Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/05 (P. i D. P.)

Odluka donesena 20. 09. 2006.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2283/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 09. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2283/05, rješavajući apelaciju Predraga i Drage Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Predraga i Drage Popovića, podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-40/05 od 16. maja 2005. godine i 1. novembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag i Drago Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 7. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-40/05 od 16. maja 2005. godine i 1. novembra 2005. godine.

2. Osnovni sud je donio rješenje, broj P-40/05 od 16. maja 2005. godine, kojim se tužba apelanata protiv Republike Srpske, radi naknade štete, smatra povučenom. Obrazlažući svoju odluku sud je naveo da punomoćnik apelanata, iako uredno obaviješten, nije pristupio na pripremno ročište zakazano za 16. maj 2005. godine te da tuženi nije zahtijevao da se ročište održi u skladu sa članom 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa je donesena odluka kao u izreci. U pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Okružnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) u roku od 30 dana od dana prijema istog.

3. Međutim, prema navodima apelacije i dostavljenoj dokumentaciji, apelanti su umjesto žalbe 16. maja 2005. godine Osnovnom sudu podnijeli prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje tražeći da se predmetno rješenje o povlačenju tužbe, stavi van snage i zakaže pripremno ročište. Rješavajući po prijedlogu, Osnovni sud je donio rješenje, broj P-40/05 od 1. novembra 2005. godine, kojim se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje odbija kao neosnovan navodeći, između ostalog, da je nesporno da je punomoćnik apelanata prisustvovao raspravi u predmetu RS- 490/01, a koja je završena u 9,46 časova i da nije pristupio na raspravu u predmetu broj P-40/05 koja je bila zakazana istog dana sa početkom u 9,30 časova, da svoj izostanak nije opravdao, mada je poziv za raspravu primio još 12. januara 2005. godine, te da je kao punomoćnik bio dužan da vodi računa o rokovima za preduzimanje radnji u postupku kako ne bi došlo do oštećenja zastupane strane koja uzima advokata kao stručno lice u parnici.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

6. U vezi s prednjim Ustavni sud podsjeća na svoj stav iznesen u odluci broj U-15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine, koji u relevantnom dijelu glasi: (...) princip iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonima (...) se odnosi isključivo na efektivne (...) pravne lijekove (...). Ustavni sud, također, podsjeća na sudsku praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se se zahtjev za ponavljanje postupka ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom osim ukoliko se nije pokazao uspješnim i rezultirao ponavljanjem postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G protiv Savezne Republike Njemačke, E 10431/83 od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) 35). Isti pravilo se primjenjuje i na zahtijev za povraćaj u pređašnje stanje (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj E 27453/90 od 9. januara 1990. godine). Dakle, Ustavni sud smatra da se prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje može smatrati efektivnim pravnim lijekom jedino u slučaju kada se takav prijedlog pokaže uspješnim, tj. kada sud usvoji takav zahtijev.

7. U konkretnom slučaju apelanti su umjesto žalbe Okružnom sudu na rješenje, broj P- 40/05 od 16. maja 2005. godine, koristili prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, koji je u slučaju apelanata neefektivan pravni lijek obzirom da je prijedlog rješenjem, broj P-40/05 od 1. novembra 2005. godine, odbijen kao neosnovan. Ovo tim prije što je predmetno rješenje procesnog karaktera te kao takvo ne predstavlja djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. Pravila Ustavnog suda, niti se takvim rješenjem odlučuje o «građanskim pravima i obavezama». Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu iscrpili sve pravne lijekove moguće po zakonu, jer se takva obaveza odnosi isključivo na iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova, jer korištenje neefektivnih pravnih lijekova apelante ne oslobađa obaveze iscrpljivanja efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2283/05 (P. i D. P.) | Sudska praksa | Aktio