Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-334/06 (N.B. i O.B.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 79
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-334/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-334/06, rješavajući apelaciju N.B. i O.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. i O.B., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1137/03 od 28. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo, broj P-
223/02 od 3. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.B. i O.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 16. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1137/03 od 28. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-223/02 od 3. aprila 2003. godine.
2. Apelanti su 20. augusta 2001. godine sa kupcem zaključili Predugovor o kupoprodaji stana za cijenu od 58.000 KM. Na ime dijela kupoprodajne cijene, kupac je apelantima isplatio iznos od 8.500 KM, sa obavezom da ostatak cijene isplati nakon uknjižbe apelanata u KPU kao vlasnika, kada su trebali zaključiti kupoprodajni ugovor i izvršiti primopredaju stana u posjed, a sve do 21. septembra 2001. godine. Dana 21. septembra 2001. godine apelanti se nisu uknjižili, te su ponovno oglasili prodaju tog istog stana, nakon čega je kupac 17. novembra 2001. godine pismeno pozvao apelante da se određeno izjasne da li ostaju kod zaključenog predugovora. Kako su apelanti pismeno obavijestili kupca da nisu voljni izvršiti predugovor, dopisom od 29. novembra 2001. godine kupac ih je pozvao da u roku od osam dana vrate iznos od 8.500 KM. Kako apelanti nisu postupili po traženju kupca, kupac (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 30. januara 2001. godine podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta tražeći povrat iznosa datog na ime dijela kupoprodajne cijene iz Predugovora o kupoprodaji stana, zajedno sa zateznim zakonskim kamatama. Apelanti su predmetni stan zamijenili sa trećom osobom 6. maja 2002. godine.
3. Općinski sud je Presudom broj P-223/02 od 3. aprila 2003. godine obavezao apelante da tužitelju vrate iznos od 8.500 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate. Općinski sud je odbio dosuditi zakonske zatezne kamate tužitelju od dana isplate dijela kupoprodajne cijene apelantima, sa obrazloženjem da sud nije uvjeren da su svi razlozi zbog kojih nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora na strani apelanata. Naime, u prvostupanjskom postupku apelanti su isticali da se na strani tužitelja kao kupca pojavljivale dvije osobe, da su kupci bili pozivani radi dogovora u cilju realiziranja predugovora, ali da se, bez ikakvog objašnjenja, očito nisu htjeli odazvati, da zapravo nikada nisu niti imali ozbiljnu namjeru zaključiti ugovor, te na koncu da su i sami pretrpjeli određenu štetu zbog toga što do realiziranja ugovora nije došlo u ugovoreno vrijeme.
4. Na prvostupanjsku presudu apelanti su izjavili žalbu Kantonalnom sudu, ponovno navodeći činjenice koje su isticali u prvostupanjskom postupku, tražeći da se izvrši saslušanje osobe koje se također pojavljivala kao kupac, da se utvrdi zašto su se u pregovorima javljale tri različite osobe, sa različitim tvrdnjama o njihovom srodstvu, te ističući protutužbu zbog nezaključenja ugovora i zbog toga pretrpljene štete. Kantonalni sud je Presudom broj Gž-1137/03 od 28. novembra 2005. godine žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio, sa obrazloženjem da su apelanti protutužbu trebali podnijeti u prvostupanjskom postupku, te da je očito kako se u ovom slučaju radi o zaključenju predugovora sa obavezom isplate dijela cijene i zaključenja osnovnog ugovora, do čijeg zaključenja nije došlo, te su apelanti zbog nenastajanja osnova za stjecanje tog iznosa, taj iznos dužni tužitelju vratiti. Prema zaključku Kantonalnog suda, isplaćeni iznos ne predstavlja kaparu u smislu člana 79. Zakona o obligacionim odnosima, jer se kapara ne pretpostavlja, već se izričito kao takva ugovora.
5. Apelanti smatraju da su sudovi u obje istance propustili utvrđivati činjenice i provoditi dokaze kojima bi se dokazalo da je do nezaključenja kupoprodajnog ugovora došlo zbog ponašanja tužitelja, čime je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti u apelaciji ističu da nisu imala pravično suđenje zbog toga jer sudovi nisu ispitali osobu koja se pojavljivala kao «stvarni» kupac, nisu utvrdili da su izjave koje je tužiteljska strana davala kontradiktorne i nepodudarne onome što su izjavljivali u fazi pregovaranja, zbog čega su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno donijeli odluku kojom se tužitelju dosuđuje povrat novca datog na ime cijene iz kupoprodajnog ugovora, zajedno sa kamatama, čime se, kako smatraju apelanti, strana koja je skrivila nezaključenje ugovora nagrađuje. Apelanti smatraju da su sudovi bili pristrasni u ovom slučaju, te da ovakve odluke mogu svoje objašnjenje naći jedino u tome što su sudovi očigledno bili na strani tužitelja.
9. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanata na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanata, koje su tokom oba postupka isticali, koristeći svoje pravo stranke u postupku odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova, kao niti pristrasnost suda. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pravilno ocijenili da se u konkretnom slučaju ne radi o kapari iz čl. 79. i
80. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, «Službeni list R BiH», br. 2/92 i 13/93), gdje se onda trebalo voditi računa o tome koja je strana skrivila nezaključenje ugovora, već o predugovoru kojim je stvorena obaveza zaključenja glavnog ugovora. Kako do zaključenja glavnog ugovora nije došlo, a predmetni stan je naknadno zamjenjen, uslijed promjenjenih okolnosti, kako to predviđa i član 45. stav 6. Zakona o obligacionim odnosima, dalje nije moguće obavezati strane na poštivanje zaključenog predugovora. Dalje, kako do zaključenja glavnog ugovora nije došlo, niti je strane moguće obavezati na njegovo zaključenje, sasvim je pravilna odluka sudova da apelanti vrate ono što su na ime zaključenja primili, obzirom na pismeni poziv tužitelja na povrat novca a prije podizanja tužbe, po kojemu apelatni nisu postupili. Također, Kantonalni sud je pravilno odlučio kada nije usvojio protutužbu apelanta istaknutu u žalbenom postupku, obzirom da je članom 74. Zakona o parničnom postupku predviđeno pravo na podnošenje protutužbe u prvostupanjskom postupku. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović