine, istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, 13. Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu kolovoza 2001. godine, donio je rješenje o sprovođenju istrage Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). broj Ki-125/01, protiv više osoba, među kojima je i Edhem Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod Bičakčić, jer postoji osnovana dvojba da je počinio kazneno nadležnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda Bosne djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. i Hercegovine. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem Također, Edhem Bičakčić nema osnova da se pozove na član tekstu: KZ FBiH), u svezi članka 46. Zakona. Nakon što je 7. Evropske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za istražni sudac pozvao osumnjičene da iznesu svoju obranu, krivično djelo. apelant se pozvao na imunitet i predložio da Sud, kao predbježno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Istražni je sudac Izdvojeno mišljenje sudije kompletan spis dostavio Kaznenom vijeću tog suda, koje je 3. srpnja 2001. godine vratilo spis istražnom sucu uz pismeni prof. dr. Louisa Favoreua podnesak broj Kv 362/01, sa uputom da je potrebito prije svega U potpunosti se pridružujem stavovima koje je u svom ispitati okrivljene, pa ukoliko se istražni sudac složi sa izdvojenom mišljenju iznio sudija dr. Hans Danelius. zahtjevom za sprovođenje istrage, da donese rješenje o sprovođenju istrage, a na to rješenje stranke će imati pravo priziva. Kako se i dalje, nakon što je upoznat sa uputom Kaznenog vijeća Suda, apelant pozivao na imunitet, istražni je Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka sudac, složivši se sa zahtjevom za sprovođenje istrage, smatrao VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika da se u ovoj fazi postupka apelant brani šutnjom, te je i donio Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i narečeno rješenje. 11. svibnja 2002. godine, donio 4. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući po prizivu apelanta protiv narečenog rješenja o sprovođenju istrage od 13. ODLUKU kolovoza 2001. godine, donijelo rješenje broj KV-462/01 od 12. rujna 2001. godine, kojim je odbilo priziv kao netemeljen. Usvaja se, kao utemeljena, apelacija gosp. Edhema Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na koji se poziva apelant, a Bičakčića iz Sarajeva, protiv: koji je kao njegovo pravo regulirano u poglavlju IV/B. toč. 4. Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj članak 10. Ustava Federacije BiH, dajući svoj suštinski stav KV-462/01 od 12. rujna 2001.godine, rješenja istražnog suca glede primjenjivosti narečene ustavne odredbe o imunitetu i Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. kolovoza razmatrajući prizivne navode osumnjičenog, smatra da bi, u 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj sadašnjoj fazi istrage, bilo preuranjeno ocjenjivati prigovor KV-517/01 od 2. studenoga. 2001. godine, rješenja istražnog imuniteta, poglavito što je neprijeporno da osumnjičeni više ne suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-232/01 od 19. rujna obnaša funkciju premijera Vlade koja je bila zaštićena 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj imunitetom. KV-567/01 od 6. studenoga 2001. godine i rješenja istražnog Također, u obrazloženju odluka Kazneno vijeće Kantonalnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01 od 9. suda u Sarajevu zauzima stajalište da je imunitet okrivljenog listopada 2001. godine. prestao prestankom funkcije. Ukidaju se: Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje je li osumnjičeni 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-462/01 inkriminirane radnje, narečene u zahtjevu za sprovođenje od 12. rujna 2001. godine, istrage, obnašao u okviru svojih ovlasti, odnosno mogu li se te 2. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj radnje, sa tog aspekta, smatrati dopuštenim ili nedopuštenim. Ki-125/01 od 13. kolovoza 2001. godine, Vijeće je, u svezi ovog pitanja, ocijenilo da, za sada, kada je istraga u tijeku i kada je sproveden samo manji broj istražnih 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-517/01 radnji, ne može na to pitanje odgovoriti, i da je nužno nastaviti od 2. studenoga 2001. godine, istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. 4. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati svoj prigovor Ki-232/01 od 19. rujna 2001. godine, imuniteta, i ovisno o stvarnoj situaciji u daljnjem tijeku istrage, 5. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj KV-567/01 sud u smislu čl. 163. ZKP može obustaviti istragu. od 6. studenoga 2001. godine, 5. Istražni je sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući 6. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj povodom zahtjeva Federalnog tužiteljstva za sprovođenje Ki-247/01 od 9. listopada 2001. godine. istrage broj KT-26/01 od 7. ožujka 2001. godine, donio rješenje o sprovedbi istrage broj Ki-232/01 od 19. rujna 2001. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor godine protiv apelanta zbog osnovane dvojbe da je počinio imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u tijeku postupka kazneno djelo i to: pod toč. 1., 2., 3. i 4. produljeno kazneno pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stav 3., a u predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Broj 43 – Strana 1946 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. vezi stavka 1. Kaznenog zakona FBiH, a pod točkom 4. i Sarajevu. U apelaciji i dopuni apelacije se, između ostalog, kazneno djelo krivotvorenje službene isprave iz članka 368. navodi da je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu 11. svibnja stavak 1. Kaznenog zakona FBiH. 2001. godine podnijelo istražnom sucu Kantonalnog suda u Sarajevu zahtjev za sprovođenje istrage protiv Edhema Istražni je sudac konstatirao da je Ustavni sud BiH svojom Bičakčića i dr. zbog, navodno, počinjenog kaznenog djela iz odlukom odredio Kantonalni sud u Sarajevu kao mjerodavan članka 358. stavak 3. KZ FBiH, u svezi članka 46. toga zakona, sud za vođenje ovog postupka, a da se apelant, nakon što je Sud koje je, navodno, počinio u drugoj polovici 1999. i 2000. pozvao osumnjičene da iznesu svoju obranu, pozvao na godini. Edhem Bičakčić se, kao osumnjičeni u narečenim imunitet. Istražni je sudac donio rješenje o sprovođenju istrage, kaznenim predmetima, odazvao pozivu istražnog suca i, pri smatrajući da se apelant brani šutnjom. prvom saslušanju kod istražnog suca, pozvao se na imunitet od 6. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, rješavajući priziv kaznenog gonjenja koji je konstituiran u odredbi članka IV/B apelanta, 2. studenoga 2001. godine, donijelo rješenje broj točka 4-10 Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, koja glasi: Kv-517/01 od 2. studenoga 2001. godine, kojim je odbilo "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premipriziv osumnjičenog apelanta, kao netemeljenu. jer, zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti Vijeće je u ovom rješenju kao osnov iznijelo razloge date u krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo ranijem, odbijajućem rješenju broj KV-462/01 od 12. rujna kakva djela učinjena u vršenju svoje dužnosti". 2001. godine, rješavajući da se nastave sprovoditi istražne Apelant ističe da je povodom imuniteta, kao incidentnog radnje u cilju utvrđivanja jesu li radnje izvršene u okviru proceduralnog pitanja koje isključuje kazneno gonjenje u njegove funkcije, odnosno radi utvrđivanja jesu li dopuštene ili svakoj fazi kaznenog postupka u svojim rješenjima koji su nedopuštene, imajući u vidu da osumnjičeni više ne obnaša predmetom apelacije, Kantonalni sud u Sarajevu, uzurpacijom funkciju premijera Vlade. isključive mjerodavnosti Ustavnog suda Federacije Bosne i U obrazloženju rješenja ponovno je zauzet stav da je imunitet Hercegovine za rješenje tog incidentnog pravnog pitanja, okrivljenog (apelanta) prestao sa prestankom njegove zauzeo stavove koji su nezakoniti, protuustavni i pravno funkcije. neodrživi. Zahtjevom za sprovođenjem istrage apelant je 7. Istražni je sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po terećen za navodne kaznenopravne radnje koje je počinio u zahtjevu Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu broj KT-288/01 svojstvu premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine. od 9. kolovoza 2001. godine, donio rješenje o sprovedbi 11. Apelant smatra da uživa apsolutni imunitet od kaznenog istrage, broj Ki-247/01 od 9. listopada 2001. godine, protiv gonjenja iako više ne obnaša funkciju premijera Vlade, a da su apelanta, suglasivši se da postoji osnovana dvojba da je pobijanim rješenjima Kantonalnog suda u Sarajevu osumnjičeni počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili povrijeđena njegova prava zajamčena člankom 6. stavak 1. i ovlasti, predviđeno i kažnjivo po članku 358. stavak 3. u svezi člankom 7. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i stavka 1. KZ Federacije BiH. Pozvavši se na imunitet, apelant temeljnih sloboda, te čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i nije iznio svoju obranu, a istražni je sudac, smatrajući da se Hercegovine. osumnjičeni brani šutnjom, donio narečeno rješenje. Apelant podsjeća Ustavni sud Bosne i Hercegovine, obzirom 8. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, rješenjem broj na fazu postupka u kojoj podnosi ovu apelaciju, na stajalište KV-567/01 od 6. studenoga 2001. godine, odbilo kao izneseno u odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, broj neutemeljen priziv osumnjičenog, koji je predlagao u prizivu U34/01 od 22. lipnja 2001. godine. da se zatraži od županijskog tužitelja da otkloni smetnje za vođenje kaznenog postupka, zbog postojanja Ustavom Apelant ističe da se pitanje imuniteta ne može riješiti niti u Federacije BiH utvrđenog imuniteta od kaznenog gonjenja, te jednoj kasnijoj fazi postupka, a sam imunitet ne dopušta da se nakon toga odluči o zahtjevu za sprovođenje istrage ili da postupak, odnosno kazneno gonjenje. prvostupanjsko rješenje preinači i zbog istog razloga, u smislu 12. Predložio je da se, sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog članka 163. stavak 1. točka 3. ZKP-a, kazneni postupak suda BiH, zatraži dostava kompletnog spisa pod oznakom obustavi. Odbijajući priziv osumnjičenog kao netemeljen, Ki-125/01, da se, sukladno članku 17. stavak 3. Poslovnika Vijeće Suda iznijelo je iste razloge kao i u ranijim Suda, po apelaciji postupa žurno, te da se nakon održane drugostupanjskim rješenjima, ističući da se protiv osoba iz sjednice Ustavnog suda, u smislu odredbi čl. 31. do 35. ili javne članka IV/B.4. (imunitet, članak 10.) Ustava Federacije BiH sjednice, u smislu odredbi čl. 41-53. Poslovnika Suda na koju neće pokrenuti kazneni postupak, a ako je već pokrenut će se pozvati apelant, donese odluka kojom se usvaja obustavit će se pod uvjetom da se oni pozovu na imunitet, što podnesena apelacija, te ukidaju sva rješenja Kantonalnog suda znači da te osobe, u momentu kada se pozivaju na imunitet, u Sarajevu koja se odnose na apelanta i naloži Kantonalnom uživaju imunitet i vrše svoje funkcije. Vijeće smatra da se ne sudu u Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta apelanta može raditi o bilo kojim radnjama nego samo onim koje su predoči Ustavnom sudu Federacije BiH, kao stvarno počinjene za vrijeme i u okviru vršenja dužnosti, što dalje znači mjerodavnom, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u tijeku da su za preduzimanje tih radnji bili i ovlašteni, te da se postupka, na meritorno odlučivanje ili da Ustavni sud Bosne i imunitet ne odnosi u apsolutnom smislu na sva kaznena djela. Hercegovine, postupajući sukladno članku 61. Poslovnika 9. Zastupnički je dom Parlamenta Federacije Bosne i Suda, sam riješi pitanje imuniteta u meritumu, tako što će Hercegovine, na temelju čl. IV/A.20.(1c) Ustava Federacije utvrditi da apelant, u konkretnom slučaju, doista uživa Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 12. ožujka 2001. apsolutni imunitet od kaznenog gonjenja. godine, donio odluku o potvrđivanju imenovanja Vlade Apelant je predložio da se donese privremena mjera sukladno Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojoj su imenovani članku 75. Poslovnika Suda, uz zabranu vršenja daljnjih novi članovi Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, pa s tim u istražnih radnji Kantonalnom sudu u Sarajevu i zabrani vezi i novi premijer Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevo da vrši bilo kakve novi zamjenik premijera Vlade i novi federalni ministri. Slijedi proceduralne radnje do konačne odluke Ustavnog suda po da je apelantu prestao mandat premijera Vlade Federacije apelaciji. Bosne i Hercegovine. II - Apelacija 10. Edhem Bičakčić iz Sarajeva, kojeg zastupa Žarko Bulić, odvjetnik iz Sarajeva, 19. studenoga i 3. prosinca 2001. godine, podnio je apelaciju i dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, protiv narečenih rješenja Kantonalnog suda u III - Postupak pred Ustavnim sudom 13. Sukladno odredbi članka 16. Poslovnika Suda, 27. prosinca 2001. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu zatraženi su odgovori na navode apelacije. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1947 14. Kantonalno je tužiteljstvo u Sarajevu 18. siječnja 2002. stajalište glede pitanja imuniteta Edhema Bičakčića, u godine, u odgovoru na apelaciju, nakon što je izložilo domaće i procesnoj situaciji u kojoj se postupak nalazio u trenutku usporedno kazneno i kaznenoprocesno pravo, ustavnu praksu i donošenja rješenja Suda, te da Sud smatra da nemaju pravni postojeće pravne teorije, zaključilo: osnov za naknadno komentiranje, odnosno dodatno argumentiranje svojih odluka. "da se u konkretnom slučaju odredba Odjeljka IV točke B. člana 10. Ustava FBiH treba tumačiti da je imunitetsko pravo IV - Dopustivost koje je dato navedenim funkcionerima za vrijeme vršenja Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je funkcije ograničeno za vrijeme trajanja mandata, odnosno sud apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u vršenja funkcije predsjednika i potpredsjednika FBiH, Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo premijera, zamjenika premijera i članova Vlade FBiH. kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Kantonalno tužilaštvo konstatuje da lica iz Odjeljka IV točke B. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može članka 10. Ustava FBiH uživaju imunitet dok im traje mandat i odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se u tom vremenu vrše svoje zakonske dužnosti, a na imunitet se apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema mogu pozivati samo u vrijeme trajanja mandata s tim da zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Službena radnja dana kada je podnositelj primio presudu o posljednjem koja krši zakon i predstavlja krivično djelo određeno zakonom pravnom lijeku koji je koristio. ne ulazi u materijalnopravni imunitet već samo ima Zahtjev apelanta proizilazi iz radnji koje se vode pred istražnim procesnopravni karakter (formalnopravni imunitet) koji je sucem u kaznenom postupku, pa je nužno ukazati na odredbe strogo procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje Zakona o kaznenom postupku koje su od utjecaja za procjenu krivičnog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme dopustivosti apelacije. trajanja mandata i isti traje samo do davanja odobrenja ako je mandat u tijeku ili do prestanka trajanja mandata kada se Prema Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH nosilc imuniteta ne može pozvati na imunitet. ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) (u daljnjem tekstu: ZKP), kada postoji utemeljena dvojba da je određena U Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 od 24. 7. 2001. osoba učinila kazneno djelo, na zahtjev mjerodavnog tužitelja godine u točki 27. je zaključeno da istaknuti prigovor od strane za sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi istog apelanta Ustavni sud BiH neće rješavati jer je to pitanje istražni sudac mjerodavnog suda. Protiv rješenja istražnog koje treba da razriješi stvarno nadležni sud, što bi u suca o sprovođenju istrage može se izjaviti priziv, o kojem konkretnom slučaju značilo Kantonalni sud u Sarajevu koji je rješenjem odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije to pitanje i rješavao odlukama broj KV-517/01 od 2. 11. 2001. moguće izjaviti priziv, ako ovim zakonom nije drukčije godine, KV-567/01 od 6. 11. 2001. godine, KV-462/01 od 12. određeno (čl. 151., 385. i 388.). ZKP nije odredio druge 9. 2001. godine čime je predmetna stvar postala res judicata. mogućnosti za daljnje korištenje pravnih lijekova. Ustavni sud BiH je prema tome o istoj stvari ranije odlučivao U konkretnom su slučaju iscrpljeni svi pravni lijekovi protiv zbog kojih razloga shodno članku 12. stavak 3. točke 5. pobijanih rješenja u fazi predbježnog kaznenog postupka. Poslovnika Ustavnog suda BiH predmetnu apelaciju će skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. Imajući u vidu da je Kantonalni je sud u Sarajevu donio rješenja broj KV-462/01 Kantonalni sud Sarajevo svojim odlukama riješio pitanje 12. rujna 2001. godine (koje je apelant primio 19. rujna 2001. imuniteta to se predmetna apelacija očigledno odmah ukazuje godine), broj KV-517/01 2. studenoga 2001. godine i broj kao neosnovana (prima facie), zbog kojih razloga se KV-567/01 6. studenoga 2001. godine. Apelacija je predmetna apelacija treba posmatrati i sa aspekta članak 12. dostavljena 19. studenoga 2001. godine. Obzirom da je 60. dan stavak 3. točke 6. po kom osnovu se takva apelacija skida sa istekao 18. studenoga, u nedjelju koja je neradni dan za Sud, taj liste predmeta za odlučivanje. rok se produljio na sljedeći radni dan, 19. studenoga 2001. godine. Kako je apelacija dostavljena 19. studenoga 2001. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud BiH shodno godine Ustavnom sudu, proizilazi da je izjavljena u roku koji je članku 12. stavak 3. toč. 5. i 6. u vezi sa člankom 12. st. 1. i 6. utvrđen člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. donese rješenje o skidanju apelacije sa liste predmta za odlučivanje. Iz narečenog proizilazi da apelacija ispunjuje uvjete u odnosu na iscrpljivanje pravnih lijekova i blagovremenost. U suprotnom da predmetnu apelaciju odbaci kao neosnovanu shodno članku 55. stavak 1. toč. 1. i 5. Poslovnika Ustavnog Ustavni je sud Bosne i Hercegovine ocijenio da su odluke suda BiH jer se radi o pitanju o kojem je već redovni sud Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmetom ovog spora, konačne, što je vidljivo iz sljedećeg: odlučio kada je žalbu aplikanta koja se pozivala na imunitet protiv rješenja o sprovođenju istrage Vijeće Kantonalnog suda Iz drugostupanjskog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu Sarajevo istu odbilo kao neosnovano. Navedenom odlukom broj KV-462/01, od 12. rujna 2001. god. nedvojbeno proizilazi Kantonalni sud Sarajevo riješio je pitanje imuntieta čime je da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema imunitet, jer navedena pravna stvar postala res judicata (rješenje je imunitet vezan "za odgovarajuće dužnosti čije trajanje je Kantonalnog suda Sarajevo broj Kv-567/01 od 6. 11. ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva premijera, 2001.godine, KV-517/01 od 2. 11. 2001. godine i KV-462/01 odnosno ministra u Vladi" (str. 2., kraj prvog pasusa od 12. 9. 2001. godine) ili shodno članku 55. stavak 1. točke 1. obrazloženja citiranog rješenja). se oglasi nenadležnim za odlučivanje kako je to i sam Ustavni Isti stav se ponavlja, također, u drugostupanjskom rješenju broj sud BiH naveo u točki 27. odluke broj U 34/01 od 22. 6. 2001. KV-517/01 od 2. studenoga 2001. godine (str. 2., peti pasus godine. citiranog rješenja) i rješenju broj KV-567/01 od 6. studenoga Ili shodno članku 57. Poslovnika Ustavnog suda BiH donese 2001. godine (str. 2., peti pasus). odluku kojom će odbiti zahtjev aplikanta kao neosnovan i Stoga, nije prijeporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni utvrditi da ne postoji povreda Ustava na koju se u aplikaciji sud u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: ukazuje kao i prethodno odbaci prijedlog za donošenje 1. da sam sud odlučuje o prigovoru imuniteta, i, privremene mjere zbog nepostojanja zakonskih razloga za njeno donošenje." 2. što je najbitnije, da je riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet za inkriminirana kaznena djela. 15. Kantonalni je sud u svom dopisu od 21. siječnja 2002. godine Dakle, definitivno i konačno je, na gore analizirani način, izvijestio Ustavni sud Bosne i Hercegovine da je Kantonalni Kantonalni sud u Sarajevu odbio prigovor imuniteta. sud u Sarajevu u donesenim rješenjima izrazio svoje pravno Broj 43 – Strana 1948 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima posebice zato što ne postoji nikakav drugi zakon u odnosu na drugostupanjskih rješenja upada u očevidne kontradiktornosti, premijera i dr. glede razrješavanja pitanja imuniteta. konstatira da se i kasnije može rješavati prigovor imuniteta (str. Također, iz Zakona o kaznenom postupku, ne postoji 3. rješenja KV-567/01 od 6. studenoga 2001. god.). proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi kazneni postupak. Zato je prihvaćeno da je apelacija dopustiva. Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01, pod V - Meritum točkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da u Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim materijalnopravnom smislu riješi pitanje imuniteta, je rješenjima o sprovođenju istrage i drugostupanjskim apsolutno netočno. rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena Naime, točka 27. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta člankom 6. stavak 1. i člankom 7. Europske konvencije o od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.(e) treba razriješiti stvarno mjerodavan sud." Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno riješila ih je stvarno nemjerodavna Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, jer ono nije ni bilo institucija. konačno riješeno da bi imali dopustivost da ga rješavamo, jer je raniju istragu u tom predmetu vodio nemjerodavni Vrhovni Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u dijelu relevantnom sud Federacije BiH. za ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe To što je određeno da pitanje treba razriješiti stvarno protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u mjerodavni sud je točno, ali svakako u određenoj proceduri razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom koja je već ranije citirana u odnosu na Ustav Federacije BiH, koji je jedini mjerodavan razriješiti narečeni prigovor ustanovljenim sudom." imuniteta. Prije svega, imajući u vidu precedens Ustavnog suda Bosne i Također, tumačenje iz odluka Kantonalnog suda u Sarajevu, Hercegovine iz odluke broj U 34/01 od 22. lipnja 2001. godine koje su predmet ovog spora, da to što okrivljeni (apelant) nije u odnosu na točku 4. koji glasi: dao iskaz, znači da je to obrana šutnjom, je apsolutno netočno. "Iako sudska praksa Europskog suda za ljudska prava stoji na Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita stajalištu da pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja u instituta obrane. kaznenom postupku mora biti sagledano na temelju kaznenog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je fazi postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, kodificirana Zakonom o kaznenom postupku. Ustavni sud BiH je stao na stajalište da kao domaća institucija S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu mora ukazati na povredu prava zajamčenih ustavom čak i u ovoj Federacije BiH pod B. Izvršna vlast Federacije pod točkom fazi postupka. Naime, Europski sud za ljudska prava je sudska 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: "Predsjednik instanca međunarodnog karaktera i njegovo postupanje Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, zamjenik moguće je tek nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično gonjeni Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacijske niti odgovorni u građanskom postupku za bilo kakva djela mjerodavnosti glede prava i sloboda zajamačenih Ustavom učinjena u vršenju svoje dužnosti." BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije Slijedi da osobe pobrojane po funkcijama ne mogu biti kazneno okončan, mora ukazati na povredu prava zajamčenih gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za bilo koju Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. slobodama, pa samim tim i prava zajamčenih Ustavom BiH." Dakle, razvidno, citirana odrednica ius cogens ističe da te S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje osobe ne mogu biti kazneno gonjene za bilo koju radnju dopustivosti apelacije. To je pitanje i riješeno u predbježnom učinjenu u obnašanju svoje dužnosti. poglavlju pod IV. Dopustivost. To znači, da je prigovor imuniteta takav prigovor koji se mora Međutim, zauzeti precedens je apsolutno značajan i u odnosu riješiti predbježno, prije donošenja rješenja o sprovođenju na meritorno odlučenje. istrage. Ustavni je sud ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu, Prvostupanjske odluke, koje je potvrdio drugostupanjski odlukama koje su predmetom apelacije, povrijedio prava Kantonalni sud u Sarajevu, pokrenule su kazneno gonjenje. apelanta zaštićena člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o Naime, donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.(e) dalje se odvija kazneno gonjenje. Razvidno je, da je takvo Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: odlučenje apsolutno oprečno pravima okrivljenog (apelanta) u Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije odnosu na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi kazneni postupak citirane. protiv okrivljenog, nije mjerodavan rješavati pitanje imuniteta. Također je razvidno, iz inkriminacija u rješenjima o Pogrešno je teziranje drugih sudionika u postupku, pa i samih sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet pobijanih odluka, da sud koji vodi kazneni postupak ima pravo kaznenog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i rješavati pitanje imuniteta. To je očevidno iz Ustava Federacije posljedice) i da inkriminiraju okrivljenom (apelantu) da ih je BiH koji, pod naslovom C.3. Ustavni sud, članak 10. točka 3., učinio u svojstvu premijera Federacije BiH. određuje da on rješava pitanje imuniteta. Ustavni sud ocjenjuje da ovako eklatantne povrede vrijeđaju Citiramo narečenu odrednicu: "Ustavni sud također odlučuje odrednicu članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi čl. II/2. i II/3.