Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/05 (D. N.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1640/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP 1640/05, rješavajući apelaciju Dušana Nikića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Nikića, podnesena zbog neisplate pomoći za naknadu štete zbog oštećenja kuće usljed zemljotresa, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Nikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je, 10. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neisplate pomoći za naknadu štete zbog oštećenja kuće usljed zemljotresa.

2. Apelant navodi da je u oktobru 1974. godine naselje Donja Smoluća, Opštini Lukavac, zadesio razorni zemljotres, te da je tom prilikom njegova porodična kuća potpuno uništena. Navodi da je preko tada nadležnih organa pokrenuo postupak za ostvarivanje pomoći, pa je pisao i predstavku tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću SFRJ u Beogradu. U julu 1991. godine je obavješten od Saveznog ministarstva pravde da je predstavka pozitivno riješena i preko Izvršnog vijeća BiH trebala je biti upućena Opštini Lukavac, koja je trebala donijeti odluku po zahtjevu za pomoć.

3. Apelant je, 18. aprila 2005. godine, podnio zahtjev Opštini Lukavac za nastavak postupka za određivanje naknade štete nastale na njegovoj porodičnoj kući, usljed zemljotresa, ali mu je općinsko pravobranilaštvo Općine Lukavac odgovorilo da je u predmetnom slučaju nastupila zastara potraživanja u skladu sa članom 371. Zakona o obligacionim odnosima, te ukoliko je nezadovoljan odgovorom, upućen je da svoja potraživanja ostvari pred sudom.

4. Apelant ističe da je penzioner koji sa suprugom živi od penzije u iznosu od 170,00 KM mjesečno, pa nema sredstava ni za osnovne životne potrebe, te nije u mogućnosti da plaća sudske takse i ne može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Odbijanjem Općine Lukavac da sprovede postupak utvrđivanja naknade štete su povređena, kako se navodi u apelaciji, njegova ustavna prava. Predlaže da Ustavni sud «naloži opštini Lukavac da mu isplati naknadu za pretrpljenu štetu, kao što je isplatila i svim ostalim građanima.»

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

6. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Obzirom da član 16. stav 1 Pravila Ustavnog suda predviđa da Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu, slijedi da je postojanje konačne odluke nadležnih organa odnosno sudova neophodan uslov za ocjenu da li su povređena nečija ustavna prava. Apelant je u konkretnom slučaju mogao u skladu s članom 53. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03), u vezi s relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, pokrenuti parnični postupak u kom bi izdejstvovao konačnu odluku o meritumu svog zahtjeva, ali kako sam navodi nije pokrenuo sudski postupak pred nadležnim sudom, nego se obratio Ustavnom sudu.

8. U cilju odbrane svoga stava da predmetna apelacija ispunjava formalne kriterije u vezi principa iscrpljivanja pravnih lijekova, apelant navodi da nije pokrenuo postupak pred nadležnim sudom zbog nedostatka materijalnih sredstava. Međutim, Ustavni sud ističe, u skladu s praksom Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, da ne može uzeti ove navode apelanta kao prihvatljivo opravdanje za neiscrpljivanje pravnih lijekova (vidi, na primjer, Odluku o prihvatljivosti Komisije za ljudska prava pri ustavnom sudu, CH/02/10542, N.N. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 10. maja 2005. godine, tačka 7). Naime, apelant je, prema članu 400. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03), mogao tražiti oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, a, s druge strane, mogao se obratiti nadležnim uredima za pružanje besplatne pravne pomoći.

9. Ustavni sud konstatuje da apelant nije dokazao da tužba nadležnom sudu nije djelotvoran pravni lijek. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/05 (D. N.) | Sudska praksa | Aktio