Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1785/06 (A. M.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1785/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1785/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Abduladhima Maktoufa za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Abduladhim Maktouf (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Adil Lozo, advokat iz Travnika, i Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 19. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine, i presude Suda BiH, broj K-127/04 od 1. jula 2005. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se prekine izdržavanje kazne zatvora apelantu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Apelant navodi da je prvostepenom presudom Suda BiH, broj K-127/04 od 1. jula 2005. godine, proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Apelaciono vijeće Suda BiH je, odlučujući po žalbi apelanta protiv prvostepene odluke, rješenjem, broj KPŽ-32/05 od 24.novembra 2005. godine, djelimično uvažilo njegovu žalbu, ukinulo prvostepenu odluku i odredilo održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem. Nakon održanog pretresa, Apelaciono vijeće Suda BiH je presudom, broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine, apelanta proglasilo krivim za isto krivično djelo i izreklo mu istu sankciju.
3. Apelant smatra je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 7. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava BiH i člana 14. Evropske konvencije. Apelant prije svega navodi da je u konkretnom slučaju Sud BiH primijenio važeći KZ BiH, iako je kao blaži zakon trebao primijeniti KZ SFRJ, kako je to propisano članom 3. KZ BiH (načelo zakonitosti) i članom 4. KZ BiH (vremensko važenje krivičnog zakona), te članom 7. Evropske konvencije. Osim toga, apelant navodi da je diskriminiran u odnosu na druge osobe kojima je suđeno za isto krivično djelo pred drugim sudovima u BiH, a na koje je kao blaži primijenjen raniji zakon. Apelant također detaljno navodi argumente i za moguću primjenu ranijeg KZ FBiH također kao blažeg zakona u konkretnom slučaju i ističe da su neprihvatljivi argumenti drugostpene presude o «višim interesima postizanja svrhe kažnjavanja» za odstupanje od navedenih krivčnopravnih načela. Također, apelant smatra da Sud BiH nikako nije mogao odlučiti o njegovoj krivnji kao pomagaču, budući da tužilac nije ponudio dokaze o tome ko su izvršioci navedenog krivičnog djela, na osnovu čega bi se mogla pravilno odmjeriti kazna pomagaču u odnosu na izvršioce «budući da nije poznat značaj radnji pomagača dok se ne rasvijetli inkriminisani događaj». U vezi s tim, apelant navodi i da mu je optužnicom na teret bilo stavljeno djelo pomaganja kao prvo djelo, a zatim djelo iz člana 173. KZ BiH kao drugo po redu, koje je i prihvaćeno u osporenoj presudi, čime je, kako navodi, direktno prekršena odredba člana 7. Evropske konvencije.
4. Osim toga, apelant navodi da provedeni dokazi i saslušani svjedoci nisu bili takvi da je sud nesumnjivo mogao zaključiti da je upravo apelant bio vozač vozila kojim su prevoženi uhapšeni civili, te da je Sud BiH, proizvoljnim izvođenjem zaključaka, prekršio princip in dubio pro reo. Apelant navodi da je sud prihvatio samo dijelove dokaza koji idu na teret apelantu, dok je druge dijelove dokaza, odnosno iskaza istih svjedoka sud zanemario, jer su išli u apelantovu korist, mada u presudi za takvo selektivno prihvatanje dokaza nisu dati nikakvi razlozi. Naročito apelant ukazuje da je ovo Apelaciono vijeće Suda BiH odlučilo da se ponovo izvedu samo određeni dokazi, kao i da se izvedu i neki novi dokazi, čemu se apelant i njegov branilac nisu protivili. Dalje navodi da na pretresu pred Apelacionim vijećem niko nije promijenio stajalište u vezi sa dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim vijećem, pa je apelant smatrao da će Apelaciono vijeće dokaze cijeniti u njihovoj ukupnosti. Međutim, iz presude Apelacionog vijeća, kako apelant navodi, očigledno proizilazi da ovo vijeće nije ni na koji način cijenilo ranije izvedene dokaze, niti ih je dovelo u vezu sa ponovo izvedenim dokazima ili dokazima koji su dodatno izvedeni, što je uz selektivno prihvatanje dijelova dokaza koji terete apelanta uzrokovalo donošenje proizvoljne odluke. Kao dodatni argument, apelant navodi da je prvostepena presuda i ukinuta zbog toga što je Apelaciono vijeće smatralo da je prvostepeni sud svoje uvjerenje da je apelant učestvovao u navedenom događaju zasnivao, u najvećoj mjeri, na iskazu jednog svjedoka optužbe, koji je Apelaciono vijeće u svom rješenju o ukidanju prvostpene odluke ocijenilo kontradiktornim i nedosljednim, te zaštićenog svjedoka, čiji je identitet ostao neotkriven, a koji je učestvovao u izvršenju krivičnog djela za koje se optuženi tereti kao pomagač, ali koji nikada nije bio krivično procesuiran zbog dogovora sa Tužilaštvom. Naročito apelant navodi da je ovaj svjedok odbio daljnje svjedočenje nakon što je tužilac Johnatan Schmidt napustio BiH, budući da je upravo on obećao svjedoku da neće biti krivično gonjen za počinjeno djelo ratnog zločina, a nakon njegovog odlaska svjedok je odbio svjedočiti pred Apelacionim vijećem, izjavivši «da se boji da bi on sutra mogao biti optužen», budući da nije napravio pismeni sporazum sa Tužilaštvom BiH.
5. Apelant dovodi u pitanje i princip «nezavisnosti» Suda BiH sa aspekta Evropske konvencije, navodeći da je Apelaciono vijeće bilo sastavljeno od dvojice sudija stranaca, čiji izbor ne zadovoljava kriterije principa «nezavisnosti suda» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te jednog domaćeg sudije «sa malim iskustvom». U prilog ovome, apelant, između ostalog, navodi da međunarodne sudije imenuje Visoki predstavnik za BiH, da njihova «smjenjivost nije definisana», te da su oni «isključivo ovisni od subjekta koji je izvršio njihovo imenovanje». Također, apelant smatra i da ovako sastavljen sud nije bio «nepristrasan», navodeći u prilog tome da je jedan od međunarodnih sudija, prije izlaganja završne riječi, tražio da se odbrana «izjasni o mogućoj primjeni materijalnog prava», te da «odbrana razmisli o sadržaju predmeta Neletilić protiv Republike Hrvatske». Budući da je svoj stav o tome da u konkretnom predmetu postoji izuzetak od pravila primjene blažeg zakona, Apelaciono vijeće obrazložilo upravo pozivajući se na navedenu odluku Evropskog suda za ljudska prava, apelant smatra da je sud, ustvari, donio odluku još prije vijećanja.
6. Apelant smatra da je diskriminiran i navodi da za ista krivična djela mogu u Bosni i Hercegovini suditi Sud BiH u dva stepena, sudovi entiteta i sud Brčko Distrikta BiH u dva stepena, o čemu odluku donosi Tužilaštvo BiH, što je neprihvatljivo. Apelant navodi da Zakon o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) «omogućava diskriminatorno ponašanje Tužilaštva BiH», jer ako Tužilaštvo BiH podnese optužnicu u ovakvim slučajevima Sudu BiH, nadležan je Sud BiH, a ako po ovlaštenju Tužilaštva BiH optužnicu podnese Kantonalno tužilaštvo, onda je nadležan kantonalni sud. Apelant smatra da je nedopustivo da Tužilaštvo BiH, kao stranka u postupku, diktira i određuje nadležnost suda, te da to otvara zakonsku mogućnost za diskriminaciju i «pokretanje političkih postupaka». Ukoliko Tužilaštvo BiH, kako apelant navodi, «odredi nadležnost Suda BiH», onaj kome se sudi pred tim sudom je u nepovoljnijem položaju od drugih kojima se sudi pred ostalim sudovima upravo zato što entitetski sudovi primjenjuju u istim slučajevima, ranije krivično zakonodavstvo, kao blaže za učinioca. Ovo apelant dalje argumentuje time što navodi da je «nevjerovatno da se u obrazloženju presude nalazi konstatacija da 'svjedok [apelanta] poznaje kao stranca arapskog porijekla i drugačije boje kože u Travniku, te kao osobu koju je povremeno viđao u gradu'», čime svjedok izražava svoja diskriminatorska uvjerenja, a sud to prihvata i na temelju takvog iskaza donosi odluku. Apelant navodi i da nije jasno propisano kojim se kriterijima vodi Tužilaštvo BiH kod odluke o tome koji će sud biti nadležan za suđenje u konkretnom predmtu koji se tiče ratnog zločita, niti to sud ispituje, pitajući se kakav značaj ima podizanje otužnice protiv apelanta «za navodno djelo pomaganja u prevoženju dvije osobe na udaljenosti od 28 km, a koje su nakon izvjesnog vremena puštene na slobodu, a jedna od odvezenih osoba je puštena na slobodu posredovanjem i zalaganjem apelanta». Apelant smatra da se postavlja logično pitanje zašto bi on «oslobađao Kazimira Pobrića, ako je sa umišljajem pomogao u njegovom odvođenju», te smatra da i ovo pokazuje da je presuda «zasnovana na netačnim uvjerenjima i pogrešno izvedenim zaključcima Suda». Apelant također diskriminaciju vidi i u tome što zaštićeni svjedok, kao saradnik tužilaštva nije nikada krivično gonjen, iako je priznao da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela ratnog zločina, pa čak dao imena i drugih izvršilaca, koji također nisu gonjeni, nego je sva odgovornost prebačena na apelanta kao navodnog pomagača.
7. Apelant traži da Ustavni sud, «s obzirom na prirodu predmeta i vezu ovog predemta sa drugim slučajevima u kojima su moguće iste ili slične povrede ustavnih prava, odredi hitno postupanje», te da donese privremenu mjeru kojom bi prekinuo izvršenje kazne zatvora protiv apelanata do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, ne obrazlažući detaljnije razloge za donošenje privremene mjere.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto smatra da bi Ustavni sud trebao usvojiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.
11. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, da mu nije sudio «nezavisan i nepristrasan» sud u smislu Evropske konvencije, kao i da je prekršeno pravo iz čl. 7. i 14. Evropske konvencije. Apelant u veoma opširnoj i detaljno argumentiranoj apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelant ne nudi nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Jedino što se iz apelacije može zaključiti je da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere, iako ni to nije eksplicitno navedeno. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović