Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1634/05 (M. B.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1634/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1634/05, rješavajući apelaciju Mirsada Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Beganovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Gž-236/05 od 30. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku broj Mal-905/04 17. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 8. avgusta 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-236/05 od 30. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljem tekstu: Općinski sud) broj Mal- 905/04 od 17. januara 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku broj Mal-905/04 od 17. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-236/05 od 30. juna 2005. godine, apelant je obavezan da tužitelju (Central profit banka d.d. Sarajevo) isplati iznos od 443,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. aprila 2004. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 90 KM, iz razloga što je u navedenim sudskim postupcima utvrđeno da je tužitelj apelantu odobrio kratkorični kredit u iznosu od 1.200 KM sa rokom otplate od 12 mjeseci, od čega je izvršeno uplata kredita u sedam jednakih rata u iznosu od po 111,16 KM i osma rata djelimično, te da je preostao iznos duga od 443,52 KM koji je apelant dužan platiti tužitelju prema citiranim presudama.
3. Navedeno su redovni sudovi utvrdili izvođenjem sljedećih dokaza na glavnoj raspravi: uvid i čitanje ugovora o kratkoročnom potrošačkom kreditu od 20. juna 2000. godine zaključenog između apelanta i tužitelja, uvid i čitanje ugovora o jemstvu od 20. juna 2000. godine kojim jemci I.Z. i N.P. jamče za povrat kredita koji je iskoristio apelant, pregled otplatnog plana navedenog kredita, pregled pismenih opomena od 16. aprila 2004. godine, uvid u obračunske liste preduzeća „Šipad Fonica“ na ime apelanta, te saslušanjem svjedoka A.T. N.D. i N.P. Redovni sudovi su naglasili da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da se apelant nalazio u dužničkom odnosu prema tužitelju i da je njegova obaveza da isplati preostali dio kredita, za koji je utvrđeno da nije isplaćen tužitelju, te da se za navedeni dug nikako ne može teretiti apelantovo preduzeće „Šipad Fojnica“ (jer ne postoji bilo kakva isprava ili drugi validan dokaz da su oni preuzeli predmetni dug), iako je nesporno da su isti isplaćivali apelantu plaću za umanjeni dio rate predmetnog kredita, koji onda nisu uplatili tužitelju upravo za iznos koji predstavalja dug u ovom slučaju, što pravdaju navodnim zatvaranjem finansijskih obaveza preduzeća i nedostatkom novčanih sredstava.
4. Iako se apelant nije eksplicitno pozvao na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljem tekstu: Evropska konvencija) za koje smatra da su povrijeđene navedenim presudama, Ustavni sud smatra da se iz navoda apelacije može zaključiti da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koju povredu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, iz razlog što apelant smatra da je u cijelosti izmirio predmetni dug, a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radio - „Šipad Fojnica“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na pogrešnu primjenu prava i na pogrešno utvrđene činjenice, obzirom da tvrdi kako je u cijelosti izmirio predmetni dug a ukoliko isti i postoji za njegovo vraćanje trebalo bi biti odgovorno preduzeće u kome je radio - „Šipad Fojnica“, u vezi čega se Ustavni sud poziva na svoju standardnu praksu koja glasi: „Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, efektivni pravni lijekovi i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).
8. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili da je apelant u obavezi da tužitelju isplati ostatak duga predmetnog kredita u iznosu od 443,52 KM, obzirom da stanje spisa apelacije ne ukazuje da je došlo do proizvoljne primjene prava, odnosno da utvrđene činjenice ne ukazuju na povredu Ustava, iz razloga što je nesporno da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o kratkoročnom kreditu na iznos od 1.200 KM koji se obavezao da mu isplati u 12 rata, od čega je utvrđeno da je tužitelju isplaćeno sedam rata i djelimično osma rata, dok ostatak duga nije isplaćen, zbog čega apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz razloga što se prema navedenom ugovoru o kratkoročnom kreditu apelant nalazi u dužničkom odnosu prema tužitelju, i samo je njegova obaveza da izmiri dio kredita za koji je nesporno da nije otplaćen, te se ne može smatrati da je za preostali dio duga odgovorno preduzeće u kome radi apelant, a ukoliko je to preduzeće vršilo nezakonite radnje prilikom umanjenja apelantove plaće za iznos rate predmetnog kredita koji onda nije uplaćivan tužitelju, apelantu je stajala na raspolaganju mogućnost da tuži preduzeće, odnosno da podnese krivičnu prijavu protiv odgovornih lica u istom.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović