Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1363/05 (F. B.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1363/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1363/05, rješavajući apelaciju Fuada Bektića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Bektića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-42/05 od 13. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fuad Bektić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je, 22. juna 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-42/05 od 13. maja 2005. godine.

2. Općinski sud u Tuzli je presudom, broj Kp.14/04 od 19. novembra 2004. godine, u krivičnom postupku protiv više lica, apelanta oglasio krivim za krivična djela u sticaju – unošenje opasnih materija u Federaciju BiH iz člana 160. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) i krivično djelo stavljanja u promet otrova iz člana 49. Zakona o prometu otrova („Službeni list SFRJ“, broj 13/91 i „Službenom listu RBiH“, br. 2/92 i 13/94) i osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Apelant je na presudu uložio žalbu Kantonalnom sudu.

3. Kantonalni sud je rješenjem, broj Kž-42/05 od 24. marta 2005. godine, uvažio apelantovu žalbu, ukinuo presudu Općinskog suda od 19. novembra 2004. godine i odredio pretres pred tim sudom. Kantonalni sud je, nakon održanog pretresa, presudom, broj Kž-42/05 od 13. maja 2005. godine, oglasio apelanta krivim za krivično djelo neovlaštenog stavljanja u promet otrova iz člana 49. Zakona o prometu otrova. i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude je navedeno da je, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje, sud našao da se u radnjama izvršenja krivičnog djela od strane apelanta stiču obilježja krivičnog djela iz člana 49. Zakona o prometu otrova. U obrazložnju presude je navedeno da za krivično djelo izvršeno putem stavljanja otrova u promet, nije potrebno da je roba predata kupcu, ali kupovanje, držanje, prenošenje, skladištenje mora biti izvršeno radi prodaje i mora postojati sporazum između prodavca i kupca o kupovini odnoso prodaji otrova. Kantonalni sud je uputio na član 2. Zakona o prometu otrova koji propisuje da se pod prometom otrova, podrazumjeva otpremanje otrova, skladištenje, uvoz, izvoz, prodaja i svaki drugi način stavljanja otrova u promet. U toku postupka pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da je apelant kupio anhidrid sirćetne kiseline iz Meksika i uvezao ga u Federaciju BiH, zbog zabrane prometa isti uskladištio, te u vrijeme zabrane prometa, anhidrid sirćetne kiseline prevezao iz skladišnog prostora u naseljeno mjesto radi dalje prodaje, poznatom ino kupcu – firmi „Zajednica UNU“ iz Beograda, a da je u vrijeme kupovine i uvoza mogao znati, a da je u vrijeme prometa i znao da je anhidrid sirćete kiseline otrov, zbog čega je Kantonalni sud ocijenio apelantove radnje kao krivično djelo iz člana

49. Zakona o prometu otrova.

4. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na efektivan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije kao i član 4. stav 2. Protokla broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant je obrazložio navodom da je u krivičnom postupku protiv njega pogrešno utvrđena njegova krivična odgovornost jer po njegovom mišljenju opisane radnje u optužnom aktu nisu radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 49. Zakona o prometu otrova, nego privrednog prijestupa odnosno prekršaja. Apelant je naveo da on nije stavio u promet anhidrid sirćetne kiseline i da je stoga bio pogrešan zaključak o njegovoj krivičnoj odgovornosti. Apelant je naglasio da je u toku postupka pred prvostepenim sudom kao i u žalbi na presudu prvostepenog suda već izložio navode koje je ponovio u apelaciji. Apelant je naveo da žalba Kantonalnom sudu nije bila efektivan pravni lijek u njegovom slučaju zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu člana 4. stav 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju apelant nije obrazložio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelant je osporio presudu Kantonalnog suda navodeći da je sud pogrešno na apelanta primjenio član 49. Zakona o prometu otrova, odnosno da je nezakonito apelanta osudio zbog krivičnog djela stavljanja u promet otrova jer se radnje apelanta ne mogu smatrati radnjama stavljanja u promet otrova nego isključivo nepoštivanje carinskog nadzora što predstavlja privredni prestup i prekršaj. Apelant se dakle žali na pogrešnu primjenu zakona od strane redovnog suda.

8. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud je utvrdio da je Kantonalni sud, nakon što je ukinuo prvostepenu presudu Općinskog suda održao glavni pretres, na kojem je proveo temeljit dokazni postupak saslušanjem više svjedoka, provođenjem vještačenja po vještaku hemijske struke te uvidom u obimnu dokumentaciju u spisu. Kantonalni sud je utvrdio relevantne činjenice i svoju presudu temeljito obrazložio. Apelant je u žalbi na presudu prvostepenog suda iznio navode, koje je ponovio u svojoj apelaciji, da s obzirom da nije stavio u promet sporne otrove nije moglo raditi o krivičnoj odgovornosti. Kantonalni sud je dao odgovore na apelantove žalbene navode i za svoje zaključke o apelantovoj krivičnoj odgovornosti dao odgovarajuće obrazloženje upućujući na čl. 2. i

49. Zakona o prometu otrova. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

9. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na efektivan pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije jer „sama činjenica da je zakonom propisano pravno sredstvo zaštite u vidu prava na žalbu krivične presude ne stvara pretpostavke o automatskom zaključivanju o ostvarenoj suštinskoj djelotvornosti korištenog pravnog sredstva, nego se to pravo može uvijek ispitatii ocijeniti.“ Ustavni sud smatra i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovanim jer nije potkrijepljen dokazima koji ukazuju na to da žalba Kantonalnom sudu u njegovom konkretnom slučaju nije bio efektivan pravni lijek. Naime, kako je već navedeno u ovoj odluci, Kantonalni sud je meritorno ispitao apelenatove žalbene navode i dao obrazloženje na te navode, te drugačije riješio predmet u odnosu na prvostepeni sud u korist apelanta jer ga je oglasio krivim samo za jedno krivično djelo i kaznio na blažu kaznu.

10. Apelant je naveo i povredu člana 4. stav 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju koji propisuje da se odredbe koje se tiču prava da nekome ne bude suđeno dvaput po istom predmetu, “ne spriječavaju obnovu postupka u skladu se zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.“ Ustavni sud smatra da je i prethodni apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan, jer apelant taj svoj navod nije obrazložio niti se iz činjenica predmeta može zaključiti zbog čega se apelant uopće pozvao na taj član.

11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije i člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović