Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2636/05 (S. L.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2636/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2636/05, rješavajući apelaciju Siegfrieda Langera, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. točka 15. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Siegfrieda Langera, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Prijedoru u predmetu broj P-195/05, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Siegfrieda Langera, podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru, broj P-195/05 od 1. lipnja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Siegfried Langer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina, podnio je 23. prosinca 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), u predmetu broj P-195/05.
2. Apelant je 31. ožujka 2005. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Fonda MIO Republike Srpske, radi naknadne isplate invalidske mirovine njegove pokojne majke, njemu, kao njenom zakonskom nasljedniku. Osnovni sud je Rješenjem broj P-195/05 od 22. kolovoza 2005. godine apelantu vratio tužbu, sa pozivom da istu u roku od osam dana ispravi i dopuni, na način precizno objašnjen u samom rješenju. Nakon toga, Rješenjem istog broja od 16. rujna 2005. godine, Osnovni sud je pozvao apelanta da u roku od 15 dana od dana prijema tog rješenja odredi opunomoćenika za prijem pismena u Bosni i Hercegovini.
3. U svojoj apelaciji, podnesenoj 23. prosinca 2005. godine, apelant navodi da Osnovni sud namjerno odugovlači zakazivanje rasprave i donošenje konačne odluke u njegovom predmetu, o čemu kao dokaz navedi dva rješenja koja, po mišljenju apelanta, dokazuju spremnost suda da odbaci njegovu tužbu iz čisto formalnih razloga, a ta činjenica, zajedno sa činjenicom da rasprava do dana podnošenja apelacije još nije zakazna, govore u prilog njegovog navoda da sud u ovom predmetu ne donosi odluku u razumnom roku. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku iz okvira prava na pravično suđenje zagarantiranog člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
4. U dopuni apelacije od 26. lipnja 2006. godine, apelant je dostavio Rješenje Osnovnog suda broj P-195/05 od 1. lipnja 2006. godine, kojim se tužba apelanta smatra povučenom, a zbog nepristupanja pripremnom ročištu na koje je apelant uredno pozvan. Apelant je uz ovu dopunu priložio i tri dopisa: svoj dopis od 2. travnja 2006. godine kojim moli sud za zakazivanje ročišta u razdoblju od 12. do 21. srpnja 2006. godine, jer zbog privatnih i službenih obveza nije u mogućnosti pristupiti na ročište zakazano 1. lipnja 2006. godine; dopis Osnovnog suda od 26. travnja 2006. godine kojim se apelant obavještava da ročište nije moguće zakazati u razdoblju koje je predložio, a zbog godišnjeg odmora uredujućeg suca i dopis apelanta od 18. svibnja 2006. godine, kojim moli sud da mu ipak pomjeri ročište, a na način da se za odgođeno ročište odredi sudac koji u tom razdoblju neće koristiti godišnji odmor.
5. Navedenom dopunom apelant ukazuje da mu je rješenjem kojim se tužba smatra povučenom, od strane Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer sud nije uvažio njegovu molbu za odgađanje ročišta, navodeći da apelant razloge zbog kojih nije mogao pristupiti zakazanom ročištu nije opravdao, dok apelant smatra da to nije točno, jer je u molbi naveo svoje razloge, zbog čega osporavano rješenje smatra nezakonitim.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koja se odnosi na postupanje u nerazumno dugom roku, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, apelant rješenja Osnovnog suda kojima je traženo preciziranje tužbenog zahtjeva i postavljanje opunomoćenika za primanje pismena u Bosni i Hercegovini, smatra radnjama koje su usmjerene na odugovlačenje postupka, pri tome ne dajući niti jedan navod, a pogotovo ne dokaz, koji bi govorio u prilog činjenici da su ova traženja Osnovnog suda u njegovom slučaju neopravdana. Osim toga, apelant je tužbu Osnovnom sudu podnio 31. ožujka 2005. godine, dok je apelaciju podnio 23. prosinca 2005. godine, dakle zbog nedonošenja odluke u vremenskom razdoblju od nepunih devet mjeseci. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da nedonošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju od nepunih devet mjeseci, u kom razdoblju je Osnovni sud donio dva rješenja i to rješenja kojima je morao otkloniti procesne nedostatke, koji su posljedica «nepostupanja», odnosno nepravilnog postupanja samog apelanta, ne predstavlja nerazumno dugo razdoblje, zbog kojeg bi apelant imao «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
9. U smislu odredbe članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koja se odnosi na navodno kršenje prava na pravično suđenje donošenjem osporavanog Rješenja Osnovnog suda, broj P-195/05 od 1. lipnja 2006. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1. i 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda.
Članak 16. st. 1. 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovitom ili izvanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP 106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, osporavano rješenje doneseno je zbog propusta apelanta da pristupi na zakazanu pripremnu raspravu. Apelant smatra da je uredno opravdano svoj izostanak, te da je sud trebalo da zakaže novu raspravu u razdoblju koje je on predložio u svom dopisu, kao jedino moguće razdoblje u kojemu je on, zbog privatnih i službenih obveza, mogao doći na raspravu. Dakle, apelant osporava zakonitost odluke redovitog suda kojom se neuvažava njegovo opravdanje na nedolazak na raspravu kao i njegov prijedlog da se nova zakaže u predlaganom razdoblju. Prema članku 233. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03 i 85/03), na rješenja donesena u prvom stupnju stranka može izjaviti priziv drugostupanjskom sudu, o kojoj mogućnosti je apelant i poučen u osporavanom rješenju. Nadalje, prema članku 236. Zakona o parničnom postupku, u postupku po uloženom prizivu na rješenje odgovarajuće se primjenjuju odredbe koje važe za priziv protiv presude, a prema članku 235. istog zakona drugostupanjski sud može, između ostalog, uvažiti priziv i rješenje preinačiti ili ukinuti, i po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak. Prema tome, priziv koji je apelant u ovom slučaju mogao koristiti, a nije, i u njemu osporavati razloge zbog kojih se njegova tužba smatra povučenom, jeste djelotvoran pravni lijek, adekvatan da ispita doneseno rješenje kako u činjeničnom tako i u pravom pogledu. Slijedi da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva, ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović