Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/05 (C. I.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2239/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2239/05, rješavajući apelaciju Cvije Ilić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvije Ilić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-225/05 od 15. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-415/02-I od 2. marta 2005. godine,zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvija Ilić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je, 28. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-225/05 od 15. avgusta 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Osnovni sud), broj P-415/02-I od 2. marta 2005. godine,

2. Osnovni sud je presudom, broj P-415/02-I od 2. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-225/05 od 15. avgusta 2005. godine, usvojio tužbeni zahtjev Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine-Odjeljenje za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je raskinut ugovor o robnom kreditu zaključen 2. juna 2000. godine između tužitelja kao davaoca kredita i tužene apelantice, kao korisnika kredita. Dosljedno tome apelantica je obavezana da tužitelju isplati ugovorom utvrđenu kreditnu sumu u iznosu od 2.310,00 KM zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelantica i tužitelj 2. juna 2000. godine zaključili ugovor o robnom kreditu, te je tužitelj kao davalac kredita apelantici kao korisniku kredita isporučio dvije steone junice kao kreditnu glavnicu u iznosu od 2.800,00 KM. Ugovorom je određeno da će kredit od 2.800,00 KM biti otplaćen davaocu kredita od strane korisnika kredita u osam jednakih polugodišnjih rata tokom perioda od pet godina, te da će se po isteku jednogodišnjeg grejs perioda plaćati i godišnja kamata uz godišnju kamatnu stopu uz 2% godišnje dekruzivno. Iz iskaza apelantice datog u toku predmetnog postupka proizilazi da isporučene junice nisu imale očekivani kvalitet, da je jedna junica otelila veoma malo tele, dok je kod druge nastupio pobačaj, te ih je ona zaklala, a da je očekivala da će prodajom teladi otplatiti kredit i da će joj ostati junice. Apelantica je također izjavila da je isplatila dvije rate kredita, a kako junice nisu imale očekivani kvalitet, ona ne želi platiti ostatak kredita.

4. Na osnovu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (čl. 124, 125, 129. i 132.) na koje se sud pozvao kao i člana 8. tačke 2. ugovora o robnom kreditu zaključenog između tužitelja i apelantice sud je utvrdio da su ispunjeni zakonski uslovi za raskid predmetnog ugovora jer apelantica nije ispunila svoju ugovornu obavezu, a što i nije sporno među parničnim strankama, te je apelantica na ime povrata kredita dužna isplatiti iznos od 2.310,00 KM što je punomoćnik tužitelja precizirao u svom tužbenom zahtjevu, kao i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos. Sud je utvrdio da iz iskaza apelantice koji je dala u svojstvu parnične stranke kao i iz iskaza svjedoka Zorana Kostića, veterinara, proizilazi da su junice bile lošeg kvaliteta, ali da apelantica nije prigovorila kvalitetu junica niti se obraćala davaocu kredita zbog nedostataka koje su junice imale.

5. Sud se pozvao na odredbu člana 482. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da kada se poslije prijema stvari pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak) kupac u ovom slučaju korisnik kredita je dužan pod prijetnjom gubitka prava da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio. Prodavac (korisnik kredita) ne odgovara za nedostatke koji se pokažu kada protekne šest mjeseci od predaje stvari izuzev kad je ugovorom određen duži rok. Sud se pozvao i na odredbu člana 486. navedenog zakona po kojoj ugovarači mogu ograničiti ili sasvim isključiti prodavčevu odgovornost za materijalne nedostatke stvari što su konkretnom slučaju i učinile ugovorne strane tužitelj i apelantica. Sud je naveo da je apelantica u momentu zaključenja ugovora znala da davalac kredita ne prihvata bilo kakvu odgovornost za stoku koja je preuzeta niti u slučaju uginuća, a što je navedeno u članu 6. ugovora o robnom kreditu, te je stoga ona znala da postoji njena obaveza plaćanja ugovorene sume kredita bez obzira na nedostatke u kvalitetu steonih junica.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti bez obzira što tako nije označen u upisniku Osnovnog suda, te da će se stoga daljni postupak sprovesti prema odredbama člana 376. Zakona o parničnom postupku. Drugostepeni sud je naveo da je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, koje se žalbom u sporovima male vrijednosti ne može pobijati, prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je primjenom odredbi čl. 124. i 132. Zakona o obligacionim odnosima utvrdio da je raskinut ugovor o robnom kreditu i obavezao apelanticu da isplati ostatak neisplaćenog kredita čija visina nije sporna. Sud je naveo da se nije mogao prihvatiti apelanticin prigovor da ni tužitelj nije ispunio svoju obavezu obzirom na utvrđeno činjenično stanje koje se žalbom u sporovima male vrijednosti ne može pobijati, te zbog toga što je tužbenim zahtjevom tražen povraćaj datog, te predmet zahtjeva nije bila naknada štete. Stoga je sud zaključio da materijalno pravo nije primjenjeno na štetu apelantice.

7. Apelantica je navela povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ističe da junice koje joj je isporučio tužilac nisu bile kvalitetne, a što proizilazi iz iskaza svjedoka Zorana Kostića, veterinara, te da se u skladu sa članom 6. stav 2. predmetnog ugovora tužitelj obavezao da će apelantici obezbjediti kvalitetne junice dobrog zdravstvenog stanja, da će se za svako isporučeno grlo voditi odgovarajući veterinsrski certifikat kao i pedigre, te da će se tužilac u tome maksimalno angažovati. Navodi da u konkretnom slučaju ni jedna ugovorna strana nije ispunila svoje obaveze, te se stoga ne može ugovor raskinuti samo na štetu jedne ugovorne strane odnosno apelantice. Ističe da ona nije jedini isključivi krivac za raskid ugovora, te da nije dužna isplatiti tužiocu iznos od 2.310,00 KM, kao ni zateznu kamatu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da apelantica kao primalac kredita nije ispunila svoju ugovornu obavezu iz ugovora o robnom kreditu, zaključenog 2. juna 2000. godine između apelantice kao primaoca kredita i tužitelja kao davaoca kredita, a koja obaveza se odnosila na otplaćivanje kredita za isporučene junice od strane tužitelja. Stoga je prvostepeni sud utvrdio da su se stekli zakonski uslovi za raskid predmetnog ugovora, a u smislu odredaba čl. 124, 125, 129. i 132. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredbe člana 8. stav 2. ugovora. Drugostepeni sud je našao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, te stoga navedeni sud nije preispitivao utvrđeno činjenično stanje nego primjenu materijalnog prava na već utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku. Drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo.

12. Ustavni sud konstatuje da u toku postupka pred redovnim sudovima apelantica nije uspjela dokazati da tužitelj kao davalac kredita nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora niti da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom predmetu. Iz navoda apelacije kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su odlukama sudova povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje navedenih ustavnih prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2239/05 (C. I.) | Sudska praksa | Aktio