Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/05 (DOO "Bajrica" Goražde)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1411/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1411/05, rješavajući apelaciju DOO «Bajrica», Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Bajrica», Goražde, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-18/04 od 3. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-217/03 od 11. juna 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči, broj Ps-12/02 od 25. novembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Bajrica» Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je, 1. jula 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud sud), broj Rev-18/04 od 3. juna 2005. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-217/03 od 11. juna 2003. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Ps-12/02 od 25. novembra 2002. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj Ps-12/02 od 25. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-217/03 od 11. juna 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je 9. februara 2002. godine raskinut ugovor o prodaji autobusa, zaključen 11. februara 1991. godine između apelanta i DOO «Maglić» Šumarstvo Foča, čiji je pravni sljednik tuženi JPŠ «Srpske šume» ŠG «Maglić» Foča, slijedom čega da se tuženi obaveže da mu isporuči 150 m3 oblica J/S na ime naknade vrijednosti prometovanog autobusa.

3. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-18/04 od 3. juna 2005. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju revizione presude sud je naveo da su kod nespornih navoda parničnih stranaka i utvrđenja o tome da je predmetni ugovor o prodaji zaključen 11. februara 1991. godine, te da je apelant obavijestio tuženog o raskidu navedenog ugovora 9. februara 2002. godine, kada je i podnio tužbu kojom je pokretnuo predmetni spor, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je do 9. februara 2002. godine nastupila zastara apelantovog potraživanja čime je onemogućen da ga ostvaruje putem suda. Sud je naveo da nije sporno da je ugovorna obaveza tuženog zastarila u smislu člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ», br. 29/78 do 57/89 i Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93 i 3/96) prema kojem međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju za tri godine. Sud je zaključio da apelant izjavom od 9. februara 2002. godine datom 11 godina po zaključenju spornog ugovora nije mogao raskinuti predmetni ugovor zbog neispunjenja obaveze tuženog koja je već zastarila, pa tako ni steći pravo da u smislu odredbe člana 132. Zakona o obligacionim odnosima, kao posljedicu raskida, potražuje od tuženog vraćanje datog kao ni pravo na vraćanje datog po pravilima koja vrijede u slučaju sticanja bez osnova (član

210. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud nadalje navodi da prema sadržaju tužbenog zahtjeva apelant i nije zahtijevao vraćanje datog (autobusa) ili vrijednost postignute koristi (u novcu), kako to regulišu pravila vraćanja po osnovu sticanja bez osnova, nego upravo ispunjenje ugovora isporukom 150 m3 oblica J/S. Sud je također naveo da je prigovor tuženog u pogledu zastare potraživanja osnovan čak i pod uslovom da se period od aprila mjeseca 1992. godine do sredine marta 1996. godine, koji navodi revizija, smatra periodom kada zastarijevanje nije teklo zbog nesavladivih prepreka u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima.

4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava, smatrajući da se u konkretnom slučaju trebao primjeniti institut neosnovanog obogaćenja.. Navodi da je stav sudova, da se predmetni ugovor nije mogao raskinuti jer je nastupila zastara, nezakonit jer je takav stav direktno u suprotnosti sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima kojim su utvrđeni uslovi, način i postupak raskida ugovora zbog neizvršenja (čl. 124. do 132. Zakona o obligacionim odnosima).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je do 9. februara 2002. godine, kada je apelant podnio i tužbu, nastupila zastara apelantovog potraživanja u smislu odredbi člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Sudovi su zaključili da apelant izjavom od 9. februara 2002. godine, koja je data 11 godina po zaključenju spornog ugovora, nije mogao raskinuti predmetni ugovor zbog neispunjenja obaveze tuženog koja je već zastarila, pa tako ni steći pravo da u smislu odredbe člana 132. Zakona o obligacionim odnosima, kao posljedicu raskida, potražuje od tuženog vraćanje datog kao ni pravo na vraćanje datog po pravilima koja vrijede u slučaju sticanja bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Sudovi su također zaključili da je prigovor tuženog u pogledu zastare potraživanja osnovan čak i pod uslovom da se period od aprila mjeseca 1992. godine do sredine marta 1996. godine smatra periodom kada zastarijevanje nije teklo u smislu odredbe člana 383. Zakona o obligacionim odnosima.

9. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo i tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih ustavnih prava.

10. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/05 (DOO "Bajrica" Goražde) | Sudska praksa | Aktio