Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1392/05 (S. G.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1392/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1392/05, rješavajući apelaciju Seada Gerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Gerovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-556/04 od 5. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P- 1143/03 od 25. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Gerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je, 27. juna 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-556/04 od 5. aprila 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1143/03 od 25. februara 2004. godine.

2.«Transturist» D.D. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) je odlukom, broj 853/03 od 10. marta 2003. godine, apelantu otkazao ugovor o radu, bez obaveze poštovanja otkaznog roka, zbog ponavljanja težih povreda iz radnog odnosa i odgovornosti apelanta za težu povrdu radne obaveze od 22. februara 2003. godine kada je nemarnim i nesavjesnim izvršavanjem radnih obaveza i postupanju suprotno odredbama ZOOBS-a, svojom nepažnjom prilikom upravljanja autobusom u alkoholisanom stanju izazvao saobraćajni udes i nanio materijalnu štetu na autobusu i na putničkom motornom vozilu marke «Golf», pri čemu je vozač putničkog vozila zadobio lakše tjelesne povrede.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-1143/03 od 25. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-556/04 od 5. aprila 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tuženog, broj 853/03 od 10. marta 2003. godine, kojom mu je otkazan ugovor o radu. Apelant je, pored toga, zahtijevao da se naloži tuženom da ga vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi (vozač autobusa), isplati mu zaostale plaće za period od 10. marta 2003. godine do 18. decembra 2003. godine u iznosu od 3.375,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 10. aprila 2003. godine pa do isplate, da mu se u navedenom periodu uveže radni staž i da mu isplati troškove parničnog postupka.

4. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantu još 7. novembra 2000. godine, zbog teže povrede obaveze iz ugovora o radu, dato pismeno upozorenje pod prijetnjom otkaza ugovora o radu bez davanja otkaznog roka, a da je apelant 22. februara 2003. godine, vozeći autobus vlasništvo tuženog, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu prilikom preduzimanja radnje preticanja putničkog motornog vozila, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može bezbijedno izvršiti pri čemu je na vozilu nastala materijalna šteta. Prilikom štetnog događaja utvrđeno je da je apelant, kao profesionalni vozač, upravljao vozilom u saobraćaju pod dejstvom alkohola počinivši prekršaj iz člana 38. stav 1. ZOOBS-a, te je takvim svojim ponašanjem doveo do nesavjesnog i nemarnog izvršavanja svoje radne obaveze vozača autobusa kojim je upravljao pod dejstvom alkohola, te je na taj način učinio težu povredu radne obaveze iz člana 63. stav 1. tačka 5. i tačka 14. Pravilnika o radu tuženog. Općinski sud je utvrdio da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu u skladu sa članom 88. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da «poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštovanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos». Pod težom povredom radne obaveze zbog koje se daje otkaz zaposleniku, u smislu odredbe člana 63. stav 1. tačka 5. i tačka 14. Pravilnika o radu tuženog smatra se i «dolazak na rad u pijanom stanju i upotreba alkohola i drugih narkotičkih sredstava za vrijeme rada», kao i «neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno i nemarno izvršavanje radnih i drugih obaveza ili propuštanje radnji čime se onemogućava ili znatnije ometa proces rada ili upravljanja u Drušvu ili nanosi znatna materijalna šteta». Općinski sud je utvrdio da je apelant od 5. marta 2003. godine pa nadalje, dakle u vrijeme kada je donijeta odluka o otkazu ugovora o radu, bio privremeno nesposoban za rad zbog bolesti (bolovi u leđima), te da se u konkretnom slučaju apsolutno ne radi o pretrpljenoj povredi na radu ili pak profesionalnom oboljenju, u kojim slučajevima tuženi apelantu ne bi mogao dati otkaz ugovora o radu. Prema članu 64. stav 1. Zakona o radu, poslodavac, isključivo samo u dva slučaja i to: kada je uposlenik pretrpio povredu na radu ili ako je obolio od profesionalne bolesti, radniku ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi ni o jednom slučaju koji je propisan navedenim zakonom, te je neosnovano i bezuspješno pozivanje apelanta na navedenu zakonsku odredbu. Također nije od uticaja na odlučivanje ni pozivanje apelanta na član 65. stav 1. Zakona o radu, prema kojem «Povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno uticati na ostvarivanje prava uposlenika iz radnog odnosa», jer apelantu nije otkazan ugovor o radu zbog toga što se on nalazio na bolovanju, nego zbog utvrđene teže povrede radne dužnosti. Općinski sud je istakao da je na osnovu izvršenog vještačenja po vještaku medicine rada, stalnom sudskom vještaku, utvrdio da u medicinskoj dokumentaciji apelanta, priloženoj u sudski spis, kao ni u zdravstvenom kartonu, nije konstatirana nikakva dijagnoza težeg hroničnog oboljenja, nego da se radi o povremenom liječenju i to: zbog promjena na koži, glavobolje, bolovima u stomaku i crijevima, te prehladi. Vještak je, i na osnovu izvršenog uvida u svu raspoloživu dokumentaciju koju je dostavio apelant, konstatirao da se kod apelanta ni u kom slučaju ne radi o profesionalnoj bolesti uz izričitu tvrdnju da se apelant od 5. marta 2003. godine pa nadalje nije nalazio na bolovanju zbog profesionalne bolesti, niti zbog povrede na radu, nego isključivo zbog bolesti-liječenja degenerativnog kičmenog stuba. Nadalje, vještak je istakao da iz nalaza i ocjene Doma zdravlja Tuzla, medicina rada od 5. marta 2003. godine, slijedi da je ordinirajući ljekar zaokružio tačku a - liječenje povrede - bolesti, međutim prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji i dijagnozi «sindrom bolnih leđa M-47 po međunarodnoj klasifikaciji, ordinirajući ljekar je trebao samo podvući «liječenje bolesti». Vještak je također konstatirao da ukoliko se radi o povredi na radu ili povredi van rada, ordinirajući ljekar je dužan da precizno opiše okolnosti pod kojima je nastala povreda, povrijeđene dijelove tijela, tačno vrijeme kada su povrede nastupile, te objektivan klinički nalaz. U konkretnom slučaju svi ovi elementi su izostali, jer je u rubrici dijagnoza pisalo «ukočilo ga u leđima». Uvidom u karton sistematskih i periodičnih pregleda koji se vode na ime apelanta, vještak je istakao da je tuženi apelanta, s obzirom na njegovu profesiju, svake godine slao na obavezan sistematski pregled, te je apelant počev od 20. juna 1985. godine, pa nadalje, svake naredne godine, redovno bio na sistematskim pregledima kada je svaki put konstatirano da je apelant sposoban za rad. Pri izvršenim sistematskim pregledima ni jednom nije navedeno oboljenje kičme.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njegovom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje odnosno da je primjena pozitivno-pravnih propisa i procesnih propisa bila očigledno proizvoljna na njegovu štetu. Apelant posebno ističe da je svojom tužbom tvrdio, a što čini i u apelaciji da je «od 5. marta 2005. godine zbog bolesti bio privremeno nesposoban za rad», te mu j e «nejasno zašto su se sudovi bavili pitanjem nekakvog profesionalnog oboljenja», ističući da je članom 65. stav 1. Zakona o radu određeno da povreda na radu, bolest ili profesionalna bolest ne mogu štetno uticati na ostvarivanje prava zaposlenika iz radnog odnosa. Apelant navodi nalaz i ocjenu medicine rada Doma zdravlja Tuzla od 5. marta 2003. godine u kome se konstatira «privremeno spriječen za rad zbog bolesti i nesposoban za rad od 5. marta do 17. marta 2003. godine». Osim toga, apelant navodi da je sud zasnovao presudu na nalazu vještaka koga on nije predložio, niti je vještak prije održavanja glavne rasprave dostavio svoj pismeni nalaz. Apelant smatra da su povrijeđene odredbe čl. 147., 149. stav 1., 151 stav 1. i stav 2. i 154 stav 1. ZPP, predlažući da Ustavni sud ukine osporene odluke Kantonalnog i Općinskog suda i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«… 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koji su izvedeni (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine). Ustavni sud je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP- 150/04 od 17. februara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju sudovi su pažljivo ispitali sve okolnosti i zaključili da se apelant neosnovano poziva na čl. 64. stav 1. i 65. stav 1. Zakona o radu, uzimajući u obzir dva zakonom određena slučaja, propisana članom 64. stav 1. Zakona o radu (povreda na radu ili profesionalno oboljenje) kada isključivo samo u ta dva slučaja, poslodavac uposleniku ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme njegove privremene nesposobnosti za rad. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U odnosu na navode apelanta da je Općinski sud zasnovao presudu na nalazu vještaka kojeg on nije predložio, niti je vještak prije održavanja glavne rasprave dostavio svoj pismeni nalaz, Ustavni sud uočava iz dokaza u spisima da se apelantov punomoćnik saglasio da vještačenje obavi stalni sudski vještak medicine rada, određen rješenjem o zakazivanju javne rasprave. Također apelantov punomoćnik nije predložio odlaganje ročišta za glavnu raspravu kako bi konkretan vještak dostavio sudu prvo svoj pismeni nalaz i mišljenje, nego se očitovao na usmeni nalaz i mišljenje vještaka izjavljujući da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Ustavni sud nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1392/05 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio