Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-764/06 (M. Č.)
Odluka donesena 12. 09. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-764/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 12. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-764/06, rješavajući zahtjev Milene Črepnjak za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Milene Črepnjak za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Črepnjak (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Velike Kladuše, sada u Kanadi, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je, 8. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-69/99 od 26. jula 2001. godine, i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-96/03, po njenoj žabi protiv presude Općinskog suda, broj P-69-/99 od 26. jula 2001. godine. Apelantica je, 29. juna 2006. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «do donošenja odluke o apelaciji, Husi Miljkoviću iz Velike Kladuše zabranio svako raspolaganje-(otuđenje darovanjem, prodajom, zamjenom, opterećenje zalogom hipotekom), nekretninama označenim kao k.č. 1575, zvana «Miljkovića ograda», kuća i zgrada od 190m2, dvorište 230m2, njiva od 140 m2, upisane u Pl:797/08, K.O. Velika Kladuša (stari premjer k.č. 1138/10 i k. č. 1178/34 iz zk. Ul. 1139, k.č. 1138/12 iz zk. Ul. 1366, sve K.O. Velika Kladuša), zabranio izvođenje građevinskih radova na kući, na neizgrađenoj površini zemljišta označenoj kao k.č. 1575, K.O. Velika Kladuša kako Husi Miljkoviću, tako i drugim licima kojima bi prenio ovlast Huso Miljković, s tim što će zabranu otuđenja nekretnina provesti Zemljišno-knjižni ured Općinskog suda Velika Kladuša i Ured za katastar nekretnina Općine Velika Kladuša, a zabranu izvođenja radova i građevinski inspektor organa iste općine, a ukoliko se grade objekti provest će postupak rušenja».
2. Presudom Općinskog suda, broj P-69/99 od 26. jula 2001. godine, apelantica je proglašena, kao kćerka, temeljem zakona i testamenta, zajedno sa sestrom Ankom Bućan, nasljednicom sa 1/2 dijela na ostavinskoj imovini iza umrle Sofije Bućan. Predmetna imovina sastoji se od nekretnina upisanih u p.l. br. 108 K.O. Velika Kladuša, označena kao k.č. 1575, zvana «Miljkovića ograda» kuća i zgrada 190 m2, dvorište 230 m2, njiva 2. klase 140 m2, upisana u z.k. ul. br. 1366, 1139, K.O. Velika Kladuša. Istom presudom stavljeno je van snage pravosnažno rješenje Općinskog suda, broj O-255/97 od 8. augusta 1997. godine, u dijelu kojim je za zakonskog nasljednika ove zaostavštine proglašena samo kćerka Anka Bućan sa 1/1 dijela. Dio tužbenog zahtjeva apelantice, da se upiše u zemljišnim knjigama sa 1/2 dijela vlasništva na spornim nekretninama odbijen je kao neosnovan
3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev apelantice za izmjenama pravosnažnog rješenja Općinskog suda, broj O-255/97 od 8. augusta 1997. godine, iz razloga što je u toku postupka utvrđeno da je apelantica sestra prvotužene Anke Bućan po ocu i majci i da ima status zakonskog i testamentarnog nasljednika svoje majke. Sud navodi da prvotužena Anka Bućan ne spori da joj je apelantica sestra, iako je tu činjenicu prikrila u ostavinskom postupku kada je isticala da je jedini i isključivi nasljednik sporne imovine. Kako je nesporno dokazano da je apelantica zakonski nasljednik svojih prednika i da ne postoje osnovi za njeno isključenje iz nasljedstva, to je u smislu člana 242. Zakona o nasljeđivanju apelantici priznato pravo zakonskog nasljednika sa 1/2 dijela na spornim nekretninama. Međutim, tužbeni zahtjev apelantice za upis njenog suvlasničkog dijela na nekretninama u zemljišnim knjigama sud je ocijenio neosnovanim iz razloga što su predmetne nekretnine prodate, 10. septembra 1997. godine, Husi Miljkoviću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) koji je u zemljišnim knjigama upisan sa 1/1 dijela. Općinski sud je osporenoj presudi utvrdio da je drugotuženi savjestan sticalac nekretnina koje je kupio, te da nije mogao znati da Anka Bućan, kao prodavac nekretnina, ima sestru koja polaže izvjesna prava na tim nekretninama. Općinski sud je zaključio da je drugotuženi, prema članu 38. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, na osnovu pravnog posla - kupoprodaje stekao pravo vlasništva, te da mu je nekretnina osim upisa i predata u posjed, a nekretnine je stekao teretno plaćanjem kupoprodajne cijene i da je u međuvremenu uložio velika finansijska sredstva. Sud je ocijenio da upis apelantičinog suvlasničkog dijela nije moguć, ali je moguće da apelantica u parničnom ili krivičnom postupku naknadi štetu od njene sestre Anke Bućan, koja je znajući za postojanje apelantice, u ostavinskom postupku dala lažne i neistinite podatke ostavinskom sudu.
4. Apelantica je protiv presude Općinskog suda, koja se odnosi na odbijajući dio, izjavila žalbu Kantonalnom sudu. Prema odgovoru Kantonalnog suda na navode apelacije, koji je dostavljen Ustavnom sudu 7. aprila 2006. godine, predmet se vodi pod brojem Gž-1256/05 i o žalbi još nije donesena odluka .
5. Iz navoda apelacije proizilazi da je pobijanom presudom Općinskog suda povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno ističeda joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku od strane Kantonalnog suda u postupku po žalbi na prvostepenu presudu. Apelantica u zahtjevu za usvajanje privremene mjere navodi da je drugotuženi, po dobijanju njene apelacije na koju je trebao dati odgovor, izveo geometra na spornu nekretninu i «navodno sačinio ugovor o otuđenju, a trakama kojim građevinari ograđuju zemljište ogradio slobodnu površinu zemljišta radi izgradnje objekta». Apelantica također navodi da je Općinskom sudu 14. juna 2006. godine podnijela prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja - privremene mjere i da je rješenjem predsjednika Općinskog suda, broj 023-0-SU-06-000-176 od 27. jula 2006. godine, odbijen njen zahtjev kojim je tražila izuzeće sudije u konkretnom predmetu.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje, jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Iz navoda apelacije, kao i iz pobijane presude, proizilazi da se apelantica žali na kršenje prava na pravično saslušanje sa posebnim akcentom na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i kršenje prava na imovinu. Međutim, apelantica je od Ustavnog suda zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio otuđenje i daljnje građenje na spornom zemljištu. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je, prema navodima iz apelacije, apelantica Općinskom sudu, 14. juna 2006. godine, podnijela prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja - privremene mjere, ali da taj sud o ovom prijedlogu nije donio odluku. Jedini argument u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere koji apelantica navodi je njena sumnja da će drugotuženi, koji je ujedno i zmljišnoknjižni vlasnik, otuđiti sporne nekretnine ili na njima nešto graditi.
10. U konkretnom slučaju, osim ovih sumnji, apelantica ne nudi nikakve razloge i dokaze da će uopšte doći do nastupanja štete, niti da će, i ako šteta nastupi, takva šteta biti za nju nenadoknadiva. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi zbog kojih bi trebalo donijeti traženu privremenu mjeru, a kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantičin zahtjev neosnovanim.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović