Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1604/05 (V. V.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1604/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1604/05, rješavajući apelaciju Vasilije Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilije Vuković,podnesena protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj R-521-101140-1/1-01-42/05 od 9. aprila
2005. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilije Vuković,podnesena protiv zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, broj I-08-402/03 od 25. oktobra 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilija Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kneževa, podnijela je, 28. jula 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija CRPC), broj R-521-101140-1/1-01-42/05 od 9. aprila 2005. godine, i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj I-08-402/03 od 25. oktobra 2004. godine.
2. Apelantici je rješenjem ODP «Kneteks» d.o.o. Kneževo, broj: 01-57/00 od 8. maja 2000. godine, dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Kneževu u Ulici Gavrila Principa, zgrada br. 24, stan br. 4, na osnovu kojeg je apelantica zaključila ugovor o korištenju stana, broj 01-24/00 od 23. maja 2000. godine, i izvršila otkup stana po ugovoru, broj 178/03 od 20. marta 2003. godine.
3. U pravnom postupku rješavanja konačnog pravnog statusa spornog stana, odlukom Komisije CRPC, broj 05-050-01-27/02 od 2. septembra 2003. godine, potvrđeno je da je, 1. aprila 1992. godine, Mirko Milanović bio u posjedu spornog stana.
4. Protiv odluke Komisije CRPC, broj 521-101140-1/1 od 2. septembra 2003. godine, apelantica je podnijela zahtjev za ponovno razmatranje navedene odluke, koji je odbijen odlukom Komisije CRPC, broj R-521-101140-1/1-01-42/05 od 9. aprila 2005. godine.
5. Zaključkom o dozvoli izvršenja odluke Komisije CRPC, kojeg je donijelo Ministarstvo, broj I-08-402/03 od 25. oktobra 2004. godine, potvrđeno je da je Odluka Komisije CRPC, broj 521-101140-1/1od 2. septembra 2003. godine, konačna, obavezujuća i izvršna. Istim Zaključkom je određeno administrativno izvršenje iseljenjem apelantice i predajom u posjed spornog stana tražiocu izvršenja, te je naloženo apelantici da predmetni stan preda mirnim putem tražiocu izvršenja po isteku roka od 15 dana od dana prijema navedenog zaključka. Također je utvrđeno da će se izvršenje Zaključka provesti neposrednom prinudom ukoliko apelantica ne preda stan mirnim putem tražiocu izvršenja.
6. Nakon toga, apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je bila zakonita vlasnica spornog stana u vrijeme kada je Ministarstvo donijelo osporeni Zaključak o dozvoli izvršenja.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1)Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; ((15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. U odnosu na navode apelacije, kojim se osporava odluka Komisije CRPC, broj R-521-
101140-1/1-01-42/05 od 9. aprila 2005. godine, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka Komisije CRPC-a. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U-21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01, i neobjavljena odluka broj AP-1060/04 od 26. aprila 2005. godine). Komisija CRPC je institucija koja je uspostavljena drugim aneksom Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine – Aneks 4. sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.
9. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj odluci U-21/01, Ustavni sud je zaključio da se Komisija CRPC ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer Komisija CRPC vrši svoje funkcije izvan standardne strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke Komisije CRPC-a konačne i obavezujuće.
10. Prema tome, Ustavni sud nije nadležan za preispitivanje odluka Komisije CRPC-a. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.
11. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali i na Zaključak Ministarstva o dozvoli izvršenja odluke Komisije CRPC, broj I-08-402/03 od 25. oktobra 2004. godine.
12. U konkretnom slučaju apelantica je protiv zaključka Ministarstva, broj I-08-402/03 od 25. oktobra 2004. godine mogla izjaviti žalbu Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović