Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/05 (M. B.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2154/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine u predmetu broj AP-2154/05, rješavajući apelaciju Mirka Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Blaževića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj PŽP-

2425/05 od 10. augusta 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Banja Luka, broj XI-17574/03 od 3. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Blažević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Siniša Marić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 20. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj PŽP-2425/05 od 10. augusta 2005. godine, i rješenja Suda za prekršaje Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), broj XI-17574/03 od 3. juna 2005. godine. Apelant je takođe, 26. oktobra 2005. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Sudu za prekršaje i Ministarstvu unutrašnjih poslova – Centru javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: CJB) izvršenje rješenja Suda za prekršaje, broj XI-17574/03 od 3. juna 2005. godine, a u slučaju da su isti organi započeli s postupkom izvršenja da taj postupak odmah prekinu, dok se konačno ne odluči o meritumu apelacije.

2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-2154/05 od 17. novembra 2005. godine, kojom je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Suda za prekšaje, broj XI-17574/03 od 3. juna 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj PŽP-2425/05 od 10. augusta 2005. godine, apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000 KM, uz troškove postupka u iznosu od 20 KM, zbog toga što je, 26. augusta 2003. godine, prilikom inspekcijske kontrole u STR «TELM» u Banja Luci, zatečen neprijavljeni radnik Boris Blažević, za čiji rad apelant, kao poslodavac, ne plaća dužne poreze i doprinose. Time je apelant počinio prekršaj iz člana 68. Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 38/00), pa mu je na osnovu člana 150 stav 2 tačka 3 i člana 21. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske»,broj 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03) izrečena navedena kazna.

4. U navedenom prvostepenom rješenju je utvrđeno da je apelant, kao okrivljeni, novčanu kaznu i troškove prekršajnog postupka dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja, a u protivnom će se novčana kazna zamjeniti kaznom zatvora i to svakih započetih 20 KM kazne za jedan dan zatvora, shodno članu 27. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 12/94, 16/95, 21/96, 40/98, 4/01 i 96/03, u daljnjem tekstu: ZOP), dok će se troškovi prekršajnog postupka naplatiti prinudnim putem, a shodno članu 130. ZOP-a.

5. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo zabrane retroaktivne primjene zakona iz člana 7. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). On smatra da je sud pogrešno primjenio tačku 3. stav 2. člana 150. Zakona o radu RS, zbog činjenice da je apelantova radnja registrovana kod organa uprave Grada Banja Luka, pa ne može imati status pravnog lica. Apelant je kao okrivljeni fizičko, a ne pravno lice, pa se po osnovu navedenog zakona nije moglo izreći kazna fizičkom licu nego poslodavcu kao pravnom licu. Oba suda su, navodi apelant, primjenila odredbe zakona koje nisu mogli primjeniti odnosno okrivljenom kao fizičkom licu izrekli novčanu kaznu koja je predviđena za pravno lice.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U predmetnom slučaju, apelant u svojoj apelaciji tvrdi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije, kojim je predviđeno da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je regulirano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

9. U konkretnom slučaju, apelant je oglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o radu Republike Srpske. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija predviđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, uključujući i zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakonodavstva iz člana 7. Evropske konvencije. U praksi organa Evropske konvencije, prekršaj je izjednačen sa «krivičnom» optužbom u smislu da se garancije date Evropskom konvencijom kao i eventualne povrede tih garancija cjene kao da je riječ o krivčnom postupku. Što se tiče same prirode prekršaja, da bi Ustavni sud odlučivao o njoj na načan kao da se radi o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenitog karaktera, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve poslodavce, bez obzira da li je riječ o fizičkom ili pravnom licu, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine).

10. U konkretnoj apelaciji, nije suštinsko pitanje da li je fizičko, odnosno pravno lice, načinilo prekršaj, nego činjenica da li je poslodavac izbjegao prijavljivanje zaposlenih lica na zdravstveno, invalidsko-penziono i osiguranje od nezaplosnosti, pri čemu su njegov pravni i organizacioni oblik kao i to gdje je registrovan irelevantni sa stanovišta kažnjivosti za prekršaj. Što se tiče svrhe kazne, ona se općenito u prekršajnom postupku satoji u sprečavanju djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprječavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, prema Zakonu o radu obezbjeđivanje da lica koja su radnom odnosu moraju biti kao takva prijavljena da bi se, kroz plaćanje obaveznih doprinosa za zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje, garantovala njihova socijalna sigurnost. U protivnom, radi se o prekršaju kojim se vrijeđa javni poredak.

11. S druge strane, praksa Evropskog suda za ljudska prava je ustanovila stav prema kojem zakoni moraju biti dovoljno jasni kako bi pojedinci mogli regulirati svoje ponašanje. Dalje, Evropski sud naglašava da se člana 7. Evropske konvencije ne odnosi samo na zabranu retroaktivne primjene krivičnog (ili prekršajnog) zakona na štetu okrivljenog. On, uzet u širem kontekstu, sadrži i princip da samo zakon može definirati krivično odnosno prekršajno djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), kao i princip da se krivično odnosno prekršajno zakonodavstvo ne smije široko tumačiti na štetu okrivljenog, na primjer po principu analogije. Iz ovoga proizlazi da krivično djelo i prekšaj, kao lakši oblik povrede javnog poretka, moraju biti jasno definirani zakonom. Ovaj uvjet je zadovoljen kada pojedinac može znati iz teksta relevantne odredbe i, ako je potrebno, uz pomoć sudskog tumačenja za koja će djela nastala činjenjem ili nečinjenjem biti odgovoran (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kokkanikis protiv Grčke, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A broj 260-A, stav 52).

12. Ustavni sud naglašava da su osnovni principi krivičnog i prekšajnog prava principi zakonitosti ili legaliteta koji zahtjeva da se odgovornost učinioca za izvršeno krivično i/ili prekšajno djelo utvrđuje prema zakonu koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. S obzirom da je Zakon o radu RS donesen 24. oktoba 2000. godine i sadrži sve kvalitete zakona koji je objavljen, jasan, pristupačan i predvidljiv u svojim odredbama, a da su prekršajna djela za koja se apelant tereti izvršena u toku mjeseca augusta 2003. godine, evidentno je da su ta prekršajna djela bila predviđena u zakonu kao kažnjiva prije njihovog izvršenja od strane apelanta, pa su njegovi navodi o povredi člana

7. Evropske konvencije očigledno neutemeljeni i paušalne prirode. Slijedi da je apelacija koja se odnosi na povredu člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2154/05 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio