Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1055/05 (H. M., J. B. i V. M.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1055/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1055/05, rješavajući apelaciju Hrvoja Mladinovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hrvoja Mladinovića, Jadranke Bartolović i Viktora Mladinovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev- 107/03 od 18. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-521/02 od 22. novembra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-798/00 od 28. januara 2002.
godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hrvoje Mladinović, Jadranka Bartolović i Viktor Mladinović (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Zavidovića, koje zastupa Novo Tadin, advokat iz Zrenjanina, podnijeli su, 19. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-107/03 od 18. januara 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-521/02 od 22. novembra 2002. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-798/00 od 28. januara 2002. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-798/00 od 28. januara 2002.godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj Gž-521/02 od 22. novembra 2002. godine, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je ništav ugovor zaključen 8. maja 2000. godine, pod brojem 03/3-23-18/99, između Općine Zavidovići (u daljnjem tekstu: prvotužena), kao prodavca i Marwana Mufti i Senade Muftić (u daljnjem tekstu: drugo i trećetuženih), kao kupaca, a čiji je predmet trosoban stan u Zavidovićima, u Ul. Zlatnih Ljiljana bb, sprat III, stan broj 17, ranija Ul. Braće Kosorić broj 7, koji se sastoji od dvije i po sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija u ukupnoj površini od 73 m2, i da se drugo i trećetuženi obavežu da taj stan predaju u posjed apelantima, slobodan od ljudi i stvari, uz naknadu parničnih troškova. Za slučaj da sud ne usvoji navedeni tužbeni zahtjev, apelanti su predložili da sud obaveže prvotuženu da im isplati iznos od 33.593,70 KM sa pripadajućom kamatom počev od 29. maja 1998.godine pa do isplate. Apelanti su pobijanim presudama obavezani prvotuženoj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM, a drugo i trećetuženim 1.200,00 KM.
3. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da su apelanti tužbom od 2. novembra 2000. godine i tokom postupka istakli da su oni djeca i jedini nasljednici Matije Mladinovića, koji je radi nastupanja smrti 1992. godine trajno prestao sa korištenjem stana koji je predmet navedenog kupoprodajnog ugovora, te da su oni momentom njegove smrti postali vlasnici predmetnog stana. Također je navedeno da je njihovom ocu predmetni stan dat u državinu i korištenje 1. jula 1974. godine u postupku eksproprijacije kada je eksproprisana parcela u njegovom vlasništvu k.č. 1532/2, posjedovni list 557, ko. Zavidovići, na kojoj je bila sagrađena stambena zgrada od dva stana i poslovni objekat sa pomoćnim objektima. Apelanti su tvrdili da je prema odredbi člana 46. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list FNRJ», br. 12/57) njihovom ocu dodijeljen sporni stan kao «stambeno vlasništvo» i da njihov prednik nije bio «goli» korisnik stana. Apelanti su kao dokaz o «stambenom vlasništvu» ukazivali na ugovor zaključen 20. jula 1973. godine između Općine Zavidovići i njihovog oca, kao bivšeg vlasnika eksproprisanih nekretnina-, po kome je Općina garantirala vlasniku iznosom od 200.000,00 dinara «ukoliko iz bilo kojih razloga navedeni stan ne bi bio stavljen na raspolaganje Matiji Mladinoviću». Apelanti su smatrali da je pravo njihovog oca prešlo na njih kao nasljednike, a da je u vrijeme zaključenja ugovora garancija od 200.000,00 dinara iznosila 33.593,70 DM. Apelanti su posebno naveli da je apelant Hrvoje Mladinović živio sa roditeljima u spornom stanu, dok su ostali apelanti imali svoje stanove, da je Hrvoje Mladinović, nakon smrti roditelja, sa porodicom tokom rata izbjegao u Holandiju, a stan dao na korištenje trećem licu.
4. Prvostepeni sud je izvršio uvid u rješenje Općinskog suda Zavidovići, broj R-4/72 od 30. marta 1972. godine, koje je doneseno u predmetu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine, rješenje o dodjeli stana na korištenje Matiji Mladinoviću koje je izdao Sekretarijat za privredu i finansije Općine Zavidovići, broj 03-20/360-48 od 5. jula 1973. godine, po osnovu eksproprijacije, ugovor broj 03-36-6/73 od 20. jula 1973. godine zaključen između Općine Zavidovići i Matije Mladinovića u predmetu reguliranja stambenog pitanja također po osnovu eksproprijacije nekretnina, presudu Kantonalnog suda u Zenici, broj U-174/00 od 30. oktobra 2000. godine, i ostale dokaze u spisima. Na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je Matiji Mladinoviću - predniku apelanata na ime naknade za eksproprisanu kuću sa poslovnim objektom, određena novčana naknada rješenjem Općinskog suda, broj R-4/72 od 30. marta 1972. godine, te je istim rješenjem korisnik eksproprijacije obavezan da prije rušenja zgrade ranijem vlasniku obezbijedi korištenje drugog odgovarajućeg stana na osnovu člana 37. st. 2. i 3. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list SFRJ», broj 11/68). Predniku apelanata je rješenjem Sekretarijata za privredu i finansije Skupštine Općine Zavidovići, broj 03-20/360-48 od 5. jula 1973. godine, dodijeljen sporni stan na korištenje uz naznaku da pravo korištenja stana počinje od 1. jula 1974. godine uz obavezu da zaključi ugovor o korištenju stana sa Stambenim preduzećem. Navedeno rješenje je doneseno s pozivom na čl. 35. i 38. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 11/66). Uvidom u ugovor, broj 03-36-6/73 od 20. jula 1973. godine, sud je utvrdio da su Općina Zavidovići i prednik apelanata, Mladinović Matija, zaključili ugovor kojim Općina garantira da ukoliko iz bilo kojih razloga ne bi bio «stavljen na raspolaganje» Matiji Mladinoviću po završetku stambene zgrade odnosno po useljivosti, stan koji mu je dodijeljen rješenjem Općine, broj 03-20/360-48 od 5. jula 1973. godine, Općina će isplatiti 200.000 dinara. Sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je predniku apelanata dodijeljen na korištenje predmetni stan, kao nosiocu stanarskog prava, u koji se on i uselio, te da stan nije dodijeljen u vlasništvo. Osim toga sud je uvidom u presudu Kantonalnog suda u Zenici, broj U-174/00 od 30. oktobra 2000. godine, i rješenja Ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okolice Zeničko-dobojskog kantona, broj 14-372-1270/98 od 4. aprila 1999. godine, i broj 14-372-1270/98 od 8. juna 2000. godine, zaključak Općine Zavidovići, broj 2-372-347 od 20. oktobra 1998. godine, i rješenje Općine, broj 3/4-23-3265 od 10. aprila 2000. godine, utvrdio da je apelant Hrvoje Mladinović propustio da blagovremeno podnese zahtjev za povrat spornog stana, te da je izgubio upravni spor za povrat stana u posjed po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Sud je zaključio da je apelant Hrvoje Mladinović u navedenim postupcima nastupao kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, dok u konkretnom postupku ne traži povrat stana po osnovu stanarskog prava, već poništenje kupoprodajnog ugovora za predmetni stan zaključen između prvotužene, drugo i trećetuženih, tvrdeći da su apelanti vlasnici stana po osnovu vlasništva njihovog prednika –oca. Sud je obrazložio da je tužbeni zahtjev neosnovan, jer apelanti nisu uspjeli dokazati da su vlasnici spornog stana, ističući da se prema članu 23. Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima, kao i prema zakonima koji su regulirali istu oblast pravo vlasništva stiče po osnovu samog zakona, pravnim poslom, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Kako apelanti nisu dokazali da posjeduju bilo koji od pravnih osnova sticanja vlasništva, to nisu ni postali vlasnici spornog stana, jer sam ugovor između Općine i prednika apelanata Matije Mladinovića o garanciji prema ugovoru, broj 03-36-6/73 od 20. jula 1973. godine, bio je ispunjen kada je Matija Mladinović izvršio useljenje u sporni stan. Momentom useljenja u stan prestala je obaveza isplaćivanja iznosa od 200.000 dinara, jer samim ugovorom nije bilo predviđeno da se stan daje u vlasništvo. Sud je zaključio da stan nije bio vlasništvo oca apelanata da bi ga oni mogli potraživati po Zakonu o vlasničkopravnim odnosima kao zakonski nasljednici. Njihov otac je bio samo nosilac stanarskog prava na spornom stanu od useljenja 1974. godine sve do nastupanja smrti 27. jula 1992. godine, kada mu je prestalo stanarsko pravo, a apelant Hrvoje Mladinović kao član porodičnog domaćinstva nije uspio da ostvari povrat stana u posjed u roku koji je određen Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Iz navedenih razloga sud nije poništio sporni ugovor niti je apelantima dosudio isplatu tražene novčane svote. Ovakvo stanovište u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-107/03 od 18. januara 2005. godine odbijena je kao neosnovana revizija koju su izjavili apelanti protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-521/02 od 22. novembra 2002. godine.
6. Iz apelacije proizilazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u tome što je, prema njihovom mišljenju, njihovom predniku « za eksproprisanu imovinu umanjena naknada za 30% i da je za to kupljeno stanarsko pravo na predmetnom stanu. Tome ide u prilog činjenica da je istovremeno potpisan i ugovor na iznos od tadašnjih 200.000,00 dinara koliko je stan i bio vrijedan, a da se to isplati u slučaju da se stan ne dodijeli. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na imovinu
10. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je na spornom stanu, koji je predmet kupoprodajnog ugovora, a koji je dobio prednik-otac apelanata po osnovu eksproprijacije njegovih nekretnina postojalo pravo vlasništva, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koji u sebi sadrži član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
13. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).
14. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 23. Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima zaključili da sporni stan nije bio vlasništvo oca apelanata, jer je u postupku eksproprijacije svojih nekretnina dobio sporni stan na korištenje i bio samo nosilac stanarskog prava. Prema tome ni apelanti nisu bili vlasnici spornog stana. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantna propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa korištenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na imovinu
15. Iz apelacije proizilazi da se apelanti žale da su osporenim odlukama diskriminirani u vezi sa svojim imovinskim pravima. Stoga Ustavni sud smatra da se apelanti žale na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana
14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantiranih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantiranih prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već zaključio da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, tako da se ne može primijeniti član 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelanti samo paušalno navode da su diskriminirani, a ni u toku postupka pred sudom, pa ni uz apelaciju nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović