Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/05 (Z. B.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1567/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1567/05, rješavajući apelaciju Zdenka Bjelice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Bjelice podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-310/05 od 23. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda Mostar, broj P-901/03-
II od 10. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Bjelica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 25. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-310/05 od 23. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-901/03-II od 10. decembra 2004. godine.
2. Apelant je u apelaciji naveo da je do početka rata bio uposlenik Pamučne industrije «Đuro Salaj» Mostar, čiji je pravni sljednik, nakon privatizacije, «Nerfil» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac). Apelant je za vrijeme rata boravio kao izbjeglica u Srbiji i Crnoj Gori. Apelant dalje navodi da je po povratku u Mostar saznao da je donesen Zakon o radu FBiH, te se, 10. decembra 2003. godine, obratio poslodavcu zahtjevom za isplatu otpremnine prema članu 143. stav 4. Zakona o radu. Uz zahtjev je podnio potvrdu poslodavca, broj 293/02/03 od 13. februara 2003. godine, kojom se potvrđuje da se nalazi na spisku za otpremnine, da otpremnina iznosi 856,50 KM, da je obavezu isplate preuzela Gradska općina Mostar - Sjever, te da se potvrda izdaje u svrhu informacije o otpremnini.
3. Budući da nije uspio da realizira naplatu otpremnine, apelant je, 26. decembra 2003. godine, pokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom protiv poslodavca i Grada Mostara, kao tuženih strana, radi utvrđenja da su tuženi dužni apelantu isplatiti neisplaćenu otpremninu sa zakonskom kamatom.
4. Rješavajući po apelantovoj tužbi Općinski sud je donio presudu, broj P-901/03-II od 10. decembra 2004. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-310/05 od 23. juna 2005. godine. Prvostepenom presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže poslodavca i Gradsku općinu Mostar - Sjever da mu solidarno isplate na ime neisplaćene otpremnine iznos od 856,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 1999. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. U provedenom postupku sudovi su utvrdili, prema apelantovom vlastitom iskazu, da je u toku 1993. godine apelant dobio privremeno rješenje o priznanju prava na invalidsku penziju, a u toku 1998. godine ili 1999. godine dobio je konačno rješenje, kojim mu je pravo na penziju priznato od 1993. godine. Sudovi zaključuju da se, s obzirom na činjenicu da je penzionisan od 1993. godine, apelant nije u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu zatekao na čekanju posla u smislu člana 143. navedenog Zakona, pa mu po tom osnovu ne pripada pravo na otpremninu. Kod činjenice da je penzioner, apelant je morao pred sudom dokazati da je u periodu od eventualnog javljanja poslodavcu dobio status radnika na čekanju posla, što apelant nije dokazao. Apelant je u toku postupka izjavio da se obraćao poslodavcu za uspostavljanje radno-pravnog statusa, ali da je njegov zahtjev odbijen. U obrazloženju presuda je dalje navedeno da apelant tokom postupka nije iznio činjenicu da li se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu obratio pismeno ili neposredno poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, kako to zahtijeva član 143. stav 2. Zakona o radu. Sudovi su dalje naveli da je kao dokaz prava na otpremninu apelant ponudio potvrdu poslodavca od 13. februara 2003. godine. Navedena potvrda prema ocjeni suda je informativnog karaktera i ne predstavlja priznanje duga, koje mora biti tako učinjeno da se njime jasno manifestira volja dužnika da dug prizna. Osim toga apelant nije sudu prezentirao ugovor o otpremnini ili rješenje o otpremnini u smislu člana 143. stav 7. Zakona o radu, niti spisak radnika pravnog prednika poslodavca, koji je trebao biti sačinjen na osnovu Sporazuma o izvršenju preuzetih obaveza zaključenog između pravnog prednika poslodavca i bivše Općine Mostar - Sjever. Po mišljenju suda apelant je mogao od suda zatražiti da se taj spisak pribavi od tuženih, ako ga on sam nije mogao pribaviti. Sudovi su takođe utvrdili da bi apelant eventualno imao pravo na otpremninu radi odlaska u penziju, ali navedeni zahtjev apelanta je zastario imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu, po kojoj potraživanja iz radnog odnosa zastarjevaju za period od tri godine od dana nastanka potraživanja, a tuženi su istakli navedeni prigovor. Osim toga, ovo potraživanje je zastarjelo i po osnovu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima, zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se žali da mu nije isplaćena otpremnina, iako je poslodavac po Sporazumu sa Gradskom općinom Mostar - Sjever bio dužan isplatiti otpremninu svim radnicima, koji ostvaruju pravo po odredbi člana 143. Zakona o radu, a koji su radni vijek proveli kod pravnog prednika poslodavca.
10. Ustavni sud zapaža da je članom 143. stav 2. Zakona o radu propisano da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu zakona (to jest do 5. februara 2000. godine) pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca, smatrat će se takođe zaposlenikom na čekanju posla. Ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u propisanom roku prestaje mu radni odnos uz pravo na otpremninu. Zaposlenik, koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo utvrđeno članom 143. st. 1. i 2. može u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu zakona podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Ustavni sud dalje zapaža da se apelant obratio poslodavcu 10. decembra 2003. godine, tražeći ostvarenje prava iz člana 143. stav 2. Zakona o radu, te da se nije žalio Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu kako to predviđa član 143. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu. Ustavni sud zaključuje da je apelant propustio zakonski rok za ostvarivanje svojih prava prema članu 143. Zakona o radu. U pogledu apelantovih žalbi da ima pravo na otpremninu po osnovu odlaska u penziju redovni sudovi su utvrdili da je taj njegov zahtjev zastario, a da potvrda poslodavca od 13. februara 2003. godine o tome da se apelant nalazi na spisku za otpremninu nije isprava kojom poslodavca priznaje svoj dug.
11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na moguće kršenje ustavnih prava iz člana II/3. a), e) i k), odnosno člana 2, člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.a), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović