Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1417/05 (M. S.)

Odluka donesena 12. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1417/05

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1417/05, rješavajući apelaciju Miloša Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-445/03 od 3. juna 2005.

godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10.

septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P- 590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Simića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev- 168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješenja Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I- 1128/03 od 19. februara 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miloš Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja je podnio 1. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu zabranu daljnjeg provođenja izvršenja u predmetu broj I.1128/03, prodaju zaplijenjene porodične kuće u kojoj živi sa porodicom, dok se ne donese odluka o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1417/05 od 13. septembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Ustavni sud je, u skladu sa članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, 14. jula 2005. godine od apelanta zatražio dopunu apelacije, tražeći da navede žali li se i na odluke donesene u izvršnom postupku i da ih dostavi Ustavnom sudu. Apelant je 18. jula 2005. godine dopunio apelaciju kako je to zahtijevao Ustavni sud.

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 19. oktobra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. novembra 2005. godine, Okružni sud 31. oktobra 2005. godine i Osnovni sud 11. novembra 2005. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 17. maja 2006. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Osnovni sud u Doboju je Presudom broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, zbog izvršenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94 i 3/96), osudio apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

9. Na navedenu presudu apelant se žalio Višem sudu u Doboju, koji je Presudom broj Kž- 31/95 od 11. maja 1995. godine odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda.

10. Na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, srodnici poginulog Laze Todorovića podnijeli su tužbu protiv apelanta radi naknade štete. Tužitelji su tražili od apelanta da im naknadi materijalne troškove zbog sahrane poginulog Laze Todorovića, kao i nematerijalnu štetu zbog gubitka bliskog srodnika.

11. Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-552/00 od 7. augusta 2001. godine, kojom je apelanta obavezao da tužiteljima isplati ukupan iznos od 34.970 KM, po osnovu materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika.

12. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-357/01 od 10. oktobra 2001. godine, kojom je ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju, u dijelu koji se odnosi na visinu dosuđenog novčanog iznosa.

13. Nakon ponovnog suđenja, Osnovni sud u Doboju je donio Presudu broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine, kojom je umanjio prvobitno dosuđeni iznos te obavezao apelanta da tužiteljima, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete zbog gubitka bliskog srodnika, isplati ukupan iznos od 26.982 KM.

14. Povodom apelantove žalbe, Okružni sud u Doboju je donio Presudu broj Gž-327/03 od 10. septembra 2003. godine, kojom je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Doboju.

15. Protiv navedene presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

16. Rješenjem Osnovnog suda broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine dozvoljeno je izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine. Predmet izvršenja po navedenom rješenju su apelantove nepokretnosti, kuća i zgrade zv. «kućište», površine 98 m², dvorište zv. «kućište», površine 502 m², sve na parceli br. k.č. 5387/4 k.o. Doboj upisane u p.l. br. 3386 kod RU za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj na ime apelanta sa dijelom 1/1. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor Osnovnom sudu, koji je Rješenjem tog suda broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine odbijen. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Osnovnog suda broj I- 1128/03 od 16. marta 2004. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-168/03 od 25. februara 2005. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenju protiv navedenog rješenja Okružnog suda.

17. Prema činjeničnim utvrđenjima prvostepene presude, apelant je 7. septembra 1993. godine, ispred ulaznih vrata kuće Ismeta Kodže, u Doboju, sa kojim je bio zaključio ugovor o korištenju te kuće, nakon usmene prepirke sa oštećenim Lazom Todorovićem (pravnim prednikom tužitelja) koji je zahtijevao ulazak u dio predmetne kuće koji mu je rješenjem nadležnog općinskog organa dodijeljen na korištenje, izvadio iz džepa pištolj i dva metka ispalio u pravcu Laze Todorovića nanijevši mu tom prilikom prostrijele rane u predjelu trbuha i glave, uslijed čega je ranjeni 11. septembra 1993. godine podlegao. Štetnom događaju je prisustvovao i Ivan Todorović, mldb. sin poginulog. Tužitelji (supruga, sin i pastorka) su zbog štetnog događaja u kojem je poginuo njihov pravni prednik trpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnog bola, a prvotužiteljica (supruga) i materijalnu štetu koja se ogleda u troškovima sahrane i troškovima izgradnje nadgrobnog spomenika. Tuženi je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SRBiH i osuđen pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Doboju, broj K-127/94 od 27. oktobra 1994. godine, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Okolnosti pod kojima se desio štetni događaj Osnovni sud je utvrdio uvidom u krivični spis Osnovnog suda broj K-127/94, pa je našao da je nastanku štete doprinio i sam oštećeni, Lazo Todorović, u omjeru od 20%.

18. Imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostepeni sud je dosudio prvotužiteljici naknadu materijalne štete (za troškove sahrane i izgradnju nadgrobnog spomenika), a svim tužiteljima naknadu nematerijalne štete (za duševni bol zbog gubitka bliskog lica) u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepene presude, primjenjujući čl. 193. i 200. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96 – u daljnjem tekstu: ZOO), srazmjerno doprinosu tuženog nastanku štetnog događaja (član 192. istog Zakona). Činjenična utvrđenja i pravno shvatanje prvostepenog suda, u odnosu na odgovornost tuženog i dosuđenu naknadu predmetne štete, prihvatio je i drugostepeni sud koji je odbio apelantovu žalbu izjavljenu na prvostepenu presudu, prihvatajući da je doprinos pravnog prednika tužitelja nastanku štetnog događaja pravilno ocijenjen sa 20%, a da je apelantova tvrdnja da je za štetni događaj kriv isključivo poginuli Lazo Todorović i prvotužiteljica, potpuno neosnovana. Prema ocjeni Vrhovnog suda ova tvrdnja ponovljena je i u reviziji, a Vrhovni sud je ocijenio da ona nije utemeljena na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, koje ne može ni biti predmetom pobijanja u revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Osporavajući presude donesene u parničnom postupku, apelant se žali na povrede Zakona o parničnom postupku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje su rezultirale nepravilnim utvrđivanjem činjenica vezanih za donošenje zakonite i pravilne odluke u pogledu osnova i visine naknade materijalne i nematerijalne štete koju je obavezan da naknadi tužiteljima. Apelant navodi da nije imao pravično saslušanje u postupku pred sudovima te da sudovi nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze štetnog događaja, što je ključna činjenica u ovom parničnom postupku. Također, navodi da su se sudovi u odnosu na njega ponašali diskriminacijski i bestijalno. Apelant se žali i da su rješenjima, donesenim u izvršnom postupku, povrijeđena navedena ustavna prava i ističe da su predmet izvršenja, nepokretnosti - kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju. Apelant je od Ustavnog suda zatražio da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu članovi Ustavnog suda iz reda srpske nacionalnosti, jer kako navodi «smatrat će da sadržajem ove apelacije vrijeđam Srbe što nije istina, nego sam ih samo nazvao pravim imenom koje im pripada».

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da osporavanom odlukom, kao ni nižestepenim odlukama čija je pravilnost i zakonitost bila predmetom ispitivanja u revizionom postupku kod ovog suda, nisu povrijeđena Ustavom garantovana prava na koja ukazuje apelant. Vrhovni sud navodi da, imajući u vidu prirodu spora (radi se o parnici za naknadu štete), u tom postupku nije ni bilo moguće povrijediti apelantovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanim, ponižavajućim postupcima ili kaznama, te pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti, koja štite odredbe člana II/3.a), b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na pravično saslušanje garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, tokom postupka koji je prethodio donošenju pobijanih presuda apelantu je data mogućnost, i on ju je iskoristio, da u više navrata iznese i obrazloži sve svoje prigovore kojima se branio od postavljenog tužbenog zahtjeva, da predloži i izvede relevantne dokaze i očituje se na navode i dokaze suprotne strane.

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da pobijanim presudama, kao ni u postupku koji je prethodio njihovom donošenju, nisu na bilo koji način povrijeđena Ustavom zagarantovana apelantova prava na koja se on poziva u svojoj apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelant u svojoj apelaciji nije ukazao na propuste koji su se pojavili u toku postupka, odnosno, nije obrazložio zašto smatra i iz kojih razloga da je povrijeđeno njegovo pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom i nehumanom tretmanu, pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje. Osnovni sud dalje ističe da apelant u svojoj apelaciji navodi da mu je oštećeni od kojeg se branio ugrožavao pravo na život svojim prijetnjama pred njegovom kućom i Ismetovom kućom, te da je isto to činila i prvotužiteljica Ivanka ali ne obrazlaže zašto smatra, odnosno, iz kojih razloga da je u sudskom postupku povrijeđeno ovo njegovo pravo niti obrazlaže čime je povrijeđeno njegovo pravo da ne bude podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu, odnosno kojim radnjama suda je povrijeđeno ovo njegovo pravo. Osnovni sud dalje navodi da apelant ne obrazlaže ni povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost, niti kojim postupcima je sud ugrozio njegovo pravo, a također da apelant nije obrazložio zašto smatra, odnosno iz kojih razloga je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, odnosno, nije ukazao na propuste koji su se ukazali u toku postupka, tako da se ne mogu prihvatiti njegovi navodi da je došlo do povrede, kako ovog prava, tako i ostalih prava koje je naveo u apelaciji.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) «Član 12. stav 3.

(…) U parničnom postupku, sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim.»

24. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 32/94) Postojanje krivice «Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Podijeljena odgovornost Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.

(…) Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201.

(1) U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

(…)»

VI. Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda u parničnom postupku došlo do povrede njegovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Apelant se žali i na rješenja donesena u izvršnom postupku, navodeći da su predmet izvršenja nepokretnosti - kuća u kojoj živi sa svojom porodicom, kao i dvorišni objekti koji mu služe za egzistenciju.

28. Prilikom ispitivanja uvjeta dopustivosti apelacije, koji se odnose na povrede člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2, te člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije 'žrtva' kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

29. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povrede svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

30. U predmetnom slučaju, apelant smatra da mu je donesenim odlukama u parničnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno Protokola br. 6 uz Evropsku konvenciju, pravo da ne bude podvrgnut torturi, ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, zatim pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud je u prethodnim identičnim ili sličnim slučajevima konstatovao da apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 373/04 od 18. maja 2005. godine).

32. Ustavni sud zapaža da ovi apelantovi žalbeni navodi nemaju uporišta i da je apelantova tvrdnja o povredi navedenih ustavnih prava paušalna, jer apelant nije ničim dokazao da je pobijanim odlukama sudova došlo do kršenja prava na život, prava da ne bude podvrgnut torturi ili nehumanom i ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na slobodu i sigurnost lica i prava na nediskriminaciju. Dakle, apelant u apelaciji, osim paušalnih navoda o povredi navedenih prava, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio bar vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava.

33. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi ne mogu nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenih prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud je, u skladu s članom 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, sve apelantove navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

35. Budući da apelant osporava i odluke donesene u izvršnom postupku (Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-168/04 od 25. februara 2005. godine, Rješenje Okružnog suda u Doboju broj Gž-195/04 od 5. aprila 2004. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj I-1128/03 od 16. marta 2004. godine i broj I-1128/03 od 19. februara 2004. godine), Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati i u odnosu na navedene odluke. Rješenjem o izvršenju, koje je doneseno u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P-590/01 od 13. marta 2003. godine kao izvršnog naslova, protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 26.982 KM u korist povjeritelja, odlučeno je da se prodaju apelantove nepokretnosti, koje čine kuća i zgrada zv. kućište i dvorište, na parceli broj k.č. 5387 k.o. Doboj. Prema tome, potrebno je odgovoriti na pitanje tiče li se predmetni izvršni postupak određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na već izražen stav Evropskog suda za ljudska prava da izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Evropski sud je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, st. 16- 24). Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke, koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi bivša Evropska komisija za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, odluka broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj Odluci broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“ broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu stava prema kojem odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima kada se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (mutatis mutandis, vidi bivša Komisija za ljudska prava, K. protiv Švedske, odluka od 1. jula 1991. godine, broj 13800/88, OI 94).

37. U konkretnom slučaju, apelantova građanska prava i obaveze su utvrđeni pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-590/01 od 13. aprila 2003. godine, kojom je apelantu naloženo da tužiteljima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati iznos od 26.982 KM. Nikakva nova građanska prava nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan pravosnažnim Rješenjem o izvršenju broj I-11825/03 od 19. februara 2004. godine.

38. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

39. U konkretnom slučaju, u dijelu koji se ne odnosi na izvršni postupak predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-445/03 od 3. juna 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporavana presuda je donesena 3. juna 2005. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u dijelu koji se odnosi na povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VI. Meritum

Pravo na pravično suđenje

40. Apelant pobija presude donesene u parničnom postupku, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

41. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na odluke donesene u parničnom postupku u kojem je apelant obavezan da tužiteljima naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu pretrpljenu zbog gubitka bliskog srodnika. Dakle, predmetna se apelacija tiče «utvrđenja građanskih prava i obaveza», pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud će, u vezi s apelantovim navodima, ispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. U predmetnoj apelaciji apelant se žali na propuste sudova da potpuno i pravilno utvrde činjenice važne za donošenje pravilne i zakonite odluke. U tom kontekstu navodi da sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu postoji li uzročna veza između radnji krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana.

43. Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava, tj. ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02). Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

44. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

45. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokaze u vezi s utvrđivanjem podijeljene odgovornosti apelanta, prvotužiteljice i oštećenog pok. Laze Todorovića za nastanak štetnog događaja, te da je uvidom u spise tog suda Kv.137/96 i Kl.60/95, utvrdio da prvotužiteljica nije doprinijela štetnom događaju.

46. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prihvatio prigovor podijeljene odgovornosti apelanta i oštećenog pok. Laze Todorovića, te da je utvrdio da je oštećeni doprinio štetnom događaju u procentu od 20%, a da je apelantova odgovornost 80%. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo dokaze na okolnosti utvrđenja podijeljene odgovornosti oštećenog i apelanta za nastanak štetnog događaja, i to: saslušao apelanta i prvotužiteljicu u svojstvu parničnih stranaka, ostvario uvid u krivičnu Presudu Osnovnog suda broj K-127/94 te na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i oštećeni i prije štetnog događaja imali verbalni sukob. Naime, oštećeni je od apelanta tražio da mu preda dio kuće, s obzirom da je dobio rješenje od nadležnog organa, što je dovelo do prepirke odnosno svađe i prije nastupanja štetnog događaja. Osnovni sud je ocijenio da ne postoji isključiva apelantova odgovornost koja je predviđena članom 154. ZOO, i da je tužbeni zahtjev oštećenih utemeljen na odredbama člana 158. i 192. ZOO. Prema ocjeni Osnovnog suda, oštećeni je doprinio štetnom događaju u iznosu od 20%, a apelantova odgovornost je 80%.

47. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud raspravio sva sporna pitanja u predmetnom slučaju i proveo dokaze na okolnosti utvrđivanja uzročne veze između radnji krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana bliskim srodnicima oštećenog, odnosno postojanja podijeljene odgovornosti oštećenog i prvotužiteljice – supruge oštećenog.

48. Ustavni sud nalazi da sudovi u ovom postupku, suprotno apelantovoj tvrdnji, nisu ni mogli utvrđivati je li apelant kriv za počinjeno krivično djelo, s obzirom da pravosnažna osuđujuća presuda veže sud u parničnom postupku koji ne može utvrđivati činjenice koje bi isključile odgovornost za štetu uzrokovanu krivičnim djelom izvršenim s umišljajem (član 12. stav 3. ZPP). U konkretnom slučaju se radi o građanskoj subjektivnoj odgovornosti, a Osnovni sud u krivičnom postupku je utvrdio postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Naime, u konkretnom slučaju istom apelantovom radnjom je prouzrokovano krivično djelo i građansko-pravna posljedica nastala zbog duševne boli oštećenih nakon gubitka bliskog srodnika.

49. Ustavni sud uočava da u postupku pred Osnovnim sudom apelantu nije uskraćena mogućnost iznošenja dokazne građe. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se pobijaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu ocjenu u smislu koje će prihvatiti a koje ne. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali postoji li uzročna veza između radnje krivičnog djela i štete koja je prouzrokovana. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neupitno je da su redovni sudovi temeljito proveli dokazni postupak, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Nesporno je da je apelant tokom cijelog postupka tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuje u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze, daje svoje primjedbe. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja.

50. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi vjeruju na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Stoga su i apelantovi prigovori o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze odbrane neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali na to da je ocjena dokaza koju su izvršili redovni sudovi u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmet apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Okružni sud ove prigovore ocijenio kao neosnovane, a za takav zaključak su dati jasni razlozi i obrazloženja. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku. Ovo osobito imajući u vidu da je članom

8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) regulirano da sud odlučuje na temelju slobodne ocjene dokaza koje će činjenice uzeti kao dokazane, s tim da je dužan savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno ili nepravilno primijenjeni na apelantovu štetu.

51. U pogledu apelantovog prijedloga da se kod odlučivanja o apelaciji izuzmu sudije Ustavnog suda srpske nacionalnosti, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 93. Pravila ustavnog suda propisano da «predsjednik Ustavnog suda, odnosno sudija, neće učestvovati u radu i odlučivanju o zahtjevu za pokretanje postupka, odnosno apelacije ako: … postoje druge okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost».

52. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant prijedlog za izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti nije obrazložio, te da osim navoda u zahtjevu za izuzeće sudija Ustavnog suda, koji su citirani u tački 19. ove odluke, nije pružio dokaze u prilog svome zahtjevu koji bi opravdali njegovu sumnju u nepristranost sudija Ustavnog suda čije je izuzeće zatražio, Ustavni sud ističe da se samo apelantovo nezadovoljstvo u odnosu na pobijane presude nižestepenih sudova, bez navođenja jasnih i uvjerljivih razloga, zbog kojih traži izuzeće sudija Ustavnog suda srpske nacionalnosti, ne može smatrati dovoljnim argumentom koji bi se opravdao njegov zahtjev za izuzeće.

53. Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelant žali da sudovi u parničnom postupku nisu utvrdili i obrazložili odlučnu činjenicu uzročne veze između krivičnog djela koje je apelant počinio i njegove odgovornosti za štetu koja je nastupila za oštećene, budući da su se sudovi u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca oslonili na pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi proglašava krivim, dok su stepen apelantove odgovornosti za štetu koja je nastupila utvrdili u skladu sa zakonom i u osporavanim presudama dali jasna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije utvrdio postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

55. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1417/05 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio