Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1126/05 (D. S.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1126/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine u predmetu broj AP 1126/05, rješavajući apelaciju Dragana Spasojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Spasojevića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini , broj Kž-398/02. od 24. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj 44/02 od 10. septembra 2002. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Spasojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, koga zastupa Miloš V. Perić, advokat iz Zvornika, podnio je 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-398/02. od 24. decembra 2004. godine, i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 44/02 od 10. septembra 2002. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranila dostava podataka iz kaznene evidencije o izrečenoj pravosnažnoj presudi Osnovnog suda, broj 44/02 od 10. septembra 2002. godine, relevantnim subjektima iz člana stava 2. člana 103. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00, 33/00 i 37/01).

2. Presudom Osnovnog suda, broj 44/02 od 10. septembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Kž-398/02. od 24. decembra 2004. godine, apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, a koja se neće izvršiti u roku od 3 ( tri) godine ukoliko okrivljeni ne počini novo krivično djelo. Ova kazna je izrečena apelantu jer su sudovi utvrdili da je apelant, kao saizvršilac, počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 337 stav 4 , u vezi stava 3, Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00, 33/00 i 37/01).

3. U toku krivičnog postupka je utvrđeno da je apelant bio upravnik Carinarnice u Zvorniku, te je kao ovlašćeno lice zloupotrebio svoj položaj time što je izdao nalog carinicima da na graničnom prelazu Skelani izvrše carinjenje putničkih vozila sa antidatiranim datumom, a sve u cilju sticanja imovinske koristi za budžet Republike Srpske.

4. Ustavni sud je donio odluku broj AP-1126/05 od 15. juna 2005. godine, kojom je odbacio apelaciju kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje. Nakon toga, apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene odluke kojo je usvojen rješenjem Ustavnog suda, broj AP 1126/05 od 12. septembra 2006. godine, kao osnovan.

5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. Apelant se u ovom predmetu žali, u suštini, na to da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i nepravilno primjenio materijalno pravo. Apelant navodi da je krivični postupak protiv njega pokrenut još 1998. godine pod velikom pritiskom tadašnjih nosilaca političke vlasti u Republici Srpskoj i njihovog shvatanja borbe protiv kriminaliteta. On navodi da je postupak protiv njega pokrenut zato što je «bogat čovjek» pa ga je kroz krivični postupak trebalo diskreditovati. Apelant spori da je učinio inkriminisano krivično djelo jer je samo prenosio naređenja pretpostavljenih iz Uprave carina. Čak i da se dokaže da je učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, nije bio sam već su u postupak antidatiranja datuma i određivanja drugog datuma carinjenja bile uključene navodno velik broj ljudi. Apelant nadalje navodi da opisane radnje u izreci presude nemaju karakter krivičnih djela obzirom da se radi o prenošenju i izvršavanju naređenja uprave carine. Neprihvatljivo je, navodi apelant, da je budžetu Republike Srpske pribavljena korist na nelegalan način, a da nema zahtjeva za naknadu štete. Apelant smatra da u radnjama koje su kvalifikovane kao krivično djelo postoji neznatnost odnosno odsustvo štetnih posledica, pa time i isključenje postojanja krivičnog djela.

9. Međutim, svi ovi navodi koji su istaknuti u apelaciju nisu u direktnoj vezi sa izvršenjem krivičnog djela jer je nesporno dokazano da je apelant izvršio upisivanje datuma na deklaraciji i carinskim dokumentima, što čini biće krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlašćenja u službi. Činjenica da je to rađeno po narođenju pretpostavljenih iz uprave carina, da je u tome učestvovao veći broj ljudi, da je učinilac imao u vidu korist za Budžet Republike Srpske, postojanje posebnog političkog ambijenta, da on sam nije ni sporio da je učinio radnju ovog krivičnog djela, može se eventualno odraziti na vrstu i visinu izrečene kazne, što su sudovi i učinili. Polazeći od toga da apelant nije sklon krivičnim djelima, da je porodičan čovjek i otac troje djece, sud je izricanjem uslovne osude ocjenio stepen krivične odgovornosti apelanta.

10. U konkretnom slučaju, nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, zatim apelant je tokom postupka imao branioca, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.

11. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižestepenih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U-29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

12. Ustavni sud uočava, da je u postupku pred sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1126/05 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio