Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1188/06 (M. M.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1188/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1188/06, rješavajući zahtjev Muniba Melkića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se zahtjev Muniba Melkića, za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Melkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 17. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kžk-10/05 od 31. januara 2006. godine. Apelant je 19. jula 2006. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je tražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru i privremeno do okončanja postupka povodom apelacije naredi odlaganje izvršenja kazne zatvora na koju je apelant osuđen.
2. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-
67/04 od 4. marta 2005. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo-teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Oštećena Amira Demirović je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu. Apelant je obavezan da sudu nadoknadi troškove kaznenog postupka u iznosu od 1.384,30 KM, te plati sudu na ime paušala iznos od 200 KM. Apelantu je izrečena mjera bezbjednosti-zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne računa u vrijeme zabrane.
3. Protiv navedene presude apelant i tužitelj su izjavili žalbe.
4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-363/05 od 14. decembra 2005. godine žalba kantonalnog tužitelja u Bihaću je uvažena, te je presuda Kantonalnog suda, broj K-67/04 od 4. marta 2005. godine ukinuta i u ovom predmetu određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
5. Vrhovni sud je presudom, broj Kžk-10/05 od 31. januara 2006. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 333. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Herecgovine, te ga je sud uz primjenu navedenog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 43. i 49. stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se po članu 57. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. do 29. aprila 2004. godine. Apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se u trajanje ove mjere neće uračunati vrijeme provedeno na izdržavanju kazne. Oštećeni su sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.384,30 KM, te plati sudu na ime paušala iznos od 200,00 KM u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Apelant navodi da je Vrhovni sud odbio apelantove prijedloge za provođenje dokaza, navodeći da su svjedoci i vještaci koje je apelant predlagao ispitani pred prvostepenim sudom, te da je strankama i braniteljima data mogućnost postavljanja pitanja ne dajući nikakve razloge na navode apelanta da navedeno ispitivanje nije potpuno provedeno. Apelant je u dopuni apelacije naveo da je njegov branitelj nakon okončanja krivičnog postupka pribavio izvornike zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti sačinjenog od strane PS I Bihać 3. aprila 2004. godine, te je izvornik navdenog zapisnika dostavio radi grafološkog vještačenja stalnom sudskom vještaku grafologu Izetu Džaferoviću. Apelant ističe da iz nalaza ovog vještaka od 12. jula 2006. godine, koji apelant dostavlja u prilogu, slijedi da apelant nije svojeručno potpisao zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti sačinjen od strane PU I Bihać od 3. aprila 2004. godine, te da je potpis u rubrici ispitanika očigledno krivotvoren. Apelant ističe da se osporena presuda u pogledu njegove alkoholiziranosti zasniva na lažnoj ispravi. Budući da nije stupio na izdržavanje kazne zatvora na koju je osuđen, predlaže da Ustavni sud odredi privremenu mjeru, te privremeno do okončanja postupka povodom apelacije naredi odlaganje izvršenja kazne zatvora na koju je osuđen.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da, u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da razlozi i dokazi koje apelant nudi nisu dovoljni za donošenje privremene mjere, radi sprečavanja nastupanja eventualnih nenadoknadivih štetnih posljedica, koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović