Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/06 (J. G.)
Odluka donesena 20. 09. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2331/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 09. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Mato Tadić i Jovo Rosić, sudije, na sjednici održanoj 20. septembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2331/06, rješavajući apelaciju Jelenka Grahovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelenka Grahovca, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Kž-438/03 od 22. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj K-661/98 od 24. januara 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelenko Grahovac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnio je, 1. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-438/03 od 22. aprila 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-661/98 od 24. januara 2003. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne, do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Općinski sud je presudom, broj K-661/98 od 24. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-438/03 od 22. aprila 2005. godine, oglasio krivim apelanta, Marka Marića, Dragoja Gligorića i Radenka Petrovića zbog krivičnog djela teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. Apelant je osuđen na kaznu zatvora od dvije godine. Apelant i ostali optuženi su obavezani da solidarno naknade oštećenom Milanu Kvržiću iznos od 1.050 KM na ime naknade štete.
3. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da su se čitava faza istrage, a i kasniji stadiji krivičnog postupka vodili u njegovoj odsutnosti. Navodi da je drugostepena odluka donesena u vrijeme kada je stupio na snagu novi Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske koji odredbom člana 254. zabranjuje suđenje u odsustvu. Ističe da posebnu pažnju zavređuje ponašanje njegovog branioca koji mu je postavljen po službenoj dužnosti od strane prvostepenog suda, a koji nije našao za shodno da u ime apelanta izjavi žalbu na prvostepenu odluku. Apelant stoga smtra da je povrijeđeno njegovo pravo da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere u smislu odredbi člana 6. st. 1. i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije. Navodi da on nije znao da se protiv njega vodi krivični postupak već je za to saznao tek kada je priveden od strane policije u SR Njemačkoj koja mu je saopštila da se traži njegovo izručenje radi izdržavanja izrečene kazne zatvora. Navodi da bi za njega, njegovim zadržavanje kod policijskih organa SR Njemačke, a u cilju izručenja u Bosnu i Hercegovinu, radi izvršenja pravosnažne izrečene zatvorske kazne, mogle nastati nesagledive posljedice, te zbog toga moli Ustavni sud da kod referenta za izvršenje krivičnih sankcija u Osnovnom sudu traži privremeno odlaganje izvršenja zatvorske kazne do donošenja odluke Ustavnog suda povodom izjavljene apelacije.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, apelant i njegov branilac nisu, u smislu člana 410. ranijeg Zakona o krivičnom postupku («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 4/93, 26/93, 14/94, 6/97 i 61/01), koji se primjenjivao u predmetnom slučaju, podnijeli zahtjev za ponavljanje predmetnog postupka, a koji se podnosi u roku od jedne godine od dana kada je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu, a nastupila je mogućnost da mu se sudi u njegovom prisustvu. Iako se u konkretnom slučaju radi o vandrednom pravnom lijeku, Ustavni sud smatra ovaj pravni lijek djelotvornim, jer je sud, u slučaju ispunjenja navedenih uslova, obavezan dozvoliti ponavljanje postupka, te zaključuje da apelant prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu nije ispunio uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga predmetna apelacija ne može razmatrati.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović