Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1514/05 (I. S.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1514/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1514/05, rješavajući apelaciju Ibrahima Selmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Selmanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-119/05 od 18. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-

77/04 od 13. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Selmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, koga zastupa Mensud Burić, advokat iz Visokog, podnio je, 15. jula 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-119/05 od 18. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Visokom, broj P-77/04 od 13. oktobra 2004. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv «UNIS-KOVINE» D.D. Visoko (u daljnjem tekstu: tužena), radi novčanog potraživanja iz radnog odnosa, na ime ostvarenih, a neisplaćenih plaća u periodu od 1. novembra 1999. godine, pa do 31. jula 2000. godine, u iznosu od 1.800,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dospjelosti pa do isplate.

3. Presudom Općinskog suda, broj P-77/04 od 13. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-119/05 od 18. maja 2005. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 264, 00 KM:

4. Tokom postupka bilo je nesporno da je apelant bio zaposlen kod tužene od 1979. godine do 1. juna 2002. godine, kada je penzionisan. Također je bilo nesporno da mu nisu isplaćene plate za mjesec novembar i decembar 1999. godine i za mjesec januar – juli 2000. godine, u iznosima od po 200,00 KM, što ukupno iznosi 1.800,00 KM.

5. Budući da je tužena u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja, pozivajući se na odredbu člana 106. Zakona o radu («Službene novine FBiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03), redovni sudovi su utvrdili da je tužba sudu podnesena 30. aprila 2004 godine, a da se potraživanje neisplaćenih plaća odnosi na period od 1. novembra 1999. godine do 31. jula 2000. godine, iz kojih razloga je nastupila apsolutna zastarjelost potraživanja, jer je od nastanka potraživanja do podnošenja tužbe sudu proteklo više od tri godine.

6. Apelant osporava pobijane presude jer su navodno zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do povrede njegovog ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je njegova imovina prešla u imovinu tužene, bez osnova u pravnom poslu ili zakonu, pa je tužena dužna da mu vrati plaće u iznosu od 1.800,00 KM koje je zadržala bez ikakvog pravnog osnova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, čime je od strane tužene lišen imovine koju čine ostvarene neisplaćene plaće za utvrđeni period, te da je njegova imovina prešla u imovinu tužene, bez osnova u pravnom poslu ili zakonu.

10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je nastupila apsolutna zastara za ovaj vid apelantovog potraživanja, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koji u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

12. Također, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 106. Zakona o radu zaključili da je nastupila apsolutna zastara apelantovog potraživanja iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno ili diskriminatorno primijenili relevantna propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa korištenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1514/05 (I. S.) | Sudska praksa | Aktio