Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1548/05 (D. V.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1548/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. rujna 2006. godine u predmetu broj AP 1548/05, rješavajući apelaciju Dubravke Vranješ, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dubravke Vranješ, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-459/05 od 25. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj I-

1305/04 od 23. prosinca 2004. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dubravka Vranješ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Dubravko Grgić i dr., odvjetnik iz Ljubuškog, je podnijela 23. srpnja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-459/05 od 25. svibnja 2005. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-1305/04 od 23. prosinca 2004. godine.

2. Pravomoćnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Ljubuškom broj P-115/90 od 12. ožujka 1992. godine, obvezano je Sarajevo osiguranje d.d. Podružnica Čapljina (u daljnjem tekstu: izvršenik) da isplati apelantici na ime naknade štete iznos od 720.000,00 dinara (184,62 KM) s kamatom sukladno članku 1. Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 12. ožujka 1992. godine pa do konačne isplate, te da joj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 41.349,00 dinara (10,60 KM) sa kamatom, sukladno članku 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počevši od 12. ožujka 1992. godine pa do konačne isplate.

3. Apelantica je 3. studenoga 2004. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-115/90 od 12. ožujka 1992. godine. Rješenjem Općinskog suda broj I-1305/04 od 4. studenoga 2004. godine je dozvoljeno izvršenje navedene presude.

4. Protiv Rješenja Općinskog suda broj I-1305/04 od 4. studenoga 2004. godine izvršenik je podnio prigovor zastare. Rješenjem Općinskog suda broj I-1305/04 od 23. prosinca 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-495/05 od 25. svibnja 2005. godine, usvojen je prigovor zastare izvršenika podnesen protiv Rješenja o izvršenju broj I-1305/04 od 4. studenoga 2004. godine i izvršni postupak je u cijelosti obustavljen, a provedene radnje ukinute.

5. Općinski je sud u obrazloženju rješenja naveo da su točni navodi izvršenika da je presuda, koja je poslužila kao izvršna isprava u ovoj pravnoj stvari, postala pravomoćnom 20. travnja 1992. godine, a da je prijedlog za izvršenje podnesen 3. studenoga 2004. godine, te da je od dana pravomoćnosti presude koja je poslužila kao izvršna isprava od dana podnošenja prijedloga za izvršenje proteklo razdoblje dulje od 10 godina. Prema ocjeni Općinskog suda, u ovom slučaju ratno stanje nije razlog za zastoj zastarijevanja i nije predstavljalo nesavladivu prepreku sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnom presudom. Općinski je sud istaknuo da je sve vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Općinski sud radio (primao stranke i poštu), te da je apelantica imala mogućnost sudskim putem zahtijevati od izvršenika ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnom presudom.

6. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostupanjski je sud pravilno odlučio kada je prihvatio izvršenikov prigovor zastare za izvršenje apelantičine tražbine, sukladno odredbama članka 379. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO – «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03). Kantonalni je sud istaknuo da je apelantica imala mogućnost podnijeti sudu prijedlog za izvršenje u zakonskom roku, jer je Općinski sud, kao nadležan sud u ovom slučaju, neprekidno radio, te da ratno stanje nije predstavljalo nesavladivu prepreku sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

7. Apelantica se u apelaciji žali da je pobijanim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da su Kantonalni i Općinski sud povrijedili navedena prava zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. Apelantica je zatražila od Ustavnog suda da joj se prizna trošak sastava apelacije u iznosu od 396,00 KM, sastava odgovora na prigovor u iznosu od 273,00 KM i priziva u iznosu od 317,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.»

Članak 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelantica se žali da joj je pobijanim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer su odluke redovitih sudova utemeljen na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, odnosno članka 379. stavak 1. ZOO-a, prema kojem je u konkretnom slučaju, po ocjeni sudova nastupila zastara potraživanja.

11. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestupanjski sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 150/04 od 17. veljače 2005. godine). Što se tiče apelantičinih prigovora na odluke sudova u svezi zastare tražbine, Ustavni sud opaža da je Općinski sud pozorno ispitao ovo pitanje i utvrdio da je izvršna isprava u ovoj pravnoj stvari Presuda Općinskog suda u Ljubuškom broj P-115/90 od 12. ožujka 1992. godine postala pravomoćnom 20. travnja 1992. godine, a da je prijedlog za izvršenje navedene presude podnesen 3. studenoga 2004. godine. Prema ocjeni Općinskog suda od dana pravomoćnosti presude koja je poslužila kao izvršna isprava do dana podnošenja sudu prijedloga za izvršenje je proteklo razdoblje dulje od 10 godina. Kantonalni i Općinski sud su ocijenili da ratno stanje u konkretnom slučaju nije predstavljalo nesavladivu prepreku da apelantica sudskim putem zahtijeva ispunjenje obveze, jer je sve vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti Općinski sud radio tijekom rata i obavljao sve svoje sudske funkcije, pa njegovo trajanje ne zaustavlja tijek zastarijevanja. Kantonalni je sud također ocijenio da je Općinski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno odlučio kada je prihvatio izvršenikov prigovor zastare tražbine izvršenika, prema članku 379. stavak 1. ZOO-a.

12. Ustavni sud opaža da su redoviti sudovi pozorno ispitali ovo pitanje i zaključili da je apelantičin prijedlog za izvršenje tražbine podnesen nepravodobno, te da je nastupila zastara tražbine zbog proteka roka iz članka 379. stavak 1. ZOO-a, kojim je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog mjerodavnog tijela ili poravnanjem pred sudom ili drugim mjerodavnim tijelom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja pobijanih rješenja može zaključiti da sadrže sve razloge koje su sudovi smatrali potrebnim i bitnim da bi mogli donijeti odluku. Ustavni je sud ustvrdio da u postupanjima sudova nije došlo do zlouporabe i proizvoljne primjene materijalnog prava, niti da su postojali drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Dapače, sudovi su svoje odluke temeljili na relevantnim pozitivno-pravnim propisima. Tumačenje tih propisa, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantičinih ustavnih prava. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1548/05 (D. V.) | Sudska praksa | Aktio