Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2116/05 (Ć. H.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2116/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 12. septembra 2006. godine u predmetu broj AP-2116/05, rješavajući apelaciju Ćazima Hrvića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćazima Hrvića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Her cegovine, broj Rev-158/04 od 19. jula 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-45/03 od 7. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-161/02 od 16. septembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ćazim Hrvić (u daljnjem tekstu: apelant ) iz Gračanice, podnio je, 12. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Her cegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
158/04 od 19. jula 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-45/03 od 7. oktobra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-161/02 od 16. septembra 2002. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-161/02 od 16. septembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-45/03 od 7. oktobra 2003. godine, je utvrđeno da je apelant vlasnik objekta izgrađenog na zemljištu označenom kao k.č. broj 493/2, zvana «Drafnići», i to kuća 49 m2 i dvorište 137 m2, upisano u pl. 2427 k.o Gračanica, sa trajnim pravom korištenja navedenog zemljišta, što su Avdo i Mirsad Tuholjak (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni priznati i predati apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, te trpjeti da se u katastarskom operatu Općine Gračanica izvrši izmjena katastarskog posjednika sa imena Mirsada Tuholjaka na apelanta.
3. U drugom stavu izreke iste presude je utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 516/2 i 515/2, upisanih u pl.ul. broj 2296 k.o. Gračanica, što su tuženi dužni priznati, a tuženik Avdo Tuholjak i predati apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, te trpjeti da se u katastarskom operatu Općine Gračanica izvrši izmjena katastarskog posjednika sa imena Avde Tuholjaka na apelanta. U stavu trećem apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, a stavom četrvrtim tuženici su obavezani da apelantu na ime parničnih troškova isplate 838,00 KM.
4. U stavu petom izreke navedene prvostepene presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev – protivtužitelja Avde Tuholjaka da se utvrdi da je on na osnovu usmenog ugovora o darovanju zaključenog između njega, kao poklonoprimca, i Ibrahima Tuholjaka, sina Muje, kao poklonodavca, održajem postao stvarni vlasnik ½ nepokretnosti označene kao k.č. br. 516/2 i 515/2 i porodične stambene zgrade izgrađene na parceli kao k.č. broj 493/2 i nosilac trajnog prava korištenja zemljišta koje služi za njenu redovnu uporebu, što je apelant dužan priznati i trpjeti da se u katastarskom operatu Općine Gračanice protivtužilac upiše posjednikom ovih nekretnina
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-158/04 od 19. jula 2005. godine, revizije stranaka (apelanta i tuženih) je odbijena
6. Apelant se žali da da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On smatra da mu, osim prava vlasništva na objektima pripada i pravo vlasništva na spornom zemljištu, kao i pravo korištenja pristupnog puta tim nekretninama, iako se radi o nacionaliziranom građevinskom zemljištu.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant u apelaciji ističe da nije imao pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U konkretnom slučaju, prigovori apelanta mogu se sumirati na sljedeće: apelant smatra da mu, osim prava vlasništva na objektima koji se nalaze na spornim nekretninama pripada i pravo vlasništva na tom građevinskom zemljištu, kao i pravo korištenja pristupnog puta tim nekretninama, iako se radi o nacionaliziranom građevinskom zemljištu. On ne spori da su sudovi pravilno odlučili kad su za objekte na spornim nekretninama utvrdili da su apelantovo vlasništvo, ali mu je osporenim presudama osporeno pravo vlasništva i na nacionaliziranom građevinskom zemljištu, kao i pravo pristupnog puta tom zemljištu, što su osnovni navodi apelacije.
10. Tokom parničnog postupka Osnovni sud je nedvosmisleno utvrdio da je apelant na osnovu nasljeđa u skadu sa članom 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Služene novine» FBiH», broj 6/98) postao vlasnik izgrađenog objekta na zemljištu označenom kao k.č. broj 493/2, sa trajnim pravom korištenja tog zemljišta, budući da se to zemljište nalazi u naselju «Drafnići», koje je prema podacima nadležne službe namjenjeno za individualno stanovanje, a iz izvoda urbanističkog plana je vidljivo da se radi o gradskom građevinskom zemljištu, a prema odredbi člana 21 Zakona o gradskom građevinskom zemljištu. Redovni sudovi su utvrdili da, budući da je na spornom zemljištu izgrađen objekat, apelant može biti samo nosilac trajnog prava korišćenja zemljišta, a ne i vlasnik. Sud je takođe nesporno utvrdio da se k.č.493/1 nalazi u granicama urbanističkog plana i namjenjena je individualnoj stambenoj izgradnji, ali ta parcela predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište i zahtjev apelanta da se utvrdi da je vlasnik na tom dijelu zemljišta je neosnovan, jer se u sudskom postupku ne može ostvarivati svaja prava na neizgrađenom gradskom zemljištu, već u upravnom postupku. I konačno, u pogledu zemljišta označenog kao k.č. 515/2 516/2, prema dokumentaciji i izvodu plana je utvrđeno da se te nekretnine nalaze van granica urbanog područja iz čega proizilazi da se ne radi o gradskom građevinskom zemljištu, pa je osnovan zahtjev apelanta da sud utvrdi da je na osnovu nasljeđa postao vlasnik tih nekretnina, u smislu člana 23 Zakona o nasljeđivanju.
11. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
12. Iz navedenih razloga, a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Redovni sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno, diskriminatorsko ili neobrazloženo postupanje sudova.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović