Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2096/05 (S. M.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2096/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić na sjednici održanoj, 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2096/05, rješavajući apelaciju Steve Mumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Steve Mumovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž-
108/05 od 30. augusta 2005. godine, i presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj K-10/02 od 18. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevo Mumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pjenovca, Opština Han Pjesak, koga zastupa Rade Golić, advokat iz Vlasenice, podnio je, 7. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-108/05 od 30. augusta 2005. godine, i presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-10/02 od 18. maja 2005. godine
2. Presudom Okružnog suda, broj K-10/02 od 6. aprila 2004. godine, apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine zbog učinjenog krivičnog djela teška tjelesne povrede iz člana 135 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00, 33/00 i 37/01). Sud je utvrdio da je, 5. oktobra 2002. godine, u ranim jutarnjim časovima, na platou hotela «Panorama» u Vlasenici, apelant prišao Darku Stankoviću i, snažno zamahnuvši drškom pištolja, udario oštećenog u sljepoočno-tjemenom predjelu sa desne strane i nanio mu povredu nagnječenja mozga, oštećenja tvrde moždane ovojnice sa utisnućem komadića kosti, a koje povrede su dovele u opasnost život oštećenog koja je otklonjena preduzimanjem operativnog zahvata.
3. Vrhovni sud je rješenjem, broj Kž-63/04 od 24. augusta 2004. godine, uvažio žalbu branioca apelanta, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
4. U ponovljenom postupku, presudom Okružnog suda, broj K-10/02 od 18. maja 2005. godine, za učinjeno navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda koja se neće izvršiti ako optuženi za vrijme od tri godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-108/05 od 30. augusta 2005. godine, preinačena je izrečena uslovna osuda na jednu godina zatvora, uz uračunavanje vremena provedenog u pritvoru od 8. oktobra 2002. godine do 8. novembra 2002. godine. Vrhovni sud je utvrdio da izricanje uslovne osude, u konkretnom slučaju, ne bi bila primjerena kazna, s obzirom na okolnosti izvršenja krivičnog djela i ličnost učinioca, jer se radi o višestrukom povratniku, sklonom vršenju krivičnih djela.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On navodi da je sud propustio da utvrdi vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno kojim pištoljem je izvršeno to krivično djelo i da je, kod izricanja kazne, povredio zabranu načela reformatio in peius. Sud navodno nije mogao u krivičnom postuku koristiti iskaz dat u istražnom postupku. Apelant navodi da je postupao u nužnoj odbrani, a sam sud nije utvrdio koji su motivi na strani okrivljenog uslovili izvršenje krivičnog djela.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Iz dokumentacije spisa predmeta i osporenih odluka proizilazi da su redovni sudovi utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog dijela za koje je apelant osuđen.. Sud je, saslušanjem velikog broja svjedoka, priznanjem optuženog, uvidom u spise po optužnici, vještačenjem, uvidom u fotodokumentaciju skice lica mjesta izvršenog krivičnog djela utvrdio da je apelant izveo radnju inkriminisanog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Drugo, navodi da je apelant postupao u nužnoj odbrani odnosno da je krivično djelo rezulat prekoračenja nužne odrane, takođe su isticani u redovnom postupku, pa su sudovi ocijenili da nije postojala istovremenost napada niti je bilo realnog napada oštećenog na apelanta da bi bili ispunjeni zakonski uslovi postojanja nužne odbrane ili njenog prekoračenja. Cijeneći psihički odnos optuženog prema izvršenom krivičnom djelu, sud je našao da je optuženi izvršio djelo sa eventualnim umišljajem. On je preduzeo radnju udaranja rukohvatom pištolja oštećenog u slijepoočno - tjemenom predjelu glave, svjestan da usljed te radnje mogu nastupiti povrede tako teške da mogu dovesti u opasnost život drugog, dakle svjestan svoje radnje i njene uzročne veze sa mogućnošću nastajanja njene posledice na koju ipak pristaje. U tom svjetlu treba posmatrati i navode apelanta da presudama nisu na odgovarajući način utvrđeni motivi apelanta. Međutim, motivi apelanta, kao njegov psihički odnos koji je uslovio radnju krivičnog djela nisu element krivične odgovornosti i tiču se razloga koji su apelanta podstakli na taj čin i kao takvi mogu eventualnu uticati na vrstu i visinu izrečene kazne, a nikako da dovedu do oslobađanja učinioca od krivične odgovornosti.
10. Apelant smatra da je njegov iskaz dat u istrazi trebalo da bude izuzet obzirom da je okrivljeni promjenio svoj iskaz koji je dao ranije. Međutim, iz teksta presude se vidi da iskazi apelanta dati u istrazi i na glavnom pretresu nikako nisu glavna dokazna sredstva nego je krivično djelo teške tjelesno povrede, kako je ranije navedeno, dokazano izvođenjem niza dokaza na glavnom pretresu. Tokom postupka omogućeno je apelantu da se može braniti sam ili uz prisustvo branioca koga sam izabere i na to pravo isti je tokom trajanja postupka više puta upozoravan, pa su apelantovi navodi u tom smislu neosnovani. Činjenica da apelantovo odricanje od korištenja prava na branioca nije upisano u zapisnik, apsolutno ne znači da je sud isključivo koristio iskaz okrivljenog dat u istrazi, jer je to protivno tački 11. stav 2. člana 218. Zakona o krivičnom postupku. I konačno, navod apelacije da je prilikom određivanja kazne koju je Vrhovni sud izrekao zamjenjujući uslovnu osudu kaznom zatvora u trajanju od jedne godine, nije osnovan jer nije povređeno načelo zabrane reformatio in peius, pošto je kazna zatvora izrečena po žalbi okružnog tužioca, a ne apelanta. Ova zabrana se odnosi, dakle, ne nemogućnost da se apelantu izrekne strožija kazna po njegovoj žalbi, pa su navodi apelacije u tom smislu neutemeljeni i paušalne prirode.
11. Nesporno je da je prvostepeni sud izveo dovoljan broj dokaza kojima je utvrđeno krivično djelo i krivična odgovornost optuženog, a sam apelant je imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica se mora dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlažu dokaze, daje svoje primjedbe, mogao je ulagati žalbe, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
12. Ustavni sud uočava, da je u postupku pred redovnim sudovima, data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije su u cjelosti respektovani. Sudovi su primjenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra, da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno - pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da preispituje aspekt primjene prava, sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantovana ljudska prava.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović