Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1595/05 (N. V.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1595/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1595/05, rješavajući apelaciju Nenada Vukmirice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Vukmirice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-

763/03 od 11. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Vukmirica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozarske Dubice, podnio je, 28. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-763/03 od 11. maja 2005. godine.

2. Sekretarijat za pitanje boraca i žrtava rata Opštine Kozarska Dubica rješenjem, broj 05-560-251/99 od 2. marta 2000. godine, utvrdio je apelantu svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) I kategorije sa 100% invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu i pravom na prvi stepen ortopedskog dodatka, bez prava na tuđu njegu i pomoć. Apelant je protiv rješenja uložio žalbu Ministarstvu rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada).

3. Ministarstvo rada rješenjem, broj 05/5-23741/02 od 27. maja 2003. godine, je odbilo apelantovu žalbu i u postupku vršenja revizije stepena invaliditeta ukinulo prvostepeno rješenje i utvrdilo apelantu svojstvo RVI II kategorije sa 100% invaliditeta, sa pravom na ličnu invalidninu i prvi stepen ortopedskog dodatka, bez prava na tuđu njegu i pomoć. Ministarstvo rada je rješenje donijelo u skladu sa članom 112. stav 2. i članom 113. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 35/99). Tom je odredbom propisano da rješenje kojim se utvrđuje vojni invaliditet podliježe reviziji, a da reviziju vrši Ministarstvo rada u postupku odlučivanja o žalbi na prvostepeno rješenje, te da o reviziji i žalbi rješava istim rješenjem. Apelant je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. U tužbi za pokretanje upravnog spora apelant je naveo da pri ponovnoj ocjeni njegovog invaliditeta od strane drugostepene komisije nije obrazloženo zašto se ne prihvata oštećenje njegovog organizma po T-252 (smetnje pasaža crijeva), da mu pripada pravo na njegu i pomoć jer je došlo do oštećenja kičme i da ima smetnje na psihičkom planu zbog čega mu je trebalo utvrditi svojstvo ratnog vojnog invalida I kategorije sa 100% invaliditeta.

4. Vrhovni sud je presudom, broj U-763/03 od 11. maja 2005. godine, odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je, u postupku ponovne ocjene invalidnosti, drugostepena ljekarska komisija u svom nalazu i mišljenju obrazložila zašto je izostavljena ocjenska tačka T-252 (smetnje pasaža crijeva), te da je sa tim u vezi navedeno da nema posljedica koje bi ukazivale na takav poremećaj nego da se radi o većoj uhranjenosti. U vezi s apelantovim navodom da mu pripada pravo na tuđu njegu i pomoć, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena komisija ocijenila da apelant, s obzirom na stepen oštećenja njegovog organizma, može sam obavljati osnovne fiziološke potrebe te da nema osnova za priznanje tog prava. Vrhovni sud je zaključio da je u utvrđivanju kategorije i procenta apelantovog invaliditeta, u svemu postupljeno u smislu odredaba člana 4. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta.

5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je činjenično stanje na kojem se zasnivaju odluke u cijelosti pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što se posebno odnosi na izostanak objašnjenja izostavljanja ocjenske tačke T-252. U apelaciji je također navedeno da apelant nije imao jednak tretman u postupku pred Vrhovnim sudom jer taj sud nije sa jednakom pažnjom uzeo u obzir njegove argumente, kao što je to učinio sa argumentima druge strane.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant je osporio presudu Vrhovnog suda, ali iz navoda u apelaciji proizilazi da se on žali i na odluke nižestepenih upravnih organa, s obzirom da osporava činjenično stanje koje je utvrđeno u toku postupka pred tim organima. Stoga će Ustavni sud razmotriti navode iz apelacija u svijetlu cjelokupnog postupka.

9. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznio u toku postupka pred upravnim organima i u tužbi Vrhovnom sudu, koji se odnose na način na koji su upravni organi utvrdili činjenice na temelju kojih su donijeli odluku o stepenu njegovog invaliditeta. Ustavni sud je utvrdio da su upravni organi u postupku utvrđivanja stepena apelantovog invaliditeta pribavili nalaz i mišljenje ljekarske komisije, na čijem nalazu i mišljenju su utemeljili svoj zaključak. Vrhovni sud je u upravnom sporu razmotrio apelantove žalbene navode, koje je apelant ponovio u apelaciji Ustavnom sudu, te dao odgovor na te navode. Apelant, osim paušalnog navoda o tome da nije imao jednak tretman u toku postupka, nije taj svoj navod obrazložio niti je u tom smislu priložio ikakve dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj stav da neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu ustavnih prava apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović.

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1595/05 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio