Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1420/05 (Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstv odbrane)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 11. EK i član II/3.i) Ustava BiH (Sloboda okupljanja i udruživanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1420/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1420/05, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-621/03 od 22. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-9133/02 od 18. februara 2003. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva odbrane, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-621/03 od 22. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu, broj I-9133/02 od 18. februara 2003. godine, u odnosu na član II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i član 11. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstv odbrane (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane, podnijelo je, 4. jula 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-621/03 od 22. marta 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-9133/02 od 18. februara 2003. godine.

2. Pravosnažnom presudom Općinskog suda u Kaknju, broj P-232/98 od 11. juna 2001. godine utvrđena je obaveza apelanta, da Husi Šljivo (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) na ime naknade materijalne štete iplati iznos od 1.778,00 KM sa zateznom kamatom na taj iznos počev od 22. oktobra 1997. godine, pa do konačne isplate, i na ime naknade nematerijalne štete, iznos od 800,00 KM sa zateznom kamatom počev od 11. juna 2001. godine, Sabiri Šljivo (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica) na ime naknade nematerijalne štete iznos od 2.500,00 KM i Aidi Šljivo (u daljnjem tekstu: trećetužiteljica) iznos od 800,00 KM sa zateznom kamatom počev od 11. juna 2001. godine. Apelant je obavezan da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.205,00 KM. Predmetna šteta prouzrokovana je saobraćajnom nezgodom koju je skrivilo lice koje je upravljalo vozilom vlasništvo VI Muslimanske brigade, u sastavu Armije Bosne i Hercegovine.

3. Tužitelji su, 28. juna 2002. godine, Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj P-232/98 od 11. juna 2001. godine.

4. Rješenjem Općinskog suda, broj I-9133/02 od 6. novembra 2002. godine, koje je po prigovoru tuženih potvrđeno rješenjem istog suda, broj I-9133/02 od 18. februara 2003. godine, prijedlog za odlaganje i obustavu postupka protiv apelanta, odbijen je kao neosnovan, i utvrđeno da se prvostepeno rješenje u cijelosti održava na snazi. Rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-621/03 od 22. marta 2005. godine, odbijena je žalba apelanta na rješenje Općinskog suda, broj I-9133/02 od 18. februara 2003. godine, i prvostepeno rješenje potvrđeno.

5. Apelant smatra da je donošenjem osporenih rješenja došlo do povrede njegovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. U odnosu na navode apelanta da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz član II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da se ovo pravo odnosi na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugim i sadrži razradu prava na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja s drugim, te da se ni u kom slučaju ne može primjeniti na konkretni slučaj u kojem je pobijanim rješenjima donesenim u izvršnom postupku određeno izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda, broj P-232/98 od 11. juna 2001. godine. Naime, osporenom presudom je utvrđena obaveza apelanta da naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu tužiteljima koji su povrijeđeni u saobraćajnoj nezgodi skrivljenoj od strane lica koje je upravljalo vozilom u vlasništvu apelanta, pa se apelantovi navodi o povredi navedenih prava moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u izvršnom postupku, kojima je na temelju izvršne isprave određeno izvršenje prema tražiocima izvršenja. Prema tome, potrebno je prvo odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

10. U konkretnom slučaju apelantova građanska prava i obaveze utvrđeni su pravosnažnom presudom Općinskog suda u Kaknju, broj P-232/98 od 11. juna 2001. godine, kojom je apelantu naloženo da tužiteljima na ime materijalne i nematerijalne štete isplati navedene iznose novca Nikakva nova građanska prava nisu utvrđivana u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan pravosnažnim rješenjem o izvršenju Općinskog suda, broj I-9133/02 od 6. novembra 2002. godine.

11. U vezi sa primjedbama apelanta da je pobijano rješenje Općinskog suda, broj I-

9133/02 od 6. novembra 2002. godine, neizvršivo jer se radi o potraživanju materijalne i nematerijalne štete koja se može podvesti pred javni dug, Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da se predmetna obaveza apelanta prema tražiocima izvršenja zasniva na naknadi materijalne i nematerijalne štete, koja se ne može proglasiti javnim dugom, te da se na istu ne mogu primijeniti odredbe Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, jer je članom 3. citiranog zakona tačno utvrđeno koja se potraživanja pravnih i fizičkih lica nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti mogu podvesti pod javni dug Federacije Bosne i Hercegovine.

12. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim žalbenim navodima, Ustavni sud je već zaključio da se predmetni izvršni postupak nije ticao određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa se apelantovi navodi u vezi povrede i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine).

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao prima facie neosnovana, odnosno, kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1420/05 (Federacija Bosne i Hercegovine… | Sudska praksa | Aktio