(e) ljudska prava ili pak neki kantonalni sud a koja se jave tijekom Ustava Bosne i Hercegovine, jer: postupka pred dotičnim sudom." 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično Iz citiranog očevidno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, suđenje, jer je apelanta započeo kazneno goniti jedino i isključivo mjerodavan riješiti narečeno pitanje Ustavni Kantonalni sud u Sarajevu, a da predbježno nije riješeno sud Federacije BiH. pitanje prigovora imuniteta. Rečeno je "jedino i isključivo", zato što je to jedina odrednica 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da koja govori o načinu postupka ocjene prava na imunitet, Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1949 je kod apelanta izazvana opravdana dvojba u pristranost Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava niti jednu suda. odredbu koja Edhemu Bičakčiću daje pravo na imunitet. 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., članak 10). broj U 34/01. Zaključak je da su, rijetko kad kao u ovom Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod predmetu, povrijeđena prava apelanta u odnosu na mjerodavnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda citirane odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih Bosne i Hercegovine. prava i temeljnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Edhem Bičakčić nema osnova pozivati se na članak Unatoč iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do 7. Europske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti kazneno djelo. ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni je sud ocijenio da to pravo okrivljenog (apelanta) nije povrijeđeno. Naime, u Izuzeto mišljenje suca prof. dr. Louisa Favoreua izvornom tekstu narečena odrednica glasi: U cijelosti se pridružujem stavovima koje je u svom izuzeto "Niko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo nastalo mišljenju iznio sudac dr. Hans Danelius. činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo kazneno djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog primjenjivala u vrijeme izvršenja kaznenog djela." suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja 2002. godine, donio je Stoga, iz same odluke Ustavnog suda u odnosu na izreku i obrazloženje ove odluke vidi se da je narečeni prigovor, s jedne strane, oprečan citiranoj normi članka 7. stavak 1. Europske ODLUKU konvencije, a s druge strane je i preuranjen. Usvaja se, kao osnovana, apelacija Sulejmana Gariba iz Razvidno je da okrivljeni (apelant) nije ni proglašen krivim, pa Sarajeva, protiv: mu time nije ni izrečena kazna. Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-462/01 od 12. septembra 2001. godine, rješenja istražnog VI - Zaključak sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. Na temelju izloženog, većinskom odlukom (šest naprema dva) augusta 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u odlučeno je kao u izreci. Sarajevu, broj KV-487/01 od 20. septembra 2001. godine, rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KiSuci dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su 209/01 od 13. augusta 2001. godine. zajedničko izuzeto mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku kao aneks. Ukidaju se: Na temelju članka VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KVBiH su konačne i obvezujuće. 462/01 od 12. septembra 2001. godine, Ovu je odluku Ustavni sud donio u sastavu: predsjednik Suda 2. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Ki-125/01 od 13. augusta 2001. godine, Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-487/01 Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. od 20. septembra 2001. godine, Predsjednik 4. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U 59/01 Ustavnog suda Ki- 209/01 od 13. augusta 2001. godine. 10. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim Izuzeto mišljenje suca dr. Hansa Daneliusa predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom Hercegovine da, kao stvarno nadležan sud, raspravi i donese predmetu, a iz sljedećih razloga: odluku o navedenom pitanju. Edhem Bičakčić navodi da mu je povrijeđeno pravo na Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim pravično suđenje pred neovisnim tribunalom, zajamčeno novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Srpske". temeljnih sloboda, obzirom da mu je uskraćeno pravo na imunitet Obrazloženje od kaznenog gonjenja. I - Činjenično stanje Međutim, kazneni je postupak protiv Edhema Bičakčića još uvijek u preliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat njegov 1. Podnosilac apelacije je Sulejman Garib iz Sarajeva, kojeg ishod. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva. pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelacije Sulejmana temelju postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi Gariba i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati dok se postupak ne okonča. (Izuzeto mišljenje sudaca Daneliusa i kako slijedi: Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01). 3. Sulejman Garib je bio ministar za socijalnu politiku, raseljena Slijedi da je apelacija Edhema Bičakčića preuranjena. On će, lica i izbjeglice Federacije Bosne i Hercegovine. Mandat mu je naravno, imati priliku, da, kada se kazneni postupak okonča, pred istekao prije otvaranja krivičnog postupka. Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do kojeg bi moglo doći u ovom postupku. 4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu je, rješenjem od 13. U svakom slučaju, pravo na imunitet od kaznenog postupka augusta 2001. (predmet broj Ki-125/01) odlučio da sprovede ne proizilazi iz članka 6. Europske konvencije, pošto taj članak istragu protiv Sulejmana Gariba i drugih lica. Prema ovom predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o kaznenoj optužbi, rješenju, postoji osnovana sumnja da je Sulejman Garib ali ne predviđa i pravo na izuzimanje od sudskog postupka. počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana Stoga, do povrede njegovog prava iz članka 6. ne može doći u 358. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Edhema Bičakčića kojim (u daljem tekstu: KZ FBiH). Sulejman Garib se pozvao na se on poziva na imunitet. Broj 43 – Strana 1950 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. imunitet i predložio da Kantonalni sud, kao prethodno pitanje, 13. Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu 18. januara 2002. godine je, riješi pitanje imuniteta. Kompletan spis je dostavljen u odgovoru na apelaciju, zaključilo da je pokušaj apelanta da Krivičnom vijeću tog suda, koje je 3. jula 2001. godine vratilo imunitetsko pravo proširi i na period nakon prestanka funkcije spis istražnom sudiji sa uputom da je potrebno, prije svega, neosnovan, jer bi to značilo postojanje potpunog, apsolutnog ispitati okrivljene. Kako se i dalje Sulejman Garib pozivao na imuniteta, koje kao takvo nije poznato ni u međunarodnom imunitet i odbijao da ga ispitaju, istražni sudija je smatrao da se pravu. U konkretnom slučaju, odredbu poglavlja IV/B. člana u ovoj fazi postupka apelant brani šutnjom. 10. Ustava FBiH treba tumačiti tako da je imunitetsko pravo, koje je dato funkcionerima za vrijeme vršenja funkcije, 5. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući o žalbi ograničeno na vrijeme trajanja mandata. Imunitetska zaštita Sulejmana Gariba protiv navedenog rješenja o sprovođenju prestaje istekom mandata. Imunitet je strogo procesne prirode i istrage od 13. augusta 2001. godine, donijelo rješenje broj predstavlja samo smetnju za vođenje krivičnog postupka bez KV-462/01 od 12. septembra 2001. godine kojim je odbilo odobrenja Parlamenta u vrijeme trajanja mandata. žalbu kao neosnovanu. Sud smatra da bi u sadašnjoj fazi istrage 14. U Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 od 24. jula 2001. bilo preuranjeno cijeniti prigovor imuniteta, te je naveo da je godine u tački 27. je zaključeno da prigovor koji je istakao nesporno da osumnjičeni više ne obavlja funkciju federalnog apelant Edhem Bičakčić Ustavni sud BiH neće rješavati jer je ministra za socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. to pitanje koje treba da razriješi stvarno nadležni sud. U ovom Sulejman Garib će, po ocjeni Vijeća, moći kasnije isticati svoj slučaju, odluku je donio Kantonalni sud u Sarajevu, 12. prigovor imuniteta, i zavisno od stvarne situacije u daljem toku septembra 2001. godine. Pošto je Kantonalni sud riješio pitanje istrage, sud u smislu čl. 163. ZKP može obustaviti istragu. imuniteta u pogledu ovih odluka, i pošto je Ustavni sud o istoj Također, u obrazloženju odluka Krivično vijeće Kantonalnog stvari ranije odlučivao, predmetnu apelaciju bi, prema članu suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog 12. stav 3. tač. 5. i 6. Poslovnika Ustavnog suda, trebalo skinuti prestao prestankom funkcije. sa liste predmeta za odlučivanje. 6. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, istražni 15. U slučaju da Ustavni sud ne skine predmet sa liste predmeta za sudija Kantonalnog suda u Sarajevu je, drugim rješenjem od odlučivanje, Kantonalno tužilaštvo smatra da bi Sud trebao, u 13. augusta 2001. godine, koje je bilo usvojeno u paralelnom skladu sa članom 55. stav 1. tač. 1. i 5. Poslovnika Ustavnog predmetu (predmet broj Ki-209/01), odlučio da sprovede suda, apelaciju odbaciti kao neosnovanu, pošto se tiče pitanja o istragu protiv Sulejmana Gariba zbog osnovane sumnje da je kojem je redovni sud već odlučio. Sud bi mogao, prema članu počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili 57. Poslovnika Ustavnog suda, kao alternativno rješenje, ovlaštenja iz člana 358. stav 3. KZ Federacije BiH. Sulejman odbiti apelaciju kao neosnovanu i utvrditi da ne postoji Garib se opet pozvao na imunitet i tražio da sud to pitanje riješi povreda Ustava. Prijedlog za izdavanje privremene mjere bi, kao prethodno pitanje. Kao i prethodnog puta odbio je da bude također, trebalo odbaciti zbog nepostojanja zakonskih razloga ispitivan, te je istražni sudija smatrao da se apelant brani za njeno donošenje. šutnjom. 16. Kantonalni sud se, u svom dopisu od 21. januara 2002., pozvao 7. Sulejman Garib je uložio žalbu Vijeću Kantonalnog suda u na razloge navedene u svojim rješenjima, i naveo da ne smatra Sarajevu, koje je rješenjem broj Kv-487/01 od 20. septembra da je neophodno dodatno argumentiranje svojih odluka. 2001. godine odbilo žalbu sa istim obrazloženjem kao u 17. Prema članu 20. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, 25. januara KV-462/01 od 12. septembra 2001. 2002. godine Sulejmanu Garibu su dostavljeni odgovori na II - Apelacija apelaciju. 8. Apelaciju protiv navedenih rješenja Kantonalnog suda u IV - Dopustivost Sarajevu Sulejman Garib podnio je 19. novembra 2001. 18. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud godine. ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u 9. Istakao je da se u oba navedena slučaja pozvao na imunitet koji Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo mu pruža član IV/B. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Kao sporna pitanja naveo je da se krivično gonjenje ne može 19. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može da pokrenuti protiv osobe koja ima imunitet od krivičnog odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se gonjenja za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema Naveo je da je, dok je bio u svojstvu ministra u Vladi zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od Federacije, imao imunitet samim Ustavom Federacije. Dalje je dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem tvrdio da je Kantonalni sud morao predočiti Ustavnom sudu pravnom lijeku koji je koristio. Federacije, kao sudu stvarno nadležnom za odlučivanje o pitanju imuniteta, da odluči o tom pitanju prije odluke o 20. Apelacija Sulejmana Gariba proizilazi iz radnji koje se vode pokretanju krivičnog gonjenja. pred istražnim sudijom u krivičnom postupku. Prema Zakonu o krivičnom postupku, žalba na rješenje istražnog sudije za 10. U svojoj apelaciji Sulejman Garib se pozvao na više sprovođenje istrage podnosi se Vijeću Kantonalnog suda, koji i konkretnih presuda Evropskog suda za ljudska prava, kao i na odlučuje o njoj. Protiv rješenja Vijeća nije moguće izjaviti odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 34/01 od žalbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno (čl. 151., 22. jula 2001. godine. 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za daljnje 11. Zatražio je da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukine rješenja korištenje pravnih lijekova. Kantonalnog suda, te da naloži Kantonalnom sudu u Sarajevu 21. Kantonalni sud u Sarajevo donio je rješenja na žalbe da izjavljene prigovore imuniteta predoči Ustavnom sudu Sulejmana Gariba 12. septembra i 20. septembra 2001. god. Federacije. Također je predložio izdavanje privremene mjere u Rješenje od 12. septembra 2001. god. Sulejman Garib je smislu člana 75. Poslovnika Suda, kojom će se Kantonalnom primio 19. septembra 2001. god. Apelacija je dostavljena 19. sudu u Sarajevu zabraniti da vrši bilo kakve istražne radnje do novembra 2001, tj. prvi dan nakon 18. novembra. 2001. god., konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. koji pada u nedjelju, neradni dan. Slijedi da je Sulejman Garib iskoristo sve raspoložive pravne lijekove, te da je dostavio III - Postupak pred Ustavnim sudom apelaciju u predviđenom roku od 60 dana. 12. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, 27. 22. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da su odluke decembra 2001. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu zatraženi su odgovori na konačne. navode apelacije. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1951 Naime, iz drugostepenog rješenja Kantonalnog suda u tačka 3., određuje da on rješava pitanje imuniteta. Navedena Sarajevu broj KV-462/01, od 12. septembra 2001. god. odrednica glasi: "Ustavni sud također odlučuje i o ustavnim nesumnjivo proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za ljudska prava (apelant) nema imunitet, jer imunitet je vezan samo "za ili kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred odgovarajuće funkcije čije trajanje je ograničeno samo za dotičnim sudom." vrijeme trajanja svojstva premijera, odnosno ministra u Vladi" Iz citiranog očigledno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, (str. 2., kraj prvog pasusa obrazloženja citiranog rješenja). jedino i isključivo nadležan da riješi navedeno pitanje Ustavni Stoga, nije sporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud sud Federacije BiH. Ustavni sud ima isključivu nadležnost zato u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: što je to jedina odrednica koja se odnosi na pravo da se ocijeni 1. da sam sud odlučuje o prigovoru imuniteta, i, pitanje imuniteta, posebno zato što u Zakonu o krivičnom postupku ne postoji proceduralna pretpostavka da to pitanje 2. da je Sud već riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet rješava sud koji vodi krivični postupak. za inkriminirana krivična djela. Dakle, Kantonalni sud u Sarajevu je odbio prigovor imuniteta. Navođenje da je u Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 pod tačkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da riješi Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostepenih pitanje imuniteta je apsolutno netačno. Naime, tačka 27. rješenja upada u očigledne kontradiktornosti, govori da se i izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta od strane apelanta kasnije može rješavati prigovor imuniteta. Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba da razriješi Zato je prihvaćeno da je apelacija dopustiva. stvarno nadležni sud." V - Meritum Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, zato što je raniju istragu u tom predmetu vodio nenadležni Vrhovni sud 23. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim Federacije BiH. rješenjima o sprovođenju istrage i drugostepenim rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena članom 6. Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno nadležni sud, a to je stav 1. i članom 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava Ustavni sud Federacije BiH. i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i 25. Također, tumačenje iz odluka Kantonalnog suda u Sarajevu da Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno je šutnja okrivljenog (apelanta) način njegove obrane je riješila ih je stvarno nenadležna institucija. apsolutno netačno. Naime, prigovor imuniteta i obrana Član 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu relevantnom za šutnjom su dva različita instituta obrane. ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv kodificirana Zakonom o krivičnom postupku. njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu ustanovljenim sudom." Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije pod tačkom 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: Prije svega, Ustavni sud se poziva na Odluku broj U 34/01 od "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, 22. juna 2001. godine koja glasi: "Iako sudska praksa zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično Evropskog suda za ljudska prava stoji na stanovištu da pitanje gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju da li je poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti." postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi Iz navedene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, postupka mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, jasno proizilazi da osobe nabrojane po funkcijama ne mogu biti Ustavni sud BiH je stao na stanovište da kao domaća krivično gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za institucija mora ukazati na povredu prava zagarantiranih bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Evropski sud za Dakle, jasno, citirana odrednica ius cogens ističe da te osobe ne ljudska prava je sudska instanca međunarodnog karaktera i mogu biti krivično gonjene za bilo koju radnju učinjenu u njegovo postupanje moguće je tek nakon iscrpljivanja vršenju svoje dužnosti. domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione nadležnosti u pogledu prava i To znači, da je prigovor imuniteta takav prigovor koji se mora riješiti prethodno, prije donošenja rješenja o sprovođenju sloboda zagarantiranih Ustavom BiH, te u tom smislu, bez istrage. obzira na činjenicu da postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o 26. Prvostepene odluke, koje je potvrdio drugostepeni Kantonalni ljudskim pravima i osnovnim slobodama, pa samim tim i prava sud u Sarajevu, pokrenule su krivično gonjenje. Naime, zagarantiranih Ustavom BiH." donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i dalje se S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje odvija krivično gonjenje. Jasno je, da je takvo odlučenje dopustivosti apelacije. To pitanje je i riješeno u prethodnom apsolutno suprotno pravima okrivljenog (apelanta) u odnosu poglavlju pod IV. Dopustivost. na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. S druge strane, zauzeti precedens je također apsolutno Također je jasno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju značajan u odnosu na meritorno odlučenje. istrage, da se one odnose na objektivni identitet krivičnog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i posljedice) i da, 24. Ustavni sud je ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu, kao takve, inkriminišu okrivljenom (apelantu), da ih je učinio u odlukama koje su predmet apelacije, povrijedio prava apelanta svojstvu ministra u Federaciji BiH. zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije Hercegovine jer: riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi krivični postupak protiv okrivljenog, nije nadležan da rješava pitanje imuniteta. 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično suđenje, jer su apelanta započeli krivično goniti, a da Pogrešno je teziranje drugih učesnika u postupku, pa i samih prethodno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta. pobijanih odluka, da sud koji vodi krivični postupak ima pravo rješavati pitanje imuniteta. To je očigledno iz Ustava 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. Federacije BiH koji, pod naslovom C.3. Ustavni sud, član 10. miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da Broj 43 – Strana 1952 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. je kod apelanta izazvana opravdana sumnja u pristrasnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda Bosne i suda. Hercegovine. Također, Sulejman Garib nema osnova da se pozove na član 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH 7. Evropske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za broj U 34/01. Zaključak je da su povrijeđena prava krivično djelo. apelanta u odnosu na citirane odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Izdvojeno mišljenje sudije Ustava Bosne i Hercegovine. prof. dr. Louisa Favoreua 27. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do U potpunosti se pridružujem stavovima koje je u svom povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih izdvojenom mišljenju iznio sudija dr. Hans Danelius. prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da je neosnovana. Naime, u izvornom tekstu navedena odrednica glasi: "Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo...Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka u vrijeme izvršenja krivičnog djela." VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Međutim, jasno je da apelant nije ni proglašen krivim, pa mu Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i time nije ni izrečena kazna. Stoga, član 7. stav 1. Evropske 11. svibnja 2002. godine, donio konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi postupka. VI - Zaključak 28. Ustavni sud je odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), kao u izreci. 29. Sudije dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su zajedničko izdvojeno mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku kao aneks. 30. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće Ovu odluku Ustavni sud je donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. Predsjednik U 60/01 Ustavnog suda 10. maja 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Snežana Savić , s. r. Izdvojeno mišljenje sudije dr. Hansa Daneliusa Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetu, iz sljedećih razloga: Sulejman Garib navodi da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim tribunalom, zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na imunitet od krivičnog gonjenja. Međutim, krivičn postupak protiv Sulejmana Gariba je još uvijek u preliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat ishod ovog postupka. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi dok se postupak ne okonča. (Izdvojeno mišljenje sudija Daneliusa i Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01). Slijedi da je apelacija Sulejmana Gariba preuranjena. On će, naravno, imati priliku, da, kada se krivični postupak okonča, pred Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do bi moglo doći u ovom postupku. U svakom slučaju, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ne proizilazi iz člana 6. Evropske konvencije, pošto taj član predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o krivičnoj optužbi, ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do povrede njegovog prava iz člana 6. ne može doći u slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Sulejmana Gariba kojim se on poziva na imunitet. Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu odredbu koja Sulejmanu Garibu daje pravo na imunitet. Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod nadležnost ODLUKU Usvaja se, kao utemeljena, apelacija Sulejmana Gariba iz Sarajeva, protiv: Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-462/01 od 12. rujna 2001. godine, rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. kolovoza 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-487/01 od 20. rujna 2001. godine, rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki- 209/01 od 13. kolovoza 2001. godine. Ukidaju se: 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV462/01 od 12. rujna 2001. godine, 2. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-125/01 od 13. kolovoza 2001. godine, 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj KV-487/01 od 20. rujna 2001. godine, 4. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki209/01 od 13. kolovoza 2001. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u tijeku postupka pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, kao stvarno mjerodavan sud, raspravi i donese odluku o narečenom pitanju. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje I - Činjenično stanje 1. Podnositelj je apelacije Sulejman Garib iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, odvjetnica iz Sarajeva. 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz apelacije Sulejmana Gariba i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 3. Sulejman Garib je bio ministar za socijalnu skrb, raseljene i izbjegle osobe Federacije Bosne i Hercegovine. Mandat mu je istekao prije otvaranja kaznenog postupka. 4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, istražni je sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, rješenjem od 13. kolovoza 2001. (predmet broj Ki-125/01) odlučio sprovesti istragu protiv Sulejmana Gariba i drugih osoba. Prema ovom rješenju, postoji utemeljena dvojba da je Sulejman Garib počinio kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Sulejman Garib se pozvao na imunitet i predložio da Kantonalni sud, kao predbježno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Kompletan spis je Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1953 dostavljen Kaznenom vijeću tog suda, koje je 3. srpnja 2001. 13. Kantonalno je tužiteljstvo u Sarajevu 18. siječnja 2002. godine vratilo spis istražnom sucu sa uputom da je potrebito, godine, u odgovoru na apelaciju, zaključilo da je pokušaj prije svega, ispitati okrivljene. Kako se i dalje Sulejman Garib apelanta da imunitetsko pravo proširi i na period nakon pozivao na imunitet i odbijao da ga ispitaju, istražni je sudac prestanka funkcije neutemeljen, jer bi to značilo postojanje smatrao da se u ovoj fazi postupka apelant brani šutnjom. potpunog, apsolutnog imuniteta, koje kao takvo nije poznato ni u međunarodnom pravu. U konkretnom slučaju, odredba 5. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući o prizivu poglavlja IV/B. članka 10. Ustava FBiH treba tumačiti tako da Sulejmana Gariba protiv narečenog rješenja o sprovođenju je imunitetsko pravo, koje je dato funkcionerima za vrijeme istrage od 13. kolovoza 2001. godine, donijelo rješenje broj vršenja funkcije, ograničeno na vrijeme trajanja mandata. KV-462/01 od 12. rujna 2001. godine kojim je odbilo priziv Imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Imunitet je kao neutemeljen. Sud smatra da bi u sadašnjoj fazi istrage bilo strogo procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje preuranjeno cijeniti prigovor imuniteta, te je naveo da je kaznenog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme neprijeporno da osumnjičeni više ne obnaša funkciju trajanja mandata. federalnog ministra za socijalnu skrb, raseljene i izbjegle osobe. Sulejman Garib će, po ocjeni Vijeća, moći kasnije 14. U Odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 od 24. srpnja 2001. isticati svoj prigovor imuniteta, i ovisno o stvarnoj situaciji u godine u točki 27. je zaključeno da prigovor koji je istaknuo daljnjem toku istrage, sud u smislu čl. 163. ZKP može apelant Edhem Bičakčić Ustavni sud BiH neće rješavati jer je obustaviti istragu. to pitanje koje treba razriješiti stvarno mjerodavni sud. U ovom slučaju, odluku je donio Kantonalni sud u Sarajevu, 12. rujna Također, u obrazloženju odluka Kazneno vijeće Kantonalnog 2001. godine. Pošto je Kantonalni sud riješio pitanje imuniteta suda u Sarajevu zauzima stajalište da je imunitet okrivljenog glede ovih odluka, i pošto je Ustavni sud o istoj stvari ranije prestao prestankom funkcije. odlučivao, predmetnu apelaciju bi, prema članku 12. stavak 3. 6. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, toč. 5. i 6. Poslovnika Ustavnog suda, trebalo skinuti sa liste istražni je sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, drugim predmeta za odlučivanje. rješenjem od 13. kolovoza 2001. godine, koje je bilo usvojeno 15. U slučaju da Ustavni sud ne skine predmet sa liste predmeta za u paralelnom predmetu (predmet broj Ki-209/01), odlučio odlučivanje, Kantonalno tužiteljstvo smatra da bi Sud trebao, sprovesti istragu protiv Sulejmana Gariba zbog utemeljene sukladno članku 55. stavak 1. toč. 1. i 5. Poslovnika Ustavnog dvojbe da je počinio kazneno djelo zlouporabe službenog suda, apelaciju odbaciti kao neutemeljenu, pošto se tiče pitanja položaja ili ovlasti iz članka 358. stavak 3. KZ Federacije BiH. o kojem je redoviti sud već odlučio. Sud bi mogao, prema Sulejman Garib se opet pozvao na imunitet i tražio da sud to članku 57. Poslovnika Ustavnog suda, kao alternativno pitanje riješi kao predbježno pitanje. Kao i predbježnog puta rješenje, odbiti apelaciju kao neutemeljenu i utvrditi da ne odbio je da bude ispitivan, te je istražni sudac smatrao da se postoji povreda Ustava. Prijedlog za izdavanje privremene apelant brani šutnjom. mjere bi, također, trebalo odbaciti zbog nepostojanja 7. Sulejman Garib je uložio priziv Vijeću Kantonalnog suda u zakonskih razloga za njeno donošenje. Sarajevu, koje je rješenjem broj Kv-487/01 od 20. rujna 2001. 16. Kantonalni se sud, u svom dopisu od 21. siječnja 2002., pozvao godine odbilo priziv sa istim obrazloženjem kao u KV-462/01 na razloge narečene u svojim rješenjima, i naveo da ne smatra od 12. rujna 2001. da je nužno dodatno argumentiranje svojih odluka. II - Apelacija 17. Prema članku 20. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda, 25. 8. Apelaciju protiv narečenih rješenja Kantonalnog suda u siječnja 2002. godine Sulejmanu Garibu su dostavljeni Sarajevu Sulejman Garib podnio je 19. studenoga 2001. odgovori na apelaciju. godine. IV - Dopustivost 9. Istaknuo je da se u oba narečena slučaja pozvao na imunitet koji mu pruža članak IV/B. Ustava Federacije Bosne i 18. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni Hercegovine. Kao prijeporna pitanja naveo je da se kazneno sud je apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u gonjenje ne može pokrenuti protiv osobe koja ima imunitet od Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kaznenog gonjenja za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje kojeg suda u Bosni i Hercegovini. funkcije. Naveo je da je, dok je bio u svojstvu ministra u Vladi Federacije, imao imunitet samim Ustavom Federacije. Dalje je 19. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može tvrdio da je Kantonalni sud morao predočiti Ustavnom sudu odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se Federacije, kao sudu stvarno mjerodavnom za odlučivanje o apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema pitanju imuniteta, da odluči o tom pitanju prije odluke o zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od pokretanju kaznenog gonjenja. dana kada je podnositelj primio presudu o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 10. U svojoj apelaciji Sulejman Garib se pozvao na više konkretnih presuda Europskog suda za ljudska prava, kao i na 20. Apelacija Sulejmana Gariba proizilazi iz radnji koje se vode odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 34/01 od pred istražnim sucem u kaznenom postupku. Prema Zakonu o 22. srpnja 2001. godine. kaznenom postupku, priziv na rješenje istražnog suca za sprovođenje istrage podnosi se Vijeću Kantonalnog suda, koji i 11. Zatražio je da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukine rješenja odlučuje o njemu. Protiv rješenja Vijeća nije moguće izjaviti Kantonalnog suda, te da naloži Kantonalnom sudu u Sarajevu priziv, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (čl. 151., da izjavljene prigovore imuniteta predoči Ustavnom sudu 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za daljnje Federacije. Također je predložio izdavanje privremene mjere u korištenje pravnih lijekova. smislu članka 75. Poslovnika Suda, kojom će se Kantonalnom sudu u Sarajevu zabraniti da vrši bilo kakve istražne radnje do 21. Kantonalni je sud u Sarajevo donio rješenja na priziv konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Sulejmana Gariba 12. rujna i 20. rujna 2001. god. Rješenje od 12. rujna 2001. god. Sulejman Garib je primio 19. rujna 2001. III - Postupak pred Ustavnim sudom god. Apelacija je dostavljena 19. studenoga 2001., tj. prvi dan 12. Sukladno odredbi članka 16. Poslovnika Suda, 27. prosinca nakon 18. studenoga. 2001. god., koji pada u nedjelju, neradni 2001. godine od Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog dan. Slijedi da je Sulejman Garib iskoristo sve raspoložive tužiteljstva u Sarajevu zatraženi su odgovori na navode pravne lijekove, te da je dostavio apelaciju u predviđenom apelacije. roku od 60 dana. Broj 43 – Strana 1954 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 22. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine ocijenio da su odluke Pogrešno je teziranje drugih sudionika u postupku, pa i samih Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmetom ovog spora, pobijanih odluka, da sud koji vodi kazneni postupak ima pravo konačne. rješavati pitanje imuniteta. To je očevidno iz Ustava Federacije BiH koji, pod naslovom C.3. Ustavni sud, članak 10. točka 3., Naime, iz drugostupanjskog rješenja Kantonalnog suda u određuje da on rješava pitanje imuniteta. Narečena odrednica Sarajevu broj KV-462/01, od 12. rujna 2001. god. nedvojbeno glasi: "Ustavni sud također odlučuje i o ustavnim pitanjima proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za ljudska prava ili pak neki imunitet, jer imunitet je vezan samo "za odgovarajuće funkcije kantonalni sud a koja se pojave tijekom postupka pred čije trajanje je ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva dotičnim sudom." premijera, odnosno ministra u vladi" (str. 2., kraj prvog pasusa obrazloženja citiranog rješenja). Iz citiranog očevidno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, jedino i isključivo mjerodavan riješiti narečeno pitanje Ustavni Stoga, nije prijeporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud Federacije BiH. Ustavni sud ima isključivu mjerodavnost sud u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: zato što je to jedina odrednica koja se odnosi na pravo da se 1. da sam sud odlučuje o prigovoru imuniteta, i, ocijeni pitanje imuniteta, posebice zato što u Zakonu o 2. da je Sud već riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet kaznenom postupku ne postoji proceduralna pretpostavka da za inkriminirana kaznena djela. to pitanje rješava sud koji vodi kazneni postupak. Dakle, Kantonalni sud u Sarajevu je odbio prigovor imuniteta. Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj U 34/01 pod Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostutočkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da riješi panjskih rješenja upada u očevidne kontradiktornosti, govori pitanje imuniteta je apsolutno netočno. Naime, točka 27. da se i kasnije može rješavati prigovor imuniteta. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba razriješiti Zato je prihvaćeno da je apelacija dopustiva. stvarno mjerodavan sud." V - Meritum Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, zato što je raniju 23. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim istragu u tom predmetu vodio nemjerodavni Vrhovni sud rješenjima o sprovođenju istrage i drugostupanjskim Federacije BiH. rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno mjerodavan sud, a to je člankom 6. stavak 1. i člankom 7. Europske konvencije o Ustavni sud Federacije BiH. zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori 25. Također, tumačenje iz odluka Kantonalnog suda u Sarajevu da imuniteta, odnosno riješila ih je stvarno nemjerodavna je šutnja okrivljenog (apelanta) način njegove obrane je institucija. apsolutno netočno. Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita instituta obrane. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u dijelu relevantnom za ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe kodificirana Zakonom o kaznenom postupku. protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije pod ustanovljenim sudom." točkom 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: Prije svega, Ustavni sud se poziva na Odluku broj U 34/01 od "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premi22. juna 2001. godine koja glasi: "Iako sudska praksa jer, zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti Europskog suda za ljudska prava stoji na stajalištu da pitanje je krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo li poštovan princip pravičnog suđenja u kaznenom postupku kakva djela učinjena u vršenju svoje dužnosti." mora biti sagledano na temelju kaznenog postupka u cjelini, jer Iz narečene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu razvidno proizilazi da osobe pobrojane po funkcijama ne mogu biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao biti kazneno gonjene niti odgovorne u građanskom postupku na stajalište da kao domaća institucija mora ukazati na povredu za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. prava zajamčenih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, Dakle, razvidno, citirana odrednica ius cogens ističe da te Europski sud za ljudska prava je sudska instanca osobe ne mogu biti kazneno gonjene za bilo koju radnju međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek učinjenu u vršenju svoje dužnosti. nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacijske To znači, da je prigovor imuniteta takav prigovor koji se mora mjerodavnosti glede prava i sloboda zajamčenih Ustavom BiH, riješiti predbježno, prije donošenja rješenja o sprovođenju te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije istrage. okončan, mora ukazati na povredu prava zajamčenih 26. Prvostupanjske odluke, koje je potvrdio drugostupanjski Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim Kantonalni sud u Sarajevu, pokrenule su kazneno gonjenje. slobodama, pa samim tim i prava zajamčenih Ustavom BiH." Naime, donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje dalje se odvija kazneno gonjenje. Razvidno je, da je takvo dopustivosti apelacije. To je pitanje i riješeno u predbježnom odlučenje apsolutno oprečno pravima okrivljenog (apelanta) u poglavlju pod IV. Dopustivost. odnosu na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. S druge strane, zauzeti precedens je također apsolutno značajan u odnosu na meritorno odlučenje. Također je razvidno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet 24. Ustavni je sud ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu, kaznenog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i odlukama koje su predmetom apelacije, povrijedio prava posljedice) i da, kao takve, inkriminiraju okrivljenom apelanta zaštićena člankom 6. stavak 1. Europske konvencije o (apelantu), da ih je učinio u svojstvu ministra u Federaciji BiH. zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije i temeljnih sloboda u svezi čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi kazneni postupak Hercegovine jer: protiv okrivljenog, nije mjerodavan rješavati pitanje imuniteta. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1955 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadržava niti jednu suđenje, jer su apelanta započeli kazneno goniti, a da odredbu koja Sulejmanu Garibu daje pravo na imunitet. Odredba predbježno nije riješeno pitanje prigovora imuniteta. koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., članak 10). Međutim, 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod je kod apelanta izazvana opravdana dvojba u pristranost mjerodavnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda suda. Bosne i Hercegovine. 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet Također, Sulejman Garib nema osnova pozivati se na članak nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH 7. Europske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za broj U 34/01. Zaključak je da su povrijeđena prava kazneno djelo apelanta u odnosu na citirane odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i Izuzeto mišljenje suca prof. dr. Louisa Favoreua Ustava Bosne i Hercegovine. U cijelosti se pridružujem stavovima koje je u svom izuzeto 27. Unatoč iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do mišljenju iznio sudac dr. Hans Danelius. povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni je sud ocijenio da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) neutemeljena. Naime, u izvornom tekstu narečena odrednica Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog glasi: "Niko se ne može smatrati krivim za kazneno djelo...Isto suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u 2002. godine, donio je vrijeme izvršenja kaznenog djela." Međutim, razvidno je da apelant nije ni proglašen krivim, pa ODLUKU mu time nije ni izrečena kazna. Stoga, članak 7. stavak 1. Europske konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi Usvaja se, kao osnovana, apelacija gosp. Dragana Čovića iz postupka. Mostara, protiv: Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj VI - Zaključak Kv-517/01, od 2. novembra 2001. godine, rješenja istražnog 28. Ustavni sud je odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01, od 19. kao u izreci. septembra 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine i rješenja 29. Suci dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01, zajedničko izuzeto mišljenje, koje se prilaže uz ovu odluku kao od 9. oktobra 2001. godine. aneks. Ukidaju se: 30. Na temelju članka VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obvezujuće. 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01, od 2. novembra 2001. godine, Ovu je odluku Ustavni sud donio u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans 2. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Ki-232/01, od 19. septembra 2001. godine Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 Predsjednik od 6. novembra 2001. godine i U 60/01 Ustavnog suda 4. Rješenje istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 10. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Ki-247/01, od 9. oktobra 2001. godine. Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka Izuzeto mišljenje suca dr. Hansa Daneliusa pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i predmetu, a iz sljedećih razloga: Hercegovine da, kao stvarno nadležan sud, raspravi i donese Sulejman Garib navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na odluku o navedenom pitanju. pravično suđenje pred neovisnim tribunalom, zajamčeno Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike temeljnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na Srpske". imunitet od kaznenog gonjenja. Obrazloženje Međutim, kazneni je postupak Sulejmana Gariba još uvijek u fazi pripreme, te stoga još uvijek nije poznat njegov ishod. Prema I - Uvod sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, pitanje je li 1. Ustavni sud Bosne i Hercegovine primio je 7. decembra 2001. poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na temelju godine apelaciju gosp. Dragana Čovića, iz Mostara, kojeg postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi dok se zastupa branilac Josip Muselimović, advokat iz Mostara, postupak ne okonča. (Izuzeto mišljenje sudaca Daneliusa i protiv rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01). Kv-517/01 od 2. novembra 2001. godine, rješenja istražnog Slijedi da je apelacija Sulejmana Gariba preuranjena. On će, sudije Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01 od 19. naravno, imati priliku, da, kada se kazneni postupak okonča, pred septembra 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do kojeg bi Sarajevu broj Kv-567/01 od 6. novembra 2001. godine i moglo doći u ovom postupku. rješenja istražnog sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U svakom slučaju, pravo na imunitet od kaznenog gonjenja Ki-247/01, od 9. oktobra 2001. godine. ne proizilazi iz članka 6. Europske konvencije, pošto taj članak 2. Apelant, preko svoga branioca, izjavljuje da se predmetnom predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o kaznenoj optužbi, apelacijom u cijelosti pridružuje navodima apelacije apelanta ali ne predviđa i pravo na izuzimanje od sudskog postupka. Edhema Bičakčića, kojeg zastupa branilac Žarko Bulić, Stoga, do povrede njegovog prava iz članka 6. ne može doći u advokat iz Sarajeva, u ustavno-sudskom predmetu koji se vodi slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Sulejmana Gariba kojim pod brojem U 59/01. se on poziva na imunitet. Broj 43 – Strana 1956 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 8. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po žalbi II - Činjenično stanje apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage broj 3. Podnosilac apelacije je gosp. Dragan Čović, iz Mostara, kojeg Ki-247/01 od 9. oktobra 2001. godine, donijelo je rješenje broj zastupa Josip Muselimović, advokat iz Mostara. KV-567/01 od 6. novembra 2001. godine, kojim je odbilo Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije žalbu kao neosnovanu. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na Dragana Čovića i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se koji se poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u sumirati kako slijedi: poglavlju IV/B. tač. 4. član 10. Ustava Federacije BiH, dajući svoj suštinski stav u pogledu primjenjivosti navedene ustavne 4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, za odredbe o imunitetu i razmatrajući žalbene navode sprovođenje istrage broj KT-26/01 od 7. marta 2001. godine i osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo 27. juna 2001. godine, istražni sudija Kantonalnog suda u preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, pogotovo što je Sarajevu donio je 19. septembra 2001. godine rješenje o nesporno da osumnjičeni više ne obavlja funkciju premijera sprovođenju istrage, broj Ki-232/01 protiv više lica, među Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. kojima je i Dragan Čović, jer postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. Također, u obrazloženju odluka Krivično vijeće Kantonalnog stav 2., a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH suda u Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog (u daljem tekstu: KZ FBiH). prestao prestankom funkcije. 5. Nakon što je istražni sudija pozvao osumnjičene da daju svoju 9. Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje da li je osumnjičeni obranu, apelant se pozvao na imunitet i predložio da Sud, kao inkriminisane radnje, navedene u zahtjevu za sprovođenje prethodno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Istražni sudija je istrage, obavljao u okviru svojih ovlaštenja, odnosno da li se te smatrao da je apelant dao svoju obranu šutnjom, pa kako se radnje, sa tog aspekta, mogu smatrati dozvoljenim ili saglasio sa zahtjevom za sprovođenje istrage, donio je rješenje nedozvoljenim. Vijeće je, u vezi s ovim pitanjem, ocijenilo da, o sprovođenju istrage. Istražni sudija je istovremeno riješio za sada, kada je istraga u toku i kada je sproveden samo manji provesti sve predložene istražne radnje radi utvrđivanja broj istražnih radnji, ne može na to pitanje odgovoriti, i da je krivičnog djela i krivične odgovornosti okrivljenog. Apelant je neophodno nastaviti istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog rješenjem poučen o pravu na žalbu Krivičnom vijeću važnog pitanja. Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati Kantonalnog suda u Sarajevu. Istražni sudija je u ovom svoj prigovor imuniteta, i, zavisno od stvarne situacije u daljem rješenju konstatovao da je Ustavni sud BiH svojom odlukom toku istrage, sud u smislu člana 163. ZKP može obustaviti odredio Kantonalni sud u Sarajevu kao sud nadležan za istragu. vođenje ovog krivičnog postupka. III - Apelacija 6. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući po žalbi 10. Gospodin Dragan Čović iz Mostara, koga zastupa gosp. Josip apelanta protiv navedenog rješenja o sprovođenju istrage od Muselimović, advokat iz Mostara, podnio je Ustavnom sudu 19. septembra 2001. godine, donijelo je rješenje broj Bosne i Hercegovine apelaciju protiv rješenja Kantonalnog KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine, kojim je odbilo suda u Sarajevu navedenih u dispozitivu ove odluke i u tački 1. žalbu kao neosnovanu. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na obrazloženja. koji se poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u poglavlju IV/B. tač. 4. član 10. Ustava Federacije BiH, dajući 11. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova svoj suštinski stav u pogledu primjenjivosti navedene ustavne ljudska prava na fer postupak pred sudom u krivičnom odredbe o imunitetu i razmatrajući žalbene navode postupku, garantirana članom 6. stav 1. i članom 7. Evropske osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, pogotovo što je daljem tekstu: Konvencija), te čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i nesporno da osumnjičeni više ne obavlja dužnost zamjenika Hercegovine. premijera Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. Također, u 12. U pogledu fer postupka apelant se žali da se podnosiocu ove obrazloženju odluke Krivično vijeće Kantonalnog suda u apelacije, Draganu Čoviću, na teret stavlja izvršenje krivičnog Sarajevu zauzima stanovište da je imunitet okrivljenog prestao djela nesavjesnog rada u službi, koje je predviđeno i kažnjivo prestankom funkcije. Pred Vijećem se, također, postavilo po članu 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona pitanje da li je osumnjičeni inkriminisane radnje, navedene u Federacije BiH (u daljem tekstu: KZ FBiH). U navedenim zahtjevu za sprovođenje istrage, obavljao u okviru svojih krivičnim predmetima apelant Dragan Čović isticao je, tj. ovlaštenja, odnosno da li se te radnje, sa tog aspekta, mogu pozivao se, na imunitet od krivičnog gonjenja, kako je to smatrati dozvoljenim ili nedozvoljenim. Vijeće je, u vezi s predviđeno odredbama člana 10. poglavlja IV/B.4. Ustava ovim pitanjem, ocijenilo da, za sada, kada je istraga u toku i Federacije BiH, jer mu je zahtjevom za sprovođenje istrage kada je sproveden samo manji broj istražnih radnji, ne može na stavljeno na teret izvršenje krivičnih radnji koje je počinio u to pitanje odgovoriti, i da je neophodno nastaviti istražne svojstvu federalnog ministra financija i zamjenika premijera radnje radi rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. Osumnjičeni Federacije BiH. će, po ocjeni Vijeća, moći isticati svoj prigovor imuniteta, i, 13. U pogledu istaknutog prigovora prava na imunitet, kao zavisno od stvarne situacije u daljem toku istrage, sud u smislu prethodnog proceduralnog pitanja, koji isključuje krivično člana 163. ZKP može obustaviti istragu. gonjenje u svakoj fazi krivičnog postupka, u svojim rješenjima 7. Istražni sudija Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući koja su navedena u dispozitivu ove odluke, Kantonalni sud u povodom zahtjeva Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu za Sarajevu je, kako apelant navodi u apelaciji, potpuno uzurpirao sprovođenje istrage, broj KT- 288/01 od 9. augusta 2001. isključivu nadležnost Ustavnog suda Federacije BiH, koji je godine protiv apelanta zbog osnovane sumnje da je učinio nadležan za rješenje pitanja imuniteta, i u tom pravcu zauzeo krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. a u stavove koji su nezakoniti, protivustavni i pravno neodrživi. vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i 14. Apelant Dragan Čović smatra da je apelant Edhem Bičakćić u Hercegovine, donio je 9. oktobra 2001. godine rješenje o svojoj apelaciji, koja se, kao ustavno-sudski predmet vodi pod sprovođenju istrage broj Ki-247/01. U obrazloženju ovog brojem U 59/01, kao i u njenoj dopuni, u potpunosti i rješenja istražni sudija je, utvrđujući osnovanom sumnju da je konkretno obrazložio činjenično stanje i situaciju, kao i apelant izvršio inkriminisano krivično djelo, kao osnov za materijalno-pravni osnov apelacije, te stoga smatra da nije svoje rješenje, naveo ranije date razloge sadržane u rješenju o potrebno da ponavlja iste činjenice u svojoj apelaciji. sprovođenju istrage od 19. septembra 2001. godine. 15. Apelant je predložio da se, u skladu sa članom 16. Poslovnika Pozvavši se na imunitet, apelant nije iznio svoju obranu, a Ustavnog suda BiH, zatraži dostavljanje kompletnog spisa broj istražni sudija, smatrajući da se apelant brani šutnjom, donio je Ki-125/01, da se po ovoj apelaciji postupa hitno i, nakon navedeno rješenje. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1957 održane sjednice Ustavnog suda BiH, u skladu sa čl. 31.-35. ili V - Dopustivost javne sjednice u smislu čl. 41.-53. Poslovnika Ustavnog suda 20. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud BiH, na koju će, prema članu 42. stav 2. Poslovnika Ustavnog ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u suda BiH, biti pozvan i apelant, Ustavni sud BiH donese Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo odluku kojom se apelacija, izjavljena protiv osporenih rješenja kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Kantonalnog suda u Sarajevu, usvaja i osporena rješenja 21. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može da ukidaju. odlučuje o apelacijama samo ako su protiv presude koja se 16. Također je predložio da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema u Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta apelanta predoči zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od Ustavnom sudu Federacije BiH, kao stvarno nadležnom, kao dana kada je podnosilac primio presudu o posljednjem ustavno pitanje koje se pojavilo u toku postupka pred tim pravnom lijeku koji je koristio. sudom na meritorno odlučivanje. Ili, alternativno, da Ustavni 22. Prema Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH sud, postupajući u skladu sa članom 61. Poslovnika Ustavnog ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98) (u daljem suda BiH, sam riješi pitanje imuniteta u meritumu, na taj način tekstu: ZKP), kada postoji osnovana sumnja da je određena što će utvrditi da apelant u konkretnom slučaju uživa apsolutni osoba učinila krivično djelo, na zahtjev nadležnog tužioca za imunitet od krivičnog gonjenja. sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi istražni sudija nadležnog suda. Protiv rješenja istražnog sudije IV - Postupak pred Ustavnim sudom o sprovođenju istrage može se izjaviti žalba, o kojoj rješenjem odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije moguće 17. U skladu sa odredbom člana 16. Poslovnika Suda, apelacija je izjaviti žalbu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno (čl. dostavljena Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonalnom 151., 385. i 388.). ZKP nije odredio druge mogućnosti za tužilaštvu u Sarajevu i zatraženi su odgovori na navode daljnje korištenje pravnih lijekova. apelacije. 23. U konkretnom slučaju, prema tome, iscrpljeni su svi pravni 18. Kantonalni sud u Sarajevu je, 23. januara 2002. godine, lijekovi protiv osporenih rješenja u fazi prethodnog krivičnog dostavio odgovor na apelaciju i u cijelosti ostao kod rješenja postupka. koja se apelacijom osporavaju, naglašavajući da ne smatra osnovanim da ih dodatno argumentira. 24. Kantonalni sud u Sarajevu donio je rješenja, i to: rješenje broj KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine i broj KV-567/01 6. U odgovoru Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu, dostavljenom novembra 2001. godine. Apelacija je dostavljena 7. decembra 18. januara 2002. godine, pobija se osnovanost apelacije i 2001. godine. Stoga je očigledno da je apelacija izjavljena u naglašava da lica iz poglavlja IV/B. člana 10. Ustava roku koji je utvrđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog Federacije Bosne i Hercegovine uživaju imunitet dok im traje suda. mandat i u tom vremenu vrše svoje zakonske dužnosti, a na 25. Prema tome, Poslovnikom Suda predviđeni uvjet sa aspekta imunitet se mogu pozivati samo u vrijeme trajanja mandata s iscrpljivanja pravnih lijekova u konkretnoj fazi krivičnog tim da imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Službena postupka, kao i uvjet blagovremenosti, je ispunjen. radnja, koja krši zakon i predstavlja krivično djelo određeno zakonom, ne ulazi u materijalnopravni imunitet već samo ima 26. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je ocijenio da su odluke procesnopravni karakter (formalnopravni imunitet) koji je, Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmet ovog spora, stoga, procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje konačne, što je vidljivo iz sljedećeg: krivičnog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme Iz drugostepenog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj trajanja mandata, i on traje samo do davanja odobrenja ako je KV-567/01, od 6. novembra 2001. god., nesumnjivo proizilazi mandat u toku ili do prestanka trajanja mandata kada se nosilac da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema imunitet jer imuniteta ne može pozvati na imunitet. da mu je imunitet vezan samo "za odgovarajuće funkcije čije Posebno je istaknuto da je u Odluci, broj U 34/01 od 24. jula trajanje je ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva 2001. god. ("Službeni glasnik BiH", broj 20/01) Ustavni sud dopremijera, odnosno ministra u vladi" (strana 2. obrazloženja Bosne i Hercegovine zaključio da prigovor imuniteta, koji je citiranog rješenja). istakao Edhem Bičakčić, neće rješavati jer je to pitanje koje Isti stav se ponavlja, također u drugostepenom rješenju broj treba da razriješi stvarno nadležni sud, što bi u konkretnom KV-517/01 od 2. novembra 2001. godine (str. 2. obrazloženja slučaju značilo Kantonalni sud u Sarajevu. To pravno citiranog rješenja). stanovište se može primijeniti i na apelanta Dragana Čovića, uz napomenu da je i pitanje imenovanog rješavao Kantonalni sud 27. Stoga, nije sporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni sud Sarajevo svojim rješenjima broj Kv-517/01 od 02. novembra u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: 2001. god. i Kv-567/01 od 6. novembra 2001. god., čime je 1. da sud sam odlučuje o prigovoru imuniteta, i, predmetna stvar postala res judicata. 2. što je najbitnije, da je Sud već riješio da okrivljeni (apelant) nema imunitet za inkriminirana krivična djela. Kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema tome, o istoj pravnoj stvari ranije odlučivao, Kantonalno tužilaštvo Dakle, Kantonalni sud u Sarajevu je odbio prigovor imuniteta. Sarajevo smatra da iz istog razloga, prema članu 12. stav 3. Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugostepenih tačka 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, rješenja upada u očigledne kontradiktornosti, konstatuje da se i predmetnu apelaciju treba skinuti sa liste predmeta za kasnije može rješavati prigovor imuniteta. odlučivanje. Zato, slijedi da je apelacija dopustiva. S obzirom da je Kantonalni sud Sarajevo citiranim svojim odlukama riješio pitanje imuniteta, u odgovoru se ističe još i to VI - Meritum da je apelacija, stoga, očigledno (prima facie) neosnovana i da 28. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu citiranim je treba, primjenom člana 12. stav 3. tačke 6. Poslovnika Suda, rješenjima o sprovođenju istrage i drugostepenim rješenjima skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena članom 6. stav 1. i članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih 19. Odgovor Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i tužilaštva Sarajevo je, u skladu sa članom 20. Poslovnika Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori imuniteta, odnosno da Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah dostavljen ih je riješila stvarno nenadležna institucija. apelantu. Broj 43 – Strana 1958 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu relevantnom za što je raniju istragu u tom predmetu vodio nenadležni Vrhovni sud Federacije BiH. ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno nadležni sud, a to je njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom 34. To što je određeno da pitanje treba razriješiti stvarno nadležni ustanovljenim sudom." sud je tačno, ali svakako u određenoj proceduri koja je već 29. Prije svega, imajući u vidu precedens Ustavnog suda Bosne i ranije citirana u odnosu na Ustav Federacije BiH, koji je jedini Hercegovine iz odluke broj U 34/01 od 22. juna 2001. godine u nadležan da razriješi navedeni prigovor imuniteta. odnosu na tačku 4. koji glasi: "Iako sudska praksa Evropskog 35. Također su netačni navodi Kantonalnog suda u Sarajevu da je suda za ljudska prava stoji na stanovištu da pitanje da li je šutnja okrivljenog apelanta način njegove obrane. poštovan princip pravičnog suđenja u krivičnom postupku mora biti sagledano na osnovu krivičnog postupka u cjelini, jer Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita omaške i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu instituta obrane. biti izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je stao na stanovište da kao domaća institucija mora ukazati na kodificirana Zakonom o krivičnom postupku. povredu prava zagarantiranih ustavom čak i u ovoj fazi 36. S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu postupka. Naime, Evropski sud za ljudska prava je sudska Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije, pod instanca međunarodnog karaktera i njegovo postupanje tačkom 4/10. i naslovom Imunitet, a koja odrednica glasi: moguće je tek nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premijer, Međutim, Ustavni sud BiH je domaća institucija apelacione zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti krivično nadležnosti u pogledu prava i sloboda zagarantiranih gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju Ustavom BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije." postupak nije okončan, mora ukazati na povredu prava zagarantiranih Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i 37. Iz navedene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, jasno osnovnim slobodama, pa samim tim i prava zagarantiranih proizilazi da osobe nabrojane po funkcijama ne mogu biti Ustavom BiH." krivično gonjene niti odgovorne u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. 30. S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje dopustivosti apelacije, s jedne strane. To pitanje je i riješeno u Dakle, jasno, citirana odrednica ius cogens ističe da te osobe ne prethodnom poglavlju pod V. Dopustivost. Međutim, zauzeti mogu biti krivično gonjene … za bilo koju radnju učinjenu u precedens je apsolutno značajan i u odnosu na meritorno vršenju svoje funkcije. To znači, da je prigovor imuniteta takav odlučenje. prigovor koji se mora riješiti prethodno, prije donošenja rješenja o sprovođenju istrage. 31. Ustavni sud je ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu odlukama, koje su predmet apelacije, povrijedio prava Prvostepene odluke, koje je potvrdio drugostepeni Kantonalni apelanta zaštićena članom 6. stav 1. Evropske konvencije za sud u Sarajevu, pokrenule su krivično gonjenje. Naime, zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.e) donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i dalje se Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: odvija krivično gonjenje. Jasno je, da je takvo odlučenje apsolutno suprotno pravima okrivljenog (apelanta) u odnosu Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su citirane. riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi krivični postupak protiv okrivljenog, nije nadležan da rješava pitanje imuniteta. 38. Također je jasno, iz inkriminacija u rješenjima o sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet krivičnog djela Pogrešno je teziranje drugih učesnika u postupku, pa i samih (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i posljedice) i da pobijanih odluka, da sud koji vodi krivični postupak ima pravo inkriminišu okrivljenom (apelantu) da ih je učinio u svojstvu rješavati pitanje imuniteta. To je očigledno iz Ustava premijera Federacije BiH. Federacije BiH koji pod naslovom C. 3. Ustavni sud, član 10. tačka 3., određuje da on rješava pitanje imuniteta. 39. Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i Citiramo navedenu odrednicu: "Ustavni sud također odlučuje i osnovnih sloboda u vezi sa čl. II/2. i II/3.e) Ustava Bosne i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za Hercegovine, jer: ljudska prava ili kantonalni sud a koja se pojave u toku postupka pred dotičnim sudom." 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično suđenje, jer je apelanta započeo krivično goniti 32. Iz citiranog očigledno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, Kantonalni sud u Sarajevu, a da prethodno nije riješeno jedino i isključivo nadležan da riješi navedeno pitanje Ustavni pitanje prigovora imuniteta. sud Federacije BiH. Rečeno je "jedino i isključivo", zato što je 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. to jedina odrednica koja govori o načinu postupka ocjene prava miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da na imunitet, posebno zato što ne postoji proceduralna je kod apelanta izazvana opravdana sumnja u pristrasnost pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi krivični suda. postupak. 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet 33. Također, prema Zakonu o krivičnom postupku, ne postoji nezakonito, a o čemu govori Odluka Ustavnog suda BiH proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi broj U 34/01. Zaključak je da su, rijetko kada kao u ovom krivični postupak. predmetu, povrijeđena prava apelanta u odnosu na Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj 34/01 pod citirane odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih tačkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da u prava i osnovnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine. materijalno-pravnom smislu riješi pitanje imuniteta je 40. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do apsolutno netačno. povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Ustavni sud je ocijenio da to pravo Naime, tačka 27. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta okrivljenog (apelanta) nije povrijeđeno. od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje treba da razriješi stvarno nadležni sud." Naime, u izvornom tekstu navedena odrednica glasi: "Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, jer ono nije bilo ni konačno riješeno da bi imali dopustivost da ga rješavamo, zato Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1959 izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme Izdvojeno mišljenje sudije izvršenja krivičnog djela." prof. dr. Louisa Favoreua Međutim, jasno je da okrivljeni (apelant) nije ni proglašen U potpunosti se pridružujem stavovima koje je u svom krivim, pa mu time nije ni izrečena kazna. Stoga, član 7. stav 1. izdvojenom mišljenju iznio sudija dr. Hans Danelius. Konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi postupka. 41. Što se tiče alternativnog prijedloga apelanta da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine sam riješi prigovor imuniteta u meritumu, Ustavni sud je samom ovom odlukom riješio pitanje stvarne nadležnosti za rješenje tog pitanja, iz čega proizilazi da je navedeni alternativni prijedlog preuranjen. VII - Zaključak 42. Ustavni sud je odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), kao u izreci. Sudije dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su zajedničko izdvojeno mišljenje, koje je priloženo uz ovu odluku kao aneks. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije: prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, Mirko Zovko. Predsjednik U 61/01 Ustavnog suda 10. maja 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. Izdvojeno mišljenje sudije dr. Hansa Daneliusa Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetu, iz sljedećih razloga: Dragan Čović navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim tribunalom, zagarantirano članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na imunitet od krivičnog gonjenja. Međutim, krivični postupak protiv Dragana Čovića je još uvijek upreliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat njegov ishod. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi dok se postupak ne okonča. (Izdvojeno mišljenje sudija Daneliusa i Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01). Slijedi da je apelacija Dragan Čović preuranjena. On će, naravno, imati priliku, da, kada se krivični postupak okonča, pred Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do koje bi moglo doći u ovom postupku. U svakom slučaju, pravo na imunitet od krivičnog gonjenja ne proizilazi iz člana 6. Evropske konvencije, pošto taj član predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o krivičnoj optužbi, ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do povrede njegovog prava iz člana 6. ne može doći u slučaju da se odbije ili ne uvaži zahtjev Dragana Čovića kojim se on poziva na imunitet. Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu odredbu koja Draganu Čoviću daje pravo na imunitet. Odredba koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). Međutim, pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod nadležnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Također, Dragan Čović nema osnova da se pozove na član 7. Evropske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za krivično djelo. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. svibnja 2002. godine, donio ODLUKU Usvaja se, kao utemeljena, apelacija gosp. Dragana Čovića iz Mostara, protiv: Rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01, od 2. studenoga 2001. godine, rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01, od 19. rujna 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 od 6. studenoga 2001. godine i rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01, od 9. listopada 2001. godine. Ukidaju se: 1. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01, od 2. studenoga 2001. godine, 2. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01, od 19. rujna 2001. godine, 3. Rješenje Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Kv-567/01 od 6. studenoga 2001. godine i 4. Rješenje istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Ki-247/01, od 9. listopada 2001. godine. Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da prigovor imuniteta, kao ustavno pitanje koje se pojavilo u tijeku postupka pred tim sudom, koje je izjavio okrivljeni u označenim predmetima, dostavi i predoči Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, kao stvarno mjerodavan sud, raspravi i donese odluku o narečenom pitanju. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske". Obrazloženje I - Uvod 1. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine primio 7. prosinca 2001. godine apelaciju gosp. Dragana Čovića, iz Mostara, kojeg zastupa branitelj Josip Muselimović, odvjetnik iz Mostara, protiv rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-517/01 od 2. studenoga 2001. godine, rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-232/01 od 19. rujna 2001. godine, rješenja Vijeća Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-567/01 od 6. studenoga 2001. godine i rješenja istražnog suca Kantonalnog suda u Sarajevu broj Ki-247/01 od 9. listopada 2001. godine. 2. Apelant, preko svoga branitelja, izjavljuje da se predmetnom apelacijom u cijelosti pridružuje navodima apelacije apelanta Edhema Bičakčića, kojeg zastupa branitelj Žarko Bulić, odvjetnik iz Sarajeva, u ustavno-sudskom predmetu koji se vodi pod brojem U 59/01. II - Činjenično stanje 3. Podnositelj je apelacije gosp. Dragan Čović, iz Mostara, kojeg zastupa Josip Muselimović, odvjetnik iz Mostara. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije Dragana Čovića i dokumenata dostavljenih Sudu, mogu se sumirati kako slijedi: 4. Povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, za sprovođenje istrage broj KT-26/01 od 7. ožujka 2001. godine i Broj 43 – Strana 1960 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 27. lipnja 2001. godine, istražni sudac Kantonalnog suda u ustavne odredbe o imunitetu i razmatrajući prizivne navode Sarajevu je donio 19. rujna 2001. godine rješenje o osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo sprovođenju istrage, broj Ki-232/01 protiv više osoba, među preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, poglavito što je kojima je i Dragan Čović, jer postoji utemeljena dvojba da je nesporno da osumnjičeni više ne obnaša funkciju premijera počinio kazneno djelo nesavjestan rad u službi iz članka 366. Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. stavak 2., a u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije BiH Također, u obrazloženju odluka Kazneno vijeće Kantonalnog (u daljnjem tekstu KZ FBiH). suda u Sarajevu zauzima stajalište da je imunitet okrivljenog prestao prestankom funkcije. 5. Nakon što je istražni sudac pozvao osumnjičene da daju svoju obranu, apelant se pozvao na imunitet i predložio da Sud, kao 9. Pred Vijećem se, također, postavilo pitanje je li osumnjičeni predbježno pitanje, riješi pitanje imuniteta. Istražni je sudac inkriminirane radnje, narečene u zahtjevu za sprovođenje smatrao da je apelant dao svoju obranu šutnjom, pa kako se istrage, obnašao u okviru svojih ovlasti, odnosno mogu li se te suglasio sa zahtjevom za sprovođenje istrage, donio je rješenje radnje, sa tog aspekta, smatrati dopuštenim ili nedopuštenim. o sprovođenju istrage. Istražni je sudac istodobno riješio Vijeće je, u vezi s ovim pitanjem, ocijenilo da, za sada, kada je provesti sve predložene istražne radnje radi utvrđivanja istraga u tijeku i kada je sproveden samo manji broj istražnih kaznenog djela i kaznene odgovornosti okrivljenog. Apelant je radnji, ne može na to pitanje odgovoriti, i da je nužno nastaviti rješenjem poučen o pravu na priziv Kaznenom vijeću istražne radnje radi rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. Kantonalnog suda u Sarajevu. Istražni je sudac u ovom rješenju Osumnjičeni će, po ocjeni Vijeća, moći isticati svoj prigovor konstatirao da je Ustavni sud BiH svojom odlukom odredio imuniteta, i ovisno o stvarnoj situaciji u daljnjem tijeku istrage, Kantonalni sud u Sarajevu kao sud mjerodavan za vođenje sud u smislu čl. 163. ZKP može obustaviti istragu. ovog kaznenog postupka. III - Apelacija 6. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući po prizivu apelanta protiv narečenog rješenja o sprovođenju istrage od 2. 10. Gospodin Dragan Čović iz Mostara, koga zastupa gosp. Josip studenoga 2001. godine, donijelo je rješenje broj KV-517/01 Muselimović, odvjetnik iz Mostara, podnio je Ustavnom sudu od 2. listopada 2001. godine, kojim je odbilo priziv kao Bosne i Hercegovine apelaciju protiv rješenja Kantonalnog neutemeljen. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na koji se suda u Sarajevu narečenih u dispozitivu ove odluke i u točki 1. poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u obrazloženja. poglavlju IV/B. toč. 4. članak 10. Ustava Federacije BiH, 11. Apelant tvrdi da su pobijanim rješenjima povrijeđena njegova dajući svoj suštinski stav glede primjenjivosti narečene ljudska prava na fer postupak pred sudom u kaznenom ustavne odredbe o imunitetu i razmatrajući prizivne navode postupku, zajamčena člankom 6. stavak 1. i člankom 7. osumnjičenog, smatra da bi, u sadašnjoj fazi istrage, bilo Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih preuranjeno ocjenjivati prigovor imuniteta, poglavito što je sloboda (u daljnjem tekstu Konvencija), te čl. II/2. i II/3.(e) neprijeporno da osumnjičeni više ne obnaša dužnost zamjenika Ustava Bosne i Hercegovine. premijera Vlade koja je bila zaštićena imunitetom. Također, u obrazloženju odluke Kazneno vijeće Kantonalnog suda u 12. Glede fer postupka apelant se žali da se podnositelju ove Sarajevu zauzima stajalište da je imunitet okrivljenog prestao apelacije, Draganu Čoviću, na teret stavlja izvršenje kaznenog prestankom dužnosti. Pred Vijećem se, također, postavilo djela nesavjesnog rada u službi, koje je predviđeno i kažnjivo pitanje je li osumnjičeni inkriminirane radnje, narečene u po članku 366. stavak 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona zahtjevu za sprovođenje istrage, obnašao u okviru svojih Federacije BiH (u daljnjem tekstu KZ FBiH). U narečenim ovlasti, odnosno mogu li se te radnje, sa tog aspekta, smatrati kaznenim predmetima apelant Dragan Čović je isticao, tj. dopuštenim ili nedopuštenim. Vijeće je, u svezi ovog pitanja, pozivao se, na imunitet od kaznenog gonjenja, kako je to ocijenilo da, za sada, kada je istraga u tijeku i kada je sproveden predviđeno odredbama članka 10. poglavlja IV/B.4. Ustava samo manji broj istražnih radnji, ne može na to pitanje Federacije BiH, jer mu je zahtjevom za sprovođenje istrage odgovoriti, i da je nužno nastaviti istražne radnje radi stavljeno na teret izvršenje kaznenih radnji koje je počinio u rasvjetljavanja ovog važnog pitanja. Osumnjičeni će, po ocjeni svojstvu federalnog ministra financija i zamjenika premijera Vijeća, moći isticati svoj prigovor imuniteta, i, ovisno o Federacije BiH. stvarnoj situaciji u daljnjem tijeku istrage, sud u smislu čl. 163. 13. Glede istaknutog prigovora prava na imunitet, kao ZKP može obustaviti istragu. predbježnog proceduralnog pitanja, koji isključuje kazneno 7. Istražni je sudac Kantonalnog suda u Sarajevu, odlučujući gonjenje u svakoj fazi kaznenog postupka, u svojim rješenjima povodom zahtjeva Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu za koja su narečena u dispozitivu ove odluke, Kantonalni je sud u sprovođenje istrage, broj KT- 288/01 od 9. kolovoza 2001. Sarajevu, kako apelant navodi u apelaciji, potpuno uzurpirao godine protiv apelanta zbog utemeljene dvojbe da je učinio isključivu mjerodavnost Ustavnog suda Federacije BiH, koji je kazneno djelo nesavjesnog rada u službi iz članka 366. stavak mjerodavan za rješenje pitanja imuniteta, i u tom pravcu 2. a u svezi stavka 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i zauzeo stavove koji su nezakoniti, protuustavni i pravno Hercegovine, donio 9. listopada 2001. godine rješenje o neodrživi. sprovođenju istrage broj Ki-247/01. U obrazloženju ovog 14. Apelant Dragan Čović smatra da je apelant Edhem Bičakćić u rješenja istražni je sudac, utvrđujući utemeljenom dvojbu da je svojoj apelaciji, koja se, kao ustavno-sudski predmet vodi pod apelant izvršio inkriminirano kazneno djelo, kao osnov za brojem U59/01, kao i u njenoj dopuni, u potpunosti i konkretno svoje rješenje, naveo ranije date razloge sadržane u rješenju o obrazložio činjenično stanje i situaciju, kao i sprovođenju istrage od 19. rujna 2001. godine. materijalno-pravni osnov apelacije, te stoga smatra da nije Pozvavši se na imunitet, apelant nije iznio svoju obranu, a potrebito ponavljati iste činjenice u njegovoj apelaciji. istražni je sudac, smatrajući da se apelant brani šutnjom, donio 15. Apelant je predložio da se, sukladno članku 16. Poslovnika narečeno rješenje. Ustavnog suda BiH, zatraži dostava kompletnog spisa broj 8. Vijeće Kantonalnog suda u Sarajevu je, odlučujući po prizivu Ki-125/01, da se po ovoj apelaciji postupa žurno i, nakon apelanta protiv narečenog rješenja o sprovođenju istrage broj održane sjednice Ustavnog suda BiH, sukladno čl. 31.-35. ili Ki-247/01 od 9. listopada 2001. godine, donijelo rješenje broj javne sjednice u smislu čl. 41.-53. Poslovnika Ustavnog suda KV-567/01 od 6. studenoga 2001. godine, kojim je odbilo BiH, na koju će, prema članku 42. stavak 2. Poslovnika priziv kao neutemeljen. Ovo vijeće, imajući u vidu imunitet na Ustavnog suda BiH, biti pozvan i apelant, Ustavni sud BiH koji se poziva apelant, a koji je kao njegovo pravo regulirano u donese odluku kojom se apelacija, izjavljena protiv pobijanih poglavlju IV/B. toč. 4. članak 10. Ustava Federacije BiH, rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, usvaja i pobijana dajući svoj suštinski stav glede primjenjivosti narečene rješenja ukidaju. Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1961 16. Također je predložio da Ustavni sud naloži Kantonalnom sudu dana kada je podnositelj primio presudu o posljednjem u Sarajevu da izjavljeni prigovor imuniteta apelanta predoči pravnom lijeku koji je koristio. Ustavnom sudu Federacije BiH, kao stvarno mjerodavnom, 22. Prema Zakonu o kaznenom postupku Federacije BiH kao ustavno pitanje koje se pojavilo u tijeku postupka pred tim ("Službeni novine Federacije BiH", broj 43/98) (u daljnjem sudom na meritorno odlučivanje. Ili, alternativno, da Ustavni tekstu: ZKP), kada postoji utemeljena dvojba da je određena sud, postupajući sukladno članku 61. Poslovnika Ustavnog osoba učinila kazneno djelo, na zahtjev mjrodavnog tužitelja suda BiH, sam riješi pitanje imuniteta u meritumu, na taj način za sprovođenje istrage, rješenje o sprovođenju istrage donosi što će utvrditi da apelant u konkretnom slučaju uživa apsolutni istražni sudac mjerodavnog suda. Protiv rješenja istražnog imunitet od kaznenog gonjenja. suca o sprovođenju istrage može se izjaviti priziv, o kojem rješenjem odlučuje vijeće tog suda. Protiv rješenja vijeća nije IV - Postupak pred Ustavnim sudom moguće izjaviti priziv, ako ovim zakonom nije drukčije 17. Sukladno odredbi članka 16. Poslovnika Suda, apelacija je određeno (čl. 151, 385. i 388.). ZKP nije odredio druge dostavljena Kantonalnom sudu u Sarajevu i Kantonalnom mogućnosti za daljnje korištenje pravnih lijekova. tužiteljstvu u Sarajevu i zatraženi su odgovori na navode 23. U konkretnom su slučaju, prema tome, iscrpljeni svi pravni apelacije. lijekovi protiv pobijanih rješenja u fazi predbježnog kaznenog 18. Kantonalni je sud u Sarajevu, 23. siječnja 2002. godine, postupka. dostavio odgovor na apelaciju i u cijelosti ostao kod rješenja 24. Kantonalni je sud u Sarajevu donio rješenja, i to: rješenje broj koja se apelacijom pobijaju, naglašujući da ne smatra KV-517/01 2. studenoga 2001. godine i broj KV-567/01 6. utemeljenim da ih dodatno argumentira. studenoga 2001. godine. Apelacija je dostavljena 7. prosinca U odgovoru Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, dostavlje2001. godine. Stoga je očevidno da je apelacija izjavljena u nom 18. siječnja 2002. godine, pobija se utemeljenost apelacije i roku koji je utvrđen člankom 11. stavak 3. Poslovnika naglašuje da osobe iz poglavlja IV/B. članka 10. Ustava Ustavnog suda. Federacije Bosne i Hercegovine uživaju imunitet dok im traje 25. Prema tome, Poslovnikom Suda predviđeni uvjet sa aspekta mandat i u tom vremenu obnašaju svoje zakonske dužnosti, a na iscrpljivanja pravnih lijekova u konkretnoj fazi kaznenog imunitet se mogu pozivati samo u vrijeme trajanja mandata s tim postupka, kao i uvjet blagovremenosti, je ispunjen. da imunitetska zaštita prestaje istekom mandata. Službena radnja, koja krši zakon i predstavlja kazneno djelo određeno 26. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine ocijenio da su odluke zakonom, ne ulazi u materijalnopravni imunitet već samo ima Kantonalnog suda u Sarajevu, koje su predmetom ovog spora, procesnopravni karakter (formalnopravni imunitet) koji je, konačne, što je vidljivo iz sljedećeg: stoga, procesne prirode i predstavlja samo smetnju za vođenje Iz drugostupanjskog rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu kaznenog postupka bez odobrenja Parlamenta u vrijeme trajanja broj KV-567/01, od 6. studenoga 2001. god., nedvojbeno mandata, i on traje samo do davanja odobrenja ako je mandat u proizilazi da rješenje utvrđuje da okrivljeni (apelant) nema tijeku ili do prestanka trajanja mandata kada se nositelj imuniteta imunitet, jer je imunitet vezan samo "za odgovarajuće dužnosti ne može pozvati na imunitet. čije trajanje je ograničeno samo za vrijeme trajanja svojstva Posebice je istaknuto da je u Odluci, broj U 34/01 od 24. srpnja dopremijera, odnosno ministra u vladi" (strana 2. obrazloženja 2001. god. ("Službeni glasnik BiH", broj 20/01), Ustavni sud citiranog rješenja). Bosne i Hercegovine zaključio da prigovor imuniteta koji je Isti stav se ponavlja, također u drugostupanjskom rješenju broj istaknuo Edhem Bičakčić, neće rješavati jer je to pitanje koje KV-517/01 od 2. studenoga 2001. godine (str. 2. obrazloženja treba razriješiti stvarno mjerodavan sud, što bi u konkretnom citiranog rješenja). slučaju značilo Kantonalni sud u Sarajevu. To pravno stajalište se može primijeniti i na apelanta Dragana Čovića, uz 27. Stoga, nije prijeporno da je ovakvim odlučenjima Kantonalni napomenu da je i pitanje imenovanog rješavao Kantonalni sud sud u Sarajevu zauzeo dva stava, i to: Sarajevo svojim rješenjima broj Kv-517/01 od 2. studenoga 1. da sud sam odlučuje o prigovoru imuniteta, i, 2001. god. i Kv-567/01 od 6. studenoga 2001. god., čime je 2. što je najbitnije, da je Sud već riješio da okrivljeni predmetna stvar postala res judicata. (apelant) nema imunitet za inkriminirana kaznena djela. Kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine, prema tome, o istoj Dakle, Kantonalni je sud u Sarajevu odbio prigovor imuniteta. pravnoj stvari ranije odlučivao, Kantonalno tužiteljstvo Ovo, i bez obzira što se u istim obrazloženjima drugoSarajevo smatra da iz istog razloga, prema članku 12. stav 3. stupanjskih rješenja upada u očevidne kontradiktornosti, točka 5. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, konstatira da se i kasnije može rješavati prigovor imuniteta. predmetnu apelaciju treba skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. Zato, slijedi da je apelacija dopustiva. S obzirom da je Kantonalni sud Sarajevo citiranim svojim VI - Meritum odlukama riješio pitanje imuniteta, u odgovoru se ističe još i to 28. Apelant ističe da je Kantonalni sud u Sarajevu, citiranim da je apelacija, stoga, očevidno (prima facie) neutemeljena i da rješenjima o sprovođenju istrage i drugostupanjskim je treba, primjenom članka 12. stavak 3. točke 6. Poslovnika rješenjima tih predmeta, povrijedio njegova prava zaštićena Suda, skinuti sa liste predmeta za odlučivanje. člankom 6. stavak 1. i člankom 7. Europske konvencije za 19. Odgovor Kantonalnog suda u Sarajevu i Kantonalnog zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.(e) tužiteljstva Sarajevo je, sukladno članku 20. Poslovnika Ustava Bosne i Hercegovine, jer nisu riješeni prigovori Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, odmah dostavljen imuniteta, odnosno riješila ih je stvarno nemjerodavna apelantu. institucija. V - Dopustivost Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u dijelu relevantnom za ovu apelaciju, glasi: "Prilikom utvrđivanja građanskih 20. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni je prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe sud apelacijski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom kojeg suda u Bosni i Hercegovini. ustanovljenim sudom." 21. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda, Sud može odlučivati o apelacijama samo ako su protiv presude koja se 29. Prije svega, imajući u vidu precedens Ustavnog suda Bosne i apelacijom pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema Hercegovine iz odluke broj U 34/01 od 22. lipnja 2001. godine zakonima entiteta i samo ako se podnese u roku od 60 dana od Broj 43 – Strana 1962 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 35. Također su netočni navodi Kantonalnog suda u Sarajevu da je suda za ljudska prava stoji na stajalištu da pitanje je li poštovan šutnja okrivljenog apelanta način njegove obrane. princip pravičnog suđenja u kaznenom postupku mora biti sagledano na temelju kaznenog postupka u cjelini, jer omaške i Naime, prigovor imuniteta i obrana šutnjom su dva različita nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti instituta obrane. izmijenjeni u sljedećoj fazi postupka, Ustavni sud BiH je stao na Obrana šutnjom je pravo svakog građanina i ona je stajalište da kao domaća institucija mora ukazati na povredu kodificirana Zakonom o kaznenom postupku. prava zajamčenih ustavom čak i u ovoj fazi postupka. Naime, 36. S druge strane, institut imuniteta je kodificiran u Ustavu Europski sud za ljudska prava je sudska instanca Federacije BiH pod naslovom B. Izvršna vlast Federacije, pod međunarodnog karaktera i njegovo postupanje moguće je tek točkom 4/10. i naslovom Imunitet, a odrednica glasi: nakon iscrpljivanja domaćeg postupka u cjelini. Međutim, "Predsjednik Federacije, dopredsjednik Federacije, premiUstavni sud BiH je domaća institucija apelacijske jer, zamjenik premijera i ostali članovi Vlade ne mogu biti mjerodavnosti glede prava i sloboda zajamačenih Ustavom krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo BiH, te u tom smislu, bez obzira na činjenicu da postupak nije kakva djela učinjena u vršenju svoje dužnosti." okončan, mora ukazati na povredu prava zajamčenih Europskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim 37. Iz narečene odrednice, citirane iz Ustava Federacije BiH, slobodama, pa samim tim i prava zajamčenih Ustavom BiH." razvidno proizilazi da osobe pobrojane po funkcijama ne mogu biti kazneno gonjene niti odgovorne u građanskom postupku 30. S jedne strane, citirani precedens je značajan za pitanje za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje dužnosti. dopustivosti apelacije, s jedne strane. To pitanje je i riješeno u Dakle, razvidno, citirana odrednica ius cogens ističe da te predbježnom poglavlju pod V. Dopustivost. Međutim, zauzeti osobe ne mogu biti kazneno gonjene …. za bilo koju radnju precedens je apsolutno značajan i u odnosu na meritorno učinjenu u obnašanju svoje dužnosti. To znači, da je prigovor odlučenje. imuniteta takav prigovor koji se mora riješiti predbježno, prije 31. Ustavni je sud ocijenio da je Kantonalni sud u Sarajevu donošenja rješenja o sprovođenju istrage. odlukama, koje su predmetom apelacije, povrijedio prava Prvostupanjske odluke, koje je potvrdio drugostupanjski apelanta zaštićena člankom 6. stavak 1. Europske konvencije Kantonalni sud u Sarajevu, pokrenule su kazneno gonjenje. za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i čl. II/2. i II/3.(e) Naime, donošenjem rješenja o sprovođenju istrage započinje i Ustava Bosne i Hercegovine zbog sljedećeg: dalje se odvija kazneno gonjenje. Razvidno je, da je takvo Pitanje prigovora imuniteta okrivljenog (apelanta) nije odlučenje apsolutno oprečno pravima okrivljenog (apelanta) u riješeno, zato što Kantonalni sud, koji vodi kazneni postupak odnosu na ustavne odrednice Ustava Federacije BiH koje su protiv okrivljenog, nije mjerodavan rješavati pitanje imuniteta. citirane. Pogrešno je teziranje drugih sudionika u postupku, pa i samih 38. Također je razvidno, iz inkriminacija u rješenjima o pobijanih odluka, da sud koji vodi kazneni postupak ima pravo sprovođenju istrage, da se one odnose na objektivni identitet rješavati pitanje imuniteta. To je očevidno iz Ustava Federacije kaznenog djela (vrijeme, mjesto, svojstvo okrivljenog, način i BiH koji pod naslovom C. 3. Ustavni sud, članak 10. točka 3., posljedice) i da inkriminiraju okrivljenom (apelantu) da ih je određuje da on rješava pitanje imuniteta. učinio u svojstvu premijera Federacije BiH. 39. Ustavni sud ocjenjuje da ovo predstavlja povredu odrednice Citiramo narečenu odrednicu: "Ustavni sud također odlučuje članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih i o ustavnim pitanjima koja mu predoči Vrhovni sud, Sud za prava i temeljnih sloboda u svezi članka II/2. i II/3.(e) Ustava ljudska prava ili kantonalni sud a koja se pojave tijekom Bosne i Hercegovine, jer: postupka pred dotičnim sudom." 1. S jedne strane, vrijeđaju pravo okrivljenog na pravično 32. Iz citiranog očevidno proizilazi da je, u konkretnom slučaju, suđenje, jer je apelanta započeo kazneno goniti jedino i isključivo mjerodavan riješiti narečeno pitanje Ustavni Kantonalni sud u Sarajevu, a da predbježno nije riješeno sud Federacije BiH. Rečeno je "jedino i isključivo", zato što je pitanje prigovora imuniteta. to jedina odrednica koja govori o načinu postupka ocjene prava 2. S druge strane, niz elementarnih nezakonitosti, npr. na imuniteta, posebice zato što ne postoji proceduralna miješanje instituta šutnje i instituta imuniteta, ukazuju da pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi kazneni je kod apelanta izazvana opravdana dvojba u pristranost postupak. suda. 33. Također, prema Zakonu o kaznenom postupku, ne postoji 3. Ovo tim prije što je čitav ovaj postupak započet proceduralna pretpostavka da to pitanje rješava sud koji vodi nezakonito, a o čemu govori odluka Ustavnog suda BiH kazneni postupak. broj U 34/01. Zaključak je da su, rijetko kad kao u ovom predmetu, povrijeđena prava apelanta u odnosu na Navođenje da je u odluci Ustavnog suda BiH broj 34/01 pod citirane odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih točkom 27., Ustavni sud dao pravo Kantonalnom sudu da u prava i temeljnih sloboda i Ustava Bosne i Hercegovine. materijalno-pravnom smislu riješi pitanje imuniteta, je 40. Nasuprot iznesenom, u odnosu na tezu apelacije da je došlo do apsolutno netočno. povrede članka 7. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu Naime, točka 27. izvorno glasi: "Istaknuti prigovor imuniteta ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavni je sud ocijenio da to od strane apelanta Ustavni sud BiH nije rješavao, jer to pitanje pravo okrivljenog (apelanta) nije povrijeđeno. treba razriješiti stvarno mjerodavan sud." Naime, u izvornom tekstu narečena odrednica glasi: "Nitko se Dakle, Ustavni sud to pitanje nije razriješio, jer ono nije bilo ni ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili konačno riješeno da bi imali dopustivost da ga rješavamo, zato nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo……. Isto što je raniju istragu u tom predmetu vodio nemjerodavan tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala Vrhovni sud Federacije BiH. u vrijeme izvršenja krivičnog djela." Ovo pitanje je trebao razriješiti stvarno mjerodavan sud, a to je Međutim, razvidno je da okrivljeni (apelant) nije ni proglašen Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine. krivim, pa mu time nije ni izrečena kazna. Stoga, članak 7. stavak 1. Konvencije se ne može primijeniti u ovoj fazi 34. To što je određeno da pitanje treba razriješiti stvarno postupka. mjerodavan sud je točno, ali svakako u određenoj proceduri koja je već ranije citirana u odnosu na Ustav Federacije BiH, 41. Što se tiče alternativnog prijedloga apelanta da Ustavni sud Bosne koji je jedini mjerodavan razriješiti narečeni prigovor i Hercegovine, sukladno članku 61. Poslovnika Ustavnog suda imuniteta. Bosne i Hercegovine, sam riješi prigovor imuniteta u meritumu, Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1963 Ustavni je sud samom ovom odlukom riješio pitanje stvarne ODLUKU mjerodavnosti za rješenje tog pitanja, iz čega proizilazi da je Odbija se apelacija E. P. protiv presude Kantonalnog suda u narečeni alternativni prijedlog preuranjen. Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. aprila 2001. godine, i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Mal-22/2000 od 21. juna VII - Zaključak 2000. godine. 42. Ustavni je sud odlučio, većinom glasova (šest naprema dva), Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim kao u izreci. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Suci dr. Hans Danelius i prof. dr. Louis Favoreu dostavili su Srpske". zajedničko izuzeto mišljenje, koje je priloženo uz ovu odluku Obrazloženje kao aneks. I - Postupak pred Ustavnim sudom Na temelju članka VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obvezujuće. 1. Gospođa E. P., iz Kozarca, koju zastupa N. H., advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je 16. maja 2001. godine apelaciju Ovu odluku Ustavni sud je donio većinom glasova u sastavu: Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci prof. dr. Kasim Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. aprila 2001. Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović, Mal-22/2000 od 21. juna 2000. godine. Apelantica se žali na Mirko Zovko. povredu ustavnih prava. Predsjednik 2. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, U 61/01 Ustavnog suda Ustavni sud BiH je zatražio od Općinskog suda u Sanskom 10. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Mostu i Kantonalnog suda u Bihaću da odgovore na apelaciju. Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. Općinski sud u Sanskom Mostu nije dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud u Bihaću u svom odgovoru se Izuzeto mišljenje suca dr. Hansa Daneliusa pozvao na stanovište dato u svojoj presudi i predložio da se apelacija odbije. Žalim što ne mogu prihvatiti većinsko mišljenje u ovom predmetu, iz sljedećih razloga: II - Činjenično stanje Dragan Čović navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred neovisnim tribunalom, zajamčeno a) Okolnosti vezane za predmet člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i 3. Apelantica je sa Dž. K. zaključila brak po šerijatu pred temeljnih sloboda, s obzirom da mu je uskraćeno pravo na Islamskom zajednicom u Republici Bosni i Hercegovini imunitet od kaznenog gonjenja. Muftijstvo Bihaćko, Odbor Islamske zajednice Prijedor, u Međutim, kazneni je postupak protiv Dragana Čovića još prisustvu više svjedoka. Bračnim ugovorom tuženi se uvijek u preliminarnoj fazi, te stoga još uvijek nije poznat njegov obavezao da će u slučaju raskida braka isplatiti apelantici 1.000 ishod. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava, KM kao mehr. Ugovor, uključujući i mehr, ovjeren je i pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na potpisan u vidu vjenčanog lista koji je izdala Islamska temelju postupka u cjelini, što znači da to nije moguće utvrditi zajednica u Republici Bosni i Hercegovini. Civilni brak nije dok se postupak ne okonča. (Izuzeto mišljenje sudaca Daneliusa i bio zaključen. Brak je kasnije razveden, ali je tuženi odbio da Marka, u prilogu odluke Ustavnog suda u predmetu broj 34/01). plati mehr. Slijedi da je apelacija Dragana Čovića preuranjena. On će, 4. Apelantica je u junu 2000. godine podnijela tužbu Općinskom naravno, imati priliku, da, kada se kazneni postupak okonča, pred sudu u Sanskom Mostu, tražeći da joj Dž. K. isplati 1.000 KM Ustavnim sudom pokrene pitanje nepravičnosti do kojeg bi na osnovu zaključenog ugovora, kao i odgovarajuće kamate. moglo doći u ovom postupku. Općinski sud u Sanskom Mostu je 21. juna 2000. godine donio U svakom slučaju, pravo na imunitet od kaznenog gonjenja presudu broj Mal-22/2000 kojom je odbio tužbeni zahtjev. ne proizilazi iz članka 6. Europske konvencije, pošto taj član Općinski sud u Sanskom Mostu je naveo da je brak bio predviđa zaštitu prava da sud ispita i odluči o kaznenoj optužbi, zaključen po šerijatu i da, kao takav, ulazi u okvir islamskih ali ne predviđa i pravo na izuzeće od sudskog postupka. Stoga, do propisa, a ne propisa iz Porodičnog zakona ("Službene novine povrede njegovog prava iz članka 6. ne može doći u slučaju da se SRBiH", br. 21/73 i 44/89) koji se primjenjuje na civilni brak i odbije ili ne uvaži zahtjev Dragana Čovića kojim se on poziva na ne uključuje mehr koji je bio osnov apelanticine tužbe. imunitet. Općinski sud u Sanskom Mostu je pored toga naveo da su Isto tako, Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži niti jednu apelantica i tuženi živjeli u vanbračnoj zajednici budući da nisu odredbu koja Draganu Čoviću daje pravo na imunitet. Odredba zaključili brak prema Porodičnom zakonu. S obzirom da koja se odnosi na ovo pitanje je sadržana u Ustavu Federacije Porodični zakon reguliše ovu vrstu odnosa (izdržavanje i Bosne i Hercegovine (poglavlje IV/B. 4., član 10.). Međutim, imovinske odnose), sud je ukazao na mogućnost da apelantica pitanje eventualne povrede ove odredbe potpada pod podnese tužbu po osnovu neosnovanog obogaćenja, ukoliko mjerodavnost Ustavnog suda Federacije, a ne Ustavnog suda ima pravnog osnova za to. Bosne i Hercegovine. 5. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Također, Dragan Čović nema osnova da se pozove na član 7. Kantonalnom sudu u Bihaću, navodeći povrede odredbi Europske konvencije, jer on nije ni proglašen krivim za kazneno procesnog i materijalnog prava. U žalbi je istakla da njen djelo. zahtjev nije zasnovan na Porodičnom zakonu nego na bračnom ugovoru i da je zbog toga sud trebao ispitati bilo koji drugi pravni osnov zahtjeva, kao što je običajno pravo ili Zakon o Izuzeto mišljenje suca prof. dr. Louisa Favoreua obligacionim odnosima. Sud nije tako postupio, nije ispitao U cijelosti se pridružujem stavovima koje je u svom izuzetom valjanost ugovorene obaveze, ni pravnu prirodu i status organa mišljenju iznio sudac dr. Hans Danelius. koje je ovjerilo ugovor. Apelantica je istakla da su svi zahtjevi za sticanje njenog prava na isplatu iznosa od 1.000 KM bili ispunjeni čime se mehr može smatrati neosnovanim Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) bogaćenjem. Ona je također navela da bi se njen zahtjev mogao Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog zasnivati i na pravu na doživotno izdržavanje prema suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. i 6. aprila 2002. Porodičnom zakonu. Konačno, apelantica je navela da je sud godine, donio je Broj 43 – Strana 1964 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. trebao saslušati svjedoke. Apelantica je iz ovih razloga o parničnom postupku nije dopustiva. Prema tome, presuda zatražila od Kantonalnog suda u Bihaću da predmet vrati Kantonalnog suda je bila konačna odluka u smislu člana 11. Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovni postupak. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda BiH, a kako je apelacija uložena u predviđenom vremenskom roku slijedi da je 6. Kantonalni sud u Bihaću je presudom broj Gž-769/00 od 5. dopustiva. aprila 2001. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u Sanskom Mostu. Kantonalni sud u Bihaću je V - Meritum naveo da je Općinski sud u Sanskom Mostu ispravno utvrdio činjenično stanje i ispravno primijenio Porodični zakon. Sud je a) Pravo na povratak - član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine smatrao da brak koji je zaključila apelantica nije bio zaključen 12. U pogledu navedenih povreda člana II/5. Ustava Bosne i prema građanskom pravu Hercegovine (pravo na povratak), Sud ne smatra da su sudske odluke na bilo koji način povrijedile ovaj ustavni princip. b) Relevantni domaći zakoni Dakle, apelacija je u ovom pogledu neosnovana. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) b) Pravo na djelotvoran pravni lijek - član 13. Evropske konvencije Član 171. stav 3.: "Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo 13. Član 13. Evropske konvencije glasi: pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni temelj." "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, Član 364. st. 1. i 2.: "Protiv pravosnažne presude donesene u narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim drugom stepenu, ako je u sporu primjenjen materijalni zakon vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni učinila lica u vršenju svoje službene dužnosti." ugovor stranke mogu izjaviti reviziju. Ovu odredbu treba uzeti u obzir zajedno sa članom 6. Evropske Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim konvencije, naročito u kontekstu navedenih povreda prava sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u predviđenih Evropskom konvencijom, kao što je to slučaj u novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako ovom predmetu. Tekst člana 6. Evropske konvencije i vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne relevantna sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava presude ne prelazi 15.000 KM." garantira samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost podnošenja žalbe višem sudu nakon što nezavisni sud odluči o III - Argumenti izneseni pred Sudom pravnoj stvari (vidi, u krivičnim stvarima član 2. Protokola broj 7. Apelantica se žali da su osporene sudske odluke povrijedile 7 na Evropsku konvenciju). Prema tome, u slučajevima njeno pravo na povratak (član II/5. Ustava Bosne i navedenih povreda u sudskim odlukama, član 13. Evropske Hercegovine), pravo na pravično suđenje (član 6. Evropske konvencije ne obavezuje državu da osigura mogućnost žalbe konvencije), pravo na privatni i porodični život (član 8. višem sudu da bi se ustanovilo da li je došlo do povrede prava iz Evropske konvencije), pravo na djelotvoran pravni lijek (član Evropske konvencije (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska 13. Evropske konvencije), pravo na mirno uživanje imovine prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. oktobra (član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju). Apelantica 1986. godine, Odluke i izvještaji 49, 67). U takvim se također žali i na povredu člana 17. Evropske konvencije. slučajevima, član 13. ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju predviđa član 6. Prema tome, apelacija je neosnovana u 8. Apelantica tvrdi da je Općinski sud u Sanskom Mostu krivo pogledu navedene povrede člana 13. Evropske konvencije. postupio kada se ograničio na ispitivanje pravnog osnova navedenog u njenom zahtjevu, čime je povrijedio član 171. c) Zabrana zloupotrebe prava - član 17. Evropske konvencije stav 3. Zakona o parničnom postupku. Ona, nadalje, tvrdi da je 14. Član 17. Evropske konvencije glasi: očigledno da su ona i tuženi bili u vanbračnoj zajednici i da, prema tome, temelj njenog zahtjeva, koji proizilazi iz ugovora, "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da nije bračna obaveza nego vanbračna obaveza. Ona nadalje podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se tvrdi da Porodični zakon, prema članu 14., priznaje vanbračnu upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na zajednicu i izjednačava je sa bračnom zajednicom. Sud je, poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na prema apelantici, trebao usvojiti zahtjev bilo po osnovu njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena doživotnog izdržavanja bilo po osnovu naknade štete. Konvencijom." Apelantica, također, tvrdi da je sud propustio da odluči o Ova odredba Evropske konvencije ne utemeljuje posebno troškovima postupka. individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj 9. U pogledu presude Kantonalnog suda u Bihaću, apelantica zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Apelacija je tvrdi da taj sud nije odlučivao o njenim žalbenim navodima, pa neosnovana i u ovom pogledu. čak ni po službenoj dužnosti iako je bio obavezan da to uradi. Sud se pozvao na odredbe Porodičnog zakona i valjanost d) Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života - član zaključenog braka, iako je apelantica navela pravni temelj 8. Evropske konvencije svoje žalbe. Pored toga, apelantica je navela da Kantonalni sud 15. Apelantica navodi povrede člana 8. Evropske konvencije koji u Bihaću nije odlučivao o njenoj primjedbi da sud nije vezan za glasi: pravni temelj zahtjeva. Po apelanticinom mišljenju Kantonalni sud u Bihaću je trebao usvojiti njenu žalbu i predmet vratiti "1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovno odlučivanje. porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je 10. Apelantica traži da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju, ukine takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna presude nižih sudova i vrati predmet Općinskom sudu u mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne Sanskom Mostu koji će odlučiti u meritumu predmeta u skladu sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sa važećim propisima. sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." IV - Dopustivost 16. Osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca 11. Apelacija protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj protiv neopravdanog miješanja države u nečiji privatni i Gž-769/00 od 5. aprila 2001. godine podnesena je Ustavnom porodični život, dom i prepisku. Sud ne smatra da su sudske sudu 16. maja 2001. godine. Imajući u vidu iznos vrijednosti odluke na bilo koji način povrijedile pravo predviđeno članom zahtjeva, revizija Vrhovnom sudu u smislu člana 364. Zakona Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1965 8. Evropske konvencije. U ovom pogledu, apelacija je interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim neosnovana. načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na e) Pravo na pravično suđenje - član II/3.e) Ustava Bosne i pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra Hercegovine, član 6. Evropske konvencije potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim 17. Apelantica se uglavnom žali na procesne i materijalne povrede interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih zakona u smislu člana 6. Evropske konvencije. U ovom doprinosa ili kazni." pogledu Sud podsjeća da je nadležnost Ustavnog suda, u 22. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji apelacionim postupcima, ograničena "na pitanja koja su predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Odluka sadržana u ovom ustavu" i da Sud nije nadležan da preispituje Ustavnog suda broj U14/00 od 4. aprila 2001. godine, činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih "Službeni glasnik BiH", broj 33/2001). Pravo, za koje sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova apelantica navodi da ga je stekla, moglo bi se smatrati u tom povrijedile ustavna prava, tj., to je slučaj ukoliko je neki smislu imovinom, ukoliko za to postoji pravni osnov. redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno 23. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila 1 na Evropsku konvenciju. Ovaj predmet, prema tome, ne proizvoljna ili diskriminatorna, ukoliko je došlo do povrede spada u domen ovog člana. Prema tome, apelacija mora biti procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni odbijena kao neosnovana i u ovom pogledu. lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava. 24. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Suda su konačne i obavezujuće. 18. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine garantira "pravo na Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans prava u vezi sa krivičnim postupkom". Član 6. stav 1. Evropske Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. konvencije glasi: dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili Mirko Zovko. osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako Predsjednik ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom U 62/01 Ustavnog suda roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim 5. aprila 2002. godine Bosne i Hercegovine sudom." Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. 19. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se predoče razlozi presude s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Evropski sud za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka broj 12945/87 od 16. decembra 1992. godine, stav 33.). VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Međutim, član 6. stav 1. ne predviđa da sud ispituje sve Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. i 6. argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo travnja 2002. godine, donio argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni ODLUKU u obrazloženju presude (Evropska komisija za ljudska prava, Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. Odbija se apelacija E. P. protiv presude Kantonalnog suda u godina, Odluke i izvještaji DR, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. travnja 2001. godine, i presude oktobra 1986, DR 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne Općinskog suda u Sanskom Mostu, broj Mal-22/2000 od 21. moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za lipnja 2000. godine. ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim jula1981, DR 25, 240). U slučaju navodnih povreda novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike (materijalnog ili proceduralnog) zakona, sud treba da provjeri Srpske". da li je postupak bio pravičan kao što je navedeno u tački 17. Obrazloženje ove odluke. 20. U ovom pogledu, Ustavni sud smatra da nema povrede Ustava u osporenim presudama. Tačno je da Općinski sud u Bihaću, prema članu 171. stav 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, moguće je da nije ispitao ex officio neki drugi alternativni pravni temelj aplanticinog zahtjeva, tj. pitanje da li je ugovoreni mehr bio obavezujući prema Zakonu o obligacionim odnosima. Međutim, presuda Kantonalnog suda se poziva na Porodični zakon i na ostale važeće propise indicirajući time da je sud ispitao sve navode apelanticinog zahtjeva. Bilo kakva greška u ovom pogledu, ukoliko ju je počinio Općinski sud, morala je biti ispravljena u žalbenom postupku. Ustavni sud zbog toga smatra da apelenticino pravo na pravično suđenje nije bilo povrijeđeno i da je apelacija i u ovom dijelu neosnovana. (f) Pravo na imovinu - član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju 21. Apelantica konačno navodi povredu prava na imovinu. Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi: "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje I - Postupak pred Ustavnim sudom 1. Gospođa je E. P., iz Kozarca, koju zastupa N. H., odvjetnik iz Sanskog Mosta, podnijela 16. svibnja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž-796/00 od 5. travnja 2001. godine i presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Mal-22/2000 od 21. lipnja 2000. godine. Apelantica se žali na povredu ustavnih prava. 2. Sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda BiH, Ustavni je sud BiH zatražio od Općinskog suda u Sanskom Mostu i Kantonalnog suda u Bihaću da odgovore na apelaciju. Općinski sud u Sanskom Mostu nije dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni se sud u Bihaću u svom odgovoru pozvao na stajalište dato u svojoj presudi i predložio da se apelacija odbije. II - Činjenično stanje a) Okolnosti vezane za predmet 3. Apelantica je sa Dž. K. zaključila brak po šerijatu pred Islamskom zajednicom u Republici Bosni i Hercegovini Muftijstvo Bihaćko, Odbor Islamske zajednice Prijedor, u Broj 43 – Strana 1966 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. nazočnosti više svjedoka. Bračnim se ugovorom tuženi konvencije), pravo na privatni i obiteljski život (članak 8. obvezao da će, u slučaju raskida braka, isplatiti apelantici Europske konvencije), pravo na djelotvoran pravni lijek 1.000 KM kao mehr. Ugovor, uključujući i mehr, ovjeren je i (članak 13. Europske konvencije) i pravo na mirno uživanje potpisan u vidu vjenčanog lista koji je izdala Islamska imovine (članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju). zajednica u Republici Bosni i Hercegovini. Civilni brak nije Apelantica se, također, žali i na povredu članka 17. Europske bio zaključen. Brak je kasnije razveden, ali je tuženi odbio konvencije. platiti mehr. 8. Apelantica tvrdi da je Općinski sud u Sanskom Mostu krivo postupio kada se ograničio na ispitivanje pravnog osnova 4. Apelantica je u lipnju 2000. godine podnijela tužbu narečenog u njenom zahtjevu, čime je povrijedio članak 171. Općinskom sudu u Sanskom Mostu, tražeći da joj Dž. K. isplati stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Ona, nadalje, tvrdi da 1.000 KM na osnovu zaključenog ugovora, kao i odgovarajuće je očevidno da su ona i tuženi bili u izvanbračnoj zajednici i da, kamate. Općinski je sud u Sanskom Mostu, 21. lipnja 2000. prema tome, osnov njenog zahtjeva, koji proizilazi iz ugovora, godine, donio presudu broj Mal-22/2000 kojom je odbio nije bračna obveza nego izvanbračna obveza. Ona, nadalje, tužbeni zahtjev. Općinski je sud u Sanskom Mostu naveo da je tvrdi da Obiteljski zakon, prema članku 14., priznaje brak bio zaključen po šerijatu i da, kao takav, ulazi u okvir izvanbračnu zajednicu i izjednačuje je sa bračnom zajednicom. islamskih propisa, a ne propisa iz Obiteljskog zakona Sud je, prema apelantici, trebao usvojiti zahtjev bilo po osnovu ("Službene novine SRBiH", br. 21/73 i 44/89), koji se doživotnog izdržavanja bilo po osnovu naknade štete. primjenjuje na civilni brak i ne uključuje mehr, koji je bio Apelantica, također, tvrdi da je sud propustio odlučiti o osnov apelanticine tužbe. Općinski je sud u Sanskom Mostu, troškovima postupka. pored toga, naveo da su apelantica i tuženi živjeli u izvanbračnoj zajednici budući nisu zaključili brak prema 9. Glede presude Kantonalnog suda u Bihaću, apelantica tvrdi da Obiteljskom zakonu. Obzirom da Obiteljski zakon regulira taj sud nije odlučivao o njenim prizivnim navodima, pa čak ni ovu vrstu odnosa (izdržavanje i imovinske odnose), sud je po službenoj dužnosti iako je bio obvezan to uraditi. Sud se ukazao na mogućnost da apelantica podnese tužbu po osnovu pozvao na odredbe Obiteljskog zakona i valjanost zaključenog neutemeljenog obogaćenja, ukoliko ima pravnog osnova za to. braka, iako je apelantica navela pravni osnov svog priziva. Pored toga, apelantica je navela da Kantonalni sud u Bihaću 5. Protiv narečene je presude apelantica podnijela priziv nije odlučivao o njenoj primjedbi da sud nije vezan za pravni Kantonalnom sudu u Bihaću, navodeći povrede odredbi osnov zahtjeva. Po apelanticinom mišljenju, Kantonalni sud u procesnog i materijalnog prava. U prizivu je istaknula da njen Bihaću je trebao usvojiti njen priziv i predmet vratiti zahtjev nije utemeljen na Obiteljskom zakonu nego na Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovno odlučivanje. bračnom ugovoru i da je zbog toga sud trebao ispitati bilo koji drugi pravni osnov zahtjeva, kao što je običajno pravo ili 10. Apelantica traži da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju, ukine Zakon o obligacijskim odnosima. Sud nije tako postupio, nije presude nižih sudova i vrati predmet Općinskom sudu u ispitao valjanost ugovorene obveze, ni pravnu narav i status Sanskom Mostu koji će odlučiti u meritumu predmeta tijela koje je ovjerilo ugovor. Apelantica je istaknula da su svi sukladno važećim propisima. zahtjevi za stjecanje njenog prava na isplatu iznosa od 1.000 KM bili ispunjeni čime se mehr može smatrati neutemeljenim IV - Dopustivost bogaćenjem. Ona je također navela da bi se njen zahtjev mogao 11. Apelacija je protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj temeljiti i na pravu na doživotno izdržavanje prema Gž-769/00 od 5. travnja 2001. godine, podnesena Ustavnom Obiteljskom zakonu. Konačno, apelantica je navela da je sud sudu 16. svibnja 2001. godine. Imajući u vidu iznos vrijednosti trebao saslušati svjedoke. Apelantica je iz ovih razloga zahtjeva, revizija Vrhovnom sudu, u smislu članka 364. zatražila od Kantonalnog suda u Bihaću da predmet vrati Zakona o parničnom postupku nije dopustiva. Prema tome, Općinskom sudu u Sanskom Mostu na ponovni postupak. presuda je Kantonalnog suda bila konačna odluka u smislu 6. Kantonalni je sud u Bihaću presudom broj Gž-769/00 od 5. članka 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda BiH, a kako je travnja 2001. odbio priziv kao neutemeljen i potvrdio presudu apelacija uložena u predviđenom vremenskom roku slijedi da Općinskog suda u Sanskom Mostu. Kantonalni je sud u Bihaću je dopustiva. naveo da je Općinski sud u Sanskom Mostu ispravno utvrdio V - Meritum činjenično stanje i ispravno primijenio Obiteljski zakon. Sud je smatrao da brak koji je zaključila apelantica nije bio zaključen a) Pravo na povratak - članak II/5. Ustava Bosne i prema građanskom pravu. Hercegovine 12. Glede narečenih povreda članka II/5. Ustava Bosne i b) Relevantni domaći zakoni Hercegovine (pravo na povratak), Sud ne smatra da su sudske Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije odluke na bilo koji način povrijedile ovaj ustavni princip. BiH", br. 42/98 i 3/99) Dakle, apelacija je u ovom pogledu neutemeljena. Članak 171., stavak 3.: "Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravni temelj tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj naveo b) Pravo na djelotvoran pravni lijek - članak 13. Europske pravni temelj, sud nije vezan za taj pravni temelj." konvencije 13. Članak 13. Europske konvencije glasi: Članak 364., st. 1. i 2.: "Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu, ako je u sporu primjenjen materijalni zakon "Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, Bosne i Hercegovine ili Federacije, odnosno međunarodni narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim ugovor stranke mogu izjaviti reviziju. vlastima, čak i onda kada su povredu ovih prava i sloboda učinile osobe u vršenju svoje službene dužnosti." Revizija nije dopuštena u imovinsko-pravnim i radnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u Ovu odredbu treba uzeti u obzir zajedno sa člankom 6. novcu, na predaju stvari ili izvršenje kakve druge činidbe, ako Europske konvencije, osobito u kontekstu narečenih povreda vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravomoćne prava predviđenih Europskom konvencijom, kao što je to presude ne prelazi 15.000 KM." slučaj u ovom predmetu. Tekst članka 6. Europske konvencije i relevantna sudska praksa Europskog suda za ljudska prava III - Argumenti izneseni pred Sudom jamče samo pravo na pristup sudu, ali ne i mogućnost 7. Apelantica se žali da su pobijane sudske odluke povrijedile podnošenja priziva višem sudu nakon što neovisni sud odluči o njeno pravo na povratak (članak II/5. Ustava Bosne i pravnoj stvari (vidi, u kaznenim stvarima članak 2. Protokola Hercegovine), pravo na pravično suđenje (članak 6. Europske broj 7 na Europsku konvenciju). Prema tome, u slučajevima Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1967 narečenih povreda u sudskim odlukama, članak 13. Europske 19. Pravo na pravično suđenje, inter alia, daje mogućnost da se konvencije ne obvezuje državu da osigura mogućnost priziva predoče razlozi presude obzirom da to omogućuje apelantu da višem sudu da bi se ustanovilo je li došlo do povrede prava iz djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove (Europski sud Europske konvencije (vidi, bivša Europska komisija za ljudska za ljudska prava, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda broj prava, Odluka o dopustivosti broj 10153/82 od 13. listopada 12945/87 od 16. prosinca 1992. godine, stavak 33.). Međutim, 1986. godine, Odluke i izvješća 49, 67). U takvim slučajevima, članak 6. stavak 1. ne predviđa da sud ispituje sve argumente članak 13. ne pruža dodatnu zaštitu u odnosu na onu koju koje su strane izložile tijekom postupka, nego samo argumente predviđa članak 6. Prema tome, apelacija je neutemeljena koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente glede narečene povrede članka 13. Europske konvencije. strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (Europska komisija za ljudska prava, c) Zabrana zlouporabe prava - članak 17. Europske Odluke o dopustivosti broj 10938/84 od 9. prosinca 1986. konvencije godina, Odluke i izvješća DR, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. listopada 1986, DR 49, 67). Konačne odluke prizivnih sudova 14. Članak 17. Europske konvencije glasi: ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Europska komisija "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/79 od 16. podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se srpnja 1981, DR 25, 240). U slučaju navodnih povreda upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na (materijalnog ili proceduralnog) zakona, sud treba provjeriti je poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na li postupak bio pravičan kao što je narečeno u točki 17. ove njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena odluke. Konvencijom." 20. U ovom pogledu, Ustavni sud smatra da nema povrede Ustava Ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebice u pobijanim presudama. Točno je da Općinski sud u Bihaću, individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj prema članku 171. stavak 3. Zakona o parničnom postupku zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije. Apelacija je Federacije Bosne i Hercegovine, moguće je da nije ex officio neutemeljena i u ovom pogledu. ispitao neki drugi alternativni pravni osnov aplanticinog zahtjeva, tj. pitanje je li ugovoreni mehr bio obvezujući prema d) Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života - članak Zakonu o obligacijskim odnosima. Međutim, presuda 8. Europske konvencije Kantonalnog suda se poziva na Obiteljski zakon i na ostale 15. Apelantica navodi povrede članka 8. Europske konvencije, važeće propise indicirajući time da je sud ispitao sve navode koji glasi: apelanticinog zahtjeva. Bilo kakva greška u ovom pogledu, ukoliko ju je počinio Općinski sud, morala je biti ispravljena u "1. Svako ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog prizivnom postupku. Ustavni sud zbog toga smatra da života, doma i prepiske. apelanticino pravo na pravično suđenje nije bilo povrijeđeno i 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je da je apelacija i u ovom dijelu neutemeljena. takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne (f) Pravo na imovinu - članak 1. Protokola broj 1 na sigurnosti, javne sigurnosti, gospodarske dobrobiti Europsku konvenciju zemlje, sprječaizvanja nereda ili sprječavanja zločina, 21. Apelantica konačno navodi povredu prava na imovinu. zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih." Članak 1. Protokola broj 1 na Europsku konvenciju glasi: 16. Osnovni je cilj članka 8. Europske konvencije zaštita "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano pojedinaca protiv neopravdanog miješanja države u nečiji uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen imovine, osim u privatni i obiteljski život, dom i prepisku. Sud ne smatra da su javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim sudske odluke na bilo koji način povrijedile pravo predviđeno načelima međunarodnog prava. člankom 8. Europske konvencije. U ovom pogledu, apelacija je neutemeljena. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra e) Pravo na pravično suđenje - članak II/3.(e) Ustava Bosne i potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim Hercegovine, članak 6. Europske konvencije interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 17. Apelantica se, uglavnom, žali na procesne i materijalne povrede zakona u smislu članka 6. Europske konvencije. U 22. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji ovom pogledu Sud podsjeća da je mjerodavnost Ustavnog predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi, Odluka suda, u apelacijskim postupcima, ograničena "na pitanja koja Ustavnog suda broj U14/00 od 4. travnja 2001. godine, su sadržana u ovom ustavu" i da Sud nije mjerodavan "Službeni glasnik BiH", broj 33/2001). Pravo, za koje preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona apelantica navodi da ga je stekla, moglo bi se smatrati u tom redovitih sudova, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih smislu imovinom, ukoliko za to postoji pravni osnov. sudova povrijedile ustavna prava, tj., to je slučaj ukoliko je 23. Apelant nije stekao "imovinu" u smislu članka 1. Protokola neki redoviti sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno broj 1 na Europsku konvenciju. Ovaj predmet, prema tome, ne pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila spada u domenu ovog članka. Prema tome, apelacija mora biti proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede odbijena kao neutemeljena i u ovom pogledu. procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na 24. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Suda povredu Ustava. su konačne i obvezujuće. 18. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jamči "pravo na Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans prava u vezi sa krivičnim postupkom". Članak 6. stavak 1. Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. Europske konvencije glasi: dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako Predsjednik ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom U 62/01 Ustavnog suda roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim 5. travnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Sarajevo Broj 43 – Strana 1968 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 10. Vrhovni sud Federacije, 1. oktobra 2001. godine, dostavio je odgovor u kojem navodi da ostaje u cijelosti kod razloga Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) navedenih u presudi, te da smatra da tom presudom nisu Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. maja odredbe Evropske konvencije. 2002. godine, donio je 11. Federalno ministarstvo finansija, 31. augusta 2001. godine, ODLUKU dostavilo je odgovor na apelaciju u kojem u suštini navodi da se odgovori na apelaciju nalaze u pobijanoj presudi. Odbija se apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc", iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i 12. Prema članu 20. Poslovnika Suda, podnosiocu apelacije Hercegovine, broj U-232/01 od 10. maja 2001. godine. dostavljeni su navedeni odgovori na apelaciju. Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim III - Dopustivost novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike 13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Srpske". Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost u Obrazloženje pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i I - Činjenice Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na 1. Društvo jednog lica "Alis-komerc" iz Sarajeva (u daljem povredu apelantovih prava zaštićenih Evropskom tekstu: apelant) podnijelo je Carinarnici Sarajevo, 20. konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i 4. novembra 2000. godine, putem ovlaštene špedicije DTS ŠPED Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni - DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih posebnih Evropskom konvencijom, su zaštićene i Ustavom Bosne i pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 24636 od 15. Hercegovine. decembra 1997. godine, u vrijednosti od 1.248, 00 KM. 14. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i 2. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5704/00 od 21. Hercegovine, Ustavni sud može da odlučuje po apelacijama novembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni pozivajući se na član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se koji propisuje da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je je, u predmetnom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. koristio. 3. Ministarstvo finansija Federacije Bosne i Hercegovine (u 15. U ovom predmetu osporena je presuda Vrhovnog suda broj daljem tekstu: Federalno ministarstvo finansija), rješenjem U-232/01 protiv koje nema daljnjih redovnih pravnih lijekova. broj 05 UP/II-05-1553/01 od 19. februara 2001. godine, odbilo Postupak pred Ustavnim sudom je pokrenut 27. juna 2001. je apelantovu žalbu protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. godine, dakle u predviđenom vremenskom roku. Apelacija je, 4. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: s obzirom na navedeno, dopustiva. Vrhovni sud) je, presudom broj U-232/01 od 10. maja 2001. V Ustavni sud je odlučio godine, ustanovio da su oba upravna organa pravilno odbila apelantov zahtjev jer je istekao zakonom propisani rok od 16. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadatak da ispita da li se godinu dana za povrat carine. Vrhovni sud je, stoga, odbio presudom Vrhovnog suda, broj U-232/01 od 10. maja 2001. apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime finansija. posebne pristojbe, krši apelantovo ustavno pravo zagarantirano članom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i II - Apelacija članom 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju. 5. Apelant je, 27. juna 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom 17. Član 1. Protokola br. 1 na Evropsku konvenciju glasi: sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda, broj "Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje U-232/01 od 10. maja 2001. godine. svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u 6. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno javnom interesu i pod uvjetima previđenim zakonom o općim pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud Bosne i načelima međunarodnog prava. Hercegovine, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da novembra 2000. godine, rješenje Federalnog ministarstva bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili finansija, broj 05-UP/II-05-1553/01 od 19. februara 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda Federacije od 10. maja da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni." 2001. godine. 18. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu garantirano u Ustavu 7. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat Bosne i Hercegovine, koji u članu II/2. predviđa da se prava i iznosa naplaćenog na ime posebne pristojbe za ocarinjenu robu slobode, zaštićeni Evropskom konvencijom i njenim u iznosu od 1.248,00 KM i tvrdi da je zakon bio pogrešno protokolima, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u primijenjen jer su posebne pristojbe bile nametnute na osnovu članu II/3. posebno štiti pravo na imovinu. odredbi koji nisu bile primjenjive za robu uvezenu u 1997. 19. Član 1. Protokola br. 1 Evropske konvencije sadrži tri principa. godini. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opći 8. Apelant se žali i na povredu njegovog prava na princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip nediskriminaciju garantiranog članom II/4. Ustava Bosne i govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije. U vezi s tim specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog apelant navodi da je doveden u neravnopravan položaj, jer je stava. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u je bio oduzet po istom osnovu kao i njemu. drugom stavu. Država, između ostalog, ima pravo da kontroliše korištenje imovine u skladu sa opštim interesima 9. Na osnovu člana 16. Poslovnika Suda, Ustavni sud je 9. donoseći zakone potrebne u tu svrhu ili kako bi se osiguralo januara 2002. godine tražio od Vrhovnog suda da dostavi plaćanje poreza i ostalih doprinosa i kazni. odgovor na apelaciju, a 15. kolovoza 2001. godine zatraženo je i od Federalnog ministarstva finansija da dostavi odgovor na 20. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obaveze apelantu apelaciju i dâ spise na uvid. po osnovu posebnih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1969 pristojbi tiče prava apelantovog preduzeća na poštovanje Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim njegove imovine. Međutim, stav 2. člana 1. Protokola broj 1. novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike predviđa izuzetak za primjenu zakona za koje država smatra da Srpske". osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. Obrazloženje 21. Ustavni sud ističe da nametanje obaveze apelantu po osnovu posebnih pristojbi ima pravni osnov u Carinskom zakonu ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i 25/97). 22. Tačno je da se u predmetnom slučaju apelant žali na pogrešno tumačenje i primjenu Carinskog zakona. U pogledu ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Zadaća Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni sud pravilno tumačili zakon. Dovoljno je istaći da je postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na neopravdan i proizvoljan način. 23. Ustavni sud, dalje, ističe da se ne može smatrati da je član 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije povrijeđen, kao ni član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. 24. Član 14. Evropske konvencije, koji garantira zaštitu protiv diskriminacije, glasi: "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status." 25. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih preduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga proizilazi da apelant nije bio podvrgnut diskriminaciji iz člana 14. Evropske konvencije ili člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. 26. Prema tome, u ovom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. 27. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 3/02 10. maja 2002. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Snežana Savić, s. r. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 10. i 11. svibnja 2002. godine, donio ODLUKU Odbija se apelacija Društva jednog lica "Alis-komerc", iz Sarajeva, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-232/01 od 10. svibnja 2001. godine. I - Činjenice 1. Društvo jednog lica "Alis-komerc" iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je Carinarnici Sarajevo, 20. studenoga 2000. godine, putem ovlaštene špedicije DTS ŠPED - DOO Sarajevo, zahtjev za povrat naplaćenih zasebnih pristojbi po uvoznoj carinskoj deklaraciji broj 24636 od 15. prosinca 1997. godine, u vrijednosti od 1.248, 00 KM. 2. Carinarnica Sarajevo je, rješenjem broj UP-5704/00 od 21. studenoga 2000. godine, odbila zahtjev kao neutemeljen pozivajući se na članak 249. stavak 1. točka 2. Carinskog zakona koji propisuje da zahtjev za povrat carine može biti podnesen u roku od jedne godine od dana podnošenja deklaracije. Zahtjev je, u predmetnom slučaju, bio podnesen nakon isteka roka. 3. Ministarstvo financija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo financija) je, rješenjem broj 05 UP/II-05-1553/01 od 19. veljače 2001. godine, odbilo apelantov priziv protiv rješenja Carinarnice Sarajevo. 4. Vrhovni je sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presudom broj U-232/01 od 10. svibnja 2001. godine, ustanovio da su oba upravna organa pravilno odbila apelantov zahtjev jer je istekao zakonom propisani rok od godinu dana za povrat carine. Vrhovni je sud, stoga, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Federalnog ministarstva financija. II - Apelacija 5. Apelant je, 27. lipnja 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda, broj U-232/01 od 10. svibnja 2001. godine. 6. Apelant navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. On zahtijeva da Ustavni sud Bosne i Hercegovine, sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, poništi rješenje Carinarnice Sarajevo od 21. studenoga 2000. godine, rješenje Federalnog ministarstva financija, broj 05-UP/II-05-1553/01 od 19. veljače 2001. godine, te presudu Vrhovnog suda Federacije od 10. svibnja 2001. godine. 7. Apelant traži da Ustavni sud odluči da mu se izvrši povrat iznosa naplaćenog na ime zasebne pristojbe za ocarinjenu robu u iznosu od 1.248,00 KM i tvrdi da je zakon bio pogrešno primijenjen jer su zasebne pristojbe bile nametnute na temelju odredbi koji nisu bile primjenjive za robu uvezenu u 1997. godini. 8. Apelant se žali i na povredu njegovog prava na nediskriminaciju, zajamčenog člankom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 14. Europske konvencije. U svezi toga apelant navodi da je doveden u nejednakopravan položaj, jer je nekim pravnim osobama iz Hercegovine vraćen novac koji im je bio oduzet po istom osnovu kao i njemu. 9. Na temelju članka 16. Poslovnika Suda, Ustavni je sud 9. siječnja 2002. godine tražio od Vrhovnog suda da dostavi odgovor na apelaciju, a 15. kolovoza 2001. godine zatraženo je i od Federalnog ministarstva financija da dostavi odgovor na apelaciju i spise dâ na uvid. 10. Vrhovni je sud Federacije, 1. listopada 2001. godine, dostavio odgovor u kojem navodi da ostaje u cijelosti kod razloga narečenih u presudi, te da smatra da tom presudom nisu povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni odredbe Europske konvencije. 11. Federalno je ministarstvo financija, 31. kolovoza 2001. godine, dostavilo odgovor na apelaciju u kojem u suštini navodi da se odgovori na apelaciju nalaze u pobijanoj presudi. Broj 43 – Strana 1970 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. 12. Prema članku 20. Poslovnika Suda, podnositelju su apelacije 22. Točno je da se u predmetnom slučaju apelant žali na pogrešno dostavljeni narečeni odgovori na apelaciju. tumačenje i primjenu Carinskog zakona. Glede ovoga, Ustavni sud ističe da je osnov za odbijanje apelantovog zahtjeva za III - Dopustivost povrat naplaćenih pristojbi bio taj što apelant nije podnio zahtjev za povrat u predviđenom vremenskom roku. Zadaća 13. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavnog suda nije da ispituje jesu li upravni organi i Vrhovni Ustavni je sud Bosne i Hercegovine apelacijski mjerodavan u sud pravilno tumačili zakon. Dostatno je istaknuti da je pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu postojao pravni osnov za donošenje presude Vrhovnog suda i predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i da Vrhovni sud nije tumačio i primijenio zakon na neopravdan Hercegovini. Pitanja koja proizilaze iz apelacije odnose se na i proizvoljan način. povredu apelantovih prava zaštićenih Europskom konvencijom i njenim Protokolom broj 1, kao i čl. II/3. i 4. 23. Ustavni sud, dalje, ističe da se ne može smatrati da je članak 1. Ustava Bosne i Hercegovine. Prava i slobode, predviđeni Protokola broj 1 Europske konvencije povrijeđen, kao ni Europskom konvencijom, su zaštićeni i Ustavom Bosne i članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Hercegovine. 24. Članak 14. Europske konvencije, koji jamči zaštitu protiv 14. Prema članku 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i diskriminacije, glasi: Hercegovine, Ustavni sud može odlučivati po apelacijama "Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom samo ako su protiv presude koja se apelacijom pobija iscrpljeni osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza s nekom apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi stakoristio. tus." 15. U ovom je predmetu pobijana presuda Vrhovnog suda broj U 25. Ustavni sud još jednom ističe da je apelantov zahtjev za povrat 232/01 protiv koje nema daljnjih redovitih pravnih lijekova. naplaćenih pristojbi odbijen jer nije bio ispoštovan vremenski Postupak pred Ustavnim je sudom pokrenut 27. lipnja 2001. rok za podnošenje zahtjeva. Apelant nije dostavio nikakav godine, dakle u predviđenom vremenskom roku. Apelacija je, dokaz koji bi pokazao da je bio tretiran različito od ostalih s obzirom na narečeno, dopustiva. poduzeća ili osoba koji su se nalazili u istoj situaciji. Iz ovoga V - Ustavni je sud odlučio proizilazi da apelant nije bio podvrgnut diskriminaciji iz članka 14. Europske konvencije ili članka II/4. Ustava Bosne i 16. Ustavni sud u ovom predmetu ima zadaću ispitati krši li se, Hercegovine. presudom Vrhovnog suda broj U- 232/01 od 10. svibnja 2001. godine, u upravnoj stvari vraćanja uplaćenog iznosa na ime 26. Prema tome, u ovom slučaju nisu povrijeđena apelantova posebne pristojbe, apelantovo ustavno pravo zajamčeno ustavna prava. člankom II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. 27. Prema članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Protokola broj 1 na Europsku konvenciju. Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. 17. Članak 1. Protokola br. 1 na Europsku konvenciju glasi: Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno, u sastavu: "Svako fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra osim u javnom interesu i pod uvjetima previđenim zakonom o Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. općim načelima međunarodnog prava. Predsjednik Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na U 3/02 Ustavnog suda 10. svibnja 2002. godine Bosne i Hercegovine pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da Sarajevo bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili prof. dr. Snežana Savić, v. r. da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". 18. Ustavni sud ističe da je pravo na imovinu zajamčeno u Ustavu Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Bosne i Hercegovine, koji u članku II/2. predviđa da se prava i Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog slobode zaštićeni Europskom konvencijom i njenim suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. aprila 2002. protokolima, izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a u godine, donio je članku II/3. posebito štiti pravo na imovinu. ODLUKU 19. Članak 1. Protokola br. 1 Europske konvencije sadržava tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog Odbija se apelacija M. Đ., iz Gradiške, protiv presude stavka, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 99/01 od 21. maja princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod 2001. godine. specijalnim uvjetima, koji su definirani u drugoj rečenici prvog Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim stavka. Treći princip se tiče kontrole države nad korištenjem novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike privatne imovine, što je dopušteno pod uvjetima koji su dati u Srpske" . drugom stavku. Država, između ostalog, ima pravo kontrolirati Obrazloženje korištenje imovine sukladno općim interesima, donoseći zakone potrebite u tu svrhu ili kako bi se osiguralo plaćanje I - Činjenično stanje poreza i ostalih doprinosa ili kazni. 1. Podnosilac apelacije je M. Đ., iz Gradiške, koga zastupa M. P., 20. Ustavni sud ističe da se odluka o nametanju obveze apelantu advokat iz Banje Luke. temeljem posebitih pristojbi i odbijanje povrata naplaćenih 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i iz pristojbi tiče prava apelantovog poduzeća na poštovanje dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati njegove imovine. Međutim, stavak 2. članka 1. Protokola broj na sljedeći način: 1 predviđa iznimku za primjenu zakona za koje država smatra da osiguravaju naplatu poreza ili drugih doprinosa. 3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-1/99 od 30. augusta 2000. godine, M. Đ. je proglašen krivim za krivično 21. Ustavni sud ističe da nametanje obveze apelantu po temelju djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja iz člana 186. stav 2. u posebitih pristojbi ima pravni osnov u Carinskom zakonu vezi sa članom 181. stav 1. Krivičnog zakona Republike ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95, 9/96, 18/96 i Srpske. On je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, 25/97). Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1971 a izrečena mu je i sigurnosna mjera zabrane upravljanja IV - Dopustivost motornim vozilom "B" kategorije iz člana 68. Krivičnog 13. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zakona u trajanju od jedne godine. ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude 4. Branilac optuženog M. Đ. izjavio je žalbu na prvostepenu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. presudu Vrhovnom sudu Republike Srpske, tvrdeći da je došlo do povrede procesnih odredbi i krivičnog zakona te da je 14. Članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su Hercegovine je utvrđeno da Ustavni sud može razmatrati odluka i sigurnosna mjera neprikladni. apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako 5. Vrhovni sud Republike Srpske je, presudom broj Kž-99/01 od se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac 21. maja 2001. godine, djelimično uvažio žalbu i preinačio apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je presudu Okružnog suda u Banjoj Luci u pravnoj ocjeni djela i koristio. odluci o kazni. Radnje optuženog su pravno kvalifikovane kao 15. U konkretnom slučaju zadnja odluka je bila presuda Vrhovnog krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. suda Republike Srpske. M. Đ. je, stoga, ispunio uvjet stava 3. u vezi sa stavom 1. novog Krivičnog zakona, i za to iscrpljivanja pravnih lijekova. djelo optuženog M. Đ. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Vrhovni sud je istakao da je, nakon 16. Apelacija protiv presude Vrhovnog suda od 21. maja 2001. izvršenja predmetnog krivičnog djela i izricanja prvostepene godine podnesena je Ustavnom sudu 18. jula 2001. godine, presude, izmijenjen Krivični zakon, koji je blaži za optuženog, dakle u propisanom roku od 60 dana. a što se mora uzeti u obzir pri određivanju kazne. 17. Slijedi da je apelacija dopustiva. II - Apelacija V - Ustavni sud je ocijenio 6. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u 18. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud daljem tekstu: Ustavni sud) apelant pobija presudu Vrhovnog ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja suda Republike Srpske, kao i prvostepenu presudu. On tvrdi da proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. su povrijedile njegovo pravo na pravično suđenje iz čl. II/2. i Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda je, stoga, ograničena na II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije nadležan da Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih preispituje da li su niži sudovi ispravno primijenili zakone i sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). utvrdili činjenice. 7. M. Đ. navodi da on nije imao mogućnosti da prisustvuje 19. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo ljudsko pravo na sjednici Vrhovnog suda, dok joj je javni tužilac prisustvovao, pravično suđenje, posebno u odnosu na ravnopravnost stranka čime je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka; da su i njegovo pravo da ispita svjedoke, pozivajući se na član 6. st. 1. pobijane presude zasnovane na pretpostavkama; da nije i 3.d) Evropske konvencije. Prema članu II/2. Ustava Bosne i saslušan svjedok kojeg je on predlagao da se pozove i sasluša u Hercegovine, Evropska konvencija i njezini protokoli se vezi sa stanjem alkoholiziranosti; da Vrhovni sud nije uzeo u primjenjuju direktno u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet obzir doprinos oštećenih nastaloj saobraćajnoj nesreći, te da je nad svim drugim zakonima. Ustavni sud je, stoga, nadležan da Okružni sud u Banjoj Luci, u predmetu Kž-441/99, presudom preispita da li je pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, na za slično djelo izrekao kaznu zatvora od samo pet mjeseci. koje se M. Đ. poziva, povrijeđeno. 20. Pravo na "pravično suđenje" predviđeno je i članom II/3.(e) 8. M. Đ. je predložio i da Ustavni sud, na osnovu člana 75. Ustava Bosne i Hercegovine, na koji se apelant, takođe, Poslovnika Suda, donese privremenu mjeru kojom bi se poziva. Ovo pravo se, prema tački 1. istog člana, osigurava na obustavilo izvršenje kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda najvišem nivou međunarodno priznatih ljudskih prava i do donošenja odluke o njegovoj apelaciji. osnovnih sloboda, prema tome i Evropske konvencije. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda u pogledu člana 6. Evropske III - Postupak pred Ustavnim sudom konvencije, u vezi sa članom II/2. Ustava, odnosi se i na član 9. M. Đ. je, 18. jula 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom II/3.(e) Ustava. sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, od 21. 21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u svom relevantnom maja 2001. godine. Apelant je, naknadno, 14. augusta 2001. dijelu, glasi: godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio tekst pobijane presude, koja je prema članu 14. Poslovnika Ustavnog suda "Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i sada sastavni dio apelacije. nepristrasan tribunal, pavično, javno i u razumnom roku, odluči ... o krivičnoj optužbi protiv njega". 10. Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog 22. Član 6. stav 3. Evropske konvencije, u relevantim dijelovima, suda Republike Srpske i od republičkog javnog tužioca glasi: Republike Srpske, zatraženo je da odgovore na apelaciju. "Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna 11. Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru od 8. prava: februara 2002. godine, osporavajući sve navode apelacije, navodi da branilac optuženog M. Đ. u žalbi na prvostepenu … presudu nije tražio da on i optuženi prisustvuju sjednici d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i Vrhovnog suda te da, slijedom toga, nije postojala ni obaveza da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod da ih se poziva ili obavještava o sjednici. Nadalje, ni republički uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;..." javni tužilac nije bio obavješten o sjednici te joj nije ni prisustvovao, što se može vidjeti iz zapisnika sa sjednice i A. Prisustvovanje pred Vrhovnim sudom presude. U postupku pred prvostepenim sudom u potpunosti je 23. Jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz člana provjerena odbrana M. Đ., te utvrđene i uzete u obzir činjenice 6. Evropske konvencije jeste ravnopravnost stranaka, što i okolnosti koje mu idu u korist. Vrhovni sud, također, smatra podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati da je zahtjev M. Đ. za donošenje privremene mjere neosnovan. ista procesna prava kao i javni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti u 12. U skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na skladu sa principom kontradiktornosti tako što optuženi mora apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske dostavljen je imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio apelantu. Broj 43 – Strana 1972 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. javni tužilac, kao i da ima mogućnost da odgovori na iznesene Kz-441/99, za slično djelo izrekao kaznu u trajanju od samo pet navode i dostavi druge dokaze u korist svoje odbrane. mjeseci. 24. Dalje, optuženi mora imati mogućnost da lično prisustvuje 35. Ustavni sud ne nalazi da ima povrede člana 6. Evropske suđenju. Ovo se odnosi, prvenstveno, na suđenje pred konvencije ili bilo kojeg ustavnog prava u ovom smislu. prvostepenim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje 36. Ustavni sud je odlučio da odbije apelaciju. također podrazumijeva pravo da se prisustvuje pred sudovima 37. S obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o meritumu više instance koji odlučuju po žalbama, osim u slučaju kada je predmeta, nema osnova za donošenje privremene mjere prema razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili članu 75. Poslovnika Ustavnog suda. čisto pravna pitanja, kada lično prisustvo optuženog nije od značaja. 38. Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su na saslušanju na prvostepenom sudu bili prisutni optuženi M. Đ. i njegov Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: branilac, kao i javni tužilac. predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. 26. Iz presude i zapisnika sa sjednice Vrhovnog suda Republike dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Srpske, od 21. maja 2001. godine, proizilazi da sjednici nisu Mirko Zovko. prisustvovali ni M. Đ. ni njegov branilac. Međutim, slijedi da sjednici nije prisustvovao ni javni tužilac. Stoga je jasno da nije Predsjednik ni došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka. U 6/02 Ustavnog suda 5. aprila 2002. godine Bosne i Hercegovine 27. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. obuhvatio i novu ocjenu djela i kazne koju treba izreći M. Đ. Dakle, postupak je bio takav da se M. Đ. mogao pozvati na pravo, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, da prisustvuje i iznese svoj slučaj pred Vrhovnim sudom, bez obzira na činjenicu da li je javni tužilac prisustvovao sjednici ili Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka ne. VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. 28. U tom smislu, Ustavni sud uzima u obzir izjavu Vrhovnog suda travnja 2002. godine, donio da M. Đ., koji je podnio žalbu Vrhovnom sudu, nije zahtijevao da prisustvuje sjednici na kojoj će se razmatrati njegova žalba. ODLUKU Optuženog je zastupao njegov branilac, koji je morao znati da, ako je optuženi želio da prisustvuje, on to mora zahtijevati od Odbija se apelacija M. Đ., iz Gradiške, protiv presude Vrhovnog suda, a ukoliko ne podnese taj zahtjev, to se može Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-99/01 od 21. svibnja shvatiti kao da se on odrekao svog prava da se pojavi pred 2001. godine. sudom. Ustavni sud, dalje, naglašava da je postupak pred Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Vrhovnim sudom pokrenut po žalbi koju je podnio sam M. Đ., novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike što znači da on time nije rizikovao težu kaznu od one koju je Srpske" . već izrekao prvostepeni sud. Obrazloženje 29. Ustavni sud, dakle, nalazi da nije došlo do povrede člana 6. I - Činjenično stanje B. Odbijanje da se saslušaju svjedoci 1. Podnositelj apelacije je M. Đ., iz Gradiške, koga zastupa M. P., 30. Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije ne daje odvjetnik iz Banje Luke. stranci neograničeno pravo da sasluša svjedoke pred sudom. U 2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelacije i iz stvari, na sudu je da ocijeni da li su izjave predloženog dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, mogu se sumirati svjedoka relevantne za predmet i da li one mogu ponuditi na sljedeći način: korisne informacije neophodne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim 3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci, broj K-1/99 od 30. pitanjima, ali slijedi iz člana 6. stav 3.d) da optuženi ne može kolovoza 2000. godine, M. Đ. je proglašen krivim za krivično imati prednost u odnosu na javnog tužioca u pogledu djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 186. stavak 2. mogućnosti da iznese dokaze. u svezi sa člankom 181. stavak 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. On je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, 31. M. Đ. se žali da je prvostepeni sud odbio da ispita pojedine a izrečena mu je i sigurnosna mjera zabrane upravljanja svjedoke koji bi trebali dati izjavu o njegovoj alkoholiziranosti motornim vozilom "B" kategorije iz članka 68. Krivičnog u kritičnom momentu. U tom smislu, iz dostavljenih zakona u trajanju od jedne godine. informacija proizilazi da je odbrana tražila da svjedoci budu saslušani kako bi se provjerila ispravnost nalaza o stepenu 4. Branitelj optuženog M. Đ. je izjavio priziv na prvostupanjsku alkoholiziranosti M. Đ., te da je prvostepeni sud smatrao ovaj presudu Vrhovnom sudu Republike Srpske, tvrdeći da je došlo zahtjev nepreciznim, pošto nije jasno koje bi okolnosti trebalo do povrede procesnih odredbi i povrede krivičnog zakona, te provjeravati, kakvom tehnikom i prema čijem vještačenju da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, kao i da (presuda Okružnog suda Banja Luka, broj K-1/99 od 30. su odluka i sigurnosna mjera neprikladni. augusta 2000. godine, strana broj 9, treći stav). 5. Vrhovni sud Republike Srpske je, presudom broj Kž-99/01 od 32. Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud imao razumno 21. svibnja 2001. godine, djelomično uvažio priziv i preinačio opravdanje što je odbio zahtjev M. Đ. da se ispitaju svjedoci, te presudu Okružnog suda u Banjoj Luci u pravnoj ocjeni djela i smatra da je sud djelovao u granicama svoje diskrecije. odluci o kazni. Radnje optuženog su pravno kvalificirane kao 33. Slijedi da nije došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije. krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz članka 400. stavka 3. u svezi sa stavkom 1. novog Krivičnog zakona, i za to C. Drugi aspekti djelo optuženog M. Đ. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Vrhovni je sud istaknuo da je, 34. M. Đ. se žali, u svojoj apelaciji, na pojedine povrede člana 6. nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela i izricanja Evropske konvencije. On, naime, tvrdi da je pobijana presuda prvostupanjske presude, izmijenjen krivični zakon, koji je bila zasnovana na pretpostavkama, da Vrhovni sud nije uzeo u blaži za optuženog, a što se mora uzeti u obzir pri određivanju obzir doprinos nesreći koje su imale oštećene osobe, te i da je kazne. Okružni sud u Banjoj Luci, u svojoj presudi u predmetu broj Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1973 II - Apelacija V - Ustavni je sud ocijenio 18. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni 6. U svojoj apelaciji Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima iz Ustava koja daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelant pobija presudu proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Vrhovnog suda Republike Srpske, kao i prvostupanjsku Apelacijska jurisdikcija Ustavnog suda je, stoga, ograničena presudu. On tvrdi da su povrijedile njegovo pravo na pravično na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije mjerodavan suđenje iz čl. II/2. i II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i preispitivati jesu li niži sudovi ispravno primijenili zakone i članka 6. st. 1. i 3.(d.) Europske konvencije za zaštitu ljudskih utvrdili činjenice. prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). 19. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo ljudsko pravo na pravično suđenje, osobito u odnosu na jednakopravnost 7. M. Đ. navodi da on nije imao mogućnosti nazočiti sjednici stranka i njegovo pravo da ispita svjedoke, pozivajući se na Vrhovnog suda, dok joj je javni tužitelj nazočio, čime je članak 6. st. 1. i 3.d) Europske konvencije. Prema članku II/2. povrijeđen princip jednakopravnosti stranaka; da su pobijane Ustava Bosne i Hercegovine, Europska konvencija i njezini presude utemeljene na pretpostavkama; da nije saslušan protokoli se primjenjuju izravno u Bosni i Hercegovini i imaju svjedok kojeg je on predlagao da se pozove i sasluša u svezi sa prioritet nad svim drugim zakonima. Ustavni je sud, stoga, stanjem alkoholiziranosti; da Vrhovni sud nije uzeo u obzir mjerodavan preispitati je li pravo zaštićeno Europskom doprinos oštećenih nastaloj saobraćajnoj nesreći, te da je konvencijom, na koje se M. Đ. poziva, povrijeđeno. Okružni sud u Banjoj Luci, u predmetu Kž- 441/99, presudom za slično djelo izrekao kaznu zatvora od samo pet mjeseci. 20. Pravo na "pravično suđenje" predviđeno je i člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, na koji se apelant, također, 8. M. Đ. je predložio i da Ustavni sud, na temelju članka 75. poziva. Ovo pravo se, prema točki 1. istog članka, osigurava na Poslovnika Suda, donese privremenu mjeru kojom bi se najvišoj razini međunarodno priznatih ljudskih prava i obustavilo izvršenje kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda temeljnih sloboda, prema tome i Europske konvencije. Stoga, do donošenja odluke o njegovoj apelaciji. izjašnjenje Ustavnog suda glede članka 6. Europske III - Postupak pred Ustavnim sudom konvencije, u svezi članka II/2. Ustava, odnosi se i na članak II/3.(e) Ustava. 9. M. Đ. je, 18. srpnja 2001. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, od 21. 21. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u svom relevantnom svibnja 2001. godine. Apelant je, naknadno, 14. kolovoza dijelu, glasi: 2001. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio tekst "Svako ima pravo da zakonom određen, nezavisan i pobijane presude, koja je prema članku 14. Poslovnika nepristrasan tribunal, pavično, javno i u razumnom roku, Ustavnog suda sada sastavni dio apelacije. odluči ... o krivičnoj optužbi protiv njega". 10. Na temelju članka 16. Poslovnika Ustavnog suda, od 22. Članak 6. stavak 3. Europske konvencije, u relevantim Vrhovnog suda Republike Srpske i od republičkog javnog dijelovima, glasi: tužitelja Republike Srpske, zatraženo je da odgovore na apelaciju. "Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: 11. Vrhovni sud Republike Srpske, u svom odgovoru od 8. veljače 2002. godine, pobijajući sve navode apelacije, navodi da … branitelj optuženog M. Đ. u prizivu na prvostupanjsku presudu d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i nije tražio da on i optuženi nazoče sjednici Vrhovnog suda te da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod da, slijedom toga, nije postojala ni obveza da ih se poziva ili uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;..." obavještava o sjednici. Nadalje, ni republički javni tužitelj nije bio obavješten o sjednici te joj nije ni nazočio, što se može A. Nazočenje pred Vrhovnim sudom vidjeti iz zapisnika sa sjednice i presude. U postupku pred 23. Jedan od važnijih aspekata prava na pravično suđenje iz članka prvostupanjskim sudom u potpunosti je provjerena obrana M. 6. Europske konvencije jeste jednakopravnost stranaka, što Đ., te utvrđene i uzete u obzir činjenice i okolnosti koje mu idu podrazumijeva da optuženi u krivičnom postupku treba imati u korist. Vrhovni sud, također, smatra da je zahtjev M. Đ. za ista procesna prava kao i javni tužitelj. Drugi važan princip, donošenje privremene mjere neutemeljen. koji je blisko vezan za to pravo, je da postupak mora biti 12. Sukladno članku 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na sukladan principu kontradiktornosti tako što optuženi mora apelaciju Vrhovnog suda Republike Srpske je dostavljen imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio apelantu. javni tužitelj, kao i da ima mogućnost odgovoriti na iznesene navode i dostaviti druge dokaze u korist svoje obrane. IV - Dopustivost 24. Dalje, optuženi mora imati mogućnost osobno nazočiti 13. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni suđenju. Ovo se odnosi, prevashodno, na suđenje pred sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u prvostupanjskim sudom. Međutim, pravo na pravično suđenje ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude također podrazumijeva pravo da se nazoči pred sudovima više bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. instance koji odlučuju po prizivima, osim u slučaju kada je 14. Člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i razmatranje pred ovim sudovima ograničeno na procesna ili Hercegovine je utvrđeno da Ustavni sud može razmatrati čisto pravna pitanja, kada osobno nazočenje optuženog nije od apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija značaja. iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako 25. U konkretnom slučaju Ustavni sud opaža da su na saslušanju se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj na prvostupanjskom sudu bili nazočni optuženi M. Đ. i njegov apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je branitelj, kao i javni tužitelj. koristio. 26. Iz presude i zapisnika sa sjednice Vrhovnog suda Republike 15. U konkretnom slučaju zadnja odluka je bila presuda Vrhovnog Srpske, od 21. svibnja 2001. godine, proizilazi da sjednici nisu suda Republike Srpske. M. Đ. je, stoga, ispunio uvjet nazočili ni M. Đ. ni njegov branitelj. Međutim, slijedi da iscrpljivanja pravnih lijekova. sjednici nije nazočio ni javni tužitelj. Stoga je razvidno da nije 16. Apelacija protiv presude Vrhovnog suda od 21. svibnja 2001. ni došlo do povrede principa jednakopravnosti stranaka. godine je podnesena Ustavnom sudu 18. srpnja 2001. godine, 27. Ustavni sud opaža da je postupak pred Vrhovnim sudom dakle u propisanom roku od 60 dana. obuhvatio i novu ocjenu djela i kazne koju treba izreći M. Đ. 17. Slijedi da je apelacija dopustiva. Dakle, postupak je bio takav da se M. Đ. mogao pozvati na Broj 43 – Strana 1974 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. pravo, sukladno članku 6. Europske konvencije, da nazoči i iznese svoj slučaj pred Vrhovnim sudom, bez obzira na Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) činjenicu je li javni tužitelj nazočio sjednici ili ne. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. i 6. aprila 2002. 28. U tom smislu, Ustavni sud uzima u obzir izjavu Vrhovnog suda godine, donio je da M. Đ., koji je podnio priziv Vrhovnom sudu, nije zahtijevao da nazoči sjednici na kojoj će se razmatrati njegov priziv. RJEŠENJE Optuženog je zastupao njegov branitelj, koji je morao znati da, ako je optuženi želio da nazoči, on to mora zahtijevati od Odbacuje se apelacija Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja Vrhovnog suda, a ukoliko ne podnese taj zahtjev, to se može Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-40/2000 od 30. shvatiti kao da se on odrekao svog prava da se pojavi pred oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, sudom. Ustavni sud, dalje, naglašuje da je postupak pred broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine. Vrhovnim sudom pokrenut po prizivu kojeg je podnio sam M. Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim Đ., što znači da on time nije rizikovao težu kaznu od one koju je novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike već izrekao prvostupanjski sud. Srpske". 29. Ustavni sud, dakle, nalazi da nije došlo do povrede članka 6. Obrazloženje B. Odbijanje da se saslušaju svjedoci 30. Ustavni sud smatra da članak 6. Europske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da sasluša svjedoke pred sudom. U stvari, na sudu je da ocijeni jesu li izjave predloženog svjedoka relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali slijedi iz članka 6. stavak 3.(d) da optuženi ne može imati prednost u odnosu na javnog tužitelja glede mogućnosti da iznese dokaze. 31. M. Đ. se žali da je prvostupanjski sud odbio ispitati pojedine svjedoke koji bi trebali dati izjavu o njegovoj alkoholiziranosti u kritičnom momentu. U tom smislu, iz dostavljenih informacija proizilazi da je obrana tražila da svjedoci budu saslušani kako bi se provjerila ispravnost nalaza o stupnju alkoholiziranosti M. Đ., te da je prvostupanjski sud smatrao ovaj zahtjev nepreciznim, pošto nije razvidno koje bi okolnosti trebalo provjeravati, kakvom tehnikom i prema čijem vještačenju (presuda Okružnog suda Banja Luka, broj K-1/99 od 30. kolovoza 2000. godine, strana broj 9, treći stav). 32. Ustavni sud smatra da je prvostupanjski sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev M. Đ. da se ispitaju svjedoci, te smatra da je sud djelovao u granicama svoje diskrecije. 33. Slijedi da nije došlo do povrede članka 6. Europske konvencije. C. Drugi aspekti 34. M. Đ. se žali, u svojoj apelaciji, na pojedine povrede članka 6. Europske konvencije. On, naime, tvrdi da je pobijana presuda bila utemeljena na pretpostavkama, da Vrhovni sud nije uzeo u obzir doprinos nesreći koje su imale oštećene osobe, te i da je Okružni sud u Banjoj Luci, u svojoj presudi u predmetu broj Kz-441/99, za slično djelo izrekao kaznu u trajanju od samo pet mjeseci. 35. Ustavni sud ne nalazi da ima povrede članka 6. Europske konvencije ili bilo kojeg ustavnog prava u ovom smislu. 36. Ustavni je sud odlučio odbiti apelaciju. 37. Obzirom na odluku koju je Ustavni sud donio o meritumu predmeta, nema osnova za donošenje privremene mjere prema članku 75. Poslovnika Ustavnog suda. 38. Na temelju članka VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Ovu je odluku Ustavni sud donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda, prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko. U 6/02 5. travnja 2002. godine Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine I - Uvod 1. Z. M., iz Laktaša, podnijela je 30. novembra 2000. godine apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud RS) broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine. Apelantica traži od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud BiH) da ocijeni ustavnost ovih rješenja prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustav BiH), te da rješenja ukine. II - Činjenično stanje 2. Rješenjem Republičke uprave javnih prihoda - Područna jedinica Laktaši, broj 014/45-01/010-413-76/98 od 17. marta 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine, apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz člana 8. Zakona o privremenom utvrđivanju plaćanja poreza od privredne i profesionalne djelatnosti i kažnjena jedinstvenom novčanom kaznom u iznosu od 16.196,00 dinara, uz obavezu plaćanja troškova prekršajnog postupka. 3. Apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS, koju je taj sud uzeo u razmatranje kao zahtjev za sudsku zaštitu. Apelantica je tražila od Vrhovnog suda da se prvostepeno rješenje ukine, odnosno drugostepeno rješenje oglasi ništavim i postupak vrati na ponovno odlučivanje pred prvostepenim organom. Vrhovni sud RS je, rješenjem broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine, odbacio ovaj zahtjev kao nedozvoljen, pozivajući se na odredbe čl. 353. i 256-a Zakona o prekršajima. III - Apelacija 4. Apelantica se žali da je rješenjima Vrhovnog suda RS i Okružnog suda u Banjoj Luci povrijeđeno njeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljem tekstu: Konvencija), te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 Konvencije (član II/3.e) i k) Ustava BiH). 5. Apelantica, dalje, tvrdi da se Vrhovni sud RS u svojoj odluci pozvao na odredbu člana 353. Zakona o prekršajima koja uopće ne postoji. Osim toga, apelantica tvrdi da je prvostepeno rješenje o kažnjavanju potpisala nelegitimna osoba, Stana Vidović, koja nema položen ispit za sudije za prekršaje. Apelantica, također, tvrdi da Sud nije razmatrao njene žalbene navode. IV - Postupak pred Ustavnim sudom 6. Ustavni sud BiH je 30. novembra 2000. godine primio apelaciju Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja Vrhovnog suda RS, broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. maja 2000. godine. 7. U skladu sa članom 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je 3. aprila 2001. godine dostavio Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1975 dopis apelantici sa zahtjevom da precizira apelaciju u skladu sa doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir članom 14. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda. Popović i Mirko Zovko. Predsjednik 8. Ustavni sud BiH do danas nije primio apelanticin odgovor. U 16/01 Ustavnog suda 5. aprila 2002. godine Bosne i Hercegovine V - Dopustivost Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, s. r. 9. Ustavni sud BiH, prema članu VI/3.b) Ustava BiH, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, na temelju članka 10. Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Suda, Ustavni sud može VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 55. Poslovnika odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 5. i 6. njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema travnja 2002. godine, donio zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem RJEŠENJE pravnom lijeku koji je koristio. Odbacuje se apelacija Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja 11. Pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Pvl-40/2000 od 30. samo oni pravni lijekovi koji su efektivni, a rok od 60 dana za listopada 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je broj Pž-444/98 od 16. svibnja 2000. godine. apelant primio konačnu odluku o zadnjem efektivnom Rješenje objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim pravnom lijeku. Međutim, kada je pravni lijek nedopustiv jer novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike formalni uvjeti za ulaganje pravnog lijeka nisu ispoštovani, Srpske". ovakav pravni lijek se ne može smatrati efektivnim i odluka kojom je odbačen se ne može uzeti za polaznu tačku roka od 60 Obrazloženje dana. I - Uvod 12. Član 253. stav 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske 1. Z. M., iz Laktaša, podnijela je 30. studenoga 2000. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske," broj 12/94) glasi: apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u "Zahtev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rešenja daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj Pvl-40/2000 od 30. donesenog u drugom stepenu kada je izrečena: listopada 2000. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. svibnja 2000. godine. Apelantica traži kazna zatvora, od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: zaštitna mera zabrane vršenja samostalne delatnosti, Ustavni sud BiH) da ocijeni ustavnost ovih rješenja prema zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem vozaču motornog vozila po zanimanju, tekstu: Ustav BiH), te da rješenja ukine. zaštitna mera oduzimanja predmeta, ako vrednost II - Činjenično stanje oduzetnog predmeta iznosi preko 2.000 dinara." 2. Rješenjem Republičke uprave javnih prihoda - Područna 13. Apelantica je uložila tužbu Vrhovnom sudu RS protiv rješenja jedinica Laktaši, broj 014/45-01/010-413-76/98 od 17. ožujka Okružnog suda u Banjoj Luci od 16. maja 2000. godine. 1998. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda u Vrhovni sud RS je ovu tužbu razmatrao kao zahtjev za sudsku Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. svibnja 2000. godine, zaštitu, jer je u konkretnom slučaju ovo za apelanticu jedini apelantica je proglašena krivom za prekršaj iz članka 8. Zakona mogući vanredni pravni lijek. Međutim, Vrhovni sud RS je o privremenom utvrđivanju plaćanja poreza od gospodarske i rješenjem broj Pvl-40/2000 od 30. oktobra 2000. godine profesionalne djelatnosti i kažnjena jedinstvenom novčanom odbacio zahtjev kao nedopustiv, jer apelantica nije ispunila ni kaznom u iznosu od 16.196,00 dinara, uz obvezu plaćanja jedan od alternativnih uvjeta iz člana 253. Zakona o troškova prekršajnog postupka. prekršajima. 3. Apelantica je podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS, koju je taj 14. Slijedi da se početak isteka vremenskog roka od 60 dana, sud uzeo u razmatranje kao zahtjev za sudsku zaštitu. predviđenog članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda ne Apelantica je tražila od Vrhovnog suda da se prvostupanjsko računa od datuma rješenja Vrhovnog suda, nego od 16. maja rješenje ukine, odnosno drugostupanjsko rješenje oglasi 2000. godine, datuma kada je doneseno rješenje Okružnog ništavim i postupak vrati na ponovno odlučivanje pred suda broj Pž-444/98. Nadalje, apelantica je ovo rješenje prvostupanjskim organom. Vrhovni je sud R, rješenjem broj primila najkasnije 29. maja 2000. godine, kada je protiv njega i Pvl-40/2000 od 30. listopada 2000. godine, odbacio ovaj podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS. Ustavni sud je primio zahtjev kao nedopušten, pozivajući se na odredbe čl. 353. i njenu apelaciju 30. novembra 2000. godine, što znači da je 256-a Zakona o prekršajima. proteklo više od 60 dana od dana kada je primila rješenje Okružnog suda. Slijedi da apelantica nije podnijela apelaciju u III - Apelacija predviđenom roku od 60 dana. 4. Apelantica se žali da je rješenjima Vrhovnog suda RS i Okružnog suda u Banjoj Luci povrijeđeno njeno ustavno pravo 15. Činjenica da je Vrhovni sud RS omaškom u svom rješenju broj na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o Pvl-40/2000 naveo nepostojeći član 353. umjesto člana 253. ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Zakona o prekršajima, ne utiče na samu dopustivost pravnog Konvencija), te pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 lijeka jer apelantica nije ispunila niti jedan uvjet za ulaganje Konvencije (članak II/3.(e) i (k) Ustava BiH). zahtjeva za sudsku zaštitu. 5. Apelantica, dalje, tvrdi da se Vrhovni sud RS u svojoj odluci 16. Iz ovih razloga, Ustavni sud BiH je odlučio kao u dispozitivu. pozvao na odredbu članka 353. Zakona o prekršajima koja 17. Na osnovu člana VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH uopće ne postoji. Osim toga, apelantica tvrdi da je su konačne i obavezujuće. prvostupanjsko rješenje o kažnjavanju potpisala nelegitimna Ovo rješenje Ustavni sud BiH je donio jednoglasno, u osoba, Stana Vidović, koja nema položen ispit za suce za sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije dr. prekršaje. Apelantica, također, tvrdi da Sud nije razmatrao njene prizivne navode. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, Broj 43 – Strana 1976 SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. IV - Postupak pred Ustavnim sudom Ovo je rješenje Ustavni sud BiH donio jednoglasno, u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i suci dr. Hans 6. Ustavni je sud BiH 30. studenoga 2000. godine primio Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. apelaciju Z. M., iz Laktaša, protiv rješenja Vrhovnog suda RS, dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i broj Pvl-40/2000 od 30. listopada 2000. godine i rješenja Mirko Zovko. Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Pž-444/98 od 16. svibnja 2000. godine. Predsjednik U 16/01 Ustavnog suda 7. Sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i 5. travnja 2002. godine Bosne i Hercegovine Hercegovine, Ustavni je sud 3. travnja 2001. godine dostavio Sarajevo prof. dr. Snežana Savić, v. r. dopis apelantici sa zahtjevom da precizira apelaciju sukladno članku 14. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda. 8. Ustavni sud BiH do danas nije primio apelanticin odgovor. V - Dopustivost 9. Ustavni sud BiH, prema članku VI/3.(b) Ustava BiH, je apelaciski mjerodavan u pitanjima koja su sadržana u Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. 10. Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Suda, Ustavni sud može odlučivati po apelacijama samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio. 11. Pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe samo oni pravni lijekovi koji su efektivni, a rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je apelant primio konačnu odluku o zadnjem efektivnom pravnom lijeku. Međutim, kada je pravni lijek nedopustiv jer formalni uvjeti za ulaganje pravnog lijeka nisu ispoštovani, ovakav pravni lijek se ne može smatrati efektivnim i odluka kojom je odbačen se ne može uzeti za polaznu točku roka od 60 dana. 12. Članak 253. stavak 1. Zakona o prekršajima Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske," broj 12/94) glasi: "Zahtev za sudsku zaštitu može se izjaviti protiv rešenja donesenog u drugom stepenu kada je izrečena: kazna zatvora, zaštitna mera zabrane vršenja samostalne delatnosti, zaštitna mera zabrane upravljanja motornim vozilom vozaču motornog vozila po zanimanju, zaštitna mera oduzimanja predmeta, ako vrednost oduzetnog predmeta iznosi preko 2.000 dinara." 13. Apelantica je uložila tužbu Vrhovnom sudu RS protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci od 16. svibnja 2000. godine. Vrhovni sud RS je ovu tužbu razmatrao kao zahtjev za sudsku zaštitu, jer je u konkretnom slučaju ovo za apelanticu jedini mogući izvanredni pravni lijek. Međutim, Vrhovni sud RS je rješenjem broj Pvl-40/2000 od 30. listopada 2000. godine odbacio zahtjev kao nedopustiv, jer apelantica nije ispunila ni jedan od alternativnih uvjeta iz članka 253. Zakona o prekršajima. 14. Slijedi da se početak isteka vremenskog roka od 60 dana, predviđenog člankom 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda ne računa od nadnevka rješenja Vrhovnog suda, nego od 16. svibnja 2000. godine, nadnevka kada je doneseno rješenje Okružnog suda broj Pž-444/98. Nadalje, apelantica je ovo rješenje primila najkasnije 29. svibnja 2000. godine, kada je protiv njega i podnijela tužbu Vrhovnom sudu RS. Ustavni je sud primio njenu apelaciju 30. studenoga 2000. godine, što znači da je proteklo više od 60 dana od dana kada je primila rješenje Okružnog suda. Slijedi da apelantica nije podnijela apelaciju u predviđenom roku od 60 dana. 15. Činjenica da je Vrhovni sud RS omaškom u svom rješenju broj Pvl-40/2000 naveo nepostojeći članak 353. umjesto članka 253. Zakona o prekršajima, ne utječe na samu dopustivost pravnog lijeka jer apelantica nije ispunila niti jedan uvjet za ulaganje zahtjeva za sudsku zaštitu. 16. Iz ovih razloga, Ustavni je sud BiH odlučio kao u dispozitivu. 17. Na temelju članka VI/4. Ustava BiH, odluke Ustavnog suda BiH su konačne i obvezujuće. AGENCIJA ZA PRIVATIZACIJU U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE Na osnovu čl. 14. i 37. Zakona o privatizaciji preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01 i 33/02) i člana 12. Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, donosi PRAVILNIK O IZMJENI PRAVILNIKA O POSTUPKU PRODAJE IMOVINE I DIONICA ILI UDJELA PREDUZEĆA Član 1. U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela preduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00, 52/00, 2/01, 13/01, 42/01, 50/01 i 18/02; u daljem tekstu: Pravilnik), u članu 79. stav 3., broj "30" zamjenjuje se brojem: "15". Član 2. Ovaj pravilnik stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Upravnog odbora Broj 01-02-3873/02 Agencije za privatizaciju 27. augusta 2002. godine u Federaciji BiH Sarajevo Božidar Matić, s. r. Na temelju čl. 14. i 37. Zakona o privatizaciji poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01 i 33/02) i članka 12. Zakona o agenciji za privatizaciju ("Službene novine Federacije BiH", br. 18/96 i 2/02), Upravni odbor Agencije za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine, donosi PRAVILNIK O IZMJENI PRAVILNIKA O POSTUPKU PRODAJE IMOVINE I DIONICA ILI UDJELA PODUZEĆA Članak 1. U Pravilniku o postupku prodaje imovine i dionica ili udjela poduzeća ("Službene novine Federacije BiH", br. 19/98, 15/99, 32/99, 36/99, 48/99, 3/00, 5/00, 7/00, 17/00, 18/00, 38/00, 52/00, 2/01, 13/01, 42/01, 50/01 i 18/02; u daljnjem tekstu: Pravilnik), u članku 79. stavak 3., broj "30" zamjenjuje se brojem: "15". Članak 2. Ovaj pravilnik stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenim novinama Federacije BiH". Predsjednik Upravnog odbora Broj 01-02-3873/02 Agencije za privatizaciju 27. kolovoza 2002. godine u Federaciji BiH Sarajevo Srijeda, 4. septembra/rujna 2002. SLUŽBENE NOVINE FEDERACIJE BiH Broj 43 – Strana 1977 SADRŽAJ VISOKI PREDSTAVNIK ZA BOSNU I HERCEGOVINU 570 Odluka kojom se dodatno produžava važnost Odluke od 27. aprila 2000. godine do 31. marta 2003. godine (bosanski jezik) 1893 Naredba o zabrani uvoza u Federaciju Bosne i Hercegovine kopitara podrijetlom iz Republike Hrvatske radi sprječavanja unošenja infekciozne anemije kopitara u Federaciju Bosne i Hercegovine (hrvatski jezik)