Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2407/05 (H. P.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2407/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. rujna 2006. godine, u predmetu broj AP-2407/05, rješavajući apelaciju Huseina Petonjića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Huseina Petonjića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž- 06-000763 od 30. svibnja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I-17953/04 od 17. kolovoza 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Petonjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 28. studenog 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-17953/04 od 17. kolovoza 2005. godine, a dopunom apelacije od 13. lipnja 2006. godine i protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonali sud), broj 003-0-Gž-06-000763 od 30. svibnja 2006. godine.
2. Postupajući po prijedlogu apelanta za ovrhu, a na temelju pravomoćne Presude broj P- 1775/01 od 9. prosinca 2001. godine kao ovršnog naslova, Općinski sud je Rješenjem broj I- 17953/04 dozvolio predloženu ovrhu i istu proveo, na način da je pravomoćnu presudu i pravomoćno rješenje o ovrhi dostavio banci na postupanje, nakon čega je od strane banke izvršeno skidanje sa računa dužnika u korist apelanta ukupno 6.420 KM.
3. Apelant je, nakon provedene ovrhe, podnio novi prijedlog za ovrhu, tražeći da se dodatno skinu sredstva sa računa dužnika u njegovu korist, iz razloga jer je po «njegovom obračunu» oštećen za 1.444,00 KM i jer «svojim propustom» nije u parnici tražio dosuđenje parničnih torškova. Općinski sud je Rješenjem broj I-17953/04 od 17. kolovoza 2005. godine odbio ovaj prijedlog apelanta, utvrđujući da je je banka pravilno izvršila obračun prema pravomoćnoj presudi kao ovršnoj ispravi, u kojoj su utvrđeni konkretni iznosi potraživanja za određena razdbolja i zatezne kamate, te da u istoj nisu dosuđeni parnični troškovi u korist apelanta, a da ih u ovršnom postupku ne može potraživati.
4. Apelant je na ovo rješenje Općinskog suda uložio priziv Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 003-0-Gž-06-000783 od 30. svibnja 2006. godine odbio priziv i prvostupanjsko rješenje potvrdio u cjelosti. Kantonalni sud je zauzeo stav da apelant nije dokazao da je banka nepravilno izvršila obračun duga, a da je sama banka uz obračun dostavila i obavijest o načinu obračuna, potvrđujući da je obračun točan, već da je sam izvršio obračun po kojemu, po njegovom mišljenju, mu pripadaju dodatna sredstva u iznosu od 1.444,00 KM. Kantonalni sud tadođer smatra da je apelant propustio u parničnom postupku tražiti parnične troškove, te da to sada ne može isticati u ovršnom postupku.
5. Apelant smatra da je provedenim ovršnim postupkom oštećen za iznos od 1.444,00 KM, novodeći da su od strane sudova prekršeni materijalni propisi, čime smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
6.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i dali su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su pobrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Presudu Europskog suda, Vanek protiv Slovačke, od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Presudu Europskog suda, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, pravomoćnom presudom utvrđen je glavni dug u određenim iznosima za točno određena razdoblja sa pripadajućim zateznim kamatama, kao potraživanje u korist apelanta, na način kojemu se apelant u parničnom postupku nije protivio, a u kojem parničnom postupku nije tražio dosuđenje parničnih troškova. U ovršnom postupku sudovi nisu utvrđivali nova prava apelanta, već su, sukladno članku 39. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku, pravomoćnu presudu sa pravomoćnim rješenjem o ovrhi dostavili banci kod koje se vodi račun dužnika na postupanje po istima. Dakle, rješenje o ovrhi dostavljeno na postupanje banci nakon što je postalo pravomoćno, jednako kao što je i sama ovrha određena na temelju pravomoćne presude, dakle, radi se o odlukama koje apelant nije osporavao. Nakon traženja od strane apelanta, novim prijedlogom za ovrhu te po izjavljenom prizivu, sudovi su izvršili provjeru obračuna duga od strane banke i u istome nisu pronašli bilo kakve nepravilnosti, te k tomu, nisu mogli utvrditi na koji način je apelant došao do visine potraživanja koju sam iskazuje, jer apelant nije ponudio obrazložen i razumljiv obračun od strane vještaka ili druge banke kao dokaz o nepravilnosti izvršenog obračuna. Također, sudovi u ovršnom postupku nisu mogli utvrditi pravo apelanta na parnične troškove, jer je on, prema svojim riječina, iste u parničnom postpuku «propustio» tražiti, a prema pravilima Zakona o ovršnom postupku sudovi u ovršnom postupku mogu utvrđivati samo troškove ovršnog postupka te provoditi pravomoćne odluke iz drugih postupaka na način kako glase.
10. Prema tome, u provedenom postupku ovrhe za apelanta nisu utvrđivana nova prava, već su sudovi samo postupili po pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku, u kojoj je utvrđen glavni dug i pripadajuće kamate i po kojoj apelantu nisu dosuđeni parnični troškovi. U postupku ovrhe sudovi su, sukladno zakonskim propisima, dostavili odluke banci na obračun duga i postupanje po odlukama, dakle na obračun već određenog i prema tome utvrđenog duga, a pitanje obračuna je čisto tehničko pitanje i ne predstavlja utvrđivanje novih prava za apelanta, i prema članku 39. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku obavlja se od strane banke koja vodi račun dužnika, te su nadalje, po izraženom nezadovoljstvu apelanta, izvršili provjeru izvršenog obračuna, pozivajući banku na davanje obrazloženja. Dakle, u ovom slučaju radi se o tome da je apelant sam, na način koji nije obrazložio niti kao valjan dokazao sudu, izvršio obračun svog potraživanja, koji je većeg iznosa od onoga koji je obračunom utvrdila banka a sud provjerom potvrdio. Kako apelant smatra da mu je dosuđen veći iznos od onoga koji je provedenom ovrhom dobio, pri tome ne dokazujući pogrešku izvršenog obračuna niti obrazlažući ili dokazujući svoj obračun, jednostavno navodeći da mu prema njegovom mišljenju pripada dodatno 1.444,00 KM i u tome videći povredu svog prava na pravično suđenje, dok se sa druge strane ne mogu uočiti bilo kakve druge nepravilnosti u radu sudova koje bi mogle ukazivati na eventulane povrede prava apelanta, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega ovu apelaciju cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenom.
11. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je prima facie neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović