Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1939/06 (D. O.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1939/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006.godine, u predmetu broj AP-1939/06, rješavajući apelaciju Dušanke Obradović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušanke Obradović, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-490/05 od 26. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) podnesena je, 4. jula 2006. godine, apelacija Dušanke Obradović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kovačice, koju zastupa apelanticin sin Dragan Obradović iz Beograda, protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-490/05 od 26. aprila 2006. godine. Apelacijom je traženo i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje imovine koja je predmet ostavinskog postupka u kojem je kao jedan od nasljednika učestvovala i apelantica.

2. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda, broj O-26/05 od 12. maja 2005. godine, utvrđeno je da ostavinu iza umrle D.S. čine nekretnine upisane u p.l.. br.522 KO Čajniče, pobliže opisane u dispozitivu rješenja, te su nasljednicima, svi sa po ¼, proglašeni apelantica i V.R., kćeri ostaviteljice, te G.M. i M.S., unuci ostaviteljice. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ostaviteljica umrla 1980. godine, da nije ostavila testament te da su na nasljeđe po osnovu zakona pozvane apelantica i V. R., kćeri ostaviteljice, snaha M.S. i unučad T.S. i G.M., koji nasljeđuju po pravu predstavljanja iza sina ostaviteljice V. koji je umro 2002. godine, te unuk M.S., koji nasljeđuje po pravu predstavljanja iza sina ostaviteljice B.S. koji je umro poslije majčine smrti 2002. godine. Sud je dalje naveo da je zaostavština utvrđena na osnovu podataka iz smrtovnice, podataka koje su dali nasljednici te pravosnažne presude na osnovu priznanja broj P-86/04 od 4. oktobra 2004. godine, s obzirom da je među nasljednicima bilo sporno šta čini zaostavštinu, pa je postupak po rješenju istog suda broj O-59/04 od 20. aprila 2004. godine bio prekinut i nasljednici M.S.,T.S., G.M., i M.S. upućeni na parnicu. Sud je dalje u obrazloženju rješenja naveo da su se nasljednice apelantica i V.R., kćeri ostaviteljice kao i nasljednik M.S., unuk ostaviteljice, prihvatili nasljeđa koje im po zakonu pripada, te da su se nasljednici M.S.,T.S., G.M., prihvatili nasljeđa ali da su se istovremeno M.S. i T.S, snaha i unuk ostaviteljice, odrekli svog nasljednog dijela u korist G.M., unuke ostaviteljice, koja se prihvatila kako svog nasljednog dijela tako i dijelova kojim su M.S. i T.S. raspolagali u njenu korist.

3. Okružni sud je rješenjem, broj Gž-490/05 od 26. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelantice i V.R., i potvrdio rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda, broj O-26/05 od 12. maja 2005. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da žalitelji osporavaju predmet ostavine tvrdeći da je parcela označena kao k.č. 7/1 «dodijeljena» V.R. nakon smrti njenog oca, odnosno da «je predmet nasljeđivanja posjed koji ima svog vlasnika», iz čega Okružni sud zaključuje da žalbe u suštini žale ukazati da ostavinu praktično ne sačinjavaju nekretnine koje su u pobijanom rješenju označene kao zaostavština. Sud je zaključio da žalbe nisu osnovane budući da je ostavinski postupak prekinut rješenjem prvostepenog suda, broj O-59/04 od 20. aprila 2004. godine, jer je među nasljednicima bilo sporno šta čini zaostavštinu umrle D.S. pa je u parničnom postupku to pitanje raspravio presudom broj P-86/04 od 4. oktobra 2004. godine i utvrdio šta ne ulazi u zaostavštinu iza umrle D.S. Obzirom da je predmet zaostavštine raspravljen u parničnom postupku sud je zaključio da su žalioci apelantica i V.R. mogli, ukoliko su bili nezadovoljni navedenom presudom koristiti pravne lijekove protiv te presude budući da se u žalbi na rješenje o nasljeđivanju ne mogu iznositi činjenice koje su već bile predmet raspravljanja u parničnom postupku.

4. Apelanticu je u toku postupka zastupao njen sin Dragan Obradović koji je, na osnovu punomoći ovjerene 27. januara 2004. godine u Opštinskom sudu u Kovačici, bio ovlašten da apelanticu zastupa u ostavinskoj raspravi poslije smrti njene majke pred nadležnim organima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, obavi sve druge pravne radnje te nepokretnosti upiše u zemljišnim knjigama na majčino ime. Dragan Obradović je, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, zastupao apelanticu i u parničnom postupku koji je okončan donošenjem presude na osnovu priznanja, broj P-86/04 od 4. oktobra 2004. godine, u kojem postupku su apelantica i V.R. imale procesnu poziciju tuženih.

5. Uz apelaciju je, također, dostavljen i izvod iz matične knjige umrlih Opštine Pančevo od 21. decembra 2005. godine prema kojem je apelantica umrla u Pančevu 11. decembra 2005. godine, dakle, još u toku trajanja postupka pred drugostepenim sudom.

6. U apelaciji je navedeno da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Povreda prava na pravično suđenje se ogleda u tome što je Osnovni sud rješenjem, broj O-26/05 od 12. maja 2005. godine, utvrdio da zaostavštinu čine nekretnine upisane u p.l. 522 KO Čajniče, označene kao k.č.6. i dio parcele označene kao k.č. 7/1 a predmetne parcele ne mogu biti predmet ostavine budući da parcela označene kao k.č.6. ustvari parcela k.č.7/6 iz zapisnika o raspisu posjeda iz 1957. godine po kojem je ta parcela dodijeljena V.R. kao i parcela k.č.7/1 koja je dio parcele 7/7. Dalje se navodi da je na navedene nepravilnosti ukazano u žalbi izjavljenoj protiv rješenja o nasljeđivanju ali da je Okružni sud svojim rješenjem, broj Gž-490/05 od 26. aprila 2006. godine, potvrdio odluku Osnovnog suda, te da T.S, ima punomoć B.S., umrlog sina ostaviteljice, da raspolaže sa njegovim dijelom imovine premda je B.S. dugi niz godina bolovao od procesne šizofrenije. Na kraju, da «prvostepena i drugostepena presuda nisu u saglasnosti sa standardima i kriterijima člana 6. Evropske konvencije jer su sudovi zanemarili osnovna prava pojedinca, a zakonske odredbe su proizvoljno primijenili u ovom slučaju te je došlo do povrede principa parničnog postupka».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvo konstatira da je apelanticu, u postupcima koji su okončani osporenim odlukama Osnovnog suda i Okružnog suda, kao punomoćnik zastupao sin Dragan Obradović, koji je bio ovlašten da je zastupa u ostavinskoj raspravi pred nadležnim organima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, obavi sve druge pravne radnje te nepokretnosti upiše u zemljišnim knjigama na njeno ime. Imajući u vidu činjenicu da je apelantica umrla prije donošenja osporene odluke Okružnog suda, te da je apelaciju u apelanticino ime podnio njen sin kao punomoćnik i jedan od zakonskih nasljednika, a cijeneći odredbu člana 65. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će Ustavni sud nastaviti postupak, u situaciji kada apelant u toku postupka umre, a nasljednik u roku od trideset dana od smrti podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka, to Ustavni sud u konkretnom slučaju prihvata dopustivost apelacije u pogledu činjenice da ju je podnijelo ovlašćeno lice. Ovo tim prije što je odredbama člana 311. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03, 85/03 i 74/05), a čija se pravila primjenjuju u postupku raspravljanja zaostavštine, utvrđeno da, ukoliko je punomoćniku dato ovlaštenje da može obavljati sve radnje u postupku, a stranka umre, punomoćnik je ovlašten i nadalje poduzimati radnje u postupku, ali nasljednik, može opozvati punomoć, s tim što punomoćniku koji nije advokat uvijek prestaju ovlaštenja koja se u punomoćju moraju izričito navesti, a to su u smislu člana 307. istog zakona povlačenje tužbe, priznanje ili odricanje od tužbenog zahtjeva, zaključenje poravnanja, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, prenošenje punomoćja na drugo lice i podnošenje vanrednih pravnih lijekova.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Ustavni sud dalje konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu, konstatira da su redovni sudovi proveli ostavinski postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o vanparničnom postupku, raspravili zaostavštinu iza umrle D.S. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom Okružnog suda, a smim tim i odlukom Osnovnog suda, ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da su redovni sudovi u apelanticinom slučaju u dvije instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju naveo da je ostavinski postupak bio prekinut rješenjem prvostepenog suda, broj O-59/04 od 20. aprila 2004. godine, budući da je među nasljednicima bilo sporno šta čini zaostavštinu umrle D.S. pa je u parničnom postupku to pitanje raspravio presudom broj P-86/04 od 4. oktobra 2004. godine. Uvidom u navedenu presudu konstatirano je da je ista donesena na osnovu priznanja budući da su, kako se to navodi u obrazloženju, apelantica i V.R. u odgovoru na tužbu, kao i na ročištu održanom dana 30. septembra 2004. godine u cijelosti priznali tužbeni zahtjev. Stoga se u apelaciji ne može pozivati na eventualne nedostatke u parničnom postupku, koji je u odnosu na ostavinski postupak predstavljao prethodno pitanje, budući da odluke donesene u tom postupku nisu predmet ove apelacije. Ovo tim prije što je predmetni parnični postupak okončan presudom na osnovu priznanja te osobito imajući u vidu da se u apelaciji samo ponavljaju navode koji su već isticani u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja rješenja, broj Gž-490/05 od 26. aprila 2006. godine.

13. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da postoji „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo makar i naznaku povrede apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava nije posebno obrazloženo, niti se u apelaciji poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1939/06 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio