Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/05 (E. H.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1425/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1425/05, rješavajući apelaciju Elvire Hajrulahović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvire Hajrulahović, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž- 662/04 od 8. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj Rs-735/03 od 17. juna 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvira Hajrulahović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Ilijas Midžić, advokat iz Bihaća podnijela je 5. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-662/04 od 8. juna 2005. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-735/03 od 17. juna 2004. godine. Apelantica je 19. avgusta 2005. godine dostavila dopunu apelacije.

2. Općinski sud je presudom, broj Rs-735/03 od 17. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Rsž-662/04 od 8. juna 2005. godine, odbio u cjelosti apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu novčane naknade na ime toplog obroka za period 1996, 1997, 1998 i 1999. godine u iznosu od 2.972,00 KM. Apelantica je potraživala i troškove postupka kao i zakonsku zateznu kamatu. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude sud je naveo da je primjenom odredbi člana 57. Zakona o parničnom postupku prihvatio preinačenje tužbe kojim je apelantica kao tuženog označila JU OŠ «Kamenica», a ne i Unsko sanski kanton Bihać. Sud je naveo da je JU OŠ «Kamenica» u odgovoru na tužbu i u toku postupka pred sudom isticala prigovor zastare potraživanja, te da je sud našao da je navedeni prigovor osnovan jer je apelantica podnijela tužbu 25. februara 2003. godine, a tužbeni zahtjev se odnosi na povremena novčana potraživanja čiji je zadnji rok dospjelosti januar 2000. godine. Stoga je sud zaključio da je apelantica podnijela tužbu nakon proteka roka od tri godine, te je sud na osnovu člana 372. Zakona o obligacionim odnosima istaknuti prigovor zastare od strane tuženog prihvatio kao osnovan.

4. Apelantica navodi povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se žali da su sudovi pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava. Apelantica navodi da je tek nedavno došla do saznanja i do posjeda dokumenta za koji nije znala ni da postoji, te ga nije mogla koristiti u postupku pred sudovima, a koji dokument ukazuje da je Vlada Unsko-sanskog kantona donijela zaključak 6. decembra 2000. godine, kojim pokreće inicijativu o načinu isplate neisplaćenih plaća korisnicima budžeta Unsko-sanskog kantona za period rata i neposredne ratne opasnosti. Apelantica navodi da navedeni dokument nesporno ukazuje da njen tužbeni zahtjev nije zastario. Apelantica navodi da su sudovi postupali drugačije u slučajevima kada se radilo o neisplaćenim plaćama zaposlenim u pravosuđu i to za ratni period od 1994. godine do 1995. godine. Apelantica smatra da je njena plaća njena imovina i da niko nema pravo da joj je oduzme.

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

9. Apelantica smatra da su sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo.

10. Ustavni sud općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U -29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

11. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je tužbeni zahtjev apelantice zastario saglasno odredbama člana 372. Zakona o obligacionim odnosima obzirom da se apelanticin tužbeni zahtjev odnosio na povremena novčana potraživanja čiji je zadnji rok dospjelosti bio u januaru 2000. godine, a da je tužba podnesena 25. februara 2003. godine, dakle nakon proteka roka od tri godine.

12. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim, te da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/05 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio