Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1305/05 (C. Đ.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1305/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1305/05, rješavajući apelaciju Cvijetina Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Đurića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-6/05 od 15. juna 2005. godine i Gž-349/04 od 8. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-65/04-I od 17. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Cvijetin Đurić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnio je 11. juna i 18. avgusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-6/05 od 15. juna 2005. godine i Gž-349/04 od 8. decembra 2004. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Osnovni sud) broj P-65/04-I od 17. juna 2004. godine.
2. Apelant je vlasnik zemljišne parcele kategorisane kao poljoprivredno zemljište, upisane kao k.č. broj 487/2 u zk-ulošku broj 516 K.O. Brezik. Na navedenom poljoprivrednom zemljištu nije bilo izgrađenih nekretnina i uvijek je služilo isključivo u poljoprivredne svrhe, niti je apelant podnosio zahtijev nadležnom organu za izdavanje odobrenja za građenje stambenog objekta.
3. Odlukom o izmjenama i dopunama Urbanističkog plana grada Brčko broj 0-02-022- 111/97 od 24. septembra 1997. godine, planirana je izgradnja željezničke stanice, magistralne pruge i saobraćajnice na zemljišnoj parceli vlasništvo apelanta, kao i na ostalim parcelama koje su obuhvaćene pomenutim Urbanističkim planom, a nalaze se u navedenoj zoni. Navedenim Urbanističkim planom zabranjena je gradnja bilo kakvih objekata na navedenom zemljištu, koje uključuje i zemljište vlasništvo apelanta, osim objekata u funkciji željezničkog saobraćaja. Apelant nije pokretao bilo kakav postupak revizije navedenog Urbanističkog plana, niti je u skladu sa odredbama čl. 60. i 61. Zakona o uređenju prostora Repulike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 19/96, 25/96 i 10/98) dostavio pismene primjedbe, nakon što je izvršeno javno izlaganje Urbanističkog plana.
4. Apelant se, nakon što je usvojen navedeni Urbanistički plan, obratio Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: tuženi) sa zahtijevom za preuzimanje predmetnog zemljišta i isplatom naknade za isto. Obzirom da tuženi nije udovoljio njegovom zahtijevu, apelant je protiv istog podnio tužbu, tražeći od suda da ga obaveže da od njega preuzme predmetno zemljište, i da mu za isto isplati iznos od 104.070,00 KM. Suština tužbenog zahtijeva, svodila se na tvrdnje apelanta da je izmjenama Urbanističkog plana na njegovom zemljištu zabranjena izgradnja objekata, osim onih koji su u funkciji željezničkog saobraćaja, a sam apelant se ne namjerava baviti poljoprivredom, iz kojih razloga je zahtijevao od tuženog da preuzme predmetno zemljište i da mu za to isplati naknadu u navedenom iznosu.
5. Redovni sudovi su, osporenim presudama, odbili kao neosnovan tužbeni zahtijev apelanta. Suština obrazloženja, koje proizilazi iz osporenih presuda, je da apelant nije ni pokušao da ospori odnosno pokrene postupak revizije Urbanističkog plana, koji je kao javni dokument bio dostupan svima, kao i da se sama nekretnina, koja je predmet ovog spora, i dalje nalazi u vlasništvu apelanta, da je apelant istu koristio isključivo u poljoprivredne svrhe i da je ista kategorisana kao poljoprivredno zemljište, kao i da apelant ranije nikad nije podnosio zahtijev za izdavanje odobrenja za građenje stambenog objekta, te da još nije izvršena eksproprijacija navedenog zemljišta, a da tuženi nije korisnik eksproprijacije niti investitor, pa nema ni osnova za usvajanje postavljenog tužbenog zahtijeva na način kako ga je formulirao apelant.
6. Apelant se žali da je osporenim presudama došlo do povrede njegovih prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant daje navode koji se pretežno odnose na povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju čija suština se svodi na tvrdnje apelanta da na vlastitom zemljištu ne može graditi objekte za svoje potrebe, te je doveden u situaciju da zbog planirane izgradnje javnog objekta na njegovom zemljištu mora čekati neizvjestan vremenski period kada će njegovo zemljište biti oduzeto, pa tek tada može ostvariti naknadu za to zemljište, usljed čega je doveden u situaciju da trpi nesrazmjeran teret.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelant pretežno daje navode u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju S tim u vezi Ustavni sud naglašava da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.
10. Ustavni sud naglašava da je nesporno da je u predmetnom postupku apelant nastojao da ishodi presudu, koja će obavezati tuženog da od njega preuzme predmetno zemljište, i da mu za to isplati određeni novčani iznos. Takav zahtijev apelanta odbijen je kao neosnovan.
11. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u predmetnim sudskim postupcima nije odlučivalo o imovini apelanta na način da je došlo do miješanja u istu. Dakle, miješanja u imovinu apelanta nije bilo, obzirom da se miješanjem u imovinu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, nikako ne može smatrati situacija kao što je ova, kada apelant ne uspije sa tužbenim zahtijevom, u kojem je tražio da tuženi od njega preuzme predmetno zemljište i da mu za to isplati određeni novčani iznos. Naime, argumenti koje apelant koristi u apelaciji i koje je koristio u prethodnim sudskim postupcima, koji se odnose na ograničavanje njegove imovine donošenjem pomenutog Urbanističkog plana, trebali su biti isticani nakon donošenja Urbanističkog plana i njegovog javnog izlaganja na uvid javnosti, što apelant nije učinio kao što nikad nije ni podnio zahtijev za građenje stambenog objekta na predmetnom zemljištu, nakon čijeg bi eventualnog odbijanja mogao isticati argumente u pogledu ograničavanja njegove imovine. Suprotno tome, apelant u konkretnom slučaju tužbom traži od redovnih sudova, da donesu presudu kojom će obavezati tuženog da od njega preuzme predmetno zemljište, i isplati mu za to određeni novčani iznos, za koji tužbeni zahtijev ne postoji ni jedan pozitivni propis temeljem koga bi isti mogao biti usvojen, niti se na njega poziva apelant, a što je praktično i nemoguće u situaciji kada eksproprijacija nije izvršena a tuženi se ne pojavljuje kao korisnik eksproprijacije odnosno investitor radova.
12. Ustavni sud naglašava da se ovdje ne može primjeniti praksa iz predmeta Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sporong i Lonnorth protiv Švedske (vidi presudu od 23. septembra 1982. godine), obzirom da je u navedenom predmetu vlasnicima nekretnina, u određenoj gradskoj četvrti, bila umanjena vrijednost njihovih nekretnina, a bilo je predviđeno da će se nad tim nekretninama provesti eksproprijacija, koja se nije provodila veoma dugačak vremenski period, a apelanti su pred sudovima pokretali pitanja donošenja odluke o eksproprijaciji u razumnom roku, te dostupnosti djelotvornih pravnih lijekova u takvoj situaciji.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Isto tako, Ustavni sud smatra da apelant nema ni „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na privatan i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, obzirom da je u apelaciji samo naveo da se radi o povredi tog člana, dok nije dao bilo kakve druge navode i dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnje i učinio vjerovatnim da je došlo do povrede prava iz navedneog člana.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović