Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1334/05 (Š. Č.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1334/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Valerija Galić i Miodrag Simović i sudije Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20.septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1334/06, rješavajući apelaciju Ševala Čolomana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševala Čolomana, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Kž-06-000050 od 21. februara 2006. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj Kv-98/05 od 16. decembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševal Čoloman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa advokat Maida Grizović, podnio je 5. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000050 od 21. februara 2006. godine i rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kv-98/05 od 16. decembra 2005. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-18/04 od 18. maja 2004. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela otmice iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te dva pokušaja ubojstva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. istog zakona, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-277/04 od 27. oktobra 2004. godine, odbijena je žalba apelanta, a uvažena žalba kantonalnog tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o kazni pa je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci.
4. Kantonalni sud je rješenjem, broj Kv-98/05 od 16. decembra 2005. godine, odbacio kao neosnovan apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka, uz obrazloženje da iz pisanih izjava svjedoka, koje odbrana želi saslušati u ponovljenom postupku, nedvojbeno proizilazi da ta lica ne znaju ništa o kritičnim događajima koji su se dogodili 1. februara 2004. godine, te da eventualno novo svjedočenje predloženih osoba, na okolnosti koje su naveli u svojim pisanim izjavama, ne bi dovelo do drugačije odluke, budući da se radi o dokazima koji očigledno nisu podobni da se na osnovu njih dopusti ponavljanje postupka.
5. Vrhovni sud je rješenjem, broj 070-0-Kž-06-000050 od 21. februara 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i njegove braniteljice na navedeno rješenje, u cijelosti prihvativši kao valjane razloge koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju rješenja.
6. Apelant smatra da mu je ovim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija). U obrazloženju apelacije, apelant navodi da je prezentirao nove dokaze kojim bi dokazao da nije počinio krivična djela za koja je osuđen, da prvostepeni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za ponavljanje postupka uopće nije primijenio zakon te da nije saslušao apelanta niti je proveo prethodno ispitivanje dokaza.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Dakle, prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni ljekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnim pravnom lijeku koji je koristio.
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Apelant je u konkretnom slučaju protiv pravosnažne presude podnio zahtjev za ponavljanje postupka kao vanredni pravni lijek. Međutim, prema praksi organa Evropske konvencije zahtjevi za ponavljanje pravosnažno okončanih postupaka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. V. The Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 1043/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji ( OI ), broj 35 ). U vezi sa tim, Ustavni sud slijedi istu praksu i ne može garantovati zaštitu ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne ljekove.
11. U konkretnom slučaju proizlazi da je posljednji efektivni pravni lijek koji je apelant koristio bila žalba na prvostepenu presudu Kantonalnog suda o kojoj je odlučio Vrhovni sud presudom broj Kž-277/04 od 27. oktobra 2004. godine. Nadalje, apelant je zahtjev za ponavljanje postupka podnio 28. juna 2005. godine, pa se samo po sebi podrazumijeva da je navedenu drugostepenu presudu Vrhovnog suda primio prije tog datuma. Budući da je apelacija podnesena 5. maja 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio drugostepenu presudu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović