Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/05 (S. I.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2145/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2145/05, rješavajući apelaciju Sanje Ivanković., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanje Ivanković podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 953/05 od 8. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Mostaru, broj I-84/05 od 27. maja 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Ivanković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je, 18. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-953/05 od 8. septembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-84/05 od 27. maja 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mostaru, broj P-27/96 od 7. juna 1996. godine, razveden je brak majke apelantice i tuženog Mirka Ivankovića. Dijete iz ovog braka, apelantica Sanja Ivanković, rođena 14. decembra 1988. godine, povjerena je na čuvanje i vaspitanje majci Ameli Ivanković. Istom presudom je tuženi obavezan da doprinosi izdržavanju djeteta i to 40% od zarade, počev od dana podnošenja tužbe, dok se okolnosti ne izmjene i najkasnije do 10-tog u mjesecu i to na ruke zakonske zastupnice Amele Ivanković, majke apelantice.

3. Obzirom da tuženi – izvršenik nije blagovremeno ispunjavao svoje obaveze utvrđene prvostepenom presudom, apelantica je, kao tražilac izvršenja, pokrenula izvršni postupak radi prinudnog izvršenja dosuđenih novčanih obaveza.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj I-84/05 od 27. maja 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-953/05 od 8. septembra 2005. godine, djelimično je usvojen prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj I-84/05 od 5. aprila 2005. godine, pa je obustavljno izvršenje i ukinute provedene radnje u dijelu naplate glavnog duga, naknade na ime izdržavanja u periodu od 1. januara 1996. godine do 31. januara 2002. godine, kao i u dijelu troškova izvršnog postupka za iznos od 1.792,00 KM, dok je u ostalom dijelu prigovor izvršenika odbijen kao neosnovan.

5. Sudovi su utvrdili da je prijedlog za izvršenje u konkretnoj pravnoj stvari podnesen na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-27/96 od 7. juna 1996. godine, kojom je utvrđeno pravo na izdržavanje, pa pošto je prijedlog za izvršenje podnesen 31 januara 2005. godine, zastarjela su sva povremena mjesečna potraživanja na ime alimentacije starija od 31. januara 2002. godine, zbog čega je prvostepeni sud djelimično uvažio prigovor izvršenika, obustavio izvršenja i ukinuo provedene radnje u dijelu rješenja o izvršenju kojim je određena obaveza izvršenika na isplatu mjesečnog davanja počev od podnošenja tužbe do 31. januara 2002. godine.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelantica vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrđeno da je za dio potraživanja nastupila zastara, te da je shodno tome i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Osim toga, sudovi su na prednji naičin, onemogućili tražioca izvršenja da naplati svoja potraživanja, čime su joj, sem materijalne, pričinjeni i drugi vidovi štete, a izvršeniku je omogućeno da se neosnovano obogati.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelantica povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđeom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Sudovi su, smatra apelantica, morali primjeniti odredbu člana 373. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom da se radi o potraživanima utvrđenim zakonom, koja po svojoj pravnoj prirodi nezastariva. Osporenim odlukama redovni sudovi su odlučili da se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima na ime alimentacije koja su utvrđena sudskom odlukom, a takva potraživanja imaju karakter povremenih i rok zastare za njih iznosi za njih iznosi tri godine računajući od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja.

11. Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine), niti supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli izvršni postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te usvojili prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju pravosnažne spresude. Nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za donošenje takvih odluka. Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu očiglednu proizvoljnost ili povredu procesnih garancija u osporenim rješenjima sudova.

13. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

14. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelantica posebno ne obrazlažu, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

15. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li se apelantica blagovremeno obratila sudu za isplatu alimentacije i za ona potraživanja koja su starija od 31. januara 2002. godine, a koja je sud odbio iz razloga zastare. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelantica nije pozvala na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava..

17. Što se tiče prigovora apelanice u vezi sa zastarom, Ustavni sud je u brojnim odlukama obrazložio da u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi već citiranu odluku AP-150/04 i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati tako da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.

18. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali ovo pitanje i zaključili da je prijedlog za izvršenje u ovoj pravnoj stvari podnesen na osnovu pravosnažne sudske odluke, pa su zastarjela sva povremena mjesečna potraživanja na ime alimentacije koja su starija od 31. januara 2002. godine, zbog čega je sud djelimično uvažio prigovor izvršenika, obustavio izvršenja i ukinuo provedene radnje u dijelu rješenja kojim je određena obaveza izvršenika na isplatu mjesečnog davanja počev od podnošenja tužbe do 31. januara 2002. godine. Sud je zastaru cijenio prema odredbama Zakona o obligacionih odnosa kojim je predviđeno da pojedinačna mjesečna potraživanja na ime izdržavanja zastarjevaju za tri godine računajući od dana dospjelosti svakog pojedinačnog potraživanja. Prema tome, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

19. S obzirom na zaključka vezane za pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode apelantice koji se odnose na navodne povrede ostalih ustavnih prava.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/05 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio