Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1463/05 (D. J.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1463/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1463/05, rješavajući apelaciju Dobrislava Jovičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dobrislava Jovičića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1554/04 od 31. maja 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj Rs- 336/91-„S“ od 22. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dobrislav Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vinka Gutić iz Lukavca, podnio je 8. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž- 1554/04 od 31. maja 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-336/91-„S“ od 22. septembra 2004. godine.
2. Hamdija Huremović i Esad Murić podnijeli su tadašnjem Osnovnom sudu udruženog rada u Tuzli 25. oktobra i 1. novembra 1991. godine prijedloge za poništavanje konačne rang liste za dodijelu stana od strane DP Rudnici lignita „Kreka“ - OOUR Rudnik lignita „Šikulje“ Lukavac od 9. septembra 1991. godine, u dijelu utvrđenog broja bodova u odnosu na apelanta i odluke Savjeta od 11. oktobra 1991. godine u dijelu u kojem je izvršena dodjela jednosobnog stana apelantu, kao i odluke od 9. septembra 1991. godine u dijelu utvrđenog broja bodova apelantu po osnovu rada u smjeni. Učesnik u postupku, osim Hamdije Huremovića i Esada Murića, bio je DP Rudnici lignita „Kreka“ - OOUR Rudnik lignita „Šikulje“ Lukavac, dok apelant nije učestvovao u ovom postupku. Osnovni sud udruženog rada u Tuzli je, odlukom broj Rs-336/91-„S“ od 27. marta 1992. godine koja je potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-1027/92 od 4. oktobra 1993. godine, usvojio gore navedene zahtjeve predlagača Hamdije Huremovića i Esada Murića, čime je predmetni postupak pravomoćno okončan, a nijedna od stranaka u postupku nije izjavljivala vanredne pravne lijekove.
3. Nakona toga, apelant je 17. septembra 2004. godine podnio zahtijev Općinskom sudu u Tuzli za stupanje u navedenu parnicu na strani tuženog - DP Rudnici lignita „Kreka“ - OOUR Rudnik lignita „Šikulje“ Lukavac.
4. Općinski sud je rješenjem broj Rs-336/91-„S“ od 22. septembra, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-1554/04 od 31. maja 2005. godine, odbacio zahtjev apelanta za stupanje u parnicu na strani tuženog, uz obrazloženje da je prema odredbama člana 206. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni list R BiH“, br. 2/92 i 13/94), koji je bio na snazi u vrijeme trajanja predmetne parnice, propisano da umješač može stupiti u parnicu u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti presude, kao i u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka. U ovom predmetu postupak između stranaka, koje su učestvovale u parnici, pravomoćno je završen donošenjem presude od strane tadašnjeg Višeg suda u Tuzli od 4. oktobra 1993. godine, a postupak nije nastavljen podnošenjem vanrednog pravnog lijeka. Stoga je nedopušten zahtjev apelanta za stupanjem u parnicu na strani tuženog, jer nema parnice u kojoj on traži da mu se dozvoli učešće u svojstvu umješača. Naglašeno je da su bez značaja tvrdnje apelanta da mu nikad nisu dostavljene odluke Osnovnog suda udruženog rada, obzirom da apelant nije učestvovao u tom postupku do njegovog pravomoćnog okončanja, pa sudovi nisu ni imali obavezu da mu iste dostave. Također, apelant se ne može pozivati da ima pravni interes da stupi u ovu parnicu, zbog toga što mu je temeljem odluke Komisije za imovinske zahtijeve izbjeglih i raseljenih lica priznato stanarsko pravo na stanu koji je bio predmet raspodjele i rang liste tuženog odlukama od 9. septembra 1991. godine, jer ta pranica više ne teče odnosno ista je pravomoćno okončana.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština navoda apelanta svodi se na tvrdnje da nije učestvovao u postupku koji se vodio pred sudovima udruženog rada u kojima je odlučivano o raspodjeli stanova tuženog koji mu je dao na korištenje stan u Tuzli, u koji se sada ne može vratiti kao izbjeglica odnosno raseljeno lice, iako mu je odlukom Komisije za izbjegla i raseljena lica priznato svojstvo nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se mora ograničiti na ispitivanje odluka redovnih sudova, kojima je odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za stupanje u pranicu u svojstvu umješača na strani tuženog, dok ne može ulaziti u osnovanost njegovih tvrdnji o povredi ustavnih prava u parnici koja je okončana pravosnažnom sudskom odlukom, jer ona nije predmet osporavanja apelacijom i izlazi van okvira nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis, budući da je donesena prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine) kojim je uspostavljena apelaciona nadležnost Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava kako osporene odluke redovnih sudova ni u kom pogledu ne krše apelantova ustavna prava, obzirom da prema činjeničnom stanju apelacije nije uopće sporno da je predmetna parnica, u koju je apelant htio da se uključi u svojstvu umješača na strani tuženog, pravomoćno okončana 4. oktobra 1993. godine i da protiv iste nisu izjavljivani vanredni pravni lijekovi, zbog čega ne postoji apsolutno nikakva pravna mogućnost da se apelant uključi u parnicu koja više ne postoji, pa apelant nema ni „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović