Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1768/05 (R. D.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1768/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1768/05, rješavajući apelaciju Radmile Dženopoljac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radmile Dženopoljac podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-
1680/02 od 29. juna 2005. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Radmila Dženopoljac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je, 17. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1680/02 od 29. juna 2005.
2. Apelantica je pred Osnovnim sudom u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pokrenula radni spor protiv MDD «Kozaraprevoz» Novi Grad (u daljnjem tekstu: tuženi), koji predmet je zaveden pod brojem Rs-3/98. Predsjednik Osnovnog suda je zahtjevom, broj Rs-3/98 od 8. aprila 1998. godine, zatražio od Okružnog suda prenos mjesne nadležnosti na drugi sud iz razloga što taj sud ima veliki broj nezavršenih predmeta, a u sudu rade samo dva nosioca sudske funkcije, te da se radi o predmetu koji je po prirodi spora hitan. Okružni sud je uvažio navedeni prijedlog za delegaciju mjesne nadležnosti i rješenjem, broj R-69/98 od 6. maja 1998. godine, za suđenje u ovoj pravnoj stvari odredio Osnovni sud u Prijedoru.
3. Apelantica i tuženi su pred Osnovnim sudom u Prijedoru u predmetu broj P-225/98, zaključili sudsko poravnanje, 17. septembra 1998. godine, kojim se tuženi obavezao apelantici izmiriti sve obaveze po osnovu neisplaćenih ličnih dohodaka i uplate doprinosa iz zdravstvenog i penzijsko - invalidskog osiguranja. Tuženi se obavezao apelantici omogućiti ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa počev od 1. oktobra 1997. godine do 5. februara 1998. godine i to pod jednakim uslovima kao i ostalim zaposlenim radnicima.
4. Apelantica je, 30. marta 1999. godine, Osnovnom sudu podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja, a na osnovu sudskog poravnanja zaključenog pred Osnovnim sudom u Prijedoru, broj P-
225/98 od 17. septembra 1998. godine, tako da apelantici, kao tražiocu izvršenja tuženi, kao izvršenik, plati iznos od 1.055,82 DM od čega na ime plate iznos od 874,00 DM, na ime regresa za godišnji odmor iznos od 181,82 DM, i to novčanim sredstvima izvršenika koja se vode na računu kod SDK Novi Grad, zabranom i prenosom ukupnog iznosa od 1.055,82 DM, odnosno KM, na ime tražioca izvršenja, sa zateznom kamatom, koja je do tad iznosila 497, 78 KM, kao i dalje kamate sve do potpunog namirenja izvršne tražbine u pogledu glavnog duga i zakonskih zateznih klamata na glavni dug, kao i troškova postupka.
5. Osnovni sud je rješenjem o izvršenju, broj I-26/99 od 5. aprila 1999. godine, dozvolio predloženo izvršenje.
6. Odlučujući o prigovoru tuženog, kao izvršenika, protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je rješenjem, broj I-300/02 od 11. juna 2002. godine, usvojio prigovor izvršenika, te rješenje o izvršenju tog suda, broj I-26/99 od 5. aprila 1999. godine, obustavio i ukinuo sprovedene izvršne radnje. U obrazloženju se ističe da predmetno sudsko poravnanje nije podobno za izvršenje, jer se ne može utvrditi njegova dospjelost, budući da ne sadrži rok dospjelosti, a pored navedenog prijedlog za dozvolu izvršenja po sadržaju odstupa od sadržaja sudskog poravnanja.
7. Okružni sud je rješenjem, broj Gž-1680/02 od 29. juna 2005. godine, odbio apelantičinu žalbu protiv navedenog rješenja i potvrdio rješenje Osnovnog suda, broj I-300/02 od 11. juna 2002. godine.
8. U obrazloženju navedenog rješenja se ističe da je u predmetnom slučaju predloženo izvršenje, pa samim tim i rješenje o izvršenju, odstupalo po svom sadržaju od izvršne isprave, odnosno sudskog poravnanja, a budući da član 39. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 59/03) propisuje da predloženo izvršenje, pa samim tim i rješenje o izvršenju moraju biti u svemu u skladu s izvršnom ispravom. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno uvažio prigovor izvršenika i obustavio izvršenje rješenja Osnovnog suda, broj I-26799 od 5. aprila 1999, godine, i ukinuo sprovedene izvršne radnje imajući u vidu da prijedlog za izvršenje i rješenje o dozvoli izvršenja nisu bili po sadržaju identični sa sudskim poravnanjem, kao izvršnom ispravom.
9. Apelantica navodi da nije jasno zašto je sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Prijedoru, kad je Osnovni sud u Novom Gradu mjesno i stvarno nadležan, te da tuženi nije ispoštovao postignuto poravnanje i isplatio svoje obaveze apelantici. Budući da je Osnovni sud odbio predloženo izvršenje sudskog poravnanja, što je potvrdio osporenim rješenjem i Okružni sud, apelantica smatra da je time poravnanje «poništeno», te da je oštećena jer niti je tuženi isplatio svoje obaveze, niti su joj priznate kamate, a «sudsko poravnanje je ukinuto», čime je došlo do povrede njenih ustavnih prava iz radnog odnosa, a iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali i na povredu prava na pravično suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
11. Obzirom da je apelantica eksplicitno osporila rješenje Okružnog suda, broj Gž-1680/02 od 29. juna 2005. godine, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na postupak okončan navedenim rješenjem. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na prinudnu naplatu novčanih potraživanja koja su utvrđena sudskim poravnanjem zaključenim pred Osnovnim sudom u Prijedoru, broj P-225/98 od 17. septembra 1998. godine. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na praksu ranije Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84.D.R. 46. str.225). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 18/04, tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).
13. U konkretnom slučaju apelantica, kao tražilac izvršenja, osporava rješenje Okružnog suda, broj Gž-1680/02 od 29. juna 2005. godine, kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda, broj I-300/02 od 11. juna 2002. godine, kojim je odbijen zahtjev apelantice za dozvolu izvršenja, na osnovu sudskog poravnanja, kao izvršne isprave, iz razloga što je prijedlog za dozvolu izvršenja odstupao po sadržaju od sudskog poravnanja, kao i zbog toga što predmetno sudsko poravnanje nije podobno za prinudno izvršenje, jer ne sadrži rok dospjelosti i iznos potraživanja. O apelantičinim građanskim pravima i obavezama odlučivano je u postupku pred Osnovnim sudom u Prijedoru, kad je apelantica kao tužiteljica zaključila s tuženim sudsko poravnanje, broj P-225/98 od 17. septembra 1998. godine. U predmetnom izvršnom postupku je odlučivano o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o izvršenju, odnosno odlučivano je o podobnosti sudskog poravnanja za prinudno izvršenje, pa je utvrđeno da nisu ispunjeni zakonski uslovi za dozvolu prinudnog izvršenja predmetnog sudskog poravnanja. Prema tome, nikakva nova građanska prava, odnosno obaveze apelantice, nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada u izvršnom postupku okončanom pobijanim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelantice, navedeni postupak ratione materiae nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njeno pravo iz radnog odnosa. Međutim, osim ovog paušalnog navoda, apelantica ne nudi nikakve dokaze i obrazloženje kojim bi opravdala i učinila mogućim da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenih prava iz radnog odnosa, koja uživaju ustavnu zaštitu. Ustavni sud ističe da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalih, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelantica ne navodi da je diskriminirana u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je apelantica predočila, Ustavni sud je, pozivajući se na svoju praksu u analognoj situaciji (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-110/03 od 21. jula 2004. godine), zaključio da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nespojiva s Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović