Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/05 (S. P.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1473/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP- 1473/05, rješavajući apelaciju Stipana Perića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipana Perića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-85/05 od 26. maja 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu, broj P- 86/02 od 28. februara 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Stipan Perić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada, koga zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je, 8. jula 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-85/05 od 26. maja 2005. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-86/02 od 28. februara 2005. godine.

2. Općinski načelnik je rješenjem, broj 01-II-150/01 od 8. oktobra 2001. godine, apelanta razriješio dužnosti pomoćnika načelnika za gospodarstvo. Tačkom II rješenja je određeno da navedeno rješenje stupa na snagu danom donošenja, te da će se objaviti u «Službenom glasniku općine Tomislavgrad».

3. Apelant je 26. marta 2002. godine općini Tomislavgrad odnosno općinskom načelniku podnio zahtjev za isplatu plaće i regulisanje radnog odnosa. U zahtjevu je apelant naveo, da prema odredbama člana 115. stav 1., a u vezi sa članom 114. stav 1. tačka 2 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, on ima pravo na plaću u visini plaće koju je imao do razrješenja u trajanju do šest mjeseci. Dalje je naveo da rješenjem od 8. oktobra 2001. godine nije riješen njegov radni status u organima uprave, te traži da bude raspoređen na neke druge poslove ili da mu se prekine radni odnos poštujući otkazni rok od tri mjeseca iz člana 118. stav 2. pomenutog zakona.

4. Apelant je 22. aprila 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv općine Tomislavgrad kojom je tražio da se utvrdi da se on nalazio u neprekidnom radnom odnosu sa tuženikom odnosno da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženika po rješenju, broj 01-II-150/01 od 8. oktobra 2001. godine, te da mu je tuženik dužan isplatiti na ime neisplaćenih plaća od 8. oktobra 2001. godine pa do donošenja presuda za svaki mjesec iznos od 874,00 KM skupa sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog iznosa pa do konačne isplate kao i troškove postupka.

5. Općinski sud je rješenjem, broj P-86/02-T od 28. februara 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-85/05 od 26. maja 2005. godine, odacio apelantovu tužbu. Sud je apelantovu tužbu odbacio primjenjujući odredbe člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 13/98) kojim je određeno da protiv rješenja rukovoditelja organa uprave odnosno službe za upravu, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je rješenje tuženog, broj 01-II-150/01 od 8. oktobra 2001. godine, konačno i da je apelant imao pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema navedenog rješenja. S obzirom da je apelant navedeno rješenje primio 11. oktobra 2001. godine, a tužbu podnio 22. aprila 2002. godine sud je zaključio da apelant nije podnio tužbu u zakonskom roku koji je prekluzivan, već je tužbu podnio nakon proteka zakonskog roka.

6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da tužena rješenjem od 8. oktobra 2001. godine niti nekim drugim rješenjem njemu nije izrekla prestanak radnog odnosa, riješila njegov radni status niti je dala pravnu pouku o pravu na bilo kakav pravni lijek. Apelant smatra da je rješenjima općinskog načelnika, općine Tomisalvgrad, Općinskog suda i Kantonalnog suda diskriminisan u odnosu na druge službenike i to zbog političkog neslaganja sa načelnikom jer mu nije data mogućnost prigovora na rješenje načelnika niti mu je doneseno pismeno rješenje o njegovom radnom statusu nakon razrješenja u skladu sa odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da su sudovi proizvoljno i pogrešno primjenili odredbe materijalnog prava i onemogućili mu na taj način sudsku zaštitu i diskrimirali ga u odnosu na druge radnike kojim je pružena sudska zaštita i onemogućili ga u zakonitom stjecanju imovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP- 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili da je rješenje tuženog, broj 01-II-150/01 od 8. oktobra 2001. godine, konačno i da je apelant imao pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema navedenog rješenja. S obzirom da je apelant navedeno rješenje primio 11. oktobra 2001. godine, a tužbu podnio 22. aprila 2002. godine sudovi su zaključili da apelant nije podnio tužbu u zakonskom roku koji je prekluzivan, već je tužbu podnio nakon proteka zakonskog roka predviđenog odredbom člana 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 13/98).

10. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije iscrpio sve raspoložive pravne lijekove moguće po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1473/05 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio