Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/05 (E. B. i dr.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1775/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1775/05, rješavajući apelaciju Enise Baralić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enise Baralić, Muhameda Mujkića, Maide Grabić, Ane Marjanović, Azre Muharemagić, Merime Ovčina, Nihada Krtičića, Zumrete Bećirović, Ševale Mujagić, Azre Kadić, Šuhrete Kadrić, Nevzete Sarajlić, Fahire Memišević, Mevlije Salković, Emine Džamadić, Subhije Imamović, Hajre Đulić, Dženane Ponjavić, i Marije Mandić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-460/05 od 29. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-

1848/04 od 10. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Enisa Baralić, Muhamed Mujkić, Maida Grabić, Ana Marjanović, Azra Muharemagić, Merima Ovčina, Nihad Krtičić, Zumreta Bećirović, Ševala Mujagić, Azra Kadić, Šuhreta Kadrić, Nevzeta Sarajlić, Fahira Memišević, Mevlija Salković, Emina Džamadić, Subhija Imamović, Hajra Đulić, Dženana Ponjavić, i Marija Mandić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Tuzle, podnijeli su, 19. avgusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-460/05 od 29. juna 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

1848/04 od 10. februara 2005. godine

2. Apelanti su, 30. maja 2001. godine, podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv bivšeg poslodavca DD «Veleteks» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate neisplaćenih plaća za period 1. januar 1993. godine do 1. maj 1999. godine.

3. Općinski sud je rješenjem, broj P-1052/01 od 16. aprila 2003. godine, odbacio tužbu apelanata kao neblagovremenu. Kantonalni sud je uvažio žalbu apelanata i rješenjem, broj Gž-

1208/03 od 14. maja 2004. godine, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, uz uputu da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju na koje se ima primjeniti član 106. Zakona o radu («Službene novine F BiH», broj 43/99, 32/00, i 29/03), po kom je zastarni rok tri godine, zbog čega je tužbu trebalo uzeti u meritorno raspravljanje i odlučivanje.

4. Općinski sud je u ponovnom postupku presudom, broj P-1848/04 od 10. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-460/05 od 29. juna 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata, kao tužilaca, da im tuženi isplati neisplaćene plate.

5. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 24. novembra 2004. godine, koji je sud prihvatio u cjelosti, utvrđeno da su svi apelanti bili zaposleni kod tuženog, te da su u periodu od 14. decembra 1993. godine do 30. aprila 1999. godine sa tuženim raskinuli radni odnos. Tuženi je sve apelante uredno odjavio sa socijalnog osiguranja sa posljednjim danom rada. Tokom 1993. i 1994. godine tuženi nije vršio isplatu plata u novcu, nego su svi zaposlenici, a među njima i apelanti umjesto plaće primali prehrambene pakete. Tuženi je od januara 1995. do avgusta 1999. godine vršio novčanu isplatu plata u visini tada važeće najniže - zajamčene plate svim zaposlenicima, pa i apelantima i to u cjelosti za one radno angažovane i 50% za one na čekanju. U toku 2000. godine tuženi je vršio tri isplate plata i to prva isplata za period septembar – novembar 1999. godine, druga za period januar - juni 2000. godine i treća za period juli-novembar 2000. godine, a nije vršena nikakava retroaktivna isplata koja bi se eventualno odnosila na period u kojim apelanti kao tužitelji traže isplate plate. Shodno tako utvrđenom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Pored toga u obrazloženju se ističe da je u skladu s članom

106. Zakona o radu, nastupila apsolutna zastara svih potraživanja za tri godine od nastanka potraživanja., Kako je tužba podnesena 30. maja 2001. godine, sva potraživanja nastala prije 30. maja 1998. godine su zastarjela. U konkretnom slučaju zastarom ne bi bilo obuhvaćeno samo potraživanje Dženane Ponjavić i to za period od 30. maja 1998. godine do 1. maja 1999. godine. Međutim, kako je tuženi izvršio isplate plata svim tužiteljima i to u cijelom utuženom periodu, to je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan, pa je sud odbio tužbeni zahtjev u cjelosti.

6. U obrazloženju drugostepene presude se ističe da ne stoji prigovor žalbe da je sud pogrešno primjenio materijalno pravio, jer se u konkretnom slučaju ima primjeniti član 106. Zakona o radu, koji propisuje zastarni rok materijalno pravne prirode budući da se radi o novčanom potraživanju. Takođe se ističe da prigovor žalbe da je tuženi svjesno prikrio podatke o pravoj isplati sredstava iz 2000. godine i da je time svjesno obmanuo vještaka i sud nije dokazana činjenica, budući da apelanti nisu u postupku pred Općinskim sudom prigovorili nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke od 24. novembra 2004. godine, niti njegovom iskazu sa ročišta od 10. januara 2005. godine, pa takav žalbeni prigovor nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Apelanti, kao tužitelji, ni u žalbi nisu ponudili nove dokaze, koji bi mogli biti od uticaja na pravilnost i zakonitost ožalbene presude. Drugostepeni sud je stoga ožalbenu presudu potvrdio, a žalbu odbio kao neosnovanu.

7. Apelanti u apelaciji ponavljaju navode iznesene u tužbi i žalbi protiv prvostepene presude i ističu da se u konkretnom slučaju trebao primjeniti član 103. st.3. Zakona o radu, kojim je propisano da zaposlenici mogu podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku od godinu dana po saznanju za povredu prava iz radnog odnosa. Apelanti ističu da su saznali u aprilu 2001. godine da je tuženi naplatio sudskim putem novčana potraživanja koja potiču od 1992. do 1995. godine, odnosno iz perioda kad su apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog, te da su iz tih sredstava tokom 2000. godine isplaćivane neisplaćene plate za period kad su i apelanti bili u radnom odnosu kod tuženog. Budući da su tužbu podnijeli 30. maja 2001. godine, apelanti smatraju da nije nastupila zastara njihovih potraživanja. Dalje, apelanti ponavljaju navode iz žalbe da je tuženi prikrio stvarno stanje isplata iz 2000. godine, koje se po navodima apelanata, nasuprot finansijskoj dokumentaciji predočenoj vještaku finansijske struke, odnose na neisplaćene plate iz 1993. 1994. i 1995. godine. Iz navedenih razloga, apelanti smatraju da je u postupku okončanom pobijanom presudom Kantonalnog suda prekršeno njihovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se ogleda u tome da je odluka prvostepenog organa donijeta na osnovu pogrešno i nepotupuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud zapaža da apelanti u svojoj apelaciji ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja presude, broj Gž-460/05 od 29. juna 2005. godine.

12. Što se tiče navoda apelanata da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, jer su uzeli u obzir nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, iako je predmetni nalaz donijet na osnovu dokumentacije kojom je «tuženi obmnanuo sud i sudskog vještaka», Ustavni sud naglašava da apelanti nisu uspjeli dokazati osnovanost ovih svojih navoda u postupku pred redovnim sudovima na dvije sudske instance pune jurisdikcije, a nije u nadležnosti Ustavnog suda da se miješa u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene, što je isključivo uloga redovnih sudova. Također, u vezi navoda apelanata da su redovni sudovi pogrešno primjenili član 106. Zakona o radu, umjesto člana 103. istog Zakona, Ustavni sud ističe da nasuprot ovim navodima, nije pronašao ništa u konkretnom slučaju što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Naime, redovni sudovi su naglasili da se na tužbeni zahtjev apelanata ima primjeniti član 106. Zakona o radu, koji određuje materijalno pravni rok zastare od tri godine za novčana potraživanja, što neisplaćene plate svakako predstavljaju.

13. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1775/05 (E. B. i dr.) | Sudska praksa | Aktio