Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2367/06 (M. O.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2367/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Jovo Rosić, suci, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2367/06, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Omerovićapodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-841/05 od 20. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1501/04 od 9. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Gračanici, broj P-325/00 od 10. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je, 8. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
841/05 od 20. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1501/04 od 9. maja 2005. godine, i presude Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-325/00 od 10. septembra 2004. godine. Apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i naloži tuženoj da ga vrati na posao i/ili isplati naknade zbog suspenzije, do okončanja spora, zbog toga što je nezaposlen.
2. Apelant je obavljao funkciju općinskog pravobranioca Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: tužena). Rješenjem općinskog načelnika Općine Gračanica (u daljnjem tekstu: općinski načelnik), broj 02-05-116-383/00 od 21. augusta 2000. godine, koje je potvrđeno rješenjem općinskog načelnika, broj 02-05-116-426/00 od 31. augusta 2000. godine, apelant je smijenjen sa funkcije općinskog pravobranioca tužene zbog teže povrede ugleda službe i njenog nekvalitetnog obavljanja.
3. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene, radi poništenja rješenja koja je donio općinski načelnik o smjenjivanju apelanta sa funkcije općinskog pravobranioca, vraćanja na posao i priznavanja prava po osnovu radnog odnosa. Međupresudom Općinskog suda, broj P.325/00 od 24. januara 2001. godine, poništena su osporena rješenja općinskog načelnika. Navedena međupresuda je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-259/01 od 20. juna 2001. godine, a Vrhovni sud je presudom, broj Rev-307/01 od 11. marta 2002. godine, reviziju tužene odbio kao neosnovanu. Također, međupresudom je odlučeno da će se do pravosnažnosti međupresude zastati sa raspravljanjem o preostalim tužbenim zahtjevima.
4. Presudom Općinskog suda, broj P-325/00 od 10. septembra 2004. godine, radi priznavanja prava iz radnog odnosa i naknade štete, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, i tužena je obavezana da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća, za period od 1. septembra 2000. godine do 1. oktobra 2001. godine, ukupan iznos od 11.247,76 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se vrati na poslove općinskog pravobranioca tužene, i da mu se uspostave sva prava po osnovu rada i radnog odnosa. Apelant je odbijen i sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne i nematerijalne štete koji je tražio i po ostalim osnovima (na ime troškova za ponovno otvaranje advokature i nagrade koju bi ostvario za obavljanje advokatske djelatnosti, na ime izgubljene zarade u prekovremenom i dopunskom radu, zbog poremećaja porodičnog mira, harmonije, dostojanstva ličnosti i daljeg napredovanja u svome znanju, na ime narušavanja mentalnog i fizičkog zdravlja, na ime štete zbog nemogućnosti vraćanja kredita, zajmova i ostalih pozajmnica, troškova za režijske izdatke, troškova oko upisa staža zbog izdanja nove radne knjižice koju je izgubio tuženi. U vezi tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 300.000,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog izrečenih uvreda i klevete, Općinski sud se oglasio stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1501/04 od 9. maja 2005. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime neisplaćenih plaća, za period od 1. septembra 2000. godine pa do 1. oktobra 2001. godine, u iznosu od 11.247,76 KM, tako da su dosuđene neisplaćene plaće za period od 1. septembra 2000. godine pa do 8. aprila 2002. godine, kada je apelant zasnovao radni odnos u Općini Lukavac, u ukupnom iznosu od 16.616,21 KM. Presuda Općinskog suda je potvrđena u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na navedene mjesečne iznose. Također, ova presuda je potvrđena u dijelu u kojem se apelant i drugi tužioci odbijeni sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i u dijelu kojim se Općinski sud oglasio nenadležnim za odlučivanje o zahtjevu apelanta za naknadu štete na ime pretrpljenih duševnih bolova i patnji zbog izrečenih javnih uvreda i klevete.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-841/05 od 20. jula 2006. godine, revizija apelanta izjavljena na navedenu presudu Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana. Po ocjeni Vrhovnog suda Kantonalni sud je pravilno utvrdio period nezakonitog prestanka radnog odnosa apelantu do zasnivanja radnog odnosa kod Općine Lukavac, te na osnovu takvog pravilnog utvrđenja odredio plaću apelantu. Pravilno je, po ocjeni Vrhovnog suda, odbijena žalba apelanta u dijelu zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne i nematerijalne štete. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio žalbu apelanta u dijelu koji se odnosi na oglašavanje Općinskog suda stvarno nenadležnim za rješavanje o naknadi za pretrpljene duševne bolove apelanta zbog klevete.
7. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru i naloži tuženoj da ga vrati na posao i/ili isplati naknade zbog suspenzije, do okončanja spora, zbog toga što je nezaposlen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2)„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
a) Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama donesenim radi priznavanja prava iz radnog odnosa i naknade štete nakon smjenjivanja sa funkcije općinskog pravobranioca tužene povrijeđeno pravo na pravično suđenjeiz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda apelacije o kršenju prava na pravično suđenje se svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
11. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, prema kojoj, nije zadatak ovog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je istitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant, osim što osporava činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, nije naveo povredu bilo kojeg segmenta prava na pravično suđenje, nego praktično ponavlja navode tužbe koji se odnose na hronologiju događaja od momenta smjenjenja sa funkcije općinskog pravobranioca tužene, tvrdeći da Kantonalni sud nije temeljito razmotrio njegovu žalbu, niti je Vrhovni sud razmotrio razloge revizije.
13. U vezi sa ovim žalbenim navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da se prvostepena presuda zasniva na činjeničnom utvrđenju da su međupresudom tog suda, broj P.325/00 od 24. januara 2001. godine, poništena rješenja općinskog načelnika tužene od 21. augusta 2000. godine i 31. augusta 2000. godine o smjenjivanju apelanta sa funkcije općinskog pravobranioca prije isteka vremena na koji je biran na ovu funkciju (period od četiri godine) i da je ova odluka pravomoćna Nadalje, Ustavni sud zapaža da utvrđenje da je radni odnos apelanta kod tužene prestao na nezakonit način, 31. augusta 2000. godine, kao i da tužena apelantu zbog takvog prestanka radnog odnosa nije isplatila naknadu plaće, među strankama je bilo nesporno. Ocjenom provedenih dokaza u toku prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant po prestanku radnog odnosa kod tužene u zakonskoj proceduri imenovan za općinskog pravobranioca za Općinu Doboj Istok, 11. septembra 2001. godine, i to rješenjem načelnika ove općine i da je odmah po imenovanju sa općinskim načelnikom Općine Doboj Istok, 12. oktobra 2001. godine, zaključio ugovor o djelu za obavljanje poslova na koje je imenovan, uz naknadu od 350,00 KM mjesečno. Kako Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 13/98) ne predviđa mogućnost da službenici sa posebnih ovlaštenjima, kao što je i općinski pravobranilac, obavljaju ove poslove po ugovoru o djelu, prvostepeni sud zaključuje da zaključeni ugovor o djelu sa načelnikom Općine Doboj Istok nije pravno valjan i ne proizvodi pravno dejstvo. Stoga apelantu, po ocjeni prvostepenog suda pripada pravo samo na naknadu plaće za period od 1. septembra 2000. godine pa do 1. oktobra 2001. godine kada je apelant imenovan na funkciju općinskog pravobranioca Doboj Istok u visini od 11.247,74 KM, sa zakonskim zeteznim kamatama u smislu odredbe člana 277. Zakona o obligacionim odnosima.
14. Po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno odbio zahtjev apelanta za vraćanje na rad kod tužene, ali ne zbog imenovanja za općinskog pravobranioca Doboj Istok, jer je apelant ove poslove obavljao po osnovu ugovora o djelu i za isti nije zasnovao radni odnos, nego zbog imenovanja apelanta po zakonskoj proceduri za općinskog pravobranioca Općine Lukavac. Kantonalni sud je obrazložio razloge za svoju ocjenu pozivajući se na dokaze provedene u postupku pred prvostepenim sudom. Kantonalni sud je ocijenio da je navod apelanta da nije bio u radnom odnosu ni kod jedne općine, te da mu nije mogao prestati «nepostojeći radni odnos» u smislu odredbe člana 122. Zakona o pravobranilaštvu nije osnovan, jer je apelant na način propisan odredbama člana 8. do 18. citiranog zakona imenovan na funkciju općinskog pravobranioca Općine Lukavac. Kantonalni sud je ocijenio da u ovakvoj situaciji apelantu pripada pravo na naknadu štete na ime neisplaćenih plaća koje bi ostvario obavljajući poslove općinskog pravobranioca tužene i to samo za period od 1. septembra 2000. godine kada mu je nezakonito prestao radni odnos, pa do 8. aprila 2002. godine kada je zasnovao radni odnos u općini Lukavac. Kantonalni sud je ocijenio da navod žalbe da je apelant u međuvremenu razriješen sa funkcije općinskog pravobranioca u sve tri općine i iste poslove više ne obavlja nije od uticaja na donošenje drugačije odluke. Kantonalni sud je ocijenio da je presudom Općinskog suda pravilno odlučeno o navodima tužbe koji se odnose na ostale vidove naknade materijalne i nematerijalne štete.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu zahtjeva i prigovora apelanta, koje je isti tokom postupaka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenili na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evrospke konvencije. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
Navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek
16. Apelant se žali da nije imao na raspolaganju djelotvoran pravni lijek jer Vrhovni i Kantonalni sud nisu ispitali navode revizije i žalbe, koje je istakao, a svoju pravnu ocjenu su zasnovali na činjeničnom utvrđenju prvostepene presude.
17. Ustavni sud primjećuje da apelant, izuzev isključivo svog nezadovoljstva pobijanim odlukama sudova, nije naveo ni jednu činjenicu, niti dostavio bilo kakav valjan dokaz o postojanju povrede ovog njegovog prava, niti to prozilazi iz dokumenata ovog predmeta. S obzirom da se apelant poziva na povredu člana 13. Evrospke konvencije, Ustavni sud smatra, polazeći od zaključka koji je usvojio u pogledu razmatranja člana 6. Evropske konvencije, da su navodi apelanta koji se odnose na navodno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, također, očigledno (prima faciae) neosnovani.
c) Navodi o kršenju prava na nediskriminaciju
18. Prema navodima apelacije, apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a zbog toga što mu je prestao radni odnos kod tužene nakon smjenjivanja sa funkcije općinskog pravobranioca.
19. U pogledu ovih žalbenih navoda, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava.
20. Ustavni sud ističe da apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).
21. Kako apelant u prilog svojoj tvrdnji nije dostavio nikakve dokaze, kojim bi potkrijepio svoje navode o povredi prava na nediskriminaciju, Ustavni sud je ove navode apelanta odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, , Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanta za donošenje privremene mjere.
24. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović