Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/05 (S.U.R. "Student")
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o zapošljavanju stranaca · čl. 7, 15
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1428/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1428/05, rješavajući apelaciju S.U.R. «Student», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.U.R. «Student» podnesena protiv rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, broj UP-2/12-13-04-34- MŠ-216/05 od 18. aprila 2005. godine, i rješenja Javne ustanove - Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo, broj 01-34-540/05/E od 2.
februara 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. S.U.R. «Student» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 6. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-2/12-13-04-34-MŠ-216/05 od 18. aprila 2005. godine, i rješenja Javne ustanove - Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Javna ustanova), broj 01-34-540/05/E od 2. februara 2005. godine,
2. Rješenjem Javne ustanove, broj 01-34-540/05 od 2. februara 2005. godine, nije udovoljeno zahtjevu apelanta za zapošljavanje na poslovima zamjenika direktora Abazi Zemrija, koji nije državljanin Bosne i Hercegovine, obzirom da na evidenciji nezaposlenih lica Službe za zapošljavanje Kantona Sarajevo ima lica koja koja posjeduju potrebne kvalifikacije za obavljanje navedenog posla.
3. Protiv navedenog rješenja Javne ustanove, apelant je izjavio žalbu Ministarstvu koje je rješenjem, broj UP-2/12-13-04-34-MŠ-216/05 od 18. aprila 2005. godine, žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju navedenog rješenja Ministarstvo zaključuje da je Ustanova postupila ispravno primjenivši član 7. Zakona o zapošljavanju stranaca («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj: 8/99) kojim se propisuje da se radna dozvola ne može izdati strancu ako u evidenciji službe za zapošljavanje među nezaposlenim licima ima lica koja ispunjavaju uslove koje poslodavac zahtijeva za zaključivanje ugovora o radu ili ugovora o obavljanju privremenih ili povremenih poslova. Kako je po zvaničnoj evidenciji Javne ustanove u momentu donošenja odluke o zahtjevu apelanta bilo registrovano nekoliko hiljada nezaposlenih lica koja imaju istu stručnu spremu, odnosno srednju stručnu spremu kao i lice za koje je apelant tražio radnu dozvolu, to se nisu stekli uslovi da se izda radna dozvola tom licu. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da je rješenje Ministarstva konačno i da se protiv istog rješenja ne može pokrenuti upravni spor, kako je i propisano odredbom člana 15. stav 2. Zakona o upošljavanju stranaca («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj: 8/99)
4. Apelant je nakon prijema rješenja Ministarstva, podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je to rješenje Ministarstva konačno i da se protiv njega ne može voditi upravni spor, da je izvršena diskriminacija u odnosu na lice koje je htio zaposliti, inače sina vlasnika S.U.R.- apelanta, samo zato što nije državljanin Bosne i Hercegovine, da je isto lice ranije više puta dobijalo dozvolu za rad bez problema, da je oženjen, porodičan i da ima stalno prebivalište u Bosni i Hercegovini. Apelant smatra da je u odnosu na radnika koji nije državljanin Bosne i Hercegovine povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok iz ostalih navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
6. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije učinjene prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za zapošljavanje lica koje nije državljanin Bosne i Hercegovine, na poslovima zamjenika direktora.
7. Ustavni sud podsjeća da pravo na zahtjev za izdavanje radne dozvole nekom licu koje nije državljanin države kojoj je uputio taj zahtjev, spada u djelokrug javno pravnih ovlašćenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije.Takvo pravo, konkretno, u Bosni i Hercegovine regulisano je Zakonom o zapošljavanju stranaca. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca, a analogno tome i izdavanje dozvola za rad strancima, isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
8. Tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da «[K]omisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Ustavni sud smatra da je navedena odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je pravo na izdavanje dozvole za rad ne samo u direktnoj vezi sa pravom boravka stranaca u Bosni i Hercegovini, nego se to pitanje takođe rješava u administrativnom postupku na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o upošljavanju stranaca.
9. Prema tome, pravo stranca da mu se izda dozvola za rad u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
10. Obzirom na odluku da ne postoji povreda apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da član 6. Evropske konvencije ne supsumira zaštitu prava stranaca na izdavanje dozvole za rad, Ustavni sud smatra kako u vezi sa ovim članom ne postoji ni povreda apelantovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je pravo na nediskriminaciju supsidijarnog karaktera i do njegove povrede može doći samo u slučajevima kada je povrijeđeno neko od prava čija je zaštita zagarantovana Evropskom konvencijom.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović