Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1864/06 (Z. M.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1864/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1864/06, rješavajući apelaciju Zorana Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Mihajlovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000224 od 1. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, podnio je 28. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-
000224 od 1. juna 2006. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dopunio apelaciju 11. jula 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-
77/05 od 17. januara 2006. godine, je u cijelosti, u smislu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku, a obzirom da je donesena u odsutnosti apelanta, stavljena van snage ranija presuda tog suda broj K-53/92 od 1. jula 1997. godine, te je apelant oglašen krivim, da je na način opisan u izreci, učinio krivično djelo ubistava u pokušaju iz člana 36. stav 1. Krivičnog Zakona Republike Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 19. Krivičnog zakona SFRJ, za koje je primjenom čl. 42. i 43. istog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. februara do 30. maja 2003. godine. Oštećeni M.R. je sa imovinsko pravnim zahtjevom za naknadu štete upućen na parnicu, a apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 460,00 KM u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-000224 od 1. juna 2006. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužitelja i apelanta i potvrđena presuda Kantonalnog suda broj K-77/05 od 17. januara 2006. godine. U obrazloženju presude sud je konstatirao da su tačni žalbeni navodi apelanta da je u obrazloženju prvostepene presude sud naveo da je proveo dokaz uvidom u nalaz vještaka psihijatra kao i druge dokaze na koje se pozvao, ali je sud zaključio da se u tom pogledu radi samo o nepreciznoj formulaciji jer se u takve dokaze ne može izvršiti uvid, a ti dokazi su morali i mogli biti samo pročitani, budući da je i na zapisniku o glavnom pretresu, na kojem je bila prisutna braniteljica apelanta, isto navedeno, to sud zaključuje da bi braniteljica u suprotnom, odnosno u situaciji da se ti dokazi nisu čitali, koristila specifična pravna sredstva i to ne samo u toku održavanja glavnog pretresa već i nakon toga obzirom da je mogla staviti primjedbe na zapisnik u smislu člana 304. stav 4. Zakona o krivičnom postupku. Kako te procesne mogućnosti nisu korištene proizilazi da se radi o nepreciznim konstatacijama na glavnom pretresu i u obrazloženju presude, što ne može imati za posljedicu ukidanje prvostepene presude. Sud je dalje konstatirao da je uloga sudskih vještaka da svojim stručnim znanjem pomognu sudu da utvrdi potrebne činjenice o psihičkom stanju optuženog u vrijeme učinjenja krivičnog djela, kako bi sud izveo pravni zaključak u pogledu stepena uračunljivosti optuženog. U apelantovom slučaju vještak neuropsihijatar je sudu ukazao na postojanje različitih činjenica i okolnosti koje se odnose na psihičko stanje apelanta, odnosno njegovu sposobnost shvatanja značaja djela i upravljanja postupcima, a da opredjeljenje prvostepenog suda ovisi od toga da li će kao vjerodostojan prihvatiti iskaz apelanta ili oštečenog. Budući da je prvostepeni sud slobodnom ocjenom dokaza prihvatio kao tačan iskaz oštećenog te utvrdio da je uračunljivost apelanta u vrijeme učinjenja krivičnog djela bila smanjena ali ne bitno, Vrhovni sud je zaključio da su navodi žalbe u pogledu te okolnosti nedovoljno argumentirani te nije našao protivrječnosti u navodima vještaka neuropsihijatra. Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da činjenična osnova iz prvostepene presude nije pogrešna te da su opravdani zaključci prvostepenog suda da oštečeni nije preduzeo radnje koje bi ukazivale na predstojeći napad na apelanta te da apelant netačno tvrdi da je postupao u nužnoj odbrani ili njenom prekoračenju. Po mišljenju drugostepenog suda činjenično stanje u prvostepenoj presudi je pravilno i potpuno utvrđeno te su žalbeni prigovori apelanta neosnovani, usljed čega nisu mogli biti uvaženi žalbeni navodi apelanta vezani za povredu krivičnog zakona budući da isti polaze od sasvim drugačijeg činjeničnog supstrata u odnosu na onaj utvrđen u prvostepenoj presudi. Sud je odbio žalbu tužitelja navodeći da smatra da nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu izrekne stroža kazna, a žalbu apelanta u pogledu odluke o kazni odbio kao neosnovanu budući da je za predmetno krivično djelo predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina, da je primjenom odredbi o ublažavanju postojala zakonska mogućnost da se apelantu ublaži kazna zatvora do jedne godine, da je dakle apelantu kazna ublažena u najvećoj mogućoj mjeri, te da po zakonu nije moguće izreči blažu kaznu za navedeno krivično djelo kao ni uslovnu osudu.
4. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovu povredu apelant vidi u tome što je u žalbi naveo «čitav niz povreda zakona u prvostepenoj presudi kako procesnog tako i materijalno-pravnog karaktera zbog čega se ta presuda nije mogla ispitati usljed niza bitnih povreda postupka te nepotpune i pogrešne činjenične osnove kao i neadekvatne primjene krivičnog zakona». Apelant navodi da drugostepena presuda verifikuje čitav niz povreda zakona prvostepene presude, smatra da konstatacija drugostepenog suda da se radilo o nepreciznoj formulaciji potvrđuje opravdanost njegovih žalbeni navoda u pogledu načina izvođenja dokaza, da su ti dokazi procesno nevaljani pa je prihvatanje načina njihovog izvođenja apsolutni apsurd, u čemu apelant vidi povredu procesnog zakona budući da se radi o «fundamentalnoj povredi prava na pravično suđenje». Apelant tvrdi da je oštečeni «izašao iz vozila i to u jasnom cilju da me napadne» ali da se preko ovakvog stanja olako prelazi te da se minimiziraju apelantovi prigovori postupanja u nužnoj odbrani, te ističe da je neprihvatljivo da se autentičnost i cjelishodnost psihijatrijskog vještačenja veže za istinitost ili neistinitost njegovog iskaza odnosno iskaza oštečenog, koji je po apelantu neistinit.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud proveo postupak i primijeno vežeće materijalno-pravne propise te odbio žalbu kantonalnog tužitelja i apelanta potvrdivši presudu Kantonalnog suda, broj K-77/05 od 17. januara 2006. godine, dajući jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
8. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-06-
000224 od 1. juna 2006. godine, a samim tim i odlukom Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava vide u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno i iscrpno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja pobijane presude, broj broj 070-0-Kž-06-000224 od 1. juna 2006. godine. Ustavni sud konstatira da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi prigovori vezani za način izvođenja dokaza, zatim da je u cijelosti obrazložio ulogu sudskog vještaka budući da isti svojim stručnim znanjem i postupanjem pomaže sudu da utvrdi potrebne činjenice o psihičkom stanju optuženog, a da je opredjeljenje suda zasnovano na slobodnoj ocjeni dokaza, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu sa članom 14. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine kojim je propisano da pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
10. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